Roberto Saviano

GOMORRA

Roberto Saviano Gomorra - Putovanje u camorrin gospodarski imperij i san o dominaciji Naslov izvornika Gomorra - Viaggio nell'impero economico e nel sogno di dominio della camorra

za S, prokletstvo

Razumjeti to znai zvjerstvo, ne nijekati mu postojanje, suoiti se bez predrasuda sa stvarnou.

HANNAH ARENDT

Kako god izborili pobjedu, pobjednici nikad ne osjeaju stid. NICCOLO MACHIAVELLI

Ljudi su crvi i takvima trebaju ostati.

snimljeni telefonski razgovor

Svijet je tvoj. Lice s oiljkom, 1983.

PRVI DIO

LUKA Kontejner se njihao dok ga je dizalica sputala na brod. Spreader,

mehanizam kojim je kontejner privren za dizalicu, nije uspijevao savladati ljuljanje te se inilo kao da lebdi u zraku. Loe zatvoreni zaklopci iznenada su se otvorili i ispustili kiu tjelesa. Izgledala su kao lutke, ali glave su im se na zemlji lomile kao prave lubanje, to su i bile. Iz spremnika su ispadali mukarci i ene, ak i pokoje dijete. Mrtvi. Zaleeni, naslagani jedni povrh drugih. Posloeni i nagurani kao sle u limenci. Bili su to Kinezi koji nikad ne umiru. Oni vjeni, koji meusobno razmjenjuju isprave. Evo gdje su zavrili. Tijela koja su nastrani umovi zamiljali skuhana u restoranima, ukopana u zemljita oko tvornica, baena u grotlo Vezuva. Bila su tu. Deseci tijela ispadali su iz spremnika, s imenima zapisanima na ceduljicama zavezanima uzicom oko vrata. Svi su tedjeli novac da ih se pokopa u njihovim gradovima u Kini. Odricali su se postotka od plae, a zauzvrat im je zajamen povratak, poto umru. Mjesto u kontejneru i jama na estici kineskog tla. Kad mi je luki dizaliar ispriao taj sluaj, pokrio je rukama lice i virio kroz procjep izmeu prstiju, kao da mu ta maska od ruku daje vie hrabrosti. Vidio je kako tijela padaju a da nije osjetio potrebu da aktivira alarm, da obavijesti nekoga. Samo je spustio spremnik na zemlju, a deseci ljudi, koji su se odjednom odnekud pojavili, pospremili su ih sve natrag i mrkom sprali ostatke. Tako je to ilo. Jo mu je bilo teko povjerovati, nadao se da je sve to bila halucinacija uzrokovana prekomjernim prekovremenim radom. Skupio je prste sasvim zakrivi lice i nastavio govoriti cmizdrei, ali ga vie nisam mogao razumjeti.

*** Sve to se proizvede prolazi ovuda, kroz napuljsku luku. Nema te

rukotvorine, tkanine, komada plastike, igrake, ekia, cipele, odvijaa, zakovice, videoigre, jakne, hlaa, builice, sata koji ne proe kroz luku. Napuljska je luka otvorena rana. Duboka. Zadnja postaja robe u neprekidnom kolanju. Brodovi pristiu, uplovljavaju u zaljev i primiu se gatu kao psii sisama, samo to ove nisu za sisanje ve ih, naprotiv, treba nahraniti. Napuljska je luka rupa u globusu, kako kau kroniari, iz koje izlazi ono to se proizvodi u Kini, Dalekom istoku. Dalekom. Najdaljem. Gotovo nepojmljivom. Sklopimo li oi, zamiljamo kimono, bradu Marka

Pola i nogu Brucea Leeja u zraku. Ali zapravo je taj Istok vezan za napuljsku luku kao ni jedno drugo mjesto. Ovdje u Istoku nema niega dalekog. Trebalo bi ga nazvati Daleko najbliim istokom ili Minimalnim istokom. Sve to se proizvede u Kini ovdje se istovari. Poput jame u pijesku koja se sve vie razgrauje, proiruje i produbljuje svaki put kad se u nju izlije vjedro vode. Samo napuljskom lukom proe 20 posto vrijednosti uvoza tekstila iz Kine, ali ovuda prolazi vie od 70 posto koliine svih proizvoda. Razumjeti taj nesrazmjer nije jednostavno, ali roba sa sobom donosi razne vrste magije: uspijeva biti tu a ne postojati, dolazi a nikada ne stie, skupa je kupcu, a loe je kvalitete, neisplativa za oporezivanje, iako velike vrijednosti. Naime tekstilna roba ima nekoliko trgovakih kategorija i jedan potez olovkom na carinskoj popratnici dovoljan je da se radikalno smanje cijena i PDV. U tiini luke crne rupe molekularna struktura predmeta kao da se razgradi da bi se ponovo sastavila poto se udalji od obale. Roba mora im prije napustiti luku. Sve se odvija tako brzo da za tili as nestane. Kao da se nita nije dogodilo, kao da se radilo tek o gesti. Nepostojee putovanje, lano pristajanje, fantomski brod, tovar koji nestaje. Kao da ga nikada nije ni bilo. Isparavanje. Roba mora do naruitelja stii bez ikakva traga za sobom, mora odmah biti smjetena u njegovo skladite, hitro, prije nego to odbrojavanje i pone, da se pretekne eventualna kontrola. Tone razne robe prevoze se poput paketa koje potar pouzeem dostavlja u kuu. U napuljskoj luci s njezinih 1.336.000 kvadratnih metara na 11,5 kilometara obale vrijeme je neobino relativan pojam. Ono za to bi drugdje trebalo jedan sat, u napuljskoj se luci, izgleda, obavi za neto vie od minute.

Poslovina sporost koja se pridaje svakom pokretu Napolitanca, ovdje je ponitena, opovrgnuta, negirana. Carina provodi nadzor u vremenskoj dimenziji kojoj kineska roba izmie. Bezobzirno brzo. Tu svaka minuta kao da je umorena. Pokolj minuta, masakr sekunda otetih dokumentima, tjeranih kamionskim akceleratorima, gonjenih dizalicama, praenih viliarima koji prazne unutranjost spremnika.

U napuljskoj luci djeluje najvei kineski dravni snabdjeva brodova, COSCO, s treom najveom flotom na svijetu, koji je preuzeo upravljanje najveim terminalom za kontejnere u konzorciju s MSC-om, kompanijom sa sjeditem u enevi, koja pak posjeduje drugu najveu flotu na svijetu. vicarci i Kinezi su se udruili te odluili najvei dio svojih poslova obavljati u Napulju. Tu raspolau s vie od devetsto pedeset metara operativne obale, stotinu trideset tisua etvornih metara spremnikog

terminala i trideset tisua etvornih metara otvorenog prostora, preuzevi gotovo u potpunosti tranzitni promet Napulja. Da bi se shvatilo kako se beskrajna kineska proizvodnja oslanja na pristanite u napuljskoj luci, valja preustrojiti vlastitu matu. Prispodobivo je to biblijskoj slici uice igle kao luke, a deva koja kroz nju prolazi jesu brodovi. Sudaranje prova, golema plovila u nizu izvan zaljeva, koja ekaju na ulazak u zbrku uzbibanih krmi, iznemogla kripa eljeza, oplata i svornjaka koji se polako kreu prema malenoj napuljskoj rupi. Kao morski mar koji se iri uz velike bolove u sfinkteru.

Ali ne. Nije tako. Nema nikakve vidljive zbrke. Svi brodovi ulaze i izlaze u potpunom redu, tako se barem ini promatrau s kopna. Pa ipak, odavde izae sto pedeset tisua kontejnera. U luci nastaju itavi gradovi robe da bi kasnije bili odvezeni. Kvaliteta luke je u brzini, svaka birokratska sporost, svaka temeljita kontrola pretvara transportnog geparda u troprstog ljenivca, sporog i tromog.

Na molu se uvijek izgubim. Mol Bausan izgleda kao tvorevina od lego-kocaka. Golema tvorevina koja izgleda kao da ne zauzima prostor, ve ga stvara. Jedan ugao mola izgleda kao mrea osinjaka. Divlje konice posve su prekrile jedan zid. Tisue utinica za snabdijevanje reefera ili spremnika s duboko smrznutom hranom i ica spojenih na taj osinjak. Svi instant-obroci i riblji prutii na svijetu strpani su u te hladnjae. Na molu Bausan ini mi se da vidim kamo se slijeva sva roba proizvedena za ljudsku vrstu. Gdje provede posljednju no prije nego to se proda. Poput promatranja stvaranja svijeta. U nekoliko sati lukom proe odjea koju e mjesec dana nositi parika mlade, riblji tapii koji e se tijekom cijele godine jesti u Bresci, runi satovi koje e nositi Katalonci, svila za sva engleska odijela za jednu sezonu. Bilo bi zanimljivo kad bi se moglo proitati ne samo gdje je roba proizvedena, nego i kojim je putovima dospjela do kupca. Ti proizvodi imaju viestruka dravljanstva, hibridna i nelegalna. Nastaju napola u sreditu Kine, dovravaju se u nekoj slavenskoj provinciji, dotjeruju na sjeveru Italije, pakiraju u Apuliji ili sjeverno od Tirane da bi zavrili u tko zna kojem europskom skladitu. Roba ima pokretljivost koju nijedno ljudsko bie nikad nee imati. Sve cestovne dionice, sluajni i slubeni prijelazi zavrnu toku imaju u Napulju. Kad pristaju uz mol, brodovi, golemi fullcontainers, izgledaju kao okretna bia, ali na ulazu u zaljev, dok se polako primiu molu, doimaju se kao teki mamuti od oplata i lanaca s bokovima od zahralih avova, s kojih se cijedi voda. Oekivalo bi se da takav brod nosi mnogoljudnu posadu, ali s njih

silazi pregrt ovjeuljaka za koje ne vjeruje da su u stanju svladati te tvrave nasred oceana.

Kad sam prvi put vidio pristajanje kineskog broda, inilo mi se kao da stojim pred cijelom svjetskom proizvodnjom. Oima nisam uspijevao prebrojiti, izraunati broj dovezenih kontejnera. Nisam ih uspijevao brojano pojmiti. Moda se ini nemogue zastati u brojenju, ali gubio sam se u raunu, brojke su previe narasle, pobrkale su se.

U Napulju se danas gotovo iskljuivo iskrcava roba uvezena iz Kine, 1.600.000 tona godinje. Onih registriranih. Najmanje jo milijun proe ne ostavljajui nikakva traga. Prema Carinskoj agenciji samo u napuljskoj luci oko 60 posto robe promakne carinskoj kontroli, 20 posto otpremnica proe nepregledano, a pedeset tisua ih je krivotvorenih: 99 posto potjee iz Kine. Rauna se da se polugodinje izbjegne plaanje poreza od oko dvjesto milijuna eura. Kontejneri koji moraju nestati prije nego to budu pregledani nalaze se u prvim redovima. Svaki je propisno obrojen, ali ih je mnogo s istim brojem. Tako pregledani kontejner pokriva sve svoje ilegalne imenjake. Ono to se u ponedjeljak iskrca, u etvrtak je u prodaji u Modeni ili Genovi, ili zavri u izlozima Bonna ili Mnchena. Velik dio robe koja se pojavi na talijanskom tritu trebao bi biti samo u tranzitu, ali carinskom magijom tranzit postaje konano odredite. Trgovaka gramatika ima jednu sintaksu za dokumente, a drugu za trite. U etiri iznenadne uzastopne operacije izvedene gotovo sluajno u travnju 2005. Nadzorna carinska sluba zaplijenila je dvadeset etiri tisue para traperica namijenjenih francuskom tritu, pedeset jednu tisuu predmeta bangladekog porijekla s oznakom Made in Italy; oko etiristo pedeset tisua lutaka, barbika, spidermana; zatim etrdeset est tisua plastinih igraaka u ukupnoj vrijednosti od oko trideset est milijuna eura. Mali ekonomski odrezak od onoga to u nekoliko sati proe napuljskom lukom. Iz luke dalje u svijet. Ne proe sat, ni minuta, a da se to ne dogaa. Ekonomski odresci postaju butovi, zatim polovice i na kraju itave ekonomske peenke.

*** Luka je odvojena od grada. Zaraeni crvuljak koji se nikad nije

razvio u upalu, uvan u trbuhu obale. Pustinjski predio stijenjen izmeu vode i tla, koji kao da ne pripada ni moru ni kopnu. Nasukana amfibija, morska metamorfoza. Nova tvorevina sazdana od mulja i smea, otpadaka to ih plimni valovi godinama nanose na obalu. Brodovi izbacuju fekalije, iste palube, isputaju utu pjenu to se cijedi u vodu, motorni amci i jahte

iste i ispiru motore, trpajui sve u morski ko za smee. Sve se to skuplja na obali, isprva kao vlana masa, a zatim kao tvrda kora. Sunce stvara privid mora koje tvori voda, no zapravo je povrina zaljeva nalik na svjetlucanje vrea za smee. Onih crnih. More u zaljevu izgleda kao ogroman bazen kloake. Operativna obala s tisuama raznobojnih kontejnera izgleda kao nepremostiva granica. Napulj je okruen zidinama robe. Zidinama koje ne brane grad ve obratno, grad naime brani zidine. Nema vojske lukih nosaa ni romantine luke svjetine. Luku zamiljamo kao buno poprite bezglavog vrzmanja, oiljaka i nemoguih jezika, ljudskog metea. A zapravo tamo vlada tiina mehanizirane tvornice. U luci kao da vie nema nikoga, kontejner brodovi i kamioni u neprestanom su pokretu. Brzina bez buke.

*** U luku sam odlazio jesti ribu. Blizina mora ne jami i dobar restoran,

nalazio sam na tanjuru kamenie plovutka, pijesak, ak i poneku kuhanu algu. koljke su bacali u tavu onako kako su ih uhvatili. Jamstvo svjeine, ruski rulet zaraze. Ali svi su ve svikli na okus morskih plodova iz uzgajalita, gdje totanj ima okus piletine. Za neodrediv okus mora treba malo riskirati. A taj sam rizik rado preuzimao. U lukom restoranu upitah gdje bih mogao nai smjetaj.

"Ne znam da ima ita, ovdje kue nestaju, preuzimaju ih Kinezi..." Lik koji se razvalio na sredini prostorije, krupan ali nedovoljno za

glasinu kakvom je zaurlao, dobaci mi pogled: "Moda se jo neto nade." Samo to je rekao. Kad smo obojica zavrili s rukom, uputili smo se

cestom uz luku. Nije mi ni trebao rei da ga slijedim. Stigli smo u predvorje gotovo sablasne palae, zajednikog dormitorija. Popesmo se na trei kat gdje je bila jedina preivjela studentska etaa. Iseljavali su sve i ostavljali prostor da zjapi. Na etaama nije smjelo biti vie niega, ni ormara, ni kreveta, ni slika, ni komoda, ak ni zidova. Samo prostor, prostor za pakete, prostor za kartonske kutije, prostor za robu.

U kui su mi dodijelili neku vrstu sobe. Bolje reeno sobiak, dovoljan za krevet i ormar. Nije se spominjala stanarina, podjela trokova, prikljuci, telefonska veza. Predstavili su me etvorici mladia, mojim sustanarima i to je bilo sve. Objasnili su mi da je to jedini stan u zgradi u kojem se ivi, da se njime kao boravitem slui Xian, Kinez koji nadgleda zgrade. Nisam morao plaati nikakvu stanarinu, ali su traili da na kraju svakog tjedna radim u kui-skladitu. Traio sam sobu, a naoh posao.

Jutrima su se ruili zidovi, veerima se sakupljali komadi betona, tapeta i opeka. uta se skupljala u obine vree za smee. Ruenje zida stvara neoekivanu buku. Ne kao udaranje o kamen, ve kao staklovinje pometeno sa stola. Svaka je kua pretvarana u spremite bez zidova. Neobjanjivo mi je kako je zgrada u kojoj sam radio ostala stajati. U vie smo navrata svjesno ruili nosive zidove. Ali za robu je trebalo prostora, a izmeu uvanja betona i uvanja proizvoda beton gubi bitku.

Projekt trpanja paketa u kue nastao je u umovima odreenih kineskih trgovaca nakon to su luke vlasti u Napulju jednoj delegaciji amerikog Kongresa predstavile sigurnosni plan. Planom je predviena podjela luke na etiri podruja: za krstarenje, za kabotau, za trgovinu i za kontejnere, s individualiziranim rizicima za svako od tih podruja. Da bi se izbjegla opasnost policijske intervencije, novinsko piskaranje, pa ak i poneka televizijska skrivena kamera u potrazi za kakvom sonom scenom, nakon objave ovoga sigurnosnog plana mnogi su kineski poduzetnici odluili da sve bude ovijeno potpunom tiinom, a roba je zbog poveanja trokova morala biti jo neprimjetnija. Morala je nestati u unajmljenim pojatama zagubljenima meu kotarskim poljima, izmeu smetlita i polja duhana: ali time nije nestalo kamionskog prometa. Svakoga dana u luku nije ulazilo niti iz nje izlazilo vie od deset malih dupkom natovarenih dostavljakih vozila. Nakon nekoliko metara ve su bili u garaama zgrada nasuprot luci. Trebalo je samo ui i izai, nita vie.

Nepostojei pokreti, nezamjetni, izgubljeni u svakodnevnom kolanju prometa. Unajmljene kue. Izdubljene. Garae povezane u golem prostor, podrumi do krova puni robe. Nijedan se vlasnik nije usudio poaliti. Xian im je sve platio: najam i tetu za ruenje. Tisue paketa dovoze se dizalom, preraenim u teretno. elini kavez uguran u zgrade, po ijim tranicama neprestano klizi, penje se i sputa. Rad se obavi u svega nekoliko sati, a odabir robe nije sluajan. Dopalo me iskrcavati poetkom srpnja. Isplativ posao, ali ga mogu obavljati samo oni koji su navikli. Vladala je sparina. Nitko se nije usudio pitati za klimatizacijski ureaj. Nitko. A nije se radilo o strahu od kanjavanja niti o posebnoj kulturi poslunosti i pokornosti. Ljudi koji su radili na istovaru doli su sa svih strana svijeta: iz Gane, Obale Bjelokosti, Kine, Albanije, zatim Napulja, Kalabrije, Lukanije. Nitko nije pitao, jer svi su znali da robi ne smeta vruina i to je bio dovoljan razlog da se ne troi novac na klima-ureaje.

Slagali smo pakete s jaknama, kabanicama, vjetrovkama, pamunim demperima, kiobranima. Bila je sredina ljeta pa se inilo ludim

snabdijevati se jesenskom odjeom umjesto kupaih kostima, ljetne odjee i japanki. Bio sam svjestan da se u kuama-odlagalitima ne dre proizvodi kao u skladitu, ve samo roba koja se odmah otprema na trite. No kineski su poduzetnici predvidjeli oblani kolovoz. Nisam nikad zaboravio lekciju Johna Maynarda Keynesa o konceptu mare: kako, na primjer, cijena boce vode varira u pustinji ili uz neki vodopad. Tog su ljeta, dakle, talijanski poduzetnici primakli boce zdencu, dok su kineski stvarali izvore u pustinji.

Nakon mojih prvih dana rada u zgradi Xian je doao k nama na spavanje. Govorio je savrenim talijanskim, umekavajui glas r tako da zvui kao v. Kao i propali aristokrati, kako ih je Toto oponaao u svojim filmovima. Xian Zhu prekrstio se u Nino. Gotovo svi Kinezi u Napulju koji ive u dodiru s domaim stanovnitvom, uzimaju napolitanska imena. Ta je praksa toliko rairena da ne pobuuje nikakvo uenje uti Kineza kako se predstavlja kao Tonino, Nino, Pino. Pasquale. Umjesto da spava, Xian Nino je proveo no za stolom u kuhinji telefonirajui i zirkajui u televizor. Leao sam ispruen na krevetu, ali zaspati je bilo nemogue. Xian nije prestajao govoriti. Reetao je jezikom kroza zube kao mitraljezom. Govorio je ne udiui kroz nos, kao da boluje od neke verbalne apneje. Vjetrovi koje su isputali njegovi tjelohranitelji ispunjali su kuu slatkastim vonjem koji je usmrdio i moju sobu. Nije mi sam smrad izazivao gaenje, koliko slike koje je taj smrad pobuivao u mojim mislima. Proljetne rolice to im trunu u elucima i ria na kantonski raskvaena eluanim sokovima. Ostali su stanari bili navikli. Kad bi zatvorili vrata, nije bilo niega do njihova sna. Za mene, meutim, nije bilo niega osim onoga to se dogaalo izvan mojih vrata. Tako sam se smjestio u kuhinji. Zajedniki prostor. Dijelom, dakle, i moj, barem bi trebao biti. Xian zavri razgovore i zapone kuhati. Pekao je piletinu. Htio sam mu postaviti na desetke pitanja, o zanimljivostima, o predrasudama koje sam elio razvrgnuti. Naeo sam temu triada, kineske mafije. Xian je i dalje pekao. Htio sam da mi ispria pojedinosti, makar simbolino. Nisam oekivao da mi prizna svoju pripadnost. Pokazao sam svoju upoznatost s opim crtama kineskog mafijakog svijeta, pretpostavivi da je podastiranje istranih injenica izvrstan nain nasluivanja stvarnosti. Xian je poloio tavu na stol i sjeo, ne rekavi nita. Ne znam je li to o emu sam govorio smatrao zanimljivim. Nisam nikada saznao ni je li pripadao organizaciji. Popio je pivo, pridigao se sa stolice, maio se novarke iz depa hlaa, proeprkao po njoj prstima

i bez gledanja izbacio tri novanice. Rasprostro ih je na stolu i pritisnuo o stolnjak okrenutom aom. "Euro, dolar i yuan. To je moja triada."

Zvuao je iskreno. Nikakva druga ideologija, nikakvi simboli ni hijerarhijska strast. Dobit, poslovanje, kapital. Nita drugo. Skloni smo silu koja odreuje stanovitu dinaminost smatrati mranom pa joj stoga pridajemo opskuran prizvuk: kineska mafija. Sinteza okrenuta dokidanju svih posrednih razina, financijskih tokova i ulaganja, svega onoga to kriminalistikoj ekonomskoj grupi daje snagu. Ve najmanje pet godina svako izvjee Protumafijskog povjerenstva ukazuje na "porast opasnosti od kineske mafije", ali u desetogodinjim istragama policija je zaplijenila jedva esto tisua eura u mjestu Campi Bisenzio kod Firence. Nekoliko motora i dio tvornice. Nita, u odnosu na gospodarsku silu kadru da prebacuje kapital od stotina milijuna eura, sudei po onome to su danima pisali ameriki analitiari. Poduzetnik mi se smijao.

"Ekonomija ima svoje ispod i iznad. Mi smo uli ispod, a izai emo iznad."

Prije nego to je otiao na spavanje Nino Xian mi iznese ponudu za sutradan:

"Ustaje rano?" "Ovisi..." "Uspije li ustati do pet, doi s nama u luku. Pomoi e nam." "U emu?" "Ako ima jaknu s kapuljaom, bilo bi bolje da je stavi na sebe." Nita mi vie ne ree, a ja, odve eljan da sudjelujem, nisam ni

inzistirao na tome. Previe zapitkivanja moglo bi Xianov prijedlog dovesti u pitanje. Preostalo mi je malo sati spavanja, a previe napetosti da poinem.

Tono u pet bio sam spreman. U veu zgrade pristigli su i drugi mladii. Osim mene i jo jednog mojeg sustanara bila su tu i dva prosijeda Sjevernoafrikanaca. Ugurasmo se u dostavno vozilo i uosmo u luku. Ne znam koliko smo duboko zali ni koliko smo tijesnih uliica proli. Zadrijemao sam naslonjen na prozor vozila. Siosmo u blizini nekih grebena, gdje se maleni mol pruao u tjesnac. Tamo je bio privezan motorni amac s ogromnim motorom koji je, nasuprot vitkoj izduljenoj konstrukciji plovila, izgledao kao debeli zadak. S kapuljaama navuenima na glave podsjeali smo na neku smijenu grupu izvoaa rapa. Kapuljae,

za koje sam vjerovao da nas trebaju initi neprepoznatljivima, zapravo su nas titile od mlazova ledene vode i tjerale glavobolju koja na otvorenom moru u rano jutro bode sljepooice. Mladi je Napolitanac pokrenuo motor, a drugi nas je izveo. Izgledali su kao braa, toliko su im lica bila slina. Xian nije iao s nama. Nakon otprilike pola sata vonje pribliili smo se jednome brodu. Izgledalo je da emo se sudariti. Bio je pogolem. Trebalo je dobrano istegnuti vrat da se vidi dokle mu seu bokovi. Na moru brodovi isputaju eljezne jauke, poput krika drvea kad se obara, i uplje zvukove zbog kojih mora gutati slinu s okusom soli. S broda je koloturom u trzajima sputana mrea prepuna kutija. Svaki put kad bi tovar udario o daske amca, zaljuljalo bi nas tako da sam bio pripravan zaplivati. Ali nisam zavrio u moru. Kutije nisu bile preteke. No poto sam ih tridesetak prenio u krmu, ukoili su mi se zglobovi, a podlaktice su mi bile crvene od neprestanog trenja o bridove kutija. Motorni se amac zatim otputio prema obali, a iza nas su druga dva amca pristala uz brod da prihvate daljnje pakete. Ti nisu krenuli s naega mola, ali su iznenada uli u nau brazdu. Osjeao sam neto u eluanoj upljini svaki put kada bi amac provom pljesnuo o povrinu vode. Pribliih glavu nekim kutijama. Pokuavao sam po mirisu naslutiti to sadre, prislonio sam uho nastojei po zvuku razabrati to bi moglo biti unutra. U meni je nikla klica krivnje. Tko zna u emu sam sudjelovao, bez odluke, bez stvarnog odabira. Jedno je srozati se, ali barem to initi svjesno. Ja sam, meutim, zbog znatielje sudjelovao u iskrcavanju krijumarene robe. Iz nekog razloga vlada glupo uvjerenje da je kriminalno djelo vema smiljeno i smjerano, suprotno kakvu bezazlenom inu. U stvarnosti razlike nema. Djela posjeduju fleksibilnost koju etike prosude zanemaruju. Kad smo stigli na mol, dvojica su se Sjevernoafrikanaca uspjela iskrcati s po dvije kutije na ramenima. Ja sam se jedva odravao na nogama. Na grebenima nas je doekao Xian. Priao je jednoj povelikoj kutiji. U rukama je ve imao sjeka i rasporio je iroku ljepljivu traku koja je drala dva krila kutije. Obua. Tenisice. Originali, najpoznatije marke. Najnoviji modeli kojih jo nije bilo u talijanskim duanima. U strahu od carinske kontrole radije je obavljao iskrcavanje na otvorenom moru. Dio poiljke tako se moe ubaciti neoptereen porezima, a veletrgovci je preuzimaju bez carinskih trokova. Konkurencija se pobjeuje popustima. Ista kakvoa robe, ali uz etiri, est, deset posto popusta. Postoci koje nijedan trgovaki predstavnik ne moe ponuditi i postoci popusta od kojih trgovina raste ili zamire, koji omoguuju otvaranje trgovakih centara, sigurnu zaradu, a s njom i bankarska jamstva. Cijene moraju padati. Sve mora stii, kretati se

ubrzano, skrovito. Sve vie toga valja ugurati u prostor kupnje i prodaje. Neoekivani kisik za talijanske i europske trgovce. Taj kisik stizao je iz napuljske luke.

Ugurali smo sve pakete u razna dostavna vozila. Pristigli su i drugi motorni amci. Dostavna su vozila krenula prema Rimu, Viterbu, Latini, Formiji. Xian nas je odveo kui.

Sve se promijenilo posljednjih godina. Sve. Iznenada. Najedanput. Neki nasluuju promjenu, ali je jo ne doivljavaju. Zaljevom su do prije deset godina plovili krijumarski amci, jutrima bi se prodavai na malo snabdijevali cigaretama. Ulice pune svijeta, automobili puni kartona, po uglovima stolice s klupicom za prodavaa. Odigravali su se tobonji okraji izmeu obalne strae, carinika i krijumara. U zamjenu za proputeno uhienje, dobivali su se tovari cigareta ili bi se dobrovoljnom predajom spaavali tovari cigareta ugurani u dvostruko dno motornog amca u bijegu. Bdjenja, strae, zviduci koji najavljuju sumnjiva kretanja automobila, primopredajnici za objavu uzbune i du obale redovi ljudi koji urno jedni drugima dodaju kutije. Automobili koji s obale Apulije strelovito voze u zalee, a odatle prema Kampaniji. Sredinja je osovina bila Napulj-Brindisi, ekonomski ivahna cesta jeftinih cigareta. Krijumarenje, FIAT juga, sustav skrbi za nepostojee u oima vlade, njih dvadeset tisua iji je jedini posao bio krijumarenje robe izmeu Apulije i Kampanije. Krijumarenje je i potaknulo veliki rat camorre poetkom SO-ih.

Apulijski i kampanijski klanovi snabdijevali su Europu cigaretama koje nisu potpadale pod dravni monopol. Uvozili su mjeseno na tisue sanduka iz Crne Gore u vrijednosti od petsto milijuna lira po tovaru. Sada se sve to raspalo i preobrazilo. Klanovima takav posao vie ne odgovara. Ali u stvarnosti vrijedi Lavoisierov zakon: nita se ne stvara, nita se ne gubi, sve se samo pretvara. Tako je u prirodi, ali ponajvie u dinamici kapitalizma. Novi sadraj krijumarenja postaju svakodnevni proizvodi, a ne vie porok nikotina. Vodi se rat cijenama, nemilosrdan i bespotedan, u kojemu popusti znae ivot ili smrt ekonomskih sudionika: zastupnika, veleprodaje i trgovaca. Profitu tete pristojbe, PDV, najvea doputena nosivost kamiona, to su tako rei betonske carine za protok robe i novca. Velike firme premjetaju proizvodnju na istok, u Rumunjsku, Moldaviju, sve do Kine, zbog jeftine radne snage. Ali to nije dovoljno. Robu proizvedenu uz mali troak treba prodati na tritima na kojima je sve vie ljudi s nestalnim prihodima, malim uteevinama i strogom panjom za

sitan novac. Neprodano se poveava i tada originalna, lana, djelomino lana i djelomino prava roba pristie u tiini. Ne ostavljajui traga. Manje vidljiva od cigareta, jer nema ilegalne distribucije. Kao da nije ni dopremljena, kao da je iznikla na poljima i neka ju je neznana ruka ponjela. Moda novac ne smrdi, no roba mirie. Ali ne mirisom prijeenog mora, ni ruku koje su je proizvele, niti nosi masne mrlje mehanikih ruku koje su je sastavile. Roba mirie na sebe. Taj miris nema drugog porijekla osim onoga s trgoveve tezge, nema odredita do onoga u kui kupca.

Ostavili smo more za sobom i stigli kui. Imali smo tek toliko vremena da se iskrcamo iz furgona. Odmah se vratio u luku dopremiti jo, jo i jo paketa i robe. Gotovo bez svijesti uao sam u dizalo. Svukoh majicu natopljenu vodom i znojem te se bacih na krevet. Ne znam koliko sam kutija sloio i prenio. Ali imao sam osjeaj da sam istovario cipela za noge polovice Italije. Bio sam umoran kao da je zavrio jedan naporan i ispunjen dan. Drugi su se momci u kui budili. Bilo je tek rano jutro.

ANGELINA JOLIE

Sljedeih sam dana pratio Xiana na poslovnim susretima. Zapravo je htio da mu pravim drutvo dok obavlja poslove ili rua. Govorio sam ili previe ili premalo, a njemu je odgovaralo i jedno i drugo. Pratio sam kako se sije i uzgaja sjeme novca, kako se kosi ekonomska livada. Stigli smo u Las Vegas. Na sjeveru Napulja. Ovo podruje nazivaju Las Vegasom iz vie razloga. Kao to je Las Vegas u Nevadi podignut usred pustinje, tako je i ovo gradsko naselje izniklo niotkud. Ovamo se stie pustim cestama. Kilometri asfalta, prostranih cesta koje te za nekoliko minuta odvuku s ovog podruja i izbace na autocestu za Rim, ravno na sjever. Ceste napravljene ne za automobile ve za kamione, ne da bi sluile prometanju graana, nego odijela, cipela i torbi. Kad se dolazi iz smjera Napulja, ove se etvrti ukau iznenada, zabodene u zemlju jedna za drugom. Gromade cementa. Ulice koje su uvoruju uz stranice pravca na kojem se bez razmaka niu naselja Casavatore, Caivano, Sant'Antimo, Melito, Arzano, Piscinola. San Pietro a Patierno, Frattamaggiore, Frattaminore, Grumo Nevano. Klupko cesta. Naselja toliko nalik jedno na drugo da izgledaju kao jedinstveni veliki grad. Ceste koje su napola dio jednog, napola drugog naselja.

Stotinu sam puta uo kako podruje Foggie zovu Califoggia, ili jug Kalabrije Calafrica ili Saudijska Kalabrija ili kau Sahara Consilina umjesto Sala Consilina, ili Trei svijet za podruje Secondigliana. Ali ovdje je Las Vegas uistinu Las Vegas. Godinama se ovdje svatko mogao okuati u poduzetnitvu. Ostvariti snove. Posudbom, otpremninom, veom uteevinom, mogao je pokrenuti proizvodnju. Uloio bi u poduzee: ako bi uspio, dobio bi djelotvornost, produktivnost, brzinu, utnju i posao uz nisku cijenu. Dobivao bi kao to se dobiva igrajui na crveno ili crno. Ako bi bio neuspjean, propao bi za nekoliko mjeseci. Las Vegas. Jer nita nije bilo zadano strogim administrativnim ili ekonomskim planovima. Proizvodile su se cipele, odijela, potreptine i potajno se ubacivali na meunarodno trite. Ti se gradovi nisu busali tom pozamanom proizvodnjom. Proizvodi su bili utoliko uspjeniji to su u veoj tiini i potaji stvarani. Tu su se desetljeima proizvodili najbolji komadi talijanske, dakle i svjetske mode. Nije bilo poduzetnikih klubova ni centara za obuku, niega osim rada, ivaih strojeva, malih radionica, pakiranja i otpreme. Samo neprestano ponavljanje tih faza. Sve drugo bilo je suvino. Obuka se

vrila za radnim stolom, poduzetnitvo se manifestiralo dobitkom ili propau. Nikakvog financiranja, projekata, nikakvog staa. Samo trina arena. Prodaje ili propada. Poveanom zaradom obnavljaju se kue, nabavljaju najskuplji automobili. To bogatstvo nije kolektivno, nego je opljakano, silom nekome oduzeto i preneseno u vlastitu jazbinu. Odasvud se dolazilo ulagati, neuk svijet proizvodio je konfekciju, koulje, suknje, jakne, kaputie, rukavice, eire, cipele, torbe, novanike za talijanske, njemake, francuske tvrtke. U tim je podrujima pedesetih godina bilo nepotrebno imati dozvole, ugovore, prostor. Radionice su smjetane u garae, prostore pod stubitem, sobike. Posljednjih je godina kineska konkurencija pomela one ija je proizvodnja bila osrednje kvalitete. Vie nije bilo prostora za razvoj radne snage. Radi odmah to je bolje mogue ili e netko drugi jo bre obavljati prosjeni posao. Mnogo je ljudi ostalo bez posla. Vlasnike radionica unitila su dugovanja lihvarima. Mnogi su se pritajili.

Jedno je podruje osobito pogoeno zamiranjem te puke industrije, Parco Verde u Caivanu. Ponestalo mu je daha, zaostao je u rastu, izgubio sposobnost da preivi te je postao tipino predgrae s vjeno osvijetljenim kuama krcatima ljudima, dupkom punim dvoritima, parkiranim automobilima. Nitko odatle ne odlazi. Malo tko onamo zae. Rijetko tko se zadri. Ni u koje doba dana nema praznih stanova, onih iz kojih se jutrom uje kako svi odlaze na posao ili u kolu. Ovdje vlada vjeni mete, neprekidni amor obitavatelja.

Na Parco Verde nabasa se im se side sa sredinje gradske osi, asfaltne otrice to se usijeca u sam Napulj. Izgleda prije kao nabacana uta nego kao etvrt, pun betonskih tvorevina s aluminijskim balkonima poput ireva izniklih iz svake pore. Arhitekti kao da su se prilikom projektiranja nadahnuli plaom, zamislivi zgrade kao kule od pijeska kakve nastanu kad se njime napuni kantica i izvrne na tlo. Bezline sive zgrade. U jednome uglu siuna kapelica. Gotovo nezamjetna. Nije, meutim, oduvijek takva. Prije je ovdje bila kapela. Velika, bijela. Pravi pravcati mauzolej posveen djeaku Emanueleu, koji je izgubio ivot na poslu. Ponegdje je takav posao gori od rada na crno u radionici. Ali i to je posao. Emanuele se bavio pljakom. Radio je to subotom, svake subote ve neko vrijeme. I uvijek na istoj cesti. Isto vrijeme, ista cesta, isti dan. Jer subota je bila dan njegovih rtava. Dan ljubavnih parova. A dravna cesta 87 podruje je na kojem se osamljuju svi ljubavni parovi toga kraja. Zaputena cesta izmeu asfaltnih zakrpa i omanjih smetlita. Svaki put kad ovuda proem i vidim parove,

pomislim kako je potrebno dati punog oduka strasti da bi se netko opustio usred tolike gadosti. Ovdje su se Emanuele i njegovi prijatelji skrivali, ekajui neki automobil s ljubavnim parom da se parkira i ugasi svjetla. Pustili bi ih koju minutu da se skinu i u trenutku njihove najvee ranjivosti, napali bi. Drkom pitolja razbili bi prozori i gurnuli mladiu cijev pod nos. Opeljeili bi par i odlazili na vikend s obavljenih desetak prepada za sobom i petsto eura u depu: skroman plijen, ali s okusom blaga.

Dogodilo se, meutim, da ih je jedne noi presrela patrola karabinjera. Emanuele i njegovi drugovi bili su tako tupavi da nisu pomislili kako su uvijek ista taktika i prepadi na istom podruju najbolji nain da budu uhieni. Uslijedila je potjera automobilima, sudar, odjek hitaca. Zatim sve staje. Emanuele je u vozilu, smrtno ranjen. Drao je pitolj i okrenuo ga prema karabinjerima. Ubili su ga s jedanaest hitaca ispaljenih u nekoliko sekundi. Ispaliti jedanaest hitaca iz neposredne blizine znai drati pitolj spreman i zapucati na najmanji pokret. Zapucati da najprije ubije, a tek se naknadno uvjeri da je to bilo u samoobrani. Meci su uletjeli kroz kabinu kao vjetar. Privueni Emanueleovim tijelom kao magnetom. Druga dvojica zaustavila su automobil. eljeli su spustiti prozore, ali shvativi da je Emanuele mrtav, zastanu. Otvorili su vrata ne pruajui otpor udarcima u lice to prethode svakom uhienju. Emanuele je ostao pognut, s lanim pitoljem u ruci. Jednom od onih reprodukcija koje su neko nazivali tjera pasa i koristili na selu za tjeranje opora pasa od kokoinjaca. Igraka koja je rabljena kao da je prava; uostalom, Emanuele je bio djeak koji se ponaao kao da je odrastao mukarac, preplaena, a naizgled okrutna pogleda, eljan sitnia kao izraza udnje za bogatstvom. Bilo mu je petnaest godina. Zvali su ga Manu. Lice mu je bilo mravo, tamno i etvrtasto, prototip onih kakva elimo dalje od sebe. Emanuele je potjecao iz onog zakutka svijeta gdje te ne cijene i ne uvaavaju po novcu koji ima ve po nainu na koji ga stjee. Pripadao je Parcu Verde. A kad si obiljeen mjestom roenja, nema te pogreke ili nedjela koji e ponititi injeninost tvoje pripadnosti. Obitelji Parca Verde skupile su priloge i podigle mali mauzolej. U njega su stavili sliku Madonne dell'Arco i uokvirenu fotografiju s nasmijeenim Manuovim licem. Emanueleova kapela bila je jedna od dvadesetak koje su vjernici posvetili svim moguim madonama, svaka za jednu godinu nezaposlenosti. Gradonaelnik nije mogao dopustiti da se podigne oltar obinome lupeu te je poslao bager da ga srui. Beton se zaas smrvio kao da je od gline. Glas se trenutano pronio Parcom i deki su mopedima i motorima pristigli do bagera. Nitko

nije prozborio ni rijei. Ali svi su gledali bagerista kako upravlja komandama. Pritisnut pogledima, on zaustavi stroj i pogleda prema inspektoru. On je bio izdao zapovijed. Tom je gestom svjetini ukazao kamo da usmjeri svoj gnjev i odvratio ga od sebe. Bio je uplaen. Zarobljen. Zatvorio se. Uto je izbio sukob. Bagerist je uspio pobjei u policijski automobil dok su okupljeni akama i nogama udarali po bageru. Ispraznili su boce s pivom i napunili ih benzinom iz nagnutih motora. Ulijevali su gorivo u boce ravno iz rezervoara. Kamenjem su porazbijali stakla oblinje kole. Kad je razorena Emanueleova kapela, treba razoriti i sve ostalo. Iz kua su bacali sue, vaze, pribor. Na policiju zapaljene boce. Podigli su barikade od kanti za smee. Palili su to god je moglo gorjeti i proiriti poar. Pripremali su se za gerilski rat. Bilo ih je na stotine, mogli su dugo odolijevati. Revolt se irio, gotovo je zahvaao napuljske etvrti.

A onda je pristigao netko iz nevelike udaljenosti. Sve je bilo okrueno vozilima policije i karabinjera, ali jedan je crni terenac uspio probiti barikade. Voza je dao znak, netko je otvorio vrata i grupa buntovnika je ula. U neto vie od dva sata sve je uklonjeno. Skinuti su rupci s lica, ugaene su gorue barikade od smea. Intervenirao je klan, tko zna koji. Parco Verde rasadnik je camorrinih pristaa. Kome god zatrebaju ljudi, unovait e ih ovdje: sljedbenike s dna ljestvice koje plaaju manje i od nigerijskih i albanskih prodavaa droge. Svi trae mlade iz Parca Verde: klan Kazalaca, Mallardo iz Giuliana, "tigrii" iz Crispana. Postaju raspaivai s fiksnom plaom bez postotka na koliinu prodane robe ili vozai i uvari strae koji uvaju teritorij kilometrima daleko od kue. Da dobiju posao, ne trae ak ni naknadu za potroeno gorivo. Pouzdana djeca, savjesna u poslu. Neki zavre na heroinu, drogi jadnika. Ponetko se izvue, prijavi se u vojsku, ode daleko; pokoja djevojka uspije otii i vie nikad ne kroi nogom onamo. Gotovo nitko iz novih narataja nije prihvaen kao lan. Najvei ih dio radi za klan a da nikad ne postanu kamoristi. Klanovi ih ne ele, ne veu ih, nego ih samo tjeraju da rade, iskoritavajui tu veliku ponudu. Mladi nemaju iskustva ni trgovakog talenta. Mnogi su kuriri. Nose u Rim naprtnjae pune haia. Snagu motora koriste do maksimuma i za sat i pol na ulazu su u glavni grad. Nita ne dobivaju zauzvrat za ta putovanja, ali im nakon dvadesetak putovanja poklone taj motor. Smatraju to dragocjenom zaradom, gotovo nedostinom, svakako nedostinom u bilo kojem drugom zanimanju na ovom podruju. No prenijeli su robu u vrijednosti deset puta veoj od vrijednosti motora. Ali to ne znaju niti to mogu zamisliti. Ako ih na blokadi presretnu, dobit e kaznu do deset

godina, a kako nisu pripadnici, nee im se platiti sudski trokovi niti pomo zajamena lanovima klana. Ali u mislima im je samo brujanje ispuha i Rim u koji treba stii.

*** Poneka barikada jo odolijeva, ali sve slabije, ovisno o koliini

nakupljenog bijesa. Zatim se sve ispue. Klanovi nemaju straha od pobune niti od graje. to se njih tie, ubijanje i paljenje mogu trajati danima. Ali dok traje pobuna, ne radi se. Parco Verde tada gubi ulogu priuvnog spremnika odakle se po potrebi crpi radna snaga za najniu plau. Sve se pod hitno mora smiriti. Svi se moraju vratiti na posao, ili jo bolje, u stanje pripravnosti ukae li se potreba. Pobunjenika igra mora prestati.

*** Bio sam na Emanueleovu pogrebu. Petnaest godina u nekim je

dijelovima svijeta samo broj. Odapeti s petnaest godina na ovoj periferiji vie je kao odraditi smrtnu kaznu nego biti lien ivota. U crkvi je bilo veliko mnotvo mladia, listom tamnih lica, koji bi svako toliko ispustili poneki krik, ak je izvana dopiralo ritmiko pjevanje omanjeg zbora: "'Zau-vijek uz nas, bit e zau-vijek uz nas... zauvijek uz nas..." tradicionalni navijaki napjev kad neka sportska veliina odlazi u mirovinu. Bilo je kao na stadionu, ali pjevanje je bilo samo izraz bijesa. Policajci u civilu drali su se podalje od prolaza. Svi su ih prepoznavali, ali nije bilo prostora za okraj. Ja sam ih odmah prepoznao, tovie, oni su prepoznali mene, ne nalazei ni traga mojem licu u svojim mentalnim arhivama. Kao da eli podijeliti moju tronutost, jedan od njih mi prie i ree: "Ovi ovdje su svi osueni na propast. Raspaavanje, kraa, utaja, otimaina... neki se i prostituiraju. Nijedan nije ist. to ih ovdje vie umre, bolje je za sve."

Na takve se rijei odgovara udarcem akom ili glavom u nos. Ali bila je to zapravo misao svih. Moda ak i mudra misao. Gledao sam ih jednog po jednog. Ovi mladii spremni su zavriti na doivotnoj zbog 200 eura - talog, ljudski surogati, raspaivai. Nijedan nije preao dvadesetu. Otac Mauro, upnik koji je vodio obred, znao je koga ima pred sobom. Znao je i da ni mladii to su stajali oko njega nisu olienje nedunosti.

"Danas nije umro heroj..." Nije imao otvorene dlanove kao sveenici kad nedjeljom itaju

evanelje. ake su mu bile stisnute. Bez i prizvuka homilije. Kad je prozborio, glas mu je bio udno promukao kao kad se dugo govori. Govorio je ljutitim tonom, nije traio blagu kaznu za to stvorenje, nita.

Izgledao je kao jedan od onih junoamerikih sveenika u vrijeme gerilskih pokreta u Salvadoru, kad im je dojadilo obavljati sprovode rtvama masakra i kad su prestali aliti kako bi urlali. Ali ovdje nitko ne poznaje Romera. Otac Mauro posjeduje rijetku energiju. "Ma koliko odgovornosti da pripiemo Emanueleu, ostaje nam injenica njegovih petnaest godina. Sinovi iz obitelji iz drugih dijelova Italije u toj dobi idu na bazene ili u plesne kole. Ovdje to nije sluaj. Bog Otac vodit e rauna o tome da je petnaestogodinji djeak poinio pogreku. Ako dob od petnaest godina na jugu Italije dostaje za rad, za odluku o pljaki, o ubijanju i pogibiji, onda dostaje i za preuzimanje nekih odgovornosti."

Zatim je kroz nos snano uvukao kuni zrak u crkvi: "Ali petnaest godina tako je malo, te nam omoguuju da bolje vidimo to stoji iza njih i obvezuje nas da rasporedimo odgovornost. Dob od petnaest godina kuca na savjest onih koji se igraju pravde, rada i zaposlenosti. To je dob koja ne kuca njeno, nego grebe noktima."

*** upnik je zavrio homiliju. Nitko nije sasvim razumio to je htio rei

ni koga treba kriviti. Komeanje mladia silno poraste. Lijes je iznesen iz crkve na ramenima etvorice mukaraca, ali odjednom se odigne s njih te zalebdi nad masom. Svi su ga pridravali dlanovima, kao kad neki pjeva na koncertu skoi s pozornice meu gledatelje. Lijes se ljuljao na moru ruku. Povorka mladia na motorima pratila je kola, duga mrtvaka kola koja su Manua vozila na groblje. Turirali su. S pritisnutom konicom. Ta grmljavina motora bila je zbor na posljednjoj Emanueleovoj vonji. Cviljele su gume, brujali ispuni priguivai. Izgledalo je kao da ga tim motorima ele dopratiti sve do vrata drugoga svijeta. Uskoro je zrak ispunio gust dim i miris benzina te se zavukao u odjeu. Uao sam u sakristiju. elio sam razgovarati s tim sveenikom koji je izgovorio one estoke rijei. Ali pretekla me je jedna ena. Htjela mu je rei da je u osnovi djeak dobio to je zasluio, da ga obitelj nije niemu nauila. Zatim je ponosno priznala: "Moji unuci nikad ne bi pljakali, iako su nezaposleni..."

A zatim nervozno: "A to je taj djeak nauio? Nita?" Sveenik je gledao u zemlju. Bio je u trenirci. Nije pokuao

odgovoriti, nije ju ni gledao u lice, nego i dalje u tenisice i promrmljao: "Ovdje se ui jedino umrijeti."

"to, oe?" "Nita, gospodo, nita."

*** Ali nisu ovdje svi dio podzemlja. Nisu svi zavrili u kaljui poraza.

Zasada. Ima jo uspjenih radionica. Ta su poduzea dovoljno jaka da na tritu izau na kraj s jeftinom kineskom radnom snagom jer rade za poznate marke. Brzina i kvaliteta, visoka kvaliteta. Jo uvijek dre monopol na ljepotu vrhunskih modela. Ovdje nastaje roba Made in Italy. Caivano, Sant'Antimo, Arzano i cijeli kampanijski Las Vegas. "Lice Italije prema svijetu" nosi tkaninu navuenu na golu glavu napuljskih predgraa. Velike se marke ne usude poslati sve na istok, zakupiti orijent. Radionice se gomilaju ispod stubita, u prizemljima kua u nizu. U upama na rubovima tih rubnih naselja. iva se, kroji koa, sastavljaju cipele. Serijski. Leda kolege pred nosom, a vlastita pred nosom onoga iza. Radnik u tekstilnom sektoru radi dnevno po deset sati. Plae se kreu od petsto do devetsto eura. Prekovremeni rad esto je dobro plaen. ak i dodatnih petnaest eura u odnosu na normalnu vrijednost sata rada. Poduzea rijetko imaju vie od deset zaposlenika. U radnim prostorijama nalazi se stalak s radijem ili televizorom, slua se glazba, katkad ponetko pjevui. Ali u trenucima najvee proizvodnje, zavlada muk i uju se samo ubodi igala. Vie od polovice zaposlenika su ene. Vjete, roene uz ivae strojeve. Ovdje slubeno nema ni tvornica ni radnika. Kad bi se taj isti visokokvalitetni rad ozakonio, cijena bi mu narasla i trita bi nestalo, a posao bi odleprao iz Italije. Ovdanji poduzetnici dobro poznaju tu logiku. U ovim tvornicama esto nema napetosti izmeu radnika i vlasnika. Klasni sukob nije tvrdi od namoenog biskvita. Vlasnik je esto bivi radnik, radi zajedno sa svojim zaposlenicima u istoj prostoriji, za istim stolom. Kad pogrijei, plaa to osobno, hipotekom ili pozajmicom. Njegov je autoritet oinski. Za dan dopusta ili koji cent poviice valja se izboriti. Nema ugovora, nema birokracije. Oi u oi. Tako se ocrtavaju granice ustupaka i dunosti, koji slute na prava i nadlenost. Poduzetnikova obitelj ivi na katu iznad radionice. U tim tvornicama radnice esto povjeravaju djecu na uvanje kerima vlasnika, koje postaju dadilje, ili majkama, koje postaju zamjenske bake. Tako djeca radnica rastu s obiteljima vlasnika. Takav zajedniki ivot ostvarenje je horizontalnog sna postfordizma: radnici i voditelji ruaju zajedno, drue se i osjeaju dijelom iste zajednice.

U tim tvornicama nitko ne obara pogled. Znaju da rade vrhunski i da za to dobivaju crkavicu. Ali jedno ne ide bez drugog. Radi se na najbolji

mogui nain da se obavi to je potrebno i ukloni svaki razlog za otkaz. Nema zatitne mree, prava, pravde, dozvola, dopusta. Prava valja izvojevati. Praznike izmoliti. Nema pritubi. Sve je kako mora biti. Postoje samo tijelo, vjetina, ivai stroj i plaa. Nitko ne zna toan broj radnika na crno u ovome kraju. Ni onih registriranih ali prisiljenih da svakog mjeseca potpiu prijem omotnice s iznosom plae koju nikad nisu primili.

*** Xian je trebao sudjelovati na jednoj drabi. Uli smo u aulu jedne

osnovne kole. Nigdje djeteta, nigdje uiteljice. Samo listovi kartonskog papira s velikim slovima pribijeni na zidove. U auli je ekalo dvadesetak osoba, predstavnika poduzea. Xian je bio jedini stranac. Pozdravio je samo dvoje nazonih, i to ne ba prisno. U dvoritu kole zaustavio se automobil. Uoe tri osobe: dva mukarca i jedna ena. ena je imala konu suknju, visoke pete i lakirane cipele. Svi ustadoe da je pozdrave. Njih troje je zauzelo mjesta i zapoelo licitaciju. Jedan od mukaraca povukao je na ploi tri okomite crte i poeo pisati po diktatu ene. Prvi stupac: 800.

Bila je to koliina odijela koja treba proizvesti. ena je izredala vrste tekstila i kvalitetu primjeraka. Jedan poduzetnik iz Sant'Antima priao je prozoru i, okrenuvi svima lea, predloio cijenu i rokove:

"etrdeset eura po komadu za dva mjeseca..." Njegov je prijedlog ispisan na plou. 800 / 40 / 2. Na licima ostalih poduzetnika nije bilo tragova zabrinutosti. Nije se

usudio svojom ponudom zai u granice nemogueg. To je oito svima odgovaralo, ali ne i naruiteljima. Ponude su se nastavile.

Velike talijanske marke ovdje provode neobine licitacije. Nitko ne pobjeuje na natjeaju i nitko ne gubi. Igra se sastoji od toga da li se sudjeluje u utrci ili ne. Netko iznese ponudu, odreujui vrijeme i cijenu kojima moe udovoljiti. No budu li njegovi uvjeti prihvaeni, nee biti jedini pobjednik. Njegov je prijedlog neto poput poticaja koji ostali pokuavaju slijediti. Kad posrednici prihvate neku cijenu, nazoni poduzetnici mogu odluiti hoe li sudjelovati ili ne; tko prihvati, dobije materijal. Tkaninu. alje se ravno u napuljsku luku i tamo je svaki poduzetnik sam preuzima. Ali samo e se jednome platiti obavljeni posao. Onome tko prvi dostavi vrhunske kvalitetno izraene modele. Ostali poduzetnici, sudionici nadmetanja, mogu zadrati materijale, ali im se ne

plati ni cent. Modne kue zarauju toliko da im rtvovanje materijala ne predstavlja znaajan gubitak. Ukoliko neki poduzetnik u vie navrata ne obavi isporuku, koristei se nadmetanjem tek da se domogne besplatnog materijala, iskljuenje iz daljnjih licitacija. Posrednici velikih imena na taj nain osiguravaju brzinu proizvodnje, jer ako netko pokua zavlaiti, drugi e zauzeti njegovo mjesto. Kod visoke mode nema nikakvih odgaanja.

Na radost ene za stolom, podigla se jo jedna ruka. Elegantno odjeven poduzetnik.

"Dvadeset eura za dvadeset pet dana." Na kraju je prihvaena ova posljednja ponuda. Uz njega su pristala

devetorica od njih dvadeset. Xian se nije usudio prihvatiti. Ne bi za tako kratko vrijeme i tako nisku cijenu uspio uskladiti brzinu i kvalitetu. Po zavretku licitacije ena je popisala imena poduzetnika, adrese tvornica i brojeve telefona. Pobjednik je sve pozvao na ruak u svoju kuu. Radionica mu je bila u prizemlju, on je stanovao na prvom katu sa enom, a na drugome je bio sin. S ponosom je govorio:

"Zatraio sam dozvolu da podignem jo jedan kat. I drugi sin mi se eni."

Dok su silazili, priao im je o svojoj obitelji slino kao o gradnji svoje vile.

"Nemojte nikada postaviti mukarce da kontroliraju radnice, imat ete same nevolje. Imam dva sina i obojica su se oenila naim zaposlenicama. Postavite pedere. Pedere postavite da rukovode smjenom i nadgledaju posao, kao to se neko radilo..."

Radnice i radnici popeli su se da nazdrave ugovoru. Morat e odraivati vrlo stroge smjene: prvu od est ujutro do devet naveer, s odmorom od jednog sata za ruak, a drugu od devet naveer do est ujutro. Sve su radnice bile dotjerane, s naunicama i s pregaama da se zatite od ljepila, praine i strojnog ulja. Poput supermana kad skine koulju, a ispod ve ima plavi kostim, ove su djevojke bile spremne za veernji izlazak im skinu pregae. Radnici su, meutim, bili otrcaniji, u dugim majicama i radnim hlaama. Nakon zdravice, gazda kue se s jednim od uzvanika povukao u stranu, kao i ostali koji su prihvatili izlicitiranu cijenu. Nisu se skrivali nego su slijedili stari obiaj da se za stolom ne pria o novcu. Xian mi je detaljno ispriao tko je dotini gost. Bio je slika i prilika bankovnog blagajnika iz mate. Razgovarali su o potrebnim sredstvima i o kamatnoj stopi. Ali ovjek nije bio predstavnik banke. Talijanske marke plaaju tek

po zavrenom poslu, tovie tek nakon to je proizvod preuzet. Plae, trokove proizvodnje pa ak i otpremu: sve to unaprijed plaa proizvoa. Klanovi tvornicama pozajmljuju novac prema teritorijalnom utjecaju: u Arzanu djeluje Di Lauro, u Sant'Antimu djeluje Verde, u Crispanu djeluje Cennamo; na svakom podruju netko. Camorra poduzeima nudi novac s niskom kamatom. Od 2 do 4 posto. Tim bi poduzeima trebalo biti najlake dobiti bankarske kredite: proizvode za talijansku izvrsnost, za trite nad tritima. Ali to su fantomske tvornice, a direktori banaka ne sastaju se sa sablastima. Novac camorre ujedno je i jedina mogunost da zaposlenici dobiju kredit. Tako u mjestima gdje preko 40 posto stanovnika ivi od rada na crno, est od deset obitelji uspije kupiti kuu. ak i oni poduzetnici koji ne uspiju udovoljiti zahtjevima robe s potpisom, nadu kupca. Prodaju odjeu klanovima da je ubace na trite lanom robom. Sva moda na modnim pistama, sve bljetavilo svjetskih modnih premijera dolazi odavde. Iz Napulja i Salenta. Glavnog sredita tekstila na crno. Gradovi Las Vegasa i oni "dintra lu Capu"'. Casarano, Tricase, Taviano, Melissano odnosno Capo di Leuca, podruje donjeg Salenta. Sve dolazi odavde. Iz ove rupe. Sva roba mutnog je porijekla. To je zakon kapitalizma. Ali gledati tu rupu, imati je pred sobom, budi udan osjeaj. Tjeskobnu teinu. Poput pritiska istine na elucu.

*** Meu radnicima pobjednikog poduzetnika upoznao sam jednoga

osobito sposobnog. Pasqualea. Vretenasta stasa. Visok, mrav i pomalo pogrbljen; pognutih ramena i povijena vrata, kukasta izgleda. Radio je na modelima i nacrtima dobivenima izravno od stilista. Modeli poslani njemu u ruke. Plaa mu se nije mijenjala, nego samo zaduenja. Na stanovit je nain odavao zadovoljna ovjeka. Pasquale mi je na prvi pogled bio simpatian. im sam mu vidio nosinu. Imao je starako lice iako je jo bio mlad. Lica vjeno unesenog u kare i dijelove kroja, jagodica izlizanih od ivanja. Pasquale je bio jedan od rijetkih koji su tkaninu mogli kupovati neposredno. Neki su mu proizvoai robe s potpisom, oslanjajui se na njegovu sposobnost, dozvoljavali da materijale naruuje direktno iz Kine i da sam provjerava njihovu kvalitetu. Tako su se Xian i Pasquale i upoznali, i to u luci gdje smo jednom prilikom svi zajedno ruali. Nakon ruka Xian i ja smo se pozdravili s Pasqualeom i urno uli u automobil. Vozili smo prema Vezuvu. Vulkani se obino prikazuju u mranim bojama. Vezuv je zelen. Gledan izdaleka izgleda kao nepregledan plat mahovine. Meutim, prije skretanja na cestu prema vezuvskim naseljima, automobil je skrenuo u

dvorite jedne kue. Tamo nas je ekao Pasquale. Nisam shvaao to se dogaa. Izaao je iz svojeg automobila i uputio se prema prtljaniku Xianova. Zatraio sam objanjenje:

"to se dogaa? Zato ide u prtljanik?" "Ne brini. Idemo u Terzigno u tvornicu." Za upravlja sjedne neka prilika nalik na minotaura. Izaao je iz

Pasqualeova automobila i izgledalo je kao da i bez razmiljanja zna to radi. Vozio je natrake, proao kroz vrata i, prije nego je izaao na ulicu, izvukao pitolj. Poluautomatski. Repetirao ga je i poloio meu noge. Stao mi je dah, a minotaur u retrovizoru spazi kako ga zabrinuto gledam.

"Jednom su nam prilikom umalo doli glave." "Ali tko to?" Traio sam da mi objasne sve od poetka. "Oni koji ne ele da Kinezi naue izraivati visoku modu. Oni koji iz

Kine ele samo tkanine i gotovo." Nisam shvatio. Ostao sam zbunjen. Xian se umijeao svojim

uobiajeno umirujuim tonom. "Pasquale nam pomae nauiti. Nauiti izraivati kvalitetne modele

koje nam jo ne povjeravaju. Uimo od njega kako se izrauje odjea..." Nakon Xianova objanjenja minotaur pokua objasniti pitolj. "Dakle... jednom je jedan iskrsnuo ovdje, ba tu, nasred trga, i

zapucao na na auto. Pogodio je motor i brisae. Da su htjeli, mogli su nas zauvijek izbaciti iz igre. Ali radilo se o upozorenju. Pokuaju li ponovo, ovoga puta ja sam spreman."

Minotaur mi nadalje objasni da je za vrijeme vonje najbolja tehnika staviti pitolj meu bedra, jer drati ga na kontrolnoj ploi usporilo bi mu pokrete i prekasno bi ga zgrabio. Cesta za Terzigno bila je strma i kvailo je prilino zasmrdjelo. Vie od straha od kakvog mitraljeskog rafala, bojao sam se da pitolj od poskakivanja automobila ne opali u krilo vozaa. Stigli smo nesmetano. im smo se zaustavili, Xian je otiao otvoriti prtljanik. I Pasquale je izaao. Izgledao je kao klupko zguvanih rupia koje se pokuava izravnati. Prie mi i ree:

"Svaki put ista pria, gore nego da sam bjegunac. Ali bolje da me ne vide u autu. Inae..."

I naini pokret kao da noem prelazi preko grla. Radionica je bila velika. Ne prevelika. Xian mi ju je bio ponosno opisao. Bila je njegovo vlasnitvo, ali sadravala je mikrotvornice povjerene devetorici kineskih poduzetnika. Izgledale su kao ahovska ploa. Svaka tvornica imala je zasebnu etvorinu s vlastitim radnicama i radnim stolovima. Svakoj je tvornici Xian iznajmio prostor jednak onima u Las Vegasu, a narudba se dobivala licitacijom po istom principu. Nije doputao da u radnom prostoru borave djeca, a smjene je organizirao po uzoru na talijanske tvornice. K tome, kad su radili za druge tvrtke, nisu unaprijed traili sredstva. Ukratko, Xian je postajao pravi poduzetnik visoke talijanske mode.

Kineske tvornice u Kini postale su konkurencija kineskim tvornicama u Italiji. Tako su Prato, Rim i kineske zajednice diljem Italije poele alosno propadati: imale su tako brz i nagao rast da je pad bio jo nagliji. Kineske tvornice u Italiji mogle su se spasiti na jedan jedini nain: tako da njihovi djelatnici postanu strunjaci u visokoj modi, sposobni za stvaranje vrhunske kvalitete. Morali su uiti od Talijana, od raznih vlasnika u Las Vegasu i od proizvoaa loe robe postati dobavljai od povjerenja za proizvoae robe s potpisom na jugu Italije. Morali su usvojiti mjesto, logiku, prostor i argon talijanskih tvornica na crno i obavljati isti posao u neto kraem roku za neto manju zaradu.

*** Pasquale iz jednog koveia izvadi tkaninu. Bilo je to odijelo koje je

trebao skrojiti i saiti u svojoj tvornici. Ali obavio je operaciju na stolu, sniman televizijskom kamerom, a slika je prenoena na veliko platno objeeno iza njegovih lea. Jedna je djevojka s mikrofonom u ruci prevodila na kineski ono to je govorio. Bila je to njegova peta lekcija. "Morate osobito paziti na avove. av mora biti lagan, a ne nevidljiv."

Kineski trokut. San Giuseppe Vesuviano. Terzigno. Ottaviano. Stoer kineskog tekstilnog poduzetnitva. Sve to se dogaa u kineskim zajednicama u Italiji najprije se dogodi u Terzignu. Izrada prototipa, kvalitetna proizvodnja pa i prva umorstva. Ovdje je ubijen Wang Dingjm, etrdesetogodinji doseljenik koji se dovezao iz Rima na jednu kinesku proslavu na koju je bio pozvan i ustrijeljen u glavu. Wang je bio zmijoglavac, odnosno vodi. Pripadnik pekinkih kriminalnih kartela koji organiziraju ilegalni ulazak kineskih graana u zemlju. esto se zmijoglavci sukobe s naruiteljima. Poduzetnicima obeaju stanovite kvote ljudi, a onda ih ne dostave. Kao to se ubije raspaiva kad za sebe zadri dio zarade, tako se ubije i zmijoglavac koji vara na svojoj robi, na ljudskim

biima. Ali ne padaju samo mafijake glave. Na vratima jedne radionice bila je objeena fotografija mlade djevojke. Lijepog lia, rumenih obraza, oiju crnih kao da su zatamnjene minkom. Bila je privrena tamo gdje bi se tradicionalno oekivalo uto Maovo lice. Bila je to Zhang Xiangbi, trudna djevojka, ubijena i baena u bunar prije nekoliko godina. Radila je ovdje. Zapela je za oko jednom mjesnom mehaniaru ispred ije je radionice prolazila i svidjela mu se, to je on smatrao dovoljnim razlogom da je uzme. Kinezi rade kao ivotinje, hodaju kao da lebde, tii su od gluhonijemih, ne pokazuju nikakvu sklonost otporu ni izraavanju slobodne volje. To je aksiom u svaijem (ili gotovo svaijem) uvjerenju. Zhang je meutim pruila otpor, pokuala je pobjei kad joj je mehaniar priao, ali ga nije mogla prijaviti. Bila je Kineskinja, i svako joj je isticanje bilo uskraeno. Idui put nije otrpio njezino odbijanje. Izudarao ju je dok se nije onesvijestila, a zatim joj je prerezao grkljan i bacio tijelo u arteki bunar gdje se danima nadimalo od vlage i vode. Pasquale je znao za taj sluaj i silno ga je potresao; svaki put bi prilikom svojih lekcija otiao do Zhangina brata da ga obzirno pita kako je, treba li mu to i dobivao bi vjeno isti odgovor: "Nita, hvala."

*** Pasquale i ja veoma smo se zbliili. Kad bi govorio o tkaninama,

doimao se poput proroka. U prodavaonicama je bio sitniav, nemogue je bilo proetati se s njim jer je zastajao pred svakim izlogom blatei kroj neke jakne ili se sramio u ime krojaa odgovornog za izgled neke suknje. Bio je kadar predvidjeti vijek trajanja nekih hlaa, kaputa, haljine. Toan broj pranja koja e izdrati prije nego to postanu otrcane. Pasquale me uveo u zamreni svijet tekstila. ak sam poeo zalaziti u njegovu kuu. Njegova me obitelj veselila: njegovo troje djece i supruga. Bili su ivahni, ali nikad nisu pretjerivali. I te su veeri najmanja djeca bosa trala po kui. Ali nisu buala. Pasquale je upalio televizor i poeo mijenjati kanale, kadli je najednom ostao skamenjen pred ekranom, napinjui oi kao da je kratkovidan, iako je imao odlian vid. Svi su utjeli pa je tiina bila jo gua. Njegova supruga Luisa neto je zacijelo naslutila jer je prila televizoru i rukama prekrila usta, kao da sudjeluje u neemu krajnje ozbiljnom pa nastoji zatomiti krik. Na TV-u je Angelina Jolie gazila po crvenom sagu prilikom dodjele Oscara i nosila prekrasan komplet od bijelog satena. Jedan od onih raenih po mjeri, koji talijanski stilisti svim silama nude zvijezdama. Taj je komplet Pasquale saio u jednoj tvornici na crno u Arzanu. Rekli su mu samo: "Ovo ide u Ameriku." Pasquale je radio

na stotinama odjevnih predmeta koji su poslani u SAD, ali je dobro pamtio taj bijeli enski kostim. Jo uvijek se sjeao mjera, svih mjera. Otvora vrata, milimetara oko zglobova. I hlaa. Provlaio je bio ruke kroz nogavice hlaa i jo je mogao zamisliti golo tijelo, kao to svaki kroja ini. Nije to erotizirana golotinja, nego ona odreena miinim spletom, kotanom keramikom. Golotinja koju treba odjenuti, posredovati izmeu miia, kostiju i dranja. Jo se dobro sjeao onoga dana kad je otiao u luku po materijal. Naruili su tri kompleta a da mu nita nisu rekli. Znali su kome su namijenjeni, ali ga nitko nije obavijestio.

U Japanu je u ast prijestolonasljedniina krojaa prireen dravni prijam. Jedne su berlinske novine posvetile est stranica krojau prve njemake kancelarke. Na stranicama se govori o zanatskoj kvaliteti, matovitosti, eleganciji. Pasquale je kiptio ljutinom koja se vie nije mogla stiati. Postoji pravo na priznanje i ako nekome pripadaju zasluge, pripada mu i priznanje. Duboko u sebi osjeao je da je izvrsno obavio posao i volio bi da se mogao pohvaliti. Znao je da je zasluio vie. Ali nitko mu nije rekao ni rijei. Saznao je sluajno, grekom. Njegov je bijes bio sam sebi svrhom. Izbio je s dobrim razlogom, ali od njega nije bilo nikakve koristi. Nije nikome mogao nita rei, ak ni priapnuti sutradan uz novine. Nije mogao rei: "Onaj kostim sam ja napravio." Nitko u to ne bi povjerovao. Na dodjeli Oscara Angelina Jolie nosi model nainjen u Arzanu, i to Pasqualeov model. Maksimum i minimum. Milijuni dolara i esto eura na mjesec. Kad je uinjeno sve mogue, kad se talent, umjenost, majstorstvo i zalaganje stope u jednu djelatnost, i kad sve to ne urodi nikakvom promjenom, ovjek poeli dii sve etiri i prepustiti se nitavilu. Nestajati polako, pustiti minute da prolaze, utonuti u njih kao u ivi pijesak. Obustaviti sve i samo disati. Nita drugo. Ionako nita ne moe promijeniti prilike, ak ni kostim nainjen za Angelinu Jolie za dodjelu Oscara.

Pasquale je izaao iz kue, nije ni vrata za sobom zatvorio. Luisa je znala kamo ide, znala je da e otii u Secondigliano i znala je koga e tamo sresti. Zatim se bacila na kau i uronila licem u jastuk kao dijete. Ne znam zato, ali kad je zaplakala, u misli su mi nadoli stihovi iz pjesme Vittorija Bodinija, koja govori o nainima kojima su se seljaci s juga dovijali da izbjegnu odlazak u vojsku, da ne pune rovove Prvog svjetskog rata u obrani granica za koje nisu ni znali. A ide ovako:

U vrijeme onoga rata seljaci i krijumari stavljali su listove duhana pod pazuha

da hi se razboljeti. Umjetna vruica. sumnja na malariju od koje drhte i cvokou zubi. bila je to njihova osuda vlasti i povijesti. I Luisin je pla zvuao kao osuda vlade i povijesti, a ne kao davanje

oduka ni kao nezadovoljstvo zbog neispunjene sree. Izgledao mi je kao nadodano poglavlje Marxova Kapitala, kao nadopisani odlomak Bogatstva naroda Adama Smitha, kao redak iz Ope teorije o zapoljavanju Johna Maynarda Keynesa, kao biljeka iz Protestantske etike i duha kapitalizma Maxa Webera. Neka dodana ili izbaena stranica. Nenapisana zbog zaborava ili moda neprestano pisana, ali nikad stavljena na papir. Nije to bio beznadan in nego analiza. Otra, detaljna, precizna, argumentirana. Zamiljao sam Pasqualea na cesti kako grabi tlom kao da trese snijeg sa cokula. Kao dijete koje se udi to je ivot tako bolan. Dosad je uspijevao. Uspijevao se suzdrati, raditi svoj posao i voljeti ga, a radio ga je kao nitko drugi. Ali kad je vidio onaj kostim, ono tijelo kako se giba u tkanini koju je on milovao, osjetio se osamljeno. Bez igdje ikoga. Jer kad netko neto zna samo u uskome prostoru vlastite krvi, mesa i glave, to je kao da nita i ne zna. Tako je i s poslom: ako slui samo zato da bi se odralo na povrini, da bi se preivjelo, ako je svrha samom sebi, tada postaje najdublja od svih samoa.

*** Pasqualea sam ponovo vidio nakon dva mjeseca. Bio je voza

kamiona. Prevozio je sve vrste robe - legalne i ilegalne - u ime tvrtki obitelji Licciardi iz Secondigliana. Tako su barem tvrdili. Najbolji kroja na svijetu radio je kao camorrin voza kamiona na potezu izmeu Secondigliana i jezera Garda. Pozvao me na ruak i provozao me u svojem golemom kamionu. Ruke su mu bile crvene, a zglavci izranjavani. Kod vozaa kamiona koji satima dre upravlja ruke se hlade a cirkulacija slabi. Imao je muan izraz na licu; izabrao je taj posao iz prkosa, iz inata zbog svoje sudbine, noga u stranjicu vlastitog ivota. Ali ne moe se trpjeti vjeno, pa makar poslati sve k vragu znailo ivjeti loije. Dok smo jeli, ustao je da pozdravi nekog kolegu. Ostavio je novanik na stolu. Iz konog pretinca ispala je etverostruko presavinuta novinska stranica. Rastvorili je. Bila je to naslovnica s fotografijom Angeline Jolie odjevene u bijelo. Komplet koji je saio Pasquale, kaputi na goloj koi. Treba dara da se koa odjene a ne sakrije; tkanina mora slijediti tijelo, biti skrojena tako da prati njegove pokrete.

Siguran sam da kad je sam, moda nakon jela, kad djeca umorna od igre zaspu na kauu a ena prije pranja suda nazove majku, Pasquale katkad iz lisnice izvadi onu stranicu i gleda je. I siguran sam da je sretan dok gleda to majstorsko djelo koje je stvorio vlastitim rukama. Gnjevno sretan. Ali to nitko nee saznati.

SUSTAV

Sustav je ono to na ivotu dri meunarodno trite odjee, to nepregledno prostranstvo talijanske elegancije. Tvrtke, ljudi i proizvodi sustava doprli u svaki kutak svijeta. Sustav je ovdje svima znani pojam, ali drugdje ga tek treba shvatiti, tamo je nepoznat nekome tko se ne razumije u dinamiku kriminalistike ekonomije. Camorra je nepostojea, prezriva rije kojom se slue suci, novinari i scenaristi. To je opi (struni) pojam kojem su pridane povijesne dimenzije i koji nasmijava njezine pripadnike. Rije kojom pripadnici klana sebe opisuju glasi Sustav: "Pripadam Sustavu Secondigliana". Rjeit termin, koji oznaava vie mehanizam nego strukturu. Kriminalistika organizacija neposredno se podudara s ekonomijom, a trgovaka dijalektika okosnica je klana.

Sustav Secondigliana preuzeo je sve predionice pletenine te je to predgrae Napulja postalo prava proizvodna zona i poduzetniko sredite. Sve to je zbog vrstih odredbi ugovora, zakona i autorskih prava nemogue postii bilo gdje drugdje, izvedivo je na sjevernoj strani Napulja. U tom predgrau, izgraenom na poduzetnikoj moi klanova, mogue je ostvariti kapital astronomskih dimenzija, nezamislivih bilo kojem legalnom industrijskom konglomeratu. Klanovi su oformili meusobno povezane industrijske pogone za proizvodnju tekstila, izradu cipela i proizvoda od koe, s mogunou izrade odijela, kaputa, cipela i koulja identinih onima velikih talijanskih modnih kua.

Umjeli su iskoristiti pogodnost postojanja visokokvalificirane radne snage koja se na tom podruju formirala kroz desetljea rada na modelima visoke mode prema nacrtima talijanskih i europskih stilista. Isti radnici koji su radili na crno za velike marke, sada su radili za klanove. Ne samo da je izrada bila savrena, ve su i materijali bili isti: nabavljani su neposredno na kineskom tritu ili su ih etablirane marke slale u neprijavljene tvornice koje su sudjelovale u nadmetanjima. Odjea izraivana za sekondiljanske klanove nije dakle bila klasina krivotvorena roba, slaba imitacija, slino podmetnuto pod autentino, ve je bila tipa izvorno-lano. Modelu je nedostajao jedino zavrni potez: potvrda matine kue, njezina oznaka, ali tu bi potvrdu klanovi uzimali i bez pitanja. Uostalom, kupce svugdje u svijetu zanimale su jedino kvaliteta i model. Tu je bila marka, a i kvaliteta. Nikakve razlike, dakle. Sekondiljanski klanovi razvili su obuhvatnu svjetsku trgovaku mreu kako bi preuzeli sve lance malih duana i

zavladali meunarodnim tritem odjee. Njihova je ekonomska organizacija ukljuivala i tvornike duane. Proizvodi nie kvalitete imali su drugo trite, koje se sastoji od afrikih ulinih prodavaa i tezgi uz ceste. Nita se nije odbacivalo. Iz tvornice u prodavaonicu, od trgovca na malo do opskrbljivaa, sudjelovale su stotine tvrtki i radnika, tisue ruku i poduzetnici koji su se trudili ui u golem tekstilni posao Sekondiljanaca.

Svime koordinira i upravlja Direktorij. Taj se termin stalno spominje. U svakoj raspravi za ankom o poslu ili u uobiajenoj tualjci o nezaposlenosti i manjku posla: "Tako je htio Direktorij". "Direktorij bi se trebao potruditi i proiriti poslovanje." Zvue kao ulomci razgovora iz vremena postrevolucionarne Francuske, kad je ope upravno tijelo bilo Napoleonov Directoire. Naziv Direktorij nadjenuli su slubenici DDA (Podrunog protumafijskog ureda) ekonomskoj, financijskoj i operativnoj strukturi sastavljenoj od poduzetnika, bossova i predstavnika raznih kamoristikih obitelji s podruja sjevernog Napulja. Struktura strogo ekonomske uloge. Direktorij je - kao i kolektivni organ francuskog thermidora - predstavljao stvarnu mo organizacije, a ne topnike bitnice i vojni odsjeci.

Direktorij se sastojao od klanova Saveza Secondigliana, kamoristikog kartela u kojem su bile okupljene mnoge obitelji: Licciardi, Contini, Mallardo, Lo Russo, Bocchetti, Stabile, Prestieri, Bosti te, na vioj autonomnoj razini, Sarno i Di Lauro. Njihovo podruje obuhvaa Secondigliano, Scampiju, Piscinolu, Chiaiano, Miano, San Pietro a Paterno sve do Giugliana i Ponticellija. Zahvaljujui federativnoj strukturi, klanovi su postajali sve autonomniji sve dok nisu sasvim ralanili strukturu saveza. Za proizvodni dio u Direktoriju su sjedili poduzetnici raznih tvrtki kao to su Valent, Vip Moda, Vocos i Vitec koje su u Casoriji, Arzanu i Melitu izraivale lane proizvode Valentina, Ferrea, Versacea i Armanija, poslije prodavane diljem svijeta. Istraga koju je 2004. proveo dravni tuitelj Filippo Beatrice iz napuljskog DDA dovela je do otkria cijelog ekonomskog carstva napuljske camorre. Sve je krenulo od jedne pojedinosti kakve inae esto prou nezapaene. Jedna je njemaka prodavaonica odjee iz Chemnitza, Nenentz Fashion na adresi Dresdenska 46, naime zaposlila sekondiljanskog bossa. Neobian i nesvakidanji potez. Ispostavilo se da je prodavaonica njegovo vlasnitvo, ali je prijavljena pod tuim imenom. Slijedei ovaj trag, otkrivena je cijela proizvodno-prodajna mrea klanova iz Secondigliana. Istragama napuljskog DDA pomou

pokajnika i prislukivanjem razotkriveni su svi trgovaki lanci klanova, od skladita do prodavaonica.

Imali su duane posvuda. U Njemakoj su imali skladita i prodavaonice u Hamburgu, Dortmundu i Frankfurtu. U Berlinu su prodavaonice Laudana bile na adresama Gneisenaustrasse 800 i u Witzlebenstrasse 15, u panjolskoj u Madridu na adresi Paseo de la Ermita del Santo 30, u Barceloni takoer; u Belgiji u Bruxellesu, u Portugalu u Portu i Boavisti; u Austriji u Beu, u Engleskoj su imali prodavaonicu jakni u Londonu, u Irskoj u Dublinu. U Nizozemskoj u Amsterdamu, zatim u Finskoj i Danskoj, u Sarajevu i Beogradu. S druge strane Atlantika sekondiljanski su klanovi investirali u Kanadi i Sjedinjenim Dravama, sve do June Amerike. U Jevlan Driveu br. 253 u Montrealu i u Woodbridgeu u Ontariju; mrea u Sjedinjenim Dravama bila je opsena: milijuni traperica prodani su u prodavaonicama New Yorka, Miami Beacha, New Jerseya, Chicaga, trite Floride gotovo je posve monopolizirano. Ameriki trgovci i vlasnici trgovakih centara rado su poslovali izravno sa sekondiljanskim posrednicima. Odjevni predmeti visoke mode pod egidom velikih stilista uz prihvatljive cijene napunili su njihove trgovake centre kupcima. Oznake maraka na tkaninama bile su savrene.

U laboratoriju na periferiji Napulja otkrivena je matrica za tiskanje Versaceovih gorgona. Secondiglianom se pronio glas da amerikim tritem dominira odjea Direktorija, to je olakalo ivot mladima koji su udjeli ii u SAD kao trgovaki putnici. Bili su poneseni uspjehom Vip mode ije su traperice napunile prodavaonice u Teksasu gdje su prodavane kao Valentino.

Poslovi su se razgranali i na junoj Zemljinoj polutki. U Australiji je Moda Italiana Emporio, Ramsey Road br. 28, u Five Docku postala jedna od najtraenijih adresa za kupnju elegantnih odijela, a prodavaonice i skladita imali su i u samom Sydneyu. U Brazilu su u Rio de Janeiru i Sao Paulu Sekondiljanci prevladavali na tritu odjee. Na Kubi su planirali otvoriti prodavaonicu za europske i amerike turiste, u Saudijskoj Arabiji i Magrebu odavna su zapoeli ulagati. Mehanizam distribucije koji je Direktorij primjenjivao temeljio se na skladitima, kako su ih nazivali u prislukivanim telefonskim razgovorima, koja su bila pravi centri za rasporeivanje ljudi i robe, depoi u koje su stizale sve vrste odijela. Skladita su bila trgovaka sredita odakle se roba preuzimala i dostavljala prodavaonicama klanova i ostalim maloprodajnim jedinicama. Koncept potjee iz davnina, od napuljskih putujuih trgovaca, torbara, koji su poslije

Drugog svjetskog rata preplavili pola svijeta prelazei kilometre i kilometre, vukui torbe krcate arapama, kouljama i jaknama. Primjenjujui svoja drevna iskustva na mnogo irem planu, torbari su sad postali pravi trgovaki agenti kadri prodavati bilo gdje: od kvartovskih trnica do trgovakih centara, od parkiralita do benzinskih crpki. Najsposobniji su torbari umjeli poi korak dalje i maloprodaji izravno ponuditi velike koliine odjee. Prema istraivanjima neki su poduzetnici organizirali distribuciju lanih artikala nudei logistiku pomo agentima, "torbarima". Unaprijed su im podmirivali putne trokove i trokove noenja, nabavljali im kombije i automobile, u sluaju uhienja ili zapljene robe jamili su im pravnu pomo i, dakako, naplaivali su se od prodaje. Zahvaljujui tom poslovanju obitelji su trile oko tristo milijuna eura godinje.

Talijanski proizvoai robe s potpisom poeli su protestirati protiv velikog trita krivotvorina sekondiljanskih kartela tek nakon to je Protumafija razotkrila cijelu operaciju. Prije toga nisu planirali nikakvu javnu kampanju protiv klanova, nisu podnijeli nikakve tube niti obavijestili javnost o tetnim mehanizmima usporedne proizvodnje. Teko je razumjeti zato se marke nisu nikad suprotstavile klanovima. Razloga je vjerojatno vie. Prijaviti tu veliku trgovinu znailo bi zauvijek se odrei jeftine radne snage u Kampaniji i Apuliji. Klanovi bi zatvorili pristup tekstilnim tvornicama u podruju Napulja i sprijeili kontakte s tvornicama u istonoj Europi i Aziji. Budui da su mnogim trgovakim centrima upravljali izravno klanovi, prijave bi ugrozile veze s tisuama prodavaonica. esto distribucijom, agentima i transportom robe rukovode neposredni izdanci obitelji pa bi njihovo otkucavanje znailo nagli porast cijena dostave. Uostalom, klanovi nisu poinili prekraj koji bi tetio ugledu maraka, nego su se samo koristili njihovim publicitetom i karizmatinom simbolikom. Proizvodili su nimalo loije modele ne kvarei im kvalitetu ni izgled. Ne samo da su uspijevali ostati nekonkurentni poznatim markama, nego su dapae pomagali u promidbi proizvoda koji su zbog svoje trine cijene bili nedostupni iroj javnosti. Ukratko, promovirali su marke. Ako jedva itko nosi robu s potpisom, ako se vidi samo na manekenkama na modnim pistama, trite e polako gasnuti, a ugled marke e slabjeti. Osim toga, iz napuljskih tvornica dolaze lana odijela i hlae veliina koje velike marke, zbog javnog dojma, ne proizvode. Klanovi se, meutim, ne optereuju javnim dojmom kad je u pitanju mogunost zarade. Pomou lano-prave robe i novca od narkotika

sekondiljanski su klanovi uspjeli pokupovati prodavaonice i trgovake centre u kojima su se originalni i lano-pravi proizvodi sve vie mijeali te ih je bilo nemogue razlikovati. Sustav je na stanovit nain podupro carstvo legalne mode u trenutku naglog porasta cijena, tovie kriza trita ila im je na ruku. Sustav je posvuda po svijetu irio robu Made in Italy, postiui pri tome golemu zaradu.

Sekondiljanci su shvatili da je njihova gusta meunarodna prodajna mrea njihov najvredniji ulog, koji ne zaostaje za poslovima s drogom. Trgovina narkoticima esto se kretala istim kanalima kao i prodaja odjee. Poduzetnika mo Sustava nije stala samo na odjei nego se ulagalo i u tehnologiju. Prema objavljenim rezultatima istrage iz 2004. klanovi su iz Kine u Europu putem svoje trgovake mree dopremali i distribuirali razne proizvode visoke tehnologije. Europa je imala formu: marke, prepoznatljivost, publicitet; Kina je imala sadraj: proizvod, jeftinu proizvodnju i materijale. Sustav camorre objedinio je oboje i postigao uspjeh na svim tritima. Svjesni da je ekonomski sustav u gru i slijedei metode tvrtki koje su najprije ulagale u periferiju talijanskog juga, a zatim se poeli seliti u Kinu, klanovi su se okrenuli industrijskim dijelovima Kine koji su ve proizvodili za velike kue na zapadu. Naumili su naruiti velike koliine proizvoda visoke tehnologije, koje e preprodati u Europi pod oito lanom markom, da budu poeljniji. Ali isprva su bili oprezni: kao kod poiljke kokaina, najprije su ispitali kvalitetu proizvoda kineskih tvornica kojima su se obratili. Tek nakon potvrde valjanosti proizvoda na tritu, oivotvorili su najveu meunarodnu trgovinu u povijesti kriminala. Digitalni fotografski aparati i videokamere, ali i oprema za brodogradilita: builice, brusilice, pneumatski ekii, glaalice i strugalice, sve prodavano pod egidom maraka Bosch, Hammer i Hilti. Sekondiljanski boss Paolo Di Lauro odluio je ulagati u fotografske aparate stigavi u Kinu deset godina prije nego to je Confindustria, Nacionalna konfederacija industrijalaca, uspostavila tjenje veze s Dalekim istokom. Klan Di Lauro prodao je tritu istone Europe na tisue modela Canona i Hitachija. Proizvodi koje si je ranije mogla priutiti samo gornja srednja graanska klasa postali su kroz uvoz napuljske camorre dostupni irokoj publici. Klanovi su tek na kraju udarali oznaku poznate marke, kako bi zajamili mjesto na tritu, i to na proizvode koji se zapravo nisu nimalo razlikovali od pravih.

Ulaganja klanova Di Lauro i Contini u Kinu, koja su se 2004. nala u fokusu istrage napuljskog DDA, pokazuju poduzetniku dalekovidnost bossova. Doba velikog trgovanja je okonano, pa su propali i

kriminalistiki konglomerati. Nova organizirana camorra koju je 80-tih osnovao Raffaelo Cutolo, bila je veliko centralizirano poduzee. Slijedila je Nova obitelj koju su osnivai Carmine Alfieri i Antonio Bardellino vodili kao federalnu strukturu s ekonomski autonomnim obiteljima okupljenima zajednikim interesima, ali i to je bio prevelik zalogaj.

Uslijed ekonomske prilagodljivosti pojavila se u ekonomskoj i drutvenoj areni potreba za malim skupinama bossova-menadera koji djeluju na stotinama poslova u strogo odreenim sektorima. Takva je horizontalna struktura kudikamo fleksibilnija od Cosa nostre, mnogo spremnija za nove saveze od 'ndranghete, sposobna da se popunjava vjeno novim klanovima, novim strategijama i iri na nova trita. Deseci policijskih operacija posljednjih su godina pokazali da su i sicilijanska mafija i "ndrangheta morale pregovarati s napuljskim klanovima za posredovanje kod velikih poiljki droge. Napuljski i kampanijski karteli nabavljali su kokain i heroin po povoljnim cijenama, to je u mnogim prilikama bilo komfornije i ekonominije od izravnih kontakata s junoamerikim i albanskim dobavljaima.

Unato restrukturiranju klanova, camorra je po broju pripadnika najvea u Europi. Na svakog sicilijanskog lana pet je kompanijskih, a na svakog pripadnika 'ndranghete ak osam. Trostruko, etverostruko vie od ostalih organizacija. U sjeni Cosa nostre koja je vjeno pod povealom, u stanju opsjednutosti mafijakim bombama, camorra je ostala podalje od medijske pozornosti i praktiki nepoznata. S postfordovskim restrukturiranjem kriminalnih skupina, napuljski su klanovi obustavili davanja masama. Porast sitnog kriminala u gradu posljedica je izostanka zarade uslijed takve reorganizacije kriminalistikih kartela posljednjih godina. Klanovima vie ne treba sveobuhvatni vojniki nadzor, barem ne stalno, jer glavni se poslovi kamoristikih grupa odvijaju izvan Napulja.

Prema istragama napuljskog Protumafijskog tuilatva fleksibilna federativna struktura kamoristikih skupina posve je promijenila tkivo obitelji: danas klanove ne treba vie shvaati kao diplomatske saveze s vrstim dogovorima, nego kao poslovne odbore. Fleksibilnost camorre odgovor je na njezinu potrebu za kretanjem kapitala, otvaranjem i zatvaranjem tvrtki, obrtanjem novca, brzim ulaganjem u nekretnine bez pretjeranog optereivanja s odabirom terena ili politikim posrednitvom. Klanovi se vie ne trebaju organizirati u makrotijela. Danas se skupina ljudi moe povezati kako bi otimala, razbijala izloge i krala a da se ne dovede, kao u prolosti, u opasnost da ih klan pobije ili preuzme. Bande

koje divljaju Napuljem ne tvore iskljuivo kriminalci koji ele podebljati novanike, kupiti luksuzne automobile i komforno ivjeti. esto su svjesni toga da si udruivanjem i poveanjem udjela nasilja u svojim akcijama, mogu poboljati ekonomsko stanje i postati sugovornici klanova ili njihovi pripadnici. Tkivo camorre tvore skupine koje siu poput prodrljivih ui i tako koe svaki ekonomski razvoj, ili pak one druge koje se kao hitra avangarda unose u poslovanje do najvieg stupnja razvoja i trgovine. Izmeu ovih dviju krajnosti, suprotnih a ipak komplementarnih, razapinje se i razdire tkivo grada. U Napulju je surovost vrlo prikladna praksa na putu k uspjenom poduzetnitvu. U gradu se rat osjea u zraku, ulazi u svaku poru s kiselim vonjem znoja, a ulice kao da su gimnastike dvorane pod otvorenim nebom, gdje se vjeba deparenje, kraa, otimanje, gdje se vjeba mo i zadiranje u ekonomski rast.

Sustav je u predgraima rastao kao to raste kruno tijesto. Mjesna i regionalna vlada vjerovale su da e se klanovima suprotstaviti tako da s njima ne posluju. Ali to je bilo nedovoljno. Previdjeli su pojavu, podcijenili snagu obitelji drei ih tipinima za predgraa. Tako je Kampanija postala najpromatranija regija pod prismotrom po pitanju umijeanosti camorre. Od 1991. do danas rasputena je ak sedamdeset jedna opinska vlast u Kampaniji. Samo u okolici Napulja rasputena su opinska vijea u mjestima Pozzuoli, Quarto, Marano, Melito, Portici, Ottaviano, San Giuseppe Vesuviano, San Gennaro Vesuviano, Terzigno, Calandrino, Sant'Antimo, Tufino, Crispano, Casamarciano, Nola, Liveri, Boscoreale, Poggiomarino, Pompei, Ercolano, Pimonte, Casola di Napoli, Sant'Antonio Abate, Santa Maria la Carita, Torre Annunziata, Torre del Greco, Volla, Brusciano, Acerra, Casoria, Pomigliano dArco, Frattamaggiore. Velik broj koji znatno premauje broj rasputenih opina u drugim talijanskim regijama: etrdeset etiri na Siciliji, trideset etiri u Kalabriji, sedam u Apuliji. Samo devet opina od devedeset dvije u okolici Napulja nije nikad imalo nadzornu vlast, istrage i prismotre. Klanska poduzea postavljala su regulatorne planove, infiltrirala se meu mjesne sanitetske slube, kupovala zemljita neposredno prije nego to su prenamijenjena u graevinska i zatim u podzakupu sagradila trgovake centre, odreivala svetkovine svetaca zatitnika u skladu sa svojim mnogonamjenskim djelatnostima, od menzi do istoe, od prijevoza do odvoza smea.

Nikad jo nije viena takva tlaiteljska nazonost kriminalistikih djelatnosti u ekonomskom ivotu nekog podruja kao u Kampaniji u posljednjih deset godina. Klanovima camorre ne trebaju politiari kao

sicilijanskim mafijakim skupinama, nego je Sustav krajnje potreban politiarima. U Kampaniji je primijenjena strategija zbog koje su one politike strukture koje su vidljivije i medijski izloenije formalno zatiene od sporazuma i susjedstva. Ali izvan gradova, u mjestima gdje je klanovima potrebna militaristika podrka i sklonite za bjegunce, i gdje su njihovi ekonomski manevri ranjiviji, savezi izmeu politiara i kamoristikih obitelji su tjenji. Klanovi camorre stjeu mo preko svojih poslovnih carstava, a to je dovoljan uvjet da dominiraju i svime ostalim.

*** Zaetnici preobraaja Secondigliana i Scampije u poduzetniko-

kriminalistika predgraa bili su Licciardi, obitelj ije je operativno sredite bilo Masseria Cardone, pravi neosvojivi feud. Gennaro Licciardi, "'a scigna", majmun, boss je koji je pokrenuo preobraaj Secondigliana. Fiziki je doista sliio gorili ili orangutanu. Krajem 80-ih Licciardi je u Secondiglianu bio zamjenik Luigija Giuliana, bossa Fercelle, podruja u srcu Napulja. Predgrae je bilo na zlu glasu, tamo nije bilo prodavaonica, nisu se gradili trgovaki centri, nije bilo nikakva bogatstva od kojeg bi pijavice iz bandi iznuditelja sisale postotak. No Licciardi je shvatio da bi se tu mogla postaviti prodajna lokacija za slanje robe u promet, slobodna luka za promet i rasadnik jeftine radne snage. Uskoro e tu niknuti skele novih dijelova grada koji se iri. Gennaro Licciardi nije uspio potpuno ostvariti svoju strategiju: umro je u zatvoru s trideset osam godina od banalne pupane kile. Bijedan kraj za jednoga bossa tim vie to je kao mladi ekajui sasluanje u pritvoru Suda u Napulju, upao u tunjavu izmeu pripadnika dviju velikih fronta camorre: Cutolove Nove organizirane camorre i Nove obitelji te zadobio esnaest uboda noem po itavom tijelu, ali je izvukao ivu glavu.

Podruje koje je dotad bilo puki rezervoar radne snage, obitelj Licciardi preobrazila je u stroj za trgovinu narkoticima, u meunarodni kriminalistiki posao. Tisue su osoba privuene, ukljuene, uvuene u Sustav. Odjea i droga. Ulaganja u trgovinu prije svega. Nakon smrti Gennara '"a scigne" upravljaku vlast preuzela su njegova braa Pietro i Vincenzo, ali i Maria, zvana '"a piccerella", malena, u ijim je rukama bila ekonomska mo klana.

Nakon pada Berlinskog zida Pietro Licciardi je vei dio svojih investicija, legalnih i ilegalnih, prenio u Prag i Brno. eko su trite posve zaposjeli Sekondiljanci koji su logikom produktivne periferije poeli s ulaganjima za osvajanje njemakog trita. Pietro Licciardi imao je profil

voe i njegovi su ga poduzetniki saveznici zbog autoritativnog dranja zvali "rimskim imperatorom", kao i zbog drskog vjerovanja da je cijeli globus produetak Secondigliana. Otvorio je prodavaonicu odjee u Kini, odnosno trgovako uporite na Tajvanu, koje mu je omoguilo da prodre u unutarnje kinesko trite a ne da samo koristi radnu snagu. Uhien je u lipnju 1999. u Pragu. Bio je surov, optuen je da je godine 1998. izdao nalog o podmetanju auto-bombe u ulici Cristallini u etvrti Sanita za vrijeme sukoba izmeu klanova s periferije i onih iz strogog, povijesnog centra. Bombom je trebalo kazniti cijelu etvrt, a ne samo odgovorne iz klana. Kad je automobil odletio u zrak, trinaest je osoba ranjeno krhotinama lima i stakla. Puten je zbog manjka dokaza. U Italiji je klan Licciardijevih svoje glavne poduzetnike aktivnosti u sektoru tekstila i trgovine preselio u Castelnuovo del Garda u pokrajini Veneto. Nedaleko, u Portogruaru, uhien je Vincenzo Pernice, ogor Pietra Licciardija, a s njime i nekoliko pomagaa, meu kojima Renato Peluso, stanovnik Castelnuova del Garda. Trgovci i poduzetnici iz Veneta povezani s klanovima skrivali su Pietra Licciardija ne vie kao vanjski suradnici, nego posve ukljueni u poduzetniko-kriminalistiku organizaciju. Licciardijevi su uz poduzetnike sposobnosti raspolagali i oruanom snagom. Nakon to su uhieni Pietro i Maria klanom upravlja Vincenzo, pritajeni boss koji koordinira oruane i ekonomske aktivnosti.

Klan Licciardi oduvijek je bio osobito osvetoljubiv. Krvavo su osvetili smrt Vincenza Esposita, neaka Gennara Liccardija, koji je kao dvadesetjednogodinjak ubijen 1991. u rajonu Monterosa, podruju obitelji Prestieri, jedne od onih unutar Saveza. Esposita su zvali "il principino", kraljevi, jer je bio neak vladara Secondigliana. Otiao je na motoru traiti objanjenje u vezi s nasiljem provedenim nad nekim njegovim prijateljima. S kacigom na glavi zamijenjen je za ubojicu te je ustrijeljen. Licciardi su klan Di Lauro, s kojima su Prestieri bili u tijesnom savezu, optuili da su unajmili ubojice za tu akciju. Prema tvrdnjama pokajnika Luigija Giuliana, upravo je Di Lauro organizirao ubojstvo "principina" koji se previe mijeao u neke poslove. Kakav god bio motiv, mo Licciardija bila je tako nedodirljiva da su klanovi bili prisiljeni iz svojih redova odstraniti sve koji su bili potencijalno odgovorni za Espositovu smrt. Uslijedio je pokolj u kojemu je u svega nekoliko dana pobijeno etrnaest osoba vie ili manje upletenih u ubojstvo mladoga nasljednika. Sustav je promijenio i klasinu praksu iznude i zelenatva. Znajui da komercijalistima treba likvidnost i da su banke sve nepristupanije, ubacio

se izmeu dobavljaa i trgovaca. Komercijalisti koji moraju nabavljati vlastitu robu mogu plaati u gotovini ili mjenicama. Ako plaaju gotovinom, cijena je upola ili za dvije treine manja od iznosa koji bi platili mjenicama. Prodavau je u takvoj situaciji u interesu platiti u gotovini, a u interesu je i dobavljau. Klan nudi gotovinu uz prosjenu kamatu od 10 posto. Tako automatski nastaje drutveni odnos izmeu komercijalista koji kupuje, prodavaa i pokrovitelja u sjeni, odnosno klana. Prihodi tih aktivnosti dijele se pola-pola, ali mogue je da zbog zaduenosti komercijalista u klanske blagajne ponu pritjecati sve vei postoci i da on na kraju postane obina figura koja prima mjesenu plau. Klanovi nisu kao banke koje duniku otmu sve, nego ono to vrijedi nastavljaju koristiti, preputajui voenje iskusnim osobama koje su izgubile svoju imovinu. Koliko je mogue odrediti iz tvrdnji pokajnika, iznesenih tijekom istrage koju je 2004. proveo DDA, samo u Napulju camorra posredno vodi 50 posto prodavaonica.

*** Mjesena iznuda, ona kao u filmu alje me Picone, redatelja Nannija

Loya, od vrata do vrata na Boi, Uskrs i na ferragosto, praksa je klanova odrpanaca, kakvom se slue jo samo skupine koje nastoje preivjeti, nesposobne za pravo poslovanje. Sve se to promijenilo. Nuvolette iz Marana, sjevernog predgraa Napulja, primijenili su ralanjeniji i uspjeniji mehanizam reketa, koji se temelji na uzajamnoj prednosti i na tereenju opskrbe. Giuseppe Gala zvan "showman" postao je jedan od najcjenjenijih i najtraenijih agenata u prehrambenom poslovanju. Kao agent predstavljao je Bauli i Von Holten, a preko Vip Alimentari stekao je ekskluzivni status za mlijenu industriju Parmalat na podruju Marana. U jednom telefonskom razgovoru koji su u jesen 2003. uhvatili suci napuljskog DDA Gala se hvalio svojom sposobnou agenta. "Sve sam ih sprio, najjai smo na tritu."

Tvrtkama koj