Robert GaillardRobert Gaillard

MARIJA S ANTILA MARIJA S ANTILA

3 i 43 i 4

ZamkeZamke

Sadržaj

PRVI DIO: GENERALICA....................................................................................................................401. LOUISA I REGINALD................................................................................................................................................................................ 502. GOSPOĐICA DE FRANCILLON NALAZI SMISAO SVOG ŽIVOTA..........................................................................................1503. POGREB...................................................................................................................................................................................................... 2004. RJEČKANJA OKO MRTVACA...............................................................................................................................................................2605. VITEZ DE MAUBRAY SPREMA RATNI PLAN..............................................................................................................................3206. MERRY ROOLS SE SASTAJE S KOLONISTOM PLAINVILLEOM...........................................................................................3607. NOĆNI POSJET KOJI BI MOGAO BITI I LJUBAVNA SERENADA..........................................................................................4108. PRIJE ZASJEDANJA SAVJETA.............................................................................................................................................................4909. ZASJEDANJE VRHOVNOG SAVJETA................................................................................................................................................5410. MAJOR MERRY ROOLS NE GUBI VRIJEME..................................................................................................................................59

DRUGI DIO: GUSARI S OTOKA MARIE-GALANTE..................................................6601. U UVALI CAYES DE FER.......................................................................................................................................................................6702. KRŠTENJE I GOZBA................................................................................................................................................................................7103. EKSPEDICIJA KAPETANA BAILLARDELA....................................................................................................................................7404. FREGATA »PRINCE HENRI IV« - KAPETAN LA CHAPELLE.................................................................................................7905. KOD KAPETANA LE FORTA...............................................................................................................................................................8206. BAILLARDEL PROTIV LE FORTA.....................................................................................................................................................8907. LE FORT I BAILLARDEL NE MOGU SE SL0ŽITI.........................................................................................................................9308. LE FORT I BAILLARDEL POSTIŽU SPORAZUM.........................................................................................................................9809. KOD »VRIJEDNOG KONJA«..............................................................................................................................................................10210. VITEZ DE VILLERS.............................................................................................................................................................................. 10711. KOD VITEZA LONGUEVILLIERSA DE POINCYJA....................................................................................................................11112. SANKCIJE VITEZA DE POINCYJA...................................................................................................................................................115

TREĆI DIO: MOĆ I LJUBAV..........................................................................................12101. ZMIJA GRADI SVOJE LEGLO............................................................................................................................................................12202. UROTNICI................................................................................................................................................................................................ 12903. MARIJA ODLUČUJE POSJETITI MAJORA A MAUBRAY ISKORIŠTAVA NJENU ODSUTNOST................................13604. MAUBRAY OTVORENO POKAZUJE SVOJE LICE......................................................................................................................14105. MARIJIN SUSRET S MAJOROM.......................................................................................................................................................14506. MAUBRAYEV SUSRET S JOŠ JEDNOM LJUBOMORNOM ŽENOM.....................................................................................15107. JULIJA........................................................................................................................................................................................................ 15508. PORAZ ZALJUBLJENOG DIPLOMATE..........................................................................................................................................16109. GOSPODAR U SVOJOJ KUĆI..............................................................................................................................................................16710. BAILLARDELOV POVRATAK.......................................................................................................................................................... 17311. MARIJA ŽRTVUJE SVOG NAJVJERNIJEG SLUŽBENIKA........................................................................................................178

ČETVRTI DIO: LE FORT U FRANCUSKOJ................................................................18701. IZLAGANJE GLEDIŠTA.......................................................................................................................................................................18802. ZAVJERA PROTIV OCA FEUILLETA.............................................................................................................................................19303. VITEZ DE VILLERS IMA RAZLOGA DA BUDE ZADOVOLJAN SA LE FORTOM............................................................19604. RADOST I RAZOČARANJE GOSPODINA DE VILLERSA........................................................................................................20105. LE FORTOVO RAZOČARANJE.........................................................................................................................................................20306. LE FORT STAVLJA SVE NA KOCKU..............................................................................................................................................20607. KAPETAN LE FORT GOVORI O SEBI............................................................................................................................................21008. PUSTOLOVINA SE ZLO ZAVRŠILA................................................................................................................................................21609. POSAO KRIMINALISTIČKE POLICIJE..........................................................................................................................................22010. U LOUVREU............................................................................................................................................................................................ 22611. KOJU ULOGU IGRA JACQUES TARDIEU?....................................................................................................................................22812. LE FORT ŽELI ISKORISTITI PRILIKU ALI ZA TO NEMA VREMENA...............................................................................23113. KARDINAL.............................................................................................................................................................................................. 23914. VEČERA.................................................................................................................................................................................................... 24615. LE FORTU PRIČAJU O KRALJU-SUNCU.......................................................................................................................................25216. LE FORT MISLI DA SNIVA BAJKE..................................................................................................................................................25517. KRALJ........................................................................................................................................................................................................ 258

18. LE FORT NE VJERUJE SVOJIM UŠIMA.........................................................................................................................................26119. IZNENAĐENJE OCA FAUVELA.......................................................................................................................................................265

PETI DIO: POVRATAK NA OTOČJE...........................................................................26901. ZASJEDA................................................................................................................................................................................................... 27002. MERRY ROOLS DE GOURSELAS BILJEŽI JOŠ JEDAN USPJEH...........................................................................................27403. MERRY ROOLS GUBI SVAKU NADU.............................................................................................................................................27904. POBUNA U CASE-PILOTEU..............................................................................................................................................................28205. REGINALD NE GOVORI UZALUD..................................................................................................................................................28606. DOGAĐAJI SE UBRZAVAJU...............................................................................................................................................................29107. RUŠI SE MARIJINA VLAST................................................................................................................................................................29508. POBUNA U PRECHEURU...................................................................................................................................................................30009. PRVI USTUPAK..................................................................................................................................................................................... 30310. OPOZIVANJE REGINALDA................................................................................................................................................................30811. MERRY ROOLS, POŠTO JE POSIJAO VJETAR, BOJI SE DA ĆE POŽNJETI OLUJU........................................................31312. 22. SRPNJA 1658..................................................................................................................................................................................318

ŠESTI DIO: GUSAR NJEGOVA VELIČANSTVA.........................................................32501. U ZATVORU............................................................................................................................................................................................ 32602. SUMNJE, ILUZIJE I NADE..................................................................................................................................................................32903. BANKET U BASSE-TERREU.............................................................................................................................................................33304. U TVRĐAVI SAINT-PIERRE.............................................................................................................................................................33705. OPREZNOST OPOMINJE PLAINVILLEA......................................................................................................................................34206. LE FORT BACA SIDRO PRED CARBETOM.................................................................................................................................34407. BOMBA U TVRĐAVI SAINT-PIERRE............................................................................................................................................34908. SAVJET...................................................................................................................................................................................................... 35209. OSLOBOĐENJE ZATVORENIKA.....................................................................................................................................................35510. BAILLARDEL SE SASTAJE S LE FORTOM..................................................................................................................................35911. RIJEČ KAPETANA LE FORTA..........................................................................................................................................................36212. LE FORTOVA PRAVEDNOST...........................................................................................................................................................36513. LE FORT SE SASTAJE S MARIJOM.................................................................................................................................................36914. JULIJINO SRCE.......................................................................................................................................................................................37515. PLAINVILLE I DESMARETZ.............................................................................................................................................................38216. IZNENAĐENJA KAPETANA LE FORTA.......................................................................................................................................385

PRVI DIO

GENERALICA

1.

LOUISA I REGINALD

Delegacije su jedna po jedna napuštale Gorski dvorac, nakon što su odale posljednju počast posmrtnim ostacima Jacquesa du Parqueta. Po šljunkovitoj cesti, koja je vodila prema Saint-Pierreu, milila je duga povorka baklji čiji je plamen sablasno titrao.

Reginald de Maubray zadržao se dugo na terasi, udišući s užitkom svježi noćni zrak i kujući pri tom planove. Nimalo ga nije zanimala pratnja oca Hampteaua, paraliziranog crkvenog dostojanstvenika, kojeg su na nosiljci nosile četiri sluge, niti zapregnuti konji La Garennea, Houssayea i kapetana Baillardela, koji su nestrpljivo kopkali nogama.

Pred njim se uzdizao ogromni, prijeteći masiv vulkana Pelee. Za vrijeme posljednje erupcije nije bio prisutan, ali je štetu mogao procijeniti prolazeći ulicama Saint-Pierrea, koje su mjestimično još bile zatrpane gomilama pepela i pune čađavih zgarišta.

Grad se s druge strane strmo spuštao prema moru. Svjetla su se palila jedna za drugim. Među njima je jasno razabirao svjetla destilerija i usidrenih brodova u luci. U dubokoj noćnoj tišini čuo je neprekidno brujanje mlinova za šećer kojih se dim poput oblaka širio padinom brda.

Živeći dugo u tropskim krajevima, odavno se navikao na onu čudnu zebnju koja obuzima čovjeka kad se spusti mrak.

Znao je da taj nagli nadolazak noći najviše plaši crnce po kolibama koji su vjerovali i strašili se zombija, duhova uskrslih mrtvaca i raznih utvara...

No, u ovom času, kad mu se smiješila velika budućnost, dušu mu je ispunjala neka radost, veselje i vedrina puna nade. Činilo mu se da treba samo ispružiti ruku i zgrabiti sav ovaj sumorni krajolik koji će jednog dana postati njegovim vlasništvom.

Bio je zahvalan sudbini, koju mu je uvijek bila sklona i stvorila ga slikarom, metodičnim, ali bez osobitog talenta, koji je znao tu svoju malu nadarenost iskoristiti u poslovima koji su ga obogatili. Sudbina ga je i dovela ponovo u ove krajeve, baš u ovom uzbudljivom i značajnom trenutku; sudbina ga je, najzad, učinila lijepim plemićem kojemu su se žene teško mogle oprijeti...

I posljednji članovi Vrhovnog savjeta odoše cestom prema Saint-Pierreu. U dvorištu ostaše samo dva konja: redarstvenog službenika Duviviera i Merry Roolsa. Vjerojatno će se ova dva čovjeka zajedno vratiti u tvrđavu.

Maubray se, doista, nije prevario. Uskoro su dva posjetioca izišla iz velike kuće, naklonivši se Mariji koja ih je ispratila, hrabreći je i suučestvujući u njenoj boli. Marija se lako naklonila. Maubray je opazio njen odlučan, hladan i lucidan izraz lica, kao i njenu veliku snagu volje dok je odgovarala dvojici ljudi.

Najzad su Merry Rools i Duvivier uzjahali. Kopita su snažno odjekivala po kamenim pločama dvorišta, ali se na cesti taj odjek sve više gubio.

Trenutak nakon toga pojavio se Desmaretz i zatvorio visoka ulazna vrata s rešetkama.Shvativši da više nema što raditi na terasi, Maubray odluči da će se ponuditi za stražarenje

uz mrtvaca.Uđe u kuću i naiđe na izbezumljenu Juliju, koja je hitala kao da mora obaviti važan posao, a

u stvari bila toliko zbunjena da ništa korisno nije bila u stanju učiniti.- Dobar dan, Julijo! - dobaci joj on veselo, srdačno se smiješeći.- Dobar dan, viteže - odvrati sobarica. - Tužnog li dana, dobri bože...!- Na žalost! - suglasi se i on, obuhvativši je pogledom, želeći utvrditi što mu se na ovoj

lukavoj sobarici svidjelo, što ga je na njoj uzbuđivalo. - Kolonija je doživjela težak gubitak; ona toga još nije svjesna, ali će se uskoro uvjeriti...

To isto je već prije bezbroj puta ponovio Mariji ne zato da ga ona čuje već što je smatrao da to treba reći baš on, koji za Parqueta nikad nije osjećao posebnu sklonost, već je, naprotiv, na njegovoj smrti gradio cijelu svoju budućnost.

Julija zagnjuri svoje lice u pregaču i tiho zaplače. Škot se nasmijao. Nije mogao vjerovati da je ova služavka bila toliko privržena svom gospodaru i da iskreno lije suze.

Približi joj se, obgrli je oko ramena, sagne s k njenu licu kao da je želi utješiti:- Mala moja Julijo - tiho joj šapne - nadam se da ste mi pripremili sobu...Ona ga začuđeno pogleda.- Kako? - nastavi on, stegnuvši je još jače k sebi. - Kako? Zar vas gospođa du Parquet nije

obavijestila da ću ovdje spavati? Bože dragi - reče nakon male stanke, jer Julija nije ništa odgovarala - ta nesretna žena toliko je obrvana tugom...! Shvaćam da je zaboravila na mene. No, ne smeta! Neću, valjda, Julijo, provesti noć na terasi ili u daščari s ruljom crnaca, fuj!

- Ako imate prtljag, odnijet ću vam ga gore. Pripremit ću vam sobu u kojoj ste spavali i prošli put...

- Hvala - reče joj, držeći je još uvijek oko ramena.Pokuša se osloboditi njegova zagrljaja, jer je tuga bila, očito, jača od njene želje da se

prepusti milovanju. Obrisavši suze, podrugljivo i drsko reče:- Da, viteže, istu sobu... Tako će gospođica Louisa znati gdje će vas naći...!- Vidi ti male bezobraznice! - otpovrne on ne podižući glas. - Zločesta klevetnice!To je izgovorio smijući se, stežući je još jače i potpuno je i čvrsto obuhvativši. Približi zatim

svoje usne njenu uhu, i kao da se šali, ugura svoj nos u njenu bujnu kosu, nastojeći joj poljubiti mesnatu usnu resicu. Julija se mlako opirala.

- No, no! - umiljato će on. - Nadam se da onaj naš doživljaj niste zaboravili.Ona se naglo otrgne i udalji:- Nakon gospođe, Louisa, a nakon Louise, ja! Tu su još i dvije tamnopute: Cephyse i

Clematite... U svakom slučaju lako ćete naći još koju ako vam se robinje ne gruste...- Ne. Jedna po jedna, a zasad, Julijo, dovoljni ste mi vi! - Rekao je to šaljivo, ali je, ne

uvrijedivši sobaricu, izrazio ono što je duboko u sebi i mislio.Bio je on čovjek lakih i brzih osvajanja, što nije baš ni zahtijevalo neku osobito veliku

umješnost. Pomislio je na trenutak i na Cephysu i Clematitu. Sjećao se tih dviju snažnih matrona, masna i svjetla lica, debela i mlohava tijela. Naravno, one mu nisu bile važne, ali je ipak i na njih mislio. Crnci su mu bili odvratni, gadili su mu se. Prema crnkinjama je, međutim, gajio blaže osjećaje. Da li stoga što su ga one seksualno privlačile ili što ih je priroda obdarila dražima kojih nije bilo u njihovih muškaraca, on to nije znao!

- Što se crnkinja tiče - odvrati još uvijek u šali - čekat ću da se s nekom od njih nađem na kakvu pustom otoku pa da učinim svoje...

- Vi ste to i kadri! - poviče Julija.- Zaboga!- Odvratni ste, viteže! Da sam ja muško, činilo bi mi se da spavam sa životinjom, kad bi mi se

crnkinja našla u krevetu.- Da li su vam isto tako odvratni i crni ljepotani, moja lijepa sobarice?Julija slegne ramenima i htjede se udaljiti, ali je on iznenada hitro zgrabi za ruku i vrati u

svoj zagrljaj.- Vjerujem - reče - da niste zaboravili put do moje sobe... Oh, uvjeren sam u to, doista...Pokuša je poljubiti, šapćući:- Da vidim imaju li vaše usne još uvijek onaj okus nezrela voća koji mi se toliko sviđao!- Ostavite me! Može naići gospođa... a što bi tek onda bilo?- Gospođa je u dubokoj tuzi - odvrati vitez pomalo oštro. - Ne mislite na nju. E, pa do skorog

viđenja, Julijo! Ako je potrebno, pospite put bijelim šljunkom da biste ga ponovo našli.- Ne večeras!

- Zašto?- Oh, viteže - uzvikne zaprepašteno - baš večeras...?! A moj gospodar...? Tu pokraj... Zar niste

na to pomislili?... Ne sutra, sutra...- Ozbiljno - upita on kao da je izvanredno veliku važnost pridavao njenoj noćnoj posjeti.- Da - ustvrdi ona - sutra...!Misao na mrtvog gospodara oslabila je i iščezla zajedno s njenim otporom. Prišla je

Reginaldu i najednom mu se bacila oko vrata i strasno ga poljubila kao zalog datom obećanju.Pobjegla je hitro kao srna. Reginald je gledao za njom diveći se svježini koju je sačuvala, iako

tropska vrućina na ljude ostavlja snažan trag.Zatim mu misli skrenu na Mariju. Sjeti se njene vitke i stroge pojave. Mada je prevalila

četrdesetu, sve te godine nisu na njoj ostavile vidljivih tragova. Pa ipak vitez Maubray je s punim pravom mogao pretpostaviti da je život što ga je provodila morao na njoj ostaviti svoj žig. Naime, ono što je o njoj znao, uvjerilo ga je da joj život nije bio bez mana i ljage. Znao je za njene brige, koje su je neprestano mučile, za njeno dugo čekanje da se du Parquet vrati iz zatočeništva; znao je za njena povremena ljubakanja koja, u stvari, nisu prelazila stanovitu mjeru, ali koja su, kao i svako zabranjeno voće, sadržavala otrov jer i nisu bila drugo do zabranjeno voće.

Kad je Julija napokon ušla u smočnicu kod Cephyse i Clematite, koje su kriještale kao papige, trudeći se uzalud da priguše te svoje unjkave glasove, on učini kretnju kao da bi bilo najbolje da sve to pošalje do vraga bez trunke žaljenja jer drugdje ima pametnijeg posla te, možda, ne bi bilo s gorega da požuri.

Uputi se stepenicama polako se penjući. U kući je vladala duboka tišina, kao da nikoga nema u njoj. Nisu se više čuli ni glasovi crnkinja. Taj duboki mir narušavao je pokatkada jedino kristalno zvučni vrisak malog guštera koji je jurio po zidu u potrazi za svojom ženkom.

Pitao se što sada radi Marija. Zamišljao ju je pokraj odra pokojnog generala. U mislima je vidio i njegovo mršavo lice, ispijeno patnjama duge i spore agonije. Budući da je pretpostavljao da je general umro smireno, uvjeren da će njegovo djelo biti dovršeno, da će mu žena biti pravi nasljednik, a kasnije i sin, vitez je bio siguran da je Marija, u svojoj smirenosti i spokojnosti, sačuvala snagu duha, u što se on, uostalom, mogao uvjeriti kad ju je pokušao bodriti zbog nesigurne njene budućnosti.

Stigao je do vrata Louise Francillon. Premda to nije želio, čuo je glasove iz sobe. Kao i svi ostali u kući, i Louisa je govorila ozbiljno i tiho, moleći djecu da budu mirna i tiha. Ali kao da je govorila zidu - mali se Jacques, kojemu je tada bilo tek jedanaest godina, bezobrazno i glasno rugao svojoj guvernanti.

Maubray se sjetio noći kad je prvi put Louisu počeo podučavati u ljubavi. Pitao se da li se i ona toga sjeća, osim ako nije poslije toga imala, možda, novih sličnih doživljaja, pa zaključi: »Doznat ću ja to brzo. Louisa će dobro poslužiti mojim budućim planovima za koje sam se već prilično pripremio.«

Isceri se tiho i podrugljivo, te se polako i raspoloženo udalji.Svaki put kad je dolazio u Gorski dvorac, stanovao je u sobi na desnoj strani hodnika. Soba

još nije bila spremljena, ali će Julija uskoro donijeti prtljag i pospremiti krevet. Prazan krevet nije privlačio viteza!

Marija je bila tu, blizu, uz pokojnika. Večeras na nju ne treba računati. Ona se sva predala svojoj boli i razmišljanju. Pred njom je zjapio ponor koji treba nečim ispuniti.

Učini nekoliko koraka i zaustavi se pred odškrinutim vratima mrtvačke sobe. Zraka svjetlosti probijala se kroz duboku tamu u koju je utonulo stubište. Kroz pritvorena vrata prodirao je gorkasti miris lovora, svijeća i ustajale vode, kakav je Maubray osjećao čim bi se približio škropionici u bilo kojoj crkvi Francuske u koju bi ušao. Morao se sada pribrati i uspokojiti, i vjerojatno bi u tom i uspio, da mu mozgom nisu vrvjeli sve novi i novi planovi, povezani za smrt generala.

Tiho pokuca na vrata pa ih zatim otvori.Marija ga je sigurno čula. On se već pobrinuo da oglasi svoj dolazak, ali se ona nije ni

okrenula ni pomakla. Nalazila se u položaju u kakvom ju je i zamišljao: klečala je na jastučiću uz mrtvački odar, sklopljenih ruku, sagnute glave, u dubokoj i vrućoj molitvi. S obje strane kreveta gorjele su voštanice, čiji je plamen treperio na najmanji dašak, uvećavajući sjene što su se ocrtavale na zidovima u obliku demonskih, zastrašujućih likova.

Prilazio je na prstima. Uza svu opreznost njegove su čizme škripale, ali Marija se ni sada nije pomakla.

Kad je stigao do nje, prekrižio se i kleknuo da oda počast mrtvacu, kao što je to vidio činiti pred velikim oltarom u katoličkim crkvama.

Marija je ostala nepomična kao da je slijepa i gluha.Reginald upre pogled u mrtvaca, sličnog izbičevanom Kristu, napete kože voštane boje na

ispaćenu licu, utanjenog istaknutog nosa, stisnutih usana, izbočenih jabučica. U tom tijelu, koje je napustio život, nazrije- vala se još ona snaga i veličina, koje su ga dugi niz godina vodile i tjerale uvijek naprijed. Uzvišeni izgled generala ostavio je na nj tako snažan dojam da je zaboravio sve svoje planove buduće slave i prikovao ga u mjestu kao da je učaran. No, on nije bio čovjek koji bi se dao zbuniti. Brzo je došao k sebi, kleknuo uz Mariju, ali se nije kao ona prepustio dubokoj žalosti. Nije je gledao dok je umiljatim, tihim i polaganim glasom, kao da ispotiha pjeva neku liturgijsku pjesmu, šaptao:

- Draga Marijo, shvaćam vašu tugu i dijelim je s vama... Dozvolite ipak svom prijatelju da vas sačuva duševne klonulosti koja vam prijeti ako se potpuno prepustite svojoj boli. Vi znate da vam je potrebnije no ikad da budete pri tjelesnoj i duševnoj snazi...

Marija se prekriži i pogleda viteza:- Reginalde - reče - zamislite, nikad ga više neću vidjeti! Pa bih htjela barem ove posljednje

trenutke provesti s njim.- Naravno - reče on. - Daleko sam od pomisli da vas otrgnem od njegovih zemnih ostataka.

Naprotiv! Htio sam samo, draga, da vam se i ja pridružim. Potreban vam je odmor i ja vas želim zamijeniti...

- Radi se i o njemu i o meni - primijeti ona. - što sam duže s njim, čini mi se da ću ga duže očuvati za se. Vi ne možete shvatiti što to znači da će sutra sve biti gotovo i da nikad, nikad više, neću vidjeti ovo lice, ovo biće koje mi se oduzima zauvijek!...

- Ja to mogu shvatiti, Marijo, i te kako mogu. Ali sutra vas očekuju veliki i teški zadaci... Poslušajte me, prijateljice, i ostanite ovdje do pola noći, a onda ću vas ja zamijeniti...

Razmišljala je, promatrajući hladno tijelo generala. Otimala se umoru, ali je u sebi morala priznati da vitez ima pravo. Njena dužnost tek počinje i bit će teška, teža nego što je bila mužu joj. Ona je, najzad, samo žena i mnogi iz njene okoline, mnogi iz Vrhovnog vijeća sigurno misle da će lako iskoristiti krhkost i slabost za koje kažu da su svojstva njena spola. »Ali će se prevariti!« - govorila je u sebi. No, da ih u to uvjeri, potrebno je da sačuva snagu i sposobnost.

- Čujte, Reginalde - složi se ona - ostat ću do pola noći, a onda ću zamoliti Louisu da me zamijeni na straži. Morate imati na umu da nam je ona u rodu. No, Louisa je slabašna i nježne prirode... Vi ćete je kasnije zamijeniti. Hvala vam, viteže, na vašoj odanosti i izrazima prijateljstva koje nam iskazujete u ovim teškim trenucima...

Reginald ustane.- Ostanite, Marijo - reče. - Ne brinite ništa. Posjetit ću gospođicu Francillon i s njom ću sve

urediti. Ostanite do ponoći i onda idite na počinak koji vam je prijeko potreban.Uputi mu tužan osmijeh i tiho zahvali. Reginald se elegantno pokloni, još jednom pogleda

mrtvaca i na prstima se povuče prema vratima.Kad je izišao, zatvorio je za sobom vrata, bez mnogo obzira prešao preko stubišnog

odmorišta i uputio se niza stepenice.Kad je stigao u prizemlje, susretne Juliju.

- Viteže, vaša je soba spremna! - odmah će ona.On je pohotno uhvati za bradu.- Nadam se da je krevet udoban - nato će vitez.- Ne volim krevet podvučenih pokrivača, a obožavam svježe plahte. Budući da ću tek malo

odspavati, želim da bude što je moguće ugodnije.- Mislim da ćete biti zadovoljni - reče ona i učini pokret kao da će poći. No, on je kao i prije

hitro uhvati:- Julijo - šapne joj tiho u uho - mislim da ću ovdje ostati dugo, vrlo dugo... Da li će vam biti

drago ako ostanem u ovoj kući?Ona se vragoljasto nasmiješi i sumnjivo kimne glavom:- Bojim se da vaša prisutnost ne bude uzrokom kakve sablazni. Pijevac među kokicama

uvijek je opasan napasnik - dobaci ona, prasnuvši u smijeh. - U kući su same žene...- Pst! Pst!Htio joj je još nešto reći, ali je ona umakla i pobjegla u smočnicu. Pomisli da mu sada valja

poći k Louisi Francillon, koja je vjerojatno spremila djecu na spavanje. Nesvjesno pogleda prema odmorištu i uputi se stepeništem.

Njegove visoke čizme škripale su po stepenicama, ali on ni ne pokuša pritajiti korake. Kad je stigao do djevojčine sobe, pokuca. Začu se Louisin glas:

- Uđite!Polako pritisne kvaku na vratima, uđe i za sobom zatvori vrata:- Dobra večer, draga...!Louisa je u ruci držala mjedeni svijećnjak i prekopavala po nekakvu kovčegu. Naglo se

okrenula, tako da se svijeće umalo nisu ugasile. Pri tom je ispustila komad tkanine kojim bijaše zaokupljena i rukama snažno pritisne grudi.

- Reginalde! - poviče.Za trenutak se zbunila, potraži gdje će položiti svijećnjak, stavi ga na stočić i onda mu priđe.On je nepomično stajao nasred sobe, kao da ju je čekao. Raširio je ruke pozivajući je u

zagrljaj. Ona se priljubi uz njegova prsa uzbuđena, dršćući cijelim tijelom kao mlada promrzla životinjica željna topline.

Nije uspjela riječi reći, samo je šaptala njegovo ime ponavljajući ga neprestano, kao kakvu divnu glazbu što uspavljuje.

- Reginalde! Reginalde!Nježno ju je tapšao po leđima kao što se tapše dijete da bi ga se utješilo.- Louisa, došao sam samo da vas vidim. Maloprije sam čuo maloga Jacquesa kako vas ljuti,

ali nisam htio ući bojeći se da vas ne ometem u vašem poslu.- Jacques još ne shvaća što se događa - Louisa ga pokuša opravdati - nije svjestan koga je

izgubio.Djevojka tiho zajeca na njegovim grudima; bojeći se da mu svojim suzama ne uprlja čipkasti

prsluk i zgužva lijepe nabore njegova ovratnika, neprimjetno je udalji od sebe.- Vi plačete, Louisa? - upita vitez, zatim kašljucne i nadoda. - Oh, shvaćam vašu tugu...Ona mu se objesi o vrat i tako ga jako stisne da su joj se nokti žarili u njegovo meso:- Ne plačem zbog tuge - reče nekako razdraženo, što iznenadi škotskog plemića, naviknutog

da u mladoj djevojci vidi bezličnu, povučenu i nježnu dušu. - Ne plačem zbog tuge, već zbog radosti što vas opet vidim, dragi Reginalde!

Nato podigne prema njemu svoje uplakane oči, u kojima su se suze zrcalile kao kapljice rose. On joj se zagleda u zjene i ponovo joj se nasmiješi. Htjede se odmaknuti od nje, ali se ona

tako prilijepila uza nj da se jedino silom mogao odvojiti od nje. Licem joj ovladao takav silan zanos da su joj usne drhtale, a očni kapci treptali.

Louisa je doista bila izvan sebe. Prisutnost Reginalda rasplamtjela je u njoj ponovno strast, koju je krila od svakoga u Gorskom dvorcu, čuvajući tu tajnu duboko u sebi. Svake ju je noći proživljavala u svom krevetu, prizivajući one kratke trenutke putene naslade koju je upoznala u vitezovu zagrljaju. Pitala se da li se ljubavna sreća nalazi jedino u toj kratkotrajnoj igri, koja ju je ispunjala slašću i koju je neprestano željela ponovno doživjeti.

I sad su se sve te želje opet razbuktale u dodiru s njegovim tijelom. Žudjela je za njim cijelim svojim bićem, čeznula za njegovim milovanjima, koja su u njoj izazivala takvo snažno uzbuđenje da se sasvim preobrazila.

Zahvaćena ushićenjem koje je i Reginalda iznenadilo, Louisa je uzviknula:- Reginalde, ljubavniče moj! Dragi moj ljubavniče!Ovo grozničavo uzbuđenje mlade djevojke počelo je uznemirivati Maubraya. On se, naravno,

rado prepuštao svim užicima ljubavne igre, svim pohotama, ali se iznad svega plašio pretjeranih, suviše nabujalih osjećaja, koji bi mogli, poput kakva usova izazvati katastrofu. Svaku strast koja je izmicala nadzoru smatrao je vrlo opasnom i on, koji je u ljubavnim nasladama ostajao uvijek trijezan, nije podnosio žestinu, smatrajući je štetnom, pretjeranom, pa čak i neukusnom.

- Pst, pst, Louisa! - tiho će on. - Ne govorite tako glasno, molim vas. Vi znate da Julija uvijek vršlja unaokolo... Zamislite da vas čuje...! Čuvajte se ogovaranja! Naša ljubav mora ostati tajna...

- Tajna? - iznenađeno će ona. - A zašto tajna? Još uvijek tajna?- Zato - objasni joj - zato što još nije došlo vrijeme da otvoreno iskazujemo svoje osjećaje, da

ne krijemo svoje odnose.Ona uzdahne i tiho reče:- Ali, general je mrtav... i ništa nam više ne stoji na putu.- A Marija?Ona napravi neodređenu kretnju i reče:- Oh, Marija...! Marija ima važnijih briga nego da se bavi s nama. Nju će politika svu

zaokupiti. Ona će me sada osloboditi okova kojima me je stegla čim sam došla u ovu zemlju. A nakon svega - nadoda ona trgnuvši se i gordo se isprsivši - ja više nisam dijete. Znam što radim i što hoću... Ne, Marija nam ništa ne može, ni meni ni vama, dragi Reginalde!

On iskoristi stišavanje njene ljubavne groznice, pa se odvoji od nje, te napravi nekoliko koraka po sobi, ozbiljno, namršteno, kao da duboko razmišlja.

- Varate se, varate se, Louisa! Marija će vas, nema sumnje, pritegnuti još jače da izbjegne govorkanja kojih će biti, osobito sada kad će njena ženska leđa pritisnuti odgovornost upravljanja Gorskim dvorcem. Što se sve neće govorkati i zamišljati, što se sve neće šaputati kad se dozna da sam ja jedini muškarac koji se ovdje zauvijek nastanio?! Eto, vidite, draga moja, da moramo biti do krajnjih granica oprezni.

Obeshrabrena, ona spusti ruke i namrači čelo. Obori glavu duboko se zamislivši ali nikako da prokljuvi razloge koji su viteza navodili da tako govori. Zatim napravi neku buntovnu kretnju i reče udarajući nožicom o tlo:

- Onda ćemo se, znači, morati i dalje pretvarati i kriti svoju ljubav? Odlaziti ili, bolje reći, bježati u polje kad se zaželimo zagrljaja? Služiti se lukavošću kad vam se zaželim podati, čujete li me, Reginalde? Ne, to nikako! Ionako me smatraju mlakim bićem, bez volje, bez želje, nesposobnim osjetiti i najmanju radost! Užasno! A ja, naprotiv, osjećam plamen, vatru, volju koja neće dozvoliti da bude uništena!

Maubray je iskosa pogleda, igrajući se nekom stvarčicom što ju je sa stolića uzeo. Pitao se da li je Louisa, stvarno, odlučna ili se samo takvom pravi, a u biti je bila kukavica. Možda se samo šali, a da ni sama nije svjesna toga, jer razmetanje i jest osobina slabića. Louisa ga je

podsjećala donekle na one gaskonjske kadete, razbaštinjene plemiće, koji dolaze u Pariz s namjerom da ga osvoje i nametnu mu se svojim ugledom: svađaju se zbog sitnica, a nemaju ni pištolja u džepu; drski su i oholi kao španjolski kraljevi, a o pasu im visi zarđali mač, a ramena im ogrnuta u izlizane plašteve! Što su siromašniji, to im je ponos veći, a što su veći slabići, to su spremniji da ujedu! Takva je, jamačno, bila i Louisa de Francillon.

Pošto je vratio stvarčicu na stolić, skuči obrve kao čovjek koji želi otjerati ružne misli i obraćajući se djevojci, reče:

- Imat ćemo vremena, draga, da se dogovorimo o svom budućem ponašanju. Budući da smo još pod dojmom teškog događaja i budući da nas osjećaji često varaju, mi ne možemo katkada sagledati pravo stanje stvari. Došao sam da vas vidim i doznam što ćete večeras raditi...

- Bit ću kod mrtvaca - otpovrne djevojka.- Naravno, draga Louisa. I ja ću tamo probdjeti dio noći. Uostalom, vidio sam Mariju pa smo

se dogovorili da će ona bdjeti do pola noći, a onda ćete je vi zamijeniti. Poslije vas sam ja na redu. No, radije bih vas upitao što ste namjeravali raditi u trenutku kad sam upao u vašu sobu?

- Pa htjela sam pojesti malo voća. Iscrpila me ova smrt. A onda i ova djeca koja ništa ne shvaćaju. Kao za inat, nikad nisu bila nesnošljivija nego danas...

- Onda ćemo zajedno nešto založiti - nato će on.- Požurimo da nas Cephyse dugo ne čeka...Uze svijećnjak, uputi se k vratima i otvori ih. Louisa, u međuvremenu, ode u dječju sobu, u

koju se moglo iz njezine ući, zaviri u nju da se uvjeri jesu li djeca mirna. Maubray pak baci pogled na krevet, pa na komodu. Soba mu se učini kao pamukom postavljena, privlačna, a bit će još privlačnija kad on pogasi svijeće. Uto se Louisa približi. On ju propusti i pođe za njom.

Kad su stigli u blagovaonicu, stol još nije bio postavljen. Maubray položi svijećnjak, pljesne rukama i dozove Juliju. Sobarica odmah dotrči.

- Julija, pripremite za gospođicu de Francillon i za mene laganu zakusku! Nismo gladni, ali se moramo okrijepiti. I voća, mnogo voća!

- Reći ću Cephysi da donese punu košaricu...- Baš tako! - složi se vitez. - Malo naranača, kajmite, korosole, ananasa i šadeka.Na pladnju ugleda bocu francuskog vina sa čašama. Napuni jednu i nadušak je iskapi. To ga

je okrijepilo. U međuvremenu je Louisa tiho i neprimjetno, kao i obično, pospremila stvari i stolice koje su rasturili članovi Vrhovnog vijeća i ostali posjetioci, koji su se došli pokloniti generalovim smrtnim ostacima.

Maubray joj nije poklonio ni najmanju pažnju. Zanio se u misli. Pri tom se sve više uvjeravao da je ova mala Louisa ipak bila privlačna, premda u kući nije ništa predstavljala. Jednom se izrazio kako u njenim žilama teče led koji je jedva čekao da ga netko rastopi i da zatim zavre.

Bilo kako bilo, očekivao je da će s njom provesti ugodne trenutke. Šteta je samo što upada u neugodnu ljubavnu mahnitost, a to mu je smetalo, budući da je volio samo kratke, neočekivane uzbudljive ljubavne igrarije, bez ikakvih obaveza.

Mislio je i na Mariju, svoj najjači adut. Ona je, doista, bila neuporedivo izazovnija i privlačnija od Louise.

Volio je način na koji mu se Marija opire i prkosi. Odbijala ga je da bi se na kraju predala. To će biti tim slađe što ga je svojim otimanjem podsticala i raspaljivala njegovu pohotu. Osjećao je, dakle, neophodnu potrebu da se Marija zaljubi u nj, da bi od nje napravio ono što je želio, a ona od njega ono što je on htio.

No, da li će Marija pristati da u svojoj rođakinji ima suparnicu? Da li je uopće ljubomorna ili bi to mogla postati?

Smatrao je da će njegovo najveće umijeće biti ako Marija i Louisa pristanu da ga dijele između sebe.

Možda je to teško ostvariti, tim teže što je tu još bila i Julija. Sebe je dobro poznavao i znao je da je bio kadar, naoči Marije ili Louise, napastovati dražesnu sobaricu kad ga spopadne želja.

Nasmiješi se. Taj delikatni posao ipak neće biti neostvariv takvom spretnom diplomatu kakav je bio. Laž je služila ljubavnicima za kovanje tajnih i mračnih planova.

Još se sretnijim osjećao kad je zaključio da će, u slučaju da Marija i Louisa pristanu dijeliti njegovu ljubav, nad obadvije potpuno zagospodariti. Zbog toga mora spretno i čim prije rasplamsati ljubav što Marija osjeća prema njemu da bi joj, i u najtežim trenucima, nametnuo svoju volju.

Budući da je general umro, ona će ubrzo postati svjesna svoje slabosti. Njoj će biti potreban čvrst oslonac i pouzdan savjetnik. Savjetnik-ljubavnik, eto, to on mora njoj postati.

Već je nazrijevao kako će one postati njegovi ortaci i kako će, zahvaljujući tom tajnom ortakluku u njegovim političkim kombinacijama i smišljenim planovima, imati Mariju u svojoj vlasti. Samo još jedan korak pa će već pronaći neku izliku da ona pristane na njegove odnose s Louisom. Bio je siguran da će uspjeti u tome čim mu se pruži prilika.

Pogleda gospođicu de Francillon koja je dijelila zapovijedi i savjete Cephysi kako da postavi stol. Bio je uvjeren da će tu djevojku mnogo lakše držati u ruci nego Mariju. Vatrena strast, koja ju je zaludila, bijaše posljedica potisnutih i obuzdavanih želja i težnji tokom čitava njezina života što ga je provela kao slabašno i bezlično biće, koje nikad nitko nije uzimao ozbiljno niti smatrao sposobnim da nešto pametna učini.

Naslućivao je da će njezina ljubav zbrisati sve prepreke pred sobom. Onog trenutka kad shvati da je ljubav jača i savršenija od njegovih smućujućih milovanja iz zabave, tad će to biti vihor, uragan. Tog dana Louisa će se uhvatiti u vlastitu mrežu i više se neće oteti svojoj strasti. Uostalom, jedino će on biti u stanju da joj pruži tu žuđenu radost. I tako će, malo-pomalo, da ga potpuno ne izgubi, biti prisiljena dijeliti ga s Marijom.

Posegne za bocom, zadovoljan samim sobom. Kada se Cephyse udaljila, upita je:- Draga moja Louisa, zar nećete okusiti sa mnom malo francuskog vina? Tek toliko da vam

otvori tek?- Ja nikad ne pijem - odgovori djevojka.- Nećete, valjda, odbiti da sa mnom popijete par kapi - on će i ne čekajući na njen pristanak

napuni svoju čašu i još jednu, koju pruži njoj, dodavši:- Za vašu sreću, Louisa!- I za vašu - reče ona poluglasno, prinijevši čašu usnama.On nadušak ispi, odloži čašu i veselo poviče:- Za stol, prijateljice, za stol...!U tom trenutku ona je mislila kako ni on ne može biti sretan bez nje.Zasipao ju je ljubaznim riječima i otmjenošću. Privukao joj stolicu, pričekao da ona najprije

sjedne, a onda joj se spustio sučelice. Promatrao ju je dugo, trljajući ruke. Očima je birala voće, ali se nije mogla odlučiti. Dok je jela ustanovila je da nije gladna, da joj se po glavi motaju tisuće misli koje su joj oduzimale želju i za najslađim voćem.

On se nakašlje i dade znak Cephysi, koja je provukla svoju blistavu i punu glavu kroz odškrinuta vrata.

- Dođite, Cephyse...! Priđite i dodajte mi tu bocu. Ovo vino ostavlja u grlu okus koji se ne gubi dok ne popiješ drugu čašu...!

Crnkinja žurno donese bocu. Sva usplahirena prevrtala je očima, jer je za nju ovaj škotski plemić predstavljao rijetkost, dostojnu poštovanja. Nijedan bijelac, koji, inače, nisu bili baš pažljivi, naročito ne vojnici, nije u njenim očima izgledao tako neusiljen i siguran u se, tako otmjen i u kretnjama i u govoru.

Za Cephysu Maubray je doista predstavljao višu rasu, u čiju je superiornost ona sumnjala, isto tako kao i njezini zemljaci, videći kako se ponašaju oficiri iz tvrđave u Saint-Pierreu ili kad su dolazili u dvorac.

Louisa je uzela naranču zvanu šadek. žuta lopta valjala se po tanjuru i ona uze nož da je otvori, ali je zaustavi Reginald:

- Dozvolite! - reče.Stavi voće na svoj tanjur, rasiječe ga na dva jednaka dijela i vješto oguli koru s oba komada,

zatim ih zašećeri, najzad ih pospe cimetom i reče:- A sad vam savjetujem da sve zalijete ovim vinom, draga Louiso. Tako se kod nas na

otocima jede ove voće...- Oh, Reginalde, već sam mnogo popila i u glavi mi se muti.- Pokušajte još, zaboga! U ovim tužnim trenucima potrebna vam je snaga...Promatrala ga je. Bila je iznenađena što upravo sada spominje generalovu smrt, a do sada se

ponašao kao da je na nju potpuno zaboravio.Učinio je kako je i predložio: polio je vinom naranču i rastopio šećer, pa joj ponudi ovo

ukusno voće. Za sebe je ogulio bananu i s vidljivim užitkom u nju zario zube. Louisa je zurila u tanjur šutke i nepomično.

- No, što vam je, Louisa? Zašto ne jedete?Pogleda ga suznim očima i kimne glavom:- Ne mogu. Premda želim, ne mogu, Reginalde... Mislim da je najbolje da pođem u sobu da se

odmorim.On krajičkom oka pogleda ima li koga u smočnici, pa kad se uvjerio da nema, reče

poluglasno:- Odmoriti se? Kako to? Namjeravate otići u krevet, baš na dan moga dolaska, Louisa! A ja se

toliko veselio što ću biti uz vas!- I ja, naravno, ali takve su prilike... Vidite i sami da je nemoguće... Moram zamijeniti Mariju

uz odar, a ja se osjećam prebijenom.- Prebijenom? Ali ne, zaboga, pokušajte nešto pojesti...- Ne mogu...- Malo ruma će vam uzburkati krv. Nema boljeg stimulansa. Kad kod nas mornari moraju

obaviti neki težak posao, dobivaju dvostruku porciju ruma pa su odmah orni za svaki napor.Ona se osmijehne i podsjeti ga:- Ali ja nisam mornar, nego žena.- Hvala dragom Bogu! - uzvikne veselo pa pljesne rukama da dozove Cephysu i naruči rum.- Upozoravam vas da neću piti.- Činite kako hoćete - nato će on - ali ćete mi dozvoliti da učinim ono što sam nakanio.Ona ne izusti više ni riječi, a Maubray uze iz Cephysinih ruku bocu i napuni svoju čašu.

Osjećao je potreba da se malo razgali prije no što će otpočeti s velikom predstavom koju bijaše već zamislio.

Ispi a da je nije ni pogledao. Kad je odložio čašu, prošapće mekim, maznim, ali ponešto i ozbiljnim glasom:

- Louisa, krivo činite što ne slijedite moj primjer. Mislim da se dvoje ljubavnika moraju u svemu slagati.

Zabacivši tijelo malo unatrag, izvuče iz svojih hlača kratku lulu od mahagonija i malu, kožnatu, zelenu kesu duhana. Kad je napunio lulu duhanom, pozove Cephysu da mu donese upaljen fitilj. Nakon što je Cephysa otišla, sasvim se primakne stolu i Louisa pomisli da joj želi nešto povjerljivo reći, pa se sva pretvori u uho. No, on se samo smijao, ispuštajući velike kolutove dima. Smijao se mirno, blaženo. Oči su mu blistale neobično živim sjajem. Louisa najednom osjeti obje svoje noge stisnute Maubrayevim koljenima kao kakvim velikim kliještima.

Uzbuđena ovim dodirom, najednom joj se zaustavila krv u žilama pa naglo problijedi. Obim rukama pritisne grudi.

Pitala se što će joj reći, što učiniti, i sva zbunjena, spusti glavu. Maubrayeve noge postajale su sve smjelije, opasnije. Visoke čizme dirale su joj koljena i uzalud se pokušavale popeti naviše. Louisa osjeti da je napušta snaga. Pogleda ga molećivo, dajući mu na znanje da ovo nije pogodan trenutak, da je bolje malo pričekati, da je ovo večer molitve i žalosti. U dnu srca osjećala se izgubljenom i sama već pijana od strasti.

Reginald je još uvijek pušio. U očima mu je titrao podrugljiv blijesak, plamen pobjednika ili onoga koji pobjedu već ima u rukama. Poluotvorena usta izbacivala su dim, te je mogla vidjeti njegov crveni, hitri i opasni jezik kako se premeće po dvostrukom nizu bijelih zubi.

- Louisa - reče najzad tresući pepeo iz lule - mislim da ste vrlo umorna. Potrebno je da odete u krevet.

Lice djevojke se malo smrkne. Njena se usta djetinjski razmaženo naškube, što nije izmaklo Maubrayevu oku. Louisu je uspoređivao s pupoljkom koji se tek otvara i dozrijeva u ružu punu razbuktalog plamena. Zbog toga je bio ponosan, vjerujući da mu je Louisa trebala zahvaliti što je sebe upoznala i što joj je otkrio njenu istinsku prirodu.

Ona uzdahne. Eto, sve ono što je pokušao i stiskom svojih nogu dao joj naslutiti, sve će to sada završiti kratkim suhoparnim do viđenja! i odlaskom bez ikakve nade... A samo par minuta prije mislila je da je ova noć bila noć žalosti i da ništa drugo ne želi...

Oklijevala je a kad je svu svoju gorčinu i razočaranje potisnula, rekla je:- Istina, moram poći da se odmorim...On se zabaci natrag i počne se njihati na svojoj stolici.- Čujte, Louisa. Do pola noći Marija će ostati na svojoj svetoj dužnosti. Nas dvoje se odavno,

odavno nismo vidjeli i jedan drugome imamo mnogo toga reći. Ako, doista, niste odlučili odmah zaspati, ja bih vam rado na par trenutaka pravio društvo. Hoćete li mi dozvoliti da vam se nešto kasnije pridružim u vašoj sobi?

Srce joj je brzo i jako udaralo, u grlu gušilo od čega je potpuno izgubila nadzor nad sobom. Sjetila se njihova zadnjeg susreta u njegovoj sobi. Vidjela je sebe kako leži na krevetu a nad sobom viteza koji ju je pritisnuo svom svojom težinom.

- Oh, Reginalde - reče dahćući - Reginalde... Baš večeras... Da li je to u redu...?- Budući da niste sigurni da li je u redu ili nije, te sami postavljate to pitanje, znači da je sve

u savršenom redu - reče on široko se smijući. - Uostalom, kladim se da nakon svih današnjih uzbuđenja i u stanju živčane iscrpljenosti, nećete lako zaspati. Razgovarajmo, dakle, večeras, draga Louisa, tako će nam vrijeme brže proći...

Ona je još uvijek sjedila prikovana za stolicu, jer su vitezove noge stezale njene. Nije željela prekinuti ovaj zanosni i slatki dodir, koji nagovješćuje požudna milovanja za kojima je toliko čeznula.

- Sjećate li se - on će najednom - kako smo se sprijateljili baš onog dana kad smo uzeli boje i otišli zajedno u polje? A uvečer ste upotrijebili moje najdraže boje...

- Da - promuca ona osjećajući kako se u njoj nešto golemo topi na tu uspomenu.-... I kako mi se kasnije sve činilo ljepšim, svjetlijim, drugačijim - nadoda on dok su mu se

nosnice širile kao da ga je obuzelo neko čuvstvo koje nikako ne može obuzdati.- Louisa - reče on tiho - požurite i čekajte mu u svojoj sobi. Odmah ću doći.Pusti je i ona ustane. Uputila se prema stepenicama, kao da je vodi neka sila mnogo jača od

nje.Reginald ponovno napuni čašu, ispi je, obriše usta i uputi se za njom, noseći svijećnjak da joj

osvijetli put.

2.

GOSPOĐICA DE FRANCILLON NALAZI SMISAO SVOG ŽIVOTA

Pred vratima svoje sobe Louisa se okrene i počeka Maubraya. On je išao par stepenica iza nje, ali nije žurio. Kad ju je stigao, reče joj:

- Moram trknuti časkom do svoje sobe, draga Louiso. Evo vam ovaj svijećnjak, a ja ću uzeti samo jednu svijeću da osvijetlim put.

Ne čekajući njen odgovor, uze voštanicu i ode u svoju sobu. Kapne malo voska na mramorni stolac, pritisne svijeću držeći je uspravno, dok se vosak nije skrutio, a onda se osvrne po sobi. Soba je bila onakva kakvu je i ostavio. Nedostajala je jedino Macchiavellijeva knjiga koju je Marija uzela. Sjetio se i razgovora s njom o naslovu knjige Razgovor o miru i ratu.

Slabo svjetlo treperilo je mijenjajući i izobličujući sjene na zidu. Ovako polumračna soba bila je otužna, ali je ona sjetila viteza mnogih lijepih uspomena. Sjeo je na kraj kreveta, izvadio lulu i duhankesu i kažiprstom je nabio sve do vrh. Malo je razmišljao, a onda ustane i pripali lulu na plamenu voštanice, protrljavši dlanom čelo koje je gusti dim oprljio.

Nije mu se žurilo k Louisi. Uostalom, dobro je da malo počeka i tako poveća njenu nestrpljivost!

Maubray se pitao kako će organizirati svoj život u Gorskom dvorcu. Iako je bila udobna, ova mu soba neće više biti prikladna kad postane svakodnevni savjetnik i ljubavnik Marijin, kad zauzme generalovo mjesto i kod nje i u zemlji. On je potajno, ali sigurno računao da će naslijediti generala du Parqueta.

Zatim pomisli na Juliju, Louisu i Mariju. Tri žene za njega samoga! Nema sumnje da je to odviše, premda se osjećao u snazi da ih zadovolji. No, to znači izlagati se opasnostima i čestim neugodnostima. Julija, hvala Bogu, nije ljubomorna. S njom sigurno neće biti problema, a i Marija je previše proživjela a da danas ne bi bila razumna. Ostaje jedino Louisa, koju treba što prije ukrotiti i oblikovati je po svom ukusu i odrediti joj ulogu koju joj je namijenio.

Ispružio je tri prsta. Pućkajući iz lule, palcem je označio Mariju, kažiprstom gospođicu de Francillon, a srednjakom Juliju. Pa dabome! Najvažnija je Julija. Ona mu je i dosada bila vrlo korisna. Znao je dobro da je posluga u kući često moćnija od gospodara, makar tako i ne izgledalo. U svakom slučaju, imati uza se Juliju, znači osigurati svakodnevni izvještaj o raznim spletkama, pričanjima i svemu onom što se iza toga krije. Julija je doista vrlo važna! Marija je vlast, fasada iza koje će djelovati. Marija! Marioneta u njegovim rukama, lutka kojom će manipulirati, činiti da pleše, plače, psuje kako mu to bude odgovaralo... A Louisa? Kakvu će ona ulogu odigrati?

Louisa će biti zaklon! Nipošto se, naime, ne smije doznati da je on Marijin ljubavnik, jer to bi značilo izazvati sumnje, mržnju. On je stranac, i to nikad ne smije zaboraviti. Ako se posumnja da je on Marijin ljubavnik, neće ni on ni ona više ništa moći, jer svaki put kad ona nešto odluči u Vrhovnom vijeću, svi će misliti da je to njegova odluka. Bit će potučena, odbačena. A Louisa je zrela za udaju, pa bi se njegova prisutnost u Gorskom dvorcu mogla opravdati činjenicom da on udvara djevojci s namjerom da se s njom oženi.

Na Mariju ne bi pala nikakva sumnja i njen bi dobar glas bio spašen. Ako se i bude pričalo da je on ljubavnik gospođice de Francillon, od toga neće biti nikakve nevolje.

Istrese pepeo iz lule u bogato ukrašenu pepeljaru, zatim ustane, popravi hlače, ugasi voštanicu i tiho, na prstima, priđe vratima i otvori ih.

Najednom začu šum pritajenih koraka i brz bijeg niz stepenice. Nagne se nad ogradom i opazi nejasnu priliku u bijegu.

Osmjehnuvši se pomisli na Juliju koju je, možda, grizla savjest, ili pohota natjerala da dođe kucati na njegova vrata. Odmah odbaci tu pomisao, jer sobarica nije bila sramežljiva osoba. Da je htjela, ništa je ne bi moglo spriječiti da uđe. Pogotovu ne bi pobjegla kao zločinac zatečen na djelu.

Sve mu je to tako brzo proletjelo mozgom, brže no što je nepoznata prilika uspjela stići do prizemlja. U- pravo u tom času kroz oslikani prozor probile su se mjesečeve zrake i osvijetlile časkom priliku koju je Reginald odmah prepoznao. Od velikog iznenađenja glasno je uzviknuo:

- Desmaretz!To je zaista bio sluga Desmaretz, jedini muškarac, osim njega, u Gorskom dvorcu. O njemu

nije uopće vodio računa i potpuno ga je zaboravio. »Kog đavola« - pitao se - »ovaj Desmaretz radi pred mojim vratima?«

Obuze ga neodređeni nemir. Taj sluga nije ga bez razloga špijunirao. Osjećajući se neugodno, htio je potrčati za bezobraznikom i zatražiti razjašnjenje. Nije to učinio zbog nezgodnog sata i bojazni od bruke. Neće ništa izgubiti ako počeka do sutra. Julija će, jamačno, znati zbog čega je to uradio. Ne oklijevajući, uputi se vratima Louisine sobe.

Htio je vrlo oprezno pokucati, ali se vrata najednom otvore i ukaže se ozareno ali i malo neveselo lice mlade djevojke.

Ona se skloni, a on doslovno uleti kao lupež koji se plaši da ga ne uhvate. Ona bešumno zatvori vrata i baci mu se u zagrljaj.

Bila je u dugoj i širokoj, ružičastoj noćnoj košulji, ukrašenoj trakama koje su joj lepršale oko vrata i ramena i miješale s raspuštenim dugim vlasima. S nje se širio miris svježine zahvaljujući jasminovoj masti kojom se bijaše namazala. Njega je to zabavljalo, iako mu ovo Louisino nastojanje da bude što zavodljivija i privlačnija nije bilo po volji. Želio ju je onakvu kakvu je vidi svakog dana: jednostavnu, običnu Louisu, bez ličila i raznih drugih smicalica. No, on će je uza sve to ipak nježno zagrliti i uzeti.

Strasno je poljubi u usta. Premda je bila još uvijek nevješta, nespretna, naivna i zabavna, ipak ju je ovaj poljubac toliko ošamutio, da se grozničavo počela tresti. Reginald je osjetio kako je nemoćno klonula u njegov naručaj, kao da je noge više ne drže. Čvrsto ju je stegao rukom oko tankog i nježnog struka, koji je prelazio u mesnate oblike zamamne stražnjice koju je fina satenska košulja činila tako glatkom!

Louisa se sasvim oslobodila čednosti i preuzela inicijativu kao da ga time htjela uvjeriti kako je mnogo iskusnija, no što se na prvi pogled moglo činiti. Stezala ga je na svoje mlade, tvrde i šiljaste grudi. Nije htjela gubiti vrijeme i tjelesne užitke. Sve što je za dugih noćnih sanjarenja željela dati i uzeti, zamišljajući divne razbludne trenutke doživljene s ovim vitezom, htjela je sada neodložno ostvariti.

On je na trenutak pusti, a zatim podigne u naručaj. Učini joj se da je tako lagana i potpuno u njegovoj vlasti, da mu se samo smiješila i nježno ga gledala, dajući mu na znanje da je on postao njen gospod bog čijoj se moći, volji i strasti potpuno predaje.

Položi je na krevet, a onda sjedne do njenih koljena, nagne se nad nju i reče:- Nadam se da nam nitko neće smetati?- Nitko, nitko ne može doći! - uvjeravala ga je dašćući, nalazeći suvišnim da se u ovakvom

trenutku bavi takvim sitnicama. - Ne, nitko! Marija moli, Julija spava... Nitko!- Ja nisam tako siguran kao vi, draga Louisa. Ne bojim se ja ni Marije ni Julije...- Koga onda?Na njegovu licu pojavio se neodređeni smiješak za koji se ne bi moglo reći da li je bio

podrugljiv ili licemjeran, ali koji ni Marija ni Julija ni Louisa nisu dosada vidjele. Da ih je netko na to upozorio, ili da su same tomu više obratile pažnju, možda bi i opazile tu sitnicu. Ali kod tako profinjenog i savršenog diplomate, one nisu mogle znati što je komedija, igra, kamuflaža, obmanjavanje, a što istina.

Budući da nije ništa govorio, već je okrenuo glavu, ona je sada navaljivala i sama najednom uznemirena.

- Ali koga, koga? Što mislite, komu je u interesu da nas špijunira?- Upravo bih to i sam želio doznati - reče ustajući. - Da, želio bih upoznati stvora u ovom

dvorcu koji nas špijunira. Louisa, nema sumnje da ovdje imamo prikrivenog neprijatelja, što namjerava i što želi, ja to ne znam. Ali vi, draga Louisa, vi mi možete pomoći pa ću sigurno doznati...

Naglo se trgnuvši, ona sjedne i pogleda ga, ne znajući što misliti o onom što je rekao. Nije poznavala nikakvog otvorenog neprijatelja u Gorskom dvorcu. Marija ju je iskreno voljela, a na Juliju nije se nikad imala što potužiti. Crnkinje su je služile odano, ljubazno i srdačno, katkada ravnodušno. Ne, ne, ona o tom ne zna ništa.

Hodao je sobom uzduž i poprijeko. Bježanje Desmaretza izazvalo je u njemu nekakvu nelagodnost, doista, ali on je sve to napuhao zbog određenih svojih planova.

Što za njega znači Desmaretz? Ništa. Kad ga sutra sretne u dvorištu, zaplesat će on po njegovu ritmu i naučiti da se ne prisluškuje na tuđim vratima. Ali, usprkos sigurnosti i svojih prednosti, bio je svjestan da će i najmanja greška, najmanji previd u računu, uništiti cijeli njegov dobro smišljen plan.

- Zašto mi ne odgovarate? - upita ona. - Slutim da se nešto dogodilo i zato niste odmah došli, ali mi onda recite otvoreno o čemu se radi.

- Kako ću kad nisam siguran... - otpovrne vitez.Ponovno nasta šutnja, a kada se uvjerio da je dosta uzbuđena i uznemirena, kad je

procijenio da je čekanje prilično razdražilo njenu požudu, nadoda:- Kad sam izlazio iz sobe, ugledao sam jednu priliku kako bježi niza stube u prizemlje. Bilo je

mračno i nisam je prepoznao, ali mislim da bio muškarac. Očito me je špijunirao i zakleo bih se da je prisluškivao iza mojih vrata. Da li je želio iznenaditi nas, pretpostavljajući da ćete vi doći k meni? Ili je, možda, htio doznati što se nalazi u mojoj prtljazi? Svakako, taj neznanac bio je tu zbog nekog svog razloga, ali ja vam obećavam da ću ga pronaći i da ću mu zauvijek izbiti iz glave zanimanje za mene.

- Da nije to bio Desmaretz? - izlane ona.- Sluga? - on se tobože iznenadi. - Bože dragi, Desmaretz. Kakvo neprijateljstvo može on

osjećati prema meni? U čemu sam mu se mogao zamjeriti?- Ne znam, ali taj mi čovjek nije drag. Jeste li vidjeli njegovo lukavo lice? Jeste li opazili kako

izbjegava pogled? Kad se god sretnem s njim, osjećam se nekako nelagodno. On vas tako bezobrazno i ispitivački gleda kao da ste počinili neki smrtni nečuven grijeh!

- Najzad - uzvikne on prasnuvši najednom u drzak, dvoličan smijeh koji bi Louisi, da je bila malo iskusnija, otkrio koliko je vitez mrzio generala dok je ovaj bio živ - najzad, vrlo važno da li je to bio Desmaretz, zar ne? A nismo niti toliko praznovjerni, kao ovi crnci, pa da mislimo da je to bio duh našeg pokojnika koji luta po stepenicama!

Louisa de Francillon zadršće, iako je tropska noć bila tako topla da se nije trebalo bojati prehlade čak ni u ovoj laganoj spavaćici.

Maubray uzme svijećnjak i stavi ga na stolac uz krevet, izračunavši brzim pogledom što će svijeća osvijetliti, a što će ostati u sjeni. Krevet je tako ostao u polumraku i bio prikladan za prisne razgovore i ljubavna šaputanja. Louisa ga je promatrala što čini, pitajući se zašto gubi toliko vremena u tim pripremama, a ona je već odavno spremna i odlučna podati se bez ikakva ustručavanja.

Sada kao da se i on odlučio. Uspravivši se, obuhvati je cijelu dugim pohotnim pogledom.Louisine grudi napinjale su se ispod spavaće košulje, kroz koju su se nazirali njeni tjelesni

oblici u mekom krevetu. Sjednuvši na rub kreveta, primakne joj se i obje ruke položio na njene grudi. Osjeti kako se je sva propela, zadrhtala, kako su joj se leđa uvinula nudeći se u strasnom zanosu. Očekivala je da će im se sada usne spojiti, ali on se s njom igrao i poljubio najprije

njene oči, polako, jedva dodirnuvši jedno pa drugo; zatim mu usne kliznuše niz vrat, iza uha, na čelo, nos, obraze, zanemarivši načas, kao pravi vještak u ljubavnom umijeću, njene vlažne i poluotvorene usne koje su pozivale i nudile se.

Konačno, odjeven, opruži se uz nju. Znao je da ga sada ni za cijeli svijet neće pustiti iz svog zagrljaja, niti se odreći slasti užitka koji je tako žudno očekivala.

Vještom rukom zadigne joj košulju, milujući najprije obla, punačka i glatka koljena, a onda pogladi bedra koja se instinktivno stisnuše; palcem i kažiprstom ih rastavi kao školjku i zadrži se na golicanju svježe i glatke kože.

Louisa je šumno dahtala. S vremena na vrijeme sva bi se stresla i tijelom joj prostrujao nagli trzaj. Ništa nije vidjela, već samo kolutala očima, utonuvši u neki nestvaran svijet. Promatrao ju je očima stručnjaka, pratio njenu sve veću uzbuđenost, zamjećujući svaki njen drhtaj kao promatrač koji vrši pokuse i, ispitljivim okom i hladnom glavom iskusnog ljubavnika, proučava svoju žrtvu.

- Reginalde, Reginalde! - stenjala je kao da zove u pomoć. Činilo joj se da nestaje, dok joj je srce tako silno udaralo kao da će joj iskočiti iz grudi.

- Mila moja Louisa, vi i ne znate da mi iz trena u tren sve više pripadate - šaptao joj je tihim glasom.

- Jest, ja želim da budete potpuno i vječno moja...Riječ vječno snažno je odjeknula u njoj. Upravo je odgovarala onomu što se u njoj s ljubavlju

budilo: svaka strast i svaki ljudski osjećaj bili bi isprazni i besmisleni kad ne bi bili vječni.Neprestano je ponavljala samo jednu jedinu riječ:- Reginalde!Tako je željela plakati, ali kako da objasni razlog tih suza? Radost, nezadovoljstvo ili grižnju

savjesti što ranije nije upoznala ovu sreću? Grudi su joj se nadimale. Nastojala je svladati svoje jecanje. Skrije lice u jastuk, jer se on uspravio da je bolje vidi i ocijeni učinak svog umijeća.

Mada mu je bila ugodna ta ljubavna igra, treba ipak reći da ga i nije previše uzbudila. Za njega je sve to bila samo kratka zabava. Naime, njega je nadasve zanimao učinak njegove ljubavničke vještine. Budući da je svaka žena na svoj način osjetljiva, za svakog ženskara ugodno je kad u svakoj izazove isto uzbuđenje. Kad se Louisa okrenula da ga pogleda, iznenadila se primijetivši da je njegov užitak brzo splasnuo, on joj se nasmiješi i hineći nježnost reče:

- Morate me voljeti, Louisa, morate me ljubiti iznad svega, čak više od Boga. Ja nisam uobražen, nisam pretjerano ohol, ali mislim da takvu ljubav zaslužujem. Recite mi, osjećate li se sposobnom za takvu ljubav, naime, da me, doista, obožavate?

Ona ga zagrli da bi svojim riječima dala što veću uvjerljivost:- Oh, Reginalde! - poviče.- Vaš glas to potvrđuje - nato će on. - Ali pak bih više volio da vaša usta izreknu te riječi.

Recite mi, osjećate li se sposobnom da me obožavate?- Ja vas već obožavam, Reginalde! Zar to ne osjećate, zar to ne vidite? Ja živim za vas. Dugo

sam vas čekala. Svake noći moje srce je bilo kraj vas i dozivalo vas. Usprkos udaljenosti, i ne znajući na kom se kraju svijeta nalazite, osjećala sam da moje srce udara istim ritmom kao i vaše!

- U redu! - reče ponešto hladnije. - Želio bih da tako bude sve do naše smrti...- To znači da i vi mene volite?On joj se nasmiješi i potvrdno kimne glavom:- Draga, draga Louisa! Kako volim vašu čistoću, bezazlenost i naivnost! Pitate me da li vas

ljubim? Zar sam nečim pokazao suprotno? Zar vam nisam prošli put obećao da ću ponovo doći? I zar nisam došao? Nisam li vam rekao da ćete sa mnom biti sretni i da se nikad nećete udati za Merry Roolsa? Jesam li održao riječ?

- Oh, jeste, jeste! Ah, da znate kako sam sretna!

- Želio bih da budete koliko i ja - on će umiljatim glasom. - Ja sam čovjek koji je mnogo proživio. Vi znate da sam obišao svijet i vidio svakojakih ljudi. Mogu reći da me je život učinio zrelim. E, pa onda nitko bolje od mene ne zna što za takva čovjeka znači neporočna djevojka. To je prava dragocjenost...

- Oh, Reginalde! - šapne ona - a ja sam mislila da vama nije do mene baš mnogo stalo...- To je zato što sebe niste dovoljno cijenili.Ona mu mazno pomiluje ruku. Ojačao joj je samopouzdanje i pomogao cijeniti samu sebe.

Kako će od sada biti sigurna u se! Kako će biti gorda i puna dostojanstva sada kad joj je Reginald svojom ljubavlju osmislio i opravdao življenje!

Promatrao ju je i odlučio još jednom iskušati. Odavno je znao da sve djevice, kad u svojoj bezazlenosti padnu u ruke iskusnu ljubavniku, postaju naivno razvratne, pohotne i perverzne. Louisa je još jedan dokaz za to. Sve što od nje bude zatražio, to će ona zanosno izvršiti, opčarana kao pred nekim božanstvom. A to je upravo bio onaj začin koji je htio osjetiti u svojim laganim i prolaznim ljubavima i što će mu, u određenom smislu, koristiti njegovim planovima.

Savršeno je procijenio Louisu. Sad kad je postao predmetom njene ljubavi i obožavanja, nije više bilo razloga sumnjati u Mariju ili Juliju. Ipak, kao pravi diplomat, nadodao je:

- Louisa, moramo se dobro čuvati. Maloprije sam vam rekao da su me uhodili. Sigurno netko ima interesa znati kako se ponašam u ovoj kući. Stoga moram raditi oprezno i oštroumno. Naročito se čuvajte ogovaranja! Ako posumnjaju u naše odnose, bilo zato da ih prekinu ili da nam namjerno naškode, onda će nas i klevetati... Da li me dobro shvaćate?

Ona potvrdno kimne glavom.Sve što je govorio bilo je tako lijepo!- Dabome - nastavi vitez - vjerojatno će se pričati da sam Marijin ili vaš ljubavnik, kako bi

naškodili vašoj rođakinji ili jednostavno ocrnili vašu obitelj. Teško bi ih bilo uvjeriti da nisam ni vaš ni Marijin ljubavnik, već Julijin, na primjer...

Na tu se pomisao ona nasmije. Nije mogla zamisliti Reginalda da ljubaka sa služavkama.- Jest! Julija bi mogla poslužiti kao odličan paravan. Pokatkada, da najedim svoje

neprijatelje, pravit ću se da udvaram Mariji, čas Mariji, čas vama... A neću kriti, na riječima, dabome, da mi se i Julija sviđa...

Smijao se ovoj tobožnjoj demonskoj psini koju će podvaliti eventualnim klevetnicima. Louisa mu se divila. Kako sumnjati u nj?

On ustane, učini par koraka po sobi i reče:- Treba se, znači, čuvati, draga Louisa, i ne primati sve kao istinu.Ona ne odgovori, ali mu se i dalje divila.- Obećajete li mi to? Mislim da ćete imati povjerenja u me?- Oh, da, da, Reginalde!On otkopča haljetak, očetka ovratnik. Kad je završio, uputi se k svijećnjaku i ugasi tri

voštanice, a zatim se vrati k njoj i reče:- Svucite spavaćicu, Louisa! Vruće je. Ova blaga svjetlost neće, valjda, smetati vašoj

sramežljivosti... Požurite! Kasno je i uskoro će vas Marija čekati.

3.

POGREB

Zvona u Saint-Pierreu zvonila su iz sve snage. Vrelo sunce sijalo je na plavom nebu obrubljenom srebrnastim oblačićima. Vrata na barakama bila su širom otvorena, jer u njima nije bilo ni jednog crnca. Svi su otišli na posao.

Pošto se umio i obukao, namazao se pomadom, napudrao i očetkao, Reginald otvori prozor i pogleda u dvorište. Dva su konja bila vezana za željeznu alku kod ulaza i očajno protezala svoje vratove prema travi koju nisu mogli doseći.

Maubray je bio na straži uz generala sve do jutra i nije se udaljavao iz sobe dok nisu stigla dva grobara s kovčegom. Tada je otišao k Mariji. Htio ju je obavijestiti da će generala staviti u lijes. Zatim je otišao u svoju sobu da se malo uredi nakon neprospavane burne noći koja ga je iscrpila.

Spomenuti su konji pripadali ljudima koji su u ovom trenutku zakivali kovčeg. Odmah se vidjelo da to nisu bili vojnički konji sa širokim putištima, krepkim sapima i kao kolone snažnim nogama. Bili su tako glomazni i zdepasti da se vitez nasmiješio, pomislivši kako se njihovi jahači na njima moraju osjećati kao u krevetima.

Kad je bio gotov, izišao je pomislivši da ga Marija možda treba, jer joj je, u svakom slučaju, njegova prisutnost u tom trenutku bila potrebna.

Kovčeg je već bio zakovan kad je ušao. Bila je to velika škrinja, načinjena od još svježih mahagonijevih dasaka, tako da je put od Gorskog dvorcu do Saint-Pierrea sav mirisao od njihova soka na užarenom suncu. Bila je napravljena na brzinu, jer u žarkom pojasu sve treba brzo raditi - onoga tko je najutro umro, treba već predvečer zakopati.

Marija je stajala nepomična između dva čovjeka koji su zabijali posljednje čavle u daske. Gledala je netremice u lijes. Nije se okrenula ni kad je Maubray ušao i stao uz nju, s rukama prekriženim na trbuhu, u istom položaju kao i udova, ne prozborivši ni riječi.

Svijeće su još gorjele, ali je ipak bilo potrebno odškrinuti malo kapke da bi radnici, koji su upravo dovršili posao i spremali se na odlazak, bolje vidjeli.

Jedna sunčeva zraka odbijala se od mjedenih ukrasa na ručkama i rubovima kovčega.Dva su radnika sućutno pozdravili i uputili se prema vratima, kad se pojavila Louisa de

Francillon. Obuhvativši pogledom cijeli prizor, reče tiho:- Dobar dan, rođakinjo!- Dobar dan, Louisa - odvrati Marija odlučnim glasom.Umjesto pozdrava djevojka pogleda Reginalda koji je i dalje stajao nepomično, odgovorivši

joj samo pokretom očnih kapaka i usana, ne prozborivši ni riječi. Bio je toliko iznenađen Marijinom sabranošću, da ju je znatiželjno pogledao.

Premda je generalova udovica bila blijeda, iz njena lica izbijala je energija i jedinstvena odlučnost. Kao da za nju nisu postojali ni Louisa ni Škot. Ona je u sebi duboko uzbuđena izgovarala molitvu, očiju uprtih u kovčeg, koji joj je zauvijek odnosio ljubljeno biće. Prekrižila se i onda se okrenula prema njima.

Primijetila je na Louisinu licu iscrpljenost i skrhan izgled, pa joj reče:- Umorni ste, rođakinjo. I vi se morate odmoriti. Iz sveg srca vam zahvaljujem na pomoći u

ovim bolnim trenucima. I vama, viteže. Na žalost, dragi moji prijatelji, vi još niste na kraju svojih muka...

Ona uzdahnu.- Gospođo - reče Reginald - vi znate da se možete osloniti na mene kao na svog rođaka ili

brata, i to uvijek i u svakoj prilici...- Znam i ponovo zahvaljujem.Zatim se obrati rođakinji:- Louisa, molim vas da umjesto mene primite delegacije koje će još doći.Mlada djevojka potvrdi glavom, a Marija nastavi:- Idem pripremiti svoje korotne haljine.I ona šutke i dostojanstveno napusti sobu.Reginald i Louisa ostaše sami. Louisa je bila vrlo uzbuđena. Škot se upita, da li je to zbog

toga što se našla pokraj njega, noseći u srcu slatku tajnu koja ih je spajala, ili zbog ovog svečanog i tužnog trenutka koji je se doimao.

Louisa korakne prema vitezu, pa će mekanim glasom:- Reginalde, potpuno sam skršena i ne mogu više. Mislim da neću imati snage prisustvovati

pogrebu. A vi?- Ja? - izusti on prilično hladno. - Ja? Mislim da ću doista poći do Saint-Pierrea na taj pogreb.

U svakom slučaju smatram da neke osobe neće rado gledati na moju prisutnost na pogrebnoj ceremoniji.

- Ali zašto? Vi ste ipak bili prijatelj generala i njegove žene...- Naravno. Da general nije zauzimao tako visok položaj na otoku, ja ne bih ni časak

oklijevao. Ali stvari treba gledati onakve kakve one jesu i biti otvoren. Draga Louisa, nije cinizam reći da će se na pogrebu, vjerojatno, više govoriti o nasljedniku guvernera na Martiniqueu, nego o onom koji je umro. Jeste li pomislili na sve moguće kombinacije koje će se praviti? Da li ste se koji put upitali koliko će ambicija ova smrt podjariti i razbuktati na otoku?

- Istina, ali vi, Reginalde, vi u to nipošto ne ulazite...- Ja sam - reče on gordo - ja sam stranac, i to imajte na umu. Ja sam narodnosti koju oni

mrze. Ako budem prisustvovao pogrebu generala du Parqueta, sigurno će me optužiti da prikriveno kujem neku urotu u palači.

Ona obori glavu.- Ali vi - nastavi on - vi, Louisa, morate prisiliti sebe i prisustvovati tom pogrebu.Ona s teškom mukom proguta pljuvačku, kao da želi reći: »Koja šteta! A tako bi bilo lijepo

ostati s vama!«Primi je za ruku pa će tiho, tajanstveno i hladno:- Louisa - reče poučno - sjetite se da odsada nipošto ne smijemo učiniti nikakvu pogrešku ili

neku nesmotrenost.Odvoji se od nje i priđe k prozoru privučen nekom bukom. Nagnuvši se, kroz kapke ugleda

nekoliko konjanika koji su ulazili na željezna vrata.- Evo - najavi on gotovo prezirno - dolaze ljudi koje očekujete i koje morate primiti...

Požurite, Louisa!Priđe joj i doslovno je izgura u hodnik, kao da se boji nekih neugodnih razjašnjavanja.

Reginald de Maubray je s iskrenim olakšanjem promatrao kroz kapke na prozoru kako odlazi mala povorka i na topovskoj lafeti, koju su vukla tri konja, odnose tijelo generala prema tvrđavi Saint-Pierre.

Crne vrpce pokrova držali su kapetan Baillardel, Lestiboudois de la Vallee, gospodin Le Vasseur i kolonist La Fontaine.

Škot se nije želio nikome približiti. Ostao je zatvoren u svojoj sobi, ali je budno pazio na sve što se zbivalo oko njega. Vidio je Mariju u društvu oca Chevillarda i oca Bonnina, kako izlazi u dvorište, u dugoj žalobnoj kopreni, ali nipošto klonula. Morao se diviti hrabrosti kojom je podnosila svoju tešku bol, snazi i odlučnosti što ih je pokazivala u ovim teškim prilikama.

Čuo je zatim kako se sve više gubi konjski topot i kako zamire crkveno pojanje predstavnika različitih misija oko kovčega. Sve je to, u tom sunčanom jutru, više odisalo nekom svečanošću nego žalošću.

Pogrebna povorka bila je već daleko kad se Reginald polako spustio niz stepenice i ušao u veliki salon.

Zvona iz Saint-Pierrea neprekidno su brecala. Škot otvori vrata smočnice i nađe Cephysu i Clematitu kako zagrljene plaču i jecaju. Kad su ga ugledale, počele su još prodornije naricati i htjedoše pobjeći kao da su zatečene u nekom zlodjelu.

One su, međutim, bile više smućene svečanom atmosferom kratkog i jednostavnog obreda u Gorskom dvorcu, nego samom smrću gospodara Martiniquea.

Reginald ih ljutito pogleda i gotovo brutalno upita:- Gdje je Julija?Glas mu je bio tako strog i autoritativan, da su crnkinje najednom ušutjele. Kako nisu

odgovarale, Reginald je morao ponoviti pitanje. Konačno Cephyse se odluči:- Idem je potražiti - reče upitno pogledavši Clematitu.- A znaš li gdje je?Reginald ljutito zatvori vrata i uputi se prema Julijinoj sobi. Ali čim je prešao salon, susretne

Desmaretza.Sluga je bio dobro građen i razvijen čovjek. Leđa je imao malo pogrbljena kao seljak koji je

dugo kopao zemlju, a neuredna kosa padala mu je na nisko čelo ispod kojega su gledale duboko usađene lukave oči. Bez žurbe uputio se prema dvorištu za poslom. U jednom trenutku Reginald je htio poletjeti prema njemu i upitati ga za razloge njegova uhođenja. Na žalost, svoj mač ostavio je u sobi, a pri ruci nije imao nikakav korbač, ili majmunsku igračku, kako su ga crnci nazivali, pa da išiba ovog nitkova, što je i zaslužio. Gledao ga je kako se udaljuje i, praveći se glupim, išao ravno, ne okrećući glavu prema vitezu, kao da ga nije ni vidio. Reginald se upitao nije li se, možda, sinoć prevario, vjerujući da ga je prepoznao dok je bježao mračnim stepenicama kao kakav lopov. U tami se čovjek lako može prevariti, ali je činjenica da je vidio baš muškarca i da je Desmaretz osim njega bio jedini u dvorcu, bila je sigurnim dokazom.

Ne čekajući odgovor pritisne kvaku, pogledavši još jednom kuda je otišao sluga. Stajao je izvana uz prozor gledajući unutra, baš kao da ga ponovo uhodi. Reginalda obuze strašan bijes i bio bi sigurno pojurio za njim da se u taj čas nije pojavila Julija uzviknuvši:

- Viteže, dobar dan! Trebate li nešto?- Oh, naravno da mi treba! Potreban mi je mač ili neka batina da uredim onog prostaka koji

prisluškuje iza vrata i uhodi.- Ali o kome to govorite? - upita sobarica glasno se nasmijavši.- O Desmaretzu!Julija se još glasnije nasmije, dražesno tresući glavom tako da su joj oko čela poigravale

lijepe kovrče:- A što to vi imate s Desmaretzom?! Morao se vrlo ružno ponašati kad vas je toliko razljutio?Reginald pogleda mladu ženu i, videći je tako umiljatu, ljepoliku i raspoloženu, brzo

zaboravi na svoj bijes. Nije joj ništa odgovorio, već se osmijehnuo i tiho rekao:- Mala moja vragolanko, mislim da ćete mi mnogo više reći o tom čovjeku no što ja znam.- Ali to je nemoguće!- Nije. Zar mislite da sam tolika budala ili slijepac pa da ne znam da je Desmaretz vaš

ljubavnik?- Moj ljubavnik?! Baš ste pogodili!- Naravno da sam pogodio. Ako me pamćenje ne vara, to ste mi jedne večeri i sami priznali.

Rekli ste mi da ne možete ostati sa mnom, jer vas Desmaretz čeka u vašem krevetu.- Možda je i bilo tako! - prizna Julija nemarno.Maubray oštro pogleda sobaricu. Duboko u srcu osjeti ujed ljubomore.- Onda znajte da mi to nije drago. Nadam se da ne držite mnogo do tog čovjeka, jer on se

prema meni ponaša tako bezobrazno, da neću dozvoliti njegovo vršljanje oko vaše suknje.- Ako sam vas dobro razumjela, viteže - odvrati mlada žena ne trepnuvši i još uvijek

podrugljivo se smješkajući - vi mi zabranjujete da ga primim u svoju sobu?- Od danas mi je dužnost tražiti poštivanje ove kuće - izjavi on strogo. - Neću nipošto

dozvoliti da ona postane pozornica razvrata i nemorala. Iz toga bi se rodile najgnusnije klevete o svim njenim stanovnicima, naročito sada nakon generalove smrti.

- Dalekovidni ste, viteže, ali to se upravo o vama govori!- Znači, brinete se za moj privatni život? Znači, više nisam slobodan?

Julija zahihoće:- Znači, razvrat je jedino vama dozvoljen, a nipošto meni i Desmaretzu?- Ja govorim samo o Desmaretzu. I, ako bude potrebno, ja ću ga najuriti.Julija se, tobože, zamisli pa lukavo nastavi:- Najzad, možda imate i pravo, viteže. O tom ću sigurno razgovarati s gospođom du Parquet.

Ponovit ću joj to što ste mi rekli i zamoliti je da Desmaretzovu sobu udalji od moje.Odmah zatim nadoda:- A možda biste ga vi mogli zamijeniti? - predloži ona podrugljivo.- Imate krivo, draga moja Julijo, kad se rugate s tako ozbiljnim stvarima. Odakle je došao taj

Desmaretz?- General ga je doveo iz Francuske, zajedno s gospođicom de Francillon.- A što on radi?- Svašta. Ne zazire ni od teškog ni od lakog posla. Ničeg se ne plaši i neumoran je... Vi znate

da ja mnogo toga znam!- Dosta, dosta, Julijo!On se prošeta po sobi, a onda će:- Uostalom, nisam došao k vama o tom razgovarati, već vam predložiti da pođemo malo u

šetnju.Ostala je za trenutak otvorenih usta, a onda ga pogledala kako to samo prefrigana

vragolanka umije, pa ga tobože iznenađeno upita:- A posao, viteže? Valjda znate da će nakon pogreba gospođa du Parquet dovesti ovamo

mnogo ljudi iz Saint-Pierrea. Bit će gladni i žedni. To su ljudi koje treba lijepo i dostojanstveno primiti, zar ne?

On se nakašlje da pročisti glas:- Bolje bi bilo dočekati te ljude tako da im više nikad ne padne na um doći ovamo. Vidim da

se čudite, Julijo? Ali to je vrlo jednostavno: budući da u ovoj kući nema više generala, njegove volje i ugleda, kladim se da će više nego ikad dolaziti ovamo udvarati se gospođi... Ako to ona dopusti, vrlo je vjerojatno da će jednog dana opaziti kako je gajila zmije u svojim njedrima...

- Niste vi došli ovdje - odvrati drsko Julija - pričati o našem jadnom generalu. Znam ja dobro koje su vaše namjere... Zar se ne možete obuzdati do večeras?

Nije mogao a da se ne nasmije, pomislivši na sastanak zakazan u ovoj sobi. Ona ga, znači, nije zaboravila! Iako nije raspoložena, ipak će doći.

- Ako ste mi, zaista prijateljica - nato će on - prošetat ćete sa mnom poljem. Imam vam mnogo toga reći i pitati, ali otkada je taj nepristojni sluga virio kroz moju ključanicu, ne ufam se više ni o čemu razgovarati ovdje.

- Ima za to uvijek vremena, viteže, vjerujte mi. No, morate znati da će danas biti previše posla u kući i da ne mogu tratiti vrijeme u glupostima.

Usprkos njenu vragolastom izrazu lica, ozbiljno je govorila. Znao je on to dobro, pa je zaključio da je s tako otvorenom i iskrenom djevojkom kao što je Julija, njegov plan osuđen na propast, te se stoga razborito povukao.

- Reklo bi se da ja toga Desmaretza mrzim. Istina je, međutim, da me je on razljutio svojim uhođenjem. Htio bih samo jedno znati: da li on govori još koji jezik osim svog, mislim francuskog jezika...? - U sebi nadoda: »Bog zna kakvog francuskog!«

- Naravno da zna! Počeo je govoriti i ovaj ovdje, kao i svi ostali.- Zar? - najednom će Reginald zainteresiran. - A koji je to jezik?Ona malo počeka pa mu podrugljivo dobaci:- Kreolski, bogme!- Kreolski? Mislite na ovu nerazumljivu mješavinu francusko-normansko-pikardijsko-

gaskonjsko-poatvinsko-bretonskih riječi iznakarađenih sirovim izgovorom robova? Iznašli su

neku tobožnju pojednostavljenu sintaksu, koja je, ustvari, isto tako komplicirana kao i njihov zamršeni i zakučasti duh...

- Vi ga nikad nećete naučiti ni razumjeti, viteže!- uzvikne Julija, sretna što mu može dokazati da nije sveznajući. No, Reginald se nasmiješi i

siguran u se reče:- Varate se, lijepo moje dijete! Vi zaboravljate da i ja godinama živim na ovim otocima... - I

uprijevši uporno svoj pogled u njene raskošne grudi, koje su se napinjale pod šarenom bluzom kričavih boja, dobaci joj osmjehujući se:

- Tit courrie, fanme quinper tetett, gros courrie, fanme laguer tetett.1 - Oh, viteže - poviče Julija kao da ga kori, jer je odmah shvatila da je on pri tom mislio na nju

- vi me, sigurno, za to i pozivate u polje, zar ne?On niječno kimne glavom. Bio je zadovoljan s onim što je od nje doznao: ne, Desmaretz nije

bio ni u čijoj službi, on nije uhoda. Uostalom, tko može sumnjati u Reginalda i narediti onom klipanu da ga uhodi?

- Znate li, Julijo - upita kao ovlaš - znate li što je Desmaretz radio prije nego je došao na Martinique?

- Bio je sluga u obitelji du Parquet, mislim kod gospodina de Miromesnila...Sad je nestalo i posljednje sumnje i straha. Ali, bio on opasan ili ne, Desmaretz zaslužuje da

bude kažnjen. Reginald se zarekao da će se prvom prilikom pobrinuti da ga pošteno udesi. On može čekati pa neka čeka i Desmaretz! Sve će to on, Reginald, lijepo urediti!

- Dražesna Julijo, budući da me ne želite pratiti na šetnju dajte mi barem jedan mali prijateljski poljubac, koji će izbrisati sve ove svađice zaljubljenih...

- Imate li još uvijek onog šepavog konja? - najednom ga ona upita.- Zašto to pitate?- Pa tako... Sjećam se jednog putovanja s vama i nekog konja koji je šepao i koga ste morali s

vremena na vrijeme odmarati...Ta napomena podsjetila ga je na njegovo prvo putovanje na Martinique. Tada je, pošto je

napustio Mariju, poslije ugodno provedene noći, pri povratku najednom osjetio požudu prema sobarici...

Ljubazno joj se nasmiješi i, kad se najmanje nadala, zgrabi je za ruke i pokuša poljubiti u usta.

Ljubakanje, naravno, Juliji nije bilo mrsko. Nju nikad nije bilo teško zgrabiti, a i razgovor s vitezom malo ju je uzbudio. Međutim, ipak odvrati glavu, jer je voljela prkositi previše nasrtljivom osvajaču, nešto zbog zabave, a nešto i da ga još više razdraži.

Maubray je svoj poraz prikrio duhovitom anegdotom:- Vi se ponašate kao Ana Austrijska, kad je onomad u biskupskom perivoju u Amiensu pala u

zagrljaj buckinghamskog vojvode, u koga je bila ludo zaljubljena, pa je najednom počela kričati kad se on usudio otići malo predaleko...

- To kraljičino kričanje - odvrati ona - za mene je dokaz da ona uopće nije voljela vojvodu.- A možda je kričala zato što Buckingham nije otišao još dalje! - zaključi on.Načas ju je pustio, ali joj se opet približio. Ovaj put bi vjerojatno bio uspio, da se u taj

trenutak nije začula grmljavina plotuna iz stotinu topova, koja je iz temelja potresla zemlju i Gorski dvorac.

Premda je bio hrabar, Reginald se trgne i zaboravi na Juliju.Stresla se i ona, ali se ipak prva pribrala.- Viteže - reče ona smiješeći se - pa vi ste se prepali! Ta topovska pucnjava počast je koju

tvrđava iskazuje našem nesretnom generalu.Prije nego je dovršila rečenicu, shvatio je o čemu se radi pa se ponovno nasmijao:

1 Pri kratkoj trci žena rukama drži grudi, pri dugoj, ona ih ispušta.

- Dođite, Julijo, dođite! Hajdemo u moju sobu. Potražit ću svoj mornarski dalekozor pa ćemo s terase gledati što se događa u tvrđavi Saint-Pierre.

Stojeći uz postolje topa, koji nije pucao još od navale Kariba, pa ga je trava već počela prekrivati, oni su zaboravili na maloprijašnja ljubavna natezanja.

Maubray je dalekozorom promatrao pristanište. Kad je tu i tamo nešto ugledao, svaki čas je glasno komentirao, pa je sobarica odmah povikala, lupkajući nogama od nestrpljenja:

- Viteže, dajte da vidim. Molim vas, dajte mi dalekozor.On joj ga pruži i stane iza nje. Dok je ona držala spravu, on se prilijepio uza nju i položio joj

obje ruke na ramena. S vremena na vrijeme je pokazivao pravac kamo će uprijeti dalekozor.I Julija je uzvicima izražavala uzbuđenje. Govorila je kako vidi stanovnike Saint-Pierrea gdje

plaču i brišu rupcima suze, kako su u tom svečanom dekoru razne milicijske čete izvanredno lijepe u svojim zeleno i plavo obojenim odorama. Dok je ona gledala, Maubray je bio zaokupljen drugim poslom: njegove ruke su prelazile preko njenih ramena na grudi i bokove kao da oblikuje kip. Ona se nije branila, očito odsutna duhom i nije osjećala uzbuđenje njegova milovanja. Iz toga je Maubray zaključio da je navika umanjila njenu osjetljivost.

Najzad, ona mu vrati dalekozor i poviče:- Jao, moj posao, viteže! Moj posao! Gubim s vama vrijeme a vi ste tu zbog sasvim drugih

stvari...!On joj ne odgovori, već počne motriti uvalu.Vidio je pedesetak gotovo golih ljudi, obojenih crvenilom od glave do pete, svrstanih u

četverokut na ulazu u groblje. To je bila karipska delegacija, do koje je bila poredana milicija sa svojim časnicima na konjima.

Vojnici su u znak žalosti puške i koplja spustili k zemlji. Za to vrijeme topovi s tvrđave i plotuni iz pušaka javljali su svojom grmljavinom da zemlja zauvijek prima svu radost i utjehu stanovnika, oličene u osobi njihova gaspodara njihova ljubljenoga oca.

Uskoro zamukoše i topovi i puške. Red pogrebne povorke se rasturio i ponovno formirao na cesti. Bila je udaljena oko tri kilometra, a kad je krenula prema tvrđavi, sličila je šarenoj, razvučenoj i vijugastoj zmiji koja gmiže po zelenom i travnatom sagu livada.

Reginald de Maubray spremi dalekozor i pogledom potraži Juliju, ali ove nije više bilo.Slegne ramenima.Za nj je započela nova igra. Zaboravio je na sobaricu i uđe u kuću da dočeka Mariju i ljude

koji će je tješiti i biti s njom da je ohrabre u tuzi, ali i da vide kako podnosi početak svog udovištva.

4.

RJEČKANJA OKO MRTVACA

Oni koji su se nadali da će vidjeti Mariju shrvanu tugom bili su razočarani, barem za vrijeme primanja.

Mnogi su smatrali svojom dužnošću da udovicu doprate do dvorca pa su se sakupili u velikom salonu, još uvijek tu i tamo oštećenom erupcijom vulkana. Tu su bili otac Chevillard i otac Bonnin, jezuitski starješina, veliki prijatelj i zaštitnik pokojnika. Iako u dubokoj starosti, jezuit nije oklijevao doći iz Fort-Royala u Saint-Pierre. Tu je bio i Merry Rools de Gourselas, štitonoša i zapovjednik otoka, za koga su općenito držali da ga sada čeka još veća odgovornost i još veća vlast.

Kao predstavnici vojske, osim kapetana Baillardela, bili su još kapetan Lestiboudois de la Vallee i kapetan de la Houssaye, zapovjednik milicijskog bataljona. S njima su bili i kolonisti Beausoleil, Sigaly i Vignon, koji su generalu uvijek iskazivali najveću odanost i vjernost.

Bilo je tu i drugih uglednih ljudi, kao što su gospodin Le Vasseur, otac Feuillet, dominikanski starješina, kolonist Plainville iz Carbeta, sudac Fournier, civilni i redarstveni poručnik Duvivier, intendant Lesperance i, konačno, kapetan La Garenne, koji je neprekidno hodao gore-dolje, od jedne grupe do druge, slušajući što se govori.

Merry Rools je za ovu priliku posebno dotjerao svoje lice. Dok je za vrijeme veličanstvenog i nezaboravnog pogreba cijeli narod otvoreno izražavao svoju tugu, Merry Rools se držao ukočeno, a njegovo okruglo i crveno lice poprimilo je strog i oštar izraz.

U ovom trenutku bio je vrlo nemiran i nestrpljiv. Smatrao je, s razlogom, da će se slijedećih dana odlučiti o njegovu ugledu i budućnosti. Da li će Marija biti u stanju zamijeniti pokojnika? Hoće li je Vrhovni savjet smatrati sposobnom za tako važnu funkciju? To je malo vjerojatno. Marija će zatražiti od Savjeta da naslijedi svog muža. Članove Savjeta određuje guverner otoka, a Savjet pak predlaže kralju novog guvernera. Naslijedila Marija Jacquesa du Parqueta ili ne Merry Rools će u svakom slučaju biti neka vrst regenta. Marija mu se mora pokoravati i slušati njegove savjete! Marija je sada, u svojoj žalosti, slabašna žena koja će više vremena posvetiti odgoju svoje djece, nego upravljanju otokom... Najzad, ako Marija ne zatraži da naslijedi du Parqueta, nema sumnje, Vrhovni će savjet odrediti za tu visoku dužnost njega, Merry Roolsa, zapovjednika otoka.

Naravno, prijedlog Vrhovnog savjeta mora odobriti njegovo veličanstvo, ali da li kralj zna što se zbiva na Martiniqueu? I da li će on staviti svoj veto na imenovanje za guvernera bilo Marije ili majora Roolsa?

Čim je du Parquet umro, Merry Rools je neprekidno o tom razmišljao, a vjerojatno nije ni bio jedini...

Odmah je opazio da su sada svi najednom puni nekog poštovanja prema njemu, kao da su time željeli pridobiti njegovo prijateljstvo i milost.

Otac Bonnin, jezuitski starješina i čovjek velike kulture, opće poštovan, kojega je na tu funkciju postavio kardinal Richelieu zbog njegove uglađenosti i oštroumnosti, nije gubio iz vida niti jedan problem koji je toliko brinuo majora. Njegovu je pažnju, međutim, u tom trenutku zaokupljao posve drugi problem, pa je vjerojatno sa stanovitom namjerom i postavljao neke primjedbe koje su svi sa zanimanjem slušali.

Reginald de Maubray je ipak izišao iz svoje sobe, da se ne pomisli kako izbjegava njihovo društvo. Sišao je tiho, nastojeći da ga ne primijete. To i nije bilo teško, jer su grupice bile zaokupljene razgovorom i nisu okretale glave. Tako je Maubray neopaženo prišao ocu Bonninu i Merry Roolsu.

- Dragi moj majore, ja sam već spomenuo kapetanu Baillardelu opasnost koja prijeti otoku od onih morskih razbojnika što ih je naoružao vitez de Poincy na svom otoku Saint-Christophe. Govorim o ljudima koji kradu i pljačkaju Španjolce i Engleze s kojima mi nismo u ratu. Ti se ljudi usuđuju dolaziti čak i do naših obala i ubijati naše jadne koloniste.

U tom trenutku otac Bonnin primijeti viteza de Maubraya. Reginald se duboko pokloni i s poštovanjem ga pozdravi. Jezuit mu odgovori smješkom i lakim naklonom glave.

- Moj oče - reče Škot, videći da je crkveni starješina prekinuo razgovor - dozvolite mi da vas podsjetim na naš susret prije nekoliko godina, kad sam posjetio generala du Parqueta i upoznao ga s tajnom bijeljenja šećera?

Spremao se ispričati kako je uspio nagovoriti nizozemske inženjere da mu odaju tajnu, kad mu otac Bonnin rukom dade znak da ne insistira na tom.

- Sjećam vas se dobro, sine. Vi ste Škot i zovete se Maubray.- Upravo tako - potvrdi vitez.

Merry Rools obuhvati Reginalda pogledom, za koji se ne bi moglo reći da li je pun mržnje, zlobe ili uznemirenosti. Ipak ga je pozdravio širokim pokretom svog kitnjastog šešira, na kojem mu je vitez srdačno uzvratio.

- Došao sam, moja gospodo - razjasni Reginald - istog dana kad je umro ovaj veliki čovjek kog su jutros pokopali. Mogu vam reći da sam, doista, cijenio njegove izvanredne osobine. Težak je to udarac za otok Martinique i za njegove stanovnike.

Duboko uzdahne, pa zatim nastavi:- Moj oče, čuo sam kako govorite o onim morskim razbojnicima koji ubijaju i pljačkaju

nenaoružane naseljenike. Mislim da se tu radi o ljudima koji sebe nazivaju gusarima, a koji bezobzirno harače Karipskim morem. Na svojim putovanjima čuo sam mnogo užasnih priča o sramotnom postupanju tih ljudi sa svojim zarobljenicima... Pričali su mi da je neki kapetan iz Saint-Christophea strpao u vlažno dno broda jednog engleskog kapetana, iako takav postupak vrijedi samo za obične mornare...

- Ah vi ste Škot! - izlane otac Chevillard smiješeći se.- Naravno - potvrdi Maubray mirno. - Ali nisam govorio o engleskom kapetanu zbog

šovinizma. Nitko, na žalost, ne zna bolje od mene da ima i engleskih gusara koji po svojoj podlosti i okrutnosti ništa ne zaostaju za gusarima viteza de Poincyja. Dapače, podsjećam vas da je taj gospodin dugo vremena bio povezan s još jednim mojim zemljakom, kapetanom Warnerom iz Saint-Christophea.

Merry Rools je pažljivo slušao svaku Škotovu riječ. I on je znao kako se ponašaju gusari. Nije mogao zaboraviti postupanje kapetana Le Forta i uvrede kojima je obasuo njega i poručnika La Pierrierea. Nitko nije više mrzio gusare od Merry Roolsa, nitko na Martiniqueu nije više želio uništiti te razbojnike, kako ih je on nazivao. Uostalom, on je već odlučio da će objesiti svakog zarobljenog gusara čim mu se dokaže pljačka ili umorstvo.

Smatrao je da to treba i obrazložiti.- Dao sam nalog da se strijeljaju svi pirati koji se približe našoj obali. Na svoju veliku žalost

moram reći da se general nije slagao sa mnom u ovom pitanju i da je nekoliko puta omeo moje planove.

Sad se i Maubray zagledao u majora. On ga nikad nije volio. Nije mogao oprostiti Merry Roolsu što je želio od generala du Parqueta kupiti Grenadu, i to baš u trenutku kad je isto htio i on učiniti za grofa Cerillaca. Uspio je on, naravno, zahvaljujući svojoj diplomatskoj vještini i lukavosti kojom je obrlatio Mariju služeći se i prijetnjama i umiljavanjima.

- Gospodo - nastavi otac Bonnin - moram se požaliti na jedan nizozemski brod. Kad kažem nizozemski, onda mislim na njenu posadu jer se na lađi drsko vijorila crna zastava. To je, možda, prvi put u povijesti svijeta da su morski razbojnici, naoružani kao vojnici, otvoreno istakli svoj zločinački znak, crnu zastavu!

- Moj oče - ljubazno će Maubray - recite nam što je učinio taj Nizozemac?- Hoću. Nema ni mjesec dana otkad je taj brod došao u Anses da Relais. Čini se da je stigao iz

kanala Sainte-Lucie i htio se usidriti ispred Sainte-Anne, ali su ih prestrašili karipski divljaci koji nastavaju taj dio obale. Stanovnici Sainte-Lucie vidjeli su... ukratko, taj brod se usidrio u Ansesu. S njega se iskrcalo dvadesetak razbojnika koji su navalili na grad, otimajući sve do čega su došli, opljačkavši magazine, skladišta duhana i svu šećernu žetvu... Ni to im nije bilo dosta pa su zatim navalili na žene. Muževi onih najljepših spasili su svoje živote uz cijenu žrtvovanja vlastitih žena, koje su morale otrpjeti silovanja onih nitkova.

Merry Rools je bio užasnut.- Na žalost, mi imamo samo tri broda za zaštitu obale, a to nije dovoljno za našu sigurnost. Ja

ću ipak narediti kapetanu Baillardelu da s tim banditima postupi na isti način kao što bi postupio s karipskim divljacima.

- Naravno - potvrdi otac Chevillard. - Ti su Nizozemci zaista pretjerali. Nedavno su mi javili da je neki engleski gusarski brod prolazio sasvim blizu Fond Capota. Nema sumnje da su mu

namjere bile iste kao i Nizozemcu o kojem govori naš dominikanski starješina, ali su kolonisti bili na vrijeme upozoreni, pa su Englezi morali pobjeći.

- Englezi su mnogo opasniji od francuskih ili nizozemskih gusara - nadoda otac Bonnin. - Vitez Maubray će mi oprostiti no, iako nismo u ratnom stanju s tom državom, očito je da ona hlepi za našim posjedima. Već nekoliko puta morali smo se braniti od njih. Gospodin Cromwell - nadoda s finim podsmijehom - želio bi svakako postati i naš protektor kao što je i u svojoj zemlji!

- I ja se više bojim Engleza nego Nizozemaca - potvrdi otac Chevillard.Reginald se okrene k njemu. Bio je blijed i premda se suzdržavao, glas mu je bio oštar:- Napadajući moj narod, oče, silite me da ga branim. Podsjećam vas da nema tome davno

kako se jedan francuski gusar, po imenu Le Fort, iskrcao u Saint-Pierreu i napao ga, tako da je jedan engleski brod smatrao svojom dužnošću priteći vam u pomoć...

Dalje nije mogao nastaviti, jer ga je neki grubi i gromki glas prekinuo:- Dozvolite, gospodine, ali hoćete li i preda mnom ponoviti ono što ste sada izjavili?Maubray se okrene i prepozna kapetana Baillardela, koji je, čuvši da se spominje Le Fortovo

ime, uzbuđeno napustio svoju grupicu i došao braniti čast svoga prijatelja.- Ponavljam, gospodine, da je jedan francuski gusar, nedavno napao na Saint-Pierre.- Vi lažete, gospodine! - reče kapetan bijesnim glasom i uspravi se u svojoj golemosti. - Vi

lažete, jer gusar o kome je riječ i čije ste se ime usudili spomenuti, zove se kapetan Yves Le Fort. Yves Guillaume Le Fort, gospodine, umiješao se i otvorio vatru iz svih topova tek onda kad je vidio da će otok pasti u ruke divljim Karibima i Englezima, koji su s njima bili u dogovoru. Želite li dokaz, gospodine? To će vam potvrditi gospođa generalica du Parquet. Ona će vam reći da je Le Fort svojom intervencijom spasio otok i njena muža i njenu djecu i otočno stanovništvo.

Maubray se sav tresao od bijesa. Oči su mu plamtjele divljom mržnjom. Kajao se što je načeo to pitanje, iako je bio spreman sve učiniti za uništenje gusara koji smetaju engleskim planovima u Karipskom moru. No, nije mogao podnijeti da ga ovaj bezobrazni div naziva lašcem, satjeravši ga u tako gadan škripac.

Proguta pljuvačku, svlada se i reče oštro, ali uljudno:- Vjerojatno su me krivo izvijestili, gospodine. Mogli ste mi to jednostavno reći. Nadam se,

kao što velite, da za to imate dovoljno dokaza. Ipak, nemate prava nazvati me lašcem, jer to je uvreda koju vam, kapetane, neću oprostiti, osim u slučaju da su vam živci popustili!

- Ako želite zadovoljštinu, stojim vam na raspolaganju - reče Baillardel s rukom na maču i unijevši se svojim užarenim pogledom u vitezovo lice. U tom času između njih se postavi otac Bonnin i svojim nježnim rukama blago razdvoji dva čovjeka.

- Djeco moja, zar u ovako tužnom trenutku? Molim vas, nemojte se svađati! Svi mi ovdje, više no ikad, moramo sačuvati svoju hladnokrvnost. Kapetane Baillardele, što mislite da bi general du Parquet mislio o vama da vas vidi kako spremno želite izvući mač, dok je cijeli narod u tako dubokoj tuzi?

- Moj oče - odgovori Baillardel mirno - general je znao da je moj mač uvijek stajao između njega i njegovih neprijatelja, uvijek u službi mojih prijatelja i starješina. Ni mjesto, ni trenutak, ni moguće posljedice moga čina ne mogu me spriječiti da ukrstim mač sa svakim tko se usudi napasti one koji su mi dragi.

- Kapetane Baillardele! - poviče strogim glasom major Merry Rools. - Ja još uvijek zapovijedam svojim vojnicima! Tražim od vas da se smirite!...

Još uvijek razdraženo, Baillardel, koji je uz svoga prijatelja Le Forta mnogo toga proživio, pa je čak jednom i oštricu svog mača upro u grudi samog majora, htio je oštro uzvratiti, ali mu Merry Rools energičnom kretnjom presiječe riječ:

- Kapetane Baillardele, odgovarat ćete mi zbog svog ponašanja koje smatram neposlušnošću. Na vama je sada da odlučite!

Orijaš pogleda redom svakog pojedinca u grupi, nakloni se i ode.Ovu bučnu prepirku nisu slušali gluhi, već kolonisti Beausoleil, Vignon i Sigaly, koji su se

vrlo uznemirili.Poznavajući mnogo bolje materijalne prilike života nego većina vojnika i svećenika, oni su

se brinuli ne samo za svoju baštinu, nego i za nesigurnu sutrašnjicu, nadolazeće administrativne promjene na otoku, u sudstvu, novim taksama i nametima, kuluku i svim vrstama novih uredaba koje mogu praviti poteškoće njihovim poslovima...

Zato su dobro otvorili uši. Oni su, uistinu, i došli u dvorac ne bi li štogod doznali što im sprema budućnost.

Plašili su se, jer oni nisu imali mnogo povjerenja u Mariju du Parquet. Divili su se njenu mužu zbog njegove odlučnosti, hrabrosti i vrlina pravog vođe, čija je legendarna ljubaznost i očinsko upravljanje otokom mnogo koristilo življu kolonije. Oni nisu znali da je u većini njegovih odluka i postupaka veliki udio imala njegova žena. Za njih je Marija bila samo obična žena iz naroda, koju su La Pierriere, Gourselas i drugi opisivali kao lagašnu, mekoputnu ženu, spremnu podleći svakoj sentimentalnoj napasti, tim prije jer je bila lijepa pa su mnogi uzdisali za njom, a imala je, osim toga, i ljubavne odnose s jednim strancem.

Zato su i bili neugodno iznenađeni kad su ponovno ugledali čovjeka koji nije prisustvovao pogrebu generala - viteza Reginalda de Maubraya. Zbog tog stranca Martinique umalo nije pao u ruke Engleza! I baš u ovom trenutku postao je Marijin miljenik i ušuljao se kao špijun na otok da neprijatelju dostavlja sva potrebna obavještenja.

Eto, zašto su pažljivo naćulili uši kad se Baillardel umiješao. Čim se kapetan udaljio, Beausoleil, Vignon i Sigaly odmah su prišli grupi.

Baillardel nije još ni stigao do vrata kad je Beausoleil u sporazumu sa svojim drugovima izjavio:

- Gospodine majore, i protiv svoje volje moji drugovi i ja čuli smo što ste razgovarali s našim poštovanim i dobrim ocem Bonninom i ocem Chevillardom..

Sve se oči okrenuše k njemu.- Mi bismo, doista, htjeli biti sigurni u budućnost i smatram da to isto misle i svi ostali

kolonisti Martiniquea. Mi bismo htjeli, rekoh, biti sigurni da se ni jedan pirat, ni jedan divljak neće više približiti obalama našeg otoka protiv naše volje.

Otac Chevillard, koji je sjedio uz svog starješinu, ustane te se obrati kolonistu:- Sine moj - reče ljubazno - postoje pirati, a postoje i gusari, kao što postoje divljaci i

divljaci...Nedaleko njih začu se još jedan glas - glas koloniste Plainvillea iz Carbeta:- Što to znači? Kad je u pitanju život naših obitelji, moj oče, i kad je naša imovina u opasnosti

da bude oteta, a plod našeg rada uništen, kako se može praviti razlika između nitkova koji krade, pljačka i ubija i razbojnika koji kolje, siluje naše žene i kćeri i otima našu imovinu? Ima li na zemlji nekog razbojnika kojega Bog ne osuđuje? Kad vas čovjek sluša, pomislio bi da ima!

- Sine moj - odvrati otac Chevillard još uvijek ljubaznim glasom - ima pirata koji doista čine sve to što ste spomenuli, ali ima i francuskih gusara, kojima dugujemo, kao što pravo kaže kapetan Baillardel, ne samo svoju slobodu, nego i vi, kolonisti, živote svojih žena! Kad to govorim, mislim u svom srcu na našega kapetana Le Forta.

Malo je zastao jer je nastao žagor, ali odmah zatim nastavi još odlučnijim i povišenijim glasom:

- Ne mora čovjek voljeti Le Forta. Može ga čak smatrati i morskim razbojnikom. I ja kao svećenik mislim da je počinio mnogo grijeha i to smrtnih, ali ipak, gospodo, ne zaboravite da je taj čovjek sa šačicom ljudi oslobodio svih nas karipskih pandža. Kao što točno kaže kapetan Baillardel, on nas je oslobodio divljaka baš u trenutku kad je engleska flota namjerno došla, tobože nas spašavati, ali je ubrzo umakla napadnuta pucnjavom iz njegovih topova.

Glas svećenika čuli su svi u dvorani, i on se više nije obraćao jednoj grupici, već svim prisutnima. Odzvanjao je i grmio kao pod visokim lukovima njegove crkve, ulazio u svačije srce i nitko se nije usudio prozboriti ni riječi.

- Osim toga - nastavi svećenik - ne smijemo sve divljake trpati u isti koš. Naša vjera uči nas da moramo praštati. A ja sam danas svojim očima vidio pedesetak Kariba na pogrebu čovjeka koji ih je znao razumjeti i koji je s njima ljudski pregovarao i nije se dogodilo nikakvo krvoproliće. Smatrate li divljacima ove ljude koji su došli baciti šaku zemlje na pokojnikov lijes, odavši mrtvacu dužno poštovanje? Djeco moja, pazite što govorite! Čuvajte se mržnje, kleveta i spletaka na ovom otoku, naročito sada nakon smrti njegova poštovanog gospodara, koga ćemo uvijek cijeniti. Nekima kao da je u interesu sijati razdor među nama. Mi ćemo se okupiti oko nasljednika našeg generala du Parqueta, ma tko taj bio, jer će njega odrediti Vrhovni savjet što ga je imenovao naš neprežaljeni pokojnik...

Smatrajući dovoljnim ono što je rekao, otac Chevillard ponovno sjedne. Pomislio je da je sve svršilo i da će se sada svi vratiti svojim prekinutim diskusijama.

Kapetan Baillardel se bijaše uputio k vratima ali kad je čuo kako otac Chevillard brani njega i Le Forta, naglo se zaustavi, čekajući učinak njegovih riječi. I on je smatrao da je incident završen.

Zato se vrlo iznenadio kad je začuo kako kolonist Plainville diže svoj glas:- Moj oče, molim da mi oprostite, ali ja se ne mogu pomiriti sa svim dokazima koje vi ovdje

iznosite. Ako i ima divljaka koje možemo primiti u naše društvo, kao što su oni koji su danas sišli sa svojih brda da odaju posljednju počast našem dragom generalu, ima pak i Engleza između Basse-Pointa i Cul-de-Saca, koji su odlučili doći na naša imanja i poklati naše obitelji. Vi to znate bolje nego itko! Što se mene tiče, kunem vam se da ću ih istrijebiti do posljednjega bez i najmanjeg žaljenja.

Nasta živo odobravanje i žagorenje, ali ih njegov glas svih nadjača:- Što se tiče kapetana Le Forta, svi mi znamo da je on morski razbojnik. Najprije je bio

dezerter kojemu je general spasio život, zatim je bio razbojnik koji je mučke pobio dvadesetak najboljih otočkih kolonista. Nezadovoljan time, osudio je na smrt veći broj naših koji su, kako je tvrdio, sudjelovali u nekoj zavjeri. Te je ljude general pomilovao, ja to znam, ali Le Fort o tome nije vodio računa. Mislim da vas ne treba podsjećati kako se prodao vitezu de Poincyju, izručivši mu guvernera Noela Patroclea de Thoisyja. Tog je dana taj bandit dobio od de Poincyja naoružan ratni brod.

To kapetan Baillardel više nije mogao dalje slušati. Poput munje trgnuo je iz korica svoj dugi mač i gromkim glasom povikao:

- Smrt fukari koja bljuje takve laži!Rukama odgurne kapetana La Garennea i Lestiboudoisa de la Valleea koji su ga htjeli

zadržati. Usred šarenih uniformi zabljesne metalno sječivo rapira.Kapetan Baillardel nije bio čovjek koji napada iza leđa. Čim se našao ispred koloniste

Plainvillea, poviče snažnim glasom:- Dajte mač ovom čovjeku! Dajte mu oružje da mu sabijem u grlo sve laži koje su iz njegovih

poganih usta ušle u vaše uši!Plainville problijedi i ustukne potaknut željom da se nekako izvuče iz neugodnog položaja.

Znao je da je kapetan bio glasovit mačevalac i ta junačina koji se trenutak prije hvalio da će pobiti sve Karibe, nije se želio susresti s kapetanovim mačem.

- Mač, mač ovoj bitangi! - urlao je Baillardel, tražeći zakrvavljenim očima mač u namjeri da ga baci pred noge svom neprijatelju.

Obnevidio od bijesa, ne pazeći što radi, pogled mu padne na mač Merry Roolsa. Usprkos svom glomaznom i snažnom tijelu, hitrim se skokom nađe uz starješinu i upravo je htio zgrabiti balčak njegova mača, kad se najednom na vrhu stepeništa začu miran, hladan i dostojanstven glas. Ni glas pokojnog generala ne bi izazvao toliko uzbuđenje:

- Tko se to usuđuje govoriti o tučnjavi u trenutku kad bi svatko morao plakati od boli i tuge? Tko to želi unositi smutnju u duše ljudi? Tko je to zaboravio da je još jučer general du Parquet vršio pravdu i stvarao blagostanje na ovom otoku, temeljeno na pravici i jednakosti? Tko se usuđuje optužiti čovjeka kao što je Yves Le Fort i drugi, kojima je general du Parquet ne samo poklonio svoje povjerenje nego i svoje prijateljstvo?

U grobnoj tišini Marija nastavi:- Kapetane Baillardele, molim vas povucite se. Shvaćam da su tužni trenuci koje smo

zajedno preživjeli možda malo smutili duhove. Ipak neću dozvoliti nijedan čin koji bi povrijedio uspomenu generala du Parqueta, i to na dan njegova pogreba.

Baillardel vrati mač u korice. Širokom kretnjom svog kitnjastog šešira pozdravi i uputi se izlaznim vratima, dok su mu mamuze na teškim čizmama odzvanjale po širokim pločama dvorane.

Čim je izišao, Marija se, stepenicu po stepenicu, spusti niza stube.Uznositim pogledom obuhvati sve prisutne, koji su stajali nijemo i zbunjeno pred

izvanrednom njezinom ljepotom, koju je još više isticala korota i lagana koprena kroz koju se vidjelo njeno blijedo lice i čudesno sjajne oči. Crte njena lica nisu bile iskrivljene bolom, već su izražavale čvrstu volju i odlučnost.

Sve oči bile su uprte u nju. Zaustavila se nasred stepeništa i pogledala jednog po jednog: najprije Merry Roolsa, koji nije mogao skriti dubok dojam koji je na nj učinila njena pojava, a zatim na Maubraya koji je također bio očaran.

Marijina ljutnja pomalo se ohladila, ali je ipak izjavila ozbiljnim i svečanim glasom:- Gospodo, počekala sam malo da se srca smire, prije nego načnemo jedno ozbiljno pitanje, o

kojem ovisi budućnost našeg otoka. Ali incidenti koji su se upravo dogodili, sile me da mislim kako će vrijeme, umjesto željenog mira, još više razbuktati strasti u dušama ljudi. Ti događaji upravo su dokaz, rekoh, kako je smrt generala du Parqueta, mog jadnog muža, veliki gubitak za Martinique. Vrlo lako se mogu sada rasplamsati mržnje, svađe, neprijateljstva. Treba brzo, vrlo brzo raditi. Najprije vas molim da zaboravite na ove incidente, kao da se nikad nisu ni dogodili.

Za trenutak zastane da vidi kakav su utisak proizvele njene riječi. Budući da je i dalje vladao grobni muk, ona nastavi:

- Neki su od vas zabrinuti za budućnost. Boje se divljaka i pirata. Pitam ih zbog čega misle da će obrana otoka biti sada slabija no za generalova života? U slučaju napada Kariba ili pirata, ja ću prva zgrabiti pušku. Ja nisam zaboravila, a nemojte ni vi, kako sam osobno branila ovaj dvorac od napada divljaka, pucajući i iz topa i iz puške.

Ponovno je zašutjela. Time im je dala na znanje da će se kandidirati na upražnjeno mjesto svog muža, što su oni, uostalom, i sami znali.

- Namjeravam - nastavi ona - sazvati čim prije obiteljski savjet, koji će odlučiti o sudbini moje djece. Mojem sinu Jacquesu tek je jedanaest godina. On je nasljednik svog oca pa, iako ne može umjesto njega vladati, on ipak treba sačuvati njegovu baštinu.

Ona primijeti potvrdno kimanje glavom pa žurno nastavi:- Molim starješinu Merry Roolsa da već sutra u ovom dvorcu sakupi članove Vrhovnog

savjeta kao i sve časnike milicijskih odreda, starješine dviju vjerskih misija, te sve odličnike koji su uvijek bili vjerni i odani mom mužu i poznati po svom poštenju i lojalnosti.

Tada zašuti. Nastade tišina kao da se još nešto čeka, ali ona se okrene i uputi prema stubištu. Za njom pohiti major, kapetan La Garenne, otac Chevillard i drugi da je pridrže i pomognu joj. Ona ih jednim pokretom ruke zaustavi:

- Potreban mi je odmor i želim prije svega da se saberem. Žao mi je što sam se morala umiješati i smiriti veliko uzbuđenje. Najzad, možda je i bolje da se sve ovo na vrijeme uredilo. Gospodo, do viđenja sutra!

Isto onako dostojanstveno kako je i došla, ona se popne u svoje odaje.

Par minuta nakon toga, posjetioci se uputiše prema Saint-Pierreu.

5.

VITEZ DE MAUBRAY SPREMA RATNI PLAN

Čim su posljednji gosti, otac Bonnin i otac Chevillard, napustili Gorski dvorac, Reginald pojuri k Mariji.

Obuzelo ga veliko uzbuđenje i, usprkos nastojanju da se svlada, lice mu je bilo ozareno radošću.

Kad je pokucao na Marijina vrata i dobio dozvolu za ulazak, on je s neprikrivenom razdraganošću povikao:

- Oh, Marija, draga Marija, kako ste bili divni! Mislim da ne postoji žena koja bi nastupila s više dostojanstva...! Motrio sam vas dobro i niste počinili ni jednu grešku. Vaša jednostavnost i odlučnost ostavile su na sve dubok, vrlo dubok dojam...

- Hvala na pohvali!Otrgnuo ju je od duboke molitve. Kad je ušao u sobu, zatekao ju je na koljenima uz klecalo.

Zatim je ustala i sjela na klupicu obloženu zagasito crvenim somotom.Približi joj se još uvijek ushićen.- Htio sam vam izraziti svoje divljenje. Kažu da su žene mog kraja hladne i da se u teškim

trenucima ponašaju vladarski, ali ne vjerujem da se ijedna škotska visoka dama može mjeriti s vama.

Marija nije mogla sakriti svoj zadovoljni osmijeh. Laskala joj je vitezova pohvala. Nju je doista privlačila vlast i autoritet, a činjenica da joj je to potvrdio i galantni Škot, bila je dokaz da posjeduje potrebne osobine da naslijedi svog muža do punoljetnosti maloga Jacquesa d’Esnambuca.

- Zašto mi to govorite, Reginalde?Sjedne uz nju i zagleda joj se u oči:- Marijo, mislim da će vam večerašnja intervencija koristiti mnogo više nego se nadate.

Očito je da major Merry Rools želi pred Vrhovni savjet postaviti svoju kandidaturu za guvernera Martiniquea i ja mislim da ste sve njegove planove sada pretvorili u prah...

- To znači?- To znači, draga Marija, da vam sutra Savjet ništa neće odbiti. Na sve prisutne ostavili ste

snažan i povoljan dojam pa će se već sada govoriti po Saint-Pierreu da ćete sutra vi biti izabrana na mjesto pokojnog muža...

- Ne znam da li je to tako sigurno, Reginalde - odvrati ona mirno. - I sami ste rekli što namjerava Merry Rools. Ako sam, možda, zasada i omela njegove planove, ambicija tog čovjeka nije time postala nimalo manja. Ambicioznih ljudi kao što je on treba se čuvati. On je vješt, spretan, ne gura se naprijed ako nema izgleda na uspjeh, ali ako mu se pruži prilika on će se i klevetom poslužiti samo da mi naudi. Sam Bog zna kakve je sve izmišljotine taj čovjek sposoban izreći u krugu svojih prijatelja!

- Ne! - reče odlučno Maubray. - Smatram da vas samo u jednoj stvari može napasti, a i to nije sigurno. Ali, budući da nam je ta stvar poznata, možemo joj se već sada valjano suprotstaviti.

- A koja je to stvar?- Pazite dobro! Vi ste jamačno čuli oko čega su se svađali kolonisti Beausoleil, Plainville,

major i kapetan Baillardel?- Da, pa što?- Svađa je nastala zbog nesporazuma oko tumačenja određenih riječi. Otac Chevillard misli

da se ne smije karipske divljake, koji su se uljudili, izjednačiti s onima koji su još okrutni. Isto

tako ni gusare Saint-Christophea ne smije se nazivati piratima. To, doduše, nije tako važno, ali kolonisti su se prilično žestoko bunili izražavajući svoju zabrinutost. Oni se ne osjećaju sigurnim između ove dvije opasnosti koje im lebde nad glavom i koje ih mogu svakog trena uništiti. Ako ćemo im vjerovati, oni se više boje gusara nego divljaka.

- Kao da ne znaju što sve duguju tim gusarima? - poviče ljutito Marija. - Bože moj, kako su kratke pameti! Da nije bilo Le Forta i Baillardela, otok bi u dva navrata bio ne samo opljačkan, nego uništen ognjem i mačem.

- Ja to nisam znao - skromno prizna Reginald.- Nisam bio ovdje pa ne mogu ni suditi. Ali sigurno znam da gusari doista predstavljaju

stalnu opasnost. Priznajem da ljudi kao što su Le Fort i Baillardel, koje vi, čini mi se, neizmjerno cijenite, mogu učiniti velike usluge otoku. Ipak ima i drugih pirata koji ne bi krzmali da ga opustoše kad bi bili sigurni da će u tom uspjeti...

Marija se ljutito nakašlje.- Ne ljutite se, draga Marija - nastavi uporna Maubray - ne ljutite se odmah, jer bih želio još

nešto reći: dok drugi gusari, naime, čekaju zgodnu priliku da navale na otok, možda su Le Fort i Baillardel spremni da im u tom pomognu...

Marija sumnjičavo odmahne glavom.- Pričate koješta. Bez ikakvih argumenata prikazujete situaciju crnjom nego što jest.Reginald osjeti nesigurnost u njenu glasu, i to ga ohrabri. Marija uistinu nije smjela biti tako

sigurna u Le Forta i Baillardela, iako im je bila od srca zahvalna. Ona je poznavala Le Forta, beskrupuloznog, smionog, tvrdoglavog Le Forta, željnog pustolovina i opasnosti kojima se volio izlagati. Zar joj Baillardel nije uvijek pomagao? Dabome da joj je pomagao, ali Marija je morala priznati da se ona ne može oslanjati samo na tu dvojicu ljudi, a još manje braniti ih u jednoj već unaprijed izgubljenoj stvari zbog njihova pustolovna duha.

- Nadam se - reče vitez - da između nasljedstva, koje morate sačuvati za svoju djecu, i Le Forta znate što vam je izabrati. Vi to dugujete svojoj djeci i uspomeni na njihova oca, dok Le Fortu, koji je možda i čestit čovjek, ne dugujete ništa. Takvi ljudi su za bačvu ruma ili šaku zlatnika spremni izdati svakoga. Na njih smijete računati, ali ako ih javno mnijenje osuđuje, onda ih i vi morate osuditi ili ćete svjesno stradati!

- Moram osuditi... - ponovi ona ponešto ljutitim glasom.- Baš to! - reče on hladno. - A reći ću vam i zašto: vi to dugujete svom djetetu, za koje se

morate žrtvovati. Ne samo da ih morate osuditi zbog toga razloga, već i zbog činjenice što ćete se sutra naći pred Vrhovnim savjetom koji predstavlja javno mišljenje Martiniquea. Mnogo ćete dobiti ako pred Savjetom udovoljite javnom mnijenju, a sve ćete izgubiti ako mu se suprotstavite, shvaćate li?

- Shvaćam, shvaćam - neodlučno će Marija. - Shvaćam da javno mnijenje osuđuje i Le Forta i Baillardela. Mislite to, zar ne? Znači, sutra moram žrtvovati i jednog i drugog...

Reginald ju je gledao s još većim udivljenjem nego dok je govorila na stubištu. Još više joj se približi, gotovo ju je doticao, uze je za ruku pa će uvjerljivim glasom:

- Vi ste, doista, oštroumni, ali me ipak niste potpuno razumjeli: Le Fort i Baillardel nikoga ne predstavljaju. Vi morate glasno i jasno izjaviti da ste odlučili povesti nemilosrdni rat i protiv divljaka i protiv gusara ma tko oni bili. Najzad, najzad tko vam kaže da je Le Fort još uvijek živ i da nije, možda, zaglavio u nekoj gužvi?

- Oh, ne vjerujem! - reče ona uvjerljivo.- Nikad se ne zna. No, Le Fortovo ime je samo izlika. Pod njom se misli na sve pirate, gusare i

morske razbojnike koji teroriziraju radni narod otoka.Očekivao je njenu reakciju. Budući da je šutjela, nastavi:- Osudite ih! Već sutra im objavite rat! Tako ćete potući Merry Roolsa na njegovu vlastitom

terenu. Kladim se da njegova kandidatura, ili barem njegov pokušaj da dođe na položaj do kojega je vama stalo i koji vam s pravom pripada u ime vašeg sina Jacquesa Dyela

d’Esnambuca, počiva upravo na tom programu: pod svaku cijenu osloboditi otok od gusara i divljaka!

- Baillardel, koliko mi je poznato, nije ni gusar ni pirat - primijeti ona tiho - a ipak su ga večeras takvim smatrali. Taj mi je čovjek vrlo vjeran i odan; za njegovu vjernost i poštenje ja odgovaram. Osim toga, Baillardel na ovom otoku vrši veliku i važnu funkciju on čuva obalu od napada divljaka.

- I gusari su divljaci - primijeti on.- Pa onda?- Pa onda? Ako je Baillardel vjeran, navalit će na pirate. Ako je hrabar i junak, pobijedit će ih

ili će u borbi poginuti. U protivnom slučaju, ako ne posjeduje ni jednu od ovih vrlina, prijeći će na stranu neprijatelja i onda ćemo znati da ga treba objesiti kao i ostale.

- Ah - uzvikne Marija, ne skrivajući tugu koja joj je razdirala srce - vjerujem da slabo cijenite te ljude! Vi ne znate koliko im dugujem.

- Ali znam - oštro će on - da zbog njih možete izgubiti nasljedstvo svoga sina.Zašutio je trenutak, promatrajući Mariju, a onda nastavi.- Želio bih, draga prijateljice, još mnogo toga reći što će vas urazumjeti. Vi znate da sam

tokom dvadesetak godina mnogo putovao po svijetu i dosta naučio. A govorim vam to i zato što mnogo cijenite knjigu Macchiavellia Razgovor o miru i ratu. Mislim da me razumijete. Dakle, tko želi postići određeni cilj, taj se mora služiti svim sredstvima. Nitko vas ne sili da, napadajući pirate, formalno osudite i Le Forta. S druge strane, pokoravajući se volji naroda, vi se pokoravate i kralju.

- Kralju? - iznenađeno će Marija.- Da, njemu! Imam uza se jedan izvještaj, kopiju naredbe, koju je njegovo veličanstvo poslalo

guverneru Guadeloupe, a u kojem mu, preko svoga ministra, daje na znanje da »je šteta koju svojim napadajima čine pirati tako velika, te se naređuje komandantu eskadre da na svom putu u Pointe-a-Pitre pohvata sve pirate koje sretne na moru i odvede u Guadeloupe, gdje će im se suditi kao razbojnicima, strogo prema zakonu«. U izvješaju se dodaje da »gusare treba upoznati s namjerama njegova veličanstva, tako da se te ljude već sada navede, kako to i želi njegovo veličanstvo, na obrađivanje polja ili trgovinu kao jedinom načinu da se održi život kolonije«...

- Ali - poviče Marija - zar je njegovo veličanstvo tako slabo obaviješteno i ne zna da će bez ovih gusara neprijatelji naše zemlje prekinuti dovoz životnih namirnica i tako nas izgladnjeti?! Zato je de Poincy i stvorio, uz službenu mornaricu, ovu vrst brodovlja koje će štititi francuske lađe od nizozemskih, španjolskih pa i engleskih ratnih brodova.

- Zar biste vi, draga Marija, tim činom usudili prkositi kralju i javnom mnijenju, te svoga sina lišiti baštine koja mu pripada? Što smeta da i izgubite jednu ili dvije lađe, ako mali Jacques sačuva očevinu!

Ona se obim rukama primi za glavu. Reginald ju je potukao argumentima. Mislila je na Le Forta, o kome odavno nije ništa čula, mislila je na Baillardela koji joj se zakleo na vjernost. Osuditi Le Forta, znači pogoditi u srce kapetana obalne zaštite. Može li ona osuditi ova dva čovjeka kojima toliko duguje, gotovo svu svoju sreću, uz cijenu da ostane dobra majka i vjerna udovica?

Stvarnost je neumoljiva i okrutna, govorila je u sebi, a sentimentalnost u državnim poslovima nije nikad ništa dobra donijela. Nema sumnje da Reginald ima pravo: pod svaku cijenu treba sačuvati malomu Jacquesu očevu baštinu a poslije će se vidjeti što treba raditi.

Bila je svijesna da je u ovom trenutku najvažnije sazvati odmah Vrhovni savjet. Ona je to učinila neposredno nakon pogreba dragog supruga čiji je lik zaokupljao sve njene misli.

Reginald ju je nježno lupkao po ruci. Njoj nije ni padalo na pamet da je povuče, jer u tom ponašanju Škota nije vidjela ništa nedolično, nikakvo udvaranje, već jedino dokaz simpatije i pravog prijateljstva.

Naravno da se vitez čuvao, u tom nepriličnom trenutku, svakog udvaranja u kojem ionako neće doživjeti neuspjeh jer je već odavno skršio Marijin otpor. Zašto bi se sada, kad više nema muža, oduprla onoj istoj ljubavi za kojom je za generalova života bila tako lakoma?

Pratio je njenu unutrašnju borbu i osjetio da je pobijedio. Da se nije umio svladati, on bi jamačno u tom trenutku protrljao ruke od zadovoljstva.

Sad mu je sve bilo jasno. Marija će zahtijevati da je postave na generalovo mjesto, i to će bez poteškoća postići od Vrhovnog savjeta, tim prije što će prihvatiti plan Merry Roolsa, svog protivnika, plan koji guverner du Parquet nije odobravao. Kad postane guvernerica Martiniquea, Reginald će biti njen savjetnik i njen šef.

I tada će nestati one velike opasnosti koja je stajala na putu ostvarenju Škotovih planova i on će mirno pozvati u pomoć svoju englesku braću. Otok će pasti u njihove ruke, a on će postati guverner i biti obasut s bezbroj časti!

Zasad je najvažnije ostvariti glavni cilj - uništenje francuskih gusara.On ispusti Marijinu ruku i ustane. Učini par koraka po sobi, polako i odmjereno, pa joj se

ponovno vrati i reče kao čovjek koji je prije toga dugo razmišljao i dobro odmjerio svaku riječ:- Draga moja Marija, želio bih da dobro promislite o onom što sam vam rekao, prije nego se

sutra sastane Vrhovni savjet. Rekao sam vam to kao iskren savjetnik, vjeran i odan prijatelj i pošten čovjek. Mislim da ne treba mnogo razmišljati da li imam pravo... A sada želim da se malo odmorite. Ovi dani tuge skršili su vas, prijateljice moja... Već je kasno i potreban vam je odmor, da biste sutra mogli svježi i čili izići pred ljude, među kojima će biti i vaših neprijatelja.

- Hvala, Reginalde. Mislim da ste u pravu. Idem u krevet. Već ste mi pružili dosta dokaza o svojoj sklonosti i nije potrebno raspravljati o savjetima čovjeka vaših osobina, diplomata vašeg kova.

Pokloni joj se, a ona mu pruži ruku na poljubac. Zadržao je malo duže usne na njoj, ali Marija, u stanju kakvom se nalazila, taj čin nije smatrala neuljudnim.

- Zbogom! - reče. - Odmarajte se dobro i do viđenja do sutra!Povlačio se prema vratima idući natraške. Kad je stigao do njih, kao da još nije bio siguran u

Marijinu odlučnost, poprijeti joj kažiprstom kao kakvom nestašnom djetetu:- Ne zaboravite: pošto osigurate malom Jacquesu vrhovno zapovjedništvo nad otokom,

odmah morate pristupiti uništenju pirata i gusara koji uznemiruju ove krajeve. Ako budete uporno isticali da će borba početi čim dobijete regentstvo, svi glasovi bit će na vašoj strani... A sada zbogom, prijateljice!

Otvori vrata i nečujno iziđe te ode u svoju sobu da dočeka Juliju.

6.

MERRY ROOLS SE SASTAJE S KOLONISTOM PLAINVILLEOM

Krčmu U čast kraljice posjećivali su isključivo pomorci, mornari koji su se ili iskrcavali ili ukrcavali. U njoj su se po danu sklapali poslovi, budući da je trgovačka četvrt bila od nje udaljena samo par koraka. Tu se moglo zamijeniti crnu mladu djevicu za snažnog crnca, ili jednog orijaša roba za dva mlada crnca. Moglo se i za novac kupovati. Kolonisti koji su sa svojih brda dolazili na sajam, pojeli bi nešto u krčmi U čast kraljice, popili malo tafije, ili pak francuskog vina i onda odlazili za svojim poslom.

Ako su zbog posla morali ostati preko noći, krčmar Bezyquet, vlasnik U čast kraljice imao je na raspolaganju sobu, punu žohara i bezbroj sitnih zelenih i sivih guštera koji su se međusobno ogorčeno tukli po širokim krevetima bez slamarica.

Tu su se osjećali mirisi svih vrsta duhana na svijetu, počevši od žestokog, miješanog, nizozemskog, pa sve do sladunjavog petima koji se sadio na Velikim Antilima, i portugalskog

cheruta, te gorkastog lista s Martiniquea koji je teško sagorijevao. Mjesto je, inače, bilo prilično diskretno.

Naravno, ta krčma nije bila ništa gora od druge krčme u Saint-Pierreu Debeloj opatici čija se drvena zgrada uzdizala nedaleko rijeke Peres, s druge strane tvrđave, ali se ona ogledala u zelenkastoj vodi luke. Kroz širom otvorena vrata mogla se vidjeti prava šuma jarbola koji su se njihali na valovima.

Osim toga, krčmar je imao mnogo iskustva: znao je vrlo dobro kako treba postupati s kapetanom broda koji dolazi iz Francuske s bogatim teretom i punom torbom; znao je da trgovcima crnim robljem ne treba vjerovati, jer im je posao isuviše izložen opasnostima, da se neki kapetan obogatio dovezavši na stotine crnaca iz Indije, da je neki drugi opet pao na prosjački štap, jer su mu se mnogi crnci razboljeli od naporna rada, sifilisa ili kuge...

Suprotno svom konkurentu, vlasniku krčme Debeloj opatici, strogo je zabranio ulaz poluoslobođenim crncima i mulatima koji su mu tjerali mušterije, koje su bile izjelice i strogo se držale principa... mada su se te iste mušterije noću trljale o crnce, a osobito ako su bili ženskog roda.

Kolonist Plainville sjahao je pred krčmom U čast kraljice i zastao trenutak pod uljanicom koju je večernji vjetrić njihao na lancu. Morski zrak bio je oštriji i slaniji nego obično. Poneki su se brodovi smotanih jedara polako okretali oko svojih sidara. Na pristaništu nije bilo nikoga.

Plainville se sagne da o alku priveže konja, a zatim uđe u krčmu.Unutra je bilo malo gostiju: tri mornara s nekog nizozemskog briga, koji se ukotvio u Saint-

Pierreu i trebao otploviti za Saint-Christophe, zatim neki kolonist iz Macoube s još jednim iz Fond-Capota koji su zajedno pili i razgovarali o veličanstvenom pogrebu kojem su prisustvovali.

Plainville odabere najmračniji kut. Kad je sjeo za stol, pozove krčmara Bezyqueta i poruči pehar jakog i reskog vina iz Suresnesa. Zatim izvadi lulu s velikom glavom i pažljivo je napuni, ne hajući za mrvice koje su padale po njegovim baršunastim hlačama i kotrljale se niz kožnati haljetak.

Bio je to onaj isti sjedokosi čovjek kojega je major Merry Rools posjetio na plantaži Carbet, kad je, nešto prije generalove smrti prijetila pobuna na sva četiri kraja otoka - pobuna koju su vješto podgrijavali ljudi njegova soja huckanjem protiv nameta i novih poreza na duhan, rum i šećer, navodeći još tisuće razloga da raspale duhove.

On je još uvijek imao dugu, bijelu kosu koja mu je u pramenovima padala po ramenima, a guste obrve pokrivale su mu nisko izborano čelo. Na njemu su bili vidljivi tragovi nekadašnje gojaznosti i žuljeva na dlanovima.

Sad se pod žarkim tropskim suncem osušio, a ruke se profinile otkada umjesto njega rade brojni robovi. Poslovi su mu dobro krenuli otkad ga je posjetio Jacques du Parquet, ili bolje reći, otkad se dobrovoljno stavi na njegovu stranu, a protiv de Saint-Andrea.

Pućkao je lulu i kroz usta i nos puštao velike kolu- tove dima. Katkada bi posegnuo za peharom vina i s užitkom mljacnuo jezikom, smatrajući vino mnogo vrednijim od ruma, koji je nekoć potajno i protuzakonito proizvodio.

Nije pokazivao nestrpljivosti. Premda je izgledalo da uživa u vinu, kroz glavu su mu se motale mnoge misli.

Iako je bio zadovoljan svojim istupom u Gorskom dvorcu, još uvijek je drhtao sjećajući se prijetećeg izgleda kapetana Baillardela. Malo je trebalo pa da ga ovaj ne proburazi mačem! Taj Baillardel je nitkov kad je mogao napasti starca kao što je on. Hulja kao i Le Fort... Odsada će se čuvati i izbjegavati tog naprasitog čovjeka. Zgrozio se pri pomisli da ga može posjetiti na plantaži Carbet i tu ga izazvati. Sreća da tamo ima dobru crnačku stražu i par pištolja s kojima bi, po potrebi, mogao smrskati lubanju svakom koji mu se približi u zloj namjeri.

I Merry Rools se digao protiv Baillardela, a on ima autoritet koji će ga konačno dotući...

Najzad, Plainville nije zaboravio ni na razgovor koji je imao kod kuće sa zapovjednikom otoka par dana prije nego li je Bourlet napao generala. Posljednje riječi njihova razgovora urezale su mu se duboko, jasno i točno u glavu...

Marija du Parquet je obična drolja. Imala je ljubavnike i bila je izdajica. Imala je odnose i s vitezom Maubrayem, engleskim špijunom, koji umalo nije predao Martinique Englezima u ruke! Marija zaslužuje tamnicu! Tim prije što se taj špijun opet nalazi kod nje...

Nasmiješio se kad se sjetio da mu je to upravo i Merry Rools rekao: »Svršit će ona, kažem vam, svršit će u ćorki! Tamo će ispaštati svoje grijehe i razmišljati o svom ponašanju. Ne vidim tko će je odatle izbaviti. Uostalom, ja i ona moramo poravnati stare račune! Već je prošlo deset godina što sam se zakleo prvi put da ću joj se osvetiti. Čekat ću koliko god bude potrebno, ali ću joj se osvetiti!«

Eto, što je rekao major. General je sada mrtav, a Marija nagovijestila da će od Vrhovnog savjeta zatražiti prijenos funkcije pokojnog muža na sebe. Hoće li to dozvoliti Merry Rools?

Trgne se kad začu galamu u dnu krčme. Odlazili su dvojica kolonista, koji su se jedva držali na nogama, oslanjajući se jedan na drugoga da stignu do vrata. Rum i francusko vino učinili su svoje. Plainville se radovao što su otišli. Osoba koju je čekao nije željela da je netko vidi, a U čast kraljice bilo je jedino mjesto gdje su se mogli susresti a da ne pobude nikakvu sumnju. Nizozemaca se nije trebalo plašiti, jer nisu znali ni riječi francuskog.

Plainville je strpljivo čekao, jer je sigurno znao da će major doći na sastanak, a onda i zato jer je Merry Rools sam rekao: »Nitko nije strpljiviji od mene, a onaj tko je čekao deset godina, može čekati još dva tjedna«.

Jest, za dva tjedna situacija će biti jasna, ako Merry Rools želi isto što i on.U tom trenutku pažnju mu privuče nova buka. Vrata se najednom otvore i jedna osoba u

tamnom plaštu uđe u krčmu, pogleda desno pa lijevo, kao da nekoga traži, a kad ugleda kolonistu, odmah mu priđe. Više se nije trebao kriti, pa podigne kapuljaču i Plainville sa zadovoljstvom prepozna majora Merry Rollsa.

- Onda?Major polako presavije ogrtač i položi ga na naslon svoje stolice. Najprije se udobno smjesti,

a onda pljesne rukama i dozove Bezyqueta. Zatim se okrene Plainvilleu:- Bogami sam se za vas bojao večeras! Onaj kapetan je živa vatra. Ne bi se osvrtao na vaše

sjedine, samo da vam je netko pružio mač. Bio bi vas rasjekao do ušiju!Plainville se nevoljko nakašlje, ali ništa ne odgovori, jer je u taj tren dolazio krčmar s novim

vrčem francuskog vina i jednom čašom za majora. Čim se udaljio, kolonist će ljutito:- Nadam se da ćete onog drznika kazniti. On vas nije poslušao! To je dovoljno, kako ja

mislim, da se jednog vojnika objesi u svakoj kasarni gdje vlada disciplina.- Ej, ej, dobričino, kud vi to! - poviče Merry Rools. - Ne znam da li bi bilo pametno uhapsiti

Baillardela... Mislim da Marija du Parquet naročito cijeni tog čovjeka...- Koji je on po redu na listi generaličinih ljubavnika? - zlobnim će smiješkom Plainville.

Izgovorio je ovo generaličinih naročitim prezirom.- Ne znam - reče major - uostalom to nije ni važno, čini se da je dovoljno naći se u pogodnom

trenutku blizu te žene... A takovih trenutaka ona ima mnogo...- U svakom slučaju - odvrati Plainville, koji je imao jakih razloga biti uznemiren - bio on ili

ne bio generaličin ljubavnik, ja se nadam da je njegova sudbina, zahvaljujući vama, konačno zapečaćena ..

- Kako to mislite?- Do vraga, zar vi niste zapovjednik Martiniquea? Zar vi niste njegov starješina? Zar on nije

danas napravio dovoljno velik skandal da bude kažnjen?- Hm... naravno. Ali kako da čovjek kazni tog razbijača a da ne povrijedi generalicu?Plainville lupi snažno šakom o stol:

- Bogamu - poviče - ima već sat vremena što mi razbijate bubnjiće s tom generalicom! Vi ste kao zečić koji između dva bijega sve zaboravi! Zar se ne sjećate što ste mi sve rekli? Drolja, žena povezana sa stranim špijunom, koji je toliko drzak da se ponovno vratio u njenu kuću? Ta vucibatina zaslužuje zatvor! Bili ste moga mišljenja kad smo planirali pomoću Bourleta ohladiti generala...

- Pst, pst! Toliko galamite da ćete razbuditi sve mornare koji spavaju po brodovima u luci... Smirite se, prijane! Sve u svoje vrijeme!

Da se malo umiri, Plainville iskapi svoj pehar i ponovno ga napuni, zatim zapali lulu i zauzme stav onoga koji vodi glavnu riječ.

- U prvom redu potrebno je toj ženi stati na put. Čuli ste, kao i ja, da namjerava zatražiti od Vrhovnog savjeta naimenovanje za guvernera Martiniquea. Zar ćete to dopustiti a da ni prstom ne mrdnete? Zar se ne mislite umiješati u tu stvar? Najzad, ta dužnost pripada čovjeku vašeg ranga!

- Ja je ne mogu spriječiti da sazove Savjet...- Ali možete istupiti i reći tko je ta kreatura. Možete spriječiti Savjet da popusti njenoj želji i

udovolji njenoj ambiciji...- A kako to?- Proglasivši je izdajicom, kao i Maubraya s kojim se povezala.- Dokaz?- Kakav dokaz?!- Dokaz o izdaji Maubraya i Marije du Parquet. Dajte mi ga i ja znam što ću učiniti... Na

žalost, prijatelju moj, ne može se tvrditi da je netko izdajica samo zato što je stranac, pogotovo kad njegova zemlja nije u ratu s našom. No, treba malo strpljenja. Mi taj dokaz lako možemo dobiti. Prisutnost tog škotskog viteza u Gorskom dvorcu navodi čovjeka na pomisao da taj nitkov nešto priprema. Ali što? To moramo doznati, a kad doznamo, tad na djelo! Otkrit će on svoje karte, vjerujte mi! A kad otkrije, onda...

Major učini rukom pokret kao da zatvara ključem bravu.Plainville ga je netremice gledao. Bio je razočaran razgovorom. Ne samo da Merry Rools nije

odlučio osloboditi ga Baillardela, nego kao da je i sam nemoćan pred Marijom.On dobaci:- Nećete, valjda, dopustiti da ta žena postane guvernericom.- Znadete li vi, možda, način kako je u tom osujetiti?Naglim trzajem Plainville zabaci svoju gustu grivu iza tjemena pa će hladnim glasom:- Možda i znam.- Onda vas slušam, druže - dobaci mu veselo Merry Rools. - Ako imate i najmanju ideju o

tom, samo recite! Kunem vam se da se neću na nju oglušiti...Kolonist zauzme važan i lukav izgled:- Vi kažete, da je generalica vrlo sklona Baillardelu. Baillardel je pak vezan prijateljstvom uz

Le Forta, u to nema sumnje. No, u stanovitim prilikama on ga ne može tako braniti... jer je Le Fort morski razbojnik. Ako, dakle, od Savjeta odlučno zahtijevamo da novom guverneru naredi neodložnu i definitivnu akciju protiv gusara i divljaka, ona će to odbiti, i u tom slučaju, preostat će joj jedino da se povuče, jer će s nama biti cijelo pučanstvo otoka...

- Odlično... Nastavite, nastavite!- Napasti i potući gusare čini se, dakle, nije u planu gospođe du Parquet, jer ih ona želi

zaštititi. Tu ćemo je dočekati i njoj neće biti druge već da krpi čarape svojoj deriščadi...Merry Rools se suho nakašlje, gucne malo vina, a onda reče:- Ne slažem se s vama!- Ne slažete se? A zašto? - upita začuđeno Plainville.- Jer pogrešno mislite.- Želio bih znati u čemu griješim, bogamu!

- Niste mislili na Maubraya, eto zašto!- K vragu i Maubray! I njega treba u ćuzu i nemojte mi o tom škotskom razbojniku ništa više

govoriti.Merry Rools je promatrao svog ortaka sažaljivo se smješkajući.- Zaboravljate - reče napokon - da je vitez Reginald de Maubray poznati diplomat. Bio je

veliki prijatelj Buckinghama, francuske kraljice i pokojnog kralja. On je vjerojatno još uvijek Cromwellov čovjek. Vidio je mnogo svijeta pa, iako je običan vitez, to je ipak dokaz njegovih visokih intelektualnih sposobnosti... Budući da sam vrlo dobro obaviješten, doznao sam iz usta samog Duviviera, da je ovaj Maubray imao udjela u pokušaju sklapanja braka jednog engleskog princa s Mazarinovom nećakinjom. Mislim da ste o tom čuli...

- Jesam, ali taj je brak propao...- Maubray je, dakle, prepredeni i lukavi diplomat. Vjerujte mi da je on uz Mariju i da je

umješno savjetuje. Budite sigurni da je taj Škot već prostudirao taj problem za koji mislite da će za Mariju biti koban...

- Marija neće pristati da napadne gusare!- Hoće! Ona je ambiciozna. I ne samo to! Ona mora očuvati nasljedstvo svom sinu Jacquesu

Dyelu d’Esnambucu. Ona će sve podrediti tom cilju i ja vam se već sada kunem da ni Le Fort ni Baillardel, usprkos učinjenim uslugama, ne mogu sa sigurnošću računati na nju.

- Ako je taj Maubray zaista savjetuje, vjerujete li vi da i on ima nekog interesa da se unište gusari?

- Rasuđujete kao dijete - reče strogo major. - Moram vas podsjetiti da su Englezi bili poraženi kod Saint-Pierrea zato što je Le Fort sa svojim brodom Atlante, naoružanim sa 64 topa, stigao prije njih... Ako nisam pobenavio, onda Maubray ima Le Forta na zubu. Osim toga, ako on radi za Cromwella, u što sam siguran, on je u prvom redu zainteresiran za potpuno uništenje gusara, francuskih gusara...

- Jarca mu! - uzvikne Plainville sumnjičavo. - Doista sam mnogo od vas doznao!Rools se pravio da nije shvatio njegovo ruganje.- A kad kažem francuskih gusara, onda u prvom redu mislim na Le Forta.- Dabogda mi lula pukla - opsuje Plainville - ako ću vas išta razumjeti, nastavite li govoriti u

zagonetkama! Molim vas, budite jasni!- Ništa jednostavnije! Nije potrebno završiti Sorbonu i shvatiti da su najgori neprijatelji

Engleza ne samo naši pirati i gusari, nego i ljudi kao što su Le Fort i Baillardel. Kad bi njih nestalo, put za Martinique bio bi Cromwellovim brodovima slobodan. Sad shvaćate zašto će de Maubray savjetovati Mariju du Parquet da se bori protiv gusara? Kao valjan razlog on će navesti da je to za nju jedini način kako će zadovoljiti javno mnijenje i Vrhovni savjet.

Plainville je za trenutak izgledao utučen. Merry Rools nastavi:- Eto, zašto su vaše primjedbe neumjesne!- Onda moramo dozvoliti - odvrati kolonist - da ta odvratna ženetina postane guverner

Martiniquea? Nek me đavo nosi! Što je nisam otrovao kad je jednom zatražila gostoprimstvo kod mene! Bili bismo je se zauvijek oslobodili!

- Ništa mi tu ne možemo, doista! - uvjeri ga Rools.- Pa dobro, majore, vi onda ne zaslužujete pohvalu! Još se sjećam vaših riječi izgovorenih

kod mene, u Carbetu... Mogu ih, ako želite, opetovati slovo po slovo... No više volim upitati vas: zar se tako drži riječ? Pustiti tu ambicioznu ženu da radi što hoće? I tako mislite ostvariti osvetu koju pripremamo deset godina? Dozvoliti joj da zauzme prvo mjesto na otoku, znači da se i vi i ja i naši prijatelji moramo odreći položaja do kojih nam je stalo.

- Baš tako! - reče major mimo.- Kako to, pitam ja vas? Sit sam brbljarija, prijatelju! Nama su danas potrebna djela, djela!- Dosta! - oštro će Merry Rools. - Počinjete bulazniti i ljutiti me. Šutite! Da imate i zeru

pameti, ne bih morao gubiti ovoliko vremena s vama, jeste li razumjeli? Mogao sam sada biti

negdje drugdje. Da, drugdje, tamo gdje imam što raditi. Čujte me sada dobro: Znajte da nitko više ne mrzi viteza Reginalda de Maubraya od mene. Zašto? To je stari naš sukob. Jednom mi je du Parquet dao na znanje da će mi prodati otok Grenade. Prodao sam cijelo svoje imanje u Francuskoj da ga kupim, i kad sam to bio u stanju učiniti, došao je generalu taj vitez de Maubray koji mi je pred nosom kupio taj otok za račun nekog de Cerillaca! General mi se nije niti ispričao, a gospođa du Parquet nije za me našla ni jednu riječ utjehe!

- Ja, međutim, ipak vidim da se vi nemate na što potužiti. Vi ste tada kupili mlinove za šećer i destilerijska postrojenja... Da mi je posjedovati samo vaše plantaže šećerne trske i duhana na Martiniqueu, ja više ništa drugo i ne bih tražio...

Jednim pokretom ruke major mu naredi da ušuti.- Imam ja s njim neraščišćenih računa, a isto tako i s Marijom. Ona me je ismijala... Da, da. I

ne samo da me je izvrgla ruglu, nego mi je zadala i mnogo drugih poteškoća. Ali ne smeta! Sve će se to jednom naplatiti. Kunem vam se da će sve to Marija du Parquet platiti. Ja se nikad ne vraćam na ono što sam već jednom kazao. Ali zasada ne možemo ništa. Jedini način da joj otmemo guvernerstvo, bio bi upravo rat protiv pirata.

No, čuo sam što je Maubray večeras rekao ocu Bonninu i ocu Chevillardu. On se odlučio i natjerat će Mariju da se, po potrebi bori i protiv Le Forta... I eto, druže, ako imate soli u glavi, pogodit ćete što nam je raditi. Potražimo, dakle, dokaz da je Maubray izdajica i da Marija i Maubray šuruju. Ništa jednostavnije! Ne govorimo više o borbi protiv gusara. Pustimo da se sami ulove na taj lijepak. Kad dođe trenutak, mi ćemo lako dokazati da uništenje otočne obrane znači izdaju zemlje. Da, kume, pustimo buduću guvernericu otoka da nam naredi uništenje gusara i ja vam kažem da ćemo ubrzo, kad se na horizontu ukažu vrhovi jarbola engleskih lađa i njihova bijela jedra, moći glasno vikati: izdaja, izdaja!

- Divno! - uzvikne Plainville. - I onda će Marija u ćuzu!- Pravo u ćuzu! A Maubraya čeka konopac!- Pristajem na taj plan, majore, jer je lukav i mora uspjeti.Rools natoči u pehar malo vina i iskapi ga, zadovoljan što ga je ortak konačno shvatio. Zatim,

kao uzgred, nastavi:- No, to nije sve!- Kako, molim? - upita kolonist.- Rekoh da to nije sve. Na isti ćemo način namamiti u zamku i Baillardela.Plainvilleovo lice se ozari i on počne uzbuđeno disati. Upre oči u majora nastojeći ga

pročitati. Merry Rools nastavi:- Postarat ću se da od generalice dobijem zapovijed za napad na gusare. Ništa javno neću

raditi, razumijete li? Kažem javno da me kasnije ne bi tko optužio da sam je ja gurnuo na taj put. No, čim me ona ovlasti dozvat ću kapetana Baillardela i poslati ga na Marie-Galante.

- Marie-Galante?- Baš tako, Marie-Galante! Kad su Španjolci napali Saint-Christophe, zar ne znate, Plainville,

da su mnogi gusari potražili privremeno utočište na otoku Marie-Galante? E, Baillardel, dakle, mora otploviti s tri ratne lađe obalne straže na taj otok. Od dvije mogućnosti dogodit će se jedna: ili će uspjeti ili će biti poražen; ako uspije, znači mora ubiti svog prijatelja Le Forta, a ako bude poražen, on taj poraz neće preživjeti, jer je on takav. Na svaki način pobjeda je naša.

Plainville proguta pljuvačku. Srce mu se rastapalo.- Divim vam se, majore! - izjavi ushićeno. - Divim vam se! Nitko ne zaslužuje da upravlja

ovim otokom osim vas, nitko...! Moramo uspjeti. Vaš je plan strateško remek-djelo. Najprije kompromitirati Maubraya i Mariju: za njega konopac, za nju tamnica i deportacija, a Le Forta i Baillardela likvidirati jednim udarcem!

- Da - reče skromno major. - Sva je sreća da malo mozgam umjesto drugih koji su skloni nepromišljenostima.

- Što se mene tiče - reče Plainville - zanima me što kanite sa mnom nakon pobjede?

- Odredio sam vas za predsjednika općine. Znači, imat ćete više ugleda na otoku nego ja sada. No, do tog trenutka morate se strpjeti. I ne budite kao pomahnitali bumbar koji udara glavom u staklo ne nalazeći izlaz.

Iskapi pehar pa će onda:- Kasno je, prijatelju! Uzalud je svako govorenje i planiranje ako su neostvarivi... Bogu hvala,

imam dobrog konja! Zbogom, prijatelju, i do skorog viđenja...!

7.

NOĆNI POSJET KOJI BI MOGAO BITI I LJUBAVNA SERENADA

Kolonist Plainville bio bi se jako začudio da je mogao vidjeti kamo hrli major Merry Rools. No, on to nije mogao, jer je u tom trenutku zamolio krčmara Bezyqueta da mu smjesti konja u štalu i pripremi sobu za spavanje.

Merry Rools je jahao prema Gorskom dvorcu brzinom koju mu je dopuštala tamna noć. Bilo je već kasno za posjet Mariji, ali na dva mjesta istodobno nije mogao biti. Sastanak s kolonistom iz Carbeta nije smio propustiti ni za što na svijetu, budući da je Plainville bio neka vrst glavnog stupa na kojem je počivala cijela zgrada ovog stratega i vrsnog diplomata.

Kolonist Plainville bi, doista, bio vrlo iznenađen da je znao skrovite misli svog ortaka majora.

Dok je tjerao iz svoje sobe usnule guštere, Plainville se u sebi smješkao. Stvari su, konačno, krenule dobrim putom. Ono što mu je Rools ispričao nagovještalo je potpunu i sigurnu pobjedu. Uskoro će biti svršeno i s Marijom i sa Škotom i s kapetanom Baillardelom! A on će biti glavar stanovništva! To je bio stari plan, koji su prije nekoliko godina major i on izradili u najvećoj tajnosti, ali kojemu se, istinu govoreći, nisu mnogo nadali. Sada se, eto, počeo ostvarivati i njihove ambicije biti će zadovoljene.

Ali, to je značilo ne poznavati prirodu Merry Roolsa. On je već vršio neke časti, jer je bio glavar otoka. Smrću generala du Parqueta njegova uloga postala je još istaknutija. Kakav je, dakle, interes imao kovati zavjere, koje su u sebi uvijek nosile mogućnost neuspjeha, a poraz je značio progonstvo ili vješala? Čast, međutim, koju je imao omogućavala mu je da čeka pogodan trenutak na Marijinu grešku. No, postojala je i mogućnost da pridobije Mariju za sebe, a biti Marijin saveznik, znači prije ili kasnije postati guverner. Naravno - saveznik kakvog je on zamišljao!...

Kad ju je prvi put vidio, Marija je na nj ostavila vrlo snažan i dubok dojam. To joj je jednom zgodom i rekao. U to doba, dok je general bio zarobljenik de Poincyja, on je bio spreman izdati njegova zamjenika La Pierrierea, koji je u Roolsa imao puno povjerenje, samo da od Marije dobije ono što je vruće želio, a što je ona, po njegovu mišljenju, vrlo lako davala svima - osim njemu! On joj nikad nije oprostio što ga je tako izvrgla ruglu.

Ipak, bio je spreman sve zaboraviti, krenuti novim putom i postati drukčiji čovjek...Eto, zašto bi se Plainville začudio da je znao koje namjere tjeraju njegova ortaka prema

Gorskom dvorcu u ovako neprikladan sat.Kad je major došao na terasu, mjesec je već blistao visoko na nebu po kojem su plovili

oblačići. Konj, koji mu je klecao od umora i plašio se noćnih sjena, sad se smirio ugledavši obrise zgrade i dobro poznata ulazna vrata sa željeznim rešetkama.

Kad je stigao pred monumentalni trijem, sjaše i, držeći konja za uzdu, uputi se k vratima.U dvorcu kao da nije bilo žive duše. Nigdje svjetla. Prvi put je rekao u sebi da je doista kasno

za posjet jednoj dami kao što je Marija du Parquet i da njegov korak sigurno neće uspjeti. Ali,

smatrajući svoje razloge opravdanim i vrlo važnim, ipak se odluči, duboko uvjeren da će i udovica biti zadovoljna kad čuje za što je došao k njoj.

- Hej! - poviče. - Ehej!Snažno prodrma željeznim vratima da bi probudio i cijelu kuću.Vrlo se iznenadio kad je opazio neku sjenu kako se odlijepila od niska zida koji je ograđivao

dvorac prema brdašcu nasuprot drazi. Najprije je pomislio da je neki rob, koji se vraća nakon što je zaključao baraku, ali je odmah po glasu spoznao da se radi o bijelcu, čovjeku koga je omeo u nekom sumnjivom poslu.

- Kakva je to galama? - upita neznanac. - I tko ste vi? Što hoćete u ovo doba noći? Ovdje svi spavaju...

Rekao je to zlovoljnim, bolje rečeno, bijesnim glasom koji se majoru nije sviđao. On mu strogo odgovori:

- Ja sam major Merry Rools, i imam nešto važno saopćiti gospođi generalici. Molim da mi otvorite vrata!

- Trenutak! - odvrati čovjek. - Najprije da se uvjerim da ne lažete...On priđe polako, pogrbljenih leđa zemljoradnika. Pošto ga je osvijetlila mjesečeva zraka,

Rools ga prepozna pa uzvikne:- Desmaretz! Kako me niste prepoznali?- Događa se i to, gospodine majore! - mudro će sluga. - Čovjek mora biti oprezan. Uvjeren

sam da ima lopova koji mogu lako oponašati vaš glas. Danas posvuda u svijetu ima nitkova.To je izgovorio tako uvjerljivo i razdraženo, da se Rools htio nasmijati. Upita ga:- Kog vraga radite vani, Desmaretz, u ovo doba kad svi, kako kažete, spavaju u dvorcu?

Vrebate li na kakvog razbojnika o kojem govorite.- Naravno, gospodine majore... Vrebam na jednog nitkova kojemu ću se osvetiti, budite u to

sigurni!Sluga okrene veliki ključ u bravi.- A tko je taj nitkov? - upita šaljivo Rools.- Neki vitez Maubray... Neka vrst Engleza, koji to ne želi priznati, već se izdaje za Škota! Ali

se mene ne može prevariti, jok!Rools se više nije smijao, već je pozorno slušao.- Kog vraga vam je taj čovjek mogao učiniti? - zainteresirano će on. - Izgleda da ste ljuti na

njega. Da vas nije išibao?- Baš! Išibati, eh! Neka samo pokuša pa će vidjeti...Vrata se otvoriše i Rools uniđe, nakon što je Desmaretzu predao uzde svoga konja i,

pročeprkavši po džepu, dao mu kesu sitniša.- Evo vam, Desmaretz! Ta je kesa za vas, jer ste vi valjan momak, i neka to bude odšteta za

uvredu koju vam je taj Škot nanio.Nakon kratke šutnje, tokom koje je začuđeni i ushićeni Desmaretz odmjeravao težinu kese,

major doda:- Mislim ipak da je to samo neki nesporazum između vas i viteza. On je, zaboga, častan

čovjek!Desmaretz se zlobno iskesi:- Gospodine majore, taj razbojnik diže suknje svakoj djevojci koja mu padne u šake. Na svoje

sam oči vidio. Upravo ovog trenutka mota se oko Julijine suknje. Vi ćete razumjeti da me to ne može veseliti, jer ta vražja cura voli mene i mi ćemo se vjenčati! Ja je čuvam i pazim na tog prokletog Engleza već od prvog dana njegova dolaska ovamo. I večeras je odvukao moju Juliju u svoju sobu...

- I vi to sada gledate s terase? - upita ga suosjećajno Rools.- Da, gospodine majore! Čekao sam da se ugasi svjetlo u njegovoj sobi. A otkada je svijeća

ugašena, Julija se nije vratila u svoju sobu. Neka vrag odnese tog prokletog Škota!

Merry Rools je postao nestrpljiv. Nisu ga zanimali ljubavni jadi Desmaretza. Mislio je da će od njega čuti nešto drugo o Maubrayju i upravo je htio zapovjediti sluzi da probudi Mariju, kad mu najednom munjevito preleti mozgom jedna misao.

Jednim pogledom odmjeri pognutu i sirovu figuru sluge pa mu reče položivši ruku na rame:- Desmaretz, mislim da su vaše sumnje opravdane. Niste vi jedini ovdje koji pazi na tog

Engleza, kako vi kažete. Imate pravo što ga uhodite... I nastavite tako!... Ako u njegovu ponašanju otkrijete štogod sumnjiva, dođite mi to reći. Sad ste dobili tu kesu, ali svaki put kad mi donesete kakav vrijedan podatak, dobit ćete još. To će za vas biti način da mu se osvetite zbog zavođenja Julije i prilika da ga se zauvijek oslobodite...

Desmaretz napravi pokret kao da će u znak zahvalnosti obgrliti majorova koljena, ali ga nešto od toga odvrati pa je samo povikao:

- Oh, gospodine majore, možete računati na mene! Od ovog trenutka ću ga neprestano uhoditi. Slijedit ću ga danonoćno. Ja po noći vidim kao mačka. Možete imati u mene povjerenja!

- Vrlo dobro, junačino!... A sada obavijesti gospođu du Parquet da joj imam saopćiti vrlo važnu vijest.

- Pođite sa mnom, majore!

Desmaretzu je trebalo prilično dugo dok je upalio svijećnjake. Ovaj, na prvi pogled glomazan i nezgrapan čovjek, bio je toliko oduševljen majorovim prijedlogom da mu je dao svijećnjak i zamolio ga da pričeka u salonu, a sam je polako i nečujno kao divlja zvijer pojurio visokim stepenicama do vrata Marijine sobe i tiho pokucao.

Dolje, u salonu, Merry Rools je promatrao sjenu sluge koju je svjetlo s voštanice izobličilo na zidu. Čuo je kratki razgovor. Otrgnuta od sna, Marija je tražila razjašnjenje i on začu Desmaretza kako objašnjava:

- Major, major, gospođo!... Da, kaže da je vrlo važno..Nastane duga šutnja i Desmaretz ponovno siđe. Prišavši Roolsu reče:- Gospođa je vrlo iznenađena. Nije joj se dalo ustati jer, veli, da je vrlo umorna. Ali ja sam bio

uporan i ona će za koji trenutak sići...Major kimnu glavom u znak zahvale i uvali se u naslonjač. Desmaretz se povuče par koraka

kao da želi otići u svoju sobu, jer tu nema što raditi, ali ipak nije otišao. Prišao je majoru teškim ali okretnim korakom. Tihim i povjerljivim glasom, koji je Roolsa uvjerio da je sasvim slučajno stekao prijatelja na kojega može računati do smrti ovaj mu reče:

- Taj Englez, gospodine, ništa mi se ne sviđa. Siguran sam da on donosi nesreću svima koji mu se približe. Ali ja ću prekinuti njegov kobni utjecaj, vjerujte mi! I neću biti miran dok ga ne objese!

Tad nestane isto tako iznenada kako se i pojavio.Merry Rools je imao razloga biti zadovoljan. Iznenadni susret sa slugom smatrao je dobrim

predznakom i više nije sumnjao u uspjeh svog koraka kod Marije koji je tako lijepo započeo.Nije dugo čekao. Iznenađena kasnom posjetom čovjeka kojemu se ni u snu nije nadala,

generalica je na brzinu navukla na se kao paučinu laganu kućnu haljinu. Ovlaš se počešljala, narumenila malo lice da prikrije bljedilo i osvježi svoju ljepotu. Spremajući se, pitala se nije li se Desmaretz prevario u osobi koja je čeka u salonu.

Zatim je zaokupiše sumnje. Rools je očevidac posljednjih događaja kad je morala intervenirati. Najednom se upitala da se nije što zbilo u Saint-Pierreu slično događajima koje je izazvao Baillardel.

Nije li, nakon smrti onoga koji je znao sačuvati mir na otoku, zapuhao Martiniqueom vjetar pobune? U posljednje vrijeme duhovi su bili tako razdraženi...

Sigurno se nešto ozbiljna i važna dogodilo kad je major - ako je to on - došao u dvorac.Bila je spremna. Stegla je pojas malo jače oko lagane haljine da joj struk bude tanji i tako još

više istakne svoju gracioznost, premda je znala da je i bez toga još uvijek privlačna. Nije, međutim, imala nikakvu namjeru zavesti majora Merry Roolsa. Zapamtila je dobro njegov posjet nakon one neugodne pustolovine sa crncem Quinquom. Sjetila se njegova okolišanja, brbljanja i mudrovanja, sjetila se njegovih moralnih pouka, govora o poslušnosti vojnika i one njegove nagle promjene u ponašanju. Od hladnog, mudrog i upornog suca-istražitelja, pretvorio se najednom u zaljubljenog mladca koji nije znao obuzdati plamen svoje želje niti kako da joj to saopći. A ona se s njim zabavljala, videći kako je siguran u svoju pobjedu. Pustila ga je da govori, ne dajući mu nikakve nade, ali ga nije potpuno ni odbijala. »Sigurno je Merry Rools to zaboravio«, govorila je sebi. To je doista bilo davno! Pa ako i nije, vrijeme i godine su sigurno to prekrile svojim čudotvornim velom, tako da će se danas vjerojatno od srca smijati svemu tome...

Ali Marija se varala. Merry Rools nikad nije zaboravio tu uvredu; tu sitnu povredu taštine pretvorio je on u tešku uvredu koju je trebalo osvetiti...

Dok se Marija spuštala niz stepenice, vjerojatno su obojica isto mislili. Merry Rools je ovaj isti salon, u kojem je čekao, ponovo vidio u svom sjećanju pun ruševina i otpalog maltera. Ona se nalazila pred onim prozorom nasuprot njemu, kad ju je prvi put pomislio osvojiti, baš onda kad joj je i La Pierriere s djetinjim zanosom očitovao svoju razumljivu i smionu strast... Tako je onda bila lijepa!

Naravno, usprkos njenim godinama Merry Rools je i danas smatrao Mariju lijepom, ali se u dnu srca s gorčinom sjetio koliko je vremena otišlo izgubljeno... Njena luda i strastvena mladost je prohujala i više joj se nikad neće vratiti, pa se major osjećao nekako prikraćen .. Jedini on je nije iskoristio, iako bi za nju bio na sve spreman. Na što on ne bi sve bio pristao! Možda čak da je i dijeli, samo da bude i njegova...! Osjećao se izigran, izrugan. Osvetit će joj se. Marija kao udovica vjerojatno pomišlja - osim na guvernerstvo - i na drugog oca svojoj djeci, oca koji će ih štititi, koji će, uz njenu pomoć, još više povećati svoju moć...

Zanio se tim ugodnim razmišljanjem u kojem je bilo i gorčine zbog tužna poraza. Najednom se trgne za- čuvši glas:

- Dobra večer, majore!Naglo ustane. U bezbojnom svjetlu svijećnjaka Marija je bila blijeda, skoro nestvarna. Došla

je nečujno u cipelicama obloženim krznom, kao što ih nose kolonisti-gorštaci, budući da su elastične i gipke kao mačje šape.

- Gospođo - nakloni se duboko, spustivši šešir sve do zemlje. - Gospođo, dozvolite poniznom svom sluzi da vam iskaže svoje najdublje poštovanje...

Marija primijeti da mu glas nije hladan kao obično, već vrlo topao. »On me sigurno treba«, pomislila je. »To mi neće otvoreno i iskreno priznati. Što on to namjerava?«

- Majore - reče glasno - smatram da se, doista, nešto važno dogodilo kad ste u ovo doba htjeli sa mnom razgovarati. Malo sam zbunjena, jer se ovomu nisam nadala. Što se dogodilo?

On ponovno stavi svoj kitnjasti šešir na glavu i zbunjeno protrlja ruke, jer doista nije očekivao tako izravno pitanje.

Marija je to odmah i opazila pa mu reče:- Sjednite, majore!Sjela je i ona uza nj.Lagana tkanina kućne haljine isticala je oblike njena tijela. Merry Rools je uzbuđeno piljio u

obla koljena i savršene oblike njenih butina, ali ga je naročito opijao topli miris ženskog tijela, miris koji je u sebi ujedinjavao sve opojne čari Marijina tijela koje je tek napustilo topli krevet. U tom složenom mirisu bilo je nečeg životinjskog, ugodno vrtoglavog što je uzbuđivalo sva njegova osjetila. Merry Rools se osjećao smućen, izgubljen, baš kao i nekoć na istom ovom mjestu.

- Slušam vas, majore - ponovi Marija nježnim glasom, ne zamjećujući njegovu uzbuđenost. - Što se dogodilo?

On je skupio svu svoju snagu da govori mimo i s dužnim poštovanjem.- Vi ćete mi oprostiti, gospođo, što dolazim u ovaj sat, ali ćete shvatiti da mi je bilo teško

odložiti za sutra ono što vam imam reći, jer sutra bi već bilo prekasno. Savjet će se sakupiti...- Pa onda? - upita ona prilično hladnim glasom.- Vi znate da ja predsjedavam tom Savjetu?- Znam, dabome. Uostalom, general vas je postavio na taj položaj i imenovao vas članom

Vrhovnog savjeta...- Točno! - potvrdi on neugodno pogođen Marijinim ponašanjem. - Doista je tako. Vi ćete

onda shvatiti da vam mogu biti ponešto i od koristi?Marija se malo odmakne da ga bolje promotri.- Majore - upita ga osmjehujući se - treba li to shvatiti tako da vi želite u ovaj sat iznijeti

meni kako će se odvijati sutrašnji sastanak Savjeta?- A zašto ne? - upita on drsko. - Smatrate li da vam je već sada osigurana pobjeda? Zar ne

pomišljate na neprijatelje koji će sutra nastojati da vam se suprostave i da vas potuku? Budući da kao predsjednik Savjeta imam čast rukovoditi raspravom, došao sam vas zamoliti da zajedno sa mnom razmotrite način kako tu raspravu usmjeriti u vašu korist. Predlažući to - žurno je nadodao - smatram da nisam izdao ničiji interes. Iskreno mislim da guvernerstvo Martiniquea punim pravom pripada vama u ime vašeg maloljetnog sina sve do nove odredbe.

- Zar ne znate - primijeti ona - da Savjet ne imenuje guvernera otoka nego kralj?- Poznat mi je ugovor o prodaji otoka, gospođo. Ali ako Savjet vas predloži, onda kralj nema

nikakvog razloga mijenjati tu odluku. Želio bih da u meni vidite svoga prijatelja, iako imam utisak da vi zazirete od mene, kao da vam nisam stotinu puta dao dokaz svoje vjernosti i odanosti. Sjetite se razgovora u četiri oka koji smo nekada imali na istom ovom mjestu!

- Sjećam se i dobro sam ga zapamtila... Vi ste mi govorili tada o vašem vojničkom srcu koje nije tako tvrdo kao što bi čovjek mogao pomisliti i koje u sebi krije pravo blago ljubavi i nježnosti. Zar nije bilo tako? Toga ste dana, bili čak i previše nasrtljivi!

Ona se nasmiješi osmijehom praštanja i nastavi:- Bože dragi, kako smo onda bili mladi! Od svega toga ostadoše tek uspomene, zar ne? No, i

one služe da malo uljepšamo jesen našeg života...- Gospođo - primijeti on raznježen - vi znate dobro da u ovom kraju svijeta nema jeseni. Sva

tropska flora uživa u vječnom proljeću. Pogledajte divne pupoljke na krošnjama drveća, baš kad kod nas kiše kidaju lišće...

- Pravo govorite. No, ja mislim da vi niste došli iz Saint-Pierrea ovamo u dvorac, u ovaj sat, da sa mnom razgovarate o cvijeću, stablima i lišću..

- Ima trenutaka u ljudskom životu kad je dobro obnoviti sjećanja. To pomaže da se ljudi bolje upoznaju, a naročito da bolje sagledaju put kojim treba poći, ako smo se dotada i varali...

- Ja se nisam varala - reče ona hladnim glasom.- Jeste li sigurni u to? Dozvolite mi da se slikovito izrazim. U životu ima poprečnih putova, ili

još bolje, ugodnih stazica uz glavni put. Često je prijatno hodati jednom nogom tim stazicama koje čovjeka odmaraju, a drugom nogom širokim putom, naročito ako vode istom cilju...

- Neću ni pokušavati da vas razumijem. Umorna sam, gospodine. Žao mi je da sva moja posluga spava, inače bih vam ponudila neko osvježavajuće piće. Zaista se nisam nadala posjeti ove noći...

- Ipak mi morate žrtvovati još par trenutaka. Nitko bolje od mene ne razumije koliko vam je potreban odmor. Ali, draga gospođo, vi ste na prekretnici svoga života, u jednom tako važnom, rekao bih, sudbonosnom času, da morate učiniti nadljudski napor i sabrati sve svoje snage da svladate samu sebe. Sutrašnji dan za vas će biti najteži dan. Jeste li sigurni da su svi izgledi na vašoj strani?

- U sutrašnjoj raspravi ne radi se o izgledima. Odluku će donijeti Vrhovni savjet. U njemu su, nadam se, pošteni ljudi, skrupulozni odličnici i lojalni službenici, zar ne?

- U slučajevima kao što je vaš, uvijek ima i jedan postotak sreće! - napomene Merry Rools ponešto oštro, jer je Marijino prekidanje njegovih rečenica izazivalo u njemu gorčinu i razočaranje.

Kako to, bogamu! On joj došao pomoći i ponuditi svoje usluge kao pravi prijatelj, a ova ga naduta žena dočekuje ovako hladno i s nekim zaštitničkim dostojanstvom koje ga gotovo vrijeđa!

- Da, ima uvijek pomalo i sreće - ponovi on. - Jedna riječ u nezgodno vrijeme i sve je izgubljeno. Većina se okrene protiv vas i više je ne možete pridobiti... Zaista, gospođo, kakav ćete program podastrijeti Savjetu?

Ona se nasmiješi krajičkom usana. Bila je sigurna da je pogodila pravi razlog njegova dolaska - doznati kakav će program izložiti sutra pred Savjet...

- Vi ste jako radoznali! - uzvikne ona raspoloženo. - U svakom slučaju radoznaliji od mene! Jer ja nisam ni za jedan trenutak pomislila što ću sutra reći. Na što ću se obavezati? Ali zašto bih se ja, uopće, na što obavezivala? Promislite malo: imali smo i cijeli ovaj jadan seljački narod, jednog čovjeka koji je stvorio blagostanje u ovoj koloniji i bio ponos Martiniquea. Ja sam bila žena toga čovjeka koji nije imao nikakvih tajni preda mnom. Ako ja zatražim da ga naslijedim, u očekivanju punoljetnosti njegova sina, na što on ima puno pravo.

Je li potrebno da se na nešto drugo obavezujem? Du Parquetovo upravljanje otokom svima je koristilo, a ja mogu samo jedno naglasiti: nastavit ću djelo svog nesretnog muža!

- Vrlo dobro ste to rekli - složi se Merry Rools - vrlo dobro!- U svakom slučaju govorila sam iz dna srca.- Da, da, vrlo dobro ste rekli, ali to još nije dovoljno. Generalova smrt izazvala je pravu

uzbunu. Želio bih da se sjetite večerašnjega događaja kad su se kapetan Baillardel i Plainville žestoko porječkali. Da, da, prava pobuna! Ne samo da ljudi ne misle ono što su još jučer mislili, a ja ne znam zašto, nego će zahtijevati i obavezivanje nasljednika pokojnog generala. Dakle, ako žena naslijedi du Parqueta, bila ona ne znam kako vrijedna, poštivana, pametna, ukratko puna vrlina, oni će, usprkos svemu, imati manje povjerenja u nju nego u nekog muškarca pa ona mora predložiti opsežan program i uložiti mnogo više snage nego netko drugi, ako se želi potvrditi...

- Ja nisam ambiciozna ako tražim ono što pripada mojem sinu. Ja samo tražim upravu nad našim imanjem do njegove punoljetnosti.

- Shvaćam vas, gospođo...Merry Rools ponikne glavom. Nije mogao vjerovati da je Marija tako odlučna. Nije izgledala

mnogo umorna kako tvrdi i bila mu je sasvim dorasla.On podigne pogled i odlučno ga upravi prema udovici koja je vladala sama sobom i

promatrala ga dostojanstveno bez imalo uzbuđenja. Ona napravi pokret kao da će ustati nakon završenog razgovora, ali je on hitro uze za ruku i prisili da ponovo sjedne, rekavši:

- Molim vas, gospođo, poklonite mi još samo trenutak!...- Vi znate koliko sam umorna i, molim vas, da to bude brzo.Nježno ali odlučno držao ju je za ruku. Ta njena ruka bila je meka, glatka, oblih prstiju kao

što su na platnima talijanskih slikara ruke Bogorodice u molitvi. Uživao je stezati ih svojim rukama, a kako se Marija nije opirala, on se ohrabri.

- Možda ste, gospođo zaboravili što sam vam jednom rekao. U to vrijeme vama je bila potrebna zaštita i ja sam vam ponudio svoju. Vama je bila potrebna neposredna zaštita, pa, iako ste mi onog dana dali stanovitu nadu, nikad mi više niste pružili tu radost i čast da se obratite meni... Međutim, moje obećanje vrijedi još uvijek. Ja vas želim zaštititi.

- Vi ste vrlo ljubazni, ukoliko ustrebam nečiju pomoć, vjerujte, neću zaboraviti da vam se obratim.

- Ali ta vam se prilika već ukazala! Marija, dozvolite da vas upozorim na opasnost. Čuvajte se savjeta zainteresiranih ljudi! Ti savjeti služe samo njihovim interesima... i ciljevima.

- O kome želite govoriti?- Vi to znate - reče on polako. - Da, da, vi to pogađate!- Budite jasniji, majore, molim vas, na koga to mislite?- Zar mislite da se bojim to učiniti? Mislim na Škota kojeg ste ugostili ovdje i čija prisutnost

u ovim tužnim trenucima nije nipošto poželjna. Vi ste me, gospođo, prisilili da budem iskren. Jeste li promislili što će o vašem ponašanju reći svijet koji je vidio kako se ovaj stranac iskrcao i odmah po smrti generala ovdje se udomaćio? Jedan stranac o kojemu kolaju razne glasine, a koje, čini se nisu samo neosnovane sumnje.

- Ne znam o kakvim sumnjama može biti riječi. U svakom slučaju, pričalo se ma što, tvrdim da te sumnje nemaju nikakvog temelja. Vitez Reginald de Maubray bio je generalov prijatelj, a ja sam se uvjerila da je to uman i razborit čovjek.

On uzdahne. Još uvijek nije ispuštao njenu ruku. Najednom je snažno stisne i upita je naglašavajući svaku riječ:

- Budimo saveznici! Preklinjem vas, ne odbacujte prijateljstvo koje vam nudim, ne prezrite sklonost koju gajim prema vama, od onog dana kad sam vas prvi put vidio. Ne odbacujte moje molbe!

Ona ga iznenađeno pogleda. Svojim vatrenim navaljivanjem podsjećao ju je na njegovo ponašanje onoga dana, kad ju je došao posjetiti nakon njene pustolovine s Quinquom. Pitala se kakav je ovo čovjek. Ona mu nije vjerovala, ali on je, evo, i po drugi put, prilično drsko, došao pričati o svojoj ljubavi. Kad je bio iskren? Da li onda kad je dolazio u ime La Pierrierea da joj prijeti, ili onda kad joj je otkrio svoju ljubav. Da li je lagao kad je rekao da ne vjeruje de Maubrayju? Nije li to samo lukav potez da je prisili na savezništvo?

Svaki put kad je dolazio k njoj i razgovarao bez svjedoka, započeo je prijetnjama, a završio nježnostima. Možda je to njegov način udvaranja ženama? Možda je sramežljiv i ne usuđuje se otvoreno izjasniti, već želi prije pokazati svoju moć, kvalitete, snagu, opasnost koju predstavlja u slučaju prkošenja, pa tek onda otvara svoje srce?

Zaključila je da je on manje zao, nego što to misli Le Fort ili Baillardel. »Treba ga razumjeti«, govorila je u sebi. »Ali ako ga shvatim, možda ću i prema njemu osjetiti neku simpatiju?« Dirnula ju je toplina njegovih riječi i njegovo nastojanje da ga razumije. Prošlo je mnogo vremena i ona je gotovo zaboravila njegovu prvu ljubavnu izjavu, ili barem nije više o njoj toliko vodila računa.

Merry Rools je opazio njenu zbunjenost i obuze ga nejasno ushićenje. Vjerovao je da je Marija konačno shvatila i da će izići u susret njegovim željama. Još jače joj stisne ruku, osjećajući čudnu neku vrtoglavicu. To se još više pojačalo kad je ona rekla:

- Dirnuta sam, majore... Ne želim da mislite kako vas nikad nisam cijenila.. Govoreći iskreno, mi se slabo poznajemo: vi ste rijetko dolazili ovamo, bolje reći, dolazili ste samo službeno i s generalom razgovarali samo o politici...

- To sam radio protiv svoje volje! - on će iskreno. - Pravo govoreći, vidio sam samo vas, samo vas... Oh, Marija, Marija, kako sam vas ljubio! I kako još i sada izgaram od strasti za vama! Da znate kako mi je gorko u duši kad se sjetim prohujalog, izgubljenog vremena! Imam dojam da me je neumoljiva i okrutna sudbina prevarila i pokrala.

Zašuti i uputi joj tako nježan pogled kakav Marija još nikad nije osjetila. Zatim nastavi:- Ali danas vi mi to možete sve vratiti! Sve!Nije znala što će odgovoriti. Pomislila je da ga treba utješiti, ali ne i ohrabriti. Kad ga je

pogledala, postala je svjesna da uz nju sjedi debeli čovječuljak čija je kosa pod perikom vjerojatno sijeda. I taj sijedi debeljko šapće joj o ljubavi! Najednom se osjeti smiješnom. Nije više bila dirnuta, došlo joj je da prasne u smijeh. Ipak se suzdržala, jer, usprkos svemu, nije bilo dolično rugati se osjećajima ovog nesretno zaljubljenog čovjeka. U svakoj ljubavi, naime,

ima nečega što zaslužuje poštovanje. Ali ona Merry Roolsu ne smije pružiti ni mrvičak nade. Neka ljubazna, uljudna riječ mogla bi u njemu izazvati tko zna kakve tlapnje!

- Odabrali smo vrlo nepovoljan trenutak za ovakav razgovor - primijeti ona.-... Vrhovni savjet sastaje se sutra!- Nadam se da Savjet nema nikakve veze s vašim osjećajima prema meni..- Ja sam vam ponudio svoju pomoć, zaštitu, ljubav...- Čujte me, majore - reče ona glasom kojim ga nije željela povrijediti, već ublažiti okrutne

riječi. - Rado pristajem na vašu pomoć i zaštitu, ali mi danas ne govorite o ljubavi, molim vas...- Zar vi za mene, dakle, nikad nećete osjetiti ni malo nježnosti? - poviče on drhćući i

stegnuta grla, utučen još više, jer se časkom ponadao.- Ne govorimo o tom danas, opetujem.- Ostavite mi barem malo nade, barem malo...Ona izvuče svoju ruku iz njegove i uze ga za mišicu, tješeći ga:- Moje srce još krvari - nato će ona - a o ranjenom srcu ne smije se ništa suditi. No, ne

vjerujem, moram vam to iskreno reći, ne vjerujem da ću ikad više moći nekoga ljubiti.On se naglo i ljutito odmakne od nje:- To je sve što mi imate reći? To kažete, dakle, čovjeku koji je došao ovamo da vam se

potpuno preda? - poviče on.Ustane ljutito i pogleda je svisoka. Bio je toliko uzbuđen da nije znao što će s rukama, koje

su čas hvatale balčak mača, čas čipkasti prsluk... A onda se posprdno nasmije i nadometne:- Vaše ranjeno srce! Koješta! Vi nećete više moći ljubiti?! I vi mislite da me takvim riječima

možete obrlatiti?! Nekom drugom vi to pričajte, gospođo. Odvratno je, dozvolite mi to reći, odvratno je da se u ovoj kući i u ovom trenutku može sresti stanovitog čovjeka kojeg ste primili u goste! A mislim i na sve one druge, prije njega, pred kojima ste se prenemagali i zbog kojih smatram da mi se rugate kad na takav način upotrebljavate riječ ljubiti!

I ona je ustala isto tako ljutito kao i on i korakne prema njemu prkosno uzdignuta čela, povikavši:

- Gospodine, sad je dosta! Vi me vrijeđate!On ponovno uzdahne:- Oprostite - reče tiho - ponijela me strast. Ako mi ne oprostite, znači da nikad niste postali

svijesni ljubavi što je osjećam prema vama, Marija. Na žalost, vidim da me prezirete i mrzite. Vi ste mi uništili svaku nadu... Ali kako se čovjek neće ljutiti kad vidi ovdje onog Škota...

- Dosta! - naredi ona prigušenim glasom.On obori glavu, a onda kao da se odlučio:- Odlazim - reče. - Ipak vam želim nešto reći. Ponudio sam vam svoju zaštitu i savjete, a vi

ste ih odbacili. Više volite savjete jednog stranca koji, siguran sam u to, radi protiv naše a u korist svoje zemlje. Čuvajte se. Dopast ćete zatvora. On će vas natjerati na nepromišljene čine. Uvalit ćete se u veliku nevolju, čije posljedice ne možete ni zamisliti.

Govorio je to ozbiljno, strogo i uvjerljivo, tako da se ona prepala:- Na primjer? - upita Marija.On je navlačio kožnate rukavice i prije no što će se okrenuti reče:- Siguran sam da vas taj čovjek savjetuje na podilaženje javnom mišljenju. Ali zapamtite,

javnom mnijenju se ne podilazi! Ono se ili obara ili stvara. Čuvajte se!Zatim se odlučno uputi prema vratima. U času kad ih je otvorio, okrene se i pozdravi Mariju

širokim pokretom šešira pa nadoda s gorčinom u glasu:- Možda ćete jednog dana poželjeti moju zaštitu... Možda ćete doći da je sami zatražite.

Možda ćete mi i sami ponuditi ono što mi danas odbijate tako bezobzirno i nemilosrdno...Marija ga je jedva slušala. Bila je utučena, a ovaj ju je razgovor posve iscrpio. Čula je kako se

vrata zatvaraju i kako odjekuju konjska kopita po dvorišnim pločama.

Odmahne nesigurno i nehajno rukom, što može Merry Rools protiv nje? On je, doduše, predsjednik Vrhovnog savjeta, ali nije on jedini u Savjetu!

Polako stigne u svoju sobu.Nije ni riječi vjerovala onome što je major govorio o vitezu de Maubrayju. Merry Rools je bio

ljubomoran i sve što je rekao, govorio je iz ljubomore.Baš zato što je bio izvrgnut takvim napadajima, Reginald joj je bio draži i simpatičniji...

8.

PRIJE ZASJEDANJA SAVJETA

Čim se probudila u Marijinu se sjećanju pojavi lik Merry Roolsa. Bože! Morala je, doista, biti vrlo premorena kad je spavala tako dugo. Majorova noćna posjeta, njegove posljednje proročanske prijetnje koje joj je na polasku izrekao, sve bi to i u normalno vrijeme na nju strašno djelovalo, izazvalo u njoj mučnu nesanicu.

Otvori prozore i sunce nahrupi u njenu sobu. Crnci su već bili na putu, a neki od njih i stigli na plantaže šećerne trske koje su se u daljini nazirale, okružene sa svih strana bananama, šarenim cvijećem, zmijama, majmunskim repićima, balisierima.

Posvuda je vladala ugodna tišina. Ni daška vjetra. Divne krošnje kokosovca ni da trepnu. Sunce je bacalo svoje zlaćane zrake na umorne palme koje su također stajale nepomično, kao na slici.

Marija pomisli na maloga Jacquesa, kojega je morala odjenuti u korotno odijelo da se predstavi Vrhovnom savjetu. »Samo da mu odijelo dotada bude gotovo!« Zamolila je Louisu da radi čitavu noć ako bude potrebno. No, Louise je od jučer bila vrlo umorna...

Zatim se odmakla od prozora i pošla da se uredi.Obuzela ju je neka neodređena i nejasna strepnja, a još jučer bila je puna optimizma. Možda

je to posljedica majorove posjete? Imala je dojam da prvi put vidi stvari kakve su zaista bile, pa ako je jučer i bila sigurna u svoja prava, uvjerena da odličnici i pošteni ljudi u Savjetu ne mogu postupati drukčije nego da je potvrde u dužnosti što ju je general vršio, ipak je postojala mogućnost da se u zadnji čas, tokom noći, nešto promijeni a da ona o tome ništa ne dozna. Zar to ne potvrđuje i posjet Merry Roolsa? Što se u tom krije i što se sve sprema?

Sada joj nije bilo žao što je onako oštro postupala s majorom. No, dobila je jednog neprijatelja više. I to vrlo važnog neprijatelja - samog predsjednika Savjeta! Čovjeka koji rukovodi raspravama. Ah, kako se pokazala nevještom kad ga je onako nesmiljeno odbila, ne ostavivši mu ni tračak nade u srcu koje je samo tražilo da mu vjeruje!

Prizvala je svu snagu svoje volje i svu svoju hrabrost, uvjerena da je Bog neće napustiti, budući da ona za se ništa ne traži, već samo za sina. To će ona, uostalom, Savjetu i reći.

Poreda preda se češljeve i pribor za njegu pa se dugo zagleda u zrcalo. Usprkos umornom izgledu i blijedom licu, ustanovila je da je ipak lijepa. Bila je svjesna da je ljepota uvijek jak činilac, naročito žene - u dobi kad krv još zna uskomešati mladenačka uzavrelost, nesumnjivo najvažniju odliku u očima nekih ljudi koji bi je često promatrali u najmanju ruku zadivljenim pogledima.

Kuća se budila. Začu se lupa vratiju, zveka posuđa i papagajsko kriještanje Cephyse i Clematite.

Nije smjela gubiti vrijeme.

Zasjedanje Vrhovnog savjeta u Gorskom dvorcu zahtijevalo je pravo seljenje pokućstva iz sobe u sobu. Sastanak će se održati u velikom salonu koji gleda na terasu. Tu je bilo najprostranije i najsvježije. Ali, iako su postavljeni brojni stolovi i stolice, ipak su mnogi ugledni ljudi, koji nisu bili članovi Savjeta, morali stojećki prisustvovati raspravljanju.

Vitez de Maubray, kao pravi domaćin, ne pitajući nikoga za mišljenje, bavio se uređenjem dvorane. Za taj posao pozvao je u pomoć Quinquu, orijaškog crnca, Cephysu i Clematitu, davao naređenja, raspremao ono što je prije spremao, svaki čas smišljao nešto novo, imajući neprekidno na umu da se Marija mora predstaviti u najljepšem svjetlu.

Jučer je Škota iznenadila Marijina gordost i dostojanstvo dok je govorila s vrha stubišta, obraćajući se Merry Roolsu, Plainvilleu i Baillardelu. Naravno da je u njenu držanju bilo ponešto i teatralnosti, dok je stajala visoko na stepenicama. Smatrao je da se Marija mora smjestiti u podnožju stepenica, tako da članovi skupštine budu okrenuti licem prema njoj, sjedeći u polukrugu u dnu salona. Rools i ostali sigurno će pred očima imati njenu sinoćnju iznenadnu pojavu. Tako će dojam biti još jači.

Kad su sve pripreme bile gotove, naredio je dvjema crnkinjama da pripreme mnogo osvježavajućeg pića napravljenog od soka otočnog voća. Napunile su velike vrčeve rumom i francuskim vinom, zatim su priredile valjuške od ribe pržene u pašteti i vrlo pikantno začinjene, što će uzvanike potaknuti da što više uživaju u piću.

Nakon toga posjeti Louisu de Francillon.Ona je upravo dovršavala oblačenje malog siročeta. U crnom odijelu, pripremljenom na

brzinu za tu priliku, Jacques je izgledao još manji. Dijete kao da nije bilo još svijesno stvarnosti, ono se zabavljalo tim pripremama. Reginald mu je očitao kratku, ali strogu lekciju, tražeći od njega da u svemu bude suzdržan, da ne govori dok ga ne ovlasti majka ili Savjet. Na svaki način da odgovara što je moguće kraće. Nakon toga poslao je dijete u sobu, a on se vrati Louisi.

Na usnama mu je titrao smiješak:- No? - reče. - Nadam se da će biti sve u redu, zar ne? Vi ste se umorili, draga prijateljice.

Zaista ste zaslužili odmor nakon svega ovoga.Ona nije dijelila njegovu radost. Gledala ga je s ljubavlju i spočitavanjem:- Reginalde, vi znate da cijelu noć nisam spavala - reče maznim glasom. - Morala sam šiti ovo

odijelo, a vi ni jednom da ste došli do mene!- I ja sam morao tisuću poslova obaviti. Zar mislite da se čovjek ne mora pripremiti za

ovakav jedan Savjet?- Znam da mora, ali ipak ste za trenutak mogli skoknuti do mene... Kad sam noćas začula

neku buku, mislila sam da to vi otvarate vanjska vrata i da ćete doći k meni...- Noćas? - upita, skrivajući svoje uzbuđenje. - Vanjska vrata? Kažete, vanjska željezna vrata?Ona potvrdi glavom pa nadoda:- Naćulila sam uši i tako željela da ste to vi! Ostala sam razočarana, jer je to bio major Merry

Rools.Sad se Maubray toliko začudio da se nije mogao svladati:- Bogamu - poviče - Merry Rools, kažete? Merry Rools dolazio noćas ovamo? Kako to ja

nisam čuo? A Što je dolazio?- Tražio je moju rođakinju. Desmaretz mu je otvorio vrata jer ni on nije spavao.Reginald napravi nekoliko koraka po sobi pa se zamišljen vrati k Louisi:- A Marija ga je primila? Ali gdje? O čemu su razgovarali?- On ju je čekao u salonu. Marija je bila tako umorna da nije htjela sići. Desmaretz ju je ipak

nagovorio da ode k majoru. Zatim ne znam što se događalo, jer sam bila tako razočarana što to niste vi bili.

- Ali - uporno će on - jesu li dugo razgovarali?

- Ne znam. U jednom trenutku mislila sam da se svađaju. Čula sam povike, ali nisam razumjela što govore. Zatim su opet nastavili tiho.

Ona mu se približi i nasmiješi. Željela je promijeniti temu razgovora i govoriti o onom što joj je bilo bliže srcu. Raširila je ruke prema njemu šapćući:

- Nije lijepo što ste me ostavili samu... Vi dobro znate, Reginalde, da samo za vas živim i da bih umrla kad biste me ostavili...

Išla mu je na živce. Za Maubraya svaku stvar treba raditi u pravo vrijeme. To Louisa mora naučiti. To što mu je rekla, ponovno ga je vratilo na politiku i diplomaciju, na njegov posao. Do vraga i Ijubav u ovom trenutku!

- Jeste li sigurni da se niste prevarili? - upita ponovo. - Da niste snivali Louisa? Ne vidim, zaista razlog koji bi majora tjerao da po noći dolazi ovamo...

- Kako vas taj major uznemiruje, a na mene više i ne mislite...Ona mu ovije ruke oko vrata. Puštajući je da radi što hoće, on je i dalje nastavio s pitanjima:- A taj Desmaretz, kažete, pustio ga je unići? što je taj Desmaretz radio tog časa vani? Jer

očito je bilo već kasno kad ja ništa nisam čuo... Sigurno jedanaest sati. što je radio u to doba?Ponašanje tog sluge sve ga je više uznemirivalo. Pitao se nije li on, možda, majorov špijun.

To bi moglo biti vrlo opasno.- Poljubite me onda! - molila je Louise. - Kako ste hladni danas, Reginalde! Više me ne volite.

Da sam znala, ne bih vam ništa rekla o Merry Roolsu.- Bilo bi mi vrlo krivo.- Što major može protiv nas? Nema ni govora više da se udam za nj!On je sažalno pogleda. Kao i većina naivnih ljubavnika i ona je sve dovodila u vezu sa sobom,

sve promatrala kroz svoju ljubav. Kao da nema ničeg od njene ljubavi!Ne smeta! Možda je i dobro što može iskoristiti njenu naivnost. Zato je odlučio da je ne

razočara:- Možda je Merry Rools doista ljubomoran na mene, shvaćate li? Želio bih doznati što je s

Marijom razgovarao. Ah, Louise, rekao sam vam da ćemo biti predmetom svakovrsnih spletaka i kleveta!

Ona problijedi.- Louise - nastavi on - idem do Marije da doznam o čemu su razgovarali. Nemojte joj vi o

tome govoriti, molim vas, pustite to meni.Zagrli je i pomiluje rukom po ramenima, osjetivši pod laganom tkaninom kako sva drhti. Put

joj je bila prohladna tako da je u toj vreloj klimi bila ugodno svježa kao da se okupala.Stisne je u dug zagrljaj, jer je uživao u tom tijelu koje mu se predavalo i koje ga je

uzbuđivalo.Odvojivši se od nje, reče joj:- Vidjet ćemo se malo kasnije, a sada idem do Marije...Čim je prešao vrata, već je zaboravio na Louisu. Prsti su mu još mirisali parfemom mlade

žene koja se dobrano namirisala, misleći da je tako zavodljivija...U nekoliko koračaja stigao je do Marijine sobe. Nervozno je pokucao i začuo glas:- Tko je?- Ja, Reginald! - žurno odgovori. - Hoćete li biti uskoro spremni?- Naravno.- Mogu li vas vidjeti?- Uđite, ako vam se žuri...On pritisne kvaku i uđe.Marija se dotjerivala sjedeći uz zrcalo. Još nije bila obukla svoju žalobnu haljinu, već je na

sebi imala samo jednostavnu košulju, vezanu vrpcama za ramena koje ništa nisu skrivale njena sedefasta obla leđa sa zavodljivim udubinama. Bila mu je okrenuta leđima. Na čas ga je pogledala i, dotjerujući i dalje svoje lice, upita ga:

- Što vam je da ste tako nervozni?- Ja vam se divim, Marija, što vi danas niste nervozni.- A što da budem? Bit će ono što će biti. Kad sam se jutros probudila bila sam i ja nervozna,

ali sam se smirila. Najzad i taj Vrhovni savjet mora se složiti s nama...On joj se malo približi, a ona se ponovno lati bojanja obrva, bjelila i ruža na već prirodno

crvenim usnama. Kao da nije mnogo vodila računa o njegovoj prisutnosti, pa se ponašala kao da je, umjesto Maubraya, uz nju rođakinja Louisa.

No, za Škota to nije bilo tako. On je promatrao ta snježno bijela leđa, bjelja od njenih naramenica. Sjetio se kako je iznenadio Mariju jednog dana dok se odmarala polugola na razapetoj mrežastoj ležaljci, još topla od La Pierriereova zagrljaja. Put joj je bila finija od satena, a boja kože svjetlija; mnogo, mnogo zamamnija i privlačnija od previše mladenačke puti Louisine. Lagano se okrene i u zrcalu ugleda njene savršene grudi, vrat bez ijedne bore, dug i tvrd. Svega ga preli strast.

- Mogu li vam štogod pomoći? - upita umiljatim glasom kakvim je rijetko govorio, nježnošću koja je bila posljedica uzbuđenja i strasti.

- Ne razumijem vas, Reginalde - odvrati ona. - Ulazite u moju sobu uzbuđen, gotovo bih rekla izbezumljen, a pitate me možete li mi što pomoći! Zar vas ništa hitna i važna ne vodi ovamo?

- Htio sam vidjeti - zbunjeno će. - Da li se još uvijek sjećate što smo jučer utanačili.- Dabome da se sjećam. I mislim da ću proizvesti dobar dojam na onu staru gospodu.- Sigurno - potvrdi on smiješeći se. - Da vas vide ovakvu kakvi ste sada, nema sumnje da bi

svaki od njih udovoljio svakom vašem zahtjevu pa i više od toga...- Hvala! Budite ljubazni pa mi pozovite Louisu da mi pomogne u stavljanju koprene.Nije ju poslušao, već je šutke položio svoje prste na njena izazovna ramena. Očekivao je da

će sva zadrhtati, ali se ona pravila kao da nije ništa ni osjetila, niti naslutila njegove namjere. Samo ga je upitala:

- Što vam je, Reginalde?Ohrabren, položi cijelu ruku i otvoreno je pomiluje. Ona se okrene, pogleda ga i on na njenu

licu pročita nijemo predbacivanje. Polako odmahne glavom i reče mu:- Molim vas, Reginalde, što vam pada na um u ovakovom trenutku?- Oprostite - promuca smeteno. - Oprostite... Ponovo sam se sjetio ovog istog mjesta... s

vama. Da, da, bilo je tako divno, čarobno... i, eto, nisam se mogao svladati... Napast...Ali nije digao ruku s nje.Marija ga je pustila. Kao da ima važnijeg posla nego trošiti vrijeme u razgovoru sa Škotom! A

on je to izrabio.Pošto je namazala usne, ona ponovi:- No, Reginalde, učinite, molim vas, ono što sam vam rekla. Potražite Louisu i ne gubimo

vrijeme!Kao da je bio neodlučan. Odstupi korak natrag i reče:- Nadam se, Marija, da među nama nema tajni, zar ne?Sad se ona trgne, jer je glas viteza zvučao dvosmisleno:- A kakve tajne bi mogle postojati između nas?- Vi mi nešto krijete.Ona se nasmije i odvrati:- A što to, veliki Bože? Što bih ja mogla vama skrivati, Reginalde!Gledali su se dugo netremice. Maubray ju je gledao ispitivački, hladno. Marijin pogled, pak,

bio je sumnjičav, nesiguran...- Sinoć vas je posjetio major Merry Rools.Marija ga začuđeno pogleda:- Tko vam je to rekao, viteže?

- Čuo sam. Zašto mi niste ništa o tom rekli?- Ne znam...I nije lagala. Pitala se i sama zašto mu nije ništa rekla o sinoćnom posjetu. Ne zato što je

zaboravila ili željela da to ostane tajna, već jednostavno zato što na to nije mislila niti je smatrala da bi to moglo biti važno za njena savjetnika i pouzdanika.

- Čudnovato da to ne znate - izjavi on s gorčinom - i da niste sa mnom iskreniji. Jer kako vam onda mogu pomoći? Kako u vas mogu imati povjerenja? Ja vama kažem sve, ne skrivam apsolutno ništa, ni svoje planove ni svoje čine. Ja sam za vas otvorena knjiga i cijeli je moj život kao kristal jasan!

- Ali ja to znam, Reginalde! Taj posjet nema nikakva značenja... Došao mi je pričati o ljubavi, ako baš želite znati...

- Oh, o ljubavi?Ona se nasmije i nastavi:- Da, čini se da me voli otkada me je ugledao. Želi mi biti zaštitnik, želi mi pomoći i što ja

znam što još...- On zna da sam ja ljubomoran .. vrlo ljubomoran - ponovi prijetećim glasom. Nakon kratke

stanke nastavi: - Vi, Marija, čini mi se, niste shvatili da se taj čovjek samo pretvara da vas voli zato da vas ima u vlasti, da utječe na vas i poveća svoju moć, a jednog dana lišit će svega i vas i vašu djecu.

- Vjere mi, vi me smatrate budalom!...- A vi, Marijo, što vi osjećate za njega?- Ništa - reče odlučno - ništa. Odvratna mi je i pomisao naći se u zagrljaju tog čovjeka. Oh, ne,

nikad, nikad - poviče jakim glasom - nikad ne bih mogla dozvoliti tom debeljku ništa drugo do rukoljuba.

On joj se, sav razdragan, približi, sretan što mu je raspršila svaku sumnju, te pruži ruke da je zagrli.

- Reginalde - molećivo će ona - ne, Reginalde!No, on ju je već držao u zagrljaju.- Ja vas ljubim, draga Marija! I neka vas moje ponašanje ne zavarava. Ja vas volim više od

svega na svijetu, pa mislim da i vi mene morate voljeti. Mi pripadamo jedan drugome!Ona pokuša da se obrani:- Ali u ovom trenutku, viteže...- Pst! - i on joj nježno položi svoje usne između vrata i ramena. - Pst! Ne govorite ništa!

Znam da moram čekati i da ćete biti moja, kao što sam ja vaš.- Bit će bolje da pozovete Louisu...Bojala se da ne popusti, pa je na sve moguće načine nastojala spasiti se ovog zavodljivog

Škota.- Da li je Merry Rools govorio i o meni? - upita je on oslobodivši je zagrljaja.- Da, i to vrlo ružno. Možete zamisliti kako mi je bilo...On je ponovo zagrli. Osjetila je njegove tople ruke na svojoj koži, njegova prsa koja su

milovala njena. No, on se najednom odvoji od nje.- Ostavljam vas, draga Marija. Idem po Louisu. Ne zaboravite ni jednu moju preporuku! Vi

morate uskoro pobijediti!Najednom otrči k prozoru, jer je čuo konjski topot. Pošto je bacio kratki pogled kroz

prozorske kapke, vrati se i reče:- Evo vašeg zaljubljenika, Marija! Major Merry Rools u društvu oca Bonnina i oca Feuilleta..

Požurite! Ja ću ih poslužiti kakvim osvježavajućim pićem...Ona lagano uzdahne:- Zbog vas sam izgubila dosta vremena.Prije nego je izišao, još jednom joj napomene:

- Ostat ću u svojoj sobi za vrijeme cijele te ceremonije... Ali mislite na me, a ja ću vas u duhu pratiti i moliti za vas! Sretno, Marija!

9.

ZASJEDANJE VRHOVNOG SAVJETA

Još prije nego je Marija otvorila vrata svoje sobe i uputila se stepenicama, čula je nejasni žagor u salonu.

Namjerno je htjela da je Savjet čeka. Kad je to rekla svojoj rođakinji Louisi, koja joj je prikopčavala koprenu, ona joj, potaknuta nekim čudnim predosjećajem, reče:

- To će oni smatrati koketerijom. Još više ćete ih uzbuditi kad vas vide, draga rođakinjo, jer ste zaista čarobni...

A kad je zatim otvorila vrata i koraknula na stubišno odmaralište, Louise je primi za lakat i šapne:

- Sretno!To isto joj je rekao i Reginald.Prišavši ogradi od kamenih stupića, jednim pogledom obuhvati cijelu dvoranu. Bilo je oko

pedesetak osoba raštrkanih u neredu, što je njoj, mislila je, išlo u prilog. Kako je i obećao, Reginald je naredio posluzi da ih posluži osvježavajućim pićima. Mnogi od njih bili su članovi Savjeta i još su držali u rukama čašu, kad se Marija pojavila pred njihovim začaranim pogledima.

Svi su okrenuli glavu prema njoj i najednom zavlada duboka tišina. Kao kroz maglu Marija razazna Merry Roolsa de Gourselasa, predsjednika Savjeta, okićenog perjanicama i čipkastom košuljom, sličnog golubu-gušanu, s paradnim mačem o bedru, u izvezenim rukavicama i svježe naboranim ovratnikom.

S njim su bili otac Bonnin, vedar i miran, s jedva primjetnim smješkom oko finih usana, otac Tehenel i otac Chevillard, živih i bistrih očiju.

La Garenne, Baillardel, gospodin de la Houssaye, intendant Lesperance, civilni i krivični sudac Duvivier, stalno su se premiještali i bili čas ovamo, čas onamo.

Marija brzo spusti veo na lice i, pošto je triput kimnula glavom u znak pozdrava skupštinarima, uputi se niz stepenice.

U relativnoj tišini savjetnici požure k svojim mjestima za stolom, koja su bila već označena. No, nisu sjeli dok se Marija nije spustila niz stepenice i ponovno ih pozdravila. Kad se uputila k njima, mali Jacques, njen jedanaestogodišnji sin, iziđe iz uredovnice i, zbunjen ovom nesvakidašnjom bukom ljudi i videći majku u dubokoj crnini, prekrivenu crnom koprenom, sakri lice u nabore njene suknje, kao da od nje traži zaštitu.

Marija ga nježno pomiluje po čelu i kosi kao da mu želi vratiti samopouzdanje. Bila je to divna i uzbudljiva slika majke i sina, s koje nitko nije mogao odvojiti oči i koja je ganula i najokorjelija srca.

Članovi Savjeta konačno su sjeli. Odmah zatim ustao je Merry Rools. Zamahom glave odbacio je na zatiljak duge perjanice svog šešira i započeo polako i svečano:

- U ime članova Vrhovnog savjeta molim vas, gospođo, da primite izraze našeg dubokog suosjećanja. Vi ste nas pozvali u ovaj dvorac koji je do jučer još bio prebivalište čovjeka kojega smo svi mi poštivali i bili mu kao sinovi odani. On je bio naš otac i zaštitnik, veliki gospodar Martiniquea, kojeg danas slavimo u vama i u njegovu nasljedniku, mladom Jacquesu Dyeleu d'Esnambucu.

Za trenutak ušuti da se Marija uvjeri kako ga u tom podržavaju svi članovi Savjeta, koji su pak odobravali, mirno i potvrdno kimajući glavama.

- Gospođo - nastavi - mi ćemo, dakle, s najdubljim poštovanjem saslušati izjavu koju ćete nam dati...

Marijino srce snažno je udaralo. Sve oči bile su uprte u nju. Ona je znala da je svojim tužnim i bolnim ponašanjem, svojom sjetnom gracioznošću na sve ove ljude ostavila snažan utisak. Većina prisutnih bili su časnici, ratnici, koji su više mislili na svoje topove i barut, na sablje i rapire nego na žene; ostali prisutni pak bili su sijedi starci, koji su od nemoći drhtali, iako se još nisu predavali, jer žarki pojas mnogo duže djeluje na osjetila i čuva muževna obilježja.

Kad je major završio i zauzeo svoje mjesto za stolom, dajući time na znanje da je dao riječ Mariji du Parquet, svi su pažljivo očekivali što će ona reći. Udovica blago odstrani od sebe malog Jacquesa; zadržavši i dalje svoju ruku na njegovoj plavoj kosi, ona ga najednom pritisne uz svoj bok kao da mu prijeti neka opasnost. Polako prošeta pogledom od vrha do dna stola, zadržavši se na svakom članu Savjeta posebice. Dobro ih je poznavala, jer su svi oni za života du Parqueta dolazili u dvorac. Svi su govorili o svom poštovanju i vjernosti. Zar je moguće da su sada ti isti ljudi najednom postali podlaci i u tako kratkom vremenu zaboravili svečano obećanje dano njenu mužu?

Ugledala je kapetana Baillardela na desnoj strani dvorane kako stoji naslonjen na vrata. On nije bio član Savjeta, ali je ipak prisustvovao ceremoniji. Vidjela je njegov orijaški stas, čvrst i kao od litice odvaljen, njegovo iskreno lice, usta koja su znala tako surovo govoriti, ali koja su inače uvijek šutjela, osim kad se radilo o časti, dostojanstvu i vjernosti. Da, Baillardelov mač bio je uvijek u službi nemoćnih. Oh, ona na nj uvijek može računati.

I tada je započela:- Gospodo - rekla je - uputit ću vam samo par riječi. Vi svi znate pod kakvim je uvjetima

guverner du Parquet kupio od Društva Američkih otoka otok Martinique. Moj muž, general du Parquet, je umro, a evo njegova nasljednika, njegova sina Jacquesa Dyela d’Esnambuca, kojemu je jedanaest godina. Prema ugovoru potpisanom s Društvom Američkih otoka jedino kralj ima pravo imenovati generalnog guvernera. Da je moj sin punoljetan, to se pitanje uopće ne bi ni postavljalo i on bi jednostavno naslijedio oca u upravljanju otokom. Na svaki način o tom će odlučiti njegovo veličanstvo. Polažući puno pravo kako za sebe, tako i za generalovog nasljednika, a u očekivanju odluke njegova veličanstva, ja vas molim da mi izvolite povjeriti dužnost guvernera otoka do nove odredbe, a u ime mog maloljetnog sina.

Izjavila je to vrlo jednostavno, ne tražeći nikakve birane govorničke efekte, oslanjajući se jedino na žalost koju je proživljavala i utisak koji će, možda, izazvati u srcima ljudi mladost ovog malog, plavokosog dječaka kojega je stezala uza se.

Njezina izjava dočekana je najdubljom tišinom, bez iznenađenja, budući da su takvu izjavu svi i očekivali.

Marija je smatrala da je rekla sve što je imala reći, pa je zašutjela. Merry Rools je upita, ne mičući se sa svog mjesta:

- Gospođo, da li je to sve što ste nam željeli reći?- Mislim - objasni Marija - da sam članovima Savjeta kratko i jasno iznijela situaciju i

zatražila ono što mi i pripada.Merry Rools kimne glavom, pogleda desno i lijevo oko sebe i ponovno upita:- Želi li netko od članova Vrhovnog savjeta postaviti neko pitanje gospođi du Parquet?Nastade duga šutnja i major je već bio spreman raspustiti sjednicu i prijeći na tajno

vijećanje Savjeta, kad poručnik Duvivier podigne ruku i zatraži riječ:- Ja bih želio postaviti gospođi du Parquet jedno pitanje.- Slušamo vas! - reče Merry Rools.Duvivier duboko uzdahne. Sudeći po zažarenom licu i drhtanju ruka, bilo mu je vrlo

neugodno. No, ipak reče:- Mi moramo birati nasljednika guvernera du Parqueta. Naravno, njegov nasljednik je

Jacques Dyel d’Esnambuc i mi mu to pravo nikada nećemo niti možemo osporiti. Još manje

ćemo mu ga osporiti kad postane punoljetan. No, mi smo poznavali našeg generala du Parqueta. On je bio vojnik i znao se boriti. Ugušio je svaku pobunu i pokorio divljake. Odbio je sve napade naših neprijatelja. Međutim, sada, kad treba odrediti nekoga tko će sutra u sličnoj situaciji biti pozvan preuzeti komandu nad četama za obranu naše zemlje, ja se ne mogu tako lako odlučiti, gospodo, jer osoba koja traži nasljedstvo generala je žena... Naravno - nadoda brzo - meni je poznato da je ta žena nadarena mnogim vrlinama i da je i sama učestvovala u obrani Martiniquea, možda i bolje nego naši najhrabriji zapovjednici. Ali da li je vojna strategija posao za žene? Znam, mi ćemo joj odrediti i savjetnike i pomoći joj kao članovi Vrhovnog savjeta, ali, da umirim opravdani strah zabrinutog naroda, koji se s razlogom boji nekog novog napada Kariba, želio bih znati što u tom slučaju namjerava učiniti gospođa du Parquet, ako je imenujemo za guvernera?

I prije nego joj je Merry Rools dao dozvolu za riječ, ona odgovori hladnim glasom:- Ono isto što sam i dosada činila: napuniti topove i puške i pucati! Ili još jasnije, potući

Karibe. Pitam članove ovog Savjeta tko se od njih može pohvaliti da je učinio više, nego je učinio moj dom, kad su protjerani Karibi s našeg teritorija, iako je general du Parquet bio tada bolestan?

Marija primijeti da se Baillardel uzvrpoljio i da nervozno stišće balčak svoga mača.- Odajem priznanje hrabrosti gospođe du Parquet! - uzvikne Duvivier, koji se sve više

raspaljivao - Zaista mi je poznato koliko se tada pokazala hrabrom. Na nesreću, svi mi znamo da su na naš otok danas bacili oko pirati i morski razbojnici koji, na dobro naoružanim brodovima, napadaju naše nebranjene priobalne gradove. Jučer je bio napadnut grad Sainte-Luce, koji je potpuno opljačkan, danas to može biti Fond-Capot, sutra Macouba. Ništa nam i nitko ne jamči, da ti ljudi koje smatraju našim zemljacima, a koji su to samo po svojim imenima i koje je naoružao izdajica krune, povezan s Englezima u Saint-Christopheu, mislim na viteza de Poincyja, nitko nam ne jamči, rekoh, da ti ljudi, naoružavajući svojim topovima njihove brodove, neće zaprijetiti i samom Saint-Pierreu.

Nerazumljiv se žagor proširi s jednog do drugog kraja stola. Ohrabren, Duvivier nastavi:- Upravo smo doznali da su Saint-Christophe napali Španjolci sa 70 brodova, od kojih su

neki imali i po sedamdeset topova, da se osvete za pljačke i napade tih morskih razbojnika. Gusari su se morali povući na otoke Tortue i Marie-Galante. Dok se budu nalazili na otoku Tortue, nemamo se čega bojati, ali jeste li promislili, gospodo, da je dovoljna samo jedna noć plovidbe i evo u našoj luci sav morski ološ, svi razbojnici koje je kralj osudio okružnicom upućenom svim guvernerima? Neki su guverneri, čini se, bili za to da se gusare prisili na zemljoradnju, a neki da se jednostavno objese. Ja sam čvrsto na strani ovih drugih, jer moramo zaštititi mladu koloniju. Moramo misliti na svoju djecu, žene i vjerne koloniste, koji ne mogu gubiti vrijeme u neprekidnim uzbunama i borbi za očuvanje golog života, na komadićku dodijeljene im zemlje. Kažem vam, gospodo, gusari su velika rana Karipskih otoka i stalna prijetnja za Martinique, pa zato moraju biti uništeni. Ne postavljam ovlaš ovo pitanje. Zajedno s vama ja bih ovo pitanje postavio i generalu du Parquetu da je kojom srećom živ. U ovom trenutku kad odlučujemo o novom guverneru otoka, smatram potrebnim upitati osobu, koja traži naše povjerenje, što ona namjerava učiniti da bi nas i naše obitelji oslobodila straha od gusarskih prijetnji?

Duvivier nanovo sjedne i počeka još uvijek drhćući što je i protiv svoje volje podigao glas.Merry Rools ljubazno okrene glavu prema Mariji i izjavi:- Gospođo, čuli ste poručnika Duviviera. On vam je postavio precizno pitanje, a ja ću

nadodati još samo ovo: Martinique je često bio cilj svakovrsnih napadaja, ali on ima prilično jaku obranu u ljudstvu i oružju. Tu je i kapetan Baillardel, zapovjednik obalne straže, sa svoja tri broda Saint-Laurentom, Taureauom i Vierge de Bon Portom. Siguran sam da će kapetan Baillardel biti uvijek na čelu obrane naših otoka i mira. Gospođo du Parquet, vi imate riječ.

Marija ovlaži jezikom suhe usne. Časkom baci pogled na Baillardela, koji se sav smeo što ga major hvali. Pitala se što to major namjerava s njim, a zatim će visoko uzdignute glave:

- Shvaćam uznemirenost ljudi - reče najzad. - Kao što sam se u prošlosti borila, borit ću se ponovo. Sigurno je da gusari, koji ne prave razliku između Francuza s Martiniquea i neprijatelja svoje domovine, moraju biti uništeni kao obični zločinci. I oni će biti obješeni.

Marija zašuti, a Merry Rools upitno pogleda Duviviera. Ovaj mu glavom dade znak da je zadovoljan.

Tada zatraži riječ otac Chevillard i major mu je odmah dade.- Želim vas, gospodo, upozoriti da previše brzo donosite odluke o uništenju onoga što bi, u

danom trenutku, moglo predstavljati jedinu efikasnu obranu otoka. Likvidiranje razbojnika, u redu! Ali uništenje gusara, koji se bore protiv engleskih, nizozemskih i španjolskih gusara, koji nam svakodnevno pljačkaju dovoz potrebne opskrbe, ne čini mi se pametnim. Mislim da bismo morali praviti razliku između razbojnika i gusara.

Duvivier se trgne, kao da je osobno napadnut.- A da li ti razbojnici prave razliku između Engleza, koji nisu naši otvoreni neprijatelji,

Španjolaca, Nizozemaca i svojih zemljaka s Martiniquea? Ako se žele proslaviti kao ratnici, zašto ne napadaju karipske domove? Pitam gospođu du Parquet da li je spremna, u slučaju da je Savjet imenuje generalovom nasljednicom, u očekivanju punoljetnosti svog sina, narediti uništenje gusara s Marie-Galante?

- Gospođo - reče ozbiljno Merry Rools - odgovorite!- Bez ikakva odlaganja! - odlučno će Marija. - Odmah će biti izdana zapovijed, a ja, uostalom,

računam na majora Merry Roolsa koji će poduzeti sve potrebne mjere za njeno izvršenje.- Odlično! - poviče major. - Gospodo, ja vas molim da razmislite i da se povučemo na

zatvoreno vijećanje!

Članovi Vrhovnog savjeta povukli su se na terasu. Njihovo tajno vijećanje bilo je obično savjetovanje, jer su se svi složili da se gusari unište. Marija je pokazala dovoljno spremnosti, pa više nije bilo sumnje ni kod Duviviera ni kod njegovih pristaša.

Julija, Cephyse i Clematite posluživale su pićem grupice ljudi. Vladala je nesnosna vrućina i čaše su se praznile jedna za drugom.

Kroz odškrinute kapke prozora vitez Reginald de Maubray nastojao je po micanju usana savjetnika pogoditi rezultat njihove rasprave. Usprkos svemu, bio je ipak zabrinut.

Naročito je pazio na Merry Roolsa. Major je izgledao savršeno miran i na licu mu se nije moglo ništa pročitati. Svaku primjedbu njemu upućenu odobravao je kimanjem glave. Ali kako doznati što stvarno misli?

Zatim su se jedan po jedan vratili u dvoranu i zauzeli svoja vijećnička mjesta.Marija i njen sin zauzeše svoje mjesto nasuprot skupštinarima. I ona je nastojala pročitati s

njihovih lica presudu koju će uskoro čuti. Bila je vrlo sigurna u se, iako je nastojala prikriti svoju zebnju.

Kad su svi zauzeli mjesta, Merry Rools ustane i reče:- Gospođo, vaš zahtjev svi članovi Vrhovnog savjeta smatraju potpuno zakonitim. Oni su

odlučili povjeriti vam guvernerstvo otoka Martinique do nove odredbe, a u ime vašeg maloljetnog sina Jacquesa d'Esnambuca. Međutim, da bi sve bilo u skladu s isključivim pravom njegova veličanstva, koje određuje guvernera, skupština je odlučila da se njegovom veličanstvu uputi odmah jedan izaslanik, koji će ga obavijestiti o privremeno poduzetim mjerama, moleći ga da ove naše odluke izvoli potvrditi. Osim toga, Savjet je odlučio da tog izaslanika vi odredite.

Već od prvih riječi Mariju obuze velika radost. Nije više ni mislila o dužnostima s kojima će se suočiti. Zaboravila je i na Le Forta i na Baillardela. Dobila je ono što je odavno vruće željela. Sreća ju je učinila nezahvalnom.

U gomili ljudi potraži čovjeka koga će odrediti za izaslanika.Baillardela nije vidjela, jer je on, obuzet bijesom, uzjahao konja i otišao u Saint-Pierre. Da li

će njega odrediti, iako ga je major nekako čudnovato hvalio?Ugledala je gospodina Le Vasseura koga je uvijek cijenila, a kojemu su, čini se, bili skloni i

ostali članovi skupštine.- Zahvaljujem Vrhovnom savjetu što je donio pravednu i nepristranu odluku. Vjerujem,

gospodo, da bismo gospodina Le Vasseura, koji uživa opće povjerenje, mogli poslati k njegovu veličanstvu.

Sve oči se okrenuše prema kolonisti. On ustane:- Velika je to čast, gospođo, za mene - reče uzbuđeno - ali moje godine i razne bolesti od

kojih bolujem ne dozvoljavaju mi da poduzmem tako dug i naporan put. Radije bih savjetovao gospođi generalici da na moje mjesto izabere čovjeka kog svi poštujemo i koji će bolje od mene zastupati tu pravednu stvar, tim prije što je on imao ne samo povjerenje gospodara du Parqueta nego je bio uza nj sve do kraja njegova života - mislim, naime, na oca Feuilleta.

Ovaj je to prihvatio i izbor je jednoglasno potvrđen.Prije nego su se razišli, članovi Savjeta potpisali su još i zapisnik te predali vlast u ruke

generalici pa svi odoše na ručak.

Sutradan su se stanovnici Saint-Pierrea i veliki broj kolonista iz svih krajeva otoka okupili na trgu tvrđave da dočekaju povorku.

Na specijalno podignutoj tribini stajala je Marija okružena djecom - Jacquesom, Adriennom, Marie-Louisom i Martinom.

Prvi se pojavio Merry Rools u pratnji članova Savjeta. Pozdravivši je svojim mačem, Merry Rools se gospođi du Parquet zakune na vjernost.

U tom trenutku iz tisuća grla diže se poklič:- Živjela generalica!Zatim je otpočela smotra. Sedam milicijskih četa, na čelu s prvim odredom de la Houssayea,

odaše joj oružjem počast, izgovarajući zakletvu na vjernost. Zatim je slijedilo svećenstvo, ugledni stanovnici otoka, a onda narod.

Iste večeri Marija je primila u Gorskom dvorcu oca Feuilleta koji je došao oprostiti se od nje. On se spremao ukrcati na brod za Saint-Christophe, odakle će drugim brodom otputovati u Francusku.

Dominikanac je došao da joj dade i posljednje preporuke, potičući je da se uvijek sjeća generala i nastavi njegovu politiku koja je koloniji donijela blagostanje. Došao ju je i blagosloviti u njenoj teškoj tuzi.

Vitez de Maubray nije se, uopće, pojavio za vrijeme ovih ceremonija. Morao je još malo počekati da se prihvati svojih velikih planova.

Ali ni Merry Rools nije stajao skrštenih ruku. Bilo je dovoljno par Marijinih riječi: »Oslanjam se u potpunosti na majora Merry Roolsa, uvjerena da će on poduzeti sve potrebne korake«, pa da on osjeti kako mu se vlast podesetorostručila.

U stvari, on je dotad upravljao otokom kao neka siva eminencija. Ali sad mu se pružila prilika da razapne svoje mreže i da, u pogodnom momentu, postane jedini i isključivi gospodar Martiniquea.

10.

MAJOR MERRY ROOLS NE GUBI VRIJEME

Početkom toga poslijepodneva toplina je bila tako ubitačna, te je izgledalo da je cijeli grad mrtav. Od rijeke Peres u dnu brežuljka, pa dokle oko dopire, vidjelo se samo ponekog oznojenog crnca na plantažama uzduž puta. U lučici su lađe stajale nepomično, a more je bilo mirno kao rastaljeno olovo.

Kapetani Baillardel i La Garenne silazili su niz brijeg, vraćajući se iz Misije otaca jezuita sporim konjskim kasom. Nisu mnogo razgovarali, jer je pod pripekom svaki pokret zahtijevao velik napor, a osim toga bili su i vrlo zlovoljni.

Uputili su se preko mosta rječice po kojem su konjska kopita tako bučno odjekivala da se nije čuo ni žubor potoka na kojem je nekad Le Fort volio loviti u društvu oca Fauvela.

Par koraka od tog mjesta nalazila se krčma Debeloj opatici. Kad su stigli pred nju, zaustavili su konje pred vratima i sjahali. Bez riječi su ih privezali za alke u zidu. Baillardel je ušao prvi.

Udarivši dlanom o dlan, poviče:- Hej, krčmare, prijatelju! Dva punča s mnogo ruma i malo sirupa, onakva kakva biste vi

željeli da vam serviraju kad biste bili na našem mjestu.Krčma je bila prazna. Vlasnik samo pomoli nos i, prepoznavši mušterije, odmah pripremi

piće. Oblaci komaraca zujali su oko stolova na kojima je bilo još ostataka od posljednjeg ručka. Muhe su se gostile na lokvicama vina, okupljale se oko crvenožućkastog umaka i začina kojim su stolovi bili umrljani.

Uto stiže i La Garenne, pljusnuvši se po obrazu da ubije komarca koji ga je saletio.- Kapetane - reče Baillardel - sjednite ovdje!...I pokaže mu stolicu uz čisti stol pa i sam sjedne nasuprot, gurnuvši rukom mač između nogu

da mu ne smeta. Gostioničar donese punč po kojem je plovila zelena kriška limuna i odmah se povuče. Obojica srknuše napitak i lice La Garennea se preli zadovoljstvom, dok Baillardel otpi svoj pehar, odloži ga i duboko uzdahne, kao da će mu srce puknuti. Najzad potrese glavom, za- struže čizmetinama pod stolom da se što udobnije namjesti i reče:

- Vidite vi, dragi moj prijatelju. Da mi je netko prije osam dana tvrdio da će generalica bez ikakvih teškoća naslijediti svoga muža, ne bi bilo sretnijega čovjeka na ovoj zemlji od mene. Na ovom otoku, gdje većina ljudi miriše na strvinu, našlo se ipak dvadesetak osoba koje su joj, usprkos svemu, priznale to pravo i zaklele se čašću...

Malo se nakašlje da pročisti glas i nastavi još glasnije:-... ali, živog mu Boga, da mi je netko ustvrdio da će u ovoj prilici i Merry Rools postati

saveznik gospođe du Parquet, ja bih mu jednostavno prerezao grkljan. I ne bi me grizla savjest, kao što ne bih požalio zgnječiti ovog komarca koji me nervira, jer nisam navikao, druže, da se netko sa mnom ruga, a ja da to mimo gledam...

Kimanjem glave La Garenne se s njim složi.- A ipak sam, vidite li, kapetane, imao krivo! - zaključi ljutito Baillardel.- Hm, hm! - promrmlja La Garenne. - Što se mene tiče, ja ne vjerujem u prijateljstvo između

kuje i krokodila. Prije ili poslije krokodil proždere kuju. I nitko me ne može razuvjeriti da krokodil-major u svom mozgu nešto potajno ne snuje. Kažem vam, prijatelju, sve ono što je danas, čini se, išlo kao podmazano, sutra će, jamačno, zaškripati.

- Nakon velikog vjetra, uvijek dolazi bonaca! - mudro će Baillardel. - No, ja bih želio doznati što to snuje taj Merry Rools. Krista mu! - opsuje zapovjednik obalne straže. - Kunem vam se da ću to doznati u roku od jednog sata! Jer major me sigurno nije pozvao u tvrđavu, i to hitno, da mi priča o svojim ljubavnim pustolovinama. A čovjek kao što sam ja, kume, čovjek koji zna što to znači govoriti, natjerat će tog lupeža da propjeva, ili ću žrtvovati svoju čast, svoj čin i sve ostalo!

- Nadam se - složi se s njim La Garenne, dohvativši pehar. - Ali kojeg li vraga taj Merry Rools hoće od vas?

Baillardel se prigušeno počne cerekati tako da mu se trbuh tresao:- U mojim godinama - reče najzad - čovjek postaje lisac. Nije uzalud tropsko sunce petnaest

godina pržilo ovu moju tikvu a da za to vrijeme nisam naučio mnoge stvari, među kojima i poznavanje ljudi. Kad me jedan major, tipa Merry Roolsa, za vrijeme zasjedanja Savjeta u Gorskom dvorcu na sav glas hvali, moja je dužnost da budem na oprezu i budan. Muhe se ne hvataju kvasinom...! A samo dan prije taj isti major optužio me zbog nepokoravanja, tvrdeći da sam smutljivac, i inicijator svih mogućih zlodjela, od kojih i ono najmanje vodi ravno na vješala, s kojih ću nogama blagoslivljati narod Saint-Pierrea! Sad ćete razumijeti da ja od svega toga ne očekujem ništa dobro...

Baillardel se ponovno nakašlje, ispi svoju čašu i reče:- Zakleo bih se na ovaj svoj mač da mi major sprema ćorku, vlažnu, smrdljivu i punu plijesni,

da u njoj mogu u miru razmišljati o vrlinama našeg nesretnog pokojnog generala!La Garenne se promeškolji na svojoj stolici:- Prijatelju, znam mnoge koji neće dozvoliti da vas prekrije plijesan.- Hvala, kapetane! Ali iza majora je sila, on sada s gospođom du Parquet ide ruku pod ruku..- Ali, kapetane, ni sama ta gospođa neće dopustiti...- Pfi, pfi! Nikad se ne zna što ljudi u danom trenutku misle i što namjeravaju uraditi... Ja

vjerujem i pouzdaj em se samo u ovo...Pri tom podigne mač da bi ga zatim uz veliki štropot spustio na zemlju:-... u ovu moju oštricu - nastavi odlučno. - U ovaj moj mač koji će uskoro i zarđati jer više ne

tamani hulje! U ovaj moj mač prijatelju, koji neće nikad izdati onoga koji nije izdajnik!- Takve ljude volim - reče La Garenne - a reći ću vam također i to da će i moj mač biti tamo

gdje bude i vaš!- Tako valja! - poviče Baillardel, udarivši dlanom o dlan da pozove krčmara. - Još dva punča,

hej! Ali iz iste bačve!Dva su prijatelja pila da se oslobode mučnih misli. Bivalo im je sve jasnije koga su izgubili i

oni i stanovnici Martiniquea u osobi generala du Parqueta. Nadali su se da će njegova žena nastaviti istim putom, ali Merry Rools je već mnogostruko uvećao svoju vlast koju više neće koristiti protiv Marije, jer je zahvaljujući njoj to i postigao.

Baillardel polako iskapi svoj pehar. Teško pokrećući noge, ustane, a sablja mu zazveči.- Kume - reče - vrijeme prolazi, a major me čeka. Nadam se da me Bog neće napustiti!- To vam i ja želim - reče La Garenne. - Ja ću vas čekati ovdje da mi ispričate kako su tekle

stvari.- Čekajte me - reče zapovjednik obalne straže najednom raspoložen kao da je rastjerao sve

crne misli.- Čekajte me i pijte, ali nastojte da se ne nalijete više nego što vaš haljetak može sadržati!Bacivši nekoliko novčića na stol, izađe.

Stigavši u tvrđavu Sainte-Pierre, Baillardel preda svog konja stražaru i dugim koracima prijeđe preko dvorišta. Isprsio se koliko je god više mogao, a trake s epoleta udarale su ga po leđima. S rukom na balčaku mača, ponosno zašiljenih brkova, uputi se hodnikom koji je vodio do ureda bivšeg guvernera, a u koji se sada smjestio major, zapovjednik garnizona. Kad je stigao na prvi kat, Baillardel se neugodno iznenadi ugledavši nekoliko osoba kako sjede na klupama, čekajući da ih Merry Rools primi. Još se više iznenadio kad je među njima prepoznao i kolonistu Plainvillea!

Ovaj je sjedio s mladim plemićem vrlo neugodna i deformirana lica. Zapovjednik obalne straže nagonski ga pogleda i osjeti da je izraz neznančeva lica lukav i podmukao i da se sigurno idealno slaže s kolonistom. Plainville, koji se smješkao i svaki čas pogledavao plemića, najednom se ukoči ugledavši Baillardela, koji se malko zaustavi, kao da oklijeva.

Sav bijes što je zapovjednik obalne straže osjećao prema ovom čovjeku, koji ga je tako bezobrazno izazvao u Gorskom dvorcu ponovo ga stegne u grlu.

Učinio je pokret kao da će se zaustaviti, a ruka mu nervozno poleti prema maču. Plainville je primijetio kapetanovu uzbuđenost, pa njegovo tamno i kao pergament suho lice, suncem opaljeno, najednom problijedi.

Krajnjim naporom volje Baillardel se obuzda i pođe mimo prema ordonansu koji mu reče:- Major vas je već tražio i primit će vas odmah!I zaista, zapovjednika obalne straže uveli su odmah u ured Merry Roolsa. Ovaj je sjedio

poluokrenut prema prozoru. Stol mu je bio krcat spisa preko kojih je nemarno položio svoj paradni mač.

Pošto se zaustavio nasred ureda, Baillardel pozdravi majora širokom kretnjom svog šešira.Merry Rools se zabaci u svoj naslonjač i kratko osmotri kapetana, a onda reče s jedva

primjetnim smiješkom:- Dobar dan, kapetane obalne straže!Baillardel pokri glavu šeširom, zauzme pristojan ali odlučan stav i počeka da major

progovori.No, Merry Rools se nagne nad spise praveći se da ih proučava, ne mareći za njegovu

nazočnost.To je značilo staviti Baillardela na veliku kušnju. Gledajući netremice majora, Baillardel nije

mogao zaboraviti kako je, po naređenju Le Forta i njegovih dvije stotine gusara, oduzeo Roolsu mač i onda ga zajedno s La Pierrifereom, strpao u tvrđavu do daljnjeg naređenja.

Bože moj, kako su se vremena promijenila! Sad je vlast bila u rukama ovog čovjeka, a što još gore, umjesto da ga se Marija čuva, ona mu poklanja svoje povjerenje!

Baillardel se nakašlje i premjesti s noge na nogu, podsjećajući majora na svoju prisutnost. Najzad, Merry Rools podigne glavu:

- Kapetane obalne straže - počne sporim i ozbiljnim glasom - povjerit ću vam jedan vrlo važan zadatak. Gospođa generalica i ja dugo smo govorili o tom zadatku i na kraju se složili da vas zadužimo za njegovo izvršenje.

U svakoj drugoj prilici Baillardel bi bio ponosan zbog ukazane mu časti, ali sada, umjesto radosti, prođe mu tijelom neugodni drhtaj.

- Da - nastavi Merry Rools - taj je zadatak vrlo opasan i traži velike vojne sposobnosti. Došli smo do zaključka da ste jedino vi kadri obaviti ga kako treba.

On mu se ljubazno nasmiješi i pogleda ga sa simpatijom.- General du Parquet vas je imenovao kapetanom obalne straže stavivši vam u dužnost da se

borite protiv divljaka. No, ovaj put vi ne zapovijedate milicijskim odredom, već su vam povjerena tri broda čije posade sačinjavaju snagu jaču od dvije milicijske čete. Budući da ste dokazali da vam ne fali ni snage ni hrabrosti, to ste, dakle, dobili zadatak da napadnete Marie-Galante.

Baillardel se zapanji i glasom koji kao da dolazi iz dubine zemlje, ponovi:- Da napadnem Marie-Galante?- Upravo tako! - reče major strogo. - Kolonistima Martiniquea već je dosta tih divljaka i

gusara koji pljačkaju, ubijaju i pustoše njihova imanja. Gusare treba uništiti, a vama je kapetane Baillardele, pripala ta čast!

Baillardel osjeti da drhće i da ga hvata muka u želucu. Jedva je uspio promucati:- Gospodine majore, jeste li sigurni da to isto misli i gospođa generalica? Vjerujete li da ona,

doista, želi uništiti gusare s Marie-Galante?

- Što? Kako? - poviče ljutito Merry Rools. - Zar da se gospođa generalica ne složi da se uništi to gnijezdo lešinara? Što vam pada na pamet! Kako se usuđujete to i pomisliti? Jeste li svijesni da klevećete gospođu guvernericu? Zar da ona ne želi zaštititi pučanstvo otoka od morskih razbojnika?

- Ja nisam to rekao ni mislio - žurno ga ispravi Baillardel. - Ja sam samo želio znati da li je gospođa generalica, zaista, odlučila uništiti gusare.

Merry Rools zažmuri kroz očne kapke i pogleda kapetana koji je pred njim stajao uspravno i na dužnoj udaljenosti, nervozno se igrajući remenom svoga mača.

Duboko uzdahne prije nego je nastavio prijetećim glasom, u kojem se osjećalo likovanje:- Kako da shvatim vaš stav? Kao odbijanje da se stavite na čelo ekspedicije protiv Marie-

Galante? Moram li to smatrati otkazivanjem poslušnosti? Mislim da znate što to znači?Baillardel proguta pljuvačku. U početku je bio utučen onim što mu je major saopćio.

Međutim, njegova snažna priroda brzo se oporavila od podmuklih udaraca i ponovo je sasvim ovladao sobom. Merry Rools ugleda kako se grudi orijaša nadimlju, a lice žari. Ljutinu je najednom zamijenilo iznenađenje:

- Gospodine majore - poviče kapetan tako gromovitim glasom da je u Merryju Roolsu sve zadrhtalo. - Gospodine majore, vi nešto prebrzo zaključujete i pomalo čudnovato tumačite moje riječi! Tko govori o nepokoravanju? Tko govori o odbijanju jednog zadatka?

On napravi nekoliko koraka prema Roolsovom pisaćem stolu. Rools nehotice napravi pokret kao da se želi zaštititi.

- Vi ste odlučili uništiti Marie-Galante - nastavi Baillardel - a ja sam samo zapitao da li se s tom odlukom slaže i gospođa generalica. Ja, naime, nikad neću biti protiv zapovijedi i želje gospođe du Parquet. Za mene je ona isto toliko sveta kao i njen pokojni muž.

- Vojnik - reče Rools - ne raspravlja nikad o naređenju već ga izvršava!- Dabome, i ja sam spreman pokoriti se gospođi du Parquet.- U tom slučaju morate se hitno spremiti! To je doista želja generalice!Budući da Baillardel nije imao razloga sumnjati u istinitost Roolsovih riječi, šutio je. Za to

vrijeme Rools je ustao i potražio među papirima zemljopisnu kartu, pa je pred njim raširi.- Priđite bliže, kapetane!Baillardel posluša i odmah prepozna otok Marie-Galante. Kartu je prije dvije godine, 1656.

izradio otac Feuillet.- Evo - reče Merry Rools - ovo je skica otoka koju ćete uzeti sa sobom. Ovo je kopija karte

koja se nalazi u tvrđavi.Noktom povuče crtu od sjevera prema jugu i od istoka prema zapadu otoka.- Kao što vidite - rastumači - Marie-Galante ima oblik kružnice; dvije male rijeke dijele je na

dvije polovine. Jedna od ovih rijeka stvara tu i tamo po koje potpuno slano jezero.Major ponovo prošeta noktom obalom otoka.- Između Anse du Vent i Les Galets vidite dvije prekrasne drage, baš tamo gdje se obje rijeke

slijevaju u ocean. Te dvije drage zovu se Cayes de Fer i Anse Mabouya. Tu ćete, kapetane, doći sa svoja tri broda.

Merry Rools malo predahne, junački se isprsi i stane pred Baillardela:- Poručnik Duvivier dobio je obavještenje prema kojem se, nakon napadaja na Saint-

Christophe, jedan dio gusarskih lađa, koji se tu nalazio, sklonio na otočić Tortue i one nas ne zanimaju. Te lađe su tu, čini se, da spriječe put galijama i da što efikasnije napadaju španjolske kolonije. No, drugi dio gusarskih posada smjestio se na otok Marie-Galante, između Cayes de Fer i uvale Mabouya. Prisutnost ovih razbojnika, udaljenih samo par sati plovidbe od naše obale, predstavlja za Martinique stalnu i ozbiljnu opasnost. Glad tjera vuka iz skrovišta, pa će i gusari s Marie-Galante imati uskoro samo vode za piće. Kad im ponestane hrane, oni će navaliti na nas, ako ni za što drugo da se barem snabdiju živežnim namirnicama... Tvrđava Saint-Pierre sposobna je odbiti svaki napad, ali to nije slučaj i sa Fort-Royalom, koja je slabo

naoružana i ima malu posadu. Nije potrebno, kapetane, dokazivati vam da se sela kao Carbet, Fond-Capot, Anses de Relais i Diamant ne bi mogla oduprijeti navali bandita. Njihovo uništavanje je, dakle, prijeko potrebno. Osim toga...

On zašuti pa se zagleda duboko u oči orijaša, želeći istaknuti važnost svojih riječi:-... osim toga - nastavi strogo - takva je naredba kralja: gusari su razbojnici i s njima se tako

mora i postupati, treba ih objesiti!Baillardel je slušao mirno. Činilo mu se da sniva ružan neki san. Major se zatim okrenuo,

udaljio od svog pisaćeg stola i učinio nekoliko koraka duž ureda, pognute glave kao da razmišlja. Napokon se vrati kapetanu:

- Kapetane, ne moram vas upozoravati na opasnost takve jedne ekspedicije. Pirati su dobro naoružani, imaju topove i dosta baruta. Ali imat ćete ih i vi. Osim toga, vi znate da su oni poznati po tome što nikad ne uzmiču i radije ginu nego se predaju. Beskrupulozni način njihove borbe, preziranje časti i zadane riječi, neljudski postupak sa zarobljenicima, čine ih strašnim demonima, mnogo gorim od karipskih divljaka. Vaš zadatak je da ih uništite. Ipak morate nastojati da te razbojnike žive zarobite. Po kraljevoj zapovijedi bit će obješeni ovdje, u tvrđavi. Moramo primjerom pokazati što čeka one kojima bi palo na um. otići u pirate, a isto tako moramo uplašiti one koji vam umaknu, naime, moramo im pokazati što ih čeka ako se naume iskrcati na našu obalu.

Merry Rools još jednom pogleda kapetana, koji ga je šutke slušao. Major ga ponovno upita:- Da li ste me dobro razumjeli?- Da, gospodine majore! - odgovori Baillardel odlučno.Merry Rools se zadovoljno nasmiješi:- Znam, kapetane - reče prvi put nešto blažim glasom - znam da među gusarima imate

prijatelja. Znam i to da vam je jedan od njih osobito drag, i to svatko zna. Vi znate također na koga mislim: na Yvesa Le Forta koji je, po mom mišljenju, stekao žalosnu reputaciju po svakovrsnim svojim djelima, od kojih su neka, možda, bila spasonosna za Martinique. No, to nije dovoljno da se zaboravi da je taj Le Fort, na koncu konca, razbojnik kao i svaki drugi, da je kradljivac, ubojica, dezerter i izdajica. Vi ste vojnik i morate se pokoravati svom kralju. Morate zaboraviti na svoje osjećaje prema tom čovjeku, ako se slučajno budete morali sukobiti s njim. S Le Fortom treba postupati točno kao i sa svakim drugim morskim razbojnikom!

Baillardel problijedi, ali nije ni trepnuo.- Potrebno je - nadoda major - odmah napomenuti da je malo vjerojatno da ćete se namjeriti

na Yvesa Le Forta i njegove ljude. Obavještenja koja je dobio poručnik Duvivier ne potvrđuju da je u vodama Marie-Galante viđena Atlanta, ali budući da je Le Fort osim što je razbojnik pomalo i luckast, lako je moguće da je žrtvovao i sebe i svoju posadu pomažući svojim drugovima sa crnom zastavom!

Usprkos velikom uzbuđenju, Baillardel kimne glavom da je razumio i da će izvršiti svoju dužnost, makar mu tako teško i padala na srce.

- Još nešto - nastavi major. - Odredio sam da s vama idu još i poručnik Belgrano, topnički stručnjak, Charles de Chamceney, izvanredan pomorac i mladi, poletni Gilbert d’Autremont. Njima sam još dodao poznate junačine kao što su kolonisti Lachicotte i Emest de Laujon. Svi su oni prekaljeni borci, koji su se, to vi znate, iskazali za života generala du Parqueta, kad su Grenađani napali Karibe... S vama je, dakle, cvijet otoka i ne možete stradati...

Nakon kratke šutnje major ponovi:- Morate uspjeti, kapetane, jer bi se u protivnom slučaju posumnjalo da ste bili namjerno

blagi prema tim banditima. Siguran sam da vi nećete dozvoliti da vam slava bude okaljana sumnjom.

Bolne duše Baillardel još jednom šutke potvrdi glavom.- Eto, tako! - zaključi Rools. - Sad se lijepo pripremite i otplovite čim ranije možete!

Razgovor se završio. Merry Rools se ponovo uvali u svoj naslonjač i pruži geografsku kartu zapovjedniku obalne straže i ne pogledavši ga. Baillardel uzme kartu i okrene se na petama. Lupajući čizmama, pristupi velikim vratima.

Nekoliko sekundi kasnije prođe preko stubišnog odmarališta, namršten, blijed, ali dostojanstven. Jedva da je i pogledao kolonistu Plainvillea kojega je ordonans upravo pozvao k majoru.

Plainville podrugljivo pogleda vojnika. Nije ga se bojao. Znao je da je izvojštio svoju prvu pobjedu nad neprijateljem. Sad je žurio k Merry Roolsu da mu ovaj potvrdi da je Baillardel poslan u smrt ili će biti obeščašćen, što će mu, i u slučaju pobjede, zauvijek zagorčiti život.

On ustane zajedno sa svojim drugom, mladim plemićem opaka izgleda, kojeg je Baillardel primijetio pri dolasku. Čekali su jedan pored drugog, nasmiješeni, dok kapetan obalne straže nije otišao.

Najzad neki kopljanik pozove kolonistu Plainvillea, a on zamoli svog prijatelja da ga trenutak počeka, te uđe k majoru.

- Dobar dan, Plainville! - uzvikne Merry Rools, ne napuštajući svoje mjesto uz pisaći stol.- Dobar dan, majore! Sudeći po izgledu kapetana, odmah sam pogodio da ste napravili dobar

posao.- Doista, Plainville. Kocka je pala!Kolonist zadovoljno protrlja ruke, opazi stolicu i sjedne na nju.- Dopratio me je vitez de Villers - izjavi nakon kratke šutnje. - Tog ste čovjeka potpuno

osvojili. Za nj ste vi najveći čovjek na svijetu i mislim da je to dobro, jer mi se čini da ima veza s vrlo utjecajnim ljudima na dvoru...

- Barem on tako kaže...- Ali to je istina, kunem se! Kralj protežira njegovu obitelj. Nema sumnje da nam može biti

vrlo, vrlo koristan...- Bilo bi mi drago - reče Rools. - Primit ću ga, tim prije jer i ne traži mnogo: ako uspije,

darovat ću mu komad zemlje, koji me ne košta mnogo, a ako ne uspije, ne dugujem mu ništa!- Uspjet će! - reče Plainville. - Taj čovjek neće ustuknuti ni pred čim, samo da zadovolji svoju

ambiciju. Pametan je i lukav, u što ćete se i sami uvjeriti.- Kad odlazi?- Vrlo brzo. Namjerava putovati s ocem Feuilletom i to mu je divna prilika. Jedino ako vrag

ne uplete u tu stvar svoje prste neće nasamariti tog redovnika!- Dobro, dobro! - zaključi Rools - recite mu da uđe, pa da zajedno pogledamo što nam je

raditi.

Čim je Baillardel izišao u dvorište, duboko uzdahne. Bio je ošamućen, zaprepašten. Još mu je odzvanjalo u ušima ono što mu je rekao Merry Rools i nikako nije mogao vjerovati u stvarnost povjerenog mu zadatka. A ipak je bilo tako! Zatraživši svog konja, doslovno otrgne uzde iz ruke vojniku koji mu ga je privodio. I ne pozdravivši stražu podbode životinju.

Uputio se krčmi.Kad je stigao u krčmu Debeloj opatici našao je La Garennea koji se nije ni pomakao s mjesta,

već ga je strpljivo čekao. La Garenne nije morao dvaput pogledati kapetana obalne straže da bi shvatio da se nešto dogodilo ili će se dogoditi.

Baillardel sjedne nasuprot, a dugi mač turi među noge.- Glupani! Žrtvuju otok zbog svojih glupih i sitnih strasti!Šutjeli su. Ubrzo provali iz njega bijes i on nastavi:

- I guvernerica se slaže s njim! Ona kao od šale žrtvuje jedinu stvarnu obranu koju posjedujemo, makar i bila ilegalna ta obrana. Odlučeno je da treba likvidirati gusare, prijatelju dragi! A ovaj čovjek što sjedi nasuprot vama dobio je zadatak da to izvrši!

I on mu u nekoliko riječi ispriča svoj razgovor s majorom. Sad je i La Garenne bio zapanjen pa reče:

- Uništiti gusare?! Ali to za Martinique znači glad!- Dabome! - odlučno se Baillardel složi s njim - Glad, glad i sad će svi engleski gusari uživati

od sreće. Nijedan francuski brod neće više prijeći crtu žarkog pojasa! Nitko im više neće stajati na putu za Martinique!

- Prema tome, nitko ih neće spriječiti da se iskrcaju na otok - primijeti La Garenne. - Zar će se tvrđava Saint-Pierre moći oduprijeti engleskoj eskadri?

Zapovjednik obalne straže mislio je na Mariju i njenu nesvatljivu odluku. Još više ga se kosnula njena izdaja Le Forta, jer tom je odlukom i on bio osuđen.

- Ah, druže, ne govori mi o ženama koje žele upravljati ljudima! - poviče Baillardel. - Njihov je mozak kao u komarca. One ništa ne cijene, a kad padnu šaka kakvom ljepotanu, postaju smiješne marionete.

- A da li ćete se vi pokoriti naredbi? - upita ga La Garenne.- A što mogu drugo? Zar se nisam zakleo generalici i kralju?- Naravno! - reče gorko njegov sugovornik.- Oh, s kakvim bih užitkom sasjekao mačem onoga majora! - uzdahne Baillardel. - Molim

Boga, prijatelju, da nam se jednog dana ukaže prilika za to. Kunem vam se da ni trena neću oklijevati da to učinim!

DRUGI DIO

GUSARI S OTOKA MARIE-GALANTE

1.

U UVALI CAYES DE FER

Još od rane zore čuo se lavež pasa na obronku brdašca načičkanom kokosovim palmama, čije se lepezasto lišće spuštalo sve do zemlje. S vremena na vrijeme zrakom su se razlijegali pucnjevi pušaka. Ljudi koji su radili uz ušće Arcisa zaustavljahu se u poslu, dizahu glave, očekujući kakav slavodobitni poklič. Ali ništa od toga.

Oboružani noževima i svojim neodvojivim jurišnim sabljama, usprkos sunčanoj pripeci, koja im je žegla leđa, sjekli su suhe grane palmi, rezali bambusovu trsku, a od niti suhog aloevog lista ispredali hasure. Već su uz more nikle i daščare u kojima se oganj u gustom dimu i snopu varnica vijao put nebesa. Malo-pomalo gradio se logor.

Otac Fauvel, zadignutom reverendom, ispod koje se ukazaše tanke nožice oštrih i nakostriješenih dlaka, naslonjen na neku gomilu vulkanske lave, pobožno je čitao svoj brevijar.

S onu stranu Marie-Galante prostirao se ocean, mnogo tamniji i zeleniji od Karipskog mora.Francois de Cherpray, drugi časnik Atlante, hodao je zamišljen uzduž žala oivičenog gustim

raslinjem rezine, crvenih bobica i purpumo-zelenkastog lista širokog poput tanjura.Tropske mankinalije guste krošnje tako su se ispreplele da su ih ljudi morali zapaliti e da bi

se mogli iskrcati i probiti do polja a da ih pri tom ne oprže opasni sokovi lišća.Horizont se jasno ocrtavao, iako se nebo i more prelijevalo duginim bojama. Ispod te linije

prostiralo se zeleno prostranstvo mora koje je bivalo sve svjetlije, a usred te zelene površine, slične žiličastom nefritu, njihao se usidreni brod.

Ponovno se začu bijesno i promuklo lajanje, a odmah potom prasak puške brachie.Otac Fauvel, koji je molio krunicu, najednom se trgne, jer se na obronku brda začuše veseli

poklici.Cherpray se okrene i nasmiješi redovniku smiješkom koji je više sličio na opasno

kreveljenje, te mu dobaci:- Ovog puta je sigurno pogodio!- Uz pomoć božju, nadam se da ga je ubio! - složi se otac. - No, ne treba zato kleti. Poznam ja

te životinje. One proždiru kršćansku dušu po svim pravilima ceremonijala: najprije ga zgrabe za noge i odvuku na dno, pa ga onda do tri puta vrate na površinu da pozdravi sunce. Zatim ga, kad malo omekša u mulju, proždiru.

- Znamo mi to, znamo - potvrdi drugi časnik Atlante oporo. - Ali ga je ipak naš kapetan ovaj put pogodio.

- Nije to još sigurno! - reče otac Fauvel. - Tim životinjama manje škodi zrno kalibra šesnaest nego meni pasatni vjetar. Čak i onda kad ih smrtno pogodiš, one se povuku u svoje skrovište i tu polako umiru da nakon tri dana iziđu na površinu mrtve. Ja mislim da je kapetan Le Fort promukao oponašajući pse, na koje su ove životinje vrlo lakome.

Cherpray slegne ramenima i podrugljivo poprati ovaj govor:- Drži još malo prodike, pope, a ja ću dotle kupiti milostinju među župljanima.Svećenik nije imao vremena da odgovori, jer se ponovo začuše povici. Okrenuvši glavu, dva

čovjeka ugledaše kapetana Le Forta kako trči koliko ga noge nose, golih grudi i mokrih hlača s kojih se cijedila voda. Urlao je mašući svojom puškom:

- Pomognite, djeco! Uzmite najčvršću mrežu jer je životinja veća i deblja od vašeg kapetana!- I ubili ste je? - upita iznenađeni svećenik skočivši na noge.- Pođite do jezera - reče Le Fort važno - i vidjet ćete je kako se moli sa sve četiri noge u

zraku a s leđima u vodi, kao kakva škropionica!Dok je desetak ljudi pojurilo prema jezeru, Le Fort baci svoju gusarsku pušku na žalo i

umorno sjedne kraj redovnika.

Bio je sav oznojen i niz njegove snažne, dlakave i mišićave grudi curio je potok vode i znoja. Premda je prešao četrdeset godina, još uvijek je imao visoko čelo, guste obrve, jak i tupast nos razdijeljen na vrhu, koji je, zajedno s debelim usnama i snažnim vilicama, davao njegovu biću životinjski izgled. No, njegove živahne i iskričave oči, blistave kao zjene nekog gmaza, odavale su neobično snažnu volju i složene osjećaje. Bilo je očito da je njegov duh bio sklon i najplemenitijem djelu i najbezočnijem zločinu.

Francois de Cherpray znatiželjno pogleda kapetana i zamijeti kako pod utjecajem sunca orijaš dimi kao vatra koja nikako neće da plane.

Polako mu se približi. Sve što je Cherpray činio, činio je to vrlo polako, čak i onda kad je izvlačio mač ili pucao iz topa.

- Kad pop završi sa svojim brevijarom - reče - on će se, zar ne, pozabaviti pečenicom?- Naravno - uzvikne Le Fort. - Zar još nije počeo? A ja sam gladan da bih pojeo i krokodila,

kojeg sam jutros ubio, i cijelu posadu Atlante.- Oprostite - primijeti uljudno Cherpray - ali vi znate da više nema Atlante. Nakon one zgode

s prokletim Nizozemcem koji nam je pobio petoricu momaka, postoji samo jedan brod - La Tres Sainte Trinite...

- Srca mu božjega, Cherpray! - poviče Le Fort. - Neću to više zaboraviti, ali to ipak nije razlog da taj prokleti pop nije još pripremio dobru pečenicu!

Svećenik sklopi svoj stari brevijar s kojim je, u pomanjkanju novijeg, ipak bio zadovoljan, te ustane vičući:

- Idem, idem! I jao mornarima ako još nisu pripremili mošusnog prasca i kornjaču kako sam ih uputio!

Kao da želi odmrsiti zapletene noge pod mantijom, on se poskakujući uputi prema rubu plaže, gdje su tri-četiri mornara klečala i vješto rukovala nožem...

Le Fort je trenutak pratio pogledom svećenika, a zatim je pogledao prema moru. Cherpray opazi kapetana kako je najednom hitro skočio na noge i ustuknuo par koraka, kao da je otkrio da sjedi na bačvi baruta, koja će svakog časa eksplodirati...

- Milijun mu bogova!- opsuje Le Fort. - Da li vidite ono? - I on upre prema horizontu svoj ogromni svinuti kažiprst, sličan zelenoj banani. Francois de Cherpray polako nadnese ruku nad oči, da ih zaštiti od sunca i ostane tako nepomičan neko vrijeme.

Le Fort je krivio lice na sve moguće načine. Opazio je jedan brod kako polako plovi nošen vjetrom. Kao da klizi po snijegu ili ledu, izgledao je nepokretan, miran. Gledajući ga s kopna, svojim raširenim jedrima sličio je galebu koji se prepustio vjetru prije no što će pojuriti k površini vode i kljunom zgrabiti ribu.

Cherpray promrmlja nešto što je samo Le Fort mogao čuti, jer je vjetrić s mora prigušio glas, a sudeći po mahanju snažnih ruku drugog časnika, činilo se kao da neke zapovijedi šalje prema moru.

- Sto mu gromova, Charpray, to je prva prijazna riječ što je izišla iz vaših usta - reče Le Fort.- Gospodine kapetane - odvrati Cherpray svojim dubokim i polaganim glasom - bez traga

uzbuđenja dajem vam na znanje da bih, usprkos poštovanju što ga osjećam prema vama, zbog te vaše primjedbe vrlo lako izgubio busolu da nisam stari mornar. Javljam vam da vidim jedan francuski brod, a to zaključujem po obliku pramca, koji sliči na bačvicu za haringe i, jeste li sada zadovoljni? Koliko sam vam puta na moru to isto govorio, a vi ste me uvijek slali do vraga.

Le Fort rukom protrlja vrat.- Ubio me Bog, Cherpray - poviče - ali vi nikad nećete shvatiti naš zanat. Kažete, na moru?

Naravno, na moru, do vraga! A što biste vi htjeli da mi na moru učini neki francuski brod? Zar mi ratujemo protiv vlastita naroda? Zar ste, možda, vidjeli da sam, osim španjolskih ili engleskih, koji put napao i neki drugi brod?

- Događa se i to, gospodine kapetane! Sjećam se još onog Nizozemca koji nam je pobio pet ljudi na onako bezobrazan način. Dokaz je tomu to što još nosim čizme zapovjednika posade, a vi haljetak komandanta, i ako podignete reverendu oca Fauvela, naći ćete mu oko struka pištolje artiljerijskog komandanta.

- Bla, bla, bla! - zaurla gusar ljut što nije u pravu.- Ako sam stavio na se ovaj haljetak, učinio sam to zato što mi je savršeno pristajao, kao nož

u grlu razbojnika vašeg soja. Da vam nisu, možda, čizme koje nosite nažuljale nožni palac, tako da vam ni gulaš više ne prija? Što se tiče oca Fauvela, molim vas da o njemu ne govorite ružno: on iz onih pištolja puca kao vilenjak. No, u ovom trenutku on nam sigurno priprema čorbu koju ne bih dao ni za sve stare topove Atlante.

-... La Tres Sainte Trinite! - popravi ga ponovno Cherpray ne povisujući glas.Le Fort slegne ramenima i opet pogleda prema moru, dok je drugi časnik dostojanstveno

kašljucao.- Najzad, zarobljavanje nizozemskog broda možda je bila i zabluda - nastavi Le Fort blago i

toplo, kao da ga je najednom obuzela grižnja savjesti. - Bog mi je svjedok da u principu nisam želio nikakvo zlo Nizozemcu, jer u tom narodu imam dosta prijatelja. Zaista, to je bila greška, nesretan slučaj, Cherpray! Tropska svjetlost škodi retini, pa često zamijenimo jednu zastavu drugom!... U svakom slučaju - nastavi ljutito - taj prokleti Nizozemac pobio nam je petoro ljudi i dobro je što sam ga poslao morskim psima za hranu...

Drugi časnik to vrlo ozbiljno potvrdi glavom. Na njegovu tankom i mršavom vratu Le Fort je pratio dizanje i spuštanje Adamove jabučice.

- Zato sam sretan - nastavi s objašnjavanjem - što ste me obavijestili o dolasku francuskih brodova, jer, bogami, u ovom trenutku više volim nešto ukusno pojesti nego se tući. Trbuh mi se zalijepio za leđa. I vi i ja proslavili smo se tukući se uzduž i poprijeko ovog mora, pa je pravo da se malo pobrinemo i za svoj trbuh.

Nato se okrene da vidi što je s ocem Fauvelom, koji je bio zaokupljen svojom pečenkom, pa reče:

- Nek me vrag odnese, ako naš pop neće biti gotov s pečenjem tek onda kad me glad pretvori u ljudoždera!

Dobri redovnik previše je bio zauzet poslom i nije čuo kapetanovo ruganje i prijetnje. Nadzirao je dva ražnja: na jednom se pržila mošusna svinja, a na drugom kornjača. Posla je bilo i previše. Žarko tropsko sunce izlizalo je njegovu ćelu kao staru kost, te mu se tonsura nije više ni razaznavala. Umjesto toga, kao neku vrst nadoknade, imao je dugu i finu bradu, doduše, ponešto neurednu, ali mu je ipak krasila lice i isticala oštre, vučje zube. Zadigao je svoju sivu mantiju i omotao je oko kožnata remena. Košćate i dlakom obrasle noge izgledale su smiješne u mrežastim sandalama napravljenim od riđe dlake. No, on je prionuo poslu, odloživši blizu ražnjeva, na kojima su se pekle životinje, oba svoja pištolja bakrenih držaka u kojima su bili urezani lavovi kako se uzajamno proždiru.

Baš u ovom trenutku punio je trbuh mošusnog prasca malaškim vinom, koje je lijevao iz burenceta nekad namijenjenog topovskom barutu.

Životinji su raščerečili prednji dio, oderali je i natakli na četiri kolca - pola hvata iznad zemlje. Ispod njena bijelog i tustog tijela upalili su vatru koja je veselo pucketala i povremeno proizvodila prave detonacije... Mošusnom su prascu izvadili crijeva, otvor trbuha okrenuli prema gore, te u šupljinu brižno natrpali sve moguće otočne ptice, koje su mornari s La Tres Sainte Trinite pohvatali u okolici: golube grivaše, mrke svrake, crne grlice... Ove su se ptičice pržile u utrobi kao u tignju.

Prema gusarskom običaju na karipskim otocima, a kao uspomena na španjolska osvajanja, otac Fauvel stalno je zalijevao praseći trbuh vinom iz Malage!

Pošto je, kao pravi sladokusac, pažljivo začinio sitnu perad cimetom, vanilijem, zelenom i crvenom paprikom, paprom i kokosovim mlijekom, ugodan miris proširio se i ispunio dragu Caoes de Fer.

S vremena na vrijeme, tamo s bregova, čuo bi se pucanj koji se zatim razlijegao hridinama; nakon toga pojavio bi se neki čovjek, obrastao kao divljak, u kratkim platnenim hlačama, gruboj košulji, s velikom kapom na glavi, nabijenom na čelo i s gelin ili brachie puškom u ruci. Taj čovjek prilazio je redovniku i bacao mu pred noge novu pticu: jarebicu, vižle, papigu ili zrakoplovku, a otac Fauvel je te životinje odmah perušao i bacao u paprikaš što se dimio u trbuhu svinje.

Par metara dalje stajao je drugi ražanj. I on se vrtio na vatri, te ga nije trebalo nadzirati. Bila je to gigantska kornjača, koja se pekla u svom oklopu. Ni nju nisu zaboravili začiniti sitnim ribama koje se mogu uloviti na samoj površini; bilo je dovoljno šešir umočiti u more. Prepilili su joj tvrdi dio grudi i nutrinu napunili raznovrsnim ribicama, začinjenim također paprom, paprikom i limunom.

Kada god bi začuo pucanj, redovnik bi iskapio čašicu vina i zatim bi drvenim šiljkom bockao prase, trudeći se da mu ne razdere kožicu da ne isteče vinski sok. U pripremi ovakvih gozbi svećenici su bili vrlo vješti; životinja se sva zarumenjela, zacvrčala, nabrekla i, tu i tamo, raspukla. Batrljci su se zaoblili pod žeravicom koju je otac Fauvel podržavao stalno bacajući naramke suha granja u vatru.

Koža svinjske prednjice, kao i kornjačinih nogu, služila je lovcima umjesto obuće. A kad su Le Fortu donijeli njegova krokodila i on odbio da od nogu ove životinje napravi čvrste čizme, gusari su za njih bacali kocku. Nakon toga je jedan vještak razrezao gmazu trbuh i od njega napravio opasače i kese za barut.

U gusarskom logoru vladalo je veselo raspoloženje. Svatko je na svoj način služio općoj dobrobiti, svi su bili jednaki i ujedinjeni u svetoj bratovštini Obalne braće.

Sunce je pripeklo iznad glava, blistajući kao dno dobro osvjetlanog kotla, i padalo na predmete tako okomito, da sjene uopće nije bilo.

Le Fort je svukao hlače i gol golcat ušao u toplu i zelenkastu vodu. Po morskoj površini plivalo je mnoštvo želatinastih kockica s crnom jezgrom. Par metara od kapetana jedan je mornar, s pištoljem u ruci, promatrao površinu mora. Dužnost mu je bila da puca čim opazi peraju morskog psa.

Le Fort se kupao bučno, štrcajući kroz nos vodu kao kit. Nedaleko njega Cherpray je netremice zurio u horizont.

Vjetar se naglo smirio i brod, za koji je rekao da je francuski, kao da se pokvario i zaustavio baš na crti između neba i mora.

Skrene zatim pogled prema La Tres Sainte Trinite i opazi kako se od boka bivše Atlante odvaja čamac sa sedam ili osam osoba. Odmah priđe ocu Fauvelu i reče mu:

- Evo, dolaze crnkinje, koje ćete pokrstiti, moj oče, jer je tako naredio kapetan. Ja, međutim, mislim da pokrštavanje ovih dušica, s kožom poput mojih čizama, znači izazivati vraga, i to baš na dan pečenja praseta i kornjače, usred stotinu ljudi gladnih žena!

- A ja se pitam - odvrati redovnik - da li naš Gospod previše cjepidlači kad se radi o tome da iz vražjih pandža spasi izgubljene svoje ovčice. Bitno je da se ove djevojke vrate u krilo prave i jedine vjere; a one su, na koncu konca, u Saint-Christopheu vidjele mnogo gorih stvari.

- Znam - odvrati drugi časnik. - Kapetan Le Fort ih je iz čistog milosrđa ukrcao na svoj brod kad smo morali napustiti Basse-Terre. Jer Španjolci će se vratiti i one bi mogle pasti u njihove šake, pa smo im mi, u neku ruku, preoteli plijen. No, dok su one živjele u Basse-Terre, mornari su ih posjećivali kad god su osjetili potrebu, dok im na našem brodu prijeti velika opasnost od ovih naših junačina. Osim toga, smatram da je po moral opasno miješati žene s muškarcima, osobito na ovim geografskim širinama.

Otac Fauvel miješao je sitnu perad u trbuhu praseta. Najednom zastane s uzdignutom drvenom viljuškom i reče svečano:

- Prava čistoća nalazi se u duši ljudskoj, a zajedničko prebivanje muškaraca i žena u našim prilikama nije važno, naročito kad se ove crnkinje pokrste!

Cherpray ništa ne odgovori. Divio se kulinarskoj vještini redovnika pa reče:- Vi tako lijepo blagosiljate ove ptičice, moj oče, da čovjeku mora biti pravi užitak primiti iz

vaših pobožnih ruku posljednju pomast.- Za to nema nikakva problema, sine moj! Ako vam se žuri na drugi svijet, ja vas mogu u

prolazu samo gurnuti ramenom!Cherpray ušuti, jer je ponovno pogledao prema oceanu. Čamac je prilazio obali. Jedan

mornar stajao je na pramcu, a druga dvojica su tako snažno veslala, da se pri svakom zamahu činilo da će vesla popucati. U čamcu je bilo pet mladih crnkinja. Tako sakupljene jedna do druge, kao da su izlagale uzorke raznih boja kože koje se mogu postići ukrštavanjem crnaca i bijelaca: od zagasito tamne, preko crvenkastožute, pa sve do nježne breskvine boje.

Kad je čamac zaparao pijesak, Le Fort iziđe iz mora. Gusar kojemu je bila dužnost da otjera pištoljem morske pse ukoliko se približe, sad je zadjenuo oružje za pojas i snažno počeo trljati kapetanova leđa mokrim pijeskom da mu skine želatinaste kockice koje jako nadraže kožu.

Smijući se i razgovarajući kreštavim glasovima, crnkinje se uputiše prema ražnjevima oca Fauvela. Bile su vrlo mlade; najstarijoj nije bilo više od osamnaest, a najmlađoj šesnaest godina. No, pod tropskim suncem, one se brže razvijaju kao i sve drugo što pod njim živi.

Da nije bilo njihove crne puti, čovjek bi ih mogao smatrati časnim sestrama, jer su sve bile odjevene u istu pamučnu odjeću živih boja, a njihove mlade i čvrste grudi pokrivao je neke vrste rubac vezan čvorom iza leđa. Oko oblih i mesnatih bedara nosile su neku vrst suknje koja im je sezala do koljena.

Premda nitko nije ništa kazao, one opkoliše redovnika i svaka uze po dvije grančice, kojima su ogulile koru i onda se njima poslužile kao viljuškama.

S mnogo pažnje promatrale su razne vrste ptica u trbuhu praseta. Onoj koja je najjače vrisnula, ili se nasmijala, pripala je ptica: koju su izvukle iz umaka, nabovši je na viljušku. Svojim glasovima nadjačale su kriještanje stotine papagaja. Otac Fauvel im je prepustio ražanj, da bi dao nove upute ostalim gusarima koji su bili zaokupljeni pravljenjem zdjelica za umak od lišća cachiboua i couisa vezanog sa četiri uzla na krajevima tako da se u te naprave moglo naliti dosta vina.

Le Fort je u međuvremenu navukao hlače, glasno vičući da je gladan. Tada je ugledao i crnkinje zaposlene oko ražnjeva kako brbljaju i kriče, osobito kad bi poneki mornar, praveći se da ga je netko zbog nečega zvao blizu svinje ili kornjače, lupnuo neku od njih po stražnjici svojom širokom, lopatastom ručetinom. Le Forta preplavi osjećaj beskrajne sreće, te on veselo protrlja ruke.

U tom času začu se vika s ušća Arcisa te svi okrenuše glave.Jedan mornar upirao je prstom prema horizontu i pokazivao nešto što je zaprepastilo sve

prisutne.

2.

KRŠTENJE I GOZBA

Osim pet crnkinja, svi ostali umukoše: lovci koji su sa zakašnjenjem donosili divljač, gusari koji su postavljali tanjure, oni koji su punili čaše...

Sve glave su bile okrenute u pravcu koji im je pokazivao jedan član bratstva.

Dugim, ali kao i obično sporim korakom, Francois de Cherpray priđe Le Fortu. On nije ni okom trepnuo. Drugi časnik kašljucne da privuče njegovu pažnju, ali se Yves previše zanio zurenjem prema moru.

- Nekakva eskadra! - reče najzad Cherpray.Le Fort otpljune daleko na pijesak i protrlja grudi oko kojih je zujao roj komaraca.- Sad ćete opet reći da su to Francuzi, zar ne, Cherpray? - podrugljivo će kapetan.- U ovom trenutku to je teško reći - mimo će poručnik. - Ipak, sudeći po veličini i gazu, sva tri

broda imaju oblik bačvi za haringe, prema tome mogu biti samo naši!I doista, oko jedrenjaka koji su opazili još jutros, sada su kružila još dva, kao da su nekim

čudom iznikli iz mora.Premda su još izgledali kao dvije točkice, nisu mogli umaći oštru oku mornara koje uvijek

motri na jedra. Sunce se odražavalo od jarbolja kao od srebrenaste morske površine.Le Fort se nije uznemirio, ali je ipak bio ozbiljan. Cherpray nastavi:- Očito su se prepustili pasatnom vjetru. Ako nastave tako, stići će u smiraju dana u uvalu

Mabouya; ali ako nastave svoj put bez bordižanja, onda će stići u Galet.Le Fort prođe prstima kroz svoju gustu kosu.- Šteta - reče - da su ti ljudi toliko zakasnili! No, oni ne znaju da će danas u Cayes de Fer pet

lijepili crnkinja biti pokršteno i da se pripremaju dvije pečenice koje mogu nahraniti cijelu posadu te flote za osam dana... Iskreno govoreći, poručniče, želio bih rado porazgovarati sa svojim zemljacima. Na Martiniqueu sam ostavio mnogo prijatelja o kojima, avaj, odavno ništa ne znam.

Sad su svi znali da se radi o francuskim brodovima i da o nekom zauzimanju otoka nema ni govora. Mornari se vratiše svom poslu. Crnkinje su sve češće dobijale pljuske po stražnjicama, poljupce iza uha, pa su sve češće vriskale i potcikivale, te o jedrenjacima nitko više nije vodio brigu.

Otac Fauvel, koji nije sudjelovao u ovom veselju, približi se kapetanu i reče:- Sine moj, ovdje, u ovom dijelu oceana, sve je, evo, spremno za svečanost. Bilo bi dobro da

ne gubimo vrijeme!- Dobri Bože! - poviče Le Fort. - Čujete li vi ovo, Cherpray? Naš fratar je pravi pravcati

stručnjak za brevijar i za uživanje! K stolu, dakle!- Bilo bi, možda, pametno - napomene drugi časnik - ne ispuštati iz vida pučinu mora...- Ali, kume, zar se ne radi o Francuzima?! - podrugljivo ga upita kapetan. - Nemamo razloga

bojati se svojih zemljaka!- Govorim to zato što se na brodu nalaze samo tri mornara, od kojih je jedan mali. Smatram

da bi bilo dobro postaviti jednog osmatrača u koš na jarbolu.- Poručniče - odvrati mu Le Fort - budući da tvrdite kako su to Francuzi, zazirem od toga da

ih čak i jednim okom nadzirem... Ovdje su, međutim, jedan prasac i jedna kornjača koji ne mogu više čekati, već traže da im posvetimo dužnu pažnju. Neka se crnkinje već jednom pokrste, do vraga! Našem se fratru žuri za stol... Naprijed!

Odjeknuše dva pucnja i gusari se okupiše oko ognja kao psi kad navale na dijeljenje hrane. Otac se Fauvel, sa zdjelicom u ruci, spremao na službu božju.

Kao svaki pravi svećenik gledao je ozbiljno i strogo, a to je značilo da je od njega daleko svaka pomisao na šalu u trenutku krštenja crnkinja. Strpljivo je čekao da dva, za tu prigodu uvježbana, gusara postave u red djevojke, dok je on u ruci držao zdjelicu punu soli. U tu krupnu, zrnastu i sivu sol zabio je prste svoje slobodne ruke kao da je želi izmrviti ili joj izmjeriti težinu.

Crnkinje su se ludo zabavljale kad su spoznale da su one predmet tog pobožnog obreda. Le Fort im je obećao ne samo dobar komad svinjskog mesa, na koje su bile vrlo lakome, već i priličnu porciju ruma. Za takvu poslasticu one bi se pustile krstiti i deset puta. Doista nisu razumjele radost mornara zbog tog obreda, jer one su činile ljude sretnim na jedan drugi, daleko manje duhovni i tajanstveni način.

Kad ih je Casse-Ecoute poredao prema boji kože, a ne prema visini, otac Fauvel im se približi i promrmlja neke riječi na koje one prasnuše u smijeh. Ove jadnice više su vjerovale kabalističkim brbljarijama svojih čarobnjaka i mnogo uvjerljivijim i djelotvornijim metodama afričkih vračeva, nego ocu Fauvelu.

Jedina stvar koja im je ulijevala malo više strahopoštovanja prema ovom čovjeku, bio je par pištolja s kojima se on poigravao nešto iz zabave, a nešto u znak opomene. To je radio tako zažagrena i blistava pogleda, da se nikada nitko nije usudio nasmijati se.

Le Fort, Cherpray i ostali gusari okružili su djevojke. Ovi ljudi koji, vjerojatno, nikad ništa nisu činili s ozbiljnošću, osim kad bi zakačili neprijateljski brod, sad su bili mirni i ozbiljni.

Otac Fauvel naredi crnkinjama da otvore usta i, umjesto da im samo solju dotakne usne, ubaci im u razjapljena usta punu šaku krupne zrnate soli.

Tek kad su im naredili da zatvore usta, pet crnkinja iskriviše lice i ispljunuše sol, bijesno se izdirući na prisutne.

Sažaljevajući jedna drugu, one su se naizmjenično udarale po leđima, vikale da ih sol peče u grlu, na veliku radost mornara koji, inače, na moru nemaju često prilike za zabavu i veselje.

Najzad Casse-Ecoute donese dvije zdjelice vode i nesretnice se ponadaše da će tako ugasiti vatru koja ih je proždirala. Ali vršitelj obreda dade im znak da još nije došao trenutak pića. Piti mogu kasnije koliko ih bude volja, budući da je u štivama nedavno uhićenog nizozemskog broda bilo toliko pića da se mogla pojiti cijela jedna vojska barem godinu dana.

I, umijesto da im vodom pokvasi čela, on im iznenada izli za vrat dvije zdjele vode. Ubrzo su i druge došle na red, jer je Casse-Ecoute stalno trčkarao od Arcisa do ognja!

Bila je to vesela igra pod tropskim suncem, pa su se crnkinje cerekale ovom čudnom obredu i ne znajući koliko se on razlikovao od veličanstvenog religioznog obreda. One su samo mislile na prasca čijim će se mesom uskoro sladiti i na vino koje će ih osloboditi ovih muka.

Čim je posljednja djevojka bila poškropljena, ponovo odjeknuše dva pucnja iz gelin-puške. Nasta silna graja i metež. Svi potrčaše svom lisnatom tanjuru i zdjelici da iz fratrove ruke dobiju porciju svinjetine.

Manje gladni gusari opkoliše mlade pokrštene crnkinje i zaplesaše s njima kolo. Dojke i stražnjice djevojaka razbludno su podrhtavale u ritmu koraka!

I Le Fort je očinski učestvovao u općem veselju. Već se i vino točilo u čaše. Ono je bilo sasvim hladno, jer su ga od jutros držali u studenoj vodi Arcisa. Svi su za tren oka ispraznili sadržinu svog cachiboua. Le Fort pljesne rukama i poviče:

- Na jelo, gospodo, na jelo!Posjedaše kud koji. Oni najpohotniji sjedoše uz crnkinje, koje su bivale sve nemirnije,

misleći više kako će obraniti svoje obline, nego na jelo. Najzad otac Fauvel zarije svoj nož u mošusnog prasca, dok su iz ruke u ruku šetale tikvice koje su neprestano morali puniti pićem. Kad su svi bili posluženi, kapetan naredi da se svakome da još jednu porciju malage. I sam prinese svoju čašu usnama nakon što je uzviknuo:

- Za našeg dragog kralja, prijatelji!Svi u zboru povikaše za njim:- Za ljubljenog kralja!Ispraznivši čaše navališe na prasetinu koju su škropili limunovim sokom, začinjali paprom,

solju i sirovom paprikom.Ručak je potrajao više sati.

Prve su se nasitile crnkinje, no gusari su im i dalje silom gurali u usta velike komade svinjetine, što ih je otac Fauvel pobožno odvaljivao nožem od prasećeg trupa, a budući da su se one opirale uvijek bi im priskočio u pomoć neki od momaka i svojim zubima s njihovih usana odgrizao komad mesa koje nije moglo ni dolje ni gore. Jasno da su se pri tom zabavljali da se sve orilo.

Pri ovakvim gozbama nije se smjelo pijuckati. Ako bi netko pokazivao suzdržljivost u piću, Le Fort bi ga kaznio tako što je morao popiti veliku čašu madeirskog vina. Ali to se nije odnosilo na crnkinje, jer je bio red da se na dan njihova krštenja s njima postupa obazrivo, ali su vjerojatno tako s njima postupali imajući na umu druge vrste zabava kojima su se one, po načinu kako su ih gusari zadirkivali, lako domišljale.

Uskoro, međutim, ni Le Fort nije imao više snage ni hrabrosti osuđivati bilo koga zbog ića i pića. Trbuh mu je bio tako nabrekao da mu se na grudima nakostriješila dlaka od puste nadutosti.

Mornari su pjevali i vrištali jače od crnkinja. Nisu više znali što govore, ali su se crnkinje toliko nakljukale, da su počele kokodakati kao kokoške kad nesu jaja.

Ipak su se pokazale vrlo spretne kad su, u sutonu, poduzetni mornari pokušali da ih opašu i povale na još topli pijesak. Vjerojatno zbog svetosti mjesta na kojem su krštene one pobjegoše, ali ne baš predaleko. Zastor bayahonda skrivao ih je od indiskretnih očiju gdje su čekale momke, koje vino i obilno jelo nisu posve uspavali.

Leđima naslonjen na sivu liticu, Le Fort je punio svoju kratku lulu. Do njega je Cherpray pušio cigaru s nizozemskog broda i, kako je bio najpribraniji i najtrijezniji od svih, smatrao je svojom dužnošću da nadzire i upravlja svime i svima.

Njegova spokojnost nije dugo trajala. Najednom se sav stresao. Budući da je rijetko pokazivao takvo uzbuđenje, Le Fort ga upita:

- Prijatelju, da vam nije pečenje naudilo?- Bogamu - poviče drugi časnik - da li sam ja slijep?Odmaknuvši čašu, reče upirući prstom prema moru:- Brodova više nema!- Grom i pakao, istina je! - potvrdi kapetan mnogo mirniji. - Šteta! Tako sam želio sresti se sa

svojima!Cherpray je dugo razmišljao, a onda će odlučno:- Ja mislim da su se usidrili u Galeti.- Utoliko gore po njih! - zaključi Le Fort. - Tamo je kapetan La Chapelle, samo što ih on neće

ponuditi ovako tečnom prasetinom i kornjačom sa ražnja!

3.

EKSPEDICIJA KAPETANA BAILLARDELA

Sa dva razapeta jedra na košnom jarbolu fregata La Vierge de Bon Port dvaput je oplovila jugoistočni rt Dominique a da nije opazila nijednog strašnog karipskog ljudoždera.

Plovila je polako prema istoku, nastojeći uhvatiti pogodan vjetar koji će je dovesti do obale Marie-Galante.

No, uskoro se morala zaustaviti da pričeka Taureau i Saint-Laurent koje su sve više kasnile zbog svoje težine i manje pokretljivosti.

Kad je sunce bilo već na zenitu, Baillardel je konačno opazio kopno slično sivom oblaku koji plovi morem. Kad su mu se uskoro pridružila i ostala dva broda, prošetao je dalekozorom po obali i odmah prepoznao Capharnaim, a do njega Anse-a-Galets.

Plaža se zlatila, oivičena gustim i talasastim zelenilom. Ogromna stabla, vjetrom nagnuta malo k zemlji, pružala su prema nebu svoje grane iznad gustih živica mankanilija i divovskih mlječika.

La Vierge de Bon Port nije se trebala mnogo približiti pa da u uvalici zaljeva Galets opazi među crvenkastim liticama sivozelenih mrlja obris nepomičnog broda spuštenih jedara.

Baillardelu snažno zalupa srce. Uzalud se naprezao pročitati na krmi ime tog broda, uzalud se naprezao da u njemu prepozna i čvrstu Atlantu kapetana Le Forta. On je znao da se Le Fort ne nalazi u ovom kraju, kao što to tvrdi major Rools, pa se zato ponovo zaustavio.

Nekoliko trenutaka kasnije dozvao je Chamceneya. Stari mornar, poslije Dubuca najiskusniji na cijelom Martiniqueu, odmah je došao i našao kapetana obalne straže u njegovoj tijesnoj kabini, nagnutog nad raširenom geografskom kartom.

Baillardel je bio mrzovoljan. Punio je i palio lulu, ali je pušio bez užitka, više iz navike. Kad je Chamceney ušao, podiže glavu i bez uvoda ga upita:

- Vidite li ovu kartu, gospodine?Pokaže mu skicu koju mu je u tvrđavi Saint-Pierre dao Rools. Chamceney s poštovanjem

kimne glavom.- E, vidite, mi smo, evo, ovdje - nastavi Baillardel označivši noktom točku na moru, sjeverno

od Capharnaiima. - Za par sati stići ćemo u Anse-a-Galets. U toj se uvali skriva jedan gusarski brod, ako su točni podaci što smo ih dobili.

Chamceney ponovno potvrdi glavom.- Gospodine - nastavi zapovjednik obalne straže, jasnim i odrješitim glasom - nama su

naredili da ga zarobimo. Tako je kralj naredio, i to je naša dužnost. Mi, u stvari, moramo očistiti ovaj otok od razbojnika koji na njemu žive. Dok ih vi budete lovili, ja ću se sa La Vierge de Bon Port vratiti do uvale Mabouya i Cayes de Fer. Vi ćete se, dakle, ukrcati na Saint-Laurent i preuzeti komandu nad operacijama zajedno sa vođom posade Belgranom, Gilbertom d’Autremontom i najhrabrijim vojnicima. Ostavit ću vam Taureaua da vam pomogne u slučaju potrebe, ali bih želio taj brod sačuvati sve do posljednjeg časa. Moja je namjera, naime, da ga po- šaljem tamo gdje se ukaže najveća potreba i opasnost. Ako vam, dakle, ne bude trebao, vi ćete mi ga odmah poslati, čim vidite da se vaša operacija uspješno odvija.

- Dobro, kapetane - složi se Chamceney. - Vaša zapovijed bit će strogo izvršena.Baillardel složi kartu, izvadi lulu iz usta i istrese pepeo, udarajući po noktu svog palca. Zatim

se zabaci natrag na stolici kao da želi bolje osmotriti Chamceneya.- Chamceney - reče toplim i blagim glasom - htio bih vam još mnogo toga reći... De, sjednite i

poslušajte me!Mornar sjedne, a Baillardel pročisti svoje grlo i nastavi:- Znam dobro da mi, vojnici, moramo izvršavati naređenja, a prije svega ona koja dolaze od

kralja. No, ja mislim da je teška zabluda uništavati gusare koji štite Martinique od engleskih napada i omogućuju francuskim brodovima da nesmetano stižu k nama. Ali ima jedna činjenica protiv koje ne možemo ništa... naređenje je da ih uništimo i zbog toga smo i došli ovamo...

Časkom se zaustavi i pogleda svog sugovornika.Chamceney je bio sabran i odmjeren čovjek. Nije osobito mnogo poštovao generalicu du

Parquet, uz koju se nekad borio protiv karipskih divljaka. Premda nije bio ženomrzac, nije podnosio miješanje žena u muške poslove, kao što su ratovanje i politika.

- Kapetane obalne straže - čovjek će prisno - ja se s vama potpuno slažem, namjera naše generalice nimalo mi se ne sviđa.

Baillardel ga nestrpljivo prekine:- Nije na nama suditi o postupcima gospođe du Parquet. Vrhovni savjet dao joj je najviše

punomoći i ona ima veliku odgovornost, a ja smatram da je ona i na visini te svoje

odgovornosti. Opetujem, mi ni u jednom slučaju nismo pozvani da joj sudimo, jer niti imamo njenu vlast niti njenu odgovornost.

- Slažem se - potvrdi Chamceney.- Htio sam vam reći - nastavi Baillardel - da su ljudi protiv kojih se idemo tući u prvom redu

naši zemljaci, i ja to nikako i nikad ne mogu zaboraviti. Njih se smatra zločincima i naša je dužnost da ih pohvatamo... U redu! Mi ćemo to i učiniti, gospodine ali sa svom ljubaznošću, kojom smo se oduvijek odlikovali. Mislim, naime, da nećete odmah navaliti na taj brod topovima. To nikako! U prvom redu nastojte zauzeti zgodan strateški položaj, tako da ih bez borbe možete savladati. Zatim pregovarajte i nagovorite ih na predaju bez prolijevanja krvi. Dragi Bože, ako onaj Merry Rools ne promijeni svoje mišljenje, njih će odvesti u Saint-Pierre i objesiti! No, barem mi nećemo okrvaviti ruke.

- Dozvolite mi, kapetane, primijetiti da mnogi od ovih gusara, usprkos kraljevoj naredbi da ih uništimo, imaju vjerodostojne dozvole za plovidbu po morima.

- Kažu - odvrati Baillardel - ali ja ih nisam vidio.Chamceney se nakašlje pa se nasmiješi:- Vi znate da je vitez de Poincy odavno već pomilovan, i to onog dana kad je za sebe kupio

otok Saint-Christophe. Ne samo da je dao mnogo dozvola za hvatanje neprijateljskih brodova, nego je isposlovao i za druge gusare dozvole na kojima je utisnut potpis samog kardinala Mazarina...

- Pa što onda? - izusti očajnim glasom Baillardel.- Pa što?Chamceney uzdahne:- Evo, što. Ili je te dozvole gospodina de Poincyja odobrilo njegovo veličanstvo, a onda se

major Rools i generalica du Parquet nalaze u nezavidnom položaju prema kralju, ili one ne vrijede. No, u prvom slučaju, ako uništimo te ljude koje je kralj ovlastio, onda će nas pogoditi kraljeva kazna!

- Vaša primjedba je na mjestu - potvrdi Baillardel pošto je trenutak razmislio. - Na žalost, o tome su oni u Saint-Pierreu morali razmisliti i odlučiti. Sada je, međutim, prekasno. Mi smo dobili taj zadatak i mi ga moramo izvršiti.

Baillardel ustane, a odmah zatim i Chamceney.- Gospodine, odvezite se čamcem na Saint-Laurent i držite se dobivenih uputa.- Još samo jednu riječ - nastavi mornar. - Znači li to da ja ne moram voditi nikakva računa o

eventualnim dozvolama za plovidbu? Ja se, dakle, moram striktno držati majorove naredbe?- Upravo tako! - potvrdi Baillardel. - No, tek nakon što ste provjerili da se doista radi o

gusarima, a ne o poštenim trgovcima.Chamceney se nakloni pred orijašem, otvori vrata i nestane.Ostavši sam, kapetan u sebi opetuje riječi što ih je upravo čuo. Ovaj Chamceney ima pravo.

Ako je kralj potpisao dozvolu za plovidbu, onda guvernerica čini zločin kad naređuje da se potamane gusari koji tu dozvolu imaju - zločin uvrede veličanstva!

U mislima je preletio sve moguće posljedice ovakove samovoljne inicijative: kraljev bijes, sankcije. Pitao se ne radi li se, možda, o nekom zaplotnjačkom manevru Merry Roolsa i njegovih ortaka koji žele osramotiti generalicu i pred narodom i pred njegovim veličanstvom, te joj tako onemogućiti guvernerstvo. Ali on je na vlastite uši čuo gospođu du Parquet kako je izjavila da je odlučila napasti gusare koji prijete Martiniqueu.

Možda je ona žrtva nekog nesporazuma? Da li se kraljeva naredba o uništenju gusara odnosi i na one što ih je naoružao vitez de Poincy? Možda nije razumjela tekst?

Baillardelu se pomalo vratila nada. Zamjerao je Mariji što nije slušala njega i s njim sklopila savezništvo, a odbacila Merry Roolsa, jer će je taj lukavac upropastiti.

Ogorčen, uputi se prema otvoru za utovar i ugleda Chamceneya u čamcu kako se udaljuje od La Vierge de Bon Port u pravcu Saint-Laurenta. Proguta pljuvačku i u ustima osjeti veliku gorčinu.

Odjednom se prisjetio svih opomena koje su joj Le Fort i on uputili, upozoravajući je na zle namjere Merry Roolsa i Škota Reginalda de Maubraya. Zašto nije poslušala i vodila računa o njihovim točnim podacima što ih je čula? Zašto se povezala s čovjekom koji je mrzi i očito želi zauzeti njeno mjesto? Kako je mogla, nakon onoga što je Le Fort rekao o de Maubrayu, ponovno primiti tog Škota pod svoj krov i pružiti mu tako dugo gostoprimstvo? Maubray je čovjek koji je iskoristio njeno gostoprimstvo i povjerenje da bi Cromwellovim pomorcima predao obrambene planove otoka. On je i nagovorio Karibe da napadnu otok i onda poslao engleske brodove prema Martiniqueu da ga zauzmu, tobože kao nagradu što su potukli divljake!

A sve se to primilo Marije kao i voda uljenog papira!Hrabri se kapetan osjećao izgubljen, tužan. Smatrao je Mariju žrtvom različitih utjecaja,

poljuljanom i smućenom ženom, usprkos njenu čvrstom karakteru i sposobnostima. Ako tako nastavi, izgubit će bitku.

U mislima je vidio Merry Roolsa kako trlja ruke. On će svu odgovornost za uništenje gusara baciti na generalicu. A kad kolonisti budu gladovali, kad ugledaju engleske brodove, bez nade da će im netko priteći u pomoć, tada će shvatiti koju su ludost počinili. No, oni neće tada sebe optuživati što su nagovarali Mariju na taj čin, već će optužiti nju! S druge strane, ako se kralj naljuti što se nije vodilo računa o njegovim dozvolama za plovidbu, Marija će biti svrgnuta, jer će Merry Rools reći da je on samo postupio po njenu naređenju...

Kapetanu se smučilo. Bio je utučen.Chamceney se, međutim, popeo na Saint-Leurenta i Baillardel ugleda čamac kako se vraća.

Iziđe iz kabine i popne se na most. Mislio on što mu drago, nije se smio oglušiti jednoj tako odvratnoj, makijavelističkoj zapovijedi.

Snažnim glasom izda potrebna naređenja. Kad se čamac približio boku fregate, mornari na jarbolskim križevima odmotaše jedra.

Dok je La Vierge de Bon Port plovila k rtu Mabouya i Cayes de Fer, Chamceney je sakupio u svojoj kabini na Saint-Laurentu sve glavne časnike.

On bijaše čovjek koji u svom pomorskom iskustvu nije imao mnogo sreće. Najprije mornar, napustio je more i postao kolonist, ali mu je uskoro plantaža propala. Uzgajao je, naime, isključivo šećernu trsku, pa kad je neki drugi kolonist, gospodin Trezel, dobio monopol za cijeli otok, morao je napustiti to uzgajanje. Chamceneyeva zemlja nije bila pogodna za sadnju duhana i indiga pa je morao opet stupiti u mornaricu, iako je kasnije sadnja šećerne trske ponovno bila slobodna. No, za to vrijeme on bi bio sigurno pao pod stečaj.

Da je kojim slučajem bio uznosit, ti bi ga porazi bili natjerali da malko spusti glavu. Neko vrijeme je bio nepomirljivi protivnik gusara i jednog dana je pred Merry Roolsom glasno i otvoreno rekao da ti ljudi znaju samo pljačkati i ubijati.

Vremena su se, međutim, izmijenila, a s njima i Chamceney. Sada je drukčijim očima gledao gusare, kao što je to rekao kapetanu Baillardelu. Danas nije više tako siguran da su ovi gusari opasnost za koloniju. U svakom slučaju ovaj čovjek, koji je volio samostalnost i zapovijedanje, nije bio više tako siguran u se.

Kada je u kabinu pozvao mladog Gilberta d' Autremonta, poručnika Belgrana i koloniste Lachicottea i Ernesta de Laujona, ukratko ih je obavijestio o zadatku koji mu je povjerio Baillardel.

Chamceney je odavno poznavao ove ljude. Zajedno s njima borio se protiv Kariba. Gilbert d’Autremont bio je mladić koji se ubrzo zasitio kolonijalnog života i smatrao pametnijim posvetiti se vojničkom životu. Chamceney je opravdano sumnjao da on udvara Mariji du Parquet, ali nije znao dokle su Marija i on stigli u svojoj intimnosti.

Belgrano je zapovijedao topništvom, koje je dobro poznavao, a što se tiče dvojice kolonista, Lachicottea i Ernesta Laujona, njih ni najbezumniji pothvat ne bi mogao obeshrabriti. Svaka opasna akcija, čak i ona koja je unaprijed osuđena na propast, neodoljivo ih je mamila.

Kad su ova četvorica shvatili što se od njih traži, prvi je zatražio riječ Ernest de Laujon. On nije ni volio ni mrzio gusare. Njega je jedino borba uzbuđivala i privlačila.

- Gospodine - izjavi - smatram opasnim pregovarati s gusarima. Ja o tim ljudima znam ono što svi na Martiniqueu o njima govore. Znam da ih Španjolci nazivaju lupežima a naši kolonisti morskim razbojnicima, što je, u biti, isto. To je vjerojatno i istina. Ljudi ih smatraju propalicama, čijoj se riječi ne može vjerovati i izdajicama, da se tako izrazim. Kako ćemo vjerovati njihovoj zadanoj riječi? Ako im povjerujemo, izlažemo se opasnosti da nam zariju nož u leđa. Mislim da je bolje napasti ih otvoreno, s mačem u ruci, topovima, puškama i sabljama.

- Na žalost - odvrati mu Chamceney - kapetan obalne straže Baillardel naredio mi je da se ponašamo upravo onako kako sam rekao: pregovarati s gusarima i izbjegavati prolijevanje krvi, no prije toga moramo biti sigurni da imamo posla s gusarima.

On pogleda Lachicottea koji osjeti da i on treba nešto reći:- Čini mi se da je mišljenje mog druga Laujona najbolje. Tim ljudima se ne smije vjerovati.

Napadnimo ih i uništimo! One koji ostanu živi, odvest ćemo u Saint-Pierre. Kolonisti će biti sretni kad ih budu vidjeli kako se njišu na grani.

Chamceney je upravo htio nešto primijetiti, kad istupi naprijed Gilbert d'Autremont, elegantan i sjajan predstavnik svoje rase. Kolonisti na Martiniqueu nisu ga voljeli, ponajviše zbog toga što su ga žene, čini se, vrlo lijepo i rado gledale, više zbog njegova duha, pristalosti i društvenosti, nego zbog njegove ljepote. On je pak više volio bijelkinje, ali nije zazirao ni od crnkinja ni od mulatkinja, kad bi ih sreo na plantažama svoga oca.

Po navici protrlja ruke, po čemu je, u očima Marije, sličio na Maubraya što mu je mnogo pomoglo da je osvoji, pa reče vrlo umiljatim glasom:

- Na žalost, gospodo, ja mislim da gospodin de Chamceney ne traži od nas naše mišljenje o načinu vođenja operacija. Čini mi se da je on dobio jasna uputstva od kapetana Baillardela, koji je i sam primio naređenje kako treba postupati u ovakvoj prilici.

Ernest Laujon upravi u Gilberta pogled kojim ga je želio smrviti u prah.- Poručnik Belgrano, ovdje nazočan, reći će vam - poviče on - da je najbolje potopiti brod da

bi se ušutkalo njegovih tridesetak topova. Dovoljno je jedan jedini topovski metak smjestiti u njegovu barutanu, zar ne, poručniče?

Poručnik pogleda najprije koloniste pa onda Chamceneya. Njemu je bilo svejedno.- Naravno! - reče na kraju. - Metak u barutanu može i najveći brod izbaciti iz borbe!Chamceney nervozno ustane:- Gospodo - reče glasom koji je podrhtavao od bijesa - kao što vam je već rekao

d’Autremont, ne radi se o pobjedi i uništenju neprijatelja, nego o zarobljavanju živih. Ili će se ti ljudi predati, a ja se nadam da ćemo o tom voditi računa, ili će se boriti, a onda ćemo se i mi dogovoriti kako se prema njima vladati. U svakom slučaju mi ćemo s njima najprije pregovarati. Više nemam što reći, osim da mi je kapetan Baillardel poručio ovo: »Vojnik mora slušati zapovijedi, a ne raspravljati o naređenju!« Mi smo ovdje svi vojnici. Vi ćete, gospodo, dokazati da znate izvršavati naređenja. To je sve.

Četvorica ljudi shvatiše da je razgovor završen i uputiše se prema vratima. No, prije nego su nestali, Chamceney im dovikne:

- Uputili smo se u pravcu Anse a Galets. Molim vas, gospodine d’Autremont, saopćite to vođi posade i da nitko ne poduzima ništa bez moga naređenja!

4.

FREGATA »PRINCE HENRI IV« - KAPETAN LA CHAPELLE

Snast fregate Prince Henri IV sastojala se od prednjeg, velikog i krmenog jedrilja. Kabina kapetana La Chapellea nalazila se u krmnici, ispod stražnjeg kaštela, gdje se nalazila soba za vijećanje s prozorima sa svake strane.

Sunce je polako tonulo za brdima, ali je vrućina još uvijek bila ubitačna tako da su i dalje ostavili šator u gotskom luku, napravljen od povučenog stražnjeg jedra. Kapetan La Chapelle smatrao je to beskorisnim, osim za jaka vjetra, budući da se na taj način mogao držati pravac plovidbe kao pravim kormilom.

Kao i svi njegovi drugovi sa Cayes de Fer i La Chapelle je ugledao tri broda kapetana Baillardela i odmah prepoznao u njima svoje zemljake.

Neustrašiv borac, La Chapelle je postao vrlo oprezan nakon nedavnog napada Španjolaca na Saint-Christophe, za kojeg je iznio živu glavu zahvaljujući samo izvanrednoj brzini svoje fregate na kojoj je bilo malo drveta, osim na pramcu, zbog čega kljunom nije mnogo uranjala, ali to je, po mišljenju mornara, koristilo njenoj stabilnosti na uzburkanom moru.

Najprije ga je zanimalo što su sva tri jedrenjaka zastala na istom mjestu. Zatim je ugledao kako se prvi i najveći, La Vierge de Bon Port, udaljuje od ostalih i bi mu odmah lakše. La Chapelle je bio uvjeren, kad je na moru potrebna pomoć nekog drugog broda, da se taj brod nikad ne vidi i obratno: kad se želi prikriti prava namjera, onda obično naiđeš na cijelu eskadru.

Ovdje, u uvali Galets, on se želio malo odmoriti. Nije se bojao jednog ili dvaju ratnih brodova bilo koje narodnosti, ali ovako, usidren u ovoj uvalici, nalazio se u nepovoljnom položaju u slučaju borbe.

Zato nije ispuštao iz vida ni jedan pokret Taureaua i Saint-Laurenta. Odredio je specijalnog osmatrača na košnom jarbolu, mornara sa šaljivim nadimkom Guli- trava, budući da je nekad, prije nego je postao mornar, potezao konopcem plitke brodice rijekom Loirom. I dok je Gulitrava buljio prema pučini, La Chapelle je pio rum, čašu za čašom.

Vrhovi bregova iznad uvale Galets zastriješe najednom sunce i, kao nekom čarolijom, nestane tropske žege koja je pritiskala kraj. I baš u tom trenutku Gulitrava se približi kapetanu i javi mu:

- Dolaze, kapetane. Nastoje uhvatiti vjetar krmom i uskoro će biti ovdje. Onaj najmanji je zaostao iza njih.

La Chapelle ne odgovori ništa. Iskapi posljednju čašu ruma, ustane i stavi na glavu neku kapu, vrlo sličnu noćnoj, ili onoj crvenoj bretonskih mornara. Zakopča svoju kožnatu i umašćenu bluzu i popravi duge pamučne čarape koje su mu sezale do polovine butina i bile isto tako umrljane kao i bluza.

Laganim korakom uputi se kormilu i naredi da se digne sidro, razapnu jedra, a kormilaru zapovjedi odlazak.

Shvatio je da je za svaku sigurnost bolje izići iz uvale i tako omogućiti fregati Prince Henri IV da se sa svojih 46 topova kreće slobodno oko svoga neprijatelja, pa ako ustreba, lakše će i pobjeći.

Jedra fregate uskoro uhvate vjetar i brod se dostojanstveno uputi prema pučini. No, ne želeći ostaviti dojam da bježi pred francuskim brodovima, La Chapelle sakupi načas svoja jedra i počeka.

Malo poslije na pramcu prvog jedrenjaka moglo se pročitati ime Saint-Laurent. La Chapelle polako napuni lulu i znatiželjno počeka što će se dogoditi. Strpljivo je čekao. Saint-Laurent nije bio još na dometu topova, a njena posada nije se ni vidjela na mostu.

La Chapelle ugleda kako se na jarbolu diže zastava sa ljiljanom. Izvadivši lulu iz usta, reče Gulitravi, koji je stajao do njega budno motreći svaki pokret protivnika:

- Pitam se koju će grešku počiniti ovaj Francuz..U tom trenutku Saint-Laurent ispali iz svoje kule jedan slijepi metak.- Pametno, ipak - promrmlja La Chapelle. - Ovo dokazuje da imam posla s razboritim

čovjekom. Gulitravo, izvjesite na jarbol našu zastavu s ljiljanom ako je pronađete, jer otkada je ne upotrebljavamo, možda se negdje zagubila...

Zatim pozove zapovjednika topništva i naredi mu da se i on odazove slijepim hicem.Uvijek u istom položaju La Chapelle začu detonaciju i opazi kako se željezni stalak topa

okreće oko svoje osovine.- Odlično! - zaključi. - Ne mičimo se s mjesta i pustimo ga da priđe.Prince Henri IV bio je pod vjetrom i za Saint-Laurenta bila je igrarija zauzeti položaj za

abordažu. Ipak to nije učinio. Chamceney prekine manevar kad je procijenio da ga gusari mogu čuti. Tada uze dozivalo i poviče:

- Ratni brod njegovog veličanstva! Chamceney, kapetan Saint-Laurente!La Chapelle odgovori istim glasom:- Fregata Prince Henri IV! Kapetan La Chapelle iz Saint-Christophea!Chamceneyu je ime otoka Saint-Christophe značio više nego cijeli jedan govor. Odmah je

shvatio da se Baillardel nije prevario - on doista ima posla s gusarom! Pošto je uputio Gilbertu d’Autremontu, Laujonu i Lachicotteu sporazumni pogled, poviče:

- Kapetane La Chapelle, imam za vas poruku! Dobio sam zadatak koji se i vas tiče. Molim vas, dođite na moj brod!

Stari morski vuk nije bio glup, a najmanje kad se nalazio na svom brodu. Osjećao je La Chapelle da taj zadatak, koji se i njega tiče, nije dovoljno jasan. To je naslutio i po prijetećem prizvuku Chamceneyeva glasa.

On žestoko udari nogom u gležanj Gulitrave i dade mu samo kratak znak, te mornar odmah potrči na most. La Chapelle nije još ni odgovorio, a već je ugledao uz glavni jarbol, nasred lađe, dvanaestak gusara kako otvaraju okno skladišta topovskih granata. Drugi su se razletjeti uzduž ograde, mašući topovskim nabijačima, čistilicama i čabrovima vode.

Da je Chamceney mogao vidjeti gusarevo lice, ustanovio bi da je ono ozareno veseljem i da mu na usnama titra čudan neki smiješak. No, mrak je bivao sve gušći i La Chapelle mu odgovori bezobrazno lažući:

- Na svoju veliku žalost, ne mogu napustiti brod. Vi s tog mjesta ne vidite pa ne možete ni znati u kakvo su me stanje doveli oni prokleti Englezi i njihov Cromwell. Zato vjerujte mojoj riječi: kapetan fregate Prince Henri IV ne može hodati a još manje trčati, jer mu je jedno prokleto englesko zrno u Fort-Royalu raznijelo bedro i otada hoda samo na štakama!

Prije nego je Chamceney mogao što odgovoriti, nadoda:- Ipak, kapetane, vi možete doći ovamo! Dočekat ćemo vas prema svim zakonima

gostoljubivosti.Usprkos sve gušćem mraku, La Chapelle je opazio kako se Chamceney došaptava sa svojim

drugovima kao da ih pita za savjet. Čekao je mimo, jer je vrijeme išlo u prilog mornara s fregate i njihovih priprema za eventualnu borbu.

Chamceney uze svoju spravu i upita ga:- Kapetane La Chapelle, vi ste, velite, iz Saint-Christophea?- Naravno.- Jeste li vi gusar?

- Gusar i sve ostalo! - poviče La Chapelle drsko, a to su osjetili i oni sa Saint-Laurenta. - Da, gusar sam i snabdjeven dozvolom za plovidbu, koju je potpisao lično vitez de Poincy!

Ponovno opazi Chamceneya kako se savjetuje sa svojim drugovima. Sad je na njegovoj fregati bilo sve spremno za obranu od napada, a bio je u stanju i sam napasti. La Chapelle je nanjušio odakle vjetar puše.

Okrenuvši brod tako da se, vještim manevrom, mogao postaviti sučelice lijevom boku Saint-Laurenta, on je mogao najprije, ispaliti plotun iz starih topova, a onda pristupiti abordaži, ako situacija bude to zahtijevala.

- Imam nalog da vas pregledam - poviče Chamceney. - Ne želim vam učiniti nikakvo zlo, ali je vlada Martiniquea naredila obalnoj straži da pohvata sve gusare koji su se skrili na otok Marie-Galante, kao vi, na primjer, i da ih odvede u Saint-Pierre na suđenje. Ništa vam se neće dogoditi ako dobrovoljno pođete za nama. Uzet ću samo dio vaše posade na svoj brod i poslati vam nekoliko ljudi da vas čuvaju.

La Chapelle, izazovnije nego prije, pljune što je dalje mogao u more, pa će onda umiljatim glasom:

- Pregledati? A koga to? Koga to odvesti u Saint-Pierre? Koga to suditi?- Vas i vašu posadu!Otkada se sjeća La Chapelle nije znao da je netko tako ljubazno odredio vješala jednom

dobrom i hrabrom mornaru ovih tropskih krajeva. Ovaj kapetan je bio vrlo uljudan, a upravo ta divna vrlina njemu je nedostajala!

Snažno zakašlje u dozivalo prije nego je, tobože, plašljivim glasom izjavio:- Niti ja niti moja posada ne želimo biti suđeni, vaša milosti! Kunemo se Bogom da nismo

počinili nikakav zločin, što jamči naš pošten način života i neporočnost naše prošlosti.Chamceney, d’Autremont i dvoje kolonista još su se malo posavjetovali. U daljini, kroz gustu

koprenu magle, nazirali su se obrisi Taureaua, koji se, prema dobivenim uputama držao po strani. No, La Chapelle nije mario što se tamo daleko zbiva. On je pazio samo na kaštel Saint-Laurenta. Njegovo iznenađenje bilo je, zaista, veliko kad je vidio kako kapetan predaje svoje dozivalo nekom nepoznatom čovjeku. Bio je to Laujon, koji mu je razdraženo povikao:

- Glumiti nevinost, usprkos očitih dokaza koji se odnose na sve gusare sa Saint-Chritophea, znači uvredu kraljevskog dostojanstva i vlasti!

- Molim vašu milost da mi oprosti - poviče medenim glasom La Chapelle - ali ja nisam još imao čast da vas upoznam!

- Nemate vi ni pameti ni časti! - poviče Laujon nestrpljivo. Jedino on i Lachicotte su bili uvjereni da im se gusar ruga. - Ali, tvrdili vi koliko hoćete da ste nevini, mi ćemo vas ipak objesiti!

- Bla, bla, bla! - dovikne mu gusar silno se zabavljajući. - Ako me se mora objesiti zato što sam nevin, a što bi bilo tek da sam kriv?

Još jedanput je dozivalo prešlo iz jedne ruke u drugu. Lachicotte, koji se tresao od bijesa, otrgao je spravu iz ruke svog prijatelja i zaurlao prema kapetanu fregate:

- Da li ste odlučili ili niste predati se? Želite li da vas potopimo ili pristajete slijediti nas u Saint-Pierre bez ikakva opiranja?

- Da li u Saint-Pierre da mi sude? - upita još jednom La Chapelle, kao da nije dobro razumio.- Da, da vam sude!Sada se posada fregate, Prince Henri IV nije više suzdržavala pokazati svoje dobro

raspoloženje. Poznavala je ona odavno svoga kapetan i bila mu odana. Ovi se ljudi nisu ničega bojali. Iza topovskih štitova nalazila se gomila metaka, upaljači su već dimili, topovske čisti- lice i nabijači bili već u rukama dvadesetak snažnih mišica.

La Chapelle nije svojim ljudima svakog dana pružao takvu zabavu. On ponovi:- Da nam sude? Ali kako? Da li po božjim ili francuskim zakonima?

- Nitkove! - poviče Lachicotte. - Ti si hulja koja smatra da su božje zapovijedi jedno, a francuski zakoni drugo!

- Znam, znam! - uzvikne La Chapelle. - Možda tražimo previše, jer pozivajući se na božje zapovijedi, zahtijevamo nešto što već tisuću godina stiže a ne dolazi još u ovu kraljevinu! No, ne mari ništa!...

Ni Lachicotte nije uspio. Osjećajući da će mu bijes nadvladati razum, pa će se prenagliti, prepustio je dozivalo Chamceneyu, koji je, uostalom, i odgovarao za ovu akciju i bez čije zapovijedi nitko nije smio ništa poduzeti.

Zato je Chamceney, usprkos svemu, mirno zapitao:- Po posljednji vas put pitam, kapetane La Chapelle, da li ste se odlučili predati? Da li ste

spremni poći s nama u Saint-Pierre? Čekam odgovor, da ili ne!- Evo vam moga odgovora! - zaurla La Chapelle i, okrenuvši se svojoj posadi, zgrabi svoja

dva pištolja u ruke i poviče:- Na svoja mjesta! Jao onom tko ne posluša! A ako oni tamo pokušaju pobjeći, neka vaši meci

budu brži od njih!Plotun iz dvadeset topova s desnog boka fregate Prince Henri IV prekrije sve gustim

oblakom dima.La Chapelle nije napuštao svoje mjesto, pa je iznad dima mogao opaziti vrcanje iskrica

upaljenog baruta i tri ograde neprijateljskog broda kako lete po zraku kao slamčice zahvaćene tornadom. On je pucao iz pištolja i neprestano ih punio. Sad su u donjem jedrištu Prince Henri IV praskale i puške. Saint-Laurent je odgovarao sporo, ili zbog straha ili zbog toga što poručnik Belgrano nije mogao istodobno biti na više mjesta. Njegovi meci, međutim, nisu gađali točno.

U jednom trenutku Chamceney je ugledao kapetana La Chapellea kako demonski pleše po kaštelu broda. Nije, dakle, bio bez nogu kao što je tvrdio! Pokazivao je svoje čizme cerekajući se.

- Dođite na moj brod, kapetane, da vas opalim svojom drvenom nogom!

Pogledavši prema pučini Chamceney ugleda Taureaua, koji je bio određen kao pomoć u slučaju potrebe kako je razapeo jedra i bježi, jer ga topovi pramca Prince Henri IV ne bi sigurno poštedjeli.

Chamceney se osjeti napušten, izdan. Znao je da mu se radi o koži i on se hrabro odluči: ako treba poginuti, onda neka to bude u sporazumu s ovim gusarom.

Nikome nije saopćio što namjerava. U tom bi ga sigurno spriječili Autremont, Lachicotte i Laujon koji su jurili po mostu potičući glasom i primjerom hrabre mornare svog broda. Jedina mu je nada preostala da se La Vierge de Bon Port, koja je, jamačno, čula topovsku paljbu, vrati natrag i ušutka ovog odvratnog pirata koji kao da je neranjiv.

Ali je La Vierge de Bon Port bila daleko i prije nego stigne, svi će zajedno s njim poginuti.Spremao se umrijeti hrabro, kao vojnik koji slijepo izvršava naređenja, usprkos svom

vlastitom mišljenju.

5.

KOD KAPETANA LE FORTA

Naslonjen na gromadu vulkanske lave, s lulom u jednoj, a čašom vina u drugoj ruci, Yves Le Fort gledao je bez tuge kako se na zemlju spuštaju noćne sjene. Grozdovi kokosovca sličili su

na velike usnule lješinare po krošnjama... Morske ptice su nestale - znak da će se uskoro spustiti noć.

Ipak u uvali Cayes de Fer nije vladao noćni mir. Dobra polovina mornara sa La Tres Sainte Trinite pametno je učinila što je zaspala na toplom pijesku plaže koji se pod njima ulegao kao gumeni madrac. Druga polovina je još uvijek bučila i pjevala. Budući da je svaki mornar pjevao svoju pjesmu, čula se samo neskladna dernjava. Netko je uporno tražio piće, drugi opet tužno i molećivo molio ljubavni užitak. Čudnovato da su neki mogli spavati uz ovakvu galamu, ali dobro jelo i piće najbolje je sredstvo za spavanje. Čak i oni gusari koji su bili zadovoljni i sa čašom vina, prepuštali su se ovoj zabavi i jurili za jutros pokrštenim crnkinjama.

I one su pjevale i gukale. Usprkos jurišima kojima su one junački odolijevale, pokazale su se zaista pune života. Između dva uzdaha pod živicom od trnja, one su se vraćale k ušću Arcisa ne bi li zavele još kojeg ljepotana. Budući da se tu našao i jedan gusar, ljubitelj pjesme, koji je na jednoj žici prosipao tonove, a njegov drug udarao ritmnički po bubnju, one su zaplesale pjevajući:

Plešite Kalendu!Ne plaća kapetanZa CrncePlaćaju Crnci Za veliko slavlje!Plešite Kalendu!Plešite Kalendu!Kapetan daje veliki ples Za Crnce I ne plaća ništa Za veliki ples.Plešite Kalendu!

Dotrčaše i plesači privučeni lascivnim pokretima njihovih stražnjica i grudi, oponašajući njihovo miješanje trbuhom na svaki udar bubnja, čineći pokrete koji su nedvojbeno pozivali na puteno sjedinjavanje. Oni najokretniji i ujedno najtrezniji, skakali su vrlo visoko uvis i onda padali pred noge crnkinje koju su odabrali.

Neki su išli i dalje, tražeći usne i vrat svoje odabranice. One su rijetko odbijale takve zahtjeve, ali kad bi se usne dodirnule, jednim spretnim, jogunastim trzajem zadnjice, koji kao da ih je svojom snagom povukao za sobom, one su se oslobađale zagrljaja i pri tom se smijale kričavim glasom jedino papagaju sličnim.

Taj prizor je bio nadasve zabavan, jer su mnogi gledaoci onako siti i obnemogli ipak uživali u ovom plesu koji je opijao kao i alkohol. Neki su davali ritam udarajući dlanom o dlan, pojačavajući još više buku instrumenata, a što je pljeskanje bilo življe, to su i crnkinje jače kričale:

Plešite Kalendu!

A zatim, najednom, kao jato ptica preplašeno praskom puške, nastade opći bijeg prema bayahondama, što je usprkos prividnosti, pokazivalo koliko su gusari poštivali pristojnost.

Cherpray je savim ravnodušno prisustvovao ovom prizoru. Savjest mu je doista bila mirna. Ono što mu je otac Fauvel odgovorio na njegovu primjedbu o opasnosti što je predstavlja miješanje spolova, razvedrilo ga je i umirilo. Čistoća se, zaista, nalazi u unutrašnjosti duše, a crnkinje su u duši bile već nekoliko sati potpuno čiste. Ako se uzme sve u obzir, nije bilo nikakvog zla što se tako veselo slavilo krštenje pet djevica.

Fratar je kao brodolomac lutao među ostacima gozbe. Velikim nožem, kojim je jutros vršio kuhinjske poslove, sada je strugao svinjske kosti i kornjačin oklop na kojima su ostali masni komadi mesa. A bilo je toga toliko da se mogao utažiti apetit gladnog diva. No, otac Fauvel

imao je želudac stare usidjelice, sposoban da sve provari, ali je zato praznio i napola ispite čaše koje su gusari ostavili...

Sišući s uživanjem svinjsku kost, približi se kapetanu Yvesu Le Fortu koji je drijemao. On samo podiže teške kapke prema sivoj mantiji, a svećenik će blagim glasom:

- Vi znate, sine moj, da ovu uvalu ne zovu bez razloga Cayes de Fer. Pred nama je, naime, na stotine pješčanih sprudova, vrlo opasnih za plovidbu. Sumnjam da to ne znate, jer ste s La Tres Sainte Trinite neoprezno plovili kad ste krenuli ovamo... Pretpostavimo, međutim, da se digne vjetar kao što se to na oceanu često događa, vaš bi se brod mogao nasukati...

- Nadam se, oče - odgovori Le Fort teško izgovarajući riječi - nadam se da ste molili svoga Boga da nam se to ne dogodi...

- Ali se događa...-... i onda, čega se imamo plašiti, prema tome, pitam vas?- Sine moj - nastavi otac Fauvel - rečeno je: Onaj tko čeka da mu Bog pomogne, treba

najprije sam sebi pomoći!- Nećete me uvjeriti, fratre, da Bog nije sposoban učiniti ono što želi i da mu ne treba

pomagati! Vi dnevno potrošite toliko sline, tvrdeći da je Bog posvuda, u svemu, i da se na zemlji sve vrši njegovom voljom, da ja nikako ne shvaćam vaš strah.

Nedaleko njih Cherpray se šetao žalom na kojem su umirali valići. Naglo se zaustavi, ispruži dugi mršavi vrat i nabra obrve. Zatim je polako prišao kapetanu koji se prepirao s fratrom:

- Čujete li vi nešto? - upita odjednom.- Kako ću, do vraga, čuti kad ove crnkinje kriče, a bubnjevi trešte da oglušiš?- Osluhnite! - posavjetuje ga drugi časnik. - Dobro otvorite uši, molim vas!... Mislim da sam

dosta vremena bio u borbi, a da ne bih pogodio da u daljini grme topovi...Hitrim pokretom, nevjerovatnim za tako krupnog i još k tome uspavanog čovjeka, Le Fort

skoči na noge. Kao što mu je savjetovao Cherpray, naćuli uši zajedno s ocem Fauvelom, ali usprkos napetoj pažnji nisu ništa čuli. Le Fort pocrveni od bijesa:

- Moj oče - naredi - utišajte ovu galamu i dernjavu! Zaustavite muziku i bubnjeve, a ako netko ne posluša, raskolite mu glavu kao što bih i ja učinio da imam vremena!

Redovnik se nije smeo, već je samo podigao mantiju, izvukao svoja dva nizozemska pištolja, napunio ih i opalio u zrak. Kao nekim čudom sve utihne, ali samo za kratko vrijeme.

Ubrzo sa svih strana dotrčaše gusari: oni s ušća rijeke, oni s brdskih glavica, kao i oni iz šumaraka bayahonda. Ostavili su i crnkinje sa njihovim pamučnim suknjama preko glave te dođoše vidjeti što se događa. Oni, pak, koji bijahu utonuli u dubok san, okrenuše se na drugu stranu, da ih buka potpuno ne razbudi.

- Mir! - poviče Le Fort. - Mir i svi osluhnite!Odmah se uvjerio da se Cherpray nije prevario. Iz daljine kao da dopire oluja. Čula se

potmula grmljavina, ali ne od oluje, jer su se detonacije čule u pravilnim vremenskim razmacima, oštro odjekujući kroz večernji mrak.

- Trbuha mu svetog Queneta! - opsuje kapetan.- Tuku se s druge strane Cayesa... Kao da pucnjava dolazi iz Anse a Galetsa...On pogleda Cherpraya pa mu se približi podrugljivim osmijehom na usnama:- Trista mu gromova, gospodine časniče! Ne bih se začudio da su to vaši slavni francuski

brodovi pred kojima pleše naš drug La Chapelle. Čudnih li francuskih brodova koji jure i progone svoje dobre i hrabre gusare.

Cherpray samo slegne ramenima. Stvorio je određeno mišljenje i od njega ne bi odstupio ni za sav svijet, govorio kapetan što mu drago!

- Budimo oprezni... - počne ozbiljno otac Fauvel.- Tko to govori o opreznosti? - poviče Le Fort. - Tko govori o opreznosti kad je u pitanju

jedan od naših? Da li netko, možda, želi pobjeći? Neka mi kaže svoje ime i, tako mi Boga, pomirisat će prah iz pištolja Yvesa Le Forta!

- Polako, sine, molim vas - nastavi fratar. - Ja sam samo rekao da razboritost od nas traži da se za svaku sigurnost ukrcamo!

- Ukrcati se? - reče tužno Le Fort. - Ukrcati se? želio bih upoznati toga mornara koji smatra da se u ovom trenutku kad ni mačka ne može vidjeti krticu, može isploviti s našom La Tres Sainte Trinite iz ove pješčane stupice po imenu Cayes.

On najprije pogleda oca Fauvela, zatim Cherpraya, a onda redom sve prisutne mornare.- Ako između vas postoji ijedan tko smatra da može isploviti, a da s hrbatom ne ostruže

pijesak ili se ne nasuče, prepuštam mu komandu broda. A mislim čak da će se svi složiti ako za desetinu povećam njegov udio u slijedećoj pljački!

Bilo je toliko očito da tama onemogućava svaki manevar kroz opasne pješčane sprudove kojima je obilovala uvala, da nitko nije ni prozborio.

- Hajdemo, dakle! - nastavi kapetan obraćajući se ponovno gusarima. - što stojite tu kao red kipova s krunicama u ruci? Živnite malo i na posao! Učinite mi ljubav i pokupite svoje puške! De, deset ljudi u čamac i što brže! Rekao sam deset! Casse-Ecoute će preuzeti komandu. Casse-Ecoute, s tom desetoricom jaganjaca otići ćete na brod i uzet ćete toliko granata i bačvica baruta koliko čamac može ponijeti. Uzmite i dovoljnu količinu fitilja. Oni koji ostaju ovdje, očistit će svoje puške da se ne dogodi da im prebace cilj ako se njima budu služili...

Nato se hitro okrene kao da traži neko poznato lice među onima koji su ga promatrali. Zaista, zaustavi pogled na pustolovu kojega su nazivali Franc-Funin. Zahvaljujući svojim dugim nogama, stekao je glas najbržeg trkača na otocima.

- Prijatelju Franc-Funin - reče mu - dok mi budemo manevrirali, vi ćete malo pogledati što se to zbiva oko Anse a Galets. Ako se tuku na kopnu, nastojte obavijestiti kapetana La Chapellea da mu dolazimo u pomoć. Ali ako se tuku na moru, ne gubite vrijeme u gledanju vatrometa, već se vratite brže nego što ste pošli! Idite!

Mornari su već žurili na određena im mjesta. Čamac je gurnut u more. Otac Fauvel je napunio svoje pištolje i razdragano se lupkao po trbuhu.

Crnkinje su naslućivale da se nešto događa, jer su postale vrlo nepovjerljive. Više se nije radilo o ludovanju pod bayahondama pa su se stisnule jedna uz drugu i preplašeno kolutale očima koje su se bjelasale u tamnoj noći. Nijedan gusar nije više o njima vodio računa. Kad je prijetila opasnost, ovi ljudi bili su isuviše zauzeti svojim oružjem. Tu i tamo još je nekolicina hrkala na zemlji, dotučena žarkim vinom, obilnim jelom i žarkim podnebljem.

Le Fort ih je drmusao: jednog je udarao čizmom po stražnjici, drugom izlijevao kabao vode na glavu. Jedan po jedan, ljudi su dolazili k sebi. U malo riječi shvatili su što se događa i prionuli poslu. Samo jednoga san bijaše toliko obrvao, da je samo podrignuo kapetanu u lice kad ga je ovaj prodrmao. Nato se okrenuo i uzeo tako strašno kleti da je i otac Fauvel pocrvenio od srama, mada nije bio previše osjetljiv. Kad je Le Fort to vidio izvuče pištolj, približi ga gusarevu uhu i opali, čovjek skoči kao opareni mačak.

- Brod s lijeve strane! - zaurla mu u uho kapetan, pucajući od smijeha.Gusaru je to bilo dovoljno. Skočio je na noge mašući svojom puškom. Trebalo mu je ipak

nekoliko trenutaka dok nije shvatio da se ne radi o nekom jedru na vidiku, već da se mora pripremiti na opsadu.

U taj čas vrati se čamac s barutom i granatama. Kapetanov pogled tad padne na crnkinje i on im dade znak da se ukrcaju čim se čamac isprazni, zaduživši Casse-Ecouta da ih odvede na brod, jer bi im na kopnu samo smetale.

Svako je bio na svom mjestu pušeći i pijući posljednje vino. Pala je crna noć. Čudan mir zavlada u Cayes de Fer nakon bijesne demonske orgije.

Cherpray je izračunao da trkaču, kao što je bio Franc-Funin, neće trebati dugo da se vrati iz Anse a Galets. Nitko nije pokazivao ni najmanji znak nemira, jer najprije se pogostiti pa onda ratovati bio je njihov svakodnevni posao. Samo ih je jedno moglo baciti u neraspoloženje: pomisao da neće biti nikakva plijena!

Franc-Funin se još nije vratio, kad se Cherpray, pogledom uvijek uprtim u more, približi Le Fortu i reče mu tihim i dubokim glasom koji kao da je dolazio iz dna štive:

- Ako se ne varam, ono je krmena lanterna što svijetli na moru - izjavi on upirući prstom prema horizontu.

Zvijezde su se palile jedna za drugom, a mjesec je nadaleko bacao svoje blistave zrake. Bilo je dovoljno vidljivo da se može raspoznati snast La Tres Sainte Trinite, skrivene među liticama. U daljini se još uvijek čula tutnjava topova i nebo bi se povremeno osvijetlilo krvavim blijeskom topovske vatre i rasprslog baruta.

- Ja bih prije rekao - primijeti kapetan - da se radi o nekoj fosforescentnoj ribi, jer je vaša krmena lanterna previše blijeda, gospodine Cherpray!

- Ova je zelena - uporno će mornar - i ako me oči ne varaju, reći ću vam da se radi o brodu s tri jarbola, fregati koja uranja pramcem pri najmanjem valu i čije kormilo izranja iz vode čim je malo ružnije vrijeme... Po tom svjetlu zaključujem da je to komandni brod koji se sprema skrenuti...

Taj su razgovor svi čuli. Ljudi su se poredali oko kapetana i drugog časnika i u općem žagoru razabralo se da i oni vide svjetlo o kojem je govorio Cherpray.

Le Fort je dugo šutio, a zatim reče:- Treba mi dobar tobdžija na La Tres Sainte Trinite. Bilo bi vrlo glupo pustiti naš brod u

ovakvoj situaciji a da ne opali ni jedan topovski hitac. Zato, ako naš pop nije zauzet krunicom, njišući glavom kao jarac na samrti, neka on pođe na brod...

- Tu sam! - reče svećenik spremno, omotavši svoju krunicu oko pojasa. - Tu sam! Neću da netko kaže, kapetane, da se nisam odazvao svojoj dužnosti.

- U redu! - reče Le Fort smiješeći se. - Uzmite sa sobom dvanaestak najboljih topnika, uđite u čamac i čekajte nalog za paljbu. Molim vas da ništa ne poduzimate, dok vam mi odavle ne damo znak da smo odlučili odbiti one nitkove.

Svjetlo na krmi fregate jako se povećalo. Sad je izgledalo jasnije i svjetlije, a obrisi broda bivali sve određeniji kao kad izlazi iz magle.

Što se La Vierge de Bon Port više približavala kopnu, Le Fortovi mornari postajali su sve uzbuđeniji i nervozniji. Svi su bili spremni. Nisu više mislili ni na Franc-Funina, koji je već trebao donijeti novosti iz Anse a Galets.

- Hajdemo, djeco - reče kapetan. - Ako su to dušmani, nadam se da ćete im pokazati kako gostoljubivost Obalne braće nije prazna riječ! A što se mene tiče, kunem se ovim svojim mačem da ću prisiliti zapovjednika one bačve za haringe da pokusa sve kosti našeg prasca!

- A ja - upadne mu u riječ Cherpray, govoreći kao i obično polako - a ja ću, ako mi poklonite oklop kornjače, drugom časniku napraviti od njega prsni koš na svoj način.

- Obećajem ti ga, Cherpray! - reče Le Fort, pa se obrati ostalima: - Čuli ste svi i zato neka nitko ne dira više svinjske kosti! A ni oklop kornjače. Neka me vrag odnese, prijatelji, ako vas ne odštetim za sve ove neugodnosti...!

Le Fort se po svom običaju dugo raspričao o svemu i svačemu. Cherpray se čudio kako nije spomenuo sve slavne kapetane, koje je Le Fort često prizivao kao svjedoke svojim tvrdnjama: Montaubana, Baracudu, Lapotherie i druge. Ali kako je i sam izrastao pod gusarskom crnom zastavom, više nije osjećao potrebu prizivanja duhova svojih pokojnih zapovjednika. Činjenica je da je njegovo ime, u Meksičkom zaljevu, izazivalo udivljenje, isto kao i imena spomenutih gusara. Postao je slavan po svojim krvavim i smionim pothvatima. Doista, po svojoj hrabrosti kapetan fregate La Tres Sainte Trinite nije zaostajao za njima, ali je u tom snažnom tijelu kucalo dobro srce, vrlo plemenito prema pobijeđenom neprijatelju i vrijedno da se upiše na stupove Panteona gusarskih heroja.

0 tom je upravo razmišljao drugi časnik, kad se Franc-Funin progura kroz krug gusara. Prevalio je cio put trčeći i ni jednom se nije zaustavio. Trčao je sve do Galetsa i natrag, a da nije imao vremena ni pogledati divan vatromet na moru, kako se to Le Fort izrazio.

Izjavio je da je vidio borbu između dva broda od kojih se jedan već nagnuo na lijevi bok. No to nije bio brod kapetana La Chapellea, nego neka stara krntija francuske eskadre. Više ne zna. Njegovo mišljenje je, međutim, da se ne treba miješati u borbu koja je ionako završila pobjedom njihova druga. Osim toga, njihov odlazak u Anse a Galets ne bi uopće koristio mornarima fregate Prince Henri IV.

Le Fort je pažljivo saslušao izvještaj glasnika i, kad je završio zaključi:- Imam povjerenja u našeg druga La Chapellea. Tog se čovjeka ne može uništiti ni sa

dvadeset topova, a kamoli sa stotinjak pušaka. Pravimo se kao da ni nama ne treba njegova pomoć...

Nakon toga dobaci Franc-Funinu kesicu punu zlatnika i dozvoli mu da se ispruži na pijesku i odmori. Gusar to odbije, uvjeravajući ga da mu je dovoljno ako samo malo predahne i da će odmah biti spreman za borbu, koju ne bi propustio nizašta na svijetu. Čak je priznao da je to bio i jedini razlog zašto je pri povratku trčao što ga noge nose.

Tek što je završio, a dvanaestak glasova istodobno opsovaše. Kao da su znali o čemu se radi, svi ostali okrenuše glave prema moru i odmah im je bilo jasan iznenadan izljev bijesa njihovih drugova.

Još prilično udaljen, jedrenjak s tri jarbola spusti sidro. Ime jedrenjaka nije se vidjelo, ali se od trbušaste trupine broda odvojilo više čamaca. Ljudi su se spuštali niz ljestve od užeta i u savršenom redu posjedali u čamac. Možda zbog udaljenosti, izgledalo je da se sve vrši vrlo tiho. Nekoliko trenutaka kasnije uvjerili su se i sami da su mornari nastojali prikriti svoju prisutnost. Jer čim su se udaljili od fregate, ni glasa se nije čulo, tako da su svi razabirali prigušene i pravilne udarce vesala.

- Kladim se za bačvu francuskog vina protiv čaše mora - progunđa Cherpray - da ovi nitkovi idu prema La Tres Sainte Trinite!

Le Fort se najednom isprekidano počne smijati:- Nek ih sam Bog čuva! Na našem brodu je čovjek koji kaže: kad Bog želi nekog kazniti,

najprije mu oduzme vid. Ja tog čovjeka dobro poznam. U ovom žarkom pojasu ne postoji živi stvor koji može u isto vrijeme govoriti misu i zaklati nitkova! I on se neće držati nikakve moje zapovijedi pa ćete uskoro začuti grmljavinu njegova topa, ili ja više nisam vaš kapetan!

Cherpray se nije prevario, dva prva čamca plovila su prema La Tres Sainte Trinite.- Namjeravaju zauzeti naš brod! - reče netko.- Želio bih to vidjeti! - odvrati Le Fort.- Kladimo se! - predloži Cherpray. - Bačvu vina iz Suresna za vedro mora...! I magarac tko

poreče!- Opklada se prima - reče Le Fort - ali uz uvjet da se ja sam pozabavim s kapetanom.- Ali kako ćete po ovom mraku prepoznati kapetana? - upita Casse-Ecoute podrugljivo.- Po tom što taj nitkov mora imati širit oko vrata, izvezene rukave i šešir širok kao ribarska

mreža načičkan guščjim perjanicama.- U redu! - reče Cherpray. - Čim ugledamo takva čovjeka s rogatim šeširom i perjanicama,

uputit ćemo ga k vama...Na svoje veliko čuđenje gusari ugledaše čamce, koji se već primakoše fregati, i u njima ljude

kako razgovaraju s jednom, prilikom nagnutom preko ruba broda. Mjesečeva zraka, koja se ispružila sve tamo do horizonta, obasja glavu te prilike, odbijajući se od njene ćelave lubanje, okrugle kao zlatna jabuka. Bio je to otac Fauvel...

- Krvi ti božje! - poviče Le Fort. - Htio bih znati što to naš sveti drug pregovara s tim ljudima.- Želi nas izdati! - našali se Cherpray.- Onda sigurno jeftino! - odvrati kapetan. - Vi, časniče, omalovažavate brodski teret!Čamci su se otisnuli od fregate i zaveslali prema kopnu.- Evo ih k nama! - poviče netko.- Spremimo se! - odvrati drugi.

- Polako, jaganjci moji! - naredi kapetan. - Pazite sada dobro što će učiniti naš otac Fauvel.Tek što je to kapetan izrekao, bijesnu vatra sa La Tres Sainte Trinite. Vodeni stup od dva

hvata sune uvis pokraj prvog čamca koji je prečasni otac promašio. No, on se zbog toga nije obeshrabrio. Kroz tihu noć odjeknuše još tri hica, a tri zrna uokviriše oba čamca. Začuše se neljudski krici, a neki skočiše u more vjerujući da je čamac pogođen.

Krici su se čuli i s fregate kapetana Baillardela, ali to su bili krici ljutnje i bijesa. Na La Vierge de Bon Port nisu gubili vrijeme. Po trajanju paljbe shvatili su da imaju posla s piratima i da im je s njima uzalud pregovarati. Shvatili su također da su gusari većinom na kopnu. Nema sumnje da se njihov brod može lako zauzeti. Potrebno je još samo zarobiti posadu na kopnu i zadatak će biti završen. Zato su žurno spustili u more i druge čamce. Sad više nije bilo razloga za tišinu, pa su mornari s fregate zauzimali mjesta zveckajući oružjem, noseći puške pod miškom, granate o pojasu i mačeve u ruci.

Izgubivši glavu zbog hitaca upućenih na njih, prva dva čamca nisu znali kojim će pravcem krenuti, te su se prepustili struji, čekajući ni sami ne znajući čiju pomoć. Možda svojih drugova koji su psovali uz zveku oružja.

Le Fort je razdijelio ljude u dvije grupe: jedna se skrivala između grmova bayahonda, a druga se smjestila blizu ušća Arcisa, gdje su ih visoke litice štitile i skrivale od pogleda neprijatelja. Njegov je plan bio da se protivnicima dozvoli da se mimo iskrcaju. Možda će čak i razgovarati prije nego otvori vatru na njih. Na svaki način, želio je doznati s kim ima posla, jer je uvijek tvrdio da se s Englezima ne bori kao s Nizozemcima, niti s Portugalcima kao sa Španjolcima. Tim prije što se, možda, radi i o Francuzima. Ali ako su Francuzi, nije mu bilo jasno zašto bi se njegovi zemljaci došli svađati s kapetanom La Chapelleom.

Zajedno sa Cherprayom i Franc-Funinom skrio se iza grma tako široka lišća, da je svaki list mogao skriti pola čovječjeg tijela. Odatle je mogao vidjeti sve što se događa na moru. Mjesečina je tako blago obasjavala cijeli kraj da bi pogled na tamne obrise topova, pušaka, oklopa i mačeva, koji su ljeskali na mjesečevoj svjetlosti, oduševio svakog slikara.

Sad su se prvim čamcima pridružila još četiri puna vojnika. Pokupili su one u moru koji su se bacili zahvaćeni bezrazložnom panikom. Ponovno su sredili svoje redove. Gledajući kako ovi ljudi skaču na žalo, otvoreno pokazujući veliku smionost, ali i glupu neopreznost, Le Fort je osjetio nestrpljenje svojih mornara.

Kakav su mu divan nišan pružali ti ljudi! Budući da su njegovi mornari bili strijelci poslovične vještine, sigurno je da bi rijetko koji od naoružanih neprijatelja ostao živ.

Tri su čamca istodobno pristala. Spretno i sigurno - dokaz dugog vježbanja - vojnici poskakaše u vodu prije no što su se čamci smirili, a onda su ih povukli snažno na pijesak u koji su se njihove kobilice duboko žarile.

Nešto poslije njih stigoše i drugi čamci, pa je uskoro na žalu bio čitav odred od šezdesetak odlučnih i dobro naoružanih ljudi.

Nije se više govorilo o ocu Fauvelu na La Tres Sainte Trinite. U sjeni litica fregata je sličila na mrtvački brod, na brod-fantom bez svjetla koje označava njegov položaj.

Le Fort se nasmije u sebi, jer je vrlo dobro prozreo manevar redovnika. Radeći tako, on je presjekao neprijateljske snage. Dok se njih šezdesetak iskrcalo na obalu, ostali su se zadržali na brodu da se suprotstave eventualnom napadu s gusarskog broda. I tako su gusari što su ostali na kopnu imali pred sobom polovicu neprijateljskih snaga. Kad ove vojnike budu izbacili iz borbe, bit će im lakše svladati one druge...

Cherpray prekine podrugljivi smijeh kapetana riječima:- Ja, gospodine, mislim na vašu zakletvu...- Koju zakletvu? - upita Le Fort.- Pa... onaj nitkov tamo, koji nosi širit oko vrata, izvezen rukav... šešir s guščjim

perjanicama... kapetan ovih vojnika, ne? Onaj za kog ste se zakleli da će pojesti sve kosti svinje...

- Jest, bogamu! Pokažite mi gdje je taj bezobrazni pas...Drugi časnik ispruži ruku:- Eno, onaj tamo!... Hm, hm! Ali, kapetane, ako me oči ne varaju... taj bezobrazni pas... čini mi

se da je istog stasa kao i vi!

6.

BAILLARDEL PROTIV LE FORTA

Između besprijekorno poredanih vojnika na žalu Le Fort je odmah uočio snažnu pojavu kapetana Baillardela. Budući da mu je lice bilo skriveno pod širokim šeširom, lepršanje traka, visoki ovratnik i nejasna svjetlost mjesečine, nisu dopustili kapetanu Le Fortu da odmah prepozna zapovjednika obalne straže. Osim toga, zaslijepio ga je i bijes. U tom čovjeku vidio je drsko stvorenje koje se usudilo biti stasa ravnog njegovu, nitkova koji je došao ismijavati ga i napadati!

- Tako mi pet stotina milijuna vragova! - zagrmi glasom koji se čuo sve do ušća Arcisa. - Obećajem vam da će ovdje biti gadne borbe! Bogami, secirat ćemo mozgove ovih bandita!

Daleko od toga da se uplaši ovih strašnih prijetnji, hrabri kapetan Vierge de Bon Porta odvoji se od svoje čete i uputi do mjesta na žalu gdje je pijesak bio suh. Nalazeći se na brisanom prostoru, bio je divan nišan za pušku.

- On pripada meni! - zaviče ponovo Le Fort. - Kunem se da ću bubrege izvaditi onomu koji ga dotakne!

- Pucanje u kraljevsku zastavu predstavlja zločin!- poviče Baillardel jasnim mada i prilično razdraženim glasom. - U svakom slučaju to je djelo

pirata i to onih koje moram uništiti ili zauvijek protjerati s tropskih otoka...Časkom predahne, a onda nastavi:- Ako niste lopovi, vi se nećete skrivati niti bez opomene pucati. Ili milom ili silom, vi ćete

doći sa mnom u tvrđavu Saint-Pierre da vam se sudi po nalogu njegova veličanstva. No, budući da ste, kako čujem, Francuzi, odlučio sam, usprkos vašim zločinima, biti blag prema vama. Umjesto da vas napadnem i uništim, kao što bih i mogao sa snagom i naoružanjem kojima raspolažem, nudim vam da dođete sa mnom, ako i ne skrušeno, a ono barem ne izdajnički, da se ukrcate i da vas odvedem na Martinique.

Neki gusar iza litice kraj Arcisa zakriješti podrugljivo kao papagaj, a drugi promuklo vikne:- Pričaš kao bogoslov!Javi se i treći:- Svira na orgulje!Le Fort je odmah shvatio da se nešto ozbiljno dogodilo otkada je otišao sa Saint-

Christophea. Zašto je kralj najednom započeo proganjati gusare koji su mu davali desetinu cjelokupne pljačke? Zašto ih stavlja van zakona? Zašto ih izvodi pred sud? Izvesti pred sud znači za svakog razboritog čovjeka isto što i biti obješen.

Ipak, izgled ovog kapetana, njegova odvažnost, neustrašivost i ljubazne riječi ugodno su djelovale na nj. Nitko osjetljiviji od Le Forta kad je netko prema njemu bio uljudan. Zato ni on nije želio ostati dužan, pa iziđe iza grma, koji ga je skrivao i, učinivši nekoliko koračaja prema Baillardelu, reče:

- Gospodine, po vašoj ljubaznosti vidim da ste francuski časnik. Kunem vam se da nitko ne bi bio sretniji od mene da vam pomogne u vašem teškom zadatku, kojim su vas zadužili; a kad kažem teškom, onda mislim sudbonosnom po nas, naravno, zaključujući po onom što ste nam rekli. Jer, gospodine, vi ste spomenuli imenice i izražaje kao što su: lopov, razbojstvo, vrijeđanja kraljevske zastave i slično. No vi ste u zabludi! Nikad, kunem vam se, nikad

pobožnija ruka nije ispalila top na vas, gospodine časniče! Taj čovjek je, naime, u jednoj ruci držao upaljen fitilj, a u drugoj... krunicu!

- Onda ste - reče Baillardel - zacijelo odlučili da nas poslušate i pođete s nama.- Na žalost, gospodine, moja je dužnost štititi interese svojih ljudi i vi sami biste me prezirali

kad bih postupio drukčije. Ne, gospodine, mi nećemo poći s vama! Ja imam dvije stotine junaka, koji bi više voljeli da im vrag puše u stražnjicu, nego da odemo s vama... Je li tako, jaganjci moji?

- Tako je! - povikaše jednoglasno gusari.- Čuli ste, gospodine, zar ne? - nastavi Le Fort, isprsivši se kao da se u mraku mogao vidjeti

njegov prkos. - Onda je u redu! Ako ste i junak, kao što bi se po vašim riječima moglo zaključiti, isukat ćete mač i prići k meni, a moji mornari će, sa svoje strane, urediti s vašima računa i tako izgladiti svađu koja nas sada rastavlja. Od vas ne tražim mnogo. Dajem vam na znanje da sam se svečano zakleo da ćete progutati čitav kostur prasca kojega smo upravo požderali. Neka me vrag odnese, ako to ne bude još ovog istog časa!

Le Fort nije još ni dovršio rečenicu, a već je izvukao svoj rapir. Bojeći se neke podvale gusara koji su pazili na svaki pokret svog zapovjednika, Baillardel oprezno odskoči korak natrag i priključi se svojim ljudima koji su se sklonili iza svojih čamaca.

U grobnoj tišini jasno se čulo škljocanje pušaka kraljevskih vojnika, a odmah zatim i pištolja.- Vidjeli ste, zar ne? - poviče Le Fort, ljut što se našao nezaštićen nasred plaže. - Vidjeli ste

kako su hrabri ovi kraljevski mornari! Naravno, samo na jezičini! Oni vam u svojim uštirkanim ovratnicima samo brbljaju i izazivaju, ali kad se nađu pred pravim čovjekom i kad od riječi treba prijeći na djela, nemaju hrabrosti niti koliko crvičak u kori sira!

-... ti čizmu svetog Benedikta! - opsuje Baillardel. - Huljo jedna, tko jesi da jesi, zdrobit ću te zbog tih riječi!

Zapovjednik obalne straže nije se volio razmetati riječima. Drhtao je od bijesa. Istupio je ponovno pred Le Forta, a škripeće teške čizme duboko su upadale u pijesak. I on izvuče mač i poviče:

- Rasporit ću te od trtice do usta!- Bogami, ipak je progovorio! - poviče Le Fort razdragano. - Među balavurdijom ovo je ipak

čovjek! Priđi, kapetane! K meni! K meni! Bog vas, doista, voli kad vam je na žalu Marie-Galante pružio posebnu čast: da ukrstite mač s najplemenitijim mačem na Otocima! I taj će vas mač gospodine, ubiti!

Stajali su tako, spremni na borbu, ukrštenih mačeva, a mjesečevi zraci odbijali su se od vitkih plavičastih sječiva. No, nalazeći se u sjeni bayahonda, borci su jedino po sijevanju iskrica mogli znati gdje i kako udaraju.

Le Fort se cerekao nešto iz užitka, a nešto i da zaplaši protivnika. Bitka između kraljevskih četa i gusara još nije počela, pa je znao da ga gledaju stotine pari očiju. A divu je takva podrška i trebala. Uživao je očarati gomile svojim riječima, ponašanjem i podvizima.

Obrati se Baillardelu umiljatim i nježnim glasom:- Kakvog li veselja, gospodine, kakve li radosti za mene sresti ljude koji se znaju lijepo

ponašati, koji su uljudni i obdareni svim vrlinama! Kladim se da i latinski znate! Ali se pitam čemu vam sve to, kad ćete ionako uskoro gutati cijeli, kostur moga prasca...! Ne mari što ste pametni čak i previše pametni, kako sam to odmah i opazio, već na prvi pogled! Žao mi je što ću njegovo veličanstvo lišiti tako dostojanstvenog i sjajnog sluge! Kad sam bio drugi časnik kapetana Baracude i kad smo zarobili fregatu Pallas, prilikom abordaža, noge su mi bile sve u krvi, gospodine...

- Kuš, gade! - zaurla Baillardel. - Baracuda je bio morski razbojnik, ali sam uvjeren da za drugoga časnika nije nikada imao takva nitkova...!

- Kukavice - poviče Le Fort - te ću ti riječi sabiti u grlo jednim udarcem - doda i izbaci nogu naprijed, ali Baillardel mirno parira udarcu i nasmije se:

- Nikad nisam sreo čovjeka koji je pripadao Baracudinoj posadi - otpovrne. - Da, poznavao sam jednoga, ali taj je bio sasvim drukčijeg kova od tebe.

- Lažljivče! Ja sam posljednji! Svih sam ih poznavao i svi su danas mrtvi, kao i njihov kapetan. A i ti ćeš za njima poći kad se s tobom počnem igrati piljaka na svoj način! Evo, ovako, Boga ti tvoga!... Na, tisuću te vragova odnijelo!... Da, da, sam te Bog sada zaštitio... Poznavao sam samo jednoga koji je bio sposoban parirati ovakvom udarcu. Bio je to kapetan Montauban! Eh, to je bio junačina!

Na žestoki napad Baillardela, Le Fort uzmakne. Shvatio je da previše brblja i da umalo nije stradao.

Da ga protivnik ne bi potcijenio, smatrao je da se mora dokazati, opravdati.- Koje li sreće po vas - prikane - što sam se zakleo! Ja vas, naime, ne smijem ubiti, jer da vas

ubijem, onda ne biste morali oštriti zube na kostima moje svinje! A ja sam tu predstavu obećao svojim janjićima... Zato ću vam samo zasjeći bedro... Da, da, bedro, i to dva palca iznad čizme. Opetujem, točno dva palca, a stolar će donijeti kutomjer da se uvjerimo jesam li lagao...!

U tom trenutku prasnuše puške i oko njih nastade divlja jurnjava stotine gusara i kraljevih vojnika. Neljudski krici i urlici poletješe k nebu. Začuše se psovke, hici iz pištolja i zveket hladna oružja.

Budući da je bila noć, nije se moglo točno gađati. Kad bi se ispraznile puške, moralo se grabiti nož ili sjekiru. Nekolicina vojnika s La Vierge de Bon Port imala je helebarde, ali su im one bile od male koristi protiv ljudi koji su skakali kao divlje zvijeri, trčeći u svim pravcima, u slikovitom neredu i koje ništa nije moglo uplašiti.

Nezgrapni zbog teške opreme, Baillardelovi vojnici tukli su se po svim pravilima ratne obuke koju su učili u tvrđavi, zbijenog reda, rame uz rame. Gusari su pak bili slobodniji i okretniji u svojim dokoljenicama i platnenim bluzama, pa su poskakivali, gmizali, napadali iznenada sa svih strana, svi najednom i pojedinačno, kako je tko umio i znao, prema starom običaju Obalne braće. Da što više preplaše neprijatelja, neki su lizali jezikom krv sa svojih mačeva.

Tu i tamo čulo se zapomaganje ranjenika. Baillardel i Le Fort su se i dalje tukli, gledajući samo jedan drugoga, grdeći se međusobno, suprotno dostojanstvu pravilne borbe. Nisu štedjeli ni snagu ni udarce, jer su obojica shvatili da su suparnici dostojni jedan drugoga.

Između dvije psovke, Le Fort je hvalio svog neprijatelja. Činjenicu što ga nije već usmrtio, opravdavao je zakletvom da će ga ostaviti u životu. A naročito zato što se još uvijek nije poslužio svojim glasovitim ubodom mača, kojim je poslao ad patres mnoge i mnoge dobre kršćane.

No, štedeći Baillardela, izlagao je sebe smrtnoj opasnosti. U tri navrata zapovjednik obalne straže jurnuo je svojom oštricom tik do njegova trbuha. Proparao mu je rukav od vrha do dna, a jednom ga ubo u mišicu i time mu on prvi prolio krv!

Samo to je i trebalo pa da ga dovede do bjesnila i srdžbe. Počeo je napadati sve snažnije, dobivajući i gubeći teren svakog trenutka. Nadao se da će time izmoriti svog protivnika, ali je ovaj bio njegova kova - okretan, mišićav, čeličnih nogu i zapanjujuće miran. Svaki napadaj gusara nailazio je na spremnu obranu i odgovor.

- Sto mu gromova! - psovao je Le Fort. - Kad me, kapetane, dobro razljutite, onda ću vas nepogrešivo probosti, magarac bio ako to ne bude! Taj ubod naučio sam od kapetana Kilda sa Royale-Couronne i poslao na drugi svijet mnogo lopova koji su se usudili pogledati me krivo. Sjećam se nekoga Lasiera koji je crkao, jer nije mogao probaviti moj mač... Neka me objese...

- I objesit će vas! - poviče Baillardel. - Budite u to sigurni. Možete mi slobodno vjerovati! Da, da, obješen na vješala koja su već spremna u podzemnom hodniku tvrđave, ili pak na križu jarbola, a sve to za pouku narodu...

- Vaša milosti - odvrati gusar podrugljivo - onaj tko je određen za morske pse, ne gine od mača! Tako kaže Baracuda, taj jadni pirat koji je ispustio svoju dušu kroz mačem rasporeni trbuh. A on je znao što govori.

- Čuo sam to negdje - reče Baillardel povlačeći se u jednom trenutku nesigurnosti. - Bogami, razboj- niče, ti dobro recitiraš naučenu lekciju, a sve to da mene zbuniš!

- Svetog li vam Sivonje, gospodine! Reklo bi se da vam se grlo ipak steže! Sve se bojim za kosti svog prasca!

- Budite bez brige! Ovo će sječivo otvoriti vrata vašoj prokletoj duši. Ako se pak to ne dogodi onda će to učiniti konopac u Saint-Pierreu!

- Ja ću i otići tamo, i daj bože da uši njegovih stanovnika budu što kraće! No, bile one duge ili kratke, bit će u svakom slučaju vrlo rijetke kad odem iz njega, časne mi Le Fortove riječi!

Baillardel najednom odskoči kao da mu je pod nogama burence baruta te poviče:- Tako ti Boga! A ja bih se bio zakleo da...Le Fort prasne u smijeh i pojuri za njim visoko uzdignutim mačem:- Hej, kume! Stani! Ne napušta se tako pristojno društvo! Zar vam nisu drage praseće kosti?

Plašite li se za svoja gunđala? Ako se plašite, znajte da oni još ništa nisu vidjeli. Radije počekajte na prasca!

No, Baillardel je stalno uzmicao pred raspaljenim i podrugljivim protivnikom, odlučnim da ga progoni sve do sredine oceana, ako bude potrebno. Kapetan obalne straže ograničio se samo na mlako odbijanje udaraca. Nije više navaljivao, već je neprekidno ponavljao:

- Bogamu, Le Fort!... Le Fort!- Da, da, Le Fort, Le Fort, lično. Veseo kao leptirić, prijatelju, raspoložen da vam prereže

grkljan i izvadi utrobu! - vikao je gusar ponosno ne shvaćajući ovo iznenadno povlačenje protivnika. Ali, kako se ovaj i dalje povlačio, on mu dovikne:

- Priđi, vraže! Zaustavi se! Zar ste se toliko uplašili da ćete radije zaplivati kao patka?!Baillardel je konačno došao k sebi. Snažnim zamahom mača odbije gusarov, vičući:- Nebesa mu, Le Fort, prestanite! Ubit ćete svog najboljeg prijatelja, a ovaj neće biti u stanju

to spriječiti!... Ja sam kapetan Baillardel!Le Fort se najednom zaustavi kao da se okamenio. Osjeti nezadrživu navalu suza u očima.- Baillardel! - promuca. - Baillardel!... Je li moguće?..- Jest! - odvrati ovaj tužno i ogorčeno spusti mač. - Da, to sam ja, na vašu službu!...- Kad pomislim da sam s vama ukrstio mač! - poviče gusar. - Nikad to sebi neću oprostiti,

nikad!- A zar vi mislite, bogamu, da ću ja ikad zaboraviti?Le Fort zabode svoj mač u pijesak i raširi ruke da prijatelja zagrli.- Baillardele, ako ste mi prijatelj kakvog ja želim, molim vas proburazite me svojim mačem!

To jedino zaslužujem, jer ovo neću preživjeti...- Baš ste izabrali trenutak, prijatelju! - reče Baillardel. - Zagrlimo se brzo i potrudimo se da

ovo klanje što prije prestane.I on pokaže na ljude koji su se oko njih borili. Padoše jedan drugome u zagrljaj, a zatim,

nakon kratkog i snažnog stiska, pojuriše prema borcima:- Prestanite, bogamu! Prestanite, jaganjci moji! - vikao je Le Fort. - Ovo je bila zabluda! Ovo

su naši prijatelji!- Prekinite vatru! - urlao je i Baillardel. - Onaj koji nastavi, imat će sa mnom posla! Dosta!

Prestanite! Bit će i jela i pića!- Tako mi Boga, ipak je tako! - ustvrdi Le Fort prilazeći svom starom ortaku. - Što mogu kad

imam samo jednu časnu riječ?! Baillardele, morat ćete pojesti kosti mog prasca!

7.

LE FORT I BAILLARDEL NE MOGU SE SL0ŽITI

Na Cayes de Fer svanuo je, kao uvijek u tropima, divan i sunčan dan, koji ne zna za zapadnjačku zoru. More se prelijevalo zelenkasto-smaragdnom bojom, mjestimično tako duboko prozirnom da se vidjelo koraljno dno.

Na pučini, spuštenih jedara i nepomično usidrena, stajala je La Vierge de Bon Port sa svojih sto momaka, koji su se iznenađeno i zabrinuto pitali što se to dogodilo da jedna tako lijepo započeta bitka, kojoj su izdaleka prisustvovali, tako naglo bude prekinuta. Vidjeli su kako se dvije posade bratime i kako se previjaju ranjenici i odlaže oružje. La Tres Sainte Trinite još uvijek je izgledala kao mrtva lađa. Njen ogromni kostur, načičkan topovima, čija su crna ždrijela zjapila s obje strane mosta, bio je obasjan suncem po lijevom boku.

S otoka je hitro doplovio čamac po oca Fauvela da trojici umirućih podijeli posljednju pomast, kao jedinu nagradu za ovo izmirenje neprijatelja.

Zatim je vrli redovnik pomagao, zajedno s kraljevskim mornarima i gusarima, brojnim ranjenicima. Tokom noći nastojali su ublažiti bolove onih koji su ranjeni metkom, sjekirom ili sabljom.

Premda je po prirodi bio vrlo znatiželjan, otac Fauvel nije postavljao nikakva pitanja. Nije ni trebalo biti velik psiholog pa po zbunjenim i tužnim licima dvaju kapetana odmah pogoditi da im je žao što su se našli u položaju u koji su pukim slučajem upali. Fratar je odmah prepoznao Baillardela prema kojem je osjećao simpatiju, iako je nije pokazivao. Rezultat borbe bio je trojica mrtvih i dvanaestak ranjenih - žalosna posljedica glupe pustolovine.

Takve prekaljene borce nije se dojmio pogled na krv niti zjapeće rane. Vidjeli su oni i gorih stvari za vrijeme provedeno u koloniji. Ni Le Fort, ni Baillardel, ni fratar nisu zaboravili ono klanje u tvrđavi Saint-Pierre. No, tragična prilika u koju su upali, obojicu je utukla i uvjerila da je nebo protiv njih.

Ranjenici su bili previjeni, a mrtve su uvili u prednje jedro, razrezano na tri dijela, i s fregate ih spustili u more.

Baillardel se opružio iznuren, na fini i vreli pijesak, a glavu zario među dlanove. Le Fort mu se polako približi. Skinuo je svoj široki šešir i razgolio ponovno svoje dlakave grudi. Sjeo je do zapovjednika obalne straže i rekao:

- Nema sumnje, prijatelju, da je došao trenutak da se vratimo svak na svoj posjed. Vi imate svoje, a ja opet svoje ranjenike...

- Svi mrtvi su moji ljudi, na žalost - tužno će Baillardel. - Možete slobodno reći, kapetane, da imate prokletu bandu razbojnika!

- Hm, hm! Žao mi vas je! - prizna Le Fort ozbiljnim glasom. - Ova topla zemlja nije dobra za ranjenike i mislim da bi bilo bolje prebaciti ih na brodove...

- To sam već zapovjedio... Čamac će ih odvesti na Vierge de Bon Port. Samo vidim da sam izgubio dva puta više ljudi nego vi...

Le Fort je šutio, i zapovjednik obalne straže nastavi:- Pitam se da li su svi gusari ovakovi demoni. Sav uzdrhtim kad se sjetim što se, možda,

dogodilo u Anse a Galets. Tamo sam ostavio Chamceneya sučelice jednom razbojnku kao što ste i vi. Što se dogodilo s Taureauom?

Gusar se malo nakašlje, pa će tobože nemarno:- Mi smo doista čuli sinoć jaku pucnjavu iz onog pravca. Zato smo i bili oprezni. Poslao sam

tamo jednog mornara koji trči brže od vjetra, i taj čovo, po imenu Franc-Funin, vratio se i javio da se jedan brod nagnuo na desni bok. To sigurno nije bila fregata Prince Henri IV, budući da taj Franc-Funin poznaje sve oblike brodova sa Saint-Christophea, pa bi sigurno prepoznao i Prince Henri IV kao što prepoznaje i moju stražnjicu u hlačama. Ne bih vas želio ražalostiti,

prijatelju, ali bih vam ipak preporučio da se pomolite za duše onih sa Sainte-Laurenta, ako za to nađete slobodna vremena.

- Ah - uzvikne Baillardel očajno - svemu ovomu je kriv major Merry Rools, vrag ga odnio!- Ja sam tog tipa uvijek smatrao ambicioznim nitkovom - složi se Le Fort mimo i odlučno. -

Ipak, nikad ne bih pomislio da na Martiniqueu ima toliku vlast da bi mogao narediti ovakvu jednu ekspediciju kao što je vaša.

- Eh, moj druže, da je general du Parquet živ, ne bi se dogodilo ništa slična ovomu...- De, de! - poviče gusar. - Što vi tu svega lupetate? Nećete, valjda, reći da je general...- Umro je, prijatelju, umro, kao što vam kažem. Umro i to hrabro, kao pravi vojnik, kao što je

i živio sve do posljednjeg trenutka svoga života.Le Fort prstima pročešlja svoju dugu bradu, što je uvijek radio kad je bio zabrinut.Navrle su mu uspomene: vidio je sebe na Macareni kako se, zajedno sa Baillardelom bori

protiv mladog guvernera du Parqueta. Sjetio se kako je ovaj pao u ropstvo i kako je on učinio sve da ga ponovo oslobodi; kako je oteo de Thoisyja...

Najednom se raznježio. Nastojeći zatomiti svoju ganutost, duboko potresenim glasom upita:- Ali, zaboga, zar je general doista umro? Tko ga je naslijedio? Nije, valjda, Merry Rools...- Ne, nije, ali isto kao da i jest! Vrhovni savjet postavio je Mariju du Parquet za nasljednika

pokojnog muža do zrelosti njena sina Jacquesa d'Esnambuca...Gusar je nešto prstima brojio, a onda utvrdio:- Da, dečku je tek dvanaest godina, ako se ne varam...- Točno jedanaest. Do punoljetnosti ima još dugo i još će mnogo vode proteći rijekom Peres.- Ali mi onda objasnite - nestrpljivo će Le Fort - što se u to miješa Merry Rools?- Merry Rools i guvernerica - rastumači mu s ogorčenjem zapovjednik obalne straže -

postali su najbolji prijatelji!Le Fort snažno lupi šakom o dlan svoje ruke:- To je nemoguće! - uzvikne. - Prijatelju, vi mi se rugate! To nije moguće! Ja sam tu damu

dovoljno upozorio da se čuva tog licemjernog čovjeka...- Ali je ipak sve istina ono što vam tvrdim! Čim je generalica preuzela vlast, Rools je odmah

poduzeo oštru i neodloživu akciju protiv gusara, koji su, kao vi, napustili Saint-Christophe i pobjegli na Marie-Galante, jer oni, tobože, prijete sigurnosti Martiniquea...

- Tako mu trbuha svetog Queneta! Tko to, kažete, prijeti sigurnosti Martiniquea?- Tako misli gospođa generalica, posebno Merry Rools i većina kolonista na otoku. Kad mi je

major povjerio ovaj odvratan zadatak uvjeravao me kako se vi ne nalazite u ovim predjelima, boga mu, jer je znao da smo prijatelji. Ipak mi je dao na znanje, ako se slučajno nađemo licem u lice, da ja moram, po naredbi kralja, postupati s vama kao sa svakim drugim razbojnikom! Govoreći pravo, mora se priznati da su se vaši drugovi sa Saint-Christophea, u ono vrijeme, malo prenaglili: napali su više mjesta na južnoj obali Martiniquea, krali, pljačkali i čak silovali žene...

- Vi brkate pirate s gusarima - primijeti Le Fort.- Ja imam dozvolu za plovidbu, koju je lično potpisao vitez de Poincy i plaćam kralju

desetinu od svakog s uspjehom završenog pothvata.- Uza sve to postoji kraljevo naređenje da se unište svi gusari. Ja sam uvjeren da u

Francuskoj ne znaju što se događa u ovom dijelu svijeta. Uzalud sam nastojao urazumjeti i generalicu i majora, uvjeravajući ih kako bez gusara neće biti ni snabdijevanja Martiniquea, da će nas napasti engleski pirati i zarobiti sve brodove sa živežnim namirnicama, jer ih neće imati tko otjerati, da će to učiniti i Španjolci, jer će Martinique postati plijen onoga koji prije dođe...

- I generalica to ne uviđa?...- Ni generalica ni major! Recite luđaku da je lud, on vam neće vjerovati. Stara je istina kad

Bog želi nekoga uništiti da mu najprije oduzme pamet... Uvjeravam vas, prijatelju, da će

gospođa du Parquet imati okapanja s majorom i nek me vrag odnese ako ona dugo sačuva vlast! Rools će je potpuno ozloglasiti... Svi oni, koji je danas nagovaraju da se bori protiv gusara, prvi će je zbog toga optužiti kad zavlada glad... Svi će onda shvatiti ono što mi danas vidimo. Govorio sam o tom s La Garenneom. Mi dvojica smo jedini na otoku bili tog mišljenja!

Le Fort se udari tako jako šakom u grudi da je sve odzvonilo. Ustao je i nekoliko puta obišao oko zapovjednika obalne straže. Sunce je zalazilo i sjene se izdužile. Čvrsti i snažni mišići igrali su pod kožom Le Fortovih leđa.

- Sto im bogova! - uzvikne Le Fort! - Brzo će oni shvatiti što su napravili. Kažem vam, Baillardele, uskoro će oni razumjeti kuda sve to vodi! Ni mjesec dana neće proći. Da, da, ni mjesec dana gladi, pa ću poći u Saint-Pierre da vidim kako pauk plete svoju mrežu oko zubi tih glupana! A kad im mahovina naraste u grlu i oko vilica zbog gladi i posta, tada će, prijatelju moj, konačno shvatiti.

- Na žalost, tada će biti sve prekasno! - uzdahne Baillardel.- Prekasno, prekasno! - počeo je Le Fort vikati.- Nipošto! Znate li vi, prijatelju, da ću se grdno osvetiti majoru zbog ovog njegova nedjela?

Otići ću u Saint-Pierre i uperiti u njegov nos sve svoje topove! Taj će Merry Rools zaplesati tada kao što su plesali i Karibi. Stotinu mu gromova! Da me je vitez de Poincy htio poslušati, bio bih ja to odmah učinio. Samo da pripremim svoj brod pa ću potprašiti guzicu tom majoru, da vidim da li zna plesati kalendu tako dobro kao ove moje crnkinje.

- Zaboravljate - primijeti Baillardel - da je generalica službeno potvrdila i odobrila naredbu Merry Roolsa. U stvari, ona se morala obavezati Vrhovnom savjetu da će odmah poduzeti ovu ekspediciju. Pod tim je uvjetom preuzela nasljedstvo svoga muža...

Le Fort energično protrlja svoju bradu. Sve ovo što je čuo izazvalo je buru u njegovoj duši. Osjećao se izgubljen. Daleko ga je više kosnula smrt du Parqueta, nego kraljeva odluka protiv gusara. Mislio je i na Mariju, ženu koju je svim srcem pomagao, koju je obožavao, volio, podržavao, spašavao. Vjerovao je u nju toliko da je bio spreman i svoj život dati za nju. Zbog nje je i branio Martinique od Kariba i Engleza. Dovoljna je bila samo jedna njena riječ pa da se za nju i u vatru baci. Da joj ugodi on bi za nju bio i čuda činio...

Prišao je opet zapovjedniku obalne straže i sjeo do njega.- Avaj! - tužno će Baillardel. - Ni to nije još sve što vam imam reći!Gusar ga pogleda krajičkom oka i namršti se.- Prijatelju, a ja sam mislio da je i ovo previše! A što ima još?Ali mu onda nešto padne na pamet i rukom dade znak kapetanu da ne govori. Pozove Casse-

Ecouta i naredi:- Uzmi čamac i otiđi na brod. Donesi bačvu ruma i bačvu malage za naše momke i vojnike.

Dobro su se tukli i imaju pravo na piće. Tako mi Boga, moje je staro srce toliko potreseno, da neću izdržati još jedan udarac bez pomoći velikog pehara ruma!

Casse-Ecoute ode, a Le Fort se okrene Baillardelu i upita ga očima. Ovaj polako proguta pljuvačku:

- Sjećate li se jednog Škota po imenu Reginalda de Maubraya? - upita.- Tako ti Boga, pa to je onaj izdajnik, ona mrcina kojim sam uvijek želio okititi križ na

jarbolu svoje La Tres Sainte Trinite!- Da, da! Taj Maubray se vratio u Gorski dvorac. Došao je istog dana kad je umro general, te

se usidrio u toj kući iz koje više i ne izlazi. Da, bio je vrlo diskretan na dan pogreba i za vrijeme zasijedanja Vrhovnog savjeta. Ukratko, on je tu živ i zdrav i kuje tko zna kakve planove... Od takvog se tipa čovjek svemu može nadati i generalica će se jednog dana u to uvjeriti.

- Tako ti Boga! Ali ja sam generalicu već upozoravao na tog dvoličnog špijuna! Rekao sam joj da je on izdajnik kojega plaća Cromwell, da je eskadri majora Penna predao obrambene planove tvrđave Saint-Pierre i Gorskog dvorca.

Baillardel rezignirano sliježe ramenima i reče:

- Mi smo, međutim, tu gdje smo, i naše brbljanje ne može tu ništa izmijeniti. S jedne se strane nalazi Merry Rools, beskrajno ambiciozan čovjek koji neće prezati ni pred čim da zasjedne na njeno mjesto, a s druge strane Maubray, koji sigurno nije zaboravio svoj poraz i neće mirovati dok otok ne preda Englezima!

- Da li se Rools i Maubray slažu i druguju?- Ne vjerujem - iskreno će Baillardel. - Interesi su im isuviše oprečni. Kažu, osim toga, da

Rools mrzi Maubraya, jer je nekoć od generala kupio otok Grenadu za grofa de Cerillaca, svog prijatelja, a taj je otok želio Rools imati za sebe.

Le Fort se zlobno iskesi:- Ako sam dobro razumio, onda ta dostojna i uzvišena dama, koja je sada guvernerica

jednog velikog otoka, živi, a da to i ne zna, usred gnijezda otrovnica...- Baš tako! Ali na kraju krajeva generalov sin izgubit će sve!...- Sjećam se tog djeteta - reče gusar nježnim ali i prijetećim glasom. - Bilo je to milo dijete. Ne

znam da li će biti kao i otac, ali da se odužim njegovoj sjeni, prisilit ću sve te hulje oko generalice da se ne pačaju u maloga Jacquesa, jer, tako mi vjere, mogu se lako opeći. Sa svojih dvije stotine ljudi i 64 topa sposoban sam cijeli otok dignuti u zrak mnogo bolje i potpunije nego vulkan na brdu Pelee!

- Baš šteta - podrugljivo će Baillardel - da to niste učinili par dana ranije pa ne bismo došli u ovakovu situaciju.

Casse-Ecoute je zastrugao čamcem o pijesak, a gusari potrčaše da mu pomognu izvući burad. Sa svih strana odjeknuše veseli povici, koji su bili znak da su ne samo zaboravili na mrtve i ranjene, nego da ih ne more brige kao njihove kapetane.

Casse-Ecoute donese dvojici ljudi dva velika pehara u kojima je plivala kriška limuna. Le Fort uze svoj pehar i, prije nego je počeo piti, dugo je sisao limun, a onda ga pojeo.

Bio je vrlo neraspoložen i život mu se činio odvratnim, iako je po svojoj prirodi bio optimist i u najtežim trenucima. No, sad je imao dojam da je sve ono što je učinio za generalicu i za otok, nepopravljivo uništila banda gramzivaca koja je samo čekala povoljan trenutak.

Baillardel je odjednom iskapio pola vrča. To je učinio i Le Fort, pa pucnuvši zadovoljno jezikom o nepce, reče:

- Nadam se, prijatelju, da nećete pustiti da se vrše toliki zločini stojeći skrštenih ruku...- Dragi Bože, što da radimo? - tužno uzvikne Baillardel. - Uzalud nam spašavati ljude ako oni

to neće. što god radite za njihovo dobro, oni vam uzvraćaju nezahvalnošću. Navest ću vam primjer Vermorela, kojega sigurno poznajete. To je onaj kolonist koji je mrcvario svoju ženu, jer ga je varala s drugim nekim kolonistom sa Morne Fumeea. Mislim da se zvao Simon. Jednog dana Vermorelova žena nagovori Simona da umori njena muža. Kad je Simon to učinio, njegova ljubavnica ga nije htjela više očima vidjeti i toliko ga je zamrzila, da ga je sama prijavila sucu Fornieru! Eto, vidite! Kad bih htio i mogao učiniti štogod da oslobodim guvernericu du Parquet njena Škota i majora, tako mi Boga, bojim se da mi to nikad ne bi oprostila!

- Onda ću to učiniti ja! - reče polako Le Fort.Baillardel ga iznenađeno pogleda.- A što to mislite učiniti? - upita ga.- Ne znam još, druže. Pustite me da popijem ovaj rum, sigurno ću na dnu pehara naći

rješenje!- Hm, hm! - nastavi Baillardel vragoljasto ga pogledavši. - Ako mislite da možete napasti

Saint-Pierre topovima, varate se! Najprije to bi bilo razbojničko djelo, koje bi vas sigurno odvelo na vješala, mnogo sigurnije nego da sada padnete u ruke Merry Roolsa... A onda...

- Onda? - upita Le Fort videći da mu drug oklijeva.- A onda - izgovori s mukom Baillardel - ja vam to ne bih dozvolio...

- Ah, tako? Želio bih znati kako biste me u tom mogli spriječiti, gospon kapetane?! Doista bih to želio znati...

- Ne bih vam dozvolio zbog jednog jedinog razloga, a taj je da ste vi moj zarobljenik! - izjavi zapovjednik obalne straže.

- Vaš zarobljenik, kažete? - upita on uznosito.- Da - odvrati Baillardel. - Imam kraljev nalog da uhapsim, milom ili silom, uz što manje

žrtava, svakog gusara kojeg nađem na Marie-Galante ili u njenim vodama. A to se odnosi i na vas, prijatelju. Vrlo mi je žao, ali ja vas moram smatrati svojim zarobljenikom, inače sam izdajnik njegovog veličanstva!

Le Fort se ugrize za usnu i zagonetno se osmjehne.- Plave vam krvi, prijatelju Baillardele! - poviče.- Ipak vaše riječi zvuče bolje od raspuklog bubnja, jer vas čovjek bar razumije! Na žalost,

dok ste vi govorili, ja sam u sebi razmišljao: »Da vidimo malo, Le Forte« rekoh sebi. »Ti si zarobio ovog hrabrog kapetana Baillardela i njegove vojnike. Kako ćeš s njima postupati? Hoćeš li kao Španjolci objesiti ih o križni jarbol, ili kao Englezi baciti ih u more za hranu psima?!« I, eto, nisam se mogao odlučiti...

- Učinili biste krivo, Le Forte, da, krivo, jer krivo i postavljate problem... Bogamu, vi niste došli ovako s kraljevim zadatkom, a mene je njegovo veličanstvo zadužilo...

- Bla, bla, bla! - prekine ga Le Fort, - Sve je to obično brbljanje! Ja vam kažem da ste vi moj zarobljenik, vi i vaši mornari, i da nećete napustiti ovaj otok bez moje dozvole!

- Mislim, druže - nastavi Baillardel zažarena lica - da ste vi u zabludi! Pogledajte malo svoj brod. Na njemu nema nikoga. Nekoliko hitaca iz topa moje La Vierge de Bon Port i on je na dnu sve do jarbola! Ne zaboravite da su moji topnici svi na svom mjestu.

- Varate se, kapetane obalne straže! - izjavi mirno Yves Le Fort. - Niste opazili da vlada oseka i da se vaša La Vierge de Bon Port nagnula na lijevi bok jer se nasukala na pješčani sprud. Kako ćete onda u tom položaju pucati iz topova i kako ćete se uopće izvući iz tog položaja bez pomoći moje La Tres Sainte Trinite? Zar ne znate da su ovi sprudovi od pijeska i mulja i da se sve ono što se u njih zarije, ne može osloboditi bez tuđe pomoći?

- Ne smeta, druže. Bog će nam pomoći! On će razmrsiti ono što je zapleo... A dok se to ne dogodi, zamolit ću vas da mi predate svoj mač!

- Bogami, to bi zaista bilo zanimljivo vidjeti! - odvrati gusar. - Vi to tako ljubazno tražite! Vi, osim toga, znate da ste jedini čovjek kojem bih dozvolio da takne moj mač!

- Čujte me, kapetane. Nema smisla da se i dalje ovako natežemo. Dozvolite mi najprije da vam razjasnim situaciju. Kao što sam vam već napomenuo, ja moram obaviti jednu svetu dužnost... svetu, jer ona je volja kralja, ili bolje reći, kraljevske vlasti, što je, u stvari, isto. Ne mogu postati izdajnik. Ja vas moram, zajedno s vašim mornarima, povesti u Saint-Pierre. Kad vas iskrcam tamo, moj zadatak će biti završen i ja neću imati više nikakva razloga da vam budem neprijatelj. I onda, tako mi Baillardelove vjere, učinit ću sve da vam budem od koristi... Ali do tog trenutka dozvolite mi da ostanem vjeran zakletvi njegovu veličanstvu.

- Ja mislim, kapetane - reče Le Fort - da sam i ja vezan zakletvom. Zakleo sam se, naime, da ću vas prisiliti da progutate kosti svinje koju smo jučer pojeli. Na moju veliku žalost, morat ćete to izvršiti!

Baillardel se već spremao žestoko odgovoriti, sav crven u licu, kad se najednom začuše takvi urlici i uzvici, da su obojica istog trenutka skočili na noge, uvjereni da se na logor sručila banda karipskih divljaka...

8.

LE FORT I BAILLARDEL POSTIŽU SPORAZUM

Tamo gdje se uzdizao brijeg, ispred šumice bayahonda i mankanilija, ugledaše skupinu od dvadesetak mornara i gusara kako se bjesomučno mlate. Ubrzo bi se crvene i plave uniforme i lijepo olaštene čizme pretvorile u dronjke kao i gusarske bluze i hlače, da se nisu oba zapovjednika navalila na zavađene protivnike prijetnjama i šakama.

Ne vodeći računa da li je njegov ili Le Fortov vojnik, Baillardel zgrabi za vrat prvog na kojeg je naišao i baci ga na pijesak. Gusar je pak, čupao jednog od drugog, kao zrna sa grozda. Borci su imali okrvavljena lica i bili zajapureni bijesom razdraženih zvijeri.

Da uspostave mir, kapetani su se morali poslužiti mačevima kao sa šibama.Kasnije su doznali da je svemu bio kriv Franc-Funin, koji je bezazleno izjavio da je za

francusku vojsku šteta što joj vojnici nisu tako hrabri kao gusari. To je potkrijepio činjenicom o broju mrtvih i ranjenih. Na to je jedan od Baillardelovih mornara, koji se našao blizu Casse-Ecouta iznenada zgrabio gusara oko struka i bacio ga na zemlju. Nastala je opća tuča, ali, srećom, nije nitko upotrijebio oružje. Bilo je samo nekoliko zgnječenih nosova, oderanih ušiju i izgubljenih pozlaćenih dugmeta, koja su tražili po pijesku i koraljima jer je ta dugmad bila najljepši ukras njihovih potrganih haljetaka.

Kad su se umirili, Le Fort reče:- Casse-Ecoute, dajder ovim svinjama po čašu pića i da više ne bude nereda! Sreća za vas da

nema mnogo baruta!Tada se okrene prema svojim ljudima, koji su ga pogledavali stanovitim nemirom, odlučni

da se sa kraljevcima više ne druže, pa reče:- Za kaznu, jaganjci moji, danas neće biti predstave! Da, baš tako kako sam rekao!Trenutak počeka, a onda svojim hladnim, blistavo-čeličnim pogledom prošeta po svoj

momčadi, kao da im želi staviti do znanja koji su veličanstveni prizor zbog svog ponašanja izgubili. Zatim se okrene Baillardelu, koji je i sam oštro grdio svoje mornare. Oni su još uvijek prijetili šakama gusarima, sipajući na njih najpogrdnije kletve.

- Mir! - poviče Le Fort. - Mir!Čim se uvjerio da ga svi mogu čuti, reče:- Jaganjci moji, kunem vam se da ćete biti kažnjeni. Evo - reče pokazujući na Baillardela -

evo jednog hrabrog kapetana, koji u znak našeg starog prijateljstva, nije htio dozvoliti da budem vjerolomac, pa je bio spreman pred svima vama progutati kosti našeg prasca, kako sam se i bio zakleo. To još nitko od vas nije doživio, a ako tvrdi protivno, onda laže. E, pa dobro, onda! Ja oslobađam ovog vrijednog kapetana nemilog obroka! Znači, nećete imati priliku vidjeti kraljevskog oficira kako guta svinjski kostur, eto! A sada, prekinite s kavgom, ili ću vam lomiti bubrege jednom po jednom!

Ovi ljudi, koji se nisu bojali ni boga ni vraga, u tili čas raspršili su se kao jato vrabaca.Le Fort učini nekoliko koraka žalom, čekajući da i Baillardel završi sa svojom grupom. To ne

potraje dugo. Kad je zapovjednik obalne straže prišao, gusar mu dobaci:- Onda, gospodine, da li još uvijek namjeravate povesti mene i moje ljude u Saint-Pierre?Baillardel se namršti i ne odgovori ništa.- Ako namjeravate - uporno će Le Fort - ništa jednostavnijega: dovoljno je reći samo jednu

riječ mojim jaganjcima. Kao što ste se maloprije uvjerili, siguran sam da bi se bacili na vas kao psi na gomilu kobasica i da bi od vaših vojnika napravili finu paštetu... Razmislite!

- Prijatelju - izusti Baillardel drhtavim glasom - vi ste pred svima govorili o svojoj glupoj zakletvi da ću progutati svinjske kosti. Pitam vas čemu je to sve bilo potrebno? Ja sam spreman zaboraviti takvu uvredu, budući da je ta vaša luda ideja sretno okončana, ali, do vraga...

- Trenutak samo - prekine ga Le Fort. - Ako vam je doista stalo do takva ručka, smatrajte da nisam ništa rekao! Mislio sam - tučnjavu između svojih i vaših ljudi iskoristiti na taj način da vas oslobodim neprijatne dužnosti koju ste zaslužili...

- Čujte me, Le Forte - poviče Baillardel na rubu strpljenja. - Ako ne prestanete s tim, pomislit ću da su vam sunce, rum, zlato i žene potpuno pomutili mozak.. Molim vas, dajte mi da dođem do riječi, čini mi se da vi još ne shvaćate situaciju...

- Slušam vas! - izjavi gusar, napravivši važno lice.- Onda se malo strpite, jer za to treba vremena. Rekao sam vam već da ste vi moj

zarobljenik. To je za vas idealna prilika. Opetujem, idealna i ne kolutajte tako očima kao jarac na samrti! Točno sam rekao da je to za vas idealna prilika, obzirom na ono što spremate... da očistite fukaru koja oblijeće oko gospođe generalice. Vodim vas, dakle u Saint-Pierre, gdje će vas uhapsiti. Da li pratite moje izlaganje?

- Nastavite, nastavite samo! - reče Le Fort. - Vi pričate bolje od oca Fauvela, no on je barem od neprocjenjive koristi...

- Ja vas, dakle, vodim u Saint-Pierre i predajem majoru Roolsu. Ne krijem da se nalazite u vrlo opasnom položaju s obzirom na to da je Roolsu nadasve stalo da povješa sve gusare koji mu dođu pod ruku.. I kako ne vjerujem da ste mu naročito simpatični, očito je da vam ne gine konopac koji već visi na tvrđavskim vješalima... Ali moj će zadatak time biti završen i onda ću se ja umiješati, razumije se na vašoj strani... shvaćate li me bar malo? Vi znate kako smo radili kad je trebalo oteti de Thoisyja? Sjećate li se kako smo u- hapsili poručnika Le Pierrierea i samog Merry Roolsa?

Učinit ću to opet. Dajem vam riječ da nećete ostati u zatvoru više od dvadeset i četiri sata. No, tada ćete biti na otoku i postupit ćete kako budete najbolje znali s tim da ću vam se ja naći pri ruci. Oslobodit ćemo generalicu svih nitkova i izdajica, pa će i Rools i onaj njen Škot omastiti konopac. Zar vam se ovaj plan ne sviđa?

- Ne sviđa! - reče Le Fort oštro i odlučno. - U tom planu ima isuviše obaveza koje mi se nimalo ne sviđaju. Ako mi dadete samo par minuta vremena ja ću vam ih nabrojiti. Najprije želim otići u Saint-Pierre svojim brodom La Tres Sainte Trinite, sa svojim drugim časnikom gospodinom Cherprayom i svojim ispovjednikom ocem Fauvelom. Prvi je mršav kao lovački pas, a drugi je dosadan kao usidjelica, ali obojica su izuzetnih sposobnosti. Cherpray ima vid kojemu ništa ne može umaknuti, a moj fratar je nadasve zabavan! Odlučio sam, osim toga, ako umrem prije njega, da mi on dade svoj posljednji blagoslov. Drugo, nije mi ugodno doći u Saint-Pierre i vidjeti vješala spremna za mene. Osim toga, nitko mi ne može jamčiti da ćete vi uskočiti u igru u pravi trenutak i izvući me iz kandži one majorske sovuljage. Konačno, prijatelju, ja vam ne volim tamnicu i pitam se zašto bih dobrovoljno otišao u zatvor tog prokletog Saint-Pierrea, makar i za cigla dvadeset i četiri sata, kad mi je mnogo jednostavnije svojim brodom i sa svojim jaganjcima zauzeti grad?!

Baillardel uzdahne duboko razočaran.- Ne, ne - nastavi Le Fort - ne igrajte se sada razmažene markize, jer me tim nećete nipošto

raznježiti. Odlučio sam, jednom za svagda, otići u Saint-Pierre kad budem smatrao potrebnim i sa posadom koju ću za tu priliku sam odabrati. Imam 40 željeznih topova i 20 librica baruta na 33 metka, zatim imam 20 bakrenih topova koji pogađaju svaku točku na šest stotina koraka i 4 kamena topa. Nitko bolje od Casse-Ecouta ne pravi željene naboje i ne puni karteče, a možete stotinu puta obaći svijet i nećete pronaći fratra koji bolje od moga izrađuje tuljke za čahure i pali stijenjak za topove. Vi to sada znate, ali Merry Rools može to doznati sutra ako mi se svidi. Napokon, dragi prijatelju, zamislite kako bi taj bijedni major razdrečio oči kad bih ja vas doveo kao zarobljenika u njegovu tvrđavu! !

- U ime našeg prijateljstva - poviče Baillardel - molim vas, Le Forte, da budete barem jedan sat ozbiljni, da se možemo konačno dogovoriti što nam je činiti!

- Vi mislite da se ja šalim? Zar, doista, mislite da je meni do šale kad mi govorite o tamnici, vješa- lima i Merry Roolsu?

Ljutit, obalni zapovjednik zapuši uši i napravi kretnju da će ustati.- Čekajte trenutak, kapetane! - reče gusar nadasve srdačnim glasom. - U meni je sazreo

drugi plan i želim čuti vaše mišljenje o njemu.Baillardel se vrati na svoje mjesto i znatiželjno i začuđeno pogleda svog starog prijatelja. Za

trenutak mu se lice ozari živom nadom, ali mu ubrzo sumnje ponovno zaokupiše srce pa reče:- Upozoravam vas, prijatelju, ako iz vaših usta budu još izlazile kojekakve budalaštine, neću

vas dugo slušati...- Samo me slušajte pa ćete vidjeti...- Dobro, slušam vas.Le Fort malo počeka da sredi misli. Iz džepa izvuče lulicu i mirno je napuni duhanom. Nakon

toga dozove Franc-Funina i zatraži komad upaljenog fitilja da pripali, a zatim se nakašlje, ispljune i opruži svoju nožurinu u pijesak. Zapovjednik obalne straže pustio ga je na miru ne pogađajući njegovih misli, ali je Le Fort očito imao neki plan u glavi i spremao se da ga što jasnije izrazi.

Zatim je gusar počeo:- Ako se dobro sjećam, rekli ste mi da su major Merry Rools, generalica i većina kolonista

Martiniquea odlučili uništiti gusare ili barem onemogućiti njihove operacije u području Marie-Galante?

- Tako je - potvrdi Baillardel. - I još više: to su odlučili u potpunom skladu s naredbom njegova veličanstva, koje želi svakog morskog razbojnika privesti u najbližu luku da mu se sudi i da ga se objesi! Ne zaboravite to!

- U redu! A ja vam kažem da su ove dične osobe, major i Marija du Parquet, krivo protumačile zapovijed njegova veličanstva. Dabome! Kako to da najodgovomija osoba u ovoj stvari, mislim na viteza de Poincyja, koji je jedini ovlašten potpisivati u ime kralja, nije uopće obaviješten o takovoj odluci krune? Gospodin Merry Rools je namjerno i svojevoljno učinio pogrešku... on je u svom interesu i namjerno poistovjetio pirate i gusare, gusare i morske pljačkaše!

- To mi nije poznato - prizna kapetan obalne straže. - Ja sam dobio naređenje i ja ga moram izvršiti.

- Vi doista niste znatiželjni, prijatelju!- A čemu ta znatiželja? Smijem li ja ne poslušati bilo koje naređenje, pošto sam se zakleo na

vjernost svojim starješinama?- Naravno da ne smijete, i eto ranjive strane svih vojnika. Vidite, kad bih sutra svojim

jaganjcima dao neko smiješno naređenje, nitko ga ne bi izvršio. Kod nas je svatko slobodan raditi po svom nahođenju, samo ako ne udi drugome. No, ne radi se o tom. Dok ste vi tako blagoglagoljivo govorili, ja sam se pitao što bi pomislio vitez de Poincy kad bi doznao što je kralj odlučio protiv gusara. Pitam se što će on poduzeti protiv Merry Roolsa kad dozna što ovaj samovoljno radi.

- Merry Rools je u svojoj tvrđavi, baš ga briga kakve se misli Longuevilliersu de Poincyju vrte po glavi...

- Doista - dobaci veselo Le Fort.- Tako je to! - potvrdi Baillardel. - Ne pravite se da vjerujete kako će vitez poslati eskadru u

Saint- -Pierre radi odmazde. Martinique je francuski, hvala Bogu, kao što je i Saint-Christophe. Napasti ih, bio bi to znak vrlo opasne pobune de Poincyja.

Le Fort se posprdno nakesi, pa onda otpovrne prijatelju:- Zar ste, druže, zaboravili kako se de Poincy ponašao prema guverneru de Thoisyju? Iako je

ovoga njegovo veličanstvo imenovalo za generalnog guvernera otočja Saint-Christophe, vitez se ipak nije ustručavao poslati eskadru koja je dovela novog guvernera... Kralj, ili bolje reći

kardinal, nije bio zadovoljan, ali se de Poincyju do danas nije ništa neugodna dogodilo. Naprotiv...

- Može se napasti jedna osoba kao što je bio taj de Thoisy, naravno - dopusti Baillardel - ali ne i jedan grad, i to grad na francuskom otoku.

- Slažem se s vama. Ipak bih vam htio postaviti jedno pitanje: vjerujete li vi da je u našoj zemlji taj Merry Rools najviša vlast? Zar vlast francuskog kralja nije viša od vlasti generalnog guvernera Otočja gospodina de Poincyja? Jest, naravno. E, pa onda mi naš dobri kralj Luj neće odsjeći glavu ako ima zdrave oči. Sigurno da on nije najprije dao ovlaštenje vitezu, a onda naredio majoru Martiniquea da mu ga ukine...

- Naravno - potvrdi Baillardel.- Ako je to tako, onda nije najhitnije poći u Saint-Pierre kao što to vi mislite, Baillardele,

nego treba obavijestiti viteza o onom što se događa. Oh, vi ne poznate viteza, gospodine! Vidjet ćete kako će izletjeti iz svojih čizama, kad dozna za te stvari... Vidjet ćete kako će ga Lavernade raspaliti! Sto mu bogova, Merry Rools će imate vraške muke da se održi u sedlu!

Budući da je Baillardel šutke slušao i razmišljao, Le Fort nastavi:- Zasada jedino de Poincy može donositi odluke i jedini shvatiti što se krije pod tom

Roolsovom zavrzlamom. Ne zaboravite da on ima vlast nad cijelim Antilama!- Vi, znači, želite otići prije na Saint-Christophe pa onda u Saint-Pierre? - upita ga Baillardel.- Da - potvrdi gusar odlučno. - Netom pustim na slobodu vas i vaše ljude, kapetane, dignut

ću sidro i otići u Basse-Terre.Baillardel bijesno počeše čelo:- U to se nipošto neću miješati, ali da li ste promislili što će biti s mojim zadatkom u tom

slučaju?- Bogami, nisam!- Prijatelju, ja bez vas ne smijem u Saint-Pierre!- A ja neću u Saint-Pierre prije nego razgovaram s vitezom de Poincyjem.- Bah! - uzvikne Baillardel. - Vi dobro znate kako vijesti brzo lete po svijetu. Ako mislite da

vaš vitez već ne zna o majorovim i generaličinim odlukama na Vrhovnom savjetu, ljuto se varate!

- A tko mu ih je javio?- Ne znam. No, ipak, počekajte malo... Sjetih se da je Savjet poslao oca Feuilleta njegovu

veličanstvu da ga izvijesti o odluci naimenovanja gospođe du Parquet za nasljednicu svoga pokojnog muža. Vi znate da samo kralj može potvrditi postavljanje novog guvernera, i Savjet je to morao učiniti iz poštovanja prema ugledu njegova veličanstva. Njegovo veličanstvo će jamačno osnažiti odluku Savjeta. No, dobro. Otac Feuillet je, dakle, otplovio za Saint-Christophe da se ukrca u brod koji će ga odvesti u Francusku. Budući da je taj svećenik brbljaviji od svrake, vrlo bih se začudio da nije ništa prozborio o našem problemu.

- To je razlog više da odem do viteza - reče Le Fort. - Ako je Martinique poslao nekoga njegovom veličanstvu, pitam se zašto i vitez ne bi to isto učinio. Vrlo rado bih otišao prošetati se malo po Francuskoj...

- Onda ne želite sa mnom poći u Saint-Pierre? A što je sa mojom čašću, kapetane? Za vas je ona beznačajna stvar?

- Kapetane Baillardele - poviče Le Fort - ja ne trgujem čašću takva čovjeka kao što ste vi, jer za pojasom imate nešto čime je možete braniti. Da sam na vašem mjestu, izabrao bih jedno od dva rješenje koje ću vam predložiti.

- Govorite, slušam vas!- Vratite se svom majoru i recite mu: »Bio sam na Marie-Galante i sukobio se sa kapetanom

La Chapelleom. No, on nije spavao već je dvije moje lađe izbacio iz upotrebe prije nego mi je poubijao posadu. Zatim sam se namjerio na svoga prijatelja Le Forta koji me je, pošto je izrazio svoje duboko poštovanje prema vama, hametice porazio i onda me oslobodio uz uvjet

da vam odreže ušesa, na što sam ja rado pristao. Naredio mi je da vam poručim da će ih on sam kasnije odsjeći, jer ga sada sprečavaju neki hitni poslovi, ali da čekajući nećete ništa izgubiti.«

- Prestanimo sa šalama!- Ali ja se nipošto ne šalim! Kažem vam, ja bih to učinio na vašem mjestu. A što vam se može

dogoditi ako mu to rečete? Četrdeset dana zatvora ili... konopac! No, imam ja i drugo rješenje, i ono mi se, bogami, sve više sviđa...

- Recite.- Dođite sa mnom u Saint-Christophe, kad ja ne mogu s vama u Saint-Pierre! Kunem vam se,

prijatelju, da ćete prije nego sunce tri puta zađe dobiti dozvolu za slobodnu plovidbu koju će vam potpisati sam guverner. A on se tako lijepo zna potpisati, da ćete, ako imate imalo smisla za lijepe stvari, biti sretni što imate nešto takvog!

- Ne govorite o tom, Le Forte! Ja se moram vratiti u Saint-Pierre makar i bez vas, avaj! Jadni moj Saint-Laurent! Jadni moj Taureau!

Gusar ustane.- Sretni ste, kapetane Baillardele, da za prijatelja imate ovakva čovjeka! Ne samo što vas

puštam na slobodu, nego ću vam pomoći da popravite štetu. Otići ćemo zajedno do uvale Galets i, ako vam La Chapelle nije pobio cijelu posadu, ja ću urediti da vam vrati one koji su ostali živi...

Premda neraspoložen, Baillardel pruži ruku svom starom prijatelju:- Pristajem, drugaru! - reče. - Konačno, neka vrag nosi Roolsa i sve lupeže oko njega! Da,

vratit ću se u Saint-Pierre... i tu ću vas čekati. Daj Bože, da vas dugo ne budem čekao! Ne zaboravite, prijatelju, ako ne požurite, da će vaš stari drug Baillardel vjerojatno istrunuti na dnu kakve jame!

- Računajte na me! - zaključi Le Fort.

9.

KOD »VRIJEDNOG KONJA«

Približavajući se uvali Basse-Terre, Prince Henri IV ugasio je na krmi tri od četiri svoja svjetla prema kojima se, za vrijeme vožnje, upravljala La Tres Sainte Trinite.

Snoćilo se i obala je utonula u mrak, ali se prema ljubičastom nebu ipak nazirao obris impozantne tvrđave.

S pramca svog broda Le Fort opazi da se La Chapelle zaustavio. Mornari s Princa Henri IV rastrčali su se po brodu kao sitni pauci i sakupljali jedra. Gusar je mimo tresao pepeo iz svoje lule, a vjetar je raznosio užarene iskrice. Yves pljune daleko u more. Uvalu Basse-Terre prepoznao je više po mirisu, nego po obliku obale, jer je u njoj gnjilila morska trava zajedno sa smećem koje su mještani bacali u more. Sunce je pržilo tu nečist cijeli dan i čim je zašlo, povjetarac s kopna širio je pučinom smrdljivi zadah koji se žestoko osjećao.

Svjetlo obalne kapetanije treperilo je kroz tamu koja je obavila tvrđavu, ali je u samoj uvali bilo mnogo svjetala.

Zahvaljujući njima, Le Fort je mogao procijeniti i broj lađa i njihovu vrstu. Protivno najnovijoj kraljevskoj naredbi, mnogi jedrenjaci imali su po tri i četiri svjetla na krmi ili glavnom košnom jarbolu. Manji pak brodovi, bilo zbog opreza, skromnosti ili nemara imali su samo po jedno svjetlo na krmi.

Le Fortu je to bilo dovoljno da zaključi kako je posljednji napad Španjolaca već zaboravljen, jer se na Saint-Christopheu okupio velik broj gusara. Nikad uvala nije bila tako krcata brikovima, jedrenjacima i prijevoznim brodovima.

La Chapelle je ipak anđeoski brodio kroz gustu šumu jarbolja, bez sudara, graciozno i elastično.

Konačno se zaustavio, i gusar začu kako struže lanac sidra, a odmah zatim i glas kroz noćnu tišinu. Prepozna odmah La Chapellea i upita ga da li će ostati na brodu ili sići.

- Imam sastanak kod Vrijednog konja - odgovori gusar.- Čudnovato, imam i ja!Odmah se od brodova odvojiše dva čamca i čamac fregate La Tres Sainte Trinite zabode svoj

kljun u žalo istodobno kad i čamac s Prince Henri IV.Dva kapetana skočiše na obalu. Obojica su bila prikladno odjevena - u hlačama, haljetku s

trakama i šeširu s perjanicama. Le Fort zadiže malo svoj opasač, koji mu je malo skliznuo zbog teškog mača, a La Chapelle poviče:

- Hvala Bogu - reče mu pobratim - da vas vidim! Imam mnogo da vas pitam...- A ja - odvrati Le Fort - neću ni usta otvoriti dok ne iskapim čašu vina... Znam, da kod

Vrijednog konja ima vina koje bi uskrisilo i mačka crknutog prije mjesec dana!- U tom slučaju vaš bi kapetan Baillardel učinio dobro da svoje bačve napuni tom slatkom

tekućinom ne bi li oživio svoju pobijenu posadu! Ne znam da li vam je to rekao, ali smo njegove momke obrijali uz dlaku kako se ono kaže. Čudo kako su tesari uspjeli popraviti Saint-Laurenta... Da se radilo o kakvoj novograđenoj fregati, finoj i čvrstoj po mom ukusu, bio bih je možda i poštedio i preselio se na nju, ali to je bila stara neka krntija izjedena i crvima rastočena...

- Ne hvalite se previše, kume La Chapelle - dobaci mu Le Fort. - Nemojte se uvrijediti, ali ta je krntija ipak odoljela vašim topovima!...

- Odoljela mojim topovima? Radije recite da sam je poštedio zbog nekog čudnog predosjećaja, što li... Da sam htio...

- Da ste htjeli - dovrši Le Fort - vrag bi vam puhao u guzicu. Međutim, hajdemo k Vrijednom konju i platite mi pehar vina iz Suresne.

Davši zapovijedi svojim mornarima, dva se čovjeka uputiše žalom punim alga i gradskog smeća. Premda je bilo potpuno mračno, nije bilo kasno. Posljednji obilazak straže još nije uslijedio i, usprkos redarstvenom satu, mnoge krčme bile su još otvorene.

La Chapelle i Le Fort uputiše se njima dobro poznatom uskom i nepopločanom uličicom, koja je vodila do isto tako poznate im krčme Vrijedni konj u kojoj su se i prvi put upoznali. U toj krčmi mnogi su kockari ostavili novac svoje posljednje pljačke. Tu se moglo posuditi do slijedeće pljačke, moglo se plaćati u gotovom ili na kredit, na koljenima držati kakvu pozamašnu francusku kurvu, prebjeglu Španjolku ili mulatkinju, koju je njen gospodar iznajmljivao za par pistola na noć. Tu kod Vrijednog konja, između dvije petengueule ili dva plesa kalende, odlučivalo se o dalekim ekspedicijama u luke Nove Španjolske. Bilo je tu špijuna iz Meksičkog zaljeva koji su onima koji su bili skloni pustolovini otkrivali putove galija prepunih zlata, papira, tropskog drva kampeša ili borovine. To je bilo mjesto planiranja smionih pothvata, to je bilo srce glavnog grada Gusarije.

Kao kakav krak hobotnice svakog tjedna izmilila bi poneka eskadra iz Saint-Christophea, uputila se prema jugu ili zapadu, da bi se, za petnaestak dana, pet ili šest posada ponovno vratilo potrošiti svoje zlato, prodati drago kamenje ili dragocjenu odjeću nekog hidalga uhvaćenog na neprijateljskoj galiji.

Dva su gusara koračala polako i šutke otkada su sišli na obalu, a po vlažnom pločniku odjekivale su njihove potkovane potpetice.

- Htio bih znati, kapetane - najednom La Chapelle prekine šutnju - zašto ste me lišili plijena u korist onog kapetana Baillardela. Ne mogu nikako zaboraviti svoja dva ubijena topnika, kao i jedan oštećeni jarbol, bogamu! Naravno da sam i ja njih oštetio, ali to nije razlog da se intervenira...

- Sve je to lijepo - prekine ga Le Fort - ali vi ste pametno učinili što ste oslobodili one siromaške, a naročito što ste to učinili bez mnogo pričanja...

- Mogu li znati razlog?- Ako počekate dok dođemo k Vrijednom konju, sigurno će mi se jezik brže odriješiti, pa ću

vam razjasniti tu tajnu, kad ste toliko navalili. Reći ću vam samo ovo: katkada treba znati i popustiti! To je tajna sretna života... popustiti. Vjerujte mi da smo danas učinili dobro djelo.

- Hm, hm! - kašljucne gusar. - Popuštanje... dobro djelo! To ja ne volim, jer nikad nisam popuštao. To za mene znači trgovati s mačkom u vreći. Moj mač i moji topovi ne čine ustupke, a dobro djelo za mene znači samo zaplijeniti kakvu lijepu galiju punu zlata i novaca!

- Sto mu bjesova! - poviče Le Fort. - A ja sam vas uvijek smatrao finom i uljudnom osobom! No, opažam da nemate mozga kao ni major s Martiniquea. Izhlapjeli ste gusar kao bilo koji moj mornar iz štive. Vi nikad ne biste postali prijatelj piratu Baracudi. On je, doduše, bio razbojnik, ali otmjen od glave do pete. Ako je i mrzio svoje neprijatelje, imao je ponekad i mašte. Vama, gospodine, nedostaje mašte!

- Bogamu, što ulazi mašta, otmjenost i ostalo u naš posao, pitam ja vas? Što uplićete tog majora s Martiniquea u ovu pustolovinu?

- Uplićem, uplićem - reče Le Fort. - I to zato, kako je govorio kapetan Mauntauban, koji je, nuzgred rečeno, znao latinski i još mnogo stvari što nije za vaš mozak, jer se ovdje radi o Deus ex machina. On je, naime, na vlastitu ruku odlučio da gusarima objavi rat do istrebljenja!

La Chapelle se počne smijati:- Dobro je započeo - reče veselo. - Pa onda?- Pa onda, vi niste shvatili da je Baillardel moj prijatelj. Niste shvatili da sam došao u Saint-

Christophe i zamolio vas da me pratite zato što želim o tom obavijestiti našeg dobrog viteza. Ako gospodin de Poincy odluči kazniti majora Martiniquea, nama će, vjerujte mi, pomoći kapetan Baillardel, koji ne zaboravlja učinjene mu usluge, jer je jedan od najodanijih naših prijatelja. Eto, u čemu je dobro djelo koje smo napravili, La Chapelle.

La Chapelle slegne ramenima.- Mrtva mačka ne mijauče - reče. - Da ste vi potopili La Vierge de Bon Port, a ja Saint-Laurent

i da smo sasjekli njihove posade, ne bismo morali strahovati od ponovnog susreta s njima.- Ostao bi još Taureau.- Pih, Taureau! Prvi hitac iz topa, a on rasklopio jedra i bjež’ na jug!- U redu, ali, kapetane, ja mislim da je i on pridonio onom što nazivam dobrim i korisnim

djelom... Evo nas, međutim kod Vrijednog konja. Uđite, gospodine, i otvorite kesu!

Kad je Le Fort ušao u tvrđavu, ova je izgledala kao da se tek probudila. Prozori su se otvarali, a tu i tamo čula se vojnička pjesma kao neka himna suncu. U kasarnskom krugu vojnici su žurili na prvu jutarnju rabotu. Gusar prođe mimo stražarnice i dostojanstveno otpozdravi komandiru straže. Prijeđe zatim preko dvorišta po kojem su odjekivale njegove teške čizme i uđe kroz vrata u uski hodnik, koji je dobro poznavao. Tuda je prolazio prije dvije godine kad je posjetio viteza, moleći ga da pusti na slobodu generala du Parqueta u zamjenu za guvernera in partibus Patroclea de Thoisyja. Hodnik je vodio u ured poručnika Lavernadea, vitezova pomoćnika.

Lavernade je ustajao vrlo rano i radio neprekidno sve do noći. Iako je tek navršio trideset godina u nj je generalni guverner imao neograničeno povjerenje. Bio je to čovjek fina ukusa i vrlo njegovan. Nosio je lijepo začešljanu periku i imao namirisane ruke i lice. Na licu ovog rasnog i odlučnog čovjeka tropsko sunce je ostavilo svoj pečat.

Pred vratima ureda Le Fort se zaustavi i pokuca. Odmah začu duboki njegov glas i energično otvori vrata.

- Poručniče Lavernade, moje duboko poštovanje! - reče i priđe radnom stolu na kome je časnik pregledavao spise.

Lavernade podiže glavu i prepozna gusara. Od prvog je susreta poštovao Yvesa i otvoreno mu iskazivao svoju sklonost. Nasmiješio mu se pokazujući svoje čuđenje. Naglo je ustao uzviknuvši:

- Dobro jutro, kapetane Le Forte! Vi ste se već vratili? Što se dogodilo? Ja sam mislio da ste vi na Marie-Galante!

Yves se važno isprsi. Jednom rukom sukao je brk, a drugu je spustio na rapir.- Doista, poručniče - izjavi - bio sam na Marie-Galante i vratio se. Ja i moji ljudi kao da smo

se prošetali... Ali, srećom, nisam zaokrenuo prema Saint-Pierreu.- O! - nasmiješi se Lavernade. - Premda izgledate surov, vi ste, kapetane Le Forte,

najsentimentalniji čovjek kojeg poznajem. Vi ne možete dugo ostati nevjeran svom Saint-Christopheu, isto kao što vas želja vuče da pozdravite svoje prijatelje na Martiniqueu.

Zatim mu se čelo smrkne i doda:- Na žalost, tamo ne biste našli one koje volite...- Znam - tiho će gusar. - Doznao sam za smrt generala du Parqueta.- Mi smo to doznali preko oca Feuilleta, koji je prekjučer došao i čeka brod kapetana

Beliarda za Francusku.- I to znam - odgovori odlučno Yves. - Na Marie-Galante mnogo se toga brzo dozna. Štogod vi

o njemu mislili, ali taj otok nije tako pust kao što se obično smatra...Le Fort sa zadovoljstvom opazi poručnikovo čuđenje, pa nastavi:- Tamo sam čak susreo i svog starog ratnog druga. Htio me je na neki način silom odvesti na

Martinique. Imao sam mnogo muke da ga urazumim...- Ali zašto niste prihvatili - upita Lavernade. - Mislim da bi gospođa du Parquet, usprkos

velikoj tragediji koja ju je zadesila, bila presretna da vas ponovno vidi...- Mislite?! .Yves se prošeta malo po sobi, a kad je Lavernade ponovno sjeo, priđe pisaćem stolu pa reče:- Da, mogao sam otići do Saint-Pierrea. Izgubio bih samo jedan dan ugodne vožnje uz

pogodan vjetar. No, vi znate kakav sam ja, poručniče... Ne volim vam hvale kojima me obasipaju. Mislim da su sve to majmunska posla! A na Martiniqueu bi me major zacijelo dočekao na čelu cijelog stanovništva, uz počast milicijskih odreda, bubnjeva i truba....

Lavernade se i protiv svoje volje morao nasmiješiti:- E, pa vidite, Le Forte, kako ste postali slavan! Još malo pa će vam i kip podignuti u Saint-

Pierreu!- To je major i namjeravao učiniti - potvrdi Yves. - Zamislite, ništa ljepše nije pronašao nego

podići podij ispred ulaza u tvrđavu i tu me primiti...Lavernade se podrugljivo osmjehne.- Samo - nastavi gusar oštrim glasom - što na tom podiju stoje vješala s konopcem...!I da bi to što slikovitije dočarao, obim se rukama uhvati za vrat. Poručnik je najednom

razrogačio oči:- Što vi to govorite? - poviče Lavernade uozbiljivši se. - Objesiti vas, Le Forta?! A zbog čega?- Oh, mene ili nekog drugoga, nije važno. Viteza de Gramonta, La Chapellea ili bilo kojeg

gusara... A što ćete? Ti se ljudi dosađuju na svom otoku, pa se žele na bilo koji način pozabaviti... Izmišljaju igre kao djeca. Žele povješati gusare, jer da je tako kralj naredio. Ali kao što se i djeca često igraju opasnih igara, može se i njima dogoditi da pri tom razbiju nos!

- A sad dosta! - zapovjedi Lavernade namrštivši se. - Objasnite mi to malo bolje, Le Forte! Što znači cijela ta priča?

- I ja bih želio to znati, poručniče. I upravo jer to želim čim prije doznati, došao sam žurno ovamo. Evo, što se dogodilo: U uvali Cayes de Fer pekli smo, s oproštenjem, prasca kakvog poručniče, nikad još niste vidjeli. Tim se poslom bavio otac Fauvel, a on je u tom nenadmašiv.

Ukratko, sve je teklo u najboljem redu, kad se najednom prema nama uputi jedan francuski ratni brod. Tim brodom upravljao je moj stari prijatelj Baillardel, koga sigurno poznate. E, pa taj Baillardel, kao zapovjednik obalne straže, dobio je nalog da uništi sve gusare na Marie-Galante uz obrazloženje da oni predstavljaju opasnost za Martinique!

Lavernade udari šakom po stolu:- Ali to je ludost!- Možda. Tako su, naime, odlučili gospođa du Parquet, udovica pokojnog generala, i major

Merry Rools, pozivajući se na neki nalog njegova veličanstva, kojim se zapovjeda da se svaki gusar uhiti i pošalje u najbližu luku da mu se sudi i, naravno, objesi!

- Ali to je nesporazum! - reče Lavernade vedrije. - Poznata mi je ta naredba. Ona se odnosi samo na morske razbojnike, pirate, ali naši gusari imaju dozvolu za plovidbu koja ih štiti!

- No, tako ne misli major Rools. Zbog toga sam, ponavljam, hitno došao o tom obavijestiti viteza. Uostalom, La Chapelle je ozbiljno oštetio jedan brod s Martiniquea. Da se nisam na vrijeme umiješao, bio bi sasjekao svu posadu.

Lavernade zamišljeno protrlja bradu:- Dobro ste učinili što ste došli - reče na kraju.- Treba obavijestiti viteza o svemu, i to čim prije. Ne znam što će on odlučiti, ali sam siguran

da neće biti zadovoljan. Taj major na neki način prkosi njegovu potpisu...- Upravo tako!- Trebalo bi uputiti glasnika u Saint-Pierre i od guvernerice zatražiti razjašnjenje...- Te hulje iz Saint-Pierrea objesit će vašeg glasnika. Nego, poručniče, dozvolite mi da vam

dadem jedan savjet: odredite mene za glasnika! Izložit ću se opasnosti da me objese, ako mi dozvolite otići u Saint-Pierre s mojom La Tres Sainte Trinite i njena 64 topa!

Lavernade ponovno začuđeno pogleda gusara i najednom zaboravi na gorući problem koji ga je toliko zanimao pa upita:

- Velite La Tres Sainte Trinite? A što je s Atlantom?- Bah! - reče Le Fort zbunjeno. - Vi, poručniče, znate da tropsko sunce katkada mnogo

zamara oči... pa se često čine greške. I, eto, jednom se i nama dogodilo da smo za Španjolca uzeli nekog bezobraznog Nizozemca koji se nije udostojio ni odgovoriti na naš hitac upozorenja. I, Bože moj, mi smo ga potopili! Onda sam smatrao pametnim promijeniti ime Atlante...

- To su pothvati, Le Forte, koji će vas jednog dana odvesti na vješala... Budite u to sigurni! Ja vas upozoravam. Ako to dozna vitez, oduzet će vam dozvolu.

- Učinio bi veliku glupost - odvrati Yves mirno - jer ako i nismo u ratu s Nizozemskom, to ćemo uskoro biti. A ako i ne budemo s Nizozemskom, onda ćemo vjerojatno zaratiti s Engleskom. Znači, prema tome, da sam malo uranio, pa smo sada sigurni da tu fregatu, koju smo potopili, nećemo više vidjeti u odlučnom trenutku... Ili, kao što to lijepo kaže La Chapelle, »mrtav mačak ne mijauče!«

Lavernade nezadovoljno sliježe ramenima.- Čujte me, Le Forte - reče na kraju. - Sad odmah idem k vitezu. Izložit ću mu tu stvar. Vratite

se poslije podne. Možda će on poželjeti da vas vidi i dozna što više pojedinosti o toj zgodi na Marie-Galante. Recite La Chapelleu da ne napušta Basse-Terre bez mog odobrenja. Može i on biti pozvan za svjedoka...

- U redu, poručniče! Ali ne zaboravite da nitko bolje od mene ne pozna put za Saint-Pierre... A budući da je sve spremno za moj dolazak...

10.

VITEZ DE VILLERS

La Margueritte kapetana Beliarda ležala je nepomično na moru i svojom ogromnom okruglom trbušinom bila slična divovskoj, nasukanoj bačvi.

Le Fort je dugim koracima hodao uzduž pristaništa. Žarko sunce orosilo mu je lice krupnim grašcima znoja, koje je morao svakog časa otirati posuvratkom svog rukava.

Kroz šumu jarbola uskoro je ugledao brod koji je tražio. Zastao je malo da ga bolje promotri, zaklonivši rukom oči od sunca. Stajao je tako prilično dugo, dok nije ugledao čovjeka od šezdesetak godina, naslonjena na brodsku ogradu kako puši lulu i pljuje u more, promatrajući kako se krugovi šire po vodi. I gusar tada izvuče lulicu, napuni je i zapali kao neki miran i dokon šetač. Kad se uvjerio da ga kapetan Beliard može čuti, izvadi lulu iz usta i poviče:

- Hej, zapovjedniče Margueritte!Kapetan Beliard se trgne kao da su ga probudili iz nekog lijepog sna. Podiže glavu i potraži

očima čovjeka koji ga je otrgao iz slatkog drijemeža.Na glavi je imao trorog plavi šešir s ljubičastom trakom, koju bi i najmanji dašak zavijorio

pa je onda smirio na njegovim leđima. Nosio je čudno skrojeni haljetak koji je vlaga i prskanje mora išaralo bezbojnim prugama. Nije imao nijedno puce, pa ga je oko pojasa morao pričvrstiti kožnatim remenom. Nasuprot tomu mornarske čizme su bile odlične kvalitete. Sezale su mu do iznad koljena i na suncu blistale plavičastim sjajem, a debeli i tvrdi potplati, pri svakom koraku ovog dobričine, odzvanjali su mostom lađe kao udarci maljem.

- Hej! - odazva se stari vuk.- Hej, kapetane Beliarde! - ponovi Yves.- Hej! - odjekne kapetanov glas podrugljivo.Komandant broda nije imao smisla za šalu. Bio je mirne i blage naravi i izgledao uvijek

pospan. Yves se suzdržavao da ne plane zbog njegova ravnodušnog ponašanja. Pitao se da li ovaj stari morski vuk zna francuski. Što je god mogao ljubaznije, ponovo ga upita:

- Hej, kapetane, putujete li za Francusku?- Dabome!- A kad dižete sidro?Nije mu ništa odgovorio, već nemarno slegao ramenima.Le Fortovo se lice zažari od ljutine pa bijesno dobaci:- Bogamu, zapovjedniče, ne znam iz kojeg ste kraja, ali sigurno niste iz moga. Kod vas su,

zar, svi tako mučaljivi?- Prema tome.Yves povuče snažnije iz svoje lule i kroz oblak dima ga upita:- Da li se na vašem brodu nalazi svećenik imenom Feuillet?- Čini mi se...- Da li je sada na brodu?- Bogami, nije.- Kada će se vratiti?Ponovno slijeganje ramenima.- Jarca mu! - opsuje gusar. - Sve se mislim hoću li uzeti neki čamac pa vam iz tog vašeg

nijemog grla iščupati koju riječ. Imam ovdje - nastavi udarajući se po balčaku mača - odličan vadiriječ. Tako mi vjere Yvesa Le Forta, jedino on može da vam razveže ili prereže jezik.

- Ej - poviče kapetan - jeste li vi Le Fort, kapetan Atlante?- Naravno! - otpovrne Yves oponašajući zabezeknutost sugovornika.- Jeste li sinoć stigli zajedno s Prince Henri IV kapetana La Chapellea?- Čini mi se...

- Znači, nemate namjere i vi putovati u Francusku?- Bogami, nemam.Beliard izvadi lulu iz usta i istrese je o rub lađe pa je turi u ogroman džep hlača koji mu je,

sudeći po iskrpanosti, služio tko zna zašto.- U tom slučaju - reče kapetan La Margueritte - ako želite razgovarati, uzmite čamac i dođite

na moj brod. Imam vina iz Arpajona i ruma iz Jamajke gdje sam popravljao svoj brod... Ja sam iz Normandije i kod nas se govori kao i drugdje.

Yves odveže čamac, koji se valjao zbog uzmicanja valova sa žala, i skoči u nj. S nekoliko zaveslaja stigne do La Margueritte i uz bok jedrenjaka ugleda ljestvu od užeta kojima se jedan kraj nalazio u moru zbog stabilnosti. Čim je Le Fort stao nogom na most, zapovjednik se polako uputi k njemu.

- Dobro jutro, komandante! - reče Le Fort, znajući iz iskustva da je kapetan trgovačkog broda najsretniji kad ga se na taj način oslovljava.

- Dobar dan i vama! - odvrati Beliard. - Vrlo mi je drago što vidim vaše plemenito lice. Već odavno čujem da ljudi o vama govore. Toliko su mi toga napričali da sam, vjerujte mi, pomislio da vi postojite samo u mašti ljudi tropskih krajeva! Da li je istina što pričaju da ste vi sami digli i postavili na postolje jedan top koji je pao sa svog lafeta?

Yves se isprsi, zasuče brkove i zamahne mačem.- Za miloga Boga! - poviče. - Ne jedan, nego deset, dvadeset topova! To se u ratnoj mornarici

događa svakog dana! Uvijek neka krntija od topa rascijepa kakav bager ili vitlo...- Kažu zatim da vi možete leđima podići konja, podvukavši se ispod njegova trbuha?- Pih! - uzvikne Le Fort. - Dajte vi meni jednog dobrog i snažnog konja s dobrim sedlom i

stavite jednu gredu iznad mene. Dajem vam kesu zlatnika ako ne podignem i njega i gredu, i to samo snagom svojih mišica i bedara!

Beliard zadivljen zazviždi. Nakon svega što se o ovom čovjeku pričalo, on nije ni sumnjao u istinitost te tvrdnje.

- Kad je tako, želio bih ispiti jedan pehar s najjačim čovjekom kojeg sam sreo u svom životu!- Kod nas - nastavi Le Fort mirno - kod nas se sve zna i sve je u razmjeru. Što je čovjek

snažniji, više i pije. I to je normalno. Jedan mornar s brodskog pramca ima pravo na tri biskvita kad kapetan proguta tucet...

- Dođite, dođite! - pozove ga Beliard ulazeći u hodnik.Obojica uđoše u kapetanovu kabinu gdje je bilo zagušljivo od vrućine, ali ni jedan ni drugi to

nisu osjetili. Beliard izvadi iz nekog skrovitog mjesta dva kositrena pehara, nečistih i zamazanih rubova i dna, te bocu ružičastog vina.

- Kapetane Le Forte, vi ste mi predbacili da nisam razgovorljiv. To je zabluda. Nema brbljavijeg čovjeka od mene, ali je također istina da ovo ne bi bila moja draga Margueritte već Noeva korablja, kad bih razgovarao sa svima koji prođu pristaništem Basse-Terre, na kojem ne možeš ni brod vezati za bitvu. Nema dana a da dvadesetak, tridesetak lupeža ne traži jedno mjesto za Francusku. I uvijek pronađu neki razlog da se udalje od solsticija! Eto, jučer je trebalo pronaći mjesto za viteza de Villersa, koji dolazi s Martiniquea kao i otac Feuillet za kojega je vitez donio neku hitnu poruku. Baš zbog tog pisma što ga je gospođa guvernerica Martiniquea poslala svećeniku primio sam i smjestio viteza ispod pramčanog kaštela, zajedno sa svojim mornarima.

- Vidim da sam se prevario - reče Yves mirišući vino u peharu koji mu je pružio kapetan Beliard. - Bogami ste istinu rekli, ovo vam je vino odlično. Što se pak tiče tog viteza de Villersa, pitam se što on to ima reći ocu Feuilletu... Vaše vino, kapetane, pravi je nektar. Još dva ovakva pehara i dobit ću toliku snagu da ću vam polomiti oba jarbola!...

- Doista je odlično...! Ja, zapravo, ne znam što hoće taj vitez. On je imao, kao što sam vam rekao, neko pismo gospođe du Parquet za oca Feuilleta, ali ga ja nisam pročitao... Od svih putnika njemu se najviše žuri.

Od straha da ne propusti brod, on ga i ne napušta. Smjestio se u blagovaonicu i čeka na polazak. Uvijek nešto piše, bilježi, crta ni sam ne znam što...

- Na koga sliči taj izaslanik, molim vas...- Na borbenog pijevca, gospodine, na pijevca kojemu su odbili kljun! Glava mu je spljoštena,

kao da ga je netko udario tupom stranom sjekire po jednoj strani lica, a nos mu sliči na moje treće krmeno jedro kad ga vjetar nadme!

- Čarobni zavodnik! - primijeti Le Fort puneći svoj pehar. - Deset takovih u Saint-Pierreu i major može biti siguran da neću tamo nikad stupiti nogom. A otac Feuillet?

- Oh, otac Feuillet ima apetit usidjelice koja je pobjegla iz manastira. Ipak mi je drago što je na mom brodu, jer iako ždere za desetoricu on jedini zna očitati misu, odnosno, jedino on zna kako se to radi. Takav je čovjek od neprocjenjive koristi kad padne bonaca ili kad bukne kakva epidemija. Jer nikad se ne zna što će ovoj mojoj portugalskoj posadi pasti na pamet. Jednom, za vrijeme uragana, moji mornari su vezali maloga za noge i ruke i bacili ga morskim psima da umire oluju! Ali znam iz iskustva da jedino molitva može umiriti te ljude...

- Ah, želio bih vidjeti tog oca Feuilleta! - reče Le Fort. - Šteta što ga nema. Imam mnogo prijatelja na Martiniqueu i bio bih sretan da znam što je s njima. Tamo je neki major, Merry Rools, na njega stalno mislim u zadnje vrijeme...

- Nek vas to ne brine - reče kapetan kreštavim glasom. - Nema ni tjedan dana što sam bio s njim.

Le Fort naglo okrene glavu. Na vratima koja su ostavili otvorena da u tijesnu kabinu uđe malo zraka, pojavi se prilika mladog čovjeka od tridesetak godina.

- Ah - uzvikne kapetan Beliard - vitez de Villers! Uđite, viteže, uđite! Bit će i za vas još jedan pehar, eto da se kucnemo...

- Vrlo rado - reče pridošlica. - S kim imam čast, gospodine? - upita gledajući znatiželjno Yvesa.

Gusar ustane, širokim zamahom svog kitnjastog šešira pozdravi viteza i reče odlučnim glasom:

- Kapetan Yves Le Fort.- Vrlo sam počašćen! - izusti mladi čovjek ljubazno se naklonivši.Yves ga je za to vrijeme radoznalo promatrao. Bio je upravo onakvog je opisao kapetan

Beliard - mladi ratoborni pijevac bez kljuna! Jedna strana profila bila mu je spljoštena kao previše izlizani komad novca, dok mu se druga isticala kao basreljef. Kao da mu je neki strašni šamar stjerao lice na jednu stranu. Usprkos ljubaznosti i uglađenu ponašanju, imao je nadasve nemirne i pametne oči koje su izbjegavale tuđ pogled, a to mu je davalo još opasniji izgled.

- Ako sam dobro čuo, vi ste prijatelj majora Merry Roolsa? - upita ga vitez prisilivši se na prijazan osmijeh.

- Bože dragi! - reče Yves veselo. - Mi se mnogo zanimamo jedan za drugoga otkada smo u ovom kraju svijeta. Naše zajedničke uspomene ne daju nam da mirno spavamo...

- Kako mi je drago što sam susreo vjernog prijatelja tog divnog čovjeka - uzvikne Villers. - Gospodine, nikad nisam vidio u životu simpatičnijeg čovjeka od majora! Nikad sposobnijeg, poštenijeg i radišnijeg stvora!

- Oh, što se radinosti tiče, to je istina, viteže! - uzvikne Yves pola u šali, pola ozbiljno, pazeći strogo na mjeru.

- Zaslužan čovjek, doista! - nastavi vitez.- Što god vi o njemu rekli, to će uvijek biti manje od onoga što ja mislim o njemu - potvrdi

Yves svoje mišljenje, uzimajući lulu.Beliard ih je promatrao ugaslim očima, puneći im pehare i srčući iz svoga.- Da li ga odavno poznajete? - upita Villers.- Ehej! - uzvikne Yves podigavši obe ruke prema nebu. - Godinama već, a vi?

- Pravo govoreći, mi smo se tek nedavno prvi put vidjeli. Treba da znate da ja putujem iz užitka. No, možda je pretjerano reći iz užitka. Bogu hvala, imam priličan imetak i mogu lijepo živjeti od svojih prihoda u Francuskoj. No ovaj me kraj svijeta osobito privlači. Prošle godine ukrcao sam se na neki nizozemski brod i vidio sam redom Meksiko, Floridu gdje smo se zaustavili radi vode, Jamajku i druge otoke. Tražio sam, naime, mjesto na svijetu gdje ću se najugodnije osjećati kad se povučem... da se predam razmišljanju! - završi... glasom sramežljive djevojke.

- Od srca vam čestitam! - reče Le Fort paleći lulu fitiljom koji mu je pružio Beliard.- I tako sam prije petnaestak dana stigao na Martinique. Odmah su me primili u najotmjenije

društvo. Treba da vam odmah kažem kako uza se imam takve preporuke na kojima bi mi mnogi zavidjeli. Moja je obitelj u milosti njegovog veličanstva, i to joj čini veliku čast. Grof de Gramont je moj kum. Igrao sam sa Guichesom i Bragelonneom dok su još bili djeca... Ukratko, da li zbog tih preporuka ili zbog mog vlastitog izgleda, mene su u Saint-Pierreu primili vrlo ljubazno, a osobito major Merry Rools.

- Da li ste vidjeli guvernericu du Parquet? - upita znatiželjno Yves.- Naravno, vidio sam tu damu još u koroti. Ona mi je čak i predala poruku za oca Feuilleta,

kad je doznala da putujemo istim brodom u Francusku.Le Fort promuklo zakašlje i uze pehar da ovlaži usta.- Rekli su mi u Saint-Pierreu da se ta dama prošlih godina istakla svojim velikim vrlinama i

junačkim djelima - reče Villers... - Ja ne znam - nastavi nakon kratkog oklijevanja - smijem li pred vama slobodno govoriti, jer moj sud o njoj ne mora biti točan, budući da sam je vidio samo na kratko vrijeme. Ali moram priznati da ona nije na visini zadatka koji joj je pao na leđa...

- Hm - reče Le Fort - sigurno vam se Merry Rools čini pogodnijim za takvu dužnost.- Upravo tako! Uvjeren sam da će njegovo veličanstvo odrediti njega za nasljednika

prijašnjeg guvernera du Parqueta. Ja ću učiniti sve sa svoje strane da se to i dogodi - nadoda osmjehujući se. - Prijateljstvo kralja prema mojoj obitelji daje mi nadu da ću uspjeti u korist Merry Roolsa. Do đavola i pravo nasljedstva u ovakvoj situaciji! General du Parquet, koliko je meni poznato, nije bio nikakav vladar, pa ni njegov sin ne može biti prijestolonasljednik!

Gusar osjeti kako mu tijelom prolaze mrzli srsi. Učinio je nadljudski napor da se suzdrži i da mirno odgovori:

- Kad izvršite taj svoj zadatak u korist majora, vaša je namjera, mislim, da se sasvim nastanite na otoku Martinique?

Namjerno je naglasio riječi »svoj zadatak«, što vitezu nije promaklo. On se licemjerno nasmiješi:

- Vidim, gospodine da se dobro razumijemo. Vi ste pametan čovjek. Doista se radi o zadatku... Da, da nastanit ću se na Martiniqueu. Zahvaljujući majoru, kupit ću plantažu u Fond-Couhe...

- Poznam to mjesto - nato će gusar. - Divan kraj za gajenje šećerne trske i duhana. Ali meni se čini da više nema slobodnog zemljišta u Fond-Couheu, sve je zauzeto?

- Dabome, ali će se to već nekako urediti. Tako mi je major obećao...- Ako vam je major obećao...- On je odmah shvatio tko sam, i kakve mu sve usluge mogu učiniti u Francuskoj.- Da li ste sve to razjasnili i ocu Feuilletu? - upita Yves.Villers se naglo trgne.- Zar vi to ozbiljno?! Ta otac Feuillet je neka vrst generaličina zastupnika! Taj redovnik u

ime Vrhovnog savjeta ide zamoliti kralja da generalicu potvrdi za muževu nasljednicu do punoljetnosti njena sina. Ne zaboravite to! No za dobro kolonije treba majora imenovati za guvernera umjesto nje! Ona je, uostalom, već oneraspoložila cijelo stanovništvo i njena nekadašnja popularnost sada je u opadanju...

Le Fort uze svoj pehar i iskapi ga do dna pa ustane.- Vrlo mi je žao, komandante - nato će Yves obrativši se Beliardu - što ne mogu više čekati

oca Feuilleta. Bio bih sretan da malo s njim proćaskam, ali mi je dovoljno i ono što sam doznao od ovog plemića. Moram vas ostaviti, jer me hitni poslovi zovu u tvrđavu.

Zatim se okrene vitezu:- Bilo mi je drago, viteže! Želim vam sretan put! Želio bih biti s vama na ovom brodu, ali, na

žalost, mislim da se s tim ne bi složio vitez de Poincy. A tako je davno što nisam vidio svoj zavičaj!

I Villers ustane i nakloni se Le Fortu:- Kapetane, drago mi je da sam vas upoznao. Nadam se da ćemo se imati prilike ponovno

vidjeti ili u Francuskoj, ili ovdje kad se opet vratim.Obojica se pozdrave perjastim šeširima i rastadoše se.Kapetan Beliard otprati gusara do gornjeg mosta. Baš kad se spremao zakoračiti preko

ograde, Le Fort trenutak zastane i reče:- Komandante, dugujem vam vječnu zahvalnost!- Bah! Toga među mornarima nema, zar ne? - odvrati Beliard ne shvativši što je Le Fort htio

reći.- Ipak, recite ocu Feuilletu da sam ga dolazio vidjeti i da mi je žao što ga nisam sreo. No,

kunem vam se da nećete dignuti sidro prije nego se vratim...I on se počne spuštati niz mornarske ljestve.

11.

KOD VITEZA LONGUEVILLIERSA DE POINCYJA

Le Fort se odlučno uputi prema tvrđavi. Nije osjetio potrebu kao obično, da se uz put zaustavi u krčmi Vrijedni konj. Izgubio je dosta vremena pa ga je to razbijesnilo, naljutilo i oneraspoložilo.

Putem je mahao rukama i glasno razgovarao sam sobom.Mislio je na viteza de Villersa i govorio u sebi: »Prvi put vidim jednu ptičicu koja putuje iz

užitka. Tko to putuje iz užitka po oceanu kuda plove morski razbojnici, po otocima punim strašnih pirata i divljih ljudoždera? Tako mi Boga, dao bih sve da mi je doznati kakav je posao doveo tog pjetlića u Karipski arhipelag. A onaj Merry Rools sklapa s njim savez, kupuje ga plantažama, samo da ga zagovara kod kralja. No, ta dva nitkova, koji se spremaju opljačkati sina generala du Parqueta, nisu računali na mene!«

Kad je stigao u tvrđavu, izgledao je tako strašan da su se stražari hitro povukli pred njim. Dugim koracima prešao je dvorište i uletio u hodnik koji je vodio do ureda poručnika Lavernadea. Snažno je pokucao na vrata.

- Uđite! - poviče ovaj ljutito.Yves pritisne kvaku, ali je zastao na vratima kad mu je poručnik bijesno skresao u lice:- Kakav je to način ulaženja? Gdje mislite da se nalazite? Lupate u vrata kao da sam gluh!Yves prekriži ruke na grudima i duboko uzdahne. Smatrao je ovaj prijekor vrlo neumjesnim

koji mu samo oduzima dragocjeno vrijeme.Zato mu odgovori čvrstim glasom:- Poručniče, sreća moja da niste gluh!Lavernade je to izrekao prije nego je prepoznao kapetana. Ugledavši njegov orijaški stas,

kimne glavom pa će blažim glasom:- O, to ste, vi, Le Forte! Ne, kapetane, nisam gluh, ali slušajući viteza, mogao bih to i postati...

Kad sam mu ispričao vašu priču, neobično se razbjesnio.

- Tome sam se i nadao - prizna Yves.- Na žalost - nastavi Lavernade - njegov bijes se odnosio samo na ono čemu se vi nadate...Poručnik nije primijetio kako su gusarove oči zakrijesile, pa je nastavio mrzovoljno dalje:- Ne, viteza ne brine toliko Merry Rools, koliko gusari općenito. Ja mu i ne zamjeram nakon

onog što ste mi ispričali o vašem Nizozemcu. Pretjerali ste i vi i La Chapelle, i Gramont i stotinu drugih. Jednog dana ćete se namjeriti na nekog drugog guvernera, koji će vas svih povješati! Svakog tjedna, bogamu, same pritužbe: sad s Guadaloupea, gdje mornari u službi viteza nedopušteno pljačkaju, sad opet sa Saint-Pierrea, sad s Fort-Royala!... Pritužbe dolaze i s Jamajke od engleskog guvernera... Tamo je jedan vaš drug zapalio fregatu. Tako i u Port-Royalu. Gusari se često ponašaju kao obični pirati. Što se onda čudite ako vas smatraju morskim razbojnicima?

- Poručniče - prekine ga bezobzirno Le Fort - nisam došao ovamo da slušam prijekore koje bih, da se ne radi o vama, vratio tamo odakle su izišli. Ja ne želim vidjeti viteza...

- I ne savjetujem vam da ga sada uznemiravate... Ako baš želite da vam poništi dozvolu za plovidbu...

- Ali ja moram vidjeti viteza, i to odmah!- Ne računajte da ću vas ja uvesti k njemu!- Doista sam računao na vas, poručniče, ali ako je tako, idem sam...- Neće vas primiti.- Oh - poviče Le Fort - danas se događaju tako krupne stvari da se čovjek ne može šaliti i

gubiti vrijeme na gluposti. Kažem vam da će me vitez saslušati ili se ja više ne zvao svojim imenom!

- Vjerojatno nećete izgubiti svoje ime, ali vrlo lako možete ostati bez ovlaštenja za plovidbu...

Yves priđe pisaćem stolu Lavernadea i reče mu hladnim glasom:- Da se razumijemo: vi kažete da ću izgubiti ovlaštenje za plovidbu? Ne, poručniče, ja imam

namjeru vratiti je vitezu;- Vi bulaznite!- Ne, ne bulaznim! Ja sam sve što god vi želite da budem, ali, Bogu hvala, dok imam u sebi

imalo života, borit ću se za ime i za čast njegova veličanstva!Poručnik duboko i nelagodno uzdahne. Ne samo što mora trpjeti loše raspoloženje de

Poincya, već sada mora trpjeti i bijes ovog gusara!- Čujte, kapetane - reče na kraju. - Ako mi dopustite, dat ću vam dobar savjet. Vi ste nagao

čovjek. Shvaćam vašu ljutnju na majora s Martiniquea. Ipak, nije dobro da se zaboravljate. Pođite malo do Vrijednog konja, popijte nekoliko pehara s vašim dobrim drugovima, pa se kasnije, kad se malo smirite, vratite ovamo. Dotad će se, možda, i vitez smiriti i sve će biti u redu. Nećete izgubiti ni svoje ime ni svoje ovlaštenje!

- Ali ću izgubiti vrijeme!Lavernade naglo ustane i namršti se:- Čujte, Le Forte, budući da tražite cijelu istinu, ja ću vam je reći: vitez je jako ljut na vas.

Posebno na vas, da! Smatra da je vaše ponašanje nedopustivo.- Moje ponašanje nedopustivo?- Da, jer vi ste napali francuske brodove s Martiniquea! Major će sutra s pravom reći da su

gusari pobili njegovu obalnu stražu i da je njegova odluka da vas svih povješa potpuno opravdana.

Nikakva sila na svijetu nije više mogla zadržati Le Forta. Približio se pisaćem stolu i udario šakom po njemu tako jako da je drvo počelo pucati.

- Tisuću mu milijuna vragova! - vikao je kao sulud. - O, tako ti punice svetog Josipa, kunem vam se, Lavernade, da ni smisliti ne možete što je sve sposoban učiniti Le Fort kad ga briju uz dlaku. Svete mi papine papuče, vidjet ćete samo! A za početak, ovo ovlaštenje koje nosim u

unutrašnjem džepu svog haljetka, blizu srca, jer mi je ono, tako mi Boga, najdraže što imam na svijetu, e, to ovlaštenje rasparat ću u stotinu tisuća komadića i baciti vitezu u lice, a zatim ću ga gaziti nogama, popljuvati i popišati, baš kao što to čini i major Rools. Pitam se čemu će mi ono odsada kad ga smatraju pisanim samo za jedan dan, tako bezvrijednim da o guverneru ne moraju voditi računa kao ni o njegovu potpisu, kao ni o naredbi i volji kralja.

- Le Forte, smirite se, molim vas!- Kako to, smirite se? Kuća gori, a vi i vitez zabavljate se tako što u nju postavljate zamke

miševima! A sad čujte poručniče: kad izvršim ono što sam obećao, kad uništim bezvrijedno ovlaštenje, otići ću do Vrijednog konja i obavijestit ću sve prisutne kapetane da se za njih posvuda grade vješala i da vitez smatra to ispravnim. Vidjet ćete što će oni učiniti sa svojim ovlaštenjima. Nek mi vrag puše u guzicu, ako svi ne postanemo pirati i morski razbojnici, svi do jednoga i to već sutra! I tada, poručniče, čujte me dobro, i tada me nitko neće spriječiti da sa svojim brodom odem pod tvrđavu Saint-Pierre i tako je slistim sa zemljom da na njoj neće ostati ništa, ni koliko je perja na žabi!

- Ali, najzad, što vi hoćete, što želite? - upita ga Lavernade izgubljeno i pomirljivo.- Hoću mnogo toga! Za početak, želim vidjeti viteza, zatim odsjeći uši majoru Merry Roolsu...- Ako se susretnete s vitezom u takovom stanju, on bijesan, a vi razjaren... Ja ni za što ne

odgovaram ..- Moram vidjeti viteza! Ako ni zbog čega drugog a ono da mu bacim u lice bezvrijedni komad

papira!- Ako mi obećate da ćete se smiriti, pokušat ću ga zamoliti da vas primi...- Previše sam pošten da to obećam! Sve ovisi o ponašanju gospodina de Poincyja.Lavernade se obim rukama uhvati za glavu i dugo se zamisli.- Čujte me, Le Forte - reče nakon nekog vremena. - Vi znate put do njegova ureda, zar ne? E,

pa lijepo. Kad toliko želite vidjeti viteza, pođite do njega. Nemojte reći da ste me vidjeli... Idite i tu stvar uredite s njim. Ako vas strpa u buharu, to ste sami željeli, jer ja sam vas unaprijed upozorio.

- A tko to pomišlja da me strpa u buharu? - nato će Yves. - Tko? I koliko u ovoj tvrđavi ima vojnika i kopljanika koji se mogu suprotstaviti Le Fortu?

- Kapetane - poviče ljutito Lavernade - ja vas više ne zadržavam... Radite kako vam se sviđa! .. Perem ruke...

Nato spusti glavu i pričini se da je zaokupljen spisima kojima je bio prekriven stol. Uzgledao je tek kad je čuo da se za gusarom zatvaraju vrata...

Kad je izišao iz sobe Le Fort popravi svoj šešir snažnim udarcem šake. Bio je toliko uzbuđen, da mu je mač udarao čas po listovima, čas zveketao po pločama dvorišta. Prijeđe kasarnski krug i uđe kroz niska vrata pa se uputi stepeništem. Nije mislio ni na što određeno jer su mu se misli toliko kovitlale da ih nikako nije mogao srediti. Sve mu se ispremiješalo, saplelo. Njime je ovladao bijes. Škripao je zubima i stezao šake da su mu se nokti zarili u meso.

Stigao je na odmorište odakle je započinjao novi red stepenica. Toliko je puta već prolazio ovim hodnicima da ih je poznavao kao svoju rukavicu. Ovaj put je bio posve sam, inače ga je uvijek pratio Lavernade. Sjećao se kad je prvi put ušao u ovu tvrđavu. Tada ga je pratio poručnik k gospodinu de Poincyju od kojega je tražio oslobođenje generala du Parqueta u zamjenu za guvernera Patroclea de Thoisyja.

Divio se ovom čovjeku, koji se na svom malom otoku usudio suprotstaviti naredbi kardinala Mazarina, te je bacio u more kraljevske trupe kao da se radilo o Englezima! Divio se njegovoj odlučnosti, metodi, hrabrosti i drskosti, vrlinama što ih je Yves najviše cijenio.

Konačno je prešao široko predsoblje čija je zidna oplata pomalo gubila boju. U uglovima predsoblja visile su svijeće. Četiri vojnika s helebardama u ruci stražarila su pred vitezovim uredom. Među njima Yves odmah prepozna Favergea, koji ga je već nekoliko puta najavljivao de Poincyju.

Uputi se ravno k njemu tako razjarena izraza na licu da je stražar ustuknuo korak natrag, a njegovi se drugovi odmah okupili oko njega da ga eventualno zaštite.

- Faverge - poviče div - da li je vitez u uredu?- Da, kapetane, ali naredio je da ga se ni u kom slučaju ne smeta...- Varate se - nato će gusar. - Trebali ste reći ni u kom slučaju osim u jednom!- Osim u jednom?- Da, gospodine, osim u jednom. A taj izuzetni slučaj nalazi se pred vama od krvi i mesa! Taj

slučaj sam ja, kapetan Yves Le Fort, koji želi vidjeti viteza i koji će ga i vidjeti, tako mi svih vragova, pa makar morao na juriš zauzeti njegov ured.

- Žao mi je, kapetane - odlučno će Faverge. - Zabrana vrijedi za sve!Gusar zastane i svisoka odmjeri tri vojnika, koji su uperili u nj svoja koplja.- Šteta - reče - što nemam vremena, ali časti mi moje, Faverge, ili ćete trknuti do viteza ili

kunem vam se bogom, nijedan od vas četvorice neće živ izići iz hodnika!- Kapetane - ponovi Faverge glasom u kojem se osjećalo da mu je vrlo žao - naša je dužnost

da se prije damo ubiti nego da prekršimo naređenje. To vi znate bolje od nas, jer ste časnik. Naređenje koje smo dobili...

U tom se času otvore vrata vitezova ureda i sitan se čovjek sijede kose i nešto tamnije bradice pojavi, izviri ljutito i oštro gledajući. Vlasulja mu je stajala ponešto nahero, a haljetak, iako zakopčan odozgo do dolje, bio je zgužvan kao i čipka na rukavima.

On će upitati oštrim i odlučnim glasom:- Što se ovdje događa? Zbog čega ova galama? Zar nisam strogo zabranio da bilo tko uđe čak

i u ovo predsoblje?Le Fort stupi nekoliko koraka naprijed i vrlo uljudno se nakloni pred vitezom Poincyjem.- Gospodine viteže - prasne gromovitim glasom preduhitrivši stražu koja je htjela odgovoriti

- gospodine viteže, došao sam da vas vidim i da s vama porazgovaram o jednoj stvari koja ni trenutka ne smije čekati...

Primijetio je da je pogled de Poincyja tvrd i da mu je umor izobličio lice. No, ipak je nastavio:- Ja znam, gospodine guverneru, da vam je vrijeme dragocjeno, ali baš činjenica da sam

ovdje dokazom je da su me važne stvari ovamo dovele.- Ja sam naredio da me se ne smeta ni u kom slučaju - reče de Poincy hladno i najednom se

stiša. - Nalog vrijedi za vas i za sve druge!Zašuti i nakašlje se, a zatim odmah nastavi kao da se nečega prisjetio:- Kapetane Le Fort, ja ću vas ipak primiti... Da, potrebno je da vas primim. No vjerujem,

uostalom, da će vam se razgovor svidjeti... Zaista sam s vama vrlo nezadovoljan. Vrlo, vrlo nezadovoljan... Zato vas molim da danas ne tjerate mak na konac. U vašem je interesu da mi se bijes stiša!...

- Gospodine guverneru - odvrati Le Fort trudeći se da pod ljubaznim glasom sakrije svoj bijes - ne znam da li je vaš bijes ravan mojemu. Vrijeme što smo ga dosada izgubili bilo bi dovoljno da vam izložim razloge koji su me k vama doveli. No, prije nego se vratite u ured, želim vam dati do znanja da sam vidio poručnika Lavernadea, koji mi je sve rekao. Ne prihvaćam nijednu od vaših optužbi.

Gusar je svoje riječi izgovorio odlučno i jasno ne primjećujući sve veće bljedilo na vitezovu licu. Govorio je sa sigurnošću čovjeka iza kojega stoje dvije stotine vjernih i odanih ljudi na fregati sa šezdeset i četiri topa, sa sigurnošću čovjeka koji se ne boji nikoga.

- Došao sam - nastavio je grubo - da vam vratim ovlaštenje za plovidbu, koje ste mi prije dvije godine potpisali i stalno ga obnavljali. Ako vaš potpis, koji ovdje vrijedi koliko i kraljev, nitko ne poštuje, onda ni vaše ovlaštenje ne vrijedi ništa i ja vam ga vraćam!

Brutalnom kretnjom otkopča haljetak i iz džepa pokraj srca izvadi zgužvani list žutog papira, te ga raspara i baci pod noge.

- Gospodine - nastavi prkosno - ja se ovog trenutka smatram slobodnim čovjekom. Sada odmah idem k Vrijednom konju gdje ću obavijestiti sve gusarske kapetane, čije se lađe nalaze usidrene u luci, da sam odsada pirat, budući da se više ne pravi razlika između časnog mornara, koji plovi za svog kralja, i morskog razbojnika... Gospodine, primite moje duboko poštovanje!...

Yves se okrene na petama i odlučno uputi k stepenicama, kad ga zaustavi strogi glas:- Kapetane, svršit ćete u zatvoru! Predajte se straži u očekivanju moje odluke!Le Fort se naglo okrene:- Na moju veliku žalost - reče polako - prvi put ću vam otkazati poslušnost, gospodine

viteže! Otkazujem vam poslušnost u neku ruku radosna srca, jer radeći tako, radim ono što ste i vi uradili jednom, kad ste ustali protiv kardinalove naredbe, što je jedino moglo spasiti koloniju. Mislim da je i ovaj moj put jedini koji može spasiti tu istu koloniju...

- Odbijate poslušnost? To je paragraf VI Ratnog zakonika! Izlažete se kazni smrću!- Do đavola i smrt! - gorko će Yves. - Ni u snu se nisam nadao da se, braneći vaš potpis,

izlažem smrtnoj kazni! Ali, viteže, zato što me niste htjeli saslušati četvrt sata, znajte da ćete doživjeti teška iskušenja. Jednog dana ćete ugledati kako se Merry Rools iskrcava u Basse-Terre, a tog dana neće biti Le Forta i La Chapellea da mu se ispriječe na putu!

Bijes Le Forta se nešto stišao. Ustupao je mjesto dubokoj utučenosti. U ustima je osjećao okus gorkog pepela. Još je krzmao: da li da ode na svoj brod i postane, kako je najavio, pirat i morski razbojnik ili da još pokuša urazumjeti viteza. Gospodin de Poincy čitao je kapetana kao otvorenu knjigu. Nije mu izmakla ni jedna njegova reakcija. Zamjerao mu je takvo ponašanje, ali nije mogao zaboraviti usluge koje mu je učinio, njegovu odanost, smionost i hrabrost. Običavao je reći da bi sa dvadeset takvih ljudi i u Americi izgradio veliko carstvo.

Videći da se Yves, u trenutku kad je stigao do stepenica, zaustavio, krene prema njemu. Stražari su se postrojili, spremni na intervenciju, ali se nisu micali čekajući naređenje.

- Le Forte - reče vitez - vi ste uhapšeni! Naređujem vam da odete do poručnika Lavernadea. Javit ću vam što sam u vezi s vama odlučio.

Nato se naglo okrene na petama i zatvori u svoj ured.

12.

SANKCIJE VITEZA DE POINCYJA

Kad je Le Fort ponovo prelazio preko dvorišta, izgledao je kao bolesna životinja. Morao je priznati da je ljutnja loš savjetnik. Više se nije sjećao kakve je sve bezobraštine izrekao generalnom guverneru. Nije, međutim, žalio što se raspalio i smatrao je da je Lavernade imao krivo što ga je savjetovao da čeka bolje raspoloženje gospodina de Poincyja. Neka sve ide do vraga! La Marguerite, međutim, još nije bila spremna za polazak. Dobijajući na vremenu, možda će bolje poslužiti svojoj stvari, a kad se sve zbroji, on je još uvijek vrlo volio viteza.

Opipa džep u kojem se još donedavna nalazila njegova dozvola za plovidbu. Sad se osjećao pravim morskim razbojnikom. Kako je samo mogao pomisliti da su njegovi slavni pothvati sasvim bacili u zaborav njegovu piratsku prošlost!

Premda je imao divovsko tijelo, u grudima mu je kucalo dječje srce. Bio je svjestan da se snazi njegovih mišica ništa ne može oprijeti, da je nenadmašiv u mačevanju, ali kad je trebalo diplomatski, suptilno, onda se gubio, smeo i pravio najgore greške.

Nesvjesno se uputio prema uredu poručnika Lavernadea. Ovaj put je pristojno pokucao, na što mu odgovori miran glas.

- Naprijed!- Evo me opet k vama, poručniče! - reče Le Fort ulazeći u sobu.Lavernade ga pogleda i odmah shvati da razgovor između diva i viteza nije bio ugodan

orijašu.- Poslao me k vama njegova ekscelencija generalni guverner, - izusti Le Fort ne skrivajući

neraspoloženje.- Kao što sam vam se i zakleo, pred njim sam pocijepao ovlaštenje za plovidbu.- No, dobro! - uzvikne Lavernade. - Sad ste unaprijeđeni! A što kaže vitez?- Uhapsio me je i naredio da ga kod vas čekam.- Ah - uzdahne Lavernade. - No, u redu! čekajte ga i uzmite stolicu pa se naoružajte

strpljenjem. Pitam se zašto vas je uputio baš ovamo...- Imate li pri sebi pomorski zakonik? - upita gusar. - Paragraf šesti, rekao mi je generalni

guverner. Spadam pod udar paragrafa VI Ratnog zakonika.- Sjajno! - usklikne Lavernade. - Vi barem niste uzalud izgubili svoje vrijeme: paragraf VI,

otkaz poslušnosti, pobuna, ustanak i... ode glava! Uostalom, vi ste mi i najavili da ćete ostati bez imena!

- Da li vi zbilja vjerujete, poručniče, da ću ja čekati da mi vrat stegnu konopcem?! Vi, znači, ne poznate kapetana Le Forta! Više bih volio odmah slomiti svoj mač, nego blaženo čekati da me prije vješanja strpaju u zatvor! Sto mu gromova! Još malo pa na Antilima neće biti moguće pronaći ni komadić konopca za vješanje kobasica u Bretagni! Tamo Merry Rools... ovdje vitez!

Lavernade se nasmiješi zabavljajući se i protiv svoje volje.- Vas to tjera na smijeh? - dobaci mu Yves. - E, pa neka vam je na zdravlje! A ja mislio da

mogu računati na vašu sklonost!- Oh, morate znati da vitez i nije tako zao kao što vam se čini. On u svakoj prilici pokazuje

blagost, premda mu se to uvijek ne isplati. Na ovom svijetu vjernost je vrlo rijetka vrlina.- Bogami, i ja sam se u to danas uvjerio! No, priznat ćete da se vjernost vrlo često loše

nagrađuje ako je suditi po onom što se događa u ovom gradu!Le Fort još nije ni završio kadli se vrata polako otvore. Le Fort, koji je sjedio na stolici kojom

ga je poručnik ponudio, naglo skoči. Lavernade također ustane, samo nešto smirenije.Vitez je malko dotjerao svoju odjeću. Haljetak mu je bio lijepo zakopčan, čipke na rukavima

tek promijenjene, uštirkane i izglačane.Za sobom zatvori vrata i okrene se poručniku:- Lavernade, da li ste poduzeli sve mjere?- Sve, gospodine viteže!De Poincy kimne polako glavom i baci pogled na spise koji su prekrili pisaći stol njegova

pomoćnika. Pravio se da ne vidi Le Forta, kao da ga uopće nema. Orijaš je zbog toga postajao sve zbunjeniji.

- Nikakav brod - naglasi de Poincy - ne smije napustiti Basse-Terre bez dozvole više vlasti! Obavijestite komandanta luke da vam odsada mora javiti dolazak svakog broda u naše vode. Ako netko dođe s Martiniquea, uredite tako da vam ne samo oficiri nego i sva lica koja putuju njihovim brodom moraju javiti o svemu što se događa u Saint-Pierreu.

- Možda bi bilo dobro - predloži poručnik - pod nekom izlikom, poslati majoru Merry Roolsu ili gospodi generalici nekog prikladnog vojnika...

- Drugim riječima, želite reći... špijuna? Bojim se da to ne pobudi sumnju. Ako je taj major tako raspoložen prema nama, onda bi se onaj koga bismo poslali izložio opasnosti da izgubi slobodu, a možda i život...

- Hm - progunđa Lavernade značajno se osmjehujući - ja poznam jednog koji bi se rado izložio takvoj opasnosti...

- Ako govorite o osobi na koju i ja mislim - izjavi generalni guverner - onda vam odmah dajem na znanje, da sam njoj namijenio drugačiju sudbinu.

Le Fort osjeti da blijedi. Hladni vitezov glas mnogo je snažniji dojam na njega ostavljao nego vitezov bijes. Više bi volio da ga vitez ispsuje nego da ga ovako potpuno omalovažava. No, gusar se nije plašio. On je stotinu puta gledao smrti u oči, da na nju nije više ni mislio. Ali nije mogao podnijeti očitu nepravdu čovjeka kojemu se najiskrenije divio, čovjeka koji se nikad nije varao i koji je, po njegovu mišljenju, bio nepogrešiv.

- Ipak pogledajte - ponovi de Poincy - imamo li u garnizonu možda nekog vojnika pogodnog za takav zadatak. Nekoga koji se neće nikada kompromitirati i kojega na Martiniqueu ne poznaju. Izliku što ga tamo šaljemo lako ćete pronaći...

- Idem odmah po njega, gospodine viteže!De Poincy kao da nije čuo odgovor svog potčinjenoga, već se najednom okrene prema Le

Fortu i, stavši preda nj, uzvikne prijetećim glasom:- Evo, dakle, čovjeka najtvrđe glave na Antilima! Le Forte, bundžijo jedna, jeste li razmišljali

o paragrafu VI Ratnog zakona? Čini se da jeste... jer izgleda da ste manje bezobrazni nego maloprije.

- Gospodine viteže - odvrati mu gusar, uvjeren da više nema što izgubiti - znači da moje razmišljanje ne vrijedi ništa. Uistinu, ako sam manje bezobrazan nego prije, to je stoga što sada, umjesto svetog i pravednog bijesa, osjećam utučenost i duboku tugu. Ali moje se mišljenje nije nimalo promijenilo i nitko mi neće izbiti iz glave ono što mislim!

Generalni guverner promatrao je blistavim očima orijaški stas gusara. Znao je što treba misliti o takvu čovjeku. Osjećao se kao pred nekim divom, toliko ga je Le Fort nadvisivao svojim stasom! Kao Golijat Davida. Bio je duhom nadmoćan, imao je vlast i snagu. Shvatio je, osim toga, da se Yves osjeća tim smetenijim, što se on više uspijeva svladati. Le Fort, doista, nikad ne bi digao ruku na nj ili mu zaprijetio svojim mačem.

De Poincy skrene svoj pogled s Yvesa na poručnika.- Lavernade - upita ga ozbiljno - imate li, možda, još jednu od onih cigara koje vam je

Monbars donio sa Sainte-Lucie?- Imam, ekscelencijo! Imam ih još tri-četiri i bit će mi vrlo milo ako ih primite, gospodine

guverneru.- Ne, ne, samo jednu... Hvala vam, Lavernade! Molim, pripalite mi!Govoreći to, vitez uze iz drvene kutije portugalsku cheruto-cigaru, malo je omekša prstima i

onda zapali na fitilju napravljenom od tučenih vlakanaca kuhanih u sumporu i salitri. Odmah potom njegov se pogled ponovno zadrži na Le Fortu. Ispustivši gust oblak dima, pratio ga je kako se diže uvis i, ne svraćajući pogled na gusara, naglasi svaku riječ:

- Gospodine Le Forte, ja sam nezadovoljan s vama iz više razloga. Danas ste pak prevršili svaku mjeru. Ponašali ste se kao pirat, radeći na svoju ruku i po svojoj volji. Na moru se ponašate kao pravi divljak. Čini se da vas je neobično zabavljalo napasti bijednog Nizozemca samo zato što vam se našao na putu...

- Gospodine viteže - spremno uzvrati Yves - bio je to neki bezobrazni Nizozemac koji nije htio odgovoriti na topovski hitac koji sam mu uputio kao opomenu.

- Otkada vi to opominjete?!- Eh, gospodine, kad se netko pokaže drzak... Ali što se tiče tog Nizozemca, priznajem da je

to bila zabluda i greška s naše strane.

- Ali meni je dosta - nastavi de Poincy strogo - što svakog tjedna primam pritužbe... Mi danas ne vodimo rat ni s Englezima ni s Nizozemcima. Zbog tog prokletog incidenta zaslužujete primjernu kaznu. Ja sam prema vama uvijek bio blag, sve do danas kad ste prekoračili sve granice bezobrazluka. Neću reći drskosti, jer u tom slučaju bili biste već mrtvi, gospodine!

Ako je de Poincy očekivao da će sada Le Fort pognuti glavu, varao se. Gusar je svojim iskrenim plavim očima gledao ravno u guvernera.

- Vi ste Bretonac i tvrdoglaviji ste od magarca, zar ne?- Jesam, gospodine viteže!- Meni nije draga ni kljusad ni magarad. Čini mi se da mi imate nešto reći? No, recite, onda!

Istresite to iz sebe, sto mu gromova! Neka znamo jednom što vi hoćete!Glas de Poincyja se najednom izmijenio. Osoran, ali ipak tako umilan da se Le Fort silno

iznenadio. Poslovična dobrota ovog čovjeka nije bila samo isprazna riječ. Bio je dovoljno pametan da je zaboravio uvrede svog potčinjenog i pristao saslušati njegove primjedbe.

- Gospodine generalni guverneru - započne Yves polako - ja ne znam kako su vas izvijestili o činjenicama koje su se zbile na Marie-Galante. Ja vam mogu samo s par riječi, ali i s tisuću, ako želite, ispričati da je major Merry Rools uputio tamo tri broda obalne straže, da unište gusare bez obzira na njihova ovlaštenja za plovidbu. Ta ovlaštenja potpisali ste vi po naređenju samog kralja i ja sam smatrao da mi je dužnost obavijestiti vas o tome. Merry Rools je prekoračio svoja prava budući da radi protiv vaših odluka. On će uvijek biti vaš podređeni ili barem... bit će dotle dok vi to budete htjeli...

- Što to znači, gospodine?- Ekscelencijo, to znači da Merry Rools velikim koracima grabi putom uspjeha. On je danas

samo starješina jednog otoka, ali otoka koji je veći od Saint-Christophea i koji može postati još važniji, ako ga se bude znalo naoružati i obogatiti kao što je to započeo general du Parquet. Taj major, a danas sam za to dobio i nepobitne dokaze, upravo radi na tom da se njega imenuje guvernerom Martiniquea umjesto gospođe du Parquet, koju je Vrhovni savjet preporučio za tu dužnost. On u tom svom naumu može i uspjeti, jer sam se uvjerio da u ruci ima jake adute, kao na primjer onog viteza de Villersa s kojim sam razgovarao na La Margueritte kapetana Beliarda. Taj vitez se vraća u Francusku baš zato da isposluje naimenovanje majora za guvernera...

De Poincy nelagodno kašljucne. Kad je Yves zastao, reče mu!- Nastavite, gospodine, nastavite, slušam vas...- Ako Merry Rools de Gourselas bude sutra imenovan guvernerom Martiniquea, on će, kako

se uputio, uskoro postati generalni guverner otoka! Ja ne pretjerujem. Zato on želi uništiti jedinu silu koja može stati na put njegovoj pohlepi, a tu silu predstavljaju gusari.

- Hm! - zagunđa de Poincy. - Bogami, u vašem mozgu ima pameti, gospodine! To se ne bi reklo na prvi pogled... A zatim?

- A zatim? - ponovi Yves polaskan hvalom. - A zatim? Ja ne znam da li ste obaviješteni o zadatku oca Feuilleta, kojim ga je zadužio Vrhovni savjet, naime, da isposluje od kralja službeno proglašenje generalice du Parquet za guvernera Martiniquea. Očito je, dakle, da su interesi viteza de Villersa, koji je u službi Merry Roolsa, sasvim u suprotnosti s tim zadatkom. Ili je vitez, kao što to tvrdi, utjecajna ličnost na dvoru i onda će uspjeti kod njegova veličanstva, ili, ako to nije, ne dajem mnogo za život onog dobrog svećenika koji ide u Francusku, kao muha bez glave.

- Da, da... vi to dobro rasuđujete - reče de Poincy - vrlo dobro. Nisam to očekivao od vas, Le Forte. Ja sam mislio da ste vi neotesana osoba, ali vi vrijedite mnogo više. Zašto ste, do vraga, onda tako bezobrazni? Nastavite, nastavite dalje!

- La Margueritte će uskoro dignuti jedra i vitez de Villers bit će cijeli mjesec zajedno s ocem Feuilletom. Tu može biti vraga i po, jer će sigurno neki snažni zapuh vjetra ili kakav veliki val

odnijeti dobrog oca zajedno s pismima koja nosi uza se u kraljevstvo morskih pasa. Kad kažem dobri otac, onda želim reći dostojni svećenik Feuillet.

- Koja pisma?- Povjerljiva pisma Vrhovnog savjeta i posljednju poruku koju je generalica poslala vrlom

ocu posredstvom samog viteza!- To je pismo kod mene - reče de Poincy. - Ako vas zanima, ja ću vam ga pročitati, ali vaši

podaci su tako razvučeni da ja nemam dovoljno vremena za vas. Le Forte, vi imate jednu tešku manu... Vi, naime, gledate samo na svoj posao, ili još bolje, samo na ono što vama leži na srcu. No, za jednog generalnog guvernera ima i prečih briga, koje ga katkada sile da odgodi neke odluke koje bi, možda, želio u svom srcu odmah ostvariti...

- Gospodine viteže, ja vas skrušeno molim za oprost - izusti Yves sagnuvši glavu, ganut tolikom dobrotom.

- Isuviše je kasno, gospodine...Generalni guverner dade znak Lavernadeu, koji je nijemo prisustvovao ovom prizoru i

poručnik izvadi iz jednog dosjea pismo koje pruži vitezu.- Evo poruke o kojoj govorite - reče de Poincy.- Izgleda da vas ona mnogo uznemiruje, ali bez razloga. Jedan od naših špijuna, a njih

imamo, hvala Bogu, na svakom kraju i preko njih doznamo kad se naši gusari ponašaju kao razbojnici. Jedan od naših špijuna, rekoh, uspio je da ga ukrade ocu Feuilletu. Evo ga!

Le Fort uze papir i počne ga znatiželjno čitati. Gusar je bio očito zadovoljan videći koliko je udova generala bila shrvana tugom, što je isključivalo sve one klevete prema kojima je ona, dan nakon smrti svoga muža, varala njegovu uspomenu s vitezom de Maubrayem:

Primila sam, moj oče, vaše pismo koje bi me sigurno utješilo kad bi moja bol bila manja. Uzalud nastojim da vam je opišem ali ne mogu. No, ja dobro znam da to vi od mene i ne tražite, jer ste sami bili svjedok moje nesreće, teškog gubitka i duboke tuge. Priznajem da mi je ova nesreća smutila dušu i da sam se prepustila svojoj boli koja je i te kako opravdana...

Le Fort složi pismo i bez riječi ga pruži vitezu koji ga primi i preda Lavernadeu.Iza kraće šutnje guverner reče:- Gospodine Le Forte, vi ste mi u isti mah vratili i svoj čin i svoje ovlaštenje. Vi sada niste

ništa. S vašim brodom sada raspolažem ja i dat ću ga novom kapetanu, nadajući se da će ga taj voditi časnijoj budućnosti od one kojoj ste ga vi namijenili. Zbog usluga koje ste učinili Martiniqueu, Saint-Christopheu i meni, a prema tome i njegovom veličanstvu, želim danas biti prema vama dobrohotan. Mogao bih vas smjesta zatvoriti, a sutradan osuditi i objesiti bez ikakva obzira...

Yves je bio bljeđi od smrti i noge su mu klecale, a usne i nosnice drhtale. Obuzelo ga je takvo uzbuđenje da nije mogao ni prosloviti.

- Od dviju mogućnosti odaberite jednu: ili postanite kolonist ovdje na Saint-Christopheu, u trogodišnjoj službi kod nekog plantažera, ili odaberite progonstvo. Odlučite sami!

Div teškom mukom proguta pljuvačku. Bio je svjestan da je stvoren za more, za svoj brod i da ne može živjeti bez svojih stotinjak ljudi i tridesetak topova koji vire iz otvora dobre i brze lađe. Napraviti od njega kolonistu, slugu nekog plantažera! Istina, koloniji su potrebne mišice ali za nastavan je i obrađivanje zemlje ima dosta kukavica, sramežljivaca i mlakonja! On je junačina!

I progonstvo je neugodno. On se navikao na život u tropskim krajevima. Nije ga privlačio život bez ratova, borbe, proganjanja lađa po moru. Nikad ne bi mogao životariti bez opasnosti, bez iznenađenja koja je volio.

- Onda, kakav je vaš odgovor? - upita ga de Poincy.Vitez je bio iznenađen kad je najednom vidio da se Yvesovo lice razvuklo u osmijeh. Div je

uzdahnuo.- Onda? - radoznalo ponovi guverner.

- Ekscelencijo - otpovrne div. - Ja sam vam rekao da se bojim za život oca Feuilleta. Vi mi u svojoj dobroti nudite progonstvo... mogućnost da se vratim u Francusku. Mogu li izabrati progonstvo i ljubazno vas zamoliti da zapovjedite kapetanu Beliardu da mi dade jedno mjesto na La Margueritte? Nek me vrag odnese ako će ocu Feuilletu pomanjkati ijedna vlas na glavi dok ne stigne u luku spasa!

De Poincy obuhvati simpatičnim pogledom snažnu pojavu svog gusara. Okrene malo glavu kao da duboko razmišlja, počeše se za bradu i najednom se nasmiješi:

- U redu, kapetane - reče. - Kapetane Le Forte, ja pristajem! Ukrcat ćete se na La Margueritte. Lavernade, dajte nalog kapetanu Beliardu.

- Vi ste izrekli riječ kapetan? - izusti Yves ganut.- Da, da - reče de Poincy - kapetan! Ja vam vraćam čin, uz uvjet da se više ne ponovi ovo. A to

progonstvo nastojte da bude što kraće. Vi ste ovdje potrebni. Meni su potrebni vjerni ljudi. S vama, Le Forte, bit ću siguran za nasljedstvo malog Jacquesa d’Esnambuca...

Yves je htio još nešto reći, ali je bio tako zbunjen da je samo mrmljao nesuvisle riječi. De Poincy mu se više nije obraćao već reče Lavernadeu:

- Poručniče, podsjetite me da napišem nekoliko pisama koja će kapetan Le Fort nositi sa sobom. Znate, trebat će mu u Francuskoj kao preporuka, budući da ima sasvim osobiti način provaljivanja tuđih vrata, pa bude li se radilo o Mazarinovim vratima, mogao bi lako zanjihati se na vješalima... Ta ćete mu pisma predati tek u trenutku odlaska...

A onda se okrene gusaru:- Imate li kakav plan, kapetane? Htio sam, naime, reći da li imate kakvu ideju kako ćete

obaviti svoj posao u Francuskoj?- Posjetit ću kralja - reče odlučno Le Fort.- Kralja? - zapanjeno će de Poincy.- Dabome, kralja! - odvrati Yves sada potpuno siguran u se. - Uvjeren sam da će me saslušati.

Imam mu mnogo toga reći i morat će me saslušati ili ću mu odsjeći oba uha!Vitez se nasmiješi. Upravo je htio izići, kad ga Yves zaustavi:- Gospodine - promuca - gospodine... želio bih sa sobom povesti i oca Fauvela, pa vas molim

i za nj naredbu za kapetana Beliarda. Mislim da kapetan neće s njim imati posebnih poteškoća... Na La Margueritti nema mnogo ljudi koji znaju govoriti misu.

- Neka bude! - nato će vitez. - Lavernade, izvršite sve to...De Poincy položi ruku na kvaku.- Gospodine viteže - poviče Yves - odsada sam povezan s vama na život i na smrt!

TREĆI DIO

MOĆ I LJUBAV

1.

ZMIJA GRADI SVOJE LEGLO

Obasjana svjetlom svijećnjaka, Louise je izgledala mnogo ljepša. Blijedi i treperavi plamen koji je titrao u vlažnom zraku sobe bez daška vjetra, davao je njenoj puti izgled prozirne profinjenosti, brišući svaku bubuljicu, svaku boru brige i požude, kao da je sazdano od blago nijansiranog pastela. Plave vlasi neuredno su joj padale niz ramena, a ona ih je podizala rukama, otkrivajući svu nježnost svog krhkog vrata, koji je Maubray, iza nje, s užitkom promatrao, pitajući se koje joj je mjesto najosjetljivije na poljubac.

No, nije to pitao zbog Louise. Znao je dobro da je dovoljan samo njegov dah pa da se ona odmah počne tresti i gubiti nadzor nad sobom. Pitao se zbog Marije.

Smatrao je da je dovoljno dugo čekao i poštivao tugu udovice, te da je već vrijeme započeti udvaranjima, posve različitim od onih koje je nekad, kad je Marija još bila mlada, uspješno primijenjivao.

Premda je upirala svoje oči u zrcalo, Louise nije uopće opažala svoje lice, već je, češljajući se nasumce, neopaženo, potajno i iskosa promatrala Maubraya, svaki njegov pokret, svaki mig oka u kojem se, vjerovala je, odražavala zavist. Nije joj bilo ni na kraj pameti da blijesak u vitezovim očima nije upalila njena zavodljiva pojava, već samo pomisao na Mariju.

Reginald se trgne kao da se želi otresti nametljive misli. Louisina nada, da je ona predmet njegove žudnje, odjednom je iščezla. Okrene se na stolici i stane mu sučelice, te mu tužno reče:- Vi ste me se zasitili, vi me napuštate, zar ne, Reginalde? Oh, da, da! Udaljujete se od mene! Nemojte nijekati, znam što ćete mi reći: imate briga, morate se posavjetovati s Marijom, morate bditi nad njom, jer se još nije navikla na novu dužnost... Da, da! Ja tu nisam važna. Ja sam već vaša svojina... Zašto me više ne gledate zaljubljeno?

Maubray se ljupko nasmiješi i reče:- Ali ja vas tako gledam, draga Louisa! Gledam vas i divim vam se!- Nije istina! Vi me i ne vidite, vi i ne opažate koliko vas ljubim, koliko me vaša prisutnost

uzbuđuje i što vi za mene značite...- Ali, vidim vas, vidim! - prosvjedovao je Reginald nelagodno. - Ipak, nešto vam moram

predbaciti. Iako ste najdivnija stvarčica na svijetu, najljepše i najzavodljivije biće u svakom pogledu, moram vas ipak ukoriti zbog nečega. Vi ste previše uznemirena i mnogo mučite samu sebe, draga moja... Neprestano drhćete. Ni četvrt sata ne možete ostati sami, a da se sto puta ne upitate da li vas ljubim. »Vi me ne ljubite! Više vam ne značim ništa!«

Maubray opazi crtu na rubu usana mlade žene i njene naglo zamućene oči, koje su izgledale kao da će sad na zaplakati i on će onda morati da je tješi. Požali svoju otvorenost, svjestan da je mogao učiniti drukčije. Usprkos njenoj privlačnosti, na njoj je nalazio i nesimpatičnih osobina koje su ga ljutile. Bilo je potrebno da joj to jednom kaže...

- De, de - nastavi - vidim, Louisa, da ćete još i zaplakati, mada znate da ja ne volim suze, da ne podnosim plač. Čini mi se kao da me netko protiv volje prisiljava na najgore nasilje. Ako zaplačete, ja ću vam se onda na sve zakleti. No, te zakletve bit će lažne, ali priznajte da biste vi to željeli...

Ona se ugrize za usne nastojeći iz sve snage suspreći suze koje su joj navirale na oči. Kad se on načas od nje okrenuo, reče mu:

- Doista, Reginalde, nisam očekivala da ću toliko trpjeti zbog ljubavi prema vama! Bog ipak zna da sam spremna sve pretrpjeti za vas. Da, sve osim da vas nemam uza se, da vas više ne osjećam uza se.

- Onda zašto se uvijek žalite? - upita je on sasvim opravdano. - Zar nisam uz vas i ne promatram uvijek divne oblike vašeg tijela? Zar ne znači da sam vaš, kad vam se toliko divim?

- Oh, ja to ne znam! - gorko će ona. - Da, uza me ste. Da, tražili ste da promijenim frizuru, da, vi me gledate... Ali na što mislite? Ja ne znam vaše tajnovite misli. Vaše oči jesu na meni, ali vam je duh odsutan! Dala bih sve na svijetu da mi je znati što vam se mota po glavi!

- Kad biste mi rascijepili lubanju - reče on podrugljivo - zacijelo biste unutra našli svoju sliku, Louisa!

- Moju sliku i još mnogo drugih stvari, bez sumnje!On ponovno nervozno uzdahne:- Opet predbacivanja! Jadna moja prijateljice! Znao sam da naša ljubav neće mirno teći. Ipak

nikad nisam vjerovao da će tu ljubav pomutiti vaša ljubomora, stalno nezadovoljstvo i neki zahtjevi. Zaista s razlogom sam uznemiren, jer takvih glupih predbacivanja kao što su vaša možemo pronaći svu silu!

Vani se začu škripanje vrata, bat teških čizama o ploče dvorišta i riječi koje su dopirale iz daljine.

Louise načas zaustavi dah. Na svom drugu primijeti lako drhtanje. Odmah je na sve zaboravila, ali ne od bijesa, već od žalosti, te je počela cmizdriti kao najnesretnije stvorenje na svijetu:

- Eto - poviče - što vas zaokuplja! A ja, luda pa mislila da vas večeras samo ja zanimam! Tek ste četvrt sata kod mene, a niste mi posvetili ni jedne jedine sekunde! Vi znate da je Merry Rools došao posjetiti generalicu i to vam ne da mira! Merry Rools vas uznemiruje! Vama je politika iznad svega!

- Ja i jesam ovdje da vodim politiku - odvrati blago. - Ne zaboravite, Louisa, da svoju prisutnost ovdje moram opravdati. Ipak se varate: meni je do vaših ruku i do vaše puti više nego do ičega...

- Otkad je major ušao k Mariji, vi ste daleko od mene. Usuđujete li se tvrditi suprotno?Nije, međutim, vjerovala ni riječi u ono što je govorila. Bila je slična onim plahovitim,

sramežljvim i nezadovoljnim ljubavnicama, koje neprestano moraju zapitkivati: »Ljubite li me? Mislite li na mene?« Ona je duboko u sebi bila uvjerena da Reginald samo na nju misli. Govorila je laži samo da dozna istinu. No, upravo laž je bila istinita - vitez nije mario za nju, već ju je samo obmanjivao. A da joj je to i rekao, ona mu ne bi vjerovala.

Ustala je i uputila se k njemu, tanahna i nježna struka. Ovu nekad bezličnu i bez ikakve gracioznosti djevojku - ljubav je potpuno preobrazila. Hodala je kao mačka, podsjećala donekle skladom svojih pokreta na plesačicu. Smiješila se i ovila mu ruke oko vrata...

- Želite mi reći da me sada morate napustiti, zar ne?On ne odgovori, već se samo nakašlje. No, to je Louisi bilo dovoljno da shvati kako se nije

prevarila. Reginaldu se žurilo da pronađe Mariju, da dozna što joj je saopćio Rools.Ona mu ponudi svoja poluotvorena i vlažna usta s dva reda blistavih zuba i krajičkom

crvena jezika. To je Reginalda uzbuđivalo. Htio ju je poljubiti u usta, ali ona jogunasto okrene glavu i izmakne mu.

- Ipak vas moram napustiti, moja draga Louisa - najavi joj. - Tražit će me Marija. Ako bude kucala na moja vrata, pitat će se zašto me nema u sobi, a rekao sam da idem spavati. A što ako dođe ovamo i nađe nas u zagrljaju?

- Ovako ili onako potrebno je da dozna za našu ljubav i da pripadamo jedan drugome do groba - reče ona ljutito. - Ne shvaćam, Reginalde, zašto joj sve to ne kažete... Treba li da joj ja to rečem?

- Oh, Louisa, vi niste nikakav diplomat! Još jednom vam napominjem da Marija mora biti naša saveznica, a ne neprijateljica. Uvjeravam vas da će ona pristati na našu ljubav, ali je potrebno da to dozna u pogodnom trenutku... A taj pravi trenutak još nije nastupio. Ona je još u koroti i zaokupljena dužnošću koju su joj povjerili. Ona još hoda nesigurno i plaši se da ne posrne... Ako njenu pažnju usmjerimo na druge stvari, a ne na one što je zabrinjavaju, ona će se spotaknuti kao uplašeni konj i obojicu ritnuti nogom. Da li sada shvaćate?

Umjesto odgovora, ona pritisne svoja usta na njegova. Usne su joj bile meke i nabubrele, vlažne od strasti, i Škotom prostruji neizmjerna ugoda. Čvrsto je pritiskao mlado podatno tijelo, uspaljeno ljubavnim plamom i polako ga milovao: rukom je prelazio po grudima i bedrima, a onda je presavi u struku kao da je želi raspoloviti. Boljelo ju je, ali joj je i godilo. Nastojala je biti zavodljiva, nadajući se da će razbuktati strast svog ljubavnika, koji će zaboraviti i Mariju i majora i njihov razgovor, te, konačno, ostati zauvijek samo njen.

Možda bi u tom i uspjela, jer se Škot dao zavesti. No, najednom se začu Marijin glas na stubištu:

- Reginalde, Reginalde, gdje ste?On naglo odgurne Louisu sa svojih grudi i brzo popravi čipke i trake na odijelu.- Pravite se kao da nije ničega bilo - reče u jednom dahu. - I da niste ni riječi rekli, meni to

prepustite!U jednom hipu dohvati knjigu s komode i uputi se prema vratima te ih otvori. S bezazlenim

izrazom na licu upita:- Jeste li me to vi zvali, Marija?- No, prijatelju, što radite kod Louise u ovaj sat?Glas joj je bio pun suzdržanog predbacivanja. Reginald podiže knjigu iznad glave i smiješeći

se odgovori:-: Nisam imao ništa za čitanje, a znao sam da ste zabavljeni s majorom, pa sam pokucao na

vrata gospođice de Francillon i dobio ovo djelce.Generalica ljutito priđe vratima koja Louisa nije zatvorila. Brzim pogledom prijeđe preko

sobe i opazi Louisu u prozirnoj kućnoj haljini. Budući da se iza Louise nalazio svijećnjak, kroz haljinu su se nazirali obrisi njenih bedara koja su ličila na dvije savršeno oblikovane kolone.

- Kako to, Louisa, da još niste u krevetu? - zapita je Marija oštro. - Da niste bili na nogama, vitez vam sigurno ne bi došao smetati. Pa onda ta frizura! Kakve li ideje! I zar ništa niste mogli naći čime ćete se pokriti? Jeste li se pogledali u zrcalu? Vaša odjeća je nepristojna.

Reginald napravi par koraka prema generalici.- Draga moja prijateljice - počne uvjerljivim glasom - gospođica de Francillon nije nipošto

kriva. Ja sam nepristojan što sam pokucao na njena vrata. No, vjerujte mi, to sam učinio vrlo diskretno. Da je gospođica de Francillon spavala, makar imala ne znam kako lagan san, ne bi me bila čula te ne bih ni ulazio.

- Ne znam kakvi su običaji u Škotskoj, gospodine - odvrati Marija - ali se u nas noćne posjete jednog muškarca djevojci smatraju nedoličnim. Mlade djevojke na taj način gube dobar glas!

- Oh, Marijo - uzvikne Maubray nestašno se osmjehujući - nemojmo pretjeravati! Ne želite, valjda, reći da je gospođica de Francillon nepovratno izgubila svoj dobar glas zato što mi je posudila knjigu, koju sam došao sasvim tiho zatražiti? Pogledajte me i recite izgledam li kao čovjek koji je nekoga osramotio? Pogledajte moje odijelo!

Marija sliježe ramenima i obrati se rođakinji:- Idite u krevet!... Nije lijepo što još ne spavate. Vi to dobro znate. Nikad niste izgledali

bljeđa, kao da nema ni kapi krvi u vama! Smršavili ste, pa ako još ne budete spavali...Louisa je nije slušala, već je neraspoložena zatvorila vrata.Čim su ostali sami, Marija reče Reginaldu:- Dođite, dođite k meni!- Oh, oh! - izusti poluglasno. - Majorov posjet kao da nije bio ugodan? Vrlo ste nervozni.- Imam i zašto! Sami ćete prosuditi...Shvaćao je olako što mu je rekla pa se nasmiješi i šaljivo doda:- Predbacujete mi posjet gospođici de Francillon, ali zar i ja ne bih mogao smatrati

neumjesnim posjet majora Roolsa u ovo doba?- Ne šalite se, molim vas! Doista nisam za to raspoložena.- To znači da vi imate pravo biti ljubomorni, a ja ne!

- Ja nisam ljubomorna.- Jeste. Gospođica de Francillon je premlada da bi to opazila, ali kunem vam se da se ja ne

varam. Vi ste ljubomorni na Louisu!Išli su uporedo bez riječi. Kad su došli do generaličine sobe ona žurno uđe, prepustivši

njemu da zatvori vrata. Zatim mu reče:- Sjednite, Reginalde!- Onaj major puši odvratan duhan! - reći će vitez njušeći oko sebe. - Taj duhan potječe iz

okolice Svete Lucije. Nema na svijetu jačeg i neugodnijeg duhana. Smrdi na zečji brlog...- Nemojte govoriti loše o Merry Roolsu! On nije tako zao kao što sam mislila.- Oh, oh! - poviče Škot. - Vi mi se osvećujete, Marija! Ljubomorni ste na Louisu pa želite sada

naoštriti moju ljubomoru na majora...- Molim vas, okanite se toga! - poviče ona ljutito.- Vratit ćemo se na to kasnije, kad budemo imali više vremena. No, dogodilo se nešto

ozbiljno i nije me volja za šalu.U Reginaldovu srcu pojavi se nemir.- Govorite, Marija! - on će nato. - Govorite, ja vas slušam. Kunem vam se da vas više neću

prekidati.- Vratila se fregata Taureau! - procijedi ona.Reginald je promatrao njene fine i njegovane ruke s uredno podrezanim noktima na

vretenastim prstima. Šutio je.- No, vratila se samo ona - doda ona. - A znate li što je izjavio njen kapetan?- Otkud bih znao? Vi me niste pozvali kad je major bio kod vas.- Saint-Laurent je naišao na jednog gusara u Marie-Galante, baš u uvali Galets... Razbojnik je

otvorio žestoku paljbu i Chamceneyev se brod nagnuo na bok.Škotu su se zažarile jagodice. Promeškoljio se na stolici i skupio obrve:- A što je sa La Vierge de Bon Port i vašim slavnim kapetanom Baillardelom? - upita

svađalačkim tonom.- Vidite li, dakle - likujući će Marija - da i vas to uznemiruje? O La Vierge de Bon Port nema ni

glasa! Zna se jedino da je Saint-Laurent odgovorio na paljbu, ali nije mogao ništa protiv daleko jačeg dušmanina. Taureau se spasio bijegom...

Reginald se namršti:- Ne razumijem - izjavi ljutito, što je Mariju vrlo iznenadilo - doista ne razumijem! Pirati nisu

dobro naoružani i njihovi brodovi nisu u dobrom stanju. Mnogima nedostaje topovskih zrna tako da katkada moraju pucati svakojakim željeznim otpacima. Da je gusar koji je naišao na Saint-Laurent bio nadmoćniji i bolje naoružan, to mogu dozvoliti, ali zašto je Taureau pobjegao? Da li je i on bio pogođen? Zašto nije priskočio u pomoć svom drugu u nevolji? Engleski se brod nikad tako ne bi ponašao, nikad! A ja i dalje pitam... što je za to vrijeme radila La Vierge de Bon Port?

- Prema izvještaju kapetana Estephea s Taureaua, La Vierge de Bon Port otišla je u potragu za drugim gusarima u uvali Cayes de Fer na sjevernom dijelu Marie-Galante.

Obuzet zagonetnim i neočekivanim bijesom, Maubray ustane i dugim koracima počne šetati sobom.

- Ah, nemojte mi govoriti da bi taj vaš Baillardel dopustio da ga potuče obični morski razbojnik! Nipošto! Meni sve to miriše na izdaju, Marija. Vi, možda, ne znate što se čini s izdajicama. Kod nas ih se vješa! To treba učiniti i s posadom Taureaua, da se da primjer onima koji slijedeći put namjeravaju pobjeći. Kad se preuzme na sebe jedan zadatak, mora ga se do kraja izvršiti, makar svi poginuli, makar sa cijelim brodom ili tvrđavom odletjeli u zrak! Tako postupa vojnik! No, ovaj su otok, čini se, napučili samo podli gusari!

- Reginalde, molim vas - prekine ga Marija - vi u ovom trenutku govorite o Francuzima!

- Njihova im narodnost ne smeta da izdaju i bježe pred neprijateljem! Nećete, valjda, to zanijekati?!

- Da se radi o Englezima sigurno ne biste govorili takvim tonom.On se teškom mukom svlada i nastavi blaže:- Draga moja Marija, vi ste tražili da vas savjetujem i usmjerim vaše djelovanje. Vi ste, dakle,

priznali vlastitu slabost pred zadacima koji su vam pali na leđa. Ako sada uzmaknete, vjerujući da su moji savjeti rezultat glupog šovinizma, onda ne možemo nastaviti sa suradnjom.

- Kapetan Baillardel je već dokazao da je hrabar čovjek. Samo da je stotinjak takvih na otoku Martiniqueu, ja se ne bih bojala ni za otok ni za sebe!

- Vi branite Baillardela, i to je u redu. Ipak, ostaje činjenica da je Saint-Laurent izgubljen, a Taureau je umjesto da mu pomogne, petama dao vjetra! Nisam to ja izmislio, već ste mi vi to rekli.

- To ne znači da je Saint-Laurent izgubljen. Taureau je napustio bojno polje kad se nagnuo na bok, i to je sve. Sretnijim stjecajem okolnosti mogao je i Chamceney izvojevati pobjedu.

Reginald se podrugljivo osmjehne. Marija je to opazila i nervozno stala kidati rupčić.- Dobro - nastavi vitez. - Tako, uglavnom, izgledaju činjenice. No, što vam je rekao major?

Što on misli o toj raboti?Ona tužno kimne glavom i prizna:- Sve je to prilično zamršeno. Prema njegovu mišljenju poraz na Marie-Galante predstavlja i

za nj i za me veliki gubitak u očima stanovništva.- Drugim riječima, vi ste se već prvog dana preuzimanja nove dužnosti našli u neugodnu

položaju - on će okrutno.Ona se složi slegnuvši ramenima, što je značilo da, na svoju veliku žalost, ne može ništa

učiniti.- Kolonisti će reći da ste nesposobni, da niste umjeli odabrati najbolje vojnike i oficire. Reći

će da imate svoje štićenike koje gurate naprijed i tako im pružate priliku za ličnu korist, unapređenja i sticanje časti. Major tu nema što izgubiti, jer je vaš podređeni, a vi ste odgovorni. Ako ne uspijete, nadrljali ste vi, samo vi! Budite uvjereni da Merry Rools neće ni prstom maknuti da zajedno s vama podijeli posljedice poraza. Naprotiv, on će ga iskoristiti da vam na leđa navali još štogod pride...

- Vi klevećete tog čovjeka. On je, možda, odvratan iz mnogo razloga, a naročito zbog prenemaganja prema meni, zbog načina kako me uzima za ruke i steže ih svojim vlažnim dlanovima... Ipak, on je utučen.

- Utučen! - ponovi Maubray rugajući se.- Jest - ponovo će ona - iskreno utučen, tako da mi je rekao: »Taj poraz treba zataškati, jer će

se inače narod dignuti protiv vas...«- A vi ste mu vjerojatno natuknuli da izmisli kakvu pričicu kako Taureau i Saint-Laurent nisu

izdali...- Oni su se našli pred jačim snagama!- Naravno - uzvikne vitez podrugljivo - našli su se pred jačim snagama i odmah pobjegli! Što

biste pomislili za branitelje tvrđave koji su se našli pred brojčano jačim neprijateljem i brže-bolje napustili Saint-Pierre s oružjem i opremom i skrili se u barbarsku zemlju, kod Kariba, na primjer, a koloniste ostavili neprijateljima, a? Ne, Marija, ne, nema različitih vrsta izdaja, već samo jedna, vjerujte mi!

Ona pokri dlanovima lice kao da će zaplakati. Doista se osjećala nemoćnom. Nikad ne bi bila povjerovala da će nasljeđujući muža preuzeti na sebe tako tešku i delikatnu dužnost. Koliko li novih problema, iskrslih baš u trenutku njegove smrti! Problema koji nadilaze njene snage. Bila je svjesna da se ne pobjeđuje uvijek, ali u ovom slučaju, samo je pobjeda može učvrstiti na njenu novom i nesigurnom položaju. I, eto, umjesto pobjede, kojoj se nadala - žalosni poraz, otežan izdajom zbog koje će je optužiti.

- Čujte me, draga Marija - nastavi vitez nakon razmišljanja. - Reći ću vam što biste morali učiniti ako želite spriječiti ogovaranje i gubitak prestiža.

Ona podiže svoje lijepe oči prema njemu. Uistinu, nikad se nije osjećala ovako slabašnom i ovisnom o Reginaldu. Bogu hvala, on je mislio i za nju i za se! Tako je uman i tako je logično rasuđivao!

- Što mi je raditi? - upita ga u jednom dahu, uhvativši se te posljednje nade.- Vi se ne biste to usudili - reče Reginald gledajući u pod šarajući vrhom cipele po mekom

ćilimu.- Recite, ipak!- Pa dobro - reče polako. - Ja bih na vašem mjestu odmah uhapsio majora Merry Roolsa.

Naposljetku, on je i odredio Baillardela za zapovjednika ekspedicije. Nije loše da onaj koji svojata generalska ovlaštenja, plati za počinjene greške. Uhapsite ga i neka mu narod sudi. Shvaćate li što želim reći? Narod misli na vas i na majora. Narod traži krivca, bilo kojeg krivca. Ako mu ga ne date, on će vas smatrati odgovornim za taj poraz.

Ona ga prestrašeno pogleda, a on se demonski smješkao.- Da, da! Uhapsite majora! Vi se strašite? Zašto? Što je on prema vama? Ništa, ali može

postati sve, ako ne postupite logično i brzo. Doista, prijateljice moja, nikad vam se nije ukazala zgodnija prilika... a možda vam se više neće ni ukazati... da se oslobodite jedne neugodne osobe čiji je dodir za vas isto tako opasan kao i dodir mankanalije. Nemojte misliti da vam ovo govorim iz ljubomore, Marijo. Ja sam političar i u ovom slučaju ne mislim na svoju Ijubav. Bojim se da će vam taj čovjek, ako ne postupite onako kako vam savjetujem, prije ili kasnije zadati teških glavobolja. A onda će biti prekasno reći: »Reginald je imao pravo! Zašto ga nisam poslušala?« Mene morate uvijek slušati, Marija, jer mi je na srcu jedino vaša sreća. To je cilj koji nikad ne gubim iz vida. Uhapsite Merry Roolsa! Ja idem još i dalje: vjerujem da taj major ima i svoje ortake. To je očito. To dokazuje izdaja Taureaua i vjerojatno La Vierge de Bon Port... Da, da, ja glasno vičem: izdaja! Jer kad je netko hrabar i vrijedan kapetan, kojemu je naloženo da pohvata razbojnike, kao što je to morao učiniti Baillardel, onda se ne smiju raspršiti snage, već naprotiv, treba ih sakupiti za napad na neprijatelja. Prema tome, ja bih na vašem mjestu pohvatao i njegove ortake. Nakon Merry Roolsa, kapetan Baillardel je glavni krivac i njega treba u buharu!

- Ja isuviše dugujem kapetanu Baillardelu a da bih tako s njim mogla postupiti.- Prvom prilikom i on će biti protiv vas! No, ne kažem da ga objesite. Pošaljite ga u zatvor i

tako udovoljite kolonistima...Marija se nipošto nije slagala s Maubrayevim mišljenjem. Shvatio je da je ona neodlučna, ali

je svojom šutnjom dala naslutiti da će se suprostaviti njegovim prijedlozima.- Naposljetku - on će - čitali ste Macchiavellija, a on je veliki čovjek i moj životni učitelj.

Koliko mi je poznato, on ima nekog utjecaja na vas, jer znam da ga čitate. Ako je tako, onda poslušajte njegove savjete, do vraga! Vi imate u ruci vlast, bogamu! Držite je čvrsto i čuvajte! Sposobnu čovjeku lakše je zadržati vlast, nego je osvojiti...

Ona ga je rastreseno slušala. Njegove riječi dopirale su do nje kao kroz neku gustu maglu. Odjekivale su u njoj neodređeno, kao galama budalastih crnaca za vrijeme noćnih obreda kad vikom saopćavaju s brda na brdo poruke. U podsvjesti je davala Reginaldu pravo, uvjerena da je temeljito čišćenje njene okoline od sumnjivih lica jedino jamstvo sigurne budućnosti. Treba maknuti nepoželjne i opasne i tako zadovoljiti one koji to od nje traže.

Maubray je i dalje hodao po sobi. Laganim koracima stupao je po ćilimu i jedino se čula škripa kože njegovih novih čizama. Pravio se da ne pazi na Mariju, ali je ipak vrlo spretno vrebao na svaki njen pokret, ne ispuštajući je iz vida i ocjenjujući učinak svojih savjeta kojim ju je obasipao.

Bio je svjestan da generalova udovica nije još sazrela za prihvaćanje Cromwellovih metoda, ali ipak nije očajavao. A i zašto? Bio je siguran da će Marija, izgubljena i iznurena tolikim

brigama i strahovanjima, obiteljskom tragedijom i sastancima Vrhovnog savjeta, postati lak plijen njegovih znalačkih zagrljaja.

Kao prekaljeni ljubavnik znao je da svaka velika tragedija djeluje na osjetila žena i predaje ih na milost i nemilost muškarcima koji to znaju iskoristiti. Očito još nije nastupio njegov trenutak ali će se i to uskoro dogoditi.

Računao je što je dobio ovim porazom. Najprije se razbjesnio što se njegov osnovni plan - uništenje gusara - nije ostvario, već je morao priznati njihovu nepobjedivost. No, dobar diplomat umije iskoristiti i svoje poraze kao i svoje pobjede. Poraz kod Marie-Galante omogućio je Maubrayu da proširi već utrti put. Odstranit će najprije Merry Roolsa, a onda slavnog i vjerojatno u skoroj budućnosti vrlo neugodnog kapetana Baillardela. Kasnije će već vidjeti... Ništa mu više ne stoji na putu da ponovno otpočne borbu protiv gusara do njihova konačnog uništenja. Zasada je bitno da on, Maubray, ima uspjeha u obrani svojih interesa, što je postigao relativno Iako.

Polako priđe i sjedne do Marije, pa je upita:- Da li sada priznajete da imam pravo? Jeste li razmislili o onom što sam vam preporučio?- Jesam - prizna ona. - Ipak nije jednostavno uhapsiti Merry Roolsa! Ta on je predsjednik

Vrhovnog savjeta! Među kolonistima ima dosta prijatelja i to baš među onima najnemirnijim.- Razlog više da ne oklijevate! Zar vi niste generalni guverner? Želite li u zatvor umjesto

majora? Ako ne učinite onako kako sam vam savjetovao, to vas čeka prije ili poslije.- A Baillardel? - nato će ona. - On mi je učinio toliko usluga!- Onaj prostački kapetan? - dobaci on prezrivo.- No, kasnije, kad dobije što je zaslužio, vi ga možete unaprijediti u viši čin. Vjerujte mi, da će

vam biti zahvalniji. Poznam ja ljude, ej!Marija ne odgovori, već duboko uzdahne. Smiješeći se, Maubray je uze za ruku i nježno

potapše, tako zanosno, da joj to nije promaklo. Ona molećivo pogleda Škota. Takva nježnost je za nju, možda, bila preuranjena nakon nedavne žalosti, ali se ipak nije otimala, iako ju je zadržavao stanovit stid. Doduše, taj stid nije bio tako velik, jer toplo podneblje i smućenost u kojoj je živjela, učinili su je lakim plijenom viteza koji je to i očekivao.

- Reginalde - reče mu tihim glasom - smatram vas dobrim savjetnikom. No, ovo su ozbiljne stvari i sumnjam da vi imate ideja... bolje reći, vi imate i ideja i planova, ali ja vas ne mogu poslušati.

- Imate krivo! Dva se bića dobro razumiju samo onda kad se potpuno združe... Jer ja ne vjerujem u čisto prijateljstvo između muškarca i žene, već jedino u njihovo potpuno sjedinjenje, a to sjedinjenje ne može biti isključivo duhovne prirode, već i puteno...

- šutite, Reginalde! Ja sada razmišljam o majoru i Baillardelu.- Oh! - uzvikne on hineći razočarenje, pa će prividno veselim glasom: - Zašto se još bavite

tom dvojicom? Zar njihov slučaj već nije riješen? Zar ne mislite učiniti onako kako sam vam savjetovao? Zar ćete tokom besanih noći misliti na njih i onda kada se već budu usmrdjeli u tvrđavskoj tamnici? Poslušajte me, učinite kako rekoh i nećete se pokajati.

Uto joj se primakne kao da joj želi nešto povjerljivo reći, te se ona nagne da bolje čuje. On je poljubi u ušnu resicu i ona odmah uzmakne, ali je on hitro uhvati i prisili da sjedne. Spretnim i znalačkim dodirom jezika, zagolica je po resici, požudnim dahom kližući po njenom vratu, grlu, leđima...

Nije imala više snage da se brani, jer je i sama umirala od želje da mu se baci u zagrljaj. Ne zato što je toga dana bio osobito privlačan. Već odavno mu nije pripadala, pa je i zaboravila na radost podavanja, ali se najednom sjetila Gilberta d’Autremonta, na koga ju je Reginald podsjećao tog trenutka. Dok se podavala Gilbertu, mislila je na Reginalda, a sada je predviđala da će podajući se Reginaldu, oživjeti zaljubljene Gilbertove zagrljaje. On, međutim, nije bio tako kompliciran ni maštovit kao Reginald, a budući da već vrlo dugo nije imala odnosa ni sa

jednim muškarcem unaprijed se opravdavala smatrajući se po prirodi mušičavom kao i sve druge žene.

Pitala se kako bi Reginald reagirao kad bi ga neopozivo odbila. Palo joj je na pamet da vitezu kaže »ne!« No, bilo je već kasno. Obujmio ju je, pritisnuo na grudi, šapćući joj u uho nešto što nije mogla razumjeti, jer joj je krv udarala u sljepoočice tako burno da je nadjačala njegovo šaputanje. Osjećala je kako joj se grudi nadimlju i cijelo tijelo rastapa još prije nego ju je počela hvatati luđačka vrtoglavica... Više nije mislila ni na Merry Roolsa ni na Baillardela.

- Sa mnom ste sigurni u pobjedu - šaputao je Reginald. - Ja sam uvijek bio miljenik sreće... S takvom ženom bit ću još više. Imajte povjerenja u me! Spojimo se!

Ona mu je milovala kosu, visoko čelo, sljepoočice na kojima su se pod perikom počele javljati sijede vlasi. Poigravala se časkom trakama na njegovu prsluku. Nije željela biti pijana prije nego okusi nektar.

Bila je iznenađena kad ju je naglo uzeo u naručaj i odnio na krevet. Zatvorila je samo oči kao da želi odmoriti i dušu i tijelo...

2.

UROTNICI

Vignonov konj se spotakne i poklekne. Snažno trznuvši uzdom, konjanik ga uspravi opsovavši. Sigaly i Belin, koji su jahali nekoliko koraka ispred, okrenuše se i Belin ga upita:

- Ej, kume, što je bilo?Vignon nešto promrmlja, a Sigaly protumači umjesto njega.- Posrnuo mu konj... Ne gubimo vrijeme, Beline, već idimo dalje, on će nas već dostići.I doista, Vignon podbode nekoliko puta konja i već je dostigao dvojicu kolonista. Bio je vrlo

neraspoložen pa je psovao i loš put, i tamnu noć, i onog svog crnca iz Indije koji je izvršio samoubojstvo progutavši šaku zemlje.

- Bogami - poviče kad je dostigao svoja dva druga - neće me više ovako namagarčiti! Zar nije glupo siliti nas da jašimo više od dvije i po milje po ovakvoj tmici?! Sto mu gromova! Od svih nas jedino Beausoleil stanuje u Precheuru. Zar nije on mogao doći k nama u Saint-Pierre, umjesto da uznemirava šest, sedam ljudi?

- Da su barem tražili od nas da odemo na Morne-Folie. To bi bilo sigurno opravdanije, ali Plainville ne ostavlja ništa slučaju i prije svake odluke zrelo promisli.

- Bio bih iznenađen da i on dođe - reče Vignon. - On stanuje u Carbetu, a to je prilično daleko odavde...

- Točno! On dolazi iz Carbeta, a to je milju više nego smo mi prevalili - izračuna Sigaly. - Rekao je da će nas čekati u Saint-Philomene, od koje sada nismo daleko.

Vignon ništa ne odgovori, ali Belin, koji je bio nešto udaljeniji, upita:- Hoće li nas biti mnogo?- Ne znam. Možda šest, sedam, osam - odvrati Sigaly.- Hoće li i major biti prisutan?Sigaly se zlobno zacereka i reče:- Gle ti njega! Major? Varate se ako mislite da će se on tek tako izložiti. Čini se da ga vi ne

poznate. On će vam obećati sve što zaželite, ali ne računajte da će on zariti ruke u tijesto. Ne, ne, major će mimo ostati u svojoj tvrđavi. On voli biti mozak koji misli i zapovijeda. Svaki je od nas prst njegove ruke koja dirigira.

- Do vraga - dobaci Belin - pa to je stvar koja se tiče njega koliko i nas! Da ga se to ne tiče, ne bi ni nas na to nagovarao!

- Kume, reći ću vam čega se ja bojim - umiješa se Vignon, još uvijek zlovoljan. - Bojim se da mi vadimo kestenje iz vatre za dvojicu, trojicu koji će kestenje pojesti, a nama ostaviti ljuske! Vidjet ćete da će Plainvilleu pripasti ugledno mjesto, a Beausoleilu, možda, komad zemlje i time će biti zadovoljene sve naše ambicije. A za to će vrijeme naši crnci raditi što ih bude volja...

Sigaly prasne u smijeh:- Vi nikako da se pomirite sa samoubojstvom svoga crnca! Do vraga, treba se pomiriti s tim!

Ako uspijemo, kunem se da će vam darovati drugog. Dotle se urazumite i uvjerite da smrt vašeg roba nema nikakve veze s našim poslom.

- Vi govorite kako vam više odgovara! Moj me Propercije koštao tisuću i dvjesto livri, a prije osam dana odbio sam, glupan, tisuću livri što mi ih je nudio kolonist Sainville iz Morne-Verta...

Nitko mu nije odgovorio, jer su se već pojavile četvrtaste kućice Saint-Philomene nasuprot moru što je blistalo i uzduž obale odražavalo dvanaestak stabala-gumovaca.

Noć je postajala sve svjetlija jer se nebo osulo zvijezdama, a mjesec tako blistao, kao da se sasvim približio zemlji.

Tri su se konjanika približila nadomak selu, sve do mjesta gdje se staza širila u cestu.- Tu nas čeka Plainville - reče Belin.- Čudio bih se da je tu - dobaci mrzovoljni Vignon.No, u istom trenutku jedan glas opovrne njegovu tvrdnju.- Vi se, kume, čudite da sam tu? Već vas prilično dugo čekam. A sad jedan savjet, prijatelji:

kad putujete noću, ključ na usta. Na sto hvati odavde čuo sam vas što govorite! Onda, prijatelji, što ima nova?

Vignon žurno odgovori:- Moj crnac Propercije ugušio se šakom zemlje!Poznavali ste Propercija. Indijski crnac koji je vrijedio barem tisuću i dvije stotine livri. A ja

odbio tisuću ima tome...- Dosta o tom! - poviče Sigaly. - Prestanite već s tim prokletim crncem koji se ugušio! Otkada

smo se uputili iz Saint-Pierrea slušam samo o tom. Plainville, kad izvojštimo pobjedu, obećao sam Vignonu novog crnca. Zar ne da ćemo iskupiti to obećanje?

Plainville naglo okrene konja, koji se propeo između trojice kolonista, pa se veselo nasmije:- Ne jednoga, već deset, dvadeset čak! Čujte, prijatelji: kako sam vam i obećao, svatko će biti

nagrađen prema zasluzi. Danas sam vidio majora i s njim razgovarao. On smatra da svaki trud mora biti i nagrađen.

Zatim se još jače nasmije:- Ali i svaki propust, svaka greška zaslužuje kaznu! - nadoda on kad se smiriše.- Što želite time reći? - upita Belin.- Uskoro ćete doznati... No, sada požurimo! Kasno je, a čeka nas Beausoleil. Nadam se da će

nas ponuditi svojim prošlogodišnjim rumom. Bogami, dao bih sve za onakovu kacu ruma... Pitam se samo kako je uspio dati mu onakvu aromu!

- A ja bih dao sve kace na svijetu da ponovno dobijem svog crnca Propercija! Kojeg li krda svinja, koje li odvratne crnačke gamadi! Uvijek se tuže da su gladni, žedni i umorni, ali ne vode računa o nama kad im padne na um da se ubiju!

Beausoleilova kućica sakrila se u gustu šećernu trsku na obronku brdašca. Zemlja je bila siromašna, kamenita, prekrivena vulkanskom lavom i kaktusima, sličnim ogromnim kandelabrima, koji su rasli osamljeni, snažni i visoki.

Konjanici su prešli preko polja trske i odmah ugledali svjetlo što se probijalo kroz pukotine među daskama i kroz prozore na kućici.

Sjahali su i privezali konje za kolce pobodene u zemlju.Gotovo u isto vrijeme otvoriše se vrata i u trepetavom svjetlu voštanice pojavi se Beausoleil,

osvijetljen samo s jedne strane.Beausoleil se okrene i dovikne onima koji su se već nalazili u kući:- Došli su. Prepoznao sam Plainvillea i Vignona.Plainville stupi u kuću i pozdravi kolonistu koji ga upita:- Niste sreli nikoga? Nitko vas nije vidio?Plainville se nasmiješi:- Prokleti urotniče - poviče - uvijek drhćeš! No, do vraga, budi malo hrabriji, Beausoleil,

bogamu! Pa da su nas i vidjeli, pa što? Velike li stvari! Otkada prijateljima nje dopušteno da se sastanu uz pehar ruma?

- Treba uvijek biti oprezan! - mudro će Beausoleil pozdravljajući Vignona i Sigalyja. - No, uđite, uđite brzo!

Bez oklijevanja pođe ispred došljaka i povikom dozove Marion, crnu služavku, koja je prestrašeno kolutala očima dok su joj se iza debelih i ljubičastih usana isticali široko zubi.

- Donesi kablić ruma iz one dobre kace! - naredi joj.Sigaly, Vignon, Belin i Plainville pozdraviše posjetioce koji su došli prije njih. Među njima

prepoznaše Bourleta, nakaznog patuljka koščatih mršavih ruku, sličnih trulom bananovcu, zakržljalom prije nego je dosegao normalnu visinu. Zatim Brezata, visokog kolonistu, odnedavna nastanjenog, koji je šutke slušao razgovor drugih. Ugledali su još jednog nepomičnog čovjeka, niska čela i gustih obrva, koji je ove ljude gledao tupim i bezizražajnim pogledom.

- Oh - uzvikne Beausoleil pljesnuvši rukama - mislim, dragi prijatelji, da ne poznate našeg novog druga.

I on pokaže rukom na neznanca koji je, iako predmet općeg zanimanja, stajao nepomično kao osušeni panj.

- Predstavljam vam Desmaretza, kojega sigurno ne poznate?- Znamo - reče Plainville. - Major mi je o njemu govorio. On je generaličin sluga, zar ne?Beausoleil potvrdi glavom pogledavši sve prisutne.- On je naš - nastavi Plainville. - Major je to od njega tražio. On će nam štošta ispričati. U

svakom slučaju ako ne danas, onda sutra, budući da je na izvoru zbivanja i može vidjeti sve što se tamo događa.

Desmaretz sada i sam potvrdno kimne glavom.Uto se pojavi Marion s vedarcem ruma, koje postavi na stolicu na kojoj su se već nalazili

kositreni pehari. Ona se okrene tražeći stolice za goste. Među običnim stolicama, bila su i tri naslonjača-ljuljačke koje su ponudili Plainvilleu u znak poštovanja, Bourletu zbog njegove uzetosti i Vignonu, koji je zbog smrti svoga crnca imao tužno lice, a u očima mu sijevao bijes. Naokolo su poredali nekoliko slabo otesanih panjeva na koje su sjeli ostali.

Beausoleil napuni pehare, porazdijeli ih ispruženim rukama i odmah reče:- Ovdje nam je mnogo bolje nego da smo u Carbetu, ili Saint-Pierreu, jer nema indiskretnih

ušiju.Gucnuvši srk ruma, obrati se Plainvilleu:- Vi ste vidjeli majora, prijatelju, zar ne? I onda? Što on kaže i misli? Koje su najnovije vijesti?- Vijesti ima puna kola! - odvrati kolonist iz Carbeta.Začu se zadovoljno mrmljanje.- Da li su barem povoljne?- Prosudit ćete sami! Najprije ona zgoda s Taureauom, koja vam je svima poznata, zar ne?- Čuo sam o njoj - reče Beausoleil - ali odnio me vrag ako znam što je bilo na stvari. Ima

toliko različitih verzija...

- Naravno, ima i izmišljenih... Čujte me, dakle. Sve što znam čuo sam od Merry Roolsa. Poručnik Estephe koji je upravljao Taureauom i bio njen kapetan, vratio se s Marie-Galante, nakon što je pravovremeno izbjegavao da ga neki gusarski brod zarobi ili potopi. Stvari su se odvijale ovako: Taureau, Saint-Laurent kapetana Chamceneya i Vierge de Bon Port kapetana Baillardela, vođe ekspedicije, stigli su pred Marie-Galante, u visini uvale Galets. Tu su na sidrištu ugledali jedan gusarski brod. Baillardel je naredio Chamceneyu da s njim pregovara o predaji bez borbe. Ako gusar ne pristane neka ga napadne i zarobi što više ljudi.

- Kako se smjelo govoriti uopće o poštedi tog izmeta! - zagrmi Beausoleil, praveći rukama pokrete kao da nekoga davi. - Vidi se da je taj kapetan Baillardel povezan s razbojnicima.

- Pustite me da vam kažem sve, bogamu! Fregata La Vierge de Bon Port morala je nastaviti put prema sjeveru, dok je Taureau ostao ispred Anse a Galets u slučaju da Chamceneyu bude zatrebala pomoć. Saint-Laurent je, dakle, upao u pravu pravcatu stupicu. Čim je Chamceney počeo pregovarati, gusar mu je odgovorio plotunom koji ga je odmah nagnuo na bok. Očito Taureau nije bio u stanju da se sada sam uhvati u koštac s razbojnikom. Digao je jedra i pobjegao!

- Što sam ja rekao?! - poviče Beausoleil. - Stupica, zamka! Sve je to bila zamka koju je pripremio onaj hulja od Baillardela... Nadam se da će ga objesiti kad se vrati...

- Ako se vrati! - reče Vignon sumnjičavim glasom.- čudim se da tako govorite - upadne mu u riječ Sigaly igrajući obrvama. - Ako se dobro

sjećam, vi ste nekoć drugovali s tim kapetanom Baillardelom. Bili ste s njim često u krčmi Debeloj opatici i, pravo govoreći, niste se ustručavali pijuckati s njim i s onim razbojnikom Le Fortom.

- Bah! - odvrati Beausoleil. - Vi ste to doznali mnogo kasnije, budući da ste i kasnije stigli u ove krajeve, dragi prijatelju. Isto tako i vi, Vignone... Što mi to vi imate predbaciti? To je bilo onda kad smo još bili vrlo mladi i, tako reći, tek došli na ovaj otok! Ali se dobro sjećam da je Baillardel već onda bio otrovni brbljavac, a Le Fort nije mogao ni tri riječi izgovoriti a da ne prijeti kako će prerezati grkljan svakome onom tko ga nadglasa. Još onda su mnogo obećavali, zar ne?

- On nas je uvjeravao - nadoveže Vignon - kako je gospođa du Parquet, koja onda još nije bila du Parquet, već gospođa de Saint-Andre, bila samo kći tog čovjeka, koji je nestao ne znamo ni sami na koji način...

- Eh - podrugljivo će Bourlet - ako mislite da su se ta žena i njen generalski muž voljeli samo zato da starog Saint-Andrea časte rumom, ljuto se varate! Ta dvojica ljubavnika bili su velike hulje.

- Ona je bila udata za Saint-Andrea - reče Beausoleil - a znam i to da ju je Saint-Andre našao u nekom prljavom lokalu Dieppea, gdje joj je otac bio bijedni ribarski kuhar, a po noći obalni gusar, pljačkaš brodolomaca i svašta još uz to.

- Oni su ubili starog Saint-Andrea - potvrdi Sigaly. - U to ne treba sumnjati. Ali, bogami, ta će kučka, kao i svi ostali, jednog dana odgovarati za taj zločin...

- Čujte - upadne Plainville - ako svi budete govorili u isto vrijeme, neću nikad završiti sa svojom pričom...

Nastane šutnja, a kolonist nastavi:- Ja ne znam da li ste vi svjesni u kojem se položaju nalazimo nakon ove nezgode s

Taureauom. Opće je poznato da je kapetan Baillardel vrlo odan generalici. Ako uspijemo dokazati da je on izdao povjerenje Vrhovnog savjeta i cijelog naroda otoka Martiniquea, nanijet ćemo najstrašniji udarac gospođi du Parquet.

On likujući pogleda cijeli skup. Očekivao je zanosno odobravanje i bio razočaran hladnim prijemom na koji su naišle njegove riječi.

- Onda? - nastavi on. - Nadam se da ste me svi razumjeli?

- Samo se ja pitam - reče Beausoleil - kad ćete vi konačno dotući tu krčmarsku smuculju? Da, baš bih to želio znati.

Plainville prezrivo slegne ramenima.- Čim je stupila na novu dužnost, ona je naredila tu ekspediciju na Marie-Galante. Do vraga,

jedan otok kao što je naš ima dobre branitelje i prokušane vojnike, ljude koji se ne boje ni pirata ni divljaka. Imamo oružja i topovskih granata. Za to, bogami, plaćamo skupo. Međutim, što se dogodilo? Naša ekspedicija je jednostavno raspršena! A zašto?

On se licemjerno isceri i polako počne razlagati:- Da bi stekla naklonost Vrhovnog savjeta i privolila ga da je imenuje za nasljednika njena

muža, gospođa du Parquet se obavezala da će uništiti gusare. No, ona nije vodila dovoljno računa o tom pothvatu, a to joj se sada osvetilo i ona je na rubu propasti. Na čelo ekspedicije stavila je Baillardella. Njegovo je prijateljstvo i povezanost s gusarima svima poznato. Baillardel je najprisniji prijatelj gusara Le Forta! Kad s tim upoznamo stanovništvo Martiniquea, deset tisuća kolonista tražit će hapšenje gospođe du Parquet. Jeste li razumjeli?

Nastade duboka šutnja. Da, doista su razumjeli. Pobjeda je izgledala potpuna i tako laka da su svi kolonisti ostali razjapljenih usta.

Plainville je zadovoljno trljao ruke. I on je nazirao laku pobjedu, ali sada kad je iznio sve okolnosti, bio je u to duboko uvjeren.

Brezat, koji otpočetka nije prozborio ni riječi, nakašlje se da pročisti grlo i blago reče:- Želio bih znati što major misli o toj stvari...- Pravilno - složi se s njim Beausoleil.- Doista, što major o tom misli? - upitaše istodobno Vignon i Sigaly.- Zar vam nisam rekao da sam ga vidio i da sam od njega i dobio sve obavijesti? Mogu vam

reći da sam pred vas iznio baš njegove misli.- U redu! - reče Brezat. - Želim skrenuti vašu pažnju na samo još jednu pojedinost. Mi

prenaglo optužujemo kapetana Baillardela i tvrdimo da je on izdajnik.- U to ne treba sumnjati! - zareža Beausoleil, mašući ponovno svojim rukama davitelja.Brezat rukom zamoli tišinu i nastavi:- Zasad se samo brod Taureau vratio. Prema izjavi kapetana Estephea možemo gotovo

sigurno smatrati da je Saint-Laurent izgubljen. Ali ako se La Vierge de Bon Port ne vrati? Ako je i ona također izgubljena, a kapetan Baillardel ubijen? Koga ćete onda optužiti? Tko će vam povjerovati da je kapetan, koji je poginuo u borbi, bio izdajnik? Koja mu korist u tom slučaju od izdaje?

Iznenađen ovom logikom, Beausoleil upitno pogleda Plainvillea, dok su Sigaly, Vignon i Belin izmijenili značajne poglede. Brezatova primjedba izazvala je tajac.

- To je istina - dopusti Bourlet. - Brezat ima pravo. No, napominjem da se mi ovdje bavimo politikom. Tko želi postići cilj, potrebna su mu sredstva... Ne gubimo vrijeme. Bitno je posijati nepovjerenje prema gospođi du Parquet. Kad to postignemo, razmislit ćemo i o drugom. Ja mislim da nema ništa jednostavnije nego da je u ovom trenutku osramotimo: dovoljno je da se poslužimo dokazima što ih je Plainville iznio. Kasnije, ako se Baillardel vrati, u redu! Sve će se zaboraviti. Zatvorit ćemo Baillardela zbog izdaje, objesit ćemo ga i sve će biti kako treba, jer tada ćemo mi biti vlast!

- Naravno! - poviče Plainville. - Postoje dvije mogućnosti: ili će se Baillardel vratiti i onda ćemo ga strpati u tamnicu i za par sat osuditi, u svakom slučaju s njim ćemo brzo obračunati, ili se neće vratiti i onda ćemo imati više vremena da objavimo od sjevera do juga da je generalica počinila izdaju.

- A što ako je Baillardel stvarno izdajnik? - ponovno primijeti Brezat. - Ako je Baillardel rasporedio Saint-Laurenta i Taureaua na tako pogodna mjesta da je mogao bez svjedoka prijeći na stranu gusara?

- Kakve li mašte! - podrugljivo će Sigaly.

- Pustite ga govoriti! - naredi Beausoleil.- Da - nastavi Brezat - pitam vas: ako je Baillardel prešao na stranu gusara, što ćete onda

uraditi?- Osudit ćemo ga kao što smo osudili i ostale gusare! - izjavi Plainville. - Zapalit ćemo mu

sliku da bi što više djelovali na maštu stanovništva. A ako se ikada pojavi ovdje...Bourlet udari snažno šakom po stolu.- Glupa pretpostavka! - izjavi. - Baillardel nema nikakva razloga da prijeđe u gusare. On je

vrlo ambiciozan i ponosan na čin što ga ima na otoku.- Ne zaboravite - primijeti opet Brezat - da ste maloprije rekli da je on prokleta duša, prisni

prijatelj opasnog morskog razbojnika, kapetana Le Forta. Prema tome, zar ne bi bilo prirodno da mu se pridruži?

- Gospođa du Parquet ga štiti. Bio bi lud, dok je ona na vlasti, da je napusti zbog nekih iluzornih obećanja.

- U svakom slučaju - ponovi Plainville - ako ovdje pokaže svoj nos nakon sporazuma s gusarima, mi ćemo ga objesiti i... točka!

Brezat se ponovo nakašlje. On je malo govorio, ali kad bi počeo, teško ga je bilo zaustaviti.- A ako pokaže ovdje svoj nos iza nekoliko stotina topova gusarske eskadre? Što ćete onda

učiniti, gospodo?- Mi ćemo iz topova po vašim gusarima, gromova mu božjih!- Ili ćete pobjeći? - dobaci Brezat kreveljeći se.- Ja ne vidim da uopće postoji mogućnost da se oduprete jednom tucetu brodova sa Saint-

Christophea opremljenih za gusarski način ratovanja. Vidio sam te razbojnike na Jamajci, u San Juanu na Porto-Ricu. Vidio sam ih kad su išli na neke bogate gradove Južne Amerike. Mogu vam otvoreno reći da ću, ako sa svoga prozora ikad ugledam crnu zastavu, pobjeći, gospodo, makar me proglasili najvećom kukavicom Martiniquea! Više volim biti živa kukavica, nego heroj kojega će zaklati gusari! Vi ne poznate te ljude. Daj Bože da ih nikad ne ugledate!

Sama činjenica da je obično malo govorio, a sad se najednom raspričao tako uvjerljivim glasom, djelovala je na cijeli skup tako snažno da je nastala duboka tišina koju je prekinuo Bourlet:

- Nismo još stigli dotle! Tko želi ići daleko, taj ide polako i zna odrediti odmarališta. Naša prva etapa je... srušiti gospođu du Parquet, a to možemo postići i u tom nas nitko ne može spriječiti.

Beausoleil se okrene prema Desmaretzu koji je samo šutke slušao i praznio vrčeve ruma ne mijenjajući izraza na licu.

- Da upitamo našeg prijatelja Desmaretza o novostima u Gorskom dvorcu. Generalica je zacijelo obaviještena o događajima s Taureauom kao i mi? Što ona o tom kaže? Kako je tu stvar primila k srcu?

Desmaretz kao da se trgao za sna.- Vi znate - izjavi on s naporom - da u Gorskom dvorcu živi jedan škotski vitez kojemu bih

rado izvadio crijeva i od njih napravio bič za one prljave crnce u barakama. Ne znam koju ulogu ima taj Škot u dvorcu, ne znam točno... On se vrti oko moje Julije. Mi se kanimo vjenčati, ali otkada je taj stranac tu, Julija samo na nj misli. A on? Što on radi za to vrijeme? Po noći ga se može vidjeti kako ide iz sobe u sobu... On provede jedan sat s gospođicom de Francillon. Svađa se s njom i onda je napušta pa ide k generalici i tu se onda priča i prepire dozlaboga.

- Vrlo zanimljivo! - reče Plainville. - No po vašem mišljenju dokle ide ta, recimo, njegova prisnost s tim ženama?

Desmaretz potrese svojom glavurdom niska čela:- Reklo bi se da je on tu samo za grijanje kreveta...Glasan smijeh poprati njegovu izjavu. Slugu kao da je uvrijedilo to veselje. On uporno

ponovi:

- Upravo tako! Baš za grijanje kreveta! Ja ne znam kakva se komedija odigrava u Gorskom dvorcu ali onaj tko ima hrabrosti ostati budan po noći, može vidjeti zanimljivih stvari. Taj Škot hoda po cijeloj kući, gore-dolje... Čim napusti sobu moje Julije, odmah uskače u sobu gospođice de Francillon... Sat kasnije je već kod generalice i ne zna se kad iz nje izlazi, ali ako i iziđe, onda opet ide gospođici Louisi. Jedino ga u njegovoj sobi ne možeš naći!

- Vrlo je koristan podatak da generalica ima ljubavnika - reče Bourlet prijeteći kažiprstom kao komadom suhe bambusove trske.

- Hm, hm! - promrmlja kolonist iz Carbeta. - Škot! Nema tome davno da smo bili u ratu s tim narodom. Ja mislim da u Francuskoj kardinal Mazarin još nije načistu s kojim narodom sklopiti savez protiv drugoga: s Nizozemskom ili Engleskom...

- Izdaja! - poviče Vignon. - Ta škotska mrcina prodat će nas neprijatelju!- I ja se bojim - reče netko.No, Plainville se vrati određenijim temama:- Ta zgoda s Taureauom - reče okrenuvši se Desmaretzu - sigurno je poznata generalici. Što

ona o njoj veli?Sluga odgovori:- Prošle noći došao je major i baš kad je napuštao dvorac rekao mi je da večeras dođem

ovamo. To me je zamolio i dao mi dvadeset zlatnika koje još imam ovdje. Kad je major otišao, generalica je izgledala utučena i onda je dozvala viteza, pa su se zatvorili u njenu sobu. Ja sam se tiho privukao i slušao. Razgovarali su dugo o zgodi Taureaua. Maubray je izgledao vrlo nezadovoljan. Najprije se ljutio, a onda se ipak nasmijao i rekao generalici da ona mora, ako joj je do njena prestiža i glave, odmah narediti da se uhapsi Merry Rools.

Svi se zapanjiše i nastade uzbuđeno žagorenje, povici, kletve.- Nemoguće! - poviče Plainville.- Đavo odnio tu kurvu! - vikao je Beausoleil.To otkriće bilo je za svih neka vrst svetogrđa.- Uhapsiti Merry Roolsa! - ponovi Sigaly zaprepašten, ne vjerujući svojim ušima.- Da, da - nastavi Desmaretz - to je zahtijevao Maubray: Merry Rools i njegovi pristaše

odmah u tamnicu!Kao da je usred skupa netko ubacio zapaljivu bombu. Stegnuta grla, mucajući, Vignon se

uznemireno raspitivao:- Da li su nekoga spominjali?- Nisu. On je spominjao samo najuže suradnike i njegovu opasnu okolinu...- To... to smo mi! - izjavi Beausoleil, nemirno pogledavši Plainvillea.Urotnici su se nelagodno osjećali. Pobjeda za koju su smatrali da je već imaju u džepu, nije

bila nipošto sigurna. Nastupilo je razočarenje i strah, kao da su otkrili njihove planove.- Bah! - reče Bourlet. - Znam dobro što znači progoniti nekoga. Sjećate li se kad me je

general htio uhapsiti i izvesti pred sud? Rekli su mi da je uoči smrti zatražio od suca Fourniera spise o istrazi i zapalio ih... To znači da odgovorni ljudi u ovakovim danima nisu sigurni u se i oklijevaju. Oni znaju, naime, ako se pokažu nemilosrdni da će im narod skupo naplatiti njihovu okrutnost.

Nitko mu nije odgovorio. Nakon duge šutnje, tokom koje nikome nije palo na um da pije, Plainville, koji se hvalio svojom hladnokrvnošću, primijeti:

- O tom treba svakako obavijestiti majora. Sutra ujutro poći ću do njega. On je vi najvećoj opasnosti i treba da spremno dočeka udarac. Mislim da moramo imati povjerenja u nj. On je mudar i vrlo okretan. Dokle god ne bude uhapšen, nemamo se čega bojati.

- Ali, ne smije se znati da smo se sastajali - primijeti Beausoleil.- Čujte, prijatelju - upadne mu u riječ Belin - ja tvrdim da ne smijemo gubiti vrijeme. U ovoj

borbi pobjednik će biti onaj koji bude prvi djelovao. Ne dajmo vremena generalici i njenu Škotu da prvi udare, jer to može za nas biti kobno. Mi smo u prednosti jer znamo njihove

namjere, a oni ne znaju što mi pripremamo. Moramo pobuniti stanovništvo. Svatko treba to uraditi u svom mjestu...

- Za Precheur je već sve gotovo uređeno - izjavi Beausoleil. - Čeka se samo na moj znak.- To vrijedi i za Carbet - reče Plainville.- Predlažem da ne zaboravimo ni Karibe - nadopuni ih Belin.Svi se začuđeno okrenu prema njemu. On im objasni:- Da, velim da ne smijemo zaboraviti ni na divljake! Ako budemo znali s njima postupati, oni

bi mogli biti na našoj strani. Sjetite se da su oni pregovarali i s generalom! Po tom sporazumu Karibi nemaju pravo napuštati teritorij koji mi nazivamo Barbarijom. No, general je mrtav, ali divljaci još uvijek poštuju svoje obaveze. Sada bismo im mogli dati na znanje da je generalica odlučila protjerati ih iz Barbarije, objavivši im rat do istrebljenja. Tada će i oni biti uz nas i njihovu snagu možemo iskoristiti kad za to dođe trenutak.

- Ne znači li to igrati se vatrom? - upita Brezat.- Kad se divljaci razmile po našoj zemlji, tko će ih onda s nje otjerati?- Belin ima pravo - složi se Plainville. - Ja se s njim slažem i o tom ću govoriti s majorom.- Zašto ne bismo pokušali doći u dodir s divljacima? Mnogi od nas idu loviti sve tamo do

poluotoka Caravelle. Organizirajmo, dakle, jedan lov i iskoristimo ga za razgovor s Karibima.- Odlična ideja! - potvrdi Vignon.Sad su svi davali svoje prijedloge, osim Brezata, koji je svojim kretnjama izražavao nemir.- Čim vidim majora - zaključi Plainville - odredit ćemo dan kad ćemo poći u lov. Onaj tko ne

želi poći, može slobodno ostati kući. No, ja sam siguran da ćemo tog dana obaviti dobar posao!

3.

MARIJA ODLUČUJE POSJETITI MAJORA A MAUBRAY ISKORIŠTAVA NJENU ODSUTNOST

Ručak je upravo završio. Louise se povukla u svoju sobu, a vitez de Maubray, sjedeći za stolom, stavljao je u mapu svoje crteže na kojima su se vidjela polja šećerne trske, drveni zvonici, more zeleno poput bademove kore i goli crnci pri radu, kako u gustoj smaragdnoj šumi šećerne trske vitlaju svojim mačetama.

Reginaldu je bilo mnogo stalo do tih crteža što ih je pravio tokom svojih čestih putovanja po otocima. No, nije ispuštao iz vida Mariju kako ispred staklenih vrata, koja gledaju u dvorište, promatra crnca Quinquu dok je opremao njenu kobilu. Pod njegovom crnom rukom njena se dlaka svijetlila kao da je ulaštena.

Na sebi je imala lijepi muški kostim s jahaćim hlačama, koje su savršene isticale njene obline. Ljubičasti haljetak sa sivim posuvratkom isticao je raskošne grudi. Na glavi je nosila trorogi šeširić s trakama koje su vijorile i lepršale po ramenima, zaplićući se u bujne kose.

Bila je tako elegantna da je Maubraya ispunjao neki neodređeni ponos. Taj muškarac koji je ljubio žene bez ljubavnog žara, tjeran trenutačnom požudom, morao je priznati da ga Marija osobito privlači.

Premda nije bio osobit umjetnik, ipak je mnogo uživao u ljepoti njena tijela kojemu se predavao do iznemoglosti cijele noći. Kao da je to posjedovanje još više pojačavalo njegov tek. Kako mu se, uz ovu divnu ženu Louise činila dosadnom i hladnom, iako je bila puna žara, strasti i ljubavnog uzbuđenja!

Zatvori svoju mapu i zaustavi pogled na ljupkim oblinama te privlačne žene. Marija je nestrpljivo udarala kratkim bičem po čizmama. Taj Quinqua nikad neće dovršiti svoj posao!

U ovom robu voljela je njegovo nastojanje da svaki posao izvrši savjesno, što nije bio slučaj kod ostalih crnaca. Uza sve to Quinqua je sve radio nekako ravnodušno, sporo, što je živu i vatrenu Mariju, vičnu brzom mišljenju, reagiranju i odlučivanju, nadasve dražilo.

Maubray ustane i uputi se k njoj. Na šum njegovih koraka, ona se okrene.- Želio bih vas pratiti, prijateljice moja, ali, na žalost, to nije moguće. Što bi major pomislio

da me vidi s vama? Doduše, on pretpostavlja da sam ja vaš savjetnik, ali budući da ne prisustvuje našim razgovorima, vjerojatno i nije u to baš posve siguran.

- Ne bojte se - odvrati guvernerica. - Znam što treba raditi. Znat ću i sama reći majoru ono što mislim.

On stane uz vrata i baci pogled na beskrajna polja zelenila puna crvenog cvijeća, načičkana palmama lijeno nagnutih krošnja i kosih kokosovaca.

- Pomislio sam - nastavi blagim glasom - da će Vrhovni savjet ostati bez svog predsjednika kad svrgnete majora.

Marija se nasmiješi i udari jače korbačem po čizmi:- Mislim, ako Merry Rools večeras svrši u zatvor, da će mi biti ponešto teško naći mu

zamjenu. Ako ga službeno ne imenujem, vjerojatno se neće naći ni jedan kandidat, jer će zatvaranje Merry Roolsa uvjeriti ljude da je vrlo opasno igrati se sa mnom!

- Vidite li, Marija, da sam vas pametno savjetovao i da mi se morate slijepo pokoravati - nastavi on umiljatim glasom. - Nitko vam, naime, nije vjerniji, nitko vas više ne ljubi i ne voli od mene. Na žalost, bojim se da ovo stanje između nas neće dugo trajati.

- A zašto? - iznenađeno će ona.- Jer će se o nama koješta brbljati, to je jasno!- Zar nije vlast u mojim rukama?- Jest, ali vaša duša nije despotska niti je sposobna u zametku ugušiti ogovaranja i klevete. Vi

biste morali biti poput Cromwella! Sve ono što odlučite i što bude oneraspoložilo narod, bit će sistematski pripisivano meni. I obratno: sve što učinite dobra za koloniste, bit će pripisivano vama. Oh, ja za sebe ništa i ne tražim! Nije ni važno što će o meni misliti na Martiniqueu... Ipak, ako me zamrze, vi ćete mnogo izgubiti. Sigurno će doći trenutak kad ću, u vašem interesu, morati otići odavde, jednostavno nestati, kako vam moja prisutnost ne bi naudila...

-- Nemojte ni pomišljati na to! Što god o vama rekli, Reginalde, ja ću vas uvijek štititi. Jer ja sam vjerna i znam biti zahvalna onima koji mi koriste.

Reginald se nasmiješi, sjetivši se Baillardela i načina na koji je iz Marijina srca izbacio tog vjernog slugu koji je mnogo učinio za nju. A Le Fort? Koliko je za nju bio bezvrijedan njegov život kad je mogla bez mnogo oklijevanja narediti da se povješaju svi gusari!

Ipak reče:- Znam, Marija, da ste dobri i pravedni. Ali ima stvari koje ne ovise o vašoj volji. Vidite...Kao da trenutak oklijeva, a zatim će naglo:- Da ne pripišu meni drastične zakone što ćete ih na moj savjet donijeti, mislim da bi bilo

dobro da na otoku dobijem neku službenu dužnost. Na takvu položaju mogao bih javno djelovati i ne bih izgledao kao neki izdajnik-urotnik, kao čovjek koji u potaji priprema kobne udarce protiv žitelja. Da li me shvaćate?

Divila se njegovoj umješnosti, te se pitala kako joj to prije nije palo na um. Nježno ga pogleda i odgovori:

- Da, shvaćam. Kad dobijete položaj, bit ćete uvijek uza me. Zajednički ćemo prebroditi sve teške prepreke... Međutim - nadoda smrknuto - vi ste stranac!

- A Merry Rools? Odakle je on, zapravo? Znate li, možda? A Mazarin, da vaš Mazarin, da li je i on Francuz?

- To je istina - otpovrne ona veselo.- Da, Marija, vi biste me morali imenovati članom Vrhovnog savjeta, na što imate pravo. Oh,

ne predsjednikom, naravno, već običnim savjetnikom. Možda ćete naići na teškoće u vezi s

hapšenjem majora, pa ćete biti prisiljeni da ga ostavite na slobodi, no on će se u Vrhovnom savjetu nalaziti sa mnom licem u lice, a ja vam se kunem, da će onda morati i te kako dobro paziti što radi!

- Reginalde - usklikne Marija - vi ste zaista veličanstveni! Na to nisam ni pomišljala! Ali računajte na mene. To će još večeras biti svršena stvar!

Bila je raspoložena. Nije više živjela u neizvjesnosti. Reginaldovi planovi ulijevali su joj ponovno nadu u sigurnu budućnost. Pruži mu usne koje on samo dotakne i reče:

- Treba biti naročito oprezan, Marija. Treba biti razborit i umješan.Quinqua je bio gotov s njenim konjem te Marija iziđe iz kuće u pratnji viteza, koji joj je htio

pomoći pri penjanju u sedlo. U istom tom trenutku vitez osjeti da ga netko promatra, pa se okrene.

U dnu stepeništa, na kraju velikog salona, gledala ga je Louise de Francillon. Uspravna i nepomična, naslonjena na ogradu. Reginalda neugodno iznenadi njeno bljedilo i uporan pogled. Ni trenutka nije sumnjao da ih je vidjela kad su se kradomice i na brzinu poljubili.

Osjetio je veliku nelagodnost, ali ne i strah od eventualnog raskida ili ljubomorne scene, jer je računao na svoju snalažljivost u takvim prilikama. Bilo mu je žao što mora rješavati jedan delikatan problem u vrijeme koje nije sam odabrao.

Letimično i bezizražajno pogleda Louisu, a onda žurno priđe Mariji i pruži joj ruku na koju ona položi svoju nožicu i jednim se skokom nađe u sedlu. On joj se nasmiješi što je značilo sretno, a ona mu uzvrati smiješak nježno ga pogledavši. Nije zaboravila da mu duguje divnu noć užitka u kojoj je potpuno zaboravila Gilberta d’Autremonta. Napokon ošine konja i uputi se po- šljunčanom stazom prema Saint-Pierreu.

Reginald je stajao nepomično i gledao kako nestaje. Uputio se kući tek kad je njena ljupka prilika nestala iza okuke. U glavi mu je brujalo samo njezino obećanje - još večeras postat će član Vrhovnog savjeta! Pred njim su se otvarali novi vidici, nove nade. Cromwell će biti zadovoljan s njim!

Da li će Merry Rools biti uhapšen ili ne, da li će biti predsjednik Vrhovnog savjeta ili ne, odsada to za nj nije značilo ništa. Sva vlast bit će u njegovim rukama, jer će imati službeni položaj i Marija neće ništa činiti bez njega. On će joj uvijek nametnuti svoju volju i biti, u stvari, generalni guverner Martiniquea!

Sporim koracima uputi se kući. Kad je ušao, Louise je skrhana sjedila na dugoj klupi, glavom među dlanovima, kao da plače. Pitao se kako će se pred njim ponašati: hoće li biti hladna kao nekada kad je pomišljao da joj žilama teče led, ili će samo plakati i tiho cmizdriti, kunući ga što joj je skršio srce. Ili će biti, možda, prkosna i reći mu da odsada ne želi više imati veze s njim?

Približi joj se ne pokazujući ni najmanju znatiželju. Ona se nije ni pomakla, kao da ga nije ni vidjela. Ali kad je napravio pokret da sjedne uz nju, ona se preplašeno odmakne.

- Draga moja Louisa - počne polako i ozbiljno.Ona ga bijesnom kretnjom ušutka. On joj se ipak uljudno osmjehne i pokuša je uhvatiti oko

struka. Ona mu hitro izmakne i prkosno ga pogleda:- Ne dirajte me...! Ne približujte mi se! Trebalo bi vas biti stid! Iskoristili ste moje povjerenje

i moju naivnost! Kad se samo sjetim da sam vam vjerovala...Nato bolno zajeca.- Louisa - on će prijateljski - nemate pravo ljutiti se dok me ne saslušate i dok vam sve ne

objasnim. Zaboga, zar ste ljubomorni? To je glupost! Zbog čega, zbog koga?- Zar mislite da vas oboje nisam vidjela?On polako kimne glavom:- Kažete da ste nas oboje vidjeli? Bože dragi, a što ste to vidjeli? Mene i Mariju kako smo se

bratski poljubili?- Poljupcem u usta!- Tako se kod nas i ljubi, Louisa...

- Ali ona vam je ponudila usne!- Nisam to primijetio - izjavi on cinički mirno.- To je onda dokaz da u tom poljupcu nije bilo

nikakve skrivene namjere. Ja uopće nisam ni pomišljao na Marijina usta, ne! Ona je pretrpjela mnogo boli i imala mnogo briga... Merry Rools je doista...

- Oh, molim vas, Reginalde, ne lažite! Ne pokušavajte me obrlatiti. Ja sam sve vidjela... Moje oči ne lažu!

- Onda vi i ne želite da vam objasnim - on će ustajući. - To je žalosno...Ona pomisli da će on doista otići i ostaviti je samu. Toga se najviše bojala. Ljutila se na nj,

izjedala ju je ljubomora, ali ne bi mogla podnijeti da je ostavi, da u ovom trenutku bude bez njega.

- Reginalde - poviče molećivim glasom - zašto me tako mučite?- Vi ste budalica kad se mučite, Louisa - reče joj hladno. - Krivi ste sami što trpite. Nećete ni

da me saslušate. A ipak biste morali znati da osjetila varaju. Vaš gospodin de Montaigne rekao je nedavno...

Ona se ljutito i podrugljivo nasmije:- I vi me sada pokušavate uvjeriti da vas nisam vidjela kako ljubite Mariju?- Opet ona! - odvrati on ljutito. - Vidjeli ste nas da smo se poljubili? Ali kako smo se poljubili?

Sjetite se kako vas grlim, ljubim u usta, kako vas stežem! Sami ste izjavili da osjećate kako mi srce lupa, a i ja pri tom mogu brojiti vaše udarce srca. Čudnog li ljubavnog poljupca koji ste vidjeli između mene i Marije! A zatim, čujte me dobro, Louisa. Još neumjesniji od vaše ljubomore čini mi se ovaj prizor na par metara od smočnice i crnkinja koje će se smijati kao papige. Svakog časa mogu ovamo naići Julija ili Desmaretz!

- Ne mislite valjda, da ćete me ušutkati prijetnjama o brbljarijama kojekakvih ljudi.- Mislim - otpovrne vitez. - Ako mi želite nešto ozbiljno predbaciti, onda dođite u moju sobu.

Užasavam se prenemaganja, a još više skandala. Dođite, Louisa, u moju sobu, ali uz uvjet da mi dopustite da se branim. Ako na to ne pristajete, onda nemojte ni dolaziti. Smatram da se prava ljubav sastoji u međusobnom povjerenju, inače nam ona truje život. Hajdemo, pođimo!

I ne čekajući je, uputi se stepenicama. Ušao je u sobu prije nego se Louise popela uza stube. Ostavio je vrata otvorena i počeo puniti lulu. Upravo je pripalio kad je i ona ušla.

- Zatvorite vrata, molim vas - reče joj strogo i hladno što je konačno dotuklo nesretnu djevojku. - Ako izgubite prisebnost i počnete vikati da vas barem ne čuju!

Louisine nosnice su podrhtavale. Bilo joj je vrlo neprijatno. Mislila je da je jaka, a sada se uvjerila da je potpuno u vlasti ovog čovjeka, diplomate i razvratnika koji je vladao samim sobom i bio toliko sigurniji u se što prema njoj nije osjećao neku veliku strast.

- Onda? - on će. - Ne govorite više ništa? Što, dakle, želite znati?- Reginalde - počne ona naglo - vi se morate opravdati... Vi ste taj...- Kakvo opravdanje? Vidjeli ste da sam poljubio Mariju. Da, jesam, poljubio sam je u usta pa

je li vam krivo?- Reginalde, Reginalde - uzvikne ona gotovo gušeći se. - Vi to tako jednostavno kažete?! Vi se

to usuđujete? I to meni?- A kako da vam kažem, molim vas?Stajao je ohol, hladan, ciničan.- Vi me, dakle, više ne ljubite?Podigne ruke k nebu pa ih spusti kao obeshrabren čovjek.- Eto - reče kao da govori samom sebi. - Eto! Dižete larmu i strogo me korite. To me vrijeđa a

i Mariju bi da vas čuje. A kao zaključak tvrdite da vas više ne ljubim. Na čemu se temelji taj vaš zaključak, molim vas?

Louisino srce udaralo je kao bubanj. Iznenađeno je gledala svog ljubavnika. Nije više ništa shvaćala. Mnogo je trpjela kad je vidjela njihov ukradeni poljubac, ali sada je zaboravila na svoju patnju. Činilo joj se da je otkrila nešto o čemu nije ni sanjala i bila je dotučena tim

otkrićem. Nikad joj Škot nije govorio ovakovim tonom, nikad nije bio ovako hladan i imao ovako okrutno i odlučno lice.

Siroto dijete se najednom upitalo nije li žrtva iluzija kojima je napunila svoju usijanu glavu. Zašto je ovaj čovjek, kojega je ona izdizala iznad svega, voljela ga iz dubine svog čistog srca, uvijek uljudan, udvoran, pažljiv i zaljubljen, sad najednom postao tako tuđ, grozan, strašan?

Pritisnula je svoje grudi kao da se boji da će joj srce puknuti. Stiskala je svoje šačice i treptala očima.

- Reginalde - reče promuklim glasom, tako da ju je Škot jedva čuo - Reginalde, ja se bojim da me vi nikada i niste voljeli...

- Ma idite - reče on veselo okrenuvši se prema njoj s bezobraznom drskošću. - Ne govorite koješta! Da vas nikad nisam ljubio? To ste vi izmislili! Tko vam daje to pravo? Zar vam moje riječi, moje ponašanje daju pravo da se tako okrutno poigravate mojim osjećajima?

- Vi se u ovom trenutku toliko razlikujete od čovjeka kojega ljubim. Da, postali ste nekako tuđ!

On bez riječi slegne ramenima i počne hodati po sobi.- Reginalde - nastavi Louise - ne recite mi da je to vaš pravi karakter, jer tada bih, doista,

povjerovala da me nikad niste voljeli.Maubray se namrgodi i nastavi sa šetnjom i šutnjom.- Promislite što bi to značilo za mene, ako je istina! - reče ona trudeći se da joj glas bude

odlučan i ostavljajući pri tom dojam da je spremna da se tuče za svoju sreću i ljubav korak po korak, riječ po riječ.

- Da, jeste li promislili kakav bi u tom slučaju bio moj položaj? - ponovi.- Ne razumijem! - odvrati on prezrivo. - Izjasnite se, molim.- Ja sam se vama podala, Reginalde, zar ste to zaboravili? Pala sam vam u zagrljaj sa svom

svojom čistoćom i nevinošću. Bila sam puna iluzija koje ste vi jednu po jednu ubijali. Što će biti od mene bez vas? A nadasve sada budući da ste to vi bili?

S mnogo izvještačenosti on otrese prstima svoj ovratnik, protrlja ruke, pa upravi svoj pogled Louisi:

- Dijete moje - izjavi mljacnuvši jezikom o nepce - vi ste mi se doista podali. Mislim da nisam ništa učinio što jedan plemić ne bi mogao priznati. Na tome vam najponiznije zahvaljujem. Da, vi ste mi se podali... Ali gdje, kada, kako? Da li sam vam dolazio dosađivati?

Tvrdite li - upita je podrugljivo - tvrdite li da sam vas silovao? Vi ste me sami posjetili jedne večeri u mojoj sobi. Sjetite se! Došli ste k meni i ja sam vas vidio tako pomahnitalu, raspaljenu, nesposobnu da obuzdate svoju požudu koju sam donekle zadovoljio i tako vam dao priliku da čekate dolazak nekog drugog plemića koji, zacijelo, neće biti obazriv kao što sam ja bio. Ne znam da li me dobro razumijete. Ja sam ipak izvršio samo svoju dužnost. Da ste vi moga spola, shvatili biste s kakvim sam se teškoćama nosio da bih ostao gospodarem svojih osjetila. Budući da sam ja to bio, kao što rekoste, ne pričajte nikome da sam vas prisilio na to, ne tvrdite da sam vas zaveo protiv vaše volje, a nadasve ne spominjite mi više svoju naivnost. Na prvi pogled vi doista izgledate hladna žena, kao da u vašim žilama teče led umjesto mlade i tople krvi. No, čovjek se brzo uvjeri da se taj led rastapa brže od munje i pretvara u živi plamen!

Ona je imala osjećaj da se guši. Nije mogla plakati, a vilice su joj se bolno stezale. On je, pak, nastavio s još bezočnijim ruganjem.

- Hoćete li da vam priznam kako ste na me ponekad ostavljali dojam da bi svaki čovjek koji bi prošao kraj vas, potaknut vašim ponašanjem i vatrom što vas proždire, doživio isto što i ja?

Ona potrči krevetu, zaridavši iza sveg glasa i sruši se na nj. Nije mogla više izdržati. Osjećala se pretučenom, kao da ju je išibao do krvi. Više se nije obmanjivala. Nestalo je i ono malo nade koja ju je dotjerala u njegovu sobu. Sagledala je svu dubinu svoje nesreće. Žalila je i blagosivala slučaj koji joj je otkrio dušu ovog Škota. Zašto je tražila svađu? Sada joj se činila

bezrazložnom. Da li je njena ljubomora stvarna? Više ne vjeruje u to. Za nju se sve izmijenilo. Zaveo ju je prirodni refleks. Željela je ljubavnu svađu, svađu koju začinja strast, koja jača ljubavne veze i draži prije neumitnog spajanja u kojem se sve izmiruje, makar i privremeno. Žalila je zbog svoje ljutnje, jer je izgubila slatku i nježnu iluziju. Ona je poremetila sklad njihovih srdaca. Bilo joj je žao jer, kao i svi zaljubljeni, i ona se još maloprije nadala da je to samo jedna od okrutnih Maubrayevih igrarija. Hvatala se za posljednju iluziju, čak bi ga zamolila da joj je ostavi, samo da ne dozna neumoljivu istinu da je između njih sve svršeno. Ukratko, on joj neće priznati da je nikad nije volio, da je ona bila samo njegova zabava, prolazna ljubav, bez ikakva značenja, samo ime kojeg će se kasnije sjećati kao događaja bez sutrašnjice.

No, zahvaljivala je sudbini koja joj je otvorila oči. Njen ženski ponos nije nikako mogao prihvatiti činjenicu da ona ovom čovjeku, koji je za nju značio sve, ne znači ništa. Nakon ove svađe, sirota Louise osjećala se nasmrt ranjenom, osuđena zauvijek, slabašna ženica koja ne može podnijeti ovakav bezobrazluk i ovakvu uvredu.

Plakala je, ponor se rastvorio u njoj. Reginald ju je promatrao s gađenjem. Bila mu je odvratna ta žena što je plakala, bez ljupkosti, opružena na krevetu, sva se tresući do grčevitih jecaja.

2elio ju je jedino smiriti i pokoriti je. Sad će imati priliku uvjeriti se da li se vara i da li je njezina ljubav tako duboka kako ga je nastojala uvjeriti.

- Vi ćete mi oprostiti, Louisa, što sam vam sve to morao reći, ali vi ste me danas stavili na muke kakve još nisam iskusio u svom životu.

Govorio je blago, mirno, gotovo pokajnički.Ona još jače zarida. Budući da ga nije mogla vidjeti on se zadovoljno smiješio:- No, Louisa, pomirimo se. Vjerujem da je najgori onaj nesporazum koji razdvaja dva

zaljubljena bića...On rukom dodirne Louisina ramena i blago je pokuša okrenuti na leđa da joj vidi lice.

Opirala se pa je odustao od tog pokušaja. Nakon kraće šutnje, on ponovo pokuša i osjeti da su joj otpor i jecaji blaži. Osjećajući se potpuno izgubljenom u tom trenutku, ona nije više ni tražila drugo već da joj on na neki način ulije ponešto nade. Samo jedna njegova riječ i sve će biti zaboravljeno! Ona bez njega ne može živjeti! Njena ljubav nije bila važna. Ali da sve odjednom izgubi, i njega i njegovu ljubav, e to je bilo previše. Jeftino je prodavala svoje osjećaje, ali uz uvjet da joj barem on ostane. Potreban je bio njenu tijelu...

Maubray jezikom prijeđe preko njenih dlanova i počne gugutanjem sličnom štucanju nakon plača, savršeno oponašati Louisin glas. Zatim joj obim dlanovima obriše obraze mokre od suza.

Uspio ju je okrenuti na leđa. Držao ju je rukama pod sobom i vješto prislanjao svoj obraz uz njen, bolno iskrivivši svoje lice, tako da je Louise bila uvjerena da i on plače...

Mora plakati, govorila je u sebi. Ta ovo je njihova prva ljubavna svađa! A budući da on plače, ne treba ona, budući da je on tužan, njegova tuga izliječila je njenu, a to znači da im srca lupaju istim ritmom!

4.

MAUBRAY OTVORENO POKAZUJE SVOJE LICE

Svojim usnama potražio je njene. Ona je nastojala izmaći njegovu zagrljaju, jer je bila uvjerena da su joj suze isprale ličilo s lica.

Reginald nije volio žene koje pokazuju svoju slabost prema muškarcu i čiji je plač samo prividan. No, u ovom trenutku osjećao je da su Louisine suze doista iskrene i istinske, pa je

uživao i radosno ih pio. Za nj su njene suze bile dokaz dobro obavljena posla. Nije čak osjećao ni bljutav okus pljuvačke koja se s njima miješala.

Kad je konačno uspio dohvatiti njena usta, ona se više nije opirala, ali je, protivno običaju, ostala pasivna, zatvorenih usta. U početku ih je blago grickao, a onda sve jače dok nije, uz slani okus suza, osjetio i oštar okus krvi. Ona krikne, a to je bio očit znak da nije neosjetljiva kao što je to željela pokazati. Zabavljala ga je ova nervozna, vješta, opuštena usna, koja se podavala hiru njegove volje.

Znao je da ovo nije trenutak za brbljanje. Louise, zamućena pogleda, vjerojatno ga nije ni vidjela i nije osjećala u ovom mrcvarenju ni trunka zadovoljstva, ali je on, u svakom slučaju, bio sretan da je još jednom zagospodario ženom koja mu se predavala.

Sada je ležao na njoj i pritiskao je čitavim tijelom. Ona nije učinila ništa da to izbjegne. Nije više ni pomišljala da mu predbacuje poljubac koji je dao Mariji. Bio je uvjeren da Louise misli kako on njenoj rođakinji nije dao onoliko koliko je ona primila. Sad se i ona prepustila strastvenoj ljubavnoj igri punoj radosti za kojom je nezasitno žudjela.

Reginald je osjetio kako u njoj raste strast. Blagoslivao je njenu prirodu koja ju je napravila tako gladnom ljubavi, prepuštajući je sve više njegovoj vlasti.

Ne, više nije plakala. Suze su presušile. Ličila je, doduše, nestalo u šarama što ih je plač ostavio na njenu licu, ali je Louise sada drhtala pod milovanjima škotskog virtuoza u ljubavnoj igri.

Kad je osjetio da je potpuno njegova, barem u ovom neizbježnom trenutku slasti, on se nasmiješi i pogleda je kroz napola zatvorene kapke.

- Onda, Louiso - reče tiho - zašto jedan drugom zadajemo ovakove boli? Zar ne mislite da u svakom slučaju vi dobivate bolji dio?

Ona se još tješnje privije uza nj i bezuspješno pokuša pobuniti se jednom jedinom rečenicom:

- Ali ja neću da vas dijelim!No, zar sigurno neće? Zar sam njen glas ne dokazuje da je spremna na svako popuštanje

samo da ga ne izgubi?Njihova lica bila su tako blizu da im se dah miješao. Škot ju je promatrao. Vidio je samo

njene suzne oči i natekle kapke. Sad nije bila lijepa. Nije imala više onu finu put koja licu daje mladost i svježinu. Ali kroz njene oči on je umio prodrijeti u nju i pogoditi sve tajne njena srca. Bila je baš onakva kakva treba biti - u stanju kakvo je on želio: razdirana tugom zbog njegova cinizma i strahom da zauvijek izgubi čovjeka kojega ljubi, ona je izgubila svaku snagu, svaku moć rasuđivanja.

Ponovno joj je znalački uzeo usne. Osjetio je kako se grči pod njegovim strastvenim poljupcima, koji su joj uzbuđivali svaku žilicu, oduzimali snagu, činili da drhće i da mu potpuno pripada.

Zaboravila je što su maloprije govorili. A to je upravo bio trenutak koji je odabrao Reginald da se naglo udalji od nje. U početku nije bila iznenađena, jer je bila uvjerena da su se pomirili i da će sve biti kao i prije.

On se uspravi i ostane sjediti na krevetu, dovede u red čipke i trake, a onda se nakašlje:- Nema diobe, nema diobe! - uzvikne umilnim glasom čovjeka, koji se usprkos žaljenju nalazi

pred nepremostivim poteškoćama. - Nema diobe! Ali, moja sirota Louiso, život nas tjera na obaveze koje vi i ne slutite! Mislio sam da ćete shvatiti, da ste dosta pametni da vam umah postane jasno kako jedan čovjek kao što sam ja, može biti natjeran da čini i ono što mu nije drago i što mu se čak i gadi...

Govorio je bez žurbe, mjereći svaku riječ, pazeći da je na neki način ne povrijedi svojom surovošću. No, on je u njoj probudio tako divlju požudu da ga ona i nije čula. Slušala ga je ne shvaćajući na što cilja, govoreći u sebi da je sve ovo brbljanje vjerojatno samo dio ljubavne igre koja će uslijediti.

- Imam dojam da ti i ne znaš tko sam ja zapravo - nastavi on ne gledajući je. - Ne znam čak da li si se ikada upitala tko sam ja, odakle dolazim, zašto sam došao, kad sam prvi put stupio nogom na ovo tlo...

Louisu je iznenadilo ovo neočekivano tikanje, koje još nikad nije upotrebio s njom i koje ju je još više činilo njegovom.

- Ne, ne, ti ne znaš što ja radim i što pripremam... Ali znaj da je to vrlo važno i vrlo zamašno... Čovjek koji se laća takvih stvari, nije tko bilo, vjeruj mi!...

Oh, znala je ona da Reginald nije tko bilo, ali je željela to od njega čuti. Sve više i više za nju je poprimao božanski lik. Ona ga je obožavala.

- Ti, dakle, misliš da između mene i Marije ima nešto? - upita je odjednom.Njeni kapci zatreptaše. On nije znao znači li to potvrdu ili neizvjesnost.- Po čemu to zaključuješ? - ponovo upita.Ona samo slegne ramenima. Ne sjeća se više ničega. On osorno nastavi:- Promisli, de, promisli dobro! Taj poljubac očito...On ustane, ostavi krevet i počne hodati kao da se boji da će njegova blizina omesti da se sjeti

maloprijašnje svađe.- Da, da, taj poljubac! - reče ona sada sigurnim glasom. - A onda i one vaše riječi kad ste

savjetovali Mariji da bude oprezna. »Opreznost, naročito opreznost i umješnost!« To ste joj rekli...

- Da, upravo tako! - potvrdi on. - I tebi sam to preporučio nedavno, ako se dobro sjećam...Okrenuo se prema njoj i pogleda je neobično živo. Bio je ozbiljan i strog.- Marija je moja ljubavnica - najednom će on. - Nisi se prevarila...Ona naglo skoči i uspravi se. Tom se priznanju nije ni u snu nadala.- Tvoja ljubavnica? - poviče ona. - I ti mi to otvoreno veliš? Usuđuješ se time preda mnom

hvaliti, i to nakon svega što je bilo između nas?On potvrdi glavom.- Da, ona je već odavno moja ljubavnica. Postala je mojom već prvog dana kad sam ušao u

ovu kuću; ti tada još nisi ni bila na Martiniqueu.U njoj nije bilo ni kapi krvi. Ukočila se i jedva disala. Uspjela je samo izustiti ne bi li sačuvala

barem malo nade:- Ali nadam se da je odavno između vas sve svršilo?- Nije. Prošlu noć je opet provela u mojem zagrljaju... Da - nadoda on nemarno - kad sam te

ostavio otišao sam k njoj, jer me je zvala. Postala je opet moja ljubavnica. Cijelu noć!Louisa je bila smetena, izbezumljena i tupo zurila u prazno.Ponovo se ushodao po sobi, ne vodeći o njoj uopće računa. Govorio je više za sebe, hladno,

suho, strogo:- Rekao sam ti, Louise, da život nosi sa sobom i dužnosti. I ta dužnost, da budem Marijin

ljubavnik, za mene je jedna od najtežih. Govorio sam ti o jednom velikom pothvatu. Meni je Marija potrebna, moram joj osvojiti srce, treba postati moja ako želim ostvariti svoj sveti cilj. Da, čovjek koji je sebi odredio neki sveti zadatak, često je prisiljen, i to ponavljam, vršiti i one odvratne stvari. Ja sam inače krepostan čovjek i u to ne sumnjaj. Krepost traži mnoga odricanja, a katkada najteže žrtve. Krepost nalaže našim kirurzima da zabadaju svoje ruke i u najodvratnije rane, da izažimlju najgnojnije čireve, jer je njihova sveta dužnost spašavanje života... Što je uzvišeniji zadatak, to su i sredstva za njeno ostvarenje plemenitija, makar i bila najprljavija...

Sad joj priđe i pomalo svečanim glasom reče:- Louise, nakon ovog priznanja morate znati da vas volim više nego išta na svijetu. Vi ste za

mene sve! Da nisam u vama našao veliku dušu, nikad vam se ne bih ovako povjerio. Ali ja sam siguran da ćete me shvatiti i da ćete mi čak i pomoći u mom svetom zadatku. Da, Louise, ja vas ljubim toliko da ću, ako me sada kad ste doznali moju tajnu odbijete, istog trenutka otići. Da,

napustit ću ovu zemlju i svoj zadatak, pobjeći ću da vas zaboravim, jer bi mi bez vas život postao nemoguć.

Očekivao je odgovor koji nije dolazio. A zatim klekne do nje i uze je za ruku koju mu ona prepusti. Njeni su prsti bili hladni i ukočeni kao komad svježe odsječenog bambusa. Zanosno joj reče:

- Louise, draga moja Louise, možete li biti toliko velikodušni i pristati na tako uzvišenu žrtvu, možete li podnijeti da Marija ostane i dalje moja ljubavnica? Ne govorite o diobi, draga moja prijateljice! Nema diobe tamo gdje nema srca! Vi ste gospodarica najboljeg dijela mog bića! Ostali dio nije važan. Prepustite ga Mariji! Surađujte sa mnom da uspijem, pomozite mi, podržite me, ne sudite me strogo!... Ne tjerajte me od sebe. Vi ćete imati svoj udio u mojem slavlju...

Stajala je nepomična, nijema, okamenjena.Dugo je šutio, vrebajući na svaki njen pokret, na njenu odluku. No, ona je stajala kao

mramorni kip. Progutavši pljuvačku, on će s gorčinom:- Čini mi se, Louiso, da me osuđujete. Sad kad znate tajnu mog života, vi mi ne možete

oprostiti, zar ne? A zašto? Vjerojatno zato što prema meni ne osjećate dovoljno ljubavi, ne toliko da biste se pomirili s nesmiljenim zahtjevima života. Da me volite koliko ja volim vas, Marija vam onda ne bi ništa značila... Vaša šutnja i hladnoća dokaz su da me vi osuđujete. Razumijem. Ja ću otputovati, Louise...

Ustane i počne hodati po sobi. A onda isprekidanim glasom, kao da je obuzet velikim uzbuđenjem, nastavi:

- Putujem... I to odmah sutra! Još večeras ću spremiti svoj prtljag. U Saint-Pierreu čeka jedna lađa... za Saint-Christophe i Jamajku. Ukrcat ću se na nju... Sa sobom ću ponijeti i vašu sliku, Louiso, jer vas nikad neću zaboraviti, nikad!... Vi ste bili dio mene! Ah, da li je moguć život bez vas? Kakve li praznine oko mene, kad vas više ne budem osjećao u blizini, kad više sebi ne budem mogao reći: »Još malo pa ću je vidjeti... zagrliti, ljubiti... jer ona je moja!«

- Reginalde - tiho će ona.On joj se hitro približi.- Louise, Louise! - usklikne on uzevši je za ruke.- A vi? Recite mi, kad budem otišao... hoćete li još misliti na me? Hoću li vam nedostajati?

Hoćete li se sjećati naših noći, naše ljubavi, divnog stapanja naših tijela?Ona uzdahne. Reginald osjeti stisak njezinih prstiju. Odmah je znao da će pristati na sve

samo da ga ne izgubi. Pobijedio je! Čestitao je sebi što ju je toliko uzbudio da se nije ni sjetila kako u Saint-Pierreu nema nikakvog broda koji ide za Saint-Christophe i Jamajku. Sigurno bi mu predbacila da je to izmislio kako bi je obrlatio ..

Malo se podigne i približi svoje lice njenu pa će nježno:- Kad budete malo razmislili, kad shvatite moj plan, Louiso, možda ćete mi onda oprostiti i

požaliti rastanak na koji me silite...Zatim se nagne nad njeno čelo i nevino ga poljubi. Ona nije reagirala. Najednom kao da je u

njemu planula snažna strast i provalila sve brane, brutalno je obgrli oko struka i pritisne k sebi da se gotovo ugušila, pa je prekri vrućim poljupcima.

Svu je gnječio, proždirao usnama voće njenih dojki i posuvratio finu tkaninu njene haljine. Ona je osjećala kao da je netko šiba sa svih strana, kao da Reginald ima stotinu ruka. Ponovno je tonula, padala u ponor. Obuzimala ju je neka nesnosna, sve jača zebnja, stezala je za grlo, vilice, kao da je guši navala suzdržanog plača.

Ona ga čvrsto zagrli. Nije znala kako se dogodilo da se tako pripila uza nj. Imala je utisak da se nalazi gola uza nj. On je bio njen gospodar. Pripremao ju je polako je stežući k sebi, sve jače, sve podmuklije, sve vještije, kao pravi umjetnik. To ju je potpuno slomilo.

Reginald osjeti da mu njeni nokti ulaze u meso. Nejasno je nešto mrmljala, misleći samo na silan užitak koji će joj pružiti, a kome se predavala nošena željom da plače, da se smije, da kriči. On je ispunio cijelo njeno biće koje se rasplinjavalo u svemiru.

Napokon on osjeti da mišice mlade žene popuštaju i u isto vrijeme da se ona odvaja od njega, kao kad smrtno pogođen polip opušta jedan po jedan krak. Klonula je i ostala nepomično. On je nastavio da je ljubi i miluje, ali sporo, meko, kako bi izbjegao naglo buđenje njenih osjetila.

Ona promuca:- Reginalde, Reginalde!- Ljubiš li me? - upita je.Ona potvrdi naglim kimanjem glave.- Onda neću otputovati!Posljednjim ostatkom snage ona ga zagrli kao da se boji da joj ne uteče.- Spasila si mi život! - poviče on u zanosu. - Ti i ne znaš što si mi poklonila... Vidjet ćeš,

Louise, vidjeti! Kasnije će ti biti sve jasno!Osjećala se skrhanom i trebala se odmoriti. On ustane, dotjera svoj haljetak i udalji se od

kreveta.Disao je teško, sretan i zadovoljan dvostrukom pobjedom.Sad mu više nije bilo do gledanja. Naprotiv, zasitio se i želio je biti daleko od nje.- Idem poviriti - izusti - nisu li nas možda uhodili... Sići ću... Nije dobro svakome vjerovati...

Valja biti oprezan.Pošto ona nije odgovarala, on otvori vrata i iziđe.Na stepenicama nije bilo nikoga. Spusti se i iziđe u dvorište, kao da mu je nakon naporna

vježbanja potrebno malo zraka.Srce mu je veselo lupalo u grudima. Dobio je bitku. Louisa je pristala na suparništvo s

Marijom. Morao je još privoliti Mariju na rivalstvo s rođakinjom.Nije ni sumnjao u laki uspjeh, jer više od njegove ljubavi, Mariji su bili potrebni njegovi

savjeti i pomoć.Baci pogled na polja pod trskom i zelene obronke brda sve tamo do uvale zelenkastog mora.

Martinique je doista divan otok! On se nasmiješi. Imao je utisak da ga drži već u rukama kao pregršt bajama.

5.

MARIJIN SUSRET S MAJOROM

Zvuk trube tjelesne garde privuče Plainvillea k prozoru ureda, odakle se moglo vidjeti cijelo dvorište tvrđave. Tu nije bilo nikoga osim par gologrudih vojnika koji su na vrelu suncu bili zabavljeni svojim poslom.

Najednom opazi jahačicu na kobili kako laganim korakom ulazi u dvorište, pošto je straži uzvratila pozdrav.

- Majore - uzvikne - vidjet ćete da sam u pravu. Upravo dolazi netko na razgovor o onom što smo nas dvoje govorili!

Merry Rools hitro ustane iza svog radnog stola i potrči k prozru, te stane na mjesto Plainvillea koji se povukao.

- Generalica! - tiho izusti.Bio je to prvi put nakon du Parquetove smrti da Marija dolazi u tvrđavu. Merry Rools je

odmah opazio da nema pratnje, i to ga je zbunilo. Odkuda najednom ovaj nemar prema etiketi? Želi li Marija postati popularna radeći drukčije nego ostati guverneri?

Plainville se podrugljivo nasmije:- Ne znam, majore da li ste opazili da se ova privlačna žena šeta u jahaćem kostimu? Želio

bih je vidjeti kad sjaše! Uvjeren sam da hlače ističu raskošne oblike njene stražnjice!Rools ništa ne odgovori. Divio se ovoj uznositoj i zavodljivoj pojavi. Kad je došla nasred

dvorišta, Marija korbačem dade znak jednom vojniku koji odmah dotrči i pomogne joj sjahati. Major opazi da nešto govori vojniku, a ovaj potvrđuje glavom. Nakon toga generalica se odlučno uputi prema uredu.

Hodala je gipko. Doista, njena se stražnjica napinjala u hlačama vrlo ljupko i Rools se morao diviti ovoj ženi, sazreloj u tropskom kraju, koja nije ništa izgubila od svog mladenačkog izgleda.

Zabubnja prstima po staklu i uzvikne:- Priznat ćete Plainville, da je zaista lijepa! Kakve li elegancije! Poznam mnoge kojima se ne

bi toliko gadila ova dama kao što se vama gadi!Kolonist slegne ramenima.- Tješi me, majore, da vam neće dati mnogo vremena da joj udvarate! Ja sam vas upozorio...

Vi znate zašto ona dolazi.Zatim se zlobno nasmije i doda:- U vašem je interesu da ustrajete! Vi znate bolje od ikoga koliko su zatvori u tvrđavi

memljivi i hladni!- Vlažni i nezdravi - nadopuni ga major. - Budite bez brige! Ako učinite onako kako sam vam

rekao, ne bojim se ničega! Ta će prijetnja visiti stalno iznad njene glave. Bilo kako bilo, ja se nisam hvastao... Učinite tako da se Precheur i Carbet pokrenu...

- Još večeras, majore, bit će veselja s tom droljom, a u vatrometu plesa i pljeska majoru Merry Roolsu!

- Hvala vam! A sada, Plainville, bježite! Ona vas ne smije ovdje zateći. Mogla bi štogod posumnjati a čemu da se bez potrebe izlažemo. Iziđite i prođite desnim hodnikom pa je nećete sresti.

- Do viđenja, majore! - reče Plainville namještajući svoj šešir. - I sretno!Dok je kolonist zatvarao vrata, Merry Rools zauzme ponovno svoje mjesto za pisaćim

stolom. Bio je na izgled vrlo miran i zaokupljen spisima pred sobom.Prođe nekoliko minuta kad uđe stražar i najavi generalicu du Parquet.On se polako diže i, prije nego što se Marija pokazala, uputi se prema vratima. Čim ju je

ugledao, duboko se pokloni i žurno joj ponudi naslonjač.- Moje duboko poštovanje, gospođo generalice!- Hvala, majore! Dobar dan! - odgovori ona i sjedne u naslonjač.Začudio se što vrućina nije na njoj ostavila nikakva traga.- Sretan sam što vas vidim, gospođo! Da niste vi došli ovamo, bio bih ja skoknuo do Gorskog

dvorca poslije podne. Ta stvar s Taureauom zadaje mi mnogo briga.- I meni. Zato sam i došla da o tom porazgovorimo.On se vrati za pisaći stol govoreći u sebi: »Ona napada već s ulaza! Pažnja! Budimo oprezni!«- Slušam vas, gospođo - reče glasno.Nije bio nimalo uzbuđen. Naprotiv, izgledao je raspoložen više nego ikad.- Kad čovjek dobro promisli - počne ona - ja se bojim da ova zgoda koju ste vi, tako reći,

poduzeli na svoju odgovornost, ne izazove kod stanovništva teške moralne predrasude.- Mislite? - upita on sumnjičavo, praveći se da potcjenjuje ozbiljnost te činjenice.- Mislim. Reći će se da sam ja bila inicijator ekspedicije kapetana Baillardela. No, ja još nisam

ni dala nalog, a vi ste već, odlučili poslati Taureaua, Saint-Laurenta i La Vierge de Bon Port na Marie-Galante.

- Ali, gospođo, vi ste se obavezali na taj pothvat pred samim Vrhovnim savjetom!

- Naravno, ali je bilo logično da čekate moje naređenje za akciju. S druge strane, nisam ja odredila kapetana Baillardela da upravlja tom ekspedicijom.

- Vi mi niste ništa rekli, gospođo!- Baillardel ima, više-manje, i sam gusarsku dušu. Zašto baš njega izabrati, a ne nekog

drugoga? Doista, majore, vi ste sve to radili sa zadnjom misli, želeći mi svakako nauditi, tako da me najprije dovedete u tešku situaciju prema kapetanu obalne plovidbe, a onda da izazovete poraz našeg oružja, čemu se nije ni čuditi...

Merry Rools se smrači:- Kako možete tako nešto misliti? - uzvikne on.- Mene je uvijek vodila želja da vam budem od koristi...On časkom zastade, spusti glavu i pocrveni:- Da, kako možete, gospođo, mene optuživati zbog tako mračnih planova, kad dobro znate

što osjećam za vas?!- Baš zato! - odvrati ona. - Imam razloga vjerovati da ste mi se htjeli osvetiti zbog moje

ravnodušnosti...- To nije značajka mog karaktera, gospođo. Ja prema vama gajim plemenite osjećaje, da,

previše uzvišene osjećaje, da bih i trenutak pomislio da na vas vršim i najmanji pritisak...- Prestanimo s tim gospodine, molim vas! - reče ona oporo. - Učinili ste tešku grešku. Prešli

ste preko svojih ovlaštenja i sami odlučili datum ekspedicije i odredili zapovjednika... Zbog toga mi morate položiti račun!

Merry Rools je i očekivao ovakav tok razgovora. Pa ipak Marija se pokazala tako brutalnom da je on problijedio i nehotice stisnuo šake od bijesa.

- Ako ste došli tražiti moju ostavku, gospođo, ja sam spreman povući se na svoj posjed.Ona jednim pokretom ruke odbi tu mogućnost.- Budući da sumnjam u vašu vjernost, bila bih naivna da zatražim vašu ostavku. Kad biste

bili slobodni, ništa vas više ne bi priječilo da mnogo otvorenije i mnogo djelotvornije radite protiv mene. Ne, majore, ne! Bojim se da greška koju ste počinili zaslužuje mnogo težu kaznu...

Merry Rools je ponovno zagospodario samim sobom. Pogodio je kuda ona smjera, budući da ga je prije četvrt sata na to upozorio Plainville.

Marija je upravo otvorila usta da izreče osudu, kad je on jednim pokretom prekine:- Znam ja što vi želite, gospođo - reče on raspoloženo. - Vi jednostavno želite da me

uhapsite, zar ne? Nemojte nijekati, jer ja to znam!Ona ga zaprepašteno pogleda; jer nije očekivala da će on pogoditi njenu namjeru. Bila je

zbunjena.- Da - nastavi - vi me želite uhapsiti. A kad jednom budem u zatvoru, onda vi mislite strpati u

buharu i sve moje prijatelje kao i one na koje sumnjate. To je tako, zar ne?- Doista - odgovori ona sa stanovitom grubošću.- Vi ste vrlo oštroumni. Kad jedan vaš podređeni ne izvrši svoju dužnost, kad prekorači

svoja ovlaštenja, ukratko, kad ste uvjereni da vas ne sluša, vi kažnjavate na isti način kao i ja, majore Merry Roolse. Ja zaista smatram da vaše ponašanje u čitavoj onoj ekspediciji nije jasno i da bi samo jedan sud mogao utvrditi pravi razlog zašto ste poslali tri broda obalne straže na Marie -Galante da ih tamo gusari unište.

Merry Rools ustane, zaobiđe pisaći stol i bezobrazno se isprsi ispred Marije.- I ja bih imao vama štošta reći, gospođo i sretan sam da mi pružate priliku da se danas

izjasnim. Bilo bi bolje da otjeramo stražu iza ovih vrata, zar ne?- Ne treba. Ja se ne bojim ničega, nemam nikakvih tajni...- Tako vi mislite, gospođo - nastavi on drsko, siguran u se. - No, možda ćete za koji trenutak

promijeniti mišljenje. Odmah ću vam reći samo ovo: uhapsite li me, bit ćete smijenjeni za manje od četrdeset i osam sati!

- Kako to? - upita ona svisoka.

- Samo pokušajte! Pokušajte, kad Vam kažem! Uhapsite me!... Ako to učinite, vidjet ćete odmah cijelo pučanstvo Precheura i Carbeta u pobuni. A što ćete onda uraditi? Za njima će se povesti i Fond-Capot, Port-Royal, pa i sam Saint-Pierre. Tada ćete biti prisiljeni da me oslobodite i još jednom ćete izgubiti svoj obraz. A ako me oslobodite, tko vam kaže da nećete biti prisiljeni dati ostavku? Mnogi će vam kazati da je taj i takav postupak diktirao jedan stranac koji živi pod vašim krovom i koji služi interesima strane zemlje.

- Ne govorite o vitezu de Maubrayu, molim vas. On s tom stvari nema nikakve veze.- I tu se varate - reče on mirnim glasom. - Za vas, možda, gospodin de Maubray nema veze s

tom aferom, ali za otočke koloniste on predstavlja narod koji, premda nije naš otvoreni neprijatelj, može to svakog trenutka postati. Tog se naroda, reći ću vam otvoreno, mi u ovom dijelu svijeta najviše plašimo, jer je njegova mornarica oduvijek neprijateljski raspoložena prema našim otocima.

Marija osjeti da gubi tlo pod nogama. Ugrize se za usnu i dobar trenutak ostane nijema. Major ju je bez riječi promatrao. Bio je uvjeren da ju je lako pobijedio.

Kao što je i očekivao, jer sve što joj je rekao o pobunjenim selima, to se predviđalo i odavno pripremalo.

- Taj vitez de Maubray - reče napokon Marija mnogo pomirljivijim glasom - čovjek je velikog znanja. Ja vas uvjeravam da je on duboko odan našoj zemlji, a naročito ovom otoku.

- U to ne sumnjam, gospođo - potvrdi i major sasvim pomirljivo.- Mi ne smijemo zaboraviti da su se mnogi kolonisti posljednjih godina obogatili, a to je i

njegova zasluga. Vitez je doista upoznao mog pokojnog muža s ljudima koji su mu otkrili tajnu bijeljenja šećera. Položaj velike većine naših plantažera potpuno se izmijenio i vi to dobro znate...

- Znam, doista, gospođo...- I zato, zbog takvih njegovih zasluga - nastavi ona žurno - odlučila sam imenovati viteza de

Maubraya članom Vrhovnog savjeta.Govorila je brzo, kao da se bojala do kraja izreći svoju odluku, da ne bude prekinuta.

Krajičkom oka uzbuđeno je promatrala kakvu će reakciju u majora izazvati njena odluka.No, on je i dalje zadržao svoje vedro, čak nasmijano lice.- Bože moj - reče on - ako je to vaša odluka, ne vidim tko bi vam se u toj stvari mogao

suprotstaviti. Bolje od bilo koga vi možete prosuditi kvalitete i vrline toga Škota.- Vi, dakle, nemate nikakve primjedbe na to imenovanje?On protrlja ruke smiješeći se. Sa zadovoljstvom je ustvrdio da su se stvari za vrlo kratko

vrijeme okrenule njemu u prilog. Trebao je biti uhapšen, a evo, sada ga ona ponizno pita za savjet. Oh, kako je to lijepo kad kod jedne žene vidiš njenu nesigurnost, nestalnost, pa čak i strah!

- Lično nemam ništa protiv! - otpovrne major.A onda će nakon kratkog razmišljanja:- Ipak, gospođo, dozvolite mi da primijetim. Naime, možda će neki članovi Savjeta biti protiv

tog naimenovanja. Vitez de Maubray je stranac i...Ona ga naglo prekine, jer je očekivala takvu primjedbu, a imala je argumente kojima će se

suprostaviti majoru.- A zar i vi, gospodine, niste tuđinskog porijekla? Nitko točno ne zna da li ste Englez ili

Nizozemac...- Znam - reče on mirnim glasom, pokazujući da mu nije stalo što će netko misliti o njemu. -

Ja znam da misle da sam porijeklom Nizozemac. Oni koji to tvrde, nikad to neće dokazati, što uostalom nije ni važno, jer ja sam, u stvari, već generacijama Francuz. Zaboravljate da nosim i ime Gourselas...

- Neka bude - popusti ona - ali što velite za kardinala Mazarina? Zar on nije Talijan?

- Gospođo - reče Rools kao da se predaje - učinite kako hoćete. Vi imate vlast i budući da sam vam se zakleo na vjernost, ja ću se uvijek pokoravati vašoj volji. Vidio sam danas koliko sam riskirao prihvaćajući se jedne inicijative koja će vam, vjerovao sam, biti draga. Htio sam vam samo olakšati posao koji uglavnom rješavaju muškarci, kao što je ovaj s Marie-Galante, ali vidim da sam time samo izazvao vaš bijes.

- Ja želim vjerovati da ste mi doista htjeli učiniti uslugu. Nadam se da taj poraz neće biti iskorišten protiv mene, jer znam da vi možete u korijenu presjeći sve te klevete...

Dvosmislenost ove rečenice Merry Rools protumači kao da Marija zna sve o raboti njegovih prijatelja Plainvillea i Beausoleila.

Što se pak nje tiče, ona je svojevoljno napustila pomisao o majorovom hapšenju, jer joj je bilo više stalo do imenovanja Maubraya u Vrhovni savjet. Roolsovo mišljenje cijenilo se mnogo u Savjetu. Ako major bude na njenoj strani, nitko joj neće praviti poteškoće.

Major učini par koraka, očito zadovoljan što se više nije morao bojati prijetnje koja mu je stalno visila nad glavom.

Ipak, ovaj razgovor još nije značio njegovu pobjedu. Jer on nije radosno prihvatio imenovanje u Savjet onog tuđinca koji mu je bio neprijatelj, kojega je mrzio i kojega se teško moglo obuzdati.

Vrati se k njoj i jednim pogledom obuhvati cijelu njenu pojavu. Uvijek ju je smatrao lijepom, ali je u muškom odijelu bila još privlačnija i još izazovnija. Majoru sijevne mozgom sjećanje kako je odbila sve njegove ponude. Strpljivo je podnosio sve, a ona se izrugavala s njim. Jedno joj nikako nije mogao oprostiti: da se davala svakom - barem je tako on bio uvjeren. U svojoj mašti pripisivao joj je bezbroj ljubavnika, a njegov bijes bi nadasve planuo kad bi se sjetio pustolovine što ju je imala sa crncem Quinquom. Zašto onda prezire njega, plemića? Ona sva pripada Maubrayu. Oh, kako ga voli i čuva pod svojim krovom, kako ga želi učiniti i službenom osobom otoka. On nikad nije volio tog Škota, ali samo zbog njegova odnosa s Marijom postao mu je najmrže biće na svijetu.

- Ja znam, gospođo - reče na kraju - da vama nije do mojega mišljenja. No, ja ne mogu zaboraviti da sam vam se zakleo na vjernost. Značilo bi, dakle, nevjernost prema vama kad vas ne bih upozorio...

- što želite time reći? - upita brutalno Marija.- Želim reći da ni časkom ne smijete zaboraviti da vi na ovom otoku imate apsolutnu vlast, a

ona vam nameće i dužnosti. Vi morate pred svojim potčinjenima biti iznad svih sumnji.- A u čemu me se može, molim vas, sumnjičiti? - upita ona ponosno.Međutim, ona je već naslućivala što želi postići major i ona ga odvažno pogleda, spremna

odgovoriti na sve optužbe.- Da - nastavi on polako - vaš način života u Gorskom dvorcu također je poznat, kao da živite

u nekoj staklenoj kući. Svaki vaš pokret je poznat, a kako ste, silom prilika, na meti svih kolonista, naravno da je vaše ponašanje predmet razgovora, proučavanja i raspravljanja.

- Ma baš ste pogodili! Zar ja nisam slobodna u svojoj kući raditi što hoću, odgajati djecu kako želim, primati u goste koga hoću?

- Ne radi se o vašoj djeci, gospođo! Ako mi dopuštate otvoreno govoriti, ako mi obećate da nećete biti kivni na me zbog, možda, neugodne istine koju vam želim saopćiti...

- No, dajte, govorite! - uzvikne ona razdraženo, znajući dobro da će usprkos svemu sve reći.- Dobro, reći ću vam, gospođo. Mnogo se priča o prisutnosti tog viteza Maubraya u vašoj

kući. Njega nitko ne voli. Smatraju ga špijunom koga plaćaju Englezi ili, da budem točniji, Cromwell.

- Govorite li to iz ljubomore, majore?On slegne ramenima:

- Kako u to možete vjerovati? Da li sam vas ja odgovarao maloprije kad ste mi govorili da namjeravate imenovati viteza članom Savjeta? Nisam. Ipak, moram vam reći da njega smatraju vašim ljubavnikom.

- A ako je to doista tako? - upita ona oštro.- Oprostite mi - reče on skrušeno - ali otac Bonnin, kao i svaki pravi svećenik, reći će vam da

time dajete loš primjer žiteljima koji su ionako prilično skloni porocima svake vrste. A reći ću vam i sa svoje strane da ste ipak ponešto uranili primajući tog čovjeka u svoju kuću... Vi ćete me razumijeti te ne bih trebao o tome više govoriti...

- Vitez de Maubray je moj gost i on je prema zakonima gostoprimstva nepovrediv...- Da, znam, vaš je gost... i da je kao takav u isto vrijeme ljubavnik vaše služavke Julije i

gospođice de Francillon, vaše rođakinje.Marija doslovce skoči na noge:- Vi besramno klevećete, gospodine!- Na žalost, to je istina, gospođo!... Svi znaju da gospodin de Maubray ide iz jedne sobe u

drugu, iz jednog kreveta u drugi...- Kad bi vitez doznao što ste rekli, gospodine, on bi vas izazvao i prisilio da povučete te

riječi...Rools se nije smeo.- Iznenađen sam da ste toliko zaslijepljeni. Kako to da ne znate što se zbiva u vašoj kući, a

svi drugi znaju?! Doista, gospođo, previše ste susretljivi. Na svaki način, u opasnosti ste da jednog dana skupo platite svoju širokogrudnost...

- Ništa nije istina od toga što ste rekli.- A vi se malo raspitajte! Pitajte samog viteza. Ako je iskren, on će to priznati. Ili još bolje...

pitajte svoju rođakinju!Mnogo su dotad razgovora vodili Marija i Rools. Major se sjećao da ga je guverner par

Interim La Pierriere jednog dana zadužio poslavši ga s osobito delikatnim zadatkom k njoj. Morao je djelovati umješno, oprezno, ali se taj razgovor pretvorio u svađu. Ipak, nikad još nije vidio tu divnu ženu, tu božansku ljepoticu, koja je obično bila sigurna u sebe, svjesna čarobnog djelovanja svojih čari ovako zbunjenu. Marija je sada doista bila blijeda kao smrt, nosnice su joj podrhtavale, a grudi uzbuđeno nadimale. Merry Rools je odmah shvatio da je to njeno stanje posljedica njene ljubomore. Vjerojatno je mnogo voljela tog Škota!

- Ja znam - nastavi on sigurnim glasom - da gospođica de Francillon održava nedozvoljene odnose s tim čovjekom. U stanovitom smislu to nekako ublažava uznemirenost nekih članova Savjeta, koji misle da se vitez nastanio na Martiniqueu samo zbog ljubavnih veza koje ga ovdje vežu. Inače bi bio vrlo sumnjiv, jer, gospođo, zanimljivo je da je za relativno kratko vrijeme njegova drugog boravka na otoku, jedna engleska eskadra ušla u naše vode da nas, ako se dobro sjećate, spasi od napada divljaka.

- Nikad me nećete uvjeriti da je Maubray špijun! Moguće je da njegovo prisustvo u Gorskom dvorcu, gdje živi jedna mlada osoba, moja rođakinja, može raspaliti nečiju maštu. No, ja nisam više mlada žena, gospodine. Vidjela sam i proživjela mnogo toga. Meni se ne može tako lako zamazati oči. Sigurna sam da se između moje rođakinje i viteza ništa nije dogodilo.

Merry Rools se nakloni i reče:- Sretan sam što vas čujem tako govoriti, gospođo. Dajem vam svoju riječ da bih proburazio

svakog onog kojeg bih čuo praviti aluzije o tim stvarima. Na Cezarovu ženu ne može pasti sumnja!

Ona je osjetila da joj se podruguje. Shvatila je nad- moć koju Merry Rools ima nad njom. On je, pak, sa svoje strane, osjećao da se njoj vraški žuri. Žurila je k vitezu da se s njim objasni! Nakon zajednički provedene noći, njoj je takva izdaja bila neshvatljiva, nemoguća. Ne, on je nije mogao pod njenim krovom, na par koraka od njene sobe, varati, nije mogao zlorabiti

njeno povjerenje...! Zasad je mislila samo na Louisu, rođakinju koju je smatrala najbezličnijim stvorenjem pod kapom nebeskom, a eto, pod njenim nevinim izgledom krila se obična drolja.

Zatim je pomislila na Juliju. Zar i ona, Julija? Nije zamjerala toj frivolnoj sobarici, zabavnoj, vragoljastoj, jer ona nije imala nikakve veze s degradacijom jednog plemića, koji se spustio na ljubakanje sa sluškinjom, iako je imao nju, Mariju, divno i savršeno stvorenje, već je bila bijesna na tog plemića koji se pravio da je izbirljiva ukusa, a kad tamo uvlačio se u krevet bilo koje drolje!

- Nadam se, gospođo - reče Rools - da mi nećete zamjeriti na mojoj iskrenosti. Ja sam osobno uvjeren da ne postoje nikakvi ljubavni odnosi između viteza i vaše rođakinje kao što ne postoje između njega i vas. Ljubomorni svašta izmišljaju. Čovjek ima neprijatelja za koje i ne zna. Upravo ti i najviše govore. Mislim da sam dobro učinio kad sam vas o svemu obavijestio, jer je bolje da znate kako stvari stoje.

Marija je svaku majorovu riječ osjećala kao udarac bičem. Nije znala što da odgovori, a da se pri tom još više ne ponizi.

- Zahvaljujem vam - reče konačno prijetvornim glasom. - To što ste mi rekli, znat ću iskoristiti u svakom pogledu.

- Što se tiče Vrhovnog savjeta - nastavi on oprezno trljajući ruke - mi smo se složili. Prvom prilikom razgovarat ću sa članovima Savjeta, o vašem štićeniku.

- Nije potrebno - otpovrne Marija. - Počekajte malo. Danas sam se htjela samo obavijestiti. Ne činite ništa, već počekajte, molim vas, dok vam ja ne dadnem nalog... Zbogom, gospodine majore!

Sva dršćući ona se uputi prema izlazu. On je s puno poštovanja preduhitri i otvori joj vrata. Duboko se naklonivši, pusti je da prođe.

Ostavši sam, on protrlja ruke. Pobijedio je! Maubray još nije član Savjeta, a o njegovu, Merry Roolsovu, hapšenju nema ni govora! Štoviše, doznao je jednu Marijinu tajnu i to je ona znala. Kojeg li aduta u njegovim rukama! Jednog će dana ona skupo platiti svoju oholu ravnodušnost! Vidjet će se već tko će imati zadnju riječ!

6.

MAUBRAYEV SUSRET S JOŠ JEDNOM LJUBOMORNOM ŽENOM

Merry Rools je čekao trenutak na prozoru. Marija je uskoro izišla. Stražar, koji je pridržavao konja, čim ju je ugledao dotrčao je pred nju, i major je jasno vidio da mu generalica naređuje da joj pomogne popeti se na konja.

Otkada je napustila Roolsa, umjesto da se smiri, Marija je bivala sve nervoznija. Nemilosrdno je šibala konja. Čim je izišla iz dvorišta tvrđave, izjurila je kroz vrata, podbadajući konja i ne uzvrativši na pozdrav stražara.

Da ju je Merry Rools mogao pratiti, bio bi vrlo zadovoljan. Premda je dobro vidio da su njegova otkrića ostavila na Mariju dubok dojam, ipak je njeno ponašanje pred majorom bilo odlučno i vrlo vješto prikrivano. Ali sada kad je ostala sama, na licu joj se mogao čitati bijes koji nije obećavao ništa dobro. Kobila, nenavikla na loše postupanje svoje gospodarice, i, dakako, mlitavih pokreta na pasjoj vrućini podneva, kasala je posrćući po kamenitu putu i rzala pri svakom udarcu biča.

Misli su se kovitlale u Marijinoj glavi. U stvari, nije znala na koga bi se više ljutila, na Maubraya ili Louisu. Sad joj Merry Rools nije uopće bio više važan.

Tako, dakle! Ta mala Francillon, koja kao da ništa ne zna, ništa ne osjeća, uvijek hladna kao mramor, bila je Reginaldova ljubavnica. Tko bi to mogao pretpostaviti! Kako je mogla biti tako slijepa i ništa ne vidjeti? Pitala se kako i kada se sve to moglo dogoditi. I to prednjenim očima, tik do nje, pod njenim krovom a da ona nije ni u snu u tako što posumnjala!

Bila je sasvim zaboravila kako ju je general jednog dana upozorio da se Louise nježnim pogledima nabacuje na lijepog Škota. Opazila je, doduše, neku čežnju koja je obuzimala djevojku kad bi joj se vitez približio, ali pretpostaviti da je vitez vara i da ga njena rođakinja, na izgled tako kreposna, nevina i naivna prima u sobu, to njoj nikako nije išlo u glavu.

Što se Reginalda tiče, on joj mora položiti račun. Zgadio joj se dozlaboga. Nije mogla s očiju otjerati odvratnu sliku gole Louise u krevetu kako čeka Škota. Ostalo je lako mogla zamisliti, jer je znala kako se Maubray ponaša u takvim prilikama. Zamislivši sve ono što se odvijalo, obuzelo ju je gađenje. To njihovo spajanje uprljalo je Reginalda koji se čak usuđivao doći k njoj da je grli i na nju prenosi svoju prljavštinu! To je užasno! Nije pri tom ni pomišljala da je dosta žena prošlo kroz zagrljaj toga čovjeka. Sam dodir s Louisom joj se gadio.

Marija se konačno našla na putu za dvorac i tek tada opazila da je nemilosrdno tjerala životinju koja se uz strmi obronak mučno uspinjala. Postavši toga svijesna, pustila ju je da slobodno hoda.

Malo se smirila. Trebalo je razmisliti. Ionako nije bila zadovoljna svojim razgovorom s Merry Roolsom. Došla je u tvrđavu odlučna da ga obavijesti o skorom hapšenju, a on ju je, eto, prisilio na brzo povlačenje! Hoće li i od Reginalda doživjeti poraz? To nikad! No, a što će reći Škotu? Na koji će način ukrstiti svoj mač s njegovim? Hoće li oba krivca dozvati i oštro ih izgrditi pa po potrebi i potjerati? Ili će ih odvojeno saslušati?

Zatim je rekla u sebi: »A što ako je to samo obična kleveta? Ako ništa nije istina? Postat ću smiješna u očima obojice. Možda je bolje strpljivo čekati, motriti na njih i doći do dokaza izdaje ili nevinosti.«

No, da li će imati hrabrosti čekati i ponovo u svojoj sobi primiti Reginalda kojega će zanimati što se sve dogodilo u tvrđavi? Da li će biti dovoljno jaka da ne spomene ono što joj je Rools otkrio? Hoće li moći suzdržati bijes i svladati se? Ako želi sačuvati ugled u Reginaldovim očima, morat će se ipak potruditi i staviti mu do znanja da ga ne voli, jer ako pokaže da mu je stalo do njega, on će svojim uobičajenim cinizmom iskoristiti njenu slabost.

Pripremila se, dakle, odigrati komediju i zbog toga je nastojala pokazati vedro lice. Počekala je da se opusti i da svom licu vrati vedri izraz.

Reginald je šetao terasom pušeći lulu. Začuvši konjski topot po kamenoj stazi, bio je uvjeren da se to Marija vraća te odmah pođe k ulazu sa željeznim vratima da je tamo dočeka:

Kad se pojavila na okuci, zadivio se njenoj elegantnoj pojavi u muškom odijelu. Polako istrese lulu o nokat palca, gurne je u džep i pričeka sa smiješkom na usnama. Uistinu, on je jedva čekao da čuje vijesti što ih je Marija nosila. Njen izgled, međutim, bio je tako vedar da se odmah umirio, uvjeren da se nitko nije protivio njegovu imenovanju u Vrhovni savjet.

- Dobar dan, Marijo! - poviče veselo pošavši joj ususret.Ona mahnu korbačem po zraku u znak pozdrava, a on joj priđe, uze konja za uzdu da ga sam

povede.- Vrijeme vam se nešto odužilo, zar ne, Reginalde?- Kad ste daleko od mene, draga Marijo - reče on ljubazno - sati su ubitačni, prazni i očajem

ispunjeni.- Trebali ste zamoliti Louisu da vam pravi društvo.- Oh, brbljali smo malko - vitez će spremno. - No, vi znate da je ta djevojka od malo riječi.

Ona više voli slušati, ili se bar tako pričinja, osobito kad je riječ o slikarstvu.

Ušli su u dvor. On joj pruži ruku. Ona izvuče noge iz stremena i klizne niz sedlo, a on je polako spusti na zemlju. Reginald odmah dozove Quinquu:

- Quinqua! Quinqua!Kad se crnac pojavio, pokaže mu na životinju i naredi da je dobro istrlja slamom i dade joj

dvostruku porciju hrane. Bio je siguran da Marija nosi dobre vijesti pa se htio pokazati dobar i prema životinjama.

Marija uđe u kuću, a on požuri da je sustigne. Kad je skinula rukavice i odložila bič na stolac, on je upita:

- Onda, draga Marija, jeste li vidjeli našeg majora? Da li je sve išlo kako ste željeli?- Ne sasvim - otpovrne ona. - Taj čovjek je velik pokvarenjak...- Ah - uzdahne on iznenađen i razočaran. - Nema onda ništa od hapšenja?- Objasnit ću vam to potanko, Reginalde. Umorna sam i žedna. U Saint-Pierreu je strašna

vrućina, a putom da i ne govorim.- Idem zamoliti Cephysu da vam pripremi neko osvježavajuće piće.On je ostavi, a ona sjedne na dugu klupu. Kad se vratio, vidje je kako mirno sjedi prekriživši

ruke preko grudiju.- Vidite, Reginalde - ona će polako - ja sam mu zaprijetila zatvorom, ali... kako da vam to

kažem... imala sam dojam da je on znao za moju namjeru. Nije se nimalo uzbudio.- A tko ga je na to upozorio?- Mi o toj svojoj namjeri nismo ni sa kim razgovarali, pa i nije mogao biti obaviješten, ali ja

mislim da je on prozreo našu namjeru. On je pametniji no što na prvi pogled izgleda.- Oh, oh! - uzvikne Škot. - Čini mi se da vas je vaš major osvojio, Marija! Čuvajte ga se. Postat

ću ljubomoran. Da li je ponovno pokušao s udvaranjem? Da li vas je malo stisnuo uza se?Ona se nije osmjehnula što je on očekivao, jer je osjećala da u njoj raste bijes. Ona mu se

približi kao da ga želi onjušiti.- Što vam je? - upita on ne shvaćajući njen pokret.- Ništa - otpovrne ona. - Učinilo mi se da ste prožeti Louisinim parfemom. Ne varam se, zar

ne?On se glasno nasmije i reče:- Moguće. Bili smo zajedno puna dva sata!Nije primijetio da Marijine nosnice podrhtavaju i da se nastoji suzdržati. On nastavi:- Ali što ste onda odlučili konačno s majorom? Budući da ga nećete uhapsiti, što ste mu onda

namijenili?- Da ga uhapsim - reče ona strogo - protiv mene bi se odmah diglo stanovništvo Precheura i

Carbeta, a i ostalih sela...- Lako ćemo ih slistiti. Vi imate vojsku uza se...- Ubijanje mi se gadi. Kad bih poslala vojsku da puca u ljude, loš bi to bio početak. Ja to ne

želim. Jest, kad bih uhapsila majora, kolonisti Carbeta i Precheura došli bi S delegacijom tražiti da ga pustim na slobodu i ja bih morala udovoljiti njihovim željama. Tako bih ne samo izgubila obraz, već bi Merry Rools postao još moćniji i on bi iskoristio priliku... A zatim...

- Zatim? - ponovi on.- Vaše imenovanje u Vrhovni savjet...Vitezu zalupa srce u grudima. To ga je najviše zanimalo.- Da li je ta stvar uređena kako ste mi obećali?- Ne potpuno, ali na dobrom je putu.On napravi začuđeno i razočarano lice.- Na dobrom putu? A tko vam se to sada ispriječio? Zar vi niste gospodarica? Zar vi ne

zapovijedate? Zar vi ne imenujete savjetnike?- Da, ali ja želim izbjeći svaki sukob. Nije dobro ići prenaglo i sve savjetnike staviti pred

gotov čin, razumijete li? Kad sam mu iznijela svoju namjeru, major nije imao ništa protiv. Sa

svoje strane nije napravio nikakvu primjedbu. Ali tu su i ostali savjetnici, koje će on upitati za mišljenje. Razgovor je zatim uzeo takav tok, da on, svidjelo mu se ili ne, mora biti uz nas. Neka vrst pazara: ili zatvor ili vjernost...

- Sve je to jako zapetljano, Marija - izjavi on s gorčinom u glasu. - Čini mi se da on ovdje vodi glavnu riječ, a ne vi. Vi ne imenujete savjetnike nego on, kako to ja vidim. Još malo pa nećete moći ništa bez njega učiniti. On će vas, malo-pomalo, pridobiti za sebe sve dok vas ne bude imao u rukama. Pokazali ste se preslabom! Čuvajte se, Marija! Ako ne budete odlučniji, izgubit ćete sve. Vi nesvjesno služite njegovoj ambiciji. Zamislite samo kako li se sada osjeća sretnim i ponosnim! Vidim ga kako ide od jednog do drugog, dajući im na znanje kako moje imenovanje ne ovisi više o vama, nego samo o njemu. A to je, na žalost, istina.

- Istina! - zaključi ona suho i ustane.Reginald ju je začuđeno promatrao. S kakvim to tonom ona s njima najednom razgovara!

Otkuda takav nagli preokret? Obuze ga neki nejasni nemir. Bojao se da nije govorio s dovoljno obazrivosti. Želio je to popraviti i sav se pretvorio u nježnost:

- Draga moja Marija ja vam ipak od srca zahvaljujem na povjerenju koje ste mi ukazali. Vi znate da na mene možete uvijek računati...

Odjednom se prekine. Marija ga nije slušala. Promatrala je Louisu koja se pojavila u dnu stepeništa.

- Dobar dan, rođakinjo! - pozdravi je generalica.Louisa se kratko pokloni. Pojavi se i Cephyse s pladnjom i čašama. Gospođica de Francillon

joj uze sve iz ruke i položi na stolac kod Marije i Škota.Tek tada generalica primijeti duboke bore na licu mlade djevojke, njeno bljedilo, nesigurne

kretnje i crvene očne kapke.- Bože, draga rođakinjo! - poviče Marija. - Kako to izgledate? Zaklela bih se da ste bolesni!Govorila je osornim, gotovo prijetećim glasom.- Ali ja se osjećam dobro - otpovrne Louise glasom koji se nije slagao s njenom tvrdnjom.Marija se okrene prema Reginaldu da ga uzme za svjedoka:- Zar ne nalazite, viteže, da Louisa loše izgleda? Blijeda je kao smrt!- Da, doista... nema sumnje - složi se Škot ravnodušno.- No, dobro - nastavi Marija. - Je li to zato što ste govorili o slikarstvu i doveli sebe u takvo

stanje, kćeri? Onda se toga, Reginalde, treba odreći! Morate imati obzira s ovim djetetom, ono je još tako krhko, zar vi to još niste primijetili?

Louise pocrveni i reče:- Oh, rođakinjo, uvjeravam vas da mi je dobro. Nisam uopće umorna...- Ja to govorim vitezu, Louise, i znam zašto govorim...I, uporno gledajući Maubraya u oči, nastavi:- Nadam se da me razumijete, zar ne, viteže?Reginald zbunjeno kimne glavom. Bio je zbunjen što mu se rijetko događalo. Pitao se da li

Marija zna za njegove odnose s Louisom. Ali tko joj je to mogao reći? Služi li se lažju da bi doznala istinu? Zašto, zašto takvo zagonetno ponašanje? Dao bi sve da mu je doznati što je razgovarala s Merry Roolsom. Sumnjao je da su otkrili jedan drugome sve tajne na njegovu štetu!

Ipak, kao da se ništa nije dogodilo, on se uputi k pladnju, uze čašu, pruži je Mariji i upita Louisu, uzimajući drugu:

- Jeste li i vi žedni?Ona odmahne glavom, a Reginald polako ispi čašu, pa je odloži. To isto učini i generalica

koja reče:- Louisa, budući da niste umorni, molim vas pozabavite se s večerom zajedno sa crnkinjama.

Zatim ćete zamoliti Juliju da dođe u moju sobu. Padam od umora, idem se malo odmoriti.Dostojanstvenim korakom ona se uputi stepenicama.

7.

JULIJA

Marija je nervozno kročila u svoju sobu, ali je ipak bila zadovoljna sobom zbog odlučnosti koju je pokazala i koja je, ako je Rools imao pravo, morala prilično zbuniti dvoje ljubavnika. Vrata se za njom polako otvore. Okrene se i ugleda sobaricu.

- O, Julijo - uzvikne - dođite, dijete moje, i pomozite mi... Gušim se u ovoj muškoj odjeći.Haljetak i hlače bili su samo dobra izlika. Mariji već odavno nije bila potrebna Julija pri

svlačenju. Sama je sebi čestitala što joj je toga dana pala na um sretna pomisao da navuče ovaj kostim koji je trebao, kako je mislila, podići njen autoritet u očima potčinjenih, a koji joj sada pruža mogućnost da porazgovara sa sobaricom.

- Gospođi ova odjeća divno stoji! - potvrdi Julija zadivljeno se smješkajući. - Ako je gospođa bila u tvrđavi i srela majora, sigurno ga je očarala...

Marija podigne ramena:- Zar misliš da major mnogo mari za žene?- Za žene ne, ali za lijepe žene da! Osobito mu je do gospođe stalo. Da, da ja bih se zaklela...

Opazila, sam ja, ej, ej! kakve su mu oči kad dolazi ovamo! Još malo pa će mijaukati kao mačak u noći!

- Julija, malo poštovanja, molim te! On je major i naš poglavar otoka!Sobarica se vragoljasto nasmije. Bila je uvijek raspoložena i nikakva tegoba nije ju mogla

rastužiti. U sve-mu je nalazila zabavu i izmišljala svašta samo da se može našaliti i zadirkivati.- Oh, gospođa zna vrlo dobro da ga ne želim vrijeđati, ali sam sigurna da i vi imate isto

mišljenje kao i ja...- Ne dozvoljavam ti, Julija, da pretpostavljaš što ja mislim. Nalazim da se od nekog vremena

s previše slobode vrtiš po ovoj kući... Pitam se tko li ti je toliko udario u glavu...- Nitko! - reče drsko Julija, otkopčavši joj prsluk koji klizne niz Marijina ramena. - Nego,

gospođa tako rijetko traži moju pomoć da je potpuno zaboravila kakva sam ja po prirodi...Ponovno je prasnula u smijeh. Generalica je stajala golih grudi, a sobarica se divila njenim

dvjema dojkama koje nisu nimalo omlohavile, usprkos višestrukom rađanju. Put joj je bila mliječne boje, sedefasta, s plavim žilicama po baršunastoj površini.

- Neka mi gospođa oprosti - nastavi Julija - što mislim da bi se malo ljudi uspjelo oprijeti njenim čarima. Mnogi bi skupo platili da su sada na mom mjestu!

- Brbljavice! - dobaci joj Marija smijući se i sama, polaskana Julijinim divljenjem. - Požuri!Otpasavši pojas na hlačama, Julija je sada milovala lijepa čvrsta bedra slična visokim oblim

kolonama, prije nego joj je izula čarape vezane uz listove nogu.- Jednog ću dana - izjavi ona, smijući se sveudilj - ponuditi majoru da me zamijeni! Posudit

ću mu svoje haljine, pa ga nećete ni prepoznati! Možete li, gospođo, zamisliti majora u ovim mojim smiješnim haljinama?

Marija se još glasnije nasmije. Julija ju je zabavljala, veselila i pomagala joj da zaboravi svoje brige. Pomisao na majora u haljinama sobarice vrlo ju je raspoložila. Kad se generalica uozbiljila, počekala je, potpuno gola, da joj Julija navuče košulju, a onda joj reče:

- Nikad nećeš biti ozbiljna, Julija. No, jednom ćeš i ti ostariti i više nećeš ludovati kao dijete. Morat ćeš se udati, znaš... Pa da, udati - a zatim nastavi kao da joj je pala na um sjajna ideja: - Pitam se kako na to ranije nisam pomislila! Julija, treba da ti nađem muža...

- Muža? - klikne Julija. - Jadnik! Ja se, međutim, i ovako neudata osjećam sretnom!- Nemaš li, možda, već kakvog kavalira?Julija obori glavu i prizna:

- Pa tu i tamo, gospođo!- Zar ti se ne čini da bi se mogla udati za jednog koji bi bio po tvom ukusu.- Ja bih se udala za sve! - izjavi sobarica s komičnom ozbiljnošću. - Samo kad bi svi htjeli

živjeti zajedno i složno! No, to je nemoguće... Desmaretz me želi oženiti, ali on je ljubomoran i glup. Liči mi na debelog i glupog bumbara...

- Upravo tako! - prsne Marija ponovno u smijeh.- Ali ti bi se trebala udati za Desmaretza...- Ja ipak mislim naći sebi štogod bolje...- A što ti nazivaš boljim? Vojnika? Poručnika? Kapetana?Julija nesigurno slegne ramenima. Za nju je muško muško! Nije važan čin, samo da je snažan

muškarac. Budući da nije odgovarala, Marija joj šapne:- A jednog viteza? Možda bi ti vitez bio draži? A, lukavice, pogodila sam, a? Ti bi željela

viteza... Gle, gle! Možda Maubraya, na primjer? Kladim se da ti ne bi bio mrzak!- Muža se ne uzima kao mačka u vreći! - otpovrne Julija. - Treba ga najprije okušati!Marija se nije više smijala. Navela je razgovor na ono što je željela.- Ipak - reče polako i odlučno - rekli su mi da si ti ocijenila i njegove muške kvalitete?- Na Martiniqueu ima mnogo jezičina. Sigurno vam je to, gospođo, nadrobio major. To su

obične klevete!- Hm, klevete! Jesi li baš sigurna u to? Mislim da sam i ja primijetila neke stvari...- Između mene i viteza? Draga gospođo!Julija se malo odmakne da bolje pogleda generalicu pa će:- Pogodila sam! To vam je rekao Desmaretz! On me uhodi, špijunira. On je lud od ljubomore,

lopov jedan!- Znači ipak priznaješ?Sobarica najednom primijeti kako su se Marijine nosnice naglo stisnule. Odmah je osjetila

da ju je generalica dozvala ne bi li je navela na priznanje. Bogu hvala, opazila je to u pravi čas, baš kad se nalazila na rubu provalije.

- Ništa ne priznajem! - izjavi odlučnim glasom.- Užasavam se ljubomornih ljudi. Ja to nisam, jer volim onu ljubav na koju svatko ima prava,

kad mu se svidi! Sve žene koje vole ljubav morale bi osjećati kao ja. Ako već varaju muškarce, zašto bi bile ljubomorne na njih, zar ne, gospođo? Na žalost s našim ljudima nije tako. Oni kao da su se ljubomorni rodili. Ta želja za isključivim posjedovanjem žene pretjerana je i neumjesna...

Marija je shvatila lekciju i ugrizla se za usne. Julija je lukava ptičica. Ne, iz nje neće izvući nikakovo priznanje.

Generalica je navukla košulju i Julija nije imala više nikakva posla kod nje. No, Marija je ipak zadrža rekavši:

- Budući da govorimo o vitezu de Maubrayu i ljubomornim ljudima, misliš li ti da mu se ta mana može opravdano pripisati? Reci, što misliš?

- Oh, ja ga tako malo poznam!Marija joj se polako približi, pa će joj tiho i povjerljivo kao svojoj suučesnici:- Ti ne znaš što su mi rekli? Čini se da on plijeni srca u Saint-Pierreu.- Pa on tamo nikad i ne ide!- Nije važno ide li, ali to se govori! Čudno je malo da ti koja sve znaš, to ne znaš!- Ne znam baš ništa, gospođo. Vitez radi što hoće. Ja nisam špijunka kao Desmaretz!- Ah - uzdahne Marija tužno - mislila sam da si mi iskrena, djevojko! Ja sam te uvijek učila da

budeš iskrena i sama ti služila za primjer. Nitko bolje od tebe ne pozna moj prošli život. Reći ću još da si ti jedina osoba koja dobro pozna moju prošlost... Ali ti se mene bojiš... Ako ne govoriš, znači da si i ti ponešto kriva!

Julija nije ni riječi prozborila, već je samo promatrala svoju gospodaricu. Ovaj razgovor joj je bio neugodan. Osjećala je da je Marija ljubomorna i da trpi. Da to nije tako, da se Marija propitkivala samo zato da stvori određeno mišljenje o vitezu, Julija bi po svoj prilici sigurno rekla sve što zna. Ali ona je pogađala da bi i najmanja riječ, najmanja neopreznost nanijela generalici veliku bol.

Marija se udalji nekoliko koraka i nastavi bezazleno:- Rekli su mi također da su vitez i Louisa... Ti me već razumiješ, zar ne? Ako je to istina, treba

ih vjenčati. Louisa je tako naivna i bezazlena da se lako mogla dati zavesti lijepim izgledom tog Škota. U njenim godinama lako se pobrka divljenje i ljubav. Osim toga, Reginald je dobar slikar, a ta mala luda je isto tako zaljubljena u slikarstvo...

- Ja nisam ništa opazila, gospođo - ustvrdi Julija.Marija ljutito mahne rukom, ali se brzo svlada i reče:- Čuj me, Julijo. Ja od tebe ne tražim da bilo koga uhodiš, ali ako opaziš da vitez i Louisa

podržavaju nedozvoljene veze, treba me odmah obavijestiti i to s više razloga, a jedan od glavnih je: neću dozvoliti u ovoj kući nikakvih skandala. Ja odgovaram za cijeli ovaj otok kojim upravljam. Svaka i najmanja sumnja štetila bi mom ugledu. Eto, Julijo, a sad ti hvala i možeš ići!

- Hvala, gospođo!... Gospođa može imati povjerenja u mene. Reći ću vam sve što budem doznala...

Sobarica se uputi prema vratima, ali prije nego je iza njih nestala, Marija poviče:- Čekaj časkom, Julijo! Reci Desmaretzu da dođe. Htjela bih s njim porazgovarati.

Julija potraži Desmaretza i nađe ga iza daščare za robove. Baveći se svim poslovima u Gorskom dvorcu, volio se skrivati po mjestima kuda nikad nitko ne prolazi. Više je volio da ga dođu tražiti. Julija ga je našla kako sjedi u sjeni mombina i siše sok ljubičasto žutog mangovog ploda.

- Desmaretz! - zovne ga. - Gospođa te želi vidjeti... Dođi ovamo!Umjesto odgovora, on je proračunatom sporošću gulio koru s ploda čije jezgro stavi u usta i

uze ga glodati. Naposljetku ispljune okruglu i glatku košticu daleko od sebe i ustane.Julija ga je čekala par koraka dalje podbočivši rukama kukove.- Nemoj žuriti! - dobaci mu ona podrugljivo. - Gospođa ima vremena! Slijedeći put doći će

ona k tebi!- Ako generalica nije zadovoljna - odgovori Desmaretz - neka uzme drugog slugu. Na svaki

način neće se još dugo razmetati!- Što to kažeš?- Kažem ono što znam!- Ej, ti momče - poviče Julija, udarivši ga pod rebra kad joj se približio - bit će pametnije da

pripaziš na svoj jezik, jer bi mogao nadrljati!Desmaretz se naruga:- A od koga, molim te? Od tvog lupeškog viteza? No, dobro. Reći ću ti da će i njega srediti

prije nego sklopim oči. Bogami, neću biti posljednji koji će se tomu radovati!- Čuj me, Desmaretz - reče mu Julija. - Gospođa upravo želi s tobom razgovarati o vitezu.

Smatram da ipak nisi toliko glup koliko izgledaš... Zato čuj što ću ti reći: generalica sumnja da vitez ima neke odnose s gospođicom de Francillon... Čini mi se da ti po cijele noći njuškaš po raznim uglovima... Reci joj da ti nisi ništa ni vidio ni čuo...

- Reći ću joj što me bude volja!- Nećeš! Reći ćeš joj da ne znaš ništa!

- Reći ću joj da sam vidio viteza kako provodi noć s Louisom de Francillon, svaki put kad nije u tvojem krevetu!

- Čuvaj se, Desmaretz! - reče Julija prijetećim glasom. - Čuvaj se!- Ali to je istina - uporno će Desmaretz. - Onoga dana kad je došao taj stranac, u ovu je kuću

ušao sam vrag!- Ako samo zucneš, Desmaretz, da mi više nikad nisi pokucao na vrata, čuješ li?- Ja kucam na tvoja vrata kad želim dobiti ono što je od drugog ostalo! Dosta mi je svega!- Što? Ti se tužiš? Zaista lijepo od takvog prostaka. Jesi li pogledao u zrcalu tu svoju

glavurdu? S takvom pogačom na ramenima doista se možeš uspoređivati s rasnim vitezom, elegantnim i pametnim koljenovićem! Bogami, Desmaretz, morao bi biti polaskan!

Desmaretz je pogleda poprijeko ispod svojih naboranih očnih kapaka i učini pokret kao da će prema kući. Naglim pokretom Julija ga uhvati za rukav:

- Ja sam te upozorila - poprijeti mu ona. - Ako budeš brbljao svršeno je među nama!On slegne ramenima i prođe pokraj nje. Julija ga je promatrala kako odlazi korakom

nezgrapnog seljaka glavom uvučenom u ramena, pognut, sličan gluhom, tvrdoglavom volu. Pomisli kako je sve izgubljeno, jer će taj opaki glupan Mariji ispričati sve što zna. Taj doista zaslužuje batine! Snažno stisne šake, ali je na veliku žalost morala priznati svoju nemoć.

Uputi se za Desmaretzom, smišljajući kako će mu se osvetiti zbog njegove zloće i glupe nerazumnosti.

Kad je stigla pred vrata, opazi Maubraya. Škot je stajao uspravan s lulom u ruci i izgledao duboko zamišljen. Nije opazio sobaricu. Ona mu se uzbuđeno približi i ne brineći se da li mu smeta, reče:

- Viteže, hoćete li časkom doći u moju sobu?Kao da se trgnuo iza sna, čudno je pogleda:- U vašu sobu? - reče smiješeći se. - Oh, oh, Julijo, lijepa moja, ova klima kao da vam je

raspalila čula?- Ne radi se ni o kakvim čulima - reče poluglasno. - Moram vam nešto vrlo važno i ozbiljno

reći.On nije izgledao raspoložen da je posluša. Reče:- O, doista? A o čemu?- O vama, o Desmaretzu, o gospođici de Francillon i generalici... Je li vam to dovoljno?Reginald zadrhće. Pogleda oko sebe kao da se boji da ga ne uhode i odgovori:- Idite, Julijo, u sobu, doći ću odmah!Marija je promatrala Desmaretza koji je stajao nepomično pred njom s kapom u ruci.- Tražili ste me, gospođo?- Da - reče Marija zapovjedničkim glasom. - Htjela bih znati zašto vi po noći ne spavate kao i

svi ostali ljudi? Izgleda mi da vi uhodite, prisluškujete na vratima, ukratko, da vas sve zanima što se ovdje događa, a vas se ne tiče. To mi nije drago. Zašto to radite?

- Eh, gospođo generalice, to je stoga što ja ne mogu spavati... Legnem i uzalud želim usnuti. Onda ustanem, obilazim, idem, dolazim, nastojim se izmoriti, ali sve je uzalud!

- Nastojite se izmoriti slušajući iza tuđih vrata?- Ja ne slušam iza vrata, gospođo generalice...- Slušate! Ja sam vas svojim očima vidjela - lagala je.Desmaretz zbunjeno spusti glavu.- Pa u redu! - nastavi Marija. - Vi sigurno ne znate kako se postupa s previše radoznalom

poslugom? Ne znam da li vi to radite za nekog drugoga, ali ja ne želim da me itko motri. Vi ćete napustiti ovu kuću!

- Gospođo generalice!... Ja vam se kunem...- Ne kunite se! Vi ćete otići, jer vas ja tjeram...

Ona pogleda u tog tupog čovjeka i opazi da se počeo sav tresti. Očito mu to nije bilo po volji. Biti otjeran iz dvorca, znači ostati bez korisnih podataka koji su potrebni majoru i, ako ne bude više blizu generalice, Merry Rools neće više mariti za njega.

- Čuvajte se - nastavi Marija. - Ne tjeram vas ja samo iz ove kuće, nego i s otoka, čujete li? Otići ćete prvim brodom u Saint-Christophe gdje možete i ostati ako vas budu trebali, ili ćete se vratiti u Francusku.

Desmaretz je izgledao tako skrušeno i pokajnički da je generalica pomislila da će joj se baciti pred noge i moliti je za oproštenje. Oštro ga je i ljutito gledala. Vidjela je da je isuviše smušen a da bi mu se mogla obratiti s prijedlogom što ga bijaše zamislila. Čekala je da joj se ponovo ispriča, da je ponovo pokuša taknuti u srce. Desmaretz reče pokajnički:

- Ne tjerajte me, gospođo, preklinjem vas! Vi niste nezadovoljni mojom službom... Ja sam dobar radnik... Uvjeravam vas gospođo da neću više napuštati svoju sobu po noći. Ako se i moglo pomisliti da uhodim nekoga, vjerujte mi, niste to bili vi, nego Julija... Ja Juliju volim, gospođo. Julija je bila moja vjerenica prije nego je došao vitez de Maubray... Otkada je vitez tu, ona me više i ne vidi niti za nju štogod značim.

- Čujte me, Desmaretz - nastavi ona pomirljivije.- Jedini način da vam oprostim jest da priznate svoju grešku. Priznajte, dakle, da ste motrili

na viteza, na gospođicu de Francillon i na mene!- Na nikoga nisam motrio! Istinu vam kažem - reče sluga. - Ako sam nešto i vidio, bilo je to

sasvim slučajno.Marija se uputi prema njemu kao da će ga išibati.- Desmaretz! - poviče. - Vi mi morate reći sve što ste čuli i vidjeli, razumijete li? U protivnom

slučaju bacit ću vas u okove na prvi brod koji će otploviti iz Saint-Pierrea.U tupom mozgu priprostog čovjeka najednom bljesne veza između onog što mu je

savjetovala Julija i ovog što od njega traži gospodarica. U stvari, nije se trebao bojati prijetnji ove ovdje: ona je razumnija i blaža, osim kad se radi o odnosima viteza i Louise. To se odmah vidi. Sluga je govorio sam u sebi: »Sigurno ona to želi znati. Pa zašto toliko okoliša? Zašto me jednostavno ne upita? Ja upravo i želim udovoljiti njenoj znatiželji! I ne želim drugo do da upropastim onog prokletog Škota koji mi je preoteo onu koju ljubim!«

- Gospođo - zamoli je ponizno i pokajnički - samo vi mene pitajte i ja ću vam sve reći.Marija ga odmjeri od glave do pete. Okrene se i udalji prema prozru s kojeg baci pogled na

dvorište. Vidjela je kako Reginald razgovara sa Quinquom. Crnac mu je pružio dugi korbač što ga rabe nadzornici robova. Nije se dugo zadržala na tom prizoru već bez promišljanja reče:

- Je li vam se dogodilo da vidite viteza po noći u sobi gospođice de Francillon?- Da, gospođo!- Jeste li čuli što govore?- Nisam, gospođo. To me nije ni zanimalo.- A što su radili? - upita prilazeći mu nervozna, zgrčena, blijeda. - Što su razgovarali? Nešto

su sigurno razgovarali. Do vraga, ako ste držali prilijepljeno uho na bravi, onda ste bar jednu riječ čuli, zar ne? Koju?

- Mislim da su se ljubili, gospođo. Reći ću vam istinu: vitez je išao čas u jednu, čas u drugu sobu. On kao i ja, kao da nije po noći uopće spavao u svom krevetu. Odlazio je spavati sad k Juliji, sad gospođici de Francillon, zatim...

- Zatim?- Zatim, gospođo, vidio sam ga katkada da ulazi i k vama, kad nije mogao spavati kod

gospođice de Francillon...- Glupane! Glupi zlotvore! Izbičevala bih te da ne izgledaš tako glupo!Pod kišom psovki Desmaretz se povuče korak natrag.- Gubi se! Gubi se! - uzvikne Marija. - Takvom glupanu potreban je bič, da, bič!

Sada kad je doznala ono što je htjela znati, željela je skočiti na njega, izgrepsti ga, zabiti mu nokte u meso do krvi, neka trpi i on! Ponovno je povikala:

- Gubi mi se s očiju!Desmaretz se spuštene glave uputi k vratima.Kad su se vrata zatvorila, Marija je poletjela k svom krevetu, pala na nj i gorko zaplakala.

Bila je na kraju živaca. Da, sad je imala dokaz nevjernosti i izdaje Reginalda. Kako vjerovati odsada savjetima viteza? Kako mu, uopće, više vjerovati?

Reginalda treba otjerati, treba ga udaljiti. On je sve pokvario: Louisu, Juliju, ovog glupog slugu, pa i nju samu koja je mislila da se na nj može osloniti.

Oštri krici trgli su je iz tog stanja. Osluhne. Prema urlicima reklo bi da kažnjavaju nekog crnca. Krici su bili ljudski, a oni svi sliče jedan drugome bez obzira na boju kože.

Kad je Desmaretz zatvorio vrata Marijine sobe i polako sišao niza stube, iznenadio se kad je u velikom salonu naišao na viteza de Maubraya kojeg je mrzio više nego ikoga, ali je likovao što je nad njim izvojštio veliku i definitivnu pobjedu.

Bacivši pogled na svoju žrtvu, zaboravio je na sva strahovanja. Vitez se još dobro osjećao, ali neće za dugo! Marija će brzo urediti s njim. Kakvu li će lijepu pričicu ispričati majoru!

Sišao je i s posljednje stepenice i potaknut strahom naglo skrenuo u dvorište. Vitez se pravio da ga ne vidi, već se tobože igrao štapićem koji je bio ukrašen kožnatim zelenim remenom. Najednom se okrene na petama i poviče:

- Hej, Desmaretz! Polako, junačino! Dođite malo ovamo!Sluga se zaustavi. Nije se usudio suprotstaviti svom neprijatelju, ali je počekao da mu ovaj

objasni zašto ga zove. Reginald mu priđe laganim korakom.- Mladiću moj - reče mu mekim glasom i smiješeći se - ostavio sam konja na putu. Ne znam

da li je slomio nogu ili se ranio na putištu, ali ne može ni koraka učiniti. Eno ga tamo, leži na travi i ne može se maknuti. Mislim da je to samo njegova uporna tvrdoglavost. Dođite sa mnom. Ja ću ga već izliječiti od toga.

- Gospodine viteže, slijedim vas - reče sluga.Brzo iziđoše kroz željezna vrata i u par koraka već su bili na okuci.Desmaretz pogledom potraži ranjena konja, o kojem je vitez govorio. Nije ga, međutim,

dugo tražio, jer najednom na licu osjeti okrutni ugriz biča. Pokri rukom lice i osjeti krv. Odmah je shvatio da je dobio udarac strašnim bičem, koji je ukrotio i mnogo teže pobune robova. Desmaretz krikne od boli i bijesa. No, nije se mogao ni maknuti. U spretnoj vitezovoj ruci kožnati zeleni remen neprestano je udarao po njemu, brazdajući mu lice, ruke, leđa, grudi. Kriknuo bi na svaki udarac, ali vitez nije prestajao, već se kreveljio i zabavljao poskakivanjem jadnika, dok ga je šibao po nogama. I što je Desmaretz više skakao to su ga neočekivani udarci više silili da se smiješno i čudno previja. Maubray je pucao od smijeha.

Reginald se zaustavio tek kad je slomljeni, okrvavljeni i iscrpljeni Desmaretz legao na zemlju moleći milost.

- Sad vidiš - zaključi vitez - kako postupam sa špijunima. Neka ti ovo začepi zauvijek usta! Slijedeći put ne samo da ću ti odrezati oba uha, nego ću te vezati za ruke i noge, a guzicu ću ti napuniti barutom sa fitiljem... A sada idi do Julije, jer ti i ona ima nešto reći! Neka ti na rane stavi malo paprike da se ne inficiraju!...

8.

PORAZ ZALJUBLJENOG DIPLOMATE

Vitez de Maubray nije se više bavio Desmaretzom, već se vratio u dvorac. Hodao je polako, ali su mu svi udovi podrhtavali. Ipak je, donekle, smirio svoj bijes pošto je s užitkom kaznio slugu koji mu je stalno zadavao brige i nevolje. Tu mu je kaznu već odavno namijenio. Prostačina neće više tako brzo početi svojim intrigama.

Preostaje mu još da umanji poraz što mu ga je Marija nanijela. S njom mora govoriti.Stigavši u dvorište, pitao se je li, možda, bolje čekati da mu generalica sama stavi do znanja

što joj je sluga otkrio, ili da sam pođe s njom urediti tu stvar.Dozove Quinquu i vrati mu bič, pa uđe u kuću. Priđe stolcu na kojem se još uvijek nalazila

boca francuskog vina s čašama, napuni jednu i iskapi je do dna.Nije mu toliko smetalo što je Marija doznala za njegovu vezu s Louisom (to je i predviđao,

jer bi generalica prije ili kasnije sve doznala, a po potrebi i on bi joj sam to rekao), već činjenica što je ona otkrila tu tajnu onda kad on to nije želio. To ga je prisiljavalo da brzo razmišlja o stavu koji će zauzeti i objašnjenju što joj ga mora podnijeti.

Mnogo bi više volio da joj je mogao to otkriti jednog lijepog dana, uz onaj samo njemu svojstveni cinizam, kojemu nikakav bijes nije mogao odoljeti, popraćen onom umješnom ljubavnom komedijom u kojoj se ispoljavao sav njegov šarm i zavodljivost.

Odloži čašu i podiže oči prema Marijinoj sobi gore na vrhu stepeništa. Naravno da se mora s njom suočiti, samo u kakvom se sad stanju nalazi? Hoće li se razjariti, plakati ili biti utučena, očajna?

Popne se stepenicama trudeći se da što manju buku stvara po stubištu. No, stepenice su škripale i tek kad je izbio na odmorište, nastala je tišina. Generaličina soba bila je zatvorena. Na prstima se približi vratima i oslušne. Bilo je tiho. Počeka malo, ali uzalud. Odluči da tiho pokuca. Nije čuo nikakav odgovor, te pomisli da se Marija sigurno dotjeruje, od straha da je ne zatekne tužna i plačna lica. Zato pokuca još jednom. Budući da Marija ni sada nije odgovarala, on polako pritisne kvaku, odškrine vrata i uđe.

Premda je to učinio sasvim tiho, generalica ga je čula. Ležala je preko kreveta potrbuške, zatim se okrenula i, nalaktivši se, ljutito upita:

- Što je? Tko me traži?- Ja, Reginald - odgovori Maubray.- Ne želim vas vidjeti, pustite me na miru...Praveći se da je nije čuo, on se okrene i zatvori vrata. Primijetio je da je plakala. Sad je znao

kako će se ponašati. Plakala je, samo zbog čega? Zbog povrijeđene ljubavi ili ranjena samoljublja?

- Gospodine - ona će ponovo - molim vas da me ostavite samu! Ne osjećam se dobro, umorna sam. Molim vas, iziđite!

- Na žalost, Marijo - on će - mislim da je potrebno da se razjasnimo.- Moguće... naravno, ali sada ne! Iziđite!On se uputi k njoj odmjerenim korakom. Ona je morala sjesti da mu se suprotstavi. Još više

neraspoložena njegovom upornošću dobaci:- Doista je vaša upornost neumjesna! Rekla sam vam, gospodine, da želim ostati sama. Vaša

nasrtljivost graniči s bezobrazlukom!- Samoća je loš savjetnik - odvrati on s bolnim izrazom na licu. - Znam razloge vašeg

neraspoloženja, prijateljice moja, i znam da ćete po sto puta u svom srcu ponavljati mnogo, mnogo ružnih stvari i razboliti se zbog tih gluposti ako ne budem s vama.

Ona prasne:- Gluposti?! Ne, ne Reginalde, to je već previše! Ja vas posljednji put molim da iziđete!

- A ako ne iziđem? Nećete, valjda, narediti svojim crncima da me izbace odavde ili pozvati u pomoć Quinquu?

- Onda ću ja izići. Ali zašto vas ne bih i pomoću crnaca izbacila?- Jer je zabranjeno služiti se robovima protiv bilo kojeg bijelca, Marija, osim ako ga se uhvati

na djelu pri kakvom teškom zločinu... Generalica Martiniquea neće se usuditi kršiti zakone...Ona uzdahne razdražena, nervozno gužvajući svoj rubac te ustane:- U tom slučaju prepuštam vam svoje mjesto - reče ona. - Smatrala sam vas plemićem. Vi

iskorištavate gostoprimstvo koje sam vam ukazala i koristite se s njime u svakom pogledu. Zbogom, gospodine!

Ponosna, uspravna, prođe mimo njega, ali prije nego je stigla do vrata on je zgrabi za ruku i snažno povuče natrag.

- Marijo - reče nastojeći je zagrliti - imam vam reći nešto vrlo ozbiljno... Potrebno je da me saslušate...

- Ne dirajte me - poviče ona - ne dirajte me ili ću vikati i zvati u pomoć! Što me se tiče zakon kad mi prijetite?! Ja imam pravo dozvati svoje robove u pomoć!

- Pst, pst, do vraga! Pomislit će netko u ovoj kući da se svađamo... Postat ćemo smiješni u očima posluge koja neće shvatiti... Ja od vas tražim samo kratki razgovor, Marijo. Doista mi je vrlo žao zbog vaše tvrdoglavosti, tako da ćete posljednja doznati za važnu odluku koju sam donio...

Govorio je ozbiljnim glasom. Nije se više šalio i izraz njegova lica bio je ozbiljan. Marija osjeti znatiželju i neki neodređeni nemir. Oklijevala je. Htjela je učiniti još jedan korak, ali je ostala na mjestu. Reginald shvati da je pobijedio i da će ga ipak poslušati.

- Vjerujem da ćete mi se smilovati - reče ona. - Dajem vam dva minuta. U stanju kakvom se nalazim to je, priznat ćete, znak moje dobre volje. Ali, za ljubav božju, samo požurite! što mi imate saopćiti?

On nevoljno protrlja ruke, ustukne korak, malo se zanjiše i zauzme tužan izgled.- Htio sam vam reći, draga Marijo - izusti on muklim i tihim glasom - htio sam vam reći da se

namjeravam oženiti...Da je grom udario pred Marijine noge, ne bi se više iznenadila. Sva smućena, ona ponovi:- Namjeravate se oženiti?- Da - reče ne usuđujući se pogledati je u lice.Čuo je kako je duboko uzdahnula i kako je počela hodati uzduž sobe. I dalje je stajao

ponizno. Ipak je bacio brz pogled prema njoj i primijetio da više ne plače, da se čak i smirila što je protumačio kao rezultat iznenađenja.

- Vi ćete se oženiti - ponovi ona. - A s kim?- Sa gospođicom de Francillon...Ponovno je eksplodirala:- S Louisom? S Louisom? Ali...Gušilo ju je u grlu. Ni sama nije znala što se to s njom događa. Doista, zašto je smatrala

nemogućim da Reginald bude Louisin ljubavnik i zašto joj se činilo čudnovatim da se Reginald želi s njom vjenčati?

On ponovi:- S Louisom, da, gospođo!- Vidi vraga!- Gospođo - otpoče on jedva prikrivenim cinizmom - iznenađen sam pomanjkanjem topline

koju pokazujete prema objavi našeg vjenčanja.- Priznajte da se i imam čemu čuditi!- Priznajem da sam vam mogao i prije objaviti svoje planove, ali nisam htio da se to zna dok

se ja i vaša rođakinja nismo potpuno složili.

- Zaista, zaista - izusti Marija tihim glasom i potištena srca - ove noći imali ste dosta vremena da mi se povjerite. Samo zaboravljate na jednu stvar, gospodine... vi se ne možete vjenčati s Louisom bez moga odobrenja!

Vitez napravi začuđeno lice i reče:- Ali Louisa je u dobi kad može raditi što joj se sviđa! Koliko ja znam, ona nije ni pod čijim

skrbništvom!- Varate se, gospodine! - odvrati Marija pobjednički. - Vi sigurno ne znate da jedna

kraljevska naredba zabranjuje, uz najstrožu kaznu, svim roditeljima da svoje kćeri daju strancima bez naročite dozvole federalnog guvernera?

- Gospođica de Francillon je siroče...- Ona je moja rođakinja! Ja imam ista ovlaštenja nad njom kao da sam joj majka. Osim toga,

ja sam guvernerica Martiniquea i ja ni uz kakvu cijenu neću dati tu dozvolu...Maubrayevo lice se smrači. Marija je pomislila da je to zbog ljubavne srdžbe, da on stvarno

voli Louisu i da ga nemogućnost vjenčanja duboko žalosti. Nije mogla znati da mu je pomrsila planove. Nije joj bilo ni na kraj pameti da je on izmislio ovu priču o ženidbi kako bi od nje iznudio kompromis. Računao je da će se Marija sigurno oprijeti ovoj vezi. Tada će se praviti da joj se pokorava, ali ipak neće prekinuti svaki odnos s gospođicom de Francillon. Ako je Mariji stalo do njega, mora pristati na diobu i sve će biti po starom. - Reginald će biti ljubavnik i jedne i druge! Nije predvidio da Marijina vlast poništava njegov plan i da više ne može iskoristiti vjenčanje kao izliku.

Nije znao za tu kraljevsku naredbu i prvi put u svojoj diplomatskoj karijeri našao se pred porazom.

- Stvorit ćete dva nesretna bića - nastavi vitez. - Louisa me voli, a mislim da i ja nju volim dovoljno da je učinim svojom ženom.

- Želite reći da je ne ljubite?- Ja sam duboko dirnut njenim osjećajima prema meni.- Razlog više da se i formalno usprotivim tom braku! Ne, viteže, nikad vi nećete dobiti moju

rođakinju, nikad! Previše vas dobro poznajem. A ja Louisu previše volim da je izložim opasnosti trajne nesreće, dajući je čovjeku koji joj ne odgovara ni po naravi ni po bilo čemu. Louisa je mlada, gospodine. Ako gaji prema vama iskrene osjećaje, zacijelo će patiti, ali ne tako snažno i dugo kao neka starija žena koja bi se vezala za vas. Louisa će vas brzo zaboraviti, gospodine, i ja ću učiniti sve da se to i dogodi!

Reginald je shvatio kuda ona cilja kad je govorila o starijoj ženi i njenoj patnji. No, on najednom izjavi:

- Gospođo, možda vi i ne znate dokle mogu dovesti strasti ako ih se obuzdava?- Što želite time reći?- Osjećaji gospođice de Francillon tako su snažni da bi me mogli navesti da s njome

pobjegnem.Marija se naruga:- Otmica, dakle? Kao u Parizu, zar ne? Čestitam vam, gospodine! No, mi smo na Martiniqueu,

a vi zaboravljate da sam tu ja gospodar. Varate se ako mislite napustiti nas na takav način. Ali ja sam mirna, jer Louise samo sebi utvara da vas ljubi. Ponavljam, ona je mlada, a osim toga, ona je i mala bena! Dovoljno da je čovjek samo jednom vidi pa da odmah pogodi njene slabosti. Što ona, zapravo, želi? Što hoće? Ne zna to ni sama! Vi ste došli u ovu kuću i prvi ste zgodan muškarac u Gorskom dvorcu. To je ovoj ludici dovoljno da povjeruje kako se zaljubila u vas. To je i bio uzrok zašto vam je pala u zagrljaj. Priznajte da vam je bio dovoljan samo jedan pokret pa da vam postane ljubavnicom!

Reginald. slegne ramenima i potrese glavom u znak iskrenog žaljenja.- Mislim - reče tužno - da su vam ispričali tisuću gluposti o nama. I to su mi dokazi!On joj priđe i uzbuđeno reče:

- Možda ćete sada shvatiti razloge koji me sile da se vjenčam Louisom?- Nipošto! No, nadam se da ćete mi ih vi objasniti.On navuče na lice izraz boli poput neshvaćena mučenika, poput čovjeka koji se žrtvuje, ali tu

njegovu žrtvu, na žalost, nitko ne cijeni.- Gospođo - otpoče on - htio bih da shvatite kako sam ja uzimajući za ženu gospođicu de

Francillon, želio zataškati razna govorkanja. Već od prvog dana prilike su mi bile jasne. Govorio sam sebi kako ću pod vašim krovom biti izložen raznim poniženjima, kako će me optužiti da upravljam s vama. To sam vam, uostalom, već objasnio. Kad se odlučite na neku oštriju mjeru protiv kolonista, kad potpišete kakvu naredbu opasnu za njihove interese, neće mrziti vas, nego mene, vašeg savjetnika, vašeg zloduha, kako me jamačno i zovu. Osim toga, čovjek koji živi među ženama u nekoj udaljenoj kući, uvijek je izložen klevetama. Marijo vi ste lijepi, najljepša ste žena na Martiniqueu, no ipak vam moram reći, a da vas ne uvrijedim: bio ja uz vas ili ne, vi ste već u godinama. Obojica smo u životnoj dobi kad nas više ne mogu sumnjičiti da pravimo, kako se to kaže, gluposti. Osim toga, gospođo, velika nesreća koja vam se dogodila i tuga koja vam se na licu čita i koju svi vide, stavljaju vas iznad svakog sumnjičenja. Ali ja, ali Louisa! Sigurno da se o nama brblja. Oni koji mi još ne mogu predbaciti da se preko vas miješam u politiku otoka, traže, budite sigurni, da me na drugi način ocrne, pa me optužuju, čak i pred vama, da sam ljubavnik gospođice de Francillon...

On zašuti. Marija ga je pažljivo slušala. Morala je priznati da mu je logika prilično čvrsta. Ima pravo. U očima svih ambicioznih ljudi, a naročito Merry Roolsa, koji je u vitezu vidio svog rivala u ljubavi, on je bio čovjek kojega treba dotući.

Ona odjednom uzdahne, kao da joj se svalio težak kamen sa srca.- I vidite, moja draga Marijo - nastavi Reginald - ja se ne bih čudio da major svim silama

nastoji uvjeriti svakoga da je Gorski dvorac postao javna kuća. On posvuda ima špijuna. Najbeznačajnije stvari koje mu dostavljaju, pretvara u golicave pričice koje kolaju po otoku. Nastoji udariti na nas sa svih strana, ocrniti nas kod kolonista, otaca jezuita, dominikanaca. Pravit će na vas pritisak. Ali, ako ja vjenčam Louisu, sve će biti u redu. Onda ću mu začepiti usta!...

Marija se nije ni pomakla, šutjela je.- Znam ja dobro - nastavi vitez - da je u očima mnogih Louisa moja ljubavnica. Pa neka bude!

To je za nju ružno, a Bog mi je svjedok da bih proburazio svakoga tko bi preda mnom izrekao sličnu klevetu. Ali to je bolje za vas, Marijo.

Ona ga kratko pogleda i upita:- A zašto?- Zato - poviče zanosno - jer se na svakoga može sumnjati, na mene, na Louisu, na svakoga,

ali na vas nipošto! Bolje da ja i Louisa budemo na udaru nego vi. Vi, Marijo, morate ostati čisti, iznad svake sumnje, zbog dužnosti koju vršite, zbog budućnosti svoga sina Jacquesa, a i zbog toga jer vas ljubim svim svojim srcem, i jer sam vam najodaniji i rado bih se žrtvovao...

- Reginalde - tiho će ona - ne, Reginalde!…On zastane, strepeći što će ona reći. Činilo mu se da joj je glas postao mekši, ublažio se. Za

trenutak je zašutio, a ona je željela svladati uzbuđenje, koje je u njoj izazvao ovaj čarobnjak riječi svojim toplim poetičnim glasom, muzikom riječi, koja joj je budila uspomene na njihov prvi susret kad ju je, tako reći, otrgnuo iz zagrljaja La Pierrierea kojemu se već predala. Njegovo uvjeravanje bilo je tako magično da gotovo nije više sumnjala da je on samo žrtva ogovaranja. Jer sada joj je sve jasno. On joj je otvorio oči i bila je ljuta što joj je nedostajalo oštroumnosti - Merry Rools je u njeno srce ubacio sumnju. On je imao najviša razloga da u njenoj duši omrzne viteza... Sve je to, vjerojatno, majorova spletka!

Smirila se i došla k sebi, jer je trpjela, a trpjela je zbog njega. Kakvagod bila vitezova odgovornost, bio on nevin ili ne bio, Marija je njegovom krivicom nosila u svom srcu duboku ranu koju mu ne može oprostiti.

- U svakom slučaju - nato će ona - nikad me nećete uvjeriti da vi ništa ne osjećate za Louisu. Ona je mlada i lijepa. Glupa, naravno, ali guskice se ponajčešće sviđaju muškarcima, jer čine sve što oni hoće. Konačno i taj vaš pobjednički ton s kojim ste najavili svoju namjeru da se vjenčate...

- Varate se, Marijo - on će nježno. - Kad sam ušao vi ste bili u tako očajnom stanju, da me, uopće, ne biste bili ni saslušali da vam nisam najavio veliku novost. A ako sam to i izjavio pobjedničkim glasom, što mi vi zamjerate, to je bilo zato da razbijem vašu šutnju... Htio bih - nastavi on zanosno - htio bih, draga Marijo, da između nas ne bude nikakve sjene, pa ni najmanje, da imamo jedan u drugog povjerenja. Tek tada nam nitko neće nauditi, tek tada ćemo uspjeti, tek tada ćemo biti sretni! No, je li to moguće? Može li jedna takva žena prihvatiti, bez nepovjerenja i zadnjih misli, odanost tako slabog i prevrtljivog čovjeka kao što sam ja? Da, čovjeka koji ima sve ljudske mane i koji je često primoran biti zao iz diplomatskih razloga.

Marija protare rukom svoje čelo.- Čujte, Reginalde - reče ona. - Htjela bih vam vjerovati, ali sam umorna. Posvetila sam vam

samo par minuta. Vidite li da sam slomljena. Pustite me sada, molim vas, kasnije ćemo o tom ponovno razgovarati.

- O, ne! - reče. - Rekli ste mi sve, i to tako okrutno da se osjećam najnesretnijim bićem na svijetu. Nesporazum koji nas razdvaja moramo čim prije izgladiti. Dok mi ne vratite svoje povjerenje, Marijo...

- Nemoguće! - prekine ga ona - nemoguće, barem zasada...On ponovno spusti glavu.- Dobro - promrmlja on - vrlo dobro! Vi ste od mene napravili olupinu. Odbačen sam, jer

sam služio vašim interesima. Odbijate mi ruku Louise i nemate više povjerenja u me. Što ću onda na ovom otoku? Ništa! Ako ostanem, riskiram ovako ili onako svoj život. Nikad neću moći drugdje živjeti, znajući da ste blizu mene, a ne moći vas vidjeti, svjestan da me prezire te možda čak i mrzite! Sada kad sam izgubio vašu podršku, vašu zaštitu, ja sam samo čovjek kojega treba kamenovati. Za sve nesreće ove zemlje ja ću biti odgovoran. Gospođo, ja ću se ukrcati na slijedeći brod za Saint-Christophe. Zbogom, gospođo!

Dok je govorio, glas mu je bivao sve jači. Kratkim naklonom pozdravi Mariju i uputi se brzo prema vratima. Prije nego je stavio ruku na kvaku, ona reče:

- Reginalde!... Još samo jednu riječ!On se okrene pun nade. Po drugi put se njegov strateški plan pokazao efikasnim.- Vi ste Louisin ljubavnik, priznajte! - reče ona drhćući.- Rekli su vam...- Rekli su mi, dabome! A sada želim to isto čuti iz vaših vlastitih usta.- Vi ste me neopozivo osudili - izjavi on glasom djeteta koje očekuje tešku kaznu, ali kaznu

namijenjenu samo djeci.Ona ljutito udari nogom o pod, nadajući se da će i on Ijutito opovrgnuti tu optužbu, pa

ponovi:- Priznajte, dakle!- Obavezujem se odgovoriti vam bez okolišanja - odgovori on - ako i vi pristanete da me još

trenutak poslušate. Potrebno je da znate sve i da shvatite sve... Marijo, vi ste neraspoloženi, pa mi recite imate li snage da me još slušate?

- Već znam vaš odgovor, Reginalde! - reče ona gorko. - Ali ću vas ipak saslušati. Prisiljena sam da vas ne potjeram kao nekog bijednika, iako to zaslužujete, jer ako vas potjeram, prepustila bih vas, kako vi to kažete, svim vrstama osvete onih koji vas mrze i preziru. Vi ćete shvatiti da vas i ja prezirem, makar i blago s vama postupala.

- Marijo - reče - Louisa je, doista, moja ljubavnica!

Opazi kako joj se lice bolno grči i blijedi. Imao je dojam da će se srušiti, ali nije ni koraka učinio prema njoj. Znao je da je jaka i sposobna podnijeti svaki udarac, pa će podnijeti i ovaj, tim prije što ga je i očekivala, kako je sama to rekla.

- I vi imate obraza priznati to bez ikakva srama, otvoreno? Odvratno! I to meni, čujete li? Meni!

- Da - odvrati on nemarno - to je jedna od mojih slabosti. Kajem se. Slučaj je htio da se nisam mogao oduprijeti Louisinoj mladosti i njenu zanosu. Mislio sam da me ljubi, a ona je, u stvari, ljubila samo moje crteže i ono što sam joj govorio i laskao. To je ljudska slabost. Zar je i vi nikad niste imali, Marijo? Da ne znam kako ste i vi nesavršena kao i ja i kao svaki ljudski stvor, ne bih vam ništa ni govorio. Niti bih zbog toga bio pošteniji ili časniji. Ali ja se ne stidim pred vama. Moje priznanje na neki način zaslužuje oprost, jer znam da me vi, možda bolje no itko, možete shvatiti i oprostiti. Vi ste prošli istim putom kao i ja, Marijo. Ne želim vam ništa predbacivati, već samo utvrđujem činjenice. Osim toga, ja imam i vrijedno opravdanje: ako sam podlegao, podlegao sam zato što sam vjerovao da igram veliku ulogu. Ponavljam iste stvari, ali moram. Uzevši Louisu, koju ne volim i nikada je ne bih volio, dok ste Vi ovdje živa uza me... jer svi moji osjećaji, moje srce, pripadaju vama, Marijo... ja sam samo htio da sva ogovaranja skrenemo prema sebi, a vas da sačuvamo čistu, jer to traži dužnost koju vršite... Ali, budući da sam se prevario i da vi ne želite da se vjenčam s Louisom i tako popravimo našu grešku, spreman sam se udaljiti i napustiti ovu kuću...

- Smatram to doista potrebnim - odvrati ona ledenim glasom i vrlo teško. - Da, treba vas udaljiti...

- To ću sam učiniti...Počeka da ona štogod kaže, ali je ona šutjela. Oborene glave, trenutak je razmišljao. Nije bio

nimalo zbunjen, jer je shvatio da je iz ovog razgovora on izišao kao pobjednik.- Vidite - nastavi on najzad - snivao sam da se nastanim u Fonds Charpentieru. Tamo bih bio

poveo gospođicu de Francillon, da ste pristali na naš brak. Govorio sam u sebi da tako neću biti daleko od vas i da ću vas moći često vidjeti i pomagati vam savjetima. Tamo se i mislim povući, ali sam... Bit ću vam na raspolaganju, ako me zatrebate...

Ona ga prekine jednom kretnjom:- Čujte me, Reginalde. Željela bih vam opet vjerovati, ali ono što ste mi priznali dokazuje

nesumnjivo da su vaši neprijatelji bili u pravu. Ja sam vam dala sve od sebe, baš sve! Mislila sam da sam u vama našla druga koji će me voditi, na koga se mogu osloniti, upravo kao na onoga kojega mi je nebo oduzelo... No, to nije bila istina. Nemam u vas povjerenja koje sam imala, ali ću vam ipak biti sklona i neću vas nepovratno osuditi. Vidjet ću vas na djelu. Ne, vi nećete otići u Fonds Charpentier. U Case-Pilote postoji kućica koja pripada jednom kolonisti, generalovu prijatelju, on je želi prodati. Vi ćete je kupiti. Tako ćete biti daleko od Louise, a ako bude potrebno, možete brzo stići u Saint-Pierre, jer je cesta bolja od one što vodi u Fonds Charpentier. Otputovat ćete sutra. Napisat ću vam pismo za kolonistu.

- U redu, Marijo - reče izmijenjenim glasom. - Želim iz sveg srca da vas suvišna ljubomora ne navede na nepravdu. Želim da se nikad ne pokajete zbog svoje odluke. Vaši će se neprijatelji obradovati kad dočuju za moju nemilost. Nakon afere Taureau, ovo je još jedan udarac vašem prestižu. Moralna pobjeda vaših neprijatelja znači vaš gubitak u srcima kolonista, naročito onih koji vam izgledaju najprivrženijima. Uskoro ćete biti nemoćni pred majorom...

Ona ga ni ne pogleda, a on se ukrućenim korakom uputi prema vratima. Prije nego ih je otvorio, još se jednom okrene:

- Zamolit ću vas za dozvolu da ne budem prisutan večeri...- Možete slobodno doći za stol - otpovrne ona. - Ako se bojite da ćete mene za njim naći,

budite bez brige jer ja neću sići.On se nakloni, iziđe iz sobe i brzo se sjuri niz stepenice.

9.

GOSPODAR U SVOJOJ KUĆI

Bez kucanja ušao je u Julijinu sobu, ali je naglo zastao pred prizorom koji je ugledao. Desmaretz, gol golcat, ležao je potrbuške na sobaričinom krevetu. Julija, s tikvicom paprike u jednoj ruci, stavljala je obloge na njegova ramena, a on je s vremena na vrijeme vrištao od boli jer mu je paprika izgrizala meso sve do kostiju. Na bat Maubrayevih koraka on se ni ne pomače.

Julija odmahne glavom, prekine posao i poviče:- Lijepo, viteže! Doveli ste ga u divno stanje!Reginald se približi. Uživao je promatrajući duboke zmijolike pruge što ih je kožnati remen

ostavio po Desmaretzovu tijelu. U visini lopatica vidjelo se živo meso, a komadići košulje zalijepili su se za rane. Julija je s nježnošću odvajala košulju od mesa prije nego bi ranu posula paprikom, da ne dođe do otrovanja.

Vitez se zlobno nasmijao:- Ta je budala dobila ono što je zaslužila! - reče s mržnjom.Prišao mu je savim blizu i uzevši ranjenika za kosu, prisili ga da okrene glavu:- Desmaretz - reče mu hladnim, prijetećim glasom - to vam je samo jedna mala pouka.

Slijedeći put ću vam jednostavno smjestiti kuglu u glavu. Manje ćete trpjeti, a mi više nećemo živjeti u strahu od vašeg špijuniranja.

Umjesto odgovora, sluga samo zastenje. Reginald mu surovo spusti glavu, a onda se okrene Juliji:

- Svršite, molim vas s tim čovjekom, pa pođite reći gospođici de Francillon da je želim vidjeti.

Ona ga upitno pogleda, ali on ništa ne odgovori, već se uputi k vratima. Sada nije više sumnjala da je Desmaretz zaista govorio i da je između Reginalda i Marije došlo do žestoke svađe. Tome je bila dokaz i zemljana boja Škotova lica.

Zato se više i nije bavila ranjenikom. Izišla je i otrčala k Louisi s porukom da je vitez želi vidjeti:

- Što se dogodilo? - upita Louisa.I nju je nemir izjedao otkako se generalica povukla u svoju sobu.- Ne znam - prizna Julija. - Gospodin de Maubray izgleda vrlo uzbuđen...- Idem brzo k njemu.Našla ga je kako hoda po dvorištu, zabrinut i spuštene glave. Potrči k njemu, očekujući toplu

riječ ili pokret, ali on je hladno dočeka.- Vaša je rođakinja doznala našu tajnu.On je pažljivo pogleda da vidi kako je na nju djelovalo to otkriće, ali umjesto strepnje kojoj

se nadao, na njenu se licu pojavi ljutnja.- A ja sam doznala njenu! - odvrati ona. - Svemu ste vi krivi, Reginalde.- Sad ćete me i vi napadati, upravo u trenutku kad bi bilo puno pametnije naći neki izlaz iz

gadna položaja u kojem smo se našli...- Vašom krivicom!- Nemojte misliti da bježim od odgovornosti. Znam svoju krivicu. Ne, vi zaboravljate na

Marijino ponašanje prema meni.- Kakvo ponašanje?Okrene glavu i ne gledajući je reče:

- Moram napustiti kuću! Naša rođakinja, očito, ne može duže podnositi moju prisutnost. Napokon, ova je kuća njena i može raditi što hoće. Ja se ne mogu silom nametati kad me ona ne trpi.

Louisa ga naglo zgrabi za ruku i snažno je stisne:- Ja ću otići s vama - reče bijesno. - Neće nas ona tako jednostavno rastaviti! Daleko od nje,

neću barem biti prisiljena...- Ona vas može spriječiti da idete sa mnom. Za to joj stoje na raspolaganju mnoga sredstva.

Nizašta na svijetu neće pristati da pođete sa mnom. Ona vlada ovdje, Louiso, ona je ovdje gospodar...

On je oklijevao dok je ona, sva smušena, s grčem u grlu, obuzeta očajanjem tražila neko rješenje. Nikad se neće pomiriti s tim da izgubi Reginalda! Prije će umrijeti, ali će se prije toga postarati da sa sobom i sve druge povuče u propast!

- Draga moja Louiso - nastavi Reginald vrlo blago - ja sam vam dokazao koliko vas volim. Rekao sam Mariji da sam se odlučio vjenčati s vama!

Ona ustrepti i zgrabi Maubraya za ruku i silom ga okrene prema sebi. Bila je preobražena. Drmusala ga je mucajući:

- Reginalde, Reginalde, ljubavi moja!... Vi ste joj to zaista rekli?... Mi ćemo se vjenčati!...Zanos je nije učinio ljepšom. Naprotiv, crte lica su joj se zgrčile, usta se iskrivila u

nervoznom grču. Vitez ju je gledao s gađenjem, bila mu je odvratna ta njena histerična radost koja mu se činila neprirodnom. Ali ona ga nije ispuštala iz ruku. Reginald se želio vjenčati s njom! Svršeno je, dakle, sa skrivanjem i pretvaranjem, koje nije činilo njihove odnose nimalo uzbudljivijim. Odsad pripada čovjeku kojega silno ljubi i s kojim će se pred svima ponositi...

Duboko uzdahnuvši ona nadme svoje grudi i reče:- Reginalde, dragi moj... bit ću vaša robinja!Postala je ponizna, krotka, servilna.- Na žalost - izjavi on hladno - taj brak je po svoj prilici neostvariv! Marija mi je navela

kraljev nalog kojim se to zabranjuje, budući da sam ja stranac. Na ovim otocima, doista, nijedna žena vaše narodnosti ne može se udati za stranca bez dozvole generalnog guvernera. Ja tu ne mogu ništa!

Ona ga je gledala nepomično, zapanjena i utučena. San je bio tako lijep i, po njegovim riječima, ostvariv. Ona mu nije ispuštala ruku, ali se on odvoji hladno od nje i učini nekoliko koraka, no ona potrči za njim, zgrabi ga čvrsto i ljutito poviče:

- Pa dobro! Ja ću onda napraviti skandal! Što me briga za skandale? Ja vas ne želim izgubiti, Reginalde, a najmanje zbog svoje rođakinje! Ja ću je na to primorati i ona će popustiti upravo od straha pred skandalom!

On joj ništa ne odvrati. Došlo mu da se i protiv volje nasmije. Eto, što je uspio učiniti od ove beznačajne male budale! Stvorio je mladu divlju zvijer, spremnu da ubija! Iskosa je pogleda, govoreći u sebi kako ta mlada divlja zvijer nema još dovoljno razvijene pandže ni zube i da će njena snaga ubrzo biti skršena.

- Reginalde - nastavi ona - rođakinja me ipak ne može spriječiti da se vratim u Francusku ako to želim!

- Može. Može vas čak i zatvoriti i potpuno izdvojiti od vanjskog svijeta.- A ja ću pobjeći! Vi ćete doći sa mnom, pa ćemo ponovno biti zajedno. Otputovat ću s vama

u Jamajku!On potrese glavom.- Zatvorit će vas u kakav samostan i tada ćemo zauvijek biti odvojeni. Ne! - nastavi on nakon

kratke stanke. - Moramo, barem zasada, prihvatiti takvo rješenje, koliko nam god ono bilo neugodno. Zar mislite da čovjek kao ja može očajavati? Da se može lako odreći svega? Previše sam žrtava podnio da me netko može omesti u svetom zadatku o kojemu sam vam govorio, Louiso. Do vraga, mene se ne može skršiti! Domišljat sam ja, sto mu gromova!

- A što ćete učiniti?- Povući ću se na jedno imanje, koje ću kupiti u Case-Pilotu. Tamo ću mimo čekati na razvoj

događaja.- A ja? Što smjerate sa mnom, Reginalde?- Eh, bit će teško da se često viđamo, barem u prvo vrijeme. Očito je da će Marija paziti na

vas i neće vam dozvoliti da napuštate dvorac. Ona ne želi da se viđamo. Ali tako je nesumnjivo i bolje. Mi se moramo rastati. No, sigurno će doći trenutak kad će me Marija trebati. Kad se uvjeri da bez mene ne može i da je preslaba upravljati sama, ona će me pozvati da joj pomognem u borbi protiv brojnih neprijatelja. A onda ću joj ja postavljati uvjete, shvaćate li?

To nije baš bilo po Louisinoj želji, ali u njoj je ipak tinjala neka nada. Reginald neće otići s Martiniquea, a to je glavno. Osim toga, ona mu je vjerovala. Bolje od nje pozna politiku i Mariju. Spretan je i ona se pouzdaje u nj.

On se okrene i uputi kući. Hodajući iza njega, njoj je bilo žao što on šuti; željela je da joj otkrije svoje planove. Ali on je išao bez riječi i oborene glave.

- Kad mislite otputovati? - upita Louisa.On neodređeno slegne ramenima.- Čim prije - reče na kraju. - Nemam nikakva razloga da se i dalje zadržavam ovdje. Marija bi

pomislila da čekam da se ona predomisli. Sutra ću se spakirati.Louisa osjeti kako joj se srce steže i krv zastaje u žilama. Gorski dvorac bez Reginalda! Njen

život bez viteza! Ne, ona to neće preživjeti.Stigli su do kraja terase, blizu topova, do mjesta odakle se vidjela zelenkasta uvala Saint-

Pierrea. Reginald je u sebi govorio kako ga u Case-Pilotu ništa neće smetati da i dalje nastavi sa svojim poslom. Dabome, neće biti tako lijepo smješten kao u dvorcu, ali će zato lakše održavati vezu sa svojim zemljacima.

Iznad terasastih polja šećerne trske, bananovaca i duhana, zagleda se u uvalu. Jednog dana pojavit će se na vidiku eskadra i usidriti pred Saint-Pierreom. To će biti njegova osveta!

U tom trenutku srce mu naglo zaigra: opazio je brod, koji maloprije nije bio u uvali. Odmah je prepoznao katarke i jedra, kao i njegov masivni oblik. Časkom je pomislio da ga oči varaju, ali to je nesumnjivo La Vierge de Bon Fort!

Krv mu počne brže kolati žilama. »Naprijed!« reče u sebi. »Možda je cijela ova drama bila uzaludna!«

Obuzela ga je potreba za radom. Okrene se Louisi, koja je nepomična i ukočena čekala od viteza ni sama ne zna što.

- Prijateljice moja - reče joj - idite u svoju sobu. Moram se vratiti Mariji!- A što ćete kod nje?- Ne znam još ništa, ali sam siguran da sada ja i ona imamo mnogo toga jedno drugome reći!

Zastao je trenutak pred Marijinom sobom. Da li pokucati ili jednostavno ući? Generalica je, pomisli on, sigurno zbunjena i umorna nakon one svađe i možda mu neće dozvoliti da uđe u sobu ako pokuca, pa je zato polako i bešumno pritisnuo kvaku. Primijetio je kako, okrenuta leđima, sjedi za pisaćim stolom s perom u ruci. Pisala je.

- Molim oproštenje, pokucao sam ali vi niste ništa odgovorili.Ona se naglo okrene.- Nisam čula da kucate - reče. - Imate li mi što reći?Glas joj je bio strog, neprijazan, ali kako nije dala na znanje da joj taj nepredviđeni posjet

smeta, Reginald je opet stekao povjerenje u samog sebe. Možda generalica i nije nezadovoljna što se vratio, možda je čak i zadovoljna što može nastaviti s njim mučan razgovor. Vrlo je vjerojatno da joj je, dok njega nije bilo, palo na um još štogod što je u svojoj ljutini zaboravila.

- Ne bih vam došao smetati - objasni - da se nije dogodilo nešto vrlo važno.Ona ustane nijemo ga pitajući.- 0, a što to? - reče na kraju.- La Vierge de Bon Port se usidrila pred Saint Pierreom!On primijeti da je ta vijest proizvela na nju neki poseban učinak.- Vjerojatno ne znate da li je kapetan Baillardel na brodu?- A zašto ne bi bio! - otpovrne on sa sigurnošću.- Vi ga poznajete bolje od mene i, kako ste mi nedavno rekli, taj čovjek ne može biti izdajica!

Ako mu je brod tamo i ako je on, doista, častan čovjek, kako vi to tvrdite, onda je, vjerujte mi, na svom brodu.

On napravi par koraka po sobi. Namjerno se uputio prema pisaćem stolu kao da se nalazio ponovno kod svoje kuće, kao da nije trebao već sutra napustiti dvorac. Bio je opet ovdje, spreman savjetovati, miješati se u Marijine poslove, kao da se ništa nije dogodilo!

- Po mojem mišljenju, vi biste morali odmah vidjeti kapetana. I to čim prije! U svakom slučaju prije majora. Ne mislite, valjda, da će kapetanu Baillardelu pasti na um da prije dođe u dvorac nego u tvrđavu?

- Sumnjam u to.- I ja također. Sve mi se čini da kapetan Baillardel, Le Fortov prijatelj, nije bio zadovoljan

svojim zadatkom koji je završio s porazom. Ne bih se čudio da je ljut na vas.Ona nervozno počne kršiti prste, pa zatim reče:- Imate pravo. Moram vidjeti kapetana prije majora. Sići ću u Saint-Pierre!Reginald lako kašljucne.- Još malo pa će zanoćiti. Ne bih vam savjetovao da večeras idete tamo.- Ali će Baillardel svakog trenutka vidjeti Merry Roolsa.- Naravno - reče on hineći zabrinutost - jer je već odavno znao što mu je činiti.Za trenutak ušuti, šetajući po sobi kao da traži rješenje nastalog problema. Prolazeći ispred

pisaćeg stola, spazi napola pokriveni arak papira i velika odlučna Marijina slova, pa se znatiželjno upita kome li to piše. Na njegovu veliku žalost, nije uspio razabrati nijednu riječ. Vrati se k njoj i ganutljivom umilnošću reče:

- Marijo, dao bih vam rado jedan savjet, ali ne bih želio da ispadne kao da vas na to silim. Otići ću u Saint-Pierre i odnijeti, poruku kapetanu...

To je i ona potajno željela i ova Maubrayeva ponuda nije ju iznenadila, jer ju je i očekivala.- Zahvaljujem vam - reče toplo - ali se bojim da ćete stići prekasno u Saint-Pierre. Ako ste

vidjeli ukotvljenu La Vierge de Bon Port onda je sasvim sigurno da su je oni iz tvrđave vidjeli prije vas i da je Merry Rools već uputio nekoga kapetanu...

- Moguće je, čak i sigurno, jer je u njegovom interesu da s Baillardelom razgovara prije vas. Ali ne smije se ništa propustiti!

Ona je bila zbunjena i neodlučna.- Ja ne mislim - primijeti ona - da će major nadmudriti kapetana. Ne, on neće reći ono što

nije istina.- Ali će on, pod bilo kakvom isprikom, Baillardela strpati u zatvor. Vama će onda biti teško

poništiti tu kaznu, a da protiv sebe ne dignete javno mnijenje ili barem onaj dio javnog mnijenja koji pod svaku cijenu želi pronaći krivca za poraz ekspedicije. S druge strane, ako vi tom čovjeku dugujete stanovitu zahvalnost, i ako je on doista vjeran kapetan, kako vi kažete, onda se izlažete da mu postanete neprijateljica, ako prema njemu ne pokažete blagost.

Ona se nije zapitala zašto je Reginald najednom postao tako blagohotan prema zapovjedniku obalne straže kojega nikad nije volio. Maubray je međutim, želio iskoristiti ovaj događaj za vlastite svrhe. Jer taj događaj bio je vrlo važan. On bi mogao Mariji stvoriti nove poteškoće. Može li ih ona svladati bez njegovih savjeta? Ako shvati da su joj njegovi savjeti

prijeko potrebni između njih će opet zavladati mir i on će ponovo biti pokraj nje i sve će početi po starom.

Stoga je navaljivao:- Želite li, usprkos svemu, da pokušam vidjeti Baillardela? Napišite brzo poruku i ja ću mu je

odnijeti, makar i konj crkao poda mnom.Ona je kršila ruke uzviknuvši:- Oh, ne znam doista što odlučiti! Mislim da je sve prekasno! Kapetan je već sigurno u

tvrđavi. Uzalud svako putovanje.- Pokušajmo! - navaljivao je on.Ona se uputi svom pisaćem stolu i sjedne. Baci letimičan pogled na započeto pismo koje je

prekinuo dolazak de Maubraya.- Evo pisala sam kolonisti u Case-Pilotu i zamolila da vam proda svoje malo imanje...- Hvala! - nato će on. - Dovršit ćete ga sutra...Ona ga zagonetno pogleda, iznenađena lakoćom kojom je primio njenu odluku da ode.

Odgurne zatim započeto pismo i uze drugi arak. No, čim je napisala dvije crte, predomisli se, odloži pero i raspara list.

- Ne! Kad dobro promislim, smatram suvišnim da idete u Sant-Pierre. Nećete stići na vrijeme. Tko zna koliko je vremena Baillardelov brod u luci od trenutka kad ste ga ugledali. Treba se s tim pomiriti. Major ima adut više protiv mene i tu nema pomoći.

- Marijo - poviče on strogo - vi bacate držak prije sjekire! To znači još jednu pobjedu Merry Roolsa nad vama. Marijo, vi me tjerate u očaj!

Ona slegne ramenima. Nakon svega što je proživjela, bila je umorna i obeshrabrena.- Vi ste tome krivi! - poviče ona. - Da, krivi ste. Vi ste me uništili!- Među nama je nesporazum. Od nas dvoje više ja trpim, a vi se, međutim, smatrate

nesretnijom! Eto, dokle su nas doveli oni koji nas mrze! To upravo i žele oni koji hlepe za vlašću koja vama pripada. Jadni mali Jacques! U cijeloj ovoj drami ja jedino na njega mislim, na to dijete kojemu žele oteti očevo nasljedstvo...

Budući da je ona šutjela, on nastavi:- Marijo, posvadili smo se radi gluposti i ne misleći da tim koristimo samo svojim

neprijateljima. Da li ste i trenutak pomislili na svog sina?Ona podiže prema njemu svoje očajno lice. Njen sin? Obuzela ju je grižnja savjesti. Što znači

njena veza s Reginaldom u poređenju s njenim sinom? Što znači njegova izdaja s Louisom kad ona ima svoga Jacquesa?

- A ja - nastavi on - ja sam bio spreman sve podnijeti, primiti na se sve nepravde, sva ogovaranja samo da vam sačuvam položaj, koji će jednog dana pripasti Jacquesu!... Prezreli ste i moju odanost i moju vjernost! Pa u redu! Utoliko gore, Marijo! Kunem vam se da neću dozvoliti da me jednostavno dotuku. Vidim loš put kojim ste krenuli, put popuštanja i odricanja, mirenja sa sudbinom. No, taj vas put neće daleko odvesti, vjerujte mi! Ali tu ću biti ja, i ja ću vas spriječiti da uništite baštinu malog Esnambuca. Vi me tjerate, ali ja ću vam i dalje služiti, u sjeni. Vaši neprijatelji su i moji neprijatelji. Povratak Baillardela ipak će služiti nečemu... da vam pomognem, iako me više ne budete vidjeli, iako me tjerate od sebe...

- Reginalde - reče ona od uzbuđenja stegnuta grla - možete li mi istinu reći? Da li vi, zaista, volite mog malog Jacquesa?

- Zar u to sumnjate?- Niste mi o tome nikada govorili. Prema tome djetetu niste nikada pokazivali neku pažnju...- Na prvi pogled... možda! No, zar ja nisam bio prvi nakon smrti njegova oca, koji vam je

isticao da djelo oca treba osigurati za njegovog sina? Sjetite se!Ona spusti glavu i uzdahne bez riječi. Bila je spremna na nova odricanja, ali takva zbog kojih

joj Maubray neće prebacivati. Bila mu je spremna oprostiti. Zašto? Jer se osjećala umornom i nemoćnom. Više nije znala da li još uvijek mrzi Reginalda zbog njegove izdaje. Ima li ona prava

biti ljubomorna u svojim godinama, nakon života što ga je vodila? Ima li prava zbog prkosa, zbog povrede samoljublja lišiti sina vlasti? Jer bez Reginalda što bi od nje bilo? Što bi s njom bilo u rukama majora i njegove klike?

- Očito - nastavi Reginald - izgubili smo se još jednom. Dao Bog da to ipak ne bude uzalud! No, izgubili smo dragocjeno vrijeme, jer je sigurno, ako kapetan Baillardel nije otišao k Merry Roolsu čim je stigao u Saint-Pierre, da je sada napustio svoj brod i ja ću, ako budem mogao, pretražiti cijeli grad da ga pronađem...

- Jeste li vidjeli Louisu? - upita ga kao da je slijedila neku sasvim drugu misao.- Da - reče on - vidio sam je. Zajedno smo otkrili La Vierge de Bon Port u luci Saint-Pierrea.- Da li ste joj štogod rekli?On se namrštio prije no što je rekao:- Pa... brbljali smo.- A što?- Rekao sam joj da ste vi protiv našeg braka ..- I to je sve?On slegne ramenima i cinički se nasmiješi tako da se nikada nije moglo znati što zapravo

misli. Gotovo veselim glasom reče:- Ah, Marijo, vi se bojite da sam Louisi prenio naš razgovor? Naš burni razgovor, zar ne? Ne

bi vam bilo ugodno da se pred rođakinjom pokažete ljubomornom. Bilo bi vam žao da ona dozna tajnu koja nas je dugo vremena sjedinjavala... Bože dragi, zar me smatrate toliko glupim da bih mogao s njom i o tom razgovarati?! Louisa vas voli, Marijo, više nego što mislite. Ona vas toliko voli da je spremna i na najveću žrtvu koju čovjek može zamisliti...

Marija ga začuđeno i znatiželjno pogleda, iako je i dalje izgledala umorna i rezignirana žena.- Shvatite me - nastavi on, osjećajući da igra svoju posljednju kartu - shvatite me dobro.

Mislim da me Louisa strastveno ljubi, toliko da je spremna sve izgubiti i žrtvovati, ne samo meni za ljubav, već i zbog vas, Marijo. Ona se brine o vašoj djeci i zna što Jacquesa čeka. Zbog toga je spremna i sama ući u diplomatsku igru koju sam naumio zaigrati, a zbog koje ste vi toliko kivni na me. Ta diplomatska igra, naime, jedina je igra koja može sve spasiti i sačuvati vam vlast... Recite, zar nije herojski, prijateljice, ljubiti nekoga i pristati na diobu ljubljenog bića iz čiste ljubavi?

- Još ćete mi reći, Reginalde - reče ona prigušenim glasom - da sam gora nego što to ja o sebi mislim. Da, zla sam majka. To ste mi i sami natuknuli. Zla ljubavnica koja ne shvaća vjernost i odanost svog ljubavnika, zla rođakinja koja ignorira žrtve svoje rođakinje. Ako ste svi bolji od mene, što ja mogu učiniti, što mogu misliti?!

- Hm, hm!... Ja mislim na sporazumno rješenje. Što je diplomacija i politika ako ne svakodnevno sporazumno laganje? Shvaćate, zar ne, Marijo?

- I vi zaista vjerujete da Louisa zna za našu tajnu?- Nitko joj to nije rekao, ali je sama pogodila, budite u to sigurni!- I ona pristaje na takvu diobu?- Da, ali ne bez žaljenja... Shvaćate li sada da Louisa vrijedi mnogo više nego to izgleda?- I ona me ne mrzi?- A vi, Marijo, mrzite li vi nju? Mrzite li je sada kad znate kako sve ovo ranjava njeno

samoljublje? Priznajte i sami da njena ljubav prema vama, malom Jacquesu, mora zaista biti jedinstveno velika kad pristaje na takvu diobu!

Marija rukom prijeđe preko čela.- Sve je to odvratno - reče naposljetku. - Naš bi život bio ogavan, Reginalde, da nema, kako vi

kažete, stanovite veličine u odricanju za korist jednog mladog bića u kojem počiva anđeo, a ono pojma nema ni o čemu. No, pitam se neće li jednog dana sve te odvratnosti i ogavne kombinacije unesrećiti to dijete? Zar je moguće da nitko nikad neće na ovaj ili onaj način ispaštati za sve gadarije što ih počinimo u životu?

- Možda. No, tada će Jacques biti odrastao čovjek. Ako ga odgojite kako treba, naime ako od njega stvorite čovjeka čista i tvrda srca, on će ili otkupiti sve svojom čistoćom, zahvaljujući onom što smo mu mi očuvali, ili će i on živjeti jadno kao i mi i boriti se sa svim iskušenjima koja ga čekaju. Što vam je odvratnije, Marijo, imati ljubavnika koji pripada drugoj ženi, vašoj rođakinji, ili mračne spletke vaših neprijatelja, koji su na vas ljubomorni? Samo ne zaboravite da se te spletke odnose upravo na čovjeka, koji vas ljubi i kojega ljubite!

Slušala ga je netremice. Reginald ugleda kako je ispružila ruku da uzme pismo što ga je započela pisati kad je on ušao u sobu. Osjeti da će ga pocijepati i srce mu poskoči od radosti. Izmirenje je svršena stvar, a njegova vlast nad njom bit će još veća! Ne samo da je na sve pristala, već je njegov položaj sada bio jači no ikada.

On joj se približi i nježno je zaustavi u njenoj namjeri.- Ne kidajte to pismo, Marijo! Želim doista, kupiti to imanje u Case-Pilotu. Potrebna mi je

vlastita kuća na ovom otoku. U Case-Pilotu bit će mi lijepo.Ne gledajući ga ona ga upita kao da se straši da će otputovati:- Vi, dakle, želite napustiti ovu kuću?- Ne, oh, ne! Naprotiv, više nego ikad potrebno je da ostanem ovdje i da vam pomognem. Ali,

ako budem imenovan savjetnikom Vrhovnog savjeta, bit će dobro da imam vlastitu kuću i zato želim kupiti to imanje u Case-Pilotu.

- Vrlo dobro! - složi se ona.On se spusti do njenih koljena. Najprije položi svoju glavu na njeno bedro, a onda joj rukom

potraži ruku. Kad je bio siguran da mu više nikada neće spomenuti nevjeru i da će zaboraviti svađu koja ih je razdvajala, on ustane i reče:

- Morate se odmoriti, Marijo. Sutra ćete imati naporan dan.I ona se uspravi. Nije se otimala kad ju je uzeo u naručaj, govoreći:- Marijo, vratili ste mi svoje povjerenje, i to je dobro. Kunem vam se da ćete pobijediti i da će

Merry Rools doživjeti poraz! Između njega i mene planut će sada borba na život ili smrt!On se sad nagne nad njenim vratom i poljubi je. Osjeti kako ga ona nervozno steže, čvrsto ga

privlačeći k sebi, kao da je on jedino biće na svijetu koje je može spasiti...

10.

BAILLARDELOV POVRATAK

Čim je sa svoga broda ugledao obale Martiniquea, Baillardel osjeti kako mu se srce steže zbog nekog neodređenog predosjećanja. Otkada je napustio kapetana Le Forta, nastojao je zaboraviti težak poraz povjerene mu ekspedicije. Nije žalio, na koncu konca, što nije pobijedio gusare na Marie-Galante, nije žalio ni susret sa starim prijateljem jer je bio uvjeren da njegova uloga nije još završila i - koliko je poznavao svog starog druga - da će on učiniti sve da spasi otok i generalicu kad prijeteća anarhija počne svojim razornim djelom.

Ali kad je ugledao obrise brežuljaka s terasastim zelenim poljima, kad je vidio uzduž obale nagnute kokosove palme, koje su mu služile kao putokaz brodu, počeo je razmatrati situaciju i budućnost na sasvim drugi način.

Morat će položiti račun zbog neuspjeha. To za vojnika njegova kova nije predstavljalo samo bolno poniženje. I ne misleći na moguće kazne koje ga očekuju, pitao se kakve će posljedice njegov poraz imati na prestiž generalice: zar taj zadatak nije bio i njen prvi pothvat dan nakon njena imenovanja?

Kad je brod spustio sidro u uvali Saint-Pierrea, Baillardel je položio ranjenike na most, koji je tokom plovidbe pržilo žarko sunce. Jedan od ranjenika umro je od trovanja rane. Ništa se za nj nije moglo učiniti, pa su ga bacili u more i morski psi su se otimali za njegovo tijelo.

Prisustvovao je ukrcavanju nesretnika u čamce, koji su ih trebali odvesti u Saint-Pierre, a zatim u tvrđavu. Kad je pala noć, naredio je da se upale lanterne na krmi, a sam se odvezao na kopno.

Nije se iznenadio što su ga na obali čekali poručnici Grocquet i Comte koje je poslao Merry Rools. Oni su ga obavijestili da ga major čeka, a između njih Baillardel se neugodno osjećao - kao uhapšenik.

Uputili su se brežuljku na čijim padinama su se nalazile visoke sive zidine tvrđave obavijene tamom noći. Putem mu je poručnik Grocquet saopćio da se kapetan Estephe s Taureaua vratio u Saint-Pierre živ i zdrav, što mu nije bilo poznato. Ali je zato znao da je Estephe pobjegao s bojišta! Nije postavljao, međutim, nikakva pitanja znajući da će mu major reći sve ono što ne zna.

Obaviješten o dolasku La Vierge de Bon Port, Merry Rools de Gourselas nije napuštao svoj ured. Kad su tri čovjeka stigla u dvorište tvrđave, Baillardelu su rekli da ga Rools čeka. Smatrao je lošim predznakom tu majorovu žurbu, ali je ipak odlučnim korakom krenuo prema njegovom uredu.

Ušavši, odmah je primijetio Roolsov strog izgled. Major je ustao i prišao mu, kratko i hladno ga pozdravivši, te ga odmah upita strogim glasom:

- No, gospodine, rekoše mi da ste se vratili s La Vierge de Bon Port. Možete li mi reći, a što je sa Saint-Laurentom?

- Majore - odvrati kapetan - Saint-Laurent je oštećen u borbi s gusarskim brodom u Anse a Galets...

Rools ga prekine uzviknuvši:- On je uništen! Vi znate što za naš otok predstavljaju naša tri obalna broda? Vi ste za njih

bili odgovorni!- Saint-Laurent nije uništen, majore! Rekao sam da je on mnogo oštećen! Tesari su radili noć

i dan da začepe na njemu rupe. A budući mu je jarbolje u lošem stanju Saint-Laurent vjerojatno neće moći stići u Saint- Pierre prije sutra ujutro, ili čak i pred večer.

- Jeste li vi izvukli Saint-Laurent a iz njegova teškog položaja? Pretpostavljam, dakle, da ste vi sami uništili gusara koji ga je oštetio? Nadam se da ste to i učinili?

- Nisam, majore - izjavi mirnim glasom Baillardel. - Uspio sam osloboditi Saint-Laurent a i njegovu posadu pregovorima s kapetanom La Chapelleom koji ih je zarobio.

- Vi ste pregovarali s morskim razbojnikom?- Da li sam mogao drukčije? Bili smo pobjedeni!Merry Rools okrene kapetanu leđa i udalji se pokazujući svoje živo negodovanje. Zatim se

ponovno vrati i pogleda ga očima punim bijesa.- Kažete da ste bili pobijeđeni? Kako to, molim vas? Bili ste na čelu triju posada na trima

brodovima, imali ste povjerenje naroda, a što ste učinili? Raštrkali ste svoje snage! Kao da niste znali kakvi su demoni ti gusari! Poslali ste Saint-Laurent a prema razbojničkoj rulji, ne vodeći računa o njihovoj snazi! Vi, vođa ekspedicije, napustili ste svoje najbolje trupe i udaljili se tražeći vrag zna što! Je li tako bilo?

-: Hm - počne Baillardel - to vam je, zacijelo ispričao kapetan Estephe. Istinu govoreći, u njegovu izvještaju nema mnogo laži, a ova, kako vam ju je ispričao, opravdava vaša predbacivanja. Na žalost, radeći onako kako sam vam ja to ispričao, postupio sam po vašim naređenjima. Vi ste mi, naime, sami preporučili da zarobim što više ljudi. Dao sam, dakle, nalog Chamceneyu da prije no što počne pucati, pozove gusare na predaju i po mogućnosti izbjegne borbu. Ali, u trenutku kad se Chamceney obratio kapetanu La Chapelleu...

- Recite, molim vas, morskom razbojniku La Chapelleu...- Kapetanu La Chapelleu, majore. Taj čin je upisan na njegovoj dozvoli za plovidbu koju nosi

u džepu, dozvolu koju je potpisao vitez de Poincy po kraljevu naređenju. Oprostite, kapetan La Chapelle je pucao bez opomene, jer se osjećao ugroženim...

- Postupajući tako on se ponio kao morski razbojnik! Vaša odgovornost je velika. U svakom slučaju odgovorni ste za poraz. Vi to, čini se zaboravljate, kapetane, jer ste nedopustivo bezobrazni. Vi ne smijete biti drski, gospodine, jer vam prijeti vojni sud. Ne znam kakav ćete valjan razlog navesti Savjetu kad bude razmatrao vaš slučaj. Za sada želim samo da mi kažete kako ste mogli pobjeći i kako ste isposlovali oslobađanje Saint-Laurenta i njegove posade.

- Gospodine majore - reče Baillardel mirnim glasom - ja nemam razloga lagati. Stigao sam u Cayes de Fer i tu naišao na jedan gusarski brod. Približio sam se i iskrcao, jer je njegova posada bila zaokupljena ražnjevima na žalu. Pozvao sam te ljude na predaju. Kao odgovor oni su na nas otvorili vatru, dok se s broda pucalo u naše čamce. Dakle, nakon nekoliko minuta borbe, kapetan tog broda i ja prepoznali smo se...

- Radilo se o Le Fortu? Dao bih odrezati svoje uši da se radi o tom lopovu! - poviče Rools sve više uzrujan.

- Da, gospodine majore, radilo se o Le Fortu!No, sada se i Baillardelu lice zažarilo. Kapetan je osjećao da će ga ovaj čovjek dovesti do

krajnjih granica strpljivosti. Zato se nije mogao suzdržati da ne povikne:- Dozvolite mi, majore, da vas podsjetim da je ružno govoriti o svojim ušima kad se radi o Le

Fortu i kad mu niste prijatelj! On je trebao odrezati moje!- Pazite se, kapetane, moje strpljenje ima granice!- Mi smo, dakle, prestali s borbom - nastavi Baillardel kao da ništa nije čuo. - Zagrlili smo se i

kako je jedan njegov glasnik javio da je kapetan Estephe pobjegao na Taureau čim je ispaljen prvi hitac iz Anse a Galets i da je Saint-Laurent u rukama La Chapellea, ja sam zamolio Le Forta da se zauzme kod La Chapellea da nam ovaj vrati brod i posadu.

- I tako ste vi pregovarali s morskim razbojnicima!- Razbojnicima koji imaju kraljevu dozvolu.- Hulje koji iskorištavaju kraljevo povjerenje i koji se služe njegovom naredbom da bi

pljačkali, silovali, ubijali i palili! Što je bilo s Le Fortom?- On se vratio u Saint-Christophe da obavijesti viteza de Poincyja o vašoj odluci da istrijebite

gusare...Lice Merry Roolsa se smrači. Nije ništa rekao, već je trenutak razmišljao i onda upitao:- A što je on rekao?- Majore, Le Fort je obećao da će doći ovamo s eskadrom i topovima uništiti tvrđavu Saint-

Pierre te zauzeti otok...- Neka samo dođe! Naći će vješala spremna za sebe...- Ja sam ga na to upozorio, gospodine majore...Merry Rools zlobno iskrivi usta i reče:- Zato je odmah promijenio Škotu!- Nije - reče Baillardel mimo. - Ja sam ga upozorio da ga dozvola za plovidbu ne ovlašćuje

napadati francuske otoke. Ipak je obećao da će uskoro naći način da vas dođe pozdraviti...Merry Rools je tako stezao svoje šake da su mu se nokti zaboli u meso. Uputi se k pisaćem

stolu i sjedne. Neko je vrijeme držao spuštenu glavu, zaboravivši kapetana koji je nepomično čekao.

Rools je utonuo u misli, ne mareći za kapetanovu prisutnost. Pitao se što treba uraditi. Hoće li uhapsiti Baillardela zbog teškog propusta koji je učinio razbacavši svoje snage i izvršivši izdaju, pregovarajući sa čovjekom kojega je morao živa ili mrtva dovesti u tvrđavu? Bilo mu je poznato da u Engleskoj admiral koji izgubi bitku, premda sam nije počinio nikakvu grešku ili izdaju, već jednostavno bio nadvladan brojem, mora biti strijeljan. Izvanredan adut da se od Savjeta iznudi osudu Baillardela! No, da li će se Marija umiješati? Hoće li iskoristiti svoje pravo na blagu kaznu ili pomilovanje? U tom će slučaju stanovništvo, ako ga se pametno nahuška, okrenuti svoj bijes protiv generalice.

Još je nešto zabrinjavalo majora: ono što je Baillardel govorio o Le Fortu. Još su mu u glavi brujale kapetanove riječi o gusarovoj prijetnji. Rools je znao da je Le Fort kadar sve učiniti. To je usijana glava, gusar koji kad nešto odluči, ništa ga ne može od tog odvratiti, makar ta odluka bila ne znam koliko nerazumna. Bio je kadar, kao što je i obećao svom starom drugu, da iznenada iskrsne s eskadrom razbojnika i opsjedne Saint-Pierre! I to bez naoružanja, na slabim brodovima. S njima su oni zauzimali ratne brodove i bogata mjesta koja su branili snažni garnizoni. Može li se Saint-Pierre oduprijeti, ako se Le Fort jednog jutra pokaže sa par stotina brodova? A ako se tvrđava bude morala predati, što će biti od njega, starješine otoka, naročito ako osudi Baillardela?

Baillardel je, još uvijek prividno miran, promatrao Merry Roolsa ne trepnuvši očima. Pitao se kakve se misli roje u toj velikoj crvenoj glavi. No, nije se obmanjivao - major se sprema da mu zasoli. Već od prvog trenutka pogodio je da će Rools pronaći neku izliku da ga strpa u buharu. A u njegovu slučaju mogao je pronaći ne jedan, već deset, dvadeset razloga!

Nije se mogao oslanjati na generalicu da ga vadi iz teškog položaja. Jedino ga Le Fort može spasiti. Samo da ga ne objese prije no što njegov prijatelj stigne!

Merry Rools najzad diže glavu i strogo pogleda kapetana.- Kapetane, izdali ste povjerenje koje je narod gajio prema vama. Vi ste ovom ekspedicijom

upravljali gore nego posljednji vojnik ove tvrđave. Reklo bi se da niste nikada plovili, da se niste nikada borili. Moram vam reći da će se savjetnicima činiti čudnim vaše ponašanje. Kolaju glasine, vi valjda to znate, da ste povezani s nekim razbojnicima, vašim prijateljima, kao što je Le Fort. Vaš poraz i vaše ponašanje samo će potvrditi te sumnje. Osim toga, vi i sami priznajete da ste pregovarali s tim ološem! Da, da, priznajete! Bojim se da vas ništa ne može spasiti!

Baillardel je drhtao... Ne od straha, već od suzdržanog bijesa. Nije mogao podnositi takve optužbe. On izdajica! On koji je spasio zemlju, on koji je pomogao Le Fortu da oslobodi generala du Parqueta?

- Gospodine majore - poviče Ijutito - sretan sam ako budete te uvrede iznijeli pred Vrhovni savjet čije odluke još nitko ne zna. Nikad, ama baš nikad nitko mi nije govorio na takav način. Svakoj hulji koja bi mi to rekla, ovaj mač bi sabio te rječetine u grlo! Uvijek sam bio lojalan i vjeran, a ako ste to vi zaboravili, nije gospođa generalica!

- Nadam se - govorio je sada Merry Rools tišim i podrugljivim glasom - nadam se da će i ona biti prisutna i podsjetiti Savjet na to kad se bude sastao da odluči i raspravi vaš slučaj. Nadam se da ćete se i onda boriti i braniti istim takvim žarom kao i sada!

Major ponovo ustane i korakom obiđe sobu. Izbjegavao je pogledati Baillardela, ali ga ovaj nije ispuštao iz vida. U očima mu se vidjela sva mržnja prema ovom čovjeku. Dobro se sjećao kad ga je Baillardel jednom prilikom razoružao, a potom spasio. Sjećao se kako su on i Le Fort ustali u njegovu obranu pred generalom du Parquetom. Sada je taj bivši La Pierrereov pomoćnik imao veliku vlast, bio je gospodar i očito će se poslužiti tom vlašću da mu se osveti.

Ipak je kapetan opazio da su se crte na licu Merry Roolsa primjetno ublažile. Pomislio je na neku novu njegovu zamku. Major mu, doista, reče smirenim glasom:

- Ja sam stvarno govorio o Vrhovnom savjetu, kapetane Baillardele; ja znam usluge koje ste učinili otoku Martiniqueu i znam da ste hrabar čovjek. Zbog toga i neću ništa o vama odlučivati. Mogli bi mi kasnije predbacivati zbog prevelike blagosti prema vama.

On zastane, hodajući još uvijek s rukama iza leđa i pognute glave:- Zasada tražim od vas samo ovo: podnesite podrobni izvještaj o događajima koji su se

odvijali na Marie-Galante, Anse a Galetsu i Cayes de Fer... Strogo vam naređujem da u njemu navedete i prijeteće riječi Le Forta uperene protiv Saint-Pierrea i mene. Budući da ste mi ih naveli, ne smijete ih više prešućivati! One će poslužiti da se članovi Savjeta i kolonisti Martiniquea s njima upoznaju...

- Napisat ću taj raport - reče Baillardel stisnutih šaka.

- Nadam se. No, imajte na umu da će i kapetan Estephe napisati svoj, a to ću isto zatražiti i od kapetana Chamceneya. Uzalud ćete pokušavati prikazivati činjenice drukčije nego su se stvarno dogodile i nastojati ih prikazati na način koji će vama ići u prilog. Savjetnici naime, vole točnost i vjerodostojnost!

- Mislite li, majore - upita Baillardel, uloživši velik napor da mu glas i nehotice ne bude grub - mislite li da jedan čovjek kao ja, koji je tako često gledao smrti u oči, može zadrhtati pred skupom ljudi koji misle samo na politiku? A kad kažem politiku, onda morate znati da se ja ne zavaravam: neće mene suditi zbog moje greške, ako greška postoji, već to ovisi o načinu na koji će neki političar prikazati moj način rada. A što ako me ne osude? Bogami, tim gore! Jednoga dana ćete znati, majore, da je bitno biti u miru sa svojom savjesti, a ja sam uvijek radio po savjesti... za kralja i svoju zemlju. Ako sam se prevario, bilo je to nehotice, ali izdajica nikad nisam bio! Ako me pošalju u zatvor a zatim na vješala, znam dobro da će to biti zbog nečijih posebnih interesa. Baš tako! - poviče najednom gromoglasno, jer je vidio kako major čini pokrete neslaganja.

- Baš tako! Govorim o posebnim interesima i htio bih naglasiti da mi se to gadi! Ako vi smatrate da jedan stari vojnik, kojega je ispržilo sunce ove zemlje, nije još stvorio određeno mišljenje o spletkama u borbi za vlast, ako mislite da još nisam otkrio gomilu ambicioznih ljudi koji hlepe za generalnim zapovjedništvom generalice du Parquet, onda se ljuto varate! Meni se ne mogu zamazati oči. A budući da smo sami, majore, dopustite mi da ja odavno znam kako i tko stvara zavjere na ovom otoku. Bogamu, da se general može vratiti samo za jedan sat, više od jedan u ovoj tvrđavi prepao bi se njegova duha! U svakom slučaju, reći ću vam samo ovo, majore: nije važno hoćete li me optužiti kao krivca ili nećete. Moja je savjest čista, ah se vi čuvajte! Čuvajte se, razumijete li me? Kao što kaže Le Fort, neće biti dovoljno drva na otoku da se podignu vješala za sve one koji će jednog dana platiti za svoje zločine!

Širokim pokretom ruke Baillardel podigne svoj pernati šešir i spremi se za polazak ne čekajući odgovor majora. Ovaj se, za cijelo vrijeme dok je kapetan govorio, nije ni pomakao. Lice mu je postalo strahovito blijedo. Nekoliko puta htio je povući svoj paradni mač iz korica sa zlatnim balčakom, ali bi se svaki put sjetio vremena kad su Baillardela smatrali najboljim mačevaocem otoka, otkako je kapetan Le Fort postao gusarem, pa ga je strah zadržavao. Cijelim tijelom je drhtao i da se nije bojao opasnih posljedica, bio bi hicem iz pištolja izravnao račune s ovim čovjekom koji tako drsko s njim razgovara, zaboravljajući da je on komandant otoka, ali zato on, major, nije zaboravio da je kapetan zatražio od njega da mu preda svoj mač!

U par koraka svojih ogromnih nogu Baillardel priđe vratima. Već je stavio ruku na kvaku i htio izići, kad mu major strogim glasom reče:

- Časak samo! Nisam još završio s vama...Baillardel pusti ručku i kao poslušni vojnik napravi poluokret. Mislio je da je istresao sve što

mu je ležalo na srcu, ali se s tim major nije zadovoljio. Baillardel ga je promatrao kako razmišlja i kroz zube mrmlja rečenice, koje je upravo izgovorio, kao da je pokušavao sažeti svu njihovu važnost.

U stvari, Rools se pitao zbog čega je Baillardel tako prkosan i drzak. Nije se osjećao još dovoljno jakim da žrtvuje kapetana, jer Marija doista može odlučiti da ga zaštiti u znak zahvalnosti za učinjene usluge. Nije bio siguran, također, da će i stanovništvo najednom zauzeti neprijateljski stav prema njemu, jer svi se još sjećaju kako je ovaj čovjek herojski spasio Saint-Pierre i tisuće stanovnika u trenutku erupcije vulkana Pelee.

Ljudi se dobro sjećaju da su, zahvaljujući Baillardelu, pogašeni požari, a da se više od tri četvrtine pučanstva spasilo bijesnih crnaca, žednih krvi. Tog je dana spasio ne samo mnoge ljudske živote, nego i stanove, kuće, gospodarska imanja. Ukratko, nakon kataklizme, zavladao je ponovno mir, zahvaljujući samo njegovim nastojanjima. Taj div je za mnoge postao legenda, a o njegovim pothvatima još se priča po sijelima.

No, Merry Rools ima vlast i može odmah narediti da se mornar zatvori, ako ni zbog čeg a ono zbog bezobrazluka. To je kapetan znao.

Da li je to iz njega bijes govorio? Ili možda zna da se Le Fort može svaki čas iskrcati? Što će se dogoditi ako se Le Fort nasilno iskrca na otok? Major nije siguran da bi održao red u vojsci. Bojao se da bi pučanstvo najednom prešlo na stranu onih groznih demona, koji će nahrupiti iz svojih gusarskih lađa, nešto iz straha, a nešto iz želje da spase što se spasiti dade.

Major u sebi odluči da treba počekati. Ne želi na se preuzeti svu odgovornost. Odlučit će Savjet, osim ako Marija, što je nevjerojatno, odluči sama kazniti Baillardela.

- Kapetane, vi ćete sada otići i napisati izvještaj koji sam od vas zatražio. To ću zamoliti i kapetana Chamceneya, tako da savjetnicima bude moguće stvoriti točnu sliku o načinu kako ste izvršili svoj zadatak. U interesu je svih optuženih da ne susretnete jedan drugoga dok ne napišete izvještaje...

Malo počeka. Budući da kapetan nije ništa odgovarao, nadoda:- Uzevši sve ovo u obzir, vidim samo jedno rješenje... da vas stavim u kućni pritvor tvrđave,

sa stražom pred vratima. Tako ćemo biti sigurni da nećete imati veze s vanjskim svijetom.Baillardel se suho nakloni. Mislio je u sebi: »Danas pritvor, sutra zatvor, a prekosutra,

možda, vješala! Nikad Le Fort neće stići na vrijeme!« Tada glasno reče:- Na vašu zapovijed, majore!Napravi poluokret krutim pokretom, otvori vrata i iziđe bez pozdrava.

11.

MARIJA ŽRTVUJE SVOG NAJVJERNIJEG SLUŽBENIKA

Stražar otvori vrata Roolsova ureda i najavi:- Vitez Reginald de Maubray!Major odmah napusti svoje mjesto i pođe u susret posjetiocu. Pitao se zbog čega ovaj dolazi

u tvrđavu ovako hrabro i bez ikakva straha. Bio je znatiželjan vidjeti kako će se ponašati ovaj Škot, zbog čijih je vještih spletaka izgubio Grenadu i Grenadinu, što ih je namjeravao kupiti od pokojnoga generala. Maubray ga je pretekao i uspio ih kupiti za grofa Cerillaca i tako izazvao strahovanje da ih ne preproda Englezima. No, Rools nije mogao zaboraviti ni to da je Reginald, dan uoči saziva Vrhovnog savjeta, odobrio na neki način njegov stav prema divljacima i gusarima. Nije zaboravio ni da se Maubray svojski zauzeo da Marija izjavi u samom Savjetu da će joj prva javna akcija biti objavljivanje nepoštednog rata piratima.

O tom je razmišljao kad se pojavio na vratima elegantni Reginald. Nosio je na glavi maleni šešir sa zelenkastim trakama, koje su mu lepršale oko ramena, a lijepo začešljana i napudrana riđa perika krasila je njegovo lice s finim, smeđim brčićima i ciničkim osmijehom koji je tokom njegove diplomatske karijere imao veliku moć i uspjeh. Doista, taj podrugljivi smiješak dovodio je ljude u zabunu i odavao čovjeka sigurna u sebe. Mnogi su se pitali koja to velika sila štiti ovog čovjeka da se osjeća nepobjedivim. Major je za trenutak bio zbunjen i brinuo se više o motivima nego o ishodu tog posjeta. Mislio je u prvom redu na usmeni dvoboj između njih i tko će pobijediti. Koji predmet i kakav će ulog biti u tom dvoboju?

- Gospodine majore - počne vrlo svečano Maubray - moje duboko poštovanje!- Molim vas da vjerujete u moju odanost, gospodine viteže - odvrati Rools. - Molim vas,

sjednite. Bit će mi vrlo drago da čujem razloge vašeg posjeta koji mi čini čast i koji me mnogo veseli!

Maubray podiže ruku da zaustavi tu bujicu lažnih riječi, kao da želi poštedjeti Merry Roolsa zamaranja. Sjeo je u naslonjač od crvenog baršuna, uz sam pisaći stol i, prebacivši nogu preko noge, započeo:

- Sinoć smo u Gorskom dvorcu saznali za dolazak La Vierge de Bon Port pa je gospođa generalica du Parquet pomislila da se kapetan Baillardel vratio, ali je bilo prekasno da ga pozove. Budući da je u ovom trenutku vrlo umorna, zamolila je mene...

On raširi ruke da bi bolje objasnio.- Njena nedavna tragedija i razne brige koje su i vama poznate, mnogo su je rastužile kao što

možete i zamisliti... Ona me, dakle, zamolila da pođem k vama i da se obavijestim o kapetanu Baillardelu.

- Kapetana Baillardela nitko ne može vidjeti - reče žurno major. - Ja sam ga uhapsio...Maubray začuđeno podigne obrve:- Uhapsio!- Baš tako! Čim se iskrcao, došao je k meni. Njegov usmeni izvještaj o misiji, ili bolje rečeno o

svom porazu, nema smisla birati riječi između nas, zar ne?, naveo me da ga, za njegovo dobro kao i zbog istrage, smjestim u pritvor.

- Znači da ga vlastiti izvještaj teško optužuje?Major se nelagodno nakašlje:- Ja smatram, naime, korisnim da dobijem i ostale izvještaje o tom predmetu... izvještaje

kapetana Estepha, kapetana Baillardela i konačno kapetana Chamceneya, koji je stigao jutros brodom Saint-Leurentom, kao što ste se mogli uvjeriti. Bože moj, u kakvom se žalosnom stanju nalazi taj brod!

- Majore - upita ga Maubray tihim i izazovnim glasom - onda se, zaista, radi o izdaji? Pametno ste uradili i moram reći da ste time dokazali vrlo mudru opreznost.

Merry Rools je osjetio provokativno pitanje. Da li je Reginald odlučio ići s njim? No, uvijek oprezan, neodređeno odgovori:

- Izdaja je, možda, odviše teška riječ. Doista prema neodređenim objašnjenjima koja su mi dali kapetani brodova, moglo bi se i na to pomisliti, ali još je rano izricati tako teške sudove sve dok ne dobijemo valjane dokaze.

- Nadam se - reče Maubray - da će pravda biti stroga i neumoljiva. Ja to govorim zbog budućnosti kolonije. Takav primjer izdaje je odvratan! Ako bi se ponovio, to bi značilo propast ovog otoka.

- Nema u to sumnje! - mudro će Merry Rools. - I zato, prije nego što se potpuno ne obavijestim, stavio sam kapetana Baillardela u kućni pritvor, jer je on odgovoran za ekspediciju. Ne može ni s kim dolaziti u doticaj i ne smije izlaziti iz svog tvrđavskog stana dok mi ne podnese pismeni izvještaj o zadatku. Tada ćemo usporediti sva tri izvještaja, a onda će Vrhovni savjet presuditi.

- Vrhovni savjet! - uzvikne ponovno vitez hineći živo čuđenje.- Upravo tako, viteže!Maubray protrlja uzbuđeno ruke, nasmiješi se pa će onda razmetljivo:- Mislite li, dakle, majore, da je potrebno sazivati članove Savjeta zbog tog slučaja? Ja mislim

da u slučaju očito dokazane izdaje nije potrebno stotinu sudaca. Dovoljno je mišljenje jednog poštenog čovjeka, pogotovo kad se radi o mišljenju jednog vojnika. Mislim, kao i Englezi, da neka teška greška, kao što su dezertiranje, napuštanje mjesta, dogovor s neprijateljem, povlače za sobom smrtnu kaznu. Moram reći da se u nas izdaja, naročito kad je velika kao ova, isto tako kažnjava smrću!

- Dabome! - reče Merry Rools zadovoljan. - Ipak, obzirom na usluge što ih je kapetan Baillardel učinio koloniji, smatrao sam da ga se ne može kazniti bez saslušanja.

- Vi ste pošteni, vrlo pošteni! No, ja vas mogu uvjeriti da me u slučaju ovog kapetana ništa neće ganuti, ako se utvrdi da je počinio izdaju.

Maubray opazi da ga Merry Rools iznenađeno promatra, pa će odmah skromnijim i umiljatijim glasom:

- Ispričavam se što ovako govorim o sebi, ali vi, možda, ne znate da je gospođa du Parquet izvoljela još jutros potpisati dekret kojim imenuje viteza Reginalda de Maubraya članom Vrhovnog savjeta?

- Ja vam iskreno čestitam, viteže - reče major ravnodušnim glasom. Zatim, počekavši malo, nastavi:

- Gospođa generalica povjerila mi je svoju namjeru da vas imenuje savjetnikom, što je i njeno pravo. Pitala me je da li će, s obzirom na vaše strano podanstvo, ostali članovi Savjeta biti suglasni ili ne. Ja sam joj odmah odgovorio da ja sam smatram njen izbor vrlo mudrim, jer ste vi mnogo puta dokazali da ste odani ovom otoku. Nitko nije zaboravio da su naši kolonisti, zahvaljujući vama, upoznali tajnu bijeljenja šećera.

Reginald zahvali laganim naklonom glave. Odmah je shvatio da su to bili Marijini argumenti da podupre i opravda svoj izbor. Zato mu i nije bilo neugodno što Merry Rools tako olako laže, jer laž je bila i u njegovoj prirodi.

- Bio bih sretan da vas vidim kao našeg člana - potvrdi Rools.- U svakom slučaju, ako pri slijedećem zasjedanju Savjeta budemo raspravljali o slučaju

kapetana Baillardela, što se mene tiče, taj ne treba od mene očekivati nikakve milosti. Naravno, u slučaju dokazane izdaje, jer je izdaja, gospodine, neoprostiva stvar, koju najviše mrzim i koja zaslužuje najstrožu kaznu.

- To je i moje mišljenje...Maubray protrlja ruke, nakašlje se i ustane. Nije prišao majoru, nego je hodao po sobi da

razgovoru dade što prisniji ton. On, naime, nije želio izgledati neka uvažena ličnost koja je došla u kurtoazni posjet, već neka vrst prijatelja koji se u svemu slaže sa svojim sugovornikom.

- Po mom mišljenju - izjavi najednom kao i onom što znam o aferi Taureau i Saint-Laurent, a naročito po izvještaju gospođe generalice, krivica kapetana Baillardela je očita. Do vraga! - poviče vatreno. - Kapetanu je bio povjeren važan zadatak o kojem ovise vjernost kolonista i blagostanje otoka. Bez osjećaja sigurnosti naši kolonisti ne mogu raditi, pa će otići s otoka. General du Parquet je imao toliko muke da ih dovede na Martinique, a evo, velim, čovjeka koji, bilo zbog greške, bilo zbog obzira prema gusarskim prijateljima, prepušta svojoj sudbini brod koji se nalazi doista u žalosnom stanju! Naravno, taj brod je vlasništvo svih stanovnika. Oni su ga platili i naoružali o svom trošku, a on se, nakon kratke šetnje do Cayes de Fer vraća neoštećen, nakon krvava poraza, izgubivši samo nekoliko ljudi!

- Ali vi ne znate - upotpuni ga major - da je tamo pronašao svoga prijatelja Le Forta, tog razbojnika i lopova, pa su se bratimili kao dva sajmišna lupeža, i onda je otišao tako daleko da ga je zamolio neka isposluje od jednog drugog morskog razbojnika, La Chapellea, vraćanje Saint-Laurenta i njegove posade!

- Sto mu gromova! Ali on se ipak sukobio s neprijateljem?- Upravo tako!- Je li to kapetan Baillardel priznao?- Sam mi je to rekao ovdje u mom uredu! Otvoreno je priznao svoju izdaju. Zatražio sam od

njega da te podatke iznese u svom izvještaju o ekspediciji...Reginald udari snažno nogom o pod i poviče:- Ali, zaboga, nje ni potrebno sazivati Savjet da se odluči o tom čovjeku! Vrhovni savjet ima i

drugih briga, a ne da se bavi tim bijednikom. Treba ga baciti u okove! I to odmah! Staviti ga u kućni pritvor, znači dati primjer drugima.

- Ja ne želim odlučivati sam - reče Merry Rools skromno. - Poznato mi je da je gospođa generalica naklonjena ovom čovjeku zbog usluga što joj ih je u prošlosti učinio.

- Ako gospođa du Parquet misli da mu nešto duguje, ona će, vjerujte mi, i intervenirati, ali ja ću joj staviti do znanja da on ne zaslužuje nipošto njenu blagonaklonost.

- Budući da smo istog mišljenja - reče Rools - i da vi možete jamčiti za osjećaje gospođe generalice, ja ću okovati kapetana Baillardela čim mi podnese svoj izvještaj.

- Ne oklijevajte! Jeste li pomišljali na časnika, koji će ga zamijeniti?- Naravno. Čini mi se da je komandant Loubieres određen za njegova nasljednika... On je

divan časnik, pun vojničkog duha.- Nadam se da će on biti kadar odnijeti pobjedu nad neprijateljem. Ta nam je pobjeda

potrebna, gospodine majore, i nadam se da me shvaćate? Nama, a naročito gospođi generalici, pobjeda nad gusarima i divljacima nužno je potrebna. To u današnjim okolnostima neodgodivo zahtijeva prestiž gospođe guvernerice, a i vaš i naš, također.

- Imate pravo, viteže - zaključi Merry Rools. - Bit će nam teško poduzeti bilo kakvu akciju na moru, budući da je sadašnje stanje brodova slabo, ali protiv divljaka još uvijek smo dovoljno snažni. Tim prije što od divljaka Barbarije možemo dobiti nekoliko parcela zemlje kojima će se obradovati naši kolonisti.

Reginald potvrdno kimne glavom i nasmiješi se tako da je Merry Rools bio uvjeren kako je ovog čovjeka pridobio za saveznika.

Marija je u Gorskom dvorcu čekala na vitezov povratak. Dalekozorom je gledala Saint-Laurenta usidrenog nedaleko La Vierge de Bon Port i Taureaua u luci Saint-Pierrea, i mislila kako će konačno doznati pojedinosti o žalosnoj pustolovini na Marie-Galante.

Otkad se probudila, žalila je što još sinoć nije poslušala viteza kad joj se ponudio da će otići u susret Baillardelu. No, tada je bila još ljuta na Reginalda i nije željela pokazati svoju slabost. Ali se ipak izmirila s njim. Zar mu nije oprostila? Jest, oprostila mu je, jer joj je spominjao sina, ali sada Marija ipak nije bila sasvim sigurna da mu je popustila zbog interesa svog djeteta. Ne, ona nije mogla ostati bez Škota i njegovih usluga. Bila je vezana za nj ne samo putenom ljubavlju, koju je teško prekinuti, nego još više činjenicom da sama nije mogla ništa poduzeti bez njegova savjeta.

Gledajući s prozora svoje sobe put kojim se trebalo vratiti, razmišljala je i otkrivala svoje nove slabosti. Stalno ju je kopkalo kako je za života svog muža bila u mnogim teškim prilikama tako jaka, a sada žalosno slaba. Zašto joj je Reginald odjednom postao nužno potreban? Ljubi li ga? Nije u to bila sigurna, ali ga je njeno tijelo žarko žudilo, tako da je na kraju pristala i da ga dijeli!

Pomisli i na Louisu de Francillon i upita se da li je mrzi što imaju istog ljubavnika. To ne bi rekla; mučila ju je neka vrst ranjenog samoljublja, i to je bilo sve. Nije li to, možda zato što je bila sigurna da Reginald iako je trenutak prije toga grlio njenu rođakinju! U svojim ljubavnim trenucima na to nije ni pomišljala. Pa i ove noći se potpuno predala svom ljubavniku, ponovno ga vezala uza se, a Louisa joj nije bila ni na kraj pameti.

Mislila je kako je četrdeset godina teško doživjeti, i kako ljudski osjećaji, u toj dobi podliježu dubokim preobražajima. U tom pogledu bila je osjetljivija od ostalih stvorenja, jer ju je u ljubav uveo nemoćni Saint-Andre, zatim jer je najbolji dio sebe dala svom mužu, čak i onda kad je podlegla odvratnoj napasti crnca Quinque, ih kad se podala Le Fortu iz zahvalnosti prema orijašu, ili onda kad je čeznula za milovanjima Gilberta d’Autremonta, koji ju je, ni sama ne zna zašto, podsjećao na lijepog Škota!

No, sada kad je pristala na diobu sa svojom rođakinjom, sada joj se Reginald činio dražim. Uzalud je za to tražila objašnjenje. Marija je uvijek bila lijepa, uzbudljiva, mnogo ljupkija od svoje rođakinje, usprkos njenoj mladosti. Imala je pravo zahtijevati samo za sebe Reginaldovo milovanje. Umjesto toga, sada kad se odlučila, nije joj bilo krivo da i Louisa u tom sudjeluje. Nije osjećala nikakvo užasavanje što je Reginald grli, samo nju iskreno voli? Ili, valjda, zato što je takvo stanje smatrala pikantnijim, pohotnijim, perverznijim? Ni sama nije znala.

Uvjeravala je sebe da bi se, možda, prije ili kasnije, i udala za Maubraya kad bi joj potpuno i jedino pripadao. Njena djeca imala bi ponovno oca. Sada je to, međutim, nemoguće, jer je tu i Louisa. To joj je bilo i draže, ne znajući pravi razlog. Da li je u svojoj podsvijesti naslućivala da sve svoje nesreće duguje tom čovjeku? Čovjeku kojega nije mogla mrziti i za kojim će žaliti sve do svoje smrti?

Nesretna Marija! Ona nije mogla razumjeti da je njena iznenadna slabost rezultat prisutnosti toga čovjeka u njenu domu. Njegovi savjeti, njegovo maženje, ponašanje, neopozive odluke, svakodnevno su nagrizale njenu hrabrost, koju je tako često znala pokazati.

Najednom na okuci ugleda viteza kako lagano kaska na konju izmorenom vrelim suncem. Srce joj jače zakuca, jer je bio sam. Za trenutak se ponadala da će s njim biti i kapetan Baillardel. Obuze je neka tjeskoba. Zašto obalni zapovjednik nije s njim? Što se dogodilo? Bojala se najgoreg. Dok se hitro spuštala niz stepenice u susret Reginaldu, obuzeo ju je strah.

Prešla je preko velikog salona, otvorila vrata i potrčala u dvorište. Prije nego što je stigao Quinqua, ona uhvati škotova konja za uzde.

Maubray duboko i umorno uzdahne.- Dobar dan, Marijo! - reče umorno. - Kakav put! Kakvo sunce! Kakva vrućina!Oslobodio se stremena i skočio na zemlju.- Onda? Gdje je Baillardel?On neodređeno mahne rukom po zraku, baci uzde konju na vrat i dade znak crncu da konja

odvede u štalu. Konačno se okrene Mariji, čudno se osmjehujući, što ona u posljednje vrijeme nije shvaćala, a čime je on skrivao sav svoj cinizam.

- Baillardel? Jadna moja prijateljice!... Uđimo pa ću vam sve razjasniti. Umirem od žeđi!... Onaj major je doista užasan čovjek! Pitam se kako sam mogao izdržati s njim...

Grlo joj se steglo od uzbuđenja. Nestrpljivo ga je i neprestano zapitkivala:- Ali, recite mi, konačno, što je s Baillardelom? Brzo, molim vas, jer sam nestrpljiva!Nehajno, gotovo pokroviteljski, obgrli je oko vrata i položi ruku na rame:- Ništa dobro s Baillardelom! Uđite, molim vas, Marijo!...Potpuno se oslobodio svojih unaprijed sračunatih pokreta, glasovne intonacije, svoje

gordosti i autoritativnosti, koje Mariju nisu šokirale. Naprotiv, ona je objašnjenje njegova ponašanja i samouvjerenosti nalazila u podršci, koju mu je pružala, a o kojoj je, mislila je, ovisila budućnost i nasljedstvo njena sina Jacquesa. Postavši saučesnica u njegovoj ljubavi s Louisom, oslobodila ga je jedne tajne, koja ga je teško tištila. Zaista je rekao istinu tvrdeći da je Louisin ljubavnik zato da odvrati od nje sumnju. Sada kad mu se više ne treba skrivati, on je uložio svu svoju sposobnost i sredstva da posluži njenoj stvari i stvari njena sina Jacquesa.

Reginald je propusti da uđe u kuću. U salonu se već nalazila Julija, koja je dotrčala za svaki slučaj, misleći da će njena pomoć biti potrebna pri dolasku Maubraya. On joj se nasmiješi i lako mahne rukom. Marija je nepomično gledala u izraz njegova lica, kao da se nadala da će po njemu pogoditi što se zbivalo u Saint-Pierreu s majorom i Baillardelom.

- Ah, Julijo - obrati joj se Maubray - donesite mi, molim vas, bocu francuskog vina! Ne tražite na stoliću, jer ga tamo nema. Ja sam ga popio...

Zatim se okrene Mariji:- Onaj major obična je prostačina! Čovjek bez ikakva odgoja. Na ovom otoku ne poznam

nijednog čovjeka koji posjetioca neće ponuditi čašom ruma. Ni kapljice! I to nakon dvije milje puta! Taj vaš major, Marijo, pravi je fakin i vucibatina!

- Ali što je s Baillardelom? - navaljivala je ona.On ispusti nekakav zvuk sličan podrugljivu smijehu:- Kapetan Baillardel, mnogo riskira s tamničarom kakav je Merry Rools. Vrlo je lako moguće

da će umrijeti od žeđi među četiri vlažna zida tamnice...- Što? Što to kažete? Baillardel je u zatvoru?!

On je blago pogleda. Uto stiže i Julija s bocom i čašama na pladnju. On se posluži i popije čašu pred zaprepaštenim licem generalice, a zatim kad je ugasio žeđ i kad se Julija udaljila, reče:

- Baillardel je u okovima. Da, prijateljice! Ništa nisam mogao za nj učiniti. Nije mi bilo moguće niti zamoliti majora za blagonaklonost prema njemu. Ah, ja sam vas već unaprijed opomenuo... on vas ima u ruci!

Ona priđe klupi i sruši se na nju, šapćući muklim glasom:- Baillardel u okovima! To je osveta Merry Roolsa!- Ne bih rekao. U svakom slučaju, ako se i radi o osveti, Merry Rools je dobio igru. K vragu!

Mislio sam da je vaš kapetan drukčijeg kova. Ako mu je bilo do izdaje, ima tisuću različitih načina da se to uradi, a da se pri tom ne dopusti glupo uhvatiti kao lisica u zamku...

Natoči još jednu čašu vina i iskapi je u jednom gutljaju, kao i prethodnu. Naposljetku sjedne uz Mariju:

- Nema sumnje u Baillardelovu izdaju. Sam je priznao da je pregovarao s piratom Le Fortom. Zahvaljujući tom razbojniku, isposlovao je oslobođenje Saint-Laurenta i njegove posade. To znači biti zaista naivčina!

- Velika naivčina, da, ali za čovjeka koji želi izdati...- Nemojte ga opravdavati! On je izdajica! Upravo sada svojom rukom piše priznanje.

Šurovao je s neprijateljem zemlje! To je očito i nepobitno!- Baillardel... izdao! - mucala je.- Da - nastavi Reginald odlučno. - Ljudi nisu glupi! Takve velike greške ne prave se

nehotično! I one se ne smiju priznati, kao što je on uradio, svom najljućem neprijatelju.Ona se uhvati obim rukama za čelo. Bila je izgubljena. Ipak odlučno reče:- No, ako je Baillardel doista htio izdati, ako je bio u dosluhu s neprijateljem, zašto nije ostao

s Le Fortom? Zašto nije predao Le Fortu brodove s kojima je zapovijedao?- Sigurno zato jer Le Fort na to nije htio pristati. Za Le Forta je bila velika opasnost odvesti

sa sobom tri broda koji, konačno, pripadaju stanovništvu Martiniquea, odnosno samom kralju!

Gledao ju je utučenu, izmrcvarenu, razočaranu. Nije mogla vjerovati u izdaju svog najdražeg kapetana, koji joj je pružio najviše dokaza o svojoj odanosti, koji joj je tako muževno, toplo i dirljivo govorio o svojoj vjernosti i odanosti.

- Marijo - nastavi Reginald - dobro bi bilo da popijete gutljaj ovog vina. Vi ste uzbuđeni i to je razumljivo. Pali ste s visoka, zar ne? Ali vjerujte mom dugom iskustvu... većina ljudi je takva! Danas se pretvaraju da su vjerni, jer to služi njihovim interesima, ali čim nestane interesa, oni će vas izdati s odvratnom lakoćom!

Marija uze čašu koju joj je pružio Reginald, ovlaži svoje usne i srkne nekoliko put bez riječi. Vitezu se nije žurilo. Znao je dobro da će se generalica brzo vratiti predmetu koji su načeli. Doista, odloživši čašu, ona će sa stanovitim bijesom:

- Merry Rools je njega uhapsio. Zašto mi to nije rekao? Zašto nije zatražio i moje mišljenje? Vjere mi, on upravlja otokom!

- Ne pretjerajmo - reče joj Reginald. - Nije to zbog toga što vi naročito simpatizirate tog čovjeka koji je izdao i što ga veličate više nego što to zaslužuje. On je, zapravo samo kapetan obalne plovidbe. Počinio je grijeh koji nema imena, grijeh zbog kojega biste vi, ne zaboravite, imali dalekosežne posljedice. Major je dobro učinio. On je ispunio svoju dužnost bacivši u okove tog bundžiju i izdajicu.

Ona nije odgovarala.- Vi, se naravno, možete zauzeti za njega i osloboditi ga, ah, pazite se! Već sam vam rekao:

narodu treba predati krivca teškog poraza koji smo pretrpjeli. Mi znamo tko je krivac i imamo ga u ruci. Ako vi i pokušate intervenirati njemu u prilog, razjarit ćete koloniste, pa ćete još jednom ispaštati...

On ustane, ode do vrata, vrati se do nje i isprsi se:- Marijo - reče svečano i polako kao da želi istaknuti važnost svake riječi. - Marijo, moram

vam reći da sam nastojao navesti majora na pomirljiviji stav. Preklinjao sam ga da bude milostiv... Ali, vjerujte mi, prijateljice, optužba protiv Baillardela i činjenice koje sam priznaje, dovoljne su da ga pošalju na vješala. Molio sam Merry Roolsa da ga stavi samo u kućni pritvor. Zar nisam dobro učinio?

- Baillardel u tamnici! - poviče ona. - Pitam se što bi mislio moj pokojni muž da to zna?- On bi vjerojatno više volio vidjeti Baillardela u tamnici, nego na vješalima, kao što to i

zaslužuje. Čovjek treba biti zahvalan, Marijo, ali ne i zaslijepljen i glup, naročito ne u vašoj današnjoj situaciji.

Ona je očajno lomila ruke. Vidjela je pred očima kapetana nekoliko sati prije smrti du Parqueta, i kao da ponovno čuje glas tog diva: »Jednog dana bit će vam potreban Le Fort. Ali ako se Le Fort bude nalazio na nekom drugom kraju svijeta, ja ću prevrnuti sva mora, kap po kap, dok ga ne pronađem. A ako ga ne pronađem, uvjeren sam da će Le Fort, koji vas toliko voli, znati, po božjem nadahnuću, da ga zovete u pomoć.«

A sada? Što je od svega toga ostalo? Baillardel je izdao! Nije izvršio naređenje. Slušao je Le Forta radije nego nju! Poštedio je Le Forta, a prezreo njen ugled i nasljedstvo njena sina!

Nakon utučenosti nastupilo je gnušanje. Le Fort je, možda, morski razbojnik, kakvog su ga i opisali, a što se Baillardela tiče, ona će za par sati imati njegovo priznanje - dokaz o njegovoj krivici i sramoti. Na koga više može računati?

Uza se je vidjela samo Reginalda, viteza de Maubraya. On je jedini koji je shvaća, jedini koji je spreman žrtvovati se za nju. Ta je istina duboko dime. On je u ovom teškom trenutku imao ponosan i povjerljiv izraz lica, koji ju je smirio i čak ganuo.

Zato se i ponašao kao gospodar kuće, što je, u stvari, i bio. Bez njega Marija ne bi ništa mogla. On je za nju bio sve. Doduše, ona za njega nije značila sve, jer je tu bila i Louisa. Ali, da li joj može smetati ta bezlična djevojka, bez poleta, nesretno, beznačajno stvorenje koje služi jedino kao paravan njenoj vlastitoj ljubavi?

- Oh, Reginalde - uzvikne - tek sada shvaćam što vam dugujem i što će vam dugovati moj sin! Da li ćete mi ikada oprostiti one uvredljive riječi koje sam vam izrekla? Ne zamjerite izgubljenoj ženi! U vas imam puno povjerenje. Odsada samo na vas mogu računati...

- Marijo - reče on zanosno - napokon ste me upoznali! Očekivao sam ovaj trenutak, doduše, bez velike nade. Da, ja sam vaš, potpuno vaš! Vjerujte mi dok sam ovdje, Merry Rools ne može ništa protiv vas. Samo sve prepustite meni! Poslušajte me dobro: prepustite Baillardela svojoj sudbini! Šest mjeseci, godinu dana, dvije godine tamnice, ako bude trebalo! Kasnije ga možete pomilovati, pokazati se plemenitom, ali samo kad učvrstite svoj položaj... Stoga čekajte povratak oca Feuilleta s kraljevskom potvrdom...

Ona ustane. S nježnim osmijehom zahvalnosti na usnama ona mu pruži ruku na poljubac. Izljubi je sve do lakta, gledajući je tako toplo, da ju je obuzelo ganuće.

- Oprostite mi, Reginalde! Imate moje povjerenje i evo vas već članom Vrhovnog savjeta. Oslanjam se potpuno na vas. Umorna sam, iscrpljena i razočarana. Ublažite moje patnje! Sve moje poslove vršite sami... Ja se idem odmoriti...

- Oslonite se na mene! - odvrati on poklonivši joj se.

Dok se Marija penjala uza stube, Reginald je gledao za njom. Srce mu je pjevalo. Nikad se nije usudio povjerovati da će u ovoj tako teškoj borbi izići kao pobjednik, a ipak, njegova je pobjeda bila iznad svakog očekivanja. Sad ima i Louisu i Mariju! Ali, posjedujući Mariju, sada posjeduje i apsolutnu vlast, njenu vlast! Više mu nitko ne može ništa! Osjećao se dovoljno jakim da uništi sve zavidljivce, urotnike, majora i njegovu kliku.

Da još više ojača, smatrao je potrebnim udaljiti se iz dvorca i otići na plantažu Case-Pilote, o kojoj mu je Marija govorila. Tamo će biti u vezi sa svojim sunarodnjacima, moći će slati i primati poruke. Odatle će upravljati svojim operacijama, a u dvorac će dolaziti kad mu se bude svidjelo.

Začu kako se vrata Marijine sobe zatvaraju. Bio je tako radostan da je ponovno napunio čašu francuskim vinom. Kad opazi Juliju kako prolazi preko salona, mahne joj rukom i dozove je:

- Dobar dan, dijete moje! Kako je danas naš prijatelj Desmaretz?- Tja! - uzvikne ona. - Čovjek misli da je ubio divljač, a ona se, međutim, nalazi već daleko!

Tako i vaš ranjenik. Ako se ne varam, otišao je na posao.On zadovoljno protrlja ruke, odloži, čašu i priđe sobarici:- Draga moja Julijo, moram vam zahvaliti na dragocjenim podacima koje ste mi dali.

Zahvaljujući vama, Marija je izbjegla veliku nesreću.- Ja volim svoju gospodaricu - prizna ona ganuta - i sretna sam što sam joj mogla pomoći.

Ona nikad neće znati...- Draga Julijo - nastavi on obuhvativši je toplim pogledom - i ja vam dugujem mnogo

zahvalnosti i neću to zaboraviti...Htjela je proći smiješeći se, sretna zbog pohvala, kad je on uze za mišicu:- Još vam nešto želim reći, Julijo...- Slušam vas, viteže!On se malko zbuni.- Ne ovdje. Ono što vam kanim reći, ničije uho ne smije čuti. Možemo li kod vas?- Ali ja - reče ona pogađajući njegove zadnje misli - ja imam mnogo posla...- Bah! Marija spava, Louisa spava kao i obično. One vas neće trebati...A kako je ona još oklijevala, on nastavi:- Što se Desmaretza tiče, mislim da se više ne želi očešati o mene...- Dođite, dođite sa mnom! - reče ona uzbuđeno.Budući da je znao da ih nitko ne može vidjeti, uze je za mišku, požudno je stisne tako da nije

više sumnjala u njegove namjere. On se sam uputi u njenu sobu. Kad je iza nje zatvorio vrata, reče osvajački:

- Julijo, već sam se uvjerio da vi u ovoj kući vrijedite mnogo više nego sobarica. Šećete se, bogamu, po kući nečujno kao duh. Nitko vas ne čuje osim, možda, mene i.... Desmaretza - nadoda i smiješeći se poprijeti joj prstom. - Moram vam nešto reći: Ja ću, vjerojatno, napustiti ovu kuću i otići stanovati na jednoj plantaži u Case-Pilote. Zamolit ću Mariju da vi budete naš glasnik...

Ona ga začuđeno pogleda. Nje shvaćala što se to dogodilo da je on ipak sačuvao Marijinu ljubav, iako joj je Desmaretz sve rekao. Sada pak kaže da će se udaljiti, a i dalje će sačuvati odnose s Gorskim dvorcem.

- Da - objasni joj, okrenuvši glavu kao da se boji pogledati je - da Julijo, to sam učinio zbog vas - nadoda s izrazom duboke ganutosti. - Mislim da ćete mi biti potrebna. Potrebna da živim! Ako vam kažem da vas ljubim, vi biste mi se u lice nasmijali, ali treba da mi to vjerujete. Moje vas srce treba. Uostalom, nećete se pokajati. Učinit ću velike stvari i već ostvarujem jedan veliki i sveti zadatak. Vi mi tu možete mnogo pomoći... A zatim...

Zastao je, pošao prema njoj i duboko joj se zagledao u oči:-... a zatim, Julijo, vidjet ćete što ću tog dana od vas učiniti! Nemate ni pojma koju sam vam

ulogu namijenio, niti kakva ćete ličnost postati!- Ali - primijeti Julija smiješeći se, jer je sve svoje velike i male životne probleme rješavala

vedro i nasmijano - ali ja nemam nikakvih ambicija! Rođena sam da budem sobarica. Hvala Bogu, ja sam i kao sobarica zadovoljna kod gospođe du Parquet. Što će mi više?

- Bogatstvo!- Fućkam ja na to!

- Ljubav!- Uzimam je gdje hoću i kad naiđe! Nemojte mi o tom govoriti!- Bogamu - uzvikne on razočarano - ja vam ne lažem, ali vam ne smijem kazati kakve su mi

ambicije i što želim s vama. Ipak vas volim, ja vas prilično ljubim!Prekinuo se, jer ona prasne u smijeh:- Oh, samo mi ne recite da ćete se sa mnom vjenčati! O, nemojte, jer ću puknuti od smijeha!

Ne, ja vas, viteže, više volim kad vas sretnem putem na konju koji hrama! Tad se lijepo zaustavimo, kao onda, zar ne, i pustimo ga malo da se odmori. Vjerujte mi, to je mnogo bolje. Ako me samo malo volite, onda ću vas zamoliti da ne zadajete previše boli onoj jadnoj Louisi. Ja je mnogo volim, jer je skromna, jer je slatka...

- Radije recite... vulkan!- Vi ste je zapalili!On slegne ramenima, pomalo iznenađen i ljut što nema više uspjeha kod ove male

prostakuše, i to upravo sada kad je sve veličine otoka mogao strpati u svoj džep.Videći ga tužna, ona se sagnu k njemu i pomiluje mu sljepoočice:- Daj, daj, ja ću dolaziti u vašu kuću u Case-Pilotu ako to zatraži gospodarica. Dabome da ću

doći... Ali mi ništa nemojte obećavati. Poznato mi je koliko vrijede obećanja muškaraca. Ljubila sam mnoge, sve one koje sam poželjela. No, govoreći pravo, nikad nikoga nisam voljela. Možda je samo jedan između njih mogao osvojiti moje srce, ali on mi nikad nije posvetio ni malo pažnje, nikad...

- A tko je taj? - upita on ujeden malko ljubomorom!- Neću vam reći... Uostalom, sigurno ga više nikad neću vidjeti... Vi ste ga svi osudili, svi!... Još

prvog dana. I ona... Ah, to je bio junačina!- Junačina...Ona potvrdi uz smiješak, ali je Reginald bio uvjeren da je slika toga tek spomenutog čovjeka,

već bila daleko od nje, jer se najednom sva predala milovanjima, nudeći mu svoje usne i gurajući ga prema krevetu.

- Ipak - reče on - to mi ne smeta da vas zamolim, Julijo, da ne zaboravite moje riječi. Iznenadit ćete se što ću jednog dana od vas napraviti...

- Radije mislite na sadašnjost, viteže!... Ništa sigurnijeg od sadašnjosti. Budućnost se ne može predvidjeti...

ČETVRTI DIO

LE FORT U FRANCUSKOJ

1.

IZLAGANJE GLEDIŠTA

Čamac se udaljavao od broda. Naslonjen na ogradu, kapetan Beliard gledao je za njim kako nestaje. Više nije mogao raspoznati lica četiriju putnika koji su se u njemu nalazili i koji su napustili brod nakon mnogo srdačnih pozdrava. Kapetan se nije sjećao da je na svom brodu ikada vozio ugodnije putnike, pa mu se sada srce paralo zbog rastanka.

Ipak je u sebi morao priznati da će najbolnije osjetiti odsutnost kapetana Le Forta koji se, tokom putovanja, pokazao kao najveći veseljak i najljubazniji putnik, a naročito kao izvanredno iskusan pomorac od kojega je i on mogao mnogo naučiti, premda je i sam bio stari mornar, o tropskim vjetrovima, o morskim psima, razbojnicima i tisućama drugih neprijatnosti. To je bio dokaz da jedan gusar pozna svoj brod od njegove kobilice pa do vrha jarbola.

Dva svećenika, oci Feuillet i Fauvel, dobro su služili misu, a kapetan Beliard nije ni tražio drugo od kakvog dominikanca, jezuita ili franjevca. To više što mu je otac Fauvel dao i nekoliko odličnih recepata za pripremanje kornjače ili moškatnog prasca na indijansko-karipski način. Urođenici u ovim stvarima imaju mnogo ukusa.

Vitez de Villers bio je za kapetana Beliarda samo dobro odgojen plemić, pokatkad hladan i tuđ, ali nikako nije mogao shvatiti zašto ga otac Fauvel ni časka ne gubi iz vida, već je neprestano bio uz njega, dok je Le Fort volio biti u društvu dominikanskog starješine.

Pravo govoreći i dominikanac je bio iznenađen. On je poznavao gusara, jer je i sam sudjelovao u nekim od njegovih pothvata. Mada ga njegova kršćanska plemenitost priječila da ga prezire, ipak nije držao mnogo do njegova društva. No, morao ga je trpjeti, i trpio ga je vrlo dobro, jer za vrijeme cijelog puta Yves nije bio mnogo bučan niti se zaboravljao. Osim toga, on je za vrijeme službe božje stalno bio uz njega i nije propustio nijednu svetu misu.

Četvorica veslača u čamcu snažno su veslala i obala se sve više približavala. Pročelja kuća, išarana mrkim gredama, već su se počela nazirati, a na pristaništu vidjela se znatiželjna i nestrpljiva gomila.

- Ja mislim - izjavi Le Fort nadnijevši ruku iznad očiju da bi bolje osmotrio grad u daljini - ja mislim, prijatelji moji, da uskoro moramo svaki na svoju stranu.

Pogledom okrzne viteza de Villersa, a zatim se obrati ocu Feuilletu:- Što ćete vi uraditi, moj oče? Hoćete li odmah nastaviti put za Pariz?- Moj sine - odvrati dominikanac - ako pronađem diližansu, neću gubiti vrijeme u Havre de

Paix. Znam dobro da me na Martiniqueu čekaju. Trudit ću se da što prije vidim kralja ili kardinala i da se potom odmah vratim.

- Ja smatram - izjavi vitez, čije mišljenje nitko i nije tražio - da ni ja neću gubiti vrijeme u ovom gradu za koji kažu da je krcat razbojnika. Moji brojni prijatelji čekaju me u Parizu i moram žurno k njima. A vi, kapetane, koje su vaše namjere?

Le Fort zakašlje i lupi se šakom u grudi:- Ako otac Fauvel misli isto što i ja ni mi nećemo ovdje dangubiti. Samo sumnjam da ćemo u

ovom gradu naći poštanska kola. Ima već dvadeset godina da nisam bio u njemu, a vidim da se ništa nije izmjenilo. I svaki put kad stigne kakav brod, ne možeš naći mjesta...

- Kupit ćemo konje - reče otac Fauvel.- Naravno - potvrdi vitez. - Do vraga, postoje i postaje za izmjenu konja.- Slab sam vam ja jahač da bi se ugledao na vas - reče tužno dominikanski starješina. - Ako

ne nađem mjesto u diližansi, čekat ću do sutra i... gotovo!- Ta, ta, ta! - poviče Le Fort. - Nećete vi, moj oče, na takav način iznevjeriti naše društvo! Više

volim da jašete sa mnom na konju! Putovat ćemo zajedno i ni govora da ćemo se na ovakav način razići!

Otac Feuillet nesigurno kimne glavom. On nije shvatio Le Fortove razloge ni njegovu upornost da ga ne napušta.

Nakon kratkog razmišljanja gusar nastavi:- Ako ne unajmimo konje, a ne nađemo ni diližansu, kupit ću konje za sve nas.Villers prasne u smijeh:- Hej, prijatelju, zar ste vi tako bogati? Vidim da gusarski zanat mnogo koristi čovjeku!Le Fort se udari po kožnoj kesi, koju je nosio za pojasom, da je sve zazveckalo pa reče:- Ima ovdje pedeset tisuća livara, a imam i mjenica u džepiću prsluka koje vrijede bar tri

puta toliko!Otac Feuillet se nagne k njemu i tiho mu reče:- Moj sine, ne razmećite se toliko! U našoj zemlji, a u Parizu naročito, ima posvuda

razbojnika, varalica i džepara.Sad se i Yves srdačno nasmijao:- Htio bih vidjeti jednog od te gospode da mi se približi! Kunem se da bi mu izbio iz glave

svaku pomisao da dotakne ma i jedan zlatnik!Čamac se primakne pristaništu. Prednja dva mornara iskočiše na kopno, a za njima, isto

tako okretno, skoči Le Fort i ponudi ruku dominikancu da mu pomogne izići na obalu. Redovniku to nije bilo naporno, jer čim je dotaknuo ruku diva, osjeti se u zraku i za tren se nađe na zemlji.

Zatim je došao red na oca Fauvela, ali je on to učinio bez ičije pomoći. Naposljetku im se i vitez priključio. Morali su se još probiti kroz gomilu, izbjegavajući pitanja onih koji su imali neke prijatelje ili rodbinu na Otocima i pretpostavljali da ih putnici poznaju. Najzad su se našli u gradu gdje su potražili gostionicu Zlatni kompas odakle polazi poštanska kočija iz Donje Bretagne, kako to točno i piše na ploči: »Odlazak i dolazak - kad je moguće!«

Le Fort naruči vina iz Suresna, a gostioničar, ljudina crvena lica i debelih opuštenih obraza na kojima su usta bila kao sabljom urezana, posluži ih nekim bućkurišem po kojem su plivali bijeli cvjetići.

Gusar srkne i iskrivi lice, ali ništa ne reče, jer je dominikanac upitao krčmara za dolazak diližanse.

- Tja! - odgovori čovjek. - Ako je sve teklo u redu, trebala bi već sutra biti ovdje.- Gospodine - umiješa se vitez Villers - mogu li se ovdje iznajmiti konji?Gostioničar sumnjičavo zavrti glavom:- Gospodine, ovdje možete naći samo bijednu kljusad koja se jedva drži na nogama, a kamoli

da nosi čovjeka na svojim leđima!- Ništa ne smeta ako se na slijedećoj postaji mogu naći bolji.- Ni govora! Otkada su počeli slati u Ameriku gospođice koje kao da su izišle iz samostana, a

obične su drolje, navalilo je ovamo toliko svijeta da je nestalo i naših mrcina!- Bogami, gospodine - uzvikne Le Fort - vi ćete nam objasniti tko su te gospođice. Znate, ja

dolazim iz Amerike, i nisam još čuo da koja od tih žena želi tamo stupiti nogom!- Ovdje se radi o ženidbenim posrednicama, gospodine. Oni šalju tamo te jadne djevojke da

se udaju za naše vojnike i tako napuče novu Francusku. Kraljevska blagajna isplaćuje im miraz, a kad se udaju, njihovi muževi dobiju komad zemlje... Rekli su mi, i ja u to vjerujem, da su to svakojake skitnice koje po noći hvataju redari, te ih onda krcaju u brodove. Ili se radi o ženama koje su njihovi ljubavnici napustili kad su im postale dosadne.

- Sine moj - reče blago ali namršteno otac Feuillet - umjesto što brbljamo o tim sablasnim stvarima o kojima ni vi sami ne znate mnogo, bolje bi bilo da nam rečete da li se možemo nadati kakvom mjestu u diližansi.

Gostioničar pogleda iskosa redovnika pa reče:- Ako prespavate kod mene, možda vam se i pruži prilika... Uredit ću s kočijašem, ali morate

mi platiti unaprijed, naravno!

Le Fort izvadi tešku kožnatu kesu i baci dva zlatnika na stol pa zapita:- Je li dovoljno za sve nas?Gostioničar brzo turi u džep novac i kimne glavom:- Sve je u redu! - reče. - Za taj novac imat ćete dvije sobe u kojima možete spavati po dvojica.

Donijet ću vam gore sasvim čistu slamu!- Budući da ste tako dobri - reče otac Fauvel - narežite nam malo onog lijepog pršuta koji

visi nad vašim kaminom, i dajte nam kruha, maslaca i vina, ali ne lanjskog!Začudo, kruh je bio svjež. Dva redovnika i Le Fort nisu ga već godinama jeli, jer su se navikli

na kukuruzne pogače i od manioke, pa su ga smatrali izvrsnim. Novo vino je bilo izvrsno, iako ne tako dobro kao ono što je gusar zarobio na španjolskim lađama. No, sva četvorica bili su gladni, a činjenica da se nalaze na tlu Francuske otvarala im je apetit kao starim usidjelicama...

Soba koju su dobili bila je neka vrst niskog tavana, na kojem su pauci slobodno pleli svoju mrežu. Dva naramka slame jedva su dostajala. Le Fort je odmah ustanovio da je njegovo tijelo tako dugo da se ne može slobodno opružiti. Otpaše se i objesi svoj mač o klin na zidu, u visini čovjeka.

Villers, koji je bio njegov sobni drug, dok su redovnici spavali u sobi do njih, sjeo je na svoju hrpu slame, nakon što je otkopčao svoj prsluk i svukao hlače. Nije mu se žurilo zaspati.

Gusar najprije skine čizme, a onda pročeprka po džepovima. Smatrao je svojom dužnošću da isiječe smotuljak duhana i napuni lulu.

Nasuprot vratima nalazio se mali niski prozor. Yves zapali lulu i otvori zirku. Povuče nekoliko dimova, a onda provuče glavu kroz prozorčić. Taj gusarov postupak zainteresirao je jako viteza koji ga je šutke neprekidno promatrao. Na što to misli Le Fort?

A Yves je kroz dim svoje lule vidio sebe dvadesetak godina ranije na francuskom tlu, u jednoj drugoj luci - Lorientu...

Koliko li prevaljenog puta od tog vremena! Koliko li pustolovina! Da li je doista rođen za takav život? Ni sam nije to znao. U srcu osjeti neku milinu... Lorient je bio sličan ovome gradu: iste ovakve kuće išarane mrkim gredama, iste uske ulice, isprepletene, ista ovakva atmosfera, isti miris salamure... A iznad svega ocrtavala se slika jedne žene, koje se samo po imenu sjećao - Marije! Ta žena mu je spasila život kad je generala du Parqueta udario sabljom po ramenu... Pojavila se i slika dražesnog dječaka kojeg nikada više nije vidio, jer je bio prognan i silom ukrcan prije nego što se dijete rodilo. Njegov sin! Sin, sigurno! Što se dogodilo s majkom i sinom? Da li su se bacili u vodu? Nesposobna da hrani dijete, nije li ga majka utopila, a zatim se i sama udavila?

Slegne ramenima. Takav je život, on je kriv svemu. Istrese pepeo iz lule i okrene se da vidi nije li njegov drug zaspao.

Villers se udobno smjestio na kupu slame obuhvativši rukama koljena. Kroz mrak Yves ugleda viteza kako ga promatra i kako mu se smiješi:

- Gospodine, večeras imate tužan izraz lica - reče Villers. - Da li je tome uzrok što se nalazite u Francuskoj? Čovjek bi se zakleo da ste u tropima ostavili kakvu dobru prijateljicu ili tako nešto...

- Sasvim suprotno - odvrati Yves - ali sada to nije važno. Čovjeku se pruža više prilika trčeći za brodovima nego za utvarama, zar ne? Ipak, priznajte, kad se dvadeset godina ne vidi rodni kraj, čovjeku se može dopustiti da malo oživi uspomene...

- Vi, dakle, mnogo volite ovu zemlju?- Tisuću mu vragova! - poviče Yves. - Sigurno je ne volim zato što je bila milostiva prema

meni! Kako je mladost naivna, sto mu gromova! Viteže, vi pred sobom gledate čovjeka na koga svatko vreba. No, dobro! Ja ne želim da se itko danas vrza oko moga kostura, jer kao što je

istina da se zovem Le Fort, poslat ću ga ad patres za manje vremena nego što je potrebno ocu Feuilletu da izgovori Zdravomariju.

- Ej, prijatelju - veselo će Villers - vi miješate vragove s dičnim imenom oca Feuilleta! Da vas čuje, ne bi se baš osjećao polaskan!

- Priznajem - izjavi Yves pokajnički - da je taj redovnik divan čovjek i da mi je žao što sam upotrijebio riječi koje vrijeđaju njegovo uho. Ali, tako mi Boga, za to je kriv samo otac Fauvel! Na zemlji, naime, nema većeg bezobraznika od tog vražjeg fratra, vjerujte mi! Sve psovke koje znam naučio sam od njega!

- Ne uzrujavajte se zbog toga - umiri ga Villers. - Usprkos vašem opasnom izgledu lica, vi ste sigurno pošten čovjek. Čak tvrdim da bi većina ljudi morala imati srce kao što je vaše. Ono je doista plemenito, zar ne, Yves Le Forte?

- Zovite me kapetanom - blago će mu Yves. - Volim da me zovu po činu koji sam zaradio svojim mačem. I drago mi je što se vraćam s ovim trakama u zemlju u kojoj sam bio samo bijedni lupež, predodređen za robiju.

- Imate pravo, kapetane - zaključi vitez. - I otac Feuillet je nesumnjivo dobričina, ali bih ipak želio znati što će on zapravo u ovoj zemlji...

- Prokletstvo, druže! To ste me već pitali u kabini kapetana Beliarda u Basse-Terreu, sjećate li se? On ide posjetiti kralja i isposlovati potvrdu imenovanja generalice du Parquet za guvernera otoka Martiniquea.

Villers pucne jezikom o nepce:- Tužno je to, vrlo tužno. Ako u tome uspije, onda ja ne vidim ništa dobro za taj otok.Yves polako priđe i baci se na slamu pokraj njega.- Naravno da je tužno - potvrdi tihim, urotničkim glasom. - Sigurno da jedna žena na čelu

jednog otoka... i ja!... ne vrijedi ni lule duhana!- Ja ne razumijem - navaljivao je Villers - zašto Vrhovni savjet prilikom tog imenovanja nije

postavio nikakva ograničenja. Valjda ima na otoku još vrijednih ljudi!- Bogamu - vikne Le Fort - mi dvojica znamo što nam je o tom misliti, zar ne? Vi ste, prijane,

kao i ja, a?Villers lupi diva rakom po bedru i sagnuvši se k njemu, reče:- Mi se razumijemo, a? Vi mislite što i ja...- Dabome, do vraga!- A na koga vi sada mislite?- Na istog čovjeka na koga i vi, viteže...Villers ponovno udari Le Forta po butini, što ovaj shvati kao neumjesnu prisnost.- Vjerujem - nastavi Villers - da mislite na majora...Le Fort prasne u smijeh kao da se veseli što je pogodio, pa i on opali svog druga po bedru

tako snažno da je vitez kriknuo od boli:- K vragu! Vi ste strašno jak čovjek! Bogami, ako me niste ranili...- Bah! To je sitnica, ako major, kako vi velite... No, vi me, zar ne, razumijete... ?- Naravno da vas razumijem - odvrati Villers lica iskrivljena od boli - ali, tako vam Boga,

nemojte me više tako udarati! I nemojte, do vraga, tako glasno govoriti! Zamislite da vas onaj fratar čuje što govorite! Izgubili bismo prednost koju imamo pred njim...

- Ne razumijem vas - reče Yves zbunjeno.- To je vrlo jednostavno, bogme. Vi ste, kako ja mislim, za Merry Roolsa? Ako ste za Merry

Roolsa, onda ste uz mene...- Naravno - uvjerljivo će Yves.- A ako ste uz mene, onda ćete mi i pomoći...- Vrlo rado, gospodine, ali potrebno je da mi rastumačite što od mene očekujete. Ja sam,

znate, kapetan, samo mislim da na dvoru ne znači mnogo gusarski kapetan. Mogu me vrlo lako smatrati piratom ili razbojnikom...

- Kapetane, vi ste, napokon, živjeli na Martiniqueu. Volite majora i poznate generalicu du Parquet. Umjesto generalice obojica želimo imenovanje majora, zar ne? Pretpostavite, dakle, da mi je potreban svjedok... Vjerujte mi da u Palais-Royal vrlo rijetko dolaze ljudi iz tropskih krajeva. Ali ako vi tu budete prisutni i ispričate kardinalu ili kralju, kojemu ću vas predstaviti, sve ono što ste vidjeli na Martiniqueu, lakše ćemo postići ono što jedan i drugi želimo.

- Hm - odvrati Le Fort - ako vi vjerujete da će njegovo veličanstvo obratiti pažnju riječima jednog bijednog mornara kao što sam ja...

- Ako vas predstavim na dvoru, onda hoće! Moja obitelj uživa kraljevu milost, već sam vam to rekao... Imajte povjerenja u mene!

- U tom slučaju ja vas slušam i učinit ću sve po vašem savjetu.- Dajete li časnu riječ?- Gusarske mi časti! - reče Yves.Villers protrlja ruke.- Došli ste ovamo kao kapetan, a iz Francuske ćete otići sa činom pukovnika, kunem vam se!

Vidjet ćete samo što ću o vama napričati kardinalu!...- U tom slučaju - ponovi Le Fort - možete na mene sigurno računati!- Da li ste vi čovjek spreman na svaku žrtvu samo da postignete cilj?- Uh, bogamu! Jeste li vi ikada izložili svoj život ždrijelima tridesetak topova i dvjema

stotinama ljudi koji barataju puškama isto tako dobro kao otac Fauvel krunicom, a sve to za manje od dvadeset zlatnika? Ako sumnjate u moje vrijednosti i dobru volju, onda neka sve vrag nosi! Bolje onda da šutite, jer ću vam inače proburaziti grudni koš!

- Samo mimo - reče Villers. - Kapetane, vi ste čovjek kakav mi upravo i treba. Vi ste me očarali! Za naš konačni trijumf ne smijemo ništa, apsolutno ništa propustiti.

- Previše ste se kasno prihvatili toga - izjavi Le Fort.- Kako to kasno?Gusar se nakašlje pa će prijekorno:- Bogami - reče - na brodu sam bio uvjeren da ćete jednog lijepog dana baciti oca Feuilleta

preko ograde za hranu sardinama. Nisam vas ni trenutka puštao s oka, nadajući se da ću prisustvovati tom prizoru. No, vi ste se ponašali, na žalost, kao dijete iz pjevačkog zbora, uz napomenu da su ta djeca kod nas mnogo smionija, jer u ciborij oca opata bacaju leptire i razne druge kukce!

Villers je pucao od smijeha:- A ja sam se - poviče - bojao vas i onog redovnika! Bio bih se zakleo da i jedan i drugi štitite

oca Feuilleta... Recite mi, kapetane, što mislite o ocu Fauvelu? Kakav je to čovjek? Može li nam biti od koristi?

- Hm, hm! - procijedi Le Fort. - Otac Fauvel je posljednji od nevjernika usprkos svojoj mantiji. On o pojasu nosi dva pištolja koje ne bih želio da uperi u mene a oko bubrega nosi vreću metaka i tikvicu baruta kojom spretnije rukuje nego škapularom. To znači da je on čovjek koji bi se i vragu prodao za četvrt novčića!

- Zar on tako voli novac?- Da li ga voli? Nikad mu ga dosta! Da se obogati, prodao je one koji su ga unajmili. Međutim,

mislim da od novca najviše voli zlatnike, a od zlatnika - vino! Da, da, gospodine!Villers pljesne rukama i veselo pogleda gusara:- No, dobro, druže moj, mislim da ćemo napraviti dobar posao, to je sigurno. Od vas želim

samo jedno... da me slušate! Ako me budete slušali i radili kako vam rečem, pobjeda nam neće izmaći!

- Ja mislim - nadoveza Yves nakon razmišljanja - da otac Fauvel, osim novca, zlata i vina, želi još i papinsku tijaru ili barem biskupsku mitru... S mitrom veličine njegova nosa, on bi obišao cijeli svijet!

- Znam ja takve ljude... Kardinal...

Najednom zašuti, pročeprka po džepiću svog prsluka, izvadi neku svetu sliku pa je pokaže Le Fortu:

- Pogledajte - reče - ovaj pastel koji je izradio moj bratučed. Ove svećeničke haljine nisu još njegove, ali bi mogle biti...

- Dajte mi tu sliku - reče Yves - i vidjet ćete što ću napraviti od oca Fauvela... i vraga i anđela, kako me bude volja!

Yves turi sličicu u svoj džep i ispruži se kao da će spavati.- Samo trenutak - ponovno će Villers - nismo još završili. Mogli bismo, dok smo ovdje,

napraviti neki plan u općim linijama.- Na vašu službu, viteže! Vi zapovijedate.- Treba apsolutno spriječiti oca Feuilleta da stigne u Pariz. To je vrlo važno. Ako ga se ne

bude moglo spriječiti da dođe u glavni grad, vaša bi uloga, kapetane, bila da zadržite dominikanca dotle dok ja ne posjetim kardinala i njegovo veličanstvo prije njega...

- Mogu mu odmah prerezati grkljan! - zakoluta Yves očima.- Ne, ne, sto mu gromova! - poviče vitez. - Ne želim upotrijebiti takve metode, barem ne

dotle dok postoje i neki drugi načini. Poslušajte me, kapetane. Vi znate da otac Feuillet ima pod mantijom pisma generalice du Parquet i Vrhovnog savjeta namijenjena kardinalu. Mi ta pisma moramo dobiti, jer bez njih on ne može ništa. Pitanje je da li će ga Mazarin i primiti. Možda će ga i primiti, uzevši u obzir da je dominikanac, ali sve što bude rekao, ostat će mrtvo slovo...

- Razumijem - odvrati Yves. - Vidjet ćete kako ćemo dobiti ta pisma, gospodine. To će urediti moj fratar Fauvel. Počekajte dok budemo na putu za Pariz, a ostalo prepustite meni...

2.

ZAVJERA PROTIV OCA FEUILLETA

Le Fort se nije sjećao da je ikada tako dobro spavao kao u toj bijednoj krčmi, na suhoj slami koju je njegovo masivno i teško tijelo svu izmrvilo. Protegne se. Dan je ulazio kroz prozorčić na krovu širok kao brodsko okance. Okrene glavu prema svome drugu koji je spavao stisnutih šaka i snažno puhao kao da hladi vrelu juhu.

Gusar polako i tiho ustane, navuče haljetak, zakopča ga, opaše mač i siđe u krčmu.Odmah ugleda oca Fauvela kako sjedi sam za stolom s komadom slanine i kruha, velikim

kao obje kapetanove ruke. Pred njim je stajao kositreni pehar za kojim je često posezao. Yves je bio sretan što vidi svog ortaka u tako dobrom društvu, jer sinoćnji obrok - svježa glava kruha, pršut i vino - ostavio je u njemu divnu sladokusnu uspomenu.

Polako se uputi redovniku i sjedne mu nasuprot:- Dobro jutro, moj oče! - pozdravi ga. - Vidim da vam francuski zrak otvara apetit!- Vražja zemlja! - zagrmi fratar. - Ni oka nisam mogao stisnuti! Posjećivale su me svakovrsne

životinjice, a imao sam muke da spriječim jednog štakora da mi pojede čizme! Cvokotao sam od hladnoće kao novorođenče.

- Bogami je ovdje velika studen! - poviče Le Fort.- Vi ste se navikli na tropsku klimu. Što se mene tiče, ova me hladnoća veseli.Pljesne rukama, pozove gostioničara i naruči, kao i fratar, obilan obrok.Kad su ga poslužili, znatiželjno pogleda oca Fauvela koji je odmah prestao jesti.- Ne bih se začudio, sine moj - reče fratar - da vam se po mozgu vrze kakva đavolska misao.Umjesto odgovora Le Fort izvuče iz džepa svetu sliku koju mu je sinoć poklonio Villers pa

mu je pruži. Ovaj je pažljivo pogleda pa upita:- Što je ovo?

- A što na njoj vidite?- Hm, hm!... Raspoznajem tijaru, paramentu, štolu i papinske papuče!- E, to je dar koji vam obećaje vitez Villers ako pristanete na ono što ću vam reći.- A što to, sine?- Da zakoljete oca Feuilleta!Otac Fauvel se uhvati za srce uzviknuvši:- Presveta Djevice!- Tako je to! - potvrdi Le Fort ne trepnuvši okom i turi u usta komad slanine i kruha. - Taj

plemić, vidite, vrlo vam je sklon i rekao bih da ste mu upravo toliko simpatični koliko mrzi vašeg sobnog druga.

- Paramenta i štola! - ponavljao je otac Fauvel promatrajući sličicu. - Ako se dobro sjećam, već su me jednom ganjali po svijetu tražeći glavu dostojnu mitre. Svetog mi Ante, znači li to da ću uvijek biti žrtva nekog bezobraznog lopova? A što ste odgovorili, sine, tom vrlom i hrabrom plemiću?

- Rekao sam mu da ćete se sigurno požuriti da dotjerate svoj stas tako da u toj svetoj djeći izgledate što elegantniji.

- Shvaćam - reče fratar na kraju. - Vi ste ga pokušali uvjeriti da ćemo pristati na njegove planove...

- Dabome! - reče Le Fort. - Zar to nije jedini način da zaštitimo nesretnog oca Feuilleta koji ni o čemu ništa ne sluti? Villers me je odmah zadužio jednim zadatkom u kojem ćete i vi imati svoj udio: treba ukrasti pisma koja je guvernerica dala dominikancu, kao i preporučna pisma Vrhovnog savjeta otoka Martiniquea.

- Ništa jednostavnije! - složi se otac Fauvel. - Sva ta kartušina nalazi se u njegovu brevijaru.- U redu! Budući da je to vrlo jednostavno, vi ćete se požuriti da mu ih oduzmete i meni

predate da ih spremim na sigurno mjesto.- E, a znate li vi da je to ružno djelo?- Znam, ali ružno djelo potrebno da se učini radi jednog dobrog djela! To je naš cilj, i recite

mi, zar nas neće Bog, ako iole shvaća stvari, pomoći u ovoj nužnoj krađi? Zar on nije oprostio grešnici koja se podavala mornarima, da bi mogla prijeći rijeku i što bolje izvršiti svoju dužnost?

Otac Fauvel, nipošto uvjeren, spusti glavu.- Ali ja doista nisam takav talenat da svom bližnjem ukradem bilo što, osim sablju ili pištolj.

I mislim da za ovaj slučaj to nije dobar način.Le Fort ga nije slušao. Upro je pogled u strop promatrajući široke tamne grede, čađave od

dima i zagorene masti. Redovnik opazi kako se energično češe po glavi i upita ga:- Kad ćete prestati brojiti muhine izmete, sine? Zašto mi ne odgovorite na pitanje?- Mislim na nešto drugo isto tako ozbiljno kao i vaše pitanje - izjavi svečano gusar. - Mislim,

u stvari, na još jedan nalog dičnog viteza Villersa... da spriječimo oca Feuilleta da stigne u Pariz. U svakom slučaju moramo poduzeti sve da dominikanac stigne u glavni grad mnogo kasnije od njega.

- Zašto to, molim vas?- Da hi naš plan uspio, vitez smatra da on mora vidjeti kardinala ili kralja prije poslanika

Vrhovnog savjeta. Jasno kao bijeli dan!- I onda? - smeteno će otac Fauvel.- I onda mislim da sam pronašao način. Ej, krčmaru, pehar vina, još jedan pehar vina!- Dva! - upadne fratar u riječ. - Dva! Molim vas, sine...Kad ih je gostioničar poslužio i vratio se u kuhinju, redovnik se nalakti na stol, a Le Fort

počne sjeckati duhan za svoju lulu.

- Pažljivo me poslušajte, moj oče - počne laganim i tihim glasom. - I dobro pratite moju misao. Pisma koja ima otac Feuillet moraju biti na sigurnom mjestu i to što prije, jer svakog trenutka može ih izgubiti. Vi me razumijete, i o tom je nepotrebno više govoriti...

- Naravno...- Pretpostavite, dakle, oče Fauvele, da, na primjer, ta pošten jačina izgubi svoj brevijar...- Sveta Bogorodice! Zajedno s pismima?- Upravo tako! Pratite li me?- Pratim...- I pretpostavite da tu krađu otac Feuillet primijeti tek u trenutku odlaska diližanse... Što će

on učiniti?- On će urlikati, uzbuniti kraljevski sud!- Točno tako! I onda interveniram... ja! Ja ću reći da mi ne možemo gubiti vrijeme zbog

jednog pišljivog molitvenika, već da moramo žuriti u Pariz gdje nas čeka naša rodbina. Nismo, bogamu, plovili dva mjeseca po opasnom moru zato da uzalud trošimo svoje vrijeme u Havre de Paixu.

- Shvatio sam - poviče otac Fauvel - shvatio sam! Otac Feuillet neće se više žuriti u Pariz, jer bez tih dragocjenih pisama ne može učiniti ništa. Ostat će u Havreu!

- I vi s njim!- Vrlo rado, iako ne vidim razloga...- Vidite, moj oče - reče Le Fort lukavo se smiješeći.- Vidite, vi ćete, naime, pronaći dragocjeni brevijar čim diližansa otputuje. A znate li što ćete

potom učiniti? Sve ćete otkriti ocu Feuilletu. Odvest ćete ga do postaje za iznajmljivanje konja i kupiti konje. Uzet ćete najbolje konje i platiti koliko bude trebalo pa ćete stići prije nas u Pariz, jer ćemo ja i vitez još biti u diližansi.

- Pametno smišljeno - potvrdi otac Fauvel. - Ali tko može sa sigurnošću tvrditi da poštanska kola neće stići prije nas? Tko nam jamči da naša kljusad neće trebati barem dvije godine dok ne stigne u Pariz?

- Budite mirni - reče Le Fort uvjerljivo. - Bitno je da obojica ne gubite vrijeme u služenju mise ili čitanju brevijara. Ja ću biti u poštanskim kolima, i to neka vam bude dovoljno. Ja ću već pronaći način da ne stignemo brže od vas, pa makar vi jahali na kornjači! Dakle, jeste li odlučili?

- Svetoga mi Benedikta, pitam se zašto vas slušam - uzvikne otac Fauvel prijekorno. - Pitam se zašto činim nešto što me može stajati vječnog pakla! Zašto se ja miješam u poslove Martiniquea, otoka na koji, vjerojatno, nikad više neću stupiti nogom, osim da me uhvate i objese!

- Ako vas objese na Martiniqueu, redovniče, ne zaboravite da ću i ja biti s vama! A budući da vas dobro poznajem, nisam siguran da ćete umrijeti prije mene! Mogu se i kladiti tko će se duže njihati na konopcu prije nego crkne!

Redovnik sliježe ramenima, a onda dograbi svoj pehar i iskapi ga u jednom dahu.- Sine moj, moram vas ostaviti - izjavi napokon. - Osuđujem samog sebe na pet Očenaša za

oprost još neodređenog, ali smrtnog grijeha na koji me prisiljavate i na pet Zdravomarija zato da moje ružno djelo ipak uspije bez poteškoća.

- To je divno rečeno! - nastavi Le Fort. - Još samo treba utvrditi gdje ćemo se sastati u Parizu.

- Čuo sam kako hvale neku gostionicu po imenu Lisičji rep u ulici Saint-Denis. Tu ću vas čekati, ako se slažete.

- Vrlo dobro - pristane gusar. - I ne budite cicija, fratre! Ne oklijevajte platiti zlatnicima dva snažna konja. Zlato ne daje, doduše konjima snagu, ali za šaku zlatnika, kočijaši poštanskih kola i samom bi vragu prodali svoju dušu! Ne zaboravite to!

3.

VITEZ DE VILLERS IMA RAZLOGA DA BUDE ZADOVOLJAN SA LE FORTOM

Krajem jutra gostionicu Zlatni kompas uznemirila je velika buka praporaka, konjskih kopita i kola po rasklimanim pločama uskih uličica. Svi oni koji su sinoć prenoćili, a neki još i prije tri dana, najednom su ustali i jurnuli prema diližansi.

Posljednji se pojaviše Le Fort, vitez de Villers i redovnici. Gusar se odmah uvjerio da će za svih biti dosta mjesta, to prije što je znao da se oci Fauvel i Feuillet neće ukrcati.

Iz kočije su izlazili putnici koji su dolazili iz Pariza. Umorni od duge i naporne vožnje, slomljenih križa zbog trešnje i njihanja neudobnih kola, žurno su se razilazili ulicama prepuštajući mjesto onima koji putuju.

Konjušari su već ispregli umorne konje i odveli ih u štale, a upregli odmorne u rukunice. Pojavio se i novi kočijaš, kratkonogi bucmasti čovjek, sav zajapuren u licu. Le Fort ga pažljivo osmotri i bio je prilično zadovoljan njegovim izgledom. Davao je utisak pristupačne osobe, sposobne da odmah shvati situaciju, osobito kad mu pod nos turiš kesu zlatnika. Yves je bio uvjeren da s njim može učiniti što hoće.

Gostioničar je teškom mukom pronalazio one mušterije koje nisu podmirile svoja dugovanja. Išao je od jednog do drugog opominjući, psujući, prijeteći. No nitko se na nj nije obazirao a najmanje oni koji su mu, doista, ostali dužni. Kočijaš je morao upotrijebiti sav svoj ugled pucketajući dugim bičem ne bi li uspostavio red u ovoj gužvi. Vješto je gurao natrag nasrtljive putnike, prijeteći da nikoga neće ukrcati, ako mu unaprijed ne plati za putovanje. Smjestio se za stol, a putnici su morali defilirati ispred njega, bacajući u njegov šešir sitan novac i zlatnike. Tek onda su se mogli ukrcati i zauzeti svoja mjesta u kolima koja su bila pod nadzorom dvojice konjušara.

- Bojim se - primijeti otac Feuillet - da nećemo dobiti mjesto i da će nas loše smjestiti za tako dugi put.

To je govorio Le Fortu i ocu Fauvelu.U razgovor se umiješa i vitez Villers koji je stalno imao na umu svoj plan.- Naravno, moj oče - reče on popustljivo. - Za vaše godine nije baš preporučljivo putovati

diližansom pod ovakvim uvjetima. Ja mislim, ako ne dobijete udobno mjesto, da će biti bolje počekati slijedeću diližansu.

- Ma bogati! - usklikne Le Fort. - Kunem vam se, oče, da ću prisiliti svakoga na poštivanje vaše časne mantije! Želio bih vidjeti onoga koji vam neće ustupiti mjesto. Dovest ću ga u takvo stanje da više neće ni željeti nastaviti put za Pariz!

Približavao se red i na četiri druga.Umiljato, oprezno i toplo kao mačak, otac Fauvel se približi svom subratu:- Brate moj, ne vidim vam u ruci brevijar koji inače uvijek nosite sa sobom. Da ga niste

negdje zaboravili?Dominikanac se trgne, izgubljeno pogleda oko sebe, pretraži svoju prtljagu i najednom

poviče:- Dragi Bože! Imao sam ga maloprije i nisam pazio, eto! Toliko me je ova gomila uznemirila...

Netko mi ga je zabunom uzeo...- Hm, zabunom! - sumnjivo će otac Fauvel. - Možda ga je uzeo hotimično? Povez je bio tako

lijep i fin da je sigurno neka bitanga pomislila da se radi o nekoj vrijednoj knjizi...- Razočarat će se kad vidi o čemu se radi! - dobaci Le Fort smijući se.- Moj brevijar, moj brevijer! - vikao je dominikanac.

- Netko je uzeo moj molitvenik!- Naprijed, naprijed! - požuri ga Le Fort. - Na vama je red, moj oče!- Pođite, pođite vi naprijed! Ja tražim svoj brevijar!Vitez de Villers prisustvovao je tom prizoru ne sluteći ništa. Njega je izvanredno zabavljala

ova nezgoda oca Feuilleta.- Ne gubimo vrijeme - reče otac Fauvel. - Imate još priliku da dobijete dobro mjesto.- Moj molitvenik! - jadikovao je redovnik prigušenim glasom, blijed kao smrt.- K vragu i vaš molitvenik! - zagrmi Le Fort. - Hoćete li ući u diližansu ili nećete? Zbog te

vaše knjižurine od par novčića svi vas čekamo! Naći ćete ih pod arkadama Palaisa koliko god želite! Za tri novčića ima ih mnogo ljepših.

- Za tri novčića? - ponovi utučeno smeteni otac. - Za tri novčića? Nije meni zbog tri novčića, ali, prijatelji moji, među stranicama tog molitvenika čuvao sam neke papire... vrlo važne i dragocjene dokumente!

Villers se trgne i primakne mu se. Sad je i on shvatio.Međutim se začu glas kočijaša:- Tko je na redu? Hajdemo, požurimo, gospodo!- Da - složi se i Le Fort - požurite, moj oče. Još samo vas čekamo. Pustimo to, vaš brevijar

sigurno nije daleko. Neki tikvan ga je uzeo i sigurno ćete ga pronaći zajedno sa svojim papirima, jamčim vam!

- Prokletstvo! - poviče lukavo i tobože ljutito otac Fauvel. - Ako su papiri koje ste čuvali u molitveniku tako dragocjeni, možda ih je ukrao kakav lupež!

- Da, do vraga! - složi se Le Fort. - Nisam na to ni pomislio! Treba to javiti policiji!- Sto mu gromova! - poviče gonič nestrpljivo. - Obavijestite vi koga hoćete, ali ja i diližansa

idemo i kunem vam se da ni minut neću čekati. Tko još želi putovati?- Ja! - poviče vitez, otvarajući svoju kesu. Zatim se obrati gusaru: - Ja plaćam za vas,

prijatelju!- U redu! - reče Le Fort. - Čuvajte mi mjesto, a ja idem malo pronjuškati.- Idem ja - odluči otac Fauvel. - U ovakvoj situaciji ne mogu ostaviti samog poštovanog

dominikanca kao što je časni otac Feuillet.- Opominjem vas da ćete izgubiti diližansu!- Što me briga, važno je da pronađem taj molitvenik i papire!- Ali ja ne želim propustiti kola - reče jadikujući otac Feuillet.- Treba odlučiti: ili ćete sjesti u kola i onda k vragu vaša knjižurina i papiri, ili ćete je tražiti,

a u tom slučaju morate počekati slijedeću diližansu!Fauvel položi ruku na rame redovnika i odlučnim glasom mu reče:- Uzet ćemo slijedeću diližansu!- Ali - primijeti dominikanac - što ako se moj molitvenik nađe u rukama kakvog putnika koji

se već nalazi u kolima?- Ta nemojte! - zaključi Le Fort. - Naći ćemo se onda u Parizu, do đavola! Ako otkrijem

lopova među putnicima, a kunem vam se da ću dobro otvoriti oči, obavijestit ćemo slijedeću stanicu. Zbogom, gospodo.

- Zbogom! - ponovi de Villers smijući se pod svojim plaštom.Otac Feuillet klone na stolicu. Bio je utučen. Otac Fauvel mu se približi i prijateljski ga lupi

po leđima:- Jeste li sigurni da ga niste negdje zaboravili? Pitam se tko ima interesa da ga ukrade? Nitko

ne zna što su sadržavali ti papiri.- Nitko, nitko, osim vas i naših prijatelja, možda...- Doista nitko...- Ali vi dobro znate da putujem s punomoćima Vrhovnog savjeta Martiniquea, a te punomoći

su ujedno i preporuka za mene.

- Onda se smirite, jer ona nikoga ne zanimaju i mi ćemo ih pronaći. Pustite da ja sve to pretražim...

- Ali diližansa odlazi! - plačljivim će glasom redovnik, pokušavši poletjeti k vratima kao da se predomislio.

Otac Fauvel je imao veliku muku da ga zadrži. Kroz prozor je opazio lica Le Forta i Villersa. Villersovo lice je bilo ozareno veseljem, a gusar se zagonetno smješkao. I sam se redovnik s mukom suzdržao da ne protrlja ruke. Za to vrijeme u očima dominikanca zrcalile su se suze. Fauvel ga povede k stolu govoreći:

- No, ne tugujte, brate moj! Obećajem vam da će se sve urediti. Mogu vam se čak zakleti da ćemo stići u Pariz prije diližanse.

- Ali, to je nemoguće!...- Kladimo se: ja jedan zlatnik a vi dva čabra vina!- O moj brate - reče zbunjeno dominikanski starješina - kako možete tako nešto govoriti?!...- Bah! - mirno će otac Fauvel. - Nije sve u načinu govora, dovraga! Glavno je da nađete svoje

papire i da budete zadovoljni!- Naravno - uzdahne starješina, a onda kao da mu je golemo ogorčenje zahvatilo cijelo tijelo,

poviče: - Kad se samo sjetim da sam došao iz takve daljine noseći poruku od najveće važnosti i onda, tako reći, pred samim ciljem, izgubio te dragocjene spise!

Kočijašev bič pucne, odjekne povik, a tu i tamo začuše se pozdravi pomiješani sa suzama i smijehom.

- Odoše oni! - ustvrdi otac Feuillet.- Neka vas moja prisutnost smiri! Imajte u me povjerenja! I odsijecite mi obje ruke ako ne

pronađem vaš brevijar. Ej, krčmaru, ej!Diližansa je otišla praveći veliku buku svojim okovanim točkovima. Dugo su se čuli konjski

praporci, a tandrkanje kola pomalo se gubilo u daljini.Gostioničar priđe dvojici redovnika. Usprkos hladnoći, nesretnik se sav oznojio.- Dva zlatnika, oče moj! - uzvikne prema ocu Fauvelu. - Dva zlatnika nisu mi platili oni

nitkovi!Redovnik posegne rukom za pojas:- Evo dva zlatnika i ne govorite više, molim vas! Radije nam učinite uslugu i pogledajte malo

po sali nije li slučajno ostao brevijar časnog brata dominikanca...- Nemoguće! - reče otac Feuillet. - Uzeo sam ga sa svojom prtljagom.- Ipak pođite, krčmaru - uporno će otac Fauvel bez uzbuđenja. - No prije toga donesite pehar

najboljeg vina, jer su me sva ova uzbuđenja jednostavno uništila!Dominikanac je tužno vrtio glavom. Za njega je gostioničarev trud bio uzaludan posao.

Pomislio je da na to upozori stražu. Govorio je u sebi: »Čemu sve ovo služi? Ako sam žrtva nekog lopova, onda se on sigurno nalazi u diližansi, a ona je sada već daleko!«

Najednom se trgne kao da mu je ta pomisao ponovno izazvala grižnju savjesti:- Diližansa! - uzvikne muklim glasom. - Diližansa! Lopov je sigurno u njoj! Nebesa, zašto sam

vas poslušao, zašto?Otac Fauvel srkao je iz pehara koji su mu donijeli i nije ništa odgovarao. Mirno izvadi ispod

mantije kratku lulicu i na rubu stola isjecka duhan. Nije imao vremena ni zapaliti lulu, a pojavi se krčmar s knjigom u ruci. Približi se dvojici redovnika, pa će podrugljivim osmijehom:

- Evo je, evo vaše knjige! - uzvikne. - Nije trebalo toliko vike, niti zbog toga propustiti diližansu.

Dominikanac bez riječi zgrabi brevijar i počne ga grozničavo prelistavati. Našao je sve papire netaknute na svom mjestu.

- Presveta Djevice! Presveta Djevice! Ja sam ipak bio uvjeren da sam molitvenik uzeo sa sobom. Kako ste, brate moj, pogodili da se nalazi u slami?

- Jer sam ga tu i stavio! - odvrati veselo redovnik.

Dominikanac se tako naglo trgne da ga je otac Fauvel morao uhvatiti rukama da ne padne na leđa. Zatim mu objasni:

- Ja sam ga sam tu stavio da budem siguran da ga nitko drugi neće odnijeti negdje gdje ga ne bismo nikad više našli! Sad je sve u redu. A sad srknite malo vina radi dobrog raspoloženja!

Na licu redovnika ponovno se pojavi rumenilo pa je disao nešto mirnije.- Ne, nije sve u redu kako vi mislite! Zbog vas sam propustio diližansu. Još govorite da ćete

obavijestiti stražu!! Ja ne znam koje se to vražje stvorenje krije u vašoj mantiji, ali ću ubrzo doznati, jer, gospodine, stražara ću dozvati ja! Zato je potrebno, do vraga, da se izjasnite!

Fauvel polako kimne glavom:- Samo mirno, samo mirno! I ne govorite cijelo vrijeme. Već sat vremena ovdje samo

cmizdrite, jadikujete, lomite ruke od očaja. I to zbog jednog brevijara koji, suprotno tvrdnji mog prijatelja Le Forta ne vrijedi u trgovini ni tri novčića, već točno dva, a i to je mnogo! I sad kad ste ga našli, prijetite i grmite! Da sam na vašem mjestu ja bih otvorio dobro oba uha i nastojao bih točno doznati zbog čega je dobri otac Fauvel odigrao ovu komediju...

- Dobro onda, požurite i napolje s istinom! Upozoravam vas da je moja strpljivost pri kraju!Fauvel se nalakti na stol i pogledom uroni duboko u oči dičnog redovnika te reče:- Da vas izvedem malo na pravi put, postavit ću vam jedno pitanje: zamislite da su vas,

doista, pokrali i da ste sada sigurni da su vaši papiri i molitvenik u džepu kakve hulje koji se sada šeće diližansom ulicama Pariza. Recite mi, molim vas, dobri moj oče, na koga biste posumnjali?

Pošto je dugo razmišljao, dominikanac bolno iskrivi lice i prizna:- Brate moj, ja ne mogu doista nikoga optuživati, jer ne vidim tko bi imao interesa da mi

ukrade te papire.- A tako? - zažmuri otac Fauvel i podigne glavu. -- A što ako vam kažem da je vitezu de

Villersu bilo itekako stalo da vas pokrade?- Nemoguće! - uzvikne dominikanac ljutitim glasom.- Nemoguće! Vi, moj brate, nastojite lažno optužiti jednog poštenog i odličnog plemića. Vitez

de Villers je iznad svake sumnje i, molim vas, nemojte ga klevetati! Želim zaboraviti sve vaše predrasude čija sam žrtva bio ja, i želim zaboraviti krivicu koju ste nanijeli visokorodnim i velemožnim osobama Martiniquea, ali vas opominjem da takve vaše šale neću više trpjeti!

Otac Fauvel udari snažno šakom po stolu:- Nek me vrag nosi, ali Sveto pismo ima pravo kad tvrdi da Bog najprije oduzme vid onima

koje želi uništititi. Još niste, znači, shvatili, moj oče, da rečeni vitez ide u Francusku zato da se umjesto generalice du Parquet za guvernera otoka imenuje major Merry Rools? A on je njen najljući neprijatelj!

- Vi ste đavao koji tako bezobrazno laže da ćete se za sve vi jeke vjekova pržiti u paklu! - poviče dominikanac prekriživši se.

- Tako ti crnog đavla! - ponovo opsuje otac Fauvel.- Kažem vam da smo kapetan Le Fort i ja odlučili da propustite diližansu samo zato da

stignete u Pariz prije njega!Sada otac Feuillet lagano ustuknu kao da se boji da ga njegov brat ne napadne. Zatim će

tihim glasom:- Moj brate, molio bih vas da manje pijete ovog dobrog vina koje vam, čini se, smućuje duh!

Učiniti da propustim diližansu kako bih stigao prije nje! Znate li vi što govorite? Od koga ste čuli te budalaštine i izmišljotine?

Otac Fauvel se uhvati objema rukama za glavu kao čovjek koji namjerava iščupati kose. Malo se podigao kao da želi ustati, pa zatim odmah sjedne smirivši se malo.

- Brate moj, kunem vam se pred Bogom i presvetom Djevicom, koji nas gledaju i slušaju, da je vitez de Villers ponudio mom prijatelju kapetanu Le Fortu i meni bezbroj lijepih stvari samo da vam ukrademo ta pisma i spriječimo da stignete u Pariz prije njega. Vjerovali vi meni ili ne,

bogami, morat ćete me poslušati. Ja vas uvjeravam da ćemo u glavni grad stići prije njega i da ćete vi vidjeti kardinala prije tog razbojnika de Villersa...

Otac Feuillet je šuteći promatrao svog subesjednika kao da je želio pogoditi njegove skrovite misli.

- A što, brate moj, predlažete da stignemo tako brzo? Kojim sredstvom?- Konjima.- Konjima? Ali rekli ste da nećemo pronaći dobre konje ni u gradu ni na usputnim

postajama...- Bogu hvala! - reče smireno redovnik i nastavi mudro. - Svijet je krcat gramzivih ljudi,

lopova i tvrdica i od njih možete dobiti sve što vam srce želi uz uvjet, naravno, da oni određuju cijenu.

- Hoćete reći da ste vi kupili konje?- Tako je, brate moj! Dva konja - jednog za vas, jednog za me. Čekam ih i dovest će mi ih čim

diližansa nestane s vidika. Stajali su me četiri tisuće škuda, ali ne vjerujem da ih u cijeloj Bretagni ima boljih!

- Četiri tisuće škuda! - uzvikne dominikanac razrogačivši oči. - Četiri tisuće škuda! Deset puta više no što ja potrošim u deset godina! Gdje ste nabavili tolike novce?

Otac Fauvel osjeti na sebi prijekorni pogled svoga subrata pa okrene glavu u stranu da podesi što skromniji izraz lica:

- Pa tako... Na brodovima njegova veličanstva kirurg i svećenik imaju pravo na dio plijena, a katkada i mnogo više... I, eto... tako sam, brate moj, napunio svoju kesu...

- Hej! - poviče najednom neki surov glas s vrata.- Hej, je li ovdje neki fratar koji je kupio dva konja?Otac Fauvel odmah ustane i potrči prema došljaku:- Ovamo, gospodine, ovamo! Pokažite mi ta dva hata!...- Vani su i čekaju vas! Imate li pare?Redovnik ne odgovori nego iziđe i ugleda dvije životinje, koje nisu bile baš tako sjajne kao

što se nadao. Opipa im putište, pogleda zube i udari ih po sapima, a onda se obrati konjaru:- Ovaj par konja ne vrijedi ni dvije tisuće škuda, a vi tražite četiri! To znači da izazivate božju

pravdu! Do vraga, ako svršite u paklu, znat ćete barem zbog čega vam se to desilo. Evo ti, lupežu, tri tisuće. I to je previše! A sada - bjež’!

Baci kesu trgovcu koji je uhvati u letu, zatim zadiže mantiju i pokaže dva pištolja s drškama ukrašenim lavovima, koji se međusobno proždiru, a okovanim svjetložutim metalom. Trgovac se odmah povuče pred tako odlučnim redovnikom. Rukom odmjeri težinu kožnate kese u kojoj su zveckali zlatnici, iskrivi lice i reče:

- Dobro, dobro, u redu! Ali više sa mnom ne trgujte!- Bjež', ugursuze! - ponovi otac Fauvel uhvativši se za pištolj. - Bjež' ili ću, vjere mi, pozvati

stražara, a kunem se svetim uljem i ostalim priborom da si me do kože opljačkao!Čovjek se brzo okrene, a redovnik se vrati u krčmu i reče:- Moj oče, konj i su spremni. Ako želite brzo u Pariz, požurite!

4.

RADOST I RAZOČARANJE GOSPODINA DE VILLERSA

Kočijaš poštanskih kola tjerao je brzo svoje konje, bijesno pucketajući bičem, što se u kolima gotovo nije ni čulo.

Čim su teška kola krenula, vitez de Villers prilijepio je svoj nos uz staklo da se uvjeri je li otac Feuillet ostao u krčmi. Ustanovivši zatim da su se kola uputila ruanskim drumom,

ozarena se lica okrene Le Fortu. Gusar ga je ravnodušno gledao, kao da je sve ono što je učinio najjednostavnija stvar na svijetu.

- Bogami, vi ste pravi čovjek! - uzvikne oduševljeno vitez. - Mislim da zaslužujete moje povjerenje. Imate li pisma?

- Pisma? - izusti Le Fort promatrajući redom sve putnike. - Pisma? A zašto bih, do vraga, ja morao imati ta pisma?

- Kako - reče Villers - vi niste uzeli pisma? Ali onda...- Slušajte, prijane! Čemu krasti ta pisma dominikancu kad on neće stići u Pariz prije pet, šest

dana, a dotle vi možete ostvariti sve svoje planove?- Naravno, ali ja bih ipak volio da ste prisvojili ta pisma. Nikad čovjek ne zna što se može

dogoditi! Zamislite da se ocu Feuilletu pruži neka neočekivana prilika i dođe prije nas u Pariz ili, možda, u isto vrijeme? Što bi se dogodilo? Propali bismo!

- Vidi se da vi ne poznate dobro mog fratra Fauvela!- dobaci mu uvjerljivo Le Fort. - Taj čovjek zna govoriti, bogami! I kad sam mu iznio vašu

želju da dominikanac ostane u Havreu, on je jednostavno kimnuo glavom i rekao: »Prepustite to meni!« A recite mi, prijane, je li uspio ili nije?

- Jest - složi se Villers, ne tako siguran kao gusar.- Ipak bih bio mirniji da ta pisma imam uza se!Le Fort slegne ramenima pa reče:- Uzrujavate se zbog gluposti, gospodine! Uvjeravam vas da u mene i u mog čovjeka možete

imati potpuno povjerenje. Taj čovjek, uzgred budi rečeno, upravo vam je dokazao svoju spretnost, i zato nemate pravo strahovati, do vraga! Budite uvjereni da će otac Fauvel pod onom svojom tonzurom naći načina da onemogući svog brata u slučaju da mu se, kako vi bezrazložno strahujete, nasmiješi sreća i stigne prije nas.

Villers nije ništa drugo ni tražio nego da ga se u to uvjeri. Smatrao je da ne valja previše zahtijevati... Ova dva prijatelja učinili su mu i više usluga nego što je očekivao. To sam inače nikad ne bi postigao.

Više nije navaljivao. Osim toga, plašio se - ne bez razloga - da ga neko indiskretno uho ne čuje, to više što su ga buka ove krntije, škripanje nepodmazanih kola i opruga po kamenitoj cesti, te pucketanje biča silile da govori povišenim glasom.

Le Fort se sada mnogo udobnije smjestio na svome sjedištu. Za cijelu glavu nadvisivao je ostale putnike. Prignječio je svog desnog susjeda, nekog siromašnog Gaskonjca, sudeći po njegovom zakrpanom haljetku, a isto tako je pritisnuo i svog lijevog suputnika, bogataša, koji je lukavim očima zvjerkao u svim pravcima.

Gusar se pravio da drijema, budući da je treskanje i poskakivanje kola doista na to poticalo. Le Fort je, u stvari, razmišljao. Pitao se kako će natjerati kočijaša da zakasni,, kako bi omogućio dvojici redovnika da stignu prije njih i da otac Feuillet obavi povjereni mu zadatak kod njegova veličanstva i kardinala.

Već je pala noć kad je kočijaš zaustavio diližansu u Yvetotu. Vitez de Villers spavao je već cijeli sat stisnutih šaka, hrčući na klupi, udarajući glavom o rame sad lijevog sad desnog suputnika. Ovi nisu marili za to jer su i sami bili umorni kao i on. Kad je kočijaš širom otvorio dvokrilna vrata u dnu kola da putnici mogu izići, Villers je još uvijek hrkao.

Vještim pokretom ruke Le Fort spriječi bogataša lukavih očiju da iziđe prije njega, a spretnim udarcem stražnjice to isto učini i s otrcanim Gaskonjcem te skoči na zemlju. Rukama poravna zgužvanu odjeću. Svojim ogromnim tijelom nadvisio je kočijaša. Drsko ga gledajući, približio mu se jednim skokom. Čovjek ustukne nekoliko koraka, kao da se boji napada kojih je

bilo napretek u to vrijeme. No, Le Fort ga prijateljski lupi po leđima i dohvativši ga za mišicu reče:

- Hej, veseli druže! Nitko od vas bolje ne upravlja kočijom! Sto mu gromova, dolazim iz zemlje gdje bi samo takve trebalo uzimati u službu. Tako mi čizme svetog Benedikta, vama ne treba učitelj! Čujte me malo...

Povede ga u stranu, ne vodeći više računa o vitezu. Mrmljao je u sebi: »Sretne li zemlje iz koje dolazim! Tamo nema ni diližanse, ni klupa, ni kočijaša!«

Kad je bio siguran da ga nitko ne može čuti, uspravi se pred čovjekom koji je također bio krupan i snažan, te se snažno lupi po kesi u kojoj su zvečali zlatnici:

- Vi ste, kočijašu, pametni. - Vi ste, dapače, vrlo pametni... Ustanovio sam to već na prvi pogled...

Glas mu je zvučao laskavo, umilno, zavodljivo.- Čovjeku je doista ugodno kad dođe iz zemlje urođenika, kao što je ona koju sam napustio,

pa susretne ljude kao što ste vi! Vi ste, takoreći, plemić, gospodin! Oh, nemojte protestirati, sveca mu! Proburazio bih crijeva svakom dripcu koji ustvrdi suprotno! Rekao sam da ste pametni, pa ćete mi zato i pomoći. Vaše oči tako iskre od pameti, a lice odaje takvu finoću da sam rekao samom sebi čim vas ugledah: »Evo čovjeka koji mi treba!«

- Gospodine... - promuca gonič preneražen i zbunjen.- De, de, de! Zovite me jednostavno drugarom ili, još bolje, prijateljem. Mi smo prijatelji i o

tomu dosta! Tako mi svete papinske odjeće, nas je, mladiću, dragi Bog stvorio da se međusobno razumijemo! Posluhnite ovo cincilikanje, pa mi recite zar vam nije ugodno?! Pogodite što tu imam?

- Zlatnike, gospodine! Zlatnike, nesumnjivo!- Tako je, zlatnike, zlatnike! I ne zovite me gospodinom, već prijateljem! Da znate tko sam ja,

vi biste me nazvali svojim prijateljem, klekli biste i poljubili moje čizme! Grom i pakao! Još nikad nisam sreo nekog čovjeka koji se može mjeriti s vama! I kapetan Kild, koji me je učio mačevanju, kojem nije mogao odoljeti dobar stotinjak nitkova što sam ih otpremio u pakao, ocijenio bi vas isto kao i ja! A kapetan Barracuda, koji nikad nije zamijenio tegljač za prelata, odlikovao bi vas zbog vašeg izgleda barem sa dvije trake. A kapetan Barracuda je čovjek kakav se više ne rađa!

Zbunjen i smeten nesretni se kočijaš povlačio pitajući se ima li posla s luđakom ili lopovom. Počeo je drhtati, to više što se diližansa upola ispraznila i putnici otišli u krčmu Ljiljanov cvijet da večeraju i da se odmore. Ni od koga nije mogao očekivati pomoć.

Le Fort najednom spusti glas, priđe još bliže kočijašu, pa će mu prišapnuti u uho:- Prijatelju, čuli ste kako zvekeću moji zlatnici. Dat ću vam punu šaku pravih, baš kao što su

pravi i zlatnici španjolskog kralja koje on skriva po galijama s kojih sam ih ja i uzeo. Ako me poslušate... vaši su!

- Ali, gospodine...- Recite: prijatelju, do vraga!... Naravno, ja ih nisam brojio, ali sada me poslušajte! Zamislite,

dakle, da sam se okladio s onim plemićem koji putuje sa mnom. On se, naime, kune da nećemo stići u Pariz prije četiri dana...

- Bit ćemo tamo za dva dana, gospodine!- Trenutak samo! Ja sam se okladio da ćemo tamo stići za tri dana!- Onda ste već vi sigurno dobili! U to vas mogu uvjeriti!- Ali ne, prijatelju!- O, da, gospodine, ja poznam put i svoje životinje. Bit ćemo u Parizu za dva dana ili nek me

vrag na vile natakne!- Prijatelju, ako vi budete cijelo vrijeme govorili, ja neću uopće doći do riječi! Rekao sam

vam da smo se okladili i sada, kad su vam poznati uvjeti oklade, vi me uvjeravate da sam pobijedio!

- Kunem vam se, gospodine!- Grom i pakao! Čekajte da dovršim! Ja ne želim dobiti okladu! Taj plemić, koji me prati, sin

je mojih dragih prijatelja... Visoki rod, šesnaestorostruki koljenovići, shvaćate li? Dakle, ovog su plemića neki nitkovi pokrali pa nema uza se ni prebijene pare, a ja sam pronašao jedini mogući način da primi novac... naime, ja moram izgubiti okladu! Da li sada shvaćate?

Čovjek se žestoko počeše po glavi, nastojeći na svaki način shvatiti.- Da - nastavi Le Fort - zato biste morali stići za četiri dana... Kažem, barem za četiri dana... i

ovi zlatnici su vaši!- Mnogo je to četiri dana - izusti kočijaš.- Meni bi najbolje odgovaralo pet ili šest dana, jer ću za svaki zakašnjeli dan, jamačno,

udvostručiti okladu. No, budući da ja tom dičnom plemiću želim sve najbolje...Kočijaš uzdahne:- Na žalost, vi od mene tražite nemoguće. Ja sam pošten čovjek...- Vrag me odnio ako sam ikada u to posumnjao! Zato sam se i obratio vama. Ja sam vas

pročitao čim sam vas vidio!- Ja ne mogu toliko kasniti...- Zar ni za šaku zlatnika?!- Kažem vam, gospodine, ja sam pošten čovjek...- K vragu i poštenje za šaku zlatnika! Vi ste prvi čovjek takve vrste...Le Fort je bio zapanjen.- Ne navaljujte, gospodine - nastavi kočijaš plašljivo - ja vam tu ne mogu pomoći.

Neopravdano zakasniti znači izgubiti mjesto do kojega mi je naročito stalo...Gusara je počeo obuzimati bijes. Prvi put je sreo čovjeka kojemu nije bilo do novca. Upravo

je htio prasnuti kad začuje Villersov glas. Le Fort se okrene.- Hej, prijatelju - reče vitez - što radite tamo? Zar niste ogladnjeli? Tražim vas posvuda.

Zašto brbljate s tom seljačinom umjesto da sjednete za stol? Naručio sam odličnu večeru...- Dolazim - odvrati Le Fort bijesno se udaljivši od kočijaša - dolazim! Naručite dobrog vina,

jer bih večeras zadavio cijeli svijet, a u takvim prilikama jedino vino smiruje čovjeka!

5.

LE FORTOVO RAZOČARANJE

Gusar je brzo zaboravio svoj poraz s kočijašem. Svjestan svoje dovitljivosti, bio je siguran da će najkasnije za sat vremena naći neki drugi način da uspori, ako ne diližansu, a ono barem viteza.

Hrana je u gostionici bila odlična, a vitez je očito želio da sa svojim ortakom proslavi sretan ishod njihova pothvata. Vitezu je za vrijeme večere smetala samo jedna stvar - prisutnost, nedaleko od njih, onog traljavog Gaskonjca čiji je rapir sigurno zarđao u koracima.

Bio je to čovjek od kojih tridesetak godina, suncem opaljen, orlovskog nosa, uglastih crta lica kao srpom izrezanih. Potpuno zatvoren u se, nije ništa govorio. Kao da ga se uopće nije ticalo što se događa oko njega. Glavu je okretao samo onda kad je promatrao dva gosta.

Vitezu nije bio simpatičan i bio je vrlo ljutit kad je sjeo nedaleko u svom okrpanom haljetku, dotrajalim čizmama krivih, istrošenih potpetica koje su ravnomjerno gazile po kaljužama i prskale blatom. Villers nije prikrivao zlovolju što je morao sjediti blizu ove osobe, pa je na to ljutito upozorio i gusara.

Le Fort, koji bijaše navikao na svakojake suputnike i kojemu nije smetalo nikakvo miješanje s raznim tipovima, odmah je pomislio da bi ovoga mladića mogao iskoristiti kao izazivača na dvoboj!

Za Villersa je ovo putovanje bilo naročito tegobno i bio je uvjeren da su mu oba bubrega pretučena zbog poskakivanja kola. Sutrašnja etapa nije obećavala ništa bolje, pa je nakon večere zaželio odmah poći na spavanje. Za se i svoga druga već je rezervirao bijednu i jedinu sobicu. Ustao je sretan što se konačno oslobodio bezobraznog buljenja Gaskonjca i upita Yvesa da li će i on na spavanje.

Gusar se zabavljao punjenjem lule i pijuckanjem vina.- Neću, prijatelju - odgovori on - jer ni oka ne bih stisnuo. Ja jedino na moru mogu odmah

usnuti. Čekat ću, dakle, da san dođe po me, ali neka vas to ni najmanje ne smeta. Idite vi spavati, a ja ću doći malo kasnije. I neću bučiti!

- Ako je tako, onda sretno bdijenje! - dobaci mu Villers mahnuvši rukom na pozdrav.Le Fort je samo to čekao. Čim je vitez nestao, on se nagne prema mladiću pa mu reče:- Oprostite, gospodine, ali napunio sam lulu, a sjetih se da nemam upaljača da je zapalim.Čovjek koji za vrijeme večere nije ispuštao iz vida dva druga trgne se kao iza sna:- Sretni ste - reče on - što u lulu imate što staviti. Ja odavno ne znam kako miriše duhan pa

nemam ni upaljača.- Ne smeta ništa - reče Le Fort ljubazno se osmjehujući. - Evo vam snopić duhana. Ako imate

oštar nož, možete ga isjeći i zadovoljiti svoje nepce...Ne odgovarajući mu, Gaskonjac pogleda sa zanimanjem snopić pa izjavi:- Ovakav se duhan ne može naći kod Piollea ili Michauda u predgrađu Saint-Germain.- Dragi bože, naravno! - prizna Yves. - A po čemu ste, gospodine, to zaključili?- Po izgledu. Taj duhan je još svjež i nitko vam neće povjerovati da ga imate već odavno...- Zaista, donio sam ga iz Saint-Christophea - objasni Le Fort kojega je mladić zanimao i

zabavljao.- To ipak nije razlog da ne platite globu od sedam livra. Nećete, valjda, ustvrditi kako vam

nije poznata kraljeva naredba o zabrani krijumčarenja duhana pod prijetnjom batina i zatvora za svakog onog koji takav duhan puši kao i za one koji ga prodaju i tako omogućavaju pušenje?

Le Fort se namršti:- Vi, mladiću, svašta trabunjate! Želio bih vidjeti onoga koji bi se usudio naplatiti sedam livra

što sam zapalio lulu duhana!- To sam ja! - reče Gaskonjac. - Ja sam zadužen da pazim na poštivanje te naredbe pariške

policije! I kunem vam se da ćete je i platiti, osim ako ne posjedujete liječnički recept za pravo upotrebe... A ako kažem sedam livra globe, onda ne računam još i pet novčića carine za svaki grad kroz koji ste prošli!

Le Fort zamišljeno pogleda svoju lulu.- Bože moj - poviče. - Priznajem da nisam znao za tu naredbu, ali ja sam pošten čovjek i ne

želim kršiti policijske naredbe.Časak zašuti i pogleda Gaskonjca. Ustanovio je da ima blistave oči gladna čovjeka i shvati po

njegovu mršavu licu da ne jede svaki dan.- A biste li mi mogli reći što će se dogoditi onome koji odbije platiti carinsku globu?- Hm! Ja bih u tom slučaju upozorio gradsku policiju i ona bi mi pomogla i prisilila krivca da

plati! No, ja se nadam da vi ne želite proboraviti nekoliko dana u buhari?- Naravno, gospodine! No, sa mnom je i jedan prijatelj koji ima pune džepove duhana i koji

bi vas lako mogao proburaziti sabljom umjesto da otvori svoju kesu...- Mi smo ukrotili sigurno i mnogo jače od njega...- Doista? - upita Le Fort koji je već počeo krojiti planove. - Reći ću vam kakav je on...Gaskonjac ga prekine:- Poznam ja njega! To je vitez de Villers koji u kočiji sjedi sučelice vama.- Baš tako! A otkud vi znate njegovo ime?- Čuo sam da ga tako zovete? Držao sam ga stalno na oku. Čini mi se da je to jedan od

plemića kojemu je puna torba...

- Oh, da, doista se može reći za nj da mu je puna torba! A ako mu je torba prepuna, to je stoga što je on jedino otvara kad u nju stavlja zlatnike, a nikad ih ne vadi! Ako mu sutra zapitate sedam livra, izlažete se opasnosti da zaradite udarac mačem, gospođine...

- To ćemo već vidjeti! A što se vas tiče...- Što se mene tiče - presiječe ga Le Fort - ja ću vam s najvećim užitkom dati osam livra:

sedam za globu i za carinsku taksu, a ostalo za vas! Ali želim vam dati još jedan savjet koji možete iskoristiti: uhvatite viteza sutra na polasku i zatražite mu tu sumu! Bogamu, i on treba platiti kao i svaki drugi! To će biti dobra lekcija tom zadrtom škrcu! Ali za svaku sigurnost, opkolite ga stražarima, jer, kako sam vas upozorio, on ima vrlo lošu narav...

- Pouzdajte se vi u mene! - reče Gaskonjac, gurnuvši u džep zlatnike koje je Le Fort rasuo po stolu.

- A naročito pazite - uporno će Yves - da ga zgrabite i onemogućite, jer će on sigurno pribjeći skrajnostima!

- Nemajte straha, navikao sam ja...Gaskonjac pljesne rukama i dozove gostioničara. Poruči obilat obrok dok je Le Fort ispijao

svoj pehar.Gusar je bio u devetom nebu. Ako bude znao postupati s vitezom sigurno će ovaj put dvojica

redovnika stići prije njega.Pozdravi Gaskonjca izjavivši da je umoran i da ide spavati. No, ovaj je bio zabavljen svojom

zdjelom guste juhe i nije ga uopće slušao. Žderao je kao prava gladnica, kakav je, uostalom, i izgledao.

Yves ode i ubrzo pronađe sobu u kojoj je vitez sigurno već spavao. Iako je obećao da neće dizati galamu, čim je pritisnuo kvaku, poviče:

- Hej, viteže, spavate li?Umjesto odgovora začu se glasno hrkanje. Yves se sagne i snažno ga prodrmusa. Ovaj se

trgnu i u mraku iznad sebe ugleda divovsku sjenu. Nagonski posegne za mačem.- Samo mimo, prijatelju! To sam ja! - reče Yves. - Dogodilo mi se nešto zanimljivo, pa vas

želim unaprijed upozoriti, jer se i vama može uskoro nešto slično dogoditi.Villers protrlja oči.- Što se to dogodilo? - upita kad mu se duša malo povratila.- Ah - reče Yves - zamislite! Neki policijski agent okrivio me i zatražio mi sedam livra i pet

novčića globe u skladu s kraljevskim propisom koji zabranjuje krijumčarenje, prodaju i upotrebu duhana!

Villers se nasmiješi, ali u mraku Le Fort to nije opazio. Zatim mu vitez reče:- Kladim se da ste mu platili!- Bogami, nisam! - odgovori gusar dostojanstveno. - Odbio sam platiti i jedan novčić, a bio

bih isukao svoj mač da je nitkov i dalje navaljivao!- Dobro ste učinili! - složi se Villers s njim.- Naravno! Zato vas upozoravam da ni vi to ne učinite. Ako sutra sretnete tog lopova,

nemojte se susprezati: opalite ga balčakom mača po lubanji nek se nauči pristojnosti!- A da ne govorim kako ću lično predati tog lupeža šefu gradske policije.- Što to govorite?- Kažem da ću tog dripca lično predati policiji. Da, dripca koji sigurno misli na naredbu iz

godine 1638, koja je odavno opozvana. On to izrabljuje samo da napuni svoju kesu na račun lakovjernih ljudi!

- Vi kažete - reče Yves sve nesigumiji u se - vi kažete da je ta naredba ukinuta?- Naravno! Prodaja duhana je slobodna. Po Francuskoj možete pušiti gdje god želite, osim u

crkvi!- Tisuću mu vražjih rogova! Lopov jedan! Crijeva ću mu iz trbuha izvaditi! Počekajte me,

Villers, odmah ću se vratiti!...

Orijaš pojuri u hodnik i potrči niz stepenice, preskačući ih sve po četiri. Kao morska pijavica provali u dvoranu, ali je uzalud tražio Gaskonjca koji ga je tako besramno namagarčio.

Gostioničar mu je rekao da je čovo otišao nekoliko trenutaka ranije puna trbuha i, nakon što je platio u zlatu, nestao u noći.

Kuneći se da ga više nitko neće prevariti, gusar se vrati u sobu spuštene glave.

6.

LE FORT STAVLJA SVE NA KOCKU

Kočijaš je već odavno prošao Pontoise i konji su punom snagom jurili prema cesti za Clichy. Nikad se Le Fort nije tako neugodno osjećao. Prvi put otkako je stupio nogom na tlo Francuske, shvatio je da u ovim krajevima život nimalo ne naliči na onaj na koji je on navikao na Antilima.

U tropskim krajevima ništa nije komplicirano. Većina ljudskih problema rješava se hicem iz pištolja. Živi se slobodno, bez prisile i već se zna da je neznanac kojega sretneš u devedeset posto slučajeva nitkov.

U Francuskoj je opasno izvlačiti mač. Čovjekova smrt i u najpoštenijem dvoboju, povlači za sobom i smrt pobjednika. Osobe s najljubaznijim smiješkom na licu, redovito su lopovi, a one za koje misliš da su pohlepne na zlato, vrlo su često nepodmitljive. Gusar je bio zbunjen. Nije se usuđivao ni pogledati oko sebe sve iz straha da ne otkrije kako je onaj uglađeni bogataš običan razbojnik, a njegov surovi susjed - poštenjak.

No, oni su bili sve bliže glavnom gradu. Kola su prevalila put u rekordnom vremenu. Yves još nije mogao održati svoju riječ i srce mu se stezalo pri pomisli na lice oca Fauvela kad dozna da nije ništa mogao učiniti da zadrži viteza!

Što se više približavao glavnom gradu, ovome se čak i lice proljepšalo! No, bio je i sve nervozniji, sve nestrpljiviji da se već sutra baci na ostvarenje svog velikog plana. Znao je da ne smije gubiti vrijeme i, ako bude dovoljno spretan i lukav, mogao bi, zahvaljujući poznavanju prilika na Martiniqueu, isposlovati imenovanje Merry Roolsa za guvernera otoka još prije nego što stigne opunomoćenik Vrhovnog savjeta.

Villers je bio uvjeren da može mirno spavati. Smirenih živaca prepustio se ugodnom sanjarenju, utonuvši u divne snove. Nije ni opazio da ga Yves ne ispušta iz vida. Div je izgledao svakog trenutka sve strašniji. Na čelu mu se pojavila duboka, oštra bora. Putovanje se približavalo kraju i više ništa nije moglo spriječiti ostvarenje vitezovih želja. To su obojica sada znala.

Što treba učiniti? pitao se već satima. Odgovora nije bilo. Bio je uvjeren da je iscrpio sve mogućnosti koje mu je slučaj pružao, i on utone u duboko očajavanje.

Kad je diližansa prešla put Saint-Ouen koji se račvao sa cestom iz Clichyja, ostavljajući s desne strane mlinova Marmitte, a otkrivajući, s lijeve strane, mlinove Tours des Dames, Yves je osjećao sve veću želju za ubijanjem. Preostao mu je još jedan jedini način da završi s ovim plemićem kojemu se sreća sve više osmjehivala - da ga prekolje! Na žalost, Yves je bio svjestan opasnosti dvoboja, pa bio najopravdaniji na svijetu, ali on bi radije i u smrt nego da mu otac Fauvel predbaci da nije održao svoju riječ.

Kad je diližansa obišla mali mlin sa slamnatim krilima zaselka Marmitte, Yves se konačno ponadao da mu je sudbina uslišila molbu. Kola su najednom zaškripala, kao da su im daske potpuno rasklimane. Naglo su se nagnula tako da su putnici popadali jedni na druge zajedno sa prtljagom. Sve se ispremiješalo. Žene su vriskale, a građani izbezumili.

Yves je bio uvjeren da mu je taj incident sama Providnost poslala: srušio se, naime, na čovjeka koji mu je sjedio sučelice, a to nije bio nitko drugi nego vitez de Villers. Zato je on, i ne

pitajući što se dogodilo, pritiskao svom snagom čovjeka i, praveći se da želi ustati, udarao nesretnog viteza i laktovima i šakama takvom silinom koja bi i konja ubila.

No, stražnja se vrata ubrzo otvore i kao da ih je izbacila neka ogromna opruga, velik dio putnika ispao je iz diližanse. Le Fortu se nije baš žurilo. Vitez je kričao i vikao da su mu polomljena sva rebra i da su mu izgulili jedno uho. Yves je mislio kako je u tog nitkova žilavo tijelo, ali mu je ipak ljubaznim glasom doviknuo:

- Što je, druže? Ne urlajte tako jako! Mislit će ljudi da ste neka ženica! Svi smo u istoj krletki!- S tom razlikom - reče Villers - što na vašim leđima nitko ne sjedi, a mene je, naprosto,

zgnječila vaša tjelesina!Yves ustane i protiv svoje volje. Pitao se nije li ovo posljednja zgodna prilika da zauvijek

spriječi viteza da bilo kome na ovoj zemlji ikad naškodi. No, gledalo ga je toliko ljudi i sigurno bi bili neugodni svjedoci ako bi išao do kraja.... Zato mu je, kad se uspravio, s mnogo uljudnosti pomogao da ustane. Ovaj je, doista, imao jedno uho vrlo crveno, a na resici se zrcalila kap krvi. Lice mu je bilo natečeno i crveno kao da je upao u posudu sa crvenom bojom. Gusara je ta činjenica ispunjala veseljem. »Nikada se«, govorio je u sebi, »neće naš čovo usuditi da se pokaže na dvoru u takvom stanju, to prije što će već sutra svi ti znakovi na licu poprimiti dugine boje. Dvorjanici bi pucali od smijeha!«

- Jadni moj druže - poviče on tužno - nikad sebi »neću oprostiti što sam ovoliko težak! Da li sam vas, zaista, ugruvao?

- Radije pogledajmo što se dogodilo! - prostenje vitez. - Da li ćemo još večeras stići u Pariz?- Ej - reče neki bogataš, koji je među prvima izišao iz diližanse i nepovrijeđen mogao

ustanoviti štetu - izgubili smo jedan kotač!- Jedan kotač? - poviče Le Fort. - Ako pođemo pješice, bit ćemo u Parizu za dva dana!- Kuga umorila tog kočijaša! - poviče Villers. - Da nam se ovo dogodi na dvije milje od Pariza!

A sve dosada je išlo kao podmazano!- Vi koji poznate toliko svijeta - šapne mu Yves podrugljivo - možda u okolici pronađete

nekog prijatelja koji će nam posuditi kočiju ili konja?- Kočiju, konja? Što to trabunjate?! Zar ne vidite ovo polje? Na njemu žive bijedni mlinari

koji nemaju ni magarca za jahanje! Ta neću ja, vitez de Villers, na magarcu ući u Pariz!- Ako se isplati - uvjeravao ga je Le Fort - onda ne postoji nikakvo drugo sredstvo. A reći ću

vam još i to: ;ako vam magarac pomogne da ostvarite planove, onda on vrijedi onoliko zlata koliko i sam teži, ma kako kukavno izgledao!

Vitez slegne ramenima i iziđe iz diližanse, a za njim i Yves.Stvorio se krug znatiželjnika oko osovine kotača koja je ležala na zemlji. Kočijaš je potrčao

za kotačem i dogurao ga natrag, stojeći sav zbunjen i izgubljen. Stajao bi tako tko zna dokad da mu nije prišao neki građanin i rekao:

- Nije to ništa! Jedan kolar bi to uredio za sat vremena.Le Fort, koji je to čuo, pogleda uokrug po polju. Posvuda naokolo samo zelena i žuta polja,

izgažena trava iz koje su se izdizali mlinovi. Na to je prijaznog građanina upozorio i sam kočijaš kad je malo bolje promislio.

- Kako? - odvrati čovjek. - Vi mislite da nećete naći nekog kolara? Znajte da je svaki mlinar ujedno i dobar kolar i da će vam sigurno pomoći. Oni znaju popraviti svaki kvar na mlinu, pa sam uvjeren da i najnesposobniji od njih zna postaviti kotač na svoje mjesto.

- Dajem pet škuda onome koji ga popravi! - poviče vitez de Villers, zaustavljajući krv koja mu je tekla iz uha i nosa - Ponavljam, dajem pet škuda!

Yves je pogledavao prepredenog građanina, kočijaša, mlinove i viteza. Opet se u njemu pojavila velika želja za ubijanjem. Za sitnicu bi zadavio čovjeka! Najradije bi pobio sve putnike iz diližanse, ali se suzdržao tješeći se da još rasu pronašli mlinara koji će postaviti kotač.

- Ja smatram - izjavi - da svaki mora vršiti svoj zanat. Mlinar nije kolar, a budući da ja nemam povjerenja u vještinu čovjeka kojeg namjeravate dovesti da nas izvuče iz ove

neprilike, idem popiti pehar vina u prvom zaseoku. Kočijašu, ako uspijete popraviti tu svoju krntiju, morate me pri prolasku uzeti u kola!

Zatim se okrene de Villersu:- Hoćete li sa mnom, viteže?- Hm! - neodlučno će ovaj. - A što ako u vašoj odsutnosti poprave kola i kočijaš nas ne bude

htio čekati?- Ostaje nam uvijek magarac!- E, onda neću! - uzjoguni se vitez. - Neću! Ostat ću ovdje i čekati da ga poprave. Radije ću

provesti ovdje i cijelu noć nego da propustim kočiju.- U tom slučaju - žalosno će Yves - ostat ću i ja s vama!I onda počne obilaziti kola. Većina putnika posjedala je uz rub puta i čekala, razgovarajući o

tek izbjegnutoj opasnosti. Malo je trebalo pa da izgube život u tom glupom i strašnom događaju. Navodili su bezbroj razloga zbog kojih se nisu preplašili, a isto toliko podataka koje će prepričavati kad dođu kući.

U međuvremenu su kočijaš i ljubazni građanin otišli prema mlinu koji je monotono i ritmički kloparao okrećući se na vjetru. Le Fort je molio Boga da ga ne pronađu.

Ali Bog je imao razloga da ne usliša njegovu molbu, jer je nekoliko trenutaka kasnije Le Fort ugledao kako tri čovjeka idu prema diližansi. Među njima prepoznao je građanina i kočijaša, dok je treći bio sigurno vrijedni mlinar. Na oči gusara padne krvavi zastor i malo mu je trebalo da glasno počne psovati.

Kad je mlinar pregledao kotač i osovinu, izjavi da to nije ništa naročito i ako mu nekoliko ljudi pritekne u pomoć, on će ga postaviti na njegovo mjesto i učvrstiti, tako da će kočijaš za pola sata biti u stanju nastaviti svoj put.

- Hej, Le Forte! - poviče de Villers kad je to čuo.- Vi koji za sebe kažete da ste toliko jaki, hajde, pokažite koliko možete i koliko ste tome

vješti!Vitez je opet bio veseo i pun nade. Budući da je Yves samo bijesno zvjerkao oko sebe, Villers

nastavi:- Kapetan Beliard je tvrdio da vi možete na lafet podignuti top, živog ti Boga! Sigurno

možete podignuti i ova kola!Putnici su sa zanimanjem pratili ovaj razgovor. Radilo se o jedinstvenom pothvatu koji su

svi željeli vidjeti. Yves osjeti da ga svi promatraju. Bio je utučen zbog propasti svojih planova, ali videći koliko zanimanje vlada za njega i shvaćajući da će u njihovim očima zadobiti veliko poštovanje ako to uspješno izvrši, on se malo uspravi i reče:

- Neka mi dadu kotač pa ćemo vidjeti!- Nema čovjeka koji to može učiniti!- Prsnut će mu crijeva! - dobaci netko.- Bogami, ja ne bih želio imati nos u njegovim gaćama dok se bude naprezao! - reče neki

šaljivi građanin.Dok su mlinar i kočijaš dovukli kotač i postavljali ga uz osovinu, Le Fort se sagne i uhvati

prednji dio kola. Najednom se zacrveni kao da ga je pogodila apopleksija: žile, na vratu nabrekle, poprimiše ljubičastu boju, nategoše se kao konopci, ali se kola pokrenuše. Zatim ih polako položi na zemlju.

- Predahnite malo, druže! - posavjetuje ga Villers smijući se.- Nastradat ćete - dobaci mu ljubazni građanin. - Znam mnoge koji su crkli zbog pucanja

crijeva od velikog naprezanja. No, ovdje nas je dvanaestak snažnih ljudi kojima se također žuri. Ako vam se što dogodi, izgubit ćemo mnogo vremena, a ja želim večeras biti u Parizu.

Le Fort bi rado proparao crijeva samo da za jedan dan uspori de Villersov ulazak u glavni grad. No, sada je ocijenio svoje snage i napor koji se od njega traži pa poviče:

- Natrag! Dajte mi malo zraka! Gdje ste vi, mlinaru i kočijašu?

- Tu smo! - odgovoriše obojica istodobno.Le Fort se ponovo sagne. Jednim trzajem leđa rastavi kola od zemlje i podrži ih tako

podignuta upirući se laktovima o koljena. Za trenutak se zapuhao. Kao i prije, bio je sav crven u licu, a stisnuo je vilice kao da će ispljunuti sve svoje zube. Još jednim trzajem leđa on podigne glavinu za još nekoliko palaca, upravo toliko koliko je bilo potrebno da se ugura kotač u osovinu. Još samo treba utaknuti klinčić u izrez i kola su mogla nastaviti svoj put.

Svi su se tiskali oko orijaša hvaleći ga na sva usta. Svi su ga pipali i dirali za mišice i grudi ali Le Fort nije uživao u tom trijumfu. U sebi je govorio: »Kocka je pala! Nema sumnje da ćemo stići u Pariz prije oca Fauvela i oca Feuilleta. Jedini je način koji mi preostaje da spriječim viteza da vidi kardinala i njegovo veličanstvo prije izaslanika Vrhovnog savjeta jest da ga prekoljem. Do vraga, to moram učiniti, i to što prije!«

Kočijaš je bijesno udarao konje i diližansa je projurila kroz zaselak Porcherons. Vrata Gaillon bila su vrlo blizu, a kroz njih se ulazilo u Pariz! Pariz koji Le Fort nikad nije vidio. Još pola sata i bit će u srcu glavnog grada! U to zimsko doba noć se rano spuštala. Le Fort je, utonuo u razmišljanje. Mračne misli izbrazdale mu čelo. Pitao se kako će izazvati viteza. On je uvijek bio čovjek radikalnih i konačnih rješenja. Uostalom, to mu je uvijek i uspijevalo, ali ova neodređena vizija Pariza, zamišljanje tog grada koji mu je dosada bio nepoznat, strašila ga je i na neki način prisiljavala da svojoj agresivnosti dade svečan ton.

Villers nije ništa sumnjao. Što se više približavao glavnom gradu, to je bio sve nestrpljiviji.Ipak se nagnuo prema gusaru i rekao:- Nadam se, prijatelju, da ćete biti moj gost dok budete boravili u Parizu?- Hm! - neodlučno će Le Fort, budući da mu je taj poziv ometao njegove planove. - Moram

posjetiti mnogo osoba te izvršiti mnogo hitnih poruka!- Imat ćete za to i kasnije vremena. Barem večeras prenoćite u mom dvorcu!Gusar odmah shvati da bi vitezovo gostoprimstvo ozbiljno kompromitiralo i dovelo u

pitanje izazov na dvoboj o kojemu je razmišljao.- Više volim - reče on - najprije obaviti poslove zbog kojih putujem. Sutra, da, sutra, doći ću k

vama! Večeras, prijatelju, moram poći u krčmu Lisičji rep.- Kako želite! - pomirljivo će vitez. - Ja ću vas čekati, ali nemojte kasniti, jer želim brzo raditi!

Ako vam je do pukovničkog čina, nastojte već sutra doći sa mnom u dvor!

7.

KAPETAN LE FORT GOVORI O SEBI

Uputivši se prema gostionici Lisičji rep, u ulici Saint-Denis, Le Fort se nadao da će tu naći dvojicu redovnika. Da je ubio de Villersa, ne bi ga nimalo grizla savjest, ali ga je s pravom zabrinjavala posljedica takvog čina.

Pariz nije Saint-Pierre. I tamo i ovdje dvoboj se kažnjavao smrću, ali na otoku - tom utočištu svih pustolova - postojala je uvijek mogućnost da se nekako nađe izlaz iz situacije. No, u Parizu bilo je mnogo više redara, a policija je bila mnogo efikasnija.

Pala je noć. Tokom dana napadalo je toliko kiše da su ulice bile pune kaljuža po kojima je Le Fort gacao svojim teškim čizmetinama. Ne pazeći, naletio bi tu i tamo na kakvu svinju opruženu uz kakva vrata ili na perad koja se, prestrašena njegovim psovkama, razbježala i u mraku praćakala po vodi lepećući krilima.

Nikako ga nije privlačio ovaj veliki grad, premda je često slušao kako ga hvale zbog njegove ljepote. U tropskim krajevima katkada je pljuštalo kao iz kabla, ali čim bi se pojavilo sunce, za jedan tren sve je bilo suho. Ovdje je, međutim, blato dugo ostajalo stvarajući smrdljive i kužne kaljuže. Osim toga, znao je da u glavnom gradu ima mnogo skitnica koji su, čim se smrači, na raskrižjima putova u zasjedi čekali građane ili pak na početku i na kraju mostova, pa ih pljačkali.

Stoga je Le Fort čvrsto stezao svoj mač i nastojao pogledom prodrijeti kroz tamu. Bilo je, međutim, ružno vrijeme, a ulica Saint-Denis pusta i mračna, pa je gusaru bilo teško pročitati natpise na pročeljima niskih i nakrivljenih kuća.

Konačno je pronašao gostionicu Lisičji rep. Prepoznao ju je po dugim rojtama i kitama dlaka koje je vjetar njihao iznad vrata kao i po uljanoj svijeći koja je treperila pri najmanjem dašku vjetra.

Odlučno gume vrata i uđe u nisku mračnu sobu koja je mirisala na užeglu mast, prženi luk i češnjak. Tokom dana tu je moralo biti mnogo gostiju, jer je pod bio pun blata sa čizama. Sada su se, međutim, u jednom kutku sobe nalazila samo četiri gosta. Le Fort ih samo letimično pogleda, i kako je znao odmah procijeniti ljude i stvari, utvrdio je da pristojno izgledaju i da najstarijem nema više od četrdeset godina. Nosili su tamne, gotovo crne haljetke.

O širokom pojasu visjeli su im dugi mačevi, čizme su im bile meke, blatne kao i njegove, a imali su i kese koje su im udarale o slabine. Preko naslona stolice zabacili su svoje široke crne plašteve, a na obližnji stol položili šešire s dugim perjanicama. Pili su vino iz kositrenih pehara. Le Fortu se posebice svidjelo što tiho govore. Po tom je ocijenio da su to fini ljudi i diskretni plemići.

Nije ih dugo promatrao, jer je naišao gostioničar i rekao mu da još ima samo par kobasica za jelo.

- Ne smeta! Skuhajte vi meni tih par, a ostalo je moj posao. Samo da vam vino bude dobro, krčmaru, pa će sve biti u redu!

Četiri ga čovjeka kratko odmjere. Le Fort potraži očima jedan stol gdje će se najudobnije smjestiti i napokon ugleda jedan teški masivni, baš po njegovu ukusu. Uputi se k njemu, ali se najednom nečega prisjeti i dozove krčmara:

- Imam ovdje sastanak s dvojicom redovnika - reče.- Niste li ih, možda, vidjeli?Krčmar odrečno odmahne glavom. Ni izbliza ni izdaleka nije vidio nikoga koji bi bio nalik na

redovnika, a još manje na dvojicu!Gusar ravnodušno odmahne rukom i sjedne za stol. Razmišljao je. Uvjeravao je sebe da su

sada oci Fauvel i Feuillet sigurno blizu Pariza. Čak ako stignu kasno u noći ili u osvit dana, još uvijek bi dominikanac imao vremena da preduhitri viteza.

Iako je bio uvijek veliki optimist, iskreno govoreći, ovaj put nije bio ponosan zbog svoga udjela u ovom poslu. Prigovarao je sebi zbog pomanjkanja spretnosti i dovitljivosti prema kočijašu diližanse, propuštanja dobrih prilika da zaustavi kola, i, ako plan propadne, on će biti jedini krivac...

Srećom, loše mu raspoloženje ubrzo otjera tanjur mirisnih i toplih kobasica koji je krčmar stavio preda nj. Uze jednu i zagrize. Zatim odreže komad kruha, uvali u usta, pa odmah isprazni pehar vina.

Odmah se raspoložio i razveselio. Nakon treće kobasice i treće čaše, opet je postao razgovorljiv i veseo, a život mu se učinio vedrijim. U sebi je govorio da bi sve bilo propalo da nije došao on, Le Fort, i preokrenuo situaciju u najkritičnijem trenutku - in extremis!

Četvorica ljudi promatrala je sada ovog diva koji je pojeo toliko toga, i da gusar nije bio gladan, možda bi u njihovim očima opazio zavist.

S vremena na vrijeme Yves je pljesnuo rukama tražeći još pića, a gostioničar je spremno udovoljavao njegovim željama. Kad je opazio da je na tanjuru ostala samo jedna kobasica i da je Le Fort već pri svom desetom peharu vina, krčmar je posumnjao u njegovu platežnu moć.

- Presvijetli plemiću - počne on ponizno, kršeći ruke uz smijerni izraz lica - presvijetli plemiću, molim vas da oprostite mojoj slobodi... ali vremena su teška... a u našem zanatu često nailazimo na svakojake ljude, koji ne poštuju ni vjeru ni zakone, pa pojedu i odu ne plativši...

Yves udari rukom po stolu i veselo uzvikne:- Dosta, krčmaru! Sve sam razumio. Otvoreno priznajte da se bojite ostati bez para! Kunem

vam se Le Fortovom vjerom da ću vam platiti.- Vjerujem vam, svijetli plemiću, i dobro vidim...- Bla, bla, bla! - podrugljivo će Le Fort. - Budući da sam vam obećao zar sumnjate u moju

riječ?- Nipošto presvijetli plemiću ali... ipak... nešto na račun...- Na račun? - ponovi Yves. - Na račun?Izvadi veliku nabitu kesu koja mu je visila za pojasom i baci je na stol. Zlatnici su tako

zazvečali da su se četiri gosta naglo okrenula.- Evo zlatnika - reče Yves - čime mogu platiti tisuću milijuna kobasičarskih nizova poput

ovih koje sam pojeo. Je li vam ovo dosta?- Preuzvišeni plemiću - uzvikne krčmar zažarenih očiju, duboko se poklonivši - to je više

nego što je ikada ušlo novca u moju kuću!Lice mu se zažarilo. Zlatnici i njihova zveka razbudili su u njemu gramzivost.Da je Yves bio manje zaokupljen krčmarom, bio bi, možda, opazio da su se četiri susjeda isto

tako zainteresirala za njegovu kesu kao i sam krčmar. Svi su sada nategli svoje vratove da bolje vide i zapanjeno su kolutali izbečenim očima.

Oni nisu mogli ni zamisliti toliko novca u jednoj jedinoj kesi u džepu jednog jedinog vlasnika, vlasnika koji, osim toga, dolazi u Lisičji rep, ćumez kakvih ima na tisuće po pariškim pustim i uskim uličicama, koje se zatvaraju zasunima za vrijeme buna i ustanaka.

- Hajde - nastavi Le Fort širokogrudno, opazivši da je postao predmet velikog poštovanja - hajde, kuharski šefe, potražite u svojoj smočnici štogod da pošteno dovršim svoju večeru!

Tek je tada ugledao da ga promatraju i ostali gosti, koji su mu još u početku bili simpatični. On im se nasmiješi te se obrati gostioničaru:

- Ej! - poslužite pićem i one ljude! Ova kesa može platiti, da se ne kaže kako je Yves Le Fort došao u Pariz a da nije pokazao svoju poslovičnu velikodušnost.

Jedan od četvorice gostiju ustane i pozdravi Yvesa:- Gospodine, vi se umijete ponašati, u što smo se, ja i moji prijatelji, uvjerili čim ste ušli. Ovaj

prokleti krčmar je neki cmizdravac! Umalo da ga nisam proburazio mačem kad sam ga čuo tvrditi kako za vas ima samo kobasice, a svi znamo da u smočnici ima najtečniji pršut!

- Hej - zaurla Le Fort prema gostioničaru - donesite najbolji pršut i zdjele i za ove plemiće koji će zajedno sa mnom smlaviti sve to.

Yves protrlja ruke. Što se više osjećao izgubljenim prilikom dolaska u Pariz, sada se osjećao ugodnije u društvu četvorice drugova za stolom koji su jeli na njegov račun. Ipak, još ono malo opreza koji mu je ostao natjera ga da kesu sa stola objesi o pojas. Gosti su ustali i pripremali se sjesti, ali još uvijek nesigurni zbog Yvesova poziva.

- Priđite, priđite, do vraga! - obrati im se Yves nukajući ih. - Sjednite za stol i neka ovaj prokleti krčmar donese piće za sve! Takvi smo mi s Otoka! U tropima je gostoljubivost najsvetija stvar!

- Zovem se Salignac - reče jedan od gostiju prilazeći Yvesu i pozdravljajući ga širokim pokretom svog šešira. - Ovo su moji prijatelji Garabit, Orliac i Foultremont...

Tri ga čovjeka pozdrave kao što je to učinio i Salignac, koji odmah nastavi:

- Vidi se, gospodine, da ste pristojan čovjek! Pogađam li da su Otoci o kojima nam govorite vrlo udaljeni od naše zemlje?

- Kako vidim, gospodo - reče Le Fort - vi ne poznate tropske krajeve, ali kad biste jednog dana otišli tamo, uvjeravam vas da bi vam bilo dovoljno spomenuti ime Yvesa Le Forta da vas ljudi počaste bolje nego njegovo veličanstvo kad bi došlo u Saint-Christophe.

Četiri čovjeka ga pogledaju začuđeno i iznenađeno.- No - reče Foultremont - što vi radite na tim Otocima?- Ja sam gusar - odvrati Yves.- O! A u čemu se sastoji taj zanat?- Da upravljam brodom od stotinjak odlučnih i hrabrih jaganjaca! Kuburom u ruci, sabljom u

zubima i nogama u soli kojom je pokrit most...- Soli kojom je pokrit most? - poviče Orliac. - Ali zašto, do vraga, pokrivaju most solju?!- Jer kad poteče krv - razjasni im Yves ozbiljno - noga teže popuzne. Svaki onaj, naime, koji

za vrijeme jurišnog pristajanja uz neprijateljski brod popuzne, mrtav je čovjek...Salignac i Foultremont izmijeniše sporazuman i veseo pogled.- Ali - upadne Garabit smješkajući se - što radite s kuburom u ruci i sabljom u zubima?- Čekam na prolazak neprijateljskog broda i čim ga ugledam, pojurim za njim. Moji ga

jaganjci zgrabe i onda dijelimo plijen.Salignac se zvučno opali po bedrima i prasne u smijeh:- Vi ste, plemiću, zabavni. Kladio bih se u stotinu zlatnika prema jednom novčiću da ste

Gaskonjac!- Izgubili biste - reče Yves mirno. - Ja sam Bretonac!- Bretonac? - uzvikne Orliac. - Kažu da su Bretonci opaki i ludi ljudi. Ne znam nijedan ružan

događaj, a da mu na čelu nije bio neki Bretonac!- Možda - reče Yves. - Kod nas su svi takvi!Gostioničar donese mrki pršut s ružičastobijelim načetkom. Nareže široke kriške, dok je

neka pomoćnica, koju je dozvao, punila pehare.Yves je pio. Bio je sretan što se nalazi u društvu što je, mislio je, bilo ne samo zadovoljno da

se našlo s čovjekom njegova kova, već i očarano njegovom darežljivošću. Razmetao se kao čovjek koji je sretan tek onda kad mu se slušaoci dive. Čovjek bi mogao, doduše, pomisliti kako se ova četvorica slučajnih drugova namjeravaju narugati njemu, njegovoj brbljivosti i njegovu razmetanju, ali zar on nije siguran u sebe? Zar on nije bio Yves Le Fort, pri spomenu čijeg imena su drhtali žitelji Američkih otoka? On je zaboravio da se nalazi u Parizu, da su otoci daleko...

Ponesen svojim brbljanjem i zauzet žderanjem pršuta nije primijetio da Salignac i Garabit bezobrazno zure u njegovu kesu koju je pokazao krčmaru.... Ovaj je oblijetao oko njih, prenemagao se pred Yvesom koji je stajao uspravan i napuštao nož samo kad je htio zadovoljno protrljati ruke.

- I tako - nastavi Foultremont - vi zauzmete brod i onda ga opljačkate? Vjerojatno tek onda kad likvidirate posadu?

- Prema tome - reče skromno Yves, ali sa zadovoljstvom zanatlije kad vidi da se netko zanima za njegov posao. - Prema tome. Ima posada koje se već na prvi hitac odmah predaju, a ima i takvih koje treba poklati. Ovako ili onako pobjeda je uvijek naša!

- Vražjih ti rogova! - usklikne Orliac pola u šali pola ozbiljno. - Dobro, Gaskonjac niste, ali biste morali biti! Zašto ste došli u Pariz?

- Da vidim njegovo veličanstvo - odvrati Yves.Salignac zazviždi pun divljenja:- Bogati! Vidjeti njegovo veličanstvo?! Moje poštovanje, plemiću!- A ako ne budem mogao vidjeti njegovo veličanstvo, onda će me primiti kardinal...

- Vrlo smo počašćeni - ozbiljno će Garabit - što smo gosti tako slavnog mornara. Uvjeren sam da dolazite na dvor zato da tražite nagradu koju ste zaslužili na Otocima o kojima ste govorili...

- Točno tako! - potvrdi Yves koji je u sve većem zanosu počeo svašta bulazniti. - Upravo tako! Došao sam po čin pukovnika!

- Mnogo bih želio da nam ispričate, pukovniče, koji od svojih pothvata - predloži Salignac. - Borbe u kojima ste sudjelovali bile su sigurno strašne. Vaše tijelo je jamačno pokriveno ožiljcima, a sudeći po maču koji vam visi o boku, nije pametno svađati se s vama...

- To ste točno rekli, druže! No, zovite me kapetanom, jer taj čin imam na Saint-Christopheu. Da, ja sam kapetan Tres Sainte Trinite, bivšoj Atlante, fregati sa 64 topa i odličnim jarboljem, koja vrlo dobro gazi po valovima.

- No dobro, kapetane - podigne Garabit pehar. - Pijem u vaše zdravlje, za vaše pobjede i za čin pukovnika!

Orliac, Foultremont i Salignac povedoše se za njim. Yves dostojanstveno uzme svoj pehar, digne ga do visine očiju, pa će ozbiljno:

- Za kralja!- Za kralja! - ponove četvorica.- Gostioničaru, daj još pića! - naredi Yves.- Piti! - povikaše jednoglasno gosti.Krčmar hitro nestane i pojavi se s punim bocama. Pehari su opet bili napunjeni. Le Fort je

bio sav razdragan, ali je ipak sačuvao svoje dostojanstvo.- Kapetane - poviče Salignac - siguran sam da na vašim Otocima nema čovjeka koji se može

mjeriti s vama. To ne govorim zbog vašeg stasa, već smatram da ni u ovom gradu nema čovjeka tako vrijednog, nema plemića koji se može natjecati s vama u uljudnosti i lijepom ponašanju...

- Zaboga, to nikako! - izjavi odlučno Yves. - Bilo ih je još na Otocima, ali ih sada više nema otkad sam ja otišao. No, nitko me nije uvrijedio a da za to nije bio kažnjen!

- Da li ste ih mnogo ubili zbog toga? - upita ga Garabit.- Jednom prilikom dvadesetoricu, i to samo u jednoj borbi! .Foultremont prasne u smijeh. Zatim se nalakti, sagne se prema Yvesu i reče mu izravno:- Ne znam da li ste kapetan, gusar i još mnogo toga, kako to tvrdite, ali mogu reći da u svom

životu nisam vidio takvog hvalisavca. Vi ste nadvisili i najgore moje drugove!- Što mislite time reći? - upita Le Fort.Foultremont nije imao vremena da ponovi svoju bezobraštinu, jer je krčmar odmah poletio

k stolu. Da li se slagao s onim što se spremalo ili ne, tražio je da mu se odmah plati.- Poštovani plemiću - poviče - kasno je i želim poći u krevet. Budite tako ljubazni i platite mi

dvije livre...- Pošteno - suglasi se Salignac - pošteno!- Dvije livre - ponovi ustrašeni krčmar, kao da se bojao da Le Fort ne kani više odriješiti

svoju kesu.No gusar još jednom otvori kožnu kesu punu zlatnika, izvadi tri livre i baci ih na stol

govoreći:- Bolje ovako nego pisati račun!Krčmar uze zlatnike i gurne ih u džep. Yves je htio opet spremiti kesu, kad mu Foultremont

reče opako se smiješeći:- Ostavite, molim vas, tu kesu na stolu!- Kako? - reče Yves.- Ponavljam - odlučno će Foultremont - ostavite tu kesu na stolu ako ne želite da vam sječivo

ovog mača raspori trbuh, poštovani plemiću!

U jednom hipu Le Fort shvati da se prevario u svojim slučajnim drugovima i da ima posla s lopovima, s četvoricom hulja koji su ga opkolili i prijeteći promatrali obuzeti pohlepom za novcem.

Garabit i Foultremont nisu isukali svoje teške mačeve, već su iz haljetka izvadili kratki talijanski nož, čije se sječivo blistalo na blijedoj svjetlosti uljanice.

Yves duboko uzdahne i reče:- Vi imate tako umiljat način zahtijevanja novca, da ne bi, bogami, bilo lijepo uskratiti vam tu

ljubav.- Vidim da je ovaj plemić razuman čovjek! - izjavi Salignac.- Vrlo razuman - potvrdi Le Fort. - Uvijek su mi govorili da sam jako pametan!Svoju ogromnu šaku držao je ipak na kesi i nikako nije htio maknuti svoje prste s nje...- Deder, brzo! - reče tiho Orliac. - Pustite tu kesu, prijatelju, ili ću vas sasjeći, pa makar i vrag

bio s vama!- Drugovi - preklinjao je Yves - zar mi nećete ostaviti ni toliko da platim sobu?- To ćemo vidjeti. Daj tu kesu!Salignac se počne smijati videći zbunjeno lice gusara.- Pukovniče - dobaci - nećete se proslaviti svojim junačkim djelom! Kad vas čovjek sluša,

rekao bi da ste vrlo opasni! Hajde, dajte tu kesu! Njegovo veličanstvo će vam to nadoknaditi!- I pozdravite ga s naše strane! - poviče Orliac.- Poljubite mu noge! - isceri se Garabit.- Šteta! - naceri se i gusar. - Šteta što nikad nećete doznati što će kralj reći...- Da li to govorite zato - upita uljudno ali prijetećim glasom Foultremont - jer gospodin ima

namjeru oprijeti se?- A zašto ne? - rastumači mu Garabit. - Čovjek je pobio dvadeset ljudi! Hvata brodove po

moru i pljačka ih uz pomoć krda ovaca. Priča o otocima i još o mnogo koječemu!- Hvalisavac - dobaci netko. - Uvjerili smo se u to.- Čujte vi - ponovi Foultremont - bilo bi dosta...Okrene glavu, pljune na crni i masni pod pa ponovi:- Rekao sam da je već dosta. Ako ta kesa, druže, slijedećeg trenutka ne bude u mojim

rukama, kunem se svetom papinskom mantijom da ću od kože vašeg trbuha napraviti sebi opasač!

Yves munjevito pogleda desno i lijevo oko sebe. Vidio je da ispred sebe ima Garabita i Salignaca, a iza sebe Foultremonta i Orliaca. Orliac se čak nehajno i tromo njihao iza njegove stolice. Izgledao je kao netko koga zabavlja ovaj prizor. Foultremont je gledao podmuklo i prijeteći. Salignac se blaženo smiješio siguran u iznenadan uspjeh, a Garabit se poigravao sječivom svog kratkog noža.

Yves je u dnu dvorane ugledao i krčmara kako nervozno gužva skut svoga haljinca. Ništa mu nije izmaklo u tom trenutku i jedino se bojao da mu ne pokvare posao, jer će se Yves sigurno braniti, pa će imati na leđima i još kakvog mrtvaca!

Le Fort se sjeti da je ulazeći zamijetio da su vrata osigurana debelim željeznim zasunom, koji se umetao sa svake strane vratnica u ugrađene kuke, ali se nije mogao sjetiti da je krčmar krenuo vratima i zatvorio ih.

Razmišljao je brzo, ali se još nije maknuo otkada mu je Foultremont prvi put zaprijetio, to jest još uvijek je stisnutom rukom pokrivao kesu na stolu.

Polako se povio unatrag i vrhom čizme namjestio svoj rapir koji mu se nalazio među nogama. Njegovi napadači nisu to zamijetili, niti su tomu obraćali pažnju, misleći da on želi opustiti mišiće utrnule zbog duge nepokretnosti. No, u taj čas Foultremont uhvati njegovu ruku, a to je bilo dovoljno da se pokrene jedinstveni mehanizam gusarova tijela i njegova izvanredno brzog reagiranja.

Četiri čovjeka bila su toliko sigurna u uspjeh da se nisu čuvala. Gore po njih! Yves je bio brbljavac, Gaskonjac ili Normandijac koji glasno govori, veze i uljepšava, ali je naglim i iznenadnim udarcem u rebra odbacio četiri hvata daleko gospodina Foultremonta, koji je pao zajedno sa stolicom uz strašan prasak. Odmah nakon toga udarcem noge Yves gurne masivni stol, a s njim i Garabita i Salignaca. Ostao je samo Orliac. Šakom, kojom je pokrio kesu, blago udari odozdo u bradu ovog junačinu, ali tako spretno da je tim milovanjem podigao izazivača sa stolice, kao da će izletjeti iz vlastitih čizama.

Yves nije stao. U tri skoka priđe vratima. Mogao je iskoristiti metež, izići i brzo pobjeći. No, Le Fort je gurnuo svoju kesu u džep hlača, zgrabio željeznu šipku zasuna kojom su se zatvarala vrata i onda je uperio u njih gromoglasno uzviknuvši:

- Tako mi volujskih rogova! Ni jedan neće odavde izići dok prije ne izmjeri mojim sječivom dužinu svojih grudi! Sad ćete doznati koliko vrijedi aršin jednog čovjeka iz tropskih krajeva!

Prvi je ustao Foultremont, trljajući bolna mjesta na tijelu i gledajući orijaša zakrvavljenim očima.

Oko njega su se okupili njegovi drugovi. Zbunjeni nepredviđenim napadom, opazili su sa zadovoljstvom da je Le Fort zatvorio vrata. Mislili su da bi se sam đavo morao umiješati pa da njih četvorica ne uspiju svladati jednog jedinog čovjeka. Naročito sada kad se sam zatvorio u krletku!

Yves je izvukao sablju. Strašno fijukne njome po zraku, ali to nije uradio zato da mu se oni ne bi približili, već da razgiba svoje mišiće. Spremao se za napad kao za kakvu paradu!

I lopovi su to isto učinili. Ne gubeći iz vida Yvesa, Foultremont izvuče mač iz korica i plaštem omota lijevu podlakticu.

- Sto mu muka! - opsuje promuklo svoje ortake. - Platit će nam on skupo ovu drskost! Ne treba ga štedjeti! Naprijed! Izvadite mu crijeva!

No, prije nego što je ijedan od njih učinio pokret, krčmar se smiono ubaci između izazivača i gusara. Gledajući sad njih sad njega, on uzvikne:

- Gospodo, pomislite na moju jadnu kuću! Ona je. jedna od najčasnijih u Parizu i, za Ijubav božju, idite drugamo svađati se! Može doći policija!

- K vragu i policija! - zaurla Orliac. - Ja želim kožu ovog hvalisavca i ja ću je dobiti! On nas još ne pozna!

- Bogamu - dobaci Garabit - trbuh nam je pun i malo vježbe neće nam škoditi!- Prijane - odvrati mu Le Fort - ja ću tu vašu začepljenu trbušinu nabosti na ražanj!Tada gostioničar klekne između boraca i počne ih proklinjati sklopljenim rukama. U jednom

skoku Le Fort se nađe kraj njega i udari ga pljoštimice po stražnjici tako da se odmah srušio, a onda ukrsti svoj mač s mačem Foultremonta.

Garabit to iskoristi i pokuša zaći iza Yvesa s namjerom da ga ubode u bok. Za trenutak je mogao i pomisliti da Le Fort nije prozreo njegovu namjeru, jer je div jurnuo ravno naprijed, natjeravši neprijatelja na povlačenje. Ali Garabit nije mogao ostvariti svoju namjeru, jer prije nego što je spustio svoj mač snažan udarac Yvesove sablje, koji se kao mačka bacio unazad, odbaci ga u stranu rasporenog od vrha do dna. Začu se promukli krik, zatim uzdah i oružje razbojnika padne na zemlju. Garabit se objema rukama uhvatio za grudi, stojeći na nogama, iskolačenih očiju i razjapljenih usta kao da se guši.

Foultremont opazi da su ruke njegova prijatelja omašćene krvlju, i da mu iz usta curi mlaz krvi. Strašno opsuje. Trenutak zatim Garabit se sruši i više se nije micao.

- To je prvi, odnijelo ga trideset tisuća vražjih kolica! - poviče Yves surovo se keseći. Nije više imao vremena da govori: tri mača zveknuše o njegov, a to se moglo čuti i desetak metara izvan krčme.

8.

PUSTOLOVINA SE ZLO ZAVRŠILA

- Brate moj - izusti dominikanac jedva čujnim glasom - ako nam Bog ne dođe u pomoć, nikad neću stići do te vaše gostionice!

- Molite se! - preporuči mu otac Fauvel požurujući konja - i zaboravite da ste u sedlu!- Pokušavam, brate, pokušavam! - odvrati otac Feuillet. - No, Gospod mi je dao ovakvo tijelo

koje ga neće zaboraviti. Naprotiv, slabine mi se raspadaju!Redovnik slegne ramenima, ali ne uspori konja. Malo kasnije nastavi:- Ako ćemo vjerovati podacima koje smo dobili, mi se nalazimo na putu za Neuilly, a ona

varošica koju usprkos noći vidite, vjerojatno je Roule. Znači da se nalazimo na putu u predgrađe Saint-Honore. Još malo pa smo u Parizu...

- Ja do tamo neću izdržati...- Za Boga miloga, morate! Izmolite nešto, do vraga! Žrtvujte nešto Isusu, majku mu!- Kako to? - poviče otac Feuillet. - Vi još uvijek psujete, brate Fauvele?- To je - reče klonulo redovnik - to je samo ukrasni pridjev, način moga jezičnog izražavanja,

a to ništa ne mijenja na stvari, jer vi ove noći morate biti u gostionici Lisičji rep i vi ćete biti, makar vas ja nosio na leđima!

Kad su ušli u ulicu Saint-Denis, konji su išli polako, prskajući nogama blato, a dva su redovnika razgovarala još uvijek o istoj stvari.

Otac Feuillet nije više stenjao i, pravo govoreći, fratar to nije očekivao, jer je dominikanac počeo stenjati čim se smjestio u sedlo. Za oca Fauvela bilo je glavno da su konačno stigli u Lisičji rep. Uzdignute glave tražio je negdje natpis baš kao što je to prije nekoliko sati učinio i Le Fort.

- Stoj! - poviče najednom fratar zaustavivši konja.Otac Feuillet nesvjesno učini isto. Gledao je u brata koji je naćulio uši i istegao svoj mršavi

vrat kao i njegov konj koji je bio i gladan i žedan.- Sto mu muka, sve se bojim da nismo stigli na vrijeme! - reče fratar.- Zašto tako mislite?- Zar ne čujete?- Ne čujem ništa - odgovori dominikanac - ili, bolje reći, čujem neku neodređenu potmulu

buku, ako mi to ne bubnjaju uši zbog umora...- Dobro, dobro! Kladim se u sto zlatnika prema jednom bakrenom novčiću, da je kapetan Le

Fort stigao prije nas. Čujem zveket mačeva i tako umiljate psovke koje jedino iz meni dobro poznatog grla mogu izlaziti. Bogu hvala, brate moj, stigosmo na vrijeme!

- Moj brate, uopće ne shvaćam što govorite...- Ali to je vrlo jednostavno - unutra se tuku! A ovo ovdje je, kako se i sami možete uvjeriti

ako podignete malo svoj pogled, upravo gostionica Lisičji rep u kojoj ćemo naći kapetana. Ako se, dakle, tuku i psuju, kako to čujem, onda znači da je Le Fort već tu!

On hitro sjaše i zadiže malo mantiju da je ne uprlja blatom.- Ostanite u sedlu, brate moj - reče otac Fauvel - a ostalo prepustite meni!Nato priđe vratima i otac Feuillet začu svoga subrata kako udara nekim teškim i tvrdim

predmetom u vrata. Sada je i sam mogao čuti zveket mačeva i povike boraca. Drhtao je svim svojim udovima, ne od straha, naravno, jer je i njegov karakter očeličio život u tropima. On se, u stvari, bojao da ga ova nova pustolovina ne spriječi u željno očekivanom odmoru.

Fratar je sve snažnije udarao o čvrsto zatvorena vrata. Pitao se da li ga oni unutra čuju, jer umjesto odgovora, čuo se samo gromoglasan smijeh, krici i psovke. Taj glas bio je sigurno Le Fortov. Fratar je bivao sve nestrpljiviji pa je na kraju zaurlao:

- Hej, kapetane Le Forte, ovdje je vaš topnik, otac Fauvel!- Svetog mi Jakova, ovo je moj fratar! - začu se neki glas. - Uvijek je prisutan kad treba

izmlatiti nekog lupeža! Malo strpljenja, moj oče, samo da uobličim malo jetru ove ništarije pa ću vam odmah otvoriti vrata! Za to vrijeme izmolite jedan Očenaš za pokoj duše ovog nitkova čijom sam krvlju već omastio svoju sablju!

Otac Fauvel shvati da Le Fort govori sasvim blizu vrata, koja su bila zatvorena zasunom.- Požurite, kapetane - poviče - imam suhog barata i nemojte čekati da se ovlaži!- Jeste li sami? - upita ga Yves, koji još nije uspio dovoljno udaljiti napadače da podigne

zasun sa zatvorenih vrata.- Otac Feuillet je sa mnom. No, on je tako umoran da već koluta očima kao puž na kiši!Le Fort je ipak jednom rukom podigao zasun s kvake na kojoj je stajao, te on bučno padne

na zemlju, budući da je fratar upirao iz sve snage da uđe.On je tako vjerno zamišljao prizor koji se odvijao u gostionici da nije morao nišaniti. Dva

hica prasnuše odjednom, a fratar, posrnuvši preko zasuna, udari ramenom Salignaca i Orliaca koji padoše na koljena, ne ispuštajući oružje iz ruke.

- Svih li ti vragova - poviče Le Fort - ostavite mi barem ovog posljednjeg razbojnika! On je želio napraviti kožni remen od moga trbuha, ali, tako mi Boga, kad ga ispustim iz svojih šaka, neće se više smucati po krčmama bez stremenica.

Foultremont se više nije šepirio. Svi njegovi drugovi bili su izbačeni iz borbe. Garabit se više nije micao. Izgledao je doista mrtav, a sad se, eto, i on našao ne više pred jednim neprijateljem kojeg je mislio lako pobijediti, već pred dvojicom od kojih je jedan bio fratar i taj puca iz pištolja kao anđeo-osvetnik!

Le Fort ga je gonio, pa je bio prisiljen da prekine borbu. Povlačio se tako sve do kuhinje u kojoj je, dršćući od straha, klečao krmčar i neprestano se krstio.

Izazivač se uskoro našao stjeran u škripac, bez ikakve nade, jer orijaševa ruka nije ni trenutak klonula, kao da se i ne može umoriti.

- Prijatelju - poviče Foultremont bez daha - nemojte me ubiti! Ja vas skrušeno molim da oprostite moj bezobrazluk!

Gusar se divlje iskesi:- Oprost? Oprost? Sad kad je grob otvoren... prekasno je!- U ime Isusa Krista našeg otkupitelja! - preklinjao je i dalje iscrpljeni varalica, jedva držeći

mač slabašnom rukom, očito se nadajući da će ga protivnik poštedjeti. - Budite milosrdni!Zatim se obrati ocu Fauvelu:- Zar se vi, moj oče, nećete zauzeti za mene? Kunem vam se svetim Grgurom, gospodine, da

su me uvukli u ovo i nagovorili da vas izazovem, ali u mom srcu i savjesti vi ste najdostojniji i najvredniji plemić kojeg sam u životu vidio!

- Oprostite prostačini, a on će vas ubosti nožem u leđa! - primijeti fratar. - Ubodite prostačinu i on će biti ponizan.

- Tko se previše izvrgava pogibelji, taj će izgubiti i konja i magarca! - doda Le Fort.- De, kapetane - prekine ga fratar - dosta brbljanja i svršite s tom huljom! Umirem od gladi i

žeđi. Ako još i trenutak nastavite, sve ću zube dati povaditi i želudac zašiti!- Sveta slugo božja - poviče razbojnik u posljednjem pokušaju - zar se nećete smilovati na

mene? Zar nećete posredovati? Ako dozvolite da me ubije, bit ćete odgovorni za moju smrt!- Oh - reče Fauvel - ubio bih ja i sitničara za jedno dugme! Vi me, gospodine, ne poznajete: ja

grizem, ja se ritam, grebem, udaram, ja poričem i odričem!- Sad! - poviče Le Fort.

Foultremont krikne i mač mu padne na zemlju. Desnom rukom čvrsto je stezao lijevu. Sudeći po krvi koja je omastila rukav njegova haljetka, otac Fauvel je zaključio da se Le Fort zadovoljio da ga samo onesposobi za borbu. Udarcem noge gusar odbaci rapir na drugi kraj sobe i reče:

- Na koljena, nitkove! Poljubi ovu moju čizmu, ako ne želiš da je osjetiš na guzici!Foultremont posluša. Lice mu se iskrivilo od boli, ali je bio uvjeren, ako ne posluša, da će biti

zauvijek izgubljen. Nagne se nad blatnjavim čizmama gusara koji je to promatrao zadovoljno se smješkajući. No, Le Fort nije dugo uživao u svojoj pobjedi. Poviče:

- Hej, ti kukavni krčmaru! Ovamo piće za dva redovnika i za mene!Onda se okrene Foultremontu koji je pogledavao prema vratima:- A što se tebe tiče, bijedniče, digni ovu lješinu koja će uskoro početi zaudarati i svoja dva

druga odguraj u kut ove sobe da ih više ne vidimo! Poslušaj ili ću ti izvaditi utrobu!- Tko to Ovdje govori o vađenju utrobe? - poviče neki muški glas s vrata.Le Fort i redovnik se okrenuše. Umjesto dominikanskog starješine kojem su se nadali,

ugledaše policajca s pandurima.Policijski narednik ljutitim i prijetećim pogledom obuhvati prizor. Oko njega panduri,

bojažljivi i prijeteći, s uperenim vrškovima svojih kopalja.Policajac mimo istupi naprijed, pregleda počinjenu štetu, prevrnute stolove, slomljene

stolice, razbite čaše i proliveno piće. Na Garabitovo tijelo su samo bacili pogled, a više su se pozabavili Salignacom i Orliacom koji su stenjali i uzalud pokušavali zaustaviti potok krvi koji je tekao iz njihovih ranjenih udova.

- No, dobro! - poviče konačno, isprsivši se ispred Le Forta, ali ipak na pristojnoj udaljenosti, jer gusar još nije gurnuo svoj mač u korice. - No, dobro! Vidim da se ovdje prilično poslovalo!

Pogleda letimično Foultremonta koji se nije usudio ustati.- Tko je ovaj plemenitaš? - upita policajac.- Vucibatina! - odgovori Le Fort tako goropadnim glasom da je policajac namrštio obrve i

ustuknuo korak natrag. - Vucibatina koju sam iz čiste blagosti poštedio.Otac Fauvel zamijeti da nosnice narednika podrhtavaju od ljutine. Ovaj se doista i prodere:- Zgrabit ću ja za vrat onoga tko je ovako uredio ove ljude! A vi, moj oče, vi ćete nam, nadam

se, pomoći.- Oh - reče fratar - učinit ću ja još i više!- Vi ćete mi pomoći - odlučno će narednik - jer ovdje su tri čovjeka na izdisaju.- Ništa ne smeta! - odvrati otac Fauvel. - Jedna misa, jedna jutarnja i jedna večernja već su

napola odslužene!- Da li vi to sa mnom zbijate šalu?- To se i ja pitam ima neko vrijeme! - začu se najednom neki glas s ulaza u kojem Le Fort i

njegov topnik prepoznaše glas oca Feuilleta.Doista, dominikanski starješina stupi naprijed, stane ispred narednika i izjavi:- Sine moj, evo čovjeka - pokaže on na gusara - o kojem gotovo ništa ne znam i evo jednog

fratara koji mi je ukrao brevijar i zbog kojega sam propustio diližansu iz Havre de Paixa samo zato da me dovede ovamo na konju.

Sva su mi križa slomljena. I kad sam došao ovamo, što vidim? Vidim ovog izazivača koji je napao ugledne osobe u krčmi gdje sam mislio naći udoban krevet. U ovoj mojoj zgodi ima mnogo mutnih i nejasnih stvari koje može riješiti samo krivični sudac...

- Brevijar, konji, krađa, krivični sudac! - uzvikne narednik. - Bogami, previše stvari najednom! To me izaziva i ne razumijem kako to da vas dvojica svećenika optužujete jedan drugoga!

- Ne - reče otac Fauvel podrugljivo - uvijek su mi govorili da pariška policija počinje ujutro s kašljem, a uvečer... s pićem! A sada vidim da čini obratno: pije ujutro, a kašlje uvečer! Sve ljepše i ljepše!

- Moj oče - reče uvrijeđeno narednik - ja poštivam vaše haljine ali pazite na svoj nos! Dug vam je i ako nastavite vrijeđati policiju, mogao bih vam ga odsjeći!

- Do vraga! - poviče otac Fauvel. - Da mi ga odsiječete? Zar ga smatrate doista dugim?- Činjenica što mu je dug - reče smijući se Le Fort - rezultat je pobjede našeg fratra na sajmu

dugih noseva!- Nipošto! - reče otac Fauvel. - Moj nos je tako dug zato što je moja dojkinja imala meke

dojke, i dok mi je davala mlijeko, ja sam zabio svoj nos u te dojke kao u maslo. Samo tvrde dojke u dojkinje stvaraju tupe nosove!

Narednik se pitao u kakvo je on to društvo upao. Hitro dade znak svojoj pratnji i najednom vojnici opkoliše dvojicu ljudi.

Tek sada otac Feuillet shvati kakve sve posljedice mogu nastati iz ove afere, pa žurno stane između narednika i Le Forta vičući:

- Ne hapsite ih! Barem ne zasada, nipošto! Ja odgovaram za njih!- Kako? - reče narednik. - Vi odgovarate za njih, a kunete mi se da će poklati cijeli svijet!- Ali ne oni, već ovi nitkovi ovdje!...I on upre prstom u razbojnike koji su stenjali po svim krajevima sobe.- Dosta! - uzvikne policajac. - Znači ovi mantijaši namjeravaju svojom zvonjavom i

brbljanjem neprestano gnjaviti svoje susjede. Vojnici, zgrabite ove ljude!Le Fort učini korak natrag i isuče svoj mač.- Uhapsiti, koga? - upita on umiljato. - Nećete, valjda, mog topnika. Bogami, on je veseo,

pošten i iskren čovjek i, usprkos svemu, nije lažno pobožan. Ja ne govorim o sebi, gospodine, jer mene ni stotinu takvih helebarda ne plaši. De, pogledajte najprije što se dogodilo prije vašeg dolaska. Ili želite vidjeti kako stvarno djeluje vaš ponizni sluga?

- Otpor vlasti? - uzvikne narednik. - Opirete se? Prikujte te ljude uza zid!- Ne, ne! - poviče otac Feuillet, bljeđi od mrtvog Garabita. - Pustite te ljude! Ja vas nisam zvao

da ih hapsite, nego da im pomognete. Oni su se namjerili na nitkove koji su željeli...-... moju kesu! - dovrši Le Fort. - Ovu kesu - nastavi pokazujući na svoj pojas - ovu kesu u

kojoj je pedeset tisuća zlatnih škuda!Policajac je htio najprije slegnuti ramenima, jer je sve to smatrao lukavošću, ali, promislivši

dobro, zaprepastila ga je tolika količina novca. Najednom mu sine ideja: pedeset tisuća zlatnih škuda sigurno je rezultat neke krađe, provale. Imam, dakle, posla s opasnim banditima. Ali ovaj dominikanac, ovaj franjevac? Da li su oni doista to? Sumnjam.

Polako se približi starješini dominikanaca i počne ga sumnjičavo ispitivati:- Vi morate zbaciti s lica svoju masku! - reče.- Zbaciti masku? - uzviknu otac Feuillet zapanjeno, dok je franjevac pucao od smijeha i

vikao:- Odlično ste to rekli, naredniče!- I vi također! - zaprijeti mu policajac.- Jadnik bulazni! - reče otac Fauvel prilazeći Le Fortu da u slučaju potrebe ujedine snage.- Sine moj - reče otac Feuillet - ja sam starješina dominikanskog reda iz Saint-Pierrea na

Martiniqueu...- Ne poznam ja tu diocezu...- Nosim poslanicu Vrhovnog savjeta njegovoj eminenciji kardinalu Mazarinu, kako se lako

možete uvjeriti ako pogledate ovaj pergament...Otvori svoj brevijar i pruži naredniku list koji on samo pogleda. Budući da nije znao čitati,

impresionirao ga je samo voštani pečat. Vrati list starješini, a Le Fort izjavi:- Ja pak moram vidjeti preuzvišenog kardinala Mazarina zbog pisma koja mu nosim od

generalnog guvernera Vjetrovitih otoka, Longvilliersa de Poincya...- Hm, hm! - promrmlja zbunjeni policajac.

- A sutra ću otići s vitezom de Villersom da zatražim čin pukovnika - doda gusar oslanjajući se na golu sablju.

- A zašto ste onda poubijali toliko ljudi? - upita ga zapovjednik pandura.- Zato - odgovori Le Fort - jer su me htjeli lišiti ove kese...Narednik je dugo razmišljao. Nije znao kako postupiti: treba li vjerovati tvrdnjama

redovnika i Le Forta. Za to vrijeme Foultremont i njegova dva ranjena prijatelja tiho su stenjali i gledali prema vratima, ali su ona bila dobro čuvana i nije bilo nikakve nade za bijeg.

- Hajdemo - izjavi napokon zapovjednik pandura. - Za mene je taj problem vrlo zamršen. Sve ćete objasniti krivičnom sucu Jacquesu Tardieuu...

Le Fort se pitao što li će se sad dogoditi. Čuo je govoriti kako se često nasumice hapse nevini ljudi koji ostaju u zatvoru, a da i ne znaju zašto... Ali za njega je najteže bilo saznanje da oni sutra neće vidjeti dvora ako ih sada odvedu sucu. Vitez de Villers moći će slobodno raditi što hoće i na kraju će postići da kralj imenuje Merry Roolsa za guvernera.

Otac Feuillet je osjetio što ga muči. I on je u sebi mislio: »Nisam siguran da su me ovaj gusar i fratar prevarili. Ali zašto bi to uradili? Ako govore istinu, onda mi jedino oni mogu pomoći da uspješno obavim svoj zadatak.«

On se okrene prema Le Fortu i reče:- Sine moj, molim vas da dobrovoljno odete s vojnicima. Lakše ćemo se sporazumjeti s

krivičnim sucem, jer imamo dovoljno dokaza da nam povjeruje.- Predajte nam vaš mač! - zatraži narednik.Le Fort pruži oružje tražeći od njega da ga dobro čuva, jer će inače imati s njim posla, a onda

ga ni sam đavao neće spasiti!

9.

POSAO KRIMINALISTIČKE POLICIJE

U ono vrijeme policijsku službu, u ime pariškog zapovjednika žandarmerije Pierre Seguiera, vršili su viši krivični sudac Jacques Tardieu i niži krivični sudac Antoine Ferrand, koji su preko svojih redara izvršavali naredbe parlamenta.

Ti sudski činovnici, međutim, nisu mogli održavati po gradskim ulicama javni red i mir, jer ni sami nisu bili sigurni u vlastitom stanu. Neki agitator, po imenu Lagneau, provalio je, prije nekoliko noći, u kuću krivičnog suca Tardieua i zaprijetio mu da će mu zapaliti kuću a njega ubiti. I mladi plemići Maraisa imali su hrabrosti da zapale sudska vješala na uglu ulice Temple i Vieilles Haudriettes. Usred bijela dana lopovi su opljačkali jednu kuću u ulici Phelipaux i prisilili nekog kočijaša da ukradeno pokućstvo odveze na trg Maubert gdje su ga zatim prodali. Kraljevi mušketiri zaustavili su na Cours la Reine kočije grofova de Montreverta i de Rocheforta, strgli s njih odijela i odnijeli im kese s novcem. Zamjenik vrhovnog tužioca žalio se u Parlamentu na krađe koje otvoreno vrše vojnici uz zaštitu svojih ortaka - policije na konjima! Neki sudski ovrhovoditelj podmetnuo je jedno krivično djelo opatu Sourchesu, bratu kraljevskog suca na Ile-de-Franceu, pa je bio predan slugama i paževima koji su ga ošišali i izbičevali do krvi.

Glavna utočišta bili su dvorci velikaša. Zamjeniku kraljevskog zastupnika, koji je htio izvršiti premetačinu u dvorcu Soisson, rastrgali su odijelo i surovo ga izbacili kroz vrata!

Zna se da je kraljica Ana s pomoću jednog policajca izvukla iz tamnice dva svoja lakaja osuđena na robiju zbog ubojstva nekog trgovca. Neki opat iz Fiesquea, inače potomak poznate istoimene grofovske obitelji, silom je svrgnuo župnika Saint-Sulpicea, napavši ga na čelu oružane čete!

Baš u trenutku kad su panduri odvodili Le Forta i njegove drugove, augustinovce su u njihovom samostanu opsjedali vojnici parlamenta. Jedanaest svećenika odveli su u Conciergerie, ali ih je slijedećeg jutra oslobodio Mazarin i u kraljevskoj kočiji poveo natrag u samostan!

Svaki put kad se zbog ovakvih nereda parlament žalio namjesnicima kraljevskog Chateleta, oni su odgovarali da im je nemoguće spriječiti svoje vojnike u toj raboti, jer da su im plaće samo tri sousa i po dnevno, kao u doba kralja Jeana, a ni to im se ne plaća redovito! I ono što se u takvim prilikama mora dogoditi - to se i događalo. Vojnici su se naplaćivali gledajući kroz prste svakojakim nikogovićima i prostitutkama. Prilikom dolaska poštanskih kola i diližansa često se događalo da su slijedili sirotinju koja je dolazila u Pariz da se zaposli i živi od rada, pa su je hapsili i optuživali zbog skitnje, dezerterstva ili nemoralnog života. Odveli bi je u zatvor, a kad bi im platili jelo, govorili su:

- Dajte pare, pa ćemo vas pustiti!One koji im nisu mogli udovoljiti, odvodili bi u tamnicu bez ikakvog razloga i tu su katkada

ostajali cijeli svoj život a da se nikad točno nije znalo zbog čega su uhapšeni.Da je to Le Fort znao, sigurno ne bi dobrovoljno dao svoj mač naredniku. No, on je dolazio s

otoka, a zamolba oca Feuilleta djelovala je na nj. Dolazio je iz kraja u kojem se drugačije živjelo, i koji je, usprkos velikom broju gusara, imao ipak odlučniju policiju i u svakom slučaju manje podmitljivu. On je poštivao oca Feuilleta. Ovaj je bio starješina dominikanaca, zadužen jednom misijom pa se Le Fort zakleo da će mu pomoći, jer od njenog uspjeha ovisila je i budućnost i sreća Marije du Parquet.

No, kad se s dvojicom redovnika našao u zatvoru u ulici Haumerie, vulgarno nazvanim Fort-aux-Dames, jer je pripadao benediktinskoj opatiji s Montmartrea, osjetio je veliku muku i odmah je utonuo u upornu šutnju.

Otac Feuillet kao da se pomirio sa sudbinom. On je, doista, osjećao veliko olakšanje što se više ne nalazi na sapima konja. Osim toga, sve nezgode u kojima je bio objekt, ili bolje reći žrtva, otkada je stupio na tlo Francuske, učinile su ga ravnodušnim na sve udarce sudbine.

No, zar se nije osjećao siguran zbog pisama Vrhovnog savjeta Martiniquea i preporučnih pisama za kardinala? Zar nema prava smatrati da kardinal neće dugo držati u zatvoru tako odličnog crkvenog slugu kao što je on?

Otac Fauvel se naviknuo primati nevolje onako kako dolaze. Toliko je toga proživio, toliko vidio. Njegova neusporediva naivnost, njegova neizmjeriva bezazlenost činila ga je često žrtvom nesavjesnih pustolova, ali on im se tako suprostavljao i žestoko s njima nosio da ni sada nije pomišljao da se neće još jednom časno izvući iz ove nezgode.

Noć su proveli u ovom tužnom zatvoru. Tri su se druga uspjela malo okrijepiti snom i tek što su se razbudili, a već su došla četiri vojnika i odveli ih pred višeg krivičnog suca Jacquesa Tardieua.

Le Fort je smatrao dobrim predznakom činjenicu što im je plemić stavio na raspolaganje svoju kočiju. Ovaj visoki činovnik nije običavao takvo postupati, ali kad je gusar upozorio na to starješinu dominikanaca, ovaj ga podsjeti da je Krivični sudac sigurno vidio njihove papire koje su im sinoć oduzeli, pa je mogao pravilno ocijeniti njihove kvalitete.

U svom dvorcu Chateletu, u kojem je umalo postao žrtva atentata, Jacques Tardieu okružio se jakom stražom, mnogo jačom od one što je stražarila pred vratima Louvrea. Kad su zatvorenici stigli u njegove odaje, dominikanski starješina vrlo se iznenadio kad je utvrdio da sudac nije želio prvo njega vidjeti, već kapetana Le Forta, kojega je jedan helebardist zamolio da prvi uđe u radni kabinet magistrata.

Le Fort nije imao oružja, ali je na glavi imao veliki šešir, pa je sigurnim korakom' ušao kroz vrata.

Našao se pred niskim čovjekom od oko pedesetak godina, koji je neprestano gladio svoju bradicu.

Odjeven u crveni baršun, nosio je o pojasu bogato izrezbaren paradni mač i s dragim kamenjem ukrašenim balčakom. Oštra bora urezala mu se u čelo ali ne kao u ljutite osobe, već kao u nekog koji sa zanimanjem čeka da ugleda neki čudan prizor. Vidljivo je drhtao pred golemim tijelom orijaša.

Le Fort se uputi k njemu neusiljeno i pozdravi ga širokim pokretom svoga šešira, otmjeno se poklonivši usprkos svome krupnom tijelu.

- Vi ste kapetan Le Fort? - upita ga sudac.Gusar se ponovno nakloni.- Yves Guillaume Le Cercueil, gospodine krivični suče! - otpovrne Le Fort jasnim i ponositim

glasom.Jacques Tardieu kimne glavom u znak razumijevanja, ali mu sa čela nije nestao zabrinut

izraz. On ponovi za njim:- Le Cercueil? Čudno prezime.- Ali je moje! - reče mirno Yves. - Ono vrijedi koliko vrijedi, i ja ću ga braniti do posljednje

kapi svoje krvi isto kao da se radi i o njegovu veličanstvu. No, zovu me Le Fort. I to mi ime pristaje kao rukavica na ruku, i neka mi glava ode na panj ako ga se odrečem!

- Ts, ts! - učini krivični sudac promeškoljivši se u svom naslonjaču, netremice gledajući gusara. - Kapetane, vi dobro govorite... Sudeći po izvještaju mojih vojnika i pismu koje su našli kod vas, čini se da ste vi jednako sjajni s mačem u ruci kao i na riječima.

- Gospodine krivični suče - objasni Yves - ništa bolje ne daje riječima snagu nego dobar mač u ruci čovjeka koji se zna njime služiti.

Jacques Tardieu ustane. Ponovno pogladi svoju crnu bradicu, suho se nakašlje pa će slabašnim glasom:

- Vi ste optuženi da ste pretukli tri lopova u nekoj krčmi.- Četiri! Uz pomoć mog fratra koji puca svojim pištoljima isto tako dobro kao i topovima.

Četiri hulje, ako dobro znam brojiti, koji su mi htjeli oteti kesu i koji su umjesto zlatnika dobili porciju olova i čelika!

- Znam... Vi dolazite s Otoka, sudeći po pismu viteza, glavnog guvernera de Poincya?Yves ponosito digne glavu i izjavi:- To pismo, gospodine kriminalni suče, vi ste povrijedili, jer ga je jedino kralj trebao otvoriti

budući da je njemu i upućeno!Jacques Tardieu se prvi put nasmiješi:- Kažete da sam ga povrijedio? Tako je! E, pa kapetane, ja to i ne žalim! Ono mi je omogućilo

da se upoznam s nekim vašim junačkim djelima. Bože dragi, palo mi je sasvim slučajno u ruke da bih mogao posumnjati u njegovu vjerodostojnost. No, ono što ste noćas učinili dovoljna je garancija! I tako ste vi spasili Martinique od snažnog napadaja Engleza, koje su pomagali i pobunjeni divlji Karibi? Vi ste oslobodili gospodina Jacquesa du Parqueta? Dozvolite mi, gospodine, da vam prije kralja čestitam. Sretan sam što vam mogu iskazati svoje duboko poštovanje!

Le Fort korakne malo natrag i sav se isprsi.- Moram vam čestitati i zbog vašeg sinoćnjeg pothvata. Kad bi svaki onaj koji nosi mač radio

kao i vi, mi bismo se brzo oslobodili tog ološa koji ucjenjuje naš lijepi glavni grad, obesčašćuje našu zemlju, a prema kojem je, na žalost, naša policija nemoćna. Naravno da vam ne spočitavam što u toj zgodi ima jedan mrtvac i nekoliko ranjenih u žalosnom stanju. Njih ionako čekaju vješala!

Le Fort se pokloni. Bio je sav zažaren u licu, a zbog ponosa i samoljublja nabrekle mu žile na vratu. U takvu raspoloženju bio je spreman osloboditi Pariz razbojnika koji su ga okužili. Oni su operirali u dobro naoružanim organiziranim bandama, na prilazima i izlazima s mostova kao i u mračnim ulicama.

- Sigurno ne znate da ste imali posla sa četvoricom najopasnijih zločinaca? Možda vam nije poznato da su to bili četiri vođe jedne strašne bande koja sebe naziva »Ubojicama sa Saint-Germaina«? Već deset godina oni siju užas po Parizu. Nikako ih nismo mogli uhvatiti. Vi ste jedini stali na kraj njihovim zlodjelima!

- Gospodine kriminalni suče - odvrati Yves - i na Otocima i u glavnom gradu ja sam u službi njegova veličanstva. Ako sam mu i sasvim slučajno učinio kakvu korist, meni je to jednako drago!

- Obavijestit ću i kardinala što ste učinili i nadam se da će vam i on biti zahvalan.Jacques Tardieu se uputi prema svome naslonjaču i nastavi:- Naravno, vi ste slobodni, kao i vaši drugovi, iako mi nije sasvim jasno njihovo objašnjenje

stražarskom naredniku da je jedan od njih dominikanski starješina s Martiniquea.- Gospodine kriminalni suče - odvrati brzo Le Fort - taj redovnik došao je iz Havre de Paixa

u Pariz na konju, a njegove godine ne dozvoljavaju mu nestašno poigravanje s konjem. Bio je toliko umoran i uzbuđen kad je ugledao bandite da mu se može oprostiti njegova sinoćnja smetenost.

Sudac kimne glavom u znak slaganja i reče:- Osim toga, provjerio sam njegova pisma. Taj redovnik je došao po jednom vrlo važnom

zadatku o kojem, čini mi se, ovisi sudbina kolonije.- Tako je, gospodine!- I vi ste tu da mu pomognete?- Što god budem bolje mogao!- Ali vitez de Poincy u svojoj poruci kralju ništa ne spominje tu pomoć!- Imali ste sreću, gospodine kriminalni suče, da ste pročitali to pismo, jer ja ne poznam

njegov sadržaj. Ali prešutnim sporazumom između mene i generalnog guvernera Vjetrovitih otoka ja moram štititi oca Feuilleta. Čini se da taj redovnik i treba zaštitu više zbog spletaka oko njega i njegova zadatka, kojima je cilj da ga ometu, nego zbog razbojnika koji teroriziraju glavni grad.

- Kakve su to spletke?Yves malo zašuti i sudac primijeti njegovo krzmanje. Gusar je znao sve tajne i nije ih htio

tako olako otkriti.- Vi vrlo dobro znate - nastavi uporno Jacques Tardieu - da sam ja zadužen za policiju i da

me opravdanost koraka oca Feuilleta na neki način obavezuje, zbog kralja i domovine, da mu i ja pomognem i da ga zaštitim.

Le Fortove oči najednom zablistaše. Munjevito shvati kakvu korist može izvući iz ovako dobrog raspoloženja suca prema njemu. Odmah pomisli na mogućnost hapšenja viteza de Villersa, što bi onemogućilo poslaniku Merry Roolsa da prije dominikanca vidi njegovo veličanstvo kralja i kardinala.

- Gospodine, otkrit ću vam da nas, otkada smo otišli s Otoka, prati jedan čovjek koji namjerava isposlovati od kralja da umjesto gospođe du Parquet bude imenovana za guvernera Martiniquea osoba o kojoj mogu samo to reći da je njena uloga uvijek bila kobna po koloniju. Taj tip je bezgranično ambiciozan i ništa ga neće spriječiti da dobije taj žuđeni položaj.

- Jeste li u to sigurni?- Toliko siguran da mi je taj izaslanik unaprijed obećao mnogo više nego sam i želio (jer na

svijetu, gospodine, nema skromnijeg čovjeka od Yvesa Le Forta), samo da mu pomognem u njegovom planu. A radilo se ništa manje nego o umorstvu oca Feuilleta!

Magistrat zadršće.

- A kako se zove taj izaslanik?Bez oklijevanja, kao da oslobađa svoju savjest teškog tereta, Yves odgovori:- Vitez de Villers!Jacques Tardieu ponovno zadršće, ali sada mnogo jače. Yves najednom opazi njegove

nervozne kretnje. U srcu diva pojavi se sumnja. Mislio je da je onemogućio viteza, a možda je izgubio partiju.

Sudac duboko uzdahne:- Obitelj de Villers uživa kraljeve simpatije - izjavi polako, kao da želi istaknuti nemogućnost

intervencije u toj aferi. - Ja, na žalost, ne smijem voditi politiku. Mogu vam pomoći jedino tako da upozorim kardinala na namjere tog mladog čovjeka.

Yves osjeti da su sve nade propale. Međutim, Jacques Tardieu nije još završio:- Sastavit ću policijski izvještaj za kardinala Mazarina. Sigurno je da će ga on iskoristiti. No

kako će reagirati, što će kralju reći, ukratko, kako će se umiješati u tu aferu, ja to ne znam.- Gospodine - ražesti se Yves - nije moguće da će se njegova preuzvišenost dati obmanuti.

Nije moguće da će se žrtvovati budućnost jedne kolonije ambiciji nekog čovjeka, pa makar ovaj i uživao naklonost njegova veličanstva.

Jacques Tardieu slegne ramenima. Uvidio je da se gusar, prema kojemu je osjećao živu simpatiju, ne razumije u državne poslove. Nije znao kako su osobe s plemićkim titulama svemoćne u svim područjima, niti što može učiniti jedan čovjek koga štiti kralj. Lica koja su uživala kraljevu zaštitu bila su nekažnjiva, bez obzira na njihov zločin.

- Bojim se - reče sudac - da vi ništa ne možete protiv tog mladog viteza, ako je sebi utuvio u glavu da od njegova veličanstva isposluje ono što želi. No, ja vam obećajem da ću učiniti sve što je u mojoj moći da obranim vaša prava i na neki način diskreditiram njegova.

Lice Le Forta najednom poprimi divlji izgled.- Gospodine - izjavi odlučno - sredstvo koje sam predvidio da spriječim tog mladog

nevaljalca u njegovim namjerama jedino je efikasno i, časti mi, ja ču ga i primijeniti!- Koje sredstvo?- Izazvat ću ga na dvoboj i ubiti!- Svršit ćete u Bastille! A na moju veliku žalost, ja ću biti prisiljen da vas tamo odvedem!

Zakonima se treba pokoravati!- Ja mislim - reče Yves - da su zakoni zato da prisile na častan život one koji će, bez njihove

prisile, počiniti zlo. Ti zakoni nisu, kako ja mislim, doneseni u prilog nekom plemiću. U ovom našem slučaju sigurno interesi kraljevstva traže da vitez de Villers bude onemogućen. Budući da je to nemoguće, kako danas stvari stoje, u redu, gospodine, ja sam spreman žrtvovati svoju slobodu, pa i svoj život, da spasim koloniju.

- Kapetane - sudac će nježnim glasom, koji je tako odudarao od dubokog gusarova glasa - ja sam uvijek smatrao da ljudi koji, kao vi, žive na moru i putuju u daleke zemlje nastavane divaljacima, postaju prije ili kasnije i sami nalik divljacima. Nemojte se uvrijediti što vam to kažem, ali tvrdim da vi nemate točnu predodžbu o evropskoj civilizaciji. Budući da vi izlažete svakodnevno svoj život u tropskim područjima, ni život vaših bližnjih nije za vas mnogo vrijedan, pa biste vi, za uspjeh jedne čak i dobre stvari, rado postali zločinac. To isto rade i po gradovima izazivači na dvoboje, varalice, džepari, kradljivci. Na žalost, ja sam tu da ih spriječim i, ako ste skloni latiti se zločinačkih metoda, ja ču biti prisiljen da postupam s vama kao i s njima, usprkos svojim simpatijama prema vama.

- Vi ste mi vratili slobodu - reče Yves - i ja to cijenim. Ali znajte jednu stvar, gospodine suče, da vitez de Villers, dok sam ja živ i bez obzira na njegove zaštitnike, neće uspjeti u svojim namjerama. Nije važno što će se kasnije sa mnom dogoditi.

- Znate li, kapetane, da bi moja dužnost bila da vas samo zbog tih riječi strpam u zatvor?Le Fort obori glavu. Osjećao se nemoćan pred tim čovjekom koji ga je tako podsjećao na

viteza de Poincya svojom dobrotom i razumijevanjem.

- Vi ćete mi obećati - reče najednom sudac - da nećete nipošto ugroziti život viteza de Villersa. Ja bih vas sada morao, shvatite me dobro, onemogućiti da vidite ili da se približite tom plemiću, jer sam zadužen za mir u kraljevstvu, za red u glavnom gradu i za zaštitu građana. Sada kad mi je jasno kakve vam se misli vrte po glavi, morao bih vas spriječiti da mu naškodite...

Sudac opazi da Le Fort teško diše pa nastavi:- Još prije nego što se počnete voditi brigu o sudbini kraljevine i kolonije, vi morate slušati

njegovo veličanstvo, ne zaboravite to! Znajte da je zločin postupati kao da jedino vi imate pravo jer time stavljate do znanja da kralj ima krivo! Pravda se ne može vršiti samovoljno! Uostalom, nitko nije ovlašten da sudi o kraljevim odlukama. Vi ne znate ništa o državnim poslovima, a kralj je suveren i on predstavlja Boga, ne zaboravite!

Još jednom Le Fort bučno uzdahne kao da će mu srce pući.- Hajde - nastavi blaže sudac. - Ja čekam da mi obećate kako ne namjeravate napasti viteza

ni na kakav način. Ako mi to obećate, izići ćete iz ove zgrade slobodni, zajedno sa svojim prijateljima.

Yves podiže glavu i pogleda ovog čovjeka koji mu je tako toplo govorio, ali koji mu ovom zakletvom koju od njega traži i onim što mu je rekao, oduzima svaku nadu za spas Marije i baštine njena sina Jacquesa. Kao da ga je zahvatio neki kovitlac, neki ciklon koji ga je otrgnuo od zemlje i vrtoglavom brzinom odnio daleko u nepovrat. Mislio je da je ovo prvi put što je pristao da se odrekne svog oružja. Ako opet zada svoju riječ, neće više ništa moći učiniti, i ta bi riječ više štitila viteza nego da je goloruk došao pred oštricu mača. U zadanoj riječi, naime, on ulaže svoju čast, a iznevjeriti se svojoj časti, znači izdati prijateljstvo, Ijubav i pokojnog guvernera du Parqueta!

Ova strašna dilema ga je uništavala i pretvarala u prah.- No, da li onda obećavate? - ponovo upita sudac, ovaj put s više nestrpljenja u glasu.- Bože dragi - reče Yves - ja sam prisiljen da vam dam to mrsko obećanje. Bog mi je svjedok

da bih više volio pretrpjeti i najveću uvredu, muke nego da postupim po vašoj volji. Vi ste prva osoba koja je uništila Yvesa Le Forta. Ja sam poražen!

Jacques Tardieu se toplo nasmiješi i reče:- Zahvaljujem vam, kapetane! Pogađam koliko vrijedi vaša riječ. Smatram da vitez nema više

razloga da vas se boji. A sad bih želio znati što namjeravate raditi?- Gospodine - odvrati gusar - idem vitezu!Tardieu se trgne, uozbilji lice i poviče:- Kako to, vitezu? Ali vaša riječ...- Eh, da! - uzvikne Yves pomiren sa sudbinom. - Zaboravio sam vam reći da u namjeri što

boljeg ometanja Villersovih planova i ciljeva ja sam pristao da se pred njim pretvaram kao njegov vjerni prijatelj i sudionik u njegovu planu. Za moju pomoć, on mi je obećao čin pukovnika!

Tardieu mu žestoko upadne u riječ:- Vidite li? Sto sam vam rekao? Ako je Villers to obećao, on će i održati riječ. Budite uvjereni

da će od kralja isposlovati za vas taj dekret. Na vašem mjestu ja bih to prihvatio, a ocu Feilletu prepustio da se sam snađe. Na koncu konca Vrhovni savjet nije vas odredio za taj zadatak...

- Gospodine suče - primijeti Yves - vi govorite olako o stvarima koje slabo poznajete. Sto će meni čin pukovnika ako me bude grizla savjest što sam dozvolio, zbog prljave trgovine, da se izvrši najstrašniji zločin koji dovodi u opasnost jednu lijepu i bogatu koloniju? Ne, ne! Idem posjetiti tog viteza Villersa i reći mu istinu. Priznat ću mu zašto mu ne smijem mačem rasporiti trbuh i zašto sam pred njim slabiji od djeteta. Jedina mi je nada da ga urazumim. Možda ću i uspjeti da ga dirnem u srce ukazujući mu gdje je pravica i pravednost. Možda ću uspjeti pokrenuti žicu, koja kod njega, čini mi se, nema opruge... Žicu časti!

Jacques Tardieu sumnjičavo kimne glavom. Malo-pomalo, on je uspio ocijeniti beskrajnu naivnost ovog čovjeka, heroja divovske snage, i bilo mu ga je žao što je upao u vrtlog velikog grada kao što je Pariz, koji je promatrao očima bezazlena djeteta. Što će uraditi? Kako će se sve to svršiti? U Parizu se trebalo boriti na drugi način, a ne mačem. Posvuda je vladala najfinija diplomacija, laskanje. Sudbina svih bila je u rukama kardinala i njegova veličanstva. Ne, Yves ništa neće postići.

Jacques Tardieu resko zakašlje, pogladi bradicu, ustane pa se približi gusaru:- Mislim da ćete svoje oružje staviti u ruke svojem neprijatelju ako budete radili kako

kažete. Ako ništa drugo, znat će da vas se ne treba bojati. Međutim, ako vas i nadalje bude smatrao svojim prijateljem, možda ćete uspjeti da vidite kralja prije njega.

- O tom se zapravo i radi! - poviče Yves. - Nama to treba. Otac Feuillet i ja moramo vidjeti kralja ili njegovu preuzvišenost što prije, prije njega!

Jacques Tardieu kao da je oklijevao, ali samo za trenutak. Najednom je odlučio:- Kočija koja vas je dovela, čeka vas. Idemo u Louvre zajedno s ocem Feuilletom! Ja ću

odmah do kardinala i nastojat ću da vas primi. Ali za ljubav božju, ni jedne riječi o vitezu de Villersu, molim vas!

- Vi ste zadobili moju vječnu zahvalnost - reče Le Fort. - Tako mi vjere, nitko bolje od mene ne zna što te riječi znače!

- Dođite! - reče jednostavno sudac stavivši na glavu široki šešir...Povede za sobom Yvesa. Na stubištu su čekali otac Feuillet i otac Fauvel već vrlo

uznemireni. Smiri ih pojava dvojice ljudi. Na poziv suca, pođu s njima i uđu u kočiju, koja se odmah uputi prema Louvreu.

10.

U LOUVREU

Već od prvih godina svoga ministrovanja kraljev krsni kum Mazarin smjestio se u Palais-Royalu, uz kraljicu, želeći joj biti neka vrst sluge koji se svojoj gospodarici zakleo na najpotpuniju odanost. U to doba vladari, nesmiljeno izolirani u svojoj svemoćnosti, smatrali su najvećom srećom pronaći odanu osobu. Taj Napuljac postigao je svojom servilnošću potpuno kraljičino povjerenje, što mu je omogućilo da stekne silno bogatstvo i moć.

Njegovo kumče, mladi kralj, uz tako spretnog i diskretnog čovjeka, nije morao pred svojim dvorjanicima iskazivati svoje prisne osjećaje. Ako su neki i sumnjali da nije trpio kardinala zbog toga što je na neki način preoteo srce njegove majke, on je ipak bio zadovoljan tim strancem na koga je uvijek mogao računati. On mu je sačuvao krunu, a možda i život, za vrijeme Fronde, kad je morao bježati pred bijesom naroda. No, on je poštivao svoga kuma, a ovaj se gotovo s očinskom ljubavlju brinuo za kralja-dječaka.

Mazarin je kasnije uzeo jedan apartman u Louvreu, iznad kraljeve sobe, tako da gotovo nikad nije stanovao u veličanstvenom dvorcu Tubeuf, koji je proširio i uljepšao s ljubomornom brižljivošću, i koji je postao Mazarinova palača. Za njega je ta palača bila samo jedno sklonište, povučeno mjesto, u kojem je provodio odmor usred divnih stvari koje je tu nagomilao i u kojem su stanovale njegove nećakinje i namirisani majmuni.

Uličice Hallesa, koje su tada smatrane veličanstvenima i bile široke pet do osam hvati, vodile su u Louvre. Pravi labirint krivudavih ulica protezao se između dvaju redova kuća i mračnih prolaza između njih, širokih dva do tri koraka.

Neke od tih uličica bile su popločane velikim i čvrstim kamenim pločama, ali da bi zaradili, makar i uz opasnost teških globa, poduzetnici su često zamjenjivali čvrsto kamenje krhkim. Uostalom, te ploče često su nestajale pod debelom naslagom blata i smeća, balege i otpadaka

koje su za sobom ostavljali sajamski trgovci ili ih domaćice jednostavno bacale kroz prozor. Osim toga, i ustajali potoci, zbog nedovoljnog nagiba za oticanje vode, strašno su smrdjeli.

Luj XIV morao je sa svojih prozora u Louvreu udisati smrad pristanišnih jazbina. Mnogo puta je želio da izvrši saniranje Pariza, pa su policijski šefovi radi toga izdali sijaset naredaba, a komesari gradskih četvrti prijetili građanima novčanim kaznama ako ispred svojih kuća ne budu pomeli nečistoću. No, odvodni kanali bili su rijetkost, pa je zato njegovo veličanstvo bilo češće u Saint-Germainu ili Versaillesu nego u Parizu. Tamo je zrak bio čistiji. Osim toga, mnoge opasnosti uvjerile su ga da je bolje biti daleko od glavnog grada i tako izbjeći razne pobune nepokornih stranaka. Ali ova neprekidna putovanja imala su i svoju dobru stranu, naime, zbog čestih premiještanja dvorskih svita (budući da su kralj, kraljica, kardinal i druge glavne ličnosti kraljevine imale svaka svoj dvor) jako se razvila proizvodnja kočija. Najudobnije i najraskošnije kočije pravljene su u Francuskoj.

Jedna smrdljiva, zloglasna uličica spuštala se prema Seini. Tom ulicom uputila se sučeva kočija, ali Le Fort nije ni pogledao palaču prema kojoj su išli. Prepustio je Jacquesu Tardieu brigu da ocu Feuilletu razjasni kako će se vladati kod kardinala, a on nije ni riječi progovorio.

Dan je u Louvreu počinjao zimi u pet sati uz svjetlo zublja, i u ovaj već kasniji jutarnji sat u perivoju infantkinje vladala je žurba dvorjanika, vojnika, činovnika i posluge. Yves nije ni primjećivao prozore ukrašene trima zlatnim ljiljanima, ali je zato svu pažnju obratio kraljevskim konjušnicama, većim i raskošnijim nego što je bila kraljevska palača, jer su konji na neki način tvorili dio posluge samog Kralja-Sunca, Kralja-Svjetlosti.

Uskoro su se našli u ogromnom dvorištu, popločanom širokim pločama. Le Fort nije znao reći kojim je putem došao.

Otac Feuillet se prepustio vožnji bez prigovora. U stvari, dični starješina dominikanskog reda nije ni bio bogzna koliko svjestan događaja oko sebe.

Što se tiče oca Fauvela, on se, čini se, silno zabavljao. Svemu se čudio s djetinjskom naivnošću. Njega nije tištio strah o ishodu tog posjeta, kao što je to bio slučaj s Le Fortom.

Budući da je posljednji izišao iz kočije, Jacques Tardieu se obrati ocu Feuilletu i Yvesu:- Moj oče, trudit ću se da me kardinal primi. Vi ćete me čekati u perivoju infantkinje. Ja

dobro znam, moj oče, da i vi možete zahtijevati da vas njegova eminencija primi; s obzirom na preporuke i na povjereni vam zadatak, vas bi sigurno kardinal i primio. No, radi se o uspjehu ovog koraka i ako uspijem uvjeriti Mazarina da se čuva spletaka i nečasnih makinacija viteza de Villersa, bit će obavljeno pola vašeg posla. Zatim će vas njegova eminencija primiti to blagohotnije što ću vas i sam preporučiti.

- Sine moj - reče dominikanac prekriživši se - ja se nadam u Boga. Njemu i zahvaljujem što sam na svom putu sreo vas. Činite kako mislite da je najbolje. Mi ćemo vas čekati u ovom perivoju i budite sigurni da ćemo sa zebnjom u duši očekivati vaš povratak.

- Ne očajavajmo! - poviče Le Fort kao da želi i sam sebe ohrabriti. - Sudbina nam se osmjehuje! Kad bi bilo drukčije, onda bi nas naša sinoćnja pustolovina odvela svu trojicu u zatvor, gdje bismo još ležali. No, mi smo, međutim, naišli na najplemenitiji i najčvršći oslonac u osobi gospodina kriminalističkog suca.

Jacques Tardieu se nakloni, pozdravi prijatelje i uđe u palaču.Le Fort je razmišljao o gadnoj situaciji u kojoj se našao. Zašto je obećao da neće učiniti

nikakvo zlo vitezu de Villersu? Dao je svoju riječ i požalio, ne misleći u ovom trenutku da nije mogao drukčije učiniti. No, mislio je u sebi, ako sučev korak kod kardinala ne uspije, budući da je vezan zadanom riječju, on neće biti u stanju ništa učiniti, a to znači propast Marije i njena sinčića Jacquesa d’Esnambuca.

Ponovno je u mislima vidio te dvije osobe uz generala du Parqueta: du Parquet s rukom na plavoj glavici djeteta, a Marija se smiješi tom prizoru! Martinique! Najveći dio svog života proživio je tu i najednom osjeti u sebi nesavladivu tugu. Ni Saint-Christophe ni Marie-Galante nisu mu bili tako pri srcu kao Martinique. Tu je želio biti i mirisati njegovo cvijeće. Kad se

sjetio gostionice Debeloj opatici, osjeti da mu se srce rastapa od neke blage i snažne miline. Martinique za nj znači mnogo, mnogo uspomena: Baillardel, njegove borbe, nade, pobjede...

Najednom se sjeti lica čarobne Julije. Vidio je sebe s njome na putu iz Saint-Pierre u Gorski dvorac. Tada mu je ona, igrajući vragometnu ljubavnu komediju, dala na znanje da mu konj šepa. On je sjahao na rubu ceste. Sunce je kupalo krajolik. I tada ju je zagrlio.

Zatekao je sebe kako se smiješi sjećajući se njenih oblika koje je dobro zapamtio, pa ga obuze živa želja da se vrati. No, glas mudrosti mu je govorio: »Što ćeš naći na Martiniqueu, ako se ikad tamo vratiš? Što će ostati od Gorskog dvorca i njegovih stanovnika? Što je sa Baillardelom? I gdje je on sada? Možda u tamnici?... I hoćeš li se ikada vratiti na taj otok gdje te čekaju vješala koja je za tebe podigao strašni Merry Rools?«

11.

KOJU ULOGU IGRA JACQUES TARDIEU?

Prošlo je više od sata otkada se sudac uputio prema odajama kardinala Mazarina. Otac Fauvel je najednom postao nestrpljiv i ljutit. Smatrao je da su imali previše povjerenja u policijskog činovnika i u njemu se porodi sumnja u iskrenost Jacquesa Tardieua.

- Taj će nam čovjek podvaliti i svi pametni ljudi zabavljat će se kad doznaju za našu zgodu. Tko je to vidio vjerovati jednom žbiru koji zatvara svakoga i ne znajući zbog čega! Bojim se da i on spletkari protiv nas!

- Glupost! - poviče Le Fort. - Zašto bi nas jedan sudac, koji nas je već imao u svom smrdljivom zatvoru, izvukao iz tamnice samo zato da nas ponovo namagarči?!

Fratar se demonski naceri ocu Feuilletu i kapetanu:- Hajde, pogledajmo malo - nastavi mirnijim glasom - i ispitajmo trenutačne činjenice. Što

sada radi gospodin Jacques Tardieu?- Nalazi se kod njegove eminencije kardinala Mazarina - odgovori dostojanstveno

dominikanski starješina.- Upravo tako - potvrdi redovnik. - A što radi u tako ugodnom društvu?- Što radi? - gromko će Le Fort kojega je također obuzeo bijes, kad je vidio da je i redovnik

neraspoložen kao i on. - Sto radi? Brani naše interese ili barem interese ovog redovnika, a to su i interesi nama drage osobe Marije du Parquet i jednog malog naroda. Treba li da vas podsjetim da smo mi dobrovoljno uzeli tu stvar na svoju dušu, ne samo zbog poštovanja prema toj osobi, koja je guverner Martiniquea nego i zbog kralja i kraljevine, da spriječimo nepravdu?

- Ja vas dobro razumijem - reče fratar. - Kapetane, vi govorite ujutro kao što ja govorim za vrijeme večernjice pred stotinu Kariba. No, tog čovjeka nema, to je činjenica. Smatram da se u ovako velikoj zgradi nalazi mnogo izlaza... Gdje su vaša pisma? Da, kapetane, gdje su pisma koja vam je dao guverner de Poincy i vaša, brate, koja vam je dao Vrhovni savjet?

Yves Le Fort i otac Feuillet pogledaju se međusobno zabezeknuti i uznemireni. Nije im palo na um da su to jedini dokazi njihove dobre volje i zaduženja. A njih su predali u ruke jednog policajca!...

Otac Fauvel ih je uznemirio i zabrinuo. On je, međutim, nastavio:- Čuo sam da se treba čuvati žaca. Izgleda da su to ljudi koji bi za novac i zlato prodali i svoje

mrtve roditelje.Fratar se cerekao:- Dozvolite mi da vam kažem što ja mislim, a vi onda sami zaključite. Smatram da je taj

čovjek, taj kriminalistički sudac, koji posjeduje vaša pisma... lični prijatelj viteza de Villersa. I što se sada događa, pitam ja vas?

Otac Feuillet počeše svoju bradu, pogleda brevijar koji ni trenutka nije ispuštao, zatim upitno pogleda fratra, očekujući njegov odgovor. No, otac Fauvel je neprestano đavolski kesio zube.

- Tako ti crknutog vola! - poviče najednom Le Fort.Istog tog trenutka kapetan htjede izvući svoj mač, kako je to činio u tropima gdje je uvijek

vidio svoga neprijatelja i mogao ga sasjeći na licu mjesta. Ali sa žalošću ustanovi da za pojasom nema ničega, te opet strašno opsuje, a redovnik uzvikne:

- Eh, sad vidim, druže da ste me razumjeli!- Da - reče Le Fort bijesno - i bojim se da ste ovaj put u pravu.Otac Feuillet ih je promatrao iznenađeno i zabezeknuto.- Da - nastavi Yves - vidim fratre na što ciljate. Vi mislite da je ovaj sudac budući da je

prijatelj de Villersa, požurio našem najgorem neprijatelju i odnio mu dokumente s kojima smo mogli otići kralju i kardinalu, dokumente bez kojih smo nitko i ništa. Taj Jacques Tardieu je hulja koja će izmamiti novaca i od savjetnika s Martiniquea i od guvernera de Poincyja! Sto mu bogova, pametnija je ta vaša tonzura nego sve ove ptičice!

- I sada - nastavi fratar - zamislite što će se dogoditi. Ako nas je Jacques Tardieu izdao, nas mogu svaki trenutak uhapsiti i zatvoriti. Znate li vi da u tamnici možemo ostati i dvadeset godina, ako nas prije toga smrt ne oslobodi...

Yves je promatrao oca Feuilleta i opazio tog vrijednog svećenika kako blijedi i posrće. Približi mu se da ga zadrži te mu blagim glasom reče:

- Bit ćemo zajedno, oče! Otac Fauvel zna tisuću igara koje se igraju na Saint-Christopheu, pa ako i izgubite koji zlatnik, bar se nećete dosađivati s nama u zatvoru!

A kako dominikanac nije izgledao baš uvjeren u to i oči mu i dalje bile pune suza, nastavi:- Ja vam to govorim zato, oče, što sam ovdje bez oružja! Vidite ovdje oko sebe čitav sajam

činovnika, vojnika i lakaja. S mojim rapirom uredio bih ja tu stvar koliko da pojedete jednu kobasicu u Lisičijem repu. Zasada ne mogu ništa. Moramo se nečemu domisliti!

- Pobjegnimo! - predloži otac Fauvel. - To je, bogami, jedini način da se izvučemo iz mišolovke!

Dominikanac pogleda starog druga u nevolji, a Yves žestoko protrlja čelo. Bez mača o boku nije se osjećao čovjekom na visini svoga zadatka, to prije što ni fratar nije imao svoja dva pištolja pod mantijom. Najednom se udari šakom po lubanji zgnječivši svoj kićeni šešir.

- Oče Fauvele! - poviče gromoglasno, tako da su se dva lakaja, koji su nedaleko prolazili, najednom zaustavila. Yves je morao sniziti svoj glas da nastavi:

- Možda je taj sudac poštenjačina. Možda u Parizu nema časnijeg i poštenijeg stvora!- Tome bih se jako začudio - odvrati Fauvel zaokupljen svojim brigama. - U policiji nema

poštenog čovjeka. Zar vi mislite da bi njegovo veličanstvo za svoje stražare izabralo ovčice? Dobar policajac mora biti lopov nad lopovima! Naivna policajca svatko bi nasamario. Ako mi dopustite jedno uspoređenje, reći ću vam ga: Uzmite, na primjer, majora Merry Roolsa i prisilite ga da pronađe izdajice, razbojnike i odmetnike. U redu. On će ih sigurno prvi pronaći, jer je sam rođeni razbojnik, jer oduvijek zna kako oni djeluju, kako se kriju i gdje ih se može pronaći.

- Utrobe ti svetog Queneta! - opsuje Yves. - Hoćete li mi dozvoliti da završim? Rekoh da možda u ovom kraljevstvu nitko nije iskreniji i pošteniji od našeg suca. No, možda mu ni najveća varalica nije do gležanja. Sad to i nije toliko važno. Važnija je igra koju smo započeli i čije posljedice mogu biti vrlo ozbiljne. Ponašajmo se kao da smo među neprijateljima. Ja sam slobodan, tako me uvjerava gospodin Jacques Tardieu. Budući da sam slobodan, mogu raditi što me volja. E, pa dobro. Ja sad idem i neću čekati dok se on vrati. Ali vi, moji oci, vi ćete ga čekati. Od dvije mogućnosti jedna je sigurna: ili je izdajica, a onda, bogami, morate se pomiriti s tom činjenicom i pristati da se usmrdite na gnjiloj slami Bastille, ili je častan čovjek, i u tom slučaju naći ćemo se ponovo i bez teškoća. Dakle, prijatelji moji, ako smo izdani barem ću ja,

Yves Le Fort, biti na slobodi! A vi možete uvijek računati na mene da vas izvučem iz buhare. Sto mu gromova, ja idem kralju! Kažem vam, on me mora saslušati i saslušat će me, tako mi boga, ili ću vitezu de Villersu odsjeći oba uha!

- Ne ostavljajte nas! - poviče otac Feuillet. - Već su naprtili na vaša leđa toliko toga! Pomislite samo na ono što ste ove noći učinili!

- Ta, ta, ta! - naruga se otac Fauvel. - Ja se s njim slažem! Kunem vam se, brate, dokle god kapetan Le Fort bude na slobodi, mi se uvijek možemo nadati da ćemo se izvući iz zatvora ukoliko nas u nj strpaju.

- Tako je! - složi se Le Fort. A sad... bježim! Idem prvom staretinaru da kupim mač. Bio ne znam kako star i zarđao, uvijek će mi poslužiti. Svetog li mu oca pape! Vi i ne znate, starješino, što se sve može mačem u ruci, čak i kad ga je rđa izjela. Vidjet ćete, samo ako mi se prilika ukaže!

Zatim se nagne prema fratru:- Ako me budete tražili, dođite u Lisičji rep. Nakon onoga što se sinoć dogodilo u toj krčmi,

mislim da me nikad nitko neće ondje tražiti... Osim toga, imam s krčmarom nekih računa...- U redu! Dakle u Lisičjem repu - reče otac Fauvel poluglasno namignuvši mu. - A mi ćemo u

Bastillu, sine moj!- Posjetite i to mjesto! - uzvikne Yves. - Ne mislite, valjda, fratre, da ste došli u Pariz samo

zato da se divite Louvreu! Imat ćete barem lijepih uspomena kad se vratite u Saint-Christophe!

On se ogleda oko sebe kao lupež koji se plaši da ga prate, a onda još jednom pogleda dva svoja druga. U nekoliko koraka stigne do središnje aleje, pune vojnika i mušketira koji su polako koračali držeći ruku na maču.

Bez teškoća stigao je do glavnih vrata s rešetkama i prošao kroz njih ratoborna i dostojanstvena izgleda kao gaskonjski kadet koji nema ni prebite pare u džepu, a zna da baš onda kad si najsiromašniji, moraš pokazati najviše ponosa. On se, doduše, nije osjećao krivcem, ali mu je duša bila puna opreza.

Nije mu išlo u glavu da taj sudac, koji je prema njemu bio tako dobar, plemenit, razgovorljiv, koji ga je hvalio i čestitao mu za njegove podvige, može biti najpokvareniji čovjek kraljevstva.

Ipak, razmislivši dobro, sinoćnji događaj upozoravao ga je na opreznost. Ne, on više neće vjerovati Parižanima samo po njihovu vanjskom izgledu.

Mirno se uputi uskom zloglasnom ulicom po kojoj su svinje gacale u lokvama vode i blata iz kojih se dizala smrdljiva para. Hodao je brzo ne okrećući se.

Gledao je desno i lijevo u nadi da će otkriti kakvu staretinarnicu u kojoj će kupiti mač. Za cijenu nije mario. On je znao, kad mu listove noge bude dirao mač, da će se osjećati drugim čovjekom i više mu se nitko neće moći suprotstaviti.

Stigao je do četvrti Halles i opazio izlog pun zakrpljenih haljetaka, rasparanih hlača, izlizanih čizama razbijenih potplata, koje su zijevale kao žedna patka. Cijeli arsenal rapira, talijanskih, austrijskih, francuskih stileta, bodeža, svakovrsnih pištolja, mornarskih i vojničkih mušketa i karabina, kopalja, a sve to nanizano na konopcima koji su se njihali na vjetru.

Le Fort se nasmiješi. Našao je što je tražio!Nekoliko minuta poslije toga izišao je iz dućana ponosit i naoružan. I onda se blaženo

nasmije.Sve se smiješeći molio je Boga da sudac zatvori njegova dva prijatelja i tako dokaže da je

uistinu izdajica. Le Fort je, naime, uvjeravao sebe da zadana riječ izdajici nema vrijednosti!A u tom slučaju neka se vitez de Villers dobro drži!

12.

LE FORT ŽELI ISKORISTITI PRILIKU ALI ZA TO NEMA VREMENA

Žurnim i pobjedničkim korakom Le Fort se uputi u ulicu Saint-Denis. Putem se prisjećao raznih dijelova razgovora sa sucem Jacquesom Tardieuom, pa se pitao kako ga to njegova urođena nepovjerljivost nije upozorila na tog sudskog činovnika.

Prisjećao se najprije njegova stroga i neprijazna izgleda, iznenađujućeg dočeka, njegova ružna načina češljanja brade i, odjednom, onog iznenadnog smiješka na usnama dok ga je hvalio i ispričavao mu se zbog povrede tajne pisma upućena kralju.

Gusaru je sve to sada izgledalo kao neka licemjerna komedija. To je i posve jasno: Jacques Tardieu se, čudnim slučajem, dokopao tajne kojom će pomrsiti sve planove Le Forta i oca Feuilleta, a u korist svog prijatelja viteza de Villersa. Sto mu gromova! Nije ni krio da mu je neugodno i teško napasti tog mladog plemića!

I Yves je mislio kako prije no što išta poduzme, mora ispitati svoj položaj. A ispitati svoj položaj za njega je značilo odlučiti na koji će način izazvati viteza, kako će doći do njega i zapodjeti svađu, a onda ga jednim udarcem mača složiti mrtva na zemlju.

Da je poslušao svoj nagon, odmah bi otišao u dvorac de Villersa. No, on je shvatio da se stvari u Parizu ne odvijaju kao što se odvijaju na Otocima i nešto ga je u tom zadržavalo. Osim toga, on je pred svojim prijateljima branio Jacquesa Tardieua i tvrdio ocu Fauvelu da sudac nije tako podla osoba kao što to misli fratar. Treba mu pružiti priliku i čekati rezultat razgovora s kardinalom u Louvreu.

Čim je prekoračio vrata gostionice, ugledao je vlasnika kako trči prema njemu kao da ga želi zagrliti i toplo mu zahvaliti. Yvesova namjera je bila oštro ukoriti krčmara, ali nije mogao ništa učiniti. Gostioničar je doslovno pao pred njegove noge i sklopljenih ruku, kao za molitvu, povikao:

- Presvijetli plemiću, za ljubav božju, ne dolazite više u ovu kuću koju ste upropastili!Yves se smrknuto ukoči i pogledom zaokruži po dvorani. Tu su sjedila tri gosta u crnim

ogrtačima nalik otočnim lješinarima za vrijeme odmaranja.- Gospodine - nastavi gostioničar odlučnim glasom - svi su Pietrequinci časni ljudi

generacijama i generacijama. Vi ste me, međutim, za vrijeme svog kratkog boravka pod ovim krovom svojim ponašanjem obesčastili. Molim vas, otiđite!

- Majstore Pietrequine - blago će Yves - ne znam zbog čega tako mislite. Ja vas upozoravam da mene nitko ne može prisiliti na ono što ja neću. Žedan sam, a domalo ću biti i gladan, pa vas lijepu molim da udovoljite mojim željama!

- Ali vi ste me upropastili! - nastavi gostioničar. - Upropastili ste me pobivši nekoliko nesretnih plemića u kući poznatoj po trgovačkom poštenju, utemeljenoj još prije sedamdeset godina! Upozoravam vas, ako odmah ne napustite ovo mjesto, izložit ćete se velikoj opasnosti!

- Zar? - reče Le Fort odgurnuvši poštenjačinu rukom i prijetećeg izgleda korakne prema gostima, koji su promatrali taj prizor šutke, ali s velikim zanimanjem.

- Bogami, hoćete! - strogo će gostioničar. - Ako ne odete, uskoro ćete se susresti s prijateljima onih koje ste zlostavljali i oni će vam skupo naplatiti sinoćnje ponašanje.

- Gle, gle! - poviče Yves. - Želio bih vidjeti te ljude kojima su prijatelji razbojnici koje sam pobio! No, dosta pričanja, majstore Pietrequine! Poslužit ćete me odmah pićem i naučiti da me nikad nitko nije pogledao krivim okom a da nije osjetio moj bijes!

On malo jače odgurne gostioničara i dostojanstveno se uputi prema dnu dvorane, gdje je odabrao stol blizu kuhinjskih vrata.

- Ah - poviče Pietrequin očajno - ja vas upozoravam! Ako vam se što dogodi, sami ste krivi!

- Dosta! - reče Yves i sjedne na stolicu. - I molim vas da više ne spominjete ono što je prošlo ni ono što će doći. Živimo u sadašnjosti i ja sam sada žedan. Na posao, krčmaru!

Tada dvojica od gostiju ustanu i upute se prema vratima, pošto su bacili novac na stol. Kad su izlazili, značajno pogledaše gusara koji se nije obazirao, i vrata se nečujno iza njih zatvoriše.

Pietrequin donese pehar i stavi ga pred Le Forta.- Krčmaru - reče mu Yves - sve mi se čini da ste vi bili ortak onim huljama koje su mi sinoć

pokušale oteti kesu, pa su morali zbog toga otplesati menuet uz pomoć moje čelične šipke. Tako želim da vam odrežem oba uha i vršak nosa!

Čovjek ponovo sklopi ruke i reče:- Presvijetli plemiću, vidim da ste pošten čovjek. Nitko vas toliko ne voli kao ja! Ova je kuća i

vaša kuća! U njoj možete ostati dokle hoćete, piti i jesti do mile volje.- Gle ti njega! Kako ste se najednom izmijenili! Zrnce soli u vašem glupom mozgu, zar ne,

meštre Pietrequine? Donesite mi, dakle, tuce telećih kobasica i odgovarajuću količinu pića, pa ako budem zadovoljan, poštedjet ću vam uši!

Pietrequinu nije trebalo dvaput reći. Okrene se na peti, učini nekoliko koraka, otvori vrata i uđe u kuhinju. Bila su to hrastova vrata okovana željezom i nagrižena rđom, ali ipak tako čvrsta da je Le Fort pomislio kako bi trebalo barem jedan hitac iz topa pa da ih odvali iz njihovih šarki.

Čekao je strpljivo na slasno jelo, srčući iz pehara. Na rubu stola isjeckao je duhan i napunio lulu na koju je raspoloženo pućkao pitajući se kakve će mu novosti donijeti redovnici. Ponovo je brižno ispitivao svoj položaj. Odlučio je postupiti prema izvještaju oca Fauvela, a predosjećao je kako će uskoro otići u dvorac de Villersa i urediti račune s tim kukavnim vitezom.

Vrijeme je prolazilo. Udubljen u misli, Le Fort je zaboravio na tanjur kobasica koje mu Pietrequin još nije donio.

Najednom se vrata silovito rastvore i četvorica ljudi nahrupiše gurajući se laktovima, kao da je svaki želio unići prvi.

Jedan glas poviče:- To je taj!... Onaj glomazni u dnu sobe!Yves iznenađeno utvrdi da se to odnosi na njega. I nije se varao. Čovjek koji je to govorio,

osvetnički je upirao prstom u nj.- Vrlo dobro! - poviče jedan od neznanaca, zabacivši na leđa plašt. - Miribel, maknite se, sad

ćemo sve objasniti!Jedan orijaš Le Fortovog stasa stupi naprijed i u nekoliko brzih skokova priđe stolu za kojim

je sjedio drugi neki gost.Orijaš je očito bio jedan od najbjednijih skitnica Hallesa. Nosio je poderane čizme

iskrivljenih peta, tako da su mu se i gležnjevi krivili. Hlače koje su mu se vidjele kroz poderani ogrtač, bile su sve u krpama i kroz njih se vidjela prljava koža na koljenima. Čovo odbaci svoj plašt da bude slobodan u kretnjama, pa su mu se sada vidjeli i goli laktovi. Što se tiče gosta, taj nije ni glavu pomaknuo otkada su ušli ovi neznanci. Ošamućeni pićem, kunjao je i ne pokrenuvši se kad mu se lopov primaknuo. Dozvolio je da ga zgrabi za ovratnik, pa je Yves začuo samo neko slabo krkljanje u znak protesta. Koprcao se, nastojeći se osloboditi, ali bez uspijeha. Orijaš ga je neobičnom snagom podigao sa zemlje i nosio preko cijele dvorane. Jedan od neznanaca koji se ispriječio pred vratima maknuo se malo da propusti orijaša, koji je bez ustručavanja izbacio gosta, nakon čega su se zatvorila vrata.

- I tako - reče onaj koji je naredio Miribelu da se makne - i tako, to je taj koji je prebio naše drugove Foultremonta i Salignaca?

Polako se približavao Le Fortu prekriženih ruku na grudima.- Da, to je taj! - poviče neznanac. - Pietrequin je to rekao meni i Lescotu, a mi smo vas odmah

o tom i obavijestili, meštre Guillemot.

U tren oka Yves je shvatio što se sprema. Krčmar nije lagao kad mu je rekao da se izlaže opasnosti po život ako se duže zadrži u Lisičjem repu. Nitkov je znao da ga slušaju dvojica članova bande »Ubojica sa Saint-Germaina« i on im ga je prokazao a da ipak to nije tako izgledalo.

Gusara obuze silna želja da ga probode. Bio je zaokupljen raznim brigama. Toliko je volio djelatnost, ali otkada je ostavio svoje prijatelje u Louvreu, bio je prisiljen na nerad, pa je ovo što se sada spremalo bilo najbolje olakšavajuće sredstvo da prekrati dugo vrijeme.

On pruži svoje duge noge ispod stola da zauzme položaj koji će mu omogućiti da se suprotstavi i uzvrati na svaki napad. Zatim će poniznim glasom kao brat laik:

- Da li, gospodo, tražite partnera za partiju karata?- Ne - poviče meštar Guillemot - već onoga kojega treba objesiti!...- U tom slučaju, draškane, daj mi konopac i neka me tisuću vragova odnese ako vas za jedan

sat sve ne postavim tako da čizmama budete blagosivali svjetinu!Miribel priđe De Fortu i reče mu nekoliko riječi koje ovaj nije razumio, ali je shvatio da je to

poseban skitnički jezik.- Icicaille, nousaille, et crains pas le cadene! (Navali i ne boj se lanaca!) odgovori istim

jezikom Guillemot koji je, čini se, bio zapovjednik i govorio autoritativno.Le Fort se podrugljivo nasmije i reče na kreolskom dijaletku:- Qa ous dire, sor Guillemot? Chaq chein nicher tite zorteil, li genre li conin...- Što to znači? - upita Guillemot.- Oh - odvrati Le Fort smjerno - nešto kao: Svatko rješava svoje poslove kako najbolje umije

i zna!- Tako i ja mislim!Guillemot se okrene i dade znak Miribelu koji se meškoljio nekoliko koraka iza njega. Div se

tada uputi prema stolu. Imao je životinjski i prijeteći izraz lica s jako isturenom vilicom. Još jednom laktom zabaci plašt na leđa. Nije bilo sumnje da se sprema navaliti na gusara. No, ovaj se nije micao, već se smiješio. U tom smiješku otac Fauvel, koji je dobro poznavao starog druga, odmah bi pročitao njegove misli.

Yves je mislio kako mu se pruža divna prilika da ocijeni kvalitet svoga tek kupljenog mača. Žalio je što nema ni praha ni metaka za pištolje, ali je računao da će izvući svoj mač takvom brzinom da će iznenaditi svoje protivnike.

Miribel podiže ruku, ali nije imao vremena da je spusti. Kositreni pehar, koji se nalazio pred gusarom, čudesnom snagom napusti stol i udari skitnicu posred lica tako jako da je kriknuo uhvativši se objema rukama za lice.

Meštar Guillemot opsuje i zgrabi mač, ali je Yvesu bilo potrebno dva puta manje vremena da skoči i izvuče svoj.

- Hej, dječice! - poviče. - Davno je već što ovaj mač nije bio u službi, ali sad je trenutak da ga očistimo od rđe ili, kako ono vele kod nas - viez chadiere fair bon calalou! (od stare koke - dobra juha!)

Udarcem noge odgurne teški stol ispred sebe koji se bučno sruši. Guillemot ponovo krikne, jer mu je pao na noge. Jaukao je, a prestajao je samo kad je psovao i rukama poticao svoja tri pratioca na borbu.

Ali Yves nije gubio vrijeme. Strahovito je vitlao svojim rapirom i jednim zamahom ošinuo Miribela po licu koje je ionako bilo unakaženo udarcem pehara. No, taj div zbog rane nije nipošto bio izbačen iz borbe, već je jurnuo na svoga protivnika.

Yves je to, čini se, upravo i čekao, jer ga je dočekao uperenim mačem. Samo je učinio lagani pokret rukom i laktom i oštrica mača zabode se u rame skitnice.

Meštar Guillemot više nije urlikao. Sad su uza nj bila još dvojica ortaka, a Miribel je stajao iza njih. S njegove nepomične ruke curio je mlaz krvi i padao na pod. Le Fort se nadao korektnoj borbi.

S ulaznih vrata začu se buka i on okrene glavu. Odmah je shvatio da se radi o gostu koji želi ući, ali kad je vidio da se unutra vodi borba, naglo je pobjegao.

Bacivši kratak pogled prema kuhinji, opazi krčmara Pietrequina kako vreba iza otškrinutih vrata.

»Sve je u redu«, reče Yves u sebi, »ne gubimo vrijeme!«Požalio je što nije bolje usmjerio svoje sječivo prema skitnici. Da ga je odmah usmrtio, imao

bi jednog protivnika manje. Ipak se hrabro uputio prema nitkovima. Guillemont se nije micao, već je gledao u Le Forta kao da je želio pogoditi što sprema. No, najednom je povikao:

- Živo! Svi zajedno! Prikujmo ga za zemlju!Yves odoli napadaju četiriju mačeva. Odbio ih je tako snažno i bučno da je meštar Pietrequin

odskočio natrag i oprezno se privukao svojoj osmatračnici.- Gotov je! - poviče meštar Guillemot. - Napadnite ga, djeco, naš je!I bila je to istina! Yvesa obuze silan bijes. Njegov stari rapir, kupljen u staretinara, rascijepio

se! Bio je vrlo vješto zalemljen tako da mu se mana nije vidjela, ali je Yves bio siguran da je već jednom prelomljen i sad je u ruci držao samo komad neuporabiva sječiva.

Izgubljeno je pogledao oko sebe; imao je utisak da je uhvaćen u mišolovku kao štakor kojega će svaki trenutak ubiti, a on ne može ni jedan pokret učiniti da se obrani!

Ljutitim pokretom Yves baci u lice najbližem izazivaču balčak mača, pa odskoči malo natrag da dobije u vremenu. Ispred njega se nađe stolac na kojemu je maloprije sjedio. Zgrabi ga za nogu, zamahne njime iznad glave i naglo ga baci. Zamalo je promašio veliku lubanju Miribela, ali je pogodio policu na kojoj su bili poredani kositreni vrčevi i bakreni lonci, te kotlovi sa crvenim dnom, koji su uz ogromni tresak popadali na zemlju.

Yvesa okrzne udarac sječiva. Sada se skitnice nisu žurile. Znali su da Le Fort ne može umaći i mislili su što ga duže budu držali, više će i trpjeti.

- Hajdemo! - poviče meštar Guillemot. - Ne dopustite da se ohladi niti jednim propuštenim udarcem. Ne zaboravite da Foultremont i Salignac imaju još prijatelja koji će biti sretni da ovome ugriju tabane! Jedan udarac u tetivu potkoljenice pa ćemo našeg momka vezati i objesiti na javnim vješalima!

- Doista?! - reče Yves.- Doista - odvrati Miribel. - Ja ću mu prerezati potkoljenicu i odnijeti ga na leđima, vezanog

kao kobasicu!- Čuvajte se, gospodine - uzvrati Yves prkosno - blizu potkoljenice se nalazi moja noga!Dok je to govorio, bacio se u stranu i uspio se približiti drugom stolu koji je bio isto tako

masivan i težak kao i onaj prvi. Sagne se nada nj i bez nekog naročitog naprezanja podigne ga iznad sebe. Bio je to sjajan štit kojemu nikakvo sječivo nije moglo nauditi. Guillemotu je naglo zastao dah. Nije očekivao ovako iznenadni preokret, jer nije mogao ni pomisliti da u ovom čovjeku ima toliko snage, usprkos njegovu stasu i izgledu.

- Miribele - poviče - zađi iza njega, a vi, janjčići moji, opkolite ga i pritisnite sa svih strana. Mora se otkriti, bogamu!

- Baš tako! - uzvikne Le Fort. - Opkolite me, da vam ga nataknem na glavu!Zavrti se oko sebe tako da se na kraju naslonio na kuhinjska vrata. Pomislio je - a toga se i

bojao - ako je gostioničar ortak ovih nitkova, ne smije propustiti priliku da ga pokuša dotući.Nije se varao, jer je začuo kako teška vrata škripe na nepodmazanim šarkama.

Pretpostavljao je da je meštar Pietrequin izišao iz svog skrovišta s kakvim oružjem u ruci, polugom ili maljem.

Munjevito, kao s katapulta, baci preda se stol pa se onda naglo okrene. Udarcem šake, kakav samo on može zadati, smrvi glavu gostioničaru. U jednom skoku nađe se u kuhinji i zatvori vrata koja su imala samo jednu kvaku. Hitro nagomila stolove i stolice koje su mu bile na dohvatu ruke, a onda natprirodnim glasom, koji je nadjačao sve psovke i kletve skitnica, poviče:

- Jako sam gladan, gospodo! Čim pojedem ovu nisku kobasica, koje su već pregorjele, vraćam se da vidim koga ćemo objesiti!

Kobasice koje je naručio stvarno su se pržile u peći. Vrškom noža ih okrene u sosu koji je cvrčao. Okrugla pogača bila je na stolu. Očima potraži vino i u kutu ugleda bačvu usred mnoštva vedaraca, nađe jedan pehar i napuni ga do vrha. Bilo mu je vruće, a žeđ neugasiva.

Skitnice su iz petnih žila nastojale provaliti vrata, ali su bila čvrsta i nisu se ni pomakla.- Još malo naprezanja, dječice! - vikao je Le Fort.- Još samo malo pa ćete dobiti pića! Ugodno je utažiti žeđ... A što se tiče vas, meštre

Pietrequine, kunem se da ćete požaliti što niste na mjestu ostali mrtvi!Odsiječe krišku kruha, na nju položi jednu kobasicu i, sjedeći na rubu stola kojim je

pričvrstio vrata, mimo počne jesti.Bilo mu je udobno kao na mostu svoga broda. I još bolje, jer La tres Sainte Trinite rijetko je

pružala takvu udobnost: odlično vino, za nj pripremljene kobasice, ispržene baš kako treba. Blagoslivljao je svoje neprijatelje. Pomislio je da u ovim vedrima sigurno ima i boljeg pića od onoga kojim on zalijeva svoje kobasice. Uze pehar, okuša jedno pa drugo, mljacne jezikom i priđe vratima iza kojih su skitnice vijećale kako će uhvatiti tog čovjeka i kako moraju požuriti ako žele koji gutljaj pića...

- Hajde - najednom poviče Guillemot - predaj se, ti otočna prostačino! Ako nećeš, mi ćemo te dimom istjerati, kao lisicu!

- Kako da ne! - odvrati Yves. - Vidim vas odavde kako plazite jezičine kao zec koji trči već šest sati, a ja, međutim, imam što sisati!

Guillemotova prijetnja s dimom nije pala u uho gluhoga. Le Fort je pojeo i posljednju kobasicu. Spremao se narezati pršuta ili dimljenih kobasica, kad mu se najednom u mozak ureže riječ dim. Potrči do peći iznad koje bijaše krovni prozorčić. Popne se na peć i, kako je bio visok, mogao je utvrditi da taj prozorčić gleda na dvorište. Po prozorima se sušilo rublje, a dolje, u dvorištu, roktala je prasad koju su dražile kokoši i guske praćakajući se po kaljuži nastaloj od nedavne kiše. Iako je Pietrequin stavljao mnogo luka i češnjaka u prženu hranu, ipak je miris gnoja nadjačao onaj kuhinjski.

Yves pomisli kako bi dobro usmjerena vatra mogla lako ljude navesti na pomisao požara. Zamislio je kakvu bi strahotu izazvala vatra u ovoj četvrti zbijenih kuća u tijesnim uličicama. Ništa lakše nego uzbuniti okolinu! Nesreća na kakvom drvenom brodu koji niotkud ne može dobiti pomoć ne bi bila opasnija nego što je ova prenapučena četvrt.

Yves će zatim, tobože, molećivim glasom:- Meštre Guillemote, na svoju veliku žalost prisiljen sam da vam prepustim posljednju riječ.

Zar da me ugušite dimom? Mene koji može podnijeti samo dim duhana, i to bez kašljanja!- Onda se predaj! Iziđi van, sto mu gromova!- Predat ću se, do vraga - odvrati gusar, - ali vi mi prijetite, a ja želim prije toga postaviti i

jedan uvjet.Nikakvog odgovora.- Pustite me da barem pojedem svoj obrok! Da, moja gospodo, uvijek sam se zaklinjao da ću

se, ako me jednog dana objese, popeti na vješala punog trbuha!... Dozvolite mi, dakle, da se najedem ovih kobasica, koje je dični gostioničar Pietrequin spremio na žaru za mene, i onda ću, živoga mi Boga, biti vaš! Ja ću vam sam otvoriti vrata. Pokazat ću vam čak i vedro nektara što ga je ovaj lopovski krčmar krio od vas. Zauzvrat, molim vas da me ne kadite dimom!

Dok je govorio, Yves je iz ognjišta lopatom vadio snopove granja te ih raspirivao da se zažare. Kuhinjskim nožem, kojim je rezao slaninu i kobasice, otvorio je slamnatu navlaku kojom je bilo pokriveno jedno vedro. Slame je bilo dovoljno, jer je služila za pravljenje čepova bačava, za punjenje cokula koje su na tucete bile razbacane svuda po podu, pune blata i sve jedne prljavije od drugih. Bilo je slame i ispod stolova, a služila je za potpaljivanje vatre, u nekom sanduku namijenjenom psećoj kućici ili kunićima. No, njega je zanimala najviše ova

vlažna slama, za koju je Yves bio siguran da je odlična za sušenje mesa. Na Otocima, za tjeranje komaraca, Yves je često upotrebljavao mokru slamu koja je proizvodila prokleto gust dim.

Baš u tom trenutku dok se ljutio što ne dobiva odgovor, začu udaranje na vratima gostionice. Srce mu veselo počne udarati.

Odmah je pomislio na oca Fauvela. Tako se on ponaša kad je njegova pomoć prijeko potrebna. Ali nije mogao čuti raspravljanje u dvorani od koje su ga odvajala debela vrata iza kojih je i on bio zazidan.

Meštar Guillemot se pokazao bezobraznijim od najbezobraznijega gusara kojeg je Yves ikada upoznao. Njegov glas je nadvisio sve ostale. Čas je izdavao naređenja, čas psovao. Savjetovao je svoje ljude, vičući:

- Miribel, ovaj stol stavi na vrata!Yves je čuo kako noge stola stražu po podu. Nema sumnje, događalo se nešto važno.Najednom začuje hitac za hicem, a iza toga bolne krikove.- Vatru, vatru! - vikao je mešar Guillemot. - Bogamu, ne dozvolimo da nas ovako uhvate!Yves začu tupe udarce. To sigurno jedan od tih skitnica razbija pokućstvo za lomaču kojom

će zapaliti kuću. Sjeti se da je i sam zaboravio svežnjeve granja i mokru slamu, koju je stavio odozgo, a koja je dimila i smradila cijelu prostoriju u kojoj se nalazio. Proli vino po ognjištu, ali umjesto da se ugasi, ono se sve više dimilo.

Shvatio je odmah smiješnu situaciju u kojoj se našao. Bilo mu je jasno: ako protivnik upali vatru, naći će se u istoj situaciji kao i oni. Izlaza za bijeg nije bilo, jer je prozorčić iznad peći bio preuzak za čovjeka njegova obujma.

Obuzimao ga je sve veći bijes. Ne razmišljajući o posljedicama svoga čina, odmakne stol i stolice kojima je podupro teška vrata.

Tek što ih je oslobodio, a ulazna vrata pod snažnim pritiskom popustiše.Yves ugleda smiješnu sliku: posred dvorane opružen neki čovjek, nepomičan. Miribel se

skutrio u jednom kutu, a meštar Guillemot, sa sabljom u ruci, zvjerao desno i lijevo kao progonjena zvijer. Bio je tu i još jedan od skitnica koji nije znao što će raditi i čekao neku naredbu svoga šefa, ali tako zbunjen i ustrašen da se Le Fort morao nasmijati.

Nasuprot njemu, kod ulaznih vrata, tucet mušketira u sivoj odori s velikim križem na grudima. U rukama su držali karabinke, osim jednog sa crvenom perjanicom na šeširu kojega su osvjetljavale baklje.

- Presvete ti čizme svetog Benedikta! - uzvikne Le Fort kad ugleda elegantne i besprijekorne uniforme, ukrašene čipkama i zlatnim vezom. - Gospodo, stigli ste na vrijeme da spasite život jednog časnog čovjeka!

Yves se uputi prema mušketiru sa crvenom perjanicom, no ovaj ga hitro odbi vrškom svoga rapira i okrene se četi:

- Uhvatite te nitkove! - reče.- Lijepo govorite! - uzvikne Yves. - Ja bih vam savjetovao, moj dragi plemiću, da ne

zaboravite tog nesretnog krčmara, meštra Pietrequina, koji je u dva navrata poželio da me skitnice ubiju, želeći mi oduzeti i kesu i život!

- Držite se na odstojanju - reče mušketir - ili ću vas, bogami, nataknuti na ražanj kao kopuna!

- Oprostite! - reče Yves ustuknuvši korak natrag kao da ga je netko palio ledenom vodom. - Da li to gospodin sivi mušketir govori mojoj malenkosti?

- Oslovljavajte me kapetanom! - naredi mušketir.- Ja sam kapetan La Ferte Saint-Nectaire!- A za sam kapetan Yves Guillaume Le Cercueil! - poviče Yves.

- Le Cercueil? - prekine ga mušketir. - De Creile, Le Coigneaux, molim vas uhvatite ovog čovjeka pa da vidimo hoće li se i dalje rugati s nama... Le Cercueil?! Nek me Bog kazni, ali bila bi šteta kvariti daske da napravimo lijes za ovog nitkova!2

Le Fort se povuče još korak natrag pa se isprsi u svoj svojoj veličini:- Kapetane, između vas i mene je teški nesporazum!- reče odlučno i blago. - Vi ne želite znati tko sam ja...La Ferte de Saint-Nectaire ponovo ga prekide kao da ga ne čuje:- De Creile i vi Le Coigneaux, što vam je? Rekoh da zgrabite ovog čovjeka! A gdje su ostali?

Što je s njima?- Oh, ostali! - dobaci netko. - Jedan tamo se opirao pa sam mu morao proparati trbuh!- Odvedite ga!- Ostali su se bez opiranja predali! - opet netko dobaci.- Odlično! - reče kapetan. - A sada potražimo toga čovjeka!- Gostioničar je ovdje! - javi netko ustajući i napinjući svu snagu da bi izvukao Pietrequina

ispod stola. Krčmar je bio blijed kao krpa a koljena su mu klecala. Krvave pruge izbrazdale su mu lice. Te rane zadao mu je Yves kad mu je šakom razbio nos.

- Odvedite i njega! Trenutak samo! - reče kapetan.- Taj čovjek sigurno zna gdje se nalazi onaj kojega tražimo... Fonteney, molim vas, da li se

sjećate onog imena?Preda nj istupi jedan mušketir. Bio je visok, malog brka ispod orlovskog nosa, šiljaste

bradice, elegantan i autoritativan...- Znam, kapetane de Saint-Nectaire! Njegova eminencija je rekla da se zove Le Fort, Yves Le

Fort!Yvesa kao da je grom ošinuo... Nije se ni zapitao da li je ovaj odred mušketira poslan zato da

ga uhapsi. Zapamtio je samo jedno: kardinal Mazarin zna njegovo ime i nije ga zaboravio! Ništa ga nije moglo ispuniti većim ponosom! Ipak je želio ispitati situaciju pa se nehajno, kao neki princ, isprsio:

- Kapetan Yves Le Fort, molim!Njegov glas je kao bomba prasnuo usred tišine koja je, kao nekim čudom, nadjačala svaku

buku.La Ferte de Saint-Nectaire trgne se i dva puta ga odmjeri. Yves malo više isturi bradu:- Kapetan Yves Guillaume Le Cercueil, rečeni Le Fort - ponovi gusar gromovitim glasom: -

kraljevski gusar, izvanredni poslanik viteza, generalnog guvernera Vjetrovitih otoka Longuevilliersa de Poincyja!

Saint-Nectaire je još uvijek visoko držao oštricu svog mača, ali ju je sada polako spustio, kao da žali.

Brzo je zaključio da se nema čega bojati. Hoće li ga uhapsiti? A zašto? Zar se ovdje ne vodi računa o potpisu guvernera de Poincyja? Isključeno! Poincy se iskazao. On se, doduše, borio protiv kraljeve naredbe i prkosio njegovu veličanstvu. No, na dvoru sigurno znaju da moraju imati obzira prema ovom malom čovjeku koji u Novom svijetu vrši svoju dužnost i koji danas-sutra može predati kolonije u tuđe ruke. Yvesa je, dakle, poslao vitez. Uhapsiti ga, značilo bi izložiti se velikim neugodnostima prema njemu, svemoćnom i istinskom vladaru Otoka!

- Što radite ovdje? - upita ga Saint-Nectaire hladnim i hotimično tihim glasom.- A zašto vi mene tražite ovdje? - uzvrati Yves.- Naređenje njegove eminencije! Moramo vas odvesti k njemu. Jeste li spremni?- Ja ne znam točno što želi kardinal Mazarin - odvrati Yves - ali vjerujem da će mi biti

ugodnije u njegovu stanu u Louvreu nego u ovoj krčmi u kojoj su ova gospoda imala namjeru da me isprže kao lisicu u njenu logu!

- Vi ste se tukli s ovim ljudima?

2 Le Cercueil na francuskom znači: mrtvački lijes (op. pr.)

- Pogledajte ih, do vraga! Malo je trebalo da ih ne pobijem svu četvoricu! Došli su da osvete one razbojnike koje sam sinoć poslao ad patres, a koji su mi htjeli oteti kesu. No, slomio mi se mač, i to je velika šteta!

- Mislite na one nitkove iz bande »Ubojica sa Saint-Germaina«? - upita kapetan blažim glasom.

- Upravo na njih, kapetane!Saint-Nectaire se slobodnom rukom lupi po čelu:- Tako ti svetog Queneta! - poviče. - Čini mi se da tek sada počinjem shvaćati!Pogleda oko sebe kao da nekog traži, koji isto tako misli kao i on. No, videći da su njegovi

momci zaposleni vezivanjem ruku razbojnika i gostioničara, okrene se prema Yvesu i reče mu sasvim izmijenjenim tonom:

- Onda ste zaista vi pobili jučer gospodu Foultremonta i Salignaca?- Naravno!- One hulje koje mi već godinama pokušavamo uhvatiti i uvijek nam umaknu? One ljude koji

su nam nanijeli čak velike gubitke? Njih su smatrali nepobjedivim, neuhvatljivim!- Bah! - odvrati Yves s omalovažavanjem. - Da ih se uhvati, bila je potrebna samo puna kesa

kao što je za hvatanje roja pčela potreban buket cvijeća. Zaboravio sam reći da je za tu priliku potreban i dobar rapir!

- Kapetane Le Forte - izjavi Saint-Nectaire - sretan sam što vam mogu čestitati! Njegova preuzvišenost spomenula je vaše ime ali ja nisam povezao vas i onaj čudesan podvig koji ste noćas izvršili. Znate li da je jedan od onih lopuža umro od posljedica zadobivenih rana?

- Ne čudim se - reče Yves. - Ja naime poznam jedan tajanstveni ubod mačem!- Tajanstveni?- Upravo takav. Nazivam ga »svinja-sam-ako-mi-umakne«!Saint-Nectaire se malo udalji kako bi pogledom obuhvatio cijelu pojavu gusara. Očito se

razveselio jer je volio sjajan izgled. Okrene se i pozove:- Fontenay, Fontenay, dođite ovamo!Fontenay je bio zauzet svojim konjem kojega je ostavio pred vratima, ali se odmah približio.

Kapetan mušketira mu reče:- Predstavljam vam slavnog kapetana Yvesa Le Forta. On je sinoć uništio dvojicu vođa

zloglasne bande »Ubojica sa Saint-Germaina«.Fontenay se pokloni i reče:- Moje čestitke, kapetane! Na dvoru samo o vama govore ima već sat vremena, naime od

trenutka kad nam je kriminalistički sudac ispričao što ste učinili.- Znate li vi - nastavi Saint-Nectaire - da će vas predstaviti kralju? Da, da, kralju! Njegovo

veličanstvo vas želi upoznati... Njegova preuzvišenost je toliko govorila o heroju Le Fortu da će kralj sigurno za vas nešto učiniti...

Yves je imao utisak da ga netko davi. Grčevito je stisnuo usne da ne krikne od sreće, što ne bi, mislio je, bilo umjesno pred ovim plemićima.

- De Creil - nastavi Saint-Nectaire - de Creil, prijatelju, dajte svog konja kapetanu Le Fortu, jer mislim da ga nema!

- Kapetane - reče Le Fort - mi idemo u Louvre, zar ne?- Naravno!- Onda ću ja primiti mušketira de Creila na konjske sapi. Treba se prilagoditi prilikama!- A ja - reče Saint-Nectaire, oduševljem prostodušnošću heroja - pozivam vas da večerate s

mojim društvom. Da, moji mušketiri bit će sretni da vas počaste. Vi ćete nam ispričati ono što ste učinili na Otocima. Bogami, kapetane, rado bih otišao s vama tamo!

- Ako vam srce tako vuče, onda vas vrlo rado primam - reče Yves. - Na mom brodu uvijek ima mjesta za hrabre ljude!...

13.

KARDINAL

U prostranom predsoblju Le Fort je sjedio na divanu. Pred njim se prostirao ogroman ćilim u koji je bila utkana jedna seoska idila, a svaka je tema bila razjašnjena malim izvezenim ornamentima. Četiri stražara su međusobno razgovarala, ali se gusar nije zanimao ni za njihov razgovor ni za umjetničko djelo. Upirao je svoj pogled, u dvokrilna vrata kroz koja je nestao La Ferte de Saint-Nectaire - vrata kabineta kardinala Mazarina.

Yves je bio vrlo uzbuđen. Najuglednija ličnost s kojom je dotada razgovarao bila je guverner de Poincy; no, ovaj je živio u tvrđavi, u ambijentu na koji se Le Fort navikao i koji je savršeno odgovarao njegovoj prirodi. Međutim, u ovom raskošnom Louvreu, u kojem su nedavno slikari i arhitekti imali mnogo posla, sav taj sjaj ga je donekle zbunjivao.

Na brodskom mostu Le Forta ne bi uplašili ni kardinal ni njegovo veličanstvo, ali ovdje se pitao kako da se ponaša pred njegovom eminencijom, kad se tu ne usuđuje ništa taknuti od onoga što ga je okruživalo.

Naposljetku vrata se otvore, a kapetan Saint-Nectaire pojavi se i uputi gusaru suučesnički smiješak. Prišao mu je, dok je jedan lakaj zatvarao za njim vratnice.

- Kapetane Le Forte - objavi Saint-Nectaire čim mu je prišao - njegova eminencija će vas za koji trenutak primiti.

- Kako je raspoložena njegova eminencija? - upita Yves.Saint-Ncctaire se ponovno osmjehne:- Izvanredno, nadam se! Ja sam mu ispričao u kakvim sam vas okolnostima zatekao u

Lisičjem repu. Vjerujte mi... od srca se smijao! Vaš novi podvig nije vas ništa umanjio u njegovim očima. Daleko od toga, vjerujte mi! Četiri, dapače pet nitkova neće više pljačkati pošten narod! Neka to služi kao pouka drugima!

Saint-Nectaire pogleda kapetana s neprikrivenim divljenjem.- Nadam se da ćete večeras biti u našem društvu. Moji prijatelji bit će sretni što će vas

počastiti...- Kad je već riječ o društvu - reče Le Fort - htio bih znati kako ću pronaći oca Feuilleta i oca

Fauvela kad odem iz ove palače. Morali smo se naći u Lisičjem repu, ali će ta gostionica sigurno biti zatvorena sada kad je zatvoren i njen gospodar.

- Dragi bože! - uzvikne Saint-Nectaire. - Ta otac Fauvel nam je i rekao gdje ćemo vas naći, jer kriminalistički sudac nije znao što vam je bilo. On vas je zamolio da ga počekate zajedno s redovnicima, a vi ste jednostavno šmugnuli!

- Kapetane Saint-Nectaire - reče ozbiljno Le Fort - moram vam priznati da jedan čovjek kao što sam ja... a vi ćete me kao hrabar čovjek razumjeti... ne osjeća se ugodno kad uza se nema dobar mač koji ga kucka po listovima noge. To se meni dogodilo. Otišao sam, dakle, da pronađem kakvog staretinara da mi proda jedan mač. I vrag me namjerio na neku lopužu, nalik onima koje sam pobio, koji mi je prodao zarđalo i zalemljeno sječivo... No, sad to nije važno toliko koliko pronaći redovnike.

- To je najjednostavnije. Vjerojatno je otac Feuillet imao ozbiljan razgovor s kardinalom. On i otac Fauvel otišli su zatim u goste sucu Jacquesu Tardieu. Vidjet ćete ih, dakle, u Petit Chateletu, u palači Jacquesa Tardieua.

Konačno smiren, Le Fort je ponovo uperio svoj pogled u velika vrata. Svakog trenutka mogu ga pozvati. Naći će se pred prvom osobom kraljevstva nakon njegova veličanstva, osobom koju i kralj sluša i koja je isto toliko moćna.

- Njegova eminencija - objasni mu Saint-Nectaire - želi vas odmah vidjeti, ali već od jutros čeka izvanrednog ambasadora Nizozemske. Nema sumnje da će skratiti razgovor. Bilo kako bilo, ali ja sam mu morao obećati da vam neću dopustiti da odete!

Saint-Nectaire se glasno nasmije:- Tako ste vi, u neku ruku, moj zarobljenik!Yves pogleda oko sebe:- Hm! Bolje i zatvor nego ono što mi je Merry Rools obećao u Saint-Pierreu na Martiniqueu.- Tko je taj Merry Rools? - upita mušketir.Gusar se spremao da odgovori i opiše ga na svoj način, kad se vrata, u koja je upirao pogled,

širom otvore i stražar prozove:- Kapetan Yves Le Fort!Yves skoči s divana kao da ga je opruga izbacila. SaintNectaire ustane i uze ga za ruku:- Sretno, kapetane! Naći ćete me večeras u gardijskoj dvorani, dolje, pa ćete mi ispričati

kako je bilo!Gusar potvrdno kimne glavom i odlučnim korakom, koji je odzvanjao, uputi se u kabinet.Odjeven u grimiznu halju, kardinal je sjedio za ogromnim pisaćim stolom s pozlatom na

prednjoj strani i rubovima. Na glavi je nosio svećeničku kapicu, a na koljenima mu je poigravao sivi majmunčić, kojega je hranio komadićima slatkiša.

Iza njega, na jednoj šipci, nalazio se još jedan poveći majmun, odjeven kao dvorska dama i šepurio se prelazeći preko svoga olinjalog lica svojim crnim, smežuranim ručicama.

U kutu, na skupocjenjenom komadu pokućstva, dimila je kadionica, u koju je sobar povremeno bacao zrnca ambre i jasmina.

Le Fort se približavao sve zbunjeniji. Soba je mirisala tisućama raznovrsnih mirisa. Zamijetio je da su i kardinal i majmuni namirisani. Govorilo se da za njegovu eminenciju mirise, pomade i kreme proizvode talijanske redovnice. I rukavice španolskih velikodostojnika, koje su mu bile na dohvatu ruke, bile su također namirisane.

Kad se Le Fort osmjelio da pogleda kardinala, utvrdio je da su mu dugi crni brci zašiljeni na krajevima i pritisnuti uz lice zahvaljujući stezalu što ga je još Filip IV uveo u modu. Svuda oko njega vrpce i rese, ukrasi koji su izazivali razna ogovaranja, jer su kardinala optuživali da živi u čulnim nasladama. Mnogi su prezirali ovog crkvenog kneza, tako profinjenog, tako namirisanog, koji je volio imati oko sebe, za druge ljude ne samo odvratne životinje nego i dvorske budale, pjevače, plesače i glumce.

Njegova eminencija voljela je raskošan život, rafiniranost, koja je u Francuskoj još bila nepoznata, u vrijeme kad su nadriliječnici i šarlatani iz Maraisa i trga Maubert smatrali najvećom raspojasanošću ići za lijepa vremena na kljusetu u perivoj Suresnes ili Bagnolet pabirčiti ribiz ili brati trešnje.

Raskošna knjižnica ispunjala je njegov kabinet u kojoj je tisuću sitnica pokazivalo da je kardinal vrlo prokušan ljubitelj lijepih knjiga, kipova, slika i svakovrsnih umjetničkih djela. Za vrijeme Fronde nazivali su ga čovjekom knjižnice, a zatim graditeljem konjusnica, jer je, kao i kralj, mnogo volio konje.

Le Fort je pred sobom gledao svu tu raskoš koja je zlim jezicima davala povoda da kleveću njegovu eminenciju; prigovor zbog palače Tuboeuf, pretvorene u pravi muzej, dolazio je od parlamentaraca koji mu to nisu mogli oprostiti, a statue i mramorne kipove jansenisti su nazivali sramotnom golotinjom, ističući kako te starine stoje više od dvije tisuće talira. Bilo je kabineta izrađenih od ebanovine, mramornih stolova u obliku ptica i još koječega, a sve to ukrašeno dragim kamenjem i zlatom. No, od svega toga Yves je jedino vidio čovjeka u grimizu kako se igra s majmunima!

- Kapetane Le Forte - začu se slabašni, piskutavi glas s napolitanskim jakim naglaskom - kapetane Le Forte, otkada ste u Parizu, o vama se mnogo govori.

Yves se isprsi, ali nije znao što će odgovoriti.

Kardinal se osmjehne, a Yves nije bio siguran da li je to iz dobrohotnosti ili prikrivene prijetnje. Njegova eminencija ipak reče:

- Zadali ste već osam udaraca mačem! To je mnogo. A tek ste od sinoć u našem lijepom glavnom gradu! Bože dragi, kako vi brzo radite! Da li se tako radi i na otocima odakle dolazite, kapetane?

- Preuzvišenosti... - mucao je gusar.Mazarin ga prekide lakim pokretom ruke:- Dosta, dosta, gospodine!...Yves osjeti da je pocrvenio kao kardinalska haljina. Došao je da primi pohvale, čestitke, a

kad tamo - na njega se otresaju! A to mu je bilo najmrže na svijetu. Pred kreposnim i uglednim osobama Le Fort se uvijek pokazivao preuslužan i pun poštovanja: ukoliko je netko prema njemu dobar, on je pun ljubaznosti, ali je vrlo bijesan i osvetljiv kad ga netko bocka. Zato mu je i sada krv navrla u glavu i on ustukne korak.

- Kriminalistički sudac Jacques Tardieu obavijestio me kako ste proveli vrijeme u Parizu - nastavi kardinal ustavši, polako obilazeći ogroman pisaći stol.

Yves ga je gledao dok je prolazio mimo njega i zapahnuo ga valom mirisa iz svoje halje. Činilo mu se da je ispred njega žena, ali žena iz visokog kruga iz Saint-Pierrea, pomalo ohola i vrlo čangrizava, koja se mazala raznim pomadama da se, kao i cvijeće, zaštiti od ubitačne tropske vrućine. No, u ovo godišnje doba kardinalu nije bilo potrebno da upotrebljava takva umijeća kako bi se zaštitio od nesnosne vrućine.

Prolazeći pored gusara, njegova eminencija kimne malo glavom i napravi izvjesnu grimasu:- Sveti bože, kapetane, na što to zaudarate?- Na duhan - odgovori Yves. - Da duhan, eminencijo, onaj što se sadi po obroncima brda

Saint-Christophea i kojega sam donio sa sobom barem tri funte!Kardinal potrese glavom i nastavi hodati sve do iza svog pisaćeg stola. Zatim uzdahne i reče:- Bože, kako su čudni ti vojnici! I moji najbolji mušketiri rade isto što i vi, kapetane; i oni

puše tu otrovnu travu! Zašto to samo muškarci rade?- Ne rade samo muškarci - reče Yves koji je, zadirkivan i peckan, ponovo postao razgovorljiv

i počeo zaboravljati gdje se nalazi. - Na Otocima puše i žene, ponizno priopćujem vašoj eminenciji! U nekom dijelu svojih haljina imaju džep u koji pohranjuju lulu. One koje najviše puše, te su i najvrednije!

Kardinal ponovo potrese glavom pa primijeti:- Kad vas čovjek sluša, izgleda da ta otrovna trava ima u sebi nešto dobro...Yves se pokloni u znak potvrde.- Pa dobro, kapetane - nastavi kardinal jasnijim i jačim glasom - vi ste sretni što niste dugo u

našem glavnom gradu. Način vašeg ponašanja, otkada ste došli ovamo, doveo vas je u opasnost da izgubite glavu na panju. Zar još niste znali da je kralj zabranio mačevanje?

- A zar sam ja morao dopustiti - upita ga Le Fort - da mi odnesu kesu, s oproštenjem, eminencijo?

- Isukavši mač vi ste se usprotivili kralju!- Nisam - tvrdoglavo će Yves. - Ja sam nosio pismo za njegovo veličanstvo. Imao sam dužnost

da ga predam njegovom veličanstvu. Da su me razbojnici, koji su tražili moju kesu, preklali, ja ne bih izvršio svoj zadatak. Međutim, poslavši jedne i druge ad patres, ja sam izvršio svoju vojničku dužnost!

- A gdje je .to pismo? - upita kardinal i kriomice baci pogled na nj. Vidio je kako su se oči Le Forta razrogačile, kao da će mu iskočiti iz duplja.

- To pismo... - promuca -...to pismo?... Ali, eminencijo...- Da, to pismo, to pismo koje ste branili, kako kažete, kao vojnik koji izvršava svoj zadatak.

Imate li ga? Što ste s njim učinili? Ako niste poslušali naredbu njegova veličanstva zato jer ste ga branili da ga sačuvate, onda sam vrlo iznenađen što mi ga ne možete pokazati!

- Kriminalistički sudac Jacques Tardieu uzeo mi ga je... - počeo je Le Fort.- Ali vi ga niste i od njega branili? Vi ste, dakle, dopustili da vam odnesu poštu namijenjenu

kralju?!Le Fort štucne.- Eminencijo - uspije procijediti, nastojeći iz sve snage da se svlada. - Eminencijo, nek mi

bude dopušteno samo sat vremena i ja ću pronaći to pismo!- A što ćete, kapetane, učiniti za taj sat vremena?- Otići ću kod kriminalističkog suca...- I izvući mač, sigurno? Ah, ne, kapetane! Molim vas, ostavite na miru tog jadnog Jacquesa

Tardieua, koji je pretrpio mnogo straha od razbojnika koji su se uvukli u njegovu kuću i zaprijetili mu smrću! Ne, ne! To pismo, uostalom, nalazi se u rukama njegova uzvišenog veličanstva koje se s njime upoznalo.

Kardinal ponovno sjedne. Tog trenutka ugleda na stolu ostatke slatkiša što ih je zaboravio dati svome majmunu. Njegovo lice poprimi ironički i podsmješljiv izraz koji Yves nije znao protumačiti.

U sebi je ponavljao: »Njegovo veličanstvo ima moje pismo i pročitalo ga je!« Srce mu je snažno lupalo u grudima. Sad kralj sigurno zna i njegovo ime. U tren oka sračuna put koji je prešao otkada je silom ukrcan na brod njegova veličanstva, pa zatim postao dezerter, pirat, morski razbojnik, oficir generala du Parqueta i naposljetku - gusar!

Kralj je znao tko je on! Pomisli na čin pukovnika koji mu je obećao vitez de Villers, a spomen na to ime izazva u njemu naglu reakciju.

- Vaša eminencijo - upita uljudno - da li ste vi upoznati s pismom generala de Poincyja upućenom njegovu veličanstvu?

- Imate krivo, kapetane, što ostajete pri tom predmetu - reče kardinal hladno, sve više upotrebljavajući talijanski način francuskog izgovaranja. - Vi tvrdite da radite za kralja. Izvlačite mač usprkos njegovoj zabrani samo zato da mu predate komad pisma takvog sadržaja!

Zastane i uroni duboko pogledom u Le Forta.- Ja sam se, doista, upoznao s tim pismom, kapetane. Ono se uglavnom tiče vas. Preporučuje

vas Jean Baptistu Lambertu, kraljevom tajniku, kao predstavnika interesa viteza de Poincyja i onih iz Saint-Christophea. Čudno pismo! U njemu su vaši podvizi tako opisani da čovjek mora pomisliti da ste vi tip koji se stalno suprostavlja kraljevim naredbama. Da razjasnim: vi ste na svoju ruku uhapsili gospodina Noela Patrocla de Thoisyja, kojega je imenovao naš kralj za guvernera Vjetrovitih otoka, umjesto viteza de Poincyja. Vi ste ga oteli i, suprotno kraljevoj volji, predali vitezu de Poincyju kako bi ovaj sačuvao svoj naslov i povlastice. Radeći tako, vi ste se suprostavili ne samo kraljevoj volji nego i njegovoj eminenciji kardinalu Richelieu. Vi ste se na taj način priključili buntovnicima. Iz tog pisma doznao sam da ste pucali na Engleze, na englesku flotu, vlastitom inicijativom, i to jedino zbog toga što se uputila prema Martiniqueu. Po čijim ste naredbama tada postupali? Mi nismo u ratu s tim narodom i mogli ste izazvati ratni sukob! To, pismo kaže nadalje, da ste, zahvaljujući tim topovskim hicima na prijateljski narod, spasili otok Martinique! Što nam dopušta vjerovati da je eskadra komandora Penna imala stvarnu namjeru da zauzme našu koloniju? Vitez de Poincy piše da su se urođenici pobunili! Da su Englezi htjeli iskoristiti tu situaciju tobože da zaštite stanovništvo, ali, u stvari, da zauzmu otok! Što dokazuje da je to tako? Čitamo, također, da ste izvršili premetačinu jednog nizozemskog broda stoga što nije odmah izvjesio svoju zastavu. Je li tako?

Le Fort obori glavu. Imao je toliko toga reći u svoju obranu da mu ni jedna riječ nije mogla izići iz usta.

- Što imate odgovoriti na ovo? - upita kardinal.

- Ja sam mislio - promuca Le Fort - da je vitez de Poincy razjasnio u tom pismu koji su me razlozi potakli da tako postupim. Ja sam pred očima uvijek imao službu njegovu veličanstvu i spas kolonije. Ako moram sam objasniti vašoj eminenciji događaje koji su se tada zbivali u Novom svijetu, trebalo bi mi mnogo vremena...

Kardinal mu rukom dade znak da šuti. Opet ga je upitao:- Što mislite da će kralj učiniti s tim pismom? Što mislite da će kralj učiniti s vama?Yves pomisli: »Je li moguće da me je vitez lično poslao na vješala? I mene samog odredio da

odnesem vlastitu osudu?«Stajao je kao izgubljen.- Doista, ne znam što će njegovo veličanstvo učiniti! - nastavi kardinal.Le Fort je već čuo kako mu zvoni posmrtno zvono. Još jednom su propale sve njegove nade.

Najednom ga obuze beskrajna mržnja na kapetana La Ferte de Saint-Nectairea, koji mu se tako lijepo smiješio, koji mu je čak i čestitao!

Ti strašni mušketiri su mu se, dakle, samo rugali? Rugati se jednom Le Fortu?Krv mu je udarala u sljepoočice tako snažno da mu se cijelo lice zacrvenilo.Teško je disao. Još jednom prošeta pogledom po raskošnom pokućstvu, po majmunima koji

su mu se rugali kao dvorjanici kojima je sve dopušteno. Pomislio je na brod pun eksploziva, na bure baruta posred sobe. S kakvim užitkom bi ga potpalio pa da sve iščezne zajedno s njim!

- To pismo - nastavi kardinal - sadrži podatke o načinu ponašanja jedne osobe na Martiniqueu... Mislim da se radi o majoru tog otoka.

Yves zatvori oči. Promisli ako njegova eminencija bude dala pravo Merry Roolsu, a ne vitezu, on će skočiti na nj i zgrabiti ga za grlo, iako su dva lakaja čuvali kadionicu s miomirisom. Osjećao se spremnim da uništi cijeli svijet. Zgrabit će kardinala za grlo i jednom mu rukom slomiti kičmu prije nego što straža uzmogne priteći mu u pomoć!

- Major Merry Rools - reče promuklim glasom. - Major Merry Rools doista se ne drži kraljevih zapovijedi...

- To u svome izvještaju kaže i vitez de Poincy. Čini se da je, u suglasnosti s guvernericom otoka, taj major odlučio objaviti gusarima rat do istrebljenja pod izlikom da je to kraljeva volja, prema njegovoj najnovijoj zapovijedi...

- To je istina, eminencijo! - potvrdi Le Fort.- Sto se vas tiče, vas je taj major, da tako kažem, osudio na smrt, pa je jedna eskadra obalne

straže otposlana na Marie-Galante, gdje ste se sklonili, s namjerom da vas zarobi?- I to je točno! Ali bih želio primijetiti vašoj eminenciji da smo se i ja i kapetan La Chapelle

našli na Marie-Galante, obojica s legalnim odobrenjem za plovidbu, koje je potpisao vitez de Poincy...

- To vas ipak ne opravdava, ni vas ni vaše, da na obalama Martiniquea vršite bezbroj nepodopština!

- Eminencijo - odvrati Le Fort - ono što kralj daje desnom rukom, ne može oduzimati lijevom! A tako su upravo htjeli da stvar izgleda. Htjelo nas se uvjeriti da naredbe njegova veličanstva nemaju nikakve vrijednosti. Da vlast koju je kralj dao gospodinu de Poincyju može gospodinu de Poincyju biti oduzeta i to voljom jednog sitnog majora...

- Kapetane, mislim da vaše izražavanje nije u skladu s vašim mislima...Kardinal začu duboki uzdah gusara.- Svete mi papinske papuče - reče naposljetku Yves jakim glasom - nećete valjda reći da ne

mislim. Ja ne znam što se događa u ovoj palači, ne znam ni dužnosti koje etiketa nameće. Ja sam samo vojnik i služim kralju nakon Boga, što je, u stvari, isto. Ipak bih želio reći da sam se zakleo da bi trebalo odsjeći uši njegovu veličanstvu ako me ne bude saslušalo i potvrdilo da je major Merry Rools hulja isto kao što su hulje oni razbojnici koje sam sinoć potamanio, neka mi oprosti vaša eminencija! Taj Merry Rools je potkupio ljude. Jedan od njih nalazi se sada u Francuskoj, a dužnost mu je da likvidira onog dobrog svećenika kojega je zaprisegao Vrhovni

savjet Martiniquea da od kralja zatraži potvrdu za imenovanje guvernerom najpoštenije, najdostojnije i najhrabrije žene svih otoka na kojima vijori zastava s ljiljanom... generalice du Parquet! Taj nitkov, vitez de Villers, zatražio je od mene pomoć da onemogućim oca Feuilleta da dođe do vas s preporučnim pismom Vrhovnog savjeta. A zašto? Zato da, umjesto te plemenite dame, kralj imenuje majora Merry Roolsa, koji je kukavica i koji se barem jedanput obeščastio kad je izdao generala du Parqueta!

- Suzdržite se malo, molim vas, gospodine kapetane! Ovdje nismo na gusarskom brodu! A još manje na Otocima gdje, po vašim riječima, vlada kaos. Postavit ću vam samo jedno pitanje: hoćete li mi reći zašto vi najednom branite jednu damu, gospođu du Parquet, koju je Vrhovni savjet odredio kao nasljednicu svoga muža, čekajući da tu odluku odobri njegovo veličanstvo? Da, hoćete li mi reći zašto vi njenu stvar primate toliko k srcu, dok pisma koja nam stižu kažu da je ta ista dama dala nalog majoru da osudi sve gusare Martiniquea? Ukratko, kapetane, ako ste osuđeni da visite u Saint-Pierreu to je, ako sam dobro razumio, greška te iste dame koju vi štitite, bez obzira na razne stvari koje ste počinili?

- Eminencijo - odvrati Yves - ima više od dvadeset godina što živim na Otocima i skromno priznajem da se u politiku koju vode mali mogućnici, a koje je kralj imenovao u Saint-Christopheu, Martiniqueu i Guadeloupi, ništa ne razumijem. Svatko traži izliku za sebe. Svi su ljubomorni jedan na drugoga. Svatko želi prigrabiti za se najveće časti. Nikad im nije dosta bogatstva. Da, da! Dolaze siromašni kao Job i mnogi od njih nemaju ni buništa da se mogu isplakati. Ali već šest mjeseci nakon svoga dolaska, zahvaljujući krađi i jeftinoj kupovini robova, zaradili su mnogo zemlje i tako postali bogati. Zatim traže vlast. A da dobiju vlast, svako sredstvo je dobro: kleveta kao i zločin. Počinju spletkariti i činiti takva besramna djela da mi vaša eminencija ne bi vjerovala kad bih joj sve ispričao. U svakom selu tutnji revolucija. Zašto? Zato jer neki kolonist želi svom susjedu oteti plantažu duhana, pa ako nastane pobuna, on će možda dobiti taj žuđeni komad zemlje. Da se podigne buna, neki će, sigurno, raspaliti i urođenike u njihovim barbarskim krajevima. Oni ih okupljaju, napajaju rumom, naoružavaju puškama... Kolonija se, za to vrijeme, rastače. Ozbiljni i radišni kolonisti boje se za svoj život i za život svojih obitelji i napuštaju koloniju...

Dok je Yves izlagao svoje gledište, lice se kardinala ozarilo. Jedva suzdržani osmijeh ocrtavao se na njegovim usnama, Obuzet nekim nezadrživim žarom, Yves ga nije čak ni vidio. Kad je jednom otvorio srce, želio ga je isprazniti.

- Poznato mi je da je major Merry Rools potkupio viteza de Villersa, čovjeka čija obitelj, čini se, uživa zaštitu samog njegova veličanstva. Major je tom vitezu obećao brda i doline ako uspije izraditi kod kralja da ga imenuje umjesto gospođe du Parquet, žene koju je Vrhovni savjet odredio za nasljednika njena plemenita muža. Što smeta ako se ova žena prevarila i osudila gusare? Što smeta ako me njena odluka pogađa kao i sve ostale koji plove Karipskim morem i imaju dozvolu koju je vitez potpisao? Ja znam samo jedno: ako je ona to odlučila, onda je na to bila prisiljena, samo zato da sačuva nasljedstvo svojoj djeci, poimence svom malom Jacquesu d’Esnambucu, sinu Jacquesa du Parqueta. Neće biti zlo ako još jednom ime Esnambuc bude usko povezano s otokom koji je stari Esnambuc otkrio za francuskog kralja! Ja ponovo tvrdim da je ta žena prevarena, ili je bila prisiljena to uraditi. No, sada to nije ni važno! U Saint-Christopheu nema ni jednog gusara koji će joj to zamjeriti, jer je svi poznaju i poštuju...

Kardinal najednom opazi kako taj snažni div ispred njega krišom briše suzu na rubu oka. On spusti glavu i, ne prekidajući ga, počeka svršetak njegova govora.

- Eminencijo - nastavi odmah Le Fort, prikrivajući uzbuđenje koje mu je steglo grlo - ja sam i sam upoznao tu ženu i mogu vam reći da u tropskom pojasu ne postoji kreposnije dame koja zaslužuje zahvalnost i poštovanje cijele metropole. Ona je kruni uspjela sačuvati ovu malu koloniju, koju je ona učinila bogatom, koloniju koju je napučila, zasadila i smirila. Ona je svojom genijalnom diplomacijom spasila generala du Parqueta iz zarobljeništva viteza de Poincyja. Zatim je tako inteligentno savjetovala generala da je du Parquet za dvije godine

gotovo udvostručio broj plantažera na Martiniqueu. Napokon, ona je, s puškom u ruci, lično branila Saint-Pierre, koji dominira cijelim Martiniqueom, od urođenika koji su se pobunili na nagovor svojih engleskih prijatelja... No, vaša eminencija mi prigovara da sam pucao na njih! Kao častan čovjek, da li sam smio ostaviti jednu ženu da se sama bori protiv dva neprijatelja, koji su je napadali sa svih strana?

Sad je Le Fort vidio brzo prikriveni osmijeh na kardinalovu licu. Ušutio je i čekao, ne nadajući se ipak da će njegova stvar pobijediti. Vitezovo pismo ga je previše optužilo i navalilo na nj mnogo grijeha, kako je mislio, da bi ga kardinal saslušao i njegovo izlaganje uzeo u obzir.

Nastade duboka šutnja prekidana jedino kriještanjem majmuna koje bi Yves najradije zadavio, toliko je smatrao nepristojnim ovo društvo u ovako ozbiljnom trenutku.

- Ja sam već primio viteza gospodina de Villersa...Kao da ga je posred grudi pogodilo topovsko zrno, Yves ustukne teturajući.- Baš tako - reče kardinal. - Vitez de Villers došao je da sa mnom razgovara o nekim mučnim

pitanjima koja se tiču otoka Martinique. Jasno da se pred takvim problemima jedna žena osjeća pomalo nemoćnom. Kao što ste točno rekli, kapetane, previše je interesa u pitanju. Ti interesi podvojili su koloniste i ja mislim da je jedini način kako uspostaviti mir na tom otoku, da se za nasljednika generala du Parqueta imenuje čovjek koji posjeduje sve odlike, a u prvom redu energičnost poput njegove.

- Ali imate njegovu ženu, eminencijo - reče brzo Yves. - Njegova žena je njegova vlastita slika!

- Žena, žena!... Ne, kapetane! Jedna žena može jahati konja, ali će joj uvijek nešto nedostajati da se dobro drži u sedlu...

Smješkao se, mrmljajući neku rečenicu od koje je Yves razumio samo »jansenistička sramežljivost«... Zatim nastavi:

- Ne! Ako njegovo veličanstvo bude htjelo saslušati i uvažiti savjete svoga poniznog i odanog sluge, ono će odrediti jednog čovjeka umjesto te dame du Parquet, pa makar ona bila hrabra, dostojna i poštena!

- Da li mi vaša eminencija dopušta da ostanem pri svom stajalištu? - izgovori Yves tako uzbuđenim glasom da ga kardinal nije razumio, pa ga je zamolio da ponovi ono što je upravo rekao.

- No, dobro, ostanite i dalje, ja vam to dopuštam! - reče konačno crkveni knez.Le Fort proguta pljuvačku:- Ja nisam diplomat. I cijeli život ću to žaliti. Ovo nekoliko sati što sam u Parizu shvatio sam

da brutalni nastup, koji je oduvijek bio svojstven mojoj prirodi, ne vrijedi bogzna što. Ja sam sva politička pitanja rješavao topovskom paljbom. Da mi je vitez dopustio, ja bih sada bio gospodar Saint-Pierrea i pred tvrđavskim vratima bi se njihao čovjek koji se sada zove Merry Rools. Šteta!... No, ja poznam Martinique i ako vaša eminencija imalo vjeruje onome što sam joj rekao, ona će potvrditi gospođu du Parquet za guvernera. Ako ju je Vrhovni savjet predložio, znači da ima za to potrebne kvalitete.

- Hej, ne odlučujem ja o tom, već kralj! - primijeti kardinal.Yves je bio dotučen. On sagne glavu.Od ovog trenutka vitez de Villers bio je neopozivo osuđen!Zatim podiže pogled prema kardinalu kao da očekuje neku zapovijed, ali on kao da nije bio

raspoložen da ga otpusti.- I tako - reče - vi imate običaj da politička pitanja rješavate topovima?Le Fort se pitao kakvu je još glupost mogao izreći, a koja bi se mogla, na koncu, okrenuti

protiv njega.- Mislim da je to bila moja velika greška, eminencijo - reče, ispričavajući se - ali moram

priznati da je to u mojoj nagloj prirodi.

- Nagloj? Da, vidio sam to! Bože blagi, koje li štete da vas nisam ranije upoznao! Možda ste čuli govoriti o Frondi? Vidite, ja sam oklijevao da pucam. Možda bi bilo bolje da nisam oklijevao! Nedostajao mi je čovjek kao što ste vi, kapetane! Vi izgledate vjeran čovjek...

- Sve do smrti onima koje volim! - reče Yves.Kardinal ustane i polako protrlja ruke:- Bilo kako bilo, kapetane, sutra ćete vidjeti kralja!Yves zadrhta i zbuni se.- Da, upravo tako... kralja! - ponovi kardinal. - Kralj vam želi nešto reći. Mislite na pismo koje

ima u ruci i nastojte otkriti što njegovo veličanstvo namjerava s vama. Pođite sada kapetanu Saint-Nectaireu. On će vam reći gdje, kada i kako ćete vidjeti kralja. A sada zbogom, gospodine!

14.

VEČERA

Kad je Yves ušao u dvoranu kraljevske garde u Louvreu, nitko ga nije zamijetio, iz prostog razloga što je dvanaestak mušketira i isto toliko gardista bilo zaokupljeno igrom na tri razna stola. Jedni su igrali lopova, drugi škole, dok su treći igrali varalice.

Tri su mušketira stajala sa strane, na klupi blizu velike peći koja je šumno hujila. Le Fort se nije još ni osvrnuo dobro po dvorani ne bi li ugledao negdje kapetana Saint-Nectairea, kad jedan od trojice mušketira ustane i žurno se uputi k njemu uzviknuvši:

- Kapetane Le Forte, dođite k nama! Čekamo svog kapetana koji će svakog trenutka stići...Le Fort se nakloni i pođe za vojnikom. Još nije mogao zaboraviti razgovor koji je imao jutros

s kardinalom i cijelo je jutro bio obuzet crnim mislima, tako da nije ni posjetio dvojicu redovnika u palači Jacquesa Tardieua, kriminalističkog suca.

Le Fort je brzo prepoznao mušketire koji su ga tog jutra došli potražiti u Lisičji rep. S njim je razgovarao Fontenay, a ostala dvojica, de Creil i Le Coigneaux, odmah ustadoše kad im se približio gusar pozdravljajući ih neraspoloženo.

- Da li vam je poznato - upita ga Fontenay, ponudivši mu da sjedne do njega - da ćemo večerati kod Nicolasa Lamberta de Torignyja? Vi ga, nadam se, poznajete?

- Vjere mi, ne poznajem! - prizna Yves. - Ja poznam sve koloniste na Martiniqueu, ali neka me vrag raščetvori ako se među svima onima koje ovdje već dva dana slušam ne osjećam sasvim zbunjen i izgubljen!

Fontenay potrese glavom i uzvikne:- Kako, ne poznate Nicolasa Lamberta de Torignyja?!- Nisam ga nikad vidio!- A poznate li barem Jean-Baptista Lamberta, njegova oca?- Lamberta? - ponovi za njim Yves, napravivši lice kao da se dosjeća. - Dobri Bože, ne

poznam ni njega!Fontenay, de Creil i Le Coigneaux istodobno prasnuše u smijeh.- Vi se šalite! - poviče mušketir. - Sutra će vas primiti kralj, a vi ne poznate Jean-Baptista

Lamberta, njegova tajnika?- Bogamu! - uzvikne Yves i lupi se po čelu. - Doista, jutros je kardinal spomenuo njegovo

ime. Da, Lambert, kraljev tajnik!- Tako je, a Nicolas Lambert de Torigny njegov je sin! Još sasvim mlad čovjek, koji će, ako je

vjerovati sudbini, uskoro biti predsjednik Grofovske komore.Yves je pomislio da sanja. Ipak je u sebi mislio kako mora biti na oprezu, jer ako su vojnici u

metropoli isto tako zajedljivi kao i oni u tvrđavi Saint-Pierre, uvijek se izlaže opasnosti da bude ismijan i izrugan...

No, dolaskom kapetana Saint-Nectairea, trgne se iz razmišljanja. Kapetan mušketira bio je u novoj odori punoj pozlate i gajtana, u olaštenim čizmama koje su mu dopirale iznad koljena i sjale kao tamna zrcala. Saint-Nectaire podiže ruku iznad glave i gromkim glasom povikne:

- Kapetane Le Forte, pozdravljam vas!Igrači namah prekinuše igru i okrenuše glavu prema čovjeku o kojemu se toliko govorilo na

dvoru, čovjeku koji je uništio bandu najzloglasnijih pariških zločinaca - bandu »Ubojica sa Saint-Germaina«, čovjeku, napokon, kojega je primio kardinal i koji će sutra biti predstavljen njegovu veličanstvu!

Neki su čak i ustali da izbliza pogledaju to čudesno stvorenje koje bi, da je slučajno nastavilo svojim izvanrednim podvizima, postalo ljubimcem Pariza brže nego što je kraljevskoj kočiji potrebno prevaliti put od Louvrea do Versaillesa!

- Kapetane Saint-Nectaire, želim vam dobar dan! - odzdravi mu Le Fort. - Kad sam izišao iz kardinalova kabineta, uzalud sam vas tražio. Čini mi se da mi vi morate reći kada i kako ću sutra vidjeti njegovo veličanstvo.

- S vašom dozvolom o tome ćemo kasnije govoriti. Zakasnio sam, a naši nas prijatelji čekaju u dvorcu Lambert. Jeste li spremni?

- Naravno - odgovori de Creil. - Već smo vas nestrpljivo očekivali.- Mislim - nastavi Saint-Nectaire - da naš dobri drug kapetan Le Fort nema konja. Sutra ga,

kapetane, morate zatražiti od kriminalističkog suca, jer njegovi strijelci njima trguju. Le Coigneaux, treba za našeg prijatelja pronaći konja ili kočiju!

- Konja - reče Le Coigneaux. - Ovdje je jedan gardist koji će mu posuditi svoga.Le Coigneaux nije ni dovršio, a već jedan gardist, koji je igrao škole i čuo što kaže, dotrči i

reče Le Fortu, uljudno mu se poklonivši:- Nadam se, gospodine kapetane, da ćete prihvatiti moga! U štali je i bit će spreman čim

naredim svome sluzi. On će ga držati na uzdi pred glavnim vratima.- Zahvaljujem vam! - odvrati Le Fort sve zbunjeniji tolikom pažnjom.- No, dobro, onda hajdemo! Ne gubimo vrijeme! - reče Saint-Nectaire.Četiri čovjeka pozdraviše stražu i odoše veselo čavrljajući.Dvorac Lambert uzdizao se na pristaništu Anjou ispred ulice Sainte-Louise-en-Ile. Kad su

četvorica stigla, veliko dvorište bilo je osvijetljeno bakljama, a dvadesetak lakeja uzvrpoljilo se oko konja da ih odvedu u štale. Svi prozori velike i raskošne zgrade bili su osvijetljeni. Vidjeli su se kandelabri i svijećnjaci, a po zidovima su se micale sjene uzvanika. Sigurno ih je bilo mnogo, jer kad je Saint-Nectaire propustio Le Forta kroz središnja vrata, gusar je čuo potmulu buku i žagor mnogih glasova. Najednom mu se stislo srce na pomisao da je ova svečanost priređena, tako reći, njemu u čast. Nikad se nije nadao da će postati tako brzo slavan. No, njegova urođena taština, koja mu nije dala da se bilo čemu čudi, ubrzo je prevladala i on zauze svoj stari ratnički izgled čim je lakej najavio njegovo ime. Bez iznenađenja ugleda nekoliko plemića kako prilaze da izbliže pogledaju junaka dana. Najbrži od svih bio je Nicolas Lambert de Torigny, domaćin, mladić od nekih tridesetak godina, kojega je priroda obdarila, čini se, svim milostima.

- Kapetane Le Forte - reče mu Torigny - ova je kuća vrlo počašćena vašim dolaskom. Danas se mnogo govorilo o vama u kraljevom kabinetu pa morate biti polaskani i sretni...

- Ja sam naročito polaskan i sretan čašću koju mi ukazujete, gospodine - odvrati kapetan poklonivši se.

- Torigny - umiješa se Saint-Nectaire - vi sigurno znate da su još četiri hulje one odvratne bande razbojnika u okovima, zahvaljujući našem drugu?

- Njegova eminencija obavijestila je o tome moga oca. Mislim, kapetane, da će i moj otac svakog časa doći da vam oda svoje priznanje!

Mladić prisno uze pod ruku gusara i s njim prošeta po salonu. Uzvanici su se približavali i sa zanimanjem promatrali ogroman Yvesov stas. Svojom visinom nadvisivao je sve ljude za dva

pedlja. Vlasulja mu je dirala lustere i on se, prirođenim refleksom, saginjao kad god bi prolazio ispod svijećnjaka, što je silno zabavljalo većinu mlade gospode.

To je doista bila gala-svečanost, i sve što je u Parizu nešto značilo na dvoru ili po glasu, okupilo se sada tu. Gusareva glava brujala je od svakovrsnih titula, od kojih ni jednu nije zapamtio. Među ostalima bio je tu Louis Phelipaux de La Vrillere, stari ćosavi državni sekretar; Goret de Saint-Martin, šef računovodstva; Guillaume de Bautru, grof od Serranta, akademik; Seignelay, Colbertov sin; Charles Buvard, kraljev liječnik, Pierre d’Hozier, rodoslovac i vojni sudac Francuske.

No, bilo je tu i žena. Gospođa de La Trousse pružila je gusaru ruku na poljubac, a Marija des Landes, udova predsjednika Lamoignona, izrazila mu je ono što su svi mislili, radost što vide u Parizu čovjeka koji je s nekoliko udaraca mačem oslobodio glavni grad odvratnog društvenog šljama.

Neka stara dama koja je u svoje doba bila slavna pogledala je gusara kroz svoje teške kapke. Bila je to Marion de l’Orme. Pričalo se da je vodila perverzan život, ali da još uvijek rado prima goste, jer joj nema toliko godina kao što izgleda. Gospođica Ninon de Lenclos, koja se toliko isticala kričavom šminkom, da su joj ljudi prigovarali kako se maže kao kakva divljakinja, obraćala se staroj dami s mnogo prezira. Ninon je bila prilično gojazna plavuša bujnih grudi koje su odmah privukle pažnju Le Forta. Ona mu se graciozno smiješila, a Yves je u tom smiješku osjetio toliko dvosmislenosti da se, kad su ga posjeli do te zamamne osobe, sav topio od razdraganosti.

Tek što su se smjestili oko bogata stola, Ninon je gusaru otvoreno iskazivala radost što sjedi uza nju.

- Vrlo sam uzbuđena - reče - što se nalazim uz čovjeka dana. Cijeli Pariz zna da ste veliki ženski stratag.

- Mislila je reći strateg! - šapne u uho Yvesu Saint-Nectaire.Gusar se samo osmjehne i ispruženim koljenom dotakne koljeno zavodljive susjede.Na žalost nije joj mogao izraziti dubok utisak koji je na nj ostavila, jer mu se tog trenutka

obratio Gilbert de Neuville, rođak Nicolasa de Neuvillea, prvog maršala Villeroya:- Ovdje govore, gospodine kapetane, da na otocima s kojih dolazite, ne govore našim,

francuskim jezikom, nego nekim strašnim jezikom koji su izmislili crnački robovi. Da li je to istina?

Neuville, kojemu je vrat utonuo u prekomjerno široki okovratnik, promatrao je Le Forta s visoka, gotovo prezirno, usprkos svojoj radoznalosti. Bio je to mladi, umišljeni čovjek, ponosan svojim srodstvom s maršalom. Gubio je velike sume novca na kartanju i bio veliki ženskar, koji se sam hvalio da mu nijedna žena ne može dugo odoljeti i da je njih vrag stvorio zato da se ljudi otuđe od Boga, te da se s njima mora postupati kao jogunastom kobilom - samo udarcima korbača!

Nicolas de Neuville se Le Fortu najmanje sviđao od uzvanika. U isti koš strpao je i sina markiza de Sourdeaca, mušketirskog poručnika, koji se pravio da ga i ne primjećuje i stalno stezao vilice a da nije ni pozdravio gusara. Za njim i Estampe-Valengaya, mladog diplomatu, koji je imao odgovor na sve, a svaki pokušaj pitanja bezobrazno prekidao.

- Gospodine - Yves odgovori Neuvilleu - crnci su doista izmislili jedan jezik koji im omogućava da oni nas i mi njih shvatimo. No, kolonisti govore francuski.

- Nadam se, ne za dugo! Čuo sam, naime, da ima dosta seksualnih odnošaja između kolonista i robova.

Ušuti i pogledom prošeta od jednog do drugog kraja stola pa će podrugljivo:- Ja, naravno, govorim o kolonistima i crnkinjama. Neki kapetan, koji je više puta boravio na

Otocima, pričao mi je da je, suprotno onome što se obično misli, porast kolonijalnog stanovništva samo spretna propaganda i da je to pojačanje rezultat rađanja malih mulata!

- Da, ima i mješanaca - odvrati Yves, kojega je ovaj razgovor smetao.

- Mješanaca koji će govoriti jezikom svoje majke, a ne našim lijepim francuskim.Yves slegne ramenima i ne odgovori.Neuville se tada okrene prema Guillaumu de Bautruu, akademiku:- Gospodine - kad budete dovršili svoj rječnik, morat ćete otputovati u Saint-Pierre i naučiti

jezik crnaca pa ponovo započeti rad!Zatim se ponovo okrene Yvesu:- I vi ste, gospodine, sigurno podržavali odnošaje s ropkinjama. Molim vas, govorite nam

malo o tim ženama. Kažu da mirišu na ustajalo ulje i da svoj miris divljih životinja utiskuju i u naše bijelo meso. Da li su barem vješte u ljubavi? Taj mi je kapetan pričao da su one samo životinje bez ikakvih želja i da njima vlada samo nagon...

- Budući da u ljubavi moraju biti dva partnera, često se događa - odvrati Le Fort - da partnerica vrijedi onoliko koliko vrijedi partner. Budući da se radi o robinjama, onda one moraju slušati, a ako imaju dobra gospodara, vjerujte mi, i one su dobre!

- Bravo! - poviče Saint-Nectaire. - Odlično rečeno!- Kapetane - umiješa se Jean-Baptiste Lambert, bojeći se da ovaj razgovor ne dovede gusara

i Neuvillea na opasnu strminu - danas se mnogo govorilo o vama u kraljevu kabinetu.Le Fort osjeti da crveni pa obori glavu.- Da - nastavi tajnik njegova veličanstva. - Njegova eminencija pročitala je i glasno

komentirala jedno pismo koje se odnosilo na vas, pismo viteza de Poincyja, koji je, kako svi znate, guverner Vjetrovitih otoka.

- Taj čovjek - poviče Neuville - uhapsio je Noela Patrocla de Thoisyja i poslao ga u Francusku na lošem i dotrajalom brodu!

- Tako je! - izbaci Le Fort agresivnim tonom.- Njegovo veličanstvo - nastavi Lambert - mnogo se zanimalo i, usuđujem se reći, zabavljalo

pričanjem o vašim podvizima. Moram reći da kardinal nije zatajio ni najmanji detalj koji bi mogao zabaviti njegovo veličanstvo!

Gusara obuze čudan neki osjećaj. Pomislio je da mu se Lambert ruga. Kako inače objasniti činjenicu da je tog istog dana vidio kardinala koji mu je stalno pričao o njegovim izdajama, nepokoravanju kraljevskim naredbama, a sada ga njegova eminencija kuje u zvijezde pred kraljem?! Nemoguće i nevjerojatno!

- Počekajte malo! - reče iznenada Estampe-Valencay, bezobzirno prekinuvši Jean-Baptista Lamberta, koji je upravo otvorio usta da nastavi. - I ja bih našem gostu želio postaviti nekoliko pitanja. Mnogo se govori o Otocima, ali oni su tako udaljeni da ih je dosada malo tko posjetio. Da li je istina da na njima vlada razbojnička banda... velim banda, a trebalo bi reći bande... koja ubija, siluje žene kolonista i pljačka gradove. Ti razbojnici to vrše u ime kralja, kažu, što se meni čini glupom farsom. Pod imenom gusara ti ljudi sebi dozvoljavaju sve moguće nepodopštine!

- Vi, gospodine, miješate morske razbojnike s gusarima - reče mirno Yves. - Ima doista na otocima nitkova, kao što ih ima i u Parizu. Što se tiče gusara ili, kako ih mi između sebe nazivamo Obalnom braćom, to su časni i hrabri mornari, koji se bore protiv kraljevih neprijatelja. I to samo protiv njih!

- Prema tome, nadam se, to rade samo morski razbojnici?- Dobro ste rekli, gospodine, morski razbojnici!Estampe-Valencay se dvolično nasmiješi i kao da uzima cijeli skup za svjedoka, reče:- Onda su oni sigurno vrlo snažni?- Molim? - upita Yves.- Rekoh, kapetane, da ti razbojnici moraju biti vrlo snažni! Jer kako to da vi, došavši s Otoka,

očististe za trenutak naš glavni grad, jednu bandu lopova i ubojica, a na Otocima, odakle dolazite, ima još razbojnika?! Osim ako moja greška što sam zamijenio razbojnike za gusare nije tako velika da biste je morali ispravljati!

Le Fort osjeti da je pocrvenio. Nakon maloprijašnjeg dojma da mu se rugaju, ovaj odgovor Estampe-Valencaya uvjerio ga je da svečanost, koja je, tobože, priređena njemu u čast, nije, u stvari, ništa drugo nego želja nekolicine besposlenih plemića da se zabavljaju na njegov račun.

Vrijeđao ga je agresivan ton Neuvillea i hipokritske, ciničke šale Estampe-Valencaya. Jean-Baptiste Lambert obasuo ga je komplimentima samo da uspava njegovu pažnju.

Zašto ti plemenitaši to rade? Le Fort je nagađao da su ljubomorni na njegovu iznenadnu slavu. Oni su, dakle, nastojali oboriti ga s pijedestala na koji se popeo zahvaljujući svome maču. Duboko u njemu ključao je bijes. Nogom, koja nije više dirala koljeno dražesne Ninon, potražio je svoj rapir, ali oružja nije imao. A Le Fort bez oružja bio je kao izgubljen, kao brodolomac na dotrajaloj splavi.

- Čuo sam - izjavi Seignalay, Colbertov sin - da na Otocima ima odličnih strijelaca.- Gospodine - umiješa se Saint-Nectaire - za to ste imali i dokaz: kapetan Le Fort je pokazao

koliko vrijede naši vojnici s Otoka!- Ja mislim na gađanje iz pištolja - popravi se Seignalay.- Oprostite - uzvikne Pierre d’Hozier - i kod nas ima odličnih nišandžija koji svoje vrijeme

provode po oružničkim dvoranama. Kladim se da mogu nadvisiti koloniste ili mornare s otoka, koji uglavnom imaju lože oružje.

- Poznam jednog plemića - reče Neuville - koji na petnaest hvati raspolovi zrno iz pištolja na sječivu sablje.

Seignalay zadivljeno zazviždi.- Mislite li vi, kapetane - upita ga Torigny - da je to moguće s oružjem kakvo vi imate u

koloniji?- Naravno da je moguće!Neuvile prasne u smijeh:- Želite li time reći da biste i vi bili sposobni za takav podvig?- Bih, kad bi mi se pružila prilika! - odgovori Le Fort ne misleći zlo i ne pomišljajući kako oni

samo vrebaju na svako njegovo hvastanje.- Ah, hvatam vas za riječ! - poviče Estampe-Valengay.- Hvatam ga za riječ! Gospodine Lamberte, kapetan mora pucati! Imate li sablju?- De, molim vas - reče Lambert - dovršite večeru u miru... Ako kapetan kaže da je za to

sposoban, morate mu vjerovati i ne insistirati na tom!- Pištolj, molim! Pištolj i sablju! - obrati se lakeju mladi Neuville.Le Fort se pravio da ne razumije što oni hoće, ali u njemu je ključao bijes sve više i više.

Podigao je glavu i pogledao kapetana Saint-Nectairea, blijedog kao platno. Gusara je to obodrilo. Barem među ovom gomilom ima jednog prijatelja.

Uto jedan lakej donese pištolj i mač.- Ja ću pripremiti oružje! - reče Neuville i položi sablju do svoga tanjura i napuni cijev

barutom.Estampe-Valencay uze sablju i tanjur u kojem se nalazio veliki kopun i odnese ih na

najudaljeniji kraj stola te usadi mač u kopuna.- Sječivo je tu! - poviče.- I pištolj! - nadoda Neuville, gurnuvši oružje pred Le Forta.- Gospodine - reče mu gusar blagim glasom - žalim, ali ja doista ne pucam dobro kad u ruci

nemam dva identična pištolja.- Ne smeta ništa! - poviče Neuville na vrhuncu sreće, naslućujući da Le Fort izbjegava

zamku. - Lakeju, donesite još jedan pištolj!Gusar se ubrzo nađe s dva pištolja u rukama. Saint-Nectaire je nervozno podrhtavao. I mladi

Torigny se nelagodno osjećao što tako postupaju s gostom kojega je on poštivao i divio mu se. Pomislio je kako će jadni Le Fort biti ismijan, jer se prebrzo popeo visoko.

Yves je pak i dalje jeo kao da se ništa ne događa. Svoja dva pištolja postavio je sa svake strane svoga tanjura po jedan, blizu pladnja za kruh i noža.

- Nadam se ipak da nema nikakva uloga? - upita kad nije imao više hrane u ustima.- Nikakva uloga, naravno! - odvrati Neuville. - Mi jednostavno želimo vidjeti koliko su ljudi s

Otoka vješti! Ničemu se ne izlažete, osim gubitku slave!Le Fort mimo uze čašu napunjenu do vrha odličnim crnim vinom iz Longjumauxa i iskapi je

do dna. Malo se nakašlje i onda reče:- Na svom brodu imam fratra, svoga duhovnika, koji s pištoljima barata kao vila čarobnim

štapićem. Nikad ga nisam vidio da bere naranču rukom: on, gospodo, jednostavno hicem presiječe peteljku i to s udaljenosti od dvadeset hvati. Kad lovi divlju svinju, nikad joj ne razdere kožu, već je olovnom kuglom od šesnaest funti gađa u oko. Tako vješto cilja, gospodo, da joj zrno ne dotakne ni jednu kost kad iziđe iz nje! Da, dobro su vam rekli, mi imamo slabo oružje i malo municije, pa zato moramo ponovo pronaći naše metke da nam mogu opet poslužiti...

- Bogati! - dobaci netko. - Kad ne bih znao da dolazi s Otoka, pomislio bih da je Gaskonjac!- Predlažem da ispijemo jednu čašu u čast toga duhovnika koji tako dobro puca! - poviče

Neuville podrugljivo. - Naš prijatelj kapetan, čini se, žali što taj duhovnik nije blizu njega večeras da ga oslobodi ove dužnosti koja mu nije baš po volji!

Pošto je to izrekao, Neuville ustane i podigne čašu u visinu svojih očiju, ali je još nije ni prinio usnama, kad gotovo istodobno odjeknuše dva pucnja.

Začu se krik, a Neuvelle priguši psovku. Vino mu se prolilo po razmrskanom ovratniku, budući da je Yvesov metak razbio stalak njegove čaše.

Lambert potrči do sablje i na podu potraži dvije polovine drugog metka.- Evo jedne! - uzvikne, dok je Neuville bijesno sušio svoje poprskano i umrljano odijelo.- Evo i druge polovine! - poviče Le Coigneaux, koji ju je klečeći tražio.Le Fort se ponovo latio svoga noža i kruha i sasvim mirno nastavio jesti, kao da je obavio

samo svoju svakodnevnu vježbu koju svatko može izvršiti.- Gospodo - izjavi Neuville bezbojnim glasom - na moju veliku žalost, ne mogu ostati s vama

u ovakvom stanju. Molim da to uzmete u obzir.- Molim da mi oprostite - reče mu sada Le Fort. - Bojao sam se da mi želite napakostiti i da

ste mi u cijev stavili slab barut pa sam u sebi rekao: »Ako me je prevario želeći da mi se izruguju, platit će mi po božjoj volji!« No, punjenje je bilo dobro, jer je stalak vaše čaše odletio u komadiće. Poslije toga... ništa jednostavnije nego presjeći i drugo zrno!

- Zbogom, gospodo - procijedi Neuville ustavši. Uputio se prema vratima a da ga nitko nije zadržavao.

- Sutra ću ovaj događaj ispričati njegovu veličanstvu - reče Jean-Baptiste Lambert kad se Neuville udaljio. - Siguran sam da će ga ovo mnogo zabavljati. Gospodo, molim vas da nastavite, ali prije toga molim aplauz za našeg gosta, koji se ponio kao duhovit i hrabar čovjek.

15.

LE FORTU PRIČAJU O KRALJU-SUNCU

Tanjuri i čaše bili su prazni. Nježna Ninon naslonila je glavu na rame diva, a ovaj je, blaženo raspoložen nakon odlične večere, uživajući u tako lako stečenoj slavi, milovao rukom ispod miške mlade žene početak njenih grudi.

Jean-Baptiste Lambert ustane od stola i reče:

- Gospodo, dobio sam od jednog našeg ambasadora iz Grčke vino i želio bih da ga okušate. Nema ništa bolje da se izbrišu neugodni utisci i da nam ova prijateljska večera ostane u što boljem sjećanju, zar ne?

Podrumar napuni čaše zlatnom tekućinom. Bilo je to izvanredno jako vino, tople žute boje. Čak i miris iz čaše opijao je. Yves je to osjetio i reče glasno u uho Saint-Nectaireu:

- Sto mu gromova! Zbog samog ovog vina gusario bih po obalama Egejskog mora! Kod nas, avaj! može se zaplijeniti jedino malaga ili xeres.

- E, pa onda - reče Jean-Baptiste Lambert dižući čašu - pijem, gospodine, za vaš uspjeh! Neka vam ovo vino bude prijatno i neka vas podsjeti da u Parizu imate dobre prijatelje koji vas vole!

Le Fort prinese svoju čašu ustima.- Ja mislim - najednom će Saint-Nectaire - da ste u osobi Neuvillea stekli smrtnog

neprijatelja! Nikad vam neće oprostiti što ste ga tako osramotili.- Nije važno! - izjavi Lambert. - Neuvilleu je bila potrebna lekcija i ja zahvaljujem kapetanu

Le Fortu što mu ju je dao. Sutra ću sve ispričati kralju. Uvjeren sam da će uživati u priči i da će se na račun Neuvillea smijati nekoliko dana.

- Oče - upadne mu u riječ Torigny - kladim se da se neće tako brzo pojaviti na dvoru!- Dobro će i učiniti! Kapetane Le Forte, njegovo veličanstvo bilo je mnogo više dirnuto

načinom kojim ste spriječili Englezima put na Martinique nego kako ste oslobodili Pariz vođa one zlikovačke bande. Kardinal je o tom i jutros govorio. Siguran sam da će vas nagraditi mnogo prije zbog toga podviga nego zbog onih drugih. Njegovu veličanstvu leži na srcu otok Martinique...

Yvesa je ponovo obuzeo onaj isti osjećaj kao maloprije. Doista, bilo mu je teško vjerovati da mu se kraljev tajnik ne ruga usprkos njegovoj pristojnosti i dobrohotnosti. Ta zar vlastitim ušima nije čuo njegovu eminenciju kako ga naziva izdajicom i spočitava mu tu aferu koja je. po njemu, mogla izazvati teški sukob između Francuske i Engleske?

Proguta pljuvačku. Ponovo srkne nekoliko gutljaja grčkog vina, zatim posegne u džep i izvadi svoju lulicu.

- O - poviče Torigny - pa vi pušite? Je li to barem otočni duhan?- Jest! - odvrati Yves nostalgično. - Donio sam ga iz Saint-Christophea. Jedan moj prijatelj-

kolonist zasadio ga je blizu Ravine-Bouillante.- Čudno ime! - utvrdi Saint-Nectaire.- Takvih čudnih imena ima mnogo - objasni mu Yves sjeckajući smotak duhana koji je

izvukao iz drugog džepa.- Tako, na primjer, imamo Trou Forban (Razbojnička jama), Souffriere (Rudokop sumpora),

Grand Gouffre (Duboki bezdan) i što ti ga ja znam! Nadam se da vam to dovoljno kaže kakvi su krajevi na tom otoku! Neću vam govoriti o krvoločnim divljacima niti o vrućini na kojoj je svinja ubijena ujutro uvečer već puna crva. Mrtav čovjek, dragi moji prijatelji, mora biti ukopan dva sata nakon smrti, ako ne želite zakopati smrdljivu mrcinu od čijeg smrada svatko bježi!

- I to moram reći njegovu veličanstvu - poviče Lambert. - To većina nas ne zna. Mi volimo kakao s maslacem, volimo kavu, a mnogi bi skupo platili petun (vrst duhana) kad ga jednom okušaju, ali nitko ne pomišlja na sav onaj trud što ga je kolonist uložio da sve to stigne do nas! Recite i vi to kralju, kapetane, recite!

Le Fort je napunio svoju lulu i uzeo svijeću da pripali. Dva, tri puta povuče i dim ga obavije. Najprije pucne jezikom, a onda će odlučnim i blagim glasom u kojem se osjećala duboka tuga:

- Gospodine Jean-Baptiste Lamberte, zahvaljujem vam na ovoj večeri. Vjerujem da ste je priredili meni u čast, a mnogi uzvanici oko moje skromne osobe pokazali su mi, ako ne prijateljstvo, a ono barem stanovito zanimanje. Jutros je kapetan La Ferte Saint-Nectaire došao da me potraži u jednoj kukavnoj gostionici u koju me je slučaj naveo kad sam došao u Pariz. U tom trenutku bio sam u vrlo neugodnoj situaciji i da nije došao on sa svojim

mušketirima, ne znam da li bi kapetan Le Fort bio sada među živima. Ali Saint-Nectaire mi je odmah pokazao srdačno prijateljstvo, koje, mislim, nije bilo hinjeno. Rekao mi je da me čeka kardinal. Otišao sam sa Saint-Nectaireom i vidio kardinala. U prvom trenutku činilo mi se da me njegova eminencija mnogo voli. Toliko, bogami, nisam zaslužio! Nikad nisam za sebe ništa tražio, već uvijek za one koje volim. Da, za njih uporno molim. Ukratko, kardinal me je primio. I znate li što mi je rekao?

Yves je sve više dizao svoj glas. Slijedio je svoje misli. Nije želio da ova gospoda koja su ga pozvala povjeruju - ako su doista namjeravala da mu se izruguju - kako su ga uspjeli nasamariti. On se izražavao jednostavno ali odlučno. Svi su napeli uši i razgovor je zamukao.

- No, dobro! Gospodine kraljevski tajniče, reći ću to vama koji vjerujete da će me sutra njegovo veličanstvo zatrpati pohvalama, da ja nipošto ne vjerujem u naklonost našeg slavnog kralja prema meni.

- Zaboga, gospodine, zašto tako mislite? - upita ga ljutito Jean-Baptiste Lambert.- Evo zbog čega tako mislim, gospodine: umjesto da me pohvali i čestita, kardinal se prema

meni ponašao kao prema piratu ili nešto slično. Rekao mi je da sam neka vrst izdajice, da sam prekršio izričite kraljeve naredbe, ukratko, da sam ja... - ukoliko točno prenosim njegovo mišljenje... divljač za vješala, a ne čovjek koji zaslužuje odlikovanje!

- Kuga ga umorila! - poviče Saint-Nectaire iznenađena i smetena izgleda.Lambert je tužno i zamišljeno kimao glavom.- Gospodo - nastavi Yves istim glasom možda će me kralj sutra umjesto pohvale poslati na

robiju. Ja sam spreman na sve, da, na sve! Već sam star čovjek, dugo živio i mnogo toga naučio. Znam da se učinjene usluge ne uzvraćaju kao ni posuđeni novac, koji samo šteti prijateljstvu. Biti previše odan ne služi ničemu... No, to ipak nije važno. Ja sam rođen da služim, a narav se ne može promijeniti...

Zavlada duboka šutnja.- Moram pitati oproštenje što sam prihvatio vaš poziv, poznavajući osjećaje njegove

eminencije prema meni. Osjećao sam se tako sretan među vama, ali bojim se da na dvoru nisu zadovoljni što ste me tako uzveličali. Morao sam vam to reći prije, ali nisam znao da ćete mi prirediti ovako raskošan prijem. A ako sam vas za trenutak zabavio, želim da smatrate kako sada jedan drugome ne dugujemo ništa!

- De, de, dragi moj kapetane - reče Lambert - vi sve to ocjenjujete na vama svojstven način. Kako vas to kardinal smatra izdajicom? Kako vas to optužuje da kršite kraljeve zapovijedi? Eh, zar vi vjerujete da je njegova eminencija osjećala potrebu da vidi i razgovara s čovjekom kojega namjerava poslati na robiju? Promislite malo: zar mislite da će Mazarin gubiti vrijeme s jednim razbojnikom?

- Imate pravo - dopusti Yves - ali me je ipak otpustio s tim riječima!- A kralj koji vas želi sutra vidjeti? Zar mislite da on nema dovoljno sudaca da pošalje

nekoga u Bastillu, već sam mora donijeti odluku?!- I to je točno - poviče Le Fort - ali su mi na Otocima rekli da je on lišio čina nekog kapetana

koji se proslavio. Da, lišio ga je čina istog dana kad je došao tražiti nagradu, a kralj je to učinio samo zato što mu je ovaj došao u odijelu koje se veličanstvu nije svidjelo!

- To su priče! - poviče Torigny.- Možda su i priče - uporno će Le Fort - ali vi poznate njegovo veličanstvo, a ja sam ga vidio

samo na novcu (iako češće španjolskog suverena!) i nekim medaljama koje je izvoljelo uputiti nekim našim, kao, na primjer, vitezu de Poincyju. Ne tražite, dakle, od mene da stvaram sud o vladaru čija slava, kažu, zamračuje i sunce.

- Budete li tako govoriti kralju, sigurno ga nećete nasmijati - dobaci mu Lambert. - Vrlo je vjerojatno, međutim, da će vas otpustiti istog onakvog kakav ste i došli, bez ičega!

- A ipak - reče gusar zamišljeno - ja za sebe ništa ne tražim. Želim samo jednu stvar, a ta se tiče kolonije.

- Da, doista - reče Lambert - čuo sam njegovu eminenciju kako povjerava kralju da ste došli braniti stvar jedne dame, koja je imenovana za guvernericu tog otoka.

- Tako je. To je gospođa Marija du Parquet!- Ali kralj je primio i jednu molbu viteza de Villersa kojom moli da umjesto te dame, koja se

pokazala nesposobnom, frivolnom, nepostojanom, čak i sumnjivom da radi za tuđe interese, bude imenovan guvernerom otočni major Merry Rools.

- Merry Rools! - uzvikne Le Fort.No, nije mogao nastaviti jer ga je Lambert prekinuo:- Dopustite, kapetane. Čini se da taj Merry Rools de Gourselas, ako se ne varam, posjeduje

sve kvalitete potrebne dobru guverneru. Bez njega, tvrdi vitez de Villers koji, čini se, dobro pozna prilike na Martiniqueu, general du Parquet ne bi bio ništa učinio. Ukratko... s njim je vladao i upravljao Merry Rools!

Yves ljutito odbaci lulu na stol i naglo skoči na noge:- Tako ti svetog Queneta! Čovjek koji je to kralju rekao nitkov je i otrovni lažac! On je

odvratno iskrivio istinu! Da nije bilo moje glupe intervencije, Merry Roolsa bi general bio smijenio, pošto ga je za vrijeme ropstva u Saint- -Christopheu podlo izdao, a ja sam iz čiste gluposti i bedaste dobrohotnosti isposlovao njegovo pomilovanje! I sada, eto, taj isti čovjek želi oderati kožu njegovoj udovici!... i njenu sirotom sinu! Taj razbojnik izvrće kraljeve naredbe i osuđuje gusare na vješala! A znate li vi što će se dogoditi ako povješa gusare? Martinique će ostati bez živežnih namirnica i snabdijevanja iz Francuske, jer će ih engleski brodovi presretati i premetati, iako nismo u ratu s tim narodom. A neću govoriti o Španjolcima i Nizozemcima. Sto mu gromova! Ta drolja od viteza uspjela je uvjeriti kralja u tom! Ne zvao se ja Le Fort ako mu sve te laži ne sabijem u grlo! Gospodo, čujte što vam velim: ako Merry Rools bude imenovan umjesto gospođe du Parquet, ja Le Fort, naoružat ću svoj brod i sa 64 topa zauzet ću Saint-Pierre i cijeli otok za tri dana te ga predati Englezima! Cromwell će biti sretan što je u ovoj dičnoj ženi našao dobru guvernericu, jer, prema onom što sam čuo, Cromwell je pametan čovjek!

- Gospodine kapetane! - poviče izvan sebe Lambert.- Samo jedna četvrtina onoga što ste rekli dovoljna je da vas otjera na robiju! I to s punim

pravom! Ja ne znam što je kralj odlučio o gospođi du Parquet i Merry Roolsu, ali mogu ustvrditi da je on protiv žena. On smatra da upravljanje otokom nije posao za žene...

Le Fortov bijes popeo se do paroksizma. Bilo ga je teško zadržati, jer nije mogao obuzdati navalu riječi.

- I to mi je slavni Kralj-Sunce! On misli da dobro upravlja zemljom kad na odgovorne položaje postavlja izdajice umjesto onih koji su mu vjerni!

- Kapetane - začu Le Fort neki miran, tihi glas - hoćete li mi dozvoliti da vam objasnim tko je zapravo kralj kojega ćete sutra vidjeti?

Yves okrene glavu i ugleda Charlesa Bouvarda koji je imao dužnost da liječi kralja, ali je stanovao u Jardin des Plantes i nije se bavio zdravljem njegova veličanstva.

- Kralja, gospodine - počne Bouvard - liječe četiri liječnika koji su kupili taj posao, pa su od kralja napravili roba kojega svakodnevno muče. Svako jutro daju mu klistir i puštaju krv. Svaki dan Fagon pronalazi crve u izmetu njegova veličanstva i onda... ponovo klistir! Zato je kralj uvijek sumoran i naprasit. Daquin pak veli da je limfatičan. Autoritativni i brutalni Fagon bio bi odavno ubio njegovo veličanstvo da ovaj nije snažne konstitucije. Guy Patin želi mu pomoći kao i Daquin. Ne zaboravite da je kralj sin kancerozne i kahektične majke. Sreća da je on snažne građe i da nije nikada bolovao kao njegov slabašni otac. No, kralj ima vrlo loše zube koje je rano izgubio, a prije godinu dana neki šarlatani su ga tako dobro operirali da su mu odsjekli komad nepca i lijevu stranu gornje vilice!

- Ali kud mislite dospjeti s tim pojedinostima? - poviče Lambert. - To kapetana nimalo ne zanima.

- Zanima, zanima! - reče liječnik. - Do stanovite mjere mora ga zanimati. Taj će čovjek sutra vidjeti jednog vladara koji je očarao svijet i blista kao samo sunce. Treba ga upozoriti da Luj XIV ima ranu u ustima iz koje teče sukrvica i smrad. Kad se približi njegovu veličanstvu, kapetan ne smije ustuknuti ni pedalj pred njegovim smrdljivim zadahom. Kapetan treba znati da hrana izlazi katkada kroz nos njegova veličanstva, kao i piće zbog te rupe na nepcu... Kažu, osim toga, da njegovo veličanstvo mnogo jede, ali tu nema ništa čudno. On pojede četiri puta više od normalne osobe, pa su gospoda Daquin i Fagon iznenađeni kad nađu crva u njegovoj stolici. A zar to nije sasvim jasno? Crvi proždiru ono što kralj pojede, tako da je on uvijek gladan i čim se digne od stola, jedina mu je želja da ponovo sjedne za stol.

- Slušajte me, Bouvard. Vi ste ocrtali našeg kralja tako da se naš gost, kapetan Le Fort, ukočio od straha i iznenađenja. Pustite ga da sam stvori sliku o njemu. Sutra mora doći u Louvre. Najprije će doći k meni i ja ću ga pripremiti za posjet kralju. Vi ste u nama stvorili loš dojam o kralju, gospodine Bouvarde. Vjerujte mi, to nam večeras nije trebalo!

16.

LE FORT MISLI DA SNIVA BAJKE

Kad se Le Fort probudio, osjetio je silnu glad. Bio je već dan. Ustane i prijeđe preko malog apartmana da potraži svoga druga, ali je našao samo lakeja koji mu reče:

- Kapetane, moj gospodar je otišao rano u Louvre. Preporučio mi je da vam ne smije ništa nedostajati. Jeste li gladni?

- Da li sam gladan?! - poviče Yves. - I gladan i žedan!- Što želite jesti?- Kobasice! Kobasice i jaja, a kao početak, dajte mi, junače, pehar svježeg vina da malo

pročistim grlo!Sluga požuri, a Le Fort ga je promatrao kako radi.- Nego recite mi - upita gusar - da li je samo to rekao kapetan?- Ne, gospodine. Kapetan Saint-Nectaire vam također poručuje da budete točno u jedanaest i

po u Louvreu. Rekao vam je da navratite u gardijsku dvoranu, odakle će vas povesti tamo kamo morate...

- Odlično! - reče Le Fort. - Spremite mi brzo te kobasice i jaja, a potom mi olaštite čizme!- Gospodine - opet će lakej - još nešto je stiglo za vas...- Za mene? - iznenadi se gusar naglo se okrenuvši.- Da, kapetane, netko vam je donio ovo...Lakej se uputi u jedan kut sobe i odmah se vrati noseći u debelom papiru dobro uvezan

omot - nešto duguljasto i tanko, a na jednom kraju zadebljano. Div zgrabi omot i prema opipu i težini odmah shvati da se radi o maču. Obuze ga silno uzbuđenje. Le Fort se, doista, osjećao neugodno bez mača, kao da gol šeće ulicama. S mačem o pasu, on se opet osjećao čovjekom.

Drhtavim rukama razmota omot. Na balčaku mača visila je kartica na kojoj je pisalo:»Hrabrom kapetanu Le Fortu - njegovi očarani prijatelji«.Zatim su zaredali potpisi, njih oko dvanaest, između kojih je prepoznao potpis kapetana

Saint-Nectairea, Nicolasa Lamberta, Torignya, Le Coingneauxa, Fontenaya, de Creila...U očima osjeti suze, ali je s teškom mukom ipak uspio ispred lakeja prikriti svoje uzbuđenje.

Ovaj se, međutim, nije o njemu ni brinuo, već je na vatri pržio kobasice koje su u rastopljenoj masti tako ugodno mirisale.

Mač izvanredne oštrice bio je iz Toleda, a na njemu su stajale ugravirane riječi:»Bog i moj kralj«.

Izrezbareni balčak bio je ukrašen ukusnim i vrlo skupocjenim dragim kamenjem. Mač je bio težak i dug, baš kako i dolikuje orijašu kakav je bio Le Fort.

Gusar okuša savitljivost čelika u ruci. Sada je bio sasvim drugi čovjek. Kad je opasao mač, ponosno se isprsi i ukruti pripremajući se za posjet njegovu veličanstvu.

Kad je u ugovoreni sat stupio u gardijsku dvoranu, Le Fort je odmah ugledao ljubazno i iskreno lice kapetana Saint-Nectairea. Mušketir mu je odmah pošao u susret, zagonetno se smiješeći:

- Onda, kapetane - uzvikne raširivši ruke - jeste li dobro spavali?Le Fort zagrli i snažno stisne na grudi svoga prijatelja:- Druže - reče mu uzbuđenim glasom - dugujem vam svoju najveću životnu radost!Pokaže na mač i nastavi:- Ništa me nije moglo više obradovati! Kao da ste znali za čim žudim! Molim vas da umjesto

mene zahvalite svojim drugovima za ovaj prekrasan mač!- To ćete sami učiniti, kapetane! Prošlo je jedanaest i po sati i moramo žuriti do kraljevih

odaja! Dođite!Le Fort uskladi svoj korak s njegovim. Prolazili su kroz niz hodnika i konačno stigli u

perivoj, a odatle, širokim stubištem što je vodilo do kraljevskih i kardinalskih odaja.Jedan se stražar uputi k njima.- Najavite kapetana Yvesa Le Forta - zapovijedi Saint-Nectaire.Stražar ode i ubrzo se vrati, te ih zamoli da sjednu na klupu i čekaju da ih primi kraljev

tajnik. No, čekanje nije dugo trajalo, jer tek što su sjeli ispod jedne velike slike, koja je predstavljala Luja XIII na konju sa svitkom u ruci, stražar ih zamoli da uđu.

Saint-Nectaire propusti gusara i gotovo ga ugura kroz širom otvorena vrata koja stražar za njima zatvori.

Jean-Baptiste Lambert ih je čekao stojeći usred svoga ureda. Kad ugleda Le Forta, lice mu ozari osmijeh i on podigne ruke k nebu:

- Dobar dan, kapetane! - uzvikne tajnik. - Vidim da imate mač! Siguran sam da ćete ga proslaviti.

- Dao bog! - odvrati Yves. - Dao beg, gospodine!I dozvolite da vam izrazim svoje duboko poštovanje i zahvalnost!Jean-Baptiste Lambert ode prema svom pisaćem stolu i odmah reče:- Za nekoliko trenutaka vidjet ćete kralja. Znači da vas moram brzo pripremiti. Najprije

treba da vam nešto predložim.Le Fort podiže glavu iznenađeno i znatiželjno pogleda kraljeva tajnika. Saint-Nectaire se

diskretno povukao nekoliko koraka.- Evo što, gospodine - nastavi Lambert. - Ja ovdje imam već pripremljen dekret o vašem

imenovanju za pukovnika. Ako pristanete da prijeđete u policiju, taj dekret će još danas potpisati kralj. Bit ćete zaduženi za parišku policiju i o tome polagati račun samo kriminalističkom sucu.

- Pukovnik?! - poviče Le Fort promuklim i izmijenjenim glasom.- Upravo tako, kapetane! Taj dekret je već napisan. Vaše ime je, kao što vidite, već tu pisano

- nadoda pružajući Le Fortu list na uvid.Gusar snažno odahne. Čarobni san se nastavljao. Uštipne se da se uvjeri ne spava li. Lambert

je to zamijetio i još jače se osmjehne:- Sve je to istinito. De, vi niste žrtva neke nove podvale. Vi imate duha, jaki ste i dokazali ste

se pred razbojnicima koji su prijetili glavnom gradu. Prihvaćate li?

Najednom Le Fort pomisli na oca Fauvela, na lice koje će fratar napraviti kad čuje da je od kapetana postao pukovnik. Ali u isti taj čas preda nj iskrsne i slika oca Feuilleta. Otac Feuillet - to je Martinique, Marija du Parquet!

A Martinique, Marija du Parquet su također i Merry Rools. On ne može napustiti Mariju, on ne može pobjeći pred prijetnjama Merry Roolsa!

- Na moju veliku žalost - reče Yves tužnim i skršenim glasom - moram odbiti tu veliku počast. Nema sumnje da bi mi bilo drago ostati uz vas, gospodine kraljevski tajniče, uz vašeg sina Torignya i uz moje prijatelje mušketire. No, ja moram izvršiti jedan zadatak u tropima. Ja sam stvoren za koloniju, gospodine. Vitez de Poincy zadužio me svojim povjerenjem i zadatkom. Ako prihvatim tu čast, to bi značilo bježanje, premda bi i tu služio svome kralju!

- Kako? - začudi se Lambert. - Vi odbijate čin pukovnika?- Da, gospodine, odbijam... Jednom sam vitezu de Poicyju rekao da su časti samo

prenavljanja i sada to ne želim opovrći. Više volim biti kapetan na mostu svoga broda. Ne, gospodine, ja nikad ne bih mogao živjeti bez mirisa baruta i mora. Meni treba sunca. A ja znam dobro što bi se meni ovdje dogodilo, jer ja nisam diplomat, i nemam nikakve titule. Ja sam običan pučanin, čak bivši hajduk. To bi se za petnaest dana doznalo. Bio bih na sprdnju svima i život bi mi postao nemoguć, jer, gospodine, usprkos kraljevoj naredbi, ja bih sada kad imam ovaj odličan mač, za najmanju uvredu probušio trbuh svakomu koji bi me uvrijedio. Glava bi mi otišla na panj za najviše dva tjedna, usprkos mome pukovničkom činu!

- Vrlo dobro, gospodine! - odvrati Jean-Baptiste Lambert. - Ja o toj stvari nemam više što reći, jer sam i predvidio da ćete to odbiti. Nema sumnje, vi ste u pravu! Vi ste pametni i skromni, i za to vam odajem svoje priznanje. Vjerujem da će njegovo veličanstvo, kad to čuje, biti zadovoljno s vama... Moram vam reći da vam ovaj čin pukovnika pripada samo u slučaju da ostanete u Parizu... Vi ga, dakle, konačno odbijate?

- Konačno, gospodine kraljevski tajniče!- Dobro, gospodine! Vi ćete sada otići kralju, a pratit će vas Saint-Nectaire. Jedan savjet: čim

njegovo veličanstvo bude prolazilo pored vas, priđite mu, sagnite se do njegova uha i recite mu što tražite od njega. To je sve. Za ostalo... čekajte! A onda ćete, kapetane Saint-Nectaire - nadoda okrećući se mušketiru - obojica ponovo doći k meni u ured, jer imam razgovor s kapetanom Le Fortom... Dobra vam sreća, gospodo!

Le Fort pozdravi sekretara, a Saint-Nectaire ga uze pod ruku i povede prema kraljevskim apartmanima.

Bilo je podne.- Vi ste znali da će mi to predložiti, zar ne? - upita Yves kapetana.- Časti mi, nisam, ali sam sumnjao da će kardinal učiniti sve da zadrži čovjeka kao što ste vi.- A sada kad sam odbio, njegova eminencija će biti protiv mene?- Ja mislim da ste dobro učinili - izjavi Saint-Nectaire. - Vjerujte mi, kralj i kardinal već znaju

da ste otklonili ponudu koju su vam učinili. Vi dobro znate da tajnik Lambert mora obavještavati njegovo veličanstvo o svemu što se događa. Da, dobro ste učinili. Tako vas nitko neće optužiti da ste častoljubiv. A ako ste uzeli u obranu tu damu du Parquet, nitko vam ne može reći da to radite iz nekog interesa!

Yves se naglo zaustavi:- Da li znate - upita ga - da će vitez de Villers, ako je uspio isposlovati imenovanje Merry

Roolsa umjesto gospođe du Parquet, biti prva osoba koju će probušiti ovaj mač?

17.

KRALJ

Na tornju odbi dvanaest sati. Otkucaji su imali zvuk srebra i bili vrlo jaki, što je značilo da je sat nedavno izrađen i da je zanatlija vodio računa da se svidi vladaru.

Le Fort i Saint-Nectaire uputili su se širokim, parketiranim hodnikom koji je vodio u kraljevske odaje. Sve prostorije bile su nove i obložene zrcalima, pozlatom i novim slikarijama. Po zidovima visile su slike ogromnih razmjera koje su prikazivale prizore iz rata, vojnike na konj ima ili seoske idile.

Gomile dvorjanika čekale su dolazak gospodara, tiskajući se s desne i lijeve strane hodnika, ostavljajući u sredini put kojim će proći njegovo veličanstvo.

- Kralj će doći odovud - šapne Saint-Nectaire u uho Le Fortu. - Velika dvokrilna vrata, koja vidite u dnu hodnika, vrata su njegove sobe. Sada neka gospoda prisustvuju ustajanju kralja i njegovoj toaleti. Kad iziđe, njegovo veličanstvo proći će kroz nekoliko salona da prije doručka ode na misu...

- Kako? - upita Le Fort. - Zar neka gospoda prisustvuju kraljevom ustajanju?- Naravno - odvrati kapetan. - Oko njega je njegova obitelj, najbliži suradnici, njegovi

arhitekti, posluga...- Bogati! Ja nikada ne bih želio biti kralj! Ja bih se sramio pokazati gol tolikom narodu!Nije ni završio, kad dobi tako snažan bubotak da umalo nije pao. Saint-Nectaire ga zgrabi za

mišku i privuče k sebi:- Zaboga, što vam je, kapetane? Čuvajte se! U ovoj dvorani krcatoj dvorjanika, sve što rečete

ih uradite, sve se to zapaža i sve se tumači na vašu štetu!- Tako ti čizama svetog Benedikta! - poviče najednom Le Fort glasno, ne vodeći računa o

opomenama. - Kladio bih se da sanjam, da nisam već dva dana svjedokom i predmetom najnevjerojatnijih doživljaja!

- Za ljubav božje, kapetane, posljednji put vas opominjem, umirite se i budite obazrivi! - naredi mu Saint-Nectaire, stisnuvši ga tako da su mu nokti ušli u gusarovo meso. - Što vam je, recite!

- Moj general! - poviče Yves - Moj general!- Pust! Koji general?- Grom i pakao, jedini general kojeg sam ikada poznavao - general du Parquet! Pogledajte

ga, vidite li ga? A rekli su da je umro! To je još jedna podvala onog nitkova Merry Roolsa! Vidite li onog čovjeka koji se uputio ka vratima kraljeve sobe? To je general Jacques Diel du Parquet! Idem mu iskazati dužno poštovanje i staviti mu se na raspolaganje! Vidjet ćete kakav je to čovjek!

Saint-Nectaire potraži očima plemića i opazi visokog čovjeka kojega je dobro poznavao. Ponovo zgrabi Yvesa za rukav i ne dopusti mu otići.

- Kapetane - reče mu tiho ali odlučno - ne pravite gluposti na ovom mjestu! Ne znate kuda vas sve vaša mašta može odvući... Taj plemić nije general o kojemu govorite, nego njegov brat! Zove se Vaudroques. Vi ne poznate Vaudroquesa?

- Ne - odgovori Yves utučeno. - Ne, na žalost! Ali ako je to brat čovjeka kojemu sam poklonio svoju vojničku dušu, htio bih ga upoznati.

- Kasnije, kasnije! Vidjet ćemo to...U tom trenutku otvore se vrata kraljeve sobe i u dubokoj tišini, punoj poštovanja i

znatiželje, vratar u službi snažnim glasom izreče protokolarnu formulu:- Gospodo, kralj!

Na vratima se pojavi Luj XIV, visoka stasa, barem iznad osrednjeg, ponešto odebljao, širokih leđa, lagana hoda, elastična i meka koraka, nalik plesaču koji podešava hod da se uklopi u kakav menuet ili konjanku kad želi uzjahati.

Nije bio lijep. Lice mu je bilo obilježeno ožiljcima ostalim od malih boginja, ali ipak punačko i rumeno kao nakon duga trčanja po čistu zraku ili lova na konjima; vjerojatno zato što je htio uljepšati svoj izgled šminkom i pomadama.

Nasuprot odorama plemića izvezenim zlatom, punim resa i gajtana, kralj je bio jednostavno odjeven, kao čovjek koji pošteno upravlja državom, zna cijeniti vrijeme i ne trošiti ga u cifranju.

Iza njega išao je mladi plemić.- Ono je kraljev brat - šapne Saint-Nectaire Yvesu u uho.Monsieur, kraljev brat, bio je očita suprotnost njegovu veličanstvu. Upadljiv i lijep sa svojim

resama, prstenjem i brojnim dragim kamenjem, bio je nalik na neku orijentalnu kraljicu.Kralj je nosio smeđe odijelo bez suvišnih ukrasa, osim na prsluku. Nije imao ni prstenja ni

dijamanata, osim na kopčama svojih cipela, na podvezicama i šeširu. Na glavi je nosio pusteni šešir, a u ruci štap s rukavicama.

Taj jednostavni, mirni i nimalo lijepi čovjek bio je neobično dinamičan, ljubak i veličanstven. Njegovo otmjeno i srdačno ophođenje bilo je prirodno. Prilično sramežljiv u doba mladosti, uspio je snagom svoje volje podesiti izraz lica kakav je želio. Davao je utisak da može sve napraviti bez ikakva napora, urođenom i savršenom elegancijom.

Smiješeći se prošao je kroz vrata.- Sjajno! - šapne Saint-Nectaire u uho Le Fortu. - Odlično! Dobre je volje, inače bi bio

ozbiljan.Dok je kapetan govorio, kralj se polako kretao, a dvorjanici su nastojali da mu priđu. Neki su

čak doticali i njegovu vlasulju dok su mu govorili, a on se neprestano smješkao, kimao glavom, a iz usta mu neprestano izlazile samo dvije riječi:

- Vidjet ćemo!Zaustavio se samo dva puta da izmijeni nekoliko riječi s dvorjanicima koji su došli da ga

podsjete na neko obećanje. Le Fort je jasno čuo kako Luj XIV izgovara neke ohrabrujuće riječi. Bože! Izgledao je tako očinski! Kako je znao biti ljubazan, ostajući ipak kraljevski dostojanstven i odlučan!

Le Fort se okrene Saint-Nectaireu i najednom mu reče:- Druže, ja mislim da neću ništa reći kralju!Kapetan mušketira se trgne:- Što? Nećete mu ništa reći? Pa vi ste zbog toga i došli ovamo! Ne zaboravite, do vraga, da

mu imate uputiti jednu molbu! Zar ste mislili da će njegovo veličanstvo prirediti za vas specijalnu audijenciju?!

- Nisam - reče Le Fort - ali svi ovi ovdje su mi odvratni! Bog mi je svjedok da ja za se ne tražim ništa, ali ako mi odbije molbu i ja doživim poraz ili mi dade neko neodređeno obećanje s riječima »vidjet ćemo«, onda više volim da se svega odrečem. Da, gospodine kapetane, previše me je strah da me kralj ne odbije, nakon svega što su mi rekli. Ja se svega odričem i s ovih stopa idem u Lisičji rep da pojedem tucet kobasica, koje ćete vi, ako vam srce želi, podijeliti sa mnom!

- Zar vas je doista strah? - upita ga Saint-Nectaire.- Strah? - odvrati Yves smiješeći se. - Strah od čega?- Zar se niste zakleli da vas kralj mora saslušati?- Bogami, to je istina! - poviče Le Fort, izmijenivši najednom i lice i ponašanje. - Ja sam to,

bogami, zaboravio, ali kralj me doista mora saslušati! Reći ću mu sve što mi je na srcu i što me guši još od trenutka kad sam napustio Saint-Christophe, Merry Roolsa, Villersa i ostale.

- Čekajte malo - preporuči mu Saint-Nectaire - čekajte! Kakav ste to vi čovjek, dovraga!

- Dugo sam ja čekao! Kralj će me saslušati, budite sigurni, jer ja vidim da on još ima oba svoja uha. Ako i ima rupu na nepcu, kunem vam se da će čuti sve što mu imam reći!

- Tako vam svetog Queneta, molim vas, kapetane, počekajte malo, jer eno kardinala kako prilazi kralju da ga pozdravi. Vidite li ga?

Le Fort se malo nagne i prepozna njegovu eminenciju kako se smješka držeći ruke u širokim grimiznim rukavima. Na glavi je imao svoju svećeničku kapicu i išao prema kralju kao prema svome velikom sinu.

Njegovo veličanstvo mu uputi sinovski osmijeh. Mazarin se prigne k njegovu uhu, nešto mu reče a na kraljevu licu pojavi se još jači smiješak, koji nije bio više uglađen i sinovski, već veseo i razdragan.

Luj XIV kimne glavom kao da pristaje na neki prijedlog, a onda nastavi svoj put.Kad je stigao do gusara, kapetan Saint-Nectaire laktom gume Yvesa u rebra i pusti ga ispred

sebe. Div više nije mogao izbjeći susret. Njegovo veličanstvo se zaustavi i baci svoj kraljevski pogled na nj. Brzom kretnjom Yves digne svoj šešir i, naklonivši se duboko, pomete njime pod.

- Što je? - upita ga kralj.- Sire - odgovori Le Fort - pred sobom imate najponiznijeg slugu kraljevine i njenog

gospodara. Učinio sam više od tisuću milja da se poklonim vašem veličanstvu!- Imate neku molbu?- Da, sire, samo jednu!- Vaše ime?- Kapetan Yves Guillaume Le Cercueil, zvani Le Fort!- Le Cercueil? - ponovi kralj sumnjičavim glasom. - Le Cercueil? - Kralj se okrene svom bratu

kao da ga poziva za svjedoka ovakva neprilična imena.- Da, baš tako, Sire, Le Cercueil! - uporno će Le Fort. - Vaše veličanstvo ima krivo što se

smije, jer na Otocima s kojih dolazim, samo moje prezime ulijeva strah. Dozvolite mi smjerno primijetiti vašem veličanstvu da od tog imena strahuju samo izdajice domovine, jer znaju što ih čeka kad naiđe Yves Le Fort. Sire, nitko još nije pred vašim poniznim slugom spomenuo ime Boga i vašeg veličanstva s dvoličnim osmijehom, a da nije istog trenutka odletio preko ograde broda za hranu morskim psima!

Yves osjeti da ga netko poteže snažno za rukav pa se okrene. Nije više bio impresioniran. Uzbuđen je bio samo pred generalom du Parquetom i pred vitezom de Poincyjem.

- Čuo sam o vama govoriti. Rekli su mi da ste prokleti borac u dvobojima!- U službi Boga i vašeg veličanstva, Sire, kao što je i urezano na sječivu ovog rapira, Sire, koji

će uvijek biti u službi pravice, između vašeg veličanstva i neprijatelja kraljevine!Luj XIV se nasmiješi:- Tako treba govoriti - reče blagim glasom. - Znam da vam te riječi izlaze od srca! - Zatim se

okrene: - Vidite, monsieur, što je to jednostavnost heroja koju ja volim! Eto, zašto vjerujem da je naša zemlja prva na svijetu. S ovakvim ljudima koji su, iako neznatna roda, spremni dati svoj život za kralja ili zbog jedne neljubazne riječi, Francuska je pozvana da postane posrednik među svim narodima!

Le Fort je ponovo zauzeo ratoboran stav, baš kao da se nalazi na kaštelu svog broda kad se pojavi kakav Englez. Usprkos znakovima koje mu je upućivao Saint-Nectaire, ispriječi se pred kraljem.

- Kapetane, što vi, dakle, želite?- Sire, prevalio sam više od tisuću milja po moru da vam javim kako postoji opasnost da ne

počinimo tešku grešku. Moj poštovani zapovjednik, general du Parquet, umro je, a mjesto je guvernera Martiniquea upražnjeno. U ime pravice i pravednosti, u ime udovice generala du Parqueta, ja, evo, stojim pred vama!

- Poznata mi je ta stvar - reče kralj najednom oštro - i ne želim više o tome slušati. Što vi za sebe tražite?

- Sire, za sebe ne tražim ništa! Vaš sluga želi samo jedno: braniti ime svog vladara i svoje domovine po svim morima i kopnima. Vaš sluga ne traži ništa nego da i dalje tako nastavi.

- Pa dobro, nastavite tako, kapetane!Kralj napravi korak, ali mu se Le Fort nije htio maknuti. Lice mu postane grimizne boje kao

kardinalova halja koji je išao nekoliko koraka pozadi. Njegova eminencija se silno zabavljala.- Sire - nastavi Le Fort - spriječiti čovjeka koji se želi baciti u vatru pohvalno je, ali je isto

tako pohvalno spriječiti svaku akciju koja će naškoditi kraljevstvu.- Naravno, kapetane! Radite, dakle, onako kako će to najbolje koristiti interesima

kraljevstva. I nemojte me više gnjaviti, jer ću vas lišiti čina.Le Fort se pokloni.- Sire, ja ću, dakle, služiti interesima kraljevstva nasuprot i protiv svih!Zatim se povukao da propusti kralja. Ali ovaj kao da je zaboravio nešto važno tijekom ove

diskusije, koja je okupila sve dvorjane. Najprije koraknu, a onda se vrati gusaru:- Kapetane, pođite do mog tajnika. On vam ima nešto reći!...

18.

LE FORT NE VJERUJE SVOJIM UŠIMA

- Priznajte, kapetane - reče Saint-Nectaire kad je privukao k sebi zlovoljnog diva - priznajte da ste učinili sve što je do vas kako biste naljutili kralja. Nitko mu nikada nije tako govorio! Nitko! A vi ste mu čak prepriječili put! To je najveća nepristojnost i on će vas smatrati bezobraznim!

- Što me briga! - odvrati Yves još uvijek ljutit i zlovoljan. - Zar me njegovo veličanstvo nije savjetovalo da za službu kraljevstvu radim kako znam. U redu! Vidjet ćete što ću učiniti! S ovih stopa, kao što sam to i obećao, idem da sjurim ovaj odličan mač u trbuh viteza de Villersa. Nitkov jedan! Ovaj dvor je krcat hulja koji samo na sebe misle i na svoje sitne probitke. Molba kralju, molba kralju! Samo se to čuje!

Mušketir je imao muke da zadrži svoga druga. Pitao se koji ga je bijesni vrag najednom zaokupio. Dva vojnika napustiše širok hodnik i stigoše u perivoj.

U tom trenutku Saint-Nectaire se sjeti:- Sjećate li se što vam je naredilo njegovo veličanstvo?- Da - odgovori Le Fort - znam što mi je činiti!- Vidim da niste razumjeli što vas pitam. Njegovo veličanstvo naredilo vam je da odete do

njegova tajnika. Idemo, dakle, Jeanu-Baptistu Lambertu.Yves slegnu ramenima i upita:- Čemu nam to treba?- To prijane, sam vam rekao, kad smo maloprije odlazili od Lamberta, zar ne? Ni sto koraka

nismo učinili, a već je njegovo veličanstvo doznalo za vaše odbijanje njegova prijedloga. Kladim se da vam Lambert ima nešto novo predložiti!

- Ne, ne! - uporno će Le Fort. - Ako sam odbio pukovnički čin, nisam to uradio zato da prihvatim nešto drugo, vjerujte mi! Pravo govoreći, za tim sam činom silno čeznuo. Možda bi jedino više žudio za admiralskim. No o tom sada ne treba misliti, jer ja nisam putovao od Antila do Pariza da tražim za sebe neke časti. Ne zaboravite da sam došao zbog gospođe du Parquet i da izvijestim kako Merry Rools ne poštuje kraljeve naredbe... i to je sve!

- No, ipak pođimo, pođimo! - navaljivao je Saint-Nectaire.Ponovo su se uputili hodnicima i konačno ušli u predsoblje ureda kraljeva tajnika. Saint-

Nectaire mahne vrataru i poviče:

- Hoćete li obavijestiti gospodina Jean-Baptista Lamberta da ga po naredbi kralja kapetan Le Fort moli za prijem?

Vratar se šutke nakloni i ode. Gotovo u isti trenutak se vrati i obojicu zamoli da uđu.Le Fort prvi prođe kroz otvorena vrata.- Sretan sam što vas opet vidim, kapetane! - uzvikne odmah Lambert. - Sjednite, molim vas! I

vi, kapetane Saint-Nectaire!Le Fort i njegov prijatelj poslušaju. Yves je odlučio da ne otvara usta pa je stisnuo usne kao

dijete kad se ljuti. Doista se i ljutio kao dijete koje je tim tvrdoglavije što je razmaženije.Jean-Baptiste Lambert sjeo je za svoj pisaći stol i zadovoljno trljao ruke. Laktovima je

izgužvao sve spise razasute po stolu. Konačno digne glavu i upre pogled u orijašku gusarevu priliku pa reče:

- Kapetane Yves Le Forte, čini mi se da ste loše raspoloženi. Mislim da ste vidjeli njegovo veličanstvo i s njim razgovarali? Zar niste dobili zadovoljštinu?

Saint-Nectaireu se učini da vidi podrugljiv osmijeh na licu tajnika. No, pomislio je istodobno da mu Yves u svojoj tvrdoglavosti neće odgovoriti, te on, umjesto njega, progovori:

- Njegovo veličanstvo je doista kratko vrijeme razgovaralo s kapetanom Le Fortom.- Nadam se da mu je ispunio želje?- Vi znate, gospodine Lamberte, što je rekla princeza Palatine o svom uzvišenom šogoru?

Kad kralj želi s nekim lijepo postupati, nitko nije ljubazniji od njega... On je toliko ljubazno govorio s kapetanom Le Fortom da se kapetan sigurno zaljubio u njega!

Za Le Forta je to bilo previše...- Vraga! - poviče. - Kako vi to govorite, Saint-Nectaire? Časti mi, reklo bi se da niste ni bili

pokraj mene!- Taj razgovor je jako razdražio našeg prijatelja - nadoda mušketir.- Razdražio? - poviče Yves. - Priznajte, s razlogom! Svim dvorjanicima koji su ga nešto molili,

njegovo veličanstvo odgovaralo je: »Vidjet ćemo!«, a meni je zaprijetilo da će me lišiti čina! I vi, onda, hoćete da se ne razdražim?!

- Lišiti vas čina?! - poviče sada i Lambert. - Ali kako to? Prije sat vremena ponudio vam je čin pukovnika, a vi sada govorite o lišavanju čina! Priznajte da ima vrlo malo vojnika koji napreduju tako brzo kao vi! Još malo pa ćete postati i maršal Francuske! Tada ćete biti mirni i provoditi dane u krevetu!

Saint-Nectaire je sad sve više vjerovao da se Lambert šali i da ga ljutnja orijaša zabavlja.- Ipak je istina - nastavi mušketir - da je njegovo veličanstvo bilo hladno prema našem

prijatelju, kad mu je on govorio o gospođi du Parquet i guvernerstvu otoka Martiniquea. Kralj o tome nije želio čuti ni riječi...

- Njegovo veličanstvo je takvo - polako će Lambert.- Kad nešto odluči, rijetko se na to više vraća. On je sam riješio cijelu tu aferu.- Znam, znam! - poviče Le Fort. - I ne treba biti veliki učenjak pa rasuđivati u baraliptonima3

i biti kulturan od glave do pete pa shvatiti da je dvor jedino mjesto u kraljevini gdje se stvaraju i začinju najdvoličnije kombinacije. Rekao sam da je vitez de Villers vidio kardinala. Vitez de Villers uživa kraljevu zaštitu pa je mogao isposlovati imenovanje jednog zločinca i izdajice, kao što je Merry Rools, umjesto gospođe du Parquet! Ali vitez de Villers neće odnijeti to dobročinstvo dalje od svoga groba! To vam, gospodine, veli Yves Le Fort, možda degradirani kapetan! Villers može biti siguran da će dobiti pet palaca čelika u grudi, kao što sam siguran da je običan hipokratski nitkov!

- Imate krivo, kapetane - nastavi Lambert još uvijek toplo. - Imate krivo što se tako ljutite! Vi zaboravljate da je njegovo veličanstvo nepogrešivo. Zaboravljate da je kralj, koji zna sve, sam izjavio da je on i Francuz i kralj i da mu je slava nacije iznad bilo čijeg interesa!

3 Baralipton je jedna od logičkih figura silogizma - prev.

Lambert opazi na Yvesovim usnama podrugljiv osmijeh, ali nije napravio nikakvu aluziju. Smatrao je da se dovoljno zabavljao s ovim bijesnim ali naivnim divom, punim divne brige za pravdu i čast.

- Zato sam - nastavi - i dobio nalog njegova veličanstva koji se vas tiče!Le Fort zadršće. Ponovo pomisli na robiju. Što znači biti degradiran prema doživotnoj

robiji? Duboko uzdahne, odlučivši da se neće dati tako lako uhvatiti. Do vraga, on sada ima svoj mač! Smaknut će barem pet, šest stražara prije nego što ga svladaju!

Lambert se uzvrpolji tražeći papire po stolu, gdje je napravio priličan nered. Konačno opazi da je taj spis stalno pred njegovim očima - toliko mu je bio pri srcu! Brzo ga pogleda, široko se osmjehne i ponovo ga položi na stol. Zatim upravi svoj iskreni pogled prema Le Fortu:

- Gospodine - izjavi kad je vidio da se Yves uznemirio i problijedio - kako vam je već rečeno, njegovo veličanstvo smatra da posao upravljanja otokom nije za žene.

Yves sav problijedi.- Ipak, izuzetno - nastavi Lambert - njegovo veličanstvo je odlučilo da gospođa Marija du

Parquet, u znak priznanja za zasluge učinjene koloniji, kralju i kraljevstvu, ostane na položaju koji joj je dodijelio Vrhovni savjet Martiniquea, sve do trenutka dok njen šogor, gospodin Vaudroques, brat generala du Parqueta, ne dođe na Martinique da preuzme povjereni mu položaj generalnog guvernera.

Yvesu se najednom učini da je pijan. Otvorio je usta da nešto reče, ali iz grla mu nije mogao izići nikakav glas.

- Nadodat ću još - reče tiho Lambert - da konsultiram gospodin Vaudroques, nije bio osobito sretan zbog te časti. Vjerojatno neće napustiti Pariz prije godinu-dvije. Ima ovdje prečega posla... - završi, čudno naglašavajući posljednje riječi.

- Ja sam vrlo zahvalan njegovu veličanstvu - promuca Yves napravivši kretnju da ustane.Obuzelo ga je tako snažno čuvstvo da je osjetio želju biti sam. Ukratko, pobijedio je. Merry

Rools i vitez de Villers su poraženi, a više od toga nije ni želio...- Još samo trenutak, kapetane - reče Lambert. - Imam vam još nešto saopćiti što je vrlo

važno za vas.- Važno za mene? - ponovi Yves utučenim glasom zbog strepnje koja se u njemu rađala.- Da, kapetane! Na ovom papiru preda mnom piše da je kralj primio k znanju junačke

podvige koje ste izvršili, kako na Vjetrovitim otocima, tako i u Francuskoj. Da izrazi svoje zadovoljstvo, njegovo veličanstvo je odlučilo da kapetanu Yvesu Guillaumu Le Cercueilu, zvanom Le Fort, kao izuzetnu povlasticu, dozvoli istaknuti admiralsku zastavu na prednjem jarbolu svoga broda, kao i četiri svjetla na krmi, bilo da se nalazi u luci ili na pučini.

Le Fort naglo skoči i gromovito poviče:- Gospodine, gospodine, pa to su samo povlastice koje pripadaju admiralima!- Upravo tako! Upravo tako, kapetane! - odvrati Lambert. - Ta je povlastica dana vama! Ali

dozvolite da završim. Ta kraljeva odluka veli dalje: »Izjavljujemo da se nadležnost kapetana Le Forta proteže i na sve akcije koje proizlaze iz dodijeljene mu povelje kao što su: zakupnina i najamnina brodova, brodski tovarni listovi i red utovara, novačenje i plaće mornarima, živežne namirnice za snabdijevanje, lučki nadzornici pri opremanju brodova, sve police osiguranja, obveznice prilikom dalekih putovanja ili povratka s putovanja, uopće, sve što se tiče trgovine na moru, bez obzira na eventualnu podređenost ili bilo što ne bi bilo u skladu s ovim.«

Le Fort je dahtao kao pas koji je trčao desetak milja.- Nastavljam - reče Lambert. »Kapetan Le Fort vršit će pregled i smotru pučanstva općina,

sposobnog za čuvanje obale i bit će nadležan za rješavanje svih nesporazuma koji mogu izbiti prilikom noćnog stražarenja, kao i za zločine počinjene od strane obalnih čuvara dok budu u vojnoj službi. Kapetan Le Fort će isto tako biti nadležan za sva razbojništva na moru, pljačku,

dezertiranja posade, kao i za sve zločine i delikte počinjene na moru, u lukama, pristaništima i otocima...«

- Ima još jedan paragraf - nastavi Lambert - i mislim da će vam biti osobito drag: »Zabranjeno je kotarskim načelnicima, kaštelanima, poglavarima, sucima, vrhovnim sucima, prvostepenim sucima, načelnicima i drugim običnim, konzularnim i njima potčinjenim sucima, zastupnicima našega dvora i Vrhovnog savjeta, kao i svim trgovcima, pomorcima i drugima da se bave spomenutim slučajevima i neka postupaju prema gornjim naređenjima pod prijetnjom neograničene globe.«

Le Fort je kimao glavom.- Ne izgledate mi zadovoljni, kapetane? - upita ga Lambert. - Zar ste toliko uporni?- Nisam - odgovori Le Fort - jer Bog mi je svjedok, ako je i četvrti dio toga istinit, da sam

najsretniji čovjek kraljevstva i Novog svijeta. Što to ja kažem... četvrti dio? Ne treba meni ni toliko, gospodine kraljevski tajniče, da odmah sada otplovim u Karipsko more i posjetim svog starog neprijatelja Merry Roolsa! Sam Bog zna što je uradio s najhrabrijim i najvjernijim slugom domovine s one strane oceana... kapetanom Baillardelom! Ako ta ovlaštenja vrijede, gospodine, ja ću na Martiniqueu brzo uvesti red. Ako je Baillardel u zatvoru, sam ću ga potražiti i vratiti mu njegova prava! Ali, dragi moj Bože, što li je od mog starog prijatelja Baillardela?

Za trenutak zaustavi svoj pogled na Saint-Nectaireu, a onda se opet obrati Lambertu:- Vidite li vi, gospodine - reče dršćućim glasom - kako nije lijepo rugati se jednom starom i

naivnom gusaru kao što sam ja!Kraljev tajnik snažno lupi šakom o stol:- Kako smijete, kapetane, reći da vam se rugam? Zar vi doista mislite da je ovo obična šala?

Zar ne vidite da je ovaj papir u mojim rukama i da ću vam ga predati s još jednim dokumentom koji za vas ima istu takvu vrijednost, kao što ćete ubrzo i vidjeti? Evo, pogledajte, kapetane: vidite li potpis njegova veličanstva? Želite li ga pogledati izbliže?

Pruži Le Fortu list koji ga brzo preleti očima. To ga je toliko uzbudilo da je Saint-Nectaire pomislio da će gusaru pozliti i da će pasti u tešku krizu.

- Bogamu, ipak je tako! - vikne Yves. - Sve je to istina! Admiralska ovlaštenja... izvanredne povlastice... admiralska zastava na mom prednjem jarbolu! Četiri svjetla na krmi! Krvi ti svetog Bregoisa! Što će vitez reći? Merry Rools će puknuti od bijesa!

- Kapetane - nastavi Lambert - u pismu njegovom veličanstvu vitez de Poincy izjavljuje da ste vi sami svojom rukom pocijepali dozvolu za plovidbu koju je on potpisao i to stoga što Merry Rools nije o tome vodio računa. Vitez de Poincy mu je napisao, ako želite da se vratite na otok, onda nitko više od vas ne zaslužuje novu dozvolu te moli kralja da vam izvoli izići u susret. A kralj je to i učinio! Gospodine, tražena dozvola za plovidbu vraćena vam je, a potpisalo ju je samo njegovo veličanstvo! Ta dozvola daje vam, osim toga, ovlaštenje da naoružate brodove i formirate flotu. Vi imate pravo novačenja mornara. Evo vam te dozvole, gospodine!

Le Fort priđe da uzme taj novi dokument, koji je nosio crveni kraljev pečat.Saint-Nectaire ustade, potrči prema njemu, čvrsto ga zagrli i poljubi. Zbunjeni Le Fort

snažno ga stegne u zagrljaj.U trenutku kada se tome najmanje nadao, opazi kako mu kraljev tajnik prilazi i stavlja mu

oko vrata lančić na kojemu je visila medalja s likom njegova veličanstva.I sam uzbuđen, Lambert se nasmiješi zbog zapanjenosti koju je pokazivao gusar. Potom mu

reče:- Njegovo veličanstvo isto tako je odlučilo da vam pokloni svoj portret u ovakvom obliku!U očima Le Forta zablista suza.

- Čestitam vam, kapetane - nastavi Lambert i - želim da vas i ja zagrlim. Ti su dokumenti napisani još jutros. Njegova eminencija naredila mi je da vam najprije predložim ono što ste već odbili. Mislim da ste dobro učinili. Sa zamjenom ništa ne gubite, zar ne?

Le Fort brižljivo složi dokument i stavi ga u džep na grudima.- Što ćete sada učiniti? - upita ga Saint-Nectaire.- Moram pronaći svoga redovnika Fauvela i dominikanskog starješinu. Oni su sigurno u

brizi zbog mene, jer ne znaju što se sa mnom dogodilo, a ne znaju ni da je Marija du Parquet potvrđena u svojoj funkciji. Hitam odmah kriminalističkom sucu, jer ste mi rekli da su njegovi gosti.

- Idem i ja s vama - reče mušketir.

19.

IZNENAĐENJE OCA FAUVELA

Bilo je kasno, a Le Fort, kojemu je apetit sve više rastao što se više uzbuđivao, bio u opasnosti ili doživljavao veliku radost, uvjeravao je svoga druga da mu kruli u crijevima.

Prošlo je cijelo jutro otkada je pojeo kobasice. Ali kad su dva kapetana stigla u palaču Jacquesa Tardieua, sudac je upravo dovršavao svoj obrok u društvu dvaju redovnika.

Čim je lakej najavio Le Forta, sudac je pošao u susret gusaru.- No, kapetane, - poviče, dignuvši ruke prema nebu - koji vam je vrag? Otac Fauvel je očajan.

Govorio je, ništa manje, nego da će provaliti vrata Bastille da vas pronađe. Uzalud sam tražio da kralj i kardinal razmotre vaš slučaj, on to nije vjerovao. Vjere mi, ovaj me časni otac smatra izdajicom. On u sve sumnja što ja rečem...

- Kunem vam se da će ga moja prisutnost smiriti.- Što se tiče oca Feuilleta - nastavi sudac - on je izdržljiv u svojoj pasivnosti. Primio je

blagoslov njegove eminencije i čini se da ovaj sveti čovjek nije ni došao drugo tražiti u ovom gradu.

- Je li barem sretan zbog odluke njegova veličanstva? - upita gusar.- Sretan! - poviče Jacques Tardieu odmahnuvši rukom. - Ne bih znao reći. Imam utisak da se

taj dični predstojnik osjeća izgubljenim u ovako velikom gradu. Ne usuđuje se ni izići. Sasvim je bezvoljan.

- Još nešto - nastavi Le Fort. - Zna li predstojnik što je njegovo veličanstvo odlučilo o gospođi du Parquet?

- Naravno. Stigao je do nas prije pola sata kraljev glasnik koji nam je donio tu važnu vijest. Sjeli smo k stolu i predstojnik se činio zadovoljnim.- Sigurno. Ima i zbog čega - izjavi Yves. - Naposljetku je zakon pobijedio, a zlo je svladano. Vidite, gospodine krivični suče, s velikim bih užitkom proburazio mačem onog prokletog viteza de Villersa... Vi to niste htjeli.

Jacques Tardieu prasne u smijeh i reče:- Čuvajte se! Ja sam krivični sudac! Dali ste riječ! Iako sam vaš prijatelj, bio bih primoran da

vas zatvorim ako prekršite kraljevu naredbu i postanete vjeroloman!- Doista! - poviče Le Fort. - Ali ja imam dokument njegova veličanstva prema kojemu vi ne

možete ništa poduzeti protiv mene. Odsada ću pripadati Admiralitetu i suditi zločine!- Milo mi je - reče mu iskreno Tardieu. - Ali uđite, gospodo. Jeste li objedovali? Niste? Uđite i

sjednite za stol. Mnogo nam toga morate ispričati!Le Fort se uputi. Koračao je odlučno, udarajući teškim čizmama po pločama hodnika.Nije odmaknuo ni dvadeset koraka kada je ugledao priliku oca Fauvela koji je napustio

blagovaonicu kada je čuo njegov glas.- Grom i pakao! - poviče redovnik. - Pa to je Le Fort!

- Da, dragi redovniče - reče kapetan. - Le Fort glavom!Više nije mogao govoriti, jer je redovnik pojurio prema njemu i zagrlio ga šapćući mu na

uho:- Mislio sam da su vas zatvorili! Ovaj Tardieu nije mi ništa vrijedno rekao! Može doći na

ispovijed, svatko mu može dati odrješenje, ali ja neću.- Učinili biste mu veliku nepravdu. To je najpošteniji čovjek u kraljevstvu poslije vašeg

sluge, dragi pope.- Uđite, uđite, gospodo! - poviče Tardieu.Dva kapetana sjedoše za stol i poslužiše ih jelom. Le Fort se činio nezasitnim. Osobito ga je

raspoložilo izvrsno vino.Saint-Nectaire je također jeo s velikim tekom koji ipak nije bio ravan gusarevu. Kad su

ponešto utažili glad, reče Fauvel, koji je prisustvovao ručku, promatrajući radoznalo ali šutke svoga kapetana, dok je otac Feuillet dremuckao na svojoj stolici:

- Jeste li vidjeli kralja, gospodine kapetane?- Naravno - reče Yves. - Primio me i kardinal Mazarin i mogu vam reći da je to najuglađeniji i

najelegantniji čovjek kraljevstva. Uzgaja male dlakave životinje koje imaju lice gotovo nalik na ljudsko. Čini mi se da su to majmuni, iako je jedan od njih bio odjeven poput nekih gospođa koje sam vidio u kraljevim odajama.

- Kladim se - reče Fauvel, podrugljivo se smijući - da su kardinal i njegovo veličanstvo pohvalili vaše ponašanje u Parizu.

- Može biti - jednostavno će Le Fort.- Hajde! - reče redovnik, razočaran što gusar nije razgovorljiv. - Dajte mi lulu i vaš smotak

duhana; ima dva dana da ga nisam ni pomirisao.- Brate moj - uplete se otac Feuillet i trgne zgranuto - zar ćete doista pušiti? Ja sam mislio da

ste se vi odviknuli tog odvratnog običaja.- Baš tako! - uzvrati Fauvel - i pušit ću i piti. Da, i piti, jer osjećam kako me nešto u grlu guši.

Le Fort, dajte svom duhovniku, molim vas, čašu pjenušavca.- Brate moj - nastavi otac Feuillet - vi se izražavate na takav način da bi se sigurno iznenadio

kardinal ili njegov koadjutor.- Mislite li da njegova eminencija nije ništa slično čula kad je primila moga prijatelja

kapetana Le Forta?- Na žalost, u to ne sumnjam - potvrdi predstojnik.- Ipak, brate moj, kad se vratite na otoke, morat ćete obuzdati svoja pretjerivanja, jer ću, na

moju veliku žalost, biti prisiljen da vas kaznim prema crkvenim propisima.- Ta, ta, ta! - uplete se po prvi put Le Fort u raspravu između svećenika.- Ja sam od kralja dobio dozvolu da novačim. Mornari samo o meni ovise, a otac Fauvel, iako

je redovnik, potpisao je ugovor na mome brodu i tako postao gusar kao i ostali moji jaganjci. Jeste li shvatili, dragi moj predstojniče, da ja neću dopustiti da tko dime i dlaku na glavi oca Fauvela?

Fauvel je isjeckao duhan i zapalio lulu. Saint-Nectaire i sudac uživali su u prizoru.Ušutkan, predstojnik nije više navaljivao. Kad je otac Fauvel popušio lulu, odjednom se

oglasi:- Rado bih čuo, prijatelju, što vam je rekao kralj. Vi tvrdite da ste ga vidjeli, zar ne?- Vidio kao što vidim i vas, a moram reći da je liječnik Bouvard mnogo pretjerao kad je

rekao da mu je zadah iz usta tako smrdljiv da se njegovi sugovornici moraju na silu smiješiti. Uopće nisam primijetio da mu nedostaju zubi i da mu je na nepcu rupa.

- Je li vam njegovo veličanstvo uputilo koju riječ?- Dakako! - važno će Le Fort.- A što vam je reklo?- Da mu dosađujem i da će me lišiti čina!

Fauvel tako snažno zadrhće da umalo nije izgubio ravnotežu. Ponovi izmijenjenim glasom:- Kralj vas je lišio čina?- Rekoh vam - izjavi Le Fort uvjerljivo - ali hvala bogu, ja sam ipak pokupio mrvice!Gusar ugleda tri para očiju kako ga upitno promatraju, pa im izjavi mirnim glasom:- Vidite li, oče, katkada je čovjeku u interesu da ga liše čina. Došao sam kao kapetan u

Louvre. Sakupivši ostatke degradiranog kapetana, stvorio sam od toga, hvala Bogu i kralju, nešto poput admirala!

Fauvel prasne u smijeh i snažno udari šakom po stolu ne obazirući se na to što ga je predstojnik prijekorno ošinuo pogledom.

- Admiral! Kome vi to pričate?- Bog koji odabire svoje sluge - reče Le Fort dostojanstveno - odabrao je vas, moji oci, da ga

služite. Kralj Luj XIV, koji predstavlja boga na ovoj zemlji uradio je to isto i odabrao mene. I, eto!

- To je istina! - reče Saint-Nectaire - ja sam bio prisutan.Otac Fauvel treptao je očima. Bio je kao ošamućen. Obuzela ga takva radost da nije mogao ni

riječi izustiti.Le Fort obriše usta rukom i nastavi:- Eto, oče Fauvele, kad dođemo u Saint-Christophe, mi ćemo ponovno na Tres Sainte Trinite.

- Istog dana izvjesit ćemo na prednjem jarbolu admiralsku zastavu, a noću, na moru ili u luci, šepirit ćemo se sa četiri lanterne na krmi! Ha! - uzvikne glasno se smijući - četiri lanterne na krmi, sto mu gromova! Ni vitez de Poincy nije ih nikada toliko upalio na svome brodu. A admiralski stijeg! Zamislite, moj oče, oblo lice majora Merry Roolsa kad uperim svoje topove na njegovu tvrđavu, a iznad njih vije se admiralski stijeg! Morat će me pozdraviti počasnim plotunom! I to nije sve... doznat ćete kasnije, vidjet ćete!

Fauvel poče bijesno trljati svoje čelo povikavši:- Je li to moguće? Da li sanjam? Tako vam svete krvi, kapetane, opalite iz svog pištolja pokraj

uha svoga duhovnika da se probudi!- Vi ne spavate - uvjeri ga Yves. - Ja mislim na nekoga koji možda sada dremucka na Antilima

u gradu koji prži sunce, a zove se Saint-Pierre. Da, mislim na majora Roolsa, koji očekuje da bude imenovan za guvernera Martiniquea! Tko zna što sada radi na tom otoku? Tko zna? Baillardel je možda u zatvoru!

- Ili obješen - reče Fauvel mimo, bez uzbuđenje.- Do vraga, pope, - poviče Le Fort problijedivši. - Ako je major objesio moga starog prijatelja

Baillardela, tako mi tisuću milijuna vražjih kolica, može biti siguran u ono što ga čeka! Znate li da ja mogu doći u Saint-Pierre na temelju ovlaštenja koje mi je dao kralj, ući u zatvor i osloboditi sve zatvorenike? Znate li vi da sam ja jedini sudac kada se to tiče zaštite i čuvanja obale. Što o tome mislite?

- Mislim - reče Fauvel - da glupo činimo što gubimo vrijeme u ovome gradu punom varalica. Kad čovjek dobije nebeski blagoslov, ne smije biti i dalje uporan, jer može sve izgubiti. Treba otputovati, kapetane, vjerujte mi, što prije. Možda smo potrebni u Saint-Christopheu i Saint-Pierreu.

- Da smo potrebni? Pitam se - reče Yves - kako su dosada mogli u Saint-Christopheu bez ovakvog admirala!

- Hej, vi još niste admiral.- To je kao...- Kao ja kad bih se smatrao papom!- Vi, duhovniče - uzvikne Le Fort ljutito - budite ljubazni pa se odsada ponašajte dolično! Do

vraga! Previše sam slobode dao svome narodu. Od danas će se sve izmijeniti! U vezi s time, moram vam postaviti jedno pitanje. Jeste li vi ikada dosad pokušali oštricom sablje napola presjeći zrno iz pištolja?

- Nikada - reče redovnik.- E, pa pokušajte! Zahvaljujući tom mučnom poslu, ja sam postao admiral. Sjetite se što sam

vam obećao: plašt, papuče i ostalo što treba papi! No, dobro! Ravnajte se po mojim savjetima i mome primjeru i uspjet ćete... Neka me vrag odnese ako takav strijelac kakav ste vi ne bi mogao svojim pištoljem zaraditi papinsku tijaru!

- Zar je istina da namjeravate tako brzo napustiti Pariz? - upita Saint-Nectaire.- Naravno - potvrdi kapetan. - Naravno. Čekaju nas ne u Saint-Christopheu nego u Saint-

Pierreu. Imajte na umu da su vješala podignuta baš za mene pred vratima tvrđave! Ja ih želim svečano otkriti, a redovnik kojega upravo gledate opalit će plotun za tu priliku!

- Znači da vas nećemo više vidjeti - ustvrdi Jacques Tardieu.- Zašto ne? - uzvrati Le Fort. - Idući put ću doći da zatražim maršalsku palicu, a ovaj čestiti

redovnik papinsku tijaru. U svakom slučaju možete biti sigurni, gospodo, da ćete ostati duboko u sjećanju kapetana Le Forta!

PETI DIO

POVRATAK NA OTOČJE

1.

ZASJEDA

Vrućina je bila nesnosna i konji su očajno istezali svoje duge vratove kao da traže malo svježine.

Na čelu kolone jahali su Belin i Brezat, a iza njih Sigaly, Vignon, Beausoleil i Bourlet. Ovaj posljednji, nezgrapan i patuljast, jedva se vidio na konju.

Mala četa prolazila je kroz šumu bajahonda, bodljikavih i dugih grana, koje su probijale i debelu kožu čizama. I konji su imali krvave rane na kojima se sjatilo mnoštvo komaraca i raznobojnih muha.

- Hej, Belin, - poviče Beausoleil - hoćemo li uskoro stići? Moj konj šepa, a i ja se loše osjećam.Belin pritegnu uzde konju i okrene se da mu odgovori.- Još dobar sat, mislim. Strpite se. Uskoro ćemo naići na potok pa ćete utažiti žeđ.Zatim se obrati Brezatu koji nije gotovo otvorio usta otkada je prekoračio granicu Barbarije,

pa nadoveže:- Rječica Trinite označava početak poluotoka Caravelle. Poznam dobro to mjesto. Često sam

tamo odlazio i jednom ili dvaput dogodilo mi se da sam s Dubucom susreo karipske urođenike s kojima smo razgovarali.

Brezat se podrugljivo osmjehne pa će ironično:- Koješta! Kao da je moguće razgovarati s ljudožderima!- Bogami, jest - potvrdi Belin. - Dubuc je dobro govorio njihovim jezikom i sprijateljio se s

tim barbarima.Brezat slegnu ramenima. Nije bio u to uvjeren. Otkada je bila odlučena ova partija lova ili,

barem, otkada su se urotnici dogovorili da u svoju igru uvuku i Indijance, Brezat je neprestano nešto prigovarao. On se jedini i suprotstavio planu. Beausoleil je bio ipak ponosan što je uspio, usprkos njegovim strahovanjima i bojazni, da ga nagovori na ovu ekspediciju.

Bilo je, zaista, neobično vidjeti uz Sigalyja, Vignona, Beausoleila, Bourleta i Belina, kolonista iz Saint-Pierrea koji je bio uvijek razborit i bojao se dodira s urođenicima.

Dva čovjeka, koja su jahala jedan uz drugoga, bijahu prilično daleko od četice koja ih je slijedila. Vulkanske gromade otežavale su put. Te gromade bile su sure i bijele, različitih oblika, i oštro su stršile prema nebu. Konji su sve teže i teže kaskali. Kada su prešli šumu bajahonda, Belin i Brezat izbiše na neku ravnicu gdje se sa svih strana uzdizahu vrhunci. Nigdje nikakva raslinja, jer bi sunce spržilo svaku travku, svaki list.

Jato papagaja proletje iznad glava konjanika neugodno kriješteći.- Odličan nišan za vješta strijelca - reče Brezat.- Bila bi šteta, druže, pucati iz puške na te životinje. Mi smo, a da i ne znate, opkoljeni

urođenicima. Nevidljivi su, ali bih se zakleo da su otkrili našu prisutnost čim smo prešli granicu. Jedan hitac i sve bi se obitelji sakupile i mi bismo se gadno proveli.

- Sto mu jada! Kako namjeravate s njima stupiti u dodir? Zašto se bojite da ih upozorite?- Još nije trenutak. Ja znam kamo treba ići da vidimo njihova vođu. Jednom smo s Dubucom

sakrili gumeni čamac u blizini Trinite, baš na ušću. Tako smo ga sakrili u travi da sam siguran da ćemo ga naći.

- A što ćete s njime?- Ukrcati one koji će to htjeti, ili barem one koje će čamac moći primiti. Ja ću upravljati njime

i plovit ćemo duž poluotoka sve do uvale gdje znam kome ću se obratiti.Brezat nije ništa odgovorio. Nakon nekog vremena ipak se javi:- Druže, ja vas stalno upozoravam na ludost koju činimo. Kako to! Mi smo sami tražili

uništenje urođenika. Želimo prisiliti generalicu du Parquet da sakupi vojsku kako bi ih zauvijek protjerala s otoka, a mi, eto, molimo urođenike da nam pomognu uništiti zemlju!

- Mislio sam da ste bolji diplomat, gospodine Brezat.- Možda. No, to su činjenice.- Zar iznad svega ne želite poraz Marije du Parquet? Bogamu! Ovdje možemo otvoreno

govoriti, jer neprijatelj ne sluša. Da, prvi je naš zadatak da uništimo Mariju du Parquet. Dakle, urođenici će djelovati pod našim rukovodstvom i mi ćemo uvijek moći, u danom trenutku, optužiti ih za najgora zlodjela i zločine i okrenuti se protiv njih!

- Svakako! Ipak je opasno igrati se vatrom. Što kažem! Vatrom! Vatra se može vodom ugasiti. Ali, kako to zamišljate da ćete postati gospodarom tih urođenika ako raspalite njihovu mržnju i potaknete njihove poroke?

- Ima nas oko tisuću u Saint-Pierreu, odlučnih da jednom zauvijek sredimo račune s tim ljudima. Pustite nas, Brezat, da radimo i imajte povjerenja...

Kad je završio, uspravi se na stremenima, pogleda časkom oko sebe, a zatim sjede i reče:- Rijeka je tamo, vidim je. Blista se na suncu kao srebro. Uskoro ćemo stići. Pričekajmo

prijatelje, hoćemo li?Brezat se namršti i bez riječi pritegne uzde konju koji stade.Malo potom stigoše i ostali kolonisti. Mimo su razgovarali usprkos paklenoj vrućini pri kojoj

svaki pokret, svaki napor ubitačno djeluje.- Za deset minuta bit ćemo na ušću Trinite - najavi Belin. - Budite oprezni i nemojte pucati!

Mjesto je puno divljači, ali oprez! Oprez prije svega!Stisnuti jedan uz drugog, šestorica krenuše prema rijeci. Belin je jahao prvi. Najednom

stigoše na obalu Trinite s uskim koritom vode koja je šumeći protjecala kroz granitno kamenje. Voda je bila čista, bistra i providna.

Belin pogleda desno pa lijevo. Oklijevao je. Nastojao se sjetiti gdje je sakrio čamac kada je prošli put bio ovdje. Raslinje je nabujalo i promijenilo krajolik. Najzad reče:

- Počekajte me časak. Pogledat ću malo dalje...Iščeznuo je, a njegovi drugovi, iscrpljeni, popadaše na zemlju. Nekoliko trenutaka nakon

toga tihi zov upozori ih da je Belin pronašao čamac. Uskoro se pojavio gurajući pred sobom mali čamac izduben u deblu drveta kako to rade Indijanci.

- Hej! - poviče Beausoleil - nećemo svi stati u to vedro!- Nećemo, ali trojica svakako - odgovori Belin. - Tko će prvi?- Ja - poviče Bourlet patuljak, koji je volio da ga smatraju smionim. - I Brezat će doći s nama,

zar ne, Brezat?Brezat kimne glavom. Ova mu se ekspedicija nije sviđala. U njemu se rađao strah.Belin se počeo smijati.- Ne računajmo na Brezata - reče. - On se boji...Brezat se trgne.- Ja da se bojim? Ne, druže, ali sam oprezan! U redu, ipak ću s vama!I on uđe u čamac.Bourlet pođe za njim i smjesti se tako da održava ravnotežu koju je teško bilo održati u

ovom malom čamcu.- Gospodo - preporuči Belin lovcima koji su ostali na kopnu - čekajte nas ovdje. Ako se dugo

zadržimo, nastojte prijeći rijeku i uputite se sjeverno da nas potražite. No, budite sigurni da vam se ništa neće dogoditi.

- Sretno! - poviče Beausoleil, dok se Belin ukrcavao u čamac.Čamac odmah klizne u gustu šikaru koja je rasla uz obalu Trinite.Beausoleil i drugovi opružiše se u hladovini mombina i sklopiše oči.Najednom Vignon snažno prodrma Sigalyja koji se trgne iz polusna, hitro sjede i upita:- Što se događa?- Čini mi se da sam čuo krik - reče Vignon.Sigaly naćuli uši, ali nije ništa čuo. Vladala je duboka tišina.

- Probudimo i Beausoleila - predloži Vignon.Sigaly, koji se još nije potpuno razbudio, slegne ramenima.- Nije potrebno - reče. - To vam se, druže, prisnilo! Pustite nas da spavamo!Nije još ni dovršio rečenicu kada se začu novi krik, jači od prvog. To nije bilo dozivanje u

pomoć, nego krik umirućeg. Daleko ispred njih, prema sjeveru, netko je bio u teškom položaju.Sigaly gume laktom Beausoleila koji se probudi psujući.- Pst! Sto mu đavola, draškane, umiri se! - reče poluglasno. - Bojim se da su nastradali naši

prijatelji.Beausoleil u tren oka skoči na noge. Najprije je pogledao prema jugu kao da tamo želi

pobjeći, ali se brzo predomislio. Zgrabivši pušku mračno izjavi:- Ako stvarno mislite da su nam drugovi u opasnosti, treba im pomoći.Dok je govorio, primijetio je da Vignon dršće. Ni Sigaly nije bio hrabriji: problijedio je

samrtno i grčevito stezao pušku.- Možda je već prekasno - reče.- Nikad nije prekasno u ovakvim slučajevima!- Što ako naiđemo na rulju urođenika?- Rekoh - odlučno će Sigaly - ako se dogodilo zlo našim prijateljima, bilo bi glupo da izložimo

svoje živote. Nema nas toliko da se suprostavimo rulji urođenika.Beausoleil prezirno pogleda jednog po jednog. U dubini srca osjećao se kao i oni.Kako mu se sviđalo biti vođa, želio se iskazati hrabrim i smionim.- Dosta raspravljanja o tome! - reče. - Nećemo valjda bježati? Barem nećemo dok ne

doznamo što se dogodilo našim prijateljima. Belin nas je savjetovao da prijeđemo rijeku. Dođite!

Uputi se prema Trinite i čim je učinio nekoliko koraka, morao se okrenuti i ponovo navaljivati na Vignona i Sigalyja koji se nisu micali s mjesta i kao da su odlučili bježati prema jugu.

- Neka me vrag odnese ako ne ustrijelim prvoga koji bude oklijevao. Oklijevanje je izdaja! Sto mu muka! - poviče Beausoleil - u ovoj neprilici moramo zajedno dijeliti dobro i zlo. Svi za jednoga, jedan za sve! Je li jasno?

Dva se kolonista najzad odlučiše i pođoše za njim... Uskoro im je voda doprla do polovine bedara. Prijelaz preko rijeke nije bio ugodan. Okrugli obluci kotrljali su se pod njihovim nogama. Ali kad stigoše na drugu obalu, sve je bilo drugačije. Raslinje je bilo tako gusto, trnovito granje tako isprepleteno da su sabljama morali krčiti put.

Beausoleil se zaustavi i rukom obriše znoj sa čela.- Mislim da smo se uputili krivim putom - reče. - Čini mi se da su naši drugovi krenuli prema

moru. To i mi moramo učiniti!- Ali nemamo čamca - reče Sigaly.Beausoleil pokaže na Trinite, koja je tekla iza njih i koja se ljeskala kroz gustiš koji su sjekli

sabljama.- Rijeka nije duboka. Mi ćemo je pregaziti. Do vraga, nećemo napustiti svoje prijatelje.

Dođite za mnom!Tri se čovjeka vratiše i krenuše rijekom. Usprkos mnogobrojnim teškoćama te rječice,

stigoše do ušća. Tu su mangova stabla ispreplela svoje čudnovato korijenje koje je usporavalo brzace, ali i stvaralo nepremostivu i nesavladivu prepreku.

Ocean se pružao pred lovcima koji su morali ponovo stupiti na kopno i probijati put nožem kroz šikaru.

Stigoše tako do mjesta gdje su se, nasuprot oceanu, nizale male plaže finog pijeska po kome su bili razbacani ostaci koralja blistave bjeline.

- Treba ići prema sjeveru - reče Beausoleil.- Pogledajte - poviče Sigaly - pogledajte pred sobom...

Beausoleil i Vignon upraviše pogled u tom pravcu i povikaše:- Čamac, njihov čamac! Oni su ga napustili!Beausoleil potrči prema čamcu. Brzo se udaljio od svojih prijatelja, ali kad je stigao do

čamca, glasno opsuje i povikne:- Ne približujte mi se!I sam se brzo vratio.- Belin! - reče zadihano. - Belin... tamo... Glava mu je raskoljena sjekirom... Blizu čamca...Sigaly i Vignon počeše drhtati i grčiti lica.- Sakrijmo se! - posavjetuje prvi. - Vratimo se u šikaru. Možda nas urođenici još nisu

primijetili.Oba čovjeka šutke poslušaše. Povlačeći se pod živice bajahonda, ugledaše jedno do drugog

još dva mrtva tijela u kojima prepoznaše leševe Brezata i Bourleta. I njima je bila raskoljena lubanja i osakaćeno tijelo.

Zaprepašteni lovci slediše se od užasa. Trebalo je bježati. Nisu više govorili već su zvjerali na sve strane.

Beausoleil se prvi ohrabrio i tiho rekao:- Idemo putom kojim smo došli.Oni potvrdiše kimanjem glave. Na čelu s Beausoleilom krenuše putom koji su raskrčili da

stignu do obale pune korenjaka.Tišina je prekrilila prirodu. Uskoro će i noć, pa su se tri čovjeka nadala da će, pod okriljem

mraka, moći napustiti Barbariju. Sad su žalili što su došli. Imali su utisak da ih smrt vreba 11a svakom koraku. Ništa nisu mogli razaznati, nikakvo živo biće, nikakvog urođenika. Imali su nejasan predosjećaj da netko vreba svaki njihov pokret.

Ipak su pronašli mjesto gdje su ih Brezat, Belin i Bourlet napustili. Iscrpljeni, klonuše na zemlju. Srca su im snažno udarala što od straha što od napora.

- Nemamo sreće, drugovi! - reče najednom Sigaly.- Mislim na Brezata koji nije htio doći.- Imao je pravo! - reče Vignon. - Ja nikad nisam imao vjere u Bourleta. Imao je zao pogled.Sigaly je časak razmišljao, a onda rekao:- Zanimljivo! Sva su trojica doživjela istu sudbinu, a i prezimena im počinju istim slovom... B.- Sto mu gromova! - opsuje Beausoleil ljutito. - Koji to magarac njače? Slovo B? Kakve to

veze ima s time, i moje ime počinje sa B. A ja sam s vama, do vraga, živ i zdrav!- Oprostite - reče Sigaly skrušeno - nisam na to mislio...- E pa, kad vam drugi put padne na um takva bedastoća, okrenite desetak puta jezik u

ustima prije nego otvorite kljun!- Hm! - reče Sigaly bijesan što ga napada. - To ipak ne znači da bi ovog časa zamijenio svoje

prezime za vaše!Beausoleil se pokrene kao da će ustati. Usprkos noći, oči su mu sijevale takvim bijesom i

mržnjom da su mu se krijesile.Spremao se da navali na Sigalyja koji ga je, po njegovu mišljenju, jako uznemirio, ali se

umiješa Vignon.- Ako se međusobno pokoljete, urođenici će imati manje posla! Bolje bi bilo da sačuvate

svoje snage i barut za te nitkove!Beausoleil se smiri.- Barut - reče Sigaly, koji se nije ni maknuo, nego je između sebe i kolonista spustio svoju

dugu pušku - mislim ja na to! Prešli smo rijeku i barut je sigurno vlažan. Treba ga promijeniti.- To se sigurno dogodilo i našim nesretnim drugovima - reče Vignon. - To što nismo čuli

hice, znak je da im se barut ovlažio i nisu se mogli braniti.- Prestanite pričati! - umiješa se Beausoleil. - Promijenite barut, izmolite Očenaš i pođite sa

mnom, vrijeme je da se vratimo.

- I sam je očistio svoju pušku. Druga dvojica učiniše isto.Nakon toga ustadoše i krenuše u šumu.Nisu stigli daleko, šuštanje lišća upozorilo ih je da su otkriveni i da ih prate. Zaustaviše se.

Kako je ponovo nastao dubok muk, naumiše da se razdvoje i krivudajući zavaraju progonitelje i tako skriju trag. Trnje im je paralo kožu. Ponegdje je raslinje bilo tako gusto da su se morali vraćati. Nisu se usuđivali krenuti prema mjestu gdje su ostavili konje, uvjereni da su ih urođenici već prisvojili.

Nisu ni pomišljali da će ih tako slijediti gotovo šest dana. Katkada su i zalutali, pa su se međusobno žestoko prepirati kojim pravcem treba krenuti.

Beausoleil se zaklinjao da će podići cijelo stanovništvo na otoku i pobiti sve Karibe ako se vrate živi i zdravi iz ove pustolovine.

Ali nisu imali prilike opaliti nijedan hitac na Indijance iz jednostavnog razloga što nisu vidjeli nijednoga. Osjećaj da ih netko prati bio je više posljedica raznih i čudnih šumova u šumi.

2.

MERRY ROOLS DE GOURSELAS BILJEŽI JOŠ JEDAN USPJEH

Merry Rools prođe kroz glavni ulaz i uđe u dvorište Gorskog dvorca. Tu je bilo samo nekoliko crnaca koji su sjekli šibljiku i povijuše koje su se isplele oko terase i ostalih dijelova dvorca. Bio je kraj jutra i vrlo toplo.

Sjaše i snažno pljesnuvši dlanovima pozva roba da mu odvede konja u konjušnicu. Iznenadio se kad mu je umjesto crnca prišao sluga Desmaretz koji prihvati uzde.

- Budite oprezni! - reče mu tiho major. - Mnogo griješite, prijatelju, osim ako mi nemate štogod hitno i važno saopćiti. Taj posao prepustite crncima. Da vas netko u dvorcu vidi tako užurbanog oko mene, nešto bi posumnjao.

- Maubray je otišao - reče Desmaretz ne mareći za ukor i ne gledajući majora.Pravio se kao da razvezuje neki čvor na konjskoj ormi.- Otišao? - reče Rools zadrhtavši. - A kamo je otišao?- U Case-Pilote. Na savjet gospođe du Parquet, kupio je tamo malo imanje. Postat će

plantažer.Major protrlja bradu razmišljajući. Nije pazio na svoje kretnje. Ta ga je vijest zanimala pa se

pitao što se krije u tom novom Škotovu potezu. Što to sprema u Case-Pilotu.- U redu! - reče - u redu, Desmaretz. Budite i dalje u dodiru s Plainvilleom i nećete se

pokajati.Okrene se i uputi prema kći. Kad je stigao blizu kućnih vrata, ona se otvoriše i major se nađe

pred Marijom. Pokloni joj se s najdubljim poštovanjem.- Dobar dan, gospođo - reče - moje duboko poštovanje!- Dobar dan, majore. Zahvaljujem što ste došli - odgovori ona. - Po ovoj vrućini bilo mi je

teško da vas posjetim u tvrđavi.- Milo mi je što vas mogu posjetiti u dvorcu, gospođo generalice!- Uđite - reče ona otvorivši širom vrata.Ona uđe prije njega, a on za njom, ne gubeći s vida njenu elegantnu priliku, punačke i

zavodljive oblike koje je još jače isticala uz tijelo pripijena haljina. Mislio je kako je Marijino ponašanje sve dostojanstvenije i ponosnije. Pitao se kako je uspjela da se oslobodi svoga prostog porijekla i za kratko vrijeme, u koloniji, stekne takvo odlično držanje.

- Sjednite, majore - reče Marija. - Julija će vam donijeti osvježavajuće piće. Već je kasno i vi ćete sigurno pristati da ručate sa mnom.

- Ne bih želio smetati.- Sama sam. Danas sam sama, a crnkinje se bave djecom. Moja sestričina Louisa je

otputovala u Case-Pilote.Nesvjesno je odmahnula glavom, a gorki osmijeh zatitra na njenim usnama.- Otišla je rano - nastavi kao da govori za se - i mislim da se neće vratiti prije noći.Major je iskosa pogleda. Shvatio je situaciju.- A vitez de Maubray? - upita gotovo ravnodušnim glasom.- Vitez je kupio malu plantažu u Case-Piloteu i zaposlen je oko useljavanja i uređenja svoga

imanja. Louise je otišla da mu pomogne, jer ima mnogo ukusa.Julija stiže s pladnjem i čašama. Priđe Roolsu koji uze čašu i srkne.- Bit će mi osobito veselje ručati s vama - izjavi.Bio je uzbuđen što će mu se ispuniti silna želja da bude dugo s Marijom.- Imamo mnogo da kažemo jedno drugome - nastavi.- Bit će za to dosta vremena.Marija potvrdi glavom i upita:- Mislim da vas je k meni doveo hitan posao?- Doista, draga gospođo.Nije žurio da joj iznese razlog koji ga je doveo k njoj. Ponovo je mimo uzeo čašu i polako

ispijao. Marija je čekala. Znala je da mora neprestano biti na oprezu s takvim čovjekom. Također je znala da ga se treba najviše bojati upravo onda kada je najsrdačniji.

Najzad odloži čašu i reče:- Vi znate da su brodovi obalne straže u lošem stanju. Ne samo što je jedan od njih mnogo

oštećen u borbi s gusarom s Marie-Galante, već sva tri moraju biti popravljena, a tesari ih ne mogu popraviti do sutra. Ti poslovi stajat će vrlo skupo.

- Ali - primijeti Marija - čini mi se da sam baš od vas čula kako su ti brodovi čvrsti i kako se mogu uspješno oprijeti gusarskim brodovima?

Merry Rools se nakašlje i zavali natrag.- Sigurno sam to rekao. To je moguće, ali da se razumijemo. Ne želimo opravdati krvav

poraz kod Marie-Galante time što ćemo svaliti krivnju na loše stanje naših brodova. Ja sam rekao da su naša tri broda u dobrom stanju s obzirom na loše krntije morskih razbojnika. Vi znate da gusari većinom plove na krntijama koje propuštaju vodu. Do njih im nije ni mnogo stalo, jer prvom prilikom zarobe mnogo veći brod koji je bolje oboružan i bolje opremljen.

Časak zastade, a onda nastavi:- Ne, moja gospođo, za naš poraz... zbog kojeg trpi naš, vaš i moj ugled, jedini je odgovoran

vođa ekspedicije, to jest kapetan Baillardel.Ona mu živo presiječe riječ što mu se nije svidjelo jer ga je odvraćalo od predmeta:- Kad smo već na tome - upita ona - što je s kapetanom?Nije se usudila izgovoriti ime Baillardel, jer, u dubini srca, iako je prihvatila Maubrayevo

tumačenje, nije mogla zaboraviti sve što duguje tom ponositom vojniku.- Hm! - reče Rools - on je u zatvoru kako je i odlučeno.- Već dva mjeseca.- Da, gospođo, već dva mjeseca.Dugo je ostala zamišljena prije nego što je nastavila izmijenjenim glasom.- I što mislite da će s njim biti?Kako je Rools oklijevao s odgovorom, ona reče:- Hoću reći, majore, što mislite kakva mu se sudbina sprema? U kakvom je stanju? Kako

podnosi zatvor?Major neodređeno mahne rukom.- Gospođo, kakva će mu biti sudbina? Onakva kakvu vi odlučite zajedno s Vrhovnim

savjetom. U kakvom je stanju kapetan Baillardel? Kako podnosi svoje uzništvo? Bože dragi,

treba li da vam priznam kako ne želim biti njegov tamničar? Slušajte, gospođo, drugi bi bili uništeni. Neki bi pokušali samoubojstvo da izbjegnu sramoti. Ja, uostalom, priznajem da su mu bili upućeni dobri savjetnici i kapetanovi prijatelji ne bi li ga poštedjeli bolnog procesa u kojem bi bio obeščašćen. Međutim, s njime nije tako. Taj čovjek je isti kao i oni ljudi s kojima je pregovarao kada je izdao Martinique. On nema nikakva pojma, nikakva osjećaja časti. Dali su mu oružje da se sam ubije. Znate li što je rekao? »Dajte mi mač da pobijem sve hulje u ovoj tvrđavi!« Gospođo, on nije utučen, on misli samo na osvetu. Spomenut ću da ste i vi jedna od osoba kojoj se želi osvetiti. Gospođo, on pjeva u zatvoru! Jede i pije za deset osoba! Da, jede i pije, jer još ima prokletih duša, kao onaj La Garenne koji mu šalje novac da može uživati... Vidite, dakle, da ga ne treba žaliti.

Merry Rools se zaustavi i upitno pogleda Mariju. Primijeti da je generalica malo problijedjela i da je usne stisnula od gorčine.

- Sigurno vam se te vijesti ne sviđaju - reče major.- Mislim da bi bilo bolje kad bi kapetan na neki način izbjegao procesu koji mu se sprema.

Bilo bi također bolje da vas ne smatra svojim neprijateljem.- Proces! - poviče Marija. - A kako ćete održati taj proces? Kada? I što ćete iznijeti, što

učiniti?Merry Rools se lukavo osmjehne.- Molim da mi oprostite, - ali, draga gospođo, suprotno onome što ste, možda, katkada mogli

vjerovati, ja sam uvijek želio da zaštitim vaše interese. Uvijek sam nastojao da očuvam vaš ugled, vaše povlastice. Vjerujte mi, uhapsivši kapetana Baillardela, čak i ne pitajući za vaše mišljenje, ja sam otklonio mnoge neprilike koje umalo što nisu zakrvavile naš otok. Vi ćete sigurno priznati kao i ja da gomila uvijek traži krivca. Mi, dakle, nemamo potrebe da tražimo polovična rješenja, ako tako mogu reći, jer pravog krivca imamo u rukama. On se sam nama stavio na raspolaganje. Očito, teško je svu krivnju prebaciti na njega samoga, jer on može naći vrsnog branioca koji će izvrgnuti sumnji optužbe kojima ga teretimo. Otkada je utamničen, kapetan Baillardel, kad se zasiti obrocima i peharom vina, neprestano viče da se ne boji ničega, da će njegov kukavni ortak, kapetan Le Fort, kako ga on naziva, doći da ga oslobodi. Ako Le Fort i ne dođe na vrijeme, on će ga onda osvetiti. Zar to nije, što je svatko čuo i za što imam stotinu svjedoka koji se mogu zakleti, dovoljno da se dokaže njegov ortakluk s gusarima?

Marija je sa zaprepaštenjem slušala.- Majore - reče oštro - htjela bih znati kakvim se kapetan prijetnjama grozi kad spominje Le

Forta.- Kako! Zar ne shvaćate? - uzvikne Rools. - To je jednostavno: Baillardel se nada da će jednog

dana doći Le Fort svojim brodom i svojim razbojnicima da zauzme Saint-Pierre; ali bit će odbijen i potopljen, ili će se, možda, ograničiti na prijetnje samo da mu izvuče kapetana Baillardela. Sve to, vjerujte mi, u sporazumu između razbojnika i našeg sužnja. Očito ta dvojica imaju istu želju: zauzeti otok. Na vašu štetu, naravno.

Marija grčevito stegne ruke i uzvikne:- Da li je moguće, dragi Bože, da su me izdali ti ljudi? Je li to moguće! U njih sam imala puno

povjerenje! Sve bih im bila dala! A sada, gle, što žele učiniti...Ustane smeteno i počne hodati pognute glave. Zaustavi se i upita majora:- Što biste učinili na mome mjestu?- Nadam se da niste odlučili popustiti, draga gospođo?!- Popustiti? Nikada... Ali što podrazumijevate pod tim popustiti?- Mislim da ne smijete dopustiti Baillardelu da dočeka pomoć svoga ortaka Le Forta.- Onda, što treba učiniti?Merry Rools se promeškolji na svojoj stolici, ugodno se smjesti i reče:

- Ako Baillardela ne bude više, Le Fort neće imati razloga, kako ja mislim, da dolazi na Martinique. Sasvim je normalno što želi izvući svog prijatelja iz zatvora. Ali ako Baillardel nestane, Le Fort će ga ubrzo zaboraviti. Osveta, prijateljstvo ne vrijede mnogo u srcima morskih razbojnika...

Ustade i krene prema Mariji da bi svojim riječima dao što više važnosti:- Gospođo, vjerujte mi. Ako jednostavno objesimo kapetana Baillardela, više će ljudi na

ovom otoku zadrhtati i šutjeti. Le Fort više neće imati razloga da iskuša topove s tvrđave Saint-Pierre. On će mimo i tiho ostati na Saint-Christopheu...

- Objesiti Baillardela! A zašto ga jednostavno ne prognamo i pošaljemo u Francusku?- Jer nam u Francuskoj može zadati dosta briga. On će vas klevetati, najogavnije ocrnjivati

sve dotle dok se ponovo ne vrati na Antile i nastani u Saint-Christopheu odakle će usmjeravati svoju osvetu protiv vas, gospođo...

- Znate li točno što je sada s Le Fortom?Merry Rools se osmjehne kao da je sve dobro razumio.- Kad sam vam rekao da nipošto ne vjerujem u vjernost na koju se međusobno zaklinju ti

lopovi, onda imam pravo! Dokaz je što već dva mjeseca kapetan Baillardel leži u zatvoru, a niti jednom nismo čuli govoriti o Le Fortu. Isčeznuo je. O njemu ni glasa, ni glasnika. Bog sam zna da li je još živ i nije li možda poginuo na moru, u kakvom sukobu. Bilo kako bilo, o njemu se ništa ne zna.

U taj čas prođe Julija i Marija joj dade znak:- Julijo, postavi stol i za majora. On će ručati s nama.- Dobro, gospođo.Čim je sobarica nestala, Rools reče:- Vjerujete li, gospođo, da ste okružena špijunima? Imam neodređen utisak, neke sumnje, da

vas ova sobarica motri i špijunira. Zar niste opazili kako napinje uši čim spomenete Le Forta?Marija slegne ramenima:- Ne, majore, ne sumnjičite svakoga tako, jer ću povjerovati da patite od manije proganjanja

i neću ni riječi povjerovati u ono što govorite o Baillardelu i Le Fortu. Julija nas prisluškuje? Julija u vezi s Le Fortom? To je smiješno!

Rools slegne ramenima i složi se:- Uostalom, vi je bolje poznajete od mene, ali u ovakvoj situaciji bolje je biti oprezan.- No - promijeni Marija predmet razgovora - ako je Baillardel doista izdajica, kažem doista,

onda mora umrijeti. Ali treba ipak dokaz. Ako imate takav dokaz, budite bez milosti. Neka Baillaidel bude obješen! Mi se ne smijemo igrati životima kolonista. Oboje znamo da mnogi napuštaju Martinique!

- U grupama, gospođo, cijela plemena! A zašto? Jer se plaše Le Forta. A boje se Le Forta, jer se u ovoj maloj zemlji sve zna, pa možete i sami zamisliti da su kolonisti odmah doznali za Baillardelove prijetnje.

- U tom slučaju predajem kapetana Baillardela na vašu milost ili nemilost.- Gospođo, Vrhovni savjet će mu suditi.- Kada?Merry Rools protrlja ruke.- Ne mislim da je pametno - izjavi medenim glasom - žuriti s time. Previše žurbe moglo bi

nagnati ljude na pomisao da tu stvar nismo dovoljno oprezno raspreli, tako reći, dovoljno objektivno kako zaslužuje.

- Po vašem mišljenju, do kojeg bismo vremena mogli tu stvar urediti?- Oh! - reče Merry Rools - Savjet već ima svoje mišljenje. Savjet ima izvještaje kapetana

Estephea, Chamceneya i Baillardela. Čim počne suđenje, brzo će sve biti gotovo. Zato je bolje počekati mjesec ili dva.

- Danas je osamnaesti svibnja.

- Do petnaestoga lipnja, gospođo, može biti sve gotovo.- Vrlo dobro - reče Marija.Kad je vidjela da je Julija pripremila stol, okrene se majoru pokretom kojim kao da je htjela

odagnati ružne misli:- Hajdemo na ručak. Oprostite što sam skrenula razgovor na drugu stranu. Vi ste došli da mi

govorite o nekoj važnoj stvari, a ja sam vas navela na drugi predmet.- Gospođo - reče ustajući i prihvatajući je za ruku da je odvede k stolu. - Mi smo ipak

najbolje i najbrže riješili jednu neugodnu aferu zbog koje je uzalud izgubljeno mnogo vremena, a između nas izazvala nepotrebne svađe.

- Doista, imate pravo. Ne govorimo više o tome.Razdvojiše se. Ona sjede na svoje mjesto, a Rools sučelice.- Rekoste - upita ga ona - da su ti brodovi u lošem stanju?Rolls dohvati bocu sirupa od šećerne trske, zatim bocu vina i pripremi sebi punč.- Treba novaca... Mnogo novaca - izjavi on prije no što je počeo piti.- I onda?- Znate li gdje ga pronaći? Blagajne su gotovo prazne. Kolonisti prosvjeduju. Oni su već

platili te brodove za obalnu stražu. Ti su brodovi uništeni. Kolonisti se ne osjećaju sigurnima usprkos ogromnim svotama koje su platili. Ne može se, dakle, uzajmiti novac da se osposobe ti brodovi.

- Jeste li pomislili na neka druga sredstva?Merry Rolls se netremice zagleda u Mariju. Nije mogao doći k sebi. Kako to da je ona postala

tako pomirljiva? Nije li tome razlog odsutnost de Maubraya? Da li se konačno oslobodila opasnog utjecaja toga Škota? On zadovoljno odahne.

- Ne znam - izlane - da li se sjećate jedne odredbe vašeg pokojnog muža. Tu odredbu je sasvim pravilno i uredno odobrio Savjet još za života generalova, a ticala se stroge kontrole plaćanja takse na duhan. Nakon generalove smrti nije se više mislilo na tu odredbu, a ponovo osnažena mogla bi jednostavno izravnati deficit u našem budžetu i isplatiti popravak i obnovu brodova.

- Pa dobro! - reče Marija. - Zašto onda čekati? Budući da je general već dobio suglasnost Vrhovnog savjeta, nema razloga da se ta mjera ne poduzme. Čudno je što se tako dugo čekalo da se osnaži.

- Tako i ja mislim. Siguran sam da će to oneraspoložiti koloniste, ali kako drukčije postupiti?- Majore, osnažite tu naredbu. Vlast je na vašoj strani. Nije dopušteno pljačkati kralja, niti je

dopušteno da oni koji mogu i moraju platiti izbjegavaju poreze.- Vi mi dajete punomoć?- Da - reče Marija.- Vrlo sam dirnut - uzvrati Merry Rools. - Gospođo, ponovo vas uvjeravam u svoju odanost.

Povjerenje koje ste mi danas ukazali navodi me da vam se zakunem da ćemo pobijediti sve svoje neprijatelje koji žele potkopati vaš ugled i vaša prava.

Činio se vrlo ganut. I Mariju je obuzeo neki osjećaj simpatije prema tome čovjeku prema kojemu je tako često bila nepažljiva, pa mu reče:

- Katkada je dovoljno da se ljudi malo bolje upoznaju pa da se bolje i shvate, zar ne?- Oh, gospođo, čini mi se da ste pronašli upravo one riječi koje su počivale u mom srcu. Ako

me budete shvatili, nitko vam neće biti odaniji...Major primijeti da Marijine oči trepere od uzbuđenja. Pomisli na izbivanje Škota i upita se

da li je ono što je o njemu rekao doista urodilo plodom. Nije znao što se dogodilo u dvorcu, ali je pretpostavljao da je Marija prigovorila vitezu njegovu vezu s Louisom i Julijom. S Louisom! Ali zašto je onda dopustila svojoj sestrični da posjeti viteza? »Slaže li se ona«, pomisli, »s tako odvratnom podjelom?« Nije li mogla postupiti drukčije? Zar je morala popustiti gospođici de Francillon? Osjećao je da mu se nada ponovo budi. Rum koji je ispijao i bio, zacijelo, najbolji na

otoku, omogućio je njegovoj mašti da veze i uljepšava... Mislio je, ako je vitez otišao tako daleko, čak u Case-Pilote, njemu onda ostaje slobodan put do Marije.

Najednom se ohrabri i upita je:- A vitez de Maubray?- Rekla sam vam: on je u Case-Piloteu!- Doista. Ali je on sada savjetnik. Mislite li da će glasati u naš prilog?- Kako bi i moglo biti drukčije?- Bojim se da me taj čovjek ne voli. Strah me je da nesvjesno ne prihvati oprečno mišljenje

od mojega.- Možda vitez i ne gaji neke osobite simpatije prema vama, majore, ali to je vrlo pošten

čovjek. Ako i ima nekih neprilika, ipak je čovjek na kojega politički mogu računati...Merry Rools podiže pogled prema generalici. U sebi je ponavljao politički, iako nije vjerovao

da to istodobno znači i sentimentalno. Da li je doista za nj put slobodan?Bio je malo nakresan. Pijan od vina, ljubavi i požude.- Marijo - šaptao je - Marijo, vi ne možete zamisliti... Vi ne znate što bih ja sve za vas učinio ..!

3.

MERRY ROOLS GUBI SVAKU NADU

Opazivši naročiti blijesak u njezinim očima, Rools se ponešto iznenadio. U svojoj taštini nije odmah shvatio zašto ga Marija koja ga je dosada uvijek odbijala sada gleda drukčijim očima. Da li su se zaista razišli ona i vitez? Možda prijateljski, jer je i dalje govorila o vitezu s neprikrivenim simpatijama.

- Bio bih sretan ako uspijem da vas uvjerim koliko bih vam bio od pomoći ako na to pristanete. Nitko vam nikada nije bio odaniji od mene, da! Uvijek sam se trudio da vam budem od koristi, čak i onda kada sam vas nehotice mogao i uvrijediti... Marija, jeste li pomislili na sigurnost koju čovjeku daje uvjerenje da se njegovi napori cijene? Na snagu koju pobuđuje ljubav jedne žene kojoj se predaje dušom i tijelom? Ništa ga više ne može zaustaviti, ništa mu više ne može odoljeti...

- Sumnjam... - reče ona tiho.- Marija - nastavi on glasnije - uvjeravam vas da se morate upustiti u vrlo tešku igru. I ja

također. Jasno je da od sjevera do juga Martiniquea tinjaju iskre pobune. Od Macaube do Sainte-Lucea ima častoljubivih zavidnika koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da žena određuje sudbinu jedne kolonije izložene svakojakim opasnostima, i koji smatraju da je samo muškarac sposoban uspjeti u nečemu, a pri tome misle na sebe. Dosada ste bili dobro savjetovani i general me je poštivao, nesumnjivo zato što nisam bez ikakvih vrlina. U svakom slučaju ja najbolje znam sve što se otoka tiče. Ponavljam, nas dvoje ćemo ne samo dovesti u red ovu zemlju nego joj osigurati i blagostanje.

- Vi ne znate, Merry Rools, kako mi je drago što čujem da tako govorite - reče Marija. - Imam samo jednu želju: obogatiti koloniste. Po mome mišljenju, sreća se ne sastoji samo u bogatstvu, ali to je temeljna želja naših žitelja i ja tu ne mogu ništa. Ako se obogate i ako njihovo imanje bude napredovalo, oni će biti sretni. To je činjenica o kojoj ne treba raspravljati. I kad vas čujem kako optimistički govorite o budućnosti Martiniquea, uvjeravam vas da me to u srce dira...

Kad je završila, napunila mu je vinom još jedan pehar. On joj zahvali i popije. Odloživši čašu, promijeni svoj položaj, stolicu povuče malo natrag i prebaci nogu preko noge. Okrenuvši se, ugleda klupicu na kojoj je često sjedio i razgovarao s Marijom, prozor kroz koji je davno čuo razgovor između nje i poručnika Pierrierea. Zamijetio je da je kuća popravljena, novo kamenje

na dijelu zgrade srušene potresom; stoliće i ukrasne predmete. Bio je to familijaran dekor za njega, jer ga je često gledao; njegova je mašta izvanredno brzo djelovala.

Reginald de Maubray živio je u toj kući kao u svojoj. Zašto se on ne bi osjećao kao u svojoj, koristeći se njome i ženom. Jer posjedovati tu ženu znači sve prisvojiti i imati. - Čak i vlast!

- Vidite, Marijo, mi se ne viđamo često - nastavi on.- Vi raspolažete jednim stanom u tvrđavi Saint-Pierre; ali ja shvaćam da nemate razloga

dolaziti onamo svaki dan. Pa ipak bi trebalo da zajedno razmotrimo mnogo važnih problema. Ja se tada nisam usuđivao dolaziti u Gorski dvorac i mogli ste zamijetiti da dolazim samo kad me na to sili kakav važan posao.

- Imali ste krivo - reče ona. - Svega se sjećam...- Sigurno, potvrdi on s izgledom lažne zbunjenosti.- Ipak, ja sam uvijek osjećao stanovitu neugodnost dolazeći ovamo. Znao sam da vas neću

zateći samu...- Svaki put kad ste došli, mi smo razgovarali bez svjedoka, zar ne?- Da, da, sigurno.On bučno uzdahne, protrlja ruke pa nastavi:- Želio bih da me dobro shvatite. Ja sam, u biti, možda bojažljiv čovjek. Ali kad sam dolazio

ovamo, uvijek sam se bojao da ću susresti viteza de Maubraya, koji prema meni ne osjeća neku naklonost. Doista, on me je gledao kao nekog izdajicu, kao da sam njegov lični neprijatelj, neka prepreka da svi plešemo u njegovu kolu. A ipak, da li sam pokazivao otpor kad ste mi govorili o njegovu imenovanju za savjetnika? Nikad nisam shvatio zašto me taj čovjek mrzi.

- Vi pretjerujete kad govorite o ružnim osjećajima Reginalda de Maubraya prema vama, majore. Svakako, vi odsada možete dolaziti ovamo kad god zaželite i ostati koliko budete poželjeli. Ako je vitez ostavio takav neugodan dojam - nadoda ona smiješeći se - više se ne izlažete opasnosti da ćete ga ovdje susresti.

»Oni su se posvadili« - likovalo je cijelo njegovo biće. Bio je prepun radosti. Prvi put u životu ušao je u Marijin dom baš u trenutku kada ga je najviše trebala, kada je bila u takvom sretnom duševnom raspoloženju da pristane na njegovo udvaranje. Znao je da je ova žena vatrena i mislio kako ne može duže sputavati svoje želje. Zar je to nije natjeralo da bude nevjerna? Najzad su prilike, uvjeti, ponovo bili njemu skloni!

Marija nije gubila majora s očiju. Nije slutila na što cilja i koje su mu zadnje misli i planovi.Ako je Merry Rools i mislio da ga je dobro shvatila, ako je i vjerovao da ga ona više ne odbija,

Marija je opet vjerovala da je major postojan u svojim planovima. Otvoreno mu je dala na znanje da za nj nije osjećala ono što je on želio, a ta Roolsova poniznost prema njoj bijaše za nju dokazom kako se pokajao i konačno shvatio da je u njegovu interesu da se bori na njezinoj strani.

Oboje je bilo svjesno da je to nesporazum.Ali kako nisu mislili sasvim isto i kako su im brige bile sasvim suprotne, Marija ustane i

reče:- Želite li, majore, da prijeđemo u susjednu sobu? Vi sigurno imate mnogo toga da mi

kažete?I te je riječi major krivo shvatio. Smatrao je da ga bodri.- Kako da ne! - uzvikne žustro i ustane, požuri k njoj da je prihvati za ruku.Ona mu je to dopustila, što je bilo sasvim umjesno, budući da je Rools pokazao kako je

konačno odlučio da brani njezinu stvar i da joj služi.Major joj je čvrsto stegnuo lakat i povukao prema vratima odakle se vidjela terasa i obronci

okolnih brda. Zaustavi se da pogleda krajolik koji je nemilo pržilo sunce.- Lijepe li zemlje! - prošapće.Ispruži svoju slobodnu ruku da pokaže Mariji polja šećerne trske, stabla naranči nalik

zlatnim kuglama na zelenoj podlozi, te žute i ružičaste cvjetove duhana, kokosova stabla s

nakostriješenim peruškama, kraljevske palme, uspravne, čvrste, koje su označavale vrela vode i dokazivale da se ova plodna zemlja može još više obogatiti.

- Doista! - potvrdi Marija - ali koliko će još trebati truda! Koliko nas još razočaranja čeka, majore?

Ona se oslobodi njegova stiska i reče:- Hoćete li jednu cigaru? Nizozemci ih odlično prave.Htio je reći: »Ne ostavljajte me!« Stajao je pred njom i gledao je u oči. Pred blistavom

tropskom svjetlošću, njene su zjene žućkasto-bademove boje sjale. Spusti pogled na njene grudi koje su se ocrtavale svojim lijepim oblikom.

Osjeti kako ga opija zamamljujući topli zapah i naglo je zgrabi za ramena:- Marija - reče muklim glasom - konačno ste me shvatili!Ona je otvorila usta da izrazi svoje čuđenje zbog takva ponašanja, ali on brzo pritisne prst

na njene usne ne dajući joj da govori.- Ništa ne govorite, Marija. Ni riječi!- Ni riječi! - reče ona radoznalo - ni jedne riječi?- O, ne! Pustite me da uživam u ovom divnom trenutku, da se predam svojoj radosti i sreći!

Uvjeravam vas, draga prijateljice, da nećete požaliti i da ćemo se kasnije, kad budemo govorili o prošlim vremenima, oboje smijati. Smijat ćemo se što smo jedno o drugome mislili i što se sve moglo dogoditi s nama da se naša dva srca konačno nisu srela...

- Ali... - promuca ona.Nije mogla izreći do kraja. On ju je privukao k sebi i naglo pritisnuo svoje debele

neoblikovane usne na njene. Tako ju je stisnuo da nije imala snage da se otrgne i da ga odgurne. Zar je to sve što je shvatio tokom njihova razgovora? Bila je preneražena. Što je ona to morala reći da ga je navelo na ovakav zaključak? Sjetila je njegovih posljednjih riječi koje su zvučale nekako kao prijetnja, ako sve ne bude po njegovoj želji.

Nije se opirala. Misli su joj bile drugdje, dolazilo joj je da se prezrivo nasmije Roolsu i svome položaju i da krikne od gađenja prema osobi tako glupo zaslijepljenoj požudom.

Kad ju je pustio, odmakne se da je bolje promotri. Svu ju je obuhvatio jednim pogledom. Nikad mu se nije učinila ljepšom. Mislio je da je na nju ostavio dubok utisak, jer nije opazio na njenu licu izraz gađenja. Nije znao koliko je Marija bila osupnuta i zaprepaštena. Da li je u majorovoj svijesti ovaj njezin rezignirani, začuđeni, čak ljupki izgled značio ljubavno uzbuđenje?

Učinio joj se pun zanosa, oduševljenja i beskrajne radosti pa nije imala hrabrosti da razbije njegove iluzije.

Ona spusti glavu i reče:- Budite ozbiljni, majore. Govorimo o ozbiljnijim stvarima, jer vrijeme prolazi...- Da, na žalost! Vrijeme prolazi. Da znate kako mi se činilo dugo dosada! Ali znam da će mi se

odsada činiti vrlo kratkim. Sada kad ste moja, Marija, dani će mi se pretvoriti u trenutke!- Šutite, Julija nas može čuti.Htio joj se ponovo približiti i još jednom je zagrliti. No, ona preduhitri njegov pokret i pođe

prema klupi. Pratio ju je pogledom.Kad su ponovo sjeli jedno do drugoga, on joj dohvati ruku. Nije se otimala, ali se namrgodila,

jer je major bio odvratan kao i Quinqua.Ako bi se bilo kojem čovjeku u određenom trenutku podala bez otpora, to svakako ne bi

majoru! Ni za što na svijetu!I u sebi je postavljala pitanje, koje je on stalno ponavljao: zašto, zašto? I uvijek je nalazila

nezadovoljavajući odgovor: »Jer ga ne volim.«A je li voljela Le Forta, d’Autremonta? A Quinquu kojemu se nije znala oprijeti? Što je prema

njemu osjećala u trenutku kad mu se podala?

- Marija, mi ćemo urediti naš život - izjavi najednom major. - Ja ću vam dolaziti svakog dana. Postupat ćemo oprezno. Nitko ništa neće sumnjati...

Ona začas uoči svu težinu situacije, ako ga odmah ne bude razuvjerila. Sutra, prekosutra, svakog dana taj krupni, crvenoglavi čovjek bit će u Gorskom dvorcu! Hvatat će je za ruke, ljubiti. O, ne!

- Majore, - reče ona strogo, što sledi srce Merry Roolsa - između nas je veliki nesporazum. Ne znam kako ste protumačili moje riječi i moj poziv na ručak, ali vas uvjeravam da ja želim samo iskrenu, lojalnu pa i prijateljsku suradnju...

Ona ušuti. Problijedio je tako da je pomislio da će ga udariti srčana kap. Ali nije zbog toga osjećala ni trunke samilosti.

- Znači, odigrali ste komediju sa mnom - poviče on drhtavim glasom.- Nisam odigrala nikakvu komediju. Zar se ne sjećate što sam vam nekoliko puta rekla? Ja

vas ne volim i nikad vas neću voljeti, majore. A to nije komedija, vjerujte mi. Ja sam, na žalost, primorana da vam to rečem, jer vi u svojoj mašti stvarate nestvarni ljubavni roman.

- Vi ste me nasamarili - reče on promuklim i skršenim glasom.- Nipošto, nisam vas nasamarila! Vidite li kakvi ste? Budući da sam vam poklonila malo

simpatije i prijateljstva, vi ste odmah pomislili da vas ljubim! Pitam se kakvom me ženom smatrate...

On se uspravi i učini korak natrag:- Ružnom ženom, ružnom ženom bez duše i karaktera.- Majore! - poviče ona bijesno - vi me vrijeđate! Zato što ste se prevarili, smatrate da morate

biti drski. Zaboravljate tko ste vi, a tko sam ja!- Ne zaboravljam! - poviče on ustajući. - Vi to zaboravljate! Vi još niste shvatili tko sam ja! U

toliko gore po vas! Pružio sam vam posljednju priliku, i vi ste je odbili... Čuvajte se!- Vi mi prijetite?I ona je ustala obuzeta bijesom.- Ja tražim od vas, ja vam naređujem da se pred vašim pretpostavljenim vladate s

poštovanjem. Vi ste vojnik, ovisite o Vojnom savjetu. Ne zaboravite to!Čula ga je kako se cereka.On je nije slušao. Otvorio je vrata i žestoko zalupio za sobom.

4.

POBUNA U CASE-PILOTEU

Reginald de Maubray raširio je pred sobom crteže što je sam napravio. Imao ih je trideset do četrdeset, ali ni jedan nije bio točna slika čarobnih pejzaža Martiniqua. Skot je strpljivo i potanko izrađivao već napravljene nacrte oca Feuillota i drugih redovnika, i sada se bavio prikupljanjem tih različitih crteža da izradi kartu cijelog otoka.

Tu i tamo morao je vršiti neke ispravke.Osim regije Saint-Pierrea, sada je najbolje poznavao kraj između Jambette, Fond Capota, i

Crnačkog rta, regije zvane Case-Pilote. Upalio je stijenj umočen u palmino ulje. Pri slaboj svjetlosti radio je mimo, to mirnije i savjesnije što je malo prije Louisa otišla.

Mislio je na nju. Još ga je prožimao pretjerano jaki miris parfema koji mu se nije sviđao. Čim se izdovoljio jednom ženom, već je mislio na drugu, a sve ono što ga je podsjećalo na prošlo ljubakanje, to mu je smetalo i gnjavilo ga.

Ipak mu se javljala slika žarko zaljubljene Louise, strašću raspaljene, koja poput mačke prede tisuću planova, sve luđih jedan od drugoga. Teškom je mukom izvlačio iz nje neke

podatke o događajima u Gorskom dvorcu, jer od svega na svijetu najviše je voljela sebe i svoju ljubav.

Iza njega stajao je krevet sav ispreturan. To ga je jedino zabavljalo i za tim nije žalio. Njemu je to bilo potrebno zbog održavanja svoje zavodničke snage. A možda i zato što mu je Louisa bila dokaz da je još uvijek veliki zavodnik. Zato ju je i trpio.

S pomoću dobro zaoštrenog pera pažljivo je i sigurno ucrtavao mjesta gdje se nalazio i koje je točno označio: »Vicus Casa du Pilote dictus...«Prestao je raditi i uzeo bocu ruma, koja mu je bila na dohvatu ruke, blizu svijeće. Nalije ga obilato u bakreni pehar, te ispi, držeći u ruci bocu, jer je želio da još jednom nalije.

Dok se spremao da to učini, začu potmuli žagor koji je dopirao iz sela. Zadrhće i naćuli uši.»Tamna je noć«, pomisli u sebi. »Sto se događa? O čemu se radi?«Časkom pomisli na pobunu, ali se sjeti da je prije nekoliko sati prošao kroz Case-Pilote,

pozdravljao žitelje i da je sve bilo mirno. Odmah se umirio.»Osim ako to nisu crnci...«, pomisli.Pobuna crnaca bila je uvijek moguća.Priđe vratima da pogleda napolje. Ugleda prema kapelici svjetla slična požaru.- Neka je pijanica sigurno nešto potpalila - reče u sebi. - Utoliko gore po njih!U svom egoizmu mislio je da je zaštićen: maleni potok bio je sigurna zaštita protiv, požara,

more... Vjetar koji je puhao s pučine i gonio vatru u suprotnom smjeru... Bio je miran.Najednom se žagor, koji je do tada bio nejasan, neodređen, pojačao, razbuktao. Maubray

ponovo zadrhće. Steglo mu se srce kao da se osjetio krivcem zbog neke javno počinjene greške za koju mora odgovarati.

Potaknut urođenim oprezom pritaji se. Kada je htio ugasiti fitilj, koji je pucketao i izgarao gubeći sjaj, ugleda bocu ruma i, ne brinući za pehar, požudno dohvati ustima grlić boce i dobro potegne iz nje. Osjeti kako mu kroz žile struji krv. Ugodna toplina tekla mu je niz grlo i davala snagu mišićima.

Ako imaju nešto protiv njega, uvidjet će s kim imaju posla.Zašto gasiti svjetlo?Jednim skokom potrči prema krevetu ispod kojega je bilo mnogo stvari. Najprije izvuče

bačvicu na kojoj je crnim slovima pisalo odakle dolazi i što sadrži: »Vinho verde do Porto«. Dokotrlja je do vrata, čije su se letve mogle nogom provaliti. Na najmanji pritisak one su se savijale.

Priđe svijeći da napuni puške. U tom poslu izgubio je mnogo vremena, jer je pažljivo punio. Provjeri kremen i oroze. Nakon toga izvuče iz korica svoj dugi rapir, iskuša savitljivost sječiva, a zatim ga postavi na stol.

Kad je sve bilo gotovo, kao da se sprema za opsadu, u žurbi, savi sve karte i spremi ih u kovčeg iz kojega je izvukao pištolje.

Čekao je.Marija bi se jako začudila da je vidjela svoga ljubavnika u ovakvoj situaciji. Taj snažan

čovjek, ali uglađen, pokazao se kao pravi i opasan ratnik. Zar će se latiti mača i pištolja? Oštra bora usjekla mu se u čelo, a neobična energija izbijala je iz njegova lica.

Napeo je sluh da čuje buku koja se sve više približavala. Katkada je Reginald čuo pojedine isprekidane riječi koje mu je vjetar donosio i raznosio.

U svojoj osamljenosti Reginald de Maubray pretvorio se od pomalo mekoputna čovjeka, zavodnika iz Gorskog dvorca, u novog čovjeka.

Navukao je do kraja svoje čizme, koje je zbog vrućine bio spustio, i odlučno otvorio vrata svoje suše. Sada je buka jače dopirala. Riječi su postajale razgovjetnije, povici i buka puni mržnje.

Čuo je jasno riječi koje su dopirale iz daljine:»Istrijebimo urođenike!«

To ga je malo umirilo. Baklje koje su demonstranti nosili uličicama Case-Pilotea davale su utisak požara.

»Smrt generalici! Smrt du Perquetovoj i njenu ljubavniku! Smrt izdajicama! Smrt strancima!«

Duboko uzdahne i grčevit se osmijeh pojavi na njegovim usnama. Poluglasno, više za sebe, reče:

- Ah! Ah! To je, dakle, upereno protiv mene! U redu, u redu, ovčice moje! Vidjet ćete s kim imate posla!

To je on, Marijin ljubavnik, on, stranac Ti ljudi mrze cijeli svijet. Treba ih raspaliti i oni će jurnuti prema stanu svoga prvog neprijatelja - Maubraya.

Reginald žurno uđe u svoju brvnaru. Zadjene za pojas dva pištolja, a za uho fitilj kako to čine brodski kapetani na moru. Rapir stavi u korice i opaše se opasačem. Potom ugasi svijeću.

Stane pred vrata i počeka s ugašenom lulom u ustima.Nije dugo čekao. Nakon nekoliko trenutaka ugleda kako se iz ulice koja vodi prema njegovoj

kući valja talasasta gomila urlajući i mašući oružjem, osvijetljena bakljama.Ti plamenovi, koje je vjetar zanosio i koji su treptali zbog nesigurna hoda onih koji su baklje

nosili, bijahu jezivi u noći koja je odisala pobunom i krvavim ustankom.Jedan snažan glas poviče:- Smrt Maubrayu!- Smrt strancu! - prihvati drugi.Nekoliko je glasova zahtijevalo da se brvnara zapali.Vitez se nije ni pomaknuo. Samo je žalio što nije zapalio lulu, jer u teškim trenucima koji će

nadoći možda bi mu lula osobito prijala.Pri svjetlosti baklji odjednom se demonstrantima ukaže Maubrayeva kuća. U isto vrijeme

ugledaše nepomičnu sjenu naslonjenu na dovratak s oružjem za pasom i skrštenih ruku.- Eno ga - krikne netko - ubijmo ga!Maubray se uspravi, stupi nekoliko koraka naprijed i stade obasjan svjetlošću baklji. Glasom

koji nisu očekivali dovikne im:- Imate li nešto protiv mene?Oči su mu sjale kao i bakrene drške pištolja. Demonstranti su bili naoružani, ali ih pogled na

ovog jedinog čovjeka, koji im je prilazio, prikuje na mjestu.- Što mi imate reći? - upita.Jedan kolonist sijede kose priđe mu bliže i Maubray u njemu prepozna Plainvillea.- To - izusti Plainville obuzdavši strah - da nitko na ovome otoku ne može više trpjeti vašu

prisutnost. Vi nas uništavate svojim odlukama.- Ne zaboravite - poviče Maubray - da vi razgovarate sa članom Vrhovnog savjeta!- I sa strancem - uzvrati Plainville - naročito sa strancem! Što će ovdje stranac, čovjek kojega

plaća narod, koji će sutra biti u ratu s nama i koji se miješa u poslove Martiniquea?Silna vika poprati njegove riječi. Kada je nastala tišina, nastavi:- Vi ste prisilili generalicu da objavi nove odredbe u vezi s plaćanjem poreza na duhan...- Oprostite - reče Maubray - odredbe je donio Vrhovni savjet na prijedlog generala du

Parqueta dok je bio živ. To je zapisnički utvrđeno. Tko se to danas žali na odredbe generala du Parqueta?

- Svi! Prije smrti general je priznao da je to nepotrebna povreda kolonističkih prava! To je napad na njihovo poštenje i vjernost! A vi ste je, strani izdajnik, ponovo osnažili!

Stotinu glasova povikne:Da, tako je! Smrt Maubrayu! Smrt ljubavniku bludnice du Parquet!Plainville diže ruku i zatraži tišinu:

- I još nešto - reče kad se sve utišalo. - Večeras su nam stigla i tri naša prijatelja, tri vrijedna otočna kolonista: Beausoleil, Vignon i Sigaly. Sva trojica su umakla zasjedi karipskih urođenika. Ti su urođenici ipak masakrirali tri naša druga: Brezata, Bourleta i Belina!

Podiže se potmuli i zloslutni žamor kao da odaje počast. mrtvim drugovima.- Vi, stranče, koji se u tuđoj zemlji miješate u ono Sto vas se ne tiče, i ne znate da su ti

nesretni kolonisti umakli uz cijenu najtežih iskušenja. Šest dana su dovde putovali. Evo ih u dronjcima, u krvi, tijela izbodena trnjem i u ranama. Konji su im ukradeni, a oni mrtvi gladni. A vi, stranče, branite te urođenike koje mi želimo istrijebiti, jer se bojimo za svoje obitelji i za svoja imanja...

- Budući da vas ima mnogo i da ste tako odlučni, tko vas sprečava da ih istrijebite? - reče Maubray. - Nitko vas ne zadržava.

Plainville htjede nešto opsovati, ali ga u tome spriječi odgovor viteza.U tom trenutku jedan kolonist iz Case-Pilotea, kojega je Maubray već vidio u gradu i koji je

već nekoliko dana pokazivao znakove nervoze, vjerojatno nagovoren, stupi naprijed. Odgurne Plainvillea i stane pred njega. Bio je naoružan. Za pasom je imao dva pištolja i nož. Očito je bio pripit, jer je jedva stajao na nogama. To je bilo još opasnije.

Podigao je ruke iznad glave i zavikao:- Imam i ja nešto reći: pitam zašto je ovaj izdajnik došao u naše mjesto? Sigurno zato da nas

što prije preda svojim engleskim prijateljima, svome zaštitniku Cromwellu. Stoga se i nastanio u ovoj suši. E pa dobro, moji prijatelji. Predlažem da mu se suša zapali. Vi me razumijete, a prije toga treba u nju baciti prasca neka se prži u svome brlogu!

- Tako je! Tako je! Smrt Maubrayu! Zapalimo!Umjesto da se povuče, jer mu se prijeteća gomila sve više približavala, vitez stupi korak

naprijed i upita:- Tko ste vi?- On čak i ne prepoznaje Balthazara Pinela! Rekao sam vam da je to strani izdajica - zagrmi

uz opći smijeh pijani kolonist.- Balthazaru Pinele - reče hladno Maubray - bilo bi bolje da ste sada u krevetu! Kunem vam

se da ćemo se ja i vi sutra bolje upoznati!- On me psuje! - poviče Pinel. - On me grdi! E, bogamu, proći će ga volja za bezobrazlukom!Jednom rukom posegne za pištoljem o pojasu. Nije još ni uperio cijev kad odjekne žestok

prasak.Balthazar Pinel se sruši. Lubanja mu je bila potpuno razmrskana, tako je ubitačan bio

kalibar vitezova oružja. Pucanj je već neke otrijeznio. Maubray nije morao izvući i svoje drugo oružje, jer je osjetio da ga neće ni morati upotrijebiti, budući da je gomila, koja je urlala, ali je bila pobijeđena, polako uzmicala.

- Želi li još netko da okuša kalibar moga pištolja?Plainville i ostali još su se uvijek povlačili, iako oni iza njih, koji nisu ništa vidjeli, nastojahu

da ih spriječe misleći da se nemaju čega bojati.Ponovo odjeknuše povici:- Smrt Maubrayu! Smrt! Ne bježite! On je u našim rukama! Zapamtit ćemo one koji budu

bježali!Maubray je pomislio da je izgubljen, jer tek što su prvi redovi malo popustili, pritisnuli su

drugi. Osjeti da će ga uništiti ova gomila i tijelo mu rastrgati na tisuće komada.- Dobro ste učinili što ste donijeli te baklje - reče snažnim glasom. - Ali ja ću dovršiti

posljednji čin predstave.Hitro poput munje potrči prema vratima. Svi pomisliše da bježi i da će se zatvoriti u kuću.

Mnogi su kolonisti već slavodobitno vikali, jer će izdajnika zatvorena u kući lako spržiti živa zapalivši mu šupu.

Maubray nije sasvim zatvorio vrata. Oni najbliži vidješe kako se sagnuo i dohvatio nešto objema rukama, nešto okruglo i teško što je podignuo iznad glave.

Odmah shvatiše da je to bure baruta.Vitez prasne u smijeh kad su se pobunjenici povukli.- Nemate se čega bojati! Nema ni upaljenog fitilja. A tko vam kaže da je burence puno

baruta, je li? Hajde, tko se želi uvjeriti? Tko će se približiti?Iziđe iz kuće stupajući korak po korak. Gomila je uzmicala. I Plainville je uvukao glavu,

izbuljio oči povlačeći se i snažno odbijajući one koji su još namjeravali potpaliti sušu.Sve su oči bile uprte u bure. Fitilja doista nije bilo, ali zublje lijane, koje su pucketale u noći,

nadomjestit će stotinu fitilja ako Maubray baci bure. Koliko bi tek tada bilo mrtvih?S buretom iznad glave, keseći se, Maubray je potisnuo gomilu više od pedeset koraka od

kuće. Tu se počela razilaziti. Stado se raspršilo kao oblak kad ga vjetar rastjera.Tada se vitez vrati, stavi bure na svoje mjesto, uze svoje karte i napunivši pištolje pođe u

konjušnicu gdje žurno pripremi svoga konja.U selu se više nije čula buka. Nikakva svjetla iznad krovova suše. Uzjaše konja, podbode ga

ostrugama i nestade u noći.

5.

REGINALD NE GOVORI UZALUD

Marija nije nikako mogla zaspati nekoliko noći. Imala je utisak da se potajno sprema neka velika urota protiv nje i njezine vlasti.

Nije više vidjela Merry Roolsa. Iako je u toku njezina posljednjeg i burnog razgovora s njim prevladao bijes nad strahom, ipak je, kad je malo bolje promislila, shvatila da je loše učinila što nije s majorom postupala više diplomatski.

Sada je u sebi ponavljala kako je on na sve spreman: zaprijetio joj je. Znači da se osjeća jakim, moćnijim od nje! Nije li se, tako reći, rugao prijetnjama koje mu je uputila? Nije li već omeo njezinu namjeru da ga uhapsi?

Što sada sprema?Pozvala je kapetana La Garennea, kojega je smatrala odanim, iako je bio prijatelj Baillardelu.

Čekala ga je dugo, ali je Garennea poslao major sa zadatkom u La Precheur. Reginald je bio daleko i ona je dugo oklijevala hoće li zamoliti Louisu da ga pozove. Uostalom, Maubray će joj se rugati zbog njezina straha. A taj potajni nemir, koji je nagrizao njezine živce i volju, nije li možda rezultat velike fizičke iscrpljenosti?

Gotovo ništa nije okusila od posljednjeg viđenja s Merry Roolsom. Sama je pripremala jela, isključivo od voća, ali ga nije željela. I još gore, trpjela je od nesanice, a željela tome doskočiti dugim jahanjem na konju.

Ni te noći nije stisnula oka. Kada je mislila da će zaspati, svaki bi je i najmanji šum razbudio.Uvjeravala je sebe da se nema čega bojati u Gorskom dvorcu koji je čuvalo i po danu i po noći

šest stalno spremnih vojnika. Unatoč tome, nije se više mogla smiriti.Umorna od bdijenja, ustala je i upalila baklju. Hodala je uzduž i poprijeko ispred

raspremljena kreveta. Odjednom ugleda Machiavellijevu knjigu »Razgovor o državi u miru i ratu«, koja je bila dugo njezina najmilija lektira, čak je bila uzrokom male drame između nje i viteza de Maubraya. Već mjesecima nije pomišljala da je otvori.

Uze knjigu da je prolista. Toj je knjizi pripisivala jedinstvenu vrijednost: istodobno joj je pružala užitak vlasti i davala novu snagu.

Otvorila ju je nasumce i htjela čitati. Poglavlja su se nizala jedno za drugim pred njenim umornim očima. Kao da joj leptiri lepršaju pred očima, pa joj slova postaju nečitljiva. Ponovo

zatvori knjigu i svojim finim rukama prijeđe preko mekog uveza. Ako joj i Machiavelli izmiče, tko će joj ponovo dati snage?

Da se za neko vrijeme odrekne vlasti i malo odmori, pa da ponovo snažnije i energičnije preuzme vlast?

Hoće li joj dopustiti da se vrati? Okružena je izdajom, u to nema sumnje. Merry Rools radi protiv nje, Baillardel, Le Fort kuju neku zavjeru da je maknu s položaja. A Reginald? On ju je prevario. On i dalje prima Louisu. Nije ljubomorna. Previše je iscrpljena da bi to bila. Od Škota nije tražila ništa nego da s vremena na vrijeme zadovolji i smiri njezina osjetila i vatru koja je povremeno buktala u njoj i, osim toga, da je savjetuje i vodi.

Ponovo otvori knjigu, ali, kao i prije, nije joj se dalo čitati, pa je ljutito zatvori i odloži.Opet je htjela leći, bez nade da će zaspati, kad najednom začu topot konjskih kopita na cesti.Prva joj je pomisao bila da budna sanja. Bilo je kasno. Pijetli su iz sveg glasa kukurijekali.

Tko bi to mogao biti? Tko? Koji je razlog mogao u ovaj sat natjerati nekoga da je posjeti?Uzbuđena priđe prozoru. Velika ulazna željezna vrata zacviliše na šarkama. Začu nejasan

razgovor stražara koji je razgovarao s posjetiocem.Prinese ruku grudima da smiri snažno udaranje srca, koje je udaralo kao da će prsnuti.Konjanik je tiho govorio. Nagne se kroz prozor, ali nije mogla raspoznati čovjeka koji je

sjahao i još uvijek zadihano govorio kao što govori jahač nakon duga jahanja.Stražar ga je slušao sa još tri vojnika. Kao da su bili neodlučni.Marija poviče:- Što je? Što se tamo događa? Tko je taj čovjek?Odgovorio joj je sam Reginald:- Oh, Marija, vi me više ne prepoznajete. Ja sam...I ne misleći da je posjet Škota u vezi s kakvim ozbiljnijim događajem, ona se jako

obradovala. Konačno! Maubray će biti uz nju. Ne samo što će vidjeti nekoga s kim će moći razgovarati i koji će je umiriti nego će je i zaštititi.

- Dođite, Reginalde - poviče - dođite brzo!Vitez prepusti konja straži i uputi se dugim i teškim koracima prema kući, dok su mu čizme

odzvanjale pločnikom. Iako je hodao brzo, Marija je bila hitrija preskačući stepenice. Stigla je do vrata i otključala ih baš u trenutku kada im je prišao Reginald.

Snažno je zagrli bez riječi držeći da taj topli i strasni pokret više govori od samih riječi.- Uđite, uđite! Ne budimo nikoga! Dođite u moju sobu...!- Ako imate bocu ruma i čaše, donesite ih - reče on.- Trebaju mi. Dolazim iz Case-Pilotea u nezgodno doba. Mislio sam nebrojeno puta da ću

slomiti kičmu po ovoj tamnoj noći. A kakav put! Jame, vododerine, kamenje. Konj mi je dva puta pao i umalo što nisam preko njegove glave odletio.

- Nebesa! - uzvikne ona. - Što se to dogodilo?Njegov glas bijaše prigušen.- Pronađite malo ruma, Marija, i pođimo gore. Sve ću vam razjasniti. Živci su mi popustili,

noge slomljene. Kao da mi je u čizmama palmino deblo.Sitnim koracima ona pohita prema smočnici. Maubray začu zveket čaša. Kad se vratila, uze

joj iz ruku bocu, nagne i otpi dobar gutljaj.- Pođimo gore! - reče.Uputiše se stepenicama bez riječi i zatvoriše se u sobu.- Čini se da ni vi niste, kao ni ja, spavali?Ona sklopi ruke kao na molitvu.- Reginalde, preklinjem vas, recite mi brzo razloge vašeg posjeta u ovo doba. Što se

dogodilo?On uze čašu obilato je napuni i otpi.- Raspršio sam stotinjak razbojnika koji su me htjeli zapaliti ili objesiti...

Ponovo otpi čašu, pucne jezikom i odloži je. Zatim uze Mariju za ruke i prisili da sjedne. Smjesti se pokraj nje.

- Evo što je bilo - reče. - Upravo sam se spremao na spavanje kad začujem neku viku. Iziđoh i ugledah svjetlost kao odraz nekog požara. Bio je to početak pobune. Odmah sam poduzeo sve mjere opreza...

Izvuče dva pištolja iza pojasa, položi ih kraj Machiavellijeve knjige i reče uz osmijeh:- Ovo je dragocjeni poklon nekog irskog kapetana. Ne znam da li ste primijetili izvanredan

kalibar ovih cijevi, ali znam jednog koji je osjetio težinu mojih metaka! I kakvih metaka! Ja ih sam pripravljam.

Osjeti da ona dršće. Nije mogla više govoriti.- Da - nastavi on - bjesomučna banda koju je vodio kolonist Plainville uputila se prema

mojoj kućici tražeći vašu i moju smrt. Optužujući me da sam osnažio naredbu pokojnog generala o plaćanju takse na duhan. Prema mišljenju te gospode ja sam tu naredbu nametnuo vama i Savjetu. Još mi spočitavaju da se protivim potpunom uništavanju karipskih Indijanaca. Vi sigurno ne znate da su neki lovci prije nekoliko dana otišli u Caravellu. Trojicu su masakrirali urođenici. Oni koji su se spasili, trojica najžešćih agitatora na otoku, posebno Plainville, uspjeli su umaknuti nakon nekoliko dana skrivanja po šumama, šikarama i bregovima Barbarije. To su: Beausoleil, Vignon i Sigaly. Tražili su da položim račune...

- Traže li od vas da dadete ostavku u Vrhovnom savjetu?- Kad bi bilo samo to - reče Maubray podrugljivim i zlobnim osmijehom - no oni su tražili i

moju kožu!- A zatim?- Zatim - ponovi on skromno - već sam vam rekao, poduzeo sam mjere opreznosti. Izišao

sam napolje i krenuo ravno prema tim nitkovima. Saslušao sam njihovu optužbu. Kako se jedan od njih pokazao opasnijim od drugih, ja sam izvukao pištolj i opalio prije njega. Više ga nitko nije mogao prepoznati, jer mu je moj metak gotovo raznio glavu!

- I nisu jurnuli na vas?- Htjeli su. Hvala bogu, u kući sam imao burence baruta koje sam uzeo u ruke. Prisilio sam ih

da se povuku sve do sela mašući njime iznad glave. Svi su se razbježali, kunem vam se! Bilo je dovoljno da bacim bure na njihove baklje, upaljene lijane, i svi bi odletjeli u zrak...

On se poče zadovoljno smijati.- A što će dalje biti? - upita ona zabrinuto nakon jednog trenutka.- Tja! - reče on i ponovo posegne za rumom. - Mislim da će mi sada zapaliti kuću. Imat će

krasan vatromet, jer u mojoj kolibi imam još tri tone zakopanog baruta...- Ali otkuda vam toliki barut, Reginalde? Niste ga imali dok ste bili u dvorcu?- Jedan moj prijatelj, pomorac, nedavno je prolazio blizu Case-Pilotea - odgovori on

ravnodušno. - Budući da sam se pribojavao ovakvih događaja, zamolio sam ga da mi nabavi nešto čime bih se mogao braniti. Vidite da sam pametno postupio...

Ona se rukama uhvati za glavu i ustane umorna i utučena. Nakon nekoliko trenutaka uzvikne:

- Gospode Bože, kako je sve to strašno! Što će se sve dogoditi? Ako vam dignu u zrak kuću i ako požar izazove eksploziju, mogu reći da ste se urotili protiv otoka. Kazat će: da ste imali čiste namjere, ne biste držali u kući toliko praha.

- Neka govore što hoće - uzvrati Maubray hladno. - Ja sam branio goli život. Kada već tvrde da sam stranac, preporučujem im da ne zlostavljaju Škota, jer ih to može skupo stajati!

- Što time misliš, Reginalde?Sada ustane i on te joj priđe. Ponovo mu je oko usana titrao onaj cinički osmijeh, koji je

primijetila nakon njegova dolaska.- Bog mi je svjedok - prozbori on ističući svaku riječ - da mi je najveća želja da se predam

svim žarom ovom otoku, njegovoj budućnosti i njegovim kolonistima. Ali oni u meni vide

samo izdajicu, stranca koji ih želi prodati. U redu! Neka onda postupaju prema meni uljudno, kao prema strancu. Dat ću ostavku na čast savjetnika i istodobno ih prisiliti da poštuju moju narodnost, kad već odbijaju moju naturalizaciju.

- Tako ćete otežati situaciju. Vaše će prijetnje ponovo zapaliti duhove.- Neće, ili u protivnom...- U protivnom? - ponovi ona zabrinuto videći ga kako diže glavu kao da je svjestan snage

kojom raspolaže.- U protivnom, ako budu ugrozili život čovjeka kao što sam ja, pozvat ću bez oklijevanja

ljude iz moje domovine.- Ludost! Vi želite da izgubite sve!- Zar ne vidite da je i vama život ugrožen? Kaljali su vaše ime preda mnom, noćas, u Case-

Piloteu, dovodeći ga u vezu s mojim, i tražili vašu smrt!- To su samo prijetnje. Oni se neće usuditi da to provedu u djelo!- Vi to mislite! - poviče on podrugujući se. - Niste ih vidjeli razularene, pijane, drske,

prijeteće, kao što sam ih ja vidio...Ona ponovo sjedne na krevet držeći glavu rukama. Mislila je: »Da li je to ona prijetnja Merry

Roolsa? Zar me toliko mrzi da bi dopustio da me ubije rulja pobunjenika?«Reginald ispi još jednu čašu ruma, a da mu ruka nije ni zadrhtala. Marija je bila previše

zauzeta mislima da bi shvatila promjenu koja je u njemu nastala.- Vi sigurno ne znate, a sada ćete doznati da ja mogu za manje od tri dana dovesti pod ovu

tvrđavu ratnu flotu...- Komodora Penna, zar ne? - nadoveže ona pomalo izazovno.- Mislim da su Penna strijeljali zbog nesposobnosti i izdaje.Ona ga prestrašeno pogleda, što ga je učinilo još tvrđim.- Neću dopustiti da se tako sa mnom postupa! Tko sije vjetar žanje oluju! Tako tvrde

Španjolci.- Hajte, Reginalde, vi ne mislite ozbiljno! Bijes vas smućuje! Znate li što govorite? Zvati

Engleze da vas zaštite! Onda im je bolje predati otok! Ah! To je izdaja!- Ja sam učinio dosta usluga lordu protektoru Oliveru Cromwellu da bi zaboravio svoga

vjernog podanika i dopustio da ga podlo ubiju. Priznat ćete da nisam tražio borbu, Marija, da sam s vama uvijek nastojao uskladiti interese otoka i kolonista. Ako me vaši kolonisti umjesto pohvala za dobre usluge žele objesiti, onda u redu! Kunem vam se da će ih to skupo stajati...

Ona pomisli kako to iz njega govori bijes. Zato slegne ramenima, pa će oklijevajući:- Dozvati ratnu flotu! Za tri dana! A kako ćete to učiniti, jadni moj prijatelju!- Vi u to sumnjate, Marija? Vi želite vidjeti kako ću se iz toga izvući? Mogu vam to odmah

dokazati... Ako mislite da sam gubio vrijeme u Case-Piloteu i da nisam predvidio teške događaje koji se spremaju, a ovaj večerašnji prva je opomena, onda se ljuto varate! Flota o kojoj govorim nije baš daleko. Po noći se svjetlost vidi na velikoj udaljenosti. Nitko bolje od mornara ne čita znakove koji mu se upućuju...

- To znači - reče ona izmijenjenim glasom - da vi održavate odnose s Englezima? U isto vrijeme boravite među nama. Znači, Reginalde, da je istina ono što o vama govore: da ste izdajica...

- Molim? Da li vi to govorite o mojoj izdaji? Da li ja to sanjam? Moram li vas neprekidno podsjećati na ono što sam učinio za vas, na pažnju prema vama i savjete koje sam vam davao?

On podiže ruku prema nebu teatralnom gestom, jer unatoč svemu, njegova sklonost prema komediji prevladavala je sve ostale.

- Ja izdajica? I to čujem iz ljubljenih usta? Pogledajte me, no, pogledajte me, Marija, i recite mi tko vas je ovlastio da govorite takve stvari?

- Pa vi ste sami priznali! Vi ste Škot i u vezi ste s Englezima! Maloprije ste ustvrdili da vam Cromwell neće uskratiti zahvalnost za usluge koje ste mu učinili...

Ona tužno potrese glavom i nadoda:- Imam dobro pamćenje... Nisam zaboravila posjet komodora Penna našim vodama onoga

dana kada su nas napali urođenici! Što sve nisam čula tada na vaš račun! Branila sam vas, štitila usprkos svemu! Priznajte da sam se onda mogla prevariti...

- Poslušajte, Marija - odvrati on mnogo mirnije. - Istina, ja sam Škot, istina je da živim na francuskom teritoriju. Pitam vas kakvo sam to zlo učinio ako imam prijatelje u zemlji kao što je Engleska?

- Engleska je neprijatelj Francuske!- Ah, tako! Nisam to znao. Jesmo li u ratu? Da se sutra jedan engleski brod usidri pred Saint-

Pierreom, biste li pucali na nj?- Ne, sigurno ne bismo. Naravno, ako je taj brod doplovio zbog odmora ili vode...- Vi biste mi zamjerili kada bih otišao na brod da pozdravim kojeg znanca?- To bi bilo neumjesno!- Doista? E, pa dobro! Uzmimo slučaj Mazarina, Marija! Ja ga poznam, jer sam ga vidio. To je

najelegantniji i najfiniji čovjek kraljevstva, a možda i najljepši. On je Napolitanac i nije službeno ni naturaliziran. Pitam se da li kralj protestira kada njegova eminencija primi kojeg Talijana? Pitam se da li se kralj boji da njegova eminencija ne preda Francusku Svetoj Stolici ili Italiji...

- Ah, poznam ja vas, Reginalde - reče ona umorno.- Vi uvijek pronalazite tisuću razloga koji će vam dati pravo. Kakve dokaze mogu imati ja,

bijedna žena, koja pozna samo ovaj otok, u usporedbi s vama koji znate cijeli svijet, koji ste diplomat i čovjek izvanredne inteligencije.

On se osmjehne.- Mogu li vas podsjetiti, Marija, da je Mazarin, sutradan nakon Fronde, naoružao trupe

vlastitim novcem i marširao na Pariz? Jesu li onda govorili o izdaji? Pa ipak, o čemu se radilo? O strancu koji se silom i pod zaštitom oružja domogao položaja. Ni ja drugo ništa ne želim nego da zaštitim vas i sebe i da sačuvate svoja prava!

- Hvala, Reginalde - prošapće ona. - Ja sam iscrpljena. Te posljednje vijesti su me dotukle. Ne mogu više. Ostanite uza me. Potrebna mi je vaša prisutnost. Ne želim više vidjeti Merry Roolsa. Idem spavati. Čuvajte me, molim vas.

On pogleda prema prozoru. Počelo je svitati. U daščari su se uskomešali robovi, jer je za njih počinjao radni dan. Maubray se sagne i ugasi svijeću.

- Odmarajte se, Marija, zapalit ću lulu i uzeti knjigu.Maubray ugleda Machiavellijevo djelo i odmah ga dohvati. Mislio je kako mora i ovoga puta

uspjeti. Zar dosada nije svuda pobjeđivao? Dokle god bude Marija uza nj, on će se osjećati jakim. Ako revolucija plane na tisuću raznih mjesta, on će od nje lako postići da pozove Engleze. Njegova velika zadaća bit će tada završena.

Nikada Marija nije toliko bila u njegovoj vlasti.

6.

DOGAĐAJI SE UBRZAVAJU

Kapetan prođe kroz ulazna vrata i posljednji put podbode zapjenjena konja. Konj se propne i skoči nasred terase. Kapetan nije čekao da se konj zaustavi, nego odmah skoči sa sedla.

Bio je sav prašnjav i znojan, tako znojan da su mu po čelu i obrazima tekle blatne brazde koje su mu izobličile izraz. Haljetak mu se zbog znoja prilijepio za leđa i grudi.

Na štropot konjskih kopita dotrča Julija sva zbunjena. Prigušeno krikne ugledavši takva čovjeka, ali joj vojnik žurno priđe i reče:

- Vi me prepoznajete? Kapetan La Garenne. Recite gospođi generalici da me hitno mora primiti...

- Kapetane - reče Julija - gospođa generalica tek je doručkovala i kako pati od nesanice već nekoliko dana, otišla je spavati. Zamolila je da je nitko ne smeta ni pod kakvom izlikom.

- Grom i pakao! - opsuje La Garenne. - Probudite je! Kunem vam se da nije trenutak za spavanje. Probudite je ili ću ja to učiniti!

U taj čas otvori se prozor na Marijinoj sobi i pojavi se Maubray.- Kakva je to buka? - upita namršteno. - Što hoćete, čovječe?Vojnik se povuče korak i podiže glavu.- Vi me ne prepoznajete? Kapetan La Garenne želi vidjeti generalicu.- Ona se odmara - reče Maubray blažim glasom. - Ja ću sići i meni ćete reći o čemu se radi.- Želim razgovarati osobno s gospođom generalicom i ni s kime drugim - odlučno će

kapetan.Maubray ga časkom pogleda i stisne zube. Najzad reče:- U redu, obavijestit ću je.Zadovoljan, La Garenne uđe u kuću kao da se nalazi u svome stanu. Baci šešir na klupu i

sruči se na nju. Nije dugo čekao. Začu škripu vrata i gotovo u isti trenutak pojavi se na vrhu stepeništa Marija. Malo je ustuknula kada je opazila kapetana u takvu stanju. Ipak siđe odmjerenim korakom prikrivajući svoje uzbuđenje i nemir. La Garenne krene prema njoj i prije nego što je stigla do zadnje stepenice reče:

- Primite, gospođo, moje pozdrave i izraze moga poštovanja. Dolazim iz Carbeta i Precheura... Tamo je pobuna!

- Pobuna! - ponovi Marija stisnuvši šake i problijedivši.- Da, gospođo.La Garenne, koji se još nije sasvim smirio, snažno udahne.- Jeste li vidjeli majora? Što on misli? - upita Marija.- Nisam vidio majora, gospođo. Bio sam jučer u Precheuru. Pučanstvo se pobunilo. Jedan

izaslanik kapetana Lestiboudoisa de la Valleea obavijestio me je da se isto događa i u Carbetu. Kapetan de la Vallee rekao mi je da će biti prisiljeni, ako se buna proširi, pucati u gomilu kako bi zaštitio magazine i hangare koje kolonisti žele zapaliti... Ja sam napustio Precheur i odjurio u Carbet. Do mira je daleko, doduše, ali zasada odred vojnika de la Valleea drži još red. Ne znam koliko će vremena izdržati...

- A u Precheuru? - upita Marija tihim glasom. - Što se tamo događa?- Ista stvar, gospođo generalice. Čini se da postoje dva razloga tih pobuna: prvi je razlog

naredba o plaćanju poreza na duhan koja će ih, kako smatraju kolonisti, uništiti. Oni traže odgodu. Tvrde da vas je na tu mjeru nagovorio vitez Reginald de Maubray.

- Što još?- Kolonisti kažu da se ne osjećaju sigurnim na otoku. Da su vođe koje ste poslali da unište

gusare prešle na njihovu stranu. Traže da ih objesite, kao i viteza kojega, gospođo, optužuju zbog izdaje. Bude se i Karibi. Već su masakrirali trojicu lovaca na poluotoku Caravelle...

- Znam to - reče Marija.- Jedini koji su se spasili masakra na Caravelli, Beausoleil, Vignon, Sigaly, izišli su na ulicu i

nahuckali mase zahtijevajući istrebljenje urođenika. Nosili su ih kao u trijumfu. I, gospođo...- Govorite! - naredi mu Marija - samo govorite! Morate mi sve reći, moram sve čuti.- Pa dobro, gospođo. Oni su također vikali: »Smrt generalici! Smrt Maubrayu! Živio Merry

Rools, živio Plainville! Vlast majoru!«- Tko ih vodi?- Uvijek isti: Plainville, Beausoleil, Vignon, Sigaly, majorovi zlodusi...- I vi niste smatrali uputnim da obavijestite o tome majora?La Garenne se osmjehne.

- Mislim da je on obaviješten prije mene. Pomislio sam da najprije moram vas obavijestiti, gospođo generalice. Eto zbog čega sam se zaustavio u Saint-Pierreu.

Marija je zamišljeno hodala. La Garenne je stajao nepomično očekujući naređenje. Ona se okrene prema njemu i tek sada spazi u kakvom je žalosnom stanju, pa mu reče:

- Sigurno ste žedni, kapetane... žedni i gladni... Naredit ću da vam donesu užinu... Cephyse! Clematite!

Clematite dotrči.- Spremite za kapetana jelo i donesite piće...Zatim se okrene prema vojniku:- Vi ste, kapetane, bili očevidac tih događaja? Prema tome mogli ste stvoriti i određeni sud.

Što biste vi učinili?- Gospođo - reče La Garenne bez oklijevanja - smijenio bih sumnjive kapetane milicije.

Pobuna već tutnji. Svi oni koji vam nisu potpuno odani mogu svaki čas prijeći na stranu pobunjenika.

- Koga ćemo postaviti na njihova mjesta?- Kapetana Baillardela, gospođo. Jedini je u vojsci koji ima autoriteta. Njega će vojska slijepo

slušati, jer on to zna postići. Znat će da preuzme zapovjedništvo u svoje ruke!- Zar izdajicu? - poviče Marija. - Ah, da! Čovjeka koji će nas prodati razbojnicima! Gusara! On

je u zatvoru i neka tu i ostane! Osim toga, da nije odigrao tako odvratnu ulogu, ne bi ni došlo do ovoga! Ako ga pustimo iz tamnice, tek onda će se pobuniti cijelo stanovništvo! Ne, ne, predložite nešto drugo, molim vas.

- Gospođo - reče La Garenne mimo. - Vaši su neprijatelji tako mudro radili da je vaše ime danas osramoćeno od sjevera do juga Martiniquea. Da se pojavite u Saint-Pierreu, gospođo, ja bih se bojao da vam se nešto najgore ne dogodi.

- Najgore? Što to znači?- Oh, gospođo, što ja znam: zatvor, smjenjivanje... možda čak i napad na vašu osobu.Kako nije odgovarala, on nastavi:- Ja sam stari vojnik, gospođo, i poznam ljude. Slobodan sam da ustvrdim kako na ovom

otoku mogu uspostaviti mir samo dva čovjeka.- Opet vi o Baillardelu!- Da, gospođo, Baillardel i kapetan Le Fort.- Dosta o njima! - poviče Marija udarivši bijesno nogom o pod. - Dosta! Ako još jednom

spomenete ta imena, bit ćete i vi lišeni časti i svršiti s Baillardelom u tvrđavi Saint-Pierre!La Garenne spusti glavu, kratko pozdravi i upita:- Mogu li se povući, gospođo?- Časak samo, molim vas. Niste jeli ni pili.- Nisam više ni gladan ni žedan, gospođo.- Pazite se - poviče ne mogavši suzdržati svoj bijes što vidi da nitko ne sluša njezine odluke.

- Pazite se! I vi ste lakoumni!- Čini se, gospođo, da sama moja prisutnost ovdje dokazuje moju odanost.- Dosta! - reče ona - Sjednite za stol i nećete otići dok ne dobijete moja naređenja.

Marija je gledala kako Reginald korača gore-dolje ispred nje. Njegovo sigurno držanje ju je smirivalo. Ukratko mu je ispričala svoj razgovor s kapetanom i očekivala je od Škota kakav savjet. Ovaj kao da se na to nije odlučivao. Imala je ipak povjerenja u nj, jer se sinoć pokazao kao odlučan čovjek koga događaji još nisu zbunili.

Kako Maubray nije nište govorio, ona podiže glavu i reče:- Kapetan La Garenne misli da bi Baillardel mogao spasiti situaciju.

- Draga moja Marija, ja vas ne bih savjetovao da ga poslušate... Baillardel! On je u zatvoru! Znate da je on odgovoran za poraz koji su nam nanijeli gusari. I narod je dobro obaviješten kao i vi, ako ne i bolje. Izvučete li Baillardela iz tamnice i pokažete ga gomili, vidjet ćete što će se dogoditi! Više vam ne treba govoriti... Uostalom, čini ini se, draga moja, da shvaćate u kakvoj smo situaciji. Naši neprijatelji vrebaju, svaki naš čin, svaki naš pokret. Oni čekaju našu grešku da je u najvećoj mjeri iskoriste protiv nas, u korist vlastitih interesa. Čak ako i prihvatimo da je Baillardel, bilo stoga što je čvrste ruke, što ga se boje, ili zato što njegova sjajna prošlost govori za nj, doista čovjek dorastao situaciji, to neće dugo trajati. Čim se kolonisti, u početku iznenađeni, malo priberu, što će onda misliti? Da ste se vi radi ugušivanja pobune poslužili čovjekom koji će biti suđen zbog izdaje. Jer ako danas i ugušite ovu opasnu bunu, bit će to samo prividno, vjerujte mi.

- Onda, što da se radi?- Isto sam pitanje i ja htio vama postaviti.Ona se lecne. Bila je tako razočarana da je poviknula:- Onda se i vi, Reginalde, osjećate izgubljenim?- Ja sam vam rekao, Marijo, da u određenom trenutku mogu raspolagati velikim snagama.

Neću, dakako, ništa učiniti bez vaše suglasnosti. Oh! Ne, sjećam se riječi koje ste mi u lice dobacili i neću ništa učiniti što bi me moglo osramotiti ili osumnjičiti kao izdajicu. Ali, ako me ovlastite, ja ću pozvati flotu o kojoj sam vam govorio.

- Pozvati Engleze da mi pomognu? Nikada. General bi se prevrnuo u grobu!- Eh - reče Maubray - general se borio protiv de Poincyja, čak i onda kada je sklopio savez sa

kapetanom Warnerom, mojim zemljakom, starom pijandurom, koji nije vrijedio mnogo. Ali general du Parquet, u danom trenutku, nije oklijevao da sklopi prijateljstvo s vitezom de Poincyjem, iako je ovaj još uvijek bio saveznik Warnerov. Draga Marija, ne smijete potcijeniti ni prezreti englesku snagu u ovom kraju svijeta! Što god se dogodilo, uvijek ćemo je trebati...

- Ja vas neću poslušati. Više bih voljela poginuti ovdje kao žrtva zaslijepljene rulje. Ne, Reginalde, ne želim nijednog Engleza na Martiniqueu.

- Kako vi želite. No, ja se ne predajem nikada. Kunem vam se da ću u trenutku kada mi zaprijeti opasnost doviknuti svojim neprijateljima: čuvajte se! I neću oklijevati. Čuvat ću svoj život, jer dok živim, ima nade za osvetu.

- Ipak se nadam - izjavi Marija - da ćete mene pitati za mišljenje prije nego što pošaljete bilo kakvu poruku svojim eventualnim spasiocima...

On slegne ramenima. Dobro je znao da će ga ona sama zamoliti za tu pomoć čim zaprijeti ozbiljna opasnost ili se pobunjenici približe dvorcu.

Maubray priđe prozoru, zatim se naglo okrene i, ne pogledavši napolje, reče:- Čudno je što se major Merry Rools nije udostojao da vam javi i najmanji podatak o onome

što se dogodilo u Precheuru i Carbetu, kao i u Case-Piloteu. On sigurno zna za ono što sam sinoć učinio. Dostavili su mu, sigurno, priličan broj poruka. Nitkov kojega sam ubio zavrijedio je to, jer je bio jedan od najbogatijh i najmoćnijih kolonista ovoga kraja.

- Ah, pitam se što taj major smišlja u potaji. Dala bih ne znam što da to doznam.- Zar vam nisam savjetovao da ga bacite u okove?Ona opet slegne ramenima. On to primjeti, pa će odjednom hladnim glasom, kako bi

istaknuo moć koju ima nad njom.- Bolje je da ne sliježete ramenima, draga prijateljice. To je suvišno. Morate priznati da

imam pravo. Trebalo je spriječiti majora. Ako vi sliježete ramenima, znači da izbjegavate odgovornost i ne želite pogledati u oči stvarnosti. Treba uvijek ostati svoj gospodar, osobito onda kada se želite posvetiti politici.

Zamijeti da joj suze teku niz lice, pa se začudi.

- Gle, vi plačete? To je loš običaj. Time dokazujete svoju slabost. Kad je čovjek slab, mora pokazati više odlučnosti. Mislite li da bih se ja sinoć mogao oprijeti razuzdanoj gomili? Da su se ti nikogovići samo htjeli uvjeriti da li u mome buretu ima praha, što bi se bilo dogodilo?

- Šutite! Šutite! - bijesno će ona. - Stalno govorite. Glava će mi puknuti. Šutite! Radite što hoćete, ali me ostavite na miru. Vi uvijek imate pravo! Uvijek! Vi jedini ovdje zapovijedate, a ja nisam ništa! Varali ste me s Louisom, poslušala sam vas i evo, na čemu smo, a vi mi spočitavate!

- Nervna kriza! To nije dobro! Zamislite da vas La Garenne vidi u takvu stanju!- Fućkam ja na La Garenna... Na sve...- Smirite se - odlučno će on - smirite se, Marija! Ako na prvu opasnost padate u nesvijest,

gdje ćemo stići? Prepustite to Louisi i Juliji. Ja sam u težem položaju od vas, ako ćemo pravo. Da li se ja tužim?

- Ja ne padam u nesvijest, nego mislim na prošlost. Slabo sam bila savjetovana. Sjećam se što sam bila prije smrti Jacquesove. Snažna žena. Uzela sam pušku i suprotstavila se urođenicima. Otkako ste vi uza me, Reginalde, vi upravljate čamcem, vi zapovijedate. Oh, Bože! Pitam se kako bih i što bih uradila u sličnoj situaciji prije godinu dana... Da, borila bih se s oružjem u ruci. Suprotstavila bih se toj svjetini žednoj krvi. A zatim bih pozvala svoje prijatelje.

- Prijatelje? Sigurno Baillardela i Le Forta?- Upravo njih, Baillardela i Le Forta. Moja velika krivnja je u tome što sam dopustila da im

sude bez ikakva dokaza, njima koji su mi bili uvijek vjerni. I eto gdje me sve to dovelo... Izgubila sam se pustivši da propadnu...

Bilo mu je neugodno. Nije očekivao Marijino naglo otrežnjenje.Ipak joj je odgovorio učinivši pokret kao da će se povući:- Ako tako mislite, sada, bolje je da odem...- Ali! - reče ona - vi me nećete spriječiti da mislim na Le Forta. Uvijek mi je pomogao da se

izvučem iz teških iskušenja. Vi ne znate kakav je to čovjek bio. Jedan pokret, jedna riječ i on bi žrtvovao svoj život za me...

- Do đavola! A što ste mu pružili za uzvrat?- Vrlo malo! Vrlo malo u usporedbi s vama! Ali Le Forta su svi poštovali na ovome otoku.

Sigurna sam da bi njegovo ime sve dovelo u red!- Onda ga potražite! - dobaci joj cinički - a ja odoh da udahnem svježeg zraka.On otvori vrata. No, prije nego što ih je za sobom zatvorio, brzo se predomisli i naglo uđe.

Potrči prema Mariji i tiho joj reče:- Netko dolazi, ne znam točno tko je. Mislim da je major. Prepoznajem mu glas. Obrišite oči i

pođite mu u susret. Grom i pakao! Više odlučnosti. Ne odlazite nikuda jer ćete izgubiti sve, čak i život!

Major! Ta ju je riječ ošinula poput biča. Oprezno je ustala i obrisala oči. Nije željela da Merry Rools vidi kako je plakala.

- Čekam vas ovdje - reče Maubray namignuvši joj i nadoda: - Mene ne spominjite. Niste me vidjeli.

Ona potvrdno kimne glavom i iziđe.

7.

RUŠI SE MARIJINA VLAST

Kada je Marija pogledala na stubište, opazila je Merry Roolsa kako razgovara s kapetanom La Garenneom. Pošto je pojeo i popio, pokriven prašinom i znojem, slušao je majorovo

prekoravanje što ga nije ranije izvijestio i pružio mu podatke o pobunama na više mjesta. Malo podalje iza njih čekao je mirno i pribrano zapovjednik Loubieres.

- Gospodo - poviče Marija snažnim glasom - čula sam da dolazite. Evo me, dolazim...Rools napusti Le Garennea, ustukne korak natrag da bi ravnodušno pozdravio generalicu.

Ona je lakim korakom silazila niz stepenice, pomalo teatralno, kako bi svoje posjetioce uvjerila u svoju odlučnost.

Kada je došla do posljednje stepenice, nije ni pozdravila dva čovjeka, koji su stajali jedan do drugoga, već ih je odmah upitala:

- Dakle, gospodo, što mi imate saopćiti?- Gospođo generalice, vrlo važne i mučne stvari - počne Rools. - Iznenadni događaji o kojima

samo malo znate i koje ste čuli od kapetana La Garennea rječito govore da na Martiniqueu nema vlasti. Buntovnici divljaju!

- Ja sam vrhovni zapovjednik otoka - odvrati Marija - i mislim da znam što mi je raditi. Treba li vam reći, majore, da ste teško pogriješili što me niste ni o čemu obavijestili?

- Od sinoć se toliko toga dogodilo da nisam mogao nikako stupiti u vezu s vama. Vrlo mi je žao.

- Zar niste mogli poslati glasnika? Niste li mogli obavijestiti da je dužna moja prisutnost u tvrđavi Saint-Pierre?

- Ništa mi se nije činilo neugodnije nego da vam saopćim loše vijesti - mirno će Merry Rools. - Prisiljen sam da to učinim sada na moju veliku žalost. Gospođo, vaš štićenik vitez Reginald de Maubray, član Vrhovnog savjeta, ubio je noćas jednog od najuglednijih kolonista u Case-Piloteu, čovjeka koji je imao velik utjecaj na stanovništvo zbog svoga karaktera i bogatstva.

- Noćas u Case-Piloteu? - ponovi ona pretvarajući se da je iznenađena.- Da, gospođo.- Gdje to? Na ulici? Ili je de Maubray namjerno ubio kolonistu?- Na ulici, gospođo, pred kućom gospodina de Maubraya.- Recite mi onda, majore, što je radio taj kolonist noću pred kućom de Maubraya? Na

otocima se rano odlazi na spavanje, a samo razbojnici i lopovi šetaju noću. Ako je de Maubray bio kod kuće, čudim se što se govori o ubojstvu. To je zabuna.

- Gospođo, u toku je istraga koja će rasvijetliti prilike pod kojima se drama odigrala. Doznat ćemo da U je vitez stvarno kriv kako to tvrdi narod u Case-Piloteu.

- Ako je tako, doznat ćemo. Što se još dogodilo?- U Saint-Pierreu se zbilo nešto još žalosnije - ponovi Rools pomalo zbunjen Marijinom

sigurnošću. - Kapetan La Garenne vam je sigurno rekao da su trojicu lovaca masakrirali Indijanci u Caravelli. Jutros je došlo u tvrđavu šesnaest urođenika koje je poslao njihov poglavica da nas upozore kako karipski barbari nisu nikako prekinuli primirje i ugovor koji ih vezuje s nama. Oni tvrde da su to učinili urođenici s otoka Dominiquea, koji su doplovili u svojim čamcima i pobili naše koloniste, pa se ispričavaju i spremni su da operu taj zločin.

- Ti su ljudi poštivali generala du Parqueta - reče Marija. - Moj muž je znao da ih ocijeni.- Sasvim sigurno, gospođo. Ipak, kolonisti koji su umaknuli pokolju pozvali su šesnaest

karipskih izaslanika. Napojili su ih rumom, opili ih kunući se da im vjeruju na riječ. Zatim, nakon pića, oni su ih pobili, osim dvojice koju su pustili da pobjegnu i sve ispričaju svome poglavici.

- I to su Francuzi? Ljudi koji su se nekada zakleli du Parquetu na vjernost? - upita ona prigušenim glasom. - To je strašno!

- Možda, gospođo - reče major. - Činjenica je ipak da nakon toga dvostrukog pokolja moramo očekivati neminovan rat s urođenicima. Uostalom, možete otići u Saint-Pierre: uvjerit ćete se kad vidite prizore i čujete viku.

Merry Rools pogleda zapovjednika de Loubieresa kao da od njega traži potvrdu, a ovaj, još uvijek ukrućen, samo reče ozbiljnim i snažnim glasom:

- Gospođo, sukob se čini neizbježnim.Marija uze šetati velikim salonom. U svojoj zbunjenosti zaboravila je da pozdravi posjetioce.

Vijesti koje su joj donijeli dale su joj nešto pouzdanja. Doista, nije se više radilo o pobuni protiv nje, njezine uprave i osobito protiv de Maubraya, njezina štićenika. Radilo se o ratu s urođenicima! Koješta! Na Martiniqueu je bilo sedam odreda milicije i dobar dio kolonista koji su bili željni pustolovina! Lako će se naći četiri ili pet stotina dobrovoljaca da se bore u Capesterreu. Dok se budu tukli i ubijali Indijance, braneći svoj teritorij, zaboravit će na političke borbe! Zahvaljujući tom sukobu, ona će ponovo učvrstiti svoj autoritet.

- Sjednite, gospodo - reče ona - i, molim vas, razjasnite mi sve potanko.Jednom pokaže klupicu, drugom njihaljku. Ona se sama uputi klupici. Kad je htjela sjesti

začu Merry Roolsa kako govori La Garenneu:- Više nam ne trebate, kapetane. Možete se vratiti u tvrđavu i rasporediti svoje vojnike. Čuli

ste ono što smo upravo rekli. Potrebne su sve mjere opreza.Marija je smatrala odurnom tu majorovu slobodu da otpusti čovjeka koji je bio njen gost,

koji je doručkovao kod nje i kojemu je rekla da čeka njene naloge. No trenutak je bio ozbiljan i nije smatrala potrebnim da se umiješa.

La Garenne pozdravi. Bat njegovih teških čizama po kamenom podu odjekivao je dok nije stigao do vrata.

Rools se polako vrati u njihaljku. Loubieres sjedne do Marije.- Slušam vas, gospodo - izjavi ona.- Gospođo generalice - počne major - prije no što sam došao ovamo bio sam tako slobodan

da žurno sazovem Vrhovni savjet. Uvjeren sam da će slijedeća noć biti nemirna, krvava ako još večeras ne budem mogao službeno saopćiti predstavnicima koje su odabrali stanovnici, da će Savjet već sutra donijeti odluku...

- Kako to? - poviče iznenađeno Marija. - Kolonisti imenuju predstavnike? A što su savjetnici? Zar oni nisu kvalificirani predstavnici kolonista?

- Ja o tome ništa ne znam, gospođo - odvrati Merry Rools, dvolično se smiješeći. - Kolonisti smatraju savjetnike beznačajnima, a to nije bez razloga. Ako oni smatraju da oni nisu njihovi predstavnici, to je doista tako jer ih vi imenujete...

- I onda? - reče ona nestrpljivo. - Nastavite... nastavite...- Vi morate prisustvovati sutra tome sastanku Savjeta, gospođo.- Bit ću prisutna.Major je svoje zadovoljstvo potvrdio kimanjem glave. Nakon kratke šutnje, on je nastavio:- Smatram da se nemate čega bojati, gospođo. Srećom, ja još imam neku vlast i prijateljstvo

većine kolonista.- To znači - prekide ga ona ljutito - da mi dajete na znanje kako ste spremni da me zaštitite?- Da, gospođo - odgovori on hladno. - Vi kao da ne znate, osim ako vam La Garenne nije o

tome nešto rekao, da je srdžba kolonista usmjerena protiv vas. Oni iznose najteže optužbe protiv vas i vaše uprave.

- Kakve optužbe?- Pa eto! U Precheuru, Carbetu, Case-Piloteu, u Saint- Pierreu, Macubi, pa čak, čini se, i u

Fort-Royalu, kolonisti prolaze ulicama tražeći vašu smrt i viteza Maubraya. Zašto? Zato što ste odredili jednog izdajnika, kapetana Baillardela, da uništi gusare. Zato što ste imenovali jednog stranca, također izdajnika njihovih interesa, u Vrhovni savjet; primijenili nepodnosive mjere, osnaženje taksa i poreza, na primjer; naposljetku i zato što je vaš život u Gorskom dvorcu, prema njihovu mišljenju, s pravom ili ne, razvratan. Ispričavam se, gospođo, ali to su glavne zamjerke koje vam spočitavaju i ja vas smjerno molim da mi vjerujete kako samo ponavljam ono što oni govore ne preuzimajući ništa na sebe.

Marija stisne svoje male šake svladavajući se teškom mukom. Dugo je šutjela oborivši pogled. Najednom je primijetila olaštene čizme zapovjednika Loubieresa i čudnim slijedom

misli sjeti se čizama kapetana La Garennea koje su bile pokrivene prašinom i omekšale od znoja.

Pitala se u sebi što će ovdje ovaj Loubieres, kakvu mu je funkciju odredio Rools. Što je još odlučio Rools bez njezine dozvole?

Po neprimjetnim pojedinostima shvatila je da joj je autoritet poljuljan i da Rools zapravo upravlja mjesto nje. Jedva je pristao da je obavijesti o svojim odlukama, a o njezinim nije uopće vodio računa.

- O čemu će sutra raspravljati Vrhovni savjet? - upita.- Najprije o borbi za potpuno istrebljenje urođenika iz Capesterrea.Malo je oklijevao prije nego što će nastaviti:- Zatim o položaju viteza de Maubraya.Osjetila je kako joj se srce steže, pa će iznenađeno::- O položaju viteza? Što to znači?- On je ubojica, gospođo.- On je savjetnik i zaštićen imunitetom.- Točno, gospođo, radi se o oduzimanju imuniteta. To. zahtijevaju kolonisti. Od dvije stvari

jednu: ili ćete na to pristati onda se mir može vratiti, ili ćete se usprotiviti da vitez bude suđen, a onda treba očekivati najkrvavije nemire. Vi ćete prvi zbog toga stradati.

- To ćemo vidjeti kasnije. 0 čemu je još riječ?- To je sve, gospođo, na sreću. Savjet će i sa ta dva problema imati dosta posla. Ako uspijemo

pronaći sretno rješenje, možemo biti zadovoljni, vjerujte mi.Ponovo nastade duga šutnja nakon majorovih riječi. Loubieres je nepomično stajao kao da

je gluhonijem i sa svim tuđ razgovoru. Marija je bila sve nervoznija. Pitala se da li Maubray ima tako osjetljiv sluh da čuje sve što se govorilo. Ako ima, što će učiniti? Hoće li iskoristiti one signale o kojima je govorio? Tada bi prijetnja urođenika bila izvanredno opasna, jer bi se podudarala s engleskim napadom s mora! Jer ako je rat protiv Kariba odlučen, hranitelji otoka bili bi zauzeti Barbarijom i nikakva ozbiljna sila ne bi se mogla oduprijeti engleskim brodovima. Cromwellovi mornari bi se iskrcali i bez borbe zauzeli Martinique. Samo je ona to znala, a nije smjela to priznati, jer bi to značilo smjesta osuditi de Maubraya. Dva sata kasnije čete pobunjenika ušle bi u dvorac i uhvatile Škota da ga objese.

Budući da nije ništa govorila, Merry Rools je smatrao da je razgovor završen. Uostalom, Mariji je izložio sve što je trebalo reći.

Pomaknuo se u svome naslonjaču - njihaljci kao da će ustati. Generalica primijeti njegovu kretnju i reče:

- Samo časak, majore. I ja bih vama htjela postaviti nekoliko pitanja!- Slušam vas, gospođo.- Kakvo će biti vaše stajalište sutra u Vrhovnom savjetu kad se bude raspravljalo o

urođenicima? Mislim da već imate određeno mišljenje.- Imam, gospođo. U svojoj duši i po svojoj savjesti ja sam na strani kolonista koji žele

osloboditi ovu zemlju od Indijanaca.- Vi znate da je general za života uvijek nastojao da poštuje obaveze koje su proizlazile iz

sporazuma s karipskim poglavicama?- Ja sam se zakleo na vjernost pokojnom generalu du Parquetu, gospođo, i uvijek sam ga

slušao. Ali danas, stvari su se promijenile: urođenici su prekinuli primirje. Zato ću se sutra izjasniti za nepoštedan rat. Mogu ustvrditi da će i većina članova Savjeta poći za mojim primjerom. Osim toga, podsjećam vas, gospođo, da ste se i vi, kada ste bili postavljeni, obavezali da ćete očistiti Martinique od tih urođenika... Mislim da će vas savjetnici, ako to bude potrebno, na to podsjetiti...

Ona podiže ruke pa ih spusti uzviknuvši:- Dakle, rat će biti izglasan!... Ja tu ne mogu ništa! Kakvim snagama raspolažete?

- Mislim, gospođo, da za nekoliko dana mogu opremiti za rat oko šest stotina ljudi. Imamo dovoljno pušaka da ih naoružamo i neće trebati da oduzimamo puške našim vojnim odredima. Predlažem da imenujemo za zapovjednika ekspedicije prisutnog gospodina de Loubieresa.

Loubieres kruto ustane i duboko se nakloni generalici koja mu samo kratko zahvali.- Gospodin de Loubieres je iskusan vojnik - nastavi Rools. - Iskazao se u mnogim prilikama.

On je stvorio detaljan plan, strateški vrlo vrijedan, po mome mišljenju, kako ćemo napasti Capesterre. On će vam ga sam izložiti. No prije nego što mu dam riječ, želim, gospođo, da vas upozorim na dvije stvari: prvo, prijeko je potrebno, zbog vašeg ugleda, da nakon poraza koji smo pretrpjeli na Marie-Galante izvojujemo trijumfalnu pobjedu nad Karibima. Mi ćemo je i postići. Što se mene tiče, u to sam siguran, jer poznam vrijednost zapovjednika de Loubieresa. On će znati povesti svoje čete u boj ne bježeći, ne pregovarajući... Vaše ime, gospođo, bit će vezano uz veliki pothvat koji se ostvario na Martiniqueu za vaše vladavine. Doista, protjeravši Karibe s Capesterrea, udvostručit ćemo površine obradive zemlje.

- Kolonista nema toliko i mi imamo već dosta muke da ih ovamo privučemo...- Kad više ne bude na otoku opasnosti od Indijanaca, to će se i u Francuskoj doznati, pa će

biti dobrovoljaca koji će doći. I ništa vas tada neće sprečavati da nagradite sve one koji su vam služili komadom zemlje na Capesterreu.

Marija potvrdi glavom. Merry Rools namignu Loubieresu da počne govoriti. Zapovjednik istegne vrat kako bi mogao bolje govoriti. To je Mariji bilo pomalo smiješno. Ona nije dobro poznavala Loubieresa, ali je on uvijek bio plemenito odan generalu. Bio je prisutan njegovu pogrebu. Pošten, ozbiljan i osobito častan čovjek. Nije mogla vjerovati da i on pripada bandi agitatora u službi Merry Roolsa. Ovaj ga je vjerojatno odabrao zbog njegovih vojničkih sposobnosti i smionosti.

- Gospođo generalice - počne zapovjednik - major Merry Rools izvolio je da mi stavi na raspolaganje dva obalna broda sposobna za plovidbu. Tu ću ukrcati dvije stotine ljudi, a za zapovjednika broda postaviti kapetana Estephea. On će otploviti prema Capesterreu sjeverno od otoka. Na tim brodovima prenijet ću rasklopljeni građevinski materijal iz jednog skladišta u Saint-Pierreu. Materijal će mi poslužiti da sagradim malu tvrđavu, skromnu, ali dovoljno jaku s obzirom na oružje urođenika. Tu ću tvrđavu, u koju ću smjestiti nekoliko topova s broda, nazvati baterijom, a postavit ću je na poluotoku Caravelle. Povest ću sa sobom Pierrea Dubuca koji govori jezikom urođenika i pozna ne samo njihovu zemlju nego i njihov način života. Povjerit ću mu zapovjedništvo nad grupom od dvije stotine ljudi da ode u Capesterre u pravcu planine Pelee. Treća grupa stići će u Barbariju preko Gumovačkog brda. Napast ćemo istodobno s tri razne strane, tako da ćemo Indijance potisnuti prema jugu gdje ćemo ih vrlo lako uništiti do posljednjeg čovjeka.

- Vrlo jednostavan plan - upade Merry Rools. - Ima sve izglede na uspjeh.- Gospodo, nemam ništa protiv. Ako ne odobrim - nadoda ona ljubazno - vi biste sigurno

pomislili da se protivim tome planu. Učinite, dakle, kako ste zamislili i odlučili.Ona je ušutjela i time dala znak posjetiocima da smatra razgovor završenim. Mislila je da će

Merry Rools dati drugu znak za polazak, ali se prevarila, jer se major ponovo pripremio da govori.

- Još ima delikatan problem prisutnosti viteza de Maubraya u Savjetu, gospođo.Ona ga pogleda ravno u oči. On to shvati kao pitanje pa objasni:- Reći ću vam sasvim iskreno, gospođo. Vi ste svjedok da se nisam ni u čemu protivio

njegovu imenovanju za savjetnika, vi to znate bolje no itko. U vezi s time nisam postavljao nikakvih ograničenja. Ali vas moram upozoriti da vitez, ako ostane duže na ovom otoku, izlaše svoj život opasnosti. Njega svi žitelji mrze. Danas ih sutra dogodit će mu se nesreća.

- Dat ćemo mu stražu - reče ona ne povlačeći se tako lako ovaj put, jer je osjećala, ako žrtvuje Maubraya, da je to nepopravljivi gubitak za nju i posljednje odricanje! Maubray je jedini čovjek koji ju je znao savjetovati i uputiti, a osim toga je i njen ljubavnik...

- Gospođo, i straža može doživjeti istu nesreću kao i vitez.- Napad na viteza - reče ona hladno - mogao bi imati teške posljedice za Martinique. Ja vam

to jamčim!- Molim, gospođo? Budite tako ljubazni pa nam razjasnite svoju misao?Ona se ugrize za usnu. Previše se zaletjela, primijetila je, ali prekasno. Ako spomene da se i

Englezi mogu umiješati u sukob, to znači i za nju i za Maubraya sigurnu propast.- Vitez je čovjek koji mnogo toga zna i čije mišljenje je vrlo dragocjeno.Rools počeka trenutak prije no što je odgovorio.- Da li biste više voljeli, gospođo, nakon što ste imenovali viteza savjetnikom, da vas cijeli

Savjet diskreditira. Savjet koji će ga sutra jednostavno proglasiti nepoželjnim? Vidite li u kakvu biste situaciju upali?

Ona nervozno ustane, jer je major dotaknuo njenu točku: stalni strah da vidi propast svoje vlasti. Da je Savjet osudi, naročito zbog takvog pitanja i predmeta, to bi za nju bio vrlo ponižavajući poraz.

- Pa dobro! - poviče - što hoćete da uradim? Što očekujete od mene? Govorite! Rastumačite mi i budite jasni!

- Otpustite sami viteza Reginalda de Maubraya. Poništite njegovo imenovanje!Pokoriti se Merry Roolsu, zar i to nije ponižavajući poraz?- Nikad - poviče - nikad!- Čuvajte se, gospođo, kolonisti su vrlo uzrujani.- No, dobro, gospodine, imate svoje čete i svladajte ih. Pobijte zločeste podanike njegova

veličanstva. Pucajte u njih ako treba! Malo autoriteta, gospodine! Vi ste mi se zakleli na vjernost! Onda u redu! Slušajte me!

Major se već poklonio i pozdravio. Najednom odjeknuše konjska kopita ispod ulaznoga trijema. Marija nervozno potrči na terasu.

Opazi kapetana La Garennea koji se vraćao još uvijek zablaćen, jer nije imao vremena da se dotjera. Izgledao je još uzrujaniji. Iza njega pojavi se i otac Bonnin, jezuitski predstojnik, vrlo blijed i jedva se držeći u sedlu.

8.

POBUNA U PRECHEURU

La Garenne sjaše s konja i pusti ga. Opazi majora i zapovjednika de Loubieresa na pragu. Bili su radoznali i zabrinuti, ali se on obrati Mariji i zadihanim glasom reče:

- Pobuna u Precheuru! - poviče. - Skladišta su u plamenu. Demonstranti su napali miliciju. Srećom, milicija nije upotrijebila oružje. Vojnici uspostavljaju red i gase požare.

Marija osjeti kako joj ponestaje daha. La Garrenne se pribra:- To nije sve: kolona demonstranata uputila se prema Carbetu. Vodi je Beausoleil koji je

raspalio gomilu koja urla: »Plainville na vlast!«Major se snažno trgne. Odmah je shvatio da ga je Plainville izdao. On je, dakle, za njega

vadio kestenje iz vatre! Bio je tako bolno iznenađen da je morao ponoviti:- Plainville na vlast! Zar niste tako rekli?- Upravo tako, majore - reče La Garenne. - Radije pitajte oca Bonnina koji dolazi iz

Precheura. Sreo sam se s njime u Saint-Pierreu. Kad sam tamo stigao, on mi je to i javio. Pobunjenici hoće Plainvillea. Da, da, Plainville je njihov čovjek!

Otac Bonnin sjaše s konja pomnjivo i oprezno. Svi su bili tako uzbuđeni da nikome nije palo na um da pomogne starom svećeniku.

I on je pustio konja da luta po terasi, prišao Mariji, uzeo je za obje ruke s neprikrivenom nježnošću i rekao:

- Jadno moje dijete! Sve je to, na žalost, istina! Trebat će vam mnogo hrabrosti i vještine da obuzdate razularene strasti. Treba vidjeti ono što sam ja vidio pa da to shvatite! Ti su ljudi poludjeli! Izgubili su vjeru u Gospoda! Vrag ih je zaveo... - Otac Bonnin se prekriži. Marija mu se baci u naručaj. Obuzela ju je velika radost što u nizu iskušenja ima uza se ovog dobrog redovnika koji je silno volio njezina muža i prema njoj uvijek bio dobrohotan i pažljiv. Bit će joj od neizmjerne pomoći.

- Uđite, oče, uđite! Sigurno ste umorni. Nešto ćete pojesti. Gladni ste, žedni, zar ne?- Dijete moje - izjavi otac Bonnin - mislim da ima i hitnijih stvari u ovom trenutku nego

želudac. Ja sam ga ušutkao. Cijelo sam vrijeme mislio na vas dok sam dolazio iz Precheura.- Oče, vi sigurno imate točnijih obavještenja nego što nam ih je donio kapetan La Garenne -

umiješa se major.- Treba da prihvatite poziv gospođe generalice i da nam iznesete sve što se događa.- Da... da... idem...Marija uze starca pod ruku i povede prema klupi na koju se nadstojnik umorno spustio.

Boljela su ga križa, uzde su mu razrezale prste. I on je bio pokriven prašinom, ali na njegovoj sivoj mantiji nije se toliko isticala kao na licu.

- Treba da se malo okrijepite - uporno će Marija.- Što želite, oče?- Ništa! Ništa!... Samo malo vode... Ne gubimo vrijeme, već me radije poslušajte.- Kapetane - zamoli Marija - recite Cephysi da pripremi osvježavajuća pića, molim vas.La Garenne posluša.- Napustio sam Fort-Royal prije tri dana - počne isusovac. - Ja ne jašem brzo, jer mi to ne

dopušta starost. Svaka tri mjeseca posjećujem, kako vam je poznato, naše župe. Ovaj put sam odlučio da malo ranije pođem, jer sam imao utisak da su duhovi malo uznemireni. Avaj! Pošao sam redom u Fond-Capot, Carbet, Touche... No, čega sam se bojao mogao sam se uvjeriti vlastitim očima: moj strah nije bio ništa u usporedbi sa stvarnošću... Morate biti obaviješteni, kao i ja, o žalosnim događajima koji su se zbili... Stigao sam u Precheur ovoga jutra i vidio opasne gomile pobunjenika...

Potom se okrenuo prema Mariji koja je do njega sjedila. Uze je za ruku želeći je utješiti i nastavi:

- Jadno moje dijete, tako dobro i lijepo! Vi koji ste tako hrabri i uslužni, kako ste mogli izazvati toliku mržnju u srcima ono nekoliko bijednika koji su potakli koloniste na pobunu? Te koloniste koji su inače tako mirni i radišni!

On uzdahne i prekriži se.- Ukratko - reče - znam odavno da sunce i rum ne stišavaju strasti. Daleko od toga! Mislio

sam da će se nakon pijanstva i dobrog sna sve zaboraviti... Na žalost, događaji su postajali sve opasniji i sve iznenadniji. Sirota moja Marijo, zapalili su vašu sliku i sliku viteza de Maubraya na ulicama Precheura, na mnogim drugim mjestima, kao i na glavnom trgu. Zatim je ta razuzdana gomila otišla da zapali skladišta, kao da nisu njihova očevina, kao da im ne trebaju! Zašto ne zapale i vlastite kuće? Zar ptice uništavaju stablo na kojemu je njihovo gnijezdo?

Uzvišeni starac nije govorio tužno. Otkada je na otocima, naučio je mnogo toga. Prisustvovao je mnogim dramama. Poznavao je ljude koji su nastavali koloniju. Znao je da ih ocijeni. Znao je da i najgori gusar, kakva god mu bila prošlost, dolazi na otočje u potajnoj nadi ili da ponovo počne živjeti, ili da i dalje nastavi s pljačkom i ubijanjem. No, on je bio siguran da u srcima svih tih stvorenja živi nada. U čemu se sastojala? Najgori bandit često misli na mirnu smrt, u krevetu, možda čak i na kontemplativnu smrt. Otac Bonnin je saslušao mnogo ispovijedi koje su mu pokazale da nevjernici, koje bi u Francuskoj objesili ili pogubili na kotaču, u Martiniqueu samo brinu o tome da osnuju svoju obitelj. Oni snivaju o djevojci

zelenih očiju, koja će im izroditi mnogo djece. Oni su postali kolonisti. Ali oni drugi, oni koji plove zato da pljačkaju i robe, zar i njih ne vodi ista nada, isti planovi? Ne, otac Bonnin nije govorio tužno. On se rado obraćao Bogu. Vjerovao je da molitva umiruje ljude i strasti kada je prožeta vjerom. Otoci su groblje mnogih ljudi, pa ga i najveća buna ne može potresti. Ipak je iskreno žalio Mariju. Kroz kolika joj iskušenja valja proći! Pitao se hoće li biti u stanju da ih svlada? Hoće li se održati u toj oluji? Neće li snažan val pomesti tako slabo i krhko biće?

- Oče - upade Merry Rools - vi ste čuli te buntovničke poklike. Što su ti ljudi svojim poklicima zahtijevali?

- U prvom redu, mržnja tih ljudi bila je usmjerena protiv gospođe du Parquet i onoga kojega smatraju njezinim štićenikom... protiv viteza de Maubraya. Rekao sam vam: zapalili su njihove slike na javnom mjestu. Zatim su pobunjenici zahtijevali da kolonist Plainville preuzme vlast.

- Čudnovato! - reče Rools. - Zaista čudnovato. Ja to ne razumijem...- Ipak je tako... Sine moj, meni se čini da vam je teže čuti kako je Plainville idol gomile nego

vidjeti spaljenu sliku gospođe guvernerice i savjetnika.- Ne, ne! - reče Rools oklijevajući. - Ja smatram da je Plainville čovjek koji je živio uvijek u

sjeni, barem prividno, pa se pitam zašto danas svi jednoglasno izvikuju njegovo ime?- A jeste li sigurni da je jednoglasno? - strogo upita nadstojnik. - Ja sam vam govorio o

demonstrantima. Mislim da je to samo šačica demonstranata u selu kao što je Precheur, gdje nikada nije bilo razumne mjere. Smatrate li vi da vas je Plainville morao upozoriti na svoje manevre?

- Nije važno - reče Marija - što je ime Plainvilleovo prije nečijeg drugog. Nedopustivo je to što me ti ljudi izdaju, a zakleli su se na vjernost.

- Imate pravo, dijete moje - potvrdi nadstojnik. - I ne vidim razloga zašto major pokušava razlikovati uglednog čovjeka od čovjeka koji je neznatan. Izvršnu vlast povjerio mi je Vrhovni savjet. Dok kralj ne potvrdi tu odluku, ja ostajem još uvijek guverner Martiniquea.

- Sasvim se slažem s vama - ponovo će otac Bonnin. - Samo vas Bog i kralj mogu skinuti s vlasti, a onaj tko ustaje protiv te volje, izdajnik je.

Merry Rools se ugrize za usne i ne odgovori. Crnkinja je, osim toga, donijela osvježavajuće piće što ga je zatražila Marija. Ona svima pruži čašu koju su šutke ispili. Marija je prva odložila svoju i upitala:

- Oče, što da se radi?- Dijete moje - odgovori nadstojnik - rekao sam vam da kolonisti pale. Požar se može ugasiti.

No, ja sam čuo i pucnjeve. Pijani od bijesa, kolonisti pucaju na miliciju koja nastoji da ugasi požare. Vojska nije odgovorila, i to je sreća, jer je zločin prolijevati krv kada se to može izbjeći. Nema sumnje da pobuna, otkad sam ja otišao... jer sam odmah dotrčao k vama... nije poprimila uznemirujuće razmjere, da ne kažem nešto gore... Što treba činiti, gospođo?...

On proguta pljuvačku i reče odlučno:- Vi ste se prihvatili dužnosti. Predstavnici naroda Martiniquea povjerili su vam je i vi je

niste odbili. Istina, Ti ste žena, ali vas te dužnosti uzdižu iznad toga. Vi morate, bilo kako bilo, nastojati da prestanu ti incidenti. To morate platiti svojom osobom. Treba otići u Precheur, gospođo.

- Imate pravo, oče - jednostavno odgovori Marija ustajući.Merry Rools, La Garenne, Loubieres i nadstojnik pogledaše je trenutak. Na njezinu licu

odražavala se odlučnost. Gledali su je kako ide prema vratima. Kad je do njih stigla, poviče:- Quinqua, osedlaj moju kobilu!Potom se vrati i obrati četvorici ljudi:- Molim vas da me ispričate za trenutak, moram se pripremiti.Merry Rools ustane sav blijed, uznemiren, smućen onim što je čuo o Plainvilleu.- Nadam se, gospođo, da ćete mi dopustiti da vas pratim. Moje je mjesto uz vas.

- I ja ću s vama, dijete - reče otac. - Uz vas ću ponijeti tim zalutalim ovcama riječ Božju. Treba istjerati đavola koji ih je opsjeo. Više ih treba žaliti nego kuditi.

- Ludost! Ludost! - vikao je Maubray kada je Marija ušla u svoju sobu. - Sve sam čuo. Vi nećete ići u Precheur. Ti će vas ljudi ubiti...

- Moja je dužnost da odem tamo, i ja ću poći.Već je izvadila svoje muško odijelo u kojem joj se Merry Rools jednom divio.- Marijo - navaljivao je vitez nesigurnim glasom - ne treba tamo odlaziti. Živu će vas spaliti!- Ja ne tražim da me pratite, Reginalde. Činim upravo ono što bi u sličnoj prilici učinio

general du Parquet. Neću dopustiti šutke da me vrijeđaju. Bila bih veliki krivac kada ne bih otišla tamo da uspostavim red. Krivci će biti strogo kažnjeni. To je sve što imam reći.

Dok je govorila, žurno se svlačila. Bila je potpuno gola pred vitezom. Trenutak je bio vrlo kritičan. Mogla ga je zaokupiti kakva požudna želja. Ipak se morao diviti tom punačkom i krasno građenom tijelu, bijeloj, podatnoj puti, tom nježnom tijelu koje mu je pružilo toliko radosti.

- Marija, još jednom - strogim će glasom - zaklinjem vas da ne idete tamo. Vi ste, na kraju krajeva, samo žena! Muškarac se može boriti, braniti! Prvi nitkov koji vas pograbi svladat će vas...

Ona je stezala kajiš na svojim hlačama. Zatim je prišla kovčegu, otvorila ga i uzela dva pištolja. To su bili pištolji koje joj je ostavio general du Parquet i koje je ona čuvala kao svete moći.

- Reginalde - reče - molim vas da mi napunite pištolje i stavite dosta baruta. Iza vas, na zidu, visi kesa za metke. To su olovni meci, rasječena zrna koja ne praštaju...

- Kada ste toliko uporni, Marijo, ja ću se pokoriti i možda ću i bolje učiniti...On skine kesu sa zida, uze dva zrna i stavi ih na pokućstvo pokraj sebe. Zatim izvadi iz

zbirke oružja kratki bodež, čije je sječivo zarđalo, ali je šiljak bio još uvijek vrlo oštar. Marija ga promatraše. Toliko su je iznenadili njegovi pokreti. On uze zrna i vrškom bodeža izdubi na raznim mjestima male udubine.

Upita ga:- Što radiš, Reginalde? Što to znači?On se demonski osmjehne.- Činim ono čemu me naučio jedan stari mornar kada sam prvi put došao na Otoke. On je

pronašao taj mali, beznačajni postupak. Na zrnima je izdubao udubine poput ovih koje vidite i koje se čine nevažnima. Međutim, rane koje će ova zrna napraviti tako su velike kao da su od topovskog metka... Na taj sam način raznio glavu onoj hulji u Case-Piloteu prošle noći. Pokušajte pa ćete vidjeti! Često je učinak tako jak da ne treba dva puta pucati...

Ona ležerno slegne ramenima. To je nije mnogo zanimalo.- Jeste li čuli, Reginalde - najednom će ona - što je major rekao o vama?- Savršeno. Ništa mi nije izmaklo.- Pa što mislite?On je napunio oba pištolja, položio ih na stol pokraj sebe i počeo polako hodati gore-dolje.- Učinit ćete ono što želite, Marijo - reče naposljetku. - Ne može se ništa odlučiti dok se ne

vidi kakav će tok imati događaji. Znam samo jedno. Što god se dogodilo, ja ću znati da se branim i osvetim. Izvjesno je još nešto: moja sudbina, što se tiče Vrhovnog savjeta, sada je u vašim rukama. Ne bih htio, draga prijateljice, da moja prisutnost dovede u opasnost vašu sigurnost.

- Hvala, Reginalde - reče ona. - Do skorog viđenja. Još jedno pitanje: hoćete li mi se zakleti na ono što vam je najsvetije, ako mi se štogod dogodi, da nećete dopustiti strancima da me osvete?

- Budući da to tražite - reče on - dajem vam riječ. Ipak, jao onome tko podigne ruku na me. Bit ću nemilosrdan prema toj bandi budala...

Što za njega znači ta zakletva? Kad Marije ne bude više, neće li lako svladati one koji priželjkuju njezino mjesto?

9.

PRVI USTUPAK

Nagla tropska noć zatekla ih je milju ispred Precheura. Jahali su od Saint-Pierrea šutke i brzinom koju je mogao podnijeti nadstojnik koji nije bio dobar jahač. Jašući uz morsku obalu povjetarac ih je ugodno osvježavao.

U daljini jeziva je svjetlost obasjavala crno nebo, koje će tako crno i ostati još nekoliko sati sve dok se ne pojave tropska zviježđa.

Ta je svjetlost na trenutke bivala jača. a dolazila je od požara koje su palili buntovnici, pa je sjaj bio čas slabiji, čas jači, prema snazi vjetra.

Marija se pitala u kakvom će stanju naći to mimo mjestance na obronku brijega uz Karipsko more. Pitala se što se zbiva na jugu, s druge strane Saint-Pierrea, u Carbetu, i kako ovoga trenutka reagiraju stanovnici Case-Pilotea nakon događaja prošle noći.

Pomislila je kako sada mm sigurno teče potocima, što neće vratiti mir uzbuđenim duhovima.

Kad su stigli do prvih kuća Precheura, začuše veliku graju isprekidanu povicima. Tako je bivalo za velikih svečanosti ili karnevala. No ovaj put ta je buka imala u sebi nešto dramatično, tjeskobno, od čega se stezalo srce.

Kad su ušli u glavnu ulicu, koja je dijelila mjesto na dva dijela, Marija je nagonski, ne puštajući uzde, stezala držak svoga pištolja. U tom trenutku bila je spremna da žrtvuje svoj život, ali je odlučila dvije stvari: učinit će sve da uguši pobunu, a zatim, ako mora podleći, povući će za sobom i nekoliko svojih neprijatelja.

Najprije su konjanici stekli utisak da je mjesto pusto. Da li su žitelji, pošto su zapalili skladišta, dvorane, kuće, otišli i na druga mjesta da to isto učine? Snažna se buka i dalje čula, što je dokazivalo da se gomila okupljala najednom mjestu Precheura, vrlo vjerojatno na vojnom vježbalištu.

- Djeco moja - posavjetova ih najednom otac Bonnin ispruživši ruku - možda je bolje da usporimo hod naših konja. Ne smijemo žurbom otkriti svoje uzbuđenje. Hladnokrvnost uvijek plaši one najžešće. Polako ćemo stupiti na veliki trg. Ne govorimo ništa, budimo dostojanstveni...

Zatim se okrene prema Mariji:- Možda biste, dijete, učinili bolje da stanete iza mene. Moje krupno, iako staro tijelo, može

biti odličan štit ako netko pokuša da vam nanese zlo.- Ne, oče - odgovori ona odlučno. Naprotiv, ja vas molim da me pustite naprijed. Ja moram

biti na čelu kolone, a vi iza mene...Podbode kobilu i preteče dvojicu ljudi. Uspravivši se dostojanstveno, uputi se prema trgu.Što su se više približavali, povici su bivali sve jači, prodorniji, razgovjetniji.Marija duboko uzdahne, jače stegne uzde, spusti ruku prema bedrima, spremna da zgrabi

pištolj.Iza nje, jedan do drugoga, Merry Rools i otac Bonnin.

Čim su buntovnici ugledali tri konjanika, ponovo se diže buka, ali drugačija, da bi najednom nastala duboka tišina.

Marija odlučno priđe najgušćoj gomili kao da se ništa ne događa.Utvrdi da su pobunjenici zapalili murgu i oko vatre držali govore i brbljali kao u danima

svečanosti. Pomisli da održavaju vijeće radi daljeg postupanja.Korbač joj je kliznuo u čizmu. Poželjela je da korbačem opali po nekom od onih lica koja je

izobličila mržnja, ali se suzdrži.Unatoč vatrometu, nasred trga samo su se raspoznavale nejasne sjene koje su se micale,

zbijena, mračna masa koja je svoju opstojnost pokazivala samo neodređenim mrmorenjem.Kad je bila nekoliko koraka od prvih buntovnika, zaustavi svoju kobilu i jasnim, povišenim

glasom upita:- Da li me prepoznajete? Što se događa? Što to radite?Otac Bonnin i Merry Rools u tom trenutku stadoše jedan s jedne a drugi s druge strane

Marije, kao da je žele zaštititi. Odostraga, s drugog kraja trga, više je glasova nesložno uzviknulo:

- Smrt generalici! Smrt kurvi! Smrt njezinu ljubavniku!Pravila se da ne čuje, ali vještim trzajem mamuza ona propne svoga konja. Konj podiže

prednje noge iznad glava pobunjenika, tako da oni najbliži ustuknuše. Ne zato što su bili veće kukavice, nego su oni koji su stajali dalje vjerovali da neće biti kažnjeni, a ovi, suočeni sa stvarnošću, shvatili su, možda bolje, veličinu svoje zablude i svoje izdaje.

- Vratite se kući - reče Marija. - Idite spavati! Sutra treba raditi Treba popraviti štetu koju ste učinili...

Isti oni glasovi iz daljine ponovo povikaše:- Živio Plainville! Smrt generalici!Jedna obližnja grupa odobravala je, najprije krzmajući, a zatim odlučnije:- Da! Da! Tražimo ostavku! Dolje Maubray, izdajica! Hoćemo ostavku! Živio Plainville!Netko se iz mase još više osmjeli koristeći se svojom anonimnošću:- Što vi ispred čekate? Što je ne zbacite s konja? Lomača je tu blizu!- Oslobodimo se te mrcine! Smrt kurvi!Otac Bonnin podiže glavu i neprimjetno stade ispred Marije kao da se boji za njezin život.- Djeco moja - reče on - vi i mene poznajete... Vi znate da sam oduvijek govorio riječi pravde

i mira. Svaki put kad bih došao u Precheur, vi biste istrčali preda me i tražili od mene da molim za vaše zdravlje. Donosili ste mi djecu da ih blagoslovim. Uvijek ste bili na misi, dolazili točno, puni vjere, prožeti vjerom koju je Gospod sigurno prihvatio... A što čujem danas? Povike s prijetnjom smrti, bezobraštine, psovke! Tko vas je tako najednom izmijenio?

Ozbiljan i dubok glas propovjednika dizao se u noći, te izazivao u nevoljnika strah i jezu.- Tko govori o smrti? Tko govori o ubijanju svoga bližnjeg? Tko je to vjerolomac? Podsjećam

vas da nema većeg zločina nego što je uvreda Boga, a Gospoda vrijeđa svaki onaj koji oduzima život onome kome ga je on dao! Razmislite malo i požurite! Napustite put zločina kojim ste se uputili, jer će vas dovesti do teških iskušenja... Poslušajte me...

- Dosta! - poviče jedan glas. - Ta žena je kurva! Ona redom prima u goste sve svoje ljubavnike!

- To je laž! A kad bi to i bilo, podsjećam vas na Kristove riječi: onaj koji je bez grijeha neka se prvi baci kamenom!

- Lažu vam! - bijesno poviče netko iz gomile koja više nije pomišljala na poticanje vatre koja je pomalo jenjavala. - Lažu vam! Taj je isusovac povezan s tom ženom, a ona s ljubavnikom Maubrayem, koji nas prodaje Englezima!

- Smrt Maubrayu!

Odjednom snažan pritisak gume one prve sve do konjskih nogu. Otac Bonnin shvati da nikakva razložnost, nikakvo pozivanje na vjera neće uroditi plodom kod tih razjarenih ljudi. Sve je više strepio za Marijin život.

- Majore? - uzvikne on - posredujte! Učinite nešto!- Što hoćete da učinim? Čini mi se da ti ljudi savršeno znaju što hoće.- Ah, mislite? Vi ste, bez sumnje, više upućeni u to od mene. Ne zavidim vam zbog toga...

Recite onda tim ljudima da razmisle o onome što čine i da nam bez vrijeđanja iznesu svoje zahtjeve. Gospođa generalica poći će sa mnom u zgradu milicije. Recite im ono što sam vam rekao: neka odrede pet svojih predstavnika, ne više, i neka dođu k nama...

Odlučnim pokretom ruke nadstojnik zgrabi uzde svoje kobile. On je prisili, unatoč Marijinom otporu, da se okrene, a da nijedan pobunjenik nije ostvario svoju prijetnju, i da je povede prema milicijskoj kasarni.

Za to vrijeme, poslušavši isusovca, Rools se obrati pobunjenicima.- Dođite - reče nadstojnik čim su se udaljili nekoliko koraka od bučne gomile - dođite,

gospođo. Ne vjerujem da će ono što sam im rekao na njih djelovati. Ipak, bit će nam ugodnije pored vojnika da saslušamo njihove želje. Barem ćete dobiti na vremenu obećavajući im. Katkada je dovoljan mali predah da se u duše ljudi vrati mir...

Naiđoše na prvi odred milicije, koja se odmah razmaknula čim su prepoznali Mariju. Kapetan Martel, obaviješten, odmah se pojavi na konju.

Zaustavio je konja nekoliko koraka od posjetilaca i s poštovanjem pozdravio guvernericu.- Gospođo generalice - prozbori - žao mi je što vas primam u ovakvim prilikama. Agitatori su

uzbunili najbolje i najpoštenije koloniste. Ti su kolonisti čak pucali i na nas. Na savjet kapetana La Garennea nisam upotrijebio oružje. Magazini su zapaljeni. Hvala bogu, gospođo, vi ste sada s nama i mnogi ljudi branit će vaš život do posljednjeg daha.

- Hvala, kapetane - reče Marija. - Odvedite nas, molim vas, u vojnički logor. Dajte nalog da propuste delegaciju od pet ljudi koji će doći da pregovaraju s nama.

Kapetan se pokloni.Nakon četvrt sata, dok su nadstojnik i Marija čekali u prostranoj dvorani, koja je mirisala na

mazivo za oružje i vojničku opremu, pojavi se Merry Rools.Baci svoj šešir na drvenu klupu govoreći umornim glasom i s odvratnošću.- Imenuju delegaciju. Doći će za koji trenutak.- Jeste li, gospodine majore, vidjeli među pobunjenicima ljude čija imena znamo?- Nisam - odgovori Merry Rools.- Ne vidite dobro, majore - odvrati Marija. - Ja sam prepoznala stanovitog Beausoleila.- U mraku se čovjek vara, gospođo. Ne želim optužiti nevinoga.- Zar, majore, ne možete objasniti zanimljivu odsutnost gospodina Plainvillea? Zovu ga i žele

mu dati vlast, a njega nema? Ipak mi se čini, iz mnogo razloga, da je on u sve to upleten?- Plainville stanuje u Carbetu, gospođo!- A Beausoleil u Precheura... Ako sam dobro razumjela, onda ćemo i u Carbetu imati sličnu

pobunu kojom upravlja gospodin Plainville, kao što ovom upravlja gospodin Beausoleil!Merry Rools ne odgovori. Otac Bonnin ga je ispod oka promatrao i kao da je u nekoliko

trenutaka stvorio pravo mišljenje o majoru. Ovaj divan čovjek slobodnije je disao. Barem ovdje vojska može zaštititi Mariju. Shvatio je da je ona, izlažući opasnosti svoj život - iako po njegovu savjetu - dovela u isto vrijeme u opasnost sigurnost i red, opstanak otoka. Ako je njezino ime danas okaljano, Marija je još uvijek bila autoritet, to jest, zastupala je pravo, pravdu i kralja. Isusovac je smatrao da će se prije ili kasnije morati njoj obratiti. Jer ako je narod i otjera, te imenuje nekog dragog mjesto nje, kakva će biti kraljeva reakcija? Kako će se razljutiti vladar kada dozna za državni udar? Neće li poslati flotu da uguši pobunu?

U njemu je raslo pouzdanje. Marija nije znala kako se još drži na nogama. Umor koji ju je svladao prije nekoliko sati, sada je bio još veći i ona se tome opirala snažnim naporom svoje volje.

Šum koraka koji je dolazio izvana zaokupi njezinu pažnju. Podiže glavu i spazi kako dolazi pet ljudi. Odmah je među njima potražila poznata lica. Ali ona nikada nije vidjela Sigalyja i samo je major mogao uspostaviti odnos između delegacije i agitatora Beausoleila.

Sigaly je bio na čelu delegacije. Po njegovu držanju vidjelo se odmah da je on šef delegacije. Sa stanovitom drskošću pristupio je trojici ljudi koji su bez riječi čekali da počne govoriti.

- Mene i moje prijatelje izabrali su kolonisti iz Precheura - započe on. - Zadužen sam da vam podnesem zahtjeve stanovnika sela i okolice.

- Govorite - reče Marija. - Vidjet ćemo poslije što ćemo. Što žele kolonisti?- Kolonisti najprije zahtijevaju da se obesnaže mjere koje im padaju teško, a odnose se na

strogu kontrolu plaćanja poreza na duhan.Zašuti kao da čeka odgovor. Ali Marija reče:- Što još?- Kolonisti zahtijevaju istrebljenje karipskih urođenika. Oni traže da im se objavi

bespoštedni rat.- Dalje?- Kolonisti zahtijevaju da se iz Vrhovnog savjeta odmah odstrani stranac, vitez de Maubray,

koji je izdajica.- Je li to sve?- Zasada da, gospođo.Marija se okrenu prema Roolsu, a onda prema ocu Bonninu tražeći savjet.- Gospođo, ovim ljudima možemo odgovoriti - reče major - da: smo sazvali Vrhovni savjet za

sutra koji će raspravljati o svim ovim pitanjima. Mi smo o tome razgovarali i u svemu se složili, osim u posljednjoj točki. Što se tiče dvaju prvih zahtjeva, po mome mišljenju, tu nema nikakvih zapreka i to bismo im mogli saopćiti.

- Hoće li to biti dovoljno da ih smiri?- Ako se vi sami obavežete, zašto ne?- Obećajte, stalno obećavajte, dijete moje! Tako ćete dobiti na vremenu! - došapne isusovac.- Dobro, gospodo, evo moga odgovora - reče Marija obraćajući se delegatima. - Vrhovni

savjet će sutra odlučiti o pojedinim točkama koje ste mi podnijeli. Ali vas već sada mogu uvjeriti da će odredbe koje kolonisti smatraju teškima biti obesnažene. Drugo, danas smo još odlučili da objavimo rat urođenicima do njihova konačnog istrebljenja. Zapovjednik Loubieres zadužen je za operacije. Dobrovoljci će se već od sutra novačiti. To im poručite.

- Oprostite - reče Sigaly - ostaje još posljednja točka: slučaj viteza de Maubraya.- To će sutra proučiti Vrhovni savjet.- Čini nam se, gospođo, budući da ste tako glatko riješili dva prva pitanja, da biste već danas

mogli odlučiti o trećem. Za većinu nas to je pitanje najvažnije. Mi ne želimo izdajice na Martiniqueu, a pogotovo ne želimo da budemo predani Englezima.

- Vi zaboravljate što dugujete vitezu de Maubrayu. On vam je otkrio tajnu bijeljenja šećera...- A u zamjenu za to on se urotio da nas preda protektoru Cromwellu.- Vitez nije izdajica!- Gospođo - nastavi Sigaly sve odlučnije kad je vidio da generalica popušta - ja ne

odgovaram za ono što će učiniti kolonisti ako im ne javim da ste obećali otpuštanje viteza de Maubraya.

- Otpustiti ga iz Savjeta! - ponovi Marija teška srca osjećajući da će morati ponovo popustiti.- Kolonisti bi najviše voljeli, gospođo, da on napusti zemlju - izjavi Sigaly dvolično se

osmjehujući - ali oni znaju da biste se vi ražalostili kad biste se odrekli njegovih usluga. Zato oni traže da se on ne miješa nikako u poslove koji se tiču upravljanja Martiniqueom.

Otac Bonnin sagne se neusiljeno prema njoj i tiho joj reče:- Prihvatite, prihvatite, dijete moje! Ako im ne udovoljite sada kada s njima pregovarate, oni

će se još više razgoropaditi...Ona časkom razmisli, nabra čelo, problijedi i reče glasom koji ni sama nije prepoznala:- Možete im javiti da vitez de Maubray neće više biti članom Vrhovnog savjeta.Sigaly se prvi put pokloni s poštovanjem.- Zahvaljujem vam, gospođo generalice - izjavi - u ime kolonista Precheura. Saopćit ću im

vaše odluke.Njegova četiri druga također se pokloniše. Marija nije ni maknula glavom.Kad su delegati otišli, osjeti da su joj oči pune suza. Bila je skršena razmišljajući o tome

koliko se njezina vlast ponovo smanjila. Ona je popustila. Još nekoliko ovakvih pobuna i ona neće više značiti ništa.

Merry Rools ostane bez ijedne riječi. Njega je mučila jedna misao: zašto je Plainville najednom postao tako važna osoba u očima kolonista? Da li je Plainville bez njegova znanja radio sebi u prilog? Da li ga je izdao? Možda, jer je taj čovjek bio silno ambiciozan. Ambicija poput gramzivosti, porok koji katkada obuzima ljude.

Zakleo se da će se njim objasniti. Major još nije izgubio partiju! Imao je oružanu silu na raspolaganju. Milicija je bila spremna da djeluje. Jedna njegova zapovijed i sve bi te pobune bile skršene, mislio je. Ako Plainville pokaže loše raspoloženje, on će poslati stražu po njega. Ima još mjesta u tvrđavskom zatvoru pored Baillardela!...

Čuo je oca Bonnina kako hrabri Mariju:- Dijete moje, niste mogli postupiti drukčije. Pametno ste uradili. Ništa ne morate sebi

spočitavati. U životu se događa da čovjek katkada mora biti spreman na velike žrtve. Slučaj je danas htio da vam je okrnjen dio vlasti. Treba je ponovo zadobiti. To neće biti lako. Trebat će vam strpljenja, okretnosti, mudrosti. Te vrline morate pronaći u samoj sebi. Na kraju morate pobijediti. Uvjeren sam da će vas njegovo veličanstvo potvrditi u vašoj dužnosti. Vjerujte mi, kad vas kraljeva potvrda ojača, moći ćete poduzeti velike stvari, jer će vam se tada cijeli svijet pokloniti...

- Hvala, oče...

10.

OPOZIVANJE REGINALDA

U dvorištu je jedan konj kopkao nogom. Možda se to Marija vratila.Reginald žurno ustane, navuče hlače, izvezenu košulju i vrati se u svoju sobu ostavivši

Louisu usnulu, nepomičnu, slomljenu od putenog užitka.Tek što se primirio, netko pokuca na vratima. On povikne da uđe i pojavi se Julija koja mu

pruži jedan omot.- Dobar dan, dijete moje - reče i uspravi se na krevetu na kojem se bio opružio kako bi se

činilo da spava.- Dobar dan, Julijo. Eh! Neka poruka...- Dobar dan, gospodine viteže - reče sobarica. - Jedan vojnik iz Precheura upravo je donio

ovo za vas. Odgovor nije potreban. Odmah se vratio u Precheur.Bilo je to Marijino pismo. Dovoljan je bio jedan pogled da prepozna krupne i energične

poteze slova i da shvati sadržaj. Generalica ga obavještava da je morala učiniti stanovita obećanja pobunjenicima i da će ta obećanja u toku jutra proučiti Savjet. Nadodala je da će se vratiti u Gorski dvorac kad završi savjetovanje.

Reginald pomisli kako se sastanak već održava. On bi morao biti prisutan jer je bio njegov član.

Marija, dakle, ne traži njegovu nazočnost. Ona o tome ništa ne govori kao da se toga boji. Sjetio se što su jučer govorili u času njena odlaska i s gorčinom shvati da ga je ona osudila.

Ipak se osmjehnuo, ali mu je u srcu bila tuga. Ona je lako odbacila Baillardela i osudila Le Forta, a danas je i njega otjerala. Očito Marija nije vjerna svojim prijateljima.

Za nj to i nije važno. Događaji su poprimili takav obrat da on više i ne mora biti savjetnik kako bi postigao svoj cilj. Pobuna poput ove ne svladava se za četrdeset i osam sati. Za sobom ostavlja rane koje treba liječiti. Ali dok se liječe, ponovo se rađaju nove mržnje i nove bune. Prije ili kasnije on će biti primoran, mislila Marija što hoće, da pozove u pomoć svoje engleske prijatelje. Ona će se naći u tako teškom stanju da će ga moliti, u to je bio siguran...

Savi list i odloži ga kraj sebe.- Što je, Julijo? - upita ustajući da je uhvati za bradu. - Što je? Kladim se, dijete, da su vas svi ti

događaji uznemirili i smutili, zar ne?- Slabo vi mene poznajete, gospodine viteže. Zašto bih se uznemirila? Tko meni želi zlo?

Koga i čega se imam bojati?- Naravno... vi ne! Ali vaša gospodarica... i ja.On se osmjehne i nakon kratkog vremena ponovi:- I ja!... Reklo bi se da te hulje mrze osobito mene. Zar za vas ništa ne bi značilo da me ubiju

pred vašim očima?Lagan drhtaj pokaza Maubrayu da ju je uzbudio. Ona odgovori:- Prije nego što budu ovdje, mogli bismo poduzeti obrambene mjere.- Sretan li sam! - poviče on veselo. - Konačno, draga Julijo, vaš stav dokazuje da ipak nešto

osjećate za me. Za vas ipak nešto značim...- Oh! - odvrati ona - vi ćete uvijek smisliti kakvo lukavstvo protiv tih razbojnika. Ali

gospođa! Na nju najviše mislim! Što će ona učiniti ako oni ovamo dođu?- Ne znam. Pripremit ćemo se na vrijeme, kako vi kažete. Pružite mi svoje usne, lijepo dijete,

zaslužili ste poljubac za vaše iskrene osjećaje prema meni.On je zagrli, ali se ona blago otme.- Mogla bi nas gospođica Louisa iznenaditi! Ionako je dosta nevolja u ovoj kući, do vraga!

Louisa vas voli...On umorno uzdahne i pusti sobaricu.- K vragu! - promrmlja on. - Nisam mislio da će se stvari tako razvijati! Da sam to mogao

predvidjeti, gospođica de Francillon bi još bila djevica, kunem vam se, ili ne bih u tome sudjelovao!

- I tako joj vi uzvraćate ljubav?On slegne ramenima.- A vi? Kako vi postupate? Govorili ste mi nekidan o nekom snažnom muškarcu kojega

ljubite, jedinom kojeg ste ikada ljubili. Da li vas to sprečava da uživate kada vam se pruži prilika?

Ona se nasmija.- Tko zna da li ću ga ikada vidjeti? Kažu da je umro...- Mir duši njegovoj! - uzvikne on veselo, jer Julija nije bila tako potištena, iako joj je dragi

umro.- Tko je to bio? - upita on malo kasnije.- Ah! To nećete nikada doznati! Nikada! Ni on sam nikad nije znao za moju ljubav... Nikad

nije ni posumnjao... Tek kasnije, kada je otišao uspomena na nj nije me napuštala i ja sam se uvjerila da ga ljubim.

- Ja sam mislio da ste vi prostodušniji! Zamršeni ste kao i sve ostale žene, Julijo. Ipak ste postojaniji od njih. Da ste se htjeli sa mnom udružiti, kunem vam se da bismo, s vašim temperamentom, ostvarili velike stvari.

- Ne govorimo o tome, viteže... Oprostite, zakasnila sam...Ona mu izmakne kada ju je htio zadržati. Malo kasnije kada je čuo kako silazi niz stubište,

vratio se Louisi. Otvori vrata, nađe je u istom položaju u kome je bila nekoliko trenutaka prije.Louisa je ležala na krevetu potpuno gola. Duga kosa rasula joj se po tijelu kao zlatna pređa.

Bila je nepomična. Njena bijela put, u polumraku što su ga stvarali zastrti zastori, bijaše nalik na veliku mliječnu mrlju bjelju od bijelih plahta.

Zasitio se toga tijela. Ona ga je izmorila svojom neobuzdanom strašću, a ipak ju je promatrao u tom stanju obamrlosti, u tom mrtvilu hladnom kao smrt. Bila je lijepa. Za kakvog umjetnika, izbirljiva ljubavnika, bila bi izvor naslade svojim zanosnim bokovima, podatljivim, punačkim i oblim bedrima. Ali ništa od toga nije u njemu pobuđivalo želju. Bio je zasićen, umoran, a osim toga imao je i drugih briga.

Kao što je rekao Juliji, da je mogao predvidjeti tok događaja, bio bi sasvim drukčije postupio.Pitao se zašto ona više ne izaziva njegova osjetila unatoč svojoj savršenosti?U tom trenutku ona polako rastvori kapke. Spazi njegovu priliku do svoga kreveta kako je

pozorno promatra. Nasmiješi mu se.- Reginalde, što radite? Što vam je? Zar ste već ustali? Doista...- Dobio sam vijesti od Marije...- Ne gledajte me tako, Reginalde, zastidjet ću se...- Marija je živa i zdrava. Mislim da je prespavala u Precheura, jer je bila jako umorna prije

nego što je otputovala. Sada ide u Saint-Pierre na sastanak Vrhovnog savjeta.- Drago mi je... Dođite k meni, Reginalde...- Kasno je - reče on. - Vi kao da to ne vidite. Dan je, doduše, tek počeo, ali će biti naporan

kako predosjećam, a naporan dan počinje rano...- Niste me ni poljubili...- Znate li da sam u ovom trenutku morao biti u Savjetu?Ona se osmjehne.- Vrlo ljubazno od vas što ste zanemarili Savjet da biste ostali uza me... Ali ako stojite s druge

strane kreveta...- To što nisam u Savjetu - nastavi on pomalo oštro, jer se ljutio što ona ne shvaća situaciju -

rezultat je činjenice što me nisu pozvali... A, bogami, ja znam zašto me nisu pozvali...- A zašto?- Jer je većina savjetnika, na čelu s Marijom, odlučila da me opozove.- Zar niste bili sretni i onda kad niste bili savjetnik? Zar me već i onda niste imali? Zar nisam

bila uvijek vaša, potpuno vaša? Sto želite više? Zar nisam pristala da u isto vrijeme imate i Mariju - reče naposljetku - Mariju koju ste smatrali prijeko potrebnom?

- Vi ste mala luda! - izjavi on ljutito. - Vi sve svodite na sebe. Osjetila vas smućuju, prijateljice. Ona su vas sasvim zaokupila, prožimlju svu vašu svijest i ništa ne činite da ih obuzdate. Zar ne možete shvatiti da vjerojatno neću moći ostati ovdje ako ne budem član Vrhovnog savjeta?

- Zašto? - upita ona problijedivši, nešto zbog njegovih prijekora, a nešto zbog prijetnje koju je izrekao.

- Zašto? Ako sam otjeran iz Savjeta, to je zbog pritiska buntovnika. Mene mrze. Budući da više nisam ništa nego privatna osoba, željet će da mi se osvete i ubiju me, kako su to neku večer pokušali u Case-Piloteu.

Ona se uspravi na krevetu i sklopi ruke:

- Reginalde - reče glasom djevojčice koja se iskreno kaje - budući da na Martiniqueu nemate više nikakve službe, budući da vam je život u opasnosti, zašto ne bismo otputovali? Zašto ne bismo zajedno pobjegli? Pođite u Škotsku! Kako ste mi jednom lijepo pričali o vašim jezerima!

- Vi na javi sanjate i stalno živite u bajkama. Radije se obucite i spremite...On učini pokret kao da će otići, ali ona hitro skoči s kreveta, bosonoga potrči za njim i čvrsto

ga zagrli. On se malo otimao, pokušao je čak da se oslobodi njena zagrljaja koji mu je stegnuo vrat, no ona se pripila uza nj svojim golim tijelom tako da je kroz košulju osjetio izazovne dojke.

- Budite razumni. Nije sada vrijeme za lakrdije... Moram se pripremiti, moram stvoriti planove za buduće...

- Vi me više ne volite, Reginalde?Ona pritisne svoje usne na njegove. Rukama oko njegova vrata, nogama koje su pritiskale

njegove, podsjećala ga je na hobotnicu koja svojim pipcima čini nepokretnim svoj plijen.- Poklonite mi još jedan trenutak, Reginalde. Pretpostavite da se rastajemo za neko

vrijeme... Zar ne biste kasnije požalili što ste propustili jedan divan trenutak sa mnom?- Louiso, ne budite uporni... Kasnije, kasnije. Ručat ćemo zajedno, jer se bojim da će se

Marija kasno vratiti... Hajde, uredite se.I on je gotovo grubo zgrabi za ruke i udalji od sebe. Brzo priđe vratima te iziđe.

Završavali su ručak. Maubray nije ni riječi izustio. Premišljao je o svojoj mržnji, svojim razočaranjima. Kadšto bi bacio pogled na Louisu. Otkad je došla k njemu, imala je crvene oči, znak da je dugo plakala kad ju je napustio.

Nije ga pekla savjest. Ima i važnijih stvari u ovom trenutku nego što je bavljenje Louisom!Primijetio je da ona gotovo nije ni okusila jelo, dok je on slasno jeo.Kad je pojeo, uzeo je pehar vina, ispio i htio ustati kad mu mlada žena reče:- Dragi Reginalde, mnogo ste mi bola zadali, ali vas shvaćam. Ja sam, bez sumnje, vrlo

sebična. Mislim samo na se, to ste mi rekli, jer, doista, misleći na vas mislim na se... Shvaćam da imate dosta briga... Ljutite li se zbog toga na me?

- Ni govora, Louiso - odgovori on blagim glasom da prikrije svoju razdraženost. - Vi ste još vrlo mladi pa ne znate što je život i njegova iskušenja.

Ona mu se nasmiješi tužno, ali bez kivnosti. Ponovo je stekla pouzdanje, postala radosnija, jer je ponovo uspostavljen mir između njih.

- Idem se odmoriti - najavi ona, a onda će malo oklijevajući - čekat ću vas, Reginalde... Ali nek to ne bude razlog da obavite ono što morate.

U tom trenutku rzanje konja najavi Marijin dolazak. Reginald žustro ustane. Odmah je zagospodario svojim pokretima koji su sada bili spretniji i sporiji.

Kako je imao bezbroj razloga da generalicu ne dočeka ushićeno, nije joj pošao u susret. Louisa je časkom oklijevala da se popne uz stube. Za to vrijeme pojavila se i Marija.

- Dobar dan, Marijo - reče Reginald neodređenim, hladnim i uljudnim glasom - primio sam vašu poruku.

- Dobro ste učinili što me niste čekali za ručak. Neću ništa jesti jer nisam gladna. Louiso, počekajte časak!...

Generalica je svukla rukavice i stavila ih u šešir te bacila na klupu.- Jadna moja Marijo, kako ste umorni... Mislim da ćete se sada moći odmoriti - reče Maubray

s hinjenom brižljivošću.- Nije o tome pitanje. Louiso, draga moja Louiso... Moram dugo razgovarati s vitezom. Molim

vas da se ne udaljujete od kuće. Vjerojatno ćemo morati i s vama porazgovoriti. Poslat ću Juliju po vas.

- Bit ću u sobi, sestrično.Louisa se polako popne stepenicama i nestade. Reginald je hodao odmjerenim koracima,

prividno miran. Marija priđe stolu, uze čašu, napuni je vinom i popi s užitkom, jer je bila žedna zbog uzrujanosti i duga jahanja.

Kad je odložila čašu, reče:- Da, Reginalde, moramo razgovarati...- Ima li smisla? - upita Škot cinički. - Ne treba biti mudar i pogoditi što se događalo otkada

ste sinoć otišli.- Prijatelju, krivo činite što razgovarate takvim tonom. Učinila sam za vas više nego što je

itko ikada učinio, osobito žene pred bandom odvratnih revolucionara, prijetećih, gmižućih poput crva po usmrđenoj crkotini! Fuj! Prostačka gomila! Odvratna stvorenja!

- Vi ste sve učinili, Marijo, u to ne sumnjam i za to vam smjerno zahvaljujem. Vrlo sam dirnut vašim ponašanjem prema meni... Ipak mislim da ste izgubili bitku unatoč vašim naporima, lijepim osjećajima i dobroj volji... zar ne?

- Ovo nije prikladno mjesto za razgovor. Desmaretz sigurno švrlja po prikrajcima... Možda i Julija prisluškuje... Ono što moramo reći jedno drugome ostaje strogo među nama.

- Hoćemo li u vašu sobu?- Tamo će biti najbolje...Bez ijedne riječi ona prođe mimo njega i popne se uz stepenice, a on polako za njom. Srce

mu je krvarilo. Marija ga je, bez sumnje, žrtvovala.Ona otvori vrata, propusti ga, a zatim i sama uđe i zaključa vrata. Ne okrećući se, Raginald

odlučno priđe stoliću na kojemu je još od sinoć stajala boca ruma i čaša, nalije čašu, sjede očekujući Marijine riječi. Činilo se da se pomirio sa sudbinom, kao da ga se ništa nije ticalo.

- Vi me ne pitate - primijeti ona - što se sinoć događalo u Precheura? Vi ne želite doznati čime su mi se prijetili ti podlaci?

- Prijetnje - odvrati - nisu ništa u usporedbi sa zlim postupkom koji su mogli primijeniti. Ja sam vas sinoć upozoravao da tamo ne idete. Ali sinoć niste bili prisebni! Slušali ste onog podmuklog i nadmoćnog isusovca! I Merry Rools je, čini se, uvelike zagospodario vama. Budući da vas vidim živu i zdravu, mislim da se nije ništa dogodilo što bi vam bilo neugodno!

- Kako! - reče ona. - Nisam bila pri sebi? Zar sam mogla zaboraviti da ja predstavljam vlast? Zar moja prisutnost u Precheura nije bila nužna? Ti opaki ljudi bili su spremni da sve zapale!

- Pa dobro! Da su sve spalili, vjerujte mi da bi se bili zaustavili. Ja sam točno predvidio kako će završiti taj divan izlet koji nikako nisam mogao spriječiti. Da... Iz iskustva sam znao, ako se pokažete pred buntovnicima, da se morate obavezati ili s njima pregovarati, ili narediti vojsci da puca u gomilu. To bi, svakako, bilo vrlo ozbiljno. Pucati u gomilu! Još uvijek ima krvi na vašim rukama, neizbrisive krvi, zbog koje vam u toku vaše karijere stalno spočitavaju... Što se tiče pregovaranja s ološem, tu se ne može ništa dobiti. Taj ološ osjeća da je u prednosti, jer ste vi prvi došli, jer ste mu se povjerili. I tada on postavlja uvjete. Mislim da su to i učinili, priznajte!...

- Na žalost! - reče ona - vi pogađate. Da ste bili na mojemu mjestu, ne biste drukčije uradili, zaklela bih se. Inače bi vam rekli da ste podlac, kukavica.

- Pretpostavljam da ste sasvim mirno izbrisali moje ime s liste članova Savjeta?- Sasvim mirno? - poviče ona bijesno. - Kako to smijete reći, Reginalde?- Kako bilo da bilo, činjenica je ipak istinita.- Nisam mogla drukčije - razjasni ona - nikako nisam mogla. Te hulje imale su uza se silu.

Morala sam popustiti. Oh, ne bez ljutine i otpora, vjerujte mi, Reginalde. Ne mislite, valjda, da sam radosna srca pristala na takvo poniženje! Oni su mi nametnuli svoju volju. Čak mi je i otac Bonnin savjetovao da se pomirim s njihovim gledištem kako bi se izbjegla veća katastrofa. Ali kada ja budem gospodar situacije, vidjet ćemo onda što će biti, obećajem vam! Skupo će mi platiti to poniženje...

- Marijo - reče Maubray - vi ste od mene tražili da vam pomognem savjetom. Od toga je prošlo dosta vremena. Najprije sam vam rekao: »Uhapsite Merry Roolsa! Taj čovjek želi vašu propast, jer želi vlast za se!« Niste ništa učinili. Preporučio sam vam da objesite Baillardela kako biste zadovoljili te ljude koji traže krivca za žalostan poraz na Marie-Galante. Ni tada me niste poslušali. Osjetio sam da se približava trenutak kada ćete se odreći mene kao što ste se odrekli mnogih svojih prijatelja... Upravo toga Baillardela i tog Le Forta. Ako ćemo pravo, vi ste žena polovičnih mjera... Kad se vlada, nema polumjera. Treba strogo kažnjavati i širokogrudno nagrađivati. Niste to znali. To će biti uzrokom vaše propasti.

- Reginalde, vi ste nepravedni!- Nisam. Ja vidim stvari kakve jesu, a osim toga, to danas i nije važno...Ona spusti glavu bez odgovora. Reginald prekine šutnju:- Dakle, ja nisam više ništa. Sumnjam da ćete mi reći, ako i dalje nastavimo razgovor, kako

su vam spočitnuli da ste moja ljubavnica i da je bolje prekinuti međusobne odnose.- Umorna sam! Umorna! Mrtva umorna! Prkosila sam tim ljudima, a sada se moram i protiv

vas boriti.- Još malo! Povući ću se u Case-Pilote, Marijo...- Ne, ne! Reginalde! Ne u Case-Pilote. Ubit će vas!- Zašto ako više nisam ništa? Ne, mislim da će me pustiti u miru u mojoj šupi, jer znaju na

koji način krotim bijesne pse i kuje u pomami. Poći ću, ipak, u Case-Pilote i neko se vrijeme nećemo viđati.

- Da, Reginalde, bit će razborito ako se stanovito vrijeme ne budemo viđali.- Dobro uočavate! - povikne on s gorkim osmijehom.- Vidite da sam sve dobro pogodio. Priznajte da ste i sami pomislili kako ću svakako morati

odavde, zar ne? A što ćete vi raditi za to vrijeme? Tko će vam pružati savjete?- Ima nešto - odgovori ona odlučno - na što sam dugo mislila, i na kraju odlučila: odsada,

naime, slušat ću samo svoj razum. Radit ću onako kako mi se bude činilo da je najbolje. Često sam davala generalu dobre savjete i svi oni koje je poslušao pokazali su se valjanima. U svakom slučaju urodili su plodom. Zašto ja ne bih bila sposobna da nešto smislim? Treba samo razmišljati i logično postupiti.

- Odlično, Marijo, čestitam - reče podrugljivo, a zatim ustane.- Budući da se želite vratiti u Case-Pilote - reče ona - odlučimo bar da sporazumno

djelujemo. Možemo se stalno dopisivati. U početku ću vam dati jaku stražu...- To, to! - prekine je on podrugljivo se smijući. - Izgledat ću pomalo zarobljenik kojega

čuvaju, običan čovjek...Ona slegne ramenima i ode do vrata pa ih otvori. Umjesto da dozove Juliju, poviče:- Louiso! Louiso! Dođite, molim vas!...Reginald je pogleda prilično iznenađeno. Pitao se zbog čega upravo sada doziva Louisu.Kad je ova došla, najprije je uznemireno pogledala Reginalda, a zatim Mariju. Bila je toliko

iznenađena koliko i Škot, iako je nagađala da je nastala mučna prepirka.- Louiso - izjavi Marija - vitez će se nastaniti u Case-Pilote. Tako je odlučeno. Stjecajem

prilika morala sam ga otpustiti iz Savjeta. Ako ostane ovdje, buntovnici će biti sve opasniji. Dakle, razdvajanje se nameće silom prilika. Louiso - nastavi pošto je duboko uzdahnula - znam da ćete trpjeti zbog toga razdvajanja. U ovakvom trenutku bolje je biti iskren. Ipak vam zabranjujem da budete u vezi s gospodinom Maubrayem.

- Ali... - izusti Reginald zadrhtavši.- To je zapovijed gospođici de Francillon - izjavi Marija gordo. - Istina je da smo opkoljeni

špijunima. Sve će učiniti da se domognu prepiske između Gorskog dvorca i Case-Pilotea. To može biti propast za nas troje.

Zaprepaštena i blijeda Louisa zatetura.

- Jasno da je to samo privremena mjera - nastavi neumoljivo generalica. - Ja ću sigurno uspostaviti red na ovom otoku. Neće proći dugo i mi ćemo, vjerojatno, obnoviti veze s vitezom.

- Nadajmo se - reče Reginald s dvosmislenim smiješkom.- Sada se možete povući, Louiso - reče Marija hladno. - Vitez će doći da vas pozdravi.- Jer odmah odlazim, zar ne, gospođo? - upita de Maubray.- Što prije, to bolje.- Vrlo dobro. Do skorog viđenja, Louiso...Kad je Louisa otišla, Maubray obuhvati čudnim pogledom Mariju. Nikada nije mogao

vjerovati da će mu ona jednoga dana sasvim izmaknuti iz ruku.- Mnogo ću žaliti za vama - izjavi on. - Mnogo ćete mi nedostajati. Hoću li moći živjeti bez

vas?- Vi ste muškarac, Reginalde, i to karakteran muškarac. Zbog toga vam zavidim. Mislim da

ste shvatili razloge ovakvog moga postupka. Ipak vam želim reći - nadoda tužnim i toplim glasom - da prema vama osjećam veliku simpatiju i privrženost...

- Također i ja, Marijo. Želim vam mnogo uspjeha.Priđe joj i lagano je poljubi u sljepoočice.Ona ga naglo zagrli i strasno poljubi. A onda ga otprati bez riječi sve do vrata.

11.

MERRY ROOLS, POŠTO JE POSIJAO VJETAR, BOJI SE DA ĆE POŽNJETI OLUJU

Stražar otvori vrata majorova ureda i najavi:- Gospodin Plainville moli da ga primite!Merry Rools zadrhće. On, koji obično budno pazi na dvorište tvrđave, nije bio primijetio

dolazak kolonista iz Carbeta.- Neka uđe! - reče odrešitim, oštrim i razdražljivim glasom.Stražar nije bio glup. Osjetivši majorovu žurbu, ostavio je otvorena vrata i jednim znakom

dao Plainvilleu na znanje da ga major čeka.Kolonist je, činilo se, bio u društvu vrlo raspoložene grupe ljudi. S njim su bili Sigaly, Vignon

i Beausoleil. Za njih su se događaji odvijali paklenom brzinom. Opijala ih je brzina pobjeda koje su svaki dan postizali. Koliko su samo puta prešli od onog trenutka kada su stvorili tajni komitet, krijući se, špijunirajući noću po okolini, sastajući se na jedan sat u vrlo složenoj situaciji, kako ne bi na se svratili pozornost.

Kako su samo nekoć drhtali ulazeći u ovu tvrđavu u kojoj su smatrani uljezima, zapravo izdajicama! Danas ulaze kao gospodari u svoju kuću.

Zar uskoro neće biti sve njihovo, i to sasvim zakonito?Ipak je Plainville sam ušao u majorov dom.Major je pred sobom ugledao čovjeka kojega više nije prepoznavao.Plainville je zabacio svoju sijedu još gustu kosu unatrag, opaljen pomalo od tropskog sunca,

tako da mu se isticalo visoko čelo. Nije više imao izgleda gaskonjskog sirotog kadeta, odrpanog, unatoč imetku i položaju što ga je imao na Martiniqueu.

Nosio je novi haljetak s hlačama od crvena baršuna. I on je sada imao trake na ramenima. Na kopčama njegovih cipela sjajio se biser. Dvorske cipele umjesto teških čizama.

O boku mu je visio mač od kovana željeza, lagan, ali lijepe i bogate španjolske izradbe, mač koji mu nije bio od potrebe.

Merry Rools osjeti kako se u njemu raspaljuje bijes, to više što je Plainville izgledao pristojno, nasmiješen, veseo, kao čovjek koji je pobijedio.

- Dobar dan, majore! - poviče jasnim glasom. - Mnogo je vremena proteklo otkada smo se posljednji put vidjeli...

- Doista - potvrdi Rools ozbiljnim glasom, koji kao da je dolazio iz dubina. - Doista! Već je osam dana što iz Macoube u Fort-Royal šaljem glasnika da dođete k meni. Dugujete mi neka razjašnjenja i mislim da je to razlog vašeg posjeta?

Plainville se podrugljivo smješkao. Major tek sada primijeti pojedinost koju je previdio u njegovu izgledu: kolonist je pustio bradu poput lastavičjeg repa, gustu i urednu, kao da je to neki zalog u tog čovjeka.

- Da, odavno, doista - ponovi Plainville kao da nije čuo. - I mnogo se događaja zbilo...On se stalno smješkao i to njegovo ponašanje, ta bradica i odjeća izazivali su sliku sotone.

Sagne se da izbliza pogleda stol za kojim je radio major. Zatim se uspravi i reče:- Ovo je pokućstvo od dobra materijala. Vrlo mi se sviđa i htio bih ga imati.- Da li se vi to rugate meni, Plainville?- Radije mi odgovorite, majore: mislite li vi da bih se ja usudio?- Ne, ne mislim. Poznam, u biti, vaš karakter i znam da je prožet podlošću.Glasan smijeh koloniste poprati tu rečenicu.- Ah! Vi mislite da se ja ne bih usudio - poviče Plainville. - Jadni majore! Ne poznate vi

Plainvillea. Imate krivo, uvelike krivo! Vi ga smatrate podlacem? Čekajte, čekajte!... To ste mi, gospodine, uvijek savjetovali. Čekati! Čekati!

- Samo što ja neću dugo čekati, upozoravam vas. Kakvu to komediju igrate? Hoćete li se konačno izjasniti? Što znači ta odora? Što mislite da ste? Što se nadate postati?

- Slabo ste obaviješteni, kume.- Možda. Ipak, do danas, ja zastupam na ovom otoku red i zakon. Čuvajte se, Plainville! Ne

trpim da mi se netko ruga! Neću dopustiti da me netko izda! Čini se da ste zaboravili svoje obaveze. Vi ste jamačno zaboravili što smo zajednički odlučili?

- Tko vam to kaže? - podrugljivo će kolonist.Merry Rools stegne šake.- Prijatelju Plainville - počne s proračunatom blagošću - bio sam u Precheuru prošle

sedmice.- Znam to. Sigaly nas je izvijestio o razgovoru koji su imali naši predstavnici u milicijskoj

kasarni u kojoj ste bili vi, gospođa generalica i otac Bonnin, koji je, čini se, pred narodom održao propovijed kao da je korizma!

- Dva sata prije toga pozivali su Plainvillea da preuzme vlast.- Pa što onda?- A naši dogovori? Zar vam nisam obećao mjesto predsjednika općine? Sada ste se urotili

protiv vlastitih prijatelja?Plainville podiže ruke prema nebu:- Što se tu može! Što hoćete, majore? Javno mišljenje je jedno, a naše odluke drugo. Ako me

narod želi za guvernera, što ja tu mogu? Hoću li odbiti? Zašto? Zbog vas? Vas kojemu je odgađanje najmilije, koji je najhitnije odluke odlagao za sutra. Ne, ne, majore, za mene je najvažnija volja kolonista. Naš dogovor ja ću uvijek poštivati sve do onog trenutka kad krzmanje ne postane preopasno za našu stvar. Ako kolonisti žele da ja budem guverner, ja ću to biti i točka. Ovaj ured postat će moj. Dodijelit ću vam, prijatelju, komad zemlje i imenovati starješinom pučanstva. Zar vam to ne bi odgovaralo?

Merry Rools odjednom shvati zavjeru koja se kovala mimo njegova znanja. Vjerovao je da se na ovoga čovjeka može osloniti. Postupao je s njime često kao s inferiornim bićem, a evo, on se odjednom pokazao moćnijim od njega! Da, moćnijim, jer se stanovništvo zaklinjalo njegovim imenom.

- Plainvaille, ne treba mi više od pet minuta da vas uhapsim i objesim. Jeste li razumjeli? Vješala su već podignuta u dvorištu tvrđave. Što o tome mislite?

- Mislim - Plainville će drsko - da biste to mogli pokušati. Da, pokušajte me objesiti ili samo uhapsiti... pa ćete vidjeti! Samo to!

- Što ćemo to vidjeti?- Vidjet ćete vatre na zapadnoj obali Martiniquea, od Macube do Fort-Royala. Sutra će

govoriti: »Major igra kako generalica želi. Svi nas oni izdaju. Objesili su Plainvillea, jer je postao opasan po njih. Sigurno su ljubavnici! Rools je pobrao ostatke de Maubrayeve.« I vas će objesiti, a nećete moći dozvati ni stražara, jer vam ni stražari više ne vjeruju.

Osam dana prije toga Merry Rools je mislio da je vlast u njegovim rukama. Posijao je vjetar koji je morao odnijeti Mariju i sve ono što ona predstavlja, a požnjeo je oluju koja prijeti da i njega otpuhne zajedno s Marijom. Dakle, to što je imao u rukama osam dana prije, isteklo je kao voda u šaci. Više nema ničega!

Razmišljao je vrlo brzo. Mislio je, ako tvrdoglavo nastavi borbu, izgubit će sve, čak i Marijino prijateljstvo. A onda? Pregovarati? Pristati na pregovore s gospodarom koji se rađa? Dabome, ovaj će trebati njega. Merry Rools jedini pozna otočke probleme. Plainville će s njim raspravljati bez velikih teškoća. Svali se u svoj naslonjač i ostane mirno sjedeći.

- Plainville - reče pomirljivim glasom - vi ste, doista, jači nego što sam mislio. Kao čovjek čovjeku moram vam priznati da sam vas krivo procijenio, doista! Ako se moram pokoriti vašoj volji, prihvaćam, unatoč svemu, i to poniženje, jer ono dolazi od čovjeka kao što ste vi. Ja se klanjam vašoj vještini,

- Bez velikih riječi između nas, prijatelju! Izgubili bismo vrijeme i ne bismo ozbiljno uzimali jedan drugoga. Mi znamo što vrijedimo. Priznajte da ste uvrijeđeni što vidite da sam vas nadmudrio, je li? Sto mu gromova, priznajte! Ali da zajedno pregovaramo, to možemo.

- Vi ste čovjek koji zna što znači govoriti.- Da, ali ja znam, osim toga, i djelovati.- Vidim i ja, do vraga! Što želite?Plainville odjednom shvati da je pobijedio. Bilo je lakše no što se nadao.- Beausoleil, Sigaly i Vignon su heroji - izjavi on. - Vi znate što im se dogodilo. Jedva su

uspjeli umaći pokolju divljaka. Trebalo im je više od tjedan dana da ih zavaraju i da stignu u zavičaj. Vidjeli ste, uostalom, kako su umješno iskoristili svoju nezgodu. Beausoleil je uzbunio mase. Govorio je na svim javnim trgovima u Macubi, Precheuru, Carbetu, Case-Piloteu i, konačno, od Case-Navire do Fort-Royala. Uspio je da kolonisti pristanu na rat protiv divljaka. Njemu ide osobita hvala za novačenje 600 dobrovoljaca koji su otišli pod komandom Loubieresa da unište te prljave Indijance...

Merry Rools potvrdno kinine glavom.- U tim uvjetima - nastavi Plainville - čini mi se da imaju pravo na veliki dio teritorija koja

ćemo zauzeti. Slažete li se da im ga damo?- Slažem se. Što još želite?- Eh, moram onda misliti i na sebe...- Govorite!- Prijatelju, vi lično posjedujete u uvali, između dvije glavice Carbeta, lijepu plantažu

duhana. Ona graniči s mojim komadićem zemlje. To bi bilo dobro za mene.Merry Rools se nasmiješi.- Ako bi vam taj komad zemlje činio veselje, Plainville, ja bih vam ga rado poklonio.- Je li to obećanje?- Ne još. To je dar koji bih vam odmah dao s velikim veseljem, jer ništa mi nije draže do

zadovoljiti prijatelja.- Doista? - upita Plainville s izrazom sumnje.

- Časna riječ. Zar mi ne vjerujete? Upisat ću taj dar u katastarske knjige i već sutra ta će zemlja biti vaša. Označite mi samo njen položaj i točnu mjeru.

Kolonist je časak razmišljao. Ovakva ga plemenitost potpuno zbunila. Plašio se majorove zamke.

- Znate li vi - ipak izjavi - ako mi date tu zemlju, mnoge stvari između nas mogu se izmijeniti?

- Onda neka se odmah izmijene, Plainville! Jer, života mi, taj komad zemlje, zajedno sa žetvom je vaš! Želite li odmah dokument ispisan mojom rukom?

- Ne, vjerujem vam do sutra.- Imate pravo. Ja imam samo svoju riječ. Riječ Merry Roolsa de Gourselasa se ne mijenja kao

što se mijenja kod nekih kolonista.- Ne morate sada biti bezobrazni, kad ste velikodušni, prijatelju. Ostanite na poslovima. Sad

je na meni da budem ljubazan. Slušate li me?- S oba uha, ortače.Plainville je morao probaviti svoju radost. Major nije mogao shvatiti radost zbog tog

velikodušnog dara, dara koji njega nije ništa stajao, jer je kupio u ona lijepa vremena najbolje parcele nakon što je prodao svoj posjed u Francuskoj i tim novcem kupio ogromna područja s velikim prihodom, područja koja su ga stvorila prvim plantažerom otoka.

- Čujete, majore - nastavi kolonist odlučno - mislim da ste lako pogodili kako nemamo iste ambicije. Ja volim zemlju. Volim bogatstvo koje se računa u zlatnicima. Više volim zemlju, stotinu robova, dobru žetvu i vreću cekina nego časti, naslove i vlast... Nemojte se smijati. Vlast sam htio i imam izgleda da je postignem. Ako sam je tako žarko želio, bilo je zato što sam htio da se što više obogatim. Vi koji posjedujete to bogatstvo, budući da ste imali vremena da iskoristite svu silu prilika koje su vam se pružale, vi želite samo vlast i ništa drugo.

- Da - reče Rools - vaš sud je točan. - Drugim riječima, vi ste ambiciozan kolonist, a ja ambiciozan političar. Moja je ambicija da mi ime uđe u povijest. Znam kako treba upravljati Martiniqueom i od otoka stvoriti najbogatiji karipski bazen. Taj ću raj i ostvariti!

- Osigurajte vi svoju zemlju, osigurajte vlasništvo zemlje koja danas pripada Karibima i koja se nalazi između Marina, Salinesa i Granade, i eto vam vaše politike. Ja vam prepuštam prvenstvo pod uvjetom da me pustite raditi po svojoj volji.

- Izjasnite se, do đavola!- Kada zapovjednik de Loubieres pobije sve urođenike, morat ćemo podijeliti osvojenu

zemlju. Pustite da ja to podijelim. Dat ću svakome što mu po pravu pripada, a ja ću uzeti ono što mi se sviđa. U zamjenu za to, prvom prilikom mjesto moga imena stanovnici će izvikivati po ulicama ime Merry Roolsa.

- Prijatelju, ništa mi ne jamči da me nećete ponovo izdati. Riječ je samo o usmenom obećanju. Mislim da se vi možete više osloniti na moju riječ nego ja na vašu. Dajem vam svoju riječ da ćete dobiti ono što tražite u pogodnom trenutku, a bit će sramota ako me izdate!

Plainville upravi svoj pogled prema majoru. Učinilo mu se da ga major ne vara, jer se činio zadovoljan sudeći po trenutnom osmijehu na njegovim usnama.

Nakon kratke šutnje on će dosadno:- Da to postignemo, prisiljen sam, na žalost, da vam postavim još jedan uvjet.- To sam i mislio! - uzviknu Rools. - Trgovac ne može pošteno trgovati.- Vaše uvrede me ne pogađaju. Između nas, zapravo, postoji samo ovaj pisaći stol koji nas

razdvaja. De, de, vi ne vrijedite više od mene, prijatelju. Naše su metode različite, i to je sve. Postavljam vam jedan uvjet... i on je samo formalan, a kasnije ću vam reći i zašto. Zahtijevam hapšenje generalice du Parquet u najkraćem vremenu...

- Hapšenje generalice?- Baš to! Dokle god bude ovdje, mi nećemo moći raditi po svojoj volji. Javno je mišljenje

osuđuje. Ona je kurva, drolja, bludnica koja se podaje prvome koji naiđe, pa čak i strancu,

izdajici otočnih i kraljevskih interesa. Mi imamo dosta pritužbi protiv nje da bismo je mogli uhapsiti i metnuti je u lance.

- Zaboravljate, Plainville, da se kralj još nije opredijelio za nas.- Znam ja to. Računao sam na to. Otac Feuillet može tjednima čekati dok ga dvor primi.

Pretpostavljajući da ga i odmah prime, dok se on vrati iz Francuske, dok nađe brod u Saint-Christopheu za Martinique, uvjeravam vas da neće ovamo stići prije nekoliko mjeseci. Danas je 2. srpnja.

- 2. srpnja 1658. točno.- 25. ovoga mjeseca generalica mora biti u zatvoru i smijenjena s položaja.Rools je izgledao smeten. Ipak je rekao:- Plainville, rado pristajem na sve što želite, ali smijeniti Mariju du Parquet prije kraljeve

odluke, znači povrijediti njegovo veličanstvo, a osobito ako je kralj potvrdi u njezinoj funkciji.- Vi se bojite?- Ne bojim se, prijatelju, ali ja bolje poznam pravila pristojnosti, uljudnost i vjernost datoj

riječi nego vi.- Misli li isto tako i gospođa generalica? Ne, majore, ako se ne bojite, vi oklijevate jer ste

sami pokušali, ne znam kakvim spletkama, da od kralja postignete imenovanje kako biste dobili generaličino mjesto. Priznajte!

- Njegovo veličanstvo može biti povoljno obaviješteno o meni. Samo kralj može donijeti odluku, ne zaboravite to.

- Vi, dakle, odbijate, da uhapsite tu ženu?- Eh! U neku ruku meni bi to najbolje odgovaralo - reče Rools u neprilici. - Vi, dovraga, znate

koliko je mrzim i što o njoj mislim! Ali ne znate sve razloge zbog kojih je šaljem k vragu... Zakleo sam joj se na vjernost, na žalost! Ta me zakletva još uvijek vezuje, kao i vas, Plainville, koji ste se također zakleli. Htio bih vas poslušati, zatvoriti oči kad dođe taj trenutak. Činite kako hoćete. Sto mu vragova! Vi predstavljate većinu kolonista na Martiniqueu! Oni se samo vama zaklinju... Zašto onda oklijevate? Narod vam daje vlast i onda postupite tako!

- Zar mislite, Rools - oštro će Plainville - da ja to neću odista učiniti? Obećajete li da se nećete u stvari uplitati?

- Samo prividno... zbog forme... da, zbog forme. Recimo, da sačuvamo privid stvari...- Vi raspolažete vojnom snagom. Obećajte mi da je nećete iskoristiti.- Obećavam. Ako budem govorio u obranu te žene, ne vodite računa o onome što ću reći, jer

će to biti samo forme radi. I ne zaboravite, ako sačuvam formu, to samo može vama koristiti, ako ne uspijete u pothvatu. Ja ću tu uvijek biti!

Plainville se glasno nasmija:- Uspjet ću! Dajem vam riječ koloniste da će ona biti uhapšena prije tri sedmice, ta odvratna

drolja. Zatvorena! Za dva mjeseca osuđena i obješena! Imam je i zašto osuditi!- Neka vas Bog usliša!

12.

22. SRPNJA 1658.

U velikoj svečanoj dvorani tvrđave Saint-Pierre, toga 22. srpnja 1658, Vrhovni savjet bijaše na okupu. S desne strane generaličine sjedio je major Merry Rools de Gourselas.

Sjednica još nije bila počela i Marija se sjećala kako je nekoliko godina ranije Le Fort kratkim postupkom pobio koloniste koji su se već tada pobunili protiv vlasti du Parqueta kojega je bio zarobio vitez de Poincy.

Na ponovo okrečenim i obojenim zidovima nije više bilo rupa od metaka, ali je ipak ostala uspomena na dvadeset razbacanih tjelesa među kojima je bilo i tijelo Beauforta, huškača i kolovođe.

Koliko se događaja od toga vremena zbilo. Le Fort je krenuo lošim putom. Da je ostao na Martiniqueu, vjeran uspomeni du Parqueta, razmišljala je ona, i ne znajući što misli gusar, koliko se još incidenata moglo spriječiti! Da li bi se ona bila predala dušom i tijelom Maubrayu da Le Fort nije napustio otok? Zahvaljujući svojoj divovskoj snazi, smionim i drskim pothvatima, legendarnoj nepobjedivosti, on bi i sam pobijedio svoje neprijatelje?

Le Fort! On je sada odmetnik, gusar, pljačkaš, kojega čekaju vješala u nekoj antilskoj luci.Što bi sve zajedno mogli ostvariti kada se sjeti koliki je utjecaj imala na njega! Časkom je

pomišljala i na kapetana Baillardela, jedinog koji je ostao vjeran gusaru nekom čudnom duhovnom povezanošću. S gađenjem je odbacila Baillardelovu sliku koja joj se nametala. Sve je to prošlost na koju se više. ne treba navraćati...

Lagani dodir Merry Roolsa trgne je iz sanjarenja. Ona se lecne i upitno ga pogleda.- Gospođo generalice - reče poluglasno - čini mi se da Savjet želi da vas čuje. Bilo bi zaista dobro da otvorite sjednicu.

Ona udari čekićem od pluta u bakreni gong. Svi zašutješe i sjedoše na svoja mjesta i Marija poče:

- Gospodo vijećnici, proglašavam sjednicu otvorenom. Gospodin major Merry Rools pročitat će vam dnevni red.

Istog trenutka Merry Rools ustane s komadićem papira u ruci. Svima se nakloni i saopći veliku novost koja će ispuniti herojskim osjećajima srca svih kolonista. Nakon toga izjavi da je Savjet sazvan zato da se upozna sa situacijom nakon objave rata urođenicima.

Gospodin Lavigne diže ruku zatraži riječ. Rools je zašutio kako bi mu omogućio da govori:- Već su prošle otprilike tri sedmice otkada su se naše trupe, naši sinovi otputili u Barbariju.

Otada nemamo nikakvih vijesti iz Capesterrea.- Tako je - upade Le Comte. - Tri sedmice. Nemir je obuzeo obitelji koje imaju nekog svoga u

vojsci.- Gospodo - uzvrati Rools - ne shvaćam vašu nestrpljivost, jer sam vas već upozorio da smo

se sastali upravo zato da vam javimo rezultate prvih okršaja.- U tom slučaju mi vas slušamo, majore - reče Grocquet.Rools je poznavao tu trojicu diskutanata. Bili su to ljudi koji su osijedili u koloniji i koji su

svojim intervencijama hinili zanimanje za otočne poslove, ali su, zapravo, uvijek bili na strani vlade. On je znao da se vještim načinom mogu pridobiti njihovi glasovi, čak ih učiniti uvjerenim pristašama ako im se malo pokadi.

- Gospodo vijećnici - nastavi Rools - jučer sam primio važne vijesti od zapovjednika Loubieresa, slavnog vojnika, kojemu je gospođa generalica povjerila brigu da istrijebi urođenike sa Capesterrea. Evo, ukratko, vijesti koje mi je zapovjednik Loubieres dostavio:

Prema utvrđenom planu između gospođe generalice i mene, zapovjednik je morem prebacio trupe do Caravelle i važan materijal za izgradnju i utvrđenje baza protiv urođenika.

Dvije stotine ljudi stiglo je kopnom do Capesterrea obišavši brdo Pelee, dok je dvije stotine drugih krenulo prema Gumovačkom brdu.

Zapovjednik Loubieres nesmetano je došao do Caravelle gdje je, koristeći se građom iz skladišta Saint-Pierrea, izgradio tvrđavu koju je nazvao »baterijom«. Mogu vam javiti s radošću da su se trupe koje su prešle preko brda Pelee i one iz »baterije« spojile prije četiri dana.

Buran pljesak prekine govornika. Kada se pljesak stišao, Rools nastavi:

Odred koji je prolazio Gumovačkim brdom imao je manje sreće. Urođenici su očekivali napad s te strane pa su na terenu postavili zamke. Naime, oni su iskopali velik broj jama na čijem su dnu bile zabodene otrovne strijele. Izgubili smo nekoliko ljudi, vrlo malo, zbog tih stupica, ali kada su

otkrivene, četa je promijenila pravac i konačno stigla u Capesterre. Cijeli se dan probijala kroz guštaru i pošto je provela noć u šumi, uspjela je u zoru izbiti u mjesto koje smo nazvali Sainte-Marie. Tu je bilo dosta Kariba. No oni se nisu ni u snu nadali napadu pa se gotovo nisu ni branili. Na temelju podataka kojima raspolažem, glavnina indijanskih ratnika nalazila se u Sainte-Marie. Napustivši svoje suše, jedni su pirogama krenuli prema Dominiqueu ili Saint-Vincentu, a drugi su pobjegli na jug našega otoka. To je gotovo potpuna pobjeda koju vam javljam. Za nekoliko dana nijedan urođenik neće gaziti ovu zemlju. Vojnici zapovjednika Loubieresa, pošto su se zasluženo odmorili, ponovo će se pregrupirati da masovno napadnu posljednja indijanska skloništa na poluotoku Salinesu...

Merry Rools prekine svoje izlaganje očekujući novi pljesak koji su mu vijećnici oduševljeno uputili. Svima se na licu čitala radost. Silan osjećaj sreće uzbudio je ljude koji su bili uvjereni da je svaki imao udjela u tom trijumfu.

- Nadam se - reče Grocquet - da se već razmatra mogućnost slanja jedne misije koja će izraditi novu kartu Capesterrea?

- Otac Feuillet, kojega očekujemo, već je izradio mapu Basse-Terre. Mislim da bi on mogao, kada se vrati iz Francuske, izraditi i kartu Barbarije.

Svi odobriše i Merry Rools sjede.U taj trenutak nekoliko se lica pojavilo na prozorima svečane dvorane.Bili su to vojnici milicijskog odreda koji su se lako prepoznavali po uniformi.- Što radi straža? - poviče Le Comte. - Nedopustivo je da naše vijećanje netko sluša.Jedan stražar zakuca na vrata i pošto mu je Rools naredio da uđe, stupi unutra te izjavi:- Delegacija vojnika iz sedam četa otočne milicije moli da je Savjet primi.- Što to znači? - poviče Marija odjednom problijedivši, toliko je to miješanje vojske u

upravne poslove bilo nepodnošljivo.- Ta delegacija smatra, gospođo, da ima zahtjeva koje želi izraziti.- Zahtjevi! Opet zahtjevi! - poviče ona. - Majore, otjerajte te ljude!- Možda bi bilo pametnije da ih primimo - primijeti Rools. Riječ je o miliciji, a to je mnogo

ozbiljnije nego što bi bilo da je riječ o kolonistima.- Vi ih, dakle, želite primiti?- Bilo bi bolje, gospođo. Neka Savjet glasa dizanjem ruku da li ćemo saslušati zahtjeve

milicije.Ruke su već bile podignute a da Rools nije ni završio.- Moram se pokoriti - reče Marija osjećajući da će doživjeti novo poniženje.- Dobro - reče Rools - stražo, dovedite delegaciju.Bilo je dvadesetak ljudi, gotovo sve vojnici, osim četvorice ili petorice, koji su bili na čelu i

među kojima su neki bili iz Precheura.Marija je predosjećala da će je pogoditi nova nesreća. Pogledom je kružila po vijećnicima.

Koji će se od tih ljudi pokazati vjeran danoj riječi i, ako ustreba, podržati je? Nemilost javnog mišljenja prema Mariji najavljivala je preokret, promjenu vladavine u kojoj će najokretniji, najvještiji uspjeti da se obogate.

Najzad Marija pogleda Merry Roolsa. Bio je zagonetan, zatvoren, s licem čovjeka kojega ne može ništa iznenaditi, koji prisustvuje izvođenju dobro režirane predstave. Imala je utisak da su je svi napustili, da je olupina koju valovi bacaju po svojoj volji. Sva očajna obraćala se u mislima Bogu. Zašto joj ne bi pritekao u pomoć? Zašto je izlaže ovakvim iskušenjima. Zašto ovi kolonisti koji su toliko voljeli njezinoga muža i koji sigurno znaju kako je pozitivno na nj utjecala sada pokazuju prema njoj toliku mržnju, toliko ogorčenje?

Dvadeset je ljudi stajalo u redu pred članovima Savjeta; na čelu su im bili kolonisti. Sigaly korakne i odvoji se od grupe. Nije to bilo prvi put da on igra ulogu glasnogovornika i činio se odlučniji, sigurniji u samog sebe.

- Tražili ste da budete primljeni, gospodo - poče Merry Rools. - To znači da nam imate saopćiti vrlo važne vijesti. Mi smo, kako vidite, zauzeti raspravljanjem, i kako pretpostavljamo da su razlozi koji su vas ovamo doveli vrlo ozbiljni, mi smo prekinuli raspravljanje da vas saslušamo.

Sigaly se pokloni u znak odobravanja i pozdrava u isto vrijeme.- Doista je tako - reče. - Sedam četa milicije Martiniquea žele da vam iznesu ozbiljne

zahtjeve, pa je svaka četa odredila po tri čovjeka kao svoje predstavnike pred Vrhovnim savjetom. Moji drugovi i ja - nastavi pokazujući koloniste oko sebe - predstavljamo stanovnike Precheura i Carbeta koji, u ime milicije, imaju iznijeti iste zahtjeve.

U Mariji je sve više kuhao bijes. Nije mogla a da ne prekine agitatora.- Zahtjeve! - uzvikne ona. - Opet zahtjeve? Prije tri tjedna udovoljeno je vašim zahtjevima.

Dobili ste sve što ste tražili, a sada ponovo niste zadovoljni?Sigaly podmuklom drskošću pogleda časkom generalicu. Prezir koji se ogledao u njegovim

očima drsko je ukazivao da za njega Marija više nije ništa značila na otoku.Uostalom, nije se njoj ni obraćao. Okrećući se prema majoru, izvadi iz džepa složeni

pergament.- Gospodine majore, gospodo vijećnici - reče ograničit ću se samo na to da vam pročitam

tekst zahtjeva sedam milicijskih odreda i kolonista Precheura i Carbeta. Ostavit ćemo vas da vijećate, a onda ćemo doći po odgovor. Ističem činjenicu da nikakvu odgodu nećemo trpjeti. Osobe koje su nas izabrale i dale mandat izričito su naglasile svoju želju da se ta pitanja riješe još danas.

Kao prvo, milicijski odredi i kolonisti zahtijevaju da se dužnost generalnog guvernera Martiniquea oduzme gospođi du Parquet i povjeri majoru Merry Roolsu.

Marija osjeti kako joj srce prestaje udarati. Nije imala snage da izreče nijednu riječ, nijedan glas nije se čuo iz njezinih usta. Borila se iz sve snage da ne padne u nesvijest. Ne obazirući se na njezino stanje i mrtvačko bljedilo, Sigaly nastavi:

Osim toga, kolonisti traže da se porezi na duhan smanje za polovinu.Zajedničkim dogovorom milicijski odredi i kolonisti traže da se smijeni redarstveni časnik

Fournier, koji se pokazao nepravedan sudac i da se na njegovo mjesto postavi gospodin Duvivier.

Sigaly se zaustavi da odahne. Vijećnici se međusobno pogledaše. Oni su znali sve o previranju među pučanstvom, ali zahtjevi koji su im postavljeni imali su učinak prave bombe! Smjenjivanje generalice!

- Je li to sve? - upita Merry Rools.- Nije, gospodine majore.

Mi još tražimo da gospodin Plainville, kolonist iz Carbeta, bude imenovan od strane ovoga Savjeta za glavnog zastupnika pučanstva. Konačno imenovanje sudskih službenika i milicijskih časnika odsada treba da potvrde stanovnici.

Sigaly je završio, a mučna i tegobna šutnja zavlada. Nitko se nije usudio progovoriti. Čak se činilo da su predstavnici milicije isto toliko zbunjeni kao i vijećnici zbog tih pretjeranih zahtjeva.

Merry Rools, koji je bio sasvim pribran, okrene se prema generalici i reče:- Gospođo, čuli ste sve kao i mi. Što imate odgovoriti?- Gospodo vijećnici - izjavi ona drhtavim glasom, koji je pod utjecajem srdžbe postajao sve

jači - i ja sam kao i vi čula zahtjeve ovih ljudi. Mislim da se tu ne radi toliko o mome autoritetu koji je podriven koliko o poglavaru i principu na kojemu počiva njegova vlast. Vrhunac je svega, gospodo, da se od nas zahtijeva da prihvatimo miješanje stanovništva u postupak oko imenovanja sudskih službenika i milicijskih časnika. Tko god bio guverner ove kolonije, odsada će biti izložen na milost i nemilost sudskog činovništva i vojske. Može li se to

dopustiti? U takvim okolnostima čini mi se nemogućim svako upravljanje: takva metoda dovodi do anarhije i ja ne znam što će njegovo veličanstvo misliti o guverneru koji će to prihvatiti, jer će na taj način izdati i kralja i kraljevstvo!

Marija još jednom pogleda one koji su je okruživali.Glave su bile spuštene. Merry Rools je šiljkom svoga pera nešto črčkao po stolu odsutna i

čudna izgleda.To je bila zavjera, stupica koju su joj namjestili. Ovaj Savjet koji je trebao raspravljati u

radosnom raspoloženju zbog pobjede koju je major objavio, sastao se, zapravo, samo zato da joj najavi njezin poraz. Ti ljudi nisu htjeli čekati ni kraljev odgovor!

Takva ju je podlost ispunjala gađenjem.- Ja mislim, gospodo, da vi jeftino prodajete ugled njegova veličanstva. Ako mi je najveća

želja bila nepomućeni mir na ovom nesretnom otoku, odvratnost zbog podlosti kojom sam okružena navodi me da bez raspravljanja prihvatim vaše zahtjeve.

Primijetila je da su neki pocrvenjeli zbog uvrede. Mislila je kako im je dosta rekla i da će sada netko od njih ipak ustati u njezinu obranu i priteći joj u pomoć. Uzalud je čekala.

- Ja, dakle, svečano predajem - reče ponosno - svoju dužnost gospodinu Merry Roolsu de Gourselasu. Nadam se da sam na taj način dovoljno pokazala svoju pokornost i da sada mogu uživati svoj mir.

- Gospođo - poviče Rools, dirnut i protiv svoje volje - gospođo, ja vam zahvaljujem što ste se odrekli svog položaja u moju korist... Ja vas ipak molim da i dalje predsjedate ovom Savjetu.

Ona se tužno osmjehne. Shvatila je: njezine su sumnje potvrđene, jer je sve već odavno bilo pripremljeno!

- Molim vas da ipak ne zaboravite da je otok kupio moj muž i da je ovaj otok postao vlasništvo moga sina Jacquesa d’Esnambuca kojemu ćete jednoga dana morati položiti račune o upravljanju!

U tom trenutku vrata se bučno otvoriše i uđoše dva uzbuđena čovjeka gurajući bezobzirno laktovima milicijske delegate: bili su to Plainville i Beausoleil.

- Izdaja! - poviče kolonist iz Carbeta, mašući iznad glave listom papira. - Izdaja!Nova bomba, novo iznenađenje.Plainville se u općoj tišini uputi prema Mariji zlobno žmireći očima, s dvoličnim i zlim

smiješkom oko usana.- Gospođo - reče hladno - vi ste izdajica i ja imam za to dokaz.Pokaže papir i obrati se vijećnicima:- Gospodo, evo pisma koje smo ugrabili jednom sluzi ove gospođe. Neki Desmaretz, koji

služi u Gorskom dvorcu, došao je danas u Case-Pilote s ovim pismom upućenim čovjeku kojega poznajemo i koji je u vezi s Englezima: to je vitez de Maubray. Dakle, vitez de Maubray ukrcao se u Case-Piloteu na brod koji plovi za Saint-Christophe. Mi smo budno pratili kretanje i djelovanje toga čovjeka. I zato, kada smo vidjeli slugu Desmaretza, smatrali smo svojom dužnošću da ga pretražimo i evo, gospodo, pisma što smo ga kod njega našli. To je pismo gospođe du Parquet, iako se ona nije potpisala. Gospođa du Parquet je vrlo oprezna, pa nije stavila svoj potpis na jedan dokument koji će je odvesti na vješala!

Marija se spusti na stolicu. Ovo je previše! Kakva je ovo nova podvala? Nije nikada pisala Reginaldu iako je to željela. Kakvo je to pismo? Očito je lažno!

- Evo, gospodo, što sadrži ta poruka - nastavi Plainville pobjedničkim glasom. - Ja ću vam ga pročitati, a vi saslušajte:

Ljubavi moja, srce moje,

Zaustavi se i raskalašeno nakesi obuhvativši generalicu bezobraznim i prezirnim pogledom. Zatim nastavi:

Uskoro će sve biti u redu, to je moje uvjerenje koje sve više jača. Ne mogu više živjeti u zagušljivoj atmosferi ove kuće, ovog otoka, samoće, niti podnositi rastanak koji su nam nametnuli. Znam kako je opasno povjeriti ovakvo pismo čovjeku koji nas može izdati, koji je možda u službi naših neprijatelja. Srce moje, vi ste mi govorili o vašim jezerima, o vašoj Škotskoj. Putujmo, odvedite me... Ne mogu više živjeti bez vas. Umrijet ću ako vas ne vidim. Vi ste moj život, za vas bih sve žrtvovala, a vi znate da ću ja slijepo poslušati sve ono što mi naredite da učinim. Ne ostavljajte me ovdje gdje nam je život u sve većoj opasnosti. Treba da vas vidim...

- Eto - uzvikne Plainville - ovo je dovoljno, zar ne, gospodo? Poučno. Eto kakvoj ste bludnici povjerili upravljanje Martiniqueom! Dok našu djecu ubijaju urođenici, ova žena prodaje našu zemlju Englezima, kako to dokazuje ovo pismo!

- To pismo nije moje! - poviče Marija. - To je pisala Louisa, moja sestrična...- Louisa! - reče, nasmijavši se kolonist iz Carbeta - Louisa! A gdje je dokaz? Zar ne znate,

gospodo, kao što zna i cio svijet, da je ova odvratna drolja bila ljubavnica toga Škota? I sada odjednom to pismo piše Louisa? Smiješno, gospodo. Neka ta vještica izmisli nešto drugo! Uostalom, Desmaretz, sluga ove dame, odmah je priznao da mu je ona dala to pismo za viteza de Maubraya. Zašto bi taj Desmaretz lagao?

Beausoleil, koji se također želio istaknuti, istupi i reče:- Ja mogu potvrditi da nas je ova žena izdala zajedno s vitezom de Maubrayem. Brodovi su

došli u Case-Pilote s nizozemskom zastavom, a zapravo su bili engleski. Maubray je s ovom ženom naumio predati Martinique Englezima koji su se smjestili na Barbadosu.

- To je besramna kleveta! - poviče Marija skršenim glasom. - Vi to ne možete dokazati!- A ovo pismo? Zar ono nije jasan dokaz? - upita Plainville.- Na vješala! - poviče jedan od delegata milicije.- Na smrt! - poviče Sigaly.Nastalo je komešanje u redovima milicije. Merry Rools se pobojao da stvari krenu naopako

koliko za vijećnike toliko i za Mariju, pa ustane raširivši ruke u znak smirenja:- Gospodo - reče - mogu vas uvjeriti da će izdajice biti zasluženo kažnjeni. Ali moraju biti

suđeni. Moramo se domoći viteza de Maubraya. Neka gospodin Duvivier, koji je sada sudac, povede proces.

- Prekasno! - poviče Plainville. - Maubray je otplovio! Upravo zato što se uspio spasiti mi smo dobili ovo pismo. Ali ženu imamo i nju treba uhapsiti!

- Mene uhapsiti! - poviče Marija. - Vi biste se usudili uhapsiti ženu generala du Parqueta?- To će biti posljednja bezobraština koju je izrekla, nadam se - nastavi Plainville. - Ova

besramna žena, koja se s užitkom valjala u kalu, bludničila sa svim muškarcima koji su posjećivali Gorski dvorac, koja je noću odlazila u daščare crnaca i vodila ih u svoj krevet, usuđuje se da ovdje govori o čovjeku kojemu nikada nije bila vjerna... o generalu du Parquetu!

Podiže se silna graja negodovanja. Marija se osjeti izgubljenom, bez snage. Poželjela je da umre.

Sigaly se približi stolu i pljune joj u lice. Ona zajeca.- Ona nas želi ganuti suzama - poviče Plainville. - Budite oprezni, ona je vještica! Nju treba

živu spaliti na vojnom vježbalištu u Saint-Pierreu!- Na lomaču! Na lomaču!- Mir, gospodo, mir! - smirivao ih je Rools.- No, dobro - nastavi Plainville. - Sada je sve jasno! Ta je žena bila istodobno ljubavnica

viteza de Maubraya i kapetana Baillardela. Dokaz je tome što je štitila toga vojnika i imenovala ga zapovjednikom ekspedicije na Marie-Galante. Preko Baillardela, svoga saučesnika, ona se povezala s gusarima. Zbog toga smo izgubili i svoje ljude i svoje brodove! Izdaja! Ponavljam: izdaja!

- Pitajte - poviče Beausoleil - pitajte tu drolju i prljavu žensku kakva joj je bila prošlost. Ta krčmarska djevojčura, ta mornarska i soldatska kurva, bludnica koja je uživala sa stražarima

iz Dieppea, uspjela se udati za velikog gospodina, koji ju je doveo ovamo: gospodina de Saint-Andrea... Pitajte je što se dogodilo Saint-Andreu, njezinom starom mužu? Nestalo ga je! Treba da odgovara i za taj zločin!

Plainville se okrene prema delegatima milicije i zapovjedi im:- Uhapsite tu ženu. Major Merry Rools će vam izdati naredbu. Odvest ćete je u Precheur i

zatvoriti u skladište, koje će joj biti zatvorom dok se ne odredi njezina sudbina!Prvi pristupi Sigaly. Dade znak nekim ljudima koji su bili oko njega, zgrabi je oko pasa i

podigne sa stolice.Marija je bila slomljena. Nije mogla stajati na nogama. Blijede usne postadoše ljubičaste, a

milicionari su je morali uhvatiti za noge i glavu da je ponesu.Obuzet neizrecivim uzbuđenjem, Merry Rools je gledao za grupom koja je izlazila. Pratio ju

je časkom pogledom s prozora dvorane kako prolazi dvorištem tvrđave.Uzbuđenje među vijećnicima prilično se sleglo. Čuo se samo nejasan žagor. Vijećnici su

raspravljali o tek proživljenoj drami. Zapravo, bili su zadovoljni što je sve tako završilo.Merry Rools uze drveni čekić i udari u gong.- Gospodo - reče - naša zadaća još nije završena. Ja mislim da ćete vi potvrditi imenovanje

gospodina Plainvillea za starješinu, kome dugujemo zahvalnost zbog načina kako je otkrio izdajice. Glasajte dizanjem ruku.

Major pobroji ruke i reče:- Izglasano!Časak kasnije nastavi:- Hapšenje gospođe du Parquet moglo bi se nekim neupućenim učiniti samovoljnim činom.

Stoga je potrebno napisati i zapisnik. Evo teksta koji predlažem:

Vijeće otoka Martiniquea, pod predsjedništvom Merry Roolsa, zvanog Mederic, gospodina de Gourselasa, koji je zamjenjivao guvernera u odsustvu gospodina d'Esnambuca, na žalbu sedam četa rečenog otoka zbog lošeg vladanja i postupaka gospođe generalice, a na štetu rečenih stanovnika, koji se iz dana u dan sve više otkrivaju, rečeni je Savjet odlučio i naredio da spomenuta dama bude smijenjena s položaja i da joj se oduzme svaka vlast i zapovijedanje na ovom otoku, pa joj je za privremeni smještaj određeno skladište u četvrti vojnog vježbališta u Precheuru, s time da se ne smije vratiti u svoj »Gorski dvorac«, ni u bilo koje drugo mjesto, osim spomenutog.4

Kad se prešlo na glasanje, sve su se ruke podigle. Plainville, koji je prisustvovao tom prizoru kao blagonakloni očevidac, smijao se u sebi, srca prepuna radosti. Trijumf njegove stvari bio je potpun.

- Gospodo - nastavi Rools - predložit ću vam i druge potrebne reforme bez kojih ne bih mogao odgovoriti zadatku koji me očekuje... Predlažem Savjetu da odluči:

1) Brodovi obalne straže bit će predani gospodinu Plainvilleu, jer pripadaju cijelome stanovništvu.

2) Obitelj du Parquet imenovat će jednog intendanta koji će voditi brigu o imovini i pravima malodobne djece.

3) Gospodin Plainville bit će postavljen za zapovjednika tvrđave Saint-Pierre, koji će se brinuti za municiju, topove i obranu mjesta. Sve spomenuto bit će pod nadzorom gospodina de Gourselasa, zvanog Mederic, i cijelog stanovništva.5

Plainville se trgnu i pogledom potraži razjašnjenje od majora. Bilo je to uzaludno. Zapravo, Plainville je imao svu vlast na temelju odluke koju je Savjet odmah prihvatio; ime Merry Roolsa služilo mu je kao pokriće.

4 Povijesni tekst (prim.)5 Povijesni tekst (prim.)

Zašto je to učinio glavni zapovjednik? Da li je istina da on katkada zna biti plemenit?Merry Rools ponovo udari čekićem u gong da objavi svršetak sjednice. Jednim pokretom on

ga zaustavi. Ne, on nije smatrao da je pobjeda potpuna. Njegova mržnja prema Mariji du Parquet nije još bila zadovoljena.

- Predlažem - reče - da se pretraži Gorski dvorac i pronađe sve ono što može poslužiti kao dokaz generaličine izdaje. Sigurno ima tih dokaza dosta. U svakom slučaju bit će dobro da doznamo kakvom se literaturom hrani tako pokvarena žena.

Merry Rools kimne glavom. To je za njega bila suvišna mjera.- Vidio sam kod generalice nekoliko vrlo ozbiljnih djela - reče - poimence knjigu

Machiavellija »Razgovori o državi u miru i ratu«.Plainville ga oštro i resko prekine skočivši:»Razgovori o državi u miru i ratu«? I to mi je ozbiljna knjiga? Možda bezazlena knjiga?

Treba je vidjeti! Mjesto te drolje, treba spaliti tu knjigu na javnom mjestu da pokažemo ogorčenom stanovništvu kako smo mi tu da ga budno čuvamo!

- Vrlo dobro - reče Rools - ja predlažem ovaj tekst:

4) Savjet, na temelju dostave i prigovora starješine, zadužuje gospodina Duviviera, redarstvenog časnika i krivičnog suca, da među generaličinim knjigama potraži Machiavellijeve »Razgovore o državi u ratu i miru«. Budući da je ta knjiga smatrana opasnom, bezbožnom, svetogrdnom i odvratnom, treba je oduzeti i spaliti na trgu Saint-Pierrea.6

- Gospodo, sjednica je završena.

6 Povijesni tekst (prim.)

ŠESTI DIO

GUSAR NJEGOVA VELIČANSTVA

1.

U ZATVORU

Skladište u kojem je Marija bila zatvorena poštedjele su palikuće za nedavnih pobuna, vjerojatno zato što su ga smatrali nesagorivim.

Bila je to visoka kamena zgrada debelih zidova, koja bi odoljela i potresu, sagrađena na vojnom vježbalištu Precheura. Masivna željezom okovana vrata priječila su ulaz. Unutrašnji prozorčići služili su za provjetravanje i osvjetljavanje podruma.

Generaličini tamničari pripremili su na brzinu u jednom uglu neku vrst ležaja od komovine i šećerne trske. Sutradan nakon hapšenja, kapetan Martel donio je Mariji stolicu, jednu od onih španjolskih kakve su u koloniji izrađivali iz debla nekih stabala. Kapetan joj je dao i jedan crvotočni stol, raskliman, s krivim nogama, na kojemu se, barem, moglo ručati, i to skromno, hraneći se samo kuhanim slatkim bananama.

Kapetanu Martelu bilo je neugodno svaki put kada bi ulazio u ovaj čudan zatvor. Jedva bi i pogledao lijepu zatvorenicu, a osobito je izbjegavao svaki razgovor. Istina, Marija nije ni osjećala potrebu da ga bilo što pita. Činila se stranom svemu, pomirena sa sudbinom, skršena.

Činilo joj se da i nije više na ovome svijetu. Nekoliko se puta i onesvijestila. Nitko se za nju nije brinuo. Kada bi se osvijestila, gorko je žalila što nije umrla za vrijeme nesvijesti.

Ona je, uostalom, shvaćala ponašanje kapetana de Martela. Dokazao joj je svoju odanost kada je za prvih pobuna u Precheuru zatražila po noći njegovo gostoprimstvo zajedno s ocem Bonninom. Taj čovjek, koji nije imao nikakva razloga da kao vojnik ne posluša novog gospodara - bolje reći, nove gospodare otoka - vodio je tešku borbu sa svojom savješću što se mora brinuti za zatvorenicu koju je volio i poštovao. Zbog toga i njegova šutnja i njegova bojažljivost.

Već su prošla četiri dana otkada je Marija bila zatvorena u skladištu, a da nije vidjela nikoga osim kapetana, i to dva puta, te bakljonošu koji joj je donosio hranu.

Za četiri dana toliko je bila omršavila da se pitala hoće li je mali Jacques, kad je ugleda, prepoznati.

Mali Jacques! On je ispunio sve njezine misli. Ako bi je za trenutak zaokupili prošli događaji, ona bi ih odagnala iz svojih sjećanja. Bilo joj je teško. Nije mogla shvatiti zašto je cijeli svijet protiv nje. Osjećala se nedužnom za sve što joj spočitavaju. Što su Plainville, Beausoleil, Merry Rools bili protiv nje sa svojom bandom, to joj je bilo donekle razumljivo zbog njihove mržnje i ambicije koje su nagrizale te ljude, ali zašto ostali kolonisti na otoku traže njezinu smrt? Zašto su joj pljuvali u lice? Zašto su joj kidali haljine dok su je vukli ulicama do zatvora? Zar im nije bila dobra? Čak su je napustili i oni za koje je mislila da su najodaniji njezinoj stvari! Toliko podlosti i gadosti od Vrhovnog savjeta nije očekivala. Sve joj se to neizmjerno gadilo. Pravo govoreći, jedina joj je utjeha bila pomisao na sina, malog Jacquesa, koji je sigurno bio zabrinut za njezinu sudbinu, pa sigurno pita Louisu i crnkinje... Louisa! Ništa joj nije zamjerala, iako je zbog nje upala u ovako tešku situaciju!

Sada je ona svoj Gorski dvorac gledala sasvim drugim očima!Kako je tamo mogla živjeti sretno! Kako je sve moglo biti mirno! Kako je divnu atmosferu

mogla stvoriti da je bila pametna i mogla predvidjeti sve ono što se zbilo! Umjesto toga, dvorac je postao poprište nemira, besrama, čak i strašnog razvrata!

Kako je to odvratno što se mora sjećati u svome zatvoru i u velikoj bijedi svega onoga što se odnosilo na nju i što ju je sada zbližavalo Bogu. Kakva odvratnost što je morala misliti da je vodila pametnu politiku prihvaćajući sramotnu diobu svoga ljubavnika sa sestričnom. I da je to bilo samo sa sestričnom, tim glupim, bolesnim i histeričnim djetetom! Ali je bilo sigurno da ih je vitez obje varao s Julijom.

Što je s Louisom? Što su s njome učinili? Što je s njezinom djecom? Zašto bi se njeni mučitelji zaustavili samo na njoj? Zar joj neće oduzeti njezin imetak, Gorski dvorac, to djelo du Parqueta? Hoće li njezinu djecu poslati u sirotište? Jesu li i Louisu zatvorili kao i nju?

Ništa nije znala. Ona je bila duboko u grobu i htjela je umrijeti, ali nije imala snage da se ubije udarajući glavom o zid. Katkada bi se u njoj nešto bunilo i budila mržnja na njezine krvnike.

Je li moguće da ju je i Bog napustio?

Molila je sklopljenim rukama klečeći na grubom ležaju od šećerne trske. Najednom začu ključ u bravi golemih, željezom okovanih vrata. Zatvori oči. Tko to dolazi? Ovo nije vrijeme za hranu, a nije ni kapetan Martel.

Jesu li konačno odredili njezinu sudbinu? Hoće li je objesiti ili živu spaliti?Da li će joj najaviti početak mučenja?Ona se još zanosnije predala molitvi. Vrata se otvoriše i jako, zasljepljujuće svjetlo obasja

veliku prostoriju koja je mirisala na plijesan, na loše štavljenu kožu, slamu i reski miris indiga.Nije se micala. Začu glas koji je govorio:- Dajte mi ključ, ja ću sam zatvoriti. Nije potrebna straža pred vratima...Taj joj je glas bio poznat! Hitro se okrene i trgne prepoznavši Merry Roolsa.On je zatvorio vrata i pažljivo zaključao. Čega se ima plašiti iscrpljena, smršavjela žena bez

snage?On se okrene i polako uputi prema njoj ne gubeći je s vida. Kad je prešao polovinu razmaka,

koji ih je dijelio, on će blago i tužno:- Dobar dan, gospođo.Ona mu ne odgovori. Nije mogla odvojiti oči od te elegantne prilike, dvostruko elegantnije

nego što je prije bila. Zlatni balčak mača o Roolsovu boku blistao je na slabom svjetlu koje je dolazilo s prozorčića. Nosio je sjajno ulaštene visoke čizme od izvrsne kože koje su škripale pri svakom koraku.

U isto se vrijeme sjetila i svoga stanja: raspletene kose koja joj je padala na čelo s neurednim kovrčama, slične plamenim jezičcima ili savijenim zmijama kao u Gorgone, sva u dronjcima, koje su načinile ruke pobunjenika, u haljini koju je pokušala nespretnim i nevještim uzlovima privezati uza se, ali koja nije mogla pokriti ni bedra ni grudi. Žena generala du Parqueta bila je nalik na prosjakinju. Zaplakala bi od bijesa da nije njezin ponos utjecao na dostojanstveno držanje zbog kojega je u ljudi često izazivala poštovanje.

Merry Rools joj se približi:- Bojim se, gospođo - reče blagim i ozbiljnim glasom - da vam nedostaje mnogo stvari. Došao

sam da popravim situaciju koju su vam nametnuli.- Već je i vrijeme, gospodine!On lagano slegne ramenima:- Ne gledajte u meni neprijatelja. I ja sam žrtva događaja i nekih ljudi. Ja sam namjesnik i

ništa ne mogu učiniti, a da prije toga ne obavijestim starješinu koji zastupa pučanstvo. Plainville zapovijeda...

Uzdahne jer mu je bilo teško izdržati grozničav pogled Marijin, pogled koji ga je razgoličavao, ocjenjivao, ranjavao.

- Bogu hvala - reče on ipak - uspio sam toga čovjeka urazumiti i uvjeriti da vi ne možete biti osuđeni bez suđenja. To za vas, gospođo, znači dobitak u vremenu. Dobiveno vrijeme u politici mnogo znači, ono je katkada sve. Čovjek ne zna što se sve s vremenom može dogoditi. Možda ćete moći vratiti milo za drago.

Ona ga je šutke slušala. Smetala ga je njezina šutnja i on nastavi:

- Na svaki način, gospođo, ja ću iskoristiti svoje pravo na pomilovanje ako se vama bilo što dogodi. U to budite uvjereni.

- Ne molim milost ni od koga - reče ona naposljetku.- Nisam kriva. I vi sami, Rools, znate da je sve ono što mi spočitavaju niska kleveta. Možda

sam i pogriješila što sam imenovala viteza de Maubraya savjetnikom, iako to još nije sigurno, ali kad su zatražili njegovo otpuštanje, ja sam ga otpustila. Nitko se nije pokazao tako pomirljiv kao ja.

On spusti glavu i potraži u džepu svoga haljetka jedan mali paket pa joj ga pruži:- Mislio sam - reče on - da će vam ovo biti zaista potrebno.Ona uze paket i opipa ga. Pod prstima osjeti zupce češlja, kutije pomade i parfema.- Zar jednoj jadnici kao što sam ja može pasti na pamet da se namiriše? - upita ona tužno se

osmjehujući i pokazujući rukom na svoje tralje.- Gospođo, donijet ću vam i haljine. Sve što treba, učinit ću što je moguće prije.- Hvala, ne mogu odbiti ponudu da budem dolična.- Mogu li vam još u čemu biti od koristi?- Možete - odvrati ona spontano. - Želim znati što ste učinili s mojom djecom. Nadam se da u

njihovu nevinost ne sumnjaju? Što je s mojom sestričnom Louisom?- Vaša su djeca, gospođo, u Gorskom dvorcu, sigurna i zdrava. Gospođica de Francillon bdi

nad njima. S te strane nemate se čega bojati. Ona je samo zatvorena u toj kući.- Zahvaljujem vam - reče ona jedino mi je do sudbine moje djece stalo. A sada više nije važno

što se može meni dogoditi.On joj se približi, uze je za ruku i silom posadi na stolicu.- Sjednite - naredi joj on tihim glasom.Ona posluša. On se nasloni na stol koji umalo ne pade, ali ga je zadržao na mjestu.- Marijo, ipak treba misliti kako ćete odavde izići.- Kako to, Merry Rools! - poviče ona. - Zar mi to vi govorite? Zar niste vi sve učinili da me

ovamo dovedu?On kukavički potrese glavom:- Možda sam i učinio grube greške. Bog mi je svjedok, Marijo, da sam bio zaslijepljen strašću

prema vama. Vi mi nećete zabraniti da u granicama mogućnosti popravim svoje prošle zablude?

- Ja od vas ništa ne tražim. Ja želim mir. Ako moji neprijatelji žele moju smrt, neka dođu po me. Neću se opirati. Umorna sam od borbe, ne mogu se više boriti sa mračnjaštvom, izdajicama, ljudima bez kičme i riječi. To je sve.

- Marijo - prozbori on uzbuđenim glasom - ja vas još uvijek ljubim, sigurno više nego ikada. Kakvi god bili vaši osjećaji prema meni, ja vas neću napustiti. Branit ću vas i protiv vaše volje! Želim vas izvući odavde.

- Je li moguće?- Rekao sam vam da Plainville zapovijeda. On odlučuje, iako tvrdi da narod ima vlast. Ja ga

moram slušati. Vjerojatno će vam uskoro oduzeti i Gorski dvorac. On želi vašu smrt. Ali iznad njega postoji i viša vlast... kralj... Ako uputim poruku kralju, ako mi vi dadete pismo koje ću poslati dvoru, možda ćemo i postići kakav rezultat!

- Ne, gospodine, neću ništa tražiti od kralja. Mene su kolonisti obeščastili i oni moraju priznati svoju krivicu. Ako to učine, ja ću im, uostalom vrlo rado oprostiti.

- Ne usuđujem se, gospođo, da vam zatajim kako će biti teško da vas kolonisti zavole. Oni su uvjereni da ste ih izdali i da ste žena sramotne prošlosti...

Ona prezirno slegne ramenima.Merry Rools se najednom uspravi:- Gospođo - reče odlučno - želim sve poduzeti da vas spasim. Jedini način da vam vratim

vašu čast jest u tome da vam dadem svoje ime! Ako pristanete na to da budete moja žena,

nitko neće pomisliti kako Merry Rools želi da se oženi s izgubljenom osobom. Vlast Plainvillea bit će teško pogođena!

- Roolse - upita ona - vi biste se oženili sa mnom u sadašnjim prilikama? Zar biste doista dali ime ženi koja je na sjednici Savjeta tako nisko vrijeđana, a da se tome nitko nije usudio usprotiviti?

- Da, upravo to...- Ja mislim da bi Plainville žestoko ustao protiv vas. Ako je on tako moćan, vi se izlažete

opasnosti da budete zatvoreni i obješeni! Zar biste se rado izvrgnuli toj pogibelji?- Da - odgovori on bezličnim glasom koji je drhtao od nade.- Na žalost - reče ona - jedini čovjek za kojega bih se udala bio bi onaj koji bi prije pristao da

me osveti zbog uvreda, bezobraština tih hulja kao što su Plainville i ostali. Samo njihova smrt mogla bi me osvetiti...

- Vi od mene zahtijevate da izazovem Plainvillea? Da ga ubijem?- Čak ni to... Ne želim nikome ništa dugovati, ali, Merry Roolse, drago mi je čuti da tako

govorite. Presjekla sam vas u riječi, jer ne želim znati da li biste imali hrabrosti proburaziti mačem tijelo toga bijednika. On će biti kažnjen. Za to će se pobrinuti Bog...

Rools prigne glavu i šapne:- Ne znam koga od nas dvoje treba više žaliti i tko od nas dvoje više trpi...- Ako me doista volite, ako želite učiniti nešto za me, čuvajte i štitite moju djecu... Samo to

tražim.- Čuvat ću ih kao otac - uvjerljivo će on. Zatim ustade, nakloni joj se i krupnim koracima

pođe prema vratima.

2.

SUMNJE, ILUZIJE I NADE

Završila je molitvu. Molila je više puta. Imala je utisak da je Bog štiti od mračnih prijetnji. Blijeda mjesečeva svjetlost prodirala je kroz prozorčić. Bio je dovoljan samo jedan oblak da se prostrani zatvor ispuni mrakom i po zidovima zaigraju nejasne forme.

Ona se prekriži. Činilo joj se da se sve oko nje okreće i da je nosi neki snažan vrtlog. Pala je na ležaj od komovine kad je trgne zveket ključa u zarđaloj bravi. Što hoće od nje u ovo doba? Da nisu njezini krvnici odlučili da je spale živu po noći, da više u tome uživaju?

Posljednjim naporom volje ona se uspravi, jer nije željela pokazati svojim mučiteljima da je sasvim skršena žena. Začu škripu vrata na slabo namazanim šarkama i ugleda treperavo i slabo svjetlo mornarskog fenjerića. Čovjek koji ga je držao u ruci njihao je njime kao kadionicom. On se okrene, ponovo ugura ključ u bravu i za sobom zatvori vrata.

Tada je vidjela neznanca kako se sagiba pošto je gurnuo ogroman ključ u svoj džep kako bi uzeo jedan paket. Začu kako je pita tihim glasom:

- Marijo... Marijo, jeste li tu?- Da - reče ona bez daha.On podiže fenjer do visine očiju i osvijetli ležaj.- Ja sam, Merry Rools. Donio sam, kako sam i obećao, haljine za vas.U njoj se rasplinuo strah, ali na spomen imena Merry Roolsa ponovo je obuze strašna

vrtoglavica. Zatvori oči i ispruženom rukom uhvati se zida da ne padne.Merry Rools bijaše pokraj nje. Bila je to neka vrsta oslobođenja same sebe i vlastitih nemira.- Priđite - reče ona - priđite brzo...On ostavi paket i dotrči s fenjerom. Zamijeti da ona posrče

i da je na kraju svojih snaga, sjena same sebe.S mnogo pažnje pomogne joj da se opruži na ležaju.

- Ne mičite se - savjetova je on. - Odmorite se malčice. Donio sam vam nešto što će vam vratiti snagu.

Osjeti da joj je podvukao ruku ispod vrata i da joj pomaže sjesti. Trenutak kasnije osjeti na usnama hladan dodir grlića boce. On joj objasni:

- Vidio sam da ste tako blijedi, slabašni, iscrpljeni kada sam bio kod vas poslije podne, pa sam vam donio malo alkohola.

Ona samo malo srkne, što je bilo dovoljno da joj prostruji krv žilama. Prva njezina reakcija bilo je jecanje. Suosjećajući s njome, ne znajući ni sam kako da je utješi, shvaćajući svoju krivicu prema Mariji, on se zadovolji time što ju je potapšao prijateljski po leđima.

- Sve je ovo strašno! - reče ona ugaslim, bolnim glasom! - Plašim se ove noći! Zašto čekaju da me ubiju? Neka to učine već jednom! Neka prestane ova strašna samoća i mrak! Ne mogu više! Više volim da me živu spale nego da trpim neprekidan strah i nesigurnost što će biti sa mnom. Neka bude što mora biti, samo ne ovako...

- Imate li povjerenja u mene?- Ah! Ne znam više! Ne mogu više znati... Shvatite me, Merry Rools! Kako mogu u vas imati

povjerenje? Vi ste me gotovo neprekidno izdavali. Uvijek ste mi prijetili... Vi ste, zapravo, od mene načinili olupinu...

- Znam - prizna on iskreno se kajući. - Strast me odvela stramputicom, Marijo. Kad ste me odbili, imao sam samo jednu želju: da uništim vašu slavu, vašu ljepotu, da vas vidim pred mojim nogama kao danas, vas koji ste se podavali svakom muškarcu koji nisu vrijedili koliko ja. Vi ste ono što sam uvijek želio: lišena svega, bespomoćna... Sjena. Ja sam vas, Marijo, ljubio iz dubine svoje duše, a vi ste me s gađenjem odbili, čak me i vrijeđali! Nikada se nismo razumjeli, i ja, Marijo, nisam shvaćao onda. Nisam znao koliko bih trpio videći vašu uništenu moć, skršen ponos... Ali sada, dao bih život da vas izvučem iz te situacije...

On se zaustavi očekujući da ona izgovori riječi praštanja, ali ona ne reče ništa.- Vjerujete li mi najzad? - uporno će on.- Htjela bih vam vjerovati. Da, htjela bih vam vjerovati, jer bih umrla sretna znajući da ćete

se vi brinuti za moju djecu. To je sve što tražim.On je stisnuo usne od jada što vidi da ona još duboko sumnja. Ali je ipak nije mogao kriviti

za to. Učinio je sve da zauvijek odstrani ogradu između njih dvoje. Bio je iskren kada je tvrdio da mu je najveća muka gledati je u tako bijednom stanju, nju tako ponosnu, dostojanstvenu...

Uzdahne i najzad reče:- Donio sam vam haljine. Obucite se, Marijo. A onda ćete bez prigovora postupiti onako kako

vas budem uputio. Sve sam uredio da možete pobjeći. To neće ići bez opasnosti, jer vas svi znaju. Ali noć je i jedan čamac može vas odvesti do Dominiquea.

- Pobjeći? - ponovi ona zadrhtavši.- Da, jedan mornar odvest će vas čamcem do Dominiquea.Malo joj je trebalo da shvati snagu strasti ovoga čovjeka. On joj želi pomoći da pobjegne?

Doznat će ipak da joj je on pomogao. Plainville će se osvetiti. On se igra vlastitim životom. Posljednja je sumnja obuze:

- A vi? - upita ona.- Ja ću ostati ovdje. Imam potpuno povjerenje u toga mornara. Vi morate misliti na djecu i

sebe. Kad budete sigurni, otac Bonnin će vas opet dovesti.Dakle, on joj ne nudi slobodu samo zato da nju dobije: on nije bio egoist, on nije u njoj volio

sebe i svoju nasladu.- Tako vi, Merry Rools, ponovo u meni stvarate povjerenje prema sebi - šapne ona. - Da,

katkada je dovoljno samo malo da se otkupe grijesi. Dobra namjera, na primjer. To što ste mi rekli, potiče me da vam oprostim.

On joj zanosno stegne ruke i onda će strastveno:

- Hvala, Marijo, hvala!... Ne smijemo gubiti vrijeme. Uznemireni mornar mogao bi i otići. Obucite se!...

Blijedi kolobar svjetla obasjavao ih je te isticao još više bljedoću Marijina lica. Kroz tu svjetlost Merry Rools ugleda kako ona odrečno kima glavom. On se ljutito pokrene i upita:

- Zar odbijate? Kako, odbijate da pobjegnete?- Neću otići iz ove tamnice olako - odgovori ona blagim ali odlučnim glasom. - Ako

pobjegnem, onda će imati pravo da me optuže zbog izdaje. Cijelo pučanstvo, čak i oni kolonisti koji su mi vjerovali... a uvjerena sam da ih ima... mogli bi povjerovati da sam imala veza s inozemstvom. Reći će da su mi Englezi pomogli da pobjegnem... Osim toga, ne zaboravljam i nikad neću zaboraviti da nosim ime du Parqueta. Usprkos svemu što se dogodilo posljednjih mjeseci, ja se smatram baštinicom volje svoga muža i sina, nasljednicom otoka. Ostat ću na Martiniqueu sve do posljednjeg daha i glasno isticati da je Plainville uzurpator i da meni pripada vlast do punoljetnosti moga sinčića, malog Jacquesa, osim ako kralj ne odluči drukčije...

- Ali, Plainville će vas osuditi! - poviče on iznenađen njezinom tvrdoglavošću. - S Dominiquea vi ćete otići u Saint-Christophe, gdje ćete izvojevati svoja prava. Ako ustreba, poći ćete i u Francusku.

Ona je još uvijek odbijala. Rools je bio izgubljen. Nije ni pomišljao da će naići na toliku tvrdoglavost kada je u toku jutra stvorio lukavi plan bijega. Bio je to više zbunjen što je, bolje no itko, znao planove Plainvillea. Bezobzirni kolonist iz Carbeta, postavši starješinom otoka, nastojat će svim svojim snagama, svom svojom moći, da uništi Mariju. Ona će biti suđena, pogubljena. To nikako nije mogao shvatiti. Kako će je nagovoriti?

- Što vas se tiče kako će misliti kolonisti - primijeti on. - Kad bude prekasno, oni će uzalud priznavati kako su pogriješili, ali neće moći ništa učiniti za vas.

- Merry Rools - odgovori ona oslobodivši jednu ruku stiska generalnog guvernera i stavi je na njegovo rame, dok je on još uvijek klečao pred njom - ja polažem svoju sudbinu u ruke božje. Sigurna sam da me neće napustiti.

Kako je on sagnuo glavu ne odgovarajući, uvjeren da je neće moći odvratiti od njezine odluke, ona nastavi:

- Mislim da ispaštam za grijehe što sam ih počinila. Svoje najvjernije oficire sam osramotila. Slušala sam vrlo loše savjete. Dopustila sam da Baillardela strpaju u zatvor, da protjeraju Le Forta. Danas znam, jer se sjećam onoga što mi je Baillardel rekao prije smrti moga muža, kako je dovoljno da pozovem Le Forta svom snagom svoje duše i on će se odmah iskrcati, uspostaviti red i kazniti buntovnike.

- Vi znate vrlo dobro da je Le Fort gusar! O njemu se ništa ne zna. I postupak Baillardelov u aferi Marie-Galante je sumnjiv. Do vraga! Zar i sam nije priznao? Uostalom, on nije slušao naređenja, a za vojnika odbijanje posluha je izdaja koja zaslužuje najstrožu kaznu.

Kako ona još nije mogla sagledati stvari drukčije nego što su joj ih drugi prikazali, bila je primorana da Roolsu dade pravo. Ona samo uzdahne ne odgovarajući, rastrgana između svoje ponovne ljubavi i stvarnosti.

- Kad bih mogao isposlovati od Savjeta da vas progna, jednostavno progna, onda biste barem umaknuli Plainvilieu. Na nekom drugom otoku mogli biste pripremiti odmazdu.

- Vidim, Roolse - reče ona - da ste mi postali sasvim odani. Zahvaljujem vam od svega srca za sve što pokušavate učiniti za me... Ako i imam mnogo toga da vam spočitnem, ako ste me često znali i naljutiti, mislim da sam i ja prema vama bila okrutna. Ne zamjerite mi, molim vas...

Po snažnom zagrljaju shvatila je da su ga se njezine riječi duboko dojmile i da su ga smutile. Sjetila se najednom Roolsove zbunjenosti nekoliko dana ranije kada je bio uvjeren da ona pristaje na njegovu ljubav i kada ju je poljubio a da se nije opirala. Možda se sjetio tog ukradenog poljupca, ali ugodnog, prije nego što ga je zatrovalo Marijino naglo i surovo odbijanje.

Imao je utisak da bi je još jednom mogao poljubiti, ali se nije usudio. Mogla bi pomisliti da on iskorištava situaciju, pa bi sve ono što je učinio da ponovo stekne njezino povjerenje postalo uzaludno.

Ipak ga obuze silna radost kada je osjetio u svojim rukama to tijelo za kojim je ludo čeznuo, to mršavo tijelo bez snage i zanosa, koje je u njemu raspalilo toliku strast. Bijedno stanje u kome ju je zatekao nije ga odbijalo. Za njega je Marija uvijek bila elegantna, brižljivo dotjerana, uvijek kraljevskog držanja, ali ovdje, u ovoj tužnoj zgradi, punoj tame, njezine prnje, njezina neuredna kosa, njezine istaknute jagodice na mršavom licu, nisu mogle zasjeniti uspomenu na njegov ideal.

Za nj je ona bila još uvijek ljubljena žena. Volio ju je kao i nekada, kao što se voli jedno lice čak i onda kada je borama izbrazdano.

Marija je po njegovu ponašanju pogađala koliko je ovaj čovjek morao trpjeti zbog njezine ravnodušnosti, pa ga je gledala s ponešto samilosti i tuge. Osjećala je njegovo milovanje, ali se nije otimala. Ne iz poroka ili želje. Rools je sada bio jedini čovjek na koga se mogla osloniti. U svakom slučaju bio je jedini čovjek koji se u njezinoj nesreći pokazao milosrdnim i želio da nešto za nju učini, izlažući opasnosti svoj vlastiti život. To je zasluživalo nagradu. Što mu je drugo mogla ponuditi nego samu sebe, jer je to za njega bio najveći i najuzvišeniji dar.

Zrak je postao svjež, morski lahor prodirao je kroz uske otvore skladišta, pa je Marija u poderanoj haljini drhtala.

Merry Rools je, pod svojim rukama, osjetio taj drhtaj koji ga je ganuo. Milovao je njezin struk, njezine noge. Na njenim otkrivenim bedrima naježila se koža zbog hladnoće, ta koža koja je inače bila tako glatka, tako fina.

- Morate se obući - reče on. - Haljine su tu. Ja ću ih izvaditi iz paketa.On pođe po paket da ga otvori. Komad po komad vadio je odjeću i stavljao na stol pokraj

fenjera pošto je sve zgužvano poravnao.Kad je sve to obavio, ponovo joj priđe pomažući joj da ustane.- Nadam se da će vam odjeća biti po mjeri - reče on. - Morao sam oprezno raditi. Nisam imao

vremena da se vratim u Gorski dvorac, pa mi je žena kapetana Martela dala za vas sve ono što je najbolje imala u svojoj garderobi.

Ona je pregledala tkaninu, kroj, i kao svaka žena pomisli kako više neće biti bijedno stvorenje kad obuče ovu žensku odjeću.

- Hvala vam, Merry Rools, hvala - sa smiješkom će ona uzevši ga za ruku u znak zahvalnosti.- Ja ću izići - reče.- Samo se okrenite. Potrebni ste mi kad budem obukla ovu haljinu. Neću moći sama

zakopčati kopče na leđima.On posluša, Marijin glas ispunjao ga je blaženstvom. Mogla je od njega tražiti što je htjela.Kad ga je pozvala, on pođe iza njenih leđa da joj pomogne. Zamolio ju je da okrene leđa

prema svjetlosti fenjera. Kad je to učinila, najednom ugleda mliječnu bjelinu njezine kože. Za Marijin struk haljina je bila malo tijesna. Rools je bio prisiljen da nategne tkaninu, stegne njene bujne grudi koje su se teško dale ukrotiti. Da se opre požudi koja ga je poput ogromna vala sasvim preplavila, morao je napregnuti svu svoju volju. Kad je zakopčao posljednje dugme, nije mogao izdržati a da je ne zagrli.

Nije mu se opirala. Stalno joj je bilo na umu da on zaslužuje nagradu.- Marijo - reče on muklim, uvjerljivim glasom - morat ću vas spasiti unatoč vašem opiranju. I

spasit ću vas! Da, ja ću vas spasiti...Ona se okrene i pogleda ga smiješeći se izgovorivši samo jednu riječ:- Hvala!Sada se osjećala ugodnije nego prije u onim traljama. Pomislila je na češalj i ličilo za lice što

joj je donio Rools poslije podne.- Kad ću vas ponovo vidjeti? - upita ga ona.

- Vraćam se u Saint-Pierre. Moram vidjeti Plainvillea sutra ujutro. Vratit ću se što prije... Zar sumnjate?

- Ne.- Nadam se da ću vam donijeti vijesti i o vašoj djeci.- Do viđenja, prijatelju.On se vrati, zagrli je i brzo poljubi prije nego što je žurno otišao kao zločinac koji se plaši da

ga ne uhvate.

3.

BANKET U BASSE-TERREU

Napustivši svoje brodove, Le Fort svoj Tres Sainte Trinite, a kapetan La Chapelle Le Prince Henri IV, dva su se kapetana sastala na kopnu i uputila prema utvrđenju Basse-Terre. Te večeri su se ipak kratko zadržali u gostionici Nemirni konj zbog tradicije: da popiju dva punča i malo se raspolože. Nakon toga nestadoše ponovo u noći.

Kada su prošli podzemnim hodnikom tvrđave ne izustivši ni riječi, jer su obojica znala da im je na brodu sve spremno, Le Fort se zaustavi i reče svome drugu:

- Druže, pođite bez mene u dvoranu za svečanosti. Molim vas da rečete vitezu, generalnom guverneru, da tu nisam zadugo; kao zapovjednik flote želim ove večeri biti pristojno odjeven.

- Eh! - napomene La Chapelle - zar niste i tako pristojno odjeveni? Vaše hlače i haljetak sasvim su novi, čizme su vam ulaštene i neka me vrag odnese ako ne bih dao dvije tisuće zlatnih škuda da mi je imati takav rapir koji vam udara po listovima!

- Kapetane, vi govorite kao moj duhovnik kad se popne na propovijedaonicu, što mu se odavno nije dogodilo. Iz Francuske sam donio vrlo lijepu opremu i pitam se čemu će mi služiti ako ne za ovu priliku kakva je večeras.

- Onda idite - na kraju će La Chapelle - i obavite to brzo jer nas već čekaju.Kad je La Chapelle ušao u svečanu dvoranu, svi su uzvanici bili na okupu. Odmah je

prepoznao viteza de Poincyja, pomalo pognuta, ostarjela, s malom šiljastom bradom, bijelim svilenim čarapama, nešto preširokim za njegove mršave noge; zatim poručnika Lavernadea koji ga je posvuda pratio držeći se uvijek na odstojanju od dva hvata. Ugledao je i viteza de Grammonta, koji je bio sav u zlatu i vrpcama, s tkaninom od dabrovine preko ramena, u čizmama od španjolske kože, išaranim i ukrašenim zlatnim arabeskama na bijeloj podlozi. Bio je tako upadljiv svojom elegancijom i blistao poput sunca pokraj kapetana Saint-Gillesa i visokog, suhonjavog gospodina de Cherpraya, drugog časnika s Tres Sainte Trinite.

Iza njih bijaše postavljen stol za dvadeset uzvanika.Gospodin de Cherpray potrči u susret kapetanu La Chapelleu i dubokim glasom kao iz

bureta upita ga:- Zar niste vidjeli kapetana Le Forta? Čekamo ga i vitez je nestrpljiv. Ako bude kasnio, svi će

se ljudi, koji piju kao somovi samo da im prođe vrijeme, svaliti pod stol.- Pa da! Vidio sam ga - odgovori La Chapelle. - Bit će ovdje za koji trenutak. Zamolio me da

ga opravdam.Kapetan priđe svakoj pojedinoj grupi da pozdravi goste. Nakloni se vitezu de Poincyju koji

ga strogo pogleda i upita:- Što radi kapetan? Kako to da nije s vama?- Gospodine generalni guverneru - odgovori La Chapelle - očekujem ga svaki čas. Ostavio

sam ga pred vratima tvrđave i čim se uredi, doći će...Vitez kimne glavom bez odgovora, rezignirano, poput čovjeka koji je naviknuo i na gora

iznenađenja od svog dragog podložnika. La Chapelle se vrati Cherprayu kojeg su zaokupili

poručnici viteza de Grammonta: Guillaume Soret i Francois Doublet. Ovaj potonji sumnjičavo upita:

- Jeste li sigurni da je bio u Versaillesu?- Dakako! - potvrdi Cherpray, uspravan kao da je progutao topovski nabijač. - Pitajte oca

Fauvela! Bili su zajedno i primilo ih je njegovo veličanstvo osobno. Ostali su cijeli mjesec dana kod kralja, i to na njegov trošak, jeli za njegovim stolom, a ujutro, kad je ustajao, svlačili su mu košulju da bi ga obukli!

- Zbilja! - reče Guillaume Soret - ja sam zamišljao našeg kralja drukčijim. Neka me vrag nosi ako bih ja, da sam kralj, pozvao čovjeka kao što je Le Fort da mi svuče košulju! Grom i pakao! Na dvoru, kažu, ima tako ljupkih gospođica!

- Eh! - reče Doublet - ja znam da biste im najradije svukli košulju!- Prijatelju, jedna služba kao i druga, a ja sam za uzajamnu pomoć spolova!Prekinuo ih je jednoglasan povik, pa se svi okrenuše i ugledaše Le Forta.Njegova visoka, orijaška pojava na velikim dvokrilnim vratima ispunila je čitav prostor.

Uspravan, glave ponosno zabačene natrag, s vladarskim osmijehom na usnama, visoko zašiljenih brkova, zaustavio se časkom da ga svi pogledaju i da mu se dive.

Sav je bio u zlatu kao kakav velikodostojnik. Odjeven u brokat i somot, s vlasuljom snježno bijelom, koja mu je padala na vrat i skrletne ukrase, kovrčastom na engleski način i vrlo lijepo porubljenom. Haljetak mu je bio optočen biserima, koji su na svjetlosti svijeća blistali kao zvijezde. Dugmad su mu bila od debela brušena stakla, kao da su drago kamenje, a na grudima su se isticale tri do četiri kolajne. Najviše je na njemu udarala u oči ne toliko ešarpa od hermelina, kravata iz Malinesa ili dijamantne kopče na čizmama koliko same čizme od zelenkaste tuljanove kože sa crvenim mletačkim potpeticama.

Jednom rukom na balčaku mača, a drugom na srcu, on krenu prema vitezu i pokloni mu se.Gospodin de Poincy pažljivo je razgledao svaku pojedinost te jedinstvene opreme, a zatim

pogleda viteza de Grammonta koji je ljutito utvrdio da je njegovu zasjenila Yvesova elegancija, pa reče:

- Gospodo, ja sam vas pozvao na neku vrstu ratnog vijeća da govorimo o skorašnjoj vašoj ekspediciji. Gledajući vas, čini mi se da ste došli na ples!

- Gospodine viteže - Le Fort će pribrano - za taj ples ja sam, otprilike prije sat vremena, provjerio sve instrumente na svom brodu Tres Sainte Trinite. Glazbenici su na svom mjestu i upravo dijele svoje partiture.

De Poincy se očinski osmjehne.- Mi smo vas čekali, gospodine - reče on. - Ispit ćemo s vama posljednju čašu i onda ćemo

sjesti za stol.Vitez se uputi prema stolu gdje su crnkinje posluživale pićem. Pružajući primjer drugima,

sam se poslužio rumom. Iza burenca stvorio se red i svi su slijedili njegov primjer. Kad su svi bili posluženi, de Poincy se okrene prema uzvanicima, podiže svoju čašu i reče:

- Pijem, gospodo, za kralja, za kapetana Le Forta koji je bio naš glasnik na dvoru i koji je u našoj dragoj domovini znao da visoko uzdigne gusarski stijeg. Gospodo, pijem i za uspjeh vaše ekspedicije!

- Živio vitez! - poviče dvadesetak glasova.Zatim nasta šutnja, jer su svi ispijali čaše. Francois Doublet to iskoristi, priđe Le Fortu i

upita ga:- Je li istina, kapetane, da ste bili u Versaillesu, da vas je kralj primio i da ste mu svlačili

košulju?Poručnik vitez de Grammont pomisli da će gusaru iskočiti oči iz glave; ali, iako je bio vrlo

iznenađen, Le Fort se brzo pribra i odmah odgovori:- Baš tako! I košulju i sve drugo, gospodine!- Vi ste vidjeli Versailles! - uzvikne Doublet pun divljenja. - Je li zaista lijep?

- Da li je lijep? Zamislite palaču svu u zlatu, palaču deset puta veću od ove tvrđave Basse-Terre, s hodnicima i beskrajnim predsobljima, s oslikanim zidovima, podom i stropom, s toliko slika da se ni prozori ne vide. Tu se šeću plemići i dame u svečanim haljinama, pokrivenim zlatom i ukrasima kao i sama palača. Vidio sam čak i namirisanih majmuna, mnogo raskošnije odjevenih od mene ili vašeg kapetana de Grammonta. Po dvorištu kopkaju nogama bijeli konji s ormom od crvene kože. Naposljetku, i samo je dvorište posuto zlatnim prahom...

- Zlatnim prahom? - usklikne Doublet sklopivši ruke...Guillaume Soret, koji je napregnuto slušao, napomene:- Zašto onda idu u Venezuelu da traže sumnjive zlatne šipke kada ih mogu naći u

Versaillesu?- Priđite stolu, gospodo! - pozvao je vitez.

Kad je vitez ustao, nastade tišina nešto iz poštivanja, a nešto iz radoznalosti, jer su očekivane posljednje upute, posljednja naređenja generalnog guvernera, po općem mišljenju velikog stratega.

- Gospodo - poče vitez - najprije izražavam svoje zadovoljstvo što moram pozdraviti našeg brata, kapetana Yvesa Guillaumea Le Cercueila, zvanog Le Fort. Vi svi znate da se nedavno vratio iz Francuske kamo je otišao kralju s određenim zadatkom, koji se ticao ne samo sve braće na obali nego i same budućnosti gusarstva, koje su neki, krivo tumačeći naređenja njegova veličanstva, odlučili uništiti. Le Fort, rekoh, vratio nam se obasut častima i povlasticama kao admiral kraljevske mornarice. Po tome je ravan meni koji imam također rang admirala kao generalni guverner pokrajine. Kapetan Le Fort mi se ipak zakleo na vjernost i odanost. Njemu dugujemo i veliki plan zbog kojega smo se večeras ovdje i sastali. On je zaista shvatio snagu koju ovdje u tropima predstavlja hrabro društvo Obalne braće. Sigurno je da u Francuskoj ne znaju za što smo mi sposobni. Ja sam već odavno zamislio da na ovom kraju svijeta stvorimo moćno kolonijalno carstvo koje će udvostručiti blago krune.

Pri spomenu veličine koju je dozivao u pamet de Poincy, Grammont i Le Fort uzbuđeno su se vrpoljili na stolici.

- Sa svih strana slušamo - nastavi de Poincy - kako se neprijatelj sprema da zaskoči i napadne naše posjede čim učinimo i najmanju pogrešku. Da nismo bili stalno na oprezu, vidjeli bismo Engleze i Nizozemce kako nam jedni grabe Martinique a drugi Guadeloupe. Otjerali bi nas i iz Saint-Christophea, a svi se sjećate napada Španjolaca kad smo bili gotovo bez obrane. Mi nismo u ratu ni s Nizozemcima ni s Englezima, ali je jasno da će, prije ili kasnije, prestati ta igra savezništva i buknuti rat između naše i jedne ili druge zemlje. Zato moramo biti spremni. Moramo ih čak i preduhitriti. Vitez de Grammont želi jedan bogati grad na obali Južne Amerike. Kapetan Le Fort misli da se na Martiniqueu spremaju ozbiljni događaji i da će Englezi iskoristiti te bune i ponovo pokušati da se iskrcaju.

Vitez uzdahne, prijeđe pogledom po pažljivim licima i nastavi:- Već dva mjeseca Saint-Christophe je prihvatio više od pet stotina kolonista koji su pobjegli

s Martiniquea zbog straha od nereda, kolonista koji su ostavili svoja dobra, svoje zemlje, plodove svoga rada i pobjegli k nama, jer se boje spletaka ambiciozne klike koja se okupila oko jednog čovjeka: Merry Roolsa, koji se sam proglasio zapovjednikom otoka, oteo i ukrao titulu gospođi du Parquet, ženi generala du Parqueta. Prema glasinama i vijestima koje su nam donijeli kolonisti, Merry Rools, iako ima naslov guvernera, samo je paravan jednom drugom čovjeku beskrajne ambicije, nekom gospodinu Plainvilleu, koji se također proglasio za opunomoćenog starješinu pučanstva. Gospodo, sve zlo dolazi od tog čovjeka.

»Kao generalni guverner Vjetrovitih otoka odredio sam kapetana Le Forta kao zapovjednika flote, koji će otploviti na Martinique da prouči prilike u kojima je uzurpator prisvojio titulu guvernera, titulu koja ne vrijedi jer je kralj nije potvrdio. Njegova je dužnost da sva prava, prema volji njegova veličanstva, vrati gospođi du Parquet, koja je određena, kako vam je već poznato, da vrši te dužnosti do dolaska na otoke gospodina de Vaudroquesa, njezina djevera.

Punomoć koju je kralj dao Le Fortu omogućuje mu da uspješno privede kraju ovaj zadatak.Kapetan de Grammont uputit će se s tri broda prema obali Venezuele. On će napasti

gradove Caracas i zauzeti luku Guaira. Ako kapetan Le Fort brzo obavi svoj zadatak, on će mu poći u pomoć. Kada se dvije flote ujedine, kapetan Le Fort bit će zapovjednik eskadre, a na vrhu prednjeg jarbola izvjesit će admiralsku zastavu s ljiljanovim cvijetom...«

Bure ruma još nije bilo pošteno ni načeto kada su se Obalna braća vratila k stolu za piće. Kad je izdao naloge, vitez je otišao. Ostao je Lavernade da ga zamjenjuje. On priđe Le Fortu kojega su okružili i neprestano zapitkivali o svemu što je na dvoru vidio.

Pričao je o Mazarinu kao o svom starom drugu kojega je prijateljski tapšao po ramenu. Pomalo opijen uspjehom, počastima, nadom da će uskoro zaploviti, otisnuti se na more na kome odavno nije ispalio nijedan topovski hitac, svaku je rečenicu počeo ovim riječima: »Njegova eminencija mi je rekla... njegovo veličanstvo slušalo me napeto kad sam mu objašnjavao...«

Lavernade stade pred njega i upita ga:- Kapetane, kada mislite otputovati?- Što prije. Kapetan La Chapelle je spreman, a spremno je sve na brodu Tres Sainte Trinite.

Ako je i kapetan Saint-Gilles također spreman, razvit ćemo jedra već sutra.Začuvši svoje ime, kapetan Saint-Gilles im priđe:- Kapetane - reče - na mome brodu sve je u redu. Ako naredite da dignemo sidra odmah

nakon ovog bureta ruma, ja sam spreman kao i kapetan La Chapelle.- To i očekujem - reče Le Fort. - Ali je moguće da ne otputujemo zajedno. Imam jednu svoju

idejicu...- Idejicu? - upita La Chapelle.- Baš tako. Ne znam što se događa u tvrđavi Saint-Pierre. Ne znam da li je major Merry Rools

ostavio na trgu vješala koja je podigao za mene, ali bih želio osobno pogledati...- Ne zaboravite da su i za mene bila spremna vješala - upade mu u riječ La Chapelle, koji je

sve više želio da bude u istom položaju s Le Fortom u dobrim i lošim prilikama.- Znam, bogamu! Ali ako dođemo obojica, mislim da će nas u tvrđavi Saint-Pierre primiti

drukčije nego što su to htjeli Merry Rools i Plainville. Da li me razumijete? Želim reći, ako dođemo s velikom silom, te hulje će uhvatiti takva sraćka da će nam se klanjati do zemlje... A ja se želim ukotviti sam u Saint-Pierreu sa svojom Tres Sainte Trinite pričinjavajući se da je to vrlo slab brodić. Da, htio bih vidjeti, kad prepoznaju moj brod, kako će se ljudi u tvrđavi ponašati prema admiralskoj zastavi koju ću izvjesiti na vrhu svoga jarbola!

- Kad pročitaju ime vašeg broda, pucat će na vas iz topa - uvjeravaše ga La Chapelle.- Mislite? U nekom smislu to bih i želio. To bi me ovlastilo da i ja odgovorim i malo vidim

kako plešu rigodonku ti ljudi koji već mjesecima misle da sam mrtav.Le Fort pogleda redom dvojicu kapetana i onda odluči:- Ja ću dići sidro još noćas - izjavi. - A vi, moji prijatelji, odjedrite sutra ujutro, u zoru.

Putovat ćete zajedno. Sastanak u Saint-Pierreu!- Sastanak u Saint-Pierreu! - ponoviše obadva mornara dižući čaše.

4.

U TVRĐAVI SAINT-PIERRE

Prvi put u svome životu Merry Rools se upitao da li je doista rođen pod zlosretnom zvijezdom.

Sjedeći za svojim pisaćim stolom u uredu tvrđave Saint-Pierre mračnim je pogledom promatrao sunčane zrake koje su kroz prozor padale na nagomilane spise. Sjećao se svih događaja koji su se zbili u krugu ove tvrđave u kojoj je imao neku ulogu. Vidio je La Pierrierea pred sobom, La Pierrierea s njegovim bolesnim snovima o veličini. Štićenik de Thoisyja, du Parquetov poručnik imao je u jednom trenutku ambiciju da postane zapovjednik Martiniquea. Baš kad je mislio da će postići svoj cilj, sve su se njegove iluzije odjednom srušile.

Merry Rools je vidio sebe u dvorištu tvrđave, pokraj La Pierrierea, kako je bio prisiljen da preda svoj mač Le Fortu i svečano se zakune na vjernost!

Zatim uzaludno oblijetanje oko Marije. I ponovo mu se javljalo ono vječno pitanje: »Zašto drugi, zašto svatko osim mene?«

I on je snivao ambiciozne planove kao i La Pierriere, te konačno utvrdio da ni on nema sreće. Iako, eto, ima titulu generalnog zapovjednika, nije bio ništa, a Plainville sve. Nije ga vrijeđalo takvo stanje stvari, nego to što nije tako moćan kao Plainville da Mariji vrati slobodu.

Spreman da opravda svoje grijehe, mislio je kako je generalica kriva što ima takvu ambiciju. Ona ga je ljutila, ismjehivala i ponižavala. Morao ju je slomiti da je ima u svojim rukama. I to je postigao!

Svjesno je zaboravljao prilike u kojima je kovao zavjeru i zaključio sporazume s Plainvilleom, Beausoleilom i njihovim ortacima. Dopustio je da ga izigra jedan kolonist kojega je smatrao tupim i glupim! Morao je ipak priznati da mu se u ovakvu položaju lakše braniti pred Marijom. Kad je već imao priliku da sve svoje greške svali na Plainvillea, a sam se prikaže kao zaljubljeni čovjek, spreman da žrtvuje i vlastiti život za spas ljubljene, zašto ni sada ne dobiva nikakvu nagradu?

U svojoj strasti ipak je bio iskren: volio je Mariju i odlučio da učini za nju nešto, to prije što je imao mnogo razloga, osim te ljubavi, da se usprotivi Plainvilleu i njegovim namjerama. Oslobođena Marija bila bi opasnost za Plainvillea. To je i bio razlog zbog kojeg je bivši kolonist iz Carbeta, postavši pravomoćni starješina stanovništva, nastojao svim silama da požuri suđenje generalici, kako bi što sigurnije uspio da bude osuđena.

S druge strane Merry Roolsa je prožimala žestoka mržnja protiv svoga ortaka koji ga je tako vješto izigrao, ali je iz iskustva znao da se nije dobro previše isticati. Ponovo je mislio na La Pierrierea... Mariju su smijenili samo stanovnici Martiniquea. Otac Feuillet može se svakog časa vratiti sa zapovijedima njegova veličanstva; kraljeva odluka da odredi i potvrdi Mariju u njezinoj funkciji stvorila bi vrlo neugodnu situaciju zbog njezina utamničenja, osude, a da se o tome ne izvijesti dvor. Oneraspoložiti kralja znači uvelike riskirati. Čini se da Plainville nije toga svjestan.

Zato je Merry Rools puštao opunomoćenog starješinu da zapovijeda i poduzima sve mjere koje je smatrao dobrim. Zahtijevao je da svi nalozi budu napisani i da ih on potpiše. Tako se oslobađao odgovornosti. Kad se budu polagali računi - što će se dogoditi prije ili kasnije - Merry Rools će sigurno dokazati da nije nikada radio na svoju ruku, da je Plainville jedini imao svu vlast za koju je jedini odgovoran.

To je bio jedan od razloga zbog kojeg je Merry Rools želio izvući Mariju iz zatvora.Zato je i promatrao list papira što ga je sinoć od nje dobio i zbog kojeg se nadao da će je

moći osloboditi.Čekao je Plainvillea koji je već odavno kasnio. Je li pogodio njegove namjere? Nije li

hotimice kasnio smatrajući generaličin slučaj nevažnim ili je želio da njegov plan propadne?

Merry Rools ustane i priđe prozoru. Odatle je volio promatrati dolazak i odlazak iz tvrđave, kuhinje, rukovanje vojnika puškama, milicionare pri vježbanju ili poslu.

Najednom ugleda stražare kako žurno napuštaju svoja mjesta i trkom odlaze u tvrđavski hodnik da odaju počast. Pomislio je da će se sada pojaviti Plainville. Doista, ovaj dojaha na konju u pratnji Beausoleila i Sigalyja.

Merry Rools ugleda trojicu ljudi kako nestaju na ulaznim vratima koja su vodila do njegova ureda, pa se vrati i sjede u naslonjač.

Nije ih dugo čekao, ali se iznenadio kad je ugledao samog Plainvillea. Mislio je da će ući i Beausoleil i Sigaly.

Kad je starješina ušao, Merry Rools utvrdi da njegova nervoza nije popustila. Ponudi mu stolicu i reče:

- Drago mi je što ste konačno došli, Plainville. Zamolio sam da dođete jer treba da s vama porazgovorim o generalici du Parquet. Ima novosti!

Čudno cerenje pojavi se na usnama opunomoćenog načelnika koji veselo reče:- Novosti! Ah! Zaista?- Da - reče Rools - novosti. Ta gospođa želi da iziđe iz tamnice. Ona vam nudi priliku da joj

udovoljite želji kako bi, na neki način, smirila situaciju, jer je potpisala neku vrstu abdikacije.- Doista? - ponovi Plainville podrugljivo, što se nije svidjelo Roolsu.- Da, doista. Imam to pismo. Želite li ga pročitati?- Pročitajte ga, molim vas.Rools uze list papira i objasni mu:- Jučer sam posjetio generalicu zajedno s gospodinom Lavigneom, koji je određen kao

intendant i koji će upravljati imanjem i brinuti se za prava malodobne djece obitelji du Parquet. Moram vam reći da je zdravstveno stanje te gospođe loše. Ona je, dopustit ćete, pretrpjela vrlo teške udarce, pa su je iskušenja iscrpla, a zatvor potpuno skršio njezino ionako delikantno zdravlje. Ja sam je, zajedno s gospodinom Lavigneom, nagovorio da napiše ovo pismo, zahvaljujući kojemu, ponavljam, možemo joj osigurati slobodu i može nam poslužiti, jer je ono, na neki način, javno odricanje vlasti. Gospođa du Parquet izjavljuje da nije kriva za zločin za koji ju se optužuje i tvrdi da nikada nije bila izdajica i da je uvijek imala u vidu boljitak kolonije i njezino blagostanje. Konačno, izjavljuje da želi živjeti samo u miru i slozi sa stanovništvom. Osim toga, obećava da neće voditi računa o prošlim događajima, smatrajući ih kao da se nikada nisu dogodili. Eto! Budući da su sami stanovnici tražili njezinu ostavku, ona nema namjere da se vraća na vlast, jer bi time mogla narušiti mir i slogu o kojima govori.

Plainville je slušao, ali se i dalje smješkao. Grizao je usne, a na licu mu se odražavao takav cinizam da je Rools sumnjao da će uspjeti.

- Što vi mislite?- Što ja mislim? - reče Plainville smjestivši se još udobnije u naslonjač. - što ja mislim?

Mislim da je to razvratnica. Znam ja njezine poroke, ali nisam znao da je tako prepredena. Ah, to su, dakle, te novosti koje mi imate saopćiti. Pa dobro, i ja imam novosti i kunem vam se da ćete ih doznati! Da mene nema ovdje, vi biste, prijatelju počinili bezbroj grešaka! Najprije, želim da vas pitam koji vas razlozi tjeraju da oslobodite tu ženu. Grom i pakao! Koje li upornosti!

- Plainville - reče hladno Rools - vi kao da ne vodite računa o nesigurnosti svoga položaja. Tko vam je dao te funkcije? Vrhovni savjet, odgovorit ćete mi. U redu! Ali ako se kralj usprotivi odluci Vrhovnog savjeta? Ako kralj ustane protiv pobunjenika? Ako odluči da podrži gospođu du Parquet na njezinu mjestu glavnog zapovjednika? Što će se dogoditi? Vas će optužiti zbog zločina i izložit ćete se opasnosti da vas objese!

- I vi sebe, prijane! Barem ćemo se zajedno njihati!- Ja se ne šalim, Plainville. Ponavljam da je zdravlje generaličino narušeno. Ako umre u

zatvoru, morat ćete polagati račun dvoru. I što vas se tiče ako je ona na slobodi, ako se vrati

kući da se bavi svojom djecom kad se više neće miješati u poslove Martiniquea? Mislim da bi vaš čin, koji vas ništa ne bi stajao, bio i vaš spas...

- Eh! - reče Plainville meškoljeći se na svojoj stolici - ja bih, bogami, taj čin rado učinio da sam siguran u riječ te drolje. Na žalost, imam i ja jedno pismo!

- Pismo? - iznenađeno će Merry Rools.- Da - potvrdi Plainville nemamo - pismo koje u usporedbi s vašim vrijedi deset galeona

zlata!Opunomoćenik se sagne i žestoko udari šakom po stolu tako da je stol zaškripao. Nekoliko

je listova poletjelo i Rools ih rukom uhvati da mu pokaže kako nije izgubio hladnokrvnost:- Smirite se malo, Plainville, molim vas. Nismo na sajmu!- Pa onda? Što tu komedijate? - reče Plainville. - Zašto branite tu zmiju otrovnicu? Što ste se

toliko upeli da je izvučete iz zatvora u kojem želim da istrune?- Već sam vam rekao - mirno izjavi guverner, iako mu se srce stezalo od strepnje. - Pokušao

sam vam razjasniti da naš odnos prema njegovu veličanstvu nije kako treba. Imam razloga da vjerujem kako vitez de Poincy ne gleda dobrim okom ni vas ni mene. Nekažnjeno ne možemo prekršiti njegove naredbe. Nećemo, dakako, o njemu govoriti, ali tko nam kaže da nam ne sprema odgovor kojemu nećete moći izbjeći? Plainville - nastavi, videći da da ovaj sluša - vi ste uvijek bili kolonist i to imućan kolonist, kojega je uvelike pratila sreća. General du Parquet bio je prema vama dobar, a to ste zaboravili. Nikada niste znali što znači upravljati jednim otokom. Nikada niste iskusili što znači sklapanje i razrješavanje jednog sporazuma, nikada niste upoznali prijašnje sporazume između viteza de Poincyja i generala du Parqueta... Ukratko, vi ne znate ništa, baš ništa o politici Martiniquea. To vam kažem danas, jer sam više od deset godina proveo u ovoj tvrđavi kao poručnik u službi gospodina de La Pierrierea i du Parqueta, zatim generalice, gdje sam naučio mnogo toga.

Ustane i brzim korakom priđe Plainvilleu, koji ustukne, drsko očekujući kraj njegove tirade.- Plainville - reče proročanskim glasom - vi činite greške koje ćete na kraju platiti svojim

životom. Mislili ste da ste gospodar i da ste me odstranili! U redu! Priznajte da sam radije sagnuo šiju i pustio vas da radite što hoćete! Priznajte da vi jedini ovdje zapovijedate već tri mjeseca! Da li sam i jednom protestirao? Da li sam se ikada usprotivio bilo kojoj vašoj odluci pred Savjetom? Pustio sam vam slobodne ruke... Samo - poviče keseći se - samo ja sam sačuvao sve naredbe koje ste vi potpisali. Kad se bude polagao račun, Plainville, vi ćete biti krivac, odgovoran za sve, ne zaboravite to!

Plainville zabaci svoju dugu sijedu kosu. Više se nije smijao. Merry Rools je zamijetio da teško suzdržava svoj bijes koji je u njemu izazvao.

- Rools, pazite se! - reče. - Pazite se! Pazite što govorite! Ja ovdje zapovijedam. Čini se da ste to zaboravili! Požalit ću što sam s vama imao posla. Čitavo je pučanstvo bilo uza me kada sam pristao da vam dodijelim značajnu ulogu. Do đavola! Sjetite se da vas mogu uništiti neznatnim pokretom. U svojoj plemenitosti pristao sam da vam ostavim titulu glavnog zapovjednika! I to je nešto! A vi mi sada govorite takvim načinom. Tko vam to dopušta? Valjda komadić zemlje koji ste mi poklonili? Mogao sam je oduzeti, kao što sam i htio dok niste bili ništa, kada ste izgubili povjerenje kao i ona drolja generalica! Ali ako vas srce na to tjera, ako doista ne možete biti bez te žene, koja vam je sigurno pružila svoju naklonost, kao i svim muškarcima koji su dolazili s njom u dodir, recite mi, prijane, samo jednu riječ i ja ću vam osigurati ležaj pored njezina u skladištu Precheura. Dajem vam časnu riječ Plainvilleovu! Ima još mjesta. Svi oni koji žele k njoj, neka samo dignu ruku! Ja ću ih tamo povesti, a moji prijatelji Beausoleil i Sigaly žele samo da vas tamo odvedu... I. oni žele položaje, časti. A ja ću biti sretan da malo prorijedim komandante, kapetane i obalne stražare: imam više kandidata nego mjesta!

- Znam - reče Rools povlačeći se, ali pokušavajući još da se bori - znam da nemate nikakvih skrupula. Samo, mi smo se zajednički borili. Htio sam da shvatite kako vaš položaj visi o

koncu. Ako taj konac pukne, vi ste gotovi! Zašto se ne bismo složili? Zašto ne učinite tako da se, ako vas sreća iznevjeri, uvijek možete izvući? Zašto, napokon, ne umanjiti rizik?

- Dosta! - poviče starješina. - Vi mi se, Merry Rools, činite kukavnim urotnikom. Pitam se kako sam mogao u vas imati povjerenja! Tko ne riskira, taj i ne postizava ništa! Poslušajte, prijane, i shvatite jedno: kralj je daleko. On i ne zna što se ovdje događa. Poincy? On se bunio i prije vas. Pogledajte ljude ovih otoka: sve sami gusari i banditi. Dobro. Uzmimo vlast, ojačajmo, uništimo sve što nam smeta, objesimo jednostavno sav taj izdajnički ološ koji nam stoji na putu i stalno priča o nekim svojim pravima, kao da u ovakvoj zemlji postoje prava i za druge osim za koloniste koji obrađuju i obogaćuju koloniju. Treba da se nametnemo. Ja vam kažem da je to već gotova stvar. Poincy? Uvijek taj Poincy? Što on kani? Vi morate znati da vitez zna na koji smo način odlučili da raspravljamo s njegovom gusarskom ruljom. Što je učinio? Što je odgovorio? Nije se ni maknuo. Le Fort! Najbolji njegov prijatelj, njegov ortak Baillardel, u zatvoru čami već mjesecima, a razbojnik dobro pazi da se ne približi našoj obali! No, dobro, ja ipak dajem priliku de Poincyju: neka pošalje svoju flotu! Neka nam uputi dva tri broda u ime kralja i vidjet ćete što ću učiniti!

Plainville zakorakne da malo odahne i bezobrazno se ispriječi pred Roolsom:- Roolse - reče - mislite li vi da se ja šalim? Mislite li da sam se ja obogatio na Martiniqueu

igrajući se? Bogamu! Kad me je Vrhovni savjet postavio za zapovjednika tvrđave Saint-Pierre da je snabdijem municijom, topovima i zaštitom, nisam više imao vremena ni da oka stisnem kao u vrijeme kada sam kopao na svojim poljima šećerne trske prije dvadeset godina. Danas se ja, Roolse, ne bojim nikoga! Neka dođe flota. Ja sam gotovo udvostručio artiljeriju u tvrđavi Saint-Pierre. Imam preko šest stotina topova, imam baruta, olova i metaka da izdržim opsadu. Tko bi se usudio ovamo?

- Zar ćete se oduprijeti i kraljevskoj floti? Zar ćete se usuditi da pucate na kraljevsku eskadru?

- Nije li isto učinio i Poincy?- Poincy je bio vitez malteškoga reda. On je znao da može računati na pomoć nekoliko

naroda u karipskom bazenu. Osim toga, on je mogao pobjeći u inozemstvo i spasiti život kad ga je de Thoisy zasuo topovskim granatama. Ja znam tu priču bolje od vas.

Plainville se podrugljivo nasmija i reče:- Ako se plašite i želite dati ostavku, ja vas ne mogu spriječiti. Znam jednoga koji bi se

odmah prihvatio vašeg položaja.- Vi?- Ja ili netko drugi.- Ne, Plainville, ne. Ja sam prihvatio taj položaj i ja ću ga zadržati. Zadržat ću ga bar zasada.

Mislim da je to bolje. To je oružje koje će mi pomoći da se suprostavim posljedicama naših budućih grešaka. Ostavka koju ću tada dati imat će znatno veći odjek i baš će vas to upropastiti. Vi me ne možete otjerati tako lako kako se vama čini. Vi ste primorani da na me računate. Bez mene nema vlade.

- Mislite? Vi mi prkosite? Za koliko se kladite da ćete biti suđeni i obješeni već sutra? Za koliko se kladite da ću vas poslati u zatvor generalici prije nego što padne noć? Pismo koje imate i koje je potpisala ona kurva du Parquet dovoljno mi je da vas, zajedno s njom, osudim!

- A zašto? To je pismo iskreno i dostojanstveno...- Kažete iskreno! Pogledajmo, dakle, ono koje ja imam u džepu... Želite li čuti?...- Slušam vas - reče Rools, kojega je nagrizao neki nemir, znajući da je zaigrao na jednu kartu

i da je Plainville postao njegov najveći neprijatelj od kojega ne može očekivati nikakvu milost.Starješina izvadi iz džepa jedan papir, ali ga nije odmah pročitao. Pogledao je Roolsa ravno u

oči i rekao:- Ovo je pismo oduzeto vašem prijatelju Desmaretzu.

- Mojem prijatelju Desmaretzu? - poviče Rools drhteći. - Kakve veze ima Desmaretz u ovoj stvari? Uostalom, taj čovjek nije moj prijatelj!

- To vi sada govorite! Ali vi ste nam ga doveli i od njega stvorili najopasnijeg urotnika naše družbe. Dakle, ovo je pismo nađeno danas kod njega. Desmaretz je priznao da je bio kod nje u Precheuru i da mu je generalica du Parquet doturila ispod vrata svoga zatvora to pismo.

- To je nemoguće! Ona nije imala čime pisati!- Kako je onda mogla napisati pismo koje vi imate?- Lavigne i ja donijeli smo joj sve što joj je bilo potrebno da napiše pismo.- To ćete vi razjasniti Savjetu. Možda ćete i uvjeriti kakvog naivčinu. Međutim, pismo koje ja

imam i koje je jutros pročitano na svim javnim mjestima u Precheuru, Carbetu i Saint-Pierreu, ističe kako gospođa du Parquet namjerava izvršiti odmazdu protiv buntovnika i ponovo izboriti svoja prava, kako to ona kaže. Taj tekst je u očitoj protivurječnosti s onim koje ste vi pročitali!

- To pismo koje vi imate lažno je! - zagrmi Rools. - To je besramna, skandalozna laž! Ono neće nikoga prevariti! Ja sam razgovarao s gospođom du Parquet. Ja znam što ona misli! Jedina su joj briga njezina djeca!

- Ipak - nastavi Plainville smijući se od srca - to je pismo jutros pročitano posvuda. Kunem vam se da je izazvalo dubok učinak! Da sam i želio osloboditi generalicu, to ne bih mogao učiniti jer sam siguran da ona ne bi ni izišla iz zatvora, a svjetina bi je već rastrgnula! Morao sam čak pojačati stražu pred skladištem na vojnom vježbalištu da ne provale zatvorska vrata!

Rools najednom shvati svoju nemoć.Dugo je stajao bez riječi i spuštene glave. Srušile su se i njegove posljednje nade. Mislio je da

će mu poći za rukom spasiti Mariju. Sada je uvidio da su njegove snage slabe. On ne znači ništa i ne može ništa.

Plainville ga je radoznalo promatrao kako korača gore-dolje po sobi pa ga je zabavljala njegova zamišljenost i uzbuđenje.

Najzad ga upita:- Merry Roolse, nadam se da ste sada shvatili? Iz zahvalnosti prema zaslugama koje ste

učinili kolonistima, pomogavši im da otkriju izdaju generalice du Parquet, pristajem da i dalje upravljate otokom. Priznat ćete da nitko nije milostiviji od mene nakon svega što sam od vas čuo. Jesmo li se složili?

- Mislim da ste sposobniji - reče Rools s uzdahom - da ste sposobniji nego što sam mislio. Bojao sam se da ćete učiniti mnogo grešaka. Moram priznati da ste gotovo sve predvidjeli.

- Znači, prijane, da to priznajete.- Priznajem - muklim će glasom pobijeđeni Rools.- Mislite li još uvijek da vitez de Poincy može nešto protiv nas? Držite li da se ne možemo

braniti?- Ne znam - reče ponovo Rools. - Znam samo jedno: ako objavite pučanstvu da se brod pod

zapovjedništvom Le Forta ukotvio u uvali Saint-Pierrea, ono će se odmah okrenuti protiv vas, čak i vaši najvjerniji saveznici! Znate li vi što znači Le Fortovo ime za ove ljude koji drhte na sam spomen njegova imena?

- Kapetan Le Fort - uvjerljivo će Plainville - stara je istrošena čizma. Uostalom, svi su uvjereni da je mrtav. Ostao je još jedino onaj izdajica Baillardel koji u zatvoru stalno spominje njegovo ime. Ali će i on za manje od sedmicu dana zaboraviti što znači kruh. Kažem vam, Roolse, da je mjesto slobodno!

- A otac Feuillet? On će se uskoro vratiti s odgovorom njegova veličanstva!- Odgovor njegova veličanstva! - potmulo izgovori Plainville. - Bit će onako kako ja budem

htio. Imam razloga vjerovati da je taj svećenik dobio od generalice zadatak da ode k Englezima u isto vrijeme kada je krenuo na dvor po nalogu Vrhovnog savjeta. Prisilit ću ga da prizna! Kunem vam se da će priznati! Imam ja za to sredstava!

Budući da Merry Rools nije ništa odgovorio, opunomoćenik je mirnije nastavio:- Uostalom, ja raspolažem moćnim snagama. Zapovjednik Loubieres vraća se iz Barbarije

slavom ovjenčan. On je sačuvao najveći dio svojih četa, dok se ostatak još bori na jugu Capesterrea protiv urođenika. Loubieres je odan. Sa svojim ljudima može lako odbaciti u more one koji bi se pokušali iskrcati. A vaš Le Fort, ako je živ, bit će samo jedan zalogaj! Loubieres je barem pokazao koliko vrijedi!

- Neka vas Bog čuje! - zaključi Rools.

5.

OPREZNOST OPOMINJE PLAINVILLEA

Plainville je napustio ured Merry Roolsa mnogo manje uzbuđen nego što je bio kada je u nj ušao. Bilo je prilično glume u njegovu ponašanju pred guvernerom, koji je to bio samo po tituli, ali je razgovor s njime stvorio u njemu uvjerenje o vlastitoj snazi i veličini.

Uputio se prema svom kabinetu gdje su ga čekali Beausoleil i Sigaly, ali se zaustavio u pustom predsoblju da malo' razmisli. Od svega onog što mu je Merry Rools rekao nekoliko je stvari zasluživalo da se o njima razmisli.

Prvo: trebalo je svakako nastojati da se ne nađe u bezizlaznoj situaciji iz koje se ne bi mogao izvući. Plainville je shvatio da će za njega biti povoljno ako osigura bilo kakav izlaz. Ipak, ni zašto na svijetu, nije želio da njegov ortak osjeti kako na njega ima velik utjecaj. Iako je želio da Rools obavlja svoju vlast pod njegovim nadzorom, bilo mu je ipak žao što je sada pokazao toliko popustljivosti i obzira. Ako je pred njim iskazao toliko odlučnosti, učinio je to zato da ga ojača i potakne njegov zanos.

Pošto se odmorio neko vrijeme na klupi, zrelo razmislivši o planu i načinu svoga postupanja, krene u svoj ured. Beausoleil i Sigaly ćaskali su čekajući ga.

- Kako je djelovalo to pismo - upita prvi - na našeg prokletog guvernera?Plainville se nasmiješi i slegne ramenima:- Nemojte mi to ni spominjati! - reče. - I on ima jedno pismo koje je potpisala generalica. To

je pismo iznudio od nje zajedno sa Lavigneom, službenim intendantom obitelji du Parquet. U tom pismu generalica misli sasvim suprotno od onoga što smo mi napisali!

- Vidite - reče Sigaly - da je moja ideja bila dobra. Morali smo poći k njoj. Trebalo bi otići k njoj s ovim pismom i jednostavno je prisiliti da ga potpiše. Tako ćemo barem imati dokument u koji nitko neće posumnjati.

- Ta, ta, ta! - poviče Plainville. - Smatrate li me vi djetetom? Tko to želi da meni dijeli savjete? Možda vi, Sigaly?

- Oh! Gospodine starješino! Ja samo iznosim svoje mišljenje. Vi ga možete prihvatiti ili odbaciti.

Plainville sjedne za svoj pisaći stol, nalakti se i protrlja ruke.- Ipak je taj Rools oštroumniji nego što sam mislio - nastavi nakon kratke šutnje. - Mislim da

ga na to tjera strah... Da, sigurno strah, jer se nikada nije pokazao previše smionim... Želite li čuti moje mišljenje, djeco? No, dobro, evo ga: Rools voli tu kurvu! Voli je! On je njezin lakej! Iz straha i drugih razloga, među kojima je i taj što taj glupan osjeća prema njoj bezumnu strast. Znam da ju je posjetio više puta, da joj je donio haljine, jer je gomila rastrgala njezine. To su mi rekli stražari kapetana Martela. Samo što on nema sasvim krivo.

Ustane i pognute glave, kao da razmišlja, ushoda se pred svojim ortacima koji su ga gledali s poštovanjem i divljenjem. Nesumnjivo, on je vođa koji misli, tjera na rad i sam radi.

Plainville se udaljio od njih. Nisu se usuđivali da ga prekinu u razmišljanju. Ponovo se vrati i reče odlučnim glasom kao čovjek koji je nakon zrela razmišljanja stvorio neopozivu odluku.

- Čujte me! Vi ćete, Beausoleil, otići komandantu Loubieresu. Siguran sam da se on ne miješa u politiku i da će služiti svakoga. Vjerojatno se osjećao prijateljem generalice. U redu! Dakle, vi ćete, Beausoleil, otići Loubieresu. Vi, Sigaly, vi ćete poći Grocquetu i Le Comteu. To su dva najbezličnija članova Savjeta. Oni će progutati sve što im pružiš. Da bismo stvari do kraja završili, vi ćete u isto vrijeme poći i gospođici de Francillon. Ona je zatvorena u Gorskom dvorcu, ali se nadam da joj neće biti krivo da se malo prošeće do Precheura i posjeti generalicu.

Učinio je još nekoliko koraka grickajući nokte svojim plosnatim zubima.- Za to vrijeme ja ću svratiti kod Merry Roolsa. Merry Rools je prijatelj Lavignea... U redu, da

pobrojim: Grocquet, Le Comte, Francillon, troje... Loubieres i Lavigne petero, i Merry Rools na kraju... To je dosta...

- Što hoćete s tim? - upita Beausoleil.- Evo što - reče. - Čini se da je pametno ostaviti uvijek jedna vrata otvorena. U džepu imamo

lažno pismo koje smo pročitali javno. Guverner ima autentično u kojemu se generalica du Parquet odriče vlasti. E, pa dobro, mi ćemo preokrenuti situaciju. Napisat ću novo pismo koje će joj podnijeti na potpis ljudi u koje ima povjerenja. A ja ću to pismo sastaviti, vidjet ćete. Tada nam neće moći ništa spočitavati. Neće moći reći da sam se protivio njezinom oslobođenju! Ja je mogu izvući iz zatvora čim pismo potpiše, a za osam dana mogu je ponovo strpati u zatvor ako to bude tražila politička situacija. Mislim da je postupak koji na nju primjenjujemo malo ukrotio njenu uzvišenost...

Dohvatio je pero i počeo pisati. Kad je završio, nakon mnogih precrtavanja, pogleda svoje ortake i pročita im:

Želeći da dokaže narodu kako nema namjeru da remeti njegov mir, želeći da bude sasvim ostvarena javna sigurnost, gospođa du Parquet izjavljuje kako pristaje da se održi proces svima na koje se sumnja da su sudjelovali ti uroti protiv života stanovnika, na što se oni žale!

Zaustavi se, podrugljivo nasmija i reče:- Ako to potpiše, potpisala je vlastitu osudu, kao i Baillardelovu i Le Fortovu! Jednom riječju,

svih koji nam smetaju!- I de Maubrayevu!Plainville potvrdi i nastavi:

Osim toga, ona pristaje da gospodin Merry Rools de Gourselas (to će mu laskati - reče on uzgredno - i potaknuti ga da potpiše) obavlja sve javne poslove koji se tiču kraljevske službe i policije na ovom otoku, dok se to bude sviđalo njegovu veličanstvu; ona traži da joj se vrate sva njezina dobra i časti s dovoljnim brojem naoružanih ljudi za obranu kuće, te obećava da će pisati u Francusku i slati pisma kako bi se postigla amnestija za sve ono što se prije dogodilo.

- To je sve - zaključi on.- Ali, tim se pismom ne odriče vlasti - prigovori Beausoleil! - Ona zahtijeva svoja dobra i

časti, stražu... oružje!...- Glupane! - reče Plainville. - Neka mi samo dadu pismo koje je ona potpisala! Tko vam kaže

da ću ga pokazati? Tko vam kaže da ću ga objelodaniti! Ja ću ga čuvati u svome džepu. Onoga dana kada naiđe kakva opasnost, ja ću odlučiti i saopćiti ga Vrhovnom savjetu neka ono odredi generaličinu sudbinu!

- Znači da je ne mislite pustiti na slobodu?- Mislim - reče Plainville - da bih to i samom kralju odbio kada bi me na koljenima molio,

ovdje, u ovom kabinetu! Nemojte to nikako saopćiti Merry Roolsu, Loubieresu ili kome drugome. Dajte im na znanje da ću ja iz urođene svoje blagosti učiniti sve što budem mogao, u granicama mogućnosti, za tu gospođu... Hajdete!...

Kad su izlazili, reče im:

- Još nešto: želim da taj potpisani dokument dobijem što prije. Neka ti ljudi požure. Mogu poći u Precheur kao svjedoci. Oni će supotpisati to pismo i donijeti ga meni. Treba mi to pismo najkasnije do sutra ujutro! Ako može, još večeras!

6.

LE FORT BACA SIDRO PRED CARBETOM

Nagnut nad ekvatorsku busolu, pa na kartu sa smjerovima vjetra, Le Fort je zamišljeno gladio bradu. Nepomično i bez riječi stajao je do njega njegov poručnik Cherpray očekujući naređenja. Najzad Le Fort podiže glavu i pogled mu pade na oca Fauvela, koji je sjedio na nekoj škrinji i pohlepno jeo, držeći u jednoj ruci praseću kost i mornarski dvopek, a u drugoj nož. On je služio maloprije misu na krmnici, a morski zrak i osjećaj pustolovine na moru izazvali su njegov apetit.

Kapetan zamijeti kako je prestao jesti i rukom zahvatio polupraznu mješinu koja je stajala do njega. Brzo zaobiđe stol s mapama, oduzme mješinu iz redovnikovih ruku i sam je prihvati.

Cherpray začu kako je pucnuo jezikom o nepce, obrisao nadlanicom usne, pa pomisli kako će sada nešto reći.

Le Fort se odista vrati na svoje mjesto, osmijeh mu ozari lice i onda reče:- Nadam se, moja djeco, da niste mislili kako sam tako lud da bacim sidro pred Saint-

Pierreom kako sam to kazao onim junačinama La Chapelleu i Saint-Gillesu. Čim bismo bili nadomak tvrđavskih topova, zasuli bi nas plotunima. Stražar bi prepoznao naš brod i prije nego što bi izvjesio zastavu na jarbolu. A meni je mnogo stalo do moje Tres Sainte Trinite...

- I meni, gospodine, jer volim ovaj brod - potvrdi Cherpray - i ne znam što bih učinio da ga netko samo malo očeše! No, kakav je vaš plan?

- Usidrit ćemo se u Carbetu - izjavi odlučno Le Fort.- Evo moga plana: u Carbetu nema tvrđave. Tamo je smješten odred milicije kojim

zapovijeda čovjek koji je, vjerojatno, ostao vjeran obitelji du Parquet, jer mu je sinu bio kum hrabri general. Zove se Lestiboudois de la Vallee. Naravno, ne vjerujem nikome, pa je moguće da je i toga Lestiboudoisa zahvatila groznica za zlatom i častima. Možda je čak i povezan s Plainvilleom, koji posjeduje goleme plantaže u Carbetu. Ali imam predosjećaj da ćemo u Carbetu dobiti velik broj obavještenja i točno doznati što se zbiva, kao i u Saint-Pierreu.

- Gospodine - upade mu u riječ Cherpray - dajte mi pedeset ljudi od ovih trista na brodu i zauzet ću Carbet prije nego što otac Fauvel ispije jednu mješinu!

- Pedeset ljudi! - poviče Le Fort. - Bogamu, kako vi žurite, gospodine! I ja bih isto to učinio, možda i brže, s polovinom manje. No, ne radi se o zauzimanju Carbeta. Ja samo želim doznati što se događa prije nego što odem u Saint-Pierre.

- Ništa jednostavnije - reče drugi oficir. - Promijenit ćemo škotu i bit ćemo, mislim, u Carbetu do ručka!

- Razgovarat ćemo tamo. Dotle, poduzmite sve mjere opreza, pripremite municiju, nabijače za topove, naboje, upaljače i čabrove...

Okrene se kao da će na most, ali kad je krenuo prema hodniku, reče:- La Chapelle i Saint-Gilles stići će vjerojatno ove večeri u Saint-Pierre. Mi ćemo tamo biti

prije njih i već ću biti, smatram, gospodar tvrđave!Veselo pljesnu rukama i nestade.Naslonivši se trbuhom na spremište za visaljke, Le Fort je iza morske obale vidio strme

obale Carbeta. Bile su pjeskovite, a sunce koje je okomito udaralo, zlatilo ih je kao pogače kad izlaze iz peći.

Iznenadio se kad je utvrdio da se njegovo tvrdo srce staroga gusara raznježilo misleći na dražesnu, vrijednu i vragolastu Juliju. Julija! Bog zna što je s njom! Možda se i udala! Možda ima mnogo djece. Mislio je u sebi kako i najnestašnije žene često završe kao obične građanke.

Klimao je glavom sjećajući se prošlosti koja mu je odjednom tako jasno iskrsnula pred očima. Osjetio je čudno peckanje u očima pa se namrštio proklinjući sunce koje je sigurno, mislio je, uzrok suza koje su mu navirale na oči.

Naposljetku se trgnuo, okrenuo i povikao:- Izvjesi admiralsku zastavu! Izvjesi je na vrh jarbola! Skreći ulijevo!Okrene se prema strmoj obali i ugleda na plaži gustu gomilu ljudi koji su dotrčali i ljudske

prilike koje su se micale u svim pravcima.- Prema vjetru! - ponovo vikne.Polako se okrenula La Tres Sainte Trinite, koja gotovo više nije imala razapeta jedra, i stala

lijevim bokom prema selu.- Bacaj sidro - vikne kapetan.Osjeti nekoga pokraj sebe a da ga nije čuo kako dolazi. Oglasi se Cherpray svojim dubokim,

teškim glasom.- Koliko čamaca u more, zapovjedniče?- Tri! Osam ljudi u svakome. Fratar Fauvel će sa mnom. Franc-Funin će zapovijedati jednim

čamcem, Casse-Ecoute drugim. Vi ćete ostati na brodu spremni za svaku slučajnost. Franc-Funin uspostavit će vezu.

Buka sidrenog lanca, koji je zastrugao po drvenoj oplati, zagluši njegov glas. Cherpray vikne neke zapovijedi i Le Fort ugleda čamce koje su žurno iz njihova spremišta spuštali u more. Casse-Ecoute baci ljestve od užeta preko ograde, nagne se da vidi treba li ih još spuštati, a onda ih učvrsti.

- Zapovjedniče - reče - možete se ukrcati.Le Fort duboko odahne. Napokon! Opet će stupati po ovoj zemlji i konačno se osvetiti

izdajicama! Demonski se osmijeh pojavi na njegovu licu. Pogleda malo svoju odoru i svoje zelenkaste čizme od tuljanove kože sa crvenim potpeticama. Njegovo venecijansko tvrdo platno bijaše naškrobljeno kao njegova krznena ešarpa, pričvršćena zlatnim lancem o kojemu je visila medalja s kraljevim likom u profilu.

Laktom je pritisnuo mač o struk, poravnao svoje pištolje o pojasu i okretno se prebacio preko ograde.

Nekoliko časaka kasnije smjesti se na pramcu čamca sjevši na jastuk od crvenog baršuna i tako se okrenuo da ne izgubi s vida kopno.

Čamac se odvoji od boka Tres Sainte Trinite kako bi omogućio drugima da prihvate svoje ljude. Gusari, u svojim kratkim hlačama, u prostim lanenim košuljama, s gusarskim kapama na glavi, kojih se duga traka ovijala oko glave i završavala resama koje su padale na uho, spuštali su se niz ljestve kao da jurišno pristaju uz neprijateljski brod, bučno zvekećući rapirima, sabljama, sjekirama i noževima. Svi su imali po dva pištolja o pojasu, pa kad je osam ljudi sjelo na svoja mjesta u čamcu, jedan je mornar spustio konopcem isto toliko pušaka gelin...

Čamci nisu prešli ni pola puta do kopna, a plaža se ispraznila u tren oka.Na žalu nije bilo nikoga kada je Le Fort stupio na kopno, ali je iz daljine dopirala golema

vika. Gusar se glasno nasmije.- Hvala Bogu što nisam morao trčati za ovim majmunima preko brda! De, ovčice moje,

molim vas, ljepše se dotjerajte, jer inače nećete imati uspjeha kod žena, a Martiniqueu trebaju mali kolonisti, pa kako ovi junaci bježe, morat ćemo ih juriti sve do kratera brda Pelee!

Mala četa, na brzinu sastavljena, uputila se prema prvim seoskim kućama. Nije bilo ni žive duše! Uputila se ulicom koja se strmo pela i vodila do milicijske kasarne uz koju se nagomilalo mnogo stanovnika.

Kada je Le Fort, na čelu kolone, stigao na vojno vježbalište, našao se pred odredom milicije, koja je bila spremna, s oružjem u rukama, da se brani. Na konju, u prvom redu, prepozna kapetana Lestiboudoisa de la Valleea. Le Fort podiže ruku i zaustavi svoje ljude, a onda mimo krene prema kapetanu.

Ovaj od iznenađenja izbeči oči ugledavši kako mu prilazi ta čudna osoba, div s bijelom perikom, u zeleno-crvenim čizmama, stisnut u haljetku od briseljske tkanine sa crvenim obrubom. Njegovo je iznenađenje bilo toliko da nije smogao ni naređenje izdati, a ni riječi izustiti.

Gusar se zaustavi nekoliko metara pred njim i predstavi mu se glasom kakav nitko nije imao na otoku:

- Kapetan Yves Le Fort sa Tres Sainte Trinite! Zapovjednik flote po zadatku premilostivog i preljubljenog kralja!

Le Fort opazi da je milicionar otvorio usta da nešto reče, ali mu riječ nije iz usta izlazila. Približi se nekoliko koraka i tek onda začu neko nejasno mucanje:

- Le Fort!... Kapetan Le Fort... ponavljao je tupo Lestiboudois de la Vallee. - Le Fort je li to moguće? Rekli su da ste mrtvi!

- Sto mu gromova! - uzvikne kapetan. - Zar vi vjerujete u duhove? Le Fort mrtav! - promrsi on bijesno - ja, pa mrtav! A tko me to ubio a da nisam ni zamijetio? Tako vam svetog papinskog ogrtača! Kapetane de La Vallee, siđite s konja, molim vas, priđite da vidite kako u ovom haljetku, hlačama i čizmama, opstoji pravo, dobro, živo meso kršćansko, koje sam jutros, kada sam se probudio, u njih sabio!

La Vallee se najednom preobrazio. Čim je Yves završio svoj govor, kapetan sjaše, potrči prema njemu podignutih ruku stalno ponavljajući.

- Le Fort! Kapetan Le Fort!Yves ga uznemireno pogleda misleći da je poludio. Ali La Vallee nastavi:- Smiluj mi se, Bože! Kapetane, bježite! Bježite brzo! Vi ne znate što se ovdje događa! Inače,

ne biste ovamo došli! Vaša je glava ucijenjena! Osuđeni ste na vješala! Gospođa du Parquet je u zatvoru i ne može za vas ništa učiniti! I nju će, čini se, objesiti!

Le Fortove nosnice zadrhtaše. On ponovi:- Generalica du Parquet je u zatvoru?- Da, kapetane! Bježite! Ah! Da znaju da ste vi ovdje! A kad doznaju da sam vas pustio da mi

se približite, a da moja četa nije pucala, što će tek onda biti! Bože moj, Bože moj!- Dosta, dosta - nastavi gusar - vi ste hrabri, kapetane La Vallee, ali neka me vrag odnese ako

niste izgubili glavu! Vratite ljude u kasarnu i odvedite me vašoj kući, jer jedva čekam da mi ispričate što se sve ovdje dogodilo otkada sam otputovao! Ah, sto mu gromova! No, dobro! Vidjet ćemo što je sve kadar učiniti fantom kapetana Obalne braće!

- Poslušajte me - nastavi La Vallee slatkorječivo - bolje bi bilo da se ukrcate i odete. Ne možete k meni. Ako to dozna Plainville, objesit će i mene!

Le Fort zgrabi La Valleea za rukav i prisili ga da se okrene prema moru.- Vidite li onaj brod? To je moj brod Tres Sainte Trinite. Na prvi pogled, čini se, da ne vrijedi

ništa, ali ako bolje pogledate, vidjet ćete na vrhu jarbola admiralsku zastavu. Tu mi je čast dodijelio kralj Luj XIV. E, pa dobro! Taj brod, koji nema izgled ratnog broda, uperio je na vas svoja trideset i dva topa. Na moj znak slistit će sa zemljom vaše mjesto!

Lestiboudois de La Vallee, koji je mislio da sniva ružan san, sklopi ruke i počne se moliti Bogu.

- I tako, vi ćete nas odvesti kući, mene i moga duhovnika. Dat ćete nam gutljaj svog najboljeg ruma i pripremiti ručak, makar i skroman. Uostalom, bit ćete bogato nagrađeni za sve to - nastavi i izvadi svoju nabijenu kesu...

- Ne, ne! Neću ja novaca - reče La Vallee.

- Ako sve to ne učinite, ako nam odbijete pomoć, rekao sam: sravnit ću Carbet sa zemljom, tako da na obali neće ostati ni jedna kuća, kao što ni žaba nema na leđima dlaka!

La Vallee uzdahne:- Dođite! - reče.Tada se okrene četi, obrati se zastavniku te izda zapovijed da se vrate u kasarnu.Le Fort rasporedi straže na vojnom vježbalištu, oko kuće de La Valleea i u pratnji duhovnika

uđe u kapetanovu kuću.Gospođa de La Vallee, smrtno blijeda, vidjela ih je kako dolaze pa ih je čekala. Dugo je

promatrala Le Forta svojim sivim očima. Bila je to žena od četrdesetak godina, uvela lica zbog tropske klime, ali mila i elegantna u svojoj skromnoj haljini.

Pošto je dugo promatrala Le Forta, reče:- Dobro došli u ovu kuću, kapetane. Na ovom otoku mnogo se ružna o vama pričalo, ali oni

koji su ružno govorili nisu vrijedni ljudi i zato vjerujem vama!- Pripremite, gospođo, za naše goste užinu, molim vas - reče La Vallee ponudivši stolicu Le

Fortu i ocu Fauvelu.Tada gusar ugleda maloga dječaka koji se igrao na podu s nekim starim remenom za mač.

Pomilova ga po glavi i upita:- Je li ovo kumče generala du Parqueta?- Da! - odgovori La Vallee.Gusar kimne glavom i ne reče ništa.Kapetan milicije potraži čaše i bocu ruma. Napuni tri čaše i prvi otpije prema tadašnjem

običaju, a za njim i ostala dvojica.Nakon toga Le Fort zakašlja i upita:- Rekli ste mi da je generalica du Parquet u zatvoru. Zbog čega je optužena?- Da je htjela predati Martinique Englezima i da je zato održavala odnose s jednim škotskim

plemićem...- Vitezom de Maubrayem?- Da, tako se zove taj stranac...- Maubray je bio njezin ljubavnik?La Vallee zbunjeno potvrdi glavom.- A kapetan Baillardel? - nastavi Le Fort.- I on je u zatvoru. Zatvoren je u tvrđavi, dok je gospođa du Parquet zatočena u nekom

skladištu u Precheuru.- Zašto ta razlika?- Ne znam. Možda zato što se Plainville boji da generalica nema više vjernih prijatelja u

Saint-Pierreu nego drugdje.- Zbog čega optužuju Baillardela?La Valleeu bijaše neugodno.- Recite, samo recite! - reče Le Fort. - Vi dobro znate da u mnoge stvari sumnjam. Govorite

bez straha. Ovdje sam da vas čujem i sve doznam.- Baillardela optužuju da je i on izdajnik, da je pregovarao s vama, a zadatak mu je bio da vas

uhvati, dovede u Saint-Pierre da vas tamo objese.- Znam to. I Baillardela su zatvorili jer su ga gusari potukli, a oni, jer je bio Francuz, pustiše

ga na slobodu!- Ponavljam ono što se govori, kapetane.- U redu! Prijatelju La Vallee - gromoglasno poviče Le Fort tako da su zadrhtale čaše i boce

na stolu. - Kunem se bogom i svim đavolima, kunem se i ovim djetetom, koje je kumče čovjeka koga sam neizmjerno volio, da će večeras kapetan Baillardel biti slobodan!

On tako snažno udari šakom po stolu da je sav zaškripao, a gospođa La Vallee uzbuđeno dotrčala. Videći gusara zacrvenjela, napetih mišića, nabreklih vratnih žila od bijesa, pala je na koljena i sklopila ruke.

- Ako pofali ijedna vlas s glave moga starog druga Baillardela, gospodine, ja ću sabljom pobiti sve stanovnike Saint-Pierrea, zapaliti sve kuće i sve skladišta! Oslobodit ću sve robove i pustiti ih po otoku! Što? Zar Baillardela? Čovjeka koji je spasio ovaj Martinique, koji je štitio imetak stanovnika, koji im je spasio život u času vulkanske erupcije! Čovjeka koji je sve žrtvovao za koloniste bacili su u tamnicu suprotno svakom pravu i pravici i nitko nije ustao da ga odatle izvuče? Ah! Neka se čuvaju moga bijesa!

Gospođa La Vallee ustade i sitnim koracima priđe divovskom gusaru.- Kapetane - reče ona. - Možda vas Gospod šalje da nas još jednom spasite. U tvrđavi se

nalazi banda zločinaca. Plainville zapovijeda, iako Merry Rools ima naziv glavnog zapovjednika. Plainville se okružio ljudima bez vjere i poštivanja zakona, raznim Beausoleilima i Sigalyjima i Vignonima! Oni teroriziraju stanovnike! Oni su pripremili stanovnike i nagovorili da otjeraju tu jadnu generalicu! Zamislite, otkad su je zatvorili, ona nema nikakvih vijesti o svojoj djeci! Nema nikakve njege ni hrane. Na javnim mjestima čitaju tobože njezina pisma, a zapravo su to lažna pisma, samo zato da je unište.

- Gospođo - izjavi gusar ozbiljnim i odlučnim glasom, svladavajući svoj bijes pred tim milim stvorenjem - vi možda ne znate što znači riječ kapetana Le Forta; kao što je istina da sam ovdje pred vama, tako je istina da će večeras generalica du Parquet biti kod kuće, u Gorskom dvorcu, još prije nego počine sunce! Kunem vam se!

- Ah! - uzvikne La Vallee - zato ste vi došli ovamo? Jeste li zaista došli na Martinique da uspostavite red i kaznite razbojnike?

- Da - reče Le Fort. - Prevalio sam dvije tisuće milja do Francuske da zatražim od kralja vlast koja će mi omogućiti da sam vršim pravdu na ovom otoku i još dvije tisuće milja da se vratim u Saint-Christophe i naoružam svoje brodove. Možete poslati glasnike na sve četiri strane Martiniquea i javiti da je došao trenutak pravednosti i kažnjavanja!

Gospođa La Vallee, ozarena lica i zbunjena, ode i donese zdjelu koja se pušila. Bila je to kuhana papiga ubijena jutros. Postavi zdjelu pred goste, donese i tanjure, a milicijski kapetan otvori bocu francuskoga vina.

- Za stol! - reče Le Fort.Svećenik je već bio na svom mjestu i poslužio se.Gusar srkne vina, čestita kuharici, a onda i kapetanu, pa se nasloni na stolicu.- Kapetane La Vallee, trebam dvadeset i pet konja.- Dvadeset i pet konja?- Baš toliko! Nas ima dvadeset i četiri, ali želim da hitno pošaljete glasnika koji će

obavijestiti tvrđavu Saint-Pierre da sam se iskrcao i da u galopu dolazim tamo. Napisat ću pismo koje treba osobno predati Merry Roolsu.

La Vallee podiže ruke prema nebu:- Ali vaš brod? - upita. - Zar se nećete ukrcati?- Ne, kapetane. Tres Sainte Trinite će, dakako, odjedriti prema Saint-Pierreu, ali ja želim stići

prije nje. Već je podne. Večeras ću biti gospodar tvrđave.Lice milicijskog kapetana najednom poprimi očajan izgled.- Da vidimo - reče obeshrabrenim glasom. - Vi mislite zauzeti tvrđavu sa dvadeset i pet

ljudi?... Što govorim, sa dvadeset i četiri. Vi ne znate da ćete naići na tri čete milicije, među kojima je i prva četa puka kojim zapovijeda gospodin de La Houssaye! A ne znate ni to da je Plainville naoružao i dobrovoljce sa Capesterrea, gdje su pobijedili urođenike? Čuvajte se! Plainville se neće predati!

Le Fort se namršti.- Hajdemo - reče bijesno. - Znam samo jedno: večeras ću biti gospodar tvrđave!

7.

BOMBA U TVRĐAVI SAINT-PIERRE

Plainville otprati kolonistu do vrata svoga ureda, srdačno ga potapša po ramenu nastojeći da se nasmiješi unatoč svojoj uznemirenosti i reče:

- Hvala, Duquesne, hvala! Odužit ću vam se za to... Ako bude kakvih novosti, javite mi...Sav zažaren od radosti, Duquesne pojuri niz stepenice. Čim je nestao, Plainville jurne kao

lud u hodnik koji je vodio iz njegova kabineta u kabinet Merry Roolsa. Bio je siguran da će ga u to doba naći. Rools je ručao uvijek kasno, jer je tijekom jutra uvijek imao mnogo posla i kasno odlazio na podnevni počinak nakon ručka, jer mu je vrućina ubijala svaku volju i želju za radom. Osorno odgurne ordonansa i sam naglo otvori vrata.

Guverner je sjedio za svojim pisaćim stolom s perom u ruci. Podiže glavu kad je Plainville provalio u kabinet i upita ga, iznenađen što se bivši kolonist nije najavio:

- Gle, Plainville! Što je novo? Vi ste uzrujani.Plainville snažno udahne.- Poslovica kaže: mi o vuku, a vuk na vratima.- Pa onda?- Zar ne znate novost?- Kako bih znao? Radije objasnite, do vraga, i ne govorite zagonetno.Plainville priđe radnom stolu i svali se u naslonjač govoreći:- Le Fort se iskrcao u Carbetu!Kao da ga je snažna opruga izbacila, Merry Rools poskoči uvis.- Molim vas - nastavi Plainville podrugljivo - nemojte se uzrujavati! Da, Le Fort se jutros

iskrcao u Carbetu, a sada upravo ruča kod kapetana Lestiboudoisa de La Valleea. Jedan tamošnji kolonist, videći usidreni brod i Le Forta kako se iskrcava, dojurio je ovamo u galopu... Poznate li Duquesnea?

- Da - mračno odgovori Merry Rools - poznam Duquesnea, a poznam, na žalost, i Le Forta!- Što? - promuklo će Plainville, ali je želio da sam sebe ohrabri. - Zar se vi plašite Le Forta?

Očito, taj razbojnik je smion. On dobro zna da ga ovdje čekaju vješala, da je ucijenjen, ali ga to ne sprečava da nam prkosi! No, on će to skupo platiti, Roolse, kažem vam! Nikad nam se, vjere mi, nije ukazala bolja prilika nego sada da se zauvijek oslobodimo tog neugodnog razbojnika!

- Što namjeravate učiniti?- Došao sam da čujem vaše mišljenje. Kad bih slušao samo svoj bijes i mržnju, poslao bih

odmah tri milicijske čete. Na žalost, prije nego što bi naši ljudi tamo stigli, Le Fort bi imao vremena da se ukrca i umakne.

- Mislite li da će u svojoj smionosti doći i u Saint-Pierre?- U nekom smislu to bih i želio. Dočekali bismo ga kako zaslužuje. No, ti su morski lupeži u

svojoj biti samo kukavne krvopije. Oni više računaju na užasan glas koji ih prati, čega se boji svijet, nego na svoju hrabrost. Ne, Le Fort neće doći. Što bi, uostalom, i radio u Saint-Pierreu?

- Baillardel! - reče Rools.- Baillardel! Baillardel! Vi smatrate da će Le Fort učiniti nešto da oslobodi svog starog

prijatelja? Varate se! Da je i došao s tom namjerom, ne bi se iskrcao u Carbetu. On bi se usidrio pred Saint-Pierreom. Samo što je naš razbojnik u sebi mislio: »U Saint-Pierreu postoji tvrđava, a u toj tvrđavi topovi!«...

- Do, dobro, ja nisam tako siguran kao vi... Plainville, vi ste bacili u okove dvije osobe koje ta hulja obožava: gospođu generalicu i Baillardela. Postoji velika vjerojatnost da je došao na Martinique samo da ih oslobodi. Vi ne poznate toga čovjeka kao ja. On je prepreden, smion,

usijana glava... Sva su mu sredstva dobra. Sjetite se kako je dao pogubiti dvadeset ljudi u ovoj tvrđavi i kako je sam pobio sve preživjele i ranjene!

Plainville se zabrinuto počeša po glavi.Rools će s podrugljivim osmjehom:- Njegove pristaše, koje je imao ovdje, pravi su pilići, dragi Plainville, prema onom ološu koji

je, vjerojatno, skupio ovaj čovjek u Saint-Christopheu.Potom će srdito:- Grom i pakao! Vi ne znate što su sve kadri učiniti ti gusari, ti morski razbojnici! Zar niste

nikada čuli da je desetak te bezazlene Obalne braće, kako se nazivaju, zauzelo galiju s trista vojnika? Želim vam reći - nastavi Rools nakon kratka predaha - kako bi bilo bolje da se Le Fort ukrca sa svojim trupama i da se udalji od naših obala. Borba s njime ne donosi ništa dobroga!

- U suštini - reče Plainville polagano - vi nemate krivo kad kažete da je pametno uvijek držati jedna vrata otvorena. Vi ste mi sinoć predali pismo koje je generalica napisala i ono je kod mene... Evo što ćemo učiniti kako bismo se osigurali: sazvat ćemo hitno Vrhovni savjet. Danas je 22. kolovoza. U dva sata Savjet će biti sazvan da odluči o sudbini gospođe du Parquet s obzirom na njezino posljednje pismo.

- Vi ste, dakle, odlučili da je oslobodite?- Možda, ako to Savjet odluči.- Vi dobro znate, Plainville, da će Savjet za manje od jednog sata doznati za prisutnost Le

Forta na Martiniqueu. On će požuriti da oslobodi generalicu kako bi izbjegao svaku neugodnost s tim razbojnikom.

- Vi smatrate toga Le Forta tako strašnim?- Da, strašnim! Kažem vam, Plainville, da je potrebno da se samo pojavi na nekom mjestu i

svi će mu klicati i nositi ga u trijumfu! Možda iz straha, ali to je unaprijed sigurno! On će preokrenuti situaciju i prije nego što vi napunite jedan top na tvrđavi! A milicija! Milicija će odmah prijeći na njegovu stranu...

- Ne gubimo vrijeme u pojedinostima - reče Plainville - već sazovimo odmah Vrhovni savjet. To ćemo iskoristiti kako bismo odlučili o mjerama koje moramo poduzeti protiv tog gusara!

Rools ustane, otvori vrata i poviče:- Stražaru! Zamolite gospodina La Houssaya da pošalje dvadeset glasnika i sazove odmah

Vrhovni savjet.Zatvori vrata i krene prema radnom stolu; nije ni stigao do njega kada se ponovo otvoriše

vrata i stražar najavi:- Glasnik iz Carbeta s pismom za vas, gospodine generale.Rools i Plainville se pogledaše. Rools ponovi:- Iz Carbeta? Pismo za mene?- Da, generale, donio ga je jedan milicionar.- Neka uđe!Vojnik posluša, pokloni se te iz haljetka izvuče pismo i preda ga generalu.- Tko šalje pismo?- Generale, kapetan Lestiboudois de La Vallee predao mi ga s nalogom da vam ga neodložno

uručim. Više mi nije ništa rekao.- U redu, dajte mi ga!Milicionar se povuče, a Rools otvori pismo zapečaćeno voštanim pečatom. Čim je pročitao

prve retke, nešto opsuje i reče:- Ovo je vrhunac drskosti! Naređenje, prijetnje! E, pa dobro, vidjet ćemo!Počeo je mahati rukama kao bjesomučnik pred zaprepaštenim i blijedim Plainvilleom. Priđe

mu i pruži mu pismo.- Čitajte sami!Plainville stane čitati.

Kapetan Le Fort, zapovjednik eskadre, komandant »La Tres Sainte Trinite«, majoru Roolsu, Saint-Pierre.

U ime kralja, koristeći se punomoći i povlasticama koje mu je podijelilo njegovo premilostivo i poštovano veličanstvo, zahtijevamo neodložno i bezuvjetno puštanje na slobodu:

1) Generalice du Parquet, zatvorene u skladištu Precheura.2) Kapetana Baillardela zatvorenog u tvrđavi Saint-Pierre.Upozoravamo majora Roolsa da ga smatramo odgovornim za izvršenje ovoga naloga i da će

odgovarati vlastitom glavom za svaku štetu ili nasilje nad imenovanim osobama. Oslobođeni zatvorenici moraju biti odvedeni u vlastite domove, imajući u vidu sva njihova prava i časti, prije nego što zađe sunce.

Pisano u Carbetu, 22. kolovoza 1658.Kapetan Le Fort, zapovjednik eskadreKraljevske mornarice, kraljevski gusar.

- U redu! - reče Plainville mrtvačkim glasom - ovome se nisam nadao! Zapovjednik eskadre Kraljevske mornarice! Kraljevski gusar! Bezobrazni nitkov! Sve će to on opozvati, vjerujte mi!

- Tko vam kaže da laže? - upita ga Rools.- Tko mu je te titule mogao dati? On ih je prisvojio. Ta bestidan protuha misli da će nas

zastrašiti tom svojom lakrdijom! To kod mene ne pali.Pogleda Roolsa nadajući se odobravanju, ali je Rools stajao blijed. Sjećao se Yvesove

intervencije u aferi s Thoisyjem i La Pierriereom. Ponavljala se ista stvar.Jedna rečenica iz njegovih pismenih naređenja usjekla mu se u pamet: »On će odgovarati

vlastitom glavom za svaku štetu ili nasilje koje pretrpe generalica ili Baillardel!«- Vidite li ovo pismo, ovu predstavku toga gusara? - nastavi Plainville. - No, dobro. Mislim da

će nam dobro poslužiti! Nijedan stanovnik Martiniquea neće ni trenutak povjerovati da je toj hulji njegovo veličanstvo dodijelilo te titule. A zašto bi ih i dobio, do vraga? Za kakve usluge? Ne, ne!... Mi ćemo to pismo pročitati članovima Savjeta i oni će brzo stvoriti odluku. Mjesto da koristi generalici, kako to zamišlja Le Fort, on će samo pospješiti njezinu osudu. Ovo pismo baš dokazuje krivicu te žene, Rools! Ona barem neće moći zanijekati da je u vezi s tim razbojnicima iz Saint-Christophea!

- Eh! - primijeti nato Rools - ja nisam tako siguran kao vi, Plainville, da je kralj zaista sklon uništenju gusara... Mi smo se mogli pretvarati da u tom smislu tumačimo. njegove naredbe, jer je to služilo našim interesima... No, tko vam kaže da se Le Fort, nakon naše ekspedicije na Marie-Galante, nije potužio vitezu de Poincyju, a da ovaj opet nije isposlovao kod kralja, kojemu se pritužio, povlastice o kojima govori Le Fort?!

- Vi imate bujnu maštu! Bravo! Prijane, ja vam ne savjetujem da to iznosite pred Savjet! Razumijete li me?

- upita ga suzdržano prijetećim glasom.Rools se ugrize za usne razmišljajući časkom, pa naposljetku reče:- Plainville, činite ono što hoćete. Vi ste i vaši ortaci uhapsili generalicu. Učinite s njom što

hoćete. Što se mene tiče, ja sam odlučio. Oslobodit ću Baillardela!- Čekajte barem da sve iznesemo pred Savjet. Prepustite to Savjetu, do vraga! Ako bude

potrebno, vi ćete se u danom trenutku zakloniti iza njegovih odluka. A da što jače istaknete svoju zavisnost od vijećnika, ja vas toplo molim, Roolse, da prikažete aferu tako kako bi Savjet odlučio da Baillardela zadrži u zatvoru!

- Lijepo to vi govorite, ali Le Fort mene smatra odgovornim za izvršenje toga naloga!- Grom i pakao! Vi se nalazite u tvrđavi, okruženoj vojnicima! Čega se bojite? Zar se nećete

braniti? Dođite u dvoranu Savjeta...

8.

SAVJET

Merry Rools teško i tromo ustane jer mu u ovakvim prilikama nije bilo po volji da govori.Ipak, pogledom zaokruži po okupljenim savjetnicima. Utvrdi da su svi prisutni, osim jednog,

koji je zbog bolesti ostao u krevetu. Još je primijetio da su svi ozbiljni, uznemireni i zabrinuti. Tu i tamo po koja riječ, prije nego što su sjeli oko stola određenog za vijećnike, uvjerila ga je da svi znaju za Le Fortov dolazak.

- Gospodo savjetnici, prihvatio sam se dužnosti da vas neodložno sazovem, jer, kako vam je poznato, što vidim i na vašim licima, jutros su se na Martiniqueu dogodile ozbiljne stvari, a posebno u Carbetu.

Pukovnik La Houssaye, koji se nalazio na kraju stola, promeškolji se na svojoj stolici i prekine Merry Roolsa:

- Znamo da se jutros kapetan Le Fort iskrcao u Carbetu. Recite to otvoreno!Njegov glas bijaše oštar, strog. Rools opazi kako je Plainville problijedio nakon njegove

upadice.- To sam vam i htio reći, gospodo - nastavi Rools - ali me je pretekao La Houssaye. Budući da

znate, nije potrebno ulaziti u pojedinosti na koji je način stigao u Carbet i kako je pridobio milicijskog kapetana Lestiboudoisa de La Valleea. Ono što morate znati i o čemu morate odlučiti jest poruka koju je taj gusar dostavio prije jednog sata.

Sva se lica uznemireno napregnuše i okrenuše prema Roolsu. Potražio je Yvesovo pismo u džepu. Kad ga je našao, otvorio ga je, stavio preda se i počeo polako čitati. Kad je završio, poviče jakim glasom:

- Gospodo, taj je čovjek tako drzak da se kiti paunovim perjem! Nitkov jedan! Odmetnik od zakona! Čovjek odbačen od društva, čija je glava ucijenjena na ovom otoku kao i na svim ostalim karipskim otocima, osim Saint-Christophea. Taj čovjek tvrdi da ga je kralj ovlastio. Usuđuje se da sebe naziva kapetanom Kraljevske mornarice! Zapovjednikom eskadre! I što ti ga ja znam još?

Rools pogledom potraži Plainvillea i opazi kako mu odobrava kimanjem glave zadovoljno se smiješeći.

- Vi ste se, gospodo, ovdje okupili da odlučite o tome da li treba osloboditi generalicu du Parquet i kapetana Baillardela, kako to zahtijeva taj morski razbojnik...

Prekinuo ga je opći žamor, čije značenje nije mogao razjasniti, pa je žurno nastavio:- Najprije vas želim podsjetiti da ste vi, gospodo, u ovoj istoj dvorani odobrili hapšenje

generalice du Parquet. Neki među vama, osim toga, imaju dosje kapetana Baillardela, koji uskoro mora biti suđen. Nijedan od savjetnika koji je proučio taj dosje nije ustao, koliko je meni poznato, protiv hapšenja toga vojnika, izdajnika interesa otoka i kolonista. Nitko od vas nije smatrao da je on uhapšen i bačen u okove protiv pravde i zakona! Što se tiče generalice, vi ste sami odlučili da riješite njezinu sudbinu u najkraćem vremenskom roku. Ja vas molim, prije nego što se dogovorimo o odgovoru onom drskom piratu, da ne zaboravimo naša nedavna gledišta koja smo zajednički utvrdili...

Merry Rools sjede.Grocquet diže ruku želeći da govori. Rools mu dade riječ.- Htio bih znati kakvim snagama raspolaže taj razbojnik - reče.- Starješina Plainville, koji je prvi dobio obavještenja iz Carbeta, rekao mi je da raspolaže

jednim brodom. To znači da snage kojima raspolaže ne prelaze broj od trista ljudi.Grocquet zahvali pokretom glave.Le Comte se umiješa:

- Smatram da ne smijemo popustiti sili, nikakvoj stranoj sili! Ne smijemo dopustiti da se itko miješa u upravljanje otokom, osim stanovnika Martiniquea. Htio bih nešto upitati našeg starješinu. Htio bih da me obavijesti da li je spreman da se ozbiljno suprotstavi hulji koja nam naređuje. Imamo li dosta ljudi, topova i baruta?

Plainville naglo ustane:- Mogli bismo izdržati opsadu engleske mornarice šest mjeseci!Le Comte diže ruke prema nebu kao da je tek sada progledao.- Zašto mi onda uopće raspravljamo? - poviče on. - Oduprimo se tom razbojniku! Još bolje,

uhvatimo ga i kaznimo neka to posluži kao primjer drugima!Najpopustljiviji savjetnici pristajahu uz njegovo mišljenje. Ostali oboriše glavu šuteći.

Unatoč uvjeravanjima Plainvillea, prisutnost Le Fortova na otoku, nedaleko od njih, ispunjavala ih je velikim strahom. Slušali su o gusarima kako ih ništa ne može zadržati, kako kradu, siluju, pale. Nema sile koja bi ih mogla zadržati, ni ozbiljno im se oprijeti. Osim toga, tim je gusarima zapovijedao Le Fort, čovjek kojega su već poznavali kao silovita, bezobzirna i smiona čovjeka.

La Houssaye udari šakom po stolu i ustane ne tražeći riječ:- Gospodo, reći ču vam nekoliko riječi. Već dugo nekoliko ljudi među vama donose odluke

koje su, zapravo, odluke jednoga ili dvojice koji, prividno, drže vlast, vlast otetu, ukradenu osobi kojoj ste sami dali vlast! Govorim o gospođi generalici du Parquet. Neki među vama pokušali su sve samo da diskreditiraju tu časnu ženu. To govorim danas kada mi se čini da se može glasno govoriti, bez straha od najgoreg, kako se bračne afere gospođe du Parquet ne tiču nikako otočne politike. Dokaze o izdaji ove osobe odbacujem unaprijed kao lažne! Upoznao sam generalicu u vrijeme kad je živio njezin slavni i poštovani muž. Bila je mudar i krepostan savjetnik kojemu je jedina briga bila bogatstvo kolonije i kolonista. Zašto bi se ona odjednom promijenila? Zašto je ona poslije smrti svoga muža postala, kako kažu, drolja kojoj je jedina briga izdaja? Velim vam, gospodo, da već dugo svojim odlukama igrate ulogu izdajnika! Strah vas je za stolicu prikovao! No, došao je trenutak da se govori glasno i jasno!

Plainville ustane sav blijed. S uprtim kažiprstom, prijeteći prema La Houssayu, poviče:- Gospodine, ponašate se kao izdajnik kad sumnjate da među savjetnicima ima ljudi kojima

nije do blagostanja kolonista i otoka. Vi branite jednu ženu protiv koje ima tisuću dokaza, ženu koju je osudilo javno mišljenje, ženu koju ćete uskoro poslati na vješala, gospodo!

- Znači li to, gospodine starješino, da i mene mislite baciti u okove kao i kapetana Baillardela, optužujući me zbog izdaje? U tom slučaju ne zaboravite da ja zapovijedam pukovnijskom četom milicije. To je sve što vam imam reći!...

Zatim će prije nego što je sjeo:- Oprostite, imam još ovo da vam rečem: i kapetan milicije misli isto što i ja, kapetan La

Garenne! Uhapsite i njega, ili barem pokušajte.Plainville je pozelenio. Merry Rools se sav ukočio na stolici skrivajući svoje uzbuđenje što je

bolje mogao. Počeo je shvaćati rasulo pred kojim su se nalazili on i njegovi drugovi. Oluja se približavala. Računao je da će od tri čete milicije, kojima je raspolagala tvrđava, ostati samo jedna za borbu protiv gusara.

Značajno pogleda Plainvillea, dajući mu na znanje da je igra gotovo izgubljena. Ako ne popravi situaciju, sve je gotovo. I vojska će prijeći na stranu gusara!

Plainville je sve shvatio i zatreptao očima. Rools je znao što to znači. Mislio je: ako i nije pogodio što Plainville misli, neće mnogo riskirati ako se suprotstavi njegovu mišljenju i željama.

Ponovo ustane:- Gospodo, prijeđimo na glasanje da znamo treba li udovoljiti zahtjevima kapetana Le

Forta...Zastane da predahne, jer je govorio kao da mu riječi jedva izlaze iz usta.

- Mislim da kapetan Baillardel može biti pušten na slobodu. Ja sam gospodinu starješini naveo razloge za takvo moje stajalište. Prvi je razlog slavna prošlost toga hrabrog vojnika. Drugi je što nepogrešivost, nepobjedivost ne pripadaju ovome svijetu i što su ratna sreća, kao i razne neprilike mogle nagnati ovoga vojnika da položi oružje pred snagama jačim od onih kojima je raspolagao. Prilike nas obavezuju, danas, da brzo radimo. Vremena nemamo. Ponavljam svoje mišljenje: treba osloboditi kapetana Baillardela i vratiti mu prava i časti dok se duhovi ne smire i omoguće nam da njegov slučaj mirno razmotrimo. Gospodo, glasajte dizanjem ruku...

Nije trebalo brojiti: savjetnici su jednodušno podigli ruke.- Prihvaćeno - reče s olakšanjem... - Što se tiče slučaja gospođe generalice du Parquet...Plainville naglo ustane:- Pričekajte jedan časak - uzvikne uzbuđeno - samo časak! Gospodo, dopustite mi da

primijetim kako ovaj gusar koji nam prijeti ne raspolaže dovoljnim snagama da nam se opre. Mi ćemo ga odbaciti u more, ili ga uništiti vatrom naših topova! Njega i njegove čete!

La Houssaye ga prekide.- Prije dva mjeseca niste ni znali što je top!- Pustite me da dovršim! Sve vam dokazuje da je ovo obična komedija jedne hulje! Da,

komedija! Da nas se ne boji, ne bi se iskrcao u Carbetu, već ovdje, pred tvrđavom, u uvali Saint-Pierrea! Nikad se neće usuditi da nas napadne! Kažem vam da će se prije noći ukrcati!

Merry Rools zamijeti da više savjetnika glavom odobrava Plainvilleu. Osjetio se pomalo zbunjen. Pribra se nastojeći da pronađe rješenje kako bi se mogao izvući iz ove kritične situacije.

Ponovo nastavi:- Što se tiče generalice du Parquet, ona je zatvorena u jednom skladištu na vojnom

vježbalištu u Precheuru, kako vam je poznato. Čini se da Precheur nije cilj tih gusara, kao što je Saint-Pierre. Time želim reći da zbog položaja toga mjesta možemo malo i počekati. Pričekajmo razvoj događaja prije nego što donesemo odluku čije bi posljedice mogle biti vrlo pogubne za budućnost našeg otoka.

U tom trenutku na bedemima odjeknuše bubnjevi i jedan konjanik u punom trku uleti u dvorište tvrđave. Savjetnici ugledaše kroz prozor jednog milicionara kako je sjahao i potrčao prema dvorani za sjednice.

Straža mu otvori vrata. Uđe čovjek pokriven prašinom, nakloni se i zadihanim glasom reče:- Poručnik Couderc de Mareuil šalje me zapovjedniku Merry Roolsu da ga upozorim kako je

kapetan Le Fort s dvadeset gusara ušao prije jednog sata u Anse de la Touche...Na svim se licima vidjelo zaprepaštenje. Plainville skoči prema glasniku:- Pa što onda? Kakvi su to ljudi? Što rade? Kamo idu?- Gospodine, oni su na konjima i idu prema Saint-Pierreu. Ja sam uspio da dođem prije njih

jer im je pučanstvo priredilo svečan doček. Zadržali su ih da popiju malo ruma; gusara Le Forta nosili su u trijumfu...

- Sve je propalo! - poviče Grocquet.- Šutite! - reče Rools. - Neka govori starješina.Plainville priđe stolu. Pruži ruku obraćajući se predsjedniku:- Ne, Merry Rools - reče - samo vi nastavite... Recite što ste odlučili reći...Major je izgubio nit svojih misli. Uzdahne:- Dizanjem ruku, gospodo, molim da izglasate oslobođenje generalice.Savjetnici se pogledaše da doznaju što im je činiti. Zatim jedan po jedan, šuteći, podigoše

ruke. Činilo se da jedna podignuta ruka povlači za sobom drugu.- Izglasano! - objavi Rools s olakšanjem. - Gospodo, poslat ću kapetana La Garennea da

pohita generalici du Parquet i odvede je u Gorski dvorac. La Houssaye, vi ćete se pobrinuti za kapetana Baillardela. Ima li tko štogod da primijeti?

Savjetnici su mislili samo na to kako da umaknu. Jedan po jedan napuštali su svoja mjesta. Vrata su bila otvorena i oni svi navališe na njih. Najednom ih zaustavi stražar, koji je dolazio s bedema, vičući:

- Dva broda jedre sa sjevero-sjeverozapada, a treći s jugozapada...- Čiji brodovi? - upita Plainville.- Francuski! Tri fregate...- U redu! - odvrati starješina. Recite topničkom poručniku Belgranu da čeka moja naređenja!

Neka budu spremni! Dolazim da vidim!

9.

OSLOBOĐENJE ZATVORENIKA

Neobična strka začas zavlada u dvorištu tvrđave. Glasnici su jurili na sve strane: jedni su tražili oružje, drugi nosili naređenja starješine ili zapovjednika mjesta. Desetari su napuštali vježbanje regruta, a kopljanici, halebardisti, puškari trkom su odlazili u svoje sobe da se naoružaju. Po hodnicima je odjekivalo kotrljanje topovskih lafeta koje su premještali na drvena kolica, badnjeva koje su stavljali uz topove, topovskih zrna koje su slagali u piramide, prema kalibru, uz topovske cijevi.

Gospodin La Houssaye prijeđe čvrstim i odlučnim korakom preko kasarne i prije nego što je stigao na svoje mjesto, dozva stražara.

- Pođite u intendaturu - naredi mu - i po naređenju zapovjednika mjesta zahtijevajte da vam predaju oružje kapetana Baillardela. Čuvat ćete ga do moga povratka.

Stražar hitro nestane, a La Houssaye se vrati, uđe kroz neka uska vrata koja su vodila niz kamene stepenice prema podrumu tvrđave.

Na bat njegovih koraka istupi jedan od tamničara:- Ovamo! - povikne La Houssaye. - Uzmite ključeve zatvora kapetana Baillardela i dajte mi

kažnjenički zapisnik!- Evo ga, pukovniče - odgovori jedan od tamničara pokazujući na stolu veliku knjigu uz koju

je stajalo crnilo i pero.La Houssaye bez riječi uze pero, umoči ga u crnilo i napisa nekoliko redaka i nakon toga

reče:- Potpisujem otpuštanje zatvorenika kapetana Baillardela. Odvedite me u njegovu ćeliju, jer

mora odmah na slobodu.- Na vašu zapovijed, pukovniče! - odgovori tamničar mašući velikim i teškim ključevima.

La Houssaye pođe za njim. Spustiše se niz nekoliko stepenica i stigoše do uska prolaza gdje su osjetili kako im vlaga pritišće ramena kao da je na njima vlažan ogrtač.

Ne prođoše ni dvadeset koraka kada se tamničar okrene i upozori pukovnika:- Približavamo se ćeliji. Kapetan Baillardel je težak i razdražljiv zatočenik. Izgrdit će nas na

pasja usta! Nikada nismo imali tako drskog zatvorenika!- Idite samo naprijed! - reče La Houssaye.Bat koraka u dubokoj podzemnoj tišini trgnuo je Baillardela. La Houssaye začu škripanje

željeznih vrata kao da ih netko čupa iz njihovih šarki, a potom snažan glas vojnika:- Hej! Lupeži! Hej! Jeste li mi donijeli pola akova vina koje sam zatražio? Nitkovi! Izdajničke

sluge! Neka vas kuga pomori i do kosti izgrize!Stigoše pred ćeliju. U polumračnu prolazu, koji je osvjetljavalo slabo svjetlo dana što je

prodiralo kroz uski otvor na vanjskom zidu tvrđave, La Houssaye raspozna priliku visoka i čvrsta čovjeka koji se grčevito držao željeznih sipki na vratima. Očekivao je da će vidjeti

mršava i utučena zatvorenika. Našao se pred divovskom dobre poznatom pojavom koja mu se činila još viša i krupnija.

- Hej, kapetane - reče blagim glasom - to sam ja, La Houssaye...- Oh! La Houssaye! - poviče Baillardel, ironično se smijući, a njegov je smijeh pojačavala

podzemna jeka. - Ti su nitkovi, dakle, odlučili da me objese! Tako mi smrti božje, imate razloga da to što prije učinite! Ali, prije ili kasnije platit ćete za to! Tako mi svetog Mihovila, kapetan Le Fort kaznit će vas vješanjem na vrhu jarbola! Otvarajte ova vrata, tisuću vam đavola, da nekome slomim križa prije nego što ugledam dan!

Baillardel tako snažno potrese rešetke na ćeliji da se pukovnik nagonski povuče i tiho mu reče:

- Došao sam, kapetane, da vas oslobodim!Baillardel se namršti kao da se boji podvale. Brzo je razmišljao. Poznavao je La Houssaya,

čovjeka hladna i kruta, koji je mnogo držao do časti i koji nije bio sklon šali ili nesmiljenoj igri. Puštaju ga na slobodu? Što se to dogodilo? Odavno se nadao kako će mu jednog dana saopćiti dolazak Le Forta, ali više u to nije vjerovao!

- Da me oslobodite? - ponovi sumnjičavo. - Tako mi utrobe svetog Queneta, taj prokleti major ili je poludio ili postao častan čovjek?

- Otvorite ova vrata - naredi Houssaye stražaru.- Ili je ipak - reče kapetan oklijevajući - Le Fort pokazao ždrijela svojih topova?- Pogodili ste, Baillardel - prizna pukovnik. - Le Fort se iskrcao!- Iskrcao!- Kao što vam kažem!Ključ zaškripi u bravi. Vrata koja je stražar privukao k sebi tako su mu snažno istrgnuta, da

je nesretnik izgubio ravnotežu i udario glavom o zid.- Ponovite! - zaurla Baillardel - ponovite! Le Fort među nama!- Istina je, kao što je istina da sam tu pred vama, kao što je istina da ćete ugledati svjetlo

dana - odgovori pukovnik šireći ruke i nadoveže - zar nećete zagrliti svoga staroga druga?Baillardel ga zagrli. Le Houssaye je bio momčina, atletskog izgleda, mišićav; činilo mu se da

će ga kapetanov zagrljaj ugušiti.- Tako ti plave krvi! - opsuje Baillardel. - Konačno! Pođimo gore! Želio bih vidjeti tog lopova

Le Forta! Neka me nabiju na kolac ako mu ovo zakašnjenje skupo ne naplatim. Dajte mi oružje, pukovniče, gdje je moje oružje?

- Naredio sam da ga potraže i vjerojatno vas čeka u stražarnici.- A Le Fort? Gdje je, što radi?- Prema posljednjim vijestima stanovništvo ga je svečano dočekalo u uvali La Touche.

Nećete ga dugo čekati. Tri francuske fregate plove prema Saint-Pierreu i već su bile na vidiku dok sam ja dolazio k vama. Le Fort nije čovjek koji bi poduzeo nešto bez pripreme!

Kapetan snažno pljesne rukama da pokaže svoju radost. Duboko je i snažno udahnuo.- A Plainville? - upita. - Merry Rools? Što je s izdajicama koje su me ovdje zazidale?- Hm... Mislim da se pripremaju na obranu Saint-Pierrea.Baillardel se ponovo namršti. Sada ga je La Houssaye gurao pred sobom u podzemnom

hodniku na čijem se kraju vidjela jača svjetlost koja je prodirala kroz ulazna vrata.- Naprijed, kapetane, naprijed. Razjasnit ću vam sve što se dogodilo. Je li vam poznato da je

generalica du Parquet također zatvorena u Precheuru?- Ovaj nevoljni tamničar o tome me je obavijestio.- Kapetan La Garenne otišao je po nju da je odvede u Gorski dvorac. Maloprije je Savjet donio

odluku o vašoj i njezinoj slobodi na temelju Le Fortova naređenja iz Carbeta, što ga je uputio zapovjedniku mjesta Merry Roolsu!

- Svi vas vrazi odnijeli, vi još i titulirate tog bijednog majora! - poviče kapetan. - Ja znam samo jednog zapovjednika mjesta na Martiniqueu, a to je gospođa du Parquet! Vidjet ćete da imam pravo, vidjet ćete, velim, uskoro, ili ja više ne bio Baillardel!

Popeše se kamenim stepenicama i stigoše u dvorište tvrđave. Svjetlo je bilo tako blistavo da je kapetan, koji je mjesecima navikao na tamu, morao rukom zaštititi oči.

Sada je dvorište bilo puno naoružanih vojnika. Izvukli su mužare težeg kalibra, s nekoliko funti praha, a poslužioci su gomilali pokraj njih kamene i željezne kugle.

Telali su trkali od jedne do druge grupe izvikujući naređenja, psujući vojnike koji su nespretno rukovali oružjem.

- Kapetane - izjavi La Houssaye - Le Fort je naredio da morate biti kod kuće prije noći. Vaše je oružje u stražarnici, a ja ću vas otpratiti da vam ga predaju. Dat će vam konja i vi ćete poći kući.

Baillardel se okrene i pozorno pogleda pukovnika. Nakon dugog razmišljanja, on će odlučno:

- Pukovniče, ako vas dobro razumijem, ovaj raspored snaga je usmjeren protiv Le Forta i njegovih drugova?

- Bez sumnje.- To znači da mene i generalicu puštaju na slobodu zato da u slučaju poraza ublaže bijes

moga starog druga Le Forta?- Tako se čini!- Ako Le Forta odbace na pučinu, onda će nas sigurno ponovo uhapsiti, mene i gospođu du

Parquet?Ovaj put je La Houssaye odgovorio potvrdno jednim pokretom glave. Kapetan je iskolačio

oči od ljutine, ali mu pukovnik položi ruku na rame:- Mislite li, kapetane, da je Le Forta moguće svladati? A što sam ja ovdje? I vi! Niste li vi

prijatelj kapetana La Garennea? Zar milicija, kojoj zapovijeda La Garenne, ne bi i vas slušala kao i njega u odsutnosti kapetanovoj? Dakle?

Baillardel se tako snažno počeša po nosu da mu je pocrvenio. Na licu mu se pojavi osmijeh.- Pukovniče - reče naposljetku - vi ste silan čovjek! Brzo, moje oružje i moga konja! Neka

đavo nosi tog razbojnika Le Forta! Ja da se vratim kući? Vidjet ćete što ću uraditi! Grom i pakao! Hoću zraka. Dugo sam vremena čamio u onom podzemlju! Idem u susret tom razbojniku da mu kažem što o njemu mislim. Vi, pukovniče, preuzmite svoju miliciju i nastojte da se povežete s milicijom La Garennea...

- Budite bez brige - izjavi La Houssaye... - Le Fort dolazi iz Carbeta. Srest ćete ga u uvali La Touche. Nastojte stići do njega i recite mu: ako top zagrmi u ovom dvorištu, to će biti njemu u počast!

Kapetan de Martel bio je također uzbuđen viješću, koja se širila kao upaljen fitilj, da se Le Fort iskrcao. Odmah je poduzeo sve potrebne mjere. Rasporedio je stražu svuda oko grada, okupio čete na ulazu u grad i na cesti za Saint-Pierre, ali su njegovi milicionari dobili nalog da ne pucaju bez njegova naređenja. On je s pravom držao da će Le Fort najprije napasti tvrđavu Saint-Pierre i da će tek onda dobiti nalog koji će pažljivo proučiti prije nego što donese odluku.

Nije bio iznenađen kada je ugledao grupu konjanika kako jure najvećom brzinom u oblaku prašine. Najprije je mislio da se zametnula bitka u Saint-Pierreu hladnim oružjem, jer nije čuo pucnjeve topova.

Bio je to kapetan La Garenne koji je jahao na čelu. Tako je bio uzbuđen, radostan, događaji koje je očekivao ispunjali su ga takvom grozničavošću da se udaljio od svojih ljudi.

Spazio je kapetana de Martela na čelu svojih milicionara čim su ga izvijestili o dolasku konjanika, pa je La Garenne morao snažno pritegnuti uzde, koje su ranile žvale njegova konja, kako ne bi zgazio prve redove vojnika.

- Hej, kapetane de Martel, hej! - uzvikne čim je osjetio da ga može čuti.- Hej, kapetane La Garenne! - uzvrati mu de Martel usmjerivši konja prema njemu.- Da ste mi zdravi i živi! - nastavi La Garenne zadihano. - Otvorite odmah skladište na

vježbalištu. Došao sam po gospođu generalicu. Dat ću vam otpusnicu čim budem imao vremena. Kasno je i moram je odvesti u Gorski dvorac prije noći.

- Kako - uzvikne de Martel - osloboditi je?- Baš tako! Požurite, sto mu gromova! Poznam ja Le Forta! Njegova su naređenja

neodloživa! Ako ne budu izvršena, on je kadar da uništi Saint-Pierre ognjem i mačem!- Onda je istina da se Le Fort iskrcao?- Kao što vam kažem, prijane. Ali, za ljubav božju, ne gubimo vrijeme.Kapetan de Martel se uspravi na stremenima i poviče slavodobitno straži:- Iskrcao se Le Fort! Djeco moja! Le Fort je došao! Živio Le Fort!Među milicionarima nastane trenutna zabuna i oklijevanje. Ti ljudi nisu više razumjeli što se

zbiva. Jučer je Le Fort bio osuđen na vješala, a sada njihov komandant viče »Živio Le Fort!«. Osim toga, neki su bili i pristaše Plainvillea i Beausoleila, začetnici zahtjeva da se svrgne Marija i zato nisu bili radosni zbog novih događaja.

Ipak nekoliko opreznih glasova uzvikne:- Živio Le Fort!I strah je učinio svoje pa su sada svi u jedan glas prihvatili taj poklik.- Dođite - reče tada kapetan de Martel La Garenneu.Nekoliko trenutaka kasnije jedan od stražara, koji je čuvao skladište pretvoreno u zatvor,

okrene ključ u bravi i širom otvori vrata.La Garenne, koji je sjahao i više nego njegov konj dahtao od nestrpljivosti, odgurne

tamničara i uđe u široku prostoriju. Nađe Mariju, uzbuđenu bukom, kako dršće od uzrujanosti. La Garenne se pokloni, pozdravi je šeširom, kojim je pomeo prašinu sa zemlje.

- Gospođo generalice - reče. Došao sam k vama po nalogu Vrhovnog savjeta. Moram vas odvesti u Gorski dvorac.

- U Gorski dvorac! - ponovi ona iznenađena, ne vjerujući svojim ušima i pritišćući rukama grudi.

- Da, gospođo generalice - reče La Garenne s poštovanjem. - Vrhovni savjet je odlučio da vam se odmah vrate vaša prava i časti. Moram vas odvesti kući, s dužnim poštovanjem prema vašem položaju, još prije noći. Imam za vas izvrsna konja, gospođo generalice. Dopustite mi da vas upozorim kako ne smijemo gubiti vrijeme.

- Što se to događa? - upita ona. - Zašto ta nagla odluka? Zašto ta žurba?- Sve ću vam razjasniti putem, gospođo. Za ljubav božju, ne gubimo ni sekunde!Ona ga je ipak upitala:- Je li tako odlučio zapovjednik mjesta Merry Rools?- On mi je dao naređenje, gospođo.Ona sklopi ruke i puna zanosa zahvali Bogu povikavši suznih očiju:- Gospode Bože! To je ipak istina! Ono pismo! Merry Rools se ipak njime poslužio! Najzad su

mi poklonili malo povjerenja!... Jer to je moje pismo, zar ne, kapetane, koje sam jučer potpisala...

- Ne znam o kojem pismu govorite, gospođo. Znam samo jedno: ako prije noći ne stignete u Gorski dvorac, Le Fort će sravniti sa zemljom Saint-Pierre i njegovu tvrđavu topovima.

Osjeti kao da je dobila udarac šakom u želudac. Ustukne korak, a njene lijepe oči još se više raširiše od iznenađenja.

- Bože moj! Kapetan Le Fort, velite?

- Da, gospođo, Le Fort se iskrcao jutros na Martinique, kod Carbeta sa dvadeset i pet ljudi. Kada sam napuštao Saint-Pierre, javili su da se zaustavio u uvali La Touche, gdje ga je pučanstvo svečano dočekalo.

- Kakve su mu namjere?- Naredio je da vas puste na slobodu, vas i kapetana Baillardela, i to odmah, bezuvjetno.

Očito je da maršira prema Saint-Pierreu da ga zauzme. Ne znam što će poslije učiniti!- Sa dvadeset i pet ljudi! To je ludost! Uništit će ga, satrti!- Oh, gospođo! U ovom trenutku tri fregate gusara usidrile su se u luci Saint-Pierrea. Ako za

koji čas ne začujete topove, to znači da je kapetan zauzeo grad bez otpora...Ponovo je sklopila ruke povikavši:- Moj bože, tko bi rekao da ću svoj spas dugovati tome čovjeku!Bila je kao pijana. Sve se oko nje okretalo: bijaše tako uzbuđena i slaba da je morala

prihvatiti ruku La Garennea kako bi izišla. Napolju se načas zaustavila i snažno udahnula. Sunce je još sjalo s morske strane, ali je bilo pri zalazu. Uskoro će nestati na dalekom morskom obzorju i posljednjom oštrom zrakom pozdraviti dan na smiraju.

- Gospođo - nastavi Le Garenne - požurimo, molim vas, požurimo! Najmanje zakašnjenje može izazvati katastrofalne posljedice! Bogamu - reče, ne mogavši se suspregnuti, jer je i sam želio da bude u Saint-Pierreu kako bi sudjelovao u događajima koji su se spremali - bogamu, gospođo, vi poznate Le Forta! On je za sve sposoban! Ako u rečeni čas ne dobije zadovoljštinu, učinit će ono što je rekao: sravnit će grad sa zemljom...

Pomogao je Mariji da uzjaše, a potom se čitava pratnja svrsta oko nje. La Garenne stane na čelo i uskoro mala četa prođe kroz kordon straža i zaputi se prašnjavom cestom u Saint-Pierre.

U tom trenutku začu se topovski pucanj kojega se jeka razlijegala od brijega do brijega. Pucnjevi su grmjeli u razmacima, a zatim se slili u olujnu grmljavinu...

- Gospođo - najavi La Garenne - neka me vrag nosi, ali mislim da ćemo prekasno stići!

10.

BAILLARDEL SE SASTAJE S LE FORTOM

U uvali La Touche rum je obilno tekao; opijeni alkoholom i oduševljenjem pučanstva, gusari su sada trčkarali u neredu, šalili se i glasno potcikivali.

Le Fort je teškom mukom obuzdavao njihovu silovitost. Da ih je htio poslušati, bili bi već trkom navalili na Saint-Pierre. Ali to nije bio gusarev plan koji nije gubio iz vida sunčevu putanju.

Bio je odredio točno vrijeme. Zahtijevao je da se naredbe strogo vrše i želio da se sve ono što je objavio ostvari baš onako kako je kazao: on će biti gospodar tvrđave prije noći, a ugledni zatvorenici bit će tada kod kuće.

Osim toga, nije htio stići mnogo prije nego što Tres Sainte Trinite doplovi u Saint-Pierre. Otkada je dobio kraljevske povlastice, Le Fort je strogo pazio na red i znao je kakve počasti uzajamno duguju brod s admiralskom zastavom i tvrđava. To se pravilo mora poštivati, ili... vidjet ćemo!

Cesta se na pojedinim mjestima visoko uzdizala iznad obale. Tada bi kapetan časkom bacio pogled na svoju fregatu koja je plovila pučinom. Ravnajući se po njoj, računao je da će njegova četa i brod stići u isto vrijeme u Saint- Pierre: jedni morem, drugi kopnom.

Bio je na visini Piton Gelea koji mu je ostao s desne strane i već je ugledao Crveno brdo Pelee kada je na cesti zamijetio kako konjanik juri prema njemu dižući gust oblak prašine. Nagonsko pritegne uzde svoga konja i stade.

Sustiže ga otac Fauvel, nagne se prema njemu i reče:- Kladimo se, prijane, da je ovo neki hrabar izaslanik majora ili onog prokletog Plainvillea,

koji će nas preklinjati da ne idemo dalje?- Platit će skupo svoju bezobraznost, ako je to istina, tako mi svete papinske rokete!

Raskomadat ću ga smjesta.Konjanikova prilika postajala je sve jasnija. Uskoro je kapetan zamijetio kako neznanac

maše rukama i glasno dovikuje.- Rekao sam vam - nastavi otac Fauvel uporno - da je to izaslanik.- Hajdemo k njemu - naredi Le Fort.Podbode svoga konja i požuri. Nekoliko je trenutaka poigravao, a onda se snažno udari po

čelu i žestoko podbode konja pojurivši prema samotnom konjaniku.Po impozantnoj pojavi prepoznao je svoga staroga prijatelja Baillardela. Iz velike

udaljenosti, odakle im se glas mogao čuti, radosno su dovikivali dobrodošlicu. Četa, koja je još bila od njih dosta udaljena, uskoro je ugledala kako jedan drugome stežu ruke i stalno se grle.

Zatim Baillardel svojim šeširom mahne iznad glave da pozdravi spasioca; snažan smijeh Yvesov odjekivao je daleko.

- Dakle, poslušali su moje naređenje? - naposljetku će gusar. - Bogamu, dobro su učinili što su vas oslobodili. Vaša mi je ćelija potrebna jer u tvrđavi neće biti dovoljno mjesta za sve one koje želim strpati u tamnicu!

A gdje je generalica?- Rekli su mi da je kapetan La Garenne otišao po nju u Precheur. On će je odvesti u Gorski

dvorac.Le Fort se okrene prema svojim drugovima i dovikne im:- Rekao sam vam da ćemo zauzeti tvrđavu bez ijednog metka! Vidite kako već slušaju moje

naredbe...- Što se tiče zauzimanja tvrđave - izjavi Baillardel - budite bez brige. La Houssaye je s nama:

s njim je i četa milicije, a i La Garenneova će ga slušati kao da je vodi sam Garenne...- A Plainville i Merry Rools?- Ako je vjerovati onome što mi je rekao pukovnik Le Houssaye, Plainville će pucati na vaše

brodove, ali neka mi vrag odere kožu ako mu to La Houssaye dopusti! Što se tiče Merry Roolsa, on je suviše bijesan da bi naredio otpor.

Le Fort malo razmisli. Naposljetku zaustavi konja i baci pogled na more. Sada je La Tres Sainte Trinite daleko pretekla četicu i za kratko vrijeme morala je ući u luku.

Kapetan se okrene i pogledom potraži jednog od svojih ljudi:- Franc-Funin! - vikne - priđi, janješce moje...Franc-Funin priđe. Le Fort ga je ispitivački promatrao kao da ne pozna njegove sposobnosti

i vrline. Najzad ga upita:- Imaš li dobro pamćenje, sinko?Franc-Funin se osmjehne i kimne glavom kao da je to suvišno pitanje.- U redu - nastavi gusar. - Povest ćeš sa sobom dva brata. Odjurit ćete punim trkom do luke

Saint-Pierre. Tu ćete pronaći jedan čamac ili neka me vrag nabije na kolac. Tim ćete čamcem otploviti na La Tres Sainte Trinite! Sad me dobro slušaj, plave ti krvi, ili ću ti zdrobiti kosti isto onako kao što je istina da otac Feuvel mrtav-pijan spava na svome sedlu! Posljednje kraljevo naređenje o pozdravljanju i uzvraćanju pozdrava zastavama glasi: da utvrđeni gradovi i tvrđave moraju prvi pozdraviti admiralsku zastavu i da će im se otpozdraviti sa dva neparna plotuna. Franc-Funin, vi ćete istaknuti moju zastavu na vrhu prednjeg jarbola Tres Sainte Trinite. Ako tvrđava ne odgovori, onda će, prema naređenju koje kaže da se na to moraju prisiliti brodovi ili utvrđenje ako uskrate pozdrav, kapetani La Chapelle i Saint-Giles paliti plotune prema zidinama sve dotle dok im s tvrđave ne odaju počast. Moj poručnik Cherpray pucat će iznad bedema tvrđave. Zatim će La Chapelle i Saint-Giles iskrcati svoje ljude na

kopno, napasti tvrđavu puškama, sabljama i sjekirama, ostavljajući na brodu samo poslužioce topova koji će stalno pucati dok se grad ne preda. To je sve, Franc-Funin, a sada trči brzo!

Gusar dade znak dvojici ljudi i tri konjanika trkom odjuriše prema Saint-Pierreu, a Le Fort zadovoljno izjavi:

- Počekajmo, sada imamo dovoljno vremena!Baillardel uznemireno i pomalo tupo pogleda Le Forta.- No, što je? - upita ga njegov stari drug. - Čini se, kapetane Baillardele, da vas je tamnica

učinila pomalo tupim i gluhim? Što me tako gledate kao zaklani jarac?- Hm! - odgovori Baillardel. - Ne znam tko je od nas dvojice izgubio više razuma. Kako to!

Najprije mi naređujete da odem kući čim me oslobode! Kao da ste stvarno mislili da ja mogu ostati kod kuće, a vi se iskrcati na otok. A sada govorite o počasti, o pozdravu admiralskoj zastavi! Je li vas, prijane, zahvatila manija veličine? To je, na žalost, bolest koja je prije nekoliko mjeseci pogodila mnoge ljude na Martiniqueu!

- Ne bojte se! - odgovori Le Fort. - Tu mi je bolest sam kralj dao! Usuđujem se reći da je to, zapravo, kraljevska bolest!

- Kralj! - povikne Baillardel, tužno klimajući glavom, kao da mu je njegov stari prijatelj šenuo pameću. - Kralj! Kakve veze ima kralj s ovom pričom?

- To ćete kasnije doznati, nadam se - reče mu skromno gusar, brišući pažljivo prašinu sa svoje ešarpe - ali ću vam sada povjeriti, kapetane, jedan zadatak: predat ćete poruku majoru Merry Roolsu. Reći ćete mu da će uskoro ući u luku Saint-Pierre jedan francuski brod i da njegov kapetan, koji ima povlastice što mu ih je dalo njegovo veličanstvo zbog izvanrednih zasluga, zahtijeva da se njegovoj zastavi oda dužna počast. Jedan savjet, kapetane: putem razmislite o tome što sam vam rekao i možda ćete shvatiti smisao prije nego što stignem u tvrđavu.

- Kako? - reče Baillardel - zar ste zaista vidjeli kralja?- Osobno - reče Le Fort - čak i njegovu preuzvišenost kardinala Mazarina. Dali su mi sve

moguće papire koje oni nazivaju poveljama i ovu zlatnu medalju, najljepšu koja je ikada bila na grudima časnog čovjeka.

Kapetan Baillardel je još uvijek sumnjao.- Dosta, prijane - reče molećivim glasom - ne šalite se, molim vas. Ako tako nastavite, još ću i

povjerovati da je na Martiniqueu sunce tako žarko da me je izludjelo. Kakve su to priče o poveljama? Zar više niste gusar u službi viteza de Poincyja?

- Ja sam kraljev gusar! - uzvikne Le Fort. - Kraljev gusar i zapovjednik eskadre voljom njegova veličanstva. Imam pravo da sakupljam vojsku i naoružavam brodove. A ta pisma, gospodine, kojima se vi rugate, daju mi ovlaštenje da sudim svim zločinima i prekršajima na moru, u lukama, prirodnim i umjetno pravljenim, kao i na obalama. Tražim da mi polože račune i vrate sva prava gospođi generalici, kako je to odlučilo njegovo veličanstvo koje joj je ta prava potvrdilo! I da bi svatko znao, recite mu da ću to za jedan sat objaviti uz zvukove trube u dvorištu tvrđave pred svim milicijskim četama i okupljenim pučanstvom Saint-Pierrea!

- Idem - reče Baillardel, napola ošamućen - idem!... Ali, tako vam živog boga, Le Forte, požurite za mnom ako želite vidjeti živa majora! On je kadar da svisne od bijesa ili nagla uzbuđenja!

11.

RIJEČ KAPETANA LE FORTA

Kad je Baillardel ušao u Saint-Pierre, vidio je tri broda Le Fortove eskadre koja su uplovila u luku i spremala se da bace sidro. Nije dugo promatrao taj prizor koji bi ga, u drukčijim prilikama, silno uzbudio. Mislio je kako nema nikakva razloga da sumnja u Le Fortove riječi, ali ono što mu je izjavio gusar činilo mu se tako nevjerojatnim i čudnim kao da sanja. Ni za što na svijetu ne bi otkazao poslušnost starom prijatelju kojemu duguje slobodu, pa je mislio, ako sanja, onda je bolje činiti kao u snu i prepustiti se događajima, makar se činili nevjerojatnim i zanosnim!

Uputio se kamenitim putom koji je vodio u tvrđavu. Konj se sklizao po kamenju pa je morao, čestim pritezanjem uzde, da ga podiže kako bi preskočio zapreke. Životinja je dahtala, pjenila se pod sedlom i drhtala. Baillardel ju je bodrio glasom i milovanjem. Najzad je stigao do vrata tvrđave, koju je čuvala pojačana straža spremna na uzbunu. Ljudi su ga prepoznali i nisu podigli puške.

Baillardel se uspravi na konju i poviče:- Otvorite vrata! Otvorite ih širom! Dolazi kapetan Le Fort! Nosi poruku njegova veličanstva!Dvojica bakljonoša požuriše da nekom vrstom vijka povuku lance koji su držali ogromna

vrata. I prije nego što su se sasvim otvorila, Baillardel nagna konja, koji se propne i uleti u dvorište tvrđave, koja je bila puna naoružanih ljudi u stanju uzbune.

Tu se zaustavio. Pogleda unaokolo po okupljenim milicijskim četama pa zagrmi:- Dolazi kapetan Le Fort s porukom njegova veličanstva!La Houssaye, koji ga je vidio kako dolazi, dotrča i zgrabi konja za uzde:- Što kažete, kapetane? - upita zadihano.- Kraljeva poruka! - zaurla ponovo Baillardel - Živio Le Fort!- Živio Le Fort! - poviče La Houssaye.- Živio Le Fort! - ponovi za njim poslušna četa.Najednom se otvori prozor i čim je prestala vojnička vika, začu se glas Merry Roolsa:- Što znače ti povici? Što govorite?Baillardel podiže glavu i spazi Roolsa blijeda, uzbuđena, nemoćna da smiri svoje živce.- Gospodine majore - izjavi - imam poruku za vas!Sjaše i progura se kroz redove vojnika uputivši se prema majorovu uredu. Preskakivao je po

četiri stepenice uska stepeništa, prešao stubišno odmorište i ugledao Roolsa koji ga nije mogao od nestrpljivosti dočekati u kabinetu, već krenuo prema njemu dugim koracima i namršten.

- Poruka! - uzviknu - poruka! A od koga?- Od kapetana Le Forta! - odgovori Baillardel drsko.Rools čvrsto stisne šake očajno pokušavajući da suspregne svoj bijes. Naposljetku se okrene

na petama i uđe u svoj ured pošto je kretnjom pozvao Baillardela da ga slijedi.- Možda bi bilo dobro - reče kapetan - da i gospodin Plainville bude prisutan našem

razgovoru. Ako je istina ono što sam čuo, treba da i on čuje poruku kapetana Le Forta.Merry Rools lupi nogom:- Plainville! - uzviknu - Plainville! Nađite ga vi! Tražite ga i dovedite ako možete!- Nemam za to vremena, majore!... Prije nekoliko trenutaka bio sam s kapetanom Le Fortom

i njegovim ljudima. Čuo sam naredbe koje je izdao svojim brodovima. Ako tvrđava Saint-Pierre ne oda počast admiralskoj zastavi, odlučio je da vas na to prisili.

- Otkada takav razbojnik ima pravo da izvjesi admiralsku zastavu? Kako se samo usuđuje?- To mu je pravo dao sam kralj! Povelje mu daju to pravo!- Jeste li ih pročitali?

- Nisam, gospodine majore... postojale one ili ne... a pitam se zašto ne bi postojale... ako tvrđava ne pozdravi plotunima kako to nalaže kraljeva zapovijed, on će vas na to prisiliti. To vam poručuje.

Merry Rools se okrene, priđe prozoru te pogleda napolje. Ugleda milicijske čete u dvorištu i La Houssaya koji je išao od grupe do grupe. Sjeti se poklika koji je maloprije dopro do njega: »Živio Le Fort!« Pomisli na Plainvillea koji je najednom nestao, iščeznuo, izjavivši da će izdati naređenje artiljerijskom poručniku Belgranu, i više ga nitko nije vidio. Neugodna mu je bila pomisao da je starješina kukavički pobjegao, on koji je zagovarao otpor i naredio da se upere tvrđavski topovi na gusarsku flotu i da je potope.

Najednom se osjetio napušten, nemoćan, izgubljen. Da li će se ponovo morati predati na milost i nemilost Le Fortu kako je to bilo prije nekoliko godina dok je bio poručnik Le Pierrierea?

Sjeti se Marije i svoga proricanja: »Ako dobijete u vremenu - rekao joj je - možda ćete se moći osvetiti.«

Da, ona će se uskoro moći osvetiti, ali major nije očekivao takvu vrstu osvete.Polako pristupi Baillardelu:- Kapetane - reče - jeste li doista sigurni da je Le Fort dobio punomoć njegova veličanstva?- Ja to ne znam. Ali ako želite da grad bude sravnjen sa zemljom, onda postupite kao da je

nije dobio.Rools se grozničavo vrati svome pisaćem stolu i pročeprka po spisima mrmljajući:- Admiralska zastava! Admiralska zastava!...Pronađe papir i uze ga drhtavom rukom. Pročita:

Utvrđena mjesta i tvrđave prve će pozdraviti admirala parnim brojem plotuna, a admiral će im uzvratiti manjim brojem neparnih plotuna, a za ostale brodove podjednak broj. Ako tako ne postupe, utvrđena mjesta i tvrđave bit će silom primorane da to učine.

Uzdahne i pogleda Baillardela. Nakon kratka razmišljanja, reče hladnim glasom:- Ja nisam ovlašten za takav manevar. Ja sam pokrajinski guverner i ta titula odgovara

admiralskoj. Gospodin Plainville zapovijeda tvrđavom Saint-Pierre. Zato pronađite starješinu Plainvillea i njemu predajte poruku. On će odlučiti prema svome nahođenju.

- Gospodine, upozoravam vas da vas kapetan Le Fort ne priznaje guvernerom Martiniquea - uzvrati Baillardel odrješito - i to samo zbog toga što je na tu dužnost, kaže on, kraljevom odlukom postavljena gospođa du Parquet, sa svim pravima, imetkom i častima. Za nj ste otočni major i u tom svojstvu zapovijedate i tvrđavom Saint-Pierre.

- Vi ste izdajica i bezobraznik i ja ću vas ponovo strpati u onu tamnicu...Baillardel mu nije dopustio da dalje govori:- Nisam još svršio - izjavi oštro. - Kapetan Le Fort me je osobno zamolio da vas upozorim

kako ga njegove povelje ovlašćuju da sudi zbog zločina i nedjela počinjenih na moru, u lukama, lučicama i na obalama. Nadodao je da će to obznaniti uz zvuke trublje za jedan sat u dvorištu tvrđave...

Merry Rools ode do svoje stolice i sruši se u nju utučen. Baillardel je osjetio da se u njemu vodi teška borba. Mislio je kako bi major bez teškoća pristao na želje gusara kad bi bilo kome mogao dati nalog da pozdravi eskadru, osim Baillardelu, kojeg je uhapsio i htio osuditi! Odreći se vlasti pred njim bilo bi previše.

- Što znači - pomirljivo će kapetan - upaliti malo baruta prema eventualnim rušenjima?Rools nije odgovarao. Baillardel je uporno navaljivao:- Majore, vrijeme odmiče!Vidio je kako major stiska i lomi ruke. Odjednom se u njemu zbio neki preobražaj. Rools se

uspravi i reče zlobnim glasom:

- Što me se tiče. Ja ću pucati na te morske razbojnike! Njih da pozdravim? Zar tim piratima da odam počast? Nikada! Mi se imamo čime braniti. Mi ćemo se odu- pirati i pobijediti; ako to ne uspije, odletjet ćemo zajedno s tvrđavom u zrak!

Kapetan hitro potrči prema prozoru, širom ga otvori, a zatim se okrene majoru:- To ste, dakle, odlučili? Odlično! Sad ćete vidjeti! Sam ću prenijeti vaše naređenje miliciji pa

ćete vidjeti kako će vas poslušati!- Stanite!Merry Rools ustane posrćući:- Baillardel - reče - naredite Belgranu da oda po- čast eskadri. Idite, kad vam je toliko stalo

do toga! Ionako se drukčije ne može!- Ne, drukčije se ne može - ponovi Baillardel - u jednom je smislu to i bolje...- Očito! - poviče Rools u nastupu bijesa, koji mu je vratio energiju. - Očito! Bolje za vas,

dakako! Vi mislite da ćete se moći osvetiti! Podlo, nisko se osvetiti!- Nema časti bez opasnosti, majore - reče mimo kapetan. - Tko je hlepio za častima, taj u

danom trenutku mora imati hrabrosti da se sučeli s iskušenjima koja ga čekaju.

Kada se kapetan Baillardel pojavio u dvorištu, La Houssaye potrči prema njemu.- Pukovniče - reče kapetan užurbanim glasom. - Ne smijemo gubiti vrijeme. Major se

pokajao, a Plainville nestao...- Znam - reče La Houssaye. - Straža ga je vidjela kako napušta tvrđavu nakon sjednice

Savjeta. Više se nije pojavio. Mislite li da je pobjegao?- Ne znam. Molim vas da prenesete majorovu zapovijed artiljerijskom poručniku Belgranu.

Belgrano će ispaliti dva plotuna po četiri hica čim admiralska zastava zaleprša na prednjem jarbolu Tres Sainte Trinite. Le Fort zahtijeva odavanje počasti.

La Houssaye se okrene i snažnim glasom pozva:- Poručniče Savignac!- Na zapovijed, pukovniče.- Recite poručniku Belgranu da pozdravi eskadru s dva plotuna po četiri hica.- Topovskim zrnima - upotpuni ga Baillardel, koji je mnogo držao do točnog odavanja

počasti.Kad je Savignac otišao, nastavi:- Vrata tvrđave su otvorena. Svrstajte miliciju u dvije kolone i neka budu spremni da

pozdrave plotunima iz pušaka kada se pojavi Le Fort.

Grmljavina topova potresla je zidine moćne tvrđave. Gusti se dim teško dizao i nestajao u pramenovima koje je razgonio vjetar iznad bedema. Pucnjava, u pravilnim vremenskim razmacima u početku, postajala je sve učestalija.

Tek što je odjeknuo osmi hitac kad svi brodovi usidreni u luci Saint-Pierrea odgovoriše plotunima na pozdrav. Le Tres Sainte Trinite ispalila je dvije salve po tri i dva hica, brzo i razom mora, jer su zrna odskakala od valova, i dvije druge salve po tri i dva hica koje su se ispremiješale.

Za to vrijeme La Houssaye je rasporedio svoje ljude si dvije kolone duž tvrđavskog bedema. Zapovjednici odjela izvukoše sablje. Dan je bio na izmaku. Sunce je zapadalo i za nekoliko trenutaka trebalo je upaliti baklje. Pukovnik La Houssaye poslao je više milicionara da pronađu baklje kad odjekne bubanj na bedemu. Zaječi i truba.

Gotovo u isto vrijeme straža koja je bila u podzemnom hodniku tvrđave brzo se povukla kao da je strahom obuzeta.

Jedni povikaše:- Pirati!Drugi:- Gusari!La Houssaye jednim pogledom obuhvati svoju milicijsku pukovniju. Podiže ruku u kojoj je

blistao rapir i zapovijedi:- Na moju zapovijed tri puta Živio kralj, a onda Živio kapetan Le Fort!Razvlačio je riječi. Čekao je da odjekne topot kopita na kamenitu putu i čim se pojavio prvi

konjanik, za vikne gromko sa pet stotina ljudi svoje pukovnije, ne pokušavajući ni da pogleda konjanika:

- Živio kralj! Živio kralj! Živio kralj! Živio kapetan Le Fort!- Pali! - još jednom poviče La Houssaye.Ukaza se veličanstvena pojava Le Forta, koji je jahao polako, uspravno, držeći ruku na

jabučici sedla.Lice mu je bilo napeto kao šaka, pogled oštar kojim je naokolo kružio. Šiljci njegova brka

kao da su izazivali nebo; još nikada njegove grudi nisu bile tako napete. Njegova je pojava umanjivala visinu konja. Iza njega jahalo je dvadesetak nakinđurenih konjanika u najšarenijem ruhu. Mnogi su u ušima imali ogromne naušnice koje su im lupkale po obrazima. Nakostrušene bradice pokrivale su im pola lica; pokriveni prašinom, s turbanima oko glave, s blistavim oružjem oko pojasa, opasačem, razgoljeni i dlakavi, na nogama neka vrsta čizama od svinjske kože, sve je to izazivalo užas usprkos njihovim osmijesima.

Le Fort, koji je jahao nekoliko metara pred njima, zategne uzde svoga konja i zaustavi se. Naposljetku izvuče svoj rapir sa zlatnim balčakom i podiže ga kao da će mu poljubiti sječivo.

Pozdravi milicijske pukovnije i njihove zapovjednike. Duboka tišina spustila se na tvrđavu. S visoka kruništa topnici su se naginjali da uživaju u prizoru.

- Pukovniče Le Houssaye - poviče Le Fort naredite da donesu bačvu ruma! Dajte piti svim svojim ljudima, a ne zaboravite ni moje, do vraga!

- Živio kapetan Le Fort - zaurlaše složno gusari.- Živio Le Fort! - ponoviše milicionari.Gusar odbaci uzde svoga konja i hitro skoči na zemlju baš kada mu se Baillardel približavao.Jednim ga pokretom zaustavi i pozva glasom kakav se u tvrđavi već odavno nije čuo:- Kapetane Baillardel - sada ga se moglo čuti i do najudaljenijeg bedema - kapetane

Baillardel, vama pripada čast da mi dovedete bez oružja, s puno poštovanja i kajanja, gospodu Merry Roolsa de Gourselasa, Plainvillea, Beausoleila i Sigalyja...

12.

LE FORTOVA PRAVEDNOST

Kada je Merry Rools čuo bubnjanje bubnjeva i zvuk truba, odmah je pojurio prema prozoru. Vidio je dolazak Le Forta.

Časkom se ponadao da će netko, zanesen strašću koju je u njemu raspalio govor i spletke Plainvilleove, opaliti metak u grudi gusarove. Nije ni pomišljao kakve bi moguće i kobne posljedice mogao izazvati takav čin.

Opazio je naročito dostojanstvo gusara, njegovo izvanredno držanje, njegove čizme zelenkaste boje od tuljanove kože sa crvenim petama, haljetak izvezen zlatom, ešarpu, kravatu

iz Malinesa, perjani šešir sa šarenim vrpcama. Vidio je njegov rapir sa zlatnim balčakom koji je blistao obasjan posljednjim sunčanim zrakama. Konačno je shvatio da je bitku izgubio.

Prestao je gledati taj bolni prizor i vratio se pisaćem stolu. Njegov mač i pištolj bili su mu na domaku ruke. Polako pripasa svoje oružje, pogleda još jednom pokućstvo i sobu koja je pripadala generalu du Parquetu, La Pierriereu, pa njemu. Mahne glavom misleći kako nikako ne bi povjerovao da mu je netko prije deset godina rekao da će doživjeti istu sudbinu kao i La Pierriere. Ipak se to dogodilo. I on je poput La Pierrierea bio zapovjednik mjesta i vršio istu vlast. Sada to plaća. Platit će možda i skuplje od La Pierrierea, kojega je general du Parquet, u svojoj blagosti, samo prognao.

Pomislio je na vješala koja će Le Fort podići. Od tog morskog razbojnika nije se mogao ničemu dobrom nadati. Ako je istina da ima ovlaštenje suditi zločine i prijestupe počinjene na moru, u lukama, lučicama i obalama, sama činjenica što je poslao eskadru obalne zaštite da ga uhvati na Marie-Galante, dovoljna je da bude na smrt osuđen.

Krenuo je natraške prema vratima. Odlučio je da se suprotstavi čovjeku koji ga je tri puta tako lako pobijedio, računajući sada i tu aferu na Marie-Galante.

Ali u trenutku kada je pritisnuo kvaku, zaustavi se i pomisli nije li bolje da se ustrijeli kako razbojniku ne bi pružio zadovoljstvo da ga objesi.

Dugo je oklijevao. Najednom u njemu iskrsne Marijina slika. Pred očima se javilo ono milo i čisto lice, vedar pogled, krasna prilika za kojom je toliko čeznuo, i on se morao ugristi za usne da spriječi tople suze koje su mu na oči navirale zbog pretrpljenih iskušenja, razočaranja, propalih iluzija, poraza, okolnosti suprotnih njegovim željama.

Već je rukom dohvatio kundak svoga pištolja. Bio je nabijen. Trebalo je samo podići oružje, pritisnuti oroz i opaliti. Ponovo mu iskrsnu pred očima Marijina slika. Ponovo je vidjeti! Barem jednom...

Zatakne oružje za pojas. On je za nju toliko učinio! Ona će sada ponovo zadobiti svu vlast na otoku. Zar ne bi mogla založiti se u njegovu korist?

Prožme ga tračak nade i on okrenu kvaku na vratima baš u trenutku kada je gromoviti glas Le Forta ispunjao dvorište naređujući Baillardelu da potraži izdajnike.

Nije čekao da gusar završi rečenicu, nego se uputio hodnikom, a zatim stubištem. Dok je polako silazio, koračajući odmjereno, osjećao je kako mu nestaje i posljednja nada. Mislio je da je Marija najnevjernija žena na svijetu. Ona se podavala svakom muškarcu koji ju je poželio - osim njemu! Žrtvovala je i dva muškarca, bez borbe, kojima je dugovala svoju sreću, čast, bogatstvo: Le Forta i Baillardela. Protjerala je čak i Maubraya, kojega je, čini se, voljela! Što on može očekivati od nje?

Kada je stigao do dvorišnih vrata, opazi da se noć već naglo spustila i da je trebalo upaliti baklje. Odmjerenim korakom pođe dalje. Čim se pokazao, začuo je snažan, podrugljiv glas kapetana Le Forta koji je poviknuo prema njemu:

- Evo, napokon, čovjeka za kojega sam se zakleo da ću mu osobno odrezati oba uha!Osjetio je kako blijedi i da će ga noge izdati ako se ne savlada, pa neće moći do gusara.- Ovamo baklju! Donesite mi baklju, svi vas vrazi odnijeli! - urlao je Le Fort. - Hoću baklju da

vidim nisu li ovom nitkovu ostale uši u kakvoj bravi iza koje je obično prisluškivao! Fauvel! Oče Fauvel, vi kojemu je dovoljna jedna molitva da spere svaku ljagu, molim vas da podignete vlasulju ovom jadniku i kažite mi jesu li mu na mjestu oba uha! Kunem vam se bogom koji me čuje da će to skupo platiti ako mi ih je ukrao!

Otac Fauvel pristupi dostojanstveno kao da se ne radi o šali.- Natrag, svrzimantijo! - reče Rools. - Natrag!Naglim pokretom, kada se našao tri koraka pred Le Fortom izvuče svoj mač.- Kapetane - reče - mislim da tražite moju predaju. Evo moga mača, a evo i mojih pištolja.Sve je bacio pred noge Le Forta.Gusar se polako približi majoru i pogleda ga u oči.

- Merry Rools - reče gotovo tihim glasom. - Smatrate li da nas ova mala komedija pomlađuje za deset godina? Tada niste bili tako debeli. Tako vam svetog papinskog ornata, mislim da nemate mnogo izgleda da još više odebljate.

- Vi vrijeđate pobijeđenog neprijatelja - izusti Rools.- Tako postupa samo gusar.Le Fort bez riječi otkopča svoj haljetak te izvuče iz nutarnjeg džepa nekoliko papira koje

pokaza Roolsu poviknuvši:- Dajte ovamo baklju, bogamu! Dajte da ovaj čovjek ne reče kasnije da nije ništa pročitao!Majoru je bilo dovoljno da pogleda široki, pomalo drhtavi potpis kralja Luja. Na svjetlu što

ga je stvarala baklja Rools se činio još bljeđi. Složi papire te reče:- Na vašu zapovijed, kapetane Le Fort!Pažnju gusara privuče dolazak Baillardela, koji je vodio Beausoleila i Sigalyja. Širok osmijeh

pojavi mu se na licu.- Dobar dan, prijani! - poviče. - Bože, kako mi se čini davnim vrijeme kada smo zajedno pili

kod Debele opatice! Ako se dobro sjećam, Beausoleil, onog vremena kada ste bili pošten čovjek, vi ste često govorili »ja plaćam«! U redu, platite! I posljednji put, Beausoleil, sada kada ste postali bijedan izdajnik, kukavan bandit, na vama je red da platite! I teško ćete platiti!... Sigaly, bogamu! I vi ste nekada bili dobar drug! Neka me kuga umori ako sam onda mislio da ću vas jednoga dana morati objesiti o granu!...

Sigaly pade na koljena i sklopi ruke:- Kapetane Le Fort! - reče. - U ime našeg starog prijateljstva, kojega se, molim vas, sjetite...Le Fort zamahne rukama širokim kao palmin list:- Šutite, bijedniče! - poviče. - Ne govorite mi o prijateljstvu! Ni riječi o prošlosti, ili ću vam

vlastitim rukama smrviti lubanju kao staru napuklu tikvu!Sigaly skoči, uspravi se i povuče nekoliko koraka. Oči je iskolačio nastojeći da se zakloni iza

njegovih podignutih ruku.Le Fort pogleda redom Merry Roolsa, Sigalyja, pa Beausoleila. Na njemu se zaustavi malo

više. Odjednom izjavi:- Vi ste uhapsili generalicu du Parquet. Tako su mi rekli.- Ja sam samo izvršio naredbu starješine.- Kuš! Pusti me da govorim... Što joj spočitavate?- Ja? Ništa! Kapetane, kunem vam se, samo javno mišljenje...- Ta, ta, ta! Javno mišljenje! To sam i mislio... Jadna nevinašca! Vi niste krivi. Ne, njoj je narod

sudio! To sam i očekivao, milijun mu gromova! To je isto kao i onda kada je mene Merry Rools osudio na smrt i na trgu podignuo vješala. Nije to učinio on, nego je narod tako odlučio, zar ne? U redu! Vi ste sotonski nitkovi, svi vi zajedno, vi Rools, vi Sigaly, vi Beausoleil! Reći ću vam da narod pleše, da, oko vješala, ali ih narod nije podignuo. Narod ubija, ne sudi! Vi potajno pripremate osude koje su unaprijed određene. U ime naroda! Hulje! Morate znati jedno: ako narod sudi, onda ne ubija. Sudsko umorstvo nikada nije djelo naroda, jer narod nije licemjeran. Sudsko je umorstvo djelo ljudi koji se boje za svoje položaje ili ih žele postići. Narod ne strahuje da će izgubiti položaj, jer mu ga nitko i ne osporava. Kakvih bi ambicija i mogao imati kad će uvijek ostati samo narod?

Prekinu svoj govor namrštivši se, crven u licu, žila nabreklih na vratu od ljutine. Napravi poluokret, pogleda ljude oko sebe i ugleda zaplašene milicionare, koji su šutjeli, svoje ljude kako dolaze i odlaze ne brinući se ni za što, kao da ih se ništa ne tiče, osim bačve ruma kojoj su stalno prilazili.

Le Fort se vrati trojici zatočenika.- Ja mislim da ovdje, među vama, nema najkukavnijeg člana bande, gospodina Plainvillea.

Gdje je on? Gdje se skriva? Baillardel! Gdje je Plainville?Baillardel pristupi:

- Kapetane Le Fort, našao sam ovu dvojicu hulja u uredu gospodina Plainvillea. Drhtali su i nisu mi mogli reći gdje se Plainville krije.

Le Fort priđe trojici ljudi i blago im reče s osmijehom koji je još više ufitiljio njegove brkove.- Doista? Vi, dakle, ne znate gdje se krije gospodin Plainville?Sigaly i Beausoleil izmijeniše ustrašene poglede. Merry Rools nije ni pogledao svoje bivše

ortake. On se čvrsto držao, vrlo mračno ali rezignirano.- Upozoravam vas, jaganjci moji - ponovo će Le Fort - da ćete požaliti što to ne znate! Nećete

dugo žaliti, ako vas to može utješiti...- Kapetane - napomene Sigaly meketavim, skršenim glasom - on se sigurno skriva u svojoj

kući, u Carbetu...- Kako to znaš, nitkove?- On ima mnogo robova u Carbetu... Možda se otisnuo na more, ukrcao!- Što vi mislite, Beausoleil?- Isto što i Sigaly, kapetane...- A vi, Merry Rools?- Ja mislim - reče Rools promuklim, ozbiljnim glasom - da je taj nitkov izdao i one koji su mu

vjerovali. Često sam pokušavao i nemoguće da popravim greške što ih je činio. To će vam reći i generalica du Parquet, nadam se. Bilo bi mi vrlo žao ako bih bio pogubljen prije njega.

- Oh! Vi ćete, Roolse, imati toliko toga da objasnite da ćemo naći sredstva koja će nam omogućiti da se dočepamo Plainvillea prije nego što vas objesimo. Zapamtite ipak, majore, da vaše uši neće imati vremena da ponovo potjeraju kad budete vrškom svojih čizama blagoslivljali svjetinu!

Zatim se još jednom obrati Beausoleilu i Sigalyju:- Šteta što ne znate gdje se nalazi Plainville... Da, baš je prava šteta za vas!Ne puštajući ih s očiju, pozva La Houssaya:- Le Houssaye! La Houssaye!- Na vašu zapovijed, kapetane.Podignite vješala. Vjerojatno su sačuvana ona koja su bila meni namijenjena... Htio bih ih

vidjeti. Požurite, imam još mnogo posla!Le Houssaye izda naređenje i dvanaestak ljudi odvoji se od ostalih u redovima. Nasta

grobna tišina. Najednom se Beausoleil nervozno strese. Korakne prema Le Fortu:- Kapetane - reče ustrašenim glasom. - Kapetane, ja nisam kriv!... Plainvile je jedini kriv... da,

Plainville!... Oslobodite nas, mi ćemo ga tražiti, mi ćemo ga naći! Sjetite se, kapetane, bili smo prijatelji! Voljeli ste mene i Sigalyja... Kucali ste se čašama s nama! Koliko li sam vam puta platio piće! Budite milosrdni, kapetane! Mi ćemo se iskupiti za svoje greške...

- Tako, tako! - mimo će Le Fort. - Vi ćete se iskupiti. Hej! La Houssaye, gdje su ta vješala?- Evo ih, kapetane. Baš prebacujemo uže.- Vežite ovim ljudima ruke na leđa.Sigaly ponovo pade na koljena.- Ustanite - srdito će Le Fort - i ponašajte se kao muškarac, do vraga! Budući da vas prvi put

vješaju, držite se dobro! I nemojte me siliti da vas nogama podignem...- Nemate pravo da nas bez suđenja vješate! - urlao je Beausoleil. - Morate nam suditi

zajedno s Plainvilleom! Da, suditi. Vi činite zločin!- Ovaj prejako govori i uši mi vrijeđa - reče Le Fort.- Casse-Ecoute, začepi mu usta!Casse-Ecoute priđe, zgrabi Beausoleila i odvede ga do vješala.- Naprijed! - poviče Le Fort - nama se žuri. Čekaju me, nadam se, u Gorskom dvorcu!Casse-Ecoute podignu Beausoleila, a milicionari su ga podržavali jer nije mogao stajati, na

jednu stolicu koju su donijeli i stavili je ispod užeta. Sam mu je gusar, održavajući ravnotežu, navukao omču oko vrata.

Kad se spustio, Le Fort naredi:- Povuci stolicu!Snažnim udarcem noge gusar odbaci stolicu. Čvor se začas stegne. Beausoleil se zakoprca u

zraku s jezivo bolnim pokretom. Njegove vezane ruke, u samrtnom grču, časkom udariše po križima, a onda zagreboše kako pomamnim zamahom metle.

Sigaly krikne i sruši se u nesvijest.- Nikada neću moći vezati omču oko vrata ovom dronjku! - tužno se ispričavao Casse-

Ecoute.- Ah! - reče Le Fort umorno - već smo izgubili dosta vremena!Izvuče svoj pištolj i ne ciljajući opali. Sigalyjevo tijelo opruži se nakon kratka trzaja.Merry Rools, koji je zatvorio oči kada je odjeknuo pucanj, ponovo ih otvori i ugleda lokvu

krvi koja je tekla iz raspukle lubanje izdajnika i sve se više širila.Nije imao vremena da razmišlja o sudbini koja ga je čekala, jer je Le Fort ponovo naredio:- La Houssaye, okujte ovoga čovjeka. Vežite mu ruke i noge i bacite ga u istu ćeliju gdje je

čamio Baillardel. Odgovarate mi za njega vlastitom glavom.La Houssaye se pokloni.- Još nešto - reče Le Fort. - Spremite dobar ručak svim ovim ljudima, svojima i mojima, i

dajte im dvostruku porciju ruma. Bogamu ne osvaja se svaki dan tvrđava poput ove, a to smo zajedno učinili!... Casse-Ecoute! Janje moje, vi ćete poći na Tres Sainte Trinite i odnijeti istu poruku poručniku Cherprayu. Neka se pobrine da je prenese signalima kapetanima La Chapelleu i Saint-Gillesu. Sutra, u zoru, sva će se Obalna braća iskrcati i bratimiti sa stanovništvom...

Potom se okrene Fauvelu:- Vi ipak možete reći koju dobru riječ Bogu za ove dvije proklete mrcine. To im je zacijelo

potrebno...

13.

LE FORT SE SASTAJE S MARIJOM

Ljudi pohitaše da izvrše gusarova naređenja. Usred dvorišta naslagali su komovinu i zapalili je, pa je plamen osvjetljavao dvorište tvrđave i duž zidina bacao bezoblične, treperave sjene. Na sva četiri kraja buktinje i lijane iskrile su oblacima varnica.

Le Fort uzjaše svoga konja kojega je pridržavao jedan stražar. Još jednom pogleda oko sebe. Vidio je da su s vješala maknuli tijelo Beausoleila, a teška i masivna vješala odnijeli prema Sainte-Barbe. Tijelo Sigalyjevo omotali su starim jedrom i položili do postolja jednog mužara, čekajući da ga ljudi odnesu u lazaret i prije toga isperu okrvavljeno mjesto velikim kablima vode.

Podbode svoga konja i napravi polukrug. Uputio se prema podzemnom hodniku i morao je proći pokraj straže kada ga pozva jedan glas. U isto vrijeme začu i galop jednog konja. Uspori hod i okrene se na sedlu.

- Kapetane!... Vaš stari drug neće vam smetati ako vas otprati u Gorski dvorac!Prepoznade Baillardela.- Bogamu, ne samo što mi nećete smetati nego mislim da je vaša nazočnost u dvorcu prijeko

potrebna. Pitam se kako mi to nije prije palo na um! Vidite, prijatelju Baillardel - nastavi podbovši svoga konja, jer je kapetan već poigravao pokraj njega - vidite li, prijatelju, od onoga dana kada sam s vama ukrstio mač, postao sam mekši od žumanjka. Nešto poput starog Saint-Andrea kojega smo obojica poznavali u ono zlatno doba! Grom i pakao, sjećate li se Saint-Andrea?

- Le Fort - izjavi Baillardel - ako budete dozivali u pamet sve te uspomene, raznježit ćete se.- Imate pravo, prijane, jer doista osjećam da se raznježujem. Nikada nećete pogoditi na koga

mislim u ovom trenutku.- Možda i hoću - reče Baillardel. - Čekajte! Da nije Maubray?- Ne! Riječ je o nježnijoj osobi...- O ženi! Plave ti krvi! O ženi! Sad znam! Josephina Babin...- Fuj! Imala je brčine kao kakav sijedi mušketir, stražnjicu da bi joj pozavidjela generaličina

kobila, a imala je lošu naviku da puca iz puške. Za nježni spol, kao ova koja mi je opalila u grudi tešku olovnu kuglu, priznajte da je dobro pogođeno! Ne, gospodine, niste pogodili. Ja mislim na jednu mladu djevojku koja je u službi generalice. Zove se Julija i zna da raspozna konja koji hramlje bolje od ikoga. Bila je dobra i nježna prema životinjama, rekao sam vam, i tražila je uvijek da se životinje odmaraju. I onda bismo sjahali, stigli do jarka i znate što je dalje bilo... Nježna! ah! da, bila je!

- Julija! - reče Baillardel. - Vidjet ćete je za koji trenutak... Ali, hm, hm!... govorilo se o njoj svašta... Na primjer, da su je pritiskali vitez de Maubray, pa čak i sluga Desmaretz.

- Vidite, nisam mislio da jedan Škot može imati ukusa. Prevario sam se, dakle. Što se tiče Julije, ponavljam da je ona tako dobra i nježna da se ne bih čudio njezinoj popustljivosti. Tako mi krunice oca Fauvela, kunem se da je ona iz čiste samilosti zatomila svoje gađenje!

Baillardel sumnjivo kimne glavom, ali kako je noć bila mračna, to nije zamijetio njegov drug. Dugo su jahali šutke jedan pokraj drugoga. Stigli su do mjesta gdje je raslinje s obje strane puta bivalo gušće. Tu je Beaufort čekao Le Forta da ga ubije, tu mu se Julija podala. No, gusareva misao lutaše te večeri, pa ako je maloprije ta sjećanja dozivao u pamet, sada je već bio daleko od njih.

- A taj vitez de Maubray? Što je s njime? - upita odjednom.- Upravo sam doznao da je imao dosta neprilika sa stanovništvom Martiniquea. Gospođa

generalica imenovala ga je savjetnikom. Stanovništvo je zahtijevalo njegovo otpuštanje. Onda je kupio malu plantažu s kućicom u Case- Piloteu. Jedne večeri ustanici su ga htjeli uhvatiti i spaliti živa u njegovoj suši. Odupro im se i odbio ih...

- Nikada to ne bih očekivao od njega!- Jednog je čak i ubio pištoljem, čiji je pucanj bio tako jak kao da je iz mužara, pa se glava

žrtve rasprsnula kao bure s barutom.- Eh, eh!- Naposljetku se vratio u Case-Pilote kada su uhapsili generalicu, a onda se ukrcao na neki

tajanstveni brod, kažu, koji je radi njega doplovio na Martinique.Sada je gusar kimnuo glavom:- Pitam se zašto je generalica poludjela za takvim razvratnikom? Ja sam joj govorio da je

izdajnik, da je eskadri komodora Penna dao planove obrane Saint-Pierrea! Bogamu! Ona o tome uopće nije vodila računa!

Sve je zlo poteklo od toga čovjeka!

Marija se opružila na klupi s jastukom pod glavom. Kapetan La Garenne je sjedio prema njoj u njihaljci i gledao njezinu blijedu i mršavu pojavu. Svježe suze, suze radosnice, obilježile su crvenim obrubom njezine krasne oči. Disala je ubrzano, ali je kapetan sa zadovoljstvom utvrdio da se oporavlja i malo pomalo pribire.

Na katu se otvoriše vrata i Marija se okrene.- Mislim - reče - da mali Jacques sada već spava. Ah! kapetane! Ovih dana doživjela sam, vi to

znate, mnogo uzbuđenja, ali najslađe i najjače pružio mi je moj sin! Trebalo je da budem od njega odvojena, pa da shvatim ljubav prema tom djetetu! Kako sam ga mogla zanemariti i ne

misliti na njegovu budućnost! Kako sam bila nesavjesna prema svojim majčinskim dužnostima!

- Gospođo - uvjeravao ju je La Garenne - vi sebe optužujete. Brinući se za budućnost Jacquesa d’Esnambuca, štiteći njegova prava, vi ste ispunili svoju majčinsku dužnost. Baš zato što ste to učinili, vi ste mnogo i trpjeli, a kad dijete poraste, nadam se da će shvatiti požrtvovnost svoje majke.

Marija se nasmiješi kapetanu i reče:- Vi ste dobar čovjek, La Garenne! Mnogo vam dugujem. Znam da bi vam bilo najmilije da

prisustvujete dolasku Le Forta u Saint-Pierre, ali vi ste pristali da ostanete sa mnom, jer sam se bojala da ostanem sama... Hvala vam. Cephysa i Clematita će uskoro pripremiti jelo, pa ćemo večerati zajedno. Možda će nas posjetiti i kapetan Le Fort? I moja sestrična Louisa - nastavi nakon jednog trenutka - bila mi je nevjerojatno odana u ovim teškim trenucima. Brinula se za djecu, čak se oprla onim huljama koje su je htjele istjerati iz dvorca! Bože moj! Što bi se svima njima dogodilo, njoj i mojoj jadnoj djeci da su ih odavde otjerali?

Ponovo osjeti suze u očima. Ali iznenadna pojava Julije promijeni razgovor:- Da li se gospođa osjeća bolje? - upita sobarica ljubazno se smiješeći.- Da, moja dobra Julijo, hvala. I ti mi se činiš sretnom što me vidiš...- Oh! da, gospođo... Misli li gospođa da će doći u dvorac kapetan Le Fort?Marija nije zamijetila kako su oči mlade žene naglo bljesnule pri spomenu njegova imena.- Ne znam, ali se nadam - reče generalica...Julija se povuče da pripremi svijeće. U tom trenutku začu se topot konjskih kopita na

kamenim pločicama terase. Topot prestade i dva muška glasa izmijeniše nekoliko riječi, vjerojatno šaljivih, jer se začuo glasan smijeh.

- Julijo, pogledajte tko nam dolazi u posjet, molim vas - reče Marija.Julija nije čekala zapovijed. Ona otvori vrata i zastade na njima držeći u jednoj ruci

svijećnjak, a drugom zakriljujući treperavo svjetlo svijeća.Generalica i La Garenne vidješe kako se vraća u trku ozarena lica.- Le Fort! Kapetan Le Fort! - najavi ona.Zatim se okrene oko sebe tako živahno da su joj se dvije svijeće ugasile. Naposljetku,

neobično uzbuđena, pojuri prema vratima neprestano vičući:- Le Fort! Yves, Yves Le Fort!Marija se uspravi, ustane, a za njom La Garenne. Oboje začuše gromoviti glas gusarov kako

se obraća sobarici:- Hej! Dobra večer, malena! Dobra večer! Bogamu, ništa se nije promijenila!Teške potplate čizama odjeknuše po dvorišnim pločama. Ponovo se začu glas Le Forta:- Gdje ste, Baillardel?- Evo me, dolazim!U istom trenutku ukaza se na vratima orijaška pojava gusara. Jedna mu je ruka bila na

balčaku mača, a drugom je milovao Juliju po bradi. Bila je tako uzbuđena da joj se u ruci tresao svijećnjak.

Le Fort i Marija gledali su se netremice. Ona, zbunjena, ne vjerujući u stvarnost, a gusar uprta pogleda u ozbiljno i odlučno lice. Bojao se da je neće naći onakvu kakva je bila kada je otišao. Bojao se da će ugledati bore na njezinu uvelu licu. No, ona je sačuvala svoj vječni mladenački izgled unatoč bljedilu kože i izbočenoj bradi. Odjednom se Yvesovo lice razvuče u širok osmijeh.

Marija se osjećala kao prikovana za zemlju. Radoznalo je promatrala divovsku priliku iz koje je izbijala tolika snaga i sigurnost da ju je proželo silno zadovoljstvo, jer je mislila: »S ovim čovjekom uza se ne moram se više ničega bojati!«

Gusar pusti Juliju i prinese ruku šeširu ispod kojega se pojavi kao snijeg bijela vlasulja koja je zasjala na svjetlu svijeća. Pokloni se spustivši šešir do zemlje i reče:

- Gospođo generalice, pozdravljam vas s dubokim poštovanjem i uvjeravam vas u svoju odanost.

Uspravi se, a ona odjednom glasno uzvikne:- Le Fort!Još je časkom oklijevala, kao da je u njoj sva snaga skršena. Zatim ustane, potrča, pokliznu,

jer joj je smetala haljina. On raširi ruke.- Ah! hvala, hvala! - reče ona suznim glasom. - Hvala, veliki i dragi prijatelju! Kako se

osjećam nedostojnom vaše odanosti i vjernosti koju mi dokazujete! Oprostite, kapetane, oprostite!... Ja nisam znala. Varali su me...

Plakala je. Le Fort ju je pritiskao na grudi osjećajući da joj srce bije tako brzo i snažno da joj pokriva glas. Vidio je kako joj suze teku i padaju na njegovu ešarpu, na kožnati remen preko njegovih grudi, miješajući se s dijamantima koji su blistali među zlatnim privjescima; suze koje su padale na medalju sa slikom kralja Luja. Osjećao je u sebi takvu gordost, ponos koji je prožimao čitavo njegovo tijelo. Osjetio je kako ga kapci pomalo peku i pomisli kako će pred Baillardelom i La Garenneom izgledati slabiji od djeteta ako se ne svlada.

- Gospođo, vi meni ne dugujete ništa - reče. - Ja vama dugujem sve. Bez generala du Parqueta, bez vas, ja bih još uvijek bio razbojnik, gusar, odmetnik. Vaša dobrota pokazala mi je put časti. Dok u meni bude i kap krvi, borit ću se protiv naših neprijatelja, za zaštitu vaše obitelji. Kunem vam se Bogom koji me čuje i koji nas gleda...

Odmaknuvši se od njega, ona mu pruži ruku koju on žarko poljubi. Kad se uspravio, okrene se i reče:

- Gospođo generalice, doveo sam čovjeka koji vam je odan isto tako kao i ja, jer mi je on poput brata: to je kapetan Baillardel.

- Baillardel! - uzvikne Marija prilazeći kapetanu. - Možete li mi uopće oprostiti?- Gospođo generalice, ostajem uvijek vaš ponizan sluga. Moj mač, kao i mač kapetana Le

Forta, bit će uvijek između vas i vaših neprijatelja!I njemu je pružila ruku govoreći:- Kako se osjećam krivom prema obojici! Kako sam bila nepravedna! Kako sam se mogla

prevariti!La Garenne stupi naprijed uzbuđen kao i ostali. Marija ga zamijeti i reče:- Evo još jednog junaka, gospodo. Čovjeka, bogu hvala, koji vas voli i koji vas je, bolje od

mene, znao ocijeniti. Najviše žalim što ga nisam slušala...- Plavu li ti krv! - opsuje Le Fort zagrlivši radosno La Garennea. - Ovaj dan, prijatelji moji,

najljepši je u mome životu! A kad to kažem, znam što govorim, ja kojega je primilo njegovo veličanstvo i njegova visost kardinal! Da, ovaj ćemo dan proslaviti, ako hoćete, prekosutra, 25. kolovoza, na dan sv. Luja, u čast našeg dobrog i poštovanog vladara!

Tajanstveni osmijeh pojavi mu se na usnama:- Taj 25. kolovoza - reče - kunem vam se da će ostati duboko u mome sjećanju, a nećete ga ni

vi zaboraviti... Pripremio sam malu svečanost - nadoda trljajući ruke - i više vam neću ništa govoriti!

Marija pokuša da ga izazove pitanjima, ali on nije htio govoriti. Osim toga, crnkinje najaviše da je jelo spremno.

- Pretpostavljam da niste večerali - reče Marija - pa vas pozivam za naš stol!- Dabome! - pristane Le Fort - a onda ću vas zamoliti, gospođo, da budete tako dobri i

posvetite mi nekoliko trenutaka, jer želim razgovarati s vama.

Le Fort je morao pričati o svome boravku u Parizu, o primanjima na dvoru i kod kardinala. Pokazao im je svoje povelje i počasni mač. Govorio je o svemu tome kao da se to nekome drugome događalo, jer ni sam nije mogao shvatiti zašto mu je sudbina bila tako sklona.

Kada je svršila večera, uzvanici su ustali i otišli u veliki salon. Marija je sjela na klupicu, a Le Fort, Baillardel i La Garenne oko nje u naslonjače.

Gusar izvuče svoju lulu, isjecka duhan, ponudi prijatelje i pripali na svijeći.- Gospođo generalice - najednom će promijenjenim glasom - imam čast da vam stavim do

znanja da će ovih dana stići otac Feuillet s kraljevim pismom kojim vas potvrđuje za guvernera Martiniquea do dolaska vašeg djevera Vaudroquesa, koji će upravljati do punoljetnosti vašeg sina Jacquesa. Ja ipak mislim da nije potrebno čekati dolazak oca Feuilleta da bi se kaznile ubojice i krivci za pobunu. Svakome po zasluzi. Vi ih bolje poznate od mene. Vi ćete mi reći što treba činiti.

- Kapetane, ja sam jučer potpisala pismo - reče Marija - kojim molim njegovo veličanstvo za opću amnestiju. Iako su mi izdajnici i vjerolomnici nanijeli beskrajne patnje, ja ne želim poreći svoju riječ.

- Kako to! - poviče iznenađeno gusar. - Zar je vaše namjera da pomilujete sve krivce?- Dala sam riječ. Učinit ću kako sam rekla, a kralj će suditi i presuditi.Le Fort napravi čudnu grimasu i okrenu se prema Baillardelu pozivajući ga za svjedoka.- Vidite, prijatelju, ja ni za čim ne žalim - reče.- Jedan moj prijatelj uvijek je govorio da mrtva mačka ne mijauče. A ja poznam dvije hulje za

koje njegovo veličanstvo neće moći ništa učiniti.- Što želite time reći? - pitala je Marija bojeći se da je razumjela.- Ja dobro znam da bih, vjerojatno, bolje učinio da sam znao vaše mišljenje prije nego što

sam postupio po svome - izjavi gusar skromno. - Mene gnjev svlada prije nego što odlučim. Na moju veliku žalost, ja sam prije jednog sata objesio gospodina Beausoleila i razmrskao glavu gospodinu Sigalyju.

Ona ga pogleda, zgranuta što čuje da tako mirno i ravnodušno o tome govori. Da li je dobro čula? Ona ga upita:

- Hoćete reći da ste obojicu ubili?- Pa da! Žurio sam se, gospođo. Da sam imao više vremena, bio bih isto postupio i s majorom

Merry Roolsom, ali sam u sebi rekao: »Ova tri nitkova znaju gdje se krije Plainville. Oni to neće reći. Ako dvojicu objesim, onaj treći će se prepasti i reći«. To je jedini razlog, gospođo, što sam poštedio majora.

Ona je bila tako zaprepaštena da nije mogla ni riječi prosloviti. Yvesova brza presuda zastrašila ju je i podsjetila na pokolj u tvrđavi Saint-Pierrea prije nekoliko godina.

- Bogami, ja žalim - nastavi gusar - što nisam imao više vremena. Krivo mi je što sam poštedio Merry Roolsa. Siguran sam da ćete me vi moliti da mu poštedim život.

Marija upre pogled u Le Forta i reče mirnim i odlučnim glasom:- Da!Gusar se i protiv svoje volje trgne. Nikako nije očekivao toliko blagosti, pogotovo od žene,

koja je toliko pretrpjela zbog toga čovjeka. Tužno i razočarano kimne glavom.- Čujte me, kapetane. Vi me morate razumjeti - objasni Marija. - Major mi je nanio vrlo teške

boli i nepravde. To je i sam priznao i molio da mu oprostim. Molio je oproštenje baš u času kada ja više nisam značila ništa, kad su me zatvorili, u trenutku kada su se na cijelom otoku imale zapaliti lomače da me na njih bace... Bila sam najomraženija žena kraljevine Francuske za sve koloniste. E, vidite, kapetane, Merry Rools je došao u moj zatvor i ponudio mi svoje ime da mi vrati čast i ugled. Čineći to on je zaista izložio opasnosti svoju čast i svoj život, jer mu to Plainville ne bi oprostio... Naposljetku, Rools je jedini čovjek koji se pokazao milosrdnim: u moju tamničku ćeliju u Precheuru donosio je živežne namirnice, haljine, jer su poderali moje. Donio je mnogo stvari čiju cijenu zna samo žena...

Ona se časkom sabra kao da proživljuje jezive trenutke iz Precheura. Zatim nastavi:- Što ste učinili s njime, kapetane?Le Fort spusti glavu.- Okovao sam ga i zatvorio u ćeliju gdje je tamnovao Baillardel.- Sila i pravo su na vašoj strani, kapetane, ali ako ste mi doista odani, vi ćete ga odmah

osloboditi.- Nikada mi neće pasti na um da raspravljam o vašim željama, gospođo, ni da oklijevam kad

ih treba zadovoljiti. Usuđujem se ipak reći: »Budite oprezni! Taj je čovjek gori od zmije!«Ona se dobrostivo nasmija:- Vi to ne možete razumjeti, prijatelju Le Fort. Ne, to ne možete! A često je dovoljno shvatiti

pa sve oprostiti... Ja znam, samo ja znam zašto me je Merry Rools izdao, zašto je bio moj neprijatelj. Kasnije je imao mnogo razloga da se pokaje. To je čovjek kojemu je luda strast pomutila um... Više vam ne mogu reći.

- Znači da ga volite? - upita Le Fort dubokim i promuklim glasom.Marija je bila časak neodlučna.- ... Ne... Ne, ne volim ga... to se možda i dogodi. Ja sam ovim posljednjih dana mnogo toga

naučila. Sigurna sam sada da će mi taj čovjek biti odan sve do svoje smrti...Le Fort uzdahne, pogleda Baillardela, kao čovjek koji je izgubio i posljednju nadu, svoju

posljednju iluziju, pa reče umorno i tužno:A ja se zakleo da ću mu odsjeći oba uha!Osjeti blagi dodir Marijine ruke na svojoj:Imam još jednu želju - tihim će glasom. - Oslobodite majora lanaca, molim vas. Ostavite ga u

ćeliji, a ja ću ga osloboditi osobno.Na vašu zapovijed, gospođo, to ću sutra učiniti. Ja imam još jedan zadatak: pronaći

Plainvillea!- Nemojte ga samo iznakaziti. Ostavite mu uši!Le Fort se pomalo tužno nasmiješi. Trenutak kasnije udari se rukom po bedru.- Dajte nam ruma, gospođo generalice.Marija ode u svoju sobu, jer su je skršili umor i uzbuđenja. Trojica kapetana nađoše se u

dvorištu nastojeći da pronađu svoje konje koji su, u noći, zajednički tražili travu da se napasu.Prvi je La Garenne pronašao svoga konja. Uvuče nogu u stremen i uzjaše.U tom trenutku Le Fort začu kako ga zove jedan nježan i blagi glas. Okrenu se jer je glas

dolazio iz kuće.- Samo časak! - reče svojim drugovima.Krupnim koracima krene prema kući. Zamijeti da su vrata poluotvorena i da na njima stoji

jedna osoba sa svijećom u ruci.- Kapetane Le Fort! - dozva ga ženski, ugodan glas.Yves je odmah prepoznao Juliju. Sjeti se najednom da za vrijeme večeri nije na nju nijednom

pomislio. Kad se našao pred njom, on se zbunio i krv mu poče brže kolati.- Julijo - reče prigušenim glasom. - Julijo!- Pst! kapetane, svi u dvorcu spavaju! Imam nešto važno da vam saopćim. Možete li ostati sa

mnom samo jedan trenutak?Blijedo svjetlo voštanice zlatilo je vrat mlade žene i početak njezinih grudi koje su se isticale

pod noćnom košuljom.- Hm! - reče gusar - malena moja, mislim da i ja vama imam saopćiti nešto važno... Počekajte

trenutak.Vrati se prijateljima u dvorište gdje su ga čekali:- Vratite se u tvrđavu bez mene. Ja ću kasnije doći...- Još jedan kraljevski zadatak, zar ne? - podrugljivo će Baillardel.- Reći ću vam to sutra!

14.

JULIJINO SRCE

Le Fort napusti prijatelje i konja i vrati se kući. Julija ga je čekala i držala vrata širom otvorena. Imala je na sebi dugu koprenastu košulju koja se činila bijelom na treperavu svjetlu voštanice. Jednom je rukom štitila plamen od propuha.

- Dođite! - reče u jednom dahu. - Nemojte stvarati buku.Le Fort prijeđe preko vrata i zatvori ih za sobom. Ugleda lakonogu i bosonogu mladu ženu

koja se uputila prema svojoj sobi. Išao je za njom nastojeći da ne diže buku svojim čizmama od tuljanove kože i da ne zvekeće svojim mamuzama.

Julija je prva ušla u svoju sobu i položila svijećnjak na stolicu na drugom kraju sobe. Krevet je bio raspremljen, jer je sobarica sigurno ležala čekajući odlazak kapetana, pa je u žurbi prebacila preko kreveta pokrivače.

Zatim je ušao i Le Fort. Kako je ona stajala između svijeće i Le Forta u svojoj prozirnoj košulji, to su joj se vidjeli oblici tijela i živo isticali pod finom muselinskom tkaninom. Gusar se divio gracioznim oblinama bokova i punim, čvrstim bedrima, pa pomisli kako se nisu promijenili otkada se sjeća.

Mlada mu se žena približi na vrhovima prstiju i ljupko mu se nasmiješi:- Yves! - ona izgovori samo jednu riječ.Gusar diže svoj šešir i baci ga na dno kreveta. Raširi svoje ogromne ruke i zagrli Juliju.

Izgledala je tako sitna, nježna na njegovim snažnim i širokim grudima da mu se činila lomna i mila kao ptica. Jednostavno prošapće:

- Julijo!Mahala je glavom uz njegovo rame. Njihala se. Godio joj je dodir zlatne medalje, kožnatog

remena i dijamanata koji su grebli njezinu put. Ipak se od njega odvoji i reče:- Sjednite, kapetane. Imam nešto važno da vam povjerim...

On razrogači oči od velikog iznenađenja. Mislio je da će to biti nova ljubavna lukavština mlade žene, a kad tamo, ona mu je doista željela povjeriti tajnu.

- Slušam vas - reče.Dugo ga je gledala kao da želi dati što veću važnost i težinu onome što mu želi saopćiti.- Vi tražite onog nitkova Plainvillea, zar ne?- Da. I već sutra počinje lov na njega. Ako bude trebalo, pretražit ću cijeli otok od vrha do

dna i poslati jedan odred da istraži krater planine Pelee. Kunem vam se da mi neće umaći.- Ja mislim da znam gdje se krije!Le Fort se strese i upitno pogleda da se uvjeri da ne laže. Ona spusti glavu.- Yves - prošapće djevojka. - Ja sam još dijete prema vama. Divim vam se. Mislim da sam

vam se divila čim sam vas prvi put vidjela, sjećate li se? Vi ste zahtijevali da posjetite gospođu du Parquet koja nije htjela nikoga primiti. Ja sam pri tome bila uporna!

- Da... da, sjećam se...- I eto, ako vam danas mogu biti od koristi...- Možete mi uvelike koristiti - reče joj mimo Yves.- Neću se umiriti dok ne zgrabim Plainvillea. Ako znate gdje je, ili ako mi možete dati bilo

kakav podatak koji će mi omogućiti da ga pronađem, kunem vam se da ću vam vječno biti zahvalan!

- Onda me poslušajte... Ovdje je prije nekog vremena živio jedan sluga, po imenu Desmaretz: prostak, nitkov koji je uvijek mrzio gospodaricu gospođu du Parquet. Taj se Desmaretz povezao s Plainvilleom i njegovom bandom. Ja to znam jer mi je to on sam rekao. Da, bio je

tako bezobrazan da je, kada su uhapsili gospođu generalicu, došao k meni i ponudio mi da s njim otputujem...

Za trenutak ušuti i čeznutljivo nastavi:- Predložio mi je da se udam za njega!- Jeste li ga voljeli? - upita Yves tobože bezazleno.- Oh! Ne! - Mogla sam se i pokazati slabom jedanput ili dvaput, ali to je bilo sve!... On je

licemjer, lažac, glupan! Ukratko, kapetane, da me privuče, rekao mi je da će mu Plainville darovati velika područja Barbarije koja su nedavno oteli Karibima. Imao je namjeru da tamo uredi plantaže i obogati se. Ako postanem njegova žena, govorio mi je, za manje od godinu dana imali bismo robova, kočiju i djecu obučenu kao mali prinčevi. Pitala sam ga zašto je Plainville tako darežljiv prema njemu. Tada mi je objasnio kako mu je učinio mnogo usluga i da njemu treba zahvaliti što je generalica u zatvoru i onome što je o njoj ispričao; za pismo koje je Plainville napisao on je ustvrdio, pod zakletvom, da ga je napisala gospođa.

- Hm! - reče Le Fort - to je drska hulja na koju nisam ni pomislio. Neću zaboraviti to ime!- Čujte još, kapetane... Kad sam mu pokazala vrata, on mi je zaprijetio. Rekao mi je da sam

bila ljubavnica viteza de Maubraya kojega kolonisti smatraju izdajnikom i koji bi bio obješen da nije uspio pobjeći. Desmaretz mi je obećao da ću doživjeti istu sudbinu kao i gospođa generalica i da će me on osobno odvesti u tamnicu!

- Što još?- Baš tada je gospođa generalica bila u zatvoru. Ovdje je ostala samo gospođica de Francillon

s djecom; gospođica je danonoćno plakala za vitezom de Maubrayem kojega je ludo voljela i čija je ljubavnica bila. Ja sam bila jedina žena koja se slobodno kretala oko dvorca. To sam i iskoristila. Odlučila sam da pratim Desmaretza. Nije me vidio jer nije znao da ga uhodim.

- Što ste doznali?- Pratila sam ga do Mome Fumee. Tamo sam ugledala jednu sušu usred male neobrađene

plantaže, koja je jednom pripadala kolonistu Gerardu, koji je prošle godine umro, a njegova udovica nema snage da radi. Vidjela sam da u toj suši udovice Gerard stanuju Plainville i Desmaretz. Ali nje tamo nema... Razumijete li?

Le Fort se počeše iza uha i nasmiješi.- Mislim da razumijem. Plainville je, s jednog ili drugog razloga, isposlovao od udovice da se

tu smjesti ako stvari krenu zlo po njega.- Tako je. - složi se Julija. - Tko bi ikada i pomislio da traži bogata i ugledna čovjeka kao što je

Plainville u bijednoj suši koja smrdi na blato i dim?- Ako sam dobro razumio, znači da u gnijezdu možemo uhvatiti dvojicu nitkova?- Da! - reče Julija.Sada su se zgledali bez riječi. Ako je bio zadovoljan što je dobio te podatke, Le Fortu je bilo

žao što je to bilo jedino povjerljivo saopćenje koje mu je mlada žena dala. Nadao se još nečemu. Bio je odlučan čovjek kojemu je malo tko mogao odoljeti, a ipak je njegov prvi zanos bio savladan.

- O čemu razmišljate, kapetane? - zapita ga iznenada Julija.- O Desmaretzu.I nije lagao. Ona ponovi:- O Desmaretzu?- Da. To je bio vaš ljubavnik, zar ne?- Malčice!- Možda. A vitez de Maubray također je bio vaš ljubavnik, Julijo...- Tek nešto, kapetane... Pravo govoreći, vrlo malo obojica, a tako malo svi ostali da sam, ima

jedan sat, sve zaboravila osim jednoga!Malo promuklo zakašlja i odmah nastavi:- Jednoga! to jest... samo jednoga!

Učini joj se da se on zadovoljno smješka pa se prigne i ruke položi na njegova mišićava bedra.

- Da znate, Yves, kako sam često na vas mislila! Javili su bili da ste mrtvi... Kad su nam to rekli, ja sam pobjegla da se isplačem.

- I ja sam, Julijo, mnogo mislio na vas. Kad sam bio u Louvreu, očekujući da me primi njegova visost kardinal, samo mi je pred očima bilo vaše lice.

- Moje! Kako muškarci znaju lagati!- Dabogda mi ispale oči ako lažem! - uzvikne on.- A zašto bih vam i lagao! Da vam udvaram? Plave mi krvi, zar je potrebno da vam udvaram,

Julijo, kad vas mogu i ovako zagrliti...Obujmi je oko struka.- ... Kad vas mogu i ovako stisnuti...I tako je čvrsto stegne da su joj zglobovi počeli pucati.- ... I ovako vas zagrliti!...Mislila je da će se zagušiti. Nije mogla disati, osjećala je da nestaje, da je nešto prožima,

uzdiže. Svi su joj se mišići opustili i sve joj se tijelo preobrazilo. Imala je dojam da nestaje i da se stapa s gusarovim tijelom.

Začas je pusti i pogleda kroz prozor.- Još dva sata pa će dan - izjavi on. - Dobro, Julijo, imamo na raspolaganju dva sata. Posjest

ću vas na konja i zajedno ćemo potražiti Plainvillea!Ona mu samo reče:- Srce moje!

Yves je tjerao konja udarajući ga svom snagom mamuzama. Životinja se trzala od boli pa se propinjala, ali ju je jahao odličan jahač, odličan mornar i odličan ljubavnik. Snažnom rukom pritezao je uzde i svako pritezanje primoravalo je konja da otvara žvale jer mu je uzda pilila labrde.

Pri svakom skoku životinje Julija se jedva držala iza jahača grčevito stežući Le Forta oko struka. Po brdskim vrhuncima vjetar je razgonio tanku koprenu oblaka. Bivalo je sve toplije.

- Je li još daleko jazbina onih hulja? - upita Yves.- Još malo! - odgovori ona.- Drago mi je da smo se rano uputili - nastavi gusar. - Sigurno po danu traže obavještenja.

Oni će, dakle, izići iz svoga brloga, a ja ih želim baš u njemu uhvatiti.Na naglom zavijutku staze krajolik se izmijenio. Bilo je sada vidnije, a sunce koje se pojavilo

na vidiku obasjalo je svojim zlatnim zrakama spušteno granje kokosovca. Le Fortu se učini da se stabla banana bude dižući uvis svoje ogromne grane. Osjeti da je Julija pustila jednu ruku s njegova struka i čvrsto mu prihvatila rame. Počeka da ona prva progovori, što je uskoro i učinila:

- Stanite, Yves.Konj učini još tri koraka i zaustavi se na uskoj uzvisici.- Pogledajte - nastavi Julija - vidite li onu kolibu, gore, ravno ispred sebe?Časkom je tražio pogledom i upitao:- Iznad onog polja šećerne trske?- Da. Čini se da još gori zapaljena komovina pred vratima kolibe.- Trista mu jada! - uzvikne Yves - pa vi imate mornarske oči! Doista, vidim vatru. Da je ovdje

Cherpray, malena, bio bi ljubomoran na vas!- Tko je taj Cherpray? - ispitivala je ona, jer otkada je priznala svoju ljubav Yvesu, nije mogla

trpjeti da joj nešto iz njegova života ostane nepoznato.

- Veliki glupak, koji katkada i progovori, uostalom vrlo loše, ali koji vidi za dvojicu.Brbljao je ne razmišljajući, jer je računao koliki je razmak između njega i kolibe. Naposljetku

se okrene, zgrabi jednom rukom Juliju oko pasa.- Sjašimo! - naredi on.Pustila je da čini što hoće, jer se divila svemu što god uradi. Umjesto da je položi na zemlju,

on je, uvijek jednom rukom, podiže tako da im se usne nađoše na istoj visini, pa ih pohotno hlapnu.

- Evo ti! - reče zadovoljno pustivši je da klizne niz sapi životinje.Zatim i sam sjaše. Još jedan trenutak promatrao je kolibu kao da traži polaznu točku, a onda

se obrati Juliji:- Miljušna - reče mirno, da mu riječi budu što uvjerljivije - da je ovdje otac Fauvel, on bi vam

sigurno rekao da kapetan Le Fort nije osobito ugodna osoba. Dijete drago, Le Fort je ono što jest. Da - reče zadovoljan samim sobom - on je ono što jest! Zato vas neću ni voditi sve do gore. Ostavit ću vam konja. U futrolama ćete naći dva nabijena pištolja koji pripadaju jednom milicionaru, Lestiboudoisu de La Vallee. Nadam se da ćete se znati njima poslužiti ako ustreba.

Julija potvrdi glavom.- TJ redu, miljušna, ostat ćete ovdje s pištoljima i vrancem, a ja idem gore... Htio bih znati što

se gore događa... U neku ruku bilo bi bolje da to ne znam. Ja najbolje uspijevam kada nešto činim bez prethodne pripreme!

On se od srca nasmije, pokazujući široke zube nalik na lišće tropske biljke cisale.- To je sve!Nakon kratka razmišljanja on upita:- Jeste li dobro razumjeli što morate činiti?- Jesam, srce moje! Jesam! Ja ću vas ovdje čekati s konjem i pištoljima!- Baš tako - reče on osmjehujući se. - Ako mi Plainville umakne, vi ćete mu pokloniti sve,

vranca i pištolje!Ona mahnu glavom i ramenima.- Srce moje! Mislite li vi da imam praznu tikvu umjesto glave? Hajde, penjite se! Ako vidim

Plainvillea, neće daleko stići!- Zbogom, dušo! - reče zanosno je poljubivši u čelo.- Zbogom, predragi! Da znate, Yves, kako bih željela da se zaustavi ovaj trenutak i da vječno

živim s vama...Uputi se strmom stazom koja se sve više penjala i, uskoro, ogromni kaktusi i šibljika sakriše

krupnu priliku gusara pred Julijinim očima.

Yves se jako zadihao. Sad mu je bilo žao što je na sebi imao kožnato remenje sa privjescima, kravatu iz Malinesa i periku koja mu je, kako je s pravom pretpostavljao, stajala nakrivo. Bio mu je dovoljan samo mač i pištolj!

Sunce je na nebeskom svodu vrlo brzo odmicalo. Yves je mislio kako se nikad nije tako brzo penjao. Ako ne bude išao polako i bešumno, uzbudit će stanovnike šupe. Tada će ga oni iznenaditi i lako ubiti hicem iz pištolja.

Srdito je utvrdio da mu je kremenita staza načela lijepe čizme od tuljanove kože i da su kaktusove bodlje poderale njegove baršunaste hlače. U sebi je psovao i kleo se da će mu štetu skupo platiti gospodin Plainville ako ga ikada uhvati.

Kad je stigao navrh brda, iza jednog zavoja ukaza mu se šupa nekoliko koraka od njega. Plamen komovice još je tinjao. Iz pepela se dizao lagani dim, a Yves je zaključio na temelju prijašnjeg gustog oblaka dima da te noći nisu spavali u kolibi. Sigurno su čuvali stražu.

»Osim ako ova vatra«, pomisli, »nije kakav znak ili oznaka za snalaženje...«

Oprezno skrenu sa staze tako da se primaknuo kolibi sa strane gdje nije bilo prozora. Zakvačio se za čestu floripondiosa, za bodlje bajahonda i na kraju se popeo na nasip na kojemu se nalazilo suša.

Uvjeri se da su mu za pasom pištolji i mač o boku. Prilijepi se uza zid suše i polako je obiđe na prstima.

Daščara se sastojala od tri sobe, svaka s uskim prozorčićem, osim one koja je gledala prema uvali Saint-Pierrea i koja je imala ulazna vrata.

Yves utvrdi da su dvije prve sobe prazne. Kroz mala okna zamijeti ležajeve od komovine, u sredini udubljene, što je bio znak da su tu ležala ljudska bića. Ali nigdje živog bića.

Išao je vrlo oprezno, ali je izgubio nadu da će zgrabiti u gnijezdu, kako je mislio, ta dva nitkova.

Vrata su bila širom otvorena. Približi se. Najednom ga prene čovječji kašalj.Obuze ga silna radost.Zgrabit će barem jednoga! Plantažer Gerard je umro, a njegova je žena, prema Julijinim

riječima, vjerojatno živjela sama na drugom području. Znalo se da su tu imali utočište Desmaretz i Plainville i sigurno je da je jedan od njih zakašljao.

Koraknuo je još dvaput. Čovjek je bio okrenut leđima i pušio kratku lulu. Sjedio je za stolom i pregledavao neke razbacane spise.

Yves se uspravi. Više nije bilo potrebno da bude oprezan. Sad i on zakašlja usiljeno. Začu neznanca kako uzvikuje:

- Jesi li ti to, Desmaretz?Yves se prilijepi uz vrata što je više mogao. Kada nije dobio odgovora, neznanac opsuje:- Neka te vrag nosi! Jesi li gluh?Le Fort začu štropot stolice koja se prevrnula i osjeti da se uznemireni neznanac približava...U trenutku kada je Plainville stupio nogom na prag vrata, gusar se pojavi pred njim i reče

mu mirnim glasom:- Dobro jutro, Plainville...Bivši kolonist ustukne. Zvjerao je naokolo tražeći oružje, ali je opazio da je Le Fort uperio u

njegove grudi pištolj. Gusar je nastavio svojim mirnim glasom:- Polako, Plainville! Samo mimo! Došao sam k vama da se sporazumimo.Kolonist je bio lagano odjeven. U hlače je utisnuo skupocjenu košulju ukrašenu čipkama na

rubovima rukava. Otkopča jedno dugme na vratu i ustukne još jedan korak.Yves stade između Plainvillea i stola zakrčena papirima i oružjem. Uze dva pištolja sa stola

te istrese iz njih barut, a onda ih odloži. Mač baci u ugao sobe, na suprotnu stranu gdje se nalazio Plainville.

- Da - reče ponovo Yves - došao sam da se s vama sporazumim.Izdajica bijaše blijed i počeo je drhtati kao da ga grčevi spopadaju, ali se malo-pomalo

pribrao. Samo izrazito bljedilo njegova lica pokazivalo je strah.- Sjedite - naredi mu Le Fort. - Ne bih vam htio smetati i ne bih htio biti indiskretan.Plainville zažmuri i opaki smiješak ocrta se na njegovu licu.- To ste, dakle, vi, kapetane Le Fort! Obukli ste se kao da je karneval!- Da - reče Yves - ali ja tjeram ljude da plešu... na rubu konopca. Kad smo već na tome, da li

znate da je sinoć umro Beausoleil s lijepom kravatom oko vrata? Znate li da je Sigaly poginuo od zrna iz ovog pištolja u mojoj ruci? Nezahvalnici! Vjerujte mi da su nezahvalnici. Nijednu ljubaznu riječ nisu rekli za vas kad su pošli na drugi svijet! Mala pouka, Plainville, koju biste morali prihvatiti kao i ja, da čovjek nikada ne smije očekivati zahvalnost za učinjeno dobročinstvo.

- Ja ne znam kako ste došli ovamo - primijeti kolonist. - Ni Beausoleil, ni Sigaly nisu znali gdje sam! Ne mislim da me je odao onaj nitkov Desmaretz! Osim ako... Kladim se da me je Desmaretz prodao!

- Kome? - upita Le Fort. - Tko bi vas kupio? Nitko vas neće! Čak ni ja, koji nisam baš tankoćutan, ni ja, rekoh, čak ni da vas svojim psima dadem...

- Ne treba biti tankoćutan da bi se vrijeđao čovjek bez ikakva oružja i još k tome pod prijetnjom pištolja! Moje čestitke, kapetane Le Fort!

Yves potraži pogledom stolicu i ugleda mornarski kovčeg okovan željezom. Dogura ga nogom i sjede na nj govoreći:

- Ostanite tamo gdje ste, Plainville... Želim s vama razgovarati. Rekao sam vam da sam došao da se s vama sporazumim.

- Ubili ste moje prijatelje, a želite pregovarati sa mnom! To ne pali, gospodine.- Koješta! Ubio sam vaše prijatelje, ali ono što ostaje ipak je najdragocjenije.- Zaboravio sam ipak - podrugljivim i zlobnim osmijehom uzvrati Plainville - da imam posla

s morskim razbojnikom, pljačkašem i otimačem! Sigurno niste našli mnogo mrsa na Martiniqueu?

- Priznajem - prihvati Yves, misleći na Mariju i amnestiju koju je zahtijevala - da sam našao mnogo manje nego što sam se nadao. Da nisam tako žurio da Beausoleila i Sigalyja otpremim u pakao, mislim da bi mi mogli biti od koristi. Mislim da sam previše žurio, prebrzo hitao... Ipak mi ostaje Merry Rools, kojeg sam okovao i strpao u zatvor bacivši ga u istu ćeliju u kojoj je boravio Baillardel.

- To je i zaslužio taj kukavac!- Znate li, gospodine Plainville, da nema većeg brbljivca od kukavice kojemu se oko vrata

steže čvor njegove kravate posljednji put?- Što to znači?- Ništa! Koješta! Ako vas Beausoleil i Sigaly nisu mogli teretiti kad je trebalo, to će učiniti

Merry Rools... Ah! Plainville, priznajte da mi morate biti jako zahvalni. Do vraga, među razbojnicima lako dolazi do sporazuma! Ne, Beausoleil i Sigaly neće više govoriti!

Yves se počeše po čelu i nadoda pola u šali, pola u zbilji:- Na žalost, Merry Rools ima još svoj jezik i, mislim, da se njime zna služiti...- Ja bih oprostio izdajniku - povika Plainville - ali nikako izdajniku kukavici! Trebalo je

objesiti Merry Roolsa kao i ostale. Svojom krivnjom i kukavštinom doveo nas je dovde. Da me je poslušao, mi bismo vas bacili u more!

- Eh! Znam da biste rado vidjeli Roolsa kako visi - mirno reče Yves. - Na žalost, generalici je mnogo stalo do njena posljednjeg pisma što ga je potpisala. Ona uporno zahtijeva amnestiju za izdajice koji su je lišili vlasti, utamničili i osramotili. Zato ne mogu objesiti Roolsa. Rools će progovoriti. Ako progovori, ono što bude rekao bit će u izvještaju dostavljeno kralju. Kralj će presuditi. Unatoč amnestiji koju zahtijeva generalica, njegovo veličanstvo, koliko ga poznam, neće reći, kako to obično čini, vidjet ćemo, nego će zapovjediti da se gospodin Plainville jednostavno objesi na trgu tvrđave za pouku pučanstvu. Što vi o tome mislite... ?

- Shvaćam! - reče Plainville. - Shvaćam! Ali, tko mi kaže da vam mogu povjerovati? Tko mi kaže da me nećete izdati?

- Među razbojnicima... - promrmlja Yves očinskim glasom.- Zar biste zaista bili spremni da mi pomognete? - upita Plainville, s nadom utopljenika koji

se hvata za slamku i pita se hoće li izdržati njega i maticu.- To ovisi...- Svakako. Dao bih vam sve što zahtijevate, Le Fort. Sve što tražite! Imam više od osam

stotina robova, jednu od najbogatijih plantaža na otoku...- Što bi trebalo da učinim? - upita Yves.- Uništite Roolsa! Sto mu gromova! - uzvikne kolonist. - Začepite mu usta! Uvijek je bio

protiv mene, uvijek. Uvijek se opirao mojim naredbama.- Doista?- U svemu i uvijek!

- I niste ga ubili?- Pristao sam da mu ostavim titulu guvernera. Ja sam bio samo opunomoćeni starješina, ali

mi je to bilo u prilog, jer sam imao prednost pred njim.- Sada je dosta - strogo će Yves. - Svršimo s tim. Koliko dajete, posljednji iznos?- Slušajte, Le Fort - počne on.- Zovite me kapetan Le Fort - ispravi ga gusar.Plainville se ispravi:- Kapetane Le Fort, slušajte me... Vi možete mnogo. Mnogo u situaciji u kojoj se nalazite. Ne

kod generalice, jer me ona mrzi. Ipak, pustite me da se ukrcam na neki brod. Shvaćate li?- Shvaćam.- U zamjenu, ostavljam vam svoje imanje i robove. Bliži se berba, to je odličan posao!- Koliko imate zlatnika?Plainville se trgne.- Zlatnika? Dajem vam plantažu i osam stotina robova. Zar to nije dovoljno?- Pitam vas koliko imate zlatnika? - ponovi Le Fort.Plainville uzdahne. Osjećao se u vlasti gusara, nemoćan da izmakne njegovim zahtjevima.- Dobro - reče pomirljivije. - Bit ću točniji. S plantažom isplatit ću vam pedeset tisuća livara!- Koliko ćete vi ponijeti ako se ukrcate?Plainvilleu se vratilo samopouzdanje. Sklapao je posao, običan trgovački posao. Ali, do

vraga, nije želio da bude nasamaren! A Le Fort ga nije više impresionirao, jer se pokazao vrlo podmitljivim.

- Slušajte, prijane - reče. - Vi imate prevlast. Ali, ako me poštedite konopca, to nije zato, nadam se, da me zadavite na drugi način? Na časnu riječ! Ako vam to dadem, neću imati ni jedne pare da započnem novi život.

- Novi život? Vaš život! Kako vi o tome govorite, tisuću vam đavola! - reče Yves. - Kad vas čovjek sluša, pomislio bi da ćete lagati i krasti još stotinu godina!

- Moram živjeti!- Ne vidim potrebe za to. Kad bi to samo o meni ovisilo, ja bih vam tu brigu odmah skinuo s

glave! Ali, na žalost! Generalica... Njezina amnestija...- Hajde, prijane. Plantaža, robovi, berba i sto tisuća livara. Posljednja ponuda! Upropašten

sam!Gusar iznenada oštro pogleda kolonistu. Lice mu se smračilo, obrazi zacrvenjeli kao da se

razgnjevio.- Plainville, vi ste nitkov! Milo mi je što vam to mogu reći. Nisam vas poznavao, ali sam vas

prosudio u četvrt sata. Vi ste nitkov, hulja, vucibatina, izdajnik i rđa. To ja o vama mislim! Vi ste jedini razuman čovjek koji toliko cijeni svoj život. Što! U zamjenu za taj kukavni život, vi ste odlučili da dadete imanje. Osam stotina robova i sto tisuća livara? Tako mi čizme svetog Benedikta, vaš život ne vrijedi ni jednog zlatnika!

Plainville je ponovo poblijedio. Na licu mu nije bilo ni kapi krvi.- Dosta je - reče Yves ustajući. - Vi ste najgori bezbožnik, najgora hulja koju sam sreo u

svome životu, a sam bog zna da sam u životu vidio svakakvih nakaza! Bit ću milostivi vladar. Želim vidjeti jeste li sposobni da branite svoj život isto onako kako ste ga htjeli kupiti!

Ustane, okrene se jednim skokom, zgrabi Plainvilleov mač koji je bio bacio u jedan ugao sobe. Izvuče ga iz korica i baci na stol. Odmah zatim izvuče svoga:

- Pozor - reče. - Ne mogu vas ubiti drukčije nego u časnoj borbi. Gospođa du Parquet ne bi mi to oprostila, jer je vezuje njezina riječ, riječ koju je dala jednom izdajniku! Pozor! Naprijed! Pozor!...

Nakon desetak časaka mačevanja Le Fort je uvidio da je ovaj čovjek prestar da mu se suprotstavi i vrlo nevješt da bi bio opasan.

Časkom se zabavljao pružajući mu nadu i praveći se kao da želi dvoboj prekinuti, kao da je na muci. Bila je to okrutna igra na koju se kolonist dao navesti.

Najednom Yves nasrne s uperenim mačem. Plainville, iznenađen tim naglim napadom, ustukne, ali prekasno. Kad je gusar odskočio, opazi da ga je točno pogodio i da izdajnik ima ranu na glavi. Krv je tekla niz njegovo lice. Plainville je obriše posuvratkom svoga rukava:

- Pripazite na svoje čipke - savjetova mu je Le Fort.- Ja bih na vašem mjestu da sačuvam pristojan mrtvački izgled!- Razbojniče! - bijesno će Plainville.- Da, razbojnik! - reče Le Fort, izbacivši ponovo desnu nogu i zadavši novu ranu oštricom

mača kojim je odsjekao lijevo uho kolonista.- Ali nećete imati pristojan mrtvački izgled, Plainville - uvjeravao ga gusar. - Da znate što

sam vam namijenio!U tom trenutku ugleda trijumfalan osmijeh na usnama svoga protivnika. Pogledom potraži

odakle mu prijeti opasnost.Nije uspio da to utvrdi, jer odjekne u njegovim ušima hitac iz pištolja.

15.

PLAINVILLE I DESMARETZ

Desmaretz se s mukom penjao uz obronak pridržavajući se za kamenje, korijenje, rušeći kamenčiće pod nogama. Bio je umoran i potišten.

Čekao je noć i tada napustio sušu udovice Gerard, pa se spustio u Saint-Pierre da prikupi podatke. Što se događalo? Što je učinio Le Fort? Što je spremao? Plainville i on bili su neobično zabrinuti unatoč njihovu privremenom skloništu, gdje su se sklonili nakon bijega iz Saint-Pierrea.

Čuli su plotune s tvrđave i s brodova. Vidjeli su gusti dim koji je gonio vjetar prema nebeskim visinama. I to je bilo sve!

Desmaretz se dakle vraćao. Čuo je za dvostruku i brzu smrtnu kaznu, bez presude, koja je zadesila Beausoleila i Sigalyja. Sada je znao da ista sudbina čeka njega i Plainvillea i da im gusar neće oprostiti, pa su ga razjedali bijes i strah u isto vrijeme.

Žurio je. Dobro je poznavao put. Jako se znojio, jer ga je sada sa strane žestoko peklo sunce.Najednom, kada je podignuo glavu i ugledao kolibu na vrhuncu, začuo je rzanje konja u

blizini.Naglo se zaustavio i sklonio u sjenu trnovite tropske smokve s njezinim crvenim i sočnim

plodovima.Što će konj u tom kraju? Čiji je? Sluga se popeo zajedno s Plainvilleom pješice da ne pobude

pozornost i da ne opaze njihov bijeg. Zar su otkrili njihovo skrovište?Puzeći, približavao se vrlo oprezno. Trnje bajahonda i bodlje oštroga kaktusa deralo mu je

kožu, ali je ipak uspio u pothvatu, jer je odjednom ugledao konja koji je kopkao nogama i podignuo svoju dugu gubicu neskladno ržući. Odmah je prepoznao Juliju, koja je konja milovala i tihim šaputanjem nastojala da ga smiri. Nježno ga je tapšala po vratu, milovala rukom govoreći:

- Samo mimo! Tiho! Sad će ti se vratiti gospodar...»Tvoj će se gospodar vratiti!« Malo bolje pogleda konja i prepozna po ormi da pripada

miliciji.Gore je vojnik! Možda je već iznenadio Plainvillea. Što će, zapravo, vojnik gore? Da uhapsi

Plainvillea? Da nije koji njihov pristaša koji im donosi pomoć, namirnice, odijela za prerušenje?

Kako bilo da bilo, ta ga je neobična prisutnost silila na oprez. Mogao je zaskočiti Juliju i pitati je. Ali ga Julija sada mrzi otkada ga je izbacila kroz vrata. Ona će sigurno vikati. Ako je milicionar neprijatelj, morao se onda i njega pribojavati!

Vratio se napustivši stazu i krenuo kroz šumu bajahonda. To ga je prisililo da zaobiđe kolibu u velikom krugu, da se teško i bolno probija, kako ne bi odao svoju nazočnost mladoj ženi.

Dok se udaljavao, ugledao je kroz jedan prosjek ponovo konja i utvrdio da je sve mirniji. Desmaretz nije više čuo njegovo rzanje.

Tako je stigao do kolibe. Učinio je ono isto što i Le Fort. Obišao je kuću tako da iznenadi nepoznata posjetioca.

Tada je Julija pogledala i zamijetila pojavu sluge, koja se ocrtavala na obzorju blizu suše.Munjevito shvati opasnost u kojoj se nalazio gusar. Desmaretz će iskoristiti iznenađenje i

sigurno mu pucati u leđa.Ona zgrabi pištolje koji su se nalazili u futroli na sedlu i potrči. Nikada nije tako brzo trčala

uz obronak. Julija je preskakivala preko kaktusa bez obzira što joj je trnje paralo haljinu. Ali kamenje koje se kotrljalo pod njezinim nogama svrati pozornost Desmaretza. Ona ugleda slugu kako se okreće prema njoj.

Nije više bila daleko od njega i već se na tom razmaku nadala da bi ga mogla pogoditi, jer je bila vješta gađanju iz pištolja.

Desmaretz se časkom zbunio. Što je trebalo da čini? Potrčati u pomoć Plainvilleu ili pustiti kolonista da se bori s gusarom, čiji je glas prepoznao, čuo njegove prijetnje, pa potrčati i svladati ovu ženu, a onda se okrenuti protiv Le Forta?

To ga je oklijevanje upropastilo. Julija je bila tri koraka od njega s pištoljem u ruci.- Desmaretz - reče - predaj se!Govorila je vrlo glasno. Da u tom trenutku gusar nije bio obuzet svojom osvetom i da nije

ukrstio svoj mač s Plainvilleom, čuo bi je.Sluga se nasmiješi i reče:- Nemoj, Julijo! Sjeti se što smo bili jedno drugome! U ime našeg starog prijateljstva, molim

te da me ne predaš njemu! Znaš li da će me objesiti?- To i zaslužuješ - reče Julija. - Jesi li ti imao milosti prema gospođi? Ne miči se... Ako se samo

pomakneš...Nije dovršila prijetnju. Desmaretz se pričinjao krotak i pomiren sa sudbinom. Okrenuo se da

potraži mjesto gdje bi mogao sjesti i čekati razvoj događaja.Julija mu odobri:- Tako treba! Sjedi i ne miči se...Nije to još ni dorekla a Desmaretz se snažnim skokom baci na nju i svali na zemlju, a zatim

potrči prema suši.U tom se trenutku Plainville nasmiješio kada ga je ugledao. Le Fort je zamijetio taj smiješak.

Odmah je pomislio na neku podvalu. Iako je bio okretan, nije imao vremena da skoči u stranu, da se okrene i vidi o čemu se radi.

Hitac iz pištolja planu. Prasak se razliježe po brdima. Začu se laki krik, neka vrsta hropca, a Le Fort opazi da je krv šiknula i poprskala ruku koja je držala mač.

Lice Plainvilleovo poprimi ponovo zemljanu boju koju je maloprije izgubilo kada se u njemu nada probudila.

S nekoliko udaraca oštricom Le Fort prisili kolonista da promijeni mjesto. Stol je smetao gusaru; jednim udarcem čizme on ga prevrne i stol pade s polomljenim nogama.

U tren oka gusar shvati što se dogodilo. Tijelo Desmaretza ležalo je opruženo pred vratima. Mlaz krvi tekao je iz rane na vratu i curio po utabanoj zemlji vijugajući poput gliste koja traži svoju rupu.

- Hvala, lutkice! - povikne Le Fort.Zatim se obrati kolonistu:

- Mislim, gospodine, da sam potrošio mnogo vremena na vas... Jeste li preporučili svoju gadnu dušu đavolu? Možete li poći u pakao?

Plainville je sve više slabio. Uzmicao je i mlohavo se branio. Osjećao je da će uskoro nastupiti trenutak kad će mu ukočeni prsti ispustiti rapir i kada će biti prepušten na milost i nemilost neprijatelju. Pribrao je svu snagu i sabrao se. U jednom je trenutku pomislio da mu Julija, koja je stajala pozadi, neće oprostiti čak ako i pobijedi Le Forta. Imala je još jedan nabijeni pištolj!

Je li to, uopće, bilo važno? Što ga se ticala smrt ako se mogao osvetiti?Navali još žešće udarajući bijesno blistavo sječivo koje mu je stalno sijevalo pred očima i

koje, što god učinio, bijaše stalno u dodiru s njegovim. Pokuša lukavi udarac, usmjeri vršak prema slabinama Le Forta, pa ga onda podiže prema njegovu licu izbacivši do kraja desnu nogu.

Imao je utisak da se gusar nije ni maknuo. Udarac je bio tako hitar da ga je zatekao nespremnog. Osjeti da je poletio naprijed, a onda, u istom trenutku, osjeti snažan bol u želucu.

Mač mu ispade iz ruku. Začu nekakvo šištanje i uvjeri se da taj čudan šum dolazi od njegova disanja. Noge mu klecnuše. Pogleda Le Forta. Usta gusarova bijahu otvorena, usne su mu se micale, ali Plainville nije ništa čuo.

Naposljetku se skotrlja na zemlju.Le Fort se sagne da obriše svoje sječivo o čipke na rukavu ranjenika koji je hroptao. Nogom

ga okrenu na leđa.Plainville nije bio mrtav. Imao je širom otvorene oči. Netremice je gledao gorostasa

pogledom punim smrtne mržnje.Gusar ga je promatrao šutke. Najzad Plainville reče:- Boli... boli... Ubijte me! Zašto čekate?Gusar nije odgovarao. Tražio je oko sebe papire rasute po zemlji, pa ih pokupi. Našao je i

posljednje Marijino pismo i razna naređenja koja su, vjerojatno, bila namijenjena Merry Roolsu. Uzeo ih je i stavio u džep.

Naposljetku ugleda u jednom uglu vrč sirupa od šećerne trske i njegovo lice obasja demonski osmijeh.

- Ubij me, razbojniče! - preklinjao ga je Plainville.- Hoću, hoću - reče Le Fort. - Ubit ću te, ali se strpi, do đavola!Uze vrč te izli sadržinu na tijelo kolonista koji se grčio.- Sada je sve u redu! - zaključi Le Fort. - Uskoro će sasvim dokrajčiti ostatke ove hulje.Krenu prema vratima pokraj kojih se spustila Julija sva skršena od uzbuđenja.- Dođite, miljušna - reče - i zaboravite sve ovo. Eto, ni ja na to više ne mislim!Obuhvati je oko struka i povede do konja koji je pasao travu.

16.

IZNENAĐENJA KAPETANA LE FORTA

Sunce je bilo u zenitu kada su stigli u dvorište tvrđave Saint-Pierre. Yves uhvati Juliju ispod pazuha i spusti je na zemlju.

- Lijepo moje dijete - reče - pridržat ćete moga konja. Ima dosta stvari koje moram učiniti, a vas malo zanimaju.

Izvukao je noge iz stremena i hitro skočio. La Garenne i Baillardel, koji su izdaleka motrili njegov dolazak, potrčaše prema njemu; Baillardel trkom stiže i zadihanim glasom reče svome starom drugu:

- Gospođa generalica stigla je prije četvrt sata i odmah otišla majoru.

Le Fort se nasmiješi. Položi ruku na rame svoga prijatelja i tiho mu reče:- Dragi bože! Samo da je ovaj put srce ne prevari!Zatim slegne ramenima i obrati se La Garenneu:- La Garenne, za neko vrijeme uzimam guvernerov ured. Major Merry Rools bit će pušten na

slobodu kada se vrati gospođa generalica. Zamolit ćete gospođu generalicu da me izvoli počekati, a što se tiče Merry Roolsa, dovedite ga k meni.

La Garenne potvrdi njegovo naređenje i trojica ljudi, razgovarajući, krenuše prema guvernerovu uredu.

Julija je stajala pred stražarnicom čuvajući gusarova konja. Čvrsto je stezala uzde kao da se boji da joj ga tko ne otme. Sve što je pripadalo Le Fortu bilo je i njezino. Dugo ga je pratila pogledom. Kada je nestao u uskom hodniku koji je vodio u tvrđavu, ona osjeti kako joj se steže srce, jer je najednom pomislila da će Le Fort ponovo napustiti Martinique. Zar je moguće da će njezin divan san tako završiti?

Bila je neraspoložena. Prvi put u svome životu nije mislila na smijeh. Kako se samo promijenila!

- Dobar dan, Julijo! - poviče jedan glas iz stražarnice. - Dobar dan!Okrene se nastojeći da kroz mračni prostor pogodi tko je to zove. Najzad prepozna Sainte-

Croixa. Poznavala ga je dok je bila u službi gospodina de Saint-Andrea, zastavnika, hrabrog ženskara. Više puta ju je povalio u jarcima tvrđave.

Sainte-Croix joj priđe. Ona zamijeti kako ponosno ističe uniformu i oznake topničkog vođe.- Dobar dan, Julijice - ponovi. - Bojiš li se još uvijek vuka?- Dosta sa šalama! - protisnu ona kroz zube. - Poznavala sam vas kao halebardistu. Što ste

učinili sa svojom motkom?- Slatka gospođice, ti si mi je slomila, zar se ne sjećaš? Kad bi ovdje bio Latulipe, mogao bi ti i

on osvježiti pamćenje. Morao sam zamijeniti koplje s topovskim nabijačem.- Nek ti bude sa srećom!- Rekli su mi da voliš konjanike. Je li to kleveta?Julija pomisli na Maubraya i u sebi reče, bez uzbuđenja, kako ljudi znaju i za njezinu

avanturu s Reginaldom! Svijet je doista brbljav!Sainte-Croix joj priđe i htjede je uštipnuti za bradu govoreći:- Sjećaš li se kad smo ja i Latulipe stajali u redu pred grabom?- Magarci! - reče ona. - Slomili ste mi rebra i ostavili s nogama u zraku a da nijednome nije

palo na pamet da me podigne!Ona se veselo nasmija, jer je progovorila njezina priroda. Ipak žestoko udari topnika po

prstima, koji joj odvrati:- Postala si, sekice, divlja!... A čiji je to konj kojega držiš?- Zar nisi vidio kapetana Le Forta kad je ulazio?Sada se i Sainte-Croix grohotom nasmijao.- Kakve ti veze imaš s kapetanom Le Fortom, lutkice?- Ah! - uzdahne ona - ne znam još ništa. Sada ja čekam pred grabom.- Fratarske ti kite! - opsova Sainte-Croix - sve ste vi iste, tako mi vojničke riječi! Sve ste iste!

Nema nijedne žene u okolini koja bi pustila da je muž uštine ove noći a da pri tome ne pomisli na kapetana! Sve su se do ludila zaljubile u nj. Zar i ti?

- Da - prizna ona - ali ja imam prednost, jer mu držim konja. Znaj da sam odlučila da ga ne puštam tako lako!

- U redu! - reče Sainte-Croix okrenuvši se. - Čekat ću, nadam se, dan kad kapetana ne bude ovdje. Imat ću sigurno više sreće.

Ona ga pogleda ravno u oči i reče mu, tapšući grudi na način koji mu je oduzeo svaku volju za smijehom:

- Kapetan je ovdje zasjeo i tu će ostati. Zbogom, Sainte-Croix!

- Major Merry Rools! - najavi stražar.- Neka uđe - reče Le Fort.Ushodao se po sobi držeći ruke na leđima kao da razmišlja. Čuo je majorove korake, zatim

škripu vrata koja je stražar zatvarao, ali se nije okrenuo.- Imate sreću - započe on i ne pogledavši oslobođenog zatočenika. - Ne znam da li cijenite tu

sreću, ali ćete doznati da ste od skupine nitkova koji su vas okruživali samo vi ostali živi. Vi znate što se dogodilo Beausoleilu i Sigalyju. Bit ćete prvi koji će doznati da je za njima otišao i Plainville. Desmaretz također, ali je on tako malo značio. Ukratko, majore, vi ste se iz svega ovoga dobro izvukli!

Nakon tih riječi priđe majoru i prvi put ga ispitivački pogleda. Merry Rools se nije ni maknuo. Bio je vrlo blijed i opuštenih ruku. Yves je na njegovim rukama opazio crvene tragove okova.

- Vi ne odgovarate? - upita ga gusar. - Nemate što reći?Ponovo se okrene i nastavi da korača po sobi gore-dolje. Zapravo, on se zabavljao. Znao je

koliko Rools trpi zbog ovakve situacije. Ovako mu se jedino mogao osvetiti, pa je to iskoristio.Počeka neko vrijeme, ali je Rools uporno šutio.- Reći ću vam nešto, majore, nešto što će vam omogućiti da ocijenite koliko vrijedi zadana

riječ, čak i onda kada je iznuđena. Gospođa du Parquet je odlučila, suglasno s obavezom koju je morala potpisati, da zatraži od njegova veličanstva amnestiju za sve krivce pobune u kojoj je stradao otok i ona. Vas će pomilovati zbog upornosti koju će ova divna žena pokazati braneći vas. Ja sam tako postupao kako kraljeva pravednost ne bi počinila nikakvu grešku. Prave sam krivce ja kaznio. Ja vam opraštam, jer je gospođa du Parquet posredovala kod mene u vaš prilog. Vjerujte mi, gospodine, da to nerado činim. Milost koju vam pružam čini od mene vjerolomca, jer sam se zakleo da ću vam odsjeći uši...

Vrati se i naglo priđe Merry Roolsu, koji ustukne i protiv svoje volje pred njegovim prijetećim izgledom.

- Na žalost - reče Le Fort mirnije - obećao sam gospođi generalici da vas neću iznakaziti. Ipak zaslužujete kaznu...

Opazi da Merry Rools mirnije diše i da mu se vraća pouzdanje.- Evo te kazne: zaklet ćete mi se da ćete tri puta dnevno dotaknuti te uši koje sam vam

morao ostaviti kao ukras vašeg podlog lica. Milujući ih, vi ćete reći: »Umalo što ih nisam izgubio! Le Fort mi ih je ostavio zato da se stalno sjećam kako sam bio izdajica i kako to više nikada neću biti.« Zakunite se!

- Kunem se - reče Rools jedva primjetnim glasom.Le Fort se nasmiješi.- Još nešto - reče. - Sutra je svetkovina svetog Luja. Drago mi je što ta kraljevska svetkovina

pada u isto vrijeme s novom i... ovaj put... iskrenom zakletvom gospođi generalici. Vi ćete organizirati tu svečanost. Prionut ćete za posao odmah. Vaša su vam prava vraćena. Vidjet ću kako ćete to obaviti...

- Kapetane Le Fort - promuca Merry Rools - kunem vam se da ću biti vjeran pomoćnik gospođi generalici du Parquet, kao što biste i vi bili na mome mjestu. Priznao sam svoje greške, a ona mi je čas prije povjerila da je to i vama rekla. Želio bih...

- Željeli biste još nešto, majore? - upita ga Le Fort izazovnim glasom.- Da, kapetane, želio bih da mi oprostite.- Hvala. Prihvatite se svoje dužnosti i pokažite se dostojnim povjerenja koje vam ponovo

poklanjamo. Zbogom, gospodine!Merry Rools se okrene i krene prema vratima.Kada je otišao, Le Fort prasne u smijeh i protrlja ruke. Zamišljao je Roolsa kako tri puta na

dan miluje uši i misli na njega. Slika je bila smiješna. Bio je zadovoljan zbog svega što je učinio.

Napusti ured i siđe u dvorište. Generalica se obraćala jednom milicijskom odredu. On joj polako priđe, pozdravi je i počeka dok nije izdala svoja naređenja.

Najzad mu priđe i reče:- Sve znam. Vidjela sam Juliju i ona mi je sve ispričala.- Sigurno vam nije ispričala sve - reče Le Fort. - Još vam moram dvije stvari saopćiti. Prva je,

gospođo generalice, da će odsada Merry Rools imati jednu smiješnu naviku. Vidjet ćete ga kako neprestano gladi uši. Ne morate se zbog toga zabrinjavati. Sve dotle dok bude gladio svoje uši, vi ćete moći mimo spavati i biti sigurni za svoja dva uha. Druga je stvar da će sutra, prigodom svetkovine svetoga Luja, stanovništvo otoka ponovo pred vama položiti zakletvu.

- Hvala, Le Fort - reče ona uzbuđeno.Pratio ju je nekoliko koraka šutke. Nesvjesno se uputiše prema tvrđavskom hodniku i Yves

je ugledao Juliju kako stoji na istom mjestu držeći njegova konja.Odjednom upade jedan konjanik, ne obazirući se na stražu, i odmah skoči na zemlju.Le Fort prepozna Franc-Funina. Pokretom glave naredi mu da priđe i gusar posluša

zaustavivši se nekoliko koraka od dviju osoba, naročito iz poštovanja prema generalici.- Komandante - reče - nizozemska fregata Waai-Op, dolazeći iz Basse-Terre u Saint-

Christophe, usidrila se u Saint-Pierreu. Otac Feuillet nalazi se na tom brodu i želi vidjeti gospođu generalicu.

- U redu! - reče gusar - neka ga odvedu u Gorski dvorac, gdje će ga primiti gospođa generalica. To je dobro, gospođo - reče okrenuvši se prema Mariji. - Otac Feuillet baš dolazi u pravo vrijeme i moći će sutra saopćiti cijelom stanovništvu otvorene povelje njegova veličanstva!

- Komandante - nastavi Franc-Funin kad je ovaj završio - kapetan Wrikken s Waai-Opa javlja da je na pučini susreo englesku eskadru koja plovi prema Martiniqueu.

- Vrlo dobro - reče Le Fort. - Vratite se na brod? Franc-Funin, i javite da ću se ukrcati.Gusar napravi poluokret, a kapetan upitno pogleda Mariju.Bila je vrlo uzbuđena. Objema rukama pritiskala je grudi.Počeše se po glavi i reče s čudnim osmijehom:- Mislim, gospođo, da u ovom trenutku oboje imamo na umu isto ime.Ona zadrhće.- Da, da! - nastavi on - dao bih svoju glavu odsjeći. Ne spočitavam vam ništa, ali dopustite da

vas podsjetim da sam vas već prije upozorio na viteza de Maubraya.- Le Fort - poviče ona zgrabivši ga za ruku. - Što će s nama biti? Ne napuštajte me...Šutio je. Brzo je pogledao Juliju koja mu je držala konja. Namršti se i naposljetku se odluči

trljajući ruke:- Više mi konj ne treba... Mislim da će se Julija brinuti za njega dok se ne vratim. Mogu li vas

zamoliti, gospođo, da budete dobri pa joj kažete da se pobrine za životinju, dok se ja ne vratim?

- Vi ste čudni, kapetane... Zašto tako govorite o Juliji?- Ah! - uzviknu on široko mašući rukama - a zašto ste vi onako govorili meni o Merry

Roolsu? Mogu li zaboraviti da tome djetetu dugujem život?... Ne, nikada, nikada neću imati hrabrosti da joj kažem da odlazim... Odvedite je. Odvedite je i umirite. Recite joj... recite...

Časkom se kolebao, a zatim nastavio:- Recite joj da će se Le Fort vratiti i da nikada nije prekršio svoje obećanje.Ona ga prihvati za ruku i stisnu mu je čvrsto:- Ako joj to i ne kažem - reče ona sa zahvalnim smiješkom - znat ću je ipak utješiti!

Pouzdajte se u mene!Bio je vrlo ganut. Naglo se okrenuo i krenuo prema drugom kraju tvrđave. Shvatila je da želi

izbjeći bolnom oproštaju. Žurno se zaputi prema izlaznim vratima.

- Na konja, Julijo - reče ona pošto je zatražila svoga konja. - Pobrinut ćeš se za kapetanova. On će doći poslije nas... Dođi, kćeri moja, dođi. Sve ću ti objasniti...

U zoru su bila spremna sva tri broda.Mornari sa Tres Sainte Trinite izvukli su sidro. Drugi su mornari pripremali i razvijali jedra.Iako je palamar bio dugačak od jednog do drugog kraja broda, ipak je Le Fortov brod

isplovio prije Prince Henri IV.Stanovnici otoka nagrnuli su u valu Saint-Pierrea. Pristanište je bilo puno elegantnog svijeta

koji se ponovo zakleo na vjernost generalici.Na stražnjem kaštelu broda, gusar, koji nije mogao odvojiti pogled od obale koju možda više

nikada neće vidjeti, ugledao je podijum na koji će se popeti Marija uz majora Merry Roolsa.Nasmiješi se. Najednom je shvatio da život ima i svojih smiješnih strana.Ipak, nikad se nije osjećao tako tužan što mora napustiti ove krajeve.Sunce je sve više uzlazilo i uskoro će zasjati u punom sjaju, a kapetan je mislio kako Marija

možda nikada neće doživjeti tako divan dan. Njemu to duguje!Dobro je znao, uostalom, da će u srcu dviju žena ostati duboko sjećanje na njega. Žena koje

nisu mogle biti ljubomorne jedna na drugu. Priznao je u sebi da mu je sudbina bila vrlo sklona od onog trenutka kada se sreo s generalom du Parquetom.

Brod kapetana Saint-Gillesa s razvijenim jedrima plovio je u brazdi fregate Prince Henri IV.U tom trenutku topovi s tvrđave zagrmješe i gusti oblak dima zastro je planinu Pelee.Golemo tijelo Le Fortovo bijaše uzdrhtalo.Plotuni zaredaše brzim ritmom, a topovska zrna padala su u more.Gusar je ponavljao u sebi: »Oni pucaju oštrim nabojima! Oni pucaju oštrim nabojima!«

njemu u čast, u čast njegove pobjede.Okrenu se i pozva Cherpraya. Kad je drugi oficir došao k njemu, reče mu:- Otpozdravite oštrim nabojima i izvjesite dvije signal- ne zastavice za kapetana La

Chapellea i Saint Gillesa, kako bi postupili kao i mi.Naskoro zadrhta most pod čizmama gusarovim. Bio je u svom elementu, osjećajući da

ponovo živi. Nosnice su mu udisale miris baruta. Vidio je Roxelanu, tanku srebrnastu zmiju, kako bježi kroz bujno i gusto raslinje.

U sebi je ponavljao zakletvu tisuća kolonista, oficira i vojnika koji su izgovarali: »Obećavamo i zaklinjemo se gospođi generalici du Parquet, ostajući vjerni njegovu veličanstvu i pravoj katoličkoj vjeri, da ćemo joj vjerno i pošteno služiti, da ćemo priznavati naređenja admiralskog zbora, posebno admirala, vice-admirala, kapetana i ostalih poglavara koji su postavljeni ili će biti postavljeni, sada i ubuduće, da ćemo ih poštivati i slušati, pokoravati se svim propisima i odredbama koji će biti objavljivani u vezi s našom službom. Tako nam bog pomogao...«

Nadlanicom obriše nos a zatim se okrene i poviče držeći rake na ustima kako bi mu glas bio jači:

- Hej! Redovniče Fauvel! Hej! Hej! Oče! Hej!Jedan se poklopac podiže i ukaza se tonzura na svećeničkoj glavi.- Spremite se za borbu, sto mu gromova! - poviče Le Fort - i naredite posadi da zapjeva neku

veselu pjesmu...- Hej! - vikne franjevac s osmijehom - upravo su naučili jedan hvalospjev u Saint-Pierreu,

sad ćete ga čuti!Nekoliko stotina glasova vjetar ponese uvis. Pjevali su jednu kreolsku pjesmu, jednu od onih

crnačkih naivnih iz Saint-Pierrea koju su mornari srdačno prihvatili:

Kad fratar dođe prijatelju

Preplavi ga nježnostima Ah! naužit ćemo se veselja!Jer veselje traje vječno!

KRAJ DRUGE KNJIGE