Sveučilište u SplituPravni fakultet

Katedra za Rimsko Privatno Pravo

P O S J E D

seminarski rad

voditelj seminara: Prof. dr. sc. Mirela Šarac

Split, svibanj 2010. god.

SADRŽAJ

1. Pojam i elementi posjeda………………………………………………………………3

2. Pravni učinci posjeda…………………………………………………………………..4

3. Vrste posjeda…………………………………………………………………………...5

4. Stjecanje i gubitak posjeda……………………………………………………………..5

5. Zaštita posjeda………………………………………………………………………….6

Literatura……………………………………………………………………………...8

2

POSJED (POSSESSIO)

1. Pojam i elementi posjedaRazlika između vlasništva, posjeda i detencije

Posjed ( possessio ) je faktična vlast na tjelesnoj stvari ( corpus ), s voljom stvar držati za sebe ( animus possidendi ).

Elementi posjeda u rimskom pravu su corpus i animus possidendi.

Često se u svakodnevnom govoru instituti vlasništvo i posjed shvaćaju kao sinonimi. To je velika pogreška jer su vlasništvo i posjed potpuno različiti pravni instituti. Rimski su pravnici isticali da moramo razlikovati posjed od vlasništva i da oni nemaju ništa zajedničko (separata esse debet possessio a proprietate, nihil commune habet proprietas cum possessione).

Vlasnik je osoba koja je na pravom propisan način zasnovala pravnu vlast na stvari, dok je posjednik svaka osoba koja koja ima faktičnu vlast na stvari odnosno mogućnost njezina korištenja, bez obzira na način koji je došla do stvari i volju stvar imati za sebe. Vlasništvo je najvažnije stvarno pravo, a posjed samo faktično stanje koje postoji neovisno o bilo kakvom pravu.

Faktična i materijalna vlast na stvari (corpus) predstavlja mogućnost da se stvar koristi i upotrebljava.

Za rimske pravnike nije bio dovoljan samo faktični element posjeda nego su tražili da onaj koji ima materijalnu vlast na stvari pokazuje volju da želi zadržati stvar za sebe i raspolagati njome onako kako sa stvari raspolaže sam vlasnik. Animus je akt volje koji se ogleda u određenom vanjskom ponašanju. Držatelj stvari mora na jasan način pokazati da stvar želi zadržati za sebe i druge osobe isključiti iz njezina korištenja.

3

Ako držatelj stvari nema volju stvar imati za sebe, onda se ne radi o posjedniku već o detentoru. Detentio je faktična vlast bez volje imati stvar za sebe. Detentori su osobe koje drže stvar na temelju nekog obveznog odnosa, odnosno na temelju odobrenog stvarnog prava na tuđoj stvari. Oni ne drže stvar u svoje ime, već u ime osobe koja im je dala stvar i kojoj će je vratiti. Zato ta druga osoba uživa posjedovnu zaštitu jer ima animus, a corpus vrši posredstvom detentora. Iznimno je rimsko pravo priznavalo posjedovnu zaštitu nekim detentorima zbog naročitih osobina njihovih ovlasti jer im pravna zaštita nije mogla biti pružena ni na koji drugi način.

To su: založni vjerovnik(ručni zalog- pignus ispočetka nije bio priznat za stvarno pravo pa

založni vjerovnik nije imao na raspolaganju tužbu in rem)sekvestar(osoba kojoj je povjeravana stvar o kojoj se vodi vlasnički spor)prekarist(osoba kojoj je stvar ustupljena na besplatno korištenje do opoziva)

Interdiktnu su zaštitu dobili i plodouživatelj(usufructuarius) i držatelji zemljišta po osnovi ugovora o dugoročnom zakupu.

2. Pravni učinci posjeda

Posjedovanjem stvari kroz određeno vrijeme moguće je putem instituta dosjelosti (usucapio) zasnovati pravo vlasništva.

Drugi važan učinak posjeda je što posjednik u reivindikacionoj parnici ima ulogu tuženika. U vlasničkoj je parnici uvijek aktivno legitimiran vlasnik koji je izgubio posjed stvari, dok je pasivno legitimiran posjednik stvari, tj. u ulozi tužitelja je vlasnik – neposjednik a u položaju tuženika je posjednik – nevlasnik.

Kako ima ulogu tuženika, posjednik u formularnom i ekstraordinarnom postupku ne mora ništa dokazivati zbog čega je njegov položaj povoljniji od tužiteljeva, koji mora dokazati svoje pravo vlasništva i način na koji ga je stekao, ako tužitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva stvar će ostati kod tuženika.

Posjednik je u povoljnijem položaju jer se i mjesna nadležnost suda određuje prema prebivalištu tuženika, prema načelu actor sequitur forum rei(za tužbu je mjesno nadležan sud prebivališta tuženika).

Jedan od najvažnijih pravnih posljedica posjeda je što posjed uživa samostalnu pravnu zaštitu putem interdikata. Uvođenjem posjedovne zaštite država je nastojala spriječiti svojevlasnu zaštitu prava i samovoljno mijenjanje postojećeg posjedovnog stanja. Nitko ne smije nasilnim putem remetiti nečiju faktičnu vlast, pa makar stvar bila i kod kradljivca.

4

3. Vrste posjeda

- Possessio ad interdicta (juristički posjed) je posjed koji sadrži oba konstitutivna elementa, corpus i animus, zbog čega je zaštićen pretorskim interdiktima. Bez obzira radi li se o poštenom ili nepoštenom ili vicioznom posjedniku, interdiktima će posjednik uživati posjedovnu zaštitu protiv trećih, ali neće i protiv onoga od koga je na protupravan način stekao stvar.

- Possessio civilis je juristički posjed koji se temelji na nekom pravnom razlogu i koji na temelju predaje stvari ili putem dosjelosti dovodi do zasnivanja prava vlasništva.

- Possessio vitiosa, Possessio non vitiosa. Posjed koji je stečen silom (vi), potajno, tj. krađom ili zloupotrebom povjerenja je viciozni posjed (possesio vitiosa). Ako posjed nije stečen na navedene načine radi se o nevicioznom posjedu.

- Possessio bonae fidei – possessio malae fidei Possessio bonae fidei (pošteni posjed) postoji kada posjednik stvari u momentu zasnivanja posjeda nije znao niti je mogao znati da razlog njegova stjecanja sadrži mane zbog kojih ne može postati vlasnikom stvari. On je sve to vrijeme bio u oprostivoj bludnji da je njegov posjed zakonit i da ne vrijeđa ničija prava.

Possessio malae fidei (nepošteni posjed) postoji u slučaju kada je posjednik već u momentu stjecanja posjeda znao ili je mogao znati za nedostatke koji će mu onemogućiti da postane vlasnikom stvari.

Razlikovanje posjeda na pošteni i nepošteni nije bitno sa stajališta posjedovne zaštite jer oba posjeda uživaju interdiktnu zaštitu, nego je od velike važnosti kod rješavanja pitanja odgovornosti za eventualne plodove, pogoršanje stvari i naknadnu troškova u reivindikacijskoj parnici, kao i za institut dosjelosti, te upotrebu Publicijanske tužbe i prigovora prodane i predane stvari.

- Quasi possessio (posjed prava) postoji kada netko faktično vrši sadržaj nekog prava (corpus) s voljom da postupa kao da se radi o njegovom pravu (animus).

4. Stjecanje i gubitak posjeda

Za stjecanje posjeda po rimskom pravu su bila nužna oba konstitutivna elementacorpus i animus. Samo jedan od ovih elementa nije bio dovoljan za zasnivanje posjeda.

Originarno se posjed stjecao neovisno o volji dotadašnjeg posjednika. Ako se radilo o stjecanju posjeda na nekretninama, trebalo je na očit način pokazati da je stečena faktična vlast ograđivanjem, obrađivanjem, omeđivanjem, useljenjem u zgradu i sl. I za stjecanje posjeda pokretnih stvari originarnim putem tražilo se vidljivo materijalno zahvaćanje stvari.

Derivativno se posjed stječe sporazumom s ranijim posjednikom koji stvar predaje novom posjedniku. Za derivativno stjecanje posjeda nekretnina vrijedili su stroži uvjeti za zasnivanje faktične vlasti. Po starijem pravu je trebalo obići zemljište i pokazati granice.

5

Za stjecanje posjeda pokretnih stvari derivativnim putem je bio dovoljan bilo koji akt kojim bi bilo nedvojbeno pokazano da je izvršen prijenos posjeda. Bilo je moguće prenijeti posjed pokretnih stvari aktima koji su imali karakter simbolične predaje kao i putem traditio longa manu.

Klasično je pravo poznavalo dva načina prijenosa posjeda stvari već samim sporazumom stranka, to su: traditio brevi manu i constitutum possessiorum.

Traditio brevi manu postoji u slučaju kada se stranke dogovore da će dotadašnji detentor stvar ubuduće držati kao posjednik. Time je detentor koji je imao samo corpus, naknadno sporazumom stranka stekao i drugi element posjeda – animus i postao jurističkim posjednikom.

Constitutum possessiorum je suprotan slučaj od navedenog, dotadašnji posjednik će na temelju sporazuma stranaka ubuduće držati svar samo kao detentor.

Glede stjecanja posjeda u rimskom pravu treba podsjetiti da su osobe alieni iuris i robovi mogli stjecati posjed svog imatelja vlasti, ali se uvijek tražio njegov animus.

Kao faktično stanje posjed je prestajao gubitkom konstitutivnih elemenata – corpore et animo ili samo corpore.

5. Zaštita posjeda

Sredstva za zaštitu posjeda se nazivaju interdikti. Interdikti su kratki i uvjetni nalozi koje je izdavao pretor na zahtjev zainteresiranih osoba bez prethodnog ispitivanja ili provedbe dokaza i kojima je određenoj osobi naređivano da nešto uradi ili propustit uraditi.

Osnovni se razlozi uvođenja interdiktne zaštite nalaze u potrebi očuvanja reda i mira, u nastojanju države da eliminira samopomoć i samovoljno mijenjanje postojećeg posjedovnog stanja, kao i u pružanju mogućnosti samim vlasnicima da interdiktnom zaštitom dobiju brža i jednostavnija pravna sredstva za zaštitu posjeda, a time posredno i za zaštitu prava vlasništva.

Postojale su dvije osnovne vrste interdikata za zaštitu posjeda: interdicta retinedae possessionis i interdicta recuperandae possessionis.

Interdicta retinendae possessionis su služili za zaštitu posjeda od smetanja.Klasično pravo je poznavalo dva ovakva interdikta: interdictum uti possidentis i

interdictum utrubi.

Interdictum uti possidentis je služio za zaštitu posjeda na nekretninama i njime se štitilo zadnje faktično posjedovno stanje ukoliko ono nije bilo postignuto na viciozan način. Viciozan posjed nije bio zaštićen samo prema onoj osobi od koje je posjed stečen na protupravan način, a ne i prema trećim osobama. To znači da osoba koja traži izdavanje interdikta ne smije imat viciozan posjed u odnosu na stranku u sporu jer ona može istaknuti prigovor vicioznog posjeda.

Prigovor vicioznog posjeda je prigovor kojim tuženik odbija interdikt navodeći da je osoba koja traži izdavanje interdikta imala viciozni posjed, tj. da je došla u posjed stvari tako što ju je od njega silom oduzela, ukrala ili nije vratila na opoziv.

6

Interdictum utrubi je služio za zaštitu posjeda pokretnih stvari od uznemiravanja. Za razliku od prethodnog interdikta nije se izdavao u korist posljednjeg posjednika, nego u korist onog posjednika koji je u posljednjoj godini dana , računajući od dana izdavanja interdikta, dulje posjedovao stvar, uz pretpostavku da taj posjed nije stekao od protivnika na nedopušten način.

Interdicata recuperandae possessionis su služila za ponovnu uspostavu izgubljenog posjeda na nekretninama.

Interdictum unde vi su mogli upotrijebiti posjednici koji su iz posjeda nekretnina izbačeni silom. Klasično pravo razlikuje dva ovakva interdikta: interdictum de vi privata i interdictum de vi armata.

Interdictum de vi privata je mogao upotrijebiti posjednik koji je lišen posjeda na nasilan način putem tzv. obične sile ukoliko on od protivnika nije oduzeo posjed na viciozan način. Posjedovna zaštita se mogla tražiti u roku od godine dana računajući od dana izgubljenog posjeda.

Interdictum de vi armata pretpostavlja da je izbacivanje iz posjeda izvršila skupina naoružanih ljudi u posebice teškom obliku. U takvom slučaju je pretor štitio ča i posjednika koji je do posjeda nekretnine došao na viciozan način u odnosu na uzurpatora. Traženje ovog interdikta nije bilo vezano za rok.

U Justinijanovom pravu oba navedena interdikta su spojena u jedan interdictum unde vi. Justinijanovo pravo je zabranilo svaku upotrebu sile u posjedovnim odnosima uz prijetnju gubitkom prava vlasništva, povratom otete stvari i novčanom kaznom u visini njezine vrijednosti.

Interdictum de precario je još jedan restitutorni interdikt koji je stajao na raspolaganju osobi kojoj prekarist nije htio vratiti stvar koju je dobio na besplatnu upotrebu do opoziva.

7

Literatura:

„Rimsko privatno pravo“ dr.sc. Mirela Šarac – dr. Zdravko Lučić, Sarajevo 2006.

8

9