RIJEČKA ŠEĆERANA

Već desetljećima na riječkom području najmanji je udio proizvodnje robe za široku potrošnju. Zapravo, taj je udio vrlo

nizak s obzirom na gospodarsku snagu područja i količini potražnje u samom gradskom području, ali i u regiji.

Roba široke potrošnje

• Uzevši u obzir stanje u gradu, županiji i državi, gospodarsku situaciju te količinu nezaposlenih radno sposobnih ljudi, smatram da bi otvaranje pogona za proizvodnju jedne od roba široke potrošnje bilo kvalitetno riješenje koje bi dalo svoj doprinos u borbi protiv nezaposlenosti, te protiv konstantnog deficita u gradskom proračunu, a nekoliko takvih pogona bi kroz iduće desetljeće predstavljalo potporne stupove cjelokuponog županijskog gospodarstva.

Šećerana

• Iz ove perspektive, nastala je ideja o izgradnji pogona za proizvodnju šećera. Šećer, kao proizvod čiji je najveći uvoznik na svijetu Europska Unija, što se odlično podudara sa ulaskom Hrvatske u tu zajednicu ove godine, zbog svojih karakteristika proizvoda koji koriste apsolutno svi, te vjerojatno nema kućanstva bez njega, predstavlja vrlo dobro sredstvo koje može povoljno i stimulativno utjecati na gradsku ekonomiju, a s obzirom na činjenicu da je u Rijeci postojala šećerana, nedvojbeno bi utjecalo i na gradski imidž.

Šećer u Hrvatskoj

• Hrvatski šećer slovi kao vrlo kvalitetan, a zbog cijene šećerne repe koja se nabavlja iz Slavonije i Vojvodine, cijena finalnog proizvoda je vrlo konkurentna na europskom tržištu, i jednostavno nema razloga da to ne bude slučaj i sa riječkom šećeranom. Još jedna činjenica ide u prilog iniciranju izgradnje ovakvog objekta; naime, predsjednik uprave šećerane Osijek Ilija Nedić navodi kako unutar Europske Unije postoje male šećerane koje vrlo uspješno rade i posluju, što navodi na zaključak kako nisu potrebna posebno velika ulaganja u izgradnju tvornice, već se može početi sa oblikom postrojenja koje je manje i prilagodljivije.

Prilagođenost EU standardu• Prilagodljivost je bitan faktor upravo zbog skorog ulaska u EU, koji sa

sobom nosi novu legislativu koja se tiče sektora šećera, te zbog toga postoji opravdana zabrinutost kod postojećih većih hrvatskih šećerana. Aktualan je spor o produljenju režima kvota za šećer. Naime, Muriel Korter, glavna tajnica Odbora europskih korisnika šećera (CIUS), navodi kako postojeći režim donsi negativne posljedice za korisnike, osobito za srednje i male poduzetnike, te tu tvrdnju pokušava dokazati članovima Europskog parlamenta. Poljoprivrednom reformom 2006. određena je kvota za proizvodnju šećera u Uniji od 13,3 milijuna tona, a izoglukoze (za slatka pića i kompote, 51 posto glukoze i 42 posto fruktoze) na 690.000 tona. Višak šećera može se izvesti, ali najviše 1,35 milijuna tona po pravilima WTO-a, dok se ostatak može prodati za biogorivo ili druge neprehrambene svrhe.

Perspektiva s obzirom na konkurente

Prehrambene kompanije smatraju da bi produljenje ovakvih kvota štetilo malim i srednjim poduzetnicima povećavajući im troškove, a najneuspješniji bi mogli propasti. Korter nije sama; podupiru je Velika Britanija, skandinavske države, Italija, i Nizozemska, i njihov zajednički cilj je ukidanje kvote do 2015. S obzirom da zajedno tvore jak lobi, izvjesno je da bi mogli uspjeti a to bi za ideju o funkcionalnom pogonu za proizvodnju šećera u Rijeci bilo odlično, pogotovo zato što bi takav slijed događaja vrlo lako mogao negativno utjecati na postojeće velike proizvođače u državi, a povoljno za nekog manjeg proizvođača koji tek počinje.

Stanje na tržištu

• Postoji još jedna zanimljiva činjenica; iako je Europska Unija treći po redu najveći svjetski proizvođač šećera, ona je ujedno i najveći uvoznik u svijetu, iz čega je očito da je tržište i više nego dovoljno veliko za nove poduzetnike, te da nema mjesta skepticizmu prema jednoj ovakvoj investiciji.

Druga faza

• Uspješno otvaranje pogona i početak poslovanja nas uvode u drugu fazu projekta; proizvodnju glicerola i glukoze, koji se u prehrambenoj industriji koriste kao solvent i zaslađivač, te kao takvi predstavljaju prirodno proširenje pogona pri sektoru šećera. Godišnje se u Americi i EU proizvede 950000 tona glicerola a implementacijom EU direktive 2003/30/EC taj će broj rasti. Ta je direktiva donesena iz razloga što je do 2010. 5,75% svih goriva na bazi petroleja trebalo biti zamijenjeno biogorivima.

Sudjelovanje u tržištu energenata

• Projekcija za 2020. godinu za Republiku Hrvatsku obvezuje ju da u području prijevoza mora potrošiti minimalno 260 000 tona biogoriva. Uz navedeno će ostati i više od 500 000 tona nusproizvoda (npr. pogača uljane repice ili kukuruzni trop). Strateški cilj za Republiku Hrvatsku, a s centrom u Rijeci, u sklopu sad već proširene šećerane, bilo kao proizvođača ili kao proizvođača glicerola ili glukoze kao sirovine potrebne u proizvodnji, krene u proizvodnju biogoriva butanola, koji se dobiva fermentacijom biomase uz posredovanje glicerola.

Butanol

• U ljeto 2011. znansvenici sa univerziteta Tulan otkrili su način kako se bilo koji oblik celuloze može pretvoriti u butanol, koji je zamjena za benzin te svi benzinski motori mogu biti pogonjeni njime bez ikakve prerade, i on kao takav predstavlja jeftinu alternativu jednoj od osnovnih potreba za normalno funkcioniranje, benzinu. Prošle godine su vršenja istraživanja o još većoj iskoristivosti sirovina potrebnih za proizvodnju butanola, i rezultati ga čine vrlo obećavajućim proizvodom koji ima potencijala da uđe u svakodnevnu uporabu.

Posljedice za Rijeku

• Iz svih navedenih razloga smatram da je šećerana idealan tip za razvoj gospodarstva Rijeke jer nema samo potencijal da riješi tekuće probleme kao što su nezaposlenost, punjenje gradskog proračuna i kompetitivno sudjelovanje na svjetskom i europskom tržištu, već u sebi nosi i potencijal sudjelovanja u razvoju nove, čiste i jeftine tehnologije transporta što za sobom može vući jedino pozitivne posljedice za Rijeku i regiju.