Ivo Rendić-Miočević:

Didaktičke inovacije u nastavi povijesti

Didaktička komunikacija i suvremena povijesna znanost u nastavi

- Č.Majorek (1972.) zalaže se za učenje povijesti kao strukture pojmova, kako bi se

izbjeglo tradicionalno učenje povijesnih činjenica koje su, prema njemu, same po sebi bez

značenja

- autor razlikuje tri vrste pojmova:

1. klasificirajući pojmovi – kao što su: čovjek, kmet, radnik, manufaktura i sl.

2. sistematizirajući pojmovi – poput “na višem stupnju kapitalizma”, radikalniji,

revolucionarniji i dr.

3. tipološki pojmovi sastoje se od klasificirajućeg pojma i sustava regulatornih odnosa –

takvi su pojmovi kapitalističko uređenje, građanska revolucija, kmetsko gospodarstvo,

socijalističko uređenje...ti pojmovi pridonose shvaćanju povijesti, ali se njihovom

formiranju u nastavi, smatra, ne pridaje dovoljno pažnje

- učenike je potrebno upoznati sa smislom povijesnih zakona te bi u nastavi trebalo

razrađivati tri tipa povijesnih zakona:

1. strukturalni ili sinkronijski zakoni

2. genetski uzročni ili dijakronijski zakoni

3. genetsko-strukturalni, razvojni ili dijakronijsko-sinkronijski zakoni

- prema Grafenaueru, pri izradi nastavnih programa trebalo bi se iz političke prijeći na

cjelovitu povijest, povijest čovjeka u prostoru, te predlaže niz tema:

a) slike svijeta u pojedinim epohama uz pomoć specijalnih atlasa

b) odnos razvijenog i nerazvijenog svijeta

c) privredni-društvena podjela svijeta prema epohama

d) klasne borbe prema etapama...

- u nastavi povijesti trebalo bi se od uobičajenog učenja događajne povijesti prijeći na

proučavanje cjelovite povijesti čovjeka u prostoru, osposobiti učenike za rješavanje

problema koristeći se jezikom povijesne znanosti, provesti individualizaciju učenja

-Programirana nastava povijesti-

- programirani udžbenici (skripta) povijesti sastoje se od niza članaka od kojih svaki ima

četiri dijela:

1.informacija koja se prenosi učeniku

2.zadatak za učenika

3.prostor za unošenje rješenja

4.povratna informacija

- ovakva nastava podrazumijeva i korištenje programiranih grafofolija koje se sastoje

uglavnom od nepotpunih rečenica, koje bi učenici nadopunjavali nakon obrade gradiva te bi

potom postale programirane bilješke sa sistematiziranim temeljnim gradivom za određenu

nastavnu cjelinu

- zadatak programirane nastave je ostvariti konkretizaciju, individualizaciju i vođenje

misaonih procesa učenika

-Problemska nastava povijesti-

- značajke problemske nastave su prirodnost i gipkost procesa učenja

- za razliku od heurističke nastave, u problemskoj misaone operacije ovise o izboru

učenika, a ona priprema učenika za buduće učenje u smislu prilagodbe na slobodniji

intelektualni rad

- razvija povijesno mišljenje učenika, osposobljuje ih za samostalno stvaranje hipoteza

- u ovoj se nastavi daju se gotove hipoteze, a zatim se radnim materijalom rješava niz

zadataka koji su usklađeni s udžbenikom, izvorima i drugom literaturom; učenici tako

skupljaju argumente za dokazivanje ispravnosti ili neispravnosti hipoteze i ujedno razvijaju

povijesno mišljenje

- suvremenoj školi primaran je zadatak osposobiti učenika da rješava probleme, dok je u

staroj na prvom mjestu bilo zapamćivanje gradiva, pa se iz novog zahtjeva razvio didaktički

sustav, koji, uz termin problemske nastave, nosi i druge nazive: učenje putem rješavanja

problema; istraživačka metoda; stvaralačka nastava

- razliku između heurističke i problemske nastave objašnjava V.Poljak: u heurističkoj

nastavi nastavnik rješava problem i u isto vrijeme misaono vodi učenika

- heuristička bi nastava mogla biti priprema za problemsku jer u njoj nastavnik može kod

učenika razvijati određene intelektualne sposobnosti koje će biti nužne pri samostalnom

rješavanju problema

- nedostatak heurističke nastave je taj što nastavnik ne može misaono voditi sve učenike, pa

slabiji zaostaju

- problemska nastava taj nedostatak nastoji ukloniti

- i ovdje nastavnik mora imati svoju ulogu, ali u obliku motiviranja učenika, upućivanja na

pravilan rad

prema R.Ničkoviću, učinci problemske nastave su:

1.prirodnost i gipkost procesa učenja zasnovanog ili prožetog rješavanjem problema

2.organizacijska kompatibilnost s drugim didaktičkim sustavima, oblicima učenja,

metodama nastave, sredstvima i oblicima organizacije nastave

3.optimalna odgojnoobrazovna efikasnost

- učenik rješava već poznati problem, ali je rješenje njemu nepoznato, te se pri rješavanju

izražava učenikovo mišljenje

- globalna struktura problemske nastave prema Poljaku uključuje: pripremanje, obradu

sadržaja s vježbanjem i ponavljanjem te provjeravanje

nastavne metode prema Lerneru:

1.informativno-receptivna metoda u kojoj se učeniku predaje gotova informacija

2.reproduktivna metoda koja se ostvaruje vježbanjem radi usvajanja gotovih znanja

3.metoda problemskog izlaganja u kojoj nastavnik formulira problemske zadatke, što

učenicima omogućuje da stvaralački usvoje znanja i da ga dalje primjenjuju

4.heuristička metoda koja se ostvaruje uglavnom u obliku razgovora, u kojem nastavnik

upozorava na probleme i razvija raspravu, a učenici sami rješavaju problem

5.istraživačka metoda – prema njemu, to je vrhunac stvaralačkog usvajanja znanja, a ima

sljedeće odlike: oblikuje stvaralačke aktivnosti učenika; omogućuje nova rješenja u novim

situacijama; pomaže u svladavanju metoda znanstvenih znanja; utječe na porast zanimanja

za stvaralačku aktivnost

- postavljanje problema u nastavi povijesti ovisi o tome što se proučava, pa ne postoji

jedinstvena mikrostruktura kojom bi se predvidio način rješavanja

- zasniva se na mišljenju učenika čiju strukturu čine posebna znanja i intelektualne

sposobnosti, te je preduvjet djelotvorne problemske nastave, razvijeno povijesno mišljenje

- Lerner povijesno mišljenje definira kao jedinstvo sadržaja, metodoloških znanja, načina

umnih radnji i orijentacije ličnosti na njihovu primjenu u spoznaji i osmišljavanju

konkretnih povijesnih pojava

- struktura svladavanja tematske cjeline trebala bi uključiti:

1.postavljanje hipoteze

2.proučavanje povijesnih izvora i literature

3.vrednovanje hipoteze

-Načelo egzemplarnosti u nastavi povijesti-

- zbog preopširnosti nastavnog programa potrebno je izdvojiti slične sadržaje i podijeliti ih

na egzemplarne i analogne

- sadržaje, nadalje, treba obraditi na egzemplarni način: izdvajanjem sličnih sadržaja o

kojima učenici dobivaju samo najosnovnije informacije – takav se način provodi u

programiranoj, heurističkoj i problemskoj nastavi

-Testiranje u nastavi povijesti-

- testovi bi trebali ispitati kompletno kognitivno područje, dakle, znanje i intelektualne

sposobnosti, no u nastavi povijesti uglavnom se ispituje količina znanja, a nema podataka o

stajalištima, uvjerenjima i razumijevanju učenika

struktura testova (prema Bloomu) trebala bi izgledati ovako:

a) ispitivanje znanja trebalo bi uključiti znanje pojedinosti, putova i načina tretiranja

pojedinosti te znanje općih pojmova

- objašnjavanje uzroka i posljedica, povijesne zakone i njihovu primjenu, odvajanje

suvišnih pojmova, opis društvenih struktura, prepoznavanje tendencija društvenog

razvitka, uspoređivanje povijesnih pojava, pouke prošlosti

b) ispitivanje intelektualnih sposobnosti trebalo bi uključiti shvaćanje, primjenu,

analizu, sintezu i evaluaciju

- davanje naslova, tumačenje slika, otkrivanje redoslijeda pojava, prihvaćanje ili

odbacivanje hipoteza, pisanje sastava i usmeno izlaganje

- takvi testovi pretvaraju se u korisno sredstvo za ponavljanje, učenje i produbljivanje

nastavnog gradiva jer su u njima sadržani elementi problemske nastave

-Fleksibilna diferencijacija u nastavi povijesti i ocjenjivanje rada učenika-

- u praksi je nastavni rad posvećen prosječnom učeniku, a zanemareni su najslabiji i najbolji

- umjesto frontalnog rada s razredom, moguća je fleksibilna diferencijacija:

- ona podrazumijeva najprije organizaciju rada s velikim skupinama, potom pregrupiranje

u tri nove skupine (A-najslabiji, B-osrednji, C-najbolji)

- u svim skupinama učenicima je omogućeno svladavanje temeljnog gradiva, ali im je

omogućeno i dodatno svladavanje na nekoliko razina čije je vremensko razdoblje

drugačije određeno: najslabija skupina ima najviše sati, osrednja manje, a najbolja samo

jedan sat

- takvom se diferencijacijom povećava motivacija i bolje se svladava gradivo

- opasnost od diferencijacije, primjerice, formiranja razreda sastavljenih od boljih i

pametnijih očenika je u mogućem razvijanju negativnih osobina (liderstvo, umišljenost...),

dok se kod slabijih učenika može potaknuti razvijanje osjećaja manje vrijednosti

- stoga u ovako organiziranoj nastavi treba ostaviti otvorenu mogućnost da učenici iz jedne

skupine mogu prelaziti u drugu, ovisno o njihovu napredovanju ili nazadovanju

Razvoj povijesnog mišljenja i sposobnosti učenja povijesti

- povijesno mišljenje – struktura specifičnih znanja i intelektualnih sposobnosti koje

omogućuju spoznaju prošlosti

- da bi se razvilo povijesno mišljenje, potrebno je primijeniti sustav kombinirane nastave

koja uključuje programiranu i programsku nastavu te fleksibilnu diferencijaciju, ali i

sustavno vježbanje

- struktura testiranja znanja ujedno predstavlja strukturu povijesnog mišljenja (Bloomova i

Lernerova klasifikacija)

- Downey navodi koje bi se sposobnosti trebale razvijati u nastavi povijesti:

1. bazne sposobnosti: čitanje, povijesna naracija, memoriranje...

2. specifične sposobnosti: shvaćanje vremenskih odnosa i uzročnosti, interpretiranje

informacije, razumijevanje prostornih odnosa, korištenje drugih znanosti...

3. sposobnost kritičkog mišljenja koje se definira kao reflektivni skepticizam ili odbijanje

pristanka uz danu formulaciju normi ili načina rada

-Pretpostavke i postavljanje istraživačkih hipoteza-

- nekoliko faktora mogu negativno utjecati na razvoj kreativnosti učenika:

1. nepovoljan utjecaj socijalnih navika

2. slaba percepcija učenika koja se odražava na nemogućnost pronalaženja bitnih

pojedinosti

3. konformiranost mišljenja ili pretjerano naglašavanje natjecanja

4. emocionalni faktori: strah od pogrešaka i slično

- kako bi se uklonili negativni utjecaji, nastavu je potrebno organizirati u obliku prilagodbe

učenika na razvijanje radnih navika: na samom početku razviti dobru motivaciju, bez

očekivanja velikih rezultata