2

Cees Nooteboom

Rituali

Rituelen 1980( Nagrade: Bordewijk Prize i Pegasus Prize )

3

U biti, nitko nije tolerantniji od mene. Uviđam razloge za podupiranje svih stavova; to neznači da moji nisu čvrsti, ali shvaćam da čovjek koji je živio u drugačijim okolnostima možeimate drugačije mišljenje.

Stendhal, Brouillon d'article, 1832.

I. Intermezzo1963.

Naspram svih planova prati me pitanje: "Čemu ta besmislica?"; pitanje za koje postojiopasnost da će me potpuno obuzeti.

Theodor Fontane

Onoga dana kad si je Inni Wintrop oduzeo život Philipsove dionice vrijedile su 149,60.Vrijednost dionica Amsterdamske banke po zatvaranju burze bila je 375,00, a onaScheepvaart Unie pala je na 141,50. Sjećanje je poput psa koji legne gdje poželi. Ako se Inniuopće nečega sjećao, onda je to bilo: kakvo je stanje na burzi, da je mjesec obasjavao kanal ida se objesio u zahodu zato što je u vlastitom horoskopu za "Het Parool" predvidio da će mužena pobjeći s nekim drugim, a da će si on, Lav, potom oduzeti život. Bilo je to savršenoproročanstvo. Zita je pobjegla s Talijanom, a Inni si je oduzeo život. Pročitao je još iBloemovu pjesmu, ali više nije znao koju. Pas, ta svojeglava životinja, po tom je pitanju zakazao.

Šest godina ranije, noć prije vjenčanja na stubama Palače pravde na tom je istomPrinsengrachtu plakao jednako prave suze kao i Zita kad ju je razdjevičio u sobi punoj žaba igmizavaca u Ulici Valerius. I iz istih razloga. Mračni predosjećaji i neizmjeran strah da bilošto, pa makar samo znakom ili formalnošću, promijeni u svom životu.

Jako je volio Zitu. Potajno, samo za sebe, zvao ju je namibijskom princezom. Imala jezelene oči i blistavu crvenu kosu i blijedu, svijetloružičastu kožu koja uz to ide, sve obilježjanajvišega namibijskog plemstva, i bilo joj je svojstveno tiho, suzdržano divljenje koje se usvim namibijskim provincijama smatralo pravom vrlinom plemstva.

Zita je možda još mnogo više voljela Innija. Sve je krenulo naopako samo zato što Inninije volio sebe. Bilo je naravno i ljudi koji su tvrdili da je do toga došlo jer su oboje imalitakva idiotska imena, ali i Inni (Inigo, po slavnome engleskom arhitektu) i Zita (majkanamibijske princeze koja je bila pripadnica kuće Habsburga) znali su da ih strani glasovi kojitvore njihova imena izdižu i izdvajaju od ostatka svijeta, pa su tako u krevetu mogli provoditisate uz Inni Inni Zita Zita, a u posebnim prilikama i uz baršunaste varijante, Zinni, Ita, Inizita,Zinnininita, Itizita, spajafrja imena i tijela za koja su u tom trenutku željeli da zauvijekpotraju, ali nema većeg neprijateljstva od onoga između cjeline vremena i svakog njezinaproizvoljnog, zasebnog dijela, to, dakle, nije bilo moguće.

Inni Wintrop, sada prilično ćelav, tada je imao za ono doba dugu i neukrotivu kosu bojezlata, razlikovao se od većine pripadnika svoje generacije po tome što noć nije mogaoprovesti sam, što je imao nešto novca i katkad doživljavao vizije. Nadalje, povremeno jetrgovao slikama, pisao horoskope za "Het Parool", znao napamet mnoge pjesme nizozemskihpisaca i pomno pratio kretanja na burzi i tržištu roba. Politička uvjerenja, koje godorijentacije, smatrao je više-manje blagim oblicima duševne bolesti, a za sebe je u svijeturezervirao mjesto diletanta, u talijanskom smislu te riječi. Sve to, što je njegova okolinasmatrala proturječnim, u Amsterdamu je, kako su odmicale šezdesete, postajalo sve bolnijim."Inni živi u dva svijeta", govorili su njegovi prijatelji vrlo različitih sklonosti, koji su živjeli usamo jednom svijetu. Ali Inni, koji je u svakom trenutku dana bio spreman mrziti samogasebe — na zahtjev, ako je bilo potrebno — bio je u tome iznimka. Da je ikada imao ambicija,bio bi spreman smatrati se propalicom, ali nije ih imao, na život je gledao kao na ponešto

4

čudan klub čijim je članom slučajno postao i iz kojeg se bez navođenja razloga moglo iistupiti. Već je bio odlučio da će klub napustiti kad skup postane jako dosadan.

Ali koliko je dosadna dosada? Često se činilo da je taj trenutak nastupio. Inni je tadadanima ležao na podu, držeći glavu pritisnutu na mučiteljske ureze kineske hasure, tako da suna njegovoj prilično nježnoj koži nastajali uzorci nalik na Fontanine slike. Naslada, tako je tozvala Zita, ali shvaćala je da je posrijedi prava tjeskoba koja se uzdiže iz duboka i nevidljivaizvora, pa ga je za tih turobnih dana njegovala što je bolje znala. Naslada je uglavnomzavršavala vizijom. Tada bi se Inni uspravio na mučiteljskom prostiraču, mahnuo Ziti iopisivao likove koji su mu se upravo bili ukazali, kao i ono što su govorili.

Prošle su godine od one noći kada je Inni plakao na stubama Palače pravde. Zita i Inni sujeli, pili, putovali. Inni je novac izgubio na niklu, na akvarelima Haške škole je zaradio, pisaoje svoje horoskope i recepte za "Elegance". Zita je gotovo dobila dijete, ali ovaj put Inni svojstrah od promjena nije imao pod kontrolom, dao je naredbu da se zatvori pristup svijetu kojinjega na kraju krajeva nije ni zanimao. Time je stavio svoj potpis na najveću od svihpromjena: da će ga Zita ostaviti. Inni je od toga primjećivao tek prve sjenke: da joj kožapostaje suha, da ga njene oči katkad ne gledaju, i da njegovo ime izgovara rjeđe, ali te jeznakove dovodio u vezu isključivo s njenim usudom, ne sa svojim.

Karakteristika je vremena da ono kasnije izgleda tako kompaktno, nedjeljivi masivniobjekt, jelo sa samo jednim mirisom i okusom. Inni, koji je poznavao izričaj moderne poezije,rado se tih dana opisivao kao "rupa", odsutni, onaj koji ne postoji. Time, za razliku odpjesnika nije mislio ništa bitno, njemu je to prije bio društveni komentar na činjenicu da semože družiti s najrazličitijim ljudima. Rupa, kameleon, netko tko može biti potpuno ispunjendržanjem i naglaskom, bilo mu je svejedno čime, a Amsterdam je nudio najrazličitijemogućnosti za mimikriju. "Ti ne živiš", rekao je jednom njegov prijatelj pisac, "ti seprovodiš", a Inni je to shvatio kao kompliment. Smatrao je da svoju ulogu jednako dobro igrau nekom kafiću kao i na sjednici dioničara. Samo su još frizura i odjeća bili problem, ali kadje tih godina cijeli Amsterdam postao kameleonski, a besklasno se društvo već unaprijedproklamiralo odjećom, i kad više nije bilo važno tko je što i kada imao na sebi, Inni jeproživljavao najsretnije trenutke u svom životu, ako se u njegovu životu uopće moglo govoritio nečem takvom.

Ali ne i Zita. Čak i neiscrpne zalihe Namibije dođu svom kraju. Ima žena koje su tolikovjerne da ih samo jedna jedina nevjera može spasiti od sigurne katastrofe. Inni je to moždamogao prozreti, ali negdje u nedjeljivom kolaču zauvijek nepovratna vremena prestao je pazitina Zitu i, što je još gore, uza sve sjenke i predznake, spavao je s njom sve češće, istodobno jepolako zaboravljajući, tako da je Zita svoju ljubav polako ali temeljito uskraćivala tom svečudnijem čovjeku koji ju je nadraživao, milovao, lizao, dovodio do vrhunca, a da je katkadadanima ne bi zamjećivao. Tako su Inni i Zita postajali dva savršena stroja za nasladu, ugodniza gledanje, ukrasi grada, pojave iz snova na zabavama Haffyja Keizera i Dicka Holthausa.Kad je bila sama, Zita je rado zastajala pred izlozima s dječjom odjećom. Tada se ježila odskrivene želje za osvetom, uglavnom u trenutku — to je mogao registrirati samo veliki,platonski kompjuter koji sve registrira — kada je Innija negdje u europskim glavnimgradovima u nekoj mračnoj sobici zadovoljavala neka kurva ili tinejdžer u trapericama, ilikada je negdje za igraćim stolom dobivao partiju uzviknuvši šest puta za redom "banco!"Muškarcu mediteranskog tipa koji se oprezno približavao privučen grabežljivom crtom natom bijelom, crvenom kosom uokvirenom ženskom licu na staklu izloga, Zita nije posvećivalapažnju. Za nju još nije bilo vrijeme.

Bio je to Amsterdam prije pokreta Provo, prije Patuljaka1, prije dugih, vrućih ljeta. Ali namnogim se mjestima tog magičnog polukruga2 pojačavao nemir. Činilo se da je bilo jakodavno otkako su Nizozemske Indije gurnute na jednu od posljednjih stranica knjigedomovinske povijesti koju se kasnije moralo toliko drugačije ispisati. Koreja je pomoću

5

ravnala podijeljena onime što neki zovu neizbježnim tijekom povijesti, a već je bilo nekihljudi koji su znali da je sjeme Vijetnama posijano. Ribe su počinjale umirati od stvari od kojihprije nisu umirale, a lica, u sve dužim automobilskim kolonama na kanalima, katkad supokazivala mješavinu frustracije i agresije po kojima su sedamdesete bile toliko jedinstvene,no činilo se da gotovo još nitko ne sluti da priroda, majka svih stvari, uskoro više nećesurađivati te da je kraj trulom dobu blizu, ovoga puta zauvijek.

Ipak je ispod sve te izvanjske neupućenosti plamsala tiha vatra nemira, očaja izloćudnosti. Svijet je odavna zaudarao, Amsterdam je počeo lagano tinjati, ali svi su topripisivali vlastitoj neraspoloženosti, brigama, bezizlaznom braku ili nedostatku novca. Jošnitko nije dijelio veliko olakšanje što je zlo prvo došlo od svijeta, a tek onda i od nekih stanovnika.

"Buditi se sve turobniji", bila je Innijeva deviza tih dana. Kada se zapravo odvijalanjegova noć, nikada nije bilo posve jasno, ali uvijek bi se probudio usred nje i nakon togaumro, barem bi on to tako nazivao. Poznato je da onaj tko umire i ima samo trenutak vremenadok se to događa, "cijeli svoj život pred sobom vidi u djeliću sekunde". To se dakle Innijudogađalo svake noći — međutim, ništa nije vidio zato što se jedva mogao sjetiti svoga životado dana kada se pojavila njegova teta Thérèse. Sve što je vidio bio je sivi film s tu i tamopokojom sekvencom u kojoj je on, malen ili nešto veći, sudjelovao u kratkim, isprekidanimscenama, svi događaji bez mnogo povezanosti ili čak i dugotrajne zamrznute snimkepredmeta koje su na ovaj ili onaj neobjašnjivi način ostale na praznom tavanu njegovasjećanja, poput jajeta na tanjuru u Tilburgu ili golema ljubičasta uda slučajnog susjeda ujavnom pisoaru na Schenkkade u Den Haagu.

Kako je onda napamet mogao znati pjesme, i njemu je samom bila tajna i često mu sečinilo da bi bilo bolje da je svoj život naučio napamet kako bi onda u svojim posljednjimtrenucima koji su se vraćali noću mogao gledati pravi film umjesto svih tih nepovezanihfragmenata koji nisu imali nikakve konzistencije, kao što bi se ipak moglo očekivati od netomzavršena života. Možda je ta svakodnevna smrt bila tako neizmjerno tužna zato što zapravonitko nije umirao, ili ništa, samo nekoliko jedva povezanih snimaka koje nitko nikada nećevidjeti. Taj nepromjenjivi i neumoljivi isti beznačajni ciklus nikada ga nije ometao tijekomdana budući da smrt na kraju krajeva nije zapravo pripadala životu. Tada bi takođerizbjegavao o tome razgovarati sa Zitom ili s kim drugim. Zita je spavala prethistorijskim,namibijskim snom, a kad bi nastupila ura noćne patnje, oslobađao se njezina posvemašnjegzagrljaja, odlazio u drugu sobu i plakao gorko ali kratko. Kada se nakon toga ponovo uvlačiou krevet, njezine su se ruke širile kao da su ga vidjele, no bilo je to mnogo više od širenja,cijeli elizejski svijet pun toplih, mekih livada sa svježe pokošenom travom gdje će svi Innijiovoga svijeta biti stavljeni na spavanje.

Kao da je njegov nedostatak sjećanja prešao na sve druge, drugačije se po Innijevumišljenju nije moglo objasniti da mu poslije nitko, ama baš nitko nije mogao reći kakvo jebilo ljeto 1963. Misleći na ljeto, bilo koje ljeto, on sam uvijek je mislio na šume oko kućeArnolda Taadsa kod Doorna: Jedan vruć dan, sve pomalo u izmaglici, sparno, brzo ćenevrijeme. Jezerca su crna, mukla i spremna odraziti ono što će već biti. Patke umorno leže ušašu, na krovu seoske kuće paun kriči svoj očajnički krik, i možda će začas svemir napokonnestati. Pomalo se osjeti trulež, kao da se priroda sama naslađuje, Inni ništa nije trebao činiti.Ljeto kao ljeto, takvo je dakle bilo i ono 1963. sve dok netko za njega nije zavirio u novinskearhive i rekao mu da je ljeti 1963. neprestano kišilo. Znao je još samo to da se, što mu seionako urezalo u pamćenje, te godine bio zaljubio u šankericu iz bara na Voetboogsteegu teda je Talijan na privremenom radu u kuhinji hotela Victoria, koji se u slobodno vrijeme baviofotografijom, napravio jednu Zitinu fotografiju za časopis "Taboe", od kojega će izaći samodva broja, taman dovoljno dugo da dođe kraj Innijevoj i Zitinoj sreći. Jer uza sve, to je i bila,dugo habanje, brižno međusobno konzumiranje kao da je riječ o beskonačnu obroku, sve teduge amsterdamske noći sastavljene od izmještanja tijela i iznenadnih vizija, predviđene zaprazne filmske trake, sve to zajedno bila je sreća, ali nestat će i više se nikada neće vratiti. Nikada.

Bar je bio dugačak i taman, namijenjen brokerima i provincijalcima, lošoj publici bez

6

dovoljno hrabrosti da bi išla kurvama i previše škrtoj da bi uzdržavala svoje djevojke, pa jeumjesto toga na svjetlu sumraka bogova u škotski kariranom baru dolazila buljiti u Lydinegoleme, bijele grudi, a taj se užitak morao platiti beskrajnom rijekom likera od metvice sasodom. To je bilo presudno, spora rijeka zelene tekućine koja je nestajala u njenim širokimustima, to i srebrnosivo nasprejana idiotska podignuta frizura, velike bijele grudi od kojih semoglo vidjeti toliko mnogo, a ipak premalo, kao i činjenica da je više nego za glavunadvisivala Innija.

"Sasvim sam zelena iznutra", redovito je govorila, a i to ga je uzbuđivalo. Od prve, praveLyde, koja se nije zvala Lyda nego Petra, bilo je mnogo Lyda u Innijevu životu, a budući danije bio konzistentan filozof, za to je imao različita objašnjenja. Katkad je to stvarno imaloveze s ljubavlju, ali jednako se tako događalo da se smatrao vampirom koji može živjeti samoako isisava "svjetlo" iz žena, prolaznica, ili, kako je to govorio, neodređenih bića ženskogaroda. Kratkotrajna uspinjanja, razmjenjivanje, međusobno izmjenjivanje uskoro bezimenihdogađaja privremeno su mu ipak davali osjećaj da postoji. Nije mu to uvijek bilo ugodno, alikatkad, kada se činilo da vremenu nema kraja, kada su ga dani uzrujavali svojomnezamislivom duljinom, kada se činilo da će uvijek biti više sati i minuta nego vode i zraka,izlazio je poput psa na ulicu, odjeven kao netko kome je do ševe, a navečer bi se dublje negoikad skrivao u Zitinim rukama. Ali bilo je i drugih razdoblja, dana kada je lovac bio lovina,vremena kada predmeti nisu bili tako izrazito prisutni, kada ne bi svaki put kada vidi autopomislio na "auto", kada dani nisu visjeli oko njega poput praznih elemenata koje jenemoguće ispuniti. Tada je bio ekstatičan, hodao je gradom kao da može letjeti i predavao sesvakome tko bi izrazio želju za kratkotrajnim posjedovanjem Innija Wintropa.

Zita je bila izvan toga. Odlučio je da se koliko traje svijet, pa dakle i on, mora držatiZitina kodeksa, a taj je bio jednostavan: što god učinio, ona to ne želi znati jer bi ga usuprotnome bila dužna ubiti, a to nikome ne bi koristilo.

Iznenada je u godini o kojoj ovdje govorimo jednoga dana došao studeni. Inni je prodaokomadić zemlje koji je naslijedio još od svog skrbnika, s bilježnikom je jeo u Oesterbaru, Zituodvezao prijateljici u južni dio grada, a sada je Lydi nudio liker od metvice.

"Večeras sam kod tebe", rekao je uvjeren kako je to savršen amsterdamski pristup."Tako", rekla je držeći glavu koso kao papiga koja još jednom želi čuti taj čudni zvuk.Ponovo je otpila gutljaj, a kada je Inni vidio tu zelenu tekućinu kako klizi unutra, osjetio jepolagano uzbuđenje koje se penjalo iz nožnih prstiju. Lyda je živjela u zapadnom dijelugrada. Osim likera od metvice još su ga nevjerojatno uzbuđivale i beskrajno dugačke stube donjezina potkrovlja, potom sama prostorija sa stolcem od pletene trske, nescaffe, neveni, tepihod kokosa i uokvireni portret njezina oca, ćelava Lyda koja iz carstva mrtvih sumnjičavogleda u sobu ne bi li vidjela koga je sad opet dovela. Inni je smatrao dirljivim golotinjunekoga koga još nije vidio bez odjeće. Da nekoga koga uopće ne poznaješ, odjevene ljudekoji uspravno hodaju, negdje u drvenom ptičjem kavezu na nekom katu u nepoznatoj četvrtiuz nekoliko pokreta rukom možeš dovesti u njihovo najprirodnije stanje, da nepoznata žena,koja je još do maloprije u baru sjedila i listala "Elsevier", gola leži u krevetu koji prije toganikada nije postojao iako već godinama postoji, ako je bilo nečega što je pomagalo protivsmrti, sljepila i raka, onda je to bilo upravo to.

Lyda je bila velika i bijela, meka i puna, a nakon dva očekivana događaja prilikom kojihje zazivala majčino ime, zajedno su izgledali kao neuspio pokušaj leta, nešto oznojeno što sesurvalo, oboje prekriveni srebrnim slojem laka iz njene kose koja je, kad se frizura raspustila,sezala do bokova. Dugo su tako ležali. Sasvim po propisu, Inni je bio potišten. Dok jedopuštao da zagrljaj s mnogo većom Lydom curi u njegovo sjećanje prepuno rupa, kao iuvijek tištalo ga je ono što slijedi. Odvojit će se jedno od drugoga, vjerojatno oprati, on će sespustiti dugim stubama kao netko tko se spušta stubama, a ona će zaspati u vlastitomgnijezdu, a sutra će opet piti liker od metvice s idiotima, svatko će za sebe umrijeti na svomebolničkom krevetu, uz lošu njegu mladih bolničarki koje se još nisu ni rodile.

Popipao je iza sebe, na podu, gdje je prije negoli su otišli u krevet vidio kutiju Caballerakako leži. Dok se napola uspravljao, a Lyda pod njim počela tiho brundati, odjednom je

7

pogledao u Zitine oči. U oči od papira, ali ipak Zitine. Bila je to fotografija iz "Taboea", prekodvije stranice. Sada sam u Pompejima, pomisli Inni. Lava će me prekriti i zauvijek ću takoostati ležati. Muškarac, napola iznad žene za koju u toj nezamislivoj budućnosti nitko nećeznati da nije njegova, uspravljene glave i pogleda uprta u nešto što je zauvijek postalonevidljivim. Ono što je osjećao bila je tuga. Već je stoput vidio fotografiju, ali sada se činilokao da se iza slike pričvršćene četirima zakovicama za smeđu tapetu nalazi svemir koji sesastoji isključivo od Zite i čijim dijelom nikada više neće biti. Ali što je to bilo? Hladne,zelene oči, izbrušene od neprozirne vrste kamena. Jesu li ga ikada gledale s ljubavlju? Usta sujoj bila malo otvorena, kao da će nešto reći, ili kao da je upravo rekla nešto što će dokrajčitiInnija i Zitu, namibijsko prokletstvo, razorna, tiha čarolija koja će izbrisati njihova smiješnaimena kao nešto što se može izgovarati jedno za drugim, koja će ga zauvijek izgnati iz njezinaživota, ne samo iz vremena koje će doći — to se još moglo podnijeti — nego i iz većproteklog vremena, tako da ono što je postojalo više neće postojati. Osam godina kao da nijepostojao! Sve je intenzivnije gledao u papirnato lice koje se u sljedećoj sekundi pretvaralo unepoznatu, odbojnu žensku masku koja ga je bez sumnje gledala i iz toga isključivala jer jeistodobno gledala u nekog drugog s ljubavlju.koja više nije bila namijenjena njemu, Inniju,nego drugome kojeg je gledala dok je fotografija nastajala — fotografu.

"Cura ima dobru glavu", rekla je Lyda. Uspravno je sjela. Sada je vidio da su i njenegrudi srebrne. Toga je bilo posvuda, na njegovim rukama, na grudima, na njezinu licu,posvuda!

Ustao je, vidio svoj srebrni lik kako prolazi pored ogledala i odjenuo se."Ne želim se naviknuti na tebe", rekla je Lyda, što je zazvučalo kao točka dnevnog reda

kakve sjednice. Mahnuo je prema srebrnoj, sada iznenada zaplakanoj mrlji njezina lica iizašao na ulicu s tihim kućama što su se pravile mrtve, u kojima su spavali ljudi.

Odvezao se ravno na Bosplan i pokušao sa svojih ruku u jezercu isprati srebro, vanjskiznak njegova uklanjanja iz Zitina života, ali nije mu uspjelo, samo je postalo još gore. Bilo jepet sati. Priroda u kojoj se životinje ne poznaju i nitko nikoga ne voli počela se buditi.

Fotograf, pomislio je i sjetio se da je Zitu upoznao na izložbi fotografija gdje je stajalapred svojom fotografijom. Vidio je fotografiju prije nego što je vidio nju i nije znao tko koganiječe, žena na fotografiji ženu koja stoji ili obrnuto. Neke fotografije, kao ona poznataVirginije Woolf na njen dvadeseti rođendan na kojoj gleda u stranu, toliko su savršene da živobiće prikazano na njima nalikuje na izmišljeno, nešto što je stvoreno da bi se od njega moglanačiniti fotografija. Inni je shvatio da, ako želi upoznati ženu na fotografiji, mora prići ženikoja stoji pred njom, što je i učinio. Fotografija je visjela u nešto tamnijem kutu, ali ga jeodmah privukla. Iz nje je izbijala snaga. Činilo se kao da to lice, koje nikako nije moglopripadati živom čovjeku, postoji tisućama godina, neovisno o bilo čemu, posve zatvoreno usebe, ravnoteža.

Još se dobro sjećao da mu se malo zavrtjelo dok joj je prilazio. Udaljila se od svojefotografije, što je olakšavalo stvar, i stajala pored prozora, vrlo nježan krug svjetla oko nje,sama, s apsolutnom ravnodušnošću nekoga stvorena isključivo da bude drugačiji od drugih, ada toga nikada ne postane svjestan, druga vrsta ljudi koju predstavlja samo jedna osoba, ona.Tako je stupio u njezin svijet, nikada ne postavši njegovim članom, napravio je u njemu štetudok se krijepio na savršenoj Zitinoj ravnoteži, a sada će zbog toga biti kažnjen.

Polako se danilo. Tresao se od hladnoće. Velika čaplja preletjela je iznad njega da bi se uzlepet spustila u šaš. Sve drugo bilo je vrlo mirno, a i Inniju se učinilo da je prvi put stao, kaoda od prvog susreta sa Zitom nikada nije prestao hodati, kao da je u dugom hodu, u jednompokretu došao ovamo kako bi stajao uz ovo jezerce sa srebrnim mrljama na rukama i, tko zna,vjerojatno na licu. Odlučio je da ih neće skidati i da će odmah krenuti kući.

Ako je bilo istina sve što je mislio, mora biti kažnjen, a onda bolje da se to dogodismjesta. Ništa više nije bilo sigurno. Bio je to kaos, a kaos je ono što mu je najviše od svega uživotu ulijevalo strah, kaos u koji će biti bačen ako ga ona ostavi. Dogodilo se drugačije negošto je mislio. Naravno da je Zita bila zaljubljena u fotografa i naravno da je s njim spavala. Onjoj je bio prvi muškarac otkako je s Innijem, kao što joj je Inni bio prvi muškarac u životu. S

8

nepokolebljivom sigurnošću nekoga tko živi po pravilima, znala je da sada mora ostavitiInnija, a budući da ga je voljela i poznavala njegov strah od kaosa, to ju je tištalo, ali ništa sedrugo nije moglo učiniti. Trebalo se dogoditi onako kako se to događa u Namibiji, bešumno,brzo i bez ijedne napukline u kristalu. Poljubila ga je kad je ušao, rekla da ima nešto čime ćeskinuti to čudno srebro i pomogla mu pritom, priljubila se uza nj i odvela ga u krevet. Još jenikada nije toliko volio, najradije bi se glavom, a potom i ostatkom tijela bio uvukao u nju i tuzauvijek ostao — ali kad je sve bilo gotovo, a ona spavala kao tek rođena Tutankamonovasestra, tako zastrašujuće tiha kao da već stoljećima ne diše, kao da netom prije nije bilaopsjednuta luda koja viče — tada je znao da ništa nije doznao o svojoj sudbini.

Bila je odsutna kao što je bio on svih tih godina. Ustao je i iz svojih pričuva uzeo tabletuza spavanje. Ali kada se u rano poslijepodne probudio, još je bila ista kao jutros, kao prošlegodine i godine prije toga i kao prvi put — močvara savršenstva u kojoj će se utopiti svatkotko se previše osmjeli.

Tjedni su prolazili. Zita je viđala svog Talijana, spavala sa svojim Talijanom, dopuštalamu da je fotografira i svaki put kada bi je fotografirao u amsterdamskom je zraku nestajalapahuljica Innija, nova je ljubav bila krematorij stare, pa se tako moglo dogoditi da je Innijujednoga dana, dok je hodao preko Koningspleina, u oko dospio komadić pepela koji se nijedao izvaditi sve dok ga Zita vrhom jezika nije polizala i rekla mu da loše izgleda.

Bilo je to u petak poslije podne, a ono što će se dogoditi jedva da ima veze s Talijanima iljubavlju, prije s nedokučivim, stoljećima tajnovito predavanim, nikad zapisanim namibijskimzakonom prema kojemu se jednom u osam godina, ali zato zauvijek, jednog petka poslijepodne svode računi. Takvih su poslijepodneva u toj zemlji muškarci bili pozivani da umrustrašnom smrću, ali kao i kod mnogih starih običaja, u dijaspori su najoštriji kutovi bilizaglađeni. Inni će biti protjeran, ali nije znao da će to biti toga dana. Zita je računala i više munije pripadala. Toga će dana sa svojim Talijanom, koji kao ni ona nije imao novca, otputovatiu Italiju. Što će se tamo dogoditi, nije znala, i zapravo je imala osjećaj da s tim nema veze.Dogodit će se, u tome je bila stvar.

Nakon što je liznula pepeo iz Innijeva oka, on je sjeo za svoj pisaći stol. Imao je još polasata da svoj horoskop preda u "Het Parool" za subotnji prilog. Listao je "Marie Claire","Harper's Bazar", "Novu", svoje knjige o zvijezdama, nešto prepisao, nešto izmislio i trudiose, jer ipak će se to čitati, oko sudbine drugih ljudi. Kad je došao do vlastitog astrološkogznaka, Lava, i u "Harper'su" pročitao da bi mu trebalo biti dobro, a u "Elle" da su mu izglediloši, odložio je olovku i rekao Ziti, koja je ležala na ležaljci pored prozora kako bi posljednjiput promotrila Prinsengracht: "Zašto nikada ne smiješ napisati: poštovani Rače, dobit ćeš rak,ili Lave, danas će ti se dogoditi nešto strašno, tvoja će žena pobjeći, a ti ćeš se ubiti?" Zita jeznala da on sada misli na svoju tetu i Arnolda Taadsa, zelenilo u njenim očima potamnjelo je,ali on to nije vidio i hihotao se. Okrenula mu se i pogledala ga. Za pisaćim stolom sjedio jeposve nepoznat muškarac i smijao se. Ona se nasmijala. Inni je ustao i prišao joj. Pomilovaoju je po kosi i htio leći pokraj nje.

"Ne", rekla je, ali to samo po sebi nije ništa značilo. To je moglo biti sastavnim dijelomigre u kojoj ga je morala ili htjela dražiti, ili u kojoj joj je on morao ispričati priču.

"Ovaj put moraš platiti", rekla je. Ni to nije bilo novo. Osjećao je kako ga obuzima jakaželja.

"Koliko?" pitao je."Pet tisuća guldena."Nasmijao se. Pet tisuća guldena. Raskopčao joj je bluzu. Najviše što joj je ikada platio

bilo je sto guldena. Uvijek su se tomu smijali. Tada bi uglavnom spavali na novčanici kako bičuli njeno šuškanje. Poslije bi mu pokazala što je za to kupila, ili bi ga pozvala na ručak, ajednom je u Op de Wallen s najspokojnijim izrazom lica ušla nekoj kurvi i šutke joj predalanovčanicu.

"Pet tisuća guldena", ponovila je Zita. "Tvoji su čekovi u crvenom pretincu." Bila je tonova igra. Nevjerojatno ga je uzbuđivala, ali ona se nije smijala. Ili je upravo to bila novost?

9

"Dobro", reče.Obračunavanje, podmirivanje duga, naplaćivanje odsutnosti, to konačno precrtavanje

ljubavi, proždiranje cjelokupnog vremena između prvog pogleda na fotografskoj izložbi iovoga sada, u čemu i dalje sudjeluju dva ista tijela — prvi je put dobivalo oblik. Godinamaposlije, kad je prvi put ponovo vidi u jadnoj hotelskoj sobi u Palermu, upitat će je zašto jetako bilo, a ona mu neće odgovoriti, jer znat će da on zna. Sada, kada ta hotelska soba većpostoji, ali ne još i godine koje će provesti odvojeno prije nego što se ponovo sretnu, on je izcrvenog pretinca izvadio čekove i potpisao ih. Primila ih je, i dalje bez smiješka, ustala i otišlau dio sobe gdje je iz torbe izvadila novčanik. Pažljivo je u njega stavila čekove, odložila torbui stala se polagano svlačiti, i dalje bez smiješka i uz odsutnost koja je ulijevala strah, koja jekazna ali je istodobno mogla biti dio nove igre. Stajala je gola, pogledala ga, otišla do kreveta,legla, zatvorila oči i rekla: "Hajde." Sada je već, a oni su to znali, premda još nisu moglividjeti, u sobu u Palermu vrlo polagano, vrlo pažljivo strujilo ono zbog čega će ga ostaviti izbog čega ga je ostavila, njegova slabost.

Svlačio se uz jednaku stidljivost koju je osjećao i kod pravih kurvi. Desnu je rukuprinijela ustima i ovlažila se. "Dođi", rekla je, ali što to ona hoće, pomislio je. Da se premanjoj stvarno odnosi kao prema kurvi, ili da se toliko razljuti (da se pretvara da je ljut) i silujeju (pretvara se da je siluje)?

"Ne mogu ovako", reče."Ti uvijek možeš", rekla je. Položila je ruke na njegov vrat i pritisnula mu glavu pored

sebe u jastuk tako da se ne trebaju gledati, pa je tako, slijepac koji se pari sa sljepicom,posljednji put svršio u nju u velikoj, razornoj tišini koja je trajala dok se nakon toga nijeizvukla ispod njega i s rukom među nogama izašla iz sobe. Inni je ostao ležati. Osjećao jestrašnu hladnoću, od straha i poniženja. Poput nekog, pomislio je, tko se vraća s putovanja ikuću zatekne punu slomljena stakla, govana i smeća. Dok se pitao što sada treba učiniti, Zitaje u drugoj sobi nazvala banku i rekla im da ostanu otvoreni jer još mora podignuti velik iznosu lirama. Innijevo sjeme pritom je hladno curilo u ruku među njenim nogama i niz njene prstepadalo na pod. Slušao je kako se oblači, hoda po sobi, određuje smjer svojih koraka, prvobosim nogama a onda u cipelama, slušao je kako zastaje na pragu, oklijeva, prilazi mu, a ondaopet odlazi, a onda ju je čuo, već na vratima, kako kaže: "Misli na svoj horoskop, u četiri sataje rok", potom je začuo samo još vrata i novembarski vjetar kako je zapuhao kroz njih.

Sjeo je za svoj pisaći stol i dovršio horoskop. Preko Ulice Utrecht, Keizersgrachta, UliceSpiegel, Herengrachta, Koningspleina došao je do zgrade "Het Paroola" na Nieuwezijdsu gdjeje predao svoj rad. I tako, dok se Zita od banke u Ulici Vijezel uputila u Noord-Zuidhollandsch Koffiehuis na Glavnom kolodvoru, gdje se dogovorila sa svojim Talijanom,Inni je, beskrajno sporo, krenuo u suprotnom smjeru kući. Zastajao je u kafićima Scheltema,de Koningshut, Hoppe, Pieper, Hans en Grietje, Cafe Centrum. Još nikada nije bio tako pijan.Bila je noć kada se vratio kući. Dozivao je njeno ime u praznoj kući i nastavio dozivati svedok susjedi nisu nazvali neka začepi. Tek je tada našao pisamce u kojem stoji da se višenikada neće vratiti, i dok ga je držao i buljio u njega, čuo je vlastiti glas: "Lave, danas će ti sedogoditi nešto strašno, tvoja će žena pobjeći, a ti ćeš se ubiti." Znao je što treba učiniti. Hodaoje po sobi njišući se, sudarajući se sa stolcima i stolovima, otišao u zahod gdje se uz neštomuke objesio na najvišu točku, tamo gdje su cijev za grijanje i cijev za vodovod pričvršćenedvostrukim prstenom prije nego što iščeznu u visokom stropu.

Nebo smrti nebo je sivih oblaka. Oni prelaze iznad golih vrhova drveća uz kanal.Probudio se u krevetu punom bljuvotine i drhtavim prstima skinuo poderanu kravatu s vrata.Posvuda po tijelu bile su ogrebotine, na plahti je bilo krvi. Kao da ga je netko navio, krenuo jeu kupaonicu, oprao se, obrijao, uzeo dvije tablete Alka Seltzera, izbjegavao misliti na Zitu,izašao. Na uglu Ulice Utrecht kupio je "Handelsblad". Otišao je u Oosterling, naručio duplucrnu kavu i otvorio najprije, kao uvijek, burzovnu stranicu. Slova su veća nego inače i polako,kao da je odjednom postao mnogo stariji, čitao je što piše: "Na hitan zahtjev uprave

10

Udruženja za trgovinu vrijednosnim papirima posao je u 20.45 prekinut zbog smrti američkogpredsjednika. Kada je stigla potresna vijest da je Kennedy teško, vjerojatno čak smrtno ranjen,vrijednosti dionica brzo su pale. Srednja vrijednost Dow-Jones indeksa koja je u početku raslas 3,31 pala je na 711,49, što znači gubitak od 21,16 u usporedbi sa zaključenjem burze učetvrtak i najveći je pad od vala panike 28. svibnja 1962."

Presavio je novine i na trenutak pogledao fotografiju na naslovnici. Mladoliki predsjednikleži na stražnjem sjedalu svog velikog automobila i spava. Žena s maskom Orestije porednjega stoji uspravno i bulji u velike mrlje od vina na svojem sada zauvijek upamćenomkostimu. Inni je siguran u tri stvari: da se Zita nikada neće vratiti, da nije mrtav i da će sesutra burza zavrtjeti kao zvrk. Od zlata koje mu je sljedeći ponedjeljak kupio njegov burzovnimešetar u Švicarskoj ostvario je do 1983., kada se sudbonosna slika deset tisućiti put pojavilau svim svjetskim tjednicima, već više nego deseterostruku dobit. Fotografija je bila jasna:nastupaju kaotična vremena.

II. Arnold Taads1953.

Simili modo postquam coenatum est, accipiens et hunc praeclarum Calicem in sanctas acvenerabiles manus suas; item tibi gratias agens, bendixit, deditque discipulis suis, dicens:Accipite, et bibite ex eo omnes.

Hic est enim Calix Sanguinis mei, novi et aeterni testamenti: mysterium fidei: qui provobis et pro multis effundetur in remissionem peccatorum. Haec quotiescumque feceritis, inmei memoriam facietis.

Iz kanona svete mise

1.

Prije nego što je upoznao Philipa Taadsa, Inni Wintrop uvijek je smatrao da je ArnoldTaads najsamotniji čovjek Nizozemske. Moglo je, dakle, biti i gore. Bio je to netko tko jedoduše imao oca, ali mu to ništa nije koristilo. Arnold Taads nije nikada govorio o sinu, čimeje, po Innijevu mišljenju, taj sin bio osuđen na čudnovat oblik nepostojanja koji je na krajudoveo do konačnog oblika nepostojanja kakav je smrt.

Budući da su otac i sin posve zasebno i ne pitajući nikada jedan drugoga za savjetodabrali potpunu odsutnost, jedini oblik koji im je — što se Innija tiče — još bio preostao, bioje mogući boravak u njegovim mislima. Time su se prilično često koristili. Unajneočekivanije doba i na najneočekivanijem mjestu pojavili bi se u njegovim snovima ili upolubudnim mislima koje se još zovu sanjarije, a ono što za života nisu nikada činili, činili susada: nastupali su kao par, nestvarni duo koji bi mu noću u hotelskim sobama ulijevao strahsvojom razornom tugom.

Svog će se prvog susreta s Arnoldom Taadsom zauvijek sjećati, pogotovo što je tosjećanje bilo neraskidivo povezano s onim na njegovu tetu Thérèse, koja si je također oduzelaživot, doduše ne tako promišljeno kao druga dvojica.

Na tisuću ljudi, život si oduzme onoliko koliko ih recimo ima u proizvoljnoj grupici kojumožeš vidjeti kako u Ulici Laiersse u Amsterdamu čeka liniju 16 dok još nije najveća gužva.Središnja točka statistike, čini se, nalazila se u njegovoj blizini, a statistike ne griješe. Uz

11

toliki broj samoubojica koje je poznavao — to se ipak mora tako nazvati budući da ječinjenica da je netko umro sada zaokruživala poznanstvo, makar samo zato što ti on ili onasada više ne može prirediti iznenađenje — znao je da se njegov krug poznanika moraosastojati od tisuću ljudi. Da sve te dobrovoljne mrtvace pozove na čaj, dva pakiranja peciva izBerkohofa jedva bi bila dovoljna.

Preminule je dijelio na dvije vrste, ovisno o njihovoj metodi: tobogan i stube. Jedna jenakon početnih teškoća išla sama od sebe, za drugu se moralo raditi.

Teta Thérèse bila je tobogan, to je bilo sigurno. Piće i nepogrešiva mješavina histerije ibezvoljnosti sami su od sebe ponudili izlaz iz plesne dvorane dok su se dvojica Taadsovihodlučno probijala kroz cijele labirinte i penjala nepreglednim stubama da bi na kraju izbila naistoj točki.

2.

Inni Wintrop spadao je među ljude koji su vrijeme provedeno na Zemlji za sobom vuklipoput amorfne mase. To nije bila misao koju je svakodnevno pomišljao, nego takva koja seredovito vraćala i zaokupljala ga još dok je prenosio znatno manju količinu prošlosti. Vrijemenije mogao procijeniti, mjeriti, razdijeliti. No možda je ovdje bolje kloniti se jezičneodređenosti i na engleskome govoriti o vremenu kako bi se tom elementu dala puna, ljepljivažitkost na koju ima pravo. Nije samo prošlost na taj način ostajala visjeti na Innijevoj žlici, ibudućnost je bila nevoljna. Tu je već iznova čekao amorfni prostor da njime prođe, a da nijebilo jasno navedeno kojim bi putem morao krenuti kako bi izašao. Jedna je stvar bila sigurna,vrijeme koje je proživio bilo je gotovo, ali i kad je navršio četrdeset petu i prema vlastitimriječima "prešao granicu užasa, a da ga nitko nije pitao za putovnicu", ta bezoblična stvar kojaje sadržavala i njegovo sjećanje kao i nedostatak sjećanja i dalje ga je pratila, jednakotajnovita i jednako nemjerljiva čak i usmjerena unazad, poput svemira o kojem se u posljednjevrijeme tako mnogo moglo čuti.

Negdje u sivoj mliječnoj maglici ranih pedesetih, kada je još bilo vidljivo snažno bijelocvijeće Korejskoga rata, zbio se, na žalost nešto manje zamjetan, trenutak u kojem se njegovateta Thérèse (treize, Thérèse, ne perd jamais1) — od koje će nekoliko godina kasnijenaslijediti temelj svoga popriličnog bogatstva — pojavila u njegovu pansionu naTrompenbergwegu u Hilversumu.

Ono što mu je otežavalo rad na sjećanju nije bio samo njegov ograničeni instrumentarij("ja nemam pamćenje", "Vi ste sve jasno potisnuli", "zar, kvragu, ništa ne možeš zapamtiti!"),nego i činjenica da su sastarenjem počinjali nestajati ručice i držači za silazak u podzemnisvijet prošlosti. Teta Thérèse svoje je opipljivo meso zamijenila za mrljastu sjenu koja bi tu itamo lutala loše osvijetljenim prolazom njegova sjećanja, što je još bilo dobro, kao što se ivozač bijelog Lincoln convertiblea zajedno s mužem tete Thérèse odvezao u smrt, ali nikakonije bilo dobro što je pansion u kojem je Inni proveo prve godine svoga punoljetnog životapotonuo s njegovim sjećanjima u građevinsku jamu načinjenu od osam slijepljenih stanova,koji su i hortenzije, kestenove, ariše, rododendrone i jasmine povukli u dubine iz kojih senikada ništa ne vraća.

Ništa?Velike, derutne kuće koje su nekoć dali podići umirovljeni kolonijalni službenici bile su

same kutije sjećanja na jedno sada već definitivno derutno razdoblje. Nosile su imena poputTerang-Tenang ili Madoera, a žgoljavi, živčani, romantični Inni iz tog vremena mogao je,pogotovo okružen zagušljivim mirisima ljetnih večeri, zamisliti kako živi negdje u bliziniBandoenga na nekoj plantaži, a dojam je još više pojačavala činjenica da su u toj nevjerojatnovelikoj kući u sobama doista živjeli umirovljeni kolonijalni službenici iz Indonezije. Mirisitropskih jela širili su se vilom, udaranje tromih papuča po pletenim hasurama u hodniku,coktanje jezika i visoki, meki glasovi sa stranim naglaskom koji su govorili stvari koje nijeshvaćao, ali koje je povezivao s knjigama Couperusa, Dauma i Dermouta2 koje je čitao.

Mrzio je svoje portrete iz tog doba, ne toliko one na kojima je stajao s drugima — nanjima su svi izgledali jednako smiješno — ne, upravo one na kojima se pozornost nije mogla

12

odvući od onoga tko je očito bio on sam, budući da je na njima stajao sam, pozirajući, u grču,oponašajući skulpture, a istodobno tražeći uporište u stablu, u ogradi, u svakom predmetu kojiće uskoro zauzeti dio slike tako da je on sam ne treba popunjavati. Jer, što se moglo vidjeti natakvoj jednoj fotografiji? Netko tko je toliko mršav da je zbog toga bio odbijen za služenjevojnog roka i, što je još gore, tko se zbog toga nije usudio skinuti na plaži, tko je bio izbačeniz četiri srednje škole i tko se svađao sa svojim skrbnikom tako da mu je bio uskraćen novackoji mu je njegova baka tako velikodušno ostavila, netko tko se izgubljeno zalijetao unajbeznadnije zaljubljenosti, tko je svoje dane provodio u uredu kako bi mogao platitipansion, netko minimalno samostalan.

3.

To je moralo biti otprilike ovako: bio je u svojoj sobici kada ga je indonezijski glasnjegova kućevlasnika pozvao s hodnika.

"Gospodine Wintrop, došla vam je jedna gospođa."Malo poslije stajala je u njegovoj sobi, što je bilo prilično teško jer u njoj zapravo nije

bilo mjesta za dvije osobe, a ona sama bila je gotovo kao dvije."Ja sam tvoja teta Thérèse", rekla je."Pravi si Wintrop", rekla je.Gurala se pored njega, obavila ga blagim, mošusnim mirisom i gledala kroz prozor. Ono

što je vidjela nije joj se svidjelo. Njene izjave nisu baš imale neki logičan redoslijed, alidolazile su u staccatu, u istom tonu. "Čitaju se knjige. Što je ovdje skučeno. Čula sam za tebe.Ovdje se ne možeš ni okrenuti. Blagi Bože, ovdje postajem melankolična. Jesi li ikada čuo zamene? Malo ćemo se provozati. Predstavit ću te nekome tko piše knjige", piše je izgovorilatako da je bilo jasno kako tu aktivnost smatra daleko važnijom od čitanja.

Bila je subota poslije podne, proljeće. Kasnije je razmišljao kako ga zapravo nije ni pitalaželi li uopće poći s njom. Jednostavno su krenuli ili, bolje rečeno, ona se sjurila stubama,preletjela vrtom kao da je neprijateljski element, uletjela u auto i rekla: "Jaap, idemogospodinu Taadsu."

Auto je pojurio. Nikada, što mu je tek kasnije postalo jasno, nije imala posla, a to jenapravila s najvećom mogućom brzinom. U svojoj je nedužnosti mislio da je to uzbuđenjemožda uzrokovano tajnim kemijskim procesima negdje u tom bijelom, malo nadutom tijelu,kao da njena krv neprestano kuha u lončiću na unutarnjem štednjaku. Mrlje svih bojapojavljivale su se i nestajale na koži njezina lica i vrata, i da nije redovito ispuštala velikeuzdahe, zasigurno bi se raspuknula.

Što je to značilo Wintrop? pitao se jer o tome je neprestano govorila."Svi su Wintropi ludi, pokvareni, tašti, nedisciplinirani, neuredno žive, stalno se rastaju.

Svoje žene tretiraju kao stoku, a one su i dalje zaljubljene u njih. U ratu su bili na krivoj stranii na tome su zaradili, vješti su u poslovima, ali svoj novac prokockaju ili ga uludo potroše,prodaju jedni druge za gulden. Jesi li poznavao svog oca?"

Nije pričekala dogovor."Ti si kršten, jesi li to znao? Moj je brat bio junak pokreta otpora, iznimka u toj

principijelnoj obitelji. Što se ne može reći za tvog oca. S novcem uopće nije znao. Žene,jedino se u to razumio. Ideš li još u crkvu?"

Barem je sad mogao odgovoriti."Ne.""Jaap, daj stani."Bijeli je Lincoln uletio u travu uz rub ceste i za dlaku promašio biciklista. Dobro ga je

pogledala. Plave oči, kao i njegove. Vodenaste, ali s metalnom podlogom. Prstom je pokazalatamo gdje je otprilike trebalo biti njegovo srce.

"Wintropi su katolička obitelj. Brabantska katolička obitelj. Jedini brat tvoga oca koji nijeistupio iz Crkve još ima sav novac. Tvoj otac, tvoj stric Jos, tvoj stric Noud, tvoj stric Pierre,tvoja teta Claire, svi su mrtvi ili na prosjačkom štapu. Ti nemaš ništa osim onog što dobivašod svoje bake. Svi su napustili Crkvu jedan za drugim. Razmisli o tome."

13

Za manje od minute ponovo su se vozili preko sto.Vozili su se, kako se poslije ispostavilo, prema Doornu. Ali ne samo prema Doornu. Da je

postojala karta podzemlja, svijeta sjenki, tada bi Doorn bio na njegovu ulazu. Jer vožnja uDoorn bila je vožnja u prošlost njegove obitelji, među imena, smrti, u Tilburg na prijelazustoljeća, među vunene tkanine, zastupstva, tvorničare. Njezin je naglasak postao izraženiji.Tilburški je zasigurno nizozemski dijalekt s najružnijim izgovorom. Slušao je što govori ipamtio. Kasnije će o tome razmišljati.

"Tvoja majka kod nas nije bila prihvaćena. Znaš li zašto?""Rekla mi je." Na to ga je taj naglasak podsjetio: njegova majka kad je bila uzrujana. U

Tilburgu su, dakle, puk i buržoazija govorili jednako."Viđaš li je još?""Ne. Ne živi u Europi."Tri tjedna nakon vjenčanja s kćeri jednog francuskog poslovnog partnera njegov je otac

pobjegao s njegovom majkom. Nije se moglo reći što je obitelj smatrala gorim, smrtni grijehili mezalijansu. Njegova su oca nakon toga zaboravili, ali onom vrstom zaborava kojom sezaboravi što se zaboravilo. Rukavica koja ostane u vlaku i na koju se poslije više nikad nepomisli. Znao je cijelu priču, ali nikada mu ništa nije značila. Kasnije će mu jedna ljubavnicareći: "Ja nisam rođena, ja sam stvorena", u čemu se prepoznao. Njegov je otac još od 1944.prebivao u podzemlju, a smrt ga je drugi put odsjekla od te obitelji. Jedva da je ikoga od njihpoznavao. Nije nikamo pripadao, što mu se jako sviđalo. Bio je sam. Nije znao što je to —obitelj.

"Tvoj djed Wintrop i moj otac bili su polubraća. Moj je otac tvoj skrbnik.""Bio.""Bilo ga je strah da ćeš ga puno stajati. A to nam se nije sviđalo. Lako se mogao izvući,

bio je u odboru za skrbništvo."Novac ili Bog, tko će ga znati. Inni ga je vidio jednom. Sijedi muškarac u naslonjaču

ispod vlastitoga vladarskog portreta. Po jedan briljantni prsten na svakom malom prstu, alitakvo što dopušteno je kada si star i ružan. I zvonce pri ruci: "Treeske, daj mome nećaku čašuporta." Priča o novcu njegove bake ("njime ću za tebe najpoštenije upravljati") nije mu bilajasna, a razgovor ni poslije nije bio ugodan. Inni je pokazujući svojim tankim, dugim rukama igovoreći svojim oštrim, sjevernjačkim, momačkim glasom objašnjavao zašto Bog ne postoji.

"Mi smo tek kasnije postali katolici. Takvi su najbolji. Isprva smo bili vojničkaprotestantska obitelj. Prvi Wintrop koji je došao u Tilburg bio je viši ulanski poručnik. Došlisu iz Westlanda."

Bajke, pomislio je Inni, bajke i laži. Izmišljeni likovi iz izmišljene prošlosti. Zato što ježivot odveć nezanimljiv.

"Došao je s tjelesnom stražom Vilima Drugog dok je ovaj podizao palaču vijećnice ukojoj nikada nije živio. Oženio je djevojku katolkinju."

Dirnula ga je riječ djevojka. Bilo je dakle u prošlim stoljećima djevojaka koje su bilenjegova rodbina. Nevidljive djevojke koje su svojim nikad viđenim djevojačkim ustimaizgovarale svoje prezime, njegovo prezime.

"Otad se Wintropi bave tekstilom. Vunene tkanine. Tvid. Tvornice. Zastupstva."Još više sjenki. Ljudi koji su imali pravo lutati njegovom krvlju, boraviti u njegovim

ramenima, rukama, očima, u njegovim crtama lica, zato što su prethodili njegovu postojanju.Automobil je krajolik presijecao na dva dijela i nemilosrdno ga bacao iza sebe. To mu je

davalo osjećaj kao da se time odbacuje i život koji je posljednjih godina vodio. Njegova jeteta sada već neko vrijeme šutjela. Vidio je kako krv pulsira plavim venama na njenimzapešćima i pomislio "moja krv", ali na njegovim se zapešćima nije vidjelo ništa.

"Arnold Taads prije je bio moj ljubavnik", rekla je teta. Počela se šminkati. To nije biolijep prizor. Navlačila je drugu kožu od debelog narančastog sloja pudera preko prve, mlitave,bijele, ali to nije činila osobito pažljivo, tako da su ostale male bijele pruge izmeđunarančastih traka.

"Nedavno sam ga vidjela prvi put nakon rata."O tome nije mogao stvoriti nikakvu predodžbu, o ljubavniku te žene, a kad je vidio

14

Arnolda Taadsa, znao je i zašto. Nikada ne bi mogao zamisliti nekoga takvog zato što jošnikada nekoga takvog nije vidio.

Čovjek koji je stajao na vratima niske bijele kuće napola skrivene u šumi i gledao na svojsat bio je nizak. Imao je jedno stakleno oko, desno, bio je u visokim cipelama za pješačenje inosio iznošenu indijansku jaknu s dugim resama od antilopa. Bilo je to u davno zaboravljenodoba kada su ljudi još nosili odijela, i kravate. Lice toga čovjeka bilo je preplanulo, ali odmahispod tog nedvosmislenog zdravlja bjesnjelo je nešto drugo, nešto sivlje i tragičnije. Pravooko i lažno oko, zdrava i nezdrava koža, snažan glas iz zgrčena, zapovjedničkog lica, glas kojije bio namijenjen tijelu većem od onoga koje je sada nastavao.

"Thérèse, došla si deset minuta prerano."U tom se trenutku iza njega pojavio golem pas i jurnuo u vrt."Athos! Ovamo!"Tim je glasom lako mogao galamiti na cijeli bataljun. Pas je stao tresući se u krznu od

tamosmeđe kovrčave dlake. Potom je spustio glavu i polako nestao u kući iza čovjeka. Čovjekse okrenuo i ušao. Bijela su se vrata za njim zatvorila, tiho i odlučno.

"Njegov pas, njegov pas", kukala je teta, "živi za svog psa."Pogledala je na sat. Iznutra se čula klavirska glazba, ali Inni ništa nije mogao vidjeti kroz

prozore. Nije lijepo zvučalo. Preoštro, preukočeno, bez strasti. Glazba koja je trebala teći, noovdje je zastajkivala i spoticala se, glazba koju onaj koji ju je svirao nije smio svirati. Ali tkoje onda? Netko s dva staklena oka, ili netko s nezdravom sivom kožom, ili nizak čovjek snježnom, smeđom kožom. Netko drugi.

"Moramo malo prošetati", rekla je njegova teta, no vidio je da u tome nije osobito vješta.S druge strane drvoreda nalazila se šuma. Mirisi cvijeta kozje krvi, mladih borova. TetiTheresi pucketali su gležnjevi po neravnome šumskom putu, sudarala se sa stablima,spotaknula o slomljenu granu, zabasala u grm kupina. Prvi je put tog poslijepodneva osjetiostrah. Što sve to znači? On to nije tražio. Izvučen iz mirnog svemira svoje sobe, stjeran uobitelj koja je doduše bila njegova, ali do koje mu uopće nije bilo stalo, vrata koja mu je prednosom zatvorio čovjek koji je zapravo trebao biti sastavljen od dvojice, vozač koji je,naslonjen na prevelik auto i vjerojatno smijući se pratio kako se njegova poslodavka spotičetih stotinu metara i koji je sada dao diskretan znak sirenom kao upozorenje da je deset minutaprošlo.

4.

Da capo. Čovjek je ponovo stajao na vratima. Svatko je postao deset minuta stariji. Ovose već dogodilo, pomislio je Inni. Isti postav, vječno ponavljanje.

Njegova teta ukoso ispred njega tako da ga je čovjek mogao vidjeti. Ali nije gledao.Pogled na sat sada je izostavio, svatko je znao koliko je sati. Siva pravocrtna zraka jednog okaprelazila je poput reflektora pojavom Thérèse Donders. Od trojice muškaraca koji su tamostajali jedino je vozač znao da je bijeli dvodijelni tetin kostim prepun borovih iglica ibodljikavih grančica dizajnirala Coco Chanel.

"Dobar dan, Thérèse, kako to izgledaš!"Tek je sada pogledao prema Inniju. Možda je to bilo zbog tog jednog oka, ali promotreni

je imao osjećaj kao da ga je snimila kamera koja ne može promašiti, koja ga je usisala,progutala, razvila i zauvijek pohranila u arhiv koji će nestati tek kada kamera umre.

"Ovo je moj nećak.""Tako znači. Ja sam Arnold Taads." Ruka se oko njegove zatvorila poput škripca. "Kako

se zoveš?""Inni.""Inni..." čovjek je pustio idiotsko ime da nakratko visi u zraku, potom ga odbio. Inni je

ispričao podrijetlo svoga imena."U tvojoj su obitelji svi ludi", rekao je Arnold Taads. "Uđi."Red koji je vladao u sobi bio je zastrašujući. Jedini oblik slučajnosti bio je pas, jer se

micao. Soba je bila, pomislio je Inni, poput matematičkog računa. Sve se međusobno držalo u

15

ravnoteži i slagalo. Buket cvijeća, dijete, neposlušan pas ili gost koji stigne deset minutaprerano mogli bi ovdje napraviti nezamislivu štetu. Namještaj je bio sjajan i bijel,kalvinističke, zlopamteće modernosti. Neodgovorno sunčano svjetlo crtalo je svojegeometrijske sjene po linoleumu. Drugi je put toga poslijepodneva osjetio strah. Kakav je toosjećaj? Kao da si na trenutak netko drugi, netko tko se ne može saživjeti s tvojim tijelom pate zbog toga boli.

"Sjedni. Ti, Thérèse, ti ćeš manzanillu. A što će tvoj nećak popiti?"Zatim obraćajući se direktno Inniju: "Hoćeš li viski?""Nisam to još nikada pio", rekao je Inni."Dobro. Onda ću ti natočiti viski. Pažljivo kušaj, a onda ćeš mi reći kako ti se čini."Sjećanje. Njegovi tajnoviti putovi. Jer što se sve nije dogodilo u sljedećih pet minuta?

Kao prvo, bio je to doslovce prvi stvarni viski, čaša viskija iz koje nakon toga nikada višeneće piti. Kao drugo, čovjek na kojeg će kasnije tako često misliti dok bude gledao, pio, kušaoviski. Mislit će na tog čovjeka, a time i na svoju tetu, dakle na sebe samog. Time je viskipostao njegovom Madeleine, ručka na poklopcu koji se mora otvoriti prije velikog silaska usvijet sjenki. I ponovo će tu sjediti: uspravan čovjek, to jedno užasno oko usmjereno ravno unjega, ruka koja je natočila sodu upravo se vraća u položaj mirovanja kod svog vlasnika.Njegova teta naslonjena na odveć uspravan, pretvrd stolac, zabačene glave, odsutna lutajućegpogleda, pruža noge, širi ih, skuplja. Dolorosa. Samoga sebe ne može vidjeti.

"I — kakav mu je okus?" Ovdje se tražila definicija, protokol koji su njegova osjetilatrebala načiniti prije nego što ih zaokupi neki drugi osjet.

"Po dimu i po lješnjacima."Nakon toga pio je tisuće viskija. Malt, bourbon, rye, najbolje i najgore, čisti, s vodom, sa

sodom, sa sokom od đumbira, i katkad se, iznenada, vraćao taj osjet — dim, da, i lješnjak.U svakom važnom trenutku u svom životu, pomislio je kasnije, morao bi imati jednog

Arnolda Taadsa, nekoga tko će od tebe tražiti da točno opišeš ono što osjećaš, mirišeš, kušaš,što misliš pri svom prvom strahu, pri svom prvom poniženju, uz prvu ženu, ali uvijek baš utom prvom trenutku tako da protokol ostane važeći i da misao, iskustvo nikada ne izblijedizbog kasnijih žena, strahova, poniženja. Upravo će definiranje prvoga puta, dim i lješnjaci,biti odlučujuće za sva kasnija iskustva, jer njih će određivati mjera u kojoj odstupaju odprvoga puta, mjera u kojoj prvi put, koji je sada zauvijek baždaren, nadmašuju ili pred njimpodbacuju, u kojoj više nisu dim i više nisu lješnjak. Još jednom prvi put vidjeti Amsterdam,još jednom prvi put ući u ljubavnicu s kojom si već godinama, još jednom prvi put držati uruci žensku dojku, milovati je, i misao koja se tu pojavila neoštećenu sačuvati sve te godine,tako da svaki sljedeći put, svi drugi oblici s vremenom ne mogu izdati, zanijekati, prekriti prviosjet. Arnold Taads barem je jedno osjetilno iskustvo baždario za njega, sva su druga nestala,nepovratno, u kasnijim slojevima njegova pamćenja, izmiješana, iskvarena, poput njegoveruke koja je milovala prve grudi, sklopila prve mrtve oči, koja je izdala njegovo sjećanje isebe i te prve grudi time što je ostarjela, izobličila se, postala rukom s prvim smeđimstaračkim pjegama, debelim venama, nečasna, upropaštena, iskusna rukačetrdesetpetogodišnjaka, rani glasnik smrti u kojem se ranija, tanja, bjelja, neodlučna rukaneprepoznatljivo, nepovratno rastvorila, dok je o njoj još govorio "moja ruka", što će činitisve dok je neka kasnija, živa ruka ne stavi mrtvu na njegovo tijelo, prekriži drugom na koju jetoliko nalikovala.

"Čime se baviš?" upitao je Arnold Taads."Radim u uredu.""Zašto?" To se ubrajalo u seriju suvišnih pitanja."Da zaradim novac.""Zašto ne studiraš?""Nisam maturirao. Izbacili su me iz škole." Izbacili su ga iz četiri škole, no prilika mu se

nije činila pogodnom da o tome priča. Oko koje je neprekidno bilo upereno u njega sada sepoput reflektora, bez pomicanja glave u kojoj je bilo pričvršćeno, okrenulo k njegovoj teti,tako da je on svojim pogledom mogao lutati po sobi. Na polici iznad kamina nalazilo sedvadeset pakiranja cigareta iste marke, Black Beauty. Pored toga na stalku su stajale mnoge

16

srebrne i zlatne medalje na kojima su bili prikazani skijaši."Kakve su to medalje?""Sad govorimo o tebi. Ne zaboravi — bio sam bilježnik. Ja uvijek sređujem stvari. Što bi

htio postati?""Ne znam."Bilo mu je jasno da to nije dobar odgovor, ali bio je jedini, čak i ako bi netko rado uvijek

sve sređivao. Nije imao blagog pojma. Zapravo bio je siguran da ne samo da nikada ništa niježelio postati, nego da nikada ništa i neće postati. Svijet je već bio dupkom ispunjen ljudimakoji su bili nešto, a većina ih time očito nije bila zadovoljna.

"Želiš li onda ostati u tom uredu?""Ne."Ured! Soba na katu u četvrti s vilama, s luđakom u prizemlju koji je smatrao da je

direktor nečega i koji ga je trebao kao zaposlenika. Čovjek je nešto kupovao, nešto prodavao,a Inni je pisao pisma i odgovarao na njih. Pisma od zraka, poslovi ni od čega. Uglavnom ječitao, promatrao vrtove ili mislio na daleka putovanja— bez mnogo čežnje, jer znao je da će na njih poći.Bio je to način života koji će jednoga dana prestati sam od sebe, a možda je to bio taj dan."Zar ti roditelji ne daju novac?""Moja ga majka nema, a moj... očuh ga ne da."

5.

"Dim i lješnjaci." Što želiš postati? Toga je poslijepodneva njegov život započeo, a onnikada ništa nije postao. Radio je razne stvari, to da. Putovao, pisao horoskope, trgovaoslikama. Kasnije, vraćajući se u područje sjećanja s istom čašom viskija u ruci, pomislio je daje upravo tako trebalo biti: njegov se život sastojao od događaja, a ti događaji nisu bilipovezani ovim ili onim poimanjem njegova života. Nije bilo glavne ideje, poput karijere,ambicije. On je naprosto postojao, sin bez oca i otac bez sina, a stvari su se događale. Ako sedobro pogleda, njegov se život sastojao od pripravljanja sjećanja, te je stoga bilo još žalosniješto je imao tako loše pamćenje budući da je ono njegov silazak u sjećanje koji se s vremenomveć prilično otegnuo činilo još dugotrajnijim, sva ta prazna mjesta činila su ga katkad gotovonepodnošljivo sporim. Svome je prijatelju piscu rekao kako je njegov život meditacija. Je lizbog te čaše viskija, ili zbog činjenice da je tog popodneva i financijski postao jednim odWintropa, svoj život računao od toga dana, a sve prije toga smatrao zaletom, polumračnompretpoviješću u koju se uvid mogao steći samo još iskapanjima, pod pretpostavkom da toikoga zanima.

"Thérèse, zašto ovome mladiću ne daš novac? Tvoja je obitelj njegovom ocu sveoduzela."

Crvene su se mrlje umnožile. Ono što je započelo kao hir, napadaj obiteljske bolestipotaknut dosadom, posjet nepoznatom nećaku za kojega se činilo da je nešto posebno, koji jeproturječio njezinu ocu, koji je tu sjedio s licem kakvo su imali mnogi koji lutaju njenimobiteljskim albumom, no vjerojatno s karakterom drugačijim od većine, ne bez arogancije, nebez melankolije, artikuliran, no očito bez ambicija, bez ikakve sumnje lijen, bez ikakvesumnje inteligentan, podrugljiv i sklon neprestanu promatranju, taj se hir sada morao prevestiu materiju, i to u onu od koje su se Wintropi najteže odvajali, u novac.

"Morala bih vidjeti mogu li što napraviti", rekla je, "znaš kako stvari stoje."No jedan je zapovjedni glas postavio pravila, isti glas koji će, čim ona ode, reći: "Ova je

žena glupa i ide mi na živce. Ne volim to."Ona je u svome krilu premjestila nešto nevidljivo, prevrnula zamišljenu vazu, radnje koje

su se zamrznule kada je glas Arnolda Taadsa rekao: "Razmislit ću o pravednom rješenju.Članove vlastite rodbine ne puštaš da vrijeme gube po uredima."

"Hoćeš li onda sljedeći vikend doći s njim u Goirle?""Znaš da mi se to uopće ne da i da teško podnosim društvo onog tvog muža, ali učinit ću

to. Povest ću Athosa i ni pod kakvim uvjetima ne idem u crkvu. Ako pošalješ auto, ovdje

17

ćemo u subotu u jedanaest biti spremni."Oko je tražilo Innija."A ti ćeš prestati sa svojim poslom, jer to je besmisleno, to mi je posve jasno. Sada ćeš

lijepo godinu dana čitati ili putovati. Ti nisi predodređen za podređene." Po-dre-đe-ni. Riječod četiri sloga imala je uz taj glas i četiri zasebno upakirane, četiri međusobno razdvojenedoze naglašenosti. Inni je pomislio kako iz sobe nije nestala još nijedna od riječi koje je tajčovjek tog popodneva izgovorio. Poput predmeta ostale su naslagane negdje međunamještajem. Više nije bilo izlaza.

"Dakle, Thérèse, gotovo je pet sati, vrijeme kada čitam. Tvoj nećak može ovdje ostati navečeri ako želi. Mi ćemo se vidjeti u subotu. Reci vozaču da dođe na vrijeme."

Ona je odjurila iz sobe, vidio ju je kako prelijeće vrtnim puteljkom i začuo kako auto brzokreće. Obrisao je vlažan trag koji mu je na obrazu ostavio njezin leteći poljubac. ArnoldTaads ponovo je ušao. Sat negdje u kući otkucao je pet puta. Uzeo je knjigu i rekao: "Čitamdo petnaest do šest, dobru zabavu."

Olovna se tišina spustila u bungalov. Inni je točno znao kakva je to tišina jer ju je većjednom prije čuo u jednom trapističkom samostanu. Kucanje na vratima, zvuk sporih koraka,prigušeno šuštanje teške tkanine na hodnicima, koraci, tihi kao da tu leži snijeg. Potom ulazaku samostansku crkvu, suh drveni otkucaj, početak polusatne zajedničke meditacije. S galerijeza posjetitelje ukočeno je gledao dolje u bijele, mrtvački tihe pojave u hladnim, visokimkorskim klupama. Stari muškarci, mladi muškarci zadubljeni u neku njemu nedostupnumisao. Jednom je vidio kako je jedan od muškaraca zaspao, polako padajući naprijed kaokomad drveta. Ponovo je odzvonio suhi otkucaj, kamen na drvu, čovjek se prestrašenopridigao iz svog stupora i pojavio na kamenom, crno-bijelim pločama popločenom prolazumeđu korskim klupama, poklonio se, još jednom se poklonio, presavio na dvoje pred opatomkoji mu je bez riječi, znakom, dodijelio kaznu, prosternaciju. Dugačka, bijela pojava poputmrtva je labuda udarila o pod, ruke što udaljenije od nogu, i što ispruženije, polegnuti,poniženi čovjek, i nijedan od muškaraca nije pogledao, samo otkucaj kamena na drvu, opatovprsten, nekoliko koraka, šuškanje odjeće prekinuli su tišinu.

Sada je ponovo bio u samostanu, samostanu jednog čovjeka, koji je bio i redovnik i opat.Inni je morao na zahod, ali se nije usuđivao pomaknuti. Ili bi ga taj čovjek upravo tada

prezreo kada bi poput lutke ostao sjediti ne učinivši ništa? Polako je i vrlo tiho ustao, prošaopored čovjeka koji je čitao ne podigavši pogled — na omotu knjige stajalo jeegzistencijalizam... humanizam... — sve do glasovira: Schubert... impromptu... a zatim izašaona hodnik. U zahodu su ležale novine Haagse Post, koje je ponio natrag u sobu. Listove jetako presavio kao da ne smiju pomicati zrak i čitao zgode koje će čitati cijelog svog života.Nakon perzijskog ustanka Egipat sada stoji na vrhu liste delikatnih dvojbi Zapada. Pravda seu dugom i oštrom članku izjasnila protiv bermudske konferencije koju je sazvao predsjednikEisenhower da bi se razmotrilo treba li s Kremljom razgovarati, kako želi Sir Winston, iliimati tvrd pristup, kako zagovara predsjednik Eisenhower. Francuski predsjednik VincentAuriol dao je Paulu Reynaudu mandat za sastav nove vlade. Povijest.

Koliko se još imena moralo u njemu nakupiti, kroz njega prostrujiti, dok ga cijela ta kastakoja se neprestano uništavala i obnavljala napokon zauvijek ne ostavi ravnodušnim. Nosili sulica sudbine onoga dana za koji su mislili da ga određuju — ali i sami su bili isto tako slijepemaske moći koja je prolazila svijetom. Na njih nije trebalo obraćati pretjeranu pozornost, to jebilo sve. No ono što se nazivalo vladanjem, nedopustiva žudnja da se bude izvršiteljemsudbine, privremeno lice najtajnovitijega od svih čudovišta, države, činilo mu se kasnije,mnogo kasnije, vrijednim prijezira.

Točno u petnaest do šest pas je podigao glavu, a Arnold Taads odložio knjigu."Athos! Šetnja!"Napustili su kuću i stupili u zaobljene, mračne sjene šume. Ubrzo je njegov domaćin

skrenuo s puta koji je njegovoj bivšoj ljubavnici zadao tolike muke i krenuo malim sporednimputeljkom. No u Taadsa nije bilo govora o bauljanju ili padanju. Inniju je bilo teško slijeditijaknu za šetnju šumom. Nasuprot tome pas je, čini se, točno znao koji je smjer šetnje.Njegova je nazočnost postala nevidljivom i mogla se zaključiti samo iz brza šuškanja mrtva

18

lišća, negdje pred njima. "Sartre", govorili su valovita sijeda kosa, prilično mala lubanja,jakna od antilopa, samterice i cipele od juhtovine. "Sartre kaže da moramo povući krajnjekonzekvence iz činjenice da Bog ne postoji. Vjeruješ li ti u Boga?"

"Ne", viknuo je Inni. Čovjek je uostalom rekao da prilikom predstojećeg posjeta njegovojteti ne želi u crkvu.

"Otkad ne vjeruješ?" pitala su stabla borova i grmovi kupina.Točno je znao kada je to bilo, ali nije znao treba li to reći. Imalo je veze s vinom i krvlju,

pravim vinom i pravom krvlju, pa daj to onda objasni. Najbolje bi naravno bilo reći da je onomalo vjere što je ikada imao iz njega iscurilo kao ulje iz pokvarena motora. Uostalom, dosvoje je dvanaeste godine jedva bio katolički odgajan, ponižavajuće sjeme, čije divlje raslinjedrugi moraju podnositi cijeli svoj život, bilo je prekasno posijano da bi moglo pustiti pravokorijenje. Bio je kršten, ali njegovi se roditelji nisu mogli vjenčati u crkvi jer je njegov otacveć jednom bio rastavljen. Tek ga je kasniji majčin brak s jednim vrlo pobožnim katolikomdoveo u izravan dodir s tom vjerom, no isključivo ga je njena teatralna, izvanjska stranaoduševljavala, pjevanje, tamjan, boje jako su mu se sviđali, toliko da je čak i ne vjerujućipristao otići u samostan. Nešto drugo što mu se u katoličkoj vjeri itekako sviđalo bilo je to štosu drugi u to vjerovali. U internatu je svakog jutra u šest sati bio ministrant napoladementnom pateru Romualdusu, koji je bio prestar za poučavanje te je samo još ponešto smionadgledati. Za čovjeka koji se na oltaru podrigivao doista je bila istina kada je šaptao hic estenim Calix Sanguinis mei da se to malo vina pretvaralo u krv, postalo krvlju, mysterium fidei,krvlju nekoga tko je skoro već dvije tisuće godina mrtav, koju će stari, u brokat odjevenimuškarac koji se drži za rub oltara pred njim kasnije ispiti "u spomen na Mene", krv čije ćeposljednje tragove Inni pomoći ukloniti izlivši ampulu punu vode na zlatno dno kaleža koji sudrhtave, pjegave staračke ruke ispružile prema njemu i u kojem je još nekoliko kapljica —Božje krvi, ljudske krvi — ostalo. Smatrao je to neizrecivo tajnovitim, no zbog toga još nijepotrebno vjerovati. Ako je čovjek kojemu je tih mračnih, hladnih jutara pomagao i koji sepred tom malenom mesarskom klupom okretao amo-tamo poput zlatom izvezene žabe, ako jeon u to vjerovao, onda se to i događalo, makar u već napola razmekšanu mozgu koji jelatinske izraze katkad brkao na neprihvatljiv način, tako da je Inni gospodara tog mozgasvojim oštrim momačkim glasom ponovo morao dovoditi do teološki ispravna redoslijeda. Ahnije samo to bilo posrijedi, bila je to i ideja žrtve, prinošenja žrtve. Ondje se, da ih nitko nijemogao čuti, njihovo čudnovato dvojstvo, jedan šesnaestogodišnjak, drugiosamdesetogodišnjak, ipak bavilo tajnim, drevnim ritualima koji su njemu, Inniju, davaliosjećaj da propada duboko unatrag kroz vrijeme, da više nije uhvaćen u toj neogotičkojsiromašnoj četvrti, nego da je prispio u krajolike stare Grčke, u Homerov svijet iz kojega susvaki dan na nastavi odgonetali tajne, ili u trenutak žrtvovanja životinja koje su Zidoviprinosili Bogu, sa strašnim glasom koji je sjedio na tronu iznad goruće pustinje, Bog osvete,Bog gorućega grma i Lotove žene, Bog koji je, mislio je Inni, oko sebe imao kozmospraznine, straha i kazne za one koji su u Njega vjerovali. Ono što su njih dvojica činila, paterRomualdus i on, imalo je veze s Minotaurom, prinošenjem žrtava i zagonetkama, sa Sibilama,sa sudbinom i usudom, bila je to jedna sasvim mala borba s bikovima za dva gospodina pričemu je bik bio odsutan, ali je ipak krvario iz rane koja će biti ispijena, tajna popraćena tihimlatinskim šaptom. Jednom, a time i zauvijek, čarolija je prekinuta. Kalež je bio podignut domjesta gdje će iznad samostanske crkve Sunce uskoro prijeći svoj put, kadli se staraciznenada počeo tresti. Krik koji je uslijedio Inni nikada neće zaboraviti, nikada. Uzdignuteruke ispustile su kalež, vino, krv potekli su po kazuli i oltarnom ruhu koje je grčevit potezredovnikovih ruku povlačio s oltara vukući za sobom svijeće, hostiju, patenu. Krik kao nekevelike ranjene životinje odbio se o kamene zidove. Čovjek je potezao svoju kazulu kao da ježeli razderati, a onda je, polako, i dalje vičući počeo padati. Glavom je udario o kalež i počeokrvariti. Kad je već bio mrtav, i dalje je krvario, crveno i crveno miješalo se u otocima sjajnesvile između zlatnog brokata, više nije bilo jasno što je što, vino je postalo krv, krv je postalavino.

Nevidljivi pas, tišina šume, bešumni koraci cipela Old Shatterhand i njegovo gradskošuštanje još su čekali odgovor.

19

"Ne znam. Možda nikada i nisam vjerovao", povikao je prema naprijed. Uslijedio jepodrugljiv smijeh svrake. I odjednom je cijela šuma bila puna crkvenih otaca, inkvizitora,mučenika, svetaca, agnostika, pogana, filozofa, pjevica i bukača. Teološki argumenti letjeli suuokolo. Dvije su zebe razgovarale o Tridentskom koncilu, kukavica je naglašavala SummuTheologiae, djetlič je potvrđivao trideset jednu tezu, vrapci su još jednom poslali Bruna nalomaču, čaplja Spinozu, vrana Calvina, nerazumljivo grgutanje španjolskih mistika;cvrkutavo, brbljavo, gugutavo, glogotavo, ptice iz šume i polja opjevavale su dva krvavatisućljeća crkvene povijesti, od prvih urezanih riba koje su doplivale do mračnih zidovakatakombi do duha koji je Pavla opržio kao stanovnika Nagasakija, od zaprepaštenja učenikau Emausu do nepogrešivog zastupnika na stolici Ribara. Litre te iste ljudske krvi prolivene suotad, milijun je puta to isto tijelo pojedeno zato što sada nije bilo sata ni dana da se to nedogađa, na Sjevernom polu, u Burmi, Tokiju ili Namibiji (o, Zita), čak i u trenutku kad su ovadvojica nevjernika hodala pod lipama, jedan glave pune Sartrea, drugi glave pune ničega.

Stigli su do čistine u šumi. Bumbari su ulijetali i izlijetali iz ljubičastosmeđih cvjetovavelebilja, sve je zujalo i brujalo.

"Athos! Dođi!"Pas se pojavio niotkuda i legao pokraj nogu svoga gospodara, koji je stao posred čistine

poput propovjednika na otvorenome, noseći na svojim ramenima od antilopa kasno sunčanosvjetlo. Glas Arnolda Taadsa ispunio je cijelu šumu kao da je jedan od elemenata, poput vodeili vatre.

"Točno znam u kojem trenutku više nisam vjerovao u Boga. Oduvijek sam bio dobarskijaš. Prije rata bio sam nekoliko puta prvak Nizozemske. To možda ne izgleda mnogo, alitada sam bio najbolji, a natjecanja se naravno nisu odvijala u Nizozemskoj nego u planinama.Jesi li ikada vidio planine?"

Inni je niječno odmahnuo glavom."Onda još nisi živio. Planine su Božje veličanstvo na Zemlji. Barem sam tako mislio.

Skijaš sam u visokim planinama drugačiji je od ostalih ljudi. Visoko je i sam je. Postoje samodvije stvari, on i priroda. On je na ti s ostatkom svijeta, razumiješ li?"

Inni je kimnuo."Ljude nikada nisam previše volio. Ljudi su kukavice, konformisti, smušenjaci, trče za

novcem i kaljaju jedni druge. Tamo gore to ti ne smeta. Priroda je čista kao i životinje. Viševolim ovog psa od svih ljudi zajedno. Životinje su u redu, good for them. Kada je rat završio ikada smo napokon mogli čuti i vidjeti što se sve dogodilo, izdaja, glad, smrt, uništavanje, sveljudsko djelo, tek sam ih tada doista prezirao. Ne svakog pojedinca nego onu vrstu koja seubijajući, lažući i ustrašena uputila u vlastitu smrt. Životinje su straight, životinje nemajuslogana, ne umiru za nekog drugog, ali ni za više od onoga što im pripada. U modernomdruštvu slabih ljudi pecking order je omraženi pojam, no izvrsno je funkcionirao sve dok semi nismo pojavili u evoluciji. Dakle, bilo mi je dosta toga. Napustio sam bilježničko mjesto,spalio sam sve za sobom, rastao se od žene, ah, divno, divno! i otputovao u Kanadu. Tamosam u Rocky Mountains postao motriteljem požara. Mjesecima sam boravio na visokom vrhuu planinama. Sa svih strana ispod mene ležao je beskrajan šumski pejzaž. U to sam piljio.Ako bih ugledao dim, morao sam dati upozorenje. Opskrbljivali su me iz zraka, jednomtjedno bacali bi mi na zemlju pored kolibe vreću s hranom, novinama i poštom. Tu sam ostaošest mjeseci, sam, sa svojim psom i svojim prijateljem radioprijamnikom, ne zbog glupogtandrkanja koje na njemu čuješ, nego zbog noćnih razgovora s ljudima na drugim postajama.Dopuštao sam si dva prsta viskija, dva dnevno — podigao je vodoravno prema Inniju dvapriljubljena prsta — nijedan više. Da sam jednom popio više, bio bih poludio. Podivljalog biluđaka mogli odvesti dolje. Sve sam to zapisao."

Inni nikada nije bio u planinama, no to uopće nije bio razlog da sada ne dobije viziju togistog čovjeka koji je stajao pred njim — ali ovaj put u posve bijelom svijetu. Četiri sušvicarske razglednice okružile malu kolibu. Čovjek je imao istu jaknu od antilopa koju je sadanosio, pas je spavao pored njegovih nogu. Došao je trenutak za viski, olujni je vjetar zavijaooko kolibe, razglednice su bile ljute. Iz prijamnika je dopiralo krčanje i uzdisanje dalekog,prezrenog svijeta. Čovjek je ustao, otišao do ormara i izvadio bocu viskija i čašu. (Prije toga

20

je pogledao na sat.) Zatim je dva priljubljena prsta stavio pored čaše na stol, ne, milimetariznad, jer u obzir se morala uzeti i debljina dna, i natočio. Glukgluk. Tek je nakon nekogvremena otpio gutljaj. Okus dima i lješnjaka.

"Jednog sam dana pomislio: krajolik koji svojom, recimo to tako, objektivnomveličanstvenošću priziva ideju Boga, može naravno isto tako prizivati njegovu odsutnost. Bogje napravljen prema slici i prilici čovjeka, nakon izvjesnog vremena svatko će to zaključitiosim onih ljudi koji nikada ništa ne zaključe. Ali ljude sam prezirao, uključujući", sada malopovišen ton koji je toj riječi dao samostalnost, tako da je izdvojena i puna značenja ostalavisjeti između njih dvojice na čistini, "naravno sebe samog. Ne mogu se podnijeti. No kolikogod sam volio pse i planine, nisam mogao zamisliti Boga u liku psa ili planine. Tako je izmog života nestala ideja Boga, poput skijaša koji se padinom spušta u dolinu. Možeš li si topredočiti? Gledana izdaleka takva je ljudska figura crna, ispisuje samu sebe poput kaligrafijena bijelom snježnom papiru. Dug, gracilan pokret, tajnovito, nečitljivo slovo koje se ispisuje,nešto što postoji, i onda odjednom ne postoji. On je nestao iz vidokruga, pisao je samimsobom i ništa nije ostavio. Prvi sam put bio sam na svijetu, ali mi nije nedostajao. Bog zvučikao odgovor, to je ono najpogubnije kod te riječi: tako se često upotrebljava kao odgovor.Morao bi imati ime koje zvuči poput pitanja. Nisam tražio da budem sam na svijetu, niti jeitko drugi. Razmišljaš li ikada o tim stvarima?"

Inni je sada već znao da upitni ton kojim je bila izgovorena ta rečenica nije sadržavaopitanje nego zapovijed. Njegov je dosje otvoren, njega se sada mjerilo, on i taj čovjek trebalisu razmijeniti potvrde. Ali što je trebao reći? Osjećao je neobičnu ravnodušnost. Toplina,napola skrivene boje cvijeća, nježno njihanje lipa nad njima, sve te stvari koje su se istodobnoodvijale, cijela tvornica osjetilnih podražaja, pas koji se istezao i oklijevajući otišao do mjestagdje je još bilo sunca, cijeli taj novi život koji je toga popodneva tek započeo, no činio se većtako dugim, nezaustavljivi glas koji je neprestano pričao o sebi, viski koji je dobio za piće,sve mu je to davalo osjećaj odsutnosti. Toliko se toga događalo, no on u tome uopće nijemorao sudjelovati. Bio je bačva koja se puni. Ako bi sada progovorio, svi bi ti novi,dragocjeni osjeti iscurili iz njega. Čuo je sve što je čovjek rekao, ali o čemu se zapravo radilo?"Razmišljaš li ikada o tim stvarima?" Što je razmišljanje? Nikada nije vidio Boga kao skijašakoji se spušta padinom. Bog je bio mrlja vina na kazuli, krv starca na ledenoj granitnoj stubioltara. Ali to se ne govori.

"Ne, nikada", rekao je."Zašto ne?""Ne zanima me.""O."Bilo mu je jasno da se očekivao odgovor s više kozmičkog prizvuka, ali takav nije imao."Znaš li išta o egzistencijalizmu?"Još pitaš. Tri su debatne večeri posvetili tomu, njegova posljednja godina u internatu.

Sartre, izbor, Juliette Greco, podrumi sa svijećama, crni puloveri, mladići koji su bili u Parizui sa sobom donijeli Gauloises koji se u Nizozemskoj nije mogao nabaviti. Hladni camembert idugi francuski kruh za koji su ti isti prijatelji rekli da se ne može mjeriti s onim iz Francuske.Taj je bio daleko hrustaviji. Očajanje i gnušanje također su s tim bili povezani. Čovjek je biobačen u svijet. Pritom je uvijek mislio na Ikara i druge velike padove, Iksiona, Faetona,Tantala, sve te padobrance bez padobrana iz svijeta bogova i junaka koji ga je daleko višezanimao nego čudne apstrakcije koje mu ništa nisu značile. Besmisleni svijet u koji si bačen,postojanje koje ne znači ništa osim onog značenja koje mu se prida. Još je zvučalo kao ucrkvi, osjećao se sumnjivi, blagi smrad mučeništva. Najveći dio, pomislio je Inni, bio je ipaknaglašen okusom i mirisom Gauloisesa, jak, gorak, neusporediv i sa čim drugim. Miris koji jeimao nešto opasno, duhan koji je s gorkim malim trnjem ostajao na jeziku, neuglađen paketićboje bilijarske krede. Svoj si strah mogao popušiti s njime. No tu riječ nikada neće izgovoritipred ovim čovjekom.

"Ne mnogo."Što taj skijaški prvak hoće s filozofijom? Što je htio s malim škiljavim učenjakom čija se

slika sada redovito pojavljivala u novinama i tjednicima? Uostalom, što je zapravo

21

razmišljanje? Mnogo je čitao, ali što je pročitao, i ne samo to, sve što je vidio, filmove, slike,pretvarao je u osjećaj, a taj je osjećaj, koji se nije odmah mogao izraziti riječima, sada još ne amožda i nikada, ta neoblikovana masa osjećaja, dojmova, opažanja, to je bio njegov načinrazmišljanja. Oko njega se moglo kružiti riječima, no uvijek je ostajalo mnogo višeneizrečenoga nego izrečenoga. I kasnije bi ga uvijek spopala ljutnja zbog onih ljudi koji suželjeli imati precizne odgovore ili su tvrdili da ih znaju. Upravo je tajnovitost svega bilalijepa, u to nisi morao uvoditi previše reda. Učiniš li to ipak, onda će se nešto od toganepovratno izgubiti. Da tajne mogu postati tajnovitije ako se o njima razmišlja s preciznošću imetodom, još nije znao. Osjećao se ugodno u svome sentimentalnom kaosu. Da bi ga doveo ured, morao je odrasti, ali time si odmah definiran, gotov, i zapravo pomalo mrtav.

"Nisam mislio na kršćanski nego na ateistički egzistencijalizam."Hajde, skijaj! Spusti se niz padinu za svojim nestalim Bogom. Sjedni na vrh planine.

Gledaj hoće li izbiti požar. Odlazi! Prestani!"Meni je to pretjerano. Etička, humanistička strana mi se ne sviđa. Čovjeka čini pomalo

jadnim, nekom vrstom klauna koji u mraku luta i pipajući traži izlaz. To mi se ne sviđa. Nijedovoljno strašno. Razumiješ li me?"

Kimnuo je. Te je riječi razumio. Ostaci magle, neshvatljivi kao i rasplesane mrlje svjetlavisoko u stablima. Koliko zapravo ima zelenih boja?

"Kada Sartre kaže da je čovjek bačen u svijet, da je sam, Boga nema, mi smo odgovorniza to što jesmo, što činimo, tada kažem DA."

Afirmacija je odjeknula šumom. Pas je naćulio uši. Ovaj čovjek nema nikoga s kim birazgovarao, pomislio je Inni.

"Ali kada od mene traži da budem odgovoran za svijet, za druge, tada kažem NE! Ne.Zbog čega bih to učinio. 'Kada čovjek odabire sebe, odabire sve ljude.' Zašto? Ništa nisamtražio. Nemam nikakve veze s ruljom koju vidim oko sebe. Proživljavam svoje vrijeme jertako mora biti, to da."

I kao da s tim odmah želi započeti, okrenuo se munjevitom piruetom i nestao u šumi. Pasje već bio odmaknuo.

6.

Je li sada bio potaknut na razmišljanje? Kao što je poznato, to je zarazno djelovalo.Onoliko dugo dok sam ništa ne činiš, tvoj život određuju ljudi i stvari koji se u njemupojavljuju. Njihova je prisutnost uzrokovala sporu rijeku događaja koje poslije moraš vući zasobom, mrtve očeve, majke u inozemstvu, internate, skrbnike, a sada i tetu i skijaškog prvaka.S određenim je zadovoljstvom pomislio kako sada sam opet ništa ne mora činiti. Ali kako jeonda došlo do toga — dok je on imao osjećaj kako sam ništa nije učinio i kako mu se dosadsve jednostavno događalo — da mu se život činio toliko dugim? Već je tisućama godinapostojao, i da je studirao zoologiju, bili bi to milijuni godina. Nikakvo čudo da s takvomprošlošću ne možeš sve upamtiti, a istodobno je čudno ono što ipak upamtiš, a još je čudnijajednakost upamćenoga u kojem se osmrtnica njegova oca nalazila na istoj razini kao jošmnogo toga, priključeni događaji, kao thalatta thalatta, raspeće i paljenje Reichstaga. Nakraju, bio si sve to, jer iako sam nisi sve to doživio, ipak se uplelo u tvoj život uostalom, nazadnjoj instanciji tvoje je tijelo za tebe pamtilo te stvari. Neobični kemijski procesi u tvomemozgu pobrinuli su se za to da postaneš svjestan paleozoika, koji je time, kako bilo, postaodijelom tvoga iskustva, tako da si i sam postao povezan s nezamislivo dalekim vremenom,kojem ćeš, dakle, zahvaljujući tom istom tajnovitome mehanizmu, pripadati do smrti. Time jetvoj život beskrajno protegnut, to se ne može poreći. Odjednom se osjećao vrlo starim.

Šutnja čovjeka koji je netom prije toliko govorio bila je izrazita. Je li ga on možda vagnuoi našao prelaganim?

Šuma je postala rjeđom, svjetlijom, debla su se povlačila, a kroz zadnji, mršavi bojni redvidio je visok snop svjetla kojim će uskoro proći i koji je ljubičasto polje vrijeska zavio usnovit, maglovit žar zbog čega je sve izgledalo vrlo prazno i tiho.

On je itekako želio stati, ali još bi radije bio legao, pritisnuo lice u oštre, zrnate biljke,

22

priljubio tijelo o tlo, kao što je to često činio kad je bio sam jer je tada imao osjećaj da se takopolako može uvući u zemlju, i to doista u nju, svojim koljenima, prsnim košem, bradom,svime što je na njemu tvrdo i koščato, ne poput mačke koja leži na jastuku, više kao olupinabroda napola zaglavljena u mulj — no za takvu vrst ljubavničkih odnosa nije bilo mjesta ušetnji s Arnoldom Taadsom. Bio je uvjeren da bi njegovo ime odjeknulo nad vrijeskom kao iime psa ako bi sporije hodao.

Ili ga je Taads već zaboravio? On nije podizao pogled niti je gledao uokolo, a isti je putvjerojatno mogao prijeći i slijep, jednakim ritmičkim, mehaničkim pokretima. Uzbuđenivojničić u maršu. Kada su stigli do kuće, otkucalo je sedam sati.

7.

Vrijeme je, Inni je shvatio toga dana, u životu Arnolda Taadsa bilo majkom svih stvari.On je praznu, opasnu površinu dana podijelio na razne precizno odmjerene dijelove, a međašikoji su stajali na početku i na kraju tih dijelova određivali su njegov dan s bezobzirnomstrogošću. Da je bio stariji, Inni bi dobro znao da je strah koji vlada Arnoldom Taadsom želioprimati svoj danak u satu, satu ili pola sata, petnaest minuta, u proizvoljnim točkama prekidau tom nevidljivom elementu kojim gacamo tijekom svoga života. Kao da se netko u tojbeskonačnoj pustinji dogovorio kod određenog zrna pijeska: samo je tu mogao jesti, čitati —svako je od tih ugovorenih zrna pijeska zapovjednom snagom zahtijevalo svojukomplementarnu aktivnost, deset milimetara dalje nastupao je usud. Netko tko je došao desetminuta prije ili kasnije, nije više bio dobrodošao, manijakalni brojač sekundi okretao je prvustranicu, udarao prvu notu na glasoviru, ili je stavljao, kao sada, posljednjim otkucajemsedmoga sata, lonac gulaša na vatru.

"Jednom tjedno pripremam jelo", rekao je Arnold Taads, "uglavnom gulaš. I juhu.Napravim točno koliko treba, sedam porcija za sebe i jednu za gosta. Ako nitko ne dođe, ondaje za Athosa."

Inniju je pričinjalo zadovoljstvo što je pojeo porciju za psa — nije baš volio pse,pogotovo ako su živjeli u takvoj bolesnoj simbiozi sa svojim gospodarom. Otkucalo je sedami petnaest te su sjeli za stol.

"Kad sljedeći tjedan odemo do tvoje tete Thérèse", rekao je Taads, "doći ćeš u potpunuludnicu. Većina Wintropa nije pri zdravoj pameti, a tek kod odabira partnera nastupa totalnoludilo. Najradije odaberu nekoga tko je posve normalan i u najkraćem ga vremenu izlude, iliuzmu nekoga oko koga se ne moraju više truditi jer već odavna nije pri sebi. Nakon što samtvojoj teti dao košaricu, udala se za totalnog debila, s novcem, naravno, zbog čega je, kao štosi i sam mogao primijetiti, postala jako nesretna. Neurotičarka prve klase, drago mi je da samse iz toga izvukao. Prije je bila lijepa žena, jako privlačna, ali s takvom vrstom žestokeposesivnosti koja mi je ulijevala strah. Uostalom, cijela mi je tvoja obitelj ulijevala strah. Oniimaju dvije bolesti: ne poznaju granice i ustručavaju se patiti. Pod time mislim da niječu svešto graniči s neugodnim, toga se klone. Oni itekako poznaju osjećajnost, ali ne i lojalnost. Kadpostane teško, oni odu. Tvoja teta misli da je lijepo što te ostavila na mom pragu, no bolje dato nije učinila nekadašnjem bilježniku. Smislit ćemo neko dobro rješenje. Zbog čega to činim,sam Bog zna, vjerojatno iz prkosa, no čini mi se da ti sigurno imaš neki talent, iako još neznam za što."

Jeo je kao što je i hodao, brzo, mehaničkim pokretima, netko tko sebe hrani. Kada bi,pomisli Inni, iz bilo kojeg razloga iznenada pogledao u stranu, neovisna bi, drugiminstancijama vođena ruka, zabila vilicu u njegov obraz. Pola osam, pospremanje, kuhanjekave. Petnaest do osam, kava, "moja četvrta cigareta, petu popušim prije spavanja."

Težak miris Black Beauty širio se po sobi."Kako je to", pitao je Arnold Taads, "kad nemaš oca?"Ovaj je čovjek pitao samo stvari na koje nije bilo odgovora. Stoga nije odgovorio. Nemati

oca bilo je nešto nemati. O tome se, dakle, ništa nije moglo reći. "Je li ti ikada nedostajao?""Ne."Jesi li ga poznavao?"

23

"Do desete godine.""Što još znaš o njemu?"Razmišljao je o svom ocu, no budući da je to skoro prvi put činio svjesno, bilo mu je

teško. Njegov je otac na odlasku rekao "zbogom", a jednom je istukao njegovu majku, što jeInni vidio i, kako je Inni shvatio, još jednom kad to nije vidio. A jedne je noći, kad jeprobuđen zračnom uzbunom u panici trčao dolje, zatekao svog oca na ležaljci s dadiljom. Iztog je, kako se iz kasnije rekonstrukcije vidjelo, neugodnog položaja Innija poslao natrag usobu. Njegov je otac poslije oženio tu djevojku, njegova je majka nestala jednom od tajnihmakinacija kojima odrasli svijet prilagođavaju sebi, Inni je ostao kod svog oca i djevojke, alije tijekom zime '44./'45., kada nije bilo hrane, poslan natrag majci, koja je sada živjela negdjeu Gelderlandu. Krajem te zime njegov je otac poginuo u bombardiranju Bezuidenhouta.Obavijest o smrti ispunila ga je velikim ponosom. Sada je i on bio dijelom rata.

Grob svoga oca nikada nije vidio, a kad ga je to počelo zanimati, groba više nije bilo.Sklonjen je, netko je rekao vrlo neobičan način uklanjanja, pa je on to tako upamtio: njegov jeotac uklonjen. Na žućkastim fotografijama iz rata vidio je muškarca koji ćelavi, oštrih crtalica, turoban činovnik iz kasnoga srednjeg vijeka, no njegova je majka pričala da je nakavanskim stolovima plesao uz cigansku glazbu. To su bila njegova sjećanja na oca, azaključak je bio samo jedan: njegov je otac pravi mrtvac.

"Ne znam mnogo."Opet Taads, ovaj put prerušen u profesora."Sartre kaže da kada nemaš oca, ne moraš sa sobom vući ni super-ego. Bez oca na grbači,

bez prisilnog, regulativnog faktora u životu. Ništa od čega bi se distancirao, što bi mrzio, našto bi se u svom ponašanju pozivao."

Ništa od toga ne znam, pomisli Inni. Ako je to značilo da je sam na svijetu, to je bilotočno. I sam je tako mislio i to mu se strašno sviđalo. Druge je ljude, poput čovjeka pred njim,trebalo držati na distanci. I nisu smjeli previše pričati o njemu. Sve dok su pričali o sebi, ili onjegovoj obitelji, iz koje nikoga nije poznavao, sve je bilo sjajno. Dva su ga puta izbacili izinternata jer "nije se uklopio među druge dječake", "nije sudjelovao", "imao je pogubanutjecaj na druge učenike". Mrzili su ga, to bi bio bolji izraz. U njegov su krevet stavili litanijemržnje ("kiseli limune, moli za nas"), no to ga je ostavljalo neobično ravnodušnim, bili su todrugi dječaci, u dane posjeta okruživale su ih obitelji, očevi u smeđim odijelima, majke uhaljinama na cvjetiće, nije imao s tim veze, kao ni s ovim čovjekom koji je zalutao u njegovživot. Nije ih, opet se radilo o tome, puštao k sebi, kao da se sve odvija na filmu, sjedio je udvorani i pažljivo pratio radnju, s nesumnjivo sjajnim glumcem kao što je ovaj, ali nije mogaodoista biti dijelom toga, ostao je, iako je gajio simpatije prema glumcu, gledatelj. Ako ništa nekažeš, priče dolaze same od sebe.

Tako su i došle.U toj je tihoj sobi, kao u recitativu, iznošena priča njegove obitelji prema evanđelju

Arnolda Taadsa. Za lakoću arije u tom razornom izvješću nije bilo mjesta. Tome je tu i tamoslužio dubok uzdah psa koji se uzdizao iz ponora prokletstva i turobnosti, koji je anonimniskladatelj postavljao na majstorski način, jer upravo u kratkom intervalu nakon opisa jošjedne gluposti, zastranjenja ili čudovišnosti kojeg od Wintropa, pas bi uz sjajan osjećaj zaefekt ispustio uzdah iz podzemnih labirinata s kojima je očito bio povezan.

Jesu li vježbali? pomislio je Inni. Toliko dugo psi ipak ne žive, a uz tjedno jednu porcijugulaša viška očito se ne računa s mnogo posjetitelja. Jedini je mogući odgovor bio da su tireferati, propovijedi, recitativi držani i u samoći, pri čemu je pas služio kao continuo,interpunkcija, emfaza. Zrak, air — nevidljivoj struji zraka koja nas okružuje i koja djelomiceprolazi kroz nas ta je genijalna životinja naučila davati afekte i afirmaciju, otkriti poenteusuda i odbojnosti i ne dopustiti da ostanu visjeti u preostalom ravnodušnom zraku kao žrtvarazorne metronimike satnoga klatna, nego ih u pravi trenutak, u artističkoj sprezi sa svojimjednookim gospodarom, popuniti nečime što je bilo i odjek upravo izgovorenoga, kao i slabijiili jači udarac bičem koji je solista prisiljavao da održava jednom dosegnutu napetost.

24

8.

Ta je napetost, kako će Inni vidjeti, bila negativna snaga. Uopće to nije shvaćao prvevečeri, no prva je večer bila temelj njegova prijateljstva s Arnoldom Taadsom. Jedna je odnjegovih osobina bila a ni to tada još nije znao budući da, što god on mislio, jednostavno jošnije dovoljno dugo živio — da onoga tko mu jednom postane zanimljiv više nikada ne možepustiti. Često su to bili, kako bi to rekli u vanjskom svijetu, svijetu svih drugih ljudi — "čudnilikovi", ljudi čija je sukladnost s Innijevom sarkastičnom ili svjetovnom pojavom bilaneshvatljiva. "Evo opet jednog iz Innijeve kanalizacije, ludnice, kolekcije, podzemlja." "S kimsam te to jučer vidio na Schipolu?" "Kako, za Boga miloga, s nekim takvim možeš provestivečer?" "Viđaš li se još s onom curom?"

No to je sve bilo kasnije.Sada je to bio Arnold Taads, čovjek čiji je odnos sa svijetom propao, i koji je stoga

visokim, oštrim tonovima svijet odbijao od sebe kao da još njime vlada. Da je taj glasniknijekanja bio peti evanđelist, onda bi njegov simbol bio galeb, usamljeni sivi lik na stijeni,izdvojen na tamnijoj pozadini zloslutna neba. Inni ih je vidio u filmovima o prirodi, krišomsnimane izbliza teleskopima. Kako iznenada otvaraju usta, ispuštaju visok krik bijesa iupozorenja i s nekoliko se snažnih zamaha krilima vinu u nebo gdje, još uvijek sami, plovedalje na nevidljivoj, blago zanjihanoj struji zraka. A onda opet, tu i tamo, krici, kao da senešto mora rasjeći, uništiti.

Zidni je sat otkucao. Čovjek i pas su ustali."Odvest ću te do autobusa", rekao je Arnold Taads. Iz stalka u hodniku izvukao je drveni

predmet nalik na kišobran prevučen nekom vrstom sjajna pergamenta."Ovo je parong", rekao je, i doista, tek što su izašli, kiša je kapanjem stvarala glasne

zvukove po napetoj površini. Sve se slagalo. Dok su hodali vrtnim puteljkom Inni se osvrnuoprema kući, i još više nego dok je bio unutra osjećao je fanatičnu usamljenost na koju se tajčovjek osudio. Postojali su razni oblici patnje, i koliko god je Inni, kasnijom rekonstrukcijom,vjerojatno dosta toga morao propatiti, ipak je bilo neobično da je etat eru patnje tako jasno bioobznanjen nekome njegovih godina, kao što se to sada događalo. Ne patnja kao događaj, negokao samoodabrana, neopoziva kazna. Neopoziva jer nije bilo drugih uključenih u nju, budućida je taj čovjek, koji je tako energično i sportski koračao pored njega poput atleta koji jeosvojio svjetski rekord, izgledao kao da pati od sebe samog, u sebi. Iako to tada nije mogaodefinirati, Inni je znao da ovdje ima posla sa zadahom smrti, područjem iz kojeg nije bilopovratka ako se u njega jednom, možda nesretnim slučajem ili jednostavno nepažnjom,zaluta.

9.

Laknulo mu je kad je autobus, točno prema rasporedu, krenuo s postaje.Arnold Taads tad je već nestao sa svojim psom u noć, u kišu, u šumu. Autobus, vlak,

duga šetnja alejama u Hilversumu uz koje su vile stajale u svojim vrtovima poput tamnihsarkofaga. Zagušljiv, težak miris cvijeća nakon kiše, ali u svoj toj slatkoći čudan okusrastanka. Od čega točno, još nije znao, ali bilo je sigurno da se od nečega mora rastati.

Te noći nije sanjao o Arnoldu Taadsu budući da nije mogao spavati. No vizija koju jedoživio i u kojoj se pojavljivao Taads više je nalikovala na san nego na bilo što drugo. Njegovje domaćin opet sjedio nasuprot njemu, kao što je te večeri doista bio sjedio. To je nesumnjivobio isti čovjek koji ga je prije nekoliko sati doveo do autobusa, čovjek s dvije kože, s jednimokom, netko tko se u njegovu životu ukazao kao instrument sudbine. Inni uz riječ ukazanjenikada nije mogao izostaviti značenje koje je ona od Fatime i Lourdesa imala za katolike. Anije se ni moglo zanijekati, Arnold Taads bio je, više nego išta drugo, ukazanje, i još k tomusjedeće, varijanta o kojoj se u slučaju Blažene Djevice ne govori. Bili su tu i drugi popratniznaci: iz noćne je svjetiljke strujila neprekidna aureola elektrificirane svetosti oko togizmučenog lica. Jedino što zapravo nije bilo u redu jest da se svetost nije htjela prikloniti licu:uz tolike neskladnosti odbijalo je blagost od sebe. Bio je to svetac slomljen na dva dijela, koji

25

je već toliko patio da se mogao kupati u tom nezemaljskom svjetlu, no kojem je lice ipakpokazivalo tolike tragove drugih, mračnijih svjetova da uopće nije bilo sigurno stoji li moždapred vama varljiva manifestacija đavla. Sada je odjednom vidljivom postala bubuljica,čvoruga, bradavica, nije točno znao što, no bilo je to neko ispupčenje, nečistoća kože, anebesko je svjetlo svjetiljke još dublje ugraviralo dvije duboke, podrugljive, izmučene borekoje su se od nosnica spuštale prema ustima. Te se noći u polusnu više nego očiju — jer i toje slijepo, besciljno oko gledalo i barem je polovicu geometrijske prostorije ispunjavaloneviđenim mukama — sjećao dviju bora koje su poput tankih uzica na marioneti upravljaledvama uglovima usana, koje su međusobno neovisne mogle podizati i spuštati. S pričom kojaje uslijedila Inni će do kasne životne dobi imati uspjeha, no svaki je put osjećao kako gaubada nož krivnje zbog mrtvaca kojeg je time izdao i koji je, naposljetku, zbog učinka te pričeumro.

"Ne mogu više u Rocky Mountains", rekao je Arnold Taads. "Prestar sam, ne žele meviše. Zato svake godine idem u jednu napuštenu dolinu u švicarskim Alpama. Tebi tovjerojatno ništa ne predstavlja, a i neću ti reći gdje je, nikada to neću učiniti. Tamounajmljujem napušteno seosko imanje u kojem vlasnici žive samo još ljeti. Ljudi su, i ti ljudi,mekušci, razmaženci. Nitko još ne može biti sam i nitko to ne želi. Izbjegavaju prkositi zimi iusamljenosti. Čim padne snijeg, ta je dolina posve izolirana. Do nje se može doći samo još naskijama."

"A hrana?" upitao je Inni."Donosim je jednom u dva tjedna. Ne treba mi puno. Može se živjeti s vrlo malo, no to

više nitko ne zna. U svakom slučaju, na leđima mogu ponijeti malo jer vožnja traje šest sati."Inni se stresao. Šest sati! "Kako to izgleda?" upitao je.Arnold Taads jedno je oko zatvorio u nešto nalik na opsceno namigivanje koje će trajati

minutama."Ovako", rekao je. "Stani pored mene." (Ovo će postati slavnom Innijevom

pantomimičarskom točkom na skijama.) "Idemo onamo, sada se penjemo. Oštar istočnjak,nimalo ugodno. Imaj na umu, na leđima nosiš ruksak. Težak je, u njemu je hrana za četrnaestdana, isto tako i za psa. Imamo još četiri sata. Pogledaj me."

Oko je i dalje bilo zatvoreno."Oko ti je i dalje otvoreno. Ali ja gledam jednim okom. Slijepo je oko sada zatvoreno.

Zatvori sada svoje desno oko. To iskrivljava perspektivu i umanjuje oko trideset postonormalnog vida, pogledaj. To nije bezopasno u takvoj vožnji. Pokušaj."

Dio desne polovice sobe bio je odrezan."Ako idem prebrzo, uvijek postoji mogućnost da se pojavi nešto, kamen, grana, prepreka

koju ne vidim.""I što tad?"Arnold Taads ponovo je sjeo. Inniju je bilo teško zamisliti da je ponovo otvoreno, sjajno

oko u stvarnosti bilo rupa koja je sakatila svijet tako da je lijevo oko moralo voditi dvostrukubitku kako bi svog vlasnika zaštitilo od kobnog pada na snijegu ili ledu.

"Tada mogu pasti i slomiti nogu. To je teorija, ali je moguće."Istočnjak je puhao kroz sobu. Poslijepodnevno je sunce reflektiralo zasljepljujuće svjetlo

ledenjaka u njegovo jedno oko. Nigdje kuća, nigdje ljudi. Svijet koji je oduvijek takav, bezikakva miješanja. Na beskrajnoj, bijeloj ravnini leži malena figura, skije prekrižene jednapreko druge kao prve grane za logorsku vatru. Naopako iskrenuta noga lutke.

"Što ćeš onda učiniti?"Umrijeti od smrzavanja, mislio je, ali nije očekivao odgovor koji je sada stigao."Dat ću alpinistički znak za pomoć", i bez ikakva upozorenja njegov je domaćin zavikao

"HILFE!", podigao ruku prizivajući istu mirnu tišinu u sobi, poput one u sudbonosnoj dolini,brojio je šutke, ali otvorenih usta do tri i ponovo uzviknuo "HILFE!", jedan, dva, tri,"HILFE!" Njegovo je lice od toga poljubičastilo, izgledalo je kao da će stakleno oko bitiistisnuto strahovitom snagom urlika.

Inni je gledao preda se u iskrivljenu karnevalsku masku koja je vikala u pomoć. Jošnikada nije vidio tako bespomoćno lice. Osjećao je sram i sažaljenje, sram koji će uvijek

26

osjećati kod svih vrsti intimnosti s drugima, suosjećanje za nekoga tko već godinama saslomljenom nogom leži u zaleđenoj, napuštenoj dolini i nema nikoga komu bi to ispričao.

"To radim tri puta, brojeći u pauzama do tri sve dok ne izgubim svu snagu. Zvuk se ubrdima daleko prenosi."

"Ali ako nema nikoga tko bi to čuo?""Onda nema ni zvuka. Samo ga ja čujem. Ali nije namijenjen meni. Ako zvuk ne stigne

do nepoznatog kome je namijenjen, onda ne postoji. A nedugo nakon toga ni ja ne postojim.Smrzneš se, obamreš, više ne dozivaš, umreš."

Pas, naravno, nije mogao razumjeti te riječi, ali konačni ton prouzročen budućomnesrećom nije ostao bez učinka. Ustao je, zacvilio i stresao se kao da nešto odbacuje.

"Kada me krenu tražiti, Athos će biti mrtav", rekao je Taads. "To mi najviše smeta. Mojaje smrt calculated risk i mora biti načina da Athosa sačuvam od toga. Ali to je nemoguće."

Bilo je to prvi put da je Inniju Wintropu netko točno opisao sve detalje svoje smrti, iakoće se ona dogoditi tek godinama kasnije.

10.

Raskoš, ne bogatstvo, bila je riječ kojom se morala opisati unutrašnjost velike vilenjegove tete. Tapecirani namještaj, naslonjači Chesterfield, slike holandske škole, putenorenesansno raspelo od bjelokosti, cijele obitelji Sevres i Limoges, perzijski tepisi, osoblje, svese to omatalo oko njega poput topla rupca.

"Kako ljudi mogu živjeti među starudijom prošlosti, za mene je tajna", rekao je Taads doksu nakratko bili sami. "Na svemu je već nešto nalijepljeno, sve su već drugi ljudi smatralilijepim. Antikviteti smrde. Stotine očiju koje su već odavna istrunule u to su gledale. To jemoguće izdržati samo ako si iznutra i sam staretinarnica." Inni nije odvratio. Ako je to biloprijezirno izgovoreno, onda ni s njim nešto nije u redu. Njemu se sve činilo iznimno udobnim,a istodobno je izražavalo moć, pa time i odvajanje od vanjskoga svijeta.

"Thérèse, ovdje se danas rađa buržuj", rekao je Taads kad je ušla njegova teta, "a ti stojišuz kolijevku. Pogledaj to krajnje zadovoljno lice svog novog nećaka. On prepoznaje svojprirodni okoliš. Pogledaj samo s koliko će samorazumljive miline on sada postatiWintropom."

Uvod Arnolda Taadsa bio je dovoljno dojmljiv. Čak i ako je to formulirao samo za sebe,Inni je smatrao da zvuči pretjerano, no tog je poslijepodneva otkrio, i to ne na temelju sebesamog kao primjera, da između ljudi može postojati distanca koja izražava tako strašnurazličitost da onaj tko to gleda gotovo umire od turobnosti. Svatko poznaje te stvari, ali ihnitko ne zna uvijek sve. Bića iste vrste koja uspravno hodaju i koja se još k tomu služe istimjezikom kako bi jedna drugima jasno dala do znanja da među njima leži nepremostiv jaz. Idiotje, to je i Inni mogao vidjeti, priredio taj ručak. Tri tanjura iz kojih je trebalo jesti — "tetak"se još nije bio prikazao — utapala su se u beskonačnoj bujici zdjela s mesnim proizvodima.Moj Bože, koliko li je različitih načina postupanja sa životinjskim truplima. Dimljena,kuhana, pečena, u želatini, krvavocrvena, crno-bijelo karirana, masnoružičasto, s bijelimslojem, mramorirana, prešana, mljevena, rezana, smrt je ležala izložena na plavo oslikanomMeissenu. To ni katolički internat ne bi mogao pojesti. Taads, koji se u ovoj kući činio mnogomanjim, stajao je iza stolca koji mu je bio namijenjen i promatrao bojno polje. Filtriranosunčano svjetlo osvjetljavalo je bijele, žute, meke, tvrde, plavim venama prošarane sireve.

"Ovo je dakle brabantski ručak", rekla je njegova teta. Glavu je okrenula prema Taadsu,puna očekivanja. Radi njega je sve to izložila. Taads je šutio. Jedno je oko pretraživalo stol,nemilosrdno, bezobzirno. Naposljetku je stigla presuda, udarac bičem. "Čuj, Thérèse, zarnemaš šunke?"

Njegova se teta zanjihala od udarca, na njezinu su licu kuljale crvene mrlje. Izašla je izsobe spotičući se, iz hodnika su čuli dug, prigušen uzvik koji se brzo proširio prema gore gdjeje nestao iza zalupljenih vrata.

"Ovo je brabantski ručak", rekao je zadovoljno Taads i sjeo. "Jadno kasnoburgundskoprenemaganje. Ovi bogati seljaci sa suknom i dalje misle da su nasljednici burgundskog

27

dvora. Mladiću, ovo je Bavarska u Nizozemskoj. Ovdje kalvinistu nije mjesto.""Mislio sam da si i ti katolik", rekao je Inni. "Sjevernije od velikih rijeka svi su

Nizozemci kalvinisti. Mi ne volimo previše, predugo, preskupo. Da je po ovima ovdje, zastolom bi se sjedilo do tri sata." Na vratima se začulo kucanje. U sobu je ušla djevojka nosećizdjelu sa šunkom i stavila je pred Taadsa. "Je li ovako dobro, gospodine?"

Bila je visoka i vitka, velikih grudi i nakrivljena komičarskog lica na kojem su zelene očijedva mogle suspregnuti smijeh. Inni se u nju zaljubio. Kasnije (to grozno, obijesno kasnije zakoje se činilo da je bilo gospodarom svega, u kojem su sva iskustva bila poredana poputjurisprudencije) te će iznenadne, bezumne zaljubljenosti definirati: "Tjelesno jedva da imaveze s tim, njime u najboljem slučaju sve brže postane jasno. Riječ je o spoznaji,instinktivnoj, iznenadnoj, i sigurnoj da je netko u redu."

"U redu.""Da, da odgovara. Samom sebi. Ne može mi se svidjeti netko tko samom sebi ne

odgovara. I drugo je uporište — uostalom, riječ je o konstrukciji — da znaš da ona ima neštoza tebe."

"Ima nešto za tebe?""Da. Kad se vrijeme i mjesto podudaraju, u tom susretu ima logike."Logika, od te bi riječi svaki zaljubljeni pobjegao. Ali upravo se o tome radilo. Moralo je

biti posve logično da s nekim takvim odeš u krevet. Znaš da će se dogoditi jer se moradogoditi. Samo još tog drugog moraš o tome obavijestiti. To je bilo zavođenje. Sigurnostishoda bila je pritom od velike pomoći. To, kao i neobična proturječnost da se sada uopće neradi o krevetu, nešto što postane jasnijim kada sam jednom postaneš onaj drugi. Radilo se otome je li se sve slagalo. Ali čežnja, iskrenje, taj čudnovati, očajnički osjećaj, uvijek isti, onošto je sada osjećao za tim stolom dok je ona tako uspravno hodala, ta jedna rečenica nabrabantskom dijalektu s neodoljivo mekim glasom g, kako ga je pogledala svojim zelenimposprdnim očima koje su se smijale zbog "te stare budale sa staklenim okom i tog mršavogdečka s čudnim pogledom kao da oči ne može maknuti od nje" — to je moralo biti prvo. Tekje nakon toga dolazila "kontrola", djelo poštovanja, viteško udvaranje ženi. Njegovi su gaprijatelji proglasili ludim kad je zbog jedne takve misije letio na drugi kraj svijeta, isključivoda bi slijedio nit, misao koju mu je jednom netko ostavio i koju je sada pod svaku cijenumorao potvrditi. Je li bilo tako ili nije bilo tako? Je li tamo s tim nekim imao mogućnostživjeti takvim životom — kada bi ga odabrao — da bi mogao postati stvarnost? O tome seradilo. To traženje, to je bilo djelo ljubavi, no nije to nikome mogao objasniti.

"Ali što ako se onda ne slaže?"Ne, to je bilo sigurno, nitko o tome ništa nije razumio, osim samih žena. A onda se

slagalo.

11.

Njegova se teta više nije pojavila, a nemilosrdni je Taadsov sat i ovdje otkucavao. Izmeđutri i četiri je drijemao, pa bio i na Novoj Zemlji. Inni je besciljno lutao kućom i nakon dugaoklijevanja otvorio kuhinjska vrata. Djevojka je sjedila za velikim stolom i čistila srebro.

"Zdravo", rekao je Inni.Nije ništa rekla nego se nasmijala, što je možda bilo i posprdno. "Kako se zoveš?" upitala

je."Inni."Prasnula je u smijeh. Grudi su joj se tresle, njega je obuzela žudnja. Stao je pored nje i

položio joj ruku na glavu."Ho-ho", rekla je, no ostala je mirno sjediti dok iznenada nije uzela veliku, tek očišćenu

žlicu i izbočenim je dijelom stavila pred njega. Sve što je na svom licu mrzio postalo jeudvostručeno, istegnuto, naglašeno.

"Ja sam Petra", rekla je. Na toj je stijeni, toj mekoj, zaobljenoj stijeni, pomislio je kasnije,podigao svoju crkvu. Jer, nije uopće bilo sumnje, tog su dana žene postale njegovomreligijom, središte, bit svega, veliki kotač oko kojeg se svijet okreće.

28

"Koji s' znak u horoskopu?""Lav", i prije nego što je išta mogla reći, brzo je dodao: "Moj je broj jedan, moj metal

zlato, moja zvijezda Sunce. A moje je zanimanje kralj ili bankar.""Vidi-vidi", rekla je i položila mu ruku na stol između srebra. "Oš da ti pokažen Goirle?"Prošli su selom kroz gužvu subotnjeg poslijepodneva. Stalno su je pozdravljali, a njemu

upućivali radoznale poglede."Kamo idemo?""Do šume. A1 ne moraš to reć tetki."U šumi je bilo mirno i hladno. U istom su trenutku ispružili ruke i držeći se hodali dalje

pod visokim stablima. Tako jednostavno više nikada neće biti. Lišće, drveće, uzvišeni tracitajnovita svjetla u polumraku, sve je sudjelovalo. Legli su, on joj je ljubio grudi i kosu, a onaga je privijala sebi i milovala ga straga po vratu. Glasom koji je bio blizu njegova lica, pričalaje o svom životu. Otac i majka još su joj živi, ide u školu za domaćice, ima osmero braće isestara i radije radi kod njegove tete nego u tvornici, a zaručnik joj je dobrovoljac u Koreji ikada se za dva tjedna vrati, trebali bi se vjenčati. Onda se okrenula poput djevojke koja jepostala oblakom beskrajne nježnosti. Nije više mogao vidjeti što čini, ali je osjetio kakohladnim prstima prelazi po trbuhu, trag koji su slijedile hladne usne, prekidane kratkim,toplim lizanjem njezina jezika. Podigao je glavu da je može vidjeti. Napola je ležala nanjemu. Od njene je glave vidio samo gustu, tamnu kosu. Desnom se rukom, kojom je satvremena prije pred Arnolda Taadsa stavila zdjelu sa šunkom, podbočila između mahovine imrtvih listova bukve koji su tiho šuštali. Prvi je put osjetio tu mješavinu ljubavi, žudnje,ganuća, koju će kasnije uvijek tražiti. Njena se glava polako pomicala. Imao je osjećaj kao daiz njega pije, a tada više ništa nije osjećao, ništa mislio, vidio je još samo crnu kosu i čvrstu,od svega izdvojenu ruku u mahovini — tada se ispraznio u njena usta i pritom je iznenadadograbio, od čega ju je, kako je kasnije rekla, "bolilo".

Ostali su tako nakratko ležati. Onda je podigla glavu i tom se rukom, koja joj je još služilakao poluga, okrenula za četvrt okreta prema njemu. U njenim se očima još vidjela poruga, alisada pomiješana s trijumfom i nježnošću. Nasmiješila se, malo otvorila usta tako da je mogaovidjeti svoje bijelo sjeme na njezinu ružičastom jeziku, pogledala uvis poput djevojke kojaoponaša filmske zvijezde i progutala ga. Potom se sasvim okrenula, svom dužinom ležala jena njemu, poljubila ga u usta i rekla: "Ajd, kren'mo."

Šutke su hodali natrag. Kod prvih ga je kuća zamolila da se kući vrati nakon nje. Gledaoje naslonjen na zidić za prilikom koja se polako, njišući se, udaljavala od njega i nijednom senije osvrnula. Kad se vratio, više je nigdje nije vidio.

12.

Večera je bila veća katastrofa od ručka. Tetak, koji je dotad postojao samo kao ime, sadaje postao krv i meso i sjedio na čelu stola, obavijen teškim pijanstvom. Taads je prijezirnopogledao mnogobrojne kristalne vinske čaše pokraj njegova tanjura, a teta je bila tolikouzbuđena da je Inni mislio kako neće izdržati večer. Četvrtog je čovjeka za stolom njegovtetak nazivao "pater". Nosio je prebačenu ljubičastu lentu, ljubičastu dugmad na sutani iljubičastu kapicu. Monsinjor Terruwe tajni je Papin komornik, rekla je njegova teta, no nijeznao kako bi to trebao shvatiti. Čovjek je imao dugačko, izrazito bijelo lice s očima bojeblata. Bio je profesor na visokoj teološkoj školi u Rimu. Tijekom molitve prije jela, koju jeizgovarao polako i promuklo, Inni je vidio da u Taadsa, koji se nije prekrižio, gleda kao daprvi put vidi neobična gmaza.

Predjelo se sastojalo od hladnog telećeg jezika sa zelenim umakom. Teta je zazvonilazvoncem. Srce mu je zakucalo. Djevojka je ušla. U njezinu je hodu bilo nečega nalik na ples ividio je kako je svećenik pogledom prati kroz cijelu sobu. Kad se nagnula da natoči vino,obojica su vidjela visok početak njezinih grudi. Pogledi su im se sreli, a svećenik je spustiopogled. Inni se nadao da će pogledati prema njemu, da će barem poruga zelenih očijupreletjeti preko njega kao potvrda onoga što se dogodilo tog poslijepodneva, da je upravo on,i nitko drugi, milovao sada skrivene grudi, koje su oči boje blata gledale s toliko požude. Ali

29

ništa se nije dogodilo. Natočila mu je zadnjem, ista je mala, čvrsta ruka držala grlić boceMeursaulta. Zlatnožuto vino teklo je u njegovu čašu.

"Za našeg ponovo nađenog nećaka", rekao je tetak.Podigli su čaše prema njemu i pili, čudno društvo pravih prikaza koje je odjednom imalo

nešto s njim."Napustili ste Majku Crkvu, gospodine Taads?" upitao je komornik.Arnold Taads buljio je u njega i naposljetku rekao: "Bolje da izbjegavamo diskusiju. Ono

što o tome imam reći vašim će ušima zvučati krajnje neprilično.""Moje su uši samo ljudske uši. Božje su uši te koje biste mogli uvrijediti."Taads ne reče ništa. Inni je to pokušao zamisliti, Božje uši. Tko zna je li Bog samo jedno

uho, golemo mramorno uho koje lebdi svemirom. Ali Bog ne postoji. Papa da, to je sigurno, aovaj čudan čovjek nalik na pticu njegov je tajni komornik. No o čemu se tu radilo? Ako jetajni, nitko to ne bi smio znati. Možda je upravitelj tajne komore. Tajne komore u Vatikanugdje boravi bijeli, također na pticu nalik, lik Pija XII., u koju ovaj čovjek ima pristup, bijelačaplja i šarena vrana. O čemu su onda razgovarali? Tajnovito šaptanje na talijanskom, ali očemu? Možda je Papin ispovjednik. Može li Papa još sagriješiti? Sjećao se svojih sesija ubeskonačnim nizovima ispovjedaonica kisela mirisa, razgovora šaptom, prljava zadahamuškaraca u koji su se miješale riječi kao što su nečednost, kajanje i oprost, i njegov glas uodvratnoj intimnosti tog kreveta za sjedenje, "sam ili s drugima", "šesta zapovijed", "kajanje".

"No, oprostite mi na znatiželji, gospodine Taads."Inni je vidio kako se jedno oko skijaškog prvaka suzilo."Sve vam opraštam", rekao je, "no čak i da sam vjerovao u Boga, bio bih napustio vašu

Crkvu. Nešto što se temelji na patnji i smrti nikada ne može značiti ništa dobro.""Mislite na žrtvu Sina Božjeg?""Komunisti nas nastoje opkoliti", rekao je tetak. "Ako dođu, prvi ćemo propasti."Arnold Taads je razmislio. "Monsinjor", rekao je praveći stanku nakon mon, čime je puna

snaga titule poput aureole ostala visjeti oko svećenikova lika, "Bog ne postoji, pa prema tomenema ni sina. Sve su vjere pogrešan odgovor na isto pitanje: zašto postojimo?" "Postojimozato da bismo služili Bogu i da bismo tako dospjeli u raj", rekao je tetak kao da je netkopritisnuo dugme. Velike su se grudi opet pojavile u sobi i natakale serical u čašice uzbouillon.

"Vi ste, koliko sam shvatio, profesor teologije", nastavio je Taads, "pa je ovo stoga posvedjetinjast razgovor. Do kraja ste ispunjeni dogmatikom, skolastikom, poznajete Božje dokazei što je protiv njih iznošeno, izgradili ste cijeli sustav na tom stravičnom simbolu križa, vašase vjera još uvijek hrani na toj sadomazohističkoj seansi koja se vjerojatno jednom doistadogodila. Militarističkom organizacijom Rimskog Carstva ta je neobična zatravljenost sasvojom osebujnom mješavinom poganskog idolopoklonstva i dobrih namjera dobila svojupriliku, zapadnjački ekspanzionizam i kolonijalizam pobrinuli su se za daljnje širenje, a Crkvakoju nazivate majkom često je bila ubojicom, uglavnom krvnikom, a uvijek tiraninom."

"A vi imate bolji odgovor?""Nemam odgovor.""Što mislite o misticima?""Misticizam nema nikakve veze s bilo kojom vjerom. Misticima službena Crkva gotovo

nikada nije vjerovala. To je neobična mogućnost da se čovjek izgubi. Ako jednom više nebude vjere, još uvijek će biti mistika. Misticizam je sposobnost duše, ne sustava. Ili vi moždamislite da Ništa nije mističan pojam?"

"Vi, dakle, vjerujete u Ništa."Taads je uzdahnuo. "Ne možete vjerovati u Ništa. Ne treba graditi sustav na odsutnosti

svega.""Odsutnost svega." Komornik je tu kratku rečenicu iskušavao na svojem jeziku. Iznenada

je podigao ruku. "Ovo je stvarno, ne mislite li?""Kako izgleda, jest.""Ovdje dakle ništa nije odsutno. A ako je ovaj tanjur svijet — pretpostavimo tako — ni tu

ništa nije odsutno."

30

"Jednoga dana", rekao je Taads, "neće biti ni vas ni mene, vaše ruke ni ovoga tanjura, oveboce Haut Brion, ni ostatka svijeta. Neće biti ni naše smrti, ni bilo čije smrti, a time ni bilokojeg sjećanja. U tom nas slučaju ovdje nikada nije bilo. Tako to mislim."

"I s time možete živjeti.""To nije bilo pitanje." Prvi je put tog dana Inni vidio kako se Taads smije. Nešto sivoće

nestalo je s njegova lica. "S tim izvrsno mogu živjeti. Ne uvijek, ali uglavnom. Kamenje,biljke, zvijezde, sve s tim živi. Ja sam, hm... kolega svega što postoji, uostalom kao i vi.""Molim?"

"Ja sam, svi smo mi, kolege svemira. Ako krenemo od toga da ljudska mjera ne značiništa i da zapravo ništa nije veće ili manje, onda svi mi imamo, ljudi i stvari, istu sudbinu.Imamo svoj početak, imat ćemo i kraj, a između toga postojimo, svemir baš kao i geranij.Svemir će postojati nešto dulje nego vi, ali ta mala razlika zapravo vas ne razdvaja."

"A smrt?""Nemam pojma što je to. A vi?"U tom je trenutku večera dobila neobičan obrat. Teta je briznula u plač. Je li to bilo zbog

onoga što je Taads upravo rekao, nije bilo jasno, no posljedice nisu izostale. U tišininaglašenoj glasnim jecajima odjeknuo je zapovjednički glas Arnolda Taadsa.

"Thérèse, ne pretvaraj se!"Sada je jecanje počelo prelaziti u neku vrst kukanja u kojem su se uz nešto muke mogle

razabrati riječi "nikada me nisi volio". Kao da on sam nije tu nego negdje beskrajno visoko idaleko, obješen za strop, Inni je vidio kako Petra ulazi i grli tetu i kao da je maloumno dijetevodi je sa sobom. Istodobno je tetak ustao. Njegova se divovska pojava zanjihala premaTaadsu. Krv je pod bijelom kosom obojila patricijski vrat u žarkocrveno. Monsinjor Terruwetakođer je ustao sa stolca i krenuo putanjom koja se nalazila između tetka i Taadsa. Udaracšakom koji je bio namijenjen Taadsu u cijelosti je završio na bijelom klerikalnom licu, ali jetetak tim preuranjenim udarcem izgubio ravnotežu. Još je teturao besmislenom cik-cakkretnjom, zahvatio ormar s porculanom u bojama "famille rose" i padao, dok su krhotinestakla i porculana letjele uokolo, polako na pod.

"Bien fait", reče Taads. Zajedno s Terruweom, koji je obiteljski udarac izvrsno podnio,tetka su podigli s tepiha i posjeli ga u fotelju.

Postalo je prazno za stolom za kojim ih je sada sjedilo troje. Šutke, ali sa svojimklaunovskim licem punim jedva potisnute veselosti, Petra je maknula gigot3 i ubrzo se vratilas golemom platom sireva i karafom što se tamno svjetlucao.

"Gospodine Taads", rekao je svećenik, "mi ćemo se oko malo toga složiti na ovomsmrtnom svijetu, ali oko ovoga sigurno: moj nećak toči izvrsni porto." Nazdravili su i pili.Inni je osjećao kako mu dubok, taman okus prodire u usta, zavodljiv i tajnovit.

"A onda se sjetimo", reče ponovo Terruwe, "da Chamberlain još nije bio u Miinchenu dokje grožđe ovoga vina visjelo pod punim suncem u vinogradu."

Nitko ništa nije rekao. Svećenik je zatvorio oči i slušao nečujne glasove. Kada je ponovoprogovorio, bilo je to drugim glasom, ili više nije govorio Taadsu i njemu, Inniju, negomnoštvu skrivenom negdje iza svilene tapete boje trave.

"Mene, ne vas, sveti Cipnjan uči — a to je bilo već u drugom stoljeću — da izvan Crkvenema sreće. Kao što je u dane potopa postojala jedna arka na kojoj se moglo spasiti odtjelesne smrti, tako je u Novom zavjetu jedna spasiteljska arka, Katolička crkva. A naš jeGospod sam rekao, onoga tko ne želi slušati Crkvu smatrajte poganinom ili carinikom. Našaje Crkva sveta jer ima svetog osnivača, sveto učenje, svete sakramente i za sva vremena svetečlanove."

Odrezao je komad svježeg briea, podigao ga nožem i stavio u usta. Inni je potom vidiokako se vrhnjasta, svijetložuta masa kreće amo-tamo po blagoglagoljivom jeziku. Taads, kojisi je još jednom natočio, podigao je s očitim zadovoljstvom svoju čašu prema svjetlusvjetiljke i rekao tonom blažim nego što je to Inni od njega očekivao: "Monsinjor, kao prvo,zahvalan sam vam zbog udarca koji ste primili umjesto mene. Bili ste moj obraz prije negošto sam drugi mogao ponuditi. Imate čvrstu glavu, a vaša sposobnost razmišljanja očito jenetaknuta, jer se i dalje kreće istim doktrinarnim tračnicama kojima se oduvijek kretala. Ali

31

ono što ne shvaćate jest da ja ne stojim na peronu. Već sam tisuću puta vidio kako vaš vlakprolazi. U vašoj optici, koja mi je više nalik na sivu mrenu, ja sam onaj slavni koji je nevinozabludio."

"Ne nevino", rekao je komornik, "ne nevino. Nevini su samo oni koji ne mogu spoznatiistinu."

"Ako sam zabludio, zabludio sam u dobroj vjeri", rekao je Taads raspoloženo. "Ako jevjera milost, onda je nisam dobio."

"Bog dopušta grijeh nevjerovanja zato što želi da ga slobodno odaberemo. Znate dapostoji Bog kroz vidljivi svijet, kroz glas vaše savjesti i kroz božansku objavu, a onda samobudite kolega svega postojećeg — hi-hi-hi — ali ono što je Bog objavio uči vas Crkva čiji stečlan."

"Bio."Svećenik se nasmijao, ali kako je istodobno otpio gutljaj porta, to je loše završilo.

Zagrcnuo se, a porto je špricnuo natrag i ostao na damastu. Iskašljao je svoje riječi."Bio, bio! Ali nikada vas nećemo pustiti! Kršteni ste, pobrojeni, tu vam je mjesto. Ako

kažemo da je toliko milijuna ili milijardi katolika na svijetu, onda ste i vi tu. Krštenje jevječiti znamen! Vi ste član tijela Kristova. Toliko o kolegijalnosti! To nikada ne možeteponištiti, što god vi rekli!"

"Ono što me čudi", rekao je Taads, "jest da kada bi se netko potrudio rasjeći nas, mislimobojicu nas rasjeći po dužini i od svakoga od nas spojiti polovice, među nama bi bilo malorazlika."

"Kao izvođenje zaključka, pomalo bolno.""Rekao sam da pokušate zamisliti. Cijeli ste svoj život nešto zamišljali, i u kazuistici se

uostalom igraju najčudnije igre. Zamislite, dakle, da naše polovice mozga stave na ovakavveličanstveni pladanj — kao ovaj ovdje, srebro iz osamnaestog stoljeća, možda malopredobro za nas — ne mislite li da je neobično što je vaša siva tvar uvjerena kako je jedna odtriju osoba koje udomljuje vaš zbirni Bog njegov sin, kojeg je rodila žena koja je zauvijekostala djevicom, ali ipak oplođena jednom od drugih dviju osoba, koja je 'sišla na nju', kako tokaže Crkva — i da je to imalo za posljedicu da vi dvije tisuće godina kasnije morate hodati učudnoj odjeći, ne bez elegancije, ali s tim čudnim ljubičastim podbradnikom, i da vaša sivatvar mora slati poruke mojoj sivoj tvari koja tako ljupko leži pored vaše na cizeliranom srebru— zamislite si to — iz čega bi moralo izgledati da ne smijem misliti ono što mislim, zato štomi je jednom — i to bez mog dopuštenja, samo da se zna — jedan vaš kolega izlio nešto vodepo fontanelama izgovarajući formule zaklinjanja, poput najboljeg kluba ljudoždera uprašumi."

"Mysterium fidei", reče monsinjor Terruwe."Mysterium moju figu", reče Taads i ustade od stola. "Idem izvesti svoga nekrštenog

psa."

13.

Tetak je hrkao. Inni je osjećao kako polako postaje pijan. Svećenik je među svojim dugimbijelim prstima okretao brušenu čašu porta i uzdahnuo.

"Jadna duša", rekao je. Na njegovu se licu pojavila crta potištenosti. Pogledao je Innija.Blato je definitivno postalo tamnije boje, potamnjelo od vela staračke tuge.

"Jadna duša, to ne trebaš shvatiti onako kako to ljudi upotrebljavaju. Mi", pokazao je okosebe kao da cijela Katolička crkva stoji oko njega, "mi duše u čistilištu nazivamo 'jadnim'dušama zato što moraju puno patiti, moraju živjeti odvojene od Boga i same ništa ne moguučiniti da bi si skratile muke. Ali da, čistilište... čistilište, hoće li mu uspjeti? Nije spašennijedan čovjek koji je član Crkve, to smo dakle svi mi koji ovdje sjedimo", pritom je pokazaona prazne stolce, "ako ne ustraje u ljubavi, a to dakle vrijedi i za gospodina Taadsa. Raskid sBogom smrtni je grijeh. A kazna za smrtni grijeh je pakao." Zatvorio je oči. Ono što je vidioiza tankih, zatvorenih zaslona zacijelo je bilo strašno, jer kad ih je opet otvorio, činilo se da jeboja njegovih očiju ponovo za stupanj tamnija.

32

"Vjeruješ li u pakao?""Ne", rekao je Inni."Pakao je", reče monsinjor Terruwe, "misterij, a ja idem spavati."Sada su još ostala dvojica, pomisli Inni kad se crno-grimizna pojava kao po nevidljivoj

tračnici uputila prema vratima sobe. Ujak je hrkao, no na njegovu se licu nalazio tračaknevoljkosti. Netko drugi, tko je također sjedio u tom stolcu, nije želio spavati, a ipak jemorao.

Inni nije čuo kako Petra ulazi u sobu i prepao se kad ga je pomilovala po kosi."O, šta si blijed, dečkiću", rekla je, i nešto mu je u načinu na koji je izrekla te riječi

natjeralo suze na oči. Nije bio naviknut da su ljudi dobri prema njemu."O, o", rekla je, "o, o. Ajde, sad ćemo ovoga odnesti u njegovu sobu."Privila ga je nakratko k sebi. Osjećao je njene grudi na svojima i sasvim se priljubio uz

nju kao da će se u tom trenutku utopiti."Šta si ti mršavi dečkić", rekla je, "daj obriši suzice."Tetak se nije htio probuditi iz svog stupora, ali onaj drugi, nevoljni spavač u njemu ustao

je i dao da ga odvuku iz sobe, stubama, do spavaće sobe gdje je njegova teta ležala kaomrtvac izložen na odru kojemu se nitko nije potrudio zatvoriti oči.

"Tabletice", nježno je rekla Petra.Svukli su tetka i pustili ga da padne pored drugog mrtvaca u ružičasti grob sa stupovima."Nije mi dobro", reče Inni.Vodila ga je za ruku do njegove sobe, prozore širom otvorila, polegla ga na krevet i otišla.

Odozdol je čuo kako odzvanja sat, neobičan visoki zvuk koji je označavao neki nepostojećičas. Sutradan će mu Taads objasniti da je to bio zvuk brodskog zvona, no sada se činilo kaoda se sve trese, jer u tom se nepostojećem, ali jasno označenom času soba njihala tamo-amopoput broda. On sam nalazio se u središtu tog kretanja, miran predmet, dok snažno okretanje injega nije podiglo i kao udarcem biča gurnulo prema prozoru. Imao je osjećaj kao da jeizbljuvao cijelo svoje tijelo, ali kao da ni to nije bilo dovoljno, i osjećaj praznine koji je ostaoželio je van, stao se grčevito i opsjednuto penjati i razdirati njegovo ždrijelo. Suze su mu tekleiz očiju. Pod sobom je vidio tamnu rupu vrta i premda se okretanje ublažilo, očajnički sedržao za prozorsku dasku. Cijeli njegov život mora van, tajne supstancije koje su godinamapodmuklo boravile u njegovim stopalima, nogama, mozgu, vikale su da ih se oslobodi, cijelavelika staretinarnica sjećanja i poniženja, njegova idiotska usamljenost, sve je moralo u tamnurupu vrta, nestati, postati nevidljivim, kao kisela, gnjevna materija biti izbačeno van gdje će sezauvijek rastvoriti, skupa s njim. Nije više želio postojati, prvi je put u njegovu životu tamisao bila mogućnost samim time što ju je pomišljao.

Čuo je kako se vrata iza njega otvaraju i znao je da je to ona. Bose noge, pomislio je,bosih je nogu. Noge, donositeljice milosti, donijele su je tik iza njega. Morala je imati neštovrlo tanko na sebi. Prekrižila je ruke preko njegovih grudi i ljuljala ga nježno amo-tamo, kaoda zna što je upravo pomislio. Tako bez cipela bila je samo malo viša od njega. S vremena navrijeme njegovo bi se tijelo još streslo. "Sss, sss", nježno bi tada rekla.

Tek ga je nakon nekog vremena odvela do umivaonika, pustila ga da obriše suze, ispušenos, opere zube, pije. Zatim ga je svukla, polegla u krevet, ugasila svjetlo i legla pored njega.

Noć, koja se činila tako mračnom dok je svjetlo još bilo upaljeno, pokazivala se svesvjetlijom i počela je potiskivati tamu iz sobe. Svjetlo ili tama, ni jedno od tog dvoga nijemoglo pobijediti, pa je završilo u mirnom, sivom polumraku iz kojega su oni, ležeći jednopored drugog, počinjali jedno pred drugim izranjati. Milovali su se i ljubili i polako je vidiokako se i ona mijenja. Činilo se kao da je njeno lice nestalo i da je drugo došlo na njegovomjesto, divlje i istodobno mnogo udaljenije, ona koja je njega držala i koju je on držao bilamu je posve blizu, a istodobno negdje drugdje, prvi je put vidio da to može postići, našao ju jerukom i iznenada je sjedila na rukama i koljenima i stenjala i uzdisala, bila je oslobođena,posve daleka, bilo je strahovito, u njoj se oslobodila sila kojom je mogla sve što on nikadaneće moći, zaboraviti svoje ime, tu kuću, ovu sobu i njega, a ipak je to bio on kojeg jeuhvatila za bedra i okrenula na sebe i povukla unutra. Tugaljivost, napuštenost, požuda,znojeći se i stenjući pomicali su se po velikom krevetu kao da se odvija borba, i sve se to

33

vrijeme činilo da je strašno boli ili kao da se želi osloboditi svoga tijela, kao da njega kojeg jeprivijala uza se istodobno od sebe želi odbaciti.

Kad je bilo gotovo ležala je vrlo mirna, buljeći širom otvorenih očiju u strop. On je i daljegledao u nju i vidio kako obrisi i sjenke njezina uobičajenog lica ponovo traže svoje mjesto itjeraju drugo, tajnovitije lice koje je blijedjelo, bježalo van, u noć koja nestaje, među prveglasove ptica, gdje mu je bilo mjesto.

"O, ti", rekla je i polako se uspravila, i odjednom su se i unutra zbile promjene, vratazalupila, imena vratila, poruga je opet izbijala iz njenih očiju, nasmijala se i rekla: "No, to suonda bila dva smrtna grijeha u jednom danu."

I kasnije dok su oboje sjedili naslonjeni na zid, i dok su oboje pušili cigaretu (GoldenFiction, njena marka), stavila mu je svoju ruku među noge i nasmijala se. "Taj tvoj velikičovječuljak se opet smanjio." I pomalo začuđeno: "Ali ti nemaš kožicu. Kako to?"

"Obrezan sam", rekao je."Kao Naš Dragi Gospod?""Da."Smijala se kao luda."Dok si bio mali?""Ne. Prošle godine."Trenutak duboke tišine."Zašto?""Zato što je previše boljelo kad sam s nekom išao u krevet. Bilo je preusko.""Oo." Sagnula se i pogledala. Milovao joj je kosu. "Ali ti nisi Židov?""Ne. To s tim nema nikakve veze."Uspravno je sjela i o nečemu razmišljala. Naposljetku je rekla."Imaš tužne oči i vražje oči. Židovske oči."

14.

Obrezivanje. Prijatelj koji je s njim živio u istom pansionu odveo ga je kirurgu koji će toučiniti kod kuće. Vedro zimsko poslijepodne, maleni židovski liječnik, baš prikladno, s teškimnjemačkim naglaskom i vrlo germanskom medicinskom sestrom u koju se, pomislio je Inni,kirurg navečer sklanjao. Svukao se pred malenim muškarcem koji ga je pogledao i rekao: "Pato je dječja igra. Sestro, dajte injekciju."

Odjednom je ležao na stolu, a svatko zna da svijet onda postaje drugačiji. Divovska žena,koja odjednom više nije imala noge i koja je pored njega prolazila kao da sjedi u čamcu, reče:"Dobit ćete samo lokalnu anesteziju." Lokalnu! Htio je podići glavu da vidi što će se dogoditi.

"Mirno ležati!"Gole zimske grane s mrazom, bijele, blistave kosti ispred prozora. A na zidu "Sat

anatomije profesora Tulpa", no taj je pacijent već bio mrtav. Profesor i slikar uostalomtakođer. Ovaj Tulp ne. Taj je u kutu bio zabavljen nečim velikim i zakrivljenim nalik naškare.

"Ich war befreundet mit eurem Dichter Schlauerhof4." Drugo f nije izgovorio. Hoof."Veoma neobičan čovjek, ali ungliicklich, vrlo ungliicklich. Immer Frauengeschichten, immersvađa. I bolestan, jako bolestan."

Igla s kojom je sestra odjednom niotkuda doplovila bila je dovoljno velika da dokrajčitele.

"O, o, hoćemo pobjeći", reče dobro raspoložena sestra i čvrsto uhvati njegov organ ubijegu. Auf der Flucht erschossen, još je pomislio kad je ugledao iglu kako se obrušava iosjetio gorući bol pri ubodu koji je prošao kroz jadnu žrtvu koja je u njenoj velikoj njemačkojruci ležala poput mrtva miša.

"Jadni Schlau. Već so viele Jahre mrtav."Sada su ga pustili da neko vrijeme leži. Plesačica na reprodukciji plesala je kroz njegove

suze na jednoj nozi. Sad više nikada neću ševiti, pomislio je. Nikada više.Maleno, dlakavo zapešće podiglo je zlatni ručni sat prema paru tamnih, sjajnih očiju.

34

"Tako."Jesu li to škare, zavoj i posudica? Nije mogao dobro vidjeti dok palac i kažiprst nisu

podigli miša za kožu na vratu pa je buljio u njega s horizonta. Krajevi škara bili su napolazakrivljeni, zakrivljena ptičja usta od nikla koja su svoj kljun odlučno zabila u njegovu kožu.Osjećao je kako režu, kao da proždiru nešto kruto. Nije osjećao bol, no bilo je tu nešto drugo,nešto što ni kasnije nije mogao objasniti, osjećao je upravo zvuk rezanja, istodobno tih iškripav. Manja je ruka u zraku držala krvavu kožicu.

"Dječja igra. Wie gesagt. Čvrsto prišijte, sestro."Igla i konac, netko je krpao čarapu, zašio je, zauvijek je zašio miša, mišju kobasicu.

Nikada više!Nije više gledao. Negdje u neosjetljivom mesu vučen je konac, unutra i van, unutra i van.

Zatim kretnja koja je imala nešto odlučno, potom ništa više."Sestro!" Razdraženost. "Sestro! Hundertputa sam vam rekao da taj čvor ovako napravite,

ne ovako! To je ružno!""Moram li popraviti, doktore?""Ne, ostavite. Ionako nije bilo od Praksitela."Dolje se odvijala rabota, ali on se oprostio i boravio u malenom svemiru tuge. Nešto mu

je bilo oduzeto. Čuo je pojedinačne riječi, "bizmut", "flaster", "široko, široko!", ali s tim višenije htio imati veze, osjećao je samo još tu neobičnu tugu. Tugu i poniženje.

"So, stehen Sie."Polako se spustio sa stola."Vorsicht!"Odjednom su svi ponovo hodali, soba je opet dobila svoju donju polovicu i u njoj se i on

nalazio, sa surlom među nogama načinjenom od zavoja oblijepljena flasterima u kojem sugorjele žute mrlje ("bizmut").

"Uopće nemate živaca."To ti misliš, šupčino, koljaču. No radije bih bio pregrizao jezik nego da progovorim pred

tobom i tom Kriemhildom.Raskrečenih nogu hodao je po sobi, pijani starac. Njegovo je cijelo tijelo postalo

okruženjem tog nedostatka."Kod Arapa se ne pravi toliko buke."Pomogli su mu da obuče hlače, pritom mu se zavrtjelo od bola, a u sobi svog prijatelja,

tamnoj rupi punoj zmija i krastača u terarijima, dočekao je ozdravljenje sa svojim sveuprljanijim, ukaljanijim nakurnjakom. A ona sada gleda u njega, jednako ozbiljno kao što jeslušala njegovu priču.

"Meni je to lijepo", rekla je.Polako se sagnula i uzela ga u usta. Osjećao je njene grudi svaki put kad bi mu dodirnule

unutarnju stranu listova. Svaki put kada bi joj se glava podigla vidio bi nešto od njezina čela,od položaja njenih obrva koje su stajale nakrivo jedna prema drugoj. Oči su joj bile zatvorene,radila je, u tome je bilo nečeg krotkog i čestitog. Sjedio je vrlo mirno, ali se objema rukamagrčevito držao za plahtu, kao da bi ga trenutak vrhunca mogao otpuhati. Kad je taj trenutakstigao, osjećao je kako se prazni, no ona je ostala sjediti tako napola nagnuta, punim,predivnim ramenima počivala je na njegovim koljenima. Tek se nakon nekoliko trenutakapodigla, zatvorenih usta. Zelene su se, nakrivljene oči nasmijale, i ponovo, baš kao i togposlijepodneva, malo je isplazila jezik s tim bijelim, blistavim, nestalnim oblačićem,progutala ga i rekla posprdno: "Tri?"

Ostali su tako sjediti. Položio je ruke pod nju, meku, vlažnu, zanosnu, ljuljali su se,pomicali i tresli nježno mrmljajući, ljubeći se, šapćući zakletve, sve dok bijelo dnevno svjetlonije stajalo u sobi i dok ga ona nije polegla, pomilovala i otišla. Početak velike ovisnosti.Njezin će se zaručnik vratiti iz Koreje, a on, Inni, nikada je više neće ljubiti ni dotaknuti,nestat će jedno drugome iz života, odvojeno će umrijeti, veliko, crno ništa nagrist će ih iprekriti na razdvojenim mjestima. No jedno drugo neće nikada (nikada?) zaboraviti, a njegovće se cijeli život vrtjeti oko žena, pokušavat će to ponovo naći u prolaznim susretima,prijateljicama, kurvama, nepoznatima. Žene su bile gospodarice svijeta, jednostavno zato što

35

njime vladaju. Nikada neće imati osjećaj da nekog "uzima", "osvaja" ili nešto drugo od glupeterminologije smišljene da sakrije istinu: da se on izručuje ženama s apsolutnom predanošćukoja je uvijek iznova budila nesporazume. Ako je svijet bio zagonetka, onda su žene bilesnaga koja je tu pulsirajuću zagonetku održavala živom, one i samo one imale su pristup tojzagonetki. Ako je nešto na svijetu i valjalo shvatiti, onda se to moralo dogoditi putem žena.Prijateljstvo s muškarcima može ići jako daleko, ali ono ostaje racionalnom stranom stvari,nešto što neke žene imaju povrh svega, dodatak. Žene su bile iskrenije, neposrednije od riječi,bile su mediji. Često je imao osjećaj da mu žene dopuštaju onoliko koliko mu je bilo mogućebiti ženom — i da bez toga ne bi mogao preživjeti. Nikada nije fizički želio biti ženom, jer jeupravo tako, sa ženom u svom muškom tijelu, iskusio zagonetan doživljaj dvojstva. Bio jeono što bi se nazivalo muškarac-žena, na način na koji je netko u mitologiji mogao bitičovjek-ptica. Mrzio je stav većine muškaraca prema ženama i koliko god da je on činio istestvari, pobude su bile drugačije. Znao je što traži. Seks nikada nije bio ono o čemu se zapravoradilo, seks je bio samo očaravajuće prijevozno sredstvo. Žene su, sve žene, bile sredstvo dase dođe bliže, u susjedstvo, u područje zračenja tajne kojoj su one bile gospodarice, a nemuškarci. Pomoću muškaraca, ali to će tek mnogo kasnije tako moći izreći, učiš kakav jesvijet pomoću žena što on jest. A ta je noć, nakon koje će doći još tisuću drugih noći, soba itijela, bila najnezaboravnija od svih.

15.

Probudili su ga kucanje na vratima i njezin glas."Tvoja teta pita ideš li s njom na misu."Još je osjećao njezin miris. U kući su hodnicima odzvanjali koraci, u predvorju je čekala

mala svita, tetak, teta, sobar, jutarnje sunce blistalo je u grimiznom moareu njegove lente.U crkvi je pustio da ga preplave Pergolesijeva glazba i gregorijanski korali, tri derviša u

zelenom koja su sporo plesala, propovijed ("Ovo je misterija nama neshvatljiva, On je čovjek,On je Bog. Zahvaljujući Njegovom tajnovitom ljudskom postojanju, imamo udio ubožanskom, zapravo bismo svaki dan, uvijek, svaki sat morali biti u ekstazi, no mi smopremali, prebijedni..."), konsakracija, zvona, svijeće, buljio je u oslikana prozorska stakla suvijek drugačijim, uvijek istim slikama iz svijeta koji je zauvijek ostavio za sobom. Je li ona ucrkvi?

U drvo klupe pred njim bile su zakucane bakrene pločice s njegovim imenom povezanims tetkovim — obitelj Donders-Wintrop, no tu naravno nije smjela sjediti. Vidio ju je tekkasnije, kad je iz stražnjeg dijela crkve radi pričesti došla naprijed. Njen četvrti smrtni grijeh,pomislio je i slijedio je. Kada se okrenula od klupe za pričest, nakratko je na njezinu jezikuvidio obris hostije. Njene su oči pogledale njegove, pogrda u njima bila je lagano zastrtanečim drugim, no čime, nikada neće doznati. Volio ju je, vjerojatno će sve ispovjediti, ili ne, iza nekoliko tjedana vjenčat će se sa svojim vojnikom iz Koreje. Nikada je više neće vidjeti.Sada je i sam klečao, vidio je kako se svećenikova ruka približava (teleće meso), dobio porivda snažno zagrize u nju, no isplazio je jezik. Suha, laka tvar prilijepila se nakratko za meko,vlažno meso njegova jezika, potom ju je progutao, a Bog je počeo tražiti put do njegoveunutrašnjosti gdje će se, to se sada činilo neizbježnim, pretvoriti u sjeme. I ni u što drugo.

Taads je čekao pred kućom. Već je doručkovao i za Innija "dao spremiti sendvič", koji ćepojesti u autu. Na rastanku je njegova teta rekla da se s Taadsom oko nečega dogovorila, jošće čuti o tome. Sa zadovoljstvom je gledala kako se pričestio, rekla je i pogledala u stranu.Petru je vidio još jednom, ali dok joj se približavao ustuknula je i jedva primjetno niječnoodmahnula glavom.

"Bok", rekla je, okrenula se i otišla u kuhinju. Zapamtio je izgled njenih zelenih očiju.

16.

Teta mu je namijenila određenu svotu novca od koje je mogao dobivati rentu. To nije

36

mnogo, rekao je Taads, ali dovoljno za nekog njegovih godina da se snađe. Ni za budućnostse nije trebao brinuti, no detalji o tome nisu bili iznošeni.

U godinama koje su slijedile redovito je viđao Arnolda Taadsa, uvijek prema istomritualu, šetnja, sat čitanja, gulaš, uvijek u istoj gorkoj atmosferi samonametnute, smrtonosneusamljenosti koja se pogoršavala sa sve gorom, manijakalnom nesanicom. Njegov prijezirprema ljudima preobrazio se u divlju mržnju, zime koje je provodio u svojoj "napuštenojdolini" (nikada nije želio reći gdje je) bile su sve dulje. Inni je 1960. prvi i posljednji put odnjega dobio pismo.

"Moj pas Athos je umro. Imao je tumor na mozgu. Sam sam ga ustrijelio. Znam da to nijeshvatio. Pucanj je neizdrživo dugo ostao odzvanjati, ovdje među brdima veoma je prazno.Pokopao sam ga pod snijegom. Svako dobro, pozdravi Zitu, tvoj Arnold Taads."

Mjesec ili nešto kasnije teta mu je rekla da je Arnold Taads mrtav. Kada se u selu nijepojavio zbog svojih uobičajenih nabava, gorska služba spašavanja pošla ga je tražiti. Našli suga smrznuta, s praznim ruksakom, nedaleko od kolibe. Inni se pitao je li uspio poslatialpinistički poziv u pomoć. Ali to nikada nitko neće doznati. Smrznuti je čovjek spaljen, iArnolda Taadsa više nije bilo na svijetu.

III. Philip Taads1973.

Filozofija čaja ... moralna je geometrija jer definira naš smisao za razmjere svemira.Okakura Kakuzo, Knjiga o čaju

Ne roditi se neosporno je najbolje moguće rješenje. Nažalost, nije nikome dostižno.E. M. Cioran, De l'inconvenient d'etre ne

1.

Bilo je dana, pomislio je Inni Wintrop, kada se činilo da višestruko ponavljana, priličnobesmislena pojava želi podastrijeti dokaz kako je svijet besmislica kojoj je najbolje pristupitinonšalantno jer bi život inače jedva bilo moguće izdržati.

Tako je bilo dana kada se stalno susreću šepavci, dana s previše slijepaca, dana kada se dotri puta nailazi na lijevu cipelu što leži na putu. Činilo se kao da su sve te stvari željele neštoznačiti, ali im to nije uspijevalo. Za sobom su ostavljale samo neodređen osjećaj nelagode,kao da negdje još ipak postoji mračan plan u vezi sa svijetom, a koji se samo na taj nespretninačin dade naslutiti.

Dan kada će susresti Philipa Taadsa, za kojeg dotad nije znao da postoji, bio je dan trigoluba. Mrtav, živ i omamljen golub — koji nikako nisu mogli biti jedan te isti jer je prvovidio mrtvoga — ta su trojica, mislio je kasnije, bila pokušaj navještenja koji je uspio budućida je susret s mladim Taadsom time postao tajnovitijim.

Bila je 1973., a Inni je navršio četrdesetu u desetljeću koje mu se nije sviđalo. Uopće nebi trebalo, smatrao je, živjeti u drugoj polovini nekog stoljeća, a u ovom stoljeću to jezasigurno bilo pogrešno. Nešto je tužno, ali i smiješno visjelo nad svim tim žilavim godinamakoje su lijepljene jedna na drugu dok se ne dosegne tisućljeće, a u tome je bilo i proturječja:da bi se dosegnula stotina, a u ovom slučaju i tisuća koju je valjalo zaokružiti, moralo sezbrajati, ali osjećaj koji je išao uz to više je bio nalik na odbrojavanje, kao da nitko, a prije

37

svega vrijeme, ne može dočekati dok sve prašnjavije visoke brojke ne budu revolucijomodređenog broja blještavijih, zaokruženih nula proglašene beznačajnima i poslane uropotarnicu povijesti. Jedini za koje se u tim danima praznovjerna iščekivanja činilo da neštosa sigurnošću znaju, bili su Papa, šesti po redu istog imena, u bijelo odjeven Talijan neobičnoizmučena lica, pomalo nalik na Eichmannovo, te nekolicina terorista različitih uvjerenja kojisu se uzalud trudili preduhitriti veliko spaljivanje vještica. To što je navršio četrdesetu Innijusamo po sebi nije previše smetalo.

"Četrdeseta je", rekao je, "dob kada sve moraš napraviti treći put, ili vježbati za uloguzločestog starca", a on se odlučio za ovo drugo.

Nakon Zite imao je dugotrajnu vezu s jednom glumicom koja ga je na kraju radisamoodržanja izbacila kao da je stari stolac.

"Ono što mi još najviše nedostaje", rekao je svom prijatelju piscu, "njezina je odsutnost.Ti ljudi nikada nisu doma, pa postaneš ovisan o tome." Sada je živio sam, a namjeravao jetako i nastaviti. Godine su tako prolazile, a čak je i to bilo vidljivo samo na fotografijama.Kupovao je i prodavao stvari, nije bio ovisan o drogi, pušio je manje od paketića egipatskihcigareta na dan i nije pio ni više ni manje od većine svojih prijatelja.

Takvo je bilo stanje blistava lipanjskog jutra kada se na mostu od Ulice Heeren premaUlici Prinsen ravno prema njemu zaletio golub, kao da mu se želi zabiti u srce. Umjesto togaživotinja se sudarila s automobilom koji je dolazio iz Prinsengrachta. Auto je nastavio voziti,a golub ostao ležati na ulici, siva i prašnjava stvar, iznenada neobična. Plavokosa je djevojkasišla s bicikla, te istodobno kad i Inni krenula prema golubu.

"Misliš da je mrtav?" upitala je.Čučnuo je i okrenuo životinju na leđa. Glava u tome nije sudjelovala i ostala je buljiti u

popločeni pod."Finito", rekao je Inni.Djevojka je bicikl ostavila sa strane."Ne usudim ga se dotaknuti", rekla je. "Nećeš ga podignuti?"Sve dok mi govore ti, nisam star, pomislio je Inni i podigao goluba. Nije volio golubove.

Uopće nisu bili nalik na ono što je prije zamišljao pod Duhom Svetim, a i to što od miranikada ništa nije bilo, vjerojatno se može pripisati njima. Dva bijela goluba koja nježnoguguću u vrtu toskanske vile, to je još išlo, ali siva horda sa sporama na čizmama koja marširapreko Dama (s idiotskim, mehaničkim pokretima kljucanja glavom) nikako se nije moglapovezati s Duhom koji je bio poprimio upravo taj oblik kako bi sišao na Mariju.

"Što ćeš sada napraviti s njim?" upitala je djevojka.Inni je pogledao oko sebe i na mostu ugledao drveni općinski sanduk. Prišao mu je.

Unutra je bio pijesak. Goluba je nježno položio. Djevojka je išla za njim. Erotski trenutak.Čovjek s mrtvim golubom, djevojka s biciklom i plavim očima. Bila je lijepa.

"Tu mu nije mjesto", rekla je. "Začas će ga radnici baciti u vodu."Kao da je važno hoće li istrunuti u pijesku ili u vodi, razmišljao je Inni, koji je uvijek

tvrdio kako bi nakon smrti najradije da ga dignu u zrak, no to nije bio trenutak za raspravu oprolaznosti.

"Žuri ti se?" upitao je."Ne.""Daj mi onda tu vrećicu." Na upravljaču je visjela plastična vrećica knjižare Athenaeum."Što je unutra?""Knjiga Jana Wolkersa.""Može tu unutra", rekao je Inni. "Nije krvario."Stavio je goluba unutra i objesio ga na upravljač."Skoči otraga."Uzeo je bicikl ne osvrćući se i krenuo."Hej", povikala je. Čuo je njene brze, lake korake i osjetio kako je skočila straga. U

izlozima je vidio brze odbljeske nečega što je nalikovalo na sreću. Stariji gospodin naženskom biciklu, straga djevojka u trapericama i bijelim tenisicama.

Odvezao se Prinsengrachtom prema Haarlemmerdijku i već je izdaleka vidio kako se

38

spuštaju rampe na mostu. Sišli su s bicikla i dok se most polako podizao vidjeli su drugoggoluba. Sjedio je, kao da se ništa ne događa, u jednom od otvorenih metalnih nosača podmostom i podizao se skupa s njim kao dijete na vrtuljku. Inni je dobio poriv da izvadi golubakoji je visio u plastičnoj vrećici na upravljaču i podigne ga kao žrtvu pomirnicu premanjegovu još živu kolegi koji se lagano uzdizao, no mislio je da se to djevojci ne bi svidjelo. Ipovrh svega, što bi takva gesta trebala značiti? Zadrhtao je i, kao i uvijek, nije znao zašto.Golub se ponovo spustio i neozlijeđen nestao ispod asfalta. Odvezli su se prema Westerparku.U nekom je zakutku djevojka svojim malim, smeđim rukama iskopala grob u vlažnoj, crnojzemlji.

"Dovoljno duboko?""Za goluba da."Položio je u rupu životinju koja je sada straga na leđima nosila glavu kao kapuljaču.

Zajedno su preko toga zagladili zemlju."Hoćemo li nešto popiti?""Može."Nešto ih je povezalo u toj minimalnoj smrti, smrt sama ili beznačajan ritual oko nje.

Nešto se sada moralo dogoditi i, ako je bilo povezano sa smrću, barem nije trebalo bitividljivo. Vozio se preko Nassaukade. Nije bila teška. Bilo je to ono što mu se u njegovuosebujnom životu najviše sviđalo — to da kad je ustao, nije znao da će sada voziti bicikl sdjevojkom straga, ali da je ta mogućnost uvijek postojala. To mu je davalo, pomislio je, neštonepobjedivo. Gledao je lica u automobilima koji su mu dolazili u susret i znao je da je njegovživot, njegova besmislenost, ono pravo. Praznina, usamljenost, strah, imali su svojihnedostataka, no bilo je i nadomjestaka, a ovo je bio jedan od njih.

Tiho je pjevušila, odjednom ušutjela i rekla, kao da je odlučila: "Ovdje stanujem."Bila je to više zapovijed nego napomena. On je poslušao i skrenuo za njenim kažiprstom

u Tweede Hugo de Grootstraat. Privezala je bicikl teškim željeznim lancem za parking-sat iotvorila vrata. Ne rekavši ni riječ krenula je naprijed, beskrajnim nizom stuba. Promiskuitet jeu Amsterdamu, pogotovo među mlađom populacijom, bio umnogome povezan sa stubama.Mirno se uspinjao iza elastičnih tenisica i svoje disanje prilagodio tako da se gore ne uspuše.Gore je bilo itekako gore, sobica s krovnim prozorom. Biljke, knjige u sanduku za naranče,plakat Elvisa Presleyja, časopis Vrij Nederland, preko užeta ispred otvorena prozora malenebijele i svijetloplave gaćice od kojih zastaje dah. Predodžba sreće, pomislio je, pomiješana smelankolijom bila je klišej, baš kao i sobica, i on sam u toj sobici. Sve se to već dogodilo. Zatime treba uvijek iznova čeznuti, ali sve se to već dogodilo. Pustila je da svira ploča koju jeotprilike raspoznavao i okrenula se k njemu. Znao je da je to generacija koja ne gubi vrijeme.Svlačili su te i oblačili poput rukavice, ciljane radnje proizašle iz brzog odlučivanja. Katkad jeto najvećim dijelom nalikovalo na neki oblik rada.

Stajala je nasuprot njemu. Bila je gotovo jednako visoka i gledao je ravno u njene plaveoči. Sada su bile ozbiljne, no bila je to ozbiljnost kojoj se vidjelo dno, ozbiljnost bez strukture.Još nije patila, a ni to nije bilo slučajno. Patnju, naučio je, možeš i nijekati, a to se danas činilou velikoj mjeri.

Svukla ga je, on je svukao nju, ležali su jedno pored drugoga. Mirisala je po djevojci.Milovao ju je, ona je nekoliko puta neznatno pomicala njegovu ruku, govorila "ne, tu ne,ovdje" i činilo se da ga je potom zaboravila. Tijelo kao sprava. Svršila je bez pogreške umotoru. U tome je bilo, smatrao je, nečeg slatkog. Njegov je učinak bio nalik na prevelikautomobil na malenom engleskom putu. Nekoliko godina kasnije pola će američkeautoindustrije propasti zbog takva anakronizma. U krevetima se i dalje mnogo toga dalonaučiti. Ostao je ležati i osjećao kako ga malene ruke hlađene zrakom (tenis? košarka?) milujupo leđima.

"Ah", rekla je. A onda: "Koliko imaš godina?"Vidio je rukopis kojim će to upisati u svoj dnevnik (ne, budalo, više nemaju dnevnike) i

rekao: "Četrdeset pet."Rekao je to tek tako."Nisam još nikad bila s nekim tko je toliko star."

39

Rekordi, time su se također opterećivali. No to im se teško moglo uzeti za zlo."Onda ti to ne treba prijeći u naviku.""Ali bilo mi je lijepo."Silna je tromost prostrujila njegovim tijelom, no ipak je ustao. Ona je smotala cigaretu."Hoćeš?""Ne, hvala."Oprao se nad umivaonikom i znao da ga ona ne gleda. Obukao se. Ljeto, onda to ide brzo.

Život kao događaj."Što ćeš sada raditi?""Imam dogovor s prijateljem."Tako je doista bilo. Dogovorio se s Bernardom Roozenboomom. Bernardu je bilo

pedesetak godina. Zajedno im je bilo gotovo stotinu. Može li se to u njenoj dobi još nazivatiprijateljstvom? Otišao je do kreveta, kleknuo pored nje, pomilovao joj lice. Pogledala je kaoda gleda japanski film.

"Hoćemo li se još vidjeti?" upitao je."Ne. Imam dečka.""Oh." Ustao je — ne prebrzo, zbog trenutka, i ne presporo, kako ne bi izgledao prestaro.

Zatim je na prstima izašao iz sobe, zašto, ni sam nije znao, ali je naslućivao najgore. (Mojakćerkica spava.)

"Zdravo.""Zdravo."Tek kad je bio dvije ulice dalje pomislio je da nijedno od njih nije pitalo za ime. Zastao je

i pogledao u izlog s električnim uređajima. Glačala i cjedila za naranče buljila su u njega. Štosu zapravo imena? Što bi se u proteklom događaju promijenilo da je znao njeno ime? Ništa,no ipak mu se činilo da nešto nije u redu s vremenom u kojem bez imena s nekim možeš otićiu krevet. "Ali toga je oduvijek bilo", rekao je naglas samome sebi i uto se sjetio o čemu jeprije razmišljao: "Što su zapravo imena?" Niz poredanih slova koja, kad se izgovore, tvoreriječ kojom nekoga možeš zvati ili oslovljavati. Uglavnom su kraći ili duži nizovi imalidaleke korijene u crkvenoj ili biblijskoj povijesti, čime su na gotovo svima nejasan način bilipovezani s ljudskim bićima koja su doista živjela, što je stvar činilo samo još zagonetnijom.Činjenica da sam ne biraš ime bila je sama po sebi već dovoljno bezobzirna — alipretpostavimo da, u baptističkom smislu, kad odrasteš možeš birati vlastito ime, u kolikoj simjeri zapravo to ime? Čitao je imena na kućnim vratima pored kojih je prolazio. Ali to su bilaprezimena, što je bilo još gore. De Jong, Zorgdrager, Boonakker1, Stuut, Lie. Ovdje, dakle,žive tijela koja se tako zovu. Do svoje smrti. Nakon toga tijela će nestati, ali će imena koja suim pripadala još neko vrijeme zanovijetati po registrima, katastrima, kompjutorima. Ipak jejednom, negdje u jedanaest provincija postojalo polje na kojem je rastao grah i nešto je od togpolja koje je nekoć postojalo ostalo sačuvano u bijelim, kurzivnim slovima na tim vratima.Bilo je nečeg nelagodna u tim razmišljanjima, a to se nije uklapalo u planove koje je imao zataj dan. Bio je to, tako je već odlučio, sretan dan, i od toga nije htio odustati. Osim toga, to muje prvo ljetno jutro u krilo dovelo djevojku, nekoga tko mu je iz kostiju istjerao zimskuhladnoću, a zbog toga je trebao biti zahvalan. Odlučio je nazvati je Golubicom, zatim je ušaou telefonsku govornicu da Bernardu kaže kako će malo zakasniti.

2.

Kada se sat vremena kasnije vrućim i bučnim Rokinom približavao Bernardovuantikvarijatu, imao je ugodan predosjećaj. Bernard Roozenboom bio je posljednji iz redauglednih trgovaca umjetninama i u svojoj se trgovini, kako je govorio, utaborio poput raka.Izlog, u kojem je uglavnom bio izložen samo jedan predmet, talijanski renesansni crtež ilimalena slika nekog ne odveć poznata majstora nizozemskog zlatnog stoljeća slikarstva —više je izgledao kao da posjetitelje treba otjerati nego privući ih.

"Kod tebe sve izgleda tako odbojno i zatvoreno, kao da si razinu straha podigao za baremjedan metar", rekao je jednom Inni. Bernard je slegnuo ramenima.

40

"Tko me treba, znat će me naći", bio je njegov odgovor. "Svi ti skorojevići, bogatipoduzetnici, kardiolozi i zubari kupuju" — a onda se pojavio ton intenzivnog prijezira —"modernu umjetnost. U galerijama. Da bi kupio ono što ja imam, moraš nešto znati, ne samoopćenito znati, nego nešto i razumjeti. A to se danas baš i ne dijeli. Danas je mnogo lijenognovca na svijetu, a lijeni novac ništa ne razumije."

Inni tu nikada nije vidio nikoga osim stranaca i jednog slavnog povjesničara umjetnosti,no to nije mnogo govorilo. U trgovini poput Bernardove jedan je kupac mogao biti dovoljanza pola godine, ali i bez toga Bernard je bio bogat. Da bi došao do svoga prijatelja, morao jeproći kroz troja vrata. Na prvim, vanjskim vratima, njegovo je ime stajalo ispisano zlatnimslovima. "Engleska slova", govorio je Bernard. Ako bi se odvažio ući kroz ta vrata, stajao bi umalenom, iznenada vrlo tihom predvorju koje je završavalo drugim vratima. Rokin je tada većbio veoma daleko. Čim bi dotaknuo sjajno uglačanu kvaku drugih vrata, iznutra bi se kratkozačula nježna melodija zvonaca. Tada bi stajao u drugoj prostoriji ("vi katolici to zovetepretpakao, ili je to već čistilište?") i uglavnom se nije pojavljivao nitko. Kroz zavjesu koja jetvorila pozadinu izloga filtrirana je dnevna svjetlost obasjavala perzijski tepih koji jeprigušivao svaki korak, kao i dvije, najviše tri slike koje su tu visjele i pred kojima se prijepomišljalo na novac negoli na umjetnost. ("Moja baršunasta klopka.") Nakon nekog vremenapomaknula bi se troma sjenka na svjetlu svjetiljke iza prozora koji tamo u daljini nije bio višiod koljena. ("Živim u podzemlju, ali nikoga ne tražim.") Da bi se tamo dospjelo, valjalo sespustiti kratkim stubama. ("Tri stepenice, baš kao na kraljičinoj zlatnoj kočiji, ali Narančasti2

ne kupuju umjetnost.") Sama je sobica bila malena i mračna. U njoj su bila dva pisaća stola,jedan za Bernarda i jedan za tajnicu, ako je bila tamo. Namještaj se nadalje sastojao od teškefotelje, od dvosjeda Chesterfield izlizana do žica, te od nekoliko ormara za knjige u kojima subili priručnici uvezani u kožu, ali ih Bernard nije morao čitati jer je već sve znao.

"Dobar dan, gospodine", reče Bernard Roozenboom. "Ne mogu ti dati ruku jer memanikiraju. Ovo je gospođa Theunissen. Od najranije mladosti vodi brigu o mojim noktima."

"Dobar dan, gospođo", reče Inni.Žena je kimnula. Bernardova je desna ruka, poput omamljena pacijenta, pod snažnim

operacijskim svjetlom ležala u njenoj lijevoj ruci. Polako je brusila jedan po jedan ružičastinokat iznad posudice s vodom. Sve dok nije vidio portret Lodewijka van Deyssela3 koji jenaslikao Kees Verwey, Inni je uvijek smatrao da Bernard Roozenboom izgleda kao Barun deCharlus, premda mu vjerojatno ne bi bilo drago što nalikuje na, kako je govorio, "Izraelca".No kako su oni izgledali, otkako su se u novinama pojavile fotografije izrazito plavokosihizraelskih vojnikinja, više nitko nije znao. Vojvodski izgled Bernardova nosa potjecao je snjegovih renesansnih crteža, njegova je oskudna kosa bila nordijski crvenkasta, što je odličnopristajalo uz tweed, a njegove blijedoplave oči nisu imale ništa nalik na blistave višnje pisca àla Recberche du temps perdu ili, kako je Bernard s ljubavlju govorio, "perda". Osim toga,nitko osim Prousta i njegovih čitatelja nikada nije vidio baruna, ako je uopće moguće vidjetinekoga načinjenog od riječi. Bilo kako bilo, ako se netko doista spremao za ulogu zločestogstarca, a to su Charlus i van Deyssel svaki na svoj način ipak bili, onda je to svakako bioBernard. Skepsa, arogancija, distanca, sve se na tom licu urotilo da zajedljivi aforizmi kojimase služio i pred prijateljem i neprijateljem budu još ubojitiji, osobina koja je postala još jačomzahvaljujući financijskoj neovisnosti, britkoj inteligenciji, velikoj načitanosti i tvrdoglavomsamaštvu. Njegova odjeća, koju je dao šivati u Londonu, uz nešto je muke prikrivala tešku ipomalo seljačku figuru — cijela je njegova pojava izazovno smrdjela (sam je rekao) na prošlavremena.

"No, gospodine, jesi li mi opet došao pokazati neke starudije?" Bernard Roozenboom bioje jedini koji ga je od četrdesetog rođendana odbijao zvati imenom. "Inni. Ca me fait rire4. Tonije ime, to je nekakav zvuk. Ali Inigo je još smješnije. Neki ljudi misle da će dajući svojojdjeci imena slavnih osoba odmah na njih prijeći dotični genij. Inigo Wintrop, svjetski poznatiarhitekt. Revolucionarni nacrti Iniga Wintropa u Tate Gallery. "

Inni je dvije stvari koje je donio sa sobom stavio na prazan tajničin stol."Daj da vidim.""Za koji čas." Nije htio ispasti smiješan pred očima manikirke. "Ne smijem poricati da

41

malo imaš nos", jednom je rekao Bernard, "ali u najboljem slučaju ti si diletant i zapravonajobičniji svaštar."

Inni je sjeo na Chesterfield i listao Financial Times."Boeing je pao, KLM je pao, a ni dolar baš ne stoji najbolje", rekao je Bernard, koji je

pomalo bio upućen u Innijeve financijske poslove. "Da si prošle godine od mene kupio onajRoghmanov crtež, sada ne bi trebao tako ojađeno gledati. Onda barem ništa ne bi izgubio."

"Nisam znao da to čitaš", reče Inni odgurujući ružičaste novine."I ne čitam. Ostavila je neka mušterija.""Sigurno je došao kupiti Appela5.""Ne držim voćarnicu", reče Bernard Roozenboom. "Neka gospođa Theunissen pogleda

tvoje noktiće, dobit ćeš od strica Bernarda besplatno poliranje.""Ne, hvala, ja ih sam grizem.""Onda uzmi porto."Inni se ugodno osjećao. Volio je ormarić od mahagonija u kojem je stajao porto, volio je

kristalni karaf iz sedamnaestog stoljeća čija je duboka zelena boja zablistala od svjetiljkegospođe Theunissen. Pojam novca, sada kada je bio stariji, nije mu sam po sebi mnogogovorio. Novac koji je ostajao samo novac, trunuo, negdje se usmrdio i upljesnivio,umnožavao se i istodobno bio izdubljen, procesi rasta i bolesti koji su se na neugodan načindokidali, rak kojim je svatko tko je s njim dolazio u dodir više-manje bio zahvaćen. Ovdje, uBernardovu djelokrugu, novac se pomiješao s plemenitijim elementom. To nije bio tobogangrabežljivaca i bojažljivih, nego tihi svijet predmeta koji su izražavali genijalnost i moć, ukojem je novac dolazio nakon znanja, ljubavi, sakupljačke strasti i žrtava i slijepog ludila kojisu uz to išli. Zatvorenih je očiju mogao vidjeti prostoriju koja se nalazila iznad ureda njegovaprijatelja. Ondje su se u visokim ormarima nalazili bezbrojni crteži koji su činili sržBernardove krajnje specijalizirane kolekcije. Naravno, i ti su crteži ukazivali na novac, aliistodobno i na nešto što će ostati kada novčana vrijednost nestane u kakvim god okolnostima.Bila je tu još i tajna soba u kojoj je bila pohranjena Bernardova privatna zbirka koju gotovonikada nije pokazivao, ali koja je — Inni je to znao čak i da to njegov cinični prijatelj nikadane izgovori — bila smisao njegova života. Tako sjedeći osjećao je tihu moć svih predmetaoko sebe, predmeta koji su na tajanstven način stvarali vezu između njega i davno nestalihljudi i vremena.

Nakon što je manikirka otišla Bernard je sa stola uzeo Innijevu mapu. Šutke je buljio uprvi list. Inni je čekao.

"Da imaš barem malo pojma, i sam bi znao što držim u ruci", naposljetku reče Bernard."Držiš to u ruci zato što imam malo pojma.""Bravo. Ali ipak ne znaš što je to.""U svakom slučaju, znao sam što nije.""Koliko si za to platio?""Mislim premalo s obzirom na to koliku buku dižeš. O čemu se radi?""Nije ništa posebno, ali je lijepo.""Lijepo?""Lud sam za Sibilama.""Da se radi o Sibili, mogu i sam vidjeti. Na kraju krajeva, znam čitati.""Katolički dečko zna svoj latinski.""Točno. Ali čija je?""Baldinijeva.""Oh." Za Baldinija Inni još nikada nije čuo i pitao se je li to loše."O Baldiniju ne znamo zapravo ništa", rekao je Bernard, koji je tim "mi" oko sebe stvorio

svjetski konglomerat znanja iz kojeg je Inni naravno bio isključen."Ni mi također", rekao je i čekao. Sad će početi zajedljive primjedbe. Kod prijatelja je

lijepo to što ih poznaješ pa te ne mogu brzo razočarati."Radi se zapravo o mukotrpnoj, krutoj gravuri", reče Bernard. "Nespretnoj. Prijatelj

Baldini nije bio majstor. Ali bio je rani, to da. Spominje ga Vašari. Zamisli sjenu sjeneBotticellija."

42

Inni je pročitao Vasarija — doduše na Bernardovu preporuku — ali nije se mogao sjetitiBaldinija.

"Baldini?""Baccio Baldini. Prije 1500. već je mrtav. Zašto si kupio tu gravuru?""Bila mi je neobična. A ovo N tako je djetinjasto precrtano, to mi se činilo duhovitim.""Hm." U nespretnoj traci s natpisom desno gore na grafici stajao je tekst čija je zadnja

riječ glasila REGINA. Prvo je pisalo RENGINA, ali je N nakon toga bilo prekriženo križemkakvim se potpisuju nepismeni, ozbiljno i odlučno. "I see. Ali zašto neobična?"

Zajedno su gledali Libijsku Sibilu. Sjedila je u širokom šatoru kruto gravirane odjeće ičinilo se da čita. Iza nje vijorio se njezin veo na vjetru koji na neobjašnjiv način nije doticaoništa drugo u prizoru. Gornji dio njezina ogrtača bio je tako bogato ukrašen da je lice iz njegaizranjalo bijelo i prazno. Oči koje su, izgleda, gledale kroz knjigu otvorenu u krilu ili iznadnje, davale su licu plahu, sanjivu odsutnost. Odsutnost, pomislio je Inni, koja je stara sada većskoro pet stotina godina. Vidio je sliku mrtvoga goluba. Crtež goluba mogao je preživjeti,golub ne. Bilo je beskorisno pomišljati takvo što, no ipak je djelovalo jezovito. Presnažnariječ. Onda zagonetno.

"Smišlja zlokobno proročanstvo", reče Bernard. "I ima zečje uši, no to je vjerojatnolibijsko na njoj."

"Više sliči drvorezu", reče Inni."Niello", odgovori Bernard — a kad Inni nije reagirao — "niello je rad u crnom emajlu.

Otud dolazi ta tehnika." A onda odjednom: "Ipak je to lijepa stvar." Blijeda je glava bilapokrivena vijencem cvijeća iz kojeg se spuštao veo koji je iza tijela neočekivano tvorio čudnukrivulju koja je prkosila svim prirodnim zakonima. Ovjenčana je glava još jednom bilaokrunjena malenim predmetom zatvorenim u piramidu s čijih su se obiju strana nalazila triduga, tanka lista ili pera, zbog čega je Sibila — i zbog toga što su njene, nesumnjivo malenebjelokosne uši bile skrivene ispod guste, nelibijski plave, ispletene kose — doista bila sličnaelegantnom ženskom čovjeku-zecu.

"Trebamo joj ispitati rodoslovlje", reče Bernard. "Pođi sa mnom gore. Ja sam svjetionikza neuke koji lutaju u mraku." Hodnici i mnogo petljanja s ključevima. Inni je odjednomrazmišljao o djevojci.

Bernard je iz jednog ormara izvadio knjigu i stavio je pred Innija. "Early Italianengravings from the National Gallery of Art. Po abecedi."

Inni je listao i pronašao svoju Sibilu. Pritom je osjetio ponos, kao da gravura tek sadadoista postoji. S nešto više strahopoštovanja gledao je svoj nalaz.

"Znači, visi u Washingtonu", rekao je."Visi li, ne znam. Tamo imaju puno toga za vješanje. Ali tamo je sigurno. Hajde sad to

sve pročitaj, ili ne, to je previše, knjiga je veoma temeljita. Napravit ću ti fotokopiju, nju ondapriloži kad odeš u Sotheby's."

"Kad ti odeš u Sotheby's", reče Inni."U redu. Dakle, kad ja odem tamo."Bernard je doteglio drugu knjigu. "Pripazi, dragi prijatelju", reče, "par pravih kilograma

ljubavi, jer ovo je remek-djelo načinjeno od rijetkih sastojaka: beskrajnog strpljenja, velikogznanja, ali prije svega od ljubavi. Od starog Fritsa Lugta, veoma bogatog čovjeka koji je svojnovac pretvorio u vrijeme, bit alkemije. Pogledaj. Svi znakovi kolekcionara. To je tek doistalijepo. Jer to naš mali antikvar naravno nije vidio."

"Što to?""Da na tvojoj gravuri stoji kolekcionarski znak. Ili što si mislio da je ovo?" Pokazao je

čudan, sitan i gracilan znak na poleđini gravure."Baš me zanima hoćemo li ga pronaći."Inni je pročitao naslov knjige: "Les marques de Collections de dessins et d'estampes, Frits

Lugt, Amsterdam, 1921.""Traži sa mnom", reče Bernard.Inni je pogledao znak. Dvije čudnovate noge kukca bez tijela, između njih tri linije koje

se okomito spuštaju i završavaju u loptici.

43

"Izgleda kao seksualni simbol nekog indijanskog plemena.""Da, da", reče Bernard, "the eye of the beholder. Indijanci su rijetko skupljali ranu

renesansu. Budeš li marljivo tražio, brzo ćemo ga naći.""Možda ga nema unutra.""Kaže generacija koja sve prezire. U Lugtu sve piše.Imao je pravo. Dvije kukčeve noge bila su dva stilizirana, jedno na drugo oslonjena slova

R, inicijali Freiherra C. Rolasa du Roseyja (†1862.) general prussien, Dresde. "'Estampes etdessin', to je u redu", reče Bernard. "To su bila vremena. Čitao je u pola glasa... "importantecollection d'objects d'art, de curiosites... lui-meme a dresse premier catalogue raisonne... značinjemački junkeri... premiere vente 8 Avril 1863... mnogo grafika... ništa posebno... hi-hi...prodavano na dražbi u Leipzigu... cijene ne previsoke... i tako preko tajanstvenih stranputica uRimu, cloaca mundi, dospijeva... gdje veliki poznavatelj umjetnosti Wintrop... iz nje kupujejednu Baldinijevu grafiku... na dražbi... u nekoj trgovinici?" "Trgovinici."

"...odmah prepoznaje i kupuje za malo novca. Čestitam. Nešto ćeš doista od toga zaraditi.Opet nekoliko mjeseci možeš mirno živjeti, barem imaš osjećaj da si radio. A ova druga stvar,što je to?"

"Japanska grafika.""O, Bože.""Pa mogao bi barem pogledati?""Ne. Idi s tim Riezenkampu. On je stručnjak. Ja se u to ne razumijem. Ja na tim grafikama

ništa ne vidim, za mene su pale s Marsa. Svi ti stereotipno svinuti nosovi, uske lutkine glavesa ili bez, s previše ili premalo izražajnosti. Baš nešto za tebe. Omnivore, omnifume,omniboit, omnivoit6. Ne znaš odabrati, to je uvijek nedostatak izvrsnosti. Zato si ti svaštar. Toje netko kome je sve lijepo. Život je za takve stvari prekratak. Condition humaine to nedopušta. Doista lijepim možeš smatrati samo ono u što se stvarno razumiješ. Onaj koji neodabire, zaglibit će. Nemar, nedostatak pažnje, bez pravog razumijevanja ičega, prljava stranadiletantizma. Druga polovina dvadesetog stoljeća. Više šansi za sve. Više ljudi zna manje oviše stvari. Širenje znanja na što široj razini. Tko se želi klizati, propada kroz led. Tako jegovorio Bernard Roozenboom."

Spuštali su se."Znaš gdje je Riezenkamp?""Spiegelgracht.""Pozdravi ga. On je častan čovjek."

3.

Vani se ponovo našao na suncu. Sve i svi kao da su bili uronjeni u sreću. Grad, koji jeposljednjih godina izgledao poput razrovane utvrde, kao da je blistao. Svjetlo je plesalo u vodiRokina. Krenuo je u Spui, u daljini je vidio svijetlozeleni odsjaj drveća pred Begijnhofom. Tumu se ukazao treći golub, a učinio je ono što još nijednog goluba nije vidio činiti: izveo jeumjetničko djelo i pritom se, kao što se i pristoji, jako trudio budući da se s velikom snagomzaletio ravno u izlog trgovine Bender iza kojega su klaviri i klavičembala nepomično čekalibuduće genije. Udarac je bio strašan. Na trenutak se činilo da će ptica zauvijek ostatizalijepljena na staklu, potom je očajnički zalepršala na mjestu kako se ne bi survala, iodletjela dalje poput aviona koji se oteo kontroli. Ono što je ostalo bilo je umjetničko djelo,jer na staklu je, netom iznad visine čovjeka, u prljavštini s amsterdamskih ulica i prašinistajao ocrtan pravi lik goluba, pero po pero, potpuno raširenih krila: udarac je u prašini nastaklu otisnuo bestjelesnog dvojnika ovoga goluba.

Što su mu ti golubovi željeli reći?Nije znao, no odlučio je da to posljednje sibilsko proročanstvo, priopćenje ili upozorenje,

ne sadržava nikakvo stvarno zlo. Golub je naposljetku, za razliku od mrtvog pripadnika svojevrste, nesigurno odletio u plavetnilo i za sobom — pa bilo to i u liku od prašine — ostaviosamo svoj duh.

Kod Riezenkampa je vladala drugačija vrst otmjenosti nego kod Bernarda. Nepomičan

44

brončani Buda koji svoju desnu ruku podiže preda se kretnjom koja, kako se činilo, izražavaodbijanje, ali, kao što će Inni kasnije naučiti, znači upravo suprotno, buljio je prekoSpiegelgrachta prema posvemašnjem i beskrajnom Nikamo. Blagi je osmijeh titrao okonjegovih senzualnih usana, ali izraz mu je inače bio strog. Pokrivalo za glavu u oblikupiramide podsjetilo je Innija na Libijsku Sibilu. Golubovi, proročice, propovjednici, ovo jeočito bio dan kada nebo ima pik na njega. Promatrao je neproporcionalno dugačke, crne,izdužene ušne resice zbijena brončanoga kipa pred sobom. Netko tko je živio u šestomstoljeću prije Krista, a sada udobno sjedi u izlogu, u svijetu koji tada još uopće nije postojao.Odjednom je osjetio da mu nešto odvlači pozornost, toliko snažno da se činilo kao da je nadjelu prirodni zakon koji njegovo jadno tijelo prisiljava da se okrene od Prosvijetljenoga i uznekoliko teških koraka ode do drugog izloga gdje je malen, mršav čovjek azijatskog izgledaposve isključen od svijeta piljio unutra.

I muškarac i predmet koji je promatrao bit će važni u njegovu životu, no kako jedno nijebilo zamislivo bez drugoga, zaključio je da ga zdjelica, jer u tom su presudnom trenutkuzajedno u nju gledali, preko čovjeka privlači k sebi. Zdjelica je stajala sama u izlogu čije jedno bilo prekriveno svilom neodređene zelene boje. I maleno je uzvišenje na kojem je zdjelicastajala bilo zeleno, baš kao i pozadina i zidovi sa strane.

Crna zdjelica, ali to nije bilo dovoljno reći.Neke stvari odaju smirenost, druge su moćne. No nije uvijek sigurno na čemu počiva

moć. Možda na ljepoti, ali ta riječ ima eterične konotacije koje su oprečne moći.Savršenstvo, ali onda priziva, možda ipak nepravedno, pojam simetrije i logike koji ovdje

uopće nije bio prisutan. Posrijedi je bila zdjelica i bila je, naravno, okrugla, ali nije se mogloreći da je savršeno okrugla. Nije bila ni posvuda jednako visoka, stijenke, ne, tako se to nemože reći — vanjska i unutarnja strana sjajile su se, no ipak su posjedovale nešto grubo. Da jestajala negdje drugdje ili među nekoliko drugih predmeta, moglo bi se pomisliti da jeproizvod darovita danskoga lončara, ali u ovoj usamljenoj poziciji moći nije moglo bitigovora o tome. Stajala je tamo na svom postolju, crna, lagano blistajući i gruba, na podnožjukoje se činilo premalenim za njen poids, što znači prirodna težina, ali kada bismo rekli težina,ne bismo izrekli pravo značenje. Stajala je tamo i postojala. Semantika, ali kako to drugačijereći? Da živi? I to je preslab pokušaj. Najbolje je možda reći da ta šalica, zdjelica, ili kako većnazivamo taj osamljeni predmet, izgleda kao da je nastala spontano, bez ljudske ruke. Bila jedoslovce sui generis, samu je sebe stvorila i vladala samom sobom i onime tko je promatra.Te ste se zdjelice mogli i uplašiti.

Inni je imao osjećaj da mu čovjek pored njega nešto želi reći. To, ili sama ideja da ometačovjeka u njegovu transu, natjerali su ga da uđe. Male su stube vodile gore prema trgovini.Ovdje je bio u Aziji, ili, bolje rečeno, u pročišćenoj, uzvišenoj apstrakciji Azije, a visokčovjek u odijelu na bijele pruge koji mu je prišao bio je s njom u kontrastu jer je rijetkim, nokrajnje profinjeno izloženim predmetima davao izgled obične stvarnosti, što je mogućnostnjihove prodaje učinilo razumljivom. Do Innija je prvi put doprla pomisao koliko jezanimanje trgovca umjetninama neobično.

"Gospodine Wintrop", reče čovjek, "već sam čuo za vas. Bernard Roosenboom je upravonazvao."

I dao savršen opis, pomisli Inni. Kako li ga je opisao?Trebao je pitati. Tipično za Bernarda, nazvati telefonom. Nikada neće doznati je li to bilo

da pomogne, ili da dobije dio zarade ako je slučajno naišao na nešto posebno."Čini se da s vremena na vrijeme otkrivate lijepe stvari.""Samo sam jednom imao sreće", reče Inni, "ali na vašem sam području gluh i slijep.

Slobodno me možete ismijati."Sklonio je papir za umatanje s grafike i predao je čovjeku koji je šutke na trenutak

pogleda i zatim spusti."Ismijati vas sigurno neću. Bili ste u blizini velikog majstora. Ovo je grafika, drvorez koji

se pripisuje vremenu ukiyoe. Ne znam znači li vam što taj pojam. Plutajući svijet, pojam izjapanske umjetnosti. Ako želite, jednom ću vam objasniti. Ali čovjek koji je ovo napraviozasigurno nije jedan od velikih, kao na primjer Utamaro. Da jest i da ste ga, recimo to tako,

45

kupili 'slučajno' i prema tome za malo novca — iako je to, iskreno rečeno, zapravo posvenemoguće, premda, nikad se ne zna — onda biste mogli živjeti prilično dugo veoma raskošnona Capriju."

Ni više ni manje nego na Capriju! No dobro."Što je to onda?"Riezenkampovo je veliko bijelo lice visjelo iznad grafike kao da želi obrstiti na njoj

prikazanu žensku figuru. Njegove su oči prelazile zdesna nalijevo, odozgor nadolje."Lijepo je, ali doista grubo. Nadam se da za to niste previše platili?""Malo.""Sva sreća. Pogledajte, pokazat ću vam razliku." Nestao je i vratio se s velikom knjigom.

(Koliko sam knjiga danas već vidio?)"Ovo je veoma poznata Utamarova grafika. Čak i ako niste školovani za promatranje

ovakvih stvari, svejedno vas se mora dojmiti."Bio je to ženski portret. Riezenkamp je uz nekoliko pokreta rukom ocrtao portret, a sada

je ruka mirovala na margini stranice."Ako ovakvo nešto prvi put svjesno gledate, naći ćete malo dodirnih točaka. Mislim, sa

stvarima koje ste navikli gledati."To je bila istina. Na velikoj, svijetlo obojenoj plohi lica nije bilo sjena, nije bilo nijansi.

Bilo je nedvojbeno senzualno, ali vrlo daleko, nedostižno. Izrazito malena usta bila su malootvorena, oči bez trepavica bile su također veoma malene i nisu ništa izražavale, nos je biosamo jedna zakrivljena linija. Bez ikakve razlike u boji, ploha lica prelazila je u dekolte gdjeje neznatnom linijom bilo naznačeno zaobljenje desne dojke, na čudnome mjestu lijevo nagrafici. Način na koji se zeleni kimono na njezinu lijevom ramenu izdizao prema naprijed iuvis nije mu bio logičan — ali takvo nije bilo ni čudnovato vijorenje vela iza Sibile — samošto je to tamo izgledalo nespretno, a ovdje je imalo neobjašnjivu, ali dramatičnu snagu.

"Što znače ovi znakovi lijevo gore?""To je ime kurtizane i njenog bordela."Još je jednom pogledao. Jedino puteno na toj grafici bila je linija grudi. Lice je ostalo

apstraktno. Nije bilo razloga da ga se dodirne. Možda se to i ne smije. Ni kurve uAmsterdamu ne smiješ poljubiti. Ali gejše nisu kurve.

"A ovdje dolje?""Pečat izdavača i umjetnikovo ime.""Kad biste", rekao je glas koji se sada nalazio iznad njega i koji je zvučao neobično

nizozemski otmjeno — zvuk koji je razgraničavao teritorij i time opet izgledao udaljenim odsvega što je istočnjačko — "kad biste plohe boje vidjeli samo kao plohe boje, uočili bistekoliko je kompozicija profinjena. Pogledajte, ta visoko uzdignuta, blistavo crna ploha kose...sve izgleda tako jednostavno, ali, naravno, nije tako. Vaša je grafika..." glas je oklijevao"...vaša je grafika dobra. U ono je doba to bio svakodnevni proizvod i vjerojatno dolazi izneke knjige, vodiča kroz crvenu četvrt rekao bih, ha-ha... Uostalom, ona je nešto kasnija odove... no posjeduje zanimljivost egzotičnoga. Želite li što popiti?"

"Rado."Uspravio se iz svoga sagnutog položaja i pogledao ravno u oči čovjeka koji je još stajao

pred izlogom."Pažljivi promatrač", reče."S pravom to možete reći", reče Riezenkamp. "I ne samo to. Zna sve. Bio bih sretan s

takvim kupcem. Ali pravi fanatici nemaju novca. Možda zvuči čudno iz mojih usta, ali sadakada je umjetnost više nego ikada predmet ulaganja, pomalo je nestalo ljepote. Krivi ljudikupuju dobre stvari. Ili, bolje rečeno, drugi ih kupuju za njih. Visokoobrazovani sluge koji suprije toga prodali sebe."

Mahnuo je, a čovjek pred izlogom kimne. "Sad će ući. Neobična persona ako ga nepoznajete, ali meni je drag. A jednom će kupiti nešto od mene, i to nešto veliko. Ne kažem daje važno..." glas je zamro jer je u tom trenutku zajedno s pažljivim promatračem ušlo nekolikoJapanaca. Inni je tek sada primijetio kako azijatski izgleda taj čovjek. Od Japanaca u njihovimurednim odijelima s kravatom razlikovao se samo svojom odjećom. Bijele lanene hlače, bijela

46

košulja bez ovratnika, bose noge u vrlo jednostavnim sandalama. Japanci su zastali na vratimai izvodili seriju malih naklona. Riezenkamp je svojom dugačkom prilikom uzvratio pozdrav inestao s njima u uredu. Čovjek u bijelome bešumno je prelazio prostorijom i stao kodparavana. Tada je iznenada rekao: "Vidio sam da vas zanima raku-zdjelica."

Inni se okrenuo i rekao: "Samo stvar kao stvar. Uopće se ne razumijem u to i još nikadanisam nešto takvo vidio. Kao da iz nje izlazi prijetnja." "Prijetnja?"

"Da, ma glupost, naravno. Upravo sam to rekao, ali to nije ono što sam mislio. Htio samzapravo reći snaga."

"Da ste to mislili reći, onda biste to i rekli. Mislili ste, naravno, upravo ono što ste rekli.Prijetnja." Zajedno su krenuli prema izlogu. Zdjelica je sada stajala ispod, tako da se u njumoglo gledati i bilo je to kao da se gleda u dubinu oka ili u nedogled umanjenu duboku crnulokvu. Zdjelica je uzvratila pogled, prazna, blistavo crna, poslanik svemira u kojemneposvećeni nema što tražiti.

"Kuroraku", rekao je čovjek pokraj njega. Zvučalo je poput magičnih riječi, kao da senjihovim izricanjem može obuzdati tajanstvena snaga zdjelice.

Pola sata kasnije znao je o raku-lončariji više nego što je htio ili mogao upamtiti, jer dokga je tih, pomalo trom glas zatvarao u čahuru od imena majstora i zdjelica, izlagao mudinastije lončara... Raku IX... Raku X... istodobno je žnao da će mu ta umjetnost, ne samozdjelice nego i kakemono, statue Bude, netsuke, zauvijek ostati strani zato što dolaze izkulture i tradicije koji nisu njegovi, niti će to ikada biti. Prvi je put imao osjećaj da je za neštoprestar — to je, doduše, bio dio svijeta u kojem je i on živio, no svaki je od tih predmeta imaoznačenje koje je nadilazilo njihovu izvanjsku ljepotu. Sve je bilo u redu dok ih je samo trebaogledati i dok je to gledanje moglo proći isključivo kao estetsko iskustvo — ali odbijala ga jeupravo pomisao da je za svaki pojedinačan predmet trebalo tako mnogo znati. Za to bi mu biopotreban još jedan život, trebao bi se još jednom roditi, jer taj ga je jedan put kada je rođen,zbog trenutka i mjesta na kojem se to dogodilo, odvojio od tog stranog svijeta. Bez njegovevolje došlo je do odabira i toga se trebao držati. Bernard ima pravo. Postojale su stvari kojihse valja kloniti, čak i ako su moguće. Sada kada je prevalio četrdesetu neće više postatipijanist, neće više naučiti japanski, u to je bio siguran, istodobno je ta sigurnost stvarala tužanosjećaj u njemu, kao da je život sada jasno počeo pokazivati svoja ograničenja, čime je smrtpostala vidljivom: to nije bilo mjesto na kojem je sve to bilo moguće. Sve je možda bilomoguće, ali sada to više nije tako. Čovjek je možda bio ono što je nenamjerno odabrao, a onje bio netko tko je romanički timpan mogao čitati kao strip, znao je koji simboli dolaze uzkojeg evanđelista, na renesansnoj je slici mogao prepoznati mitološke aluzije iz grčkeprošlosti, a u kršćanskoj je ikonografiji znao koji atribut ide uz kojeg sveca. "Und", pjevao jenečujno dok je didaktički glas pokraj njega nastavljao, "das ist meine Welt und sonst garnichts." Jednom je u katedrali u Toledu gledao kako grupa Japanaca s vodičima u rukamapolako ide križnim putem. Poput malena stada kod svake su se postaje okupljali oko svojevoditeljice, jedino je nedostajalo da ih ovčar grize za nožne članke ako zaostanu. Ali oni nisuzaostajali, pažljivo su slušali mladu i ozbiljnu djevojku koja je klokotavo i grgutavo opisivalačudne događaje koji su snašli tog mazohističkog sina okrutnog Zapadnog Boga. To ga jepodsjetilo na njegov boravak u Chiang Mai, u sjevernom Tajlandu, gdje je jednako takobespomoćno, s knjigom u ruci lutao od hrama do hrama. Knjige ne lažu, trudio se upamtitičinjenice, godine, graditeljske stilove, ali silovit se osjećaj bespomoćnosti zadržao jer nijemogao vidjeti zašto je jedna građevina toliko starija od druge budući da nije mogao čitatiznakove, te zato što nije rođen kao Thai pa će nijanse koje daju okus svemu za njega ostatiskrivene, jer to, najjednostavnije rečeno, nije bilo njegovo. Čak se i u kolonijalnoj katedrali uLimi bolje osjećao nego tamo, te je odlučio da sve pored njega prolazi kao blistavi dekor ibasta s tim. Čovjek nema tisuću života, ima samo jedan.

Glas pored njega rekao je da je Raku IX. bio posvojeni sin Rakua VII. i daleko većilončar od svog brata, osmog Rakua, no Inni već odavna nije slušao. Vidio je kakoRiezenkamp ispraća Japance i gleda za njima iza navučene zavjese na vratima. Grupa je otišlado mosta, stajala gestikulirajući na jakom sunčanom svjetlu poput nekoliko wajang-lutaka.Nakon toga jedna se lutka okrenula, ponovo se pretvorila u čovjeka i krenula u smjeru

47

trgovine. Riezenkamp je brzo otišao natrag u svoj ured i vratio se tek nakon što je zvono dugozvonilo. Razgovor je ovaj put trajao kraće. Glas pored njega, koji je upravo započeo izlaganjeo čajnoj ceremoniji, zastao je jer je neobični duo, trgovac umjetninama i njegov kupac, div ipatuljak, krenuo prema izlogu u kojem se nalazila zdjelica. Obojici je na licu bio izraz koji jeInni tako dobro poznavao i koji je mogao značiti samo jedno: da su se obje strane usuglasile oistom predmetu iako su im namjere bile tako različite. Obojica će sada nešto dobiti, Japanaczdjelicu, a trgovac novac. Civiliziranost je ublažila pohlepu koju su sada morali osjećati. Onošto je uslijedilo više je bilo nalik na posvećenu radnju nego na bilo što drugo. Malenim jeključem Riezenkamp otvorio izlog kao da je tabernakul. Sada će se dogoditi nešto strašno.Takva se zdjelica ne može odnijeti nekažnjeno. Vidio je kako je lice čovjeka pokraj njegapostalo sivo ispod smeđe kože. Tamne su oči pratile velike bijele ruke trgovca koje su se ovileoko zdjelice i izvadile je iz vitrine. Inni je taman pomislio da će čovjek sada nešto reći, aliukočene, stisnute usnice ostale su zatvorene, tako da su čak nalikovale na japansku masku. Nošto se time izražavalo? Mržnja, to je bilo sigurno, ali istodobno i slabost uzrokovananeizmjernom tugom. Bio je to netko, pomisli Inni, tko već odavna ne osjeća tugu zbog ljudi,netko tko je svu svoju tugu pohranio u tu crnu zdjelicu. Japanac je preuzme. Tim je rukamamnogo bolje pristajala. Pažljivo ju je odložio, sagnuo se, ustima brzo i šištavo usisao zrak irekao nešto dugim, dubokim grlenim glasovima. Inni je tek sada dobro vidio zdjelicu. Poputsive mliječne staze pruga svjetlijih, grubih točaka prelazila je dubokom tamom crneunutrašnjosti. Tko bi se iz toga usudio piti? Reflektor koji je visio točno iznad njih odražavaose u dnu zdjelice, no izgledalo je kao da ona svjetlo što je tako obilato po njoj padalo ne želivratiti natrag, nego ga pohlepno zadržava u dubokoj crnoj zemlji od koje je bila napravljena.Drugi je put toga dana pomislio na zemlju u koju je pokopao goluba, a sada je zlo došlo u tajtako vedar dan, zlo koje je bilo povezano s nepomičnim čovjekom pokraj njega, s takođerukočenim pogledom japanskoga kupca i sa svim nijemim zatvorenim predmetima oko njega.

"Da, gospodine Taads", iznenada reče trgovac umjetninama, "žao mi je, ali ne idedrugačije. The rules of the game. Ali vi znate jednako dobro kao i ja da ima još raku-zdjelica."Kretnjom je Japanca pozvao u svoj ured. Čovjek je uzeo zdjelicu i krenuo polako i svečano.

"Taads", reče Inni. "Poznavao sam nekoga tko se tako zvao. Ali to je nemog..." Svladaose. Teško mu je bilo reći "ali on je bio bijelac." Ovaj ga je Taads dugo gledao šutke.

"Nemam obitelj", reče na kraju. "Ne poznajem druge Taadsove. Jedini kojeg sampoznavao bio je moj otac, a on je mrtav. Jednom je napisao knjigu o planinama. Nisam jepročitao."

"Arnold Taads?""Da, bio je moj otac. Ali to mu nije mnogo značilo. Jeste li ga poznavali?""Da.""Je li ikada govorio o meni? Ja sam Philip.""Nikada mi nije rekao da ima sina. Samo da je imao ženu.""Imao, da. Moju je majku otjerao u grob. Ostavio ju je dok sam ja još bio veoma mlad i

nikada se više nije javio. Bio je težak, egocentričan čovjek, koliko sam shvatio. Moju jemajku doveo iz Indonezije. O tome vam sigurno nije pričao? Došao je s mojom majkom isvojim parongom. Parong je zadržao."

Okrenuo se kao da želi dati do znanja da je za njega ta priča završena i buljio u praznomjesto gdje je stajala zdjelica.

"Prvo su ih prodali budzašto, a sada dolaze natrag po njih." Rekao je to gorko, a iz glasaje nestalo tromosti. "Hajdemo odavde."

"Htjeli ste kupiti tu zdjelicu?""Da. Ali nemam novaca. Za tu bih zdjelicu morao štedjeti godinama."Novi Taads koji je ušao u njegov život, izlazio je. Inni ga je slijedio. Opet hodam,

pomisli, iza jednog Taadsa. Tek je kasnije primijetio da je zaboravio pozdraviti trgovcaumjetninama i da je ostavio svoju grafiku. Plutajući svijet.

"Želite li što popiti?" upitao je."Mrzim kafiće." Te za nekoliko trenutaka: "Jednom mi morate ispričati kako ste upoznali

mog oca?"

48

"To je duga priča.""Ako želite, možete je ispričati kod mene. Živim u Pijpu. Nije daleko.""Rado."Prolazili su uz Rijksmuseum, koji je pod svojim visokim krovovima sjao poput ciglene

škrinje s blagom, i hodali pored uzbibane, svjetlucave vode Ruysdaelkade. Patke i galebovi,kvakanje i smijuljenje.

4.

Svemir Philipa Taadsa bio je jednako samosvojan kao i onaj njegova oca. Ništa od onogašto je do njega vodilo nije dalo naslutiti kamo će se stići, a dah je doslovce zastajao odoprečnosti u odnosu na propadanje četvrti Pijp koje je već tada — kao najava gubitka iluzijakoji će kasnije pogoditi čitav grad — poput proždrljive plijesni haralo devetnaestostoljetnimulicama. Iza malenog čovjeka, koji kao ni njegov otac nije skretao pogled, lutajući izmeđunapola zahrđalih automobilskih olupina, vreća za smeće što su ljutito bliještale i dostavnihvozila parkiranih u dva reda, Inni je dospio do bezbojnih, izgubljenih vrata iza kojih su senalazile strme, mračne stube. Viši dio stuba nije se mogao vidjeti odozdol. Inni je imaoosjećaj kao da je krenuo na hodočašće, pokora koja je itekako imala veze s ArnoldomTaadsom i njegovom vlastitom prošlošću, a nimalo s ovim šutljivim, mršavim Azijcemintrovertirane redovničke glave.

Prostorija u koju su ušli bila je veoma svijetla i na prvi se pogled činila posve praznom.Sve je u njoj bilo prazno, ovdje se čovjek nalazio, daleko od svijeta, u praznom i hladnomgorskom krajoliku, ili, još bolje, ponovo u samostanu, visoko u brdima. Ovdje zasigurno nijebilo više ničega od Nizozemske. Polako je u toj praznini počeo razaznavati predmete.Nekoliko bijelih teških zastora iza kojih se ništa nije moglo vidjeti, nizak drveni krevet,gotovo daska prekrivena plahtom zbog čega je više nalikovao na nosila. Bilo je jasno da i ovajTaads živi sam, nije bilo čak ni psa koji bi narušavao prostor i tišinu. Jedva primjetno osjećaose miris tamjana. Philip Taads pokazao je na jastuk u sredini prostorije, u istočnjačkoj pozi isam je sjeo na susjedni jastuk. Inni se nevješto spustio i također pokušao zauzeti donekleistočnjačku pozu, ali je završio poluležeći s rukom pod bradom, poza nekog paše, koju je,kako će kasnije na svoje zadovoljstvo vidjeti, jednom zauzeo i Prosvijetljeni. I ovaj je Taadsgledao strogo, no u međuvremenu je Inni postao prestar da bi se dao maltretirati bilo kojemTaadsu, živom ili mrtvom.

Očevi i sinovi. Budući da Philip Taads ništa nije rekao — izgledao je kao da se maloljulja amo-tamo u ritmu ponavljajuće unutarnje molitve — Inni je mogao slobodnorazmišljati. Kako se činilo, ovaj sin jednu stvar nije imao zajedničku sa svojim ocem, jeroglašavanje sata nije izazvalo vidljivu promjenu. Vrijeme, dakle, ovdje nije igralo posebnuulogu. Inni se pitao što sada osjeća. Neku vrst čangrizave odvratnosti, to je bio još najboljiopis. Ima stvari koje se ne moraju ponavljati, a ovaj se meditirajući Azijat nije trebao poputoblaka ispriječiti pred sjećanjem na njegova oca. Kako je čudno, pomisli Inni, da su sjećanjajedina sigurnost. Tko po njima kopa, smatra se uljezom. Sada je bio prisiljen ponirati uprošlost, revidirati je. Njegova teta, Petra, pas, otvorila su se sva vrata za koje bi bilo bolje dasu ostala zatvorena. Ono iza njih bilo je posloženo, i bilo je dovoljno. Dio starenja odbijanjeje stvaranja novih sjećanja.

"Moj me otac prezirao", reče Philip Taads."Jedva vas je mogao poznavati.""Nije me htio upoznati. Nije mogao podnijeti da je ostavio trag na Zemlji. To doduše

mogu shvatiti, ali nije bilo ugodno dok sam bio dijete. Nikada me nije želio vidjeti. Nijekao jemoje postojanje. Ispričajte mi kako ste ga upoznali."

Inni je ispričao."Bolje se brinuo o vama nego o meni.""To nije bio njegov novac. Za to nije trebao mnogo učiniti.""Čini se da vam je bio drag.""To je točno."

49

Je li to bila istina? Arnolda Taadsa više je smatrao nekim na koga se te kategorije nemogu primijeniti, poput prirodne pojave — nešto što je naprosto takvo. Smetalo mu je što jesada bio prisiljen o tome naknadno davati kvalifikacije. Taj je susret bio beskoristan, sve je toveć doživio, ili ne, netko drugi tko je bio on, davno prije sve je to doživio i ispričao mu otome. I ovaj je Taads bio lud, i ovaj će Taads loše završiti.

"Jeste li često bili u Aziji?" pitao je."Zašto to mislite?""Ovdje je sve... japanski.""Nikada nisam bio u Japanu. Današnji je Japan vulgaran. Mi smo ga okužili. To bi

uništilo moj san." Njegov san. Ma hajde. Ovaj se Taads nije bojao velikih riječi. No možda jeovo bilo san. Ambijent je bio snolik. Soba koja je mogla nestati čim otvoriš oči, riječi koje susporo izlazile iz ovih usta nalik na redovnička, tamne oči koje su ostale uperene u njega kaoda ga moraju držati uspravnim.

Zašto očevi prave sinove? U ovog sina nije bilo kratkih odsječenih rečenica, nije bilomedalja zasluženih spuštanjem niz snježne padine, nego pretvaranje svega u sporost iprazninu, uz ipak neporecivo istu usamljenost, isto odbijanje.

"Da pripravim čaj?""Može."Nakon što je poput bešumne sjenke nestao iza svojih zastora, Inni je slobodno ustao i

hodao, uglavnom na prstima, po sobi iz koje se pomaljalo sve više predmeta. Ili je tihnekoliko knjiga i razglednica bešumno i neopaženo ušlo tijekom njihova razgovora, pa sunečujno i neprimjetno potražile mjesto na podu uz podne letvice? To mu se činilozagonetnim, jednako čudnim kao i prizori na samim razglednicama. Pograbljana šljunčanapovršina s tri kamena nejednake veličine izjedena vremenom, postavljena izvan središta otokanečega što je sličilo mahovini. Sjetio se da je već prije vidio takve slike u knjigama o Japanu— ali u stvarnosti ih nije vidio. Klečeći na podu buljio je u tajnovitu sliku koja se, nije znaokako, izgleda odražavala u toj sobi, kao da ni taj krevet nije predmet na kojem se spava, negoviše nešto poput tog kamenja, nešto što može izraziti sve što u njega želiš staviti. Zapravo,pomisli Inni, ta bi soba, baš kao i šljunčana površina s tri kamena, najviše došla do izražajakada se nitko u njoj ne bi nalazio, čak ni stanar, i kada ne bi bilo nikoga da je promatra. Tapovršina, ili vrt, ili kako se već zove, može baš kao i svemir postojati za sebe, bez stanara ipromatrača. Zadrhtao je i razglednicu stavio na njeno mjesto, ali time još nije bio izbavljen izsobe. Druge su razglednice prikazivale prave vrtove, s pravim grmovima oblikovanima unepostojeće euklidske oblike, strahotnima od savršenstva, travnjaci koji kao da su bili polizanijezikom i krvavocrvena, skulptorski oblikovana jesenska stabla. Jesen! To je ipak bila riječkoja je prizivala barem neku ideju vremena. Ali vrijeme je bilo upravo onaj element koji je natim fotografijama bio posve odsutan. Jedan dan putovanja dalje, u drugom uglu sobe, ležala jeknjiga s japanskim znakovima i na njoj portret starca. Kada ju je podigao, ušao je njegovdomaćin.

"To je Kawabata", reče, "japanski pisac.""Oh."Inni je pogledao portret, sliku starog čovjeka. No je li to bio star čovjek koji je mlad, ili

mlad čovjek koji je star? S neobično visoka čela srebrna se sjajna kosa u luku savijala premanatrag. Krhko je tijelo bilo odjeveno u tamnu, tradicionalnu nošnju. Listajući knjigu odostragaponovo je vidio istog čovjeka, sada u punoj veličini prilikom primanja nečega što je moralabiti Nobelova nagrada jer je stajao nasuprot starom švedskom kralju koji je svoje tanke,staračke, aplaudirajuće ruke podigao posebno visoko i daleko na način civiliziranihsjevernjaka koji žele pokazati kako je njihovo oduševljenje istinsko. Ovdje se tek, budući daje pisac sniman postrance, dobro moglo vidjeti koliko je beskrajno malena i sitna njegovapojava. Stajao je pognut u bijelim čarapama i čudnim sandalama i predmet koji je upravoprimio čvrsto je držao. Preko dugačke zelene oprave nosio je crn ogrtač do koljena. Inni nijeznao je li to kimono. Ponovo mu je upalo u oči koliko je visoko kosa odskakala od malena,zatvorena lica. Prinčevi i princeze ispred, a zbog visine podesta dijelom i ispod njega, imali suna svojim širokim licima izraz koji bi se najbolje mogao opisati bojažljivim oblikom

50

zapanjenosti.Philip Taads ponovo je zauzeo mjesto na podu. To se tako moralo zvati, čudan način na

koji se njegovo tijelo dvaput presavilo i tihom, pravilnom neprekidnom kretnjom spustilokroza se, spuštajući bešumno lakirani pladanj s dvije šalice zelenog čaja istim pokretom nahasuru.

Njegov je domaćin pio. Inni ga je gledao kroz trepavice. I ovo je lice bilo zatvoreno, alinije bio Istok taj koji je navukao zavjese. Ovdje je imao posla s nekim tko posve živi u sebi.Predodžba tog čovjeka u toj sobi bila mu je nelagodna. Poželio je da nije došao ovamo.

Šutke su pili."Čime se baviš?" upitao je Inni naposljetku. Kada ljudi sjede na jastucima jedan nasuprot

drugome, vi se mora izbaciti. Osim toga bili su, kako mu se činilo, jednako stari."Misliš, od čega živim?" Zvučalo je kao predbacivanje."Da?""Radim u jednom trgovačkom uredu. Korespondencija s inozemstvom, tri dana u tjednu.

Pisma na španjolskom. Oni tamo misle da sam lud, ali me puštaju na miru zato što samdobar."

Španjolski. Inni je pogledao to lice, ali ono što je tražio nije našao. Javanski seljaniprotjerali su sjećanje na Arnolda Taadsa, a ovaj je Philip glavu brijao na ćelavo kao redovnik,tako da se sve ono što je na tom licu bilo oblik dvostruko isticalo. Onaj tko brije glavu uklanjaublažavanje koje nastaje frizurom, nosovi, usta, osjećaji, sve se nemilosrdno pokazuje. Ali nalicu ovoga Taadsa sve je bilo zaključano.

"Živiš sam?""Da.""I što još?""Još? Ništa. S tih nekoliko dana zaradim dovoljno da preživim. A to činim ovdje.""Uvijek si ovdje?""Da.""Stabilitas loci.""Ne razumijem?""Stabilitas loci, to je jedno od temeljnih pravila kontemplativnih redova. Ostati na mjestu

gdje se ušlo.""Hm. Zanimljivo. Zašto si to pomislio?""Ovo je nalik na samostan.""I to ti je smiješno?""Ne." Ali je čudno pomisli, ali to ne reče."Vani", ta je riječ izgovorena s prijezirom, "nemam što tražiti.""A ovdje imaš?""Samog sebe." Inni je nečujno uzdahnuo. Sedamdesete. Jedva da su za sobom zatvorili

vrata crkve, a već kao prosjaci pužu za bosim nogama gurua i svamija. Napokon su bili samiu lijepom praznom svemiru koji je tračnicama što ih je sam napravio jurio kao vlak bezvlakovođe, a sa svih su prozora opet dozivali u pomoć.

"Spremam se za nešto", reče Philip Taads."Za što?""Za svoje izbavljenje." Ni sekunde oklijevanja. "Moj san." "Moje izbavljenje." Inni se

prvi put zapitao nije li čovjek nasuprot njemu jednostavno potpuni luđak. Ali on je gledao kaoda je posve normalno da ljudi govore takve stvari dok se ni sat vremena ne poznaju, i moždaje to doista tako bilo. Naposljetku, on je bio Taads, a Taadsi su bez ikakvih problema — to jemogao posvjedočiti — upotrebljavali riječi koje drugi ljudi radije izbjegavaju. Oni su živjelimetar iznad zemlje gdje takve riječi imaju svoju prirodnu domenu. Možda su mogli i letjeti.

"Izbavljenje je katolički pojam", reče Inni."Ne onako kako ja mislim. U katolika je drugi onaj koji te izbavlja. Možeš biti dijelom

izbavljenja, ali to mi ništa ne govori. Ja se sam izbavljam.""Od čega?""Prvo od svijeta. To je išlo mnogo lakše nego što sam mislio. A onda od sebe samog."

51

"Zašto?""Život me koči. Nije potreban.""Onda se moraš ubiti."Taads dugo nije odgovarao. Tada blago reče:''Želim se riješiti stvari kojom jesam.""Stvari?"Inni je srknuo čaj čiji je okus bio dubok, gorak. Činilo se kao da se u sobi gomila sve više

tišine."Gadi mi se stvar kojom jesam." Koliko je davno bilo da je oca ovog čovjeka čuo kako

govori "gadim se samom sebi"? Bilo je nepodnošljivo što je ista misao iz jednog čovjeka krozženu ponovo dospjela u drugog čovjeka. Htio je van iz te sobe.

"Ni s kim nikada ne razgovaram o tome", reče Philip Taads. Očigledno se žalio, aližalitelj je već bio izvan dohvata tješitelja. "Možda ti je dosadno što te time opterećujem?"

Takvo što nikada se ne bi dogodilo kod Arnolda Taadsa. Ipak, dakle, postoji razlika."Ne", Inni je automatski rekao. Bio je to njegov prvi razgovor s nekom stvari i osjećao se

nepovratno zaraženim. Spustio je glavu."Moram ići", reče.Drugi nije odgovorio nego ustane, iznova jednim pokretom, kao što se uzvine štap

bambusa koji je bio pritisnut. U svakom slučaju savršeno je kontrolirao stvar kojom je bio,pomisli Inni ne bez ljubomore dok se mučno dizao s poda.

"Ono što sam htio reći jest kako smatram nepodnošljivim što moram imati tijelo da bihmogao postojati", reče Taads.

Ipak katolički, pomisli Inni. Prljavo tijelo kao prepreka na putu do sreće, ali prije nego štoje išta mogao reći, Philip Taads iznenada upita: "Kakav je bio moj otac?"

"Samoubojica", poželio je reći Inni, no je li to doista bilo tako? Na kraju je Arnold Taadskrenuo prikrivenim zaobilaznim putem do traženog udesa. Time nije trebao opterećivatiovoga sina. On je već patio od nasljeđa. Previše i premalo oca. Bah, psihologija.

"Bio je svojeglav čovjek koji je živio po svom. Mislim da je bio jako usamljen, no takvurečenicu on sam nikada ne bi bio izgovorio. Mnogo je učinio za mene, ali to nije bilo izljubavi prema ljudima. Nije volio ljude, barem je tako govorio."

"Onda u svakom slučaju imamo nešto zajedničko", reče Philip Taads. Zvučao jezadovoljno.

Otišli su do vrata, ali netom pred njima Philip Taads u zidu koji je dotad izgledao kaokompaktna cjelina otvori ormar i iz njega izvadi Penguinovo džepno izdanje.

"Od Kawabate", reče, "možeš pročitati samo drugu priču, Thousand Cranes, Tisućuždralova. Kad budeš gotov, pošalji mi je natrag ili navrati ako želiš. Vikendom iponedjeljkom i utorkom uvijek sam kod kuće." Vrata su se za njim bešumno zatvorila. Sadavelikim skokom preletjeti stubište da izađe, izbavljen iz zatvora u kojem se netko muči — pazvao on to i izbavljenjem!

5.

Vani se dan prilagodio njegovu promijenjenom raspoloženju. Na ulicama je visjelaizmaglica koja je gradu pridavala nešto tužno. Prolaznici su još hodali odjeveni u ljetnuodjeću, ali svjetlo, koje sada više nije bilo prozirno, stvaralo je nabore melankolije nanjihovim ljetnim prilikama. Kao i svaki put kada se činilo da u gradu neka prirodna pojavazadobiva premoć nad svakodnevnim tijekom stvari, Inni bi pomišljao da ovome gradu tuuopće nije mjesto — izmaglica nije imala veze s automobilima i kućama, nego joj je mjestobilo uz travnate površine poldera. Uz tu je misao dolazio i osjećaj straha zato što se zbog toganarušavala stvarnost. Nije želio zamjećivati koliko je sve prorijeđeno. Ovaj ga Taads nekovrijeme neće pustiti na miru. Dvaput je u ovaj sunčani dan uveo smrt onime što je rekao iprizivajući iz bezoblične prošlosti sjećanje na svog oca.

"Wintropi izbjegavaju patiti", rekao je Arnold Taads, ali to nije bilo dovoljno precizno.Wintrop kojim je on bio ne samo da je izbjegavao patiti, nego je izbjegavao suočavanje s

52

patnjom drugih. Od svog je postojanja načinio neprekidan pokret, jer tako se — znao je to iziskustva — ako je potrebno, najbolje može umaknuti drugima, a na kraju i sebi.

Krenuo je u smjeru Ulice Vijzel. Iza Munttorena7, koji kao da se malo njihao u vrućini štoje podrhtavala kroz velove izmaglice u zraku, poput vojske nadolazilo je nevrijeme.

Dok se približavao Weteringsparku, začuo je glasnu zvonjavu i cendravo, ponavljajućepjevanje. Odjeveni u narančaste halje, obrijanih glava, članovi sekte Hare Krišna prelazili suuz blejanje i zvonjavu pješačkim prijelazom. Njišući se, bijelih neobrijanih lica koja nisuhtjela gledati u prolaznike, došli su do njega. Kao i uvijek, osjećao je mržnju. Ljudi se nesmiju tako besramno predavati nekom sistemu. Ono što je još prije manje od pola sata mislio,vratilo se u jačem obliku: ljudi ne mogu biti sami na svijetu. Tek što su pokopali jadnog BogaŽidova i kršćana, već na ulici hodaju s crvenim zastavama ili u narančastim vrećastimhaljama. Očigledno srednjem vijeku ne može doći kraj. Mislio je na Taadsa i to kako bi on sasvojim azijatskim licem lako mogao hodati među njima. Ali to nije bilo pravedno, PhilipTaads svoju je religiju jednog čovjeka — ako je uopće to bilo posrijedi — služio samo usvome samoizgrađenom samostanu. Anahoret u pustinji Pijp. Inni se sjetio da je jednom sasvojim prijateljem piscem posjetio benediktinski samostan u Oosterhoutu. Pisac, koji nikadanije bio previše govorljiv, satima je razgledavao i na kraju pitao jednog starog redovnika "Zarnikada niste poželjeli izaći?" Pitanje starca uopće nije začudilo, a odgovor je odmah stigao:"Posljednji put sam to pomislio 1929. kad nije radilo grijanje."

Od srca su se tomu nasmijali, ali redovnik je onda upitao pisca: "A vi? Ovo sigurno nijeprvi samostan koji ste posjetili? Ni u jedan niste poželjili ući?"

I taj je odgovor bio razorno jednostavan, a Inni ga je zauvijek upamtio."Svijet je moj samostan", rekao je pisac, a sada se redovnik nasmijao i objasnio da je

razumio."Svijet je moj samostan", ali Taads je od sebe napravio samostan s jedinim ciljem, da,

prema vlastitim riječima, meditiranjem umre, što najvjerojatnije nije bilo utemeljeno na bilokojem istočnjačkom učenju. Čim se prinose žrtve, ponovo je riječ o Golgoti, a ovaj Taadsočito nije mogao biti izbavljen a da nekoga ne ubije, pa makar to bio on sam.

"Glupost, hvalisanje", mumljao je, "tko govori da će to učiniti, ne napravi to", ali izgledada ni to sada više nije bila istina.

Kao da ga netko vuče užetom, krenuo je kroz Ulicu Weteringsdwars premaSpiegelgrachtu. Kad se tamo našao, shvatio je i zašto: ostavio je svoju grafiku kod Riezenkampa.Drugi je put toga dana stupio u posvećenu tišinu antikvarijata. Nijedan od Buda nije se umeđuvremenu pomaknuo, nitko i ništa nije poremetilo njihovu stoljetnu meditaciju.

uAh, gospodine Wintrop", rekao je trgovac umjetninama, "upravo sam htio nazvati našegprijatelja Roozenbooma, ali sada ste, evo, sami došli. Nisam znao da poznajete gospodinaTaadsa."

"Poznavao sam njegovog oca.""Oh, tako." A nakon otmjena oklijevanja: "Netko iz Indonezije?""Ne, iz Twente.""Ah, znači majka. Hm, čudan čovjek, čudan čovjek. S njim imam dogovor da ću ga

upozoriti ako dobijem važan chawan.""Chawan?""Zdjelicu za čaj. I još preciznije: samo raku. Ne shino, oribe, iako i među njima ima

prekrasnih komada. Ne, mora biti raku i ništa drugo, a onda još najbolje od Sonyua, to jeRaku VI. Znate... veliki majstori, bilo da su keramičari ili kabuki-glumci, operiraju, ako se totako može reći, u dinastijama."

"Taads mi je održao predavanje.""Da, da. Poteškoća je u tome što su velike zdjelice pravih majstora poznate po imenima.

Vidite ovdje", listao je knjigu koja je još ležala pred njim, "od Sonyua postoji još nekolikoslavnih zdjelica... komeki, kornjača, to je crni raku... a onda je tu još kuruma, kotač kolica...prekrasna stvar, crveni raku... ta mi je osobno najljepša... Shigure, proljetna kiša... takođercrvena... ali sve neprocjenjive, ako ikada budu na prodaju. Za Taadsa se zapravo mogu samonadati nekoj manje poznatoj zdjelici ove gospode... no da, vrijeme je protiv njega.

53

Poznavatelje i strastvene sakupljače istiskuju poduzetnici. Predložio sam mu da plati u ratamabudući da mu slijepo vjerujem. Ali nije htio. 'To se ne slaže s mojim planovima.' Dakle, još ćepotrajati. Ne čini mi se da ima tako puno, po pitanju primanja?"

"Ne znam. Kako ste se upoznali?""Nemojte se smijati. Na jogi."Joga. Doista je bilo teško zamisliti to dugo, mesnato tijelo u nekom joga-položaju."Jednom je u novinama bio prilično neobičan oglas na koji smo se obojica javila. Taads

se tada intenzivno bavio ženom i znao je o tim stvarima mnogo više nego ja. Ja samrazmišljao više u plebejskim terminima, tjelesno kretanje, opuštanje i slično. Nikakav hokus-pokus. Ali svejedno me to nije ostavilo ravnodušnim. Učitelj je bio — za mene kaoholandskog kalvinista — jednako neobična osoba kao i Taads, južnoamerički Židov s neštoindijanske krvi. Veoma dominantan čovjek." Činilo se kao da je trgovac umjetninama moraopotisnuti lagan drhtaj. Njegovim je licem prošla sjenka koja se nesumnjivo produžila prekobijelog tijela ispod odijela od češljane vune na bijele pruge.

"Jogu, ako je dobra, ne smijete podcijeniti. Taj čovjek, hvala Bogu, nije pričao nikakvemetafizičke priče. Samo je sjedio, poput neke vrste sveca zadnjih dana, uvijek u crnom,govorio nam je veoma polako. Pod njegovim smo vodstvom napinjali i opuštali pojedinedijelove tijela, naučio nas je kako ih možemo zaboraviti, ne osjećati ih više. Tada više nisupostojali. U početku sam mislio da je to sjajno. Od toga sam se jako dobro osjećao. Ali naTaadsa je to imalo posve drugačiji učinak. Nakon jedne od sesija dobio je strašan napad plača,kao da samog sebe želi izbljuvati, tako jak. A drugi put ruke nije mogao osloboditi od grča.Možda vam ovo ne bih smio pričati, ali ja sam se toga jako prepao. Ako to tako djeluje nanjega, pomislio sam, što se zapravo zbiva sa mnom? Znate, nakon nekog vremena postanevam jasno da te stvari više ne možete razdvojiti od svog daljnjeg života — ako ćete se timenastaviti baviti, morat ćete promijeniti svoj život, postati netko drugi, ako je to moguće.Mislim, ne morate sami imati neku filozofiju ili biti pobornikom bilo čega, ali to postupnomijenja vaše biće, barem sam ja tako osjećao — mijenjaš se, drugačiji je tvoj doživljaj svijeta,nije to samo malo gimnastike. A tvoje ponašanje, to je zapravo ono što jesi. A to u potpunostivrijedi za mene — naposljetku, kao trgovac, prezrena vrsta, moram raditi među svijetom.Počeo sam se pitati neće li mi to učiniti više zla nego koristi. Uostalom, već sam se dobranonaviknuo na sebe. Vidite, već sam počeo misliti da je pivo kod Hoppea vulgarno, samo kaojedan djetinjast primjer. Recimo to ovako: to je zahtijevalo od mene više nego što sam imaoili bio spreman dati, na kraju sam odustao." Protrljao je oči i nastavio: "Cijeli dan sjedimmeđu uzvišenim stvarima, već se razvila prilično perverzna povezanost s njima. Jednostavnorečeno, nisam se više usuđivao. Objasnio sam to onom čovjeku, a on je shvatio. Rekao je daje sam dvaput prestajao jer ga je bilo strah da ne izgubi samog sebe. Tako je to objasnio.Sigurno je mislio nešto drugo nego ja, to naravno ide mnogo dalje ako se time baviš kaozanimanjem", ponovo drhtaj, "ali u svakom slučaju rekao je da razumije. Taads je nastavio.Bavi li se još uvijek time, ne znam, možda je u tome sad već toliko daleko kao i učitelj.Nikada s njim ne razgovaram o tome, zbog nelagode, mislim. Djeluje mi kao netko tko idejako daleko, i mislim da je cijeli svoj život tomu prilagodio. Unatoč tomu ima nešto napeto usebi, to mi se čini vrlo čudnim. Nikada ga ne vidim u kafiću, za žene nikad čuo, a jedan jediniput kad sam ga vidio da razgovara s nekim drugim bilo je danas s vama. A ove zdjelice su,naravno, povezane s tim, što je duboko ukorijenjeno u čajnoj ceremoniji, a time i zen. On živiu vlastitom Japanu, naš prijatelj. Što vi mislite o tome?"

"To mi ne govori mnogo", reče Inni. "Neobične mudrosti s Dalekog istoka prodaju senesretnom zapadnjačkom srednjem sloju. Ali to je, naravno, bolje od heroina."

Nije baš briljantan odgovor, pomisli, ali tema ga nije zanimala, ili, bolje rečeno, nije htioimati posla s tim.

"Neobično je", reče Riezenkamp, koji je očito volio nastavljati tijek svojih misli, "da jetoliko mnogo od onoga što svi ti ljudi propovijedaju ili govore — još uvijek se pomalo timebavim — dokaziva glupost, a to vrijedi i za neke teorije o jogi, kao i fizičke aspektemeditacije, ali je učinak unatoč tomu očigledno blagotvoran."

"Kao i kod svete pomasti", reče Inni mrzovoljno, ali to kalvinisti naravno ne razumiju.

54

Riezenkamp je šutio. Vani je iznenadna, divlja oluja bjesomučno savijala grane stabala. Joškoji tren i lijevat će kao iz kabla, a on nema kišobran. Ovaj je dan bivao sve znakovitijim.Djevojka, mrtvi golubovi, duh iz podzemlja, azijatski luđak, predavanja, i sada ovo iznenadnogašenje ljetnog dana čime se izgleda na neugodan način najavljuje jesen, to tužno godišnjedoba koje je trebalo biti još tako daleko.

Trgovac umjetninama nije zamijetio njegovu nestrpljivost."Vidim da vam je Taads dao svoju najdražu knjigu", rekao je, "čitao sam je, sjajna je.

Istodobno se događa mnogo i malo, nijanse, maleni pomaci s dramatičnim posljedicama. Akoje netko sjajno znao povezati čajnu ceremoniju s pričom, onda je to zasigurno Kavvabata.Zapravo se rijetko viđa da je stvar istodobno glavni lik priče."

Na Innijev užas ponovo je donio knjigu iz ormara."Ovo vam pokazujem samo zato da vidite kako izgleda shino. Ako imate fizičku

predodžbu o tome, bolje ćete razumjeti knjigu."Bijele su ruke okretale stranice. Što je zapravo tako misteriozno u zdjelicama, ili, kad već

govorimo o tome, u kaležima? Obrnuti poklopci koji više ništa ne pokrivaju, više nisuokrenuti prema zemlji, nego prema nebu, stvari u koje se nešto može staviti, ali samo akodolazi odozgor, iz gornjega svijeta sunaca, mjeseca, bogova i zvijezda. Nešto što istodobnomože biti prazno i puno samo po sebi je tajnovito, ali isto vrijedi i za plastičnu čašu. To,dakle, ipak mora biti povezano s materijalom. Zlato kaleža priziva krv i vino, a dok je gledaote shino-zdjelice činilo se nezamislivim da bi itko iz tih sivih i bjeličastih, svijetlogrimiznimpotezima kistom oslikanih kaleža, mogao piti išta drugo osim rijetkog, gorkog, zelenog pićakoje je upravo dobio kod Philipa Taadsa. Da je Krist rođen u Kini ili Japanu, sada bi sesvakodnevno na pet kontinenata čaj pretvarao u krv. Ali u čajnoj ceremoniji nije toliko važančaj, tako je shvatio, već kako se on pije. Oblik ceremonije mora na kraju dovesti dounutarnjeg iskustva koje pokazuje put prema zatvorenim vrtovima mistike. Kakva li ječudnovata rasa čovječanstvo kada su uvijek nužni predmeti, izrađene stvari koje morajuolakšati prijelaz do područja sjenki uzvišenoga.

Vani su automobili počeli trubiti. Negdje se zaglavio kamion, a čovječanstvo, koje jenedugo prije toga elegantnim skokom odletjelo na Mjesec, izražavalo je svoje nezadovoljstvobijesnim povicima orangutana koji ne može pronaći bananu.

"Godine 1480.", reče Rieznkamp, "ali to nitko ne zna, neka je vještica proklela ovomjesto i rekla da će Amsterdam propasti u kaosu i paklenoj buci."

Položio je ruku na nedokučivu Budinu masku i rekao: "Krivotvorenje leži možda u tomeda su ovakva lica, i ono što su izgovarala, mogla nastati samo u svijetu bez buke." Napravio jestanku kako bi se dobro moglo čuti sve glasnije tuljenje desetaka sirena i nastavio: "Možete lizamisliti kako je posvuda bilo nezamislivo tiho kada su gospoda iz ovoga svijeta", napravio jeneodređenu kružnu kretnju prema meditirajućoj azijskoj vojsci iza sebe, "smišljala iobznanjivala svoje misli? Tko sada kroz te misli traži put natrag do onoga o čemu su govorili,nailazi na svom putu na brojne prepreke koje bi cijeli jedan narod istočnjačkih asketa bilenagnale u provaliju. Svijet iz kojeg su se nužno morali povući, za nas bi bio idila. Mi živimo uviziji pakla, na što smo se naposljetku još i navikli." Pogledao je svoje skulpture i rekao:"Postali smo drugi ljudi. Jednako izgledamo, ali to nema nikakve veze s tim. Drugačije smoprogramirani. Tko želi biti takav, mora ponijeti priličnu dozu ludila da bi ovdje izdržao.Nismo više tako načinjeni."

Napokon je počelo kišiti i to jako. Kapljice su se rasprskavale na blistavim krovovimaautomobila koji nisu prestajali trubiti. Nekoliko je izgubljenih biciklista pogrbljeno podšibanjem kiše tražilo put između urlajućih vozila.

"Znate li", reče Riezenkamp, "ponekad mislim da samim tim što živimo u ovo vrijemezaslužujemo raj. Tu više ništa nije u redu. Vrijeme je da već jednom bace tu stvar. Možete lito zamisliti, divnu tišinu koja će uslijediti."

6.

Kada je Inni Wintrop te noći prvi put sanjao o drugome Taadsu, istodobno je sanjao drugi

55

put o prvome. Bilo je to neugodno iskustvo. Taadsi su vodili razgovor čiji je sadržaj nakonbuđenja izgubio značenje. Neugodan je bio pogled na njih dvojicu. Užurbana mržnja protivtrome mržnje, jednoličan, a onda opet žestok razgovor između dvaju mrtvaca. Jer, nije bilosumnje — oba su se Taadsa nalazila negdje gdje ih nitko ne može vidjeti, osim nekoga sazatvorenim očima, nemirni spavač koji otire znoj s čela, budi se, ide do prozora i gleda prekocrne tišine kanala. Ono što spavač osjeća jest strah. Kroz neki drugi otvoren prozor odzvanjasat, četiri sata. Pipajući našao je put natrag do kreveta i upalio svjetiljku. Kawabatina je knjigapoluotvorena ležala na jastuku, od tanušnih niti ispredena, po život opasna mreža u koju subili ulovljeni ljudi, a zdjelice za čaj vodile glavnu riječ, zdjelice koje su čuvale duh prijašnjihvlasnika i uništavale, ili, kao u toj priči, bile uništavane.

Četiri sata. Nije znao hoće li još spavati. Bilo je prekasno za tabletu za spavanje, ali rizikda će čuvari carstva mrtvih te noći drugi put pustiti Arnolda i Philipa Taadsa bio je prevelik.Zašto li je taj san bio tako tjeskoban? Nitko mu nije prijetio, a izgovoreno nije razumio. Nomožda upravo zbog toga: jednostavno nije postojao. Upravo je tada shvatio da Philip Taadsuopće nije mrtav nego živ. Ako je on sam još uopće živ. Inni je ustao i obukao se. Prvo sivilopočinjalo je puzati iz pločnika, vuklo se uza zidove, izvlačilo oblike kuća i drveća izsveobuhvatnog okrilja noći. Kamo? Odlučio je ponoviti šetnju od jučer. Ništa senepopravljivo nije dogodilo, grad je sačuvao sva mjesta. Zaustavio se na mjestu gdje je prvigolub udario o auto. Golub nije krvario, ništa se nije moglo vidjeti. Potom je otišao dalje, domjesta gdje je vozio bicikl. Straga na zamišljenom biciklu sjedila je zamišljena djevojka.Tako to treba biti kada doista ostariš — grad pun zamišljenih kuća i žena, soba i djevojaka.Most pored parka sada je bio obična ulica, prelazio je preko drugog goluba koji je zasigurnospavao ispod njegovih nogu. Park je bio otvoren. Vlažan miris zemlje. Potražio je mjesto nakojem su pokopali goluba, ali ga više nije mogao pronaći. Zemlja je još bila mokra od kiše.Između svih tih otisaka stopala ispunjenih vodom morali su biti i njezini. I njegovi. Kao da subili utopljeni. Ni njezinu zgradu nije više mogao naći. Tama je nestala, ali svjetlo još nije bilodanje. Činilo se kao da i grad spava — strašni devetnaestostoljetni san od ciglenih blokovakuća i zatvorenih prozora sa zavjesama kao mrtvačkim pokrovima. U sobama iza njih nestanuju djevojke, prethodnoga jutra nikako nije mogao tu ležati na nekom krevetu saslapovima zlatne kose u rukama. Žive li tu uopće ljudi? Hodajući slušao je vlastite teške,usamljene korake, a kako je slušao, krenuo je brže. Prašnjavi lik trećeg goluba još je stajaootisnut na izlogu Bendera, kiša ga nije mogla isprati. Sve se to, znači, ipak dogodilo. IspredBernardova izloga bila je spuštena bež roleta. Žuti besmisao prvog tramvaja razbio je čaroliju,no sva su mjesta bila prazna. Vozač je u njemu sjedio poput lutke. Na mjestu raku-zdjeliceništa nije stajalo, ali nije trebao zatvoriti oči da bi je ipak vidio, crnu, sjajnu i opasnu —glasnik smrti. Kad je pozvonio kod Philipa Taadsa, vrata su se odmah otvorila.

7.

"Vrlo malo spavam", reče Philip Taads. Sjedio je na istom mjestu kao i jučer i nosiozagasitoplavi kimono. "Spavanje je glupost. Čudnovata odsutnost koja ništa ne znači. Odmarase jedan od mnogo ljudi koji su u tebi, ostatak je budan. Što je manje ljudi u tebi, to boljespavaš."

"Ako ne spavaš, što onda radiš?""Onda sjedim ovdje."Ovdje, to je moglo biti samo mjesto na kojem je doista sjedio."Ali što onda radiš?"Taads se nasmijao."Jogu?""Joga, zen, tao, meditacija, kono-mama, sve su to samo riječi.""Meditiranje? O čemu?""Pitanje nije dobro. Razmišljam o ničemu.""Onda bi jednako tako mogao i spavati.""Ako spavam, onda sanjam. Nad time nemam kontrolu."

56

"Snovi su nužni."Taads je slegnuo ramenima. "Kome? Meni smetaju. Pojavljuju se svakojaki ljudi koje

nisam tražio i događaju se stvari koje nisam želio. I ne budi u zabludi, ti događaji i ljudimožda nisu pravi, iako ne znam što to zapravo znači — ali ih vidiš, doduše u snu, ali vlastitimočima. One su to izmjerile — tvoje se oči pomiču i u stopu slijede te nepostojeće ljude. To mismeta."

"Noćas sam sanjao o tvom ocu", reče Inni. "I o tebi.""I to mi smeta", reče Philip Taads. "Bio sam ovdje. Nisam bio kod tebe. Što si sanjao?""Bili ste mrtvi i vodili ste neprijateljski razgovor. Nisam ga mogao razumjeti."Taads se lagano ljuljao amo-tamo."Kada kažem da razmišljam o ničemu", reče naposljetku, "pritom ne mislim ništa. To je

glupost. Tao je vječan, spontan, nema imena, ne može se opisati, istodobno je početak svega inačin na koji se sve događa. On je ništa-nešto."

Inni nije znao što bi odgovorio. Iznenada je iza te trome pojave u njezinu bijelomsamostanu vidio kako se pomalja stari Taads spuštajući se munjevitom brzinom snježnom,prilično strmom padinom.

"Poteškoća je", reče Philip Taads, "što misao kod takvih stvari nije u riječima. Zenupotrebljava malo riječi i mnogo primjera. Nekome tko nije upućen, sve se to činibesmislicom. Sva je mistika uvijek glupost. Kao i kršćanska kada se dodiruje s budističkom,kao kod Meistera Eckharta. Za Eckharta je Bog i biti i nebiti. Vidiš, ništa nikada nije posvedaleko. Budisti to nazivaju rupom."

Taads je napravio izraz nekoga tko će početi citirati pa reče: "Ja kažem da Bog mora bitiveoma ja i da ja moram biti veoma Bog, toliko prožimajuće jedno, da su on i ja jedno jestvo iu tom jestvu vječno zabavljeni jednim te istim poslom — ali sve dok on i ja, što znači Bog iduša, nisu jedno jedino ovdje i jedno jedino sada, ja ne može surađivati niti može biti jedno snjim."

"Jestvo?""Isticheit.""Lijepa riječ." Inni ju je još jednom isprobao: "Jestvo."Kao da je Taads sada prikupio hrabrost. "Chang Tzu kaže...""Koji Chang?""Tzu, taoist, da su sve stvari u neprekidnom stanju samotransformacije, svaka na svoj

način. U vječnoj mijeni stvari se pojavljuju i nestaju. Ono što nazivamo vremenom ne igraama baš nikakvu ulogu. Sve su stvari jednake."

Inni je čuo oca: "Ja sam kolega svega postojećeg." Za ljude koji nikada međusobno nisurazgovarali Taadsovi su katkad bili neobično suglasni, no ideja da bi određeni načinrazmišljanja mogao biti nasljedan i dalje mu je bila strana. Što li je njegov vlastiti nestali otacmogao ostaviti u njemu?

"Ali kakve to veze ima s Bogom i Eckhartom?""I Bog je samo riječ.""Oh.""Stvarnost i nestvarnost", nastavio je Philip Taads, "dobro i zlo, život i smrt, ljubav i

mržnja, ružno i lijepo, sve što je suprotnost u biti je jedno te isto."Sada izgleda poput Isusa u hramu, pomisli Inni. Sve zna. Ako je sve jedno te isto, više se i

ne treba truditi."Ali kako onda s tim praktično živjeti?"Taads nije odgovorio. U samoodabranom svemiru od pedeset četvornih metara možda se

na to i nije moralo odgovarati. Inni je osjetio neodoljivu želju da ustane, što je i učinio.Premalo sam spavao, pomisli. Dok je stajao iza Taadsa — sada lutke odjevene u plavo, mekihpokreta čija je donja polovica nestala u podu — reče: "Mislio sam da su sva učenja, ili kako ihse već zove, namijenjena tomu da se na neki način dođe do harmonije sa svime što postoji.Čini mi se da je to proturječno onome što si jučer rekao. Ako netko iz toga istupi, onda to nijeharmonično."

Plava se prilika malo uvukla.

57

"Za što je sve to meditiranje dobro?" Inni je čuo kako mu je glas dobio visoki I-got-you-there ton tužitelja iz američke odvjetničke serije.

"Smijem li pokušati objasniti?" Glas je sada zvučao ponizno, no još je dugo trebalo prijenegoli je išta rekao.

"Ako nikada nisi razmišljao na takav način, sigurno zvuči kao glupost ovo što govorim.Ako to gledaš samo na zapadnjački način, onda sam ja bolesnik, zar ne? Netko tko izraznoraznih razloga, podrijetla, okolnosti, svega skupa, ne može više sudjelovati, i kaže da toviše ne želi. Toga ima, ja nisam jedini. Ono što mi je dao Istok misao je da moje ja i nije bašnešto posebno. Ako ono nestane, neće nestati toliko mnogo toga, ono nije toliko važno. Jasmetam svijetu i on smeta meni. Harmonija nastaje tek ako oboje istodobno dokinem. Ono štotada umire splet je okolnosti koji je nosio moje ime, i ograničena, usto stalno promjenjivaspoznaja koju su te okolnosti imale o sebi. Ne mislim da je to strašno. Ono čega sam seodučio jest strah. To je već mnogo, a za više nisam sposoban. U nekom zen-samostanuvjerojatno bih nemilice dobio štapom, jer ništa od toga nije točno, ali ja sam time zadovoljan.Ono što sam dosegao negativno je, više se ne bojim, mogu se u miru rastvoriti, kao kadbočicu otrova rastvoriš u oceanu. Oceanu to i ne smeta, a otrov se oslobodio velikog tereta, nemora više biti otrov."

"I to je jedino rješenje?""Nedostaje mi ljubavi."Riječi su bile tako neutješno izgovorene da je Inni na trenutak dobio želju da položi ruku

na tu prkosno zatvorenu glavu... Pomislio je na stih nekog španjolskog ili latinoameričkogpjesnika koji je jednom negdje pročitao i koji nikada neće zaboraviti: "Čovjek je tužni sisavackoji se češlja."

"Hoćeš li, molim te, ponovo sjesti?" Glas je sada zvučao tromije nego ikad, uz prizvukprotesta. Narušavao je svjetski poredak, i ovdje. Pogledao je na sat.

"Svega ti je već dosta", reče Taads."Kod Mak van Waaya je dražba." Zvučalo je smiješno."Još je rano. Želiš otići odavde.""Da.""Misliš da sam lud.""Ne. Ali me guši.""Mene također. Ali što te točno guši?"Inni ne reče ništa i ode do vrata. Kad je došao do njih, okrene se. Taads je sklopio oči i

sjedio vrlo mirno.Da je ovo film, već bih odavna otišao, pomisli Inni. Vidio je samog sebe kako stoji na

vratima, umoran, proćelav, svjetski čovjek na zalasku, netko na putu prema dražbi umjetnina,zalutao u luđakovu kuću.

"Mogao sam se i prilagoditi", reče Taads. "U ovom našem svijetu moja je jedinka tolikovažna da se uz pomoć psihijatra godinama može ponirati u sebe i vlastitu beznačajnu povijestkako bi se opet moglo postati dijelom svijeta. Meni to nije dovoljno važno. A ondasamoubojstvo više nije sramota. Da sam to prije učinio, bilo bi to zbog mržnje, ali sada to višenije tako."

"Zbog mržnje?""Mrzio sam svijet. Ljude, mirise, pse, stopala, telefone, novine, glasove, sve me

ispunjavalo najvećom odbojnošću. Uvijek me bilo strah da ću nekoga ubiti. Samoubojstvo jekad cijeli svijet obiđeš sa svojim strahom i agresijom i ponovo se vratiš sebi."

"Agresija ostaje.""Ne nužno.""Što još onda čekaš.""Pravi trenutak. Još nije stigao." Rekao je to ljubazno, kao da govori djetetu."Ti si lud", Inni je nemoćno rekao."I to je također samo riječ." Taads se nasmije i počne ljuljati amo-tamo, plavo, ljudsko

klatno koje odbrojava vrijeme do, sada još nevidljiva, trenutka kada će se njegov brojčanikmoći istopiti i nestati u području u kojem brojke više ne postoje. Nije više gledao Innija, i

58

izgledao je gotovo sretno, umjetnik nakon predstave. Publika je polako otvarala vrata. Uličnaje buka, kojoj nije bilo mjesto u toj prostoriji, ušla, ali Taads nije podigao pogled. Vrata su seza Innijem zatvorila uz usisavajući zvuk, kao da je što više zraka za njim htjelo pobjeći vangdje je anarhistička sloboda amsterdamskog dana pala na njega. Mora se istuširati prije negošto ode na dražbu. Ovoga Taadsa privremeno neće posjećivati.

8.

Je li to bilo zbog njegove katoličke prošlosti, nije znao, no dogodilo se drugačije. Svremena na vrijeme kretao bi na ono što je nazivao hodočašćem u samostan visoko uplaninama. To mu je davalo ugodan osjećaj postojanosti. Taads je uvijek bio kod kuće, a osamoubojstvu više nisu razgovarali pa je Inni počeo naslućivati da je usamljeni samostanacodlučio kako će se trenutak njegove izabrane smrti poklopiti s trenutkom prirodne.Sedamdesete su se godine sporo kotrljale kroz vrijeme, izgledalo je da se svijet, baš kao i on igrad u kojem živi, polako raspada. Ljudi su živjeli sami, a navečer bi se beznadno gurali ukrcatim kafićima obloženim drvenom oplatom. Iz ženskih je časopisa doznao da je dospio umušku menopauzu, što se sjajno podudaralo s padom vrijednosti na burzi i razrovanimulicama Amsterdama, koji se za kompenzaciju na ugodan način nalazio sve dalje u Africi iAziji. I on je i dalje živio sam, mnogo putovao, povremeno bio zaljubljen, osim što mu je tobilo teško nazvati ozbiljnim, i dalje je radio ono čime se oduvijek bavio. Svijet je išao, kolikoje on to mogao vidjeti, na pravilan, kapitalistički način prema logičnom, a možda i ne,privremenom kraju. Kad je pao dolar, poraslo je zlato, kad su narasle kamate, srušilo se tržištestanova, a kako se povećavao broj stečajeva, rijetke su knjige bivale sve vrednije. U kaosu jebilo reda, a tko je oči držao otvorenima nije se morao zaletjeti u stablo — ali u tom si slučajuipak trebao imati automobil. Nakon obrijanih zvončara sada su se na ulicama pojavili visokibijeli turbani, rastafarijanske frizure i Isusova djeca: približavao se kraj vremena, a on nijemislio da je to strašno. Potop ne mora nastupiti nakon tebe, u njemu treba sudjelovati!Renesansni crtež, Ceruttijevo odijelo, vlastite brige i Gesualdov madrigal na takvoj supozadini dobivali reljef kakav im mirnija vremena nisu mogla dati — a izgledi da će uskoropolitičare i ekonome vidjeti kako tonu u gigantskoj gomili govana od vlastitih konstrukcijapričinjali su mu veliko zadovoljstvo. Njegovi su mu prijatelji tumačili da je takav stavfrivolan, nihilistički i zloban. Znao je da to nije istina, ali im nije proturječio. Jednostavno,tako je mislio, nije se kroz novine, televiziju, razna učenja i filozofije dao preobratiti nadoktrinu da je ovo "unatoč svemu" prihvatljiv svijet jednostavno zato što postoji. Nikada toneće biti. Drag možda, prihvatljiv nikada. Postojao je tek nekoliko tisuća godina, nešto jenepovratno krenulo naopako, a sada treba početi iznova. Vjera koju je u svakodnevnomživotu imao u stvari, ljude ili u sebe ništa nije mijenjala u toj spoznaji. Svemir je itekakomogao bez svijeta, a svijet je neko vrijeme itekako mogao bez ljudi, stvari i Innija Wintropa.Ali za razliku od Arnolda i Philipa Taadsa, on je mirno mogao pričekati razvoj događaja.Uostalom, to je moglo potrajati još tisuću godina. Imao je izvrsno mjesto u dvorani, a komadje bio naizmjence horor, liričan, komedija zabuna, dirljiv, stravičan i opscen.

9.

Pet godina nakon prvog susreta s Philipom Taadsom primio je telefonski poziv odRiezenkampa. I njih su se dvojica u tih pet godina često viđala, a Taads je nerijetko biotemom razgovora.

"Gospodine Wintrop", reče Riezenkamp, "mislim da je došlo vrijeme. Na dražbi kodDrouota nabavio sam nešto vrlo posebno za našeg prijatelja Taadsa, ali mi je nezamislivo dabi on to mogao platiti. On ubrzo dolazi pogledati, možda biste i vi htjeli prisustvovati?"

"Chawan?" upita Inni. Naučio je domaću zadaću. "Klasični akaraku. Čudo.""Dolazim", reče Inni.Vječno ponavljanje događaja. Kada se približavao mostom između Prinsengrachta i

59

Spiegelgrachta, vidio je Taadsa kako već stoji, usamljena figura na kiši. Innija je spopalavelika tuga, a on je odlučio da to ne pokazuje. Na neki su način ipak došli u posljednju fazu teidiotske priče. Jesenski je vjetar tjerao gomile narančastih i smeđih listova preko pločnikaprema Taadsu, pa se činilo da unatoč kiši stoji u treperavoj, palucavoj vatri. Bila vatra ili kiša,njemu je bilo svejedno. Stajao je ukopan, pogleda nepomično uprta u zdjelicu u izlogu. Inni jestao pored njega, ali ništa nije rekao. Zdjelica je bila boje mrtvih listova, svih mrtvih listovaodjednom, sjaj ušećerenog đumbira, slatko i gorko, tvrdo i meko, raskošna vatra propadanja.Zdjelica je bila široka, gotovo zdepasta, nisu je napravili ljudi nego je nastala uneimenovanom predvremenu. Ako je crna zdjelica još bila prijeteća, ova je bila daleko odtakvih interpretacija, pomisao da ljudi moraju gledati predmete kako bi oni postojali ovdje senije javljala — ako je postojalo nešto poput nirvane za predmete, onda je ta raku-zdjelica začaj u njoj bila već eonima. Inniju je bilo jasno da se Taads ne usudi ući. Pogledao je sa straneu to lice. Bilo je azijatskije, zatvorenije nego ikad, ali iz očiju je gorjela vatra koja ulijevastrah. Kada je Inni skrenuo pogled, ugledao je trgovca umjetninama kako iz trgovine gledaprema Taadsu kao što Taads gleda prema zdjelici — kao na starim crtežima gdje se moralaobjašnjavati perspektiva, mogao je povući crtu od sebe prema Riezenkampu, od Riezenkampaprema Taadsu, od Taadsa do zdjelice.

Netko je morao razbiti tu opčaranost. Blago je dodirnuo ruku Philipa Taadsa."Dođi, idemo unutra", rekao je. Taads nije podigao pogled, ali je pustio da ga vodi."Pa, gospodine Taads", reče Riezenkamp, "nisam pretjerivao, što se vama čini?""Rado bih je primio u ruke."Veliko tijelo trgovca umjetninama sagnulo se prema izlogu i beskrajno pažljivom

kretnjom izvadilo zdjelicu."Tako, onda ću je staviti ovdje na stolić, tu imate najbolje svjetlo."Kada je zdjelica bila postavljena Taads je prišao korak bliže. Inni je čekao trenutak kada

će je uzeti u ruke, no taj trenutak nije još bio ni blizu. Buljio je, nešto mumljao, počeo hodatiu krug oko stolića pri čemu su druga dvojica morala ustuknuti. Ima, pomisli Inni, istodobnonešto od lovca i progonjene životinje, lovac i žrtva. A onda je ipak ispružio ruku. Jedan je prstvrlo lagano prelazio površinom, a onda nestao, jednako sporo, kao da je posrijedi oskvrnuće,u zdjelici. Nitko nije govorio. Tada je Philip Taads objema rukama uhvatio zdjelicu i podigaoje, kao kod konsakracije. Prinio je dno posude bliže očima i otvorio usta kao da će nešto reći,ali je šutio. Nježno je spustio zdjelicu.

"I?" upita Riezenkamp."Raku IX., mislim.""Zašto?""Zato što je zdjelica prilično svijetla", reče Taads. "Ali ne govorim vam, naravno, ništa

novo. Nije jedno od njegovih remek-djela budući da su ona, koliko ja znam, sva crna. A žig jeokrugao, pa je to možda jedna od dvije stotine chawana koje je izradio u vrijeme smrti prvogRakua, Chojira."

Pogledao je u Riezenkampa, koji je neprimjetno kimnuo."Chojiro je", nastavio je Taads, ali sada više okrenut Inniju, "naučio svoju umjetnost kod

Rikyua, najvećeg majstora čajne ceremonije svih vremena. Ovdje, pogledajte, boja zdjeliceima svrhu bolje istaknuti neobično zelenilo japanskog čaja — a i za oblik vrijede pravila kojaje sva odredio Rikyu, kakav je osjećaj zdjelice u ruci, ravnoteža, osjet na usnama", sada ju jeprinio ustima kao što netko isprobava cipelu, "i, naravno, temperatura: čaj kroz zdjelicu nesmije u ruci biti prevruć ni prehladan, upravo onakav kakav se želi piti... Jesam li položioispit?" iznenada je dodao.

"Sve što ste rekli o podrijetlu imam ovdje", reče Riezenkamp i mahne omotnicom."Trebali biste postati trgovac umjetninama, kvalificiraniji ste od mene."

Taads nije odgovorio. Obujmio je zdjelicu svojim uskim rukama."Želim je imati", reče.Inni je znao da se sada mora raspravljati o novcu, pa se odmaknuo od druge dvojice.

Taads i Riezenkamp nestali su u uredu. Nije trajalo dugo. Kada su izašli, na Taadsovu je licubio prazan, izgubljen izraz. Ima ono što je želio, pomisli Inni, koji je iz iskustva znao da to

60

nije uvijek ugodno. Taads je zdjelicu počeo omatati u veoma tanak papir koji je donio izureda. Pritom ništa nije rekao.

"Za ovu sam svečanu priliku ohladio bocu šampanjca, gospodine Taads", rečeRiezenkamp.

"Baš ste ljubazni, gospodine Riezenkamp, ali ja toga nisam vrijedan. Ali ako mi želitepričiniti zadovoljstvo, tada ga popijte zajedno. Ubrzo ću vas pozvati da sa mnom pijete čaj izove zdjelice. Nadam se da ćete doći obojica." Obojici im je svečano pružio ruku uz neštonalik na naklon i nestao. Kroz izlog su vidjeli kako hoda, indonezijski prolaznik s kutijom.

"Odlazi sa svojim djetetom", reče Riezenkamp. "Znate što, to me uopće ne veseli.Godinama je ovamo dolazio, a sada kada se to dogodilo, tako brzo, prejednostavno zapravo,uopće mi se to ne sviđa. Vjerojatno je stvar u mom odgoju, ali osjećam se baš kao Juda."

"Juda?""Ma ne slušajte me, same gluposti. Ali nedostajat će mi.""On će sigurno još navraćati.""Ne, mislim da neće. Sve te godine želio je jednu stvar, a sada je ima. Ne postoji više

ništa što bi želio. Barem ne od mene.""Kad smo već kod Jude... koliko je stajala zdjelica?""Cifra s četiri nule. Morao je takoreći cijeli život štedjeti za nju. K tomu je novac još i

imao uza se.""Točan iznos? A zdjelicu nije vidio?""Ne znam je li imao još sa sobom, ali odbrojio je koliko sam tražio."Četiri nule, pomisli Inni. To je moglo biti bilo što između deset i devedeset. Ali ako to

Riezenkamp ne želi reći, neće ga pitati. Uvijek će se naći netko tko zna koliko je zdjelicastajala kod Drouota, a ostatak je lako izračunati — to je onda taj Judin faktor.

"Nemam ništa protiv čaše šampanjca", reče."Baš me zanima", reče Riezenkamp dok je točio prvu čašu, "kada će nas pozvati na čajnu

ceremoniju. Jeste li to ikada vidjeli?"Inni niječno odmahne glavom."Nije tako teško", reče trgovac, "ako imate na umu što to znači Japancima. Naravno,

krajnje je ritualizirana.""I vrlo zamorna. Mislim da cijelo vrijeme moraš klečati?""Onda nastupi trenutak kada to više ne osjećaš. Naravno da je besmisleno kada to čini

Zapadnjak. Što se toga tiče, nadam se da će nas taj kalež, ili, bolje rečeno, ta zdjelica mimoići.Jer računajte s tim da je naš usamljeni prijatelj sve točno proučio."

Inni pomisli na Taadsa, koji se sada sa zdjelicom povukao u svoje visoko gorje, poželi otome nešto misliti, ali više nije znao što.

10.

Poziv je stigao nekoliko tjedana kasnije. Kratka je poruka javljala da su Inni iRiezenkamp pozvani, te da ih bez potvrde dolaska očekuje jedne subote u studenome, na dan,kako se poslije ispostavilo, strašne oluje i tuče, no činilo se da čak ni priroda nije imala uplivana domenu Philipa Taadsa budući da je tišina u njegovu potkrovlju u potpunosti nadjačavalavjetar koji je tresao prozore. Nešto se u sobi izmijenilo. Dogodili su se suptilni pomaci čimeje, ako se dobro pogledalo, prostor postao asimetričan. Kakemono s cvijećem je nestao, noumjesto naslikanoga sada je tu bilo pravo cvijeće, tamnoljubičasta i zlatna krizantema, bojejeseni i adventa. Nestala je i knjiga s Kawabatinim portretom. Mjesto održavanja ceremonijenije bilo u sredini sobe nego malo desno u uglu, gdje je na malom kuhalu stajao brončanikotao iz kojeg se parila voda. Na mjestu kakemona s cvijećem sada je visio manji svitak skaligrafskim znakovima. Innija su podsjećali na brzog skijaša koji se ispisivao u svomjurećem spustu niz snježnu padinu.

Taads, koji je vrata ostavio pritvorena, očito je još bio negdje iza svojih zastora.Riezenkamp je pažljivo pogledao kaligrafiju, a onda kleknuo na prostirač pred kuhalom gdjesu bila pripravljena dva veoma malena jastuka. Inniju je dao znak da učini isto.

61

"Ovo više nije šala", reče Inni. "Koliko dugo moramo ovako sjediti?"Ali trgovac umjetninama više ne odgovori i sklopi oči. Oh, da ih netko sada može vidjeti!

Riezenkampovo je odijelo ovaj put bilo od flanela boje antracita. Svoje je velike ruke ispružiopo natkoljenicama zbog čega su manšete dijelom izbile van. Pridržavala su ih dva priličnovelika, zlatna secesijska gumba na kojima je bio optočen tamnoplavi sjaj lapis lazulija. Ista seboja ponavljala na njegovoj svilenoj kravati i gotovo divlje odskakala od blijedoružičastekošulje. Jermyn Street, nagađao je Inni. A cipele od Ageje. Sada je bilo mnogo dražbi uLondonu. Sam je za svaki slučaj obukao nešto šire hlače od kord-samta i žućkastosmeđudolčevitu od kašmira iz Burlington Arcade. Dva Engleza u Japanu, čekaju što će se dogoditi.Klečanje! Koliko je često to činio! Na tvrdim klupama, na granitu, hladnim oltarnim stubama,na mramoru, zlatnim jastucima, pred krevetom u dormitoriju katoličkog internata, u mračnojrupi ispovjedaonice, za kaznu u uglu refektorija dok su svi drugi jeli. Pred BlaženomDjevicom, pred Svetim Srcem, pred Presvetim Sakramentom, pred krstionicama i ljesovima,uvijek taj prepolovljeni stav, neprirodan lom tijela koji treba izraziti poniženje istrahopoštovanje. Pogledao je oko sebe. Gdje se to još može naći, dva gospodina srednjihgodina zajedno kleče pred vatricom u potkrovlju okruženom naletima zimskog vjetra uamsterdamskom Pijpu? Taads je ušao, ili se, bolje rečeno, pojavio iza jednog od svojihzastora koji nalikuju na sjene. Ovaj je put nosio kratak kimono — sličan onome koji je nosiodobitnik Nobelove nagrade u nestaloj knjizi iznad duge halje boje hrđe, kazula iznad albe.Nosio je posudu u kojoj je, kako se kasnije vidjelo, bila voda. Kratko se naklonio, oni su muuzvratili naklon, nestao je i ponovo se pojavio, ovaj put s visokom okruglom, crnomlakiranom kutijicom. Fine su se zlatne niti svjetlucale ispod blistava crnila. Jedno za drugimslijedili su pladanj s malenim kolačima nalik na paštetu, jesenska vatra raku-zdjelice,dugačak, uzak drveni predmet, vrlo jednostavno izrezan od bambusa s malenim zavijutkom nakraju, kao da je na dugom prstu savinut samo zadnji članak. Zatim još neka vrst četkeizrađene od vrlo fine trske ili bambusa, i na kraju široka, pomalo gruba zdjelica i drveni vrčična dugačkom dršku. Taads je sve to postavio oko sebe, bez sumnje na strogo određena mjesta.Svi su njegovi pokreti bili kao u nekog sporog plesača, ali posve sigurni. Tišina je bilaapsolutna. Šuškanje odjeće, šum kipuće vode, naleti vjetra, a ipak je šutnja tako premoćnovladala da se činilo kao da i predmeti, čiju funkciju Inni nije poznavao, na aktivan načinsudjeluju u toj tišini, sami šute, ali svojim savršenim oblicima iskazuju da je tišina smislena.Pogledao je Riezenkampa, ali ovaj nije ni trepnuo. Sjedio je posve nepomično, očiju uprtih umršavu Taadsovu priliku sporih pokreta koja je sjedila nasuprot njemu. Svilenim ubrusomPhilip Taads prebrisao je bambusov štap s udubljenjem na zavinutom dijelu i žlicu s vrčem.Odložio je poklopac teškog brončanog kotla, iz njega izvadio nešto vode koju je ulio u raku-zdjelicu, u tome je oprao četku od bambusa ili pjenjaču ili što je to već bilo. Nakon toga voduje polako izlio u širu, grublju zdjelicu, a rakuzdjelicu obrisao jednostavnom pamučnomkrpom. Inni je gledao kako predmete hvata na poseban način, okreće ih, odlaže, ali kako izašto, nije mogao dokučiti jer unatoč sporosti činilo se kao da se sve brzo odvija, kao da jeposrijedi jedna duga, neprekinuta radnja, duga, zavojita putanja ritualnih zapreka, pri čemuruke povremeno zauzimaju poze plesačica s Balija, u svakom slučaju postaju drugačije,neeuropske ruke. Dugački, tanki štap dvaput je ulazio u lakiranu kutijicu. Inni je vidio sjenuzelenog čajnog pudera kako kiši u vatru boje đumbira. Taads je nakon toga u zdjelicu jednomizlio kipuću vodu iz duboke drvene žlice i mješavinu promiješao brzim, grubim pokretimačetke — ali to se možda ne bi moglo nazvati miješanjem, prije nježnim, a ipak silovitimlupkanjem. Na dnu zdjelice, koja kao da je sada naginjala crvenoj boji, nastalo je pjenušavoblijedozeleno jezerce. A onda su prestale sve radnje. Nije moglo biti tiše nego što je već bilo,no ipak se činilo kao da je tišina još gušća, ili su to oni bili uronjeni u element još opasnijeg,snažnijeg intenziteta. Potom je Taads okrenuo zdjelicu čudnovatom kretnjom desne ruke dokje zdjelica počivala u njegovoj lijevoj ruci, gurnuo je prema Riezenkampu i naklonio se. Iovaj se naklonio. Inni je zadržao dah. Trgovac umjetninama okrenuo je zdjelicu dvaput.(Dva? Više? Kasnije to više nikada neće znati, kao što nikada neće moći razmrsiti cijelo toklupko radnji nabijenih značenjem.) Prinio ju je ustima, dvaput otpio, otpio treći put, pri čemuje malo srknuo, zatim je zdjelicu pažljivo razgledao sa svih strana ne držeći je previsoko,

62

okrenuo ju je dok je počivala u njegovoj lijevoj ruci, ponovo tom čudnom kretnjom premapostojećoj ili zamišljenoj točki, i gurnuo preko prostirača natrag prema domaćinu.

Koliko je često, pomisli Inni, izlijevao ampulu s vodom u zlatni kalež, nakon čega jesvećenik krv razrijeđenu vodom brzim, zanjihanim pokretom pustio da pleše u zlatnomsvjetlu, da bi onda kalež ispio jednim brzim, srčućim gutljajem. Ni kod ove posljednje večerenije bilo drugačije. Svježa voda iz kotlića, očišćena zdjelica, jednake kretnje, jednak naklon, asada je Inni bio taj koji u rukama drži goruću lomljivu formu i pije zatvorenih očiju, pa jošjednom, dok pri trećem gutljaju nije otvorio oči i srknuo zadnje zelene kapljice s tamnog,crvenog, zatvorenog dna. Ovo činite meni na spomen. Kao što je i Riezenkamp učinio,promotrio je zdjelicu sa svih strana, kao da njezin oblik zauvijek želi urezati u pamćenje, te jeokrenuo na stranu za koju je mislio da je dobra i gurnuo natrag prema Taadsu, gotovo žurno,kao da će time otkloniti opasnost. Dok je to činio vidio je da su Taadsove oči uperene u njega,no nije znao vide li ga. Cijelo to lice blistalo je u nedodirljivu zanosu, kao da se Taads nalazina mjestu koje je još dalje i čudnije od onoga u kojem kleče njegovi gosti.

Naklonili su se. Sada je Taads ustao, kao i uvijek jednim protegnutim pokretom, uzeožlicu, poklopac kotlića i zdjelicu za upotrijebljenu vodu. Potom se vratio po lakiranu kutijicu izdjelicu, naposljetku po vodu. Riezenkamp je sada također ustao, a Inni ga je slijedio, smukom jer su mu noge obamrle. Odjednom mu se vrtjelo u glavi. Taads im je prišao idoslovce ih izgurao do vrata.

"Hvala vam, gospodine Taads, ovo je doista bilo posebno", reče Riezenkamp. Taads senaklonio, ali nije odgovorio. Na njegovu se licu pojavio smiješak, čudan i dalek, koji jenaglasio sve što je na tom licu bilo azijatsko. Više ne zna govoriti nizozemski, pomisli Inni.Ili to ne želi. Sada više nitko nije govorio. Taads se još jednom naklonio, rastanak. Oni suuzvratili naklon. Vrata su se zatvorila za njihovim likovima, tiho i odlučno.

11.

Šutke, poput dva lopova nakon velike provale, dvojica su se muškaraca spuštala dugimstubama. Vani je vjetar čekao da ih ošamari tučom. Hodali su zatvorenih usta, kroz oluju doRiezenkampove trgovine. Trgovac umjetninama objesio je pločicu ZATVORENO, navukaozavjese na ulaznim vratima i natočio dvije velike čaše malt viskija — dim i lješnjaci.

"Kada dođe prikladan trenutak", reče, a glas mu zazvuči tako umorno kao što se Inniosjećao, "ispričat ću vam sve o čajnoj ceremoniji. Sve to ima svoju povijest i značenje, moglobi se godinama proučavati." Neodređeno je mahnuo prema ormaru iza sebe gdje su se izazavjese svjetlucali redovi knjiga.

Inni je odmahnuo glavom. "Zasad još ne. Upravo sam joj prisustvovao."Pili su. Vani je oluja zavijala među golim granama, tuča je pravila rupe u vodi kanala

crnoj poput groba. "Bio je to rekvijem s tri gospodina", reče Inni. Riezenkamp ga pogleda ireče: "Možda mu nisam smio prodati tu zdjelicu."

"Glupost." Inni slegne ramenima. Obuzela ga je strahovita tuga. Zbog dvojice Taadsovih,zbog usuda koji ide svojim putem, zbog izgubljenih godina i nemogućeg svijeta. Pogledao jena sat. Pola dva. "Idem pogledati kakvo je stanje na burzi", reče.

Riezenkamp se nasmije. "To vam mogu reći i zatvorenih očiju", i ruku polako počnespuštati nadolje. "Sauve qui peut8", reče.

Sauve moju figu, pomisli Inni i pozdravi.

12.

Sljedećih je dana Inni povremeno dobivao želju da navrati k Taadsu, ali rastanak je bioodveć konačan. Tri tjedna nakon toga primio je telefonski poziv nakon kojeg je nazvaoRiezenkampa.

"Upravo sam razgovarao s Taadsovom gazdaricom. Već ga nekoliko dana nije vidjela, štonije ništa posebno jer se uvijek iskrada — tako je rekla."

63

"I?""Ali sad je od njega dobila pismo u kojem stoji da me mora nazvati.""Što da vam kaže?""Ništa više ne stoji. Morala me nazvati. Pitala me hoću li doći.""Što da napravite?"Triput pogađaj, pomisli Inni, ali ne reče. Na drugoj je strani čuo dubok uzdah."Idete onamo?" upita Riezenkamp."Da, sad idem. Idete li sa mnom?""Svakako." Baš lijepo kako je netko u tri sloga uspio izraziti samosvijest cijele jedne

klase.Našli su se pred Taadsovim vratima i pozvonili kod gazdarice. Riezenkampu je dala ključ."Ne idem s vama", rekla je, "ne usudim se."Ako je Riezenkamp nešto i predosjećao, na njemu se to nije vidjelo. Odlučnom je

kretnjom okrenuo ključ otvorio vrata. Bilo je prazno, zastori su bili maknuti, nikoga nije bilo.Jedino je u sredini sobe, u tisuću komadića ležalo nešto što nije moglo biti ništa drugo doliraku-zdjelica razbijena s velikom snagom. Na blistavoj zlatnoj boji prostirača krhotine suležale poput stvrdnute, sasušene krvi.

"Ovdje više nemamo što tražiti", reče trgovac umjetninama i polako zatvori vrata.

13.

Nekoliko dana nakon što su prijavili nestanak Philipa Taadsa pozvani su u policiju uIjmuidenu kako bi identificirali leš koji je odgovarao danom opisu. Buljili su šutke u plavočudovište na bijeloj plahti i rekli da, to je Philip Taads.

Sada neće biti spaljen smrznuti, nego utopljeni muškarac. Bernard Roozenboom došao jes Innijem i Riezenkampom, iako nitko nije točno znao zašto.

"Može se reći da sam ja bio odgovoran, barem time što sam te poslao Riezenkampu. Akosam dobro shvatio, ovaj bi teist to ionako bio učinio, ali onda barem ti ne bi imao nikakveveze s tim."

Kremiranje je bilo održano na groznome mjestu na rubu grada gdje nijedan od njih trojicejoš nikada nije bio. Bernardov je Rover vozio praznim, sivim predgrađem punim bolnica itvornica.

"Nije baš put do raja", reče Bernard.Bili su jedini. Lijes je stajao pod sivim prekrivačem na postolju s četiri buketa cvijeća,

jedan iz Taadsova ureda, lijepe kate."Nema minjana9", promrmlja Bernard — a Inni se iznenada sjeti jedinog događaja kad je

Bernarda Roozenbooma vidio dotučena. Bilo je to u Firenci, prije mnogo godina. Obilno suručali kod Doneyja i bez nekog cilja hodali gradom. Odjednom su se našli pred dojmljivom,iako ne prevelikom građevinom. "Gle, sinagoga", rekao je Bernard, te uđoše. Nakon raskošifirentinskih crkava, unutrašnjost je bila blagotvorno jednostavna. Unutra je bio samo jedančovjek, koji je u potpunoj tišini gledao preda se. Točno u pet sati, kada je zvono obližnjecrkve odzvonilo, ušao je čovjek u punom ornatu i sjeo. I on je gledao preda se. "O, Bože",začuo je Inni Bernarda. "Šabat je, a tu nije minjan." A kada ga je Inni upitno pogledao, reče:"Ako nema desetorice punoljetnih muškaraca, gazzan10 ne može početi." I dalje je bilo posvetiho. "Koliko dugo tako sjede?" upita Inni. "Sat vremena", glasio je odgovor. U tih satvremena imao je osjećaj da gleda kako se Bernard Roozenboom smanjuje. Dva su turista ušla,ali su ustrašeno otišla. Nakon sat vremena gazzan je ustao i nestao, a i oni su izašli. Bernard otome nikada više nije rekao ni riječ, a ni Inni, no to je bilo zato što nije znao što bi trebao reći.

Čovjek u crnom odijelu prišao je Riezenkampu i nešto upitao. On je odmahnuo glavom,ne, nitko ne želi ništa reći. Pritiskom na dugme pokrenula se traka s trećom Bachovomsuitom. Lijes je nestao prije nego što je završila. Cijeli je obred, ako se to tako može nazvati,trajao pet minuta. Tada je svijet završio s Philipom Taadsom. U trenutku kada su izašli,mrtvac je u obliku siva, mokra snijega padao po ramenima njihovih kaputa. Jedino što je

64

nedostajalo bio je golub.

Te je noći Inni sanjao obojicu Taadsovih. Jedan smrznut, drugi utopljen, tako su sepojavili na prozoru njegove spavaće sobe u navali besmislena, barbarskog veselja, zagrljeni,nečujno vičući. Inni je ustao, otišao do prozora iza kojeg se nije vidjelo ništa osim njihanjagrana sličnih kosturu, pokrivenih sjajnim ledom. Očito, dakle, postoje dva svijeta, jedan ukojem su prebivali Taadsovi, i drugi u kojem ih nije bilo, a on se na sreću još uvijek nalazi uovom drugom.

Na dan kada mu bješe dosuđeno samožrtvovanje, Rikyu11 pozva glavne učenike naposljednju čajnu ceremoniju. U ugovoreno se doba gosti tužno okupile u trijemu. Dok supogledali po vrtnoj stazi, činilo im se da drveće dršće, a u šumom lišća kao da razabirušapate dubova beskućnika. Poput veličanstvenih stražara pred vratima Podzemlja, stajahusive kamene svjetiljke. Val rijetkoga miomirisa doprije iz čajne sobe; tim se znakom gostipozivaju da uđu. Jedan po jedan krenuše i zauzeše mjesta. U tokonomi visi kakemono —čudesan zapis nekoga starog redovnika o prolaznosti svih zemaljskih stvari. Pjevanje jekotlića, dok vri nad žeravnikom, poput cvrčanja cvrčka koji oplakuje odlazak ljeta. Ubrzodomaćin uđe u sobu. Svatko po redu bude poslužen čajem, i svatko po redu tiho iskapljuješalicu; domaćin posljednji. Po ustaljenoj etiketi, glavni gost zamoli da mu se dopusti darazgleda čajni pribor. Rikyu meće preda nj razne predmete, i kakemono. Pošto svi izrazišedivljenje njihovoj ljepoti, Rikyû darova svima okupljenima po jedan za uspomenu. Samozdjelicu zadrža. "Nikad više ovu šalicu, okaljanu usnama nesreće, nitko neće upotrijebiti. "Čim to izreče, razbi je na komadiće.

Kakuzo Okakura, Knjiga o čaju

Bilješke

Intermezzo

1 Provo - pokret mladih koji je nastao u Amsterdamu sredinom šezdesetih; bune seprotiv autoriteta, ali i onečišćenja okoliša, često organizirajući akcije nalik na happeninge;sedamdesetih njihove ideje nastavljaju Kabouters (nizoz., patuljci).

2 Amsterdam sredinom šezdesetih nazivaju "magičnim središtem svemira" jer privlačiraznorazne alternativce sa svih strana svijeta.

Arnold Taads

1 treize, Thérèse, ne perd jamais — trinaest, Thérèse, nikada ne gubi2 Louis Couperus (1863. — 1923.), Paulus Adrianus Daum (1850. — 1898.) i Maria

Dermout (1888. — 1962.) — nizozemski pisci koji su dio života proveli u Indoneziji, što jeutjecalo na njihova djela.

3 gigot — but (franc.)4 Ich war befreundet mit eurem Dichter Schlauerhof - Družio sam se s vašim pjesnikom

Schlauerhofom; Jan Jakob Slauerhoff (1898. 1936.), nizozemski pjesnik, sanjario o brodu idalekim morima; kasnije kao brodski liječnik, što je morao postati po želji roditelja, putuje naDaleki istok i u Južnu Ameriku.

65

Philip Taads

1 Boonakker polje graha (niz.)2 Narančasti — narančasta je boja nizozemske kraljevske obitelji.3 Lodewijk van Deyssel (1864. — 1952.) — nizozemski ekscentrični kritičar i

romanopisac, jedna od ključnih figura među nizozemskim autorima osamdesetih godina 19.stoljeća, koji je dizao prašinu svojim stavovima i dendijevskim izgledom.

4 Inni. Qa me fait rire. — Inni. Od toga me hvata smijeh, (franc.)5 Appel na nizozemskome znači "jabuka", ali zapravo se misli na Karela Appela,

poznatoga nizozemskog apstraktnog slikara, jednog od članova umjetničke grupe Cobra izranih pedesetih.

6 Omnivore, omnifume, omniboit, omnivoit onaj koji sve pojede, sve popuši, sve popijei sve gleda (mješavina lat. i franc.)

7 Munttoren — toranj, nekoć u sastavu gradskih zidina, a danas jedna od amsterdamskihznamenitosti, ime je dobio po tome što je u 17. stoljeću služio kao kovačnica novca.

8 Sauve qui peut — Spašavaj se tko može (franc.)9 minjan — najmanje deset odraslih muškaraca starijih od trinaest godina koji čine

potrebnu molitvenu zajednicu za židovsko bogoslužje.10 gazzan pjevač u sinagogi (jidiš)11 Rikyu (1521. — 1591.) — veliki majstor čajne ceremonije, prijateljevao je s Taikom

Hideyoshijem, okrutnim i sumnjičavim vladarom i vojskovođom, koji ga je zbog urote drugihljudi osudio na smrt; jedina mu je povlastica bila umrijeti od vlastite ruke.