Sveučilište u Zadru

Odjel za arheologiju

Rimska keramičarska radionica u Crikvenici

Završni rad

Mentor: Student:

Doc. dr. sc. Igor Borzić Luka Modrić

Zadar, 28. kolovoza 2015.

2

SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................................. 3

2. HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA ................................................................................................. 5

3. ARHITEKTURA ........................................................................................................................... 7

4. KERAMIČKI PROIZVODI....................................................................................................... 10

5. DVA KASNOANTIČKA DJEČJA UKOPA ............................................................................. 15

6. EKSPERIMENTALNA ARHEOLOGIJA ............................................................................... 16

7. ZAKLJUČAK .............................................................................................................................. 19

8. LITERATURA ............................................................................................................................ 20

3

1. UVOD

Crikvenica je danas poznata kao turistički brend, no ispod svojih modernih temelja krije

se priča o rimskoj keramičarskoj radionici koja je davnih dana bila centar proizvodnje velike

količine keramike kojom se trgovalo po istočnoj obali Jadrana. U opsegu arheoloških

istraživanja obuhvaćen je prostor na kojemu se nalazilo pomoćno nogometno igralište i on

iznosi 2000 m2, iako je to samo komadić jednog puno većeg naselja koje se prostire na puno

većem području (slika 1.). Kako bi se nalazište moglo kategorizirati u veći, srednji ili manji

proizvodni centar napravljena je usporedba s velikim južnogalskim keramičarskim

kompleksima poput nalazišta Salleles d'Aude i Graunfeseque te je utvrđeno kako pripada

srednjim ili manjim keramičarskim kompleksima.1

Slika 1. Položaj nalazišta unutar grada Crikvenice (Google Earth)

Unatoč tome što Crikvenica nije dom velikog keramičarskog centra, ističe se po

očuvanosti raznih dijelova radionice poput objekata za primarnu obradu gline, kanalima za

dovod tekuće vode, prostora za izradu i sušenje predmeta te otpadnih jama i peći koji nam

pomažu pri odgonetavanju tehnološkog procesa koji se odvijao pri izradi proizvoda. Još

jedna bitna razlika kojom se nalazište ističe je činjenica da je to, za sada barem, jedina

cjelovito istražena radionica otkrivena u priobalnom dijelu rimske provincije Dalmacije. No

to ne znači da drugih nije bilo jer brojnost pečatirane keramike diljem provincije Dalmacije

ukazuje na mnogobrojnu prisutnost lokalnih proizvodnih centara koji za sada ostaju slabo

istraženi.2

1 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 3. 2 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 3-4.

4

Slika 2. Rekonstrukcija nekadašnjeg položaja radionice (sliku ustupio Muzej Grada

Crikvenice)

Bez izvorišta gline ne bi bilo radionice, pa je stoga važno napomenuti kako se u zaleđu

Crikvenice nalazi Vinodolska dolina koja je raznim geološkim djelovanjem kroz vrijeme

stvorila naslage nataložene gline koja je samo čekala da bude iskorištena (slika 3.). Opće

bogatstvo krajolika, izvori vode, šume, divljač te ugodna klima samo su doprinijeli odluci

da u doba antike to područje bude iskorišteno u industrijskom smislu, da se provede

urbanizacija te uspostavi cestovna i pomorska povezanost s ostatkom antičkog svijeta.3

Slika 3. Gliništa u Vinodolskoj kotlini (sliku ustupio Muzej Grada Crikvenice)

3 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 4-5.

5

2. HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA

Arheološka istraživanja vezana uz keramičarsku radionicu svoj početak vuku iz kraja

19. stoljeća kada je slučajno pronađen arheološki materijal na prostoru Kotorske ulice, oko

Kaštela i ulice Dvorska. Također, Pavao Ritter Vitezović je opisao nadgrobni spomenik koji

je stajao u vrtu Kaštela na kojem se spominje ime Lucija Ficilija Procline koji je bio državni

ubirač poreza, tj. prokurator. Prema njegovom imenu možemo zaključiti da je bio

sjevernoafričkog podrijetla. Na žalost, nadgrobnom spomeniku se do danas izgubio svaki

trag.4

Kulturni sloj na nalazištu utvrđen je 1984. godine pri građevinskim zahvatima na

pomoćnom nogometnom terenu, no tek je 2004. godine Institut za arheologiju iz Zagreba

pod vodstvom dr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan izvršio zaštitna sondažna istraživanja na

lokalitetu Crikvenica – Igralište. 2004. godine su otvorene dvije sonde: sonda A i

Mikrosonda B, te je ustanovljeno da je ovdje djelovala rimska keramičarska radionica čemu

svjedoči prikupljenih 210 kg ulomaka rimskog keramičkog materijala. Također, oslanjajući

se na izvore poput Tabula Peuntigeriana, Itinerarium Antonini i Cosmographia

pretpostavljeno je da se ustvari radi o antičkome gradu Ad Turresu.5 Dvije činjenice koje

idu u prilog toj teoriji su to što Ad Turres u prijevodu s latinskog označava mjesto kod

tornjeva, a oni su se nalazili tamo gdje je danas hotel Kaštel, ruševine srednjovjekovne

utvrde Badanj i srednjovjekovno naselje Kotor,6 te činjenica da se izračunom udaljenosti na

Tabuli Peuntingeriani može doći do brojke u rimskim miljama koje korespondiraju s

lokacijom Ad Turresa na mapi (slika 4.).7

4 R. STARAC, 2006, 80. 5 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2005, 73-74, 76. 6 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 11. 7 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 10.

6

Slika 4. Prikaz Ad Turresa na Tabuli Peuntingeriani (https://upload.wikimedia.org)

Godine 2006. započela su sustavna istraživanja nalazišta „Igralište“, a nastavila su se u

više kampanja i to 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012. i 2013. godine. Koristeći

radiokarbonsko datiranje utvrđeno je da su prvi stalni stanovnici lokaliteta „Igralište“

pristigli oko prve polovice 1. st. pr. Kr.,8 a najveći zamah postiže tijekom 1. st. poslije Krista

nakon čega proizvodnja staje.9 Tijekom istraživanja otkrivene su rimske keramičke peći,

objekti koji su bili dio radionice Seksta Metilija Maksima (njegovo ime znamo prema

radioničkim pečatima na određenim keramičkim predmetima),10 mnogo ulomaka amfora,

te uporabne i građevinske keramike (slika 5.).11

Slika 5. Pečat Seksta Metilija Maksima (G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 8.)

8 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 13. 9 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 11. 10 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2007, 86. 11 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 3.

7

3. ARHITEKTURA

Kao što je već spomenuto, glavna odlika radionice u Crikvenici nije njezina veličina

nego dobra očuvanost dijelova arhitekture koji nam ukazuju slijed tehnoloških procesa

primjenjivanih pri izradi keramičkih proizvoda. Istraženi dio industrijskog kompleksa je

okružen zidovima sa sjeverne, istočne i zapadne strane, a njihov smještaj ukazuje na to da

su bili poredani po potrebi, tj. u svakome objektu se vršila po jedna faza proizvodnje.

Između objekata prolazi rimska cesta koja se kreće prema cestovnoj komunikaciji Tarsatica-

Senia koja se nalazila u Vinodolskoj kotlini nedaleko nalazišta. Pretpostavlja se da je dio

radnih prostora bio natkriven nadstrešnicom iako nema sačuvanih rupa koji bi indicirali

ukopane stupove, no pronađena je velika količina željeznih čavala koji upućuju na moguće

postojanje nadstrešnica.12 Tu su još i bazen za obradu gline, kanali koji su dovodili vodu i

jedna otpadna jama.13

Slika 6. Rekonstrukcija mogućeg izgleda radionice (sliku ustupio Muzej Grada

Crikvenice)

Otpadna jama i bazen za primarnu obradu gline nalaze se uz radioničku cestu. U blizini

se nalaze i prostori za koje se zbog veće količine životinjskih kostiju pretpostavlja da je

mogla služiti kao neka vrsta odmorišta za radnike (slika 6.). Skoro cijeli istraženi prostor

nalazišta prekriven je slojem keramičkog otpada koji je imao funkciju drenažnog sistema

pošto se sama radionica nalazila usred gliništa. Za drenažu su poslužili razni otpadni

12 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 5. 13 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 16.

8

keramički ulomci građevinske i uporabne keramike, ali i amfore od kojih se između ostalih

nalaza ističe i drenažni sloj od amfora tipa Dressel 2-4 (slika 7.).14

Slika 7. Prikaz drenažnog sloja sačinjenog od amfora tipa Dressel 2-4 (G. LIPOVAC

VRKLJAN, 2011, 7.)

Najvažnija otkrivena struktura na nalazištu su keramičarske peći kojih je tijekom više

godina istraživanja pronađeno sveukupno šest, a pripadaju tipu Cuomo di Caprio IIb.15 Istog

su dizajna, pravokutnog tlocrta i vodoravnog sustava protoka toplog zraka, te se sastoje od

dva glavna dijela: vatrišnog kanala i komore. Rešetka položena na nekoliko mostova unutar

peći razdvaja prostor gorišta vatre od prostora gdje se pekla keramika. Topli zrak se diže

kroz rešetku i peče keramiku te izlazi kroz otvore na svodu peći. Na žalost, nijedna peć nije

ostala sačuvana u potpunosti već su vidljivi samo ostaci dijelova strukture, a po sačuvanosti

se ističe zapadna peć ili „Ignacija“ (slika 8.). Dimenzije njene komore su 4,52 x 3,93 m, a

dimenzije njenog vatrišnog kanala iznose 2,70 x 0,95 m. Ostali su sačuvani zidni dijelovi

dimnog kanala, dijelovi lukova vatrišnog kanala i dijelovi rešetke.16

14 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 6-7. 15 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 43. 16 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 7.

9

Slika 8. Prikaz ostataka keramičarske peći (G. LIPOVAC VRKLJAN. 2011, 8.)

Pretpostavlja se da je svaka peć u Crikvenici služila za pečenje određene vrste keramike,

a baza za tu pretpostavku je to što je svaka bila različitih dimenzija što indicira moguću užu

specijaliziranost pri pečenju keramike. Još jedna činjenica koja se može razaznati iz

usporedbe peći jest da sve imaju identični sistem protoka zraka što ukazuje na to da se isti

tehnološki proces odvijao neovisno o tipu keramike.17

17 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 7.

10

4. KERAMIČKI PROIZVODI

Rimska keramičarska radionica u Crikvenici nije proizvodila isključivo jednu vrstu

keramike, već se njena proizvodnja može podijeliti na kućansku, građevinsku i ambalažnu

keramiku (amfore). Ono što keramiku s ovog nalazišta čini lako prepoznatljivom je njezina

boja i struktura, a osim toga najjednostavniji i najjasniji pokazatelj podrijetla određenih

keramičkih proizvoda je pečat. Par primjeraka keramičkih proizvoda iz Crikvenice krasi

pečat De salt(u) Sex(ti) M(e)tilli Max(imi) koji označava ime vlasnika radionice. Važno

napomenuti kako se pečatirala isključivo građevinska keramika, i to najčešće krovne opeke

(tegulae).18

Slika 9. Ulomci crikveničke amfore ravnog dna (G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 10.)

Osim građevinske keramike, radionica je proizvodila i nekoliko tipova amfora, među

njima i posebnu vrstu Jadranskih amfora veoma slična tipu Forlimpopoli i Santarcangelo –

Crikveničku amforu ravnoga dna (slika 9.). Tip Forlimpopoli ima sljedeće karakteristike:

cilindrični otvor grla, plosnate narebrene ručke koljenastog pregiba spojene s ramenom

gotovo pod pravim kutom, tijelo im je jajastog oblika, u gornjem dijelu je široka pa se

sužava prema dnu koje je ravno. Njihova proizvodnja trajala je od posljednje četvrtine 1.

stoljeće i kroz cijelo 2. stoljeće Tip Santarcangelo je prema obliku dosta sličan Forlimpopoli

amforama, no ima dovoljno razlika da ove amfore budu podijeljene na dva tipa.

18 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 8-9.

11

Santarcangelo amfore se datiraju od polovice 1. stoljeća do druge polovice 3. stoljeća. Ono

po čemu se crikvenička amfora razlikuje su njeno grlo s trakastom profilacijom, izduženiji

vrat koji ima manje proširenje pri spoju s trbuhom i razmak između ručke i vrata koji iznosi

do 5 cm (manje nego Jadranske amfore). No, ne postoji strogo pravilo oblika amfore kojeg

su se svi keramičari pridržavali već se javljaju manje varijacije, npr. neke amfore imaju

dvije trakaste profilacije iznad ručke, neke imaju dvije profilacije ispod obruba izljeva grla

itd.19 Godine 2012. tako su otkrivena još dva nova tipa amfora koja su se proizvodila u

radionici (slika 10.).20

Slika 10. Dva nova tipa amfora s nalazišta „Igralište“ (B. ŠILJEG et al., 2013, 124.)

Osim amfora, keramičko posuđe pronađeno na lokalitetu „Igralište“ može biti

podijeljeno u osamnaest grupa određenih prema karakteristikama strukture, oblika, tehnici

izrade i korištenju. Počevši s terra sigillatom, tj. imitacijom terrae sigillatae koja se može

podijeliti u četiri skupine, crikvenička radionica pokušala je savladati tehniku izrade jednog

od najluksuznijeg posuđa prilagodivši ga za domaće tržište (slika 11.). 21 Prvi tip

(Conspectus 36) se odnosi na poluloptastu čašu koja se može pronaći diljem Sredozemlja,

a bila je u opticaju od druge polovice 1. st. pr. Kr. do kraja 1. st. poslije Kr. Drugi tip

(Conspectus 39) je tanjur, tj. zdjela također poluloptastog oblika i šireg područja uporabe,

19 G. LIPOVAC VRKLJAN, 2011, 9-10. 20 B. ŠILJEG et al, 2013, 124. 21 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 50.

12

datira se od druge polovine 1. st. poslije Kr. pa čak i do 3. st. Treći tip (Conspectus 21) je

posuda koju karakterizira koljeno između ruba i dna, te profiliran i okomit rub. Zadnji tip

je posuda koja sliči na šalicu Conspectus 27, a slična je pronađena i na području rimskog

vojnog logora Burnuma.22

Slika 11. Posude izrađene u tradiciji terrae sigillatae (I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 51.)

Sljedeća skupina prisutna na nalazištu je keramika tankih stjenki, a podijeljena je na tipove KTS

1-5 koji pokrivaju zdjele i KTS 6-13 koji pokrivaju kategoriju čaša i lončića.23 Najčešći od tih

tipova je zdjelica poluloptastog oblika, obojena i ukrašena urezivanjem malih crtica koje

formiraju po par redova po trbuhu posude. Dimenzije variraju, a koristi se od druge polovice 1.

st. poslije Kr. do početka 2. st.24 Što se ukrasa tiče, među ovom skupinom ističe se tip KTS 11

s barbotino ukrasom u obliku polumjeseca na trbuhu (slika 12.).25

Slika 12. Primjer barbotino ukrasa na posudi (I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 58.)

22 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 51-52. 23 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 53. 24 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 54. 25 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 57.

13

Zdjele pronađene na nalazištu mogu se podijeliti u šest tipova (Z 1-6). Na namjenu ovog

tipa posuđa utječe njihova struktura, što znači da će krhkije posude biti primjenjivane kao stolno

posuđe, a čvršće će se koristiti pri pripremi hrane.26 Velike zdjele ili lavori mogli su koristiti

kao posude za pripremu hrane ili u higijenske svrhe, a možda čak i pri izradi drugih posuda.27

Među podjelom imamo i vrčeve (V), vrčeve s širokim vratom i dvije ručke (VŠ), lonce (L),

poklopce (Po), te kadionice (K). Neki predmeti ne mogu sa sigurnošću biti podijeljeni unutar

tipologije posuđa jer im se ne zna namjena, a to bi bile posude s dugmastim recipijentima na

ručkama, posude s perforiranom rešetkom, cjediljke, tarionici, radni tanjuri i moguća amforetta

ili infudibulum (slika 13.). Mnogo posuđa još ostaje misterij zbog loše očuvanosti pa iako neke

imaju reprezentativne ukrase, npr. aplicirane zmije, ne mogu se tipološki opredijeliti.28

Slika 13. Ulomak posude s rešetkom (I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2014, 282.)

Sav keramički materijal proizveden u radionici Seksta Metilija Maksima bio je prevožen

daleko, no područje trgovanja moramo ograničiti na priobalna područja na prostoru

26 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 60. 27 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 78. 28 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 49.

14

današnje Republike Hrvatske. Lipovac Vrkljan i Ožanić Roguljić spominju nalaze

crikveničke keramike na širem području od nekadašnje Tarsatike sve do Šibenskog kanala,

uključujući gradove Fulfinum (Omišalj), Apsorus (Osor), Senia (Senj), Arrupium (Prozor)

i Jader (Zadar), vojni logor Burnum, te mnoga manja središta unutar spomenutog područja

(slika 14.). Nalazi crikveničke keramike otkriveni su i u nekoliko brodoloma (npr. rt

Madona kod otoka Lošinja ili rt Margarin na otoku Susku)29što ukazuje na to da je materijal

transportiran morskim putevima. Manjak nalaza na području udaljenijih rimskih provincija

ukazuje na to da je radionica opskrbljivala jedino kvarnerski i sjevernodalmatinski

prostor.30

Slika 14. Nalazi crikveničkih keramičkih proizvoda (ustupio Muzej Grada Crikvenice)

29 I. RADIĆ ROSSI, 2011, 19. 30 G. LIPOVAC VRKLJAN, I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2013, 259-260.

15

5. DVA KASNOANTIČKA DJEČJA UKOPA

Tijekom istraživanja 2012. godine pronađena su dva dječja groba na istočnom dijelu nalazišta,

u blizini velike peći „Ignacija“. U grobu I pokopano je dijete starosti od oko šest godina, bez

priloga (slika 15.). Veća količina tegula oko ukopane osobe naznačuje mogućnost grobne rake,

ali zbog iskopavanja kanala 1982./83. donji dio pokojnika je nepovratno uništen. Jedino što

možemo još reći o ovome ukopu je da mu je orijentacija jug - sjever.31 U grobu 2 nalazi se

ovoga puta cjeloviti ukop djeteta sličnih godina onome u grobu 1, položen u orijentaciji istok –

zapad (slika 16.). Imamo par nalaza koji nam pomažu pri dataciji u 4. st., počevši s staklenom

perlom poznatom pod nazivom trilobitenperle čije primjere imamo u Akvileji, te na području

Istre i Dalmacije. Još je nađena i lampica tipa Firma, nešto slabije izrade ali opet pomaže pri

dataciji u 4. st. Unutar te lampice nalazila se brončana igla i mali vrč.32

Slika 15. i 16. Ukopi u grobu 1 i 2 (B. ŠILJEG, 2013, 126.)

Ova dva groba u sloju keramičkog otpada i mogućnost stavljanja grobnih predmeta unutar

vremenskog perioda ukazuju na činjenicu da su stanovnici tog područja nastavili živjeti tamo

unatoč gašenju proizvodnje keramičarske radionice. A ako su tamo živjeli ljudi u doba kasne

antike, morala je negdje postojati i nekropola koja još uvijek ostaje nepoznanica.33

31 B. ŠILJEG et al., 2013, 123,126. 32 B. ŠILJEG et al., 2013, 126. 33 B. ŠILJEG et al., 2013, 126.

16

6. EKSPERIMENTALNA ARHEOLOGIJA

Iako su broj otkrivenih rimskih keramičarskih peći nije malen, arheologija još nije

uspjela odgonetnuti način njihove izgradnje i upotrebe, većinom zbog toga što svi arheološki

nalazi dosada dijele istu problematiku: dio peći koji se nalazi iznad rešetke na kojoj se pekao

keramički materijal nije ostao sačuvan. 34 No, ponukani dobrom očuvanošću rimske

keramičarske peći prozvane „Ignacijom“, 2007. godine rodila se ideja o projektu

eksperimentalne arheologije čiji je cilj bio sagraditi što precizniju, ali umanjenu, repliku rimske

peći koja inače pripada tipu Cuomo di Caprio IIb (slika 17.). Uz pokušaj odgonetavanja

strukture gornjeg dijela peći, pokušalo se utvrditi koliko sirovina i topline je bilo potrebno za

kvalitetnu obradu keramičkog materijala kako bi se saznao ekonomski potencijal te industrije,

tj. kako bi se utvrdilo kako sa malo drva postići najveći efekt. 35

Slika 17. Dijelovi rimske peći Cuomo di Caprio IIb (ustupio Muzej Grada Crikvenice)

Zanimljivo je napomenuti kako su od velike pomoći bile i tradicionalne keramičke

radionice na prostoru Hrvatske čiji se proces proizvodnje prenosio s koljena na koljeno. Njihovo

34 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 42. 35 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 43.

17

znanje bilo je primijenjeno pri izradi replike.36 Za izgradnju bio je korišten materijal koji se

mogao naći unutar jedne tegule ispečene na nalazištu, a sastojao se od smjese gline, pijeska,

vode, drobljene keramike te pljeve (slika 18., 19., 20.).37 Same opeke od kojih je peć bila

izrađena formirane su u kalupu i sušene na zraku. Kako bi se minimalizirala šteta uzrokovana

elementarnim nepogodama replika je smještena u blizini lokaliteta, ali na uzvišenom položaju.

U iskopanom rovu na čije dno je postavljen drenažni sloj otpada, sagrađen je vatrišni kanal ili

prefurnij koji vodi prema lukovima mostova koji razdvajaju dimnu od radne komore. Ti

mostovi su nosili konstrukciju rešetke koja se sastojala od opeka s polukružnim bočnim

otvorima koji su služili za strujanje zraka pri pečenju. Na rešetku bi bio postavljen materijal

namijenjen termičkoj obradi. Iznad tog prostora napravljen je bačvasti svod s otvorima koji su

služili za ventilaciju i koji su po potrebi bili zatvarani keramičkim čepovima. Kao završnu

pripremu peć je bila premazana razrijeđenom smjesom od koje je sagrađena i nekoliko dana

prije pokusa je ložena vatra koja je dosegnula temperaturu od 200°C (slika 21.). Tim postupkom

htjelo se ojačati cjelokupnu strukturu peći.38

Slika 18., 19. i 20.. Prikaz materijala korištenih pri konstrukciji

(G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 46).

Nakon što je započeto eksperimentalno pečenje keramičkog materijala bilo je potrebno

osam sati da se postigne temperatura od 900°C, ali je spuštena na 845°C na čemu se pekla

idućih nekoliko sati. Razlog za to snižavanje temperature je glavni sastav gline, mineral zvan

ekspandirajući smektit koji je diktirao uvjete obrade materijala.39Nakon eksperimenta utvrđeno

je trajanje procesa u roku od 12 sati koliko je bilo optimalno potrebno za kvalitetnu proizvodnju

materijala. Zbog nekoliko propusta vezanih uz postizanje optimalne termalne razine bilo je

potrošeno više goriva nego što bi to bilo prihvatljivo za jedno pečenje u sklopu rimskog

keramičarskog industrijskog kompleksa. Unatoč tomu, ovaj eksperimentalni zahvat samo je

36 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 44. 37 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 46. 38 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 48-52. 39 I. OŽANIĆ ROGULJIĆ, 2012, 39.

18

početak i jedan je od bitnih koraka u rasvjetljavanju strukture i funkcije jednog važnog

segmenta rimske civilizacije.40

Slika 21. Prikaz replike rimske peći „Ignacija“ prije premazivanja

(G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 46).

40 G. LIPOVAC VRKLJAN et al., 2014, 54-55.

19

7. ZAKLJUČAK

Iako su postojali određeni znakovi koji su upozoravali na mogući arheološki lokalitet

moralo je proći stotinjak godina prije nego bi se znanost posvetila otkrivanju priče o antičkome

naselju na mjestu današnje Crikvenice. Institut za arheologiju u Zagrebu je u suradnji s

Muzejom Grada Crikvenice pokrenuo projekt i otkrivena je bogata zbirka informacija o

nekadašnjoj rimskoj keramičarskoj radionici.

Raznim znanstvenim metodama, tipološkim i kemijskim analizama, analizirano je vrelo

nalaza industrijskog procesa proizvodnje koji je obuhvaćao široki asortiman rimskog

keramičkog materijala. Nakon više od desetljeća istraživanja sklopljena je priča o lokalitetu

„Igralište“, mogućoj lokaciji naselja Ad Turres i keramičarskoj radionici u doba kada je Rimsko

Carstvo još bilo u ranoj dobi. Provedena su eksperimentalna istraživanja s ciljem odgonetavanja

režima proizvodnje i to s izgradnjom replike rimske keramičkom peći. Neka pitanja dobila su

svoj odgovor, ali ostalo je još mnogo zagonetki.

Ova radionica dobila je svoj identitet, no mnoštvo pečatiranih nalaza na istočnoj obali

Jadrana ukazuje na to da je postojalo više radionica i zato je bilo bitno prikupiti što više

materijala za obradu. Taj materijal jednoga dana koristiti će pri usporedbi sa nekim novim

nalazištem i što više podataka saznamo to će slika keramičke proizvodnje i njene tipologije na

području rimske provincije Dalmacije biti jasnija.

20

8. LITERATURA

LIPOVAC VRKLJAN, G., 2005. – Goranka Lipovac Vrkljan, Crikvenica – Igralište, zaštitno

probno istraživanje tijekom 2004. godine, Annales Instituti Archaeologici I, 73-76.

LIPOVAC VRKLJAN, G., 2007. – Goranka Lipovac Vrkljan, Otkriće lokalne rimske

keramičarske radionice u Crikvenici, Annales Instituti Archaeologici III, 83-87.

LIPOVAC VRKLJAN, G. 2011. - Lokalna keramičarska radionica Seksta Metilija Maksima u

Crikvenici – Crikvenička amfora ravnog dna, Zbornik I. međunarodnog arheološkog kolokvija

Rimske keramičarske i staklarske radionice. Proizvodnja i trgovina na jadranskom prostoru,

Crikvenica, 23. – 24. listopada 2008., Crikvenica, 3–18.

LIPOVAC VRKLJAN, G. et al, 2014. – Goranka Lipovac Vrkljan, Irena Jurić, Tea Rosić, Ivica

Novosel, Zvonimir Kuzmić, Replika rimske keramičarske peći u Crikvenici, Zbornik II.

međunarodnog arheološkog kolokvija Rimske keramičarske i staklarske radionice. Proizvodnja

i trgovina na jadranskom prostoru, Crikvenica, 28.-29. listopada 2011., Crikvenica, 41-58.

LIPOVAC VRKLJAN, G., OŽANIĆ ROGULJIĆ, I., 2013. – Distribucija crikveničke keramike

kao prilog poznavanju rimskog gospodarstva, Senjski zbornik 40, 255-270.

OŽANIĆ ROGULJIĆ, I., 2012. – Ivana Ožanić Roguljić, Klasifikacija i tipologija rimske

keramike s lokaliteta Crikvenica Igralište – Proizvodi keramičarske radionice Seksta Metilija

Maksima, Doktorski rad, Zagreb.

RADIĆ ROSSI, I., 2011. – Irena Radić Rossi, Brodski tereti krovne opeke i proizvodi radionice

Seksta Metilija Maksima u jadranskom podmorju, Zbornik I. međunarodnog arheološkog

kolokvija Rimske keramičarske i staklarske radionice. Proizvodnja i trgovina na jadranskom

prostoru, Crikvenica, 23. – 24. listopada 2008., Crikvenica, 19-30.

STARAC, R., 2006. – Ranko Starac, Antička topografija Hrvatskog primorja, Vinodolski

zbornik 11, 73-84.

ŠILJEG, B. et al, 2013. – Bartul Šiljeg, Goranka Lipovac Vrkljan, Ivana Ožanić Roguljić, Ana

Konestra, Crikvenica – Ad Turres, rezultati sustavnih arheoloških istraživanja rimske

keramičarske radionice na lokalitetu Igralište 2012. godine, Annales Instituti Archaeologici IX,

121-130.

www.wikipedia.org