Ninoslava PećnikAna Tokić

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

Zagreb, 2011.

RODITELJI I DJECA NA PRAGU ADOLESCENCIJE:

POGLED IZ TRI KUTA, IZAZOVI I PODRŠKA

Ninoslava Pećniki

Ana Tokić

RODITELJI I DJECA NA PRAGU ADOLESCENCIJE:POGLED IZ TRI KUTA, IZAZOVI I PODRŠKA

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnostiZagreb, 2011.

3

SADRŽAJ str.

1. ISHODIŠTA, TEORIJSKE OSNOVE I CILJEVI ISTRAŽIVANJA ..................................................................................7

1.1. Ishodišta znanstveno-istraživačkog projekta ...............................................................................................................71.2. Teorijske osnove istraživanja ..................................................................................................................................................................8

1.2.1 Roditeljski postupci društveno poželjnog i društveno neprihvatljivog roditeljstva ...........................................................................................................................................................8

1.2.1.1. Roditeljski postupci koji ispunjavaju potrebe i poštuju prava djeteta ................................81.2.1.2. Tjelesno i psihičko nasilje u kontekstu kažnjavanja djeteta .........................................................10

1.2.2 Psihosocijalne odrednice roditeljskih postupaka .........................................................................................111.3. Ciljevi istraživanja ...............................................................................................................................................................................................16

2. METODA I UVOD U REZULTATE ISTRAŽIVANJA ................................................................................................................17

2.1. Anketno istraživanje .......................................................................................................................................................................................172.1.1. Postupak uzorkovanja i uspostava suradnje s ravnateljima škola .....................................172.1.2. Postupak prikupljanja podataka ......................................................................................................................................192.1.3. Sudionici istraživanja .......................................................................................................................................................................20

2.1.3.1. Stopa odaziva .................................................................................................................................................................................202.1.3.2. Veličina i struktura obitelji ................................................................................................................................................222.1.3.3. Djeca ..........................................................................................................................................................................................................252.1.3.4. Roditelji ...................................................................................................................................................................................................26

2.1.4. Mjerni instrumenti ................................................................................................................................................................................282.1.4.1. Roditeljski odgojni postupci ............................................................................................................................................282.1.4.2. Obilježja adolescenta .............................................................................................................................................................302.1.4.3. Obilježja roditelja ........................................................................................................................................................................312.1.4.4. Obilježja obitelji ..........................................................................................................................................................................332.1.4.5. Obilježja društvenog okruženja i socijalna podrška roditeljima ..........................................34

2.2. Kvalitativno istraživanje ............................................................................................................................................................................352.2.1. Analiza sadržaja dječjih sastavaka ................................................................................................................................352.2.2. Analiza sadržaja polustrukturiranih intervjua s roditeljima .......................................................37

2.3. Uvod u rezultate istraživanja ..............................................................................................................................................................39

3. SVAKODNEVICA ADOLESCENATA U SOCIJALNOM KONTEKSTU ............................................................40

3.1. Socijalni kontekst adolescenata u okvirima teorije ekoloških sustava ..................................403.2. Slobodno vrijeme, hobi i interesi ..................................................................................................................................................423.3. Škola .......................................................................................................................................................................................................................................453.4. Obitelj ...................................................................................................................................................................................................................................483.5. Prijatelji i vršnjaci .................................................................................................................................................................................................523.6. Psihosocijalna prilagodba adolescenata............................................................................................................................54

4

4. RODITELJSKI CILJEVI I POSTUPCI ......................................................................................................................................................61

4.1. Roditeljska uvjerenja o potrebama djece .........................................................................................................................614.2. Roditeljski ciljevi ...................................................................................................................................................................................................644.3. Roditeljska očekivanja .................................................................................................................................................................................704.4. Optimalni roditeljski postupci u okviru teorije samoodređenja .....................................................73

4.4.1. Zadovoljenost temeljnih psiholoških potreba u odnosu s roditeljima............................734.4.2. Roditeljstvo koje podupire temeljne psihološke potrebe adolescenata .......................754.4.3. Povezanost roditeljskih postupaka i mjera prilagodbe adolescenata ...........................80

4.5. Odnos između djece i roditelja na „mikrorazini“ ....................................................................................................824.5.1. Učestalost samootkrivanja adolescenata roditeljima .........................................................................834.5.2. Funkcija samootkrivanja u odnosu s roditeljima ........................................................................................864.5.3. Roditeljska ponašanja koja „potiču“ ili „koče“

samootkrivanje adolescenata ..............................................................................................................................................874.5.4. Odbijanje komunikacije s roditeljima i prkošenje ......................................................................................95

4.6. Roditeljstvo: iskustva i pogledi djece izraženi kroz sastavke ...............................................................994.6.1. Analiza sadržaja dječjih sastavaka na temu „Da sam roditelj“................................................99

4.6.1.1. Zahtjevnost roditeljske uloge ..................................................................................................................................... 1004.6.1.2. Načini ispunjavanja roditeljske uloge............................................................................................................... 1004.6.1.3. Međugeneracijski prijenos roditeljskih postupaka............................................................................. 102

4.6.2. Analiza sadržaja dječjih sastavaka na temu „Škola za roditelje“...................................... 1024.6.2.1. Čemu služi škola za roditelje? ..................................................................................................................................... 1024.6.2.2. Što bi se u školi za roditelje učilo? Koji bi bili predmeti? ................................................................. 1034.6.2.3. Učitelji u školi za roditelje ................................................................................................................................................ 1064.6.2.4. Ocjenjivanje i svjedodžbe ............................................................................................................................................... 1074.6.2.5. Završne misli o školi za roditelje .............................................................................................................................. 108

4.6.3. Osvrt na dječje sastavke o roditeljstvu.................................................................................................................. 109

5. RODITELJSKI POSTUPCI KAŽNJAVANJA .............................................................................................................................. 110

5.1. Stavovi prema tjelesnom kažnjavanju djece ............................................................................................................ 1115.1.1. Uvjerenja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja ................................... 1115.1.2. Uvjerenja o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja .............................................. 1155.1.3. Znanje o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja i

podrška „uplitanju treće strane“ .................................................................................................................................... 1165.1.4. Roditeljski prijedlozi za sprečavanje tjelesnog kažnjavanja .................................................. 1195.1.5. Roditeljeva percepcija stavova okoline prema tjelesnom

kažnjavanju djeteta ........................................................................................................................................................................ 1205.2. Učestalost i obilježja tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja .............................................................. 1225.3 Povezanost tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja s mjerama

prilagodbe adolescenta ............................................................................................................................................................................ 1295.4. Roditeljsko kažnjavanje: iskustva i pogledi djece izraženi kroz sastavke ..................... 130

5

5.4.1. Analiza dječjih sastavaka na temu „Kazna“ ................................................................................................... 1305.4.1.1. Razlozi i povodi kažnjavanja ...................................................................................................................................... 1315.4.1.2. Osjećaji i misli prije kazne ............................................................................................................................................... 1325.4.1.3. Načini kažnjavanja ................................................................................................................................................................ 1335.4.1.4. Doživljaj kazne: značenje roditeljskog postupka i

emocionalne reakcije na kaznu ............................................................................................................................... 1355.4.1.5. Završne misli izražene u sastavcima na temu „Kazna“ ................................................................. 138

5.4.2. Analiza dječjih sastavaka na teme „Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene“ i „Da ili ne? Treba li zabraniti roditeljima batine ili ne?“ ........................................................................................................................................................ 139

5.4.2.1. Pojavni oblici tjelesnog kažnjavanja ................................................................................................................ 1395.4.2.2. Uzroci tjelesnog kažnjavanja ..................................................................................................................................... 1405.4.2.3. Posljedice tjelesnog kažnjavanja .......................................................................................................................... 1425.4.2.4. Alternative tjelesnom kažnjavanju ..................................................................................................................... 1455.4.2.5. Društveni odgovor na tjelesno kažnjavanje:

sprečavanje tjelesnog kažnjavanja i sankcije ......................................................................................... 1465.4.3. Osvrt na dječje sastavke na teme roditeljskog (tjelesnog) kažnjavanja .................. 148

6. DOŽIVLJAJ RODITELJSTVA ..................................................................................................................................................................... 150

6.1. Doživljaj roditeljstva ................................................................................................................................................................................... 1506.1.1. Roditeljske brige ................................................................................................................................................................................. 1526.1.2. Osjećaj roditeljske kompetentnosti ........................................................................................................................... 1606.1.3. Zastrašenost roditelja od sukobljavanja s djetetom ........................................................................... 1616.1.4. Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od regulacije

djetetovog ponašanja .................................................................................................................................................................. 1636.2. Specifični konteksti koji otežavaju roditeljstvo ................................................................................................... 165

6.2.1. Financijske teškoće .......................................................................................................................................................................... 1696.2.2. Zahtjevi posla u sukobu s roditeljskom ulogom ........................................................................................ 1716.2.3. Narušena subjektivna dobrobit roditelja........................................................................................................... 1726.2.4. Život u jednoroditeljskoj obitelji .................................................................................................................................... 1756.2.5. Dijete s teškoćama u razvoju ili ponašanju u obitelji.......................................................................... 177

6.3. Specifični konteksti koji olakšavaju roditeljstvo ................................................................................................ 1836.3.1. Zadovoljstvo brakom i roditeljska usklađenost ........................................................................................ 186

7. PODRŠKA RODITELJSTVU ......................................................................................................................................................................... 192

7.1. Neformalna i formalna podrška roditeljima: tko koliko pomaže majkama i očevima? ..................................................................................................................................................................................... 192

7.2. Preferirani izvori savjetodavne podrške roditelju u situaciji djetetovih ponašajnih ili emocionalnih problema ......................................................................................... 198

7.3. Prepoznavanje potrebe za stručnom pomoći u roditeljstvu i njezino primanje ..................................................................................................................................................... 200

6

7.4. Razlozi zbog kojih se ne traži stručna pomoć u odgoju/roditeljstvu ..................................... 2027.5. Roditeljska iskustva primanja stručne podrške u odgoju ..................................................................... 2087.6. Mjere i usluge koje roditeljima koriste u ispunjavanju roditeljskih

odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom ............................................................ 213

8. PSIHOSOCIJALNE ODREDNICE RODITELJSKIH POSTUPAKA .................................................................... 222

8.1. Korelati roditeljskih postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta ................ 2238.1.1. Korelati majčinih postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta ................. 2248.1.2. Korelati očevih postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta......................... 230

8.2. Korelati roditeljskih postupaka kažnjavanja djeteta ................................................................................... 2388.2.1. Korelati majčinih postupaka kažnjavanja djeteta................................................................................. 2388.2.2. Korelati očevih postupaka kažnjavanja djeteta ....................................................................................... 247

9. GLAVNI NALAZI ISTRAŽIVANJA I UPORIŠTA ZA DJELOVANJE ................................................................ 257

9.1. Obilježja suvremenog roditeljstva na pragu adolescencije ................................................................ 2579.2. Promocija roditeljstva koje podupire psihološke potrebe djeteta ........................................... 2609.3. Prevencija tjelesnog kažnjavanja ............................................................................................................................................. 2629.4. Podrška roditeljstvu ..................................................................................................................................................................................... 264

10. POPIS LITERATURE ........................................................................................................................................................................................... 267

11. PRILOZI.............................................................................................................................................................................................................................. 274

7

1. ISHODIŠTA, TEORIJSKE OSNOVE I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

1.1. Ishodišta znanstveno-istraživačkog projekta

Suvremeno roditeljstvo odvija se u kontekstu brojnih društvenih promjena uslijed čega su današnji roditelji suočeni s drugačijim očekivanjima, pritiscima i zahtjevima u ispunjavanju svoje roditeljske funkcije u odnosu na roditelje prijašnjih generacija (Pećnik, 2008). Uz pomoć školskog žargona, može se reći da se roditelji danas nalaze u situaciji da moraju iznova izgraditi svoj roditeljski identitet, a da pritom baš „nemaju od koga prepisati“ (unatoč ponudi raznovrsnih, često međusobno suprotstavljenih poruka okoline). Njihov razvojni put kao roditelja ima sličnosti s razvojnom zadaćom izgradnje vlastitog identiteta pred kojom se nalaze adolescenti. Na ovu dodirnu točku roditeljskih i dječjih iskustava preispitivanja i traženja vlastitih odgovora na izazove roditeljstva ili adolescencije u današnjem vremenu aludira dvosmisleni naslov knjige.

Širi okvir znanstveno-istraživačkog projekta, rezultati kojega se prikazuju u ovoj knjizi, predstavljaju Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine Vlade Republike Hrvatske, Preporuka (2006) 19 Odbora ministara zemljama članicama o politici podrške pozitivnom roditeljstvu te inicijativa Vijeća Europe za zaustavljanje tjelesnog kažnjavanja djece koju je pratila Preporuka (2009)10 Odbora ministara zemljama članicama o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja. Spomenuti dokumenti prepoznaju različite izazove s kojima se roditelji susreću u ispunjavanju svojih roditeljskih odgovornosti, središnju važnost roditelja i obitelji za ostvarivanje prava djeteta te odgovornost društva da roditeljima osigura odgovarajuću i dovoljnu podršku.

Jedan od novih zahtjeva, pred kojim su se našli roditelji u Republici Hrvatskoj, je i taj da podižu djecu bez tjelesnog i drugog ponižavajućeg kažnjavanja. Odbor UN-a za prava djeteta (2006) definira tjelesno kažnjavanje kao svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava fizička sila i kojemu je namjera nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, bez obzira koliko blaga bila (Lee, 2008). Zaštitu djece od svih oblika tjelesnog i psihičkog nasilja nalaže članak 19. Konvencije UN-a o pravima djeteta (1989) te članak 17. Europske socijalne povelje (2001), a temeljem članka 88. Obiteljskog zakona iz 1998. godine Hrvatska se svrstala među 23 države svijeta u kojima je roditeljima zabranjeno tjelesno i drugo ponižavajuće kažnjavanje djece (Vidović, 2008).

Međutim, iako nužna, zakonska zabrana tjelesnog kažnjavanja djece nije dovoljna za promjenu nasilnog roditeljskog ponašanja i stavova kojima se ono opravdava. Podatci o raširenosti različitih oblika tjelesnog kažnjavanja, prikupljeni od učenika osnovnih i srednjih škola u razdoblju između 2000. i 2003., pokazuju da je udio onih koji su podvrgnuti roditeljskom nasilju još uvijek visok (Pećnik, 2005). Također je zabrinjavajući udio roditelja koji su u 2007. godini izjavili da su u proteklih 7 dana udarili dvanaestomjesečno dijete po ruci (26%) , odnosno po „guzi“ (30,1%) (Radočaj, 2008). Majke zagrebačkih šestogodišnjaka izvijestile su od tome da ih je 3/4 udarilo dijete po stražnjici, dok ih 1/4 to čini nekoliko puta mjesečno i češće, te da ih je 2/3 na djetetu koristilo kuhaču, šibu ili remen, dok ih 6,2% to čini nekoliko puta mjesečno i češće (Delale i Pećnik, 2010).

Osim samog nasilnog ponašanja, rašireni su i stavovi koji opravdavaju i podržavaju tjelesno kažnjavanje. Istraživanje na reprezentativnom uzorku građana Hrvatske, provedeno krajem 2006. godine, pokazalo je da polovina građana smatra tjelesno kažnjavanje prikladnom odgojnom mjerom, a više od četvrtine nužnim za uspješan odgoj (Pećnik, Radočaj i Tokić, u tisku).

Zalaganje za odbacivanje tjelesnog i drugih oblika ponižavajućeg kažnjavanja iz repertoara roditeljskog ponašanja pretpostavlja zalaganje za stvaranje odnosa roditelja i djeteta koji se temelji na vrednoti ravnopravnog dostojanstva (Juul, 2008) i shvaćanjima djeteta kao subjekta, a ne objekta socijalizacije. Nepostojanje „lošeg“ roditeljstva ne znači automatski i postojanje „dobrog“. Iz spomenutih političkih dokumenata vidljivo je da od današnjih roditelja društvo, osim nenasilnog odgoja, također očekuje da prema djeci primjenjuju postupke tzv. „pozitivnog roditeljstva u najboljem interesu djeteta“ (Pećnik, 2007). Potreba za znanstvenim spoznajama o

8

obilježjima roditeljskog ponašanja koje ostvaruje prava djece, a ne samo onog koje ih krši, postaje sve naglašenija.

Ostvarivanje Konvencije UN-a o pravima djeteta iz 1989 godine društvu nameće odgovornost zaštite djece od roditeljskog nasilja te stvaranja uvjeta i otklanjanja prepreka roditeljstvu koje optimalizira dobrobit i harmoničan razvoj djetetovih potencijala. Jedno od prava djeteta, sadržano u ovom dokumentu, je i da njegovi roditelji dobiju odgovarajuću pomoć društva u svojoj roditeljskoj ulozi. Društvena podrška „pozitivnom roditeljstvu“ postaje istaknuta tema obiteljske politike u Europi (Sandbaek, 2007) i kod nas (Puljiz i Bouillet, 2003; Čudina-Obradović i Obradović, 2003; Ajduković, 2006). Dosadašnja istraživanja pokazuju da roditelji u Hrvatskoj izražavaju potrebu za različitim oblicima društvene podrške uključujući stručnu pomoć u odgoju (Pećnik i Raboteg-Šarić, 2005; Radočaj, 2008).

Preporuka (2006) 19 o politici podrške pozitivnom roditeljstvu te Preporuka (2009) 10 o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja nude stručnjacima, koji širom Europe rade s roditeljima i djecom, smjernice za pružanja usluga obiteljima koje će, među ostalim, ojačati kapacitet roditelja za nenasilno roditeljstvo u najboljem interesu djeteta. O tome koliko su ove smjernice zaživjele na razini iskustava roditelja i djece, koji primaju (i/ili ne primaju, ali trebaju) stručnu pomoć, nema dovoljno sustavnih empirijskih podataka.

Navedeno ukazuje na izrazitu društvenu relevantnost istraživanja roditeljskih odgojnih postupaka i njihovih odrednica. Neposredan poticaj za provedbu ovog znanstveno-istraživačkog projekta bila je potreba za stjecanjem boljeg uvida u raširenost tjelesnog i drugih oblika ponižavajućeg kažnjavanja djece. No budući da je kažnjavanje samo jedan uski segment kroz koji se odvija roditeljski socijalizacijski utjecaj na dijete, žarište istraživačkog interesa prošireno je i na ostale roditeljske postupke, a zatim i na utjecaje koji ih oblikuju, uključujući roditeljske ciljeve i uvjerenja, djetetovo ponašanje te podršku okoline. Na taj se način prikupljaju podatci za cjelovitije razumijevanje aktualnih pitanja roditeljstva u suvremenom hrvatskom društvu. Usto se stvara empirijska podloga za vrednovanje društvenog odgovora na ova pitanja – pod vidom usklađenosti postojećih mjera podrške s potrebama roditelja te s međunarodnim standardima za pružanje usluga podrške roditeljstvu.

1.2. Teorijske osnove istraživanja

U središtu interesa ovog istraživanja su roditeljski postupci prema djeci u ranoj adolescenciji – njihovi pojavni oblici i korelati. Stoga je istraživanje teorijski utemeljeno na pregledu literature o roditeljskim postupcima (stavak 1.2.1.) i psihosocijalnim odrednicama roditeljskog ponašanja (stavak 1.2.2.). Uz roditeljske postupke koji ugrožavaju prava i potrebe djeteta, istraživanjem su obuhvaćeni i roditeljski postupci koji omogućuju ostvarivanje prava i zadovoljavanje potreba djeteta.

1.2.1. Roditeljski postupci društveno poželjnog i društveno neprihvatljivog roditeljstva

1.2.1.1. Roditeljski postupci koji ispunjavaju potrebe i poštuju prava djeteta

U literaturi se susreću različiti nazivi društveno/znanstveno/stručno poželjnog roditeljstva. Tako se govori o „dovoljno dobrom roditeljstvu“, „autoritativnom roditeljstvu“ (Maccoby i Martin, 1983), „konstruktivnom roditeljstvu“ (Chen i Kaplan, 2001; prema Čudina-Obradović i Obradović, 2006), „kompetentnom roditeljstvu“ (Juul, 2006), „djelotvornom roditeljstvu“ (Grusec, 2008), „dobrom roditeljstvu“ (Čudina-Obradović i Obradović, 2006), itd. U već spominjanim dokumentima Vijeća Europe koriste se pojmovi „pozitivno roditeljstvo“ – Preporuka (2006) 19 o politici podrške pozitivnom roditeljstvu; Preporuka (2009) 10 o integriranim nacionalnim strategijama za zaštitu djece od nasilja. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti promiče „odgovorno roditeljstvo“, a UNICEF „poticajno roditeljstvo“.

9

Pojam „roditeljstva u najboljem interesu djeteta“ (Pećnik, 2007) oslanja se na Konvenciju UN-a o pravima djeteta (2001). Temeljem nje, svako dijete ima pravo na roditeljstvo koje mu omogućuje da (i) u obitelji ostvaruje sve kategorije prava djeteta – i razvojna, i zaštitna, i participativna prava. Roditeljima je dodijeljena primarna odgovornost za podizanje i razvoj djeteta, pod uvjetom da se oni u tome rukovode najboljim interesom djeteta (čl. 18), odnosno da kao prioritet imaju djetetovu dobrobit i razvoj. To znači da djetetu trebaju, u skladu sa svojim mogućnostima, osigurati životne uvjete koji omogućuju pun i harmoničan razvoj djeteta (čl. 27) te mu pružiti primjereno usmjeravanje i vodstvo. Primjereno usmjeravanje i vodstvo je ono koje poštuje rastuće razvojne sposobnosti i mogućnosti djeteta (čl. 5), mišljenje djeteta (čl. 12) te koje je lišeno nasilja i ponižavajućeg kažnjavanja (čl. 19). Temeljem navedenih prava definiran je sadržaj roditeljstva koje poštuje i promiče prava djeteta u obitelji, a odnosi se na četiri kategorije roditeljskih ponašanja i vrijednosti: brižno ponašanje, pružanje strukture i vođenja, uvažavanje djeteta kao osobe te omogućavanje osnaživanja djeteta1 (Pećnik, 2007; Pećnik i Starc, 2010). Upravo ove skupine roditeljskih ponašanja, uz nenasilje, sačinjavaju definiciju „pozitivnog roditeljstva“ sadržanu u Preporuci (2006) 19 Vijeća Europe o politici podrške pozitivnom roditeljstvu.

Konceptualizacija roditeljstva, koja u suvremenoj psihologijskoj znanstvenoj literaturi najviše odgovara opisanoj konceptualizaciji roditeljstva stvorenoj temeljem prava djeteta, razvijena je unutar teorije samoodređenja (Ryan i Deci, 2000; Grolnick, Beiswenger i Price, 2008). Ova motivacijska teorija postulira postojanje triju temeljnih psiholoških potreba kod svih ljudi, bez obzira na dob ili kulturu. To su potreba za autonomijom, kompetencijom i povezanosti (Ryan i Deci, 2000). Prema Grolnick i sur. (2008) potreba za autonomijom odnosi se na potrebu osobe da se osjeća „izvorom“, tj. inicijatorom vlastitog ponašanja, a da ga ne doživljava kao posljedicu unutarnjeg ili vanjskog pritiska. Pritom autonomija ne podrazumijeva nezavisnost ni samodostatnost, nego mogućnost izbora i upravljanja vlastitim ponašanjem. Potreba za kompetentnošću odražava potrebu osobe da se osjeća sposobnom, učinkovitom, djelotvornom i uspješnom u interakcijama sa svojim okruženjem. Osjećaj da je ovladala izazovima u podlozi je njezine intrinzične motivacije za učenjem i razvojem. Potreba za povezanošću je potreba za ljubavi, emocionalnom toplinom, prihvaćanjem i pripadanjem. Ovi autori smatraju da „osjećaj povezanosti“ ima sličnu funkciju u podršci eksploratornom ponašanju kao Bowlbyjeva „sigurna baza“. Zadovoljenost temeljnih psiholoških potreba dovodi do povećane intrinzične motivacije i mentalnog zdravlja, a inhibicija njihovih zadovoljenja do smanjene intrinzične motivacije i dobrobiti pojedinca (Ryan i Deci, 2000). Okruženja, kako fizička tako i socijalna, odlučujuća su za facilitaciju ili inhibiciju zadovoljenja ovih potreba.

Roditelji, svojim ponašanjem i stavovima koje iskazuju, u većoj ili manjoj mjeri podržavaju zadovoljenje opisanih potreba kod djeteta. Grolnick i suradnice (2008) uvode pojam podržavajućeg roditeljstva (eng. needs’ supporting parenting). On označava optimalni roditeljski kontekst koji podržava djetetove potrebe, a uključuje tri dimenzije: roditeljsku uključenost, pružanje strukture i podržavanje djetetove autonomije.

1 Brižno ponašanje odgovara na djetetovu potrebu za ljubavi, emocionalnom toplinom, sigurnošću, pripadanjem, povezanošću, prihvaćanjem, „sigurnom bazom“. Pružanje strukture i vođenja djetetu daju osjećaj sigurnosti i predvidivosti te omogućavaju razvoj kompetentnosti i samoregulacije. Struktura uključuje usmjeravanje djetetovog ponašanja pomoću granica prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja te drugih načina vođenja i usmjeravanja kao što su izražavanje očekivanja ili objašnjavanje zahtjeva, bez tjelesnog i psihičkog nasilja. Uvažavanje djeteta kao osobe ili priznavanje djetetove individualnosti odgovara na potrebu i pravo djeteta da ga se vidi, čuje i poštuje kao pojedinca – s vlastitim shvaćanjima, zamislima, planovima, preferencijama i ljudskim dostojanstvom. Uvažavanje djeteta kao osobe podrazumijeva i to da roditelj vodi računa o djetetovom mišljenju prilikom donošenja odluka koje se tiču djeteta i obitelji. Omogućavanje osnaživanja djeteta se odnosi na stvaranje uvjeta za jačanje djetetovog osjećaja kompetentnosti, osobne kontrole i sposobnosti utjecaja na druge ljude i svijet oko sebe u skladu s rastućom dobi i zrelosti. Odnosi se na roditeljevu potporu djetetovoj autonomiji, doživljaju vlastite inicijativnosti, nastojanjima da ostvari svoje naume i riješi svoje probleme.

10

Sadržaj ovih dimenzija roditeljstva Grolnick i suradnice (1997; 2008) opisuju na sljedeći način. Osobna uključenost roditelja podržava djetetovu potrebu za povezanošću i odnosi se na pružanje emocionalne topline, pozornosti, podrške, vremena i drugih emocionalnih i materijalnih resursa. Iskazuje se i kroz roditeljsku zainteresiranost i informiranost o djetetovom životu te aktivnom sudjelovanju u djetetovoj svakodnevnici. Struktura olakšava zadovoljenje potrebe za kompetentnosti, a odražava stupanj u kojem okolina pruža sustavne okvire pomoću kojih se dijete može orijentirati, uključujući pravila ponašanja, smjernice i jasna očekivanja. Pružanje strukture pritom ne podrazumijeva korištenje kontrolirajućih roditeljskih postupaka kao što su tjelesno kažnjavanje i drugi oblici ponižavajućeg kažnjavanja. Struktura koju čine upute, povratne informacije, pravila i očekivanja omogućava djetetu predviđanje posljedica svojih aktivnosti i stoga stjecanje osjećaja kontrole i djelotvornosti (Skinner, Johnson i Snyder, 2005). Podržavanje autonomije omogućava djetetovo zadovoljavanje potrebe za autonomijom kroz roditeljevo aktivno podržavanje djetetovih kapaciteta za iniciranje vlastite aktivnosti te pružanje potpore djetetu u rješavanju (svakodnevnih) problema. Suprotnost tome su roditeljska ponašanja koja se oslanjaju na ekstrinzičnu motivaciju korištenjem pritiska i kontrolirajućih roditeljskih postupaka da bi se potaklo određeno djetetovo ponašanje ili pak rješavanje problema umjesto njega. Pritom najvažniju ulogu ima dimenzija podrške autonomiji. Naime, roditeljsku uključenost i pružanje strukture od strane roditelja djeca mogu različito doživljavati ovisno o tome ugrožava li roditelj pritom djetetovu potrebu za autonomijom. Tako će dijete roditeljsku uključenost doživjeti u negativnom svjetlu ukoliko roditelj ne podupire njegovu autonomiju (Grolnick i sur., 2008), dok djeca koja imaju iskustvo podržavanja od strane roditelja u pogledu autonomije, doživljavaju roditeljsku uključenost i pružanje strukture pozitivnom i poželjnom.

Nalazi istraživanja povezanosti podrške autonomiji s prilagodbom djece govore u prilog njezinog doprinosa pozitivnim razvojnim ishodima u brojnim domenama akademskog i socijalnog funkcioniranja adolescenata (Grolnick i sur., 2008; Soenens i Vansteenkiste, 2005). Istog smjera su i povezanosti mjera psihosocijalne prilagodbe s dimenzijama roditeljske uključenosti (Grolnick i Slowaziek, 1994; prema Grolnick i sur., 2008) i strukture (Skinner, Johnson i Snyder, 2005).

Osim utvrđivanja općih dimenzija znanstveno/društveno poželjnog roditeljstva, radi teorijskih i praktičnih implikacija važno je razumjeti i to koja su to konkretna roditeljska ponašanja vezana uz specifične segmente njihove interakcije s djecom prediktivna za poželjne razvojne ishode. Nas su prvenstveno zanimali pojedini aspekti međusobne komunikacije roditelja i djece odnosno roditeljska ponašanja koja podupiru ili koče adolescentovo samootkrivanje roditelju (Tokić i Pećnik, 2011). Naime, literatura o roditeljstvu adolescenata suglasna je u tome da roditelji dobro prilagođene djece mnogo znaju o tome kako oni provode slobodno vrijeme, tko su im prijatelji i što im se događa u školi (primjerice, Stattin i Kerr, 2000). Hoće li dijete govoriti svojim roditeljima o svojim svakodnevnim aktivnostima i preokupacijama ili ne, ovisi o obrascima roditeljskih reakcija na takva samootkrivanja. Tilton-Weaver i sur. (2010) su utvrdile da će se dijete i u budućnosti samootkrivati ako je roditeljska reakcija na prethodno samootkrivanje takva da podupire djetetove psihološke potrebe. No ako roditelj svojom reakcijom te potrebe ugrožava, dijete će u budućnosti skrivati od roditelja takve informacije o sebi i svom životu.

1.2.1.2. Tjelesno i psihičko nasilje u kontekstu kažnjavanja djeteta

Roditeljsko kažnjavanje djeteta je ponašanje kojim roditelj uzrokuje da dijete doživi neku nelagodu ili mu uskraćuje neku ugodu, najčešće s namjerom da tako spriječi nastavak ili ponavljanje djetetovog ponašanja koje roditelj percipira neprihvatljivim. Delale (2009) definira kažnjavanje kao roditeljeve postupke primjene averzivnog podražaja nakon nekog neprimjerenog ponašanja djeteta s namjerom da se zaustavi ili smanji ponašanje djeteta koje roditelj smatra nepoželjnim. Načine na koje roditelji kažnjavaju djecu moguće je podijeliti u tjelesno kažnjavanje, verbalno kažnjavanje, ukidanje privilegija, ograničavanje djetetovog kretanja i zadavanje dodatnih poslova (Maleš i Kušević, 2008). Može se primijetiti da se svi ovi roditeljski postupci kažnjavanja

11

oslanjaju na eksternalnu motivaciju (vanjsko potkrepljivanje) u izazivanju promjene djetetovog ponašanja. Maccoby i Martin (1983) govore o roditeljskim postupcima „pokazivanja moći“ (engl. power assertion) koji se očituju u roditeljevom korištenju nadmoći nad djetetom kroz uskraćivanje privilegija, prijetnje, vikanje i tjelesno kažnjavanje.

Iako nije opravdano poistovjetiti pojmove kažnjavanja i nasilja, treba priznati da između njih postoji određeno preklapanje. Naime, mnoge roditeljske aktivnosti kažnjavanja uključuju narušavanje tjelesnog i psihičkog integriteta djeteta te u tom smislu predstavljaju nasilje. Naime, nasilje nad djetetom Svjetska zdravstvena organizacija (2002, prema Lee, 2008, str. 281.) definira kao „namjernu upotrebu fizičke sile ili njezinu prijetnju protiv djeteta, od strane pojedinca ili skupine, koja rezultira ili postoji velika vjerojatnost da će rezultirati stvarnom ili potencijalnom štetom po djetetovo zdravlje, život, razvoj ili dostojanstvo.“ Pećnik (2006) je ispitala doživljaj roditeljske pljuske (šamara) i udarca predmetom (primjerice, šibom, štapom, remenom, kuhačom) na uzorku od 446 studenata. Temeljem retrospektivnog samoiskaza, koji umanjuje težinu doživljenog nasilja (Belsky, 1993), sudionici su izvijestili o tjelesnom kažnjavanju koje su doživjeli prije 10 ili više godina. Glavna emocionalna reakcija na roditeljsku pljusku ili udarac predmetom bio je strah kojeg je osjetilo 80% sudionika, dok je kod više od polovine izazvan osjećaj poniženja, a trećine osjećaj bezvrijednosti. Ovi rezultati govore u prilog tome da tjelesno kažnjavanje narušava ili može narušiti dostojanstvo. Gershoff (2002) je temeljem meta-analize na 88 istraživanja dokazala povezanost tjelesnog kažnjavanja od strane roditelja s nizom nepoželjnih obilježja ponašanja i doživljavanja djece i odraslih (slabije mentalno zdravlje, slabiju kvalitetu odnosa roditelja i djeteta, slabiju internalizaciju moralnih standarda, više agresivnog i društveno neprihvatljivog ponašanja).

Iako u svijetu još postoje definicije tjelesnog kažnjavanja kao korištenja fizičke sile u svrhu kontrole djetetovog ponašanja, a s namjerom da se djetetu nanese bol, ali ne i povrede (Straus, 2000), određivanje tjelesnog kažnjavanja temeljem roditeljske namjere odgojnog djelovanja izloženo je kritici. Osim tzv. instrumentalnog tjelesnog kažnjavanja (koje je planirano, kontrolirano i nije popraćeno snažnim emocijama roditelja), literatura opisuje i impulzivno tjelesno kažnjavanje, koje je „proizvod trenutka“, popraćeno osjećajem srdžbe ili čak gubljenja kontrole (Straus i Mouradian, 1998; prema Gershoff, 2002). Primjerenijom se stoga čini definicija koju koriste Odbor UN-a za prava djeteta i Vijeće Europe. Prema njoj, tjelesno kažnjavanje je svaki oblik kažnjavanja pri kojemu se upotrebljava fizička sila i kojemu je namjera nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, bez obzira koliko blaga bila (Lee, 2008).

Osim tjelesnog nasilja, roditeljski postupci kažnjavanja uključuju i psihičko nasilje. Psihičko zlostavljanje odnosi se na ograničavanje kretanja, obrasce omalovažavanja, ruganja, prijetnje, zastrašivanje, diskriminaciju, ismijavanja i druge oblike odbijanja i neprijateljskog postupanja koje ne uključuje fizičko nasilje (WHO & ISPCAN, 2006). Isti izvor navodi da se radi o ponašanjima koja će vrlo vjerojatno narušiti tjelesno ili mentalno zdravlje ili tjelesni, emocionalni, duhovni, moralni ili socijalni razvoj djeteta.

Kao što je već navedeno, tjelesno kažnjavanje i drugi oblici kažnjavanja, koji koriste psihičko nasilje, spadaju u društveno neprihvatljivo roditeljsko ponašanje, jer su protivni Konvenciji UN-a o pravima djeteta, posebno člancima koji se odnose na zaštitu djeteta od nasilja roditelja ili skrbnika (čl. 19) i na zaštitu djeteta od okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (čl. 37). Nadalje, protivni su hrvatskom Obiteljskom zakonu i Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji.

1.2.2. Psihosocijalne odrednice roditeljskih postupaka

Uzroke roditeljskog ponašanja najpotpunije sagledavaju ekološki modeli roditeljstva. Već je Bronfenbrenner (1979), u svojoj teoriji ekoloških sustava, opisao da se razvoj djeteta odvija u međudjelovanju s roditeljem i brojnim obilježjima bliže i dalje okoline smještenim na razine mikro-, mezo-, egzo- i makrosustava. Belsky (1984) u svom procesnom modelu roditeljstva prikazuje roditeljsko ponašanje kao rezultat međudjelovanja niza činitelja, od obilježja samog

12

roditelja (primjerice, osobna razvojna povijest iz vlastitog djetinjstva) i obilježja djeteta (primjerice, dob, temperament) do okolinskih izvora stresa ili podrške roditeljima (primjerice, materijalni uvjeti života, podrška drugog roditelja, radno opterećenje, socijalna podrška) te šireg društvenog okruženja (primjerice, kulturalna uvjerenja o tjelesnom kažnjavanju, društveni položaj djeteta i obitelji).

Bornstein i Cheah (2006) također naglašavaju da se roditeljstvo odvija u višestrukim kontekstima, a načine na koje različiti konteksti utječu na djetinjstvo i roditeljstvo prikazuju kontekstualnim ekološkim modelom razvoja. Na tragu iste ekosistemske perspektive, Quinton (2004) uvodi pojam „ekologije roditeljstva“ koji podrazumijeva da varijacije u tome kako roditelji ispunjavaju svoje roditeljske odgovornosti ne odražavaju samo njihove vještine i osobna obilježja (primjerice, stavovi, vještine, osobna dobrobit), već i ono što im je dostupno od resursa i podrške (primjerice, podrška neformalne socijalne mreže, dostupnost i kvaliteta usluga za djecu i roditelje, mjere obiteljske politike).

Povijesno gledajući, kauzalni modeli roditeljstva najprije su se razvijali kao odgovor na potrebu da se objasne uzroci neprihvatljivog roditeljstva. Tako Belsky (1984), prije procesnog modela roditeljstva, razvija ekološki model zlostavljanja i zanemarivanja djeteta, a slijedili su i pokušaji ostalih autora da se empirijski dokazani činitelji rizika za nasilje nad djetetom u obitelji objedine u odgovarajuće modele. Ovi modeli, kao i oni koji uz činitelje rizika za zlostavljanje i zanemarivanje uključuju i novootkrivene činitelje zaštite, detaljnije su prikazani drugdje (Pećnik, 2003). U novije vrijeme, među modelima koji se bave odrednicama roditeljskog nasilja prema djeci, razvijaju se kauzalni modeli tjelesnog kažnjavanja djece (Gershoff, 2002; Aetah i Durrant, 2005). I oni prepoznaju djelovanje činitelja s raznih razina na roditeljsko nasilno ponašanje. Tako procesno-kontekstualni model tjelesnog kažnjavanja, uz utjecaj obilježja roditelja i djeteta, opisuje posredno i neposredno djelovanje sociokulturnog konteksta na roditeljsko korištenje tjelesnog kažnjavanja (Gershoff, 2002).

Osim kauzalnih modela roditeljskog nasilnog ponašanja prema djeci, razvijen je i empirijski provjeren i niz modela usmjerenih na objašnjenje šireg raspona roditeljskih postupaka (primjerice, Conger i sur., 1994; Simons i sur., 1996; Voydanoff i Donelly, 1998; svi prema Raboteg-Šarić i Pećnik, 2006). Za ovo istraživanje posebno je značajna konceptualizacija odrednica roditeljstva koje podupire potrebe djeteta odnosno pruža mu optimalan roditeljski kontekst za njihovo zadovoljavanje (Grolnick i sur., 2008).

Grolnick i suradnice (2008) opisuju tri vrste pritisaka koji utječu na roditeljevu sposobnost za podržavanje autonomije, osobnu uključenost i davanje strukture. To su pritisci odozgo (primjerice, okolinski i situacijski pritisci), pritisci iznutra (unutarnja obilježja roditelja) te pritisci odozdo (obilježja djeteta i njegovog ponašanja). Vezano uz okolinske stresore koji djeluju kao „pritisci odozgo“, Grolnick i sur. (1996, prema Grolnick i sur., 2008) pronašle su da majke, koje izvješćuju o više stresnih životnih događaja, ujedno pružaju manje strukture i uključenosti, a više kontrolirajućeg ponašanja, suprotnog podržavanju autonomije. Kad su u pitanju „pritisci iznutra“, potvrđena je povezanost određenih roditeljskih stavova i uvjerenja s dimenzijom pružanja podrške autonomiji naspram kontroliranja djeteta (prema Grolnick i sur., 2008). Konačno potrebe i obilježja djeteta mogu proizvesti „pritiske odozdo“, što potvrđuju nalazi da majke, koje svoje adolescente procjenjuju „težima“, pokazuju više kontrolirajućeg ponašanja od majki koje svoju djecu doživljavaju manje zahtjevnom (prema Grolnick i sur., 2008).

Uz ovaj prikaz navedenih pritisaka na roditelje, koji umanjuju roditeljsku sposobnost pružanja optimalnog konteksta za djetetov razvoj, treba napomenuti da se pritisci, tj. nepovoljni utjecaji, kojima je roditelj izložen (primjerice, zbog financijskih teškoća ili sukoba radne i obiteljske uloge), ne moraju nužno nepovoljno odraziti na roditeljske postupke. Uz količinu i snagu stresora kojima je roditelj izložen, važno je poznavati i resurse koje ima na raspolaganju. Tako su, primjerice, Leinonen, Solantaus i Punamaki (2003) pronašli da je nepovoljni učinak financijskih teškoća, koje su dovodile do više kažnjavanja, bio ublažen instrumentalnom i emocionalnom socijalnom podrškom koju su dobivale majke. Ometanje roditeljske uloge zbog zahtjeva radne uloge, koje se kod očeva iskazivalo

13

kroz manje postupaka autoritativnog roditeljstva, moglo se kompenzirati većom instrumentalnom podrškom očevima.

Svi dosad spomenuti pristupi objašnjenju roditeljskog ponašanja uključuju obilježja djece i/ili njihovog ponašanja među prediktore. Drugim riječima, oni prepoznaju i aktivnu ulogu djeteta, a ne samo roditelja, u socijalizacijskom procesu. U teorijskim osnovama ovog istraživanja središnje mjesto zauzima upravo suvremeno shvaćanje socijalizacije koje nude transakcijski dvosmjerni model socijalizacije (Sameroff, 1975; prema Kuczynski i Parkin, 2006) i socijalno relacijska teorija (Kuczynski i Parkin, 2006). Prema ovim teoretičarima, roditelji i djeca se kontinuirano transformiraju ovisno o tome kako svaki od njih interpretira i odgovara na nove značajke onog drugog. Iz toga je vidljivo da se na dijete gleda kao na aktivnog sudionika socijalizacije, a ne kao na pasivni objekt čije se ponašanje oblikuje jednosmjernim roditeljskim utjecajem. Ova teorija omogućuje da se na novi način promatraju interakcije roditelja i djeteta. Tako se, primjerice, u okvirima socijalno relacijske teorije, za razliku od psihodinamske, sukob djeteta i roditelja više ne smatra djetetovim devijantnim suprotstavljanjem legitimnom autoritetu odraslog, već neizbježnim i međusobno toleriranim aspektom života u bliskom odnosu koji je nerijetko poticaj za nastanak adaptivnih promjena (Dunn i Munn, 1985; prema Kuczynski i Parkin, 2006).

Polazeći od „ekosistemske perspektive“ (Brofenbrenner, 1979; Belsky, 1984; Quinton, 2004; Bornstein i Cheah, 2006) i relacijskog shvaćanja socijalizacije kao dvosmjernog, dinamičnog procesa (Kuczynski i Parkin, 2006), kao primjereni teorijski okvir za objašnjenje odrednica roditeljskog ponašanja odabran je integrativni model roditeljstva (Čudina-Obradović i Obradović, 2006), budući da u sebi uključuje sve prethodno opisane konceptualizacije roditeljstva. Ovaj sveobuhvatni model shematski je prikazan na slici 1.1.

Slika 1.1. Integrativni model roditeljstva, njegovih odrednica i posljedica (Čudina-Obradović i Obradović, 2006, str. 243)

14

Slika 1.1. zorno prikazuje kako roditeljsko ponašanje oblikuje više skupina utjecaja. U našem istraživanju odrednica roditeljskih postupaka, koji su društveno neprihvatljivi (tjelesno i psihičko nasilje), te postupaka koji su društveno poželjni (osobna uključenost, pružanje strukture i podržavanje autonomije), provjeravaju se dijelovi ovog modela koji se odnose na neka od navedenih obilježja djeteta, roditelja te obiteljskog i šireg društvenog konteksta.

Obilježja djeteta neizostavna su kategorija odrednica roditeljskih postupaka zbog već dugo poznatog utjecaja kojeg imaju na roditelja i roditeljske postupke (Belsky, 1984), što je poslužilo i za redefiniranje shvaćanja naravi procesa primarne socijalizacije (Kuczynski i Parkin, 2006). Iako je Belsky (1984) predvidio da obilježja roditelja u većoj mjeri određuju roditeljske postupke od obilježja djeteta, Denissen i suradnici (2009) su pokazali da osobine ličnosti djeteta (prvenstveno ugodnost djeteta) i roditelja podjednako dobro predviđaju roditeljsku toplinu. Roditeljsku kontrolu su pak bolje previđale djetetove osobine, a njihova prediktivna moć povećavala se s dobi djeteta (Denissen i sur., 2009). Od obilježja djeteta, u ovom istraživanju provjeravamo povezanost roditeljskih postupaka sa spolom djeteta i s različitim mjerama djetetove psihosocijalne prilagodbe. Dosadašnji nalazi istraživanja upućuju na veću vjerojatnost da će nasilje od strane roditelja teže doživljavati dječaci nego djevojčice (Barnett i sur., 1997; Pećnik, 2003). Nadalje, iako rezultati istraživanja nisu sasvim dosljedni, pokazalo se da su roditelji najčešće nešto tolerantniji prema nepoželjnom, eksternaliziranom ponašanju dječaka nego djevojčica (Putnam i sur., 2002). Odnosi s djevojčicama općenito uključuju nižu razinu restriktivne kontrole (Denissen i sur., 2009), što se može objasniti njihovom manjom tendencijom delinkventnog ponašanja od dječaka. Naime, čini se da je problematično ponašanje eksternaliziranog tipa povezano s visokom razinom roditeljskih restrikcija (Deater-Deckard, 1996), što ide u prilog razvojnim teorijama problema u ponašanju, koje vide dijete kao aktivnog sudionika u izazivanju reakcija prisile kod roditelja (Patterson, 1998). Međutim, longitudinalno istraživanje pokazuje da je ranija delinkvencija povezana s promjenom u roditeljskom ponašanju u razdoblju između dva mjerenja, ali u smjeru smanjenja roditeljske kontrole i emocionalne podrške tijekom vremena te povećanja učestalosti negativnih reakcija na komunikaciju (Kerr i Stattin, 2003). Slično tome, roditelji reagiraju na problematično ponašanje djeteta tako da ih sve više muče brige za njega, ali ih sve manje pokušavaju nadzirati (Kerr i sur., 2008). Smanjenje nadzora je prvi korak kad se roditelji nađu „na rubu“ odustajanja od roditeljske uloge do kojeg dolazi prvenstveno kad je dijete sklono prkošenju i neosjetljivo na roditeljske prigovore i zabrane (Glatz i sur., 2010).

Osim problema u ponašanju kao mjere djetetove prilagodbe, kojom se predviđaju roditeljski postupci, zahvaćene su školska uspješnost, samoregulacija i samopoštovanje. Pomerantz i Eaton (2001; prema Grolnick i sur., 2008) utvrdile su da majke djece koja imaju lošiji školski uspjeh više koriste kontrolirajuće ponašanje (suprotno podržavanju autonomije) od majki djece višeg akademskog postignuća. Temeljem socijalno relacijske teorije može se očekivati da djetetova sposobnost samokontrole, upravljanja pozornošću i samoregulacije, te globalno vrednovanje sebe utječu na to kako dijete tumači roditeljske postupke i reagira na njih, što je onda pak poticaj daljnjim roditeljskim postupcima (Hinde, 1997; prema Kuczynski i Parkin, 2006). Slične hipoteze proizlaze i iz modela dvosmjerne, tekuće komunikacije i kontrolnih procesa u obitelji (Kerr i sur., 2003) koji u središte recipročnih transakcija roditelja i djeteta postavlja konstrukte roditeljskog znanja i djetetova spontanog samootkrivanja. Samootkrivanje djeteta roditelju odnosno djetetovo dijeljenje informacija o sebi i svojim svakodnevnim aktivnostima također je uključeno u ovo istraživanje kao obilježje djeteta koje je potencijalni prediktor roditeljskih postupaka. Istraživanja pokazuju da su roditelji djece, koja rado roditeljima govore o sebi, u prosjeku responzivniji od roditelja djece koja se roditeljima rijetko samootkrivaju (Soenens i sur., 2006). Roditeljska uključenost u život adolescenta te znanje i upućenost u djetetove dnevne aktivnosti (što radi nakon škole, s kim se druži itd.) manje ovisi o postupcima roditeljske izravne kontrole (putem zabrana i unakrsnog ispitivanja), a mnogo više o djetetovoj spremnosti na dijeljenje tih informacija s roditeljem kroz spontano i slobodno samootkrivanje (Stattin i Kerr, 2000).

Od obilježja roditelja, kojima se može objasniti varijabilitet roditeljskih postupaka u modelu koji se provjerava ovim istraživanjem, zahvaćena su sociodemografska obilježja, subjektivni

15

doživljaj roditeljstva te različite roditeljske kognicije i emocije. Socio-demografska obilježja roditelja mogu predstavljati tzv. „markere“ mogućih problema u roditeljskom ponašanju, što se temelji na spoznajama da određena socio-demografska obilježja prati veća vjerojatnost pojave još nekih drugih rizičnih činitelja. Tako, primjerice, struktura obitelji (tj. samohrano roditeljstvo) može biti marker za financijske teškoće i narušenu osobnu dobrobit roditelja, koje prate nepovoljniji postupci roditelja prema djetetu (Raboteg-Šarić i Pećnik, 2006). I kad se shvaća kao „ravnopravno roditeljsko partnerstvo“ (Deutsch, 2001; prema Čudina-Obradović i Obradović, 2006), roditeljstvo ostaje „rodno obojano“ iskustvo i aktivnost. Od ranijih konceptualizacija podsustava privrženosti, učenja i igre u odnosu roditelja i djeteta do novijih istraživanja razlika u sadržaju majčinske i očinske prakse, raste broj empirijskih spoznaja o specifičnostima u roditeljskim postupcima povezanim sa spolom roditelja (Bowlby, 1969; Grossman i sur., 2002; prema Čudina-Obradović i Obradović, 2006) te s interakcijom spola roditelja i spola djeteta (Kosterman, Haggerty, Spoth i Redmond, 2004). Što se tiče obrazovanja roditelja, ono je također uključeno u model jer se pokazalo da obrazovaniji roditelji imaju bolje znanje o djetetovim aktivnostima (Jones i sur., 2003), da su uključeniji u odgoj (Voydanoff i Donnelly, 1998) te da rjeđe pribjegavaju tjelesnom kažnjavanju (Jackson i sur., 1998). Kao odrednica odgojnih postupaka u prethodnim se istraživanjima značajnom pokazala i opća dobrobit roditelja (Belsky, 1984; Simons i sur., 1996; Raboteg-Šarić i Pećnik, 2006). U ovom istraživanju ona je zahvaćena putem subjektivne procjene zdravlja i globalne procjene zadovoljstva životom te zadovoljstva brakom.

Roditeljsko ponašanje pod utjecajem je roditeljskih kognicija kao što su stavovi, uvjerenja, ciljevi, očekivanja te druge misli i osjećaji (Bornstein i Cheah, 2006). Znanja o razvojnim potrebama djeteta, ekstrinzični i intrinzični roditeljski ciljevi i vrijednosti u odgoju te očekivanja uključeni su stoga u ovom istraživanju kao prediktori roditeljskih postupaka. Hastings i Grusec (1998) utvrdili su povezanost između roditeljskih kratkoročnih i dugoročnih ciljeva te roditeljskih ponašanja kao što su tjelesno kažnjavanje, prisiljavanje, davanje objašnjenja, pregovaranje, te pružanje emocionalne topline i prihvaćanja. Među odrednicama postupaka kažnjavanja vrlo su značajni roditeljski stavovi prema tjelesnom kažnjavanju i znanje o njegovoj zabrani. Aetah i Durant (2005) podijelile su širok raspon mogućih prediktora tjelesnog kažnjavanja u one činitelje koji mu prethode (tzv. distalni činitelji) i one koji su nazočni u samoj situaciji tjelesnog kažnjavanja (tzv. proksimalni činitelji). Distalni činitelji, koji su bili povezani s roditeljskim korištenjem tjelesnog kažnjavanja, bili su tjelesna kažnjavanost u vlastitom djetinjstvu (Buntain-Rickfels i sur., 1994) te stav koji odobrava korištenje tjelesnog kažnjavanja (Aetah i Durrant, 2005).

Sljedeći snažan činitelj roditeljskog ponašanja, prema integrativnom modelu roditeljstva (Čudina – Obradović i Obradović, 2006), je osobni doživljaj roditeljstva. On uključuje subjektivnu roditeljsku kompetentnost ili samopercepciju roditeljske djelotvornosti koja se odnosi se na roditeljev doživljaj njegove sposobnosti i uspješnosti u roditeljskoj ulozi (Sabatelli i Waldron, 1995). Utvrđena je pozitivna povezanost roditeljskog doživljaja vlastite kompetentnosti, učinkovitosti i zadovoljstva u roditeljskoj ulozi s uključenošću u skrb za dijete (prema Sperling i Mowder, 2006). Subjektivni doživljaj roditeljstva pokriva i niz situacijski specifičnih misli ili osjećaja, poput osjećaja zastrašenosti od sukoba s djetetom ili osjećaja bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja (Glatz i sur., 2010) koje također vjerojatno djeluju na percepciju interakcije s djetetom i roditeljevo ponašanje te smo ih uvrstili među odrednice roditeljskih postupaka. Vrlo su značajne i roditeljske brige oko niza mogućih nepovoljnih razvojnih ishoda ili teškoća prilagodbe djeteta.

Obilježja obitelji su još jedna široka kategorija odrednica roditeljskog ponašanja. U naše istraživanje bit će uključeni pokazatelji koji se odnose na materijalne uvjete života obitelji, sukob radne i obiteljske uloge, vrijeme provedeno u zajedničkim aktivnostima, nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji te (ne)usklađenost između roditelja. Prijašnja istraživanja pokazala su da su financijske poteškoće povezane s više tjelesnog i drugog kažnjavanja, manje dosljednosti u odgoju i manje podrške (McLoyd, 1990). Raboteg-Šarić i Pećnik (2006) utvrdile su da su financijske poteškoće glavni prediktor roditeljske depresivnosti te da su depresivniji roditelji manje uključeni u odgoj djece, imaju slabiji nadzor nad dječjim aktivnostima i pružaju djeci manje podrške. Nepovoljan utjecaj preopterećenosti poslom na autoritativne roditeljske

16

postupke također je pronađen u prijašnjim istraživanjima (Leinonen i sur. 2003). Sljedeće obilježje obitelji, koje je uključeno kao potencijalni prediktor roditeljskih postupaka u naše istraživanje, bila je nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji. Dijete s razvojnim teškoćama postavlja pred roditelje netipične izazove i dodatne zahtjeve, što se odražava na njihove roditeljske postupke (Hodapp i Ly, 2005). Posljednje obilježje obitelji odnosilo se na odnos između roditelja. Važnost bračnih odnosa za kvalitetu roditeljstva istaknuta je još u procesnom modelu roditeljstva (Belsky, 1984), a kasnija istraživanja potvrdila su zaštitni učinak podrške partnera na autoritativno roditeljstvo u okolnostima financijskih teškoća (Simons i Johnson, 1996). Danas se prepoznaje da je za objašnjenje roditeljskih postupaka još prediktivnija roditeljska usklađenost odnosno „suroditeljstvo“. Ovaj konstrukt odnosi se na roditeljsku percepciju usklađenosti djelovanja drugog roditelja s vlastitim roditeljskim postupcima prema djetetu, tj. mjeru u kojoj roditelji podržavaju ili potkopavaju roditeljska nastojanja ovog drugog (Margolin, Gordis i John, 2001).

Obilježja okruženja, koja su zahvaćena ovim istraživanjem, odražavaju značajke sredine u kojoj je smještena obitelj čiji roditeljski postupci se nastoje objasniti. Radi se o obilježjima šire okoline za koja je opravdano pretpostaviti da utječu na socio-kulturni kontekst koji pak djeluje na roditeljska uvjerenja, stavove i očekivanja, a putem njih i na roditeljske postupke (Bornstein i Cheah, 2006). Okagaki i Divecha (1993) podijelili su odrednice roditeljskih uvjerenja na činitelje unutar i izvan obiteljskog okruženja, a u ove posljednje smjestili su kulturu, socioekonomski status, posao, prijatelje i susjede te savjete stručnjaka. Uz veličinu mjesta stanovanja i regionalnu pripadnost, u model smo uključile i stavove okoline prema tjelesnom kažnjavanju, onako kako ih u svojoj sredini percipiraju roditelji. Pritom su uzeti u obzir stavovi starijih i mlađih generacija, kao i stručnjaka i javnih djelatnika. Konačno, u ovoj skupini odrednica roditeljskog ponašanja nalaze se i mjere socijalne podrške koju roditelji primaju u svojoj roditeljskoj ulozi. Zaštitni utjecaj socijalne podrške utvrđen je u dosadašnjim istraživanjima kako na roditeljske postupke autoritativnog roditeljstva (primjerice, Leinonen i sur. 2003; Raboteg-Šarić i Pećnik, 2006), tako i na nasilne roditeljske postupke (Pećnik, 2003).

Za provjeru Quintonovog (2004) koncepta „ekologije roditeljstva“ koji naglašava ulogu usluga za podršku roditeljstvu u oblikovanju roditeljskog ponašanja, u istraživanju je uz podršku neformalne socijalne mreže detaljno zahvaćena i stručna pomoć u roditeljskoj ulozi koja je roditeljima na raspolaganju u užoj i široj zajednici.

1.3. Ciljevi istraživanja

Ciljevi ovog znanstveno-istraživačkog projekta su višestruki. Ponajprije, projekt je namijenjen upoznavanju raširenosti i obilježja društveno neprihvatljivih roditeljskih postupaka koji ugrožavaju prava djeteta u obitelji, ali i poželjnih roditeljskih postupaka, koji podupiru djetetove potrebe i prava, i to na nacionalno reprezentativnom uzroku populacije trinaestogodišnjaka i njihovih roditelja. Usto projekt služi upoznavanju psiho-socijalnih odrednica roditeljskih postupaka, među kojima su obilježja djeteta, roditeljski stavovi i uvjerenja, ali i dostupnost i kvaliteta izvora neformalne i formalne socijalne podrške roditeljima u ispunjavanju njihovih roditeljskih odgovornosti. Na taj način utvrdit će se činitelji koji povećavaju ili smanjuju vjerojatnost da će roditelji iskazivati određene vrste odgojnih postupaka.

Prikupljeni podatci o ponašanju roditelja, kako iz perspektive djeteta tako i iz perspektive majki i očeva, omogućit će povećanje uvida u stupanj ostvarivanja prava djeteta na zaštitu od nasilja u suvremenoj hrvatskoj obitelji. Spoznaje o zadovoljenosti potreba roditelja za različitim oblicima podrške u roditeljskoj ulozi ukazat će na stupanj ostvarivanja prava roditelja na podršku društva u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti.

Pod vidom postavljenih ciljeva formulirana su četiri glavna problema istraživanja. Prvi problem istraživanja bio je utvrditi obilježja roditeljskih ciljeva i stavova te učestalost

roditeljeve uključenosti u odgoj, pružanja strukture i podupiranja djetetove autonomije, kao i tjelesnog i drugih oblika nasilnog kažnjavanja djeteta u obitelji.

17

Drugi problem odnosio se na ispitivanje povezanosti roditeljskih odgojnih postupaka s obilježjima psihosocijalne prilagodbe djece koja uključuje djetetov školski uspjeh, samopoštovanje, samoregulaciju i probleme u ponašanju.

Treći problem istraživanja bio je utvrditi obilježja doživljaja roditeljstva mlađim adolescentima te opisati specifične kontekste koji olakšavaju odnosno otežavaju roditeljstvo.

U okviru četvrtog problema ispitat će se obilježja primljene i poželjne podrške roditeljima iz različitih izvora, uključujući neformalnu podršku rodbine i prijatelja te formalni sustav podrške institucija koje nude savjetodavne i druge usluge djeci i roditeljima. Također će se analizirati razlozi zbog kojih se ne traži stručna pomoć u odgoju te utvrditi oblici društvene podrške roditeljstvu koji su prihvatljivi roditeljima.

Peti problem istraživanja bio je pod vidom integrativnog modela roditeljstva provjeriti u kojoj mjeri se roditeljski postupci kažnjavanja, ali i roditeljski postupci koji podupiru psihološke potrebe djeteta, mogu objasniti određenim obilježjima djeteta, roditelja, obitelji i šire okoline. Kao prediktori roditeljskih postupaka ispitat će se mjere prilagodbe djeteta (problemi u ponašanju, samoregulacija, samopoštovanje, školski uspjeh), samootkrivanje roditeljima, djetetov i roditeljev spol, roditeljeva subjektivna dobrobit, odgojni ciljevi i očekivanja, doživljaj roditeljske kompetentnosti, zastrašenosti i zabrinutosti te stavovi prema tjelesnom kažnjavanju i znanje o njegovoj zakonskoj zabrani. Također će se ispitati doprinos socio-ekonomskog i socio-kulturnog konteksta objašnjenju roditeljskih postupaka. Kao zasebna skupina prediktora uključit će se i međusobna usklađenost roditelja u odgoju te podrška koju roditelj prima iz svoje bliže i šire okoline.

2. METODA I UVOD U REZULTATE ISTRAŽIVANJA

U ovom poglavlju bit će detaljno opisana metodologija provedenog istraživanja, uključujući tijek provedbe, sudionike istraživanja, postupak prikupljanja podataka te korištene materijale i istraživačke instrumente. U istraživanju se koristila kombinacija kvantitativnih (anketno terensko istraživanje s djecom, majkama i očevima) i kvalitativnih metoda (analiza sadržaja dječjih sastavaka i polu-strukturiranih intervjua s roditeljima). Svrha anketnog istraživanja je odgovor na probleme postavljene u prethodnom poglavlju, dok je glavna svrha kvalitativnih podataka produbljivanje i nadopuna kvantitativnog dijela istraživanja te ilustriranje živopisnim primjerima.

2.1. Anketno istraživanje

2.1.1. Postupak uzorkovanja i uspostava suradnje s ravnateljima škola

Ciljna populacija ovog istraživanja bili su trinaestogodišnjaci, njihove majke i očevi. Sudionici su odabrani putem probabilističkog klaster uzorkovanja koje je zahtijevalo sljedeće: raspoloživost popisa klastera (sedmih razreda u Hrvatskoj), jasnu određenost i međusobnu isključivost klastera te poznatu brojnost elemenata unutar klastera, tj. broja učenika u svakom razredu (Milas, 2005). Kako bismo prikupili sve potrebne podatke za odabir reprezentativnog klaster uzorka, poslužili smo se popisom svih sedmih razreda u Hrvatskoj iz e-matice, koji nam je na zahtjev dostavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Za škole koje nisu unijele podatke u maticu ili su podatci bili nepotpuni, telefonski smo kontaktirali školsko osoblje i prikupili potrebne podatke.

Uzorkovanje je obavljeno metodom kumulativnih veličina (Lohr, 2009) koja je u osnovi sustavno uzorkovanje koje vodi računa o broju krajnjih entiteta uzorkovanja. Tom metodom su izgledi za izbor u uzorak bili proporcionalni broju učenika u nekom razredu. Na taj su način veći razredi imali veće izglede odabira u uzorak, a vjerojatnost izbora u uzorak svakog pojedinog učenika sedmog razreda u RH je time ujednačena. Jednostavnije rečeno, od ukupno 49.611 učenika, koji su prema dopunjenom popisu e-matice upisali sedmi razred, u uzorak je metodom slučajnog odabira

18

odabran svaki 992. učenik s popisa i cijeli njegov razred, sve dok nije odabrano ukupno 50 sedmih razreda s upisanih ukupno 1.198 učenika (2,4% populacije). Popis razreda je bio načinjen tako da su razredi bili poredani prema redoslijedu županija u kojima se škola nalazi. Na taj je način učinjena implicitna stratifikacija uzorka prema županijama, tj. u sustavnom uzorkovanju, kakva je metoda kumulativnih veličina, odabir je trebao obuhvatiti sve županije.

Nakon što je istraživanje odobrilo Etičko povjerenstvo Pravnog fakulteta u Zagrebu te Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, ravnateljima odabranih škola upućeno je pismo kojim su pozvani na suradnju. Tom prilikom im je objašnjena svrha istraživanja, te su ukratko upoznati s planiranim postupkom provođenja istraživanja. Informirani su također da će se istraživanje provoditi sukladno Etičkom kodeksu istraživanja s djecom te da će se nakon njihovog pristanka tražiti i individualni aktivni pristanci svih sudionika istraživanja, tj. djece i njihovih roditelja/skrbnika. Na kraju je 48 škola prihvatilo poziv za suradnju, a dvije škole, koje su odbile suradnju, zamijenjene su sljedećom školom s popisa, gdje je odabran sedmi razred istoimenog odjeljenja. U Prilogu 1. se nalazi popis svih pripadajućih osnovnih škola te mjesta i županija u kojima se škole nalaze. Kao što vidimo, od ukupno 21 županije u Republici Hrvatskoj, jedino Ličko-senjska županija nije bila uključena, dok iz svih drugih županija imamo barem jedan sedmi razred u uzorku. Tablica 2.1. prikazuje regionalnu pokrivenost prikupljenim uzorkom učenika.

Tablica 2.1. Broj anketiranih razreda (škola) i učenika u sedam regija Hrvatske (N = 1.074)

REGIJA Pripadajuće županije

Broj anketiranih razreda

Broj anketiranih učenika

Zagrebačka 1. i 21. 12 258Dalmacija 13., 15., 17. i 19. 10 225Istra, Primorje i Gorski kotar 8. i 18. 5 106Slavonija 11., 12., 14. i 16. 11 237Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija 6.,7.,10. i 20. 5 114Sjeverozapadna i Središnja Hrvatska 2.,3.,4. i 5. 7 134Lika i Banovina 9. 0 0Ukupno 21 50 1.074

Kao što vidimo, najveća je zastupljenost učenika iz Zagrebačke regije te Slavonije i Dalmacije, što je u skladu s veličinom tih regija. Regija Lika i Banovina je u uzorku izostavljena, što se dogodilo u postupku uzorkovanja zbog razmjerno malog broja stanovnika u odnosu na ostale regije.

Iako stratifikacija prema veličini mjesta nije eksplicitno provedena, slučajni odabir metodom kumulativnih veličina rezultirao je implicitnom stratifikacijom prema veličini mjesta. Tako se iz tablice 2.2. vidi da su u našem uzorku zastupljene i urbane i ruralne sredine.

Tablica 2.2. Broj i postotak učenika koji žive u naseljima različitih veličina (N = 1.074)

Broj stanovnika u mjestu prebivanja n %manje od 1.000 56 5.01 – 2.000 89 7.92 – 5.000 128 12.35 – 10. 000 151 13.910 – 30.000 205 19.330 – 100.000 173 16.1više od 100.000 99 9.2Zagreb 173 16.4Ukupno 1.074 100

19

2.1.2. Postupak prikupljanja podataka

Anketno istraživanje se provodilo tijekom veljače i ožujka 2010. godine. U suradnji s ravnateljima te razrednicima odabranih sedmih razreda, za svaki je razred organiziran poseban roditeljski sastanak. Kad god je to bilo moguće, trudili smo se prilagoditi razrednicima i njihovim planovima za roditeljske sastanke, kako roditelji ne bi dolazili u školu isključivo zbog našeg istraživanja. Tako su mnogi razredi već imali u planu roditeljski sastanak oko maturalnog putovanja pa smo zamolili razrednike da nam ustupe na raspolaganje prvih četrdesetak minuta sastanka. Tjedan dana prije roditeljskog sastanka roditeljima je po djeci poslano pismo kojim smo ih nastojali informirati da se na sastanku pojave u što većem broju. Pozvana su oba roditelja. Na roditeljskom sastanku su temeljito educirani i pripremljeni anketari nazočnim roditeljima objasnili opću svrhu istraživanja, zamolili ih da ispune predviđeni upitnik za roditelje te da daju dozvolu za sudjelovanje djeteta u istraživanju. Anketari su im objasnili da je istraživanje dobrovoljno i anonimno te su im zajamčili povjerljivost prikupljenih podataka. Roditelje koji su prihvatili suradnju anketari su također zamolili da drugom djetetovom roditelju dostave isti upitnik, s uputom da ispunjeni upitnik u zapečaćenoj priloženoj kuverti pošalju po djetetu u školu. Roditeljima koji nisu prisustvovali sastanku poslali smo još jedno pismo u kojem ih molimo za suradnju zajedno s obrascem suglasnosti za dijete. Ukoliko je dijete vratilo potpisanu suglasnost, roditeljima smo po djetetu poslali kuvertirane upitnike s uputom da ih po djetetu vrate ispunjene u zatvorenoj kuverti.

Djeca čiji su roditelji pristali na sudjelovanje anketirana su u okviru nastave. Kad god je to bilo moguće, trudili smo se izbjeći anketiranje u posljednja dva školska sata kako bismo izbjegli umor djece i nemir zbog završetka nastave. Djeci je također naglašeno da je istraživanje potpuno anonimno i da će rezultati biti korišteni isključivo u istraživačke svrhe, ali i da je istraživanje dobrovoljno te da ne moraju sudjelovati ako to ne žele. Anketiranje se odvijalo u razredima veličine od 13 do 32 učenika. Učenici koji nisu sudjelovali u istraživanju sjedili su u zadnjim klupama s predmetnim nastavnikom i rješavali zadatak koji im je nastavnik osmislio.

Samo ispunjavanje upitnika je trajalo oko 60 minuta, ali se ono odvijalo u okviru dva školska sata. Upitnik se sastojao od tri dijela: 1. o adolescentu; 2. o mami; 3. o tati. Redoslijed drugog i trećeg dijela je rotiran na razini razreda, što znači da se u 25 razreda najprije rješavao dio o mami, a zatim o tati, dok je u preostalih 25 razreda redoslijed bio obrnut. Nakon što je završilo s prvim dijelom upitnika, svako je dijete dobilo čokoladnu torticu i drugi dio za rješavanje. Kad je zvonilo za kraj sata, učenici su slobodno mogli otići na školski odmor i vratiti se na početak drugog sata.

Anketiranje djece su u parovima obavljali dobro pripremljeni i educirani anketari (studenti viših godina psihologije i socijalnog rada, odnosno diplomirani psiholozi i socijalni radnici). Jedan anketar je vodio anketiranje, dok je uloga drugog bila dijeljenje upitnika i ostalih materijala. Kako bi se djeca upoznala i opustila, a i kako bi se izbjeglo impersonalno oslovljavanje djece u slučaju nemira u razredu, prije samog ispunjavanja upitnika svaki učenik je dobio naljepnicu na kojoj je mogao napisati svoje ime, a isto su učinili i anketari. Kako bi se osigurala anonimnost djece, svako je dijete dobilo veliki A4 fascikl s preklopnim kartonom te su im anketari pokazali kako da ih postave kao pregrade između sebe i susjednog učenika. Svako je dijete također dobilo označivač za knjige sa zahvalom za sudjelovanje u istraživanju, koji im je mogao pomoći da što lakše slijede pitanja u upitniku. Nakon što su dobili opću uputu za ispunjavanje upitnika, za sve upite i eventualna pojašnjenja pitanja u upitniku anketari su stajali djeci na raspolaganju.

Kako bi se tijekom obrade podataka mogli spojiti podatci roditelja i djeteta, a da se pritom očuva njihova anonimnost, sudionike smo zamolili da prije ispunjavanja upitnika prema uputama anketara kreiraju šifru koja će biti zajednička za dijete i oba roditelja (nazočni roditelj je upisao šifru na oba roditeljska upitnika, a roditelji koji su upitnike dobili po djetetu, dobili su pisanu uputu za sastavljanje šifre). Šifra od pet znakova se stvarala prema sljedećem načelu: prva dva znaka su predstavljala dan u datumu rođenja djeteta (primjerice, za dijete rođeno 12.7. upisano je 12), druga

20

dva znaka su bila prva dva slova imena djetetove majke (primjerice, u slučaju da se djetetova majka zove Dunja, upisuje se DU), a kao posljednji znak u šifri je trebalo upisati posljednju znamenku kućnog broja na kojem dijete živi (primjerice, ako dijete živi na kućnom broju 18, upisuje se 8).

2.1.3. Sudionici istraživanja

2.1.3.1. Stopa odaziva

U odabranih 50 sedmih razreda šk. godine 2009./10. bilo je upisano ukupno 1.198 učenika, od čega 591 djevojčica (49,3%) i 607 dječaka (50,7%). Od 1.198 učenika i njihovih roditelja/skrbnika, za čak 1.125 učenika (stopa odaziva 93,9%) su se roditelji/skrbnici odlučili pristati na suradnju barem u nekom obliku, bilo da je samo jedan roditelj ispunio upitnik, samo dijete, dijete i jedan roditelj ili dijete i oba roditelja.

Od ukupnog broja učenika, 1.074 djece je imalo roditeljski informirani pristanak i ispunilo je upitnik (89,6%). Za neku djecu roditelji nisu dali pristanak za sudjelovanje u istraživanju, ali bilo je i slučajeva kad su djeca imala pristanak roditelja, ali na dan istraživanja upitnika nažalost nisu bila u školi.

Što se tiče upitnika za roditelje/skrbnike, ukupno 991 skrbnika ženskog spola (82,7%) te 850 skrbnika muškog spola (70,9%) je ispunilo roditeljsku verziju upitnika. Međutim, s obzirom da je za 8 djece upitnik ispunjavala baka, teta, ujna, odnosno udomiteljica, navedeni upitnici neće ući u analize roditeljskog ponašanja, dok će u određene analize, u kojima se obrađuju podatci o djetetu, upitnici spomenute djece biti uključeni. Slično tome, za petero djece je roditeljski upitnik rješavao djed, stric, odnosno udomitelj pa su i ovi upitnici isključeni iz analiza koje se tiču roditeljskog ponašanja. Upitnici koje su rješavale pomajke i poočimi ušli su u analizu zajedno sa majkama i očevima.

Tako u konačnici preostaju 983 majčinska upitnika (82,1%), 845 očinska upitnika (70,5%) i 1.074 dječja upitnika (89,6%) za analizu. Kao što se može ustanoviti iz tablice 2.3., za 775 djece imamo cijeli „trojac“ upitnika dijete-majka-otac (64,7%), dječji i majčin upitnik imamo za 936 djece (78,1%), a dječji i očev upitnik za 813 djece (67,9%), što je iznenađujuće dobar odaziv sudionika istraživanja. Tako za 974 djece imamo ispunjen dječji i barem jedan roditeljski (majčin ili očev) upitnik (81,3%). Za svega 73 djece (6,1%) nemamo ispunjen ni dječji niti ijedan roditeljski upitnik.

Tablica 2.3. Prikaz broja djece za koju su majka, otac, odnosno samo dijete ispunili upitnik (N=1.198)

DIJETE ISPUNILO UPITNIK

Majka (pomajka) ispunila upitnik

ne da

NEOtac (poočim) ispunio upitnik

ne 73 19

da 4 28

DAOtac (poočim) ispunio upitnik

ne 100 161

da 38 775

100+161 +38+775 = 1074 djece 19+28+161+775 = 983 majki

4+28+38+775 = 845 očeva

21

Kako bismo provjerili postoji li određena sustavnost u odazivu roditelja i djece na poziv u istraživanje, zamolili smo razrednike, odnosno stručne suradnike u školama da ispune dodatni obrazac. U obrascu se tražilo da upišu imena djece te uz svako dijete sljedeće informacije: je li barem jedan roditelj ispunio anketu (da/ne), jesu li roditelji potpisali suglasnost za dijete (da/ne), je li dijete ispunilo anketu (da/ne), spol djeteta (m/ž), živi li dijete s oba roditelja (da/ne), uči li dijete prema individualiziranom ili prilagođenom programu (da/ne) i školski uspjeh djeteta na polugodištu sedmog razreda. Same ankete se ni na koji način nisu mogle povezati s obrascem gdje su ispisana imena djece te je na taj način očuvana njihova anonimnost, ali smo na temelju podatka o sudjelovanju djece i roditelja u istraživanju mogli provjeriti razlikuju li se sudionici istraživanja od onih koji iz različitih razloga nisu sudjelovali po nabrojanim relevantnim značajkama. Od ukupno 50 škola, ispunjeni dodatni obrazac poslalo je 38 škola (76%), što znači da smo dobili podatke za ukupno 904 djece. Podatci u pojedinim obrascima također nisu bili potpuni. Analiza sustavnosti odaziva provedena je na dostupnim podatcima, tj. provjerili smo jesu li razlike između dva poduzorka djece (1. djeca koja su sudjelovala; 2. djeca koja nisu sudjelovala) statistički značajne. Dobiveni su sljedeći rezultati:

• prema školskom uspjehu na polugodištu, grupa djece koja je ispunila anketu u prosjeku se ne razlikuje od grupe djece koja nije ispunila anketu (t = -1,356; df = 676; p > 0,05), a grupa djece čiji je barem jedan roditelj ispunio anketu u prosjeku se ne razlikuje od grupe djece čiji ni jedan roditelj nije ispunio anketu (t =-0,916; df = 598; p > 0,05).

• prema spolnoj strukturi, grupa djece koja je ispunila anketu ne razlikuje se od grupe djece koja nije ispunila anketu (χ2 = 1,064; df = 1; p > 0,05), a grupa djece čiji je barem jedan roditelj ispunio anketu ne razlikuje se od grupe djece čiji ni jedan roditelj nije ispunio anketu (χ2 = 0,006; df = 1; p > 0,05)

• prema relativnoj proporciji onih koji žive s oba roditelja i onih koji žive samo s jednim roditeljem ili s nekim drugim, nema razlike između grupa djece koja su ispunila, odnosno nisu ispunila anketu (χ2 = 0,091; df = 1; p > 0,05), kao ni razlike između grupa djece čiji je barem jedan roditelj ispunio, odnosno nije ispunio anketu (χ2 = 0,895; df = 1; p > 0,05)

• prema relativnoj proporciji onih koji uče, odnosno ne uče prema individualiziranom/prilagođenom programu, nema razlike između grupa djece čiji je barem jedan roditelj ispunio, odnosno nije ispunio anketu (χ2 = 0,02; df = 1; p > 0,05), a hi-kvadrat test, koji bi testirao razliku između grupa djece koja su ispunila, odnosno nisu ispunila ankete prema relativnoj proporciji onih koji uče, odnosno ne uče prema individualiziranom/prilagođenom programu, ne može se izračunati zbog narušenih uvjeta za provedbu hi-kvadrat testa2

Nadalje, kao što je već opisano, dječji upitnik se sastojao od 3 dijela (1. O tebi, 2. O mami, 3. O tati). Djeca koja su ostala bez jednog ili oba roditelja ili ih rijetko viđaju, drugi, odnosno treći dio su ispunjavala za žensku odnosno mušku blisku osobu koja se o njima brine. U tim slučajevima smo, kako bismo zadržali uzorak na majkama (pomajkama) i očevima (poočimima), dio upitnika koji se odnosio na djetetovog skrbnika isključili iz analize, dok smo dio o samom djetetu koristili u analizama. Tako je od ukupno 1.074 djece, njih 1.046 riješilo dio upitnika o majci (1.045 majki i 1 pomajka), a 1.031 dio upitnika o ocu (1.022 oca i 9 očuha). Ustanovili smo također da je manji broj djece u posljednjem dijelu upitnika izgubilo motivaciju za rješavanjem upitnika, što se očitovalo u crtanju dijagonala u odgovorima ili zaokruživanju istovjetnog odgovora kroz veći broj pitanja u upitniku, ne vodeći pritom računa o smjeru tvrdnje (primjerice, izražavaju izrazito slaganje na međusobno isključive tvrdnje). U takvim slučajevima smo sporni dio upitnika isključili iz analize, dok smo dijelove upitnika koji su nam se činili valjani zadržali u analizi kako ne bismo sustavno izgubili značajni dio uzorka djece s moguće smanjenom pozornošću i koncentracijom, nižom savjesnošću i sl. Nadalje, kao i u svakom anketnom istraživanju, događa se da djeca ili roditelji

2 Narušen jedan od uvjeta za provedbu hi-kvadrat testa – očekivana frekvencija u jednoj od ćelija je manja od 5 (Petz, 1997, str. 268)

22

preskoče odgovor na pojedino pitanje. S obzirom na zadovoljavajuću veličinu uzorka, nedostajuće vrijednosti nismo nadomještali, već smo podatke uključivali u analize metodom „po parovima“ (eng. pairwise), što znači da u svaki pojedini dio statističke analize ulaze isključivo oni sudionici koji na korištenim varijablama imaju dostupan i valjan podatak. Zbog navedenih će razloga u prikazima rezultata, broj ispitanika povremeno varirati.

2.1.3.2. Veličina i struktura obitelji

Većina anketirane djece živi u dvoroditeljskim obiteljima (88,6%), tj. u obiteljima s majkom i ocem u zajedničkom kućanstvu, dok su na drugom mjestu jednoroditeljske obitelji u kojima dijete živi s majkom (8,4%). Sa samohranim očevima živi 27 (2,5%) djece iz našeg uzorka, a petero djece ne živi ni s majkom niti s ocem, već s drugim članovima obitelji (djed, baka, teta, ujak i dr.).

Tablica 2.4. Broj djece koja žive s mamom i/ili tatom u zajedničkom kućanstvu

živi s tatomne da ukupno

živi s mamomne 5 (0,5%) 27 (2,5%) 32da 90 (8,4%) 947 (88,6%) 1.037

ukupno 95 974 1.069*

*za 5 djece nedostaje podatak o tome žive li s majkom, odnosno ocem

Osim roditelja, uz dijete često žive djetetova braća i sestre. Tako oko 88,7% ispitanika živi s barem jednim bratom ili sestrom, dok svega 121 (11,3%) ispitanika ne živi s braćom i sestrama. To znači da se radi o „jedincima“, odnosno djeci čija su se starija braća ili sestre već odselili i zasnovali vlastita kućanstva.

Tablica 2.5. Struktura obitelji (N = 1.069)

Član obitelji s kojim dijete živi u zajedničkom kućanstvu n Ukupni %

Majka 1.037 97,0Otac 974 91,1Braća 636 59,5Sestre 580 54,3Pomajka 3 0,3Očuh/mamin dečko/muž 17 1,6Baka 178 16,7Djed 90 8,4Teta/strina/ujna 18 1,7Tetak/stric/ujak 22 2,1Bratići/sestrične/polubraća/polusestre 7 0,7Šogor/ica 5 0,5Nećaci i nećakinje 8 0,8Prabaka 1 0,1

Tablica 2.5. prikazuje strukturu obitelji uzorka djece, tj. koji sve članovi obitelji žive s djetetom u istom kućanstvu. Kao što je vidljivo iz tablice 2.5., oko 59,5% djece živi s barem jednim bratom, a 54,3% živi s barem jednom sestrom. Velik broj djece živi u tzv. proširenim obiteljima. Tako u

23

čak 16,7% ispitanih obitelji bake žive s djecom i roditeljima u zajedničkom kućanstvu, a u 8,4% obitelji živi djed. To znači da su u ovim obiteljima u istom kućanstvu nazočne tri generacije. U dva kućanstva nazočne su čak četiri generacije: prabaka, baka i djed, roditelji i djeca; odnosno baka i djed, roditelji, dijete te sestrin muž i nećaci.

Tablica 2.6. prikazuje broj članova u kućanstvu u kojem dijete živi. Ukupni broj članova u kućanstvu varira od 2 do 12, no prevladavaju četveročlane (33,7%) i peteročlane (27%) obitelji.

Tablica 2.6. Ukupni broj članova u kućanstvu (N=1.069)

Broj članova u kućanstvu 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 M SD

f 22 125 360 289 167 73 16 9 4 2 24,8 1,38

% 2,1 11,7 33,7 27,0 15,6 6,8 1,5 0,8 0,4 0,2 0,2

Roditelji su izvijestili o svom stambenom pitanju, tj. odgovorili su na pitanje gdje žive sa svojom obitelji. Slika 2.1. prikazuje stambeni status dva subuzorka roditelja: samohranih roditelja te roditelja koji žive zajedno. Budući da nas prvenstveno zanima stambeni status onih roditelja koji žive sa svojom djecom, a samo smo djecu (ne i roditelje) pitali o tome koji sve članovi žive s njima u zajedničkom kućanstvu, za roditelje čija djeca nisu ispunila upitnik ne znamo žive li s djecom ili ne. Tako su u ovom prikazu iskorišteni samo podatci o stambenom statusu onih obitelji od kojih imamo dječji i barem jedan roditeljski upitnik (tablica 2.3.; n = 974 obitelji)3. Od ukupno 972 obitelji, 80 obitelji su jednoroditeljske (u 79% slučajeva samohrane majke), a preostalih 892 su dvoroditeljske obitelji.

Slika 2.1. Stambeni status dvoroditeljskih i jednoroditeljskih obitelji (N = 972)

Prema ovom prikazu se čini da oko dvije trećine obitelji živi u vlastitom stanu ili kući, dok su ostali u statusu podstanara u tuđoj kući/stanu ili žive kod svojih, odnosno partnerovih roditelja ili rodbine. Međutim, mnogi roditelji su samoinicijativno dopisali na upitnik uz odgovor „u vlastitoj kući/stanu“ da su u kreditu, što im nije bilo ponuđeno kao opcija. Kupovina kuće ili stana na dug

3 Od ukupnog broja po opisanom kriteriju odabranih obitelji, za jedno dijete ne znamo s kim živi, a podatci o stambenom statusu jednog oca također neće biti ovdje prikazani jer je dijete u upitniku napisalo da ne živi ni s ocem niti s majkom, već s bakom (n =972).

78,7%65,0%

5,4%

8,8%

15,9%26,2%

0%

20%

40%

60%

80%

100%

Dvoroditeljske obitelji (N = 892)

Jednoroditeljske obitelji (N= 80)

u stanu ili kući roditelja / rodbine

Podstanari

U vlastitoj kući ili stanu

24

može imati podjednaki ili čak veći odjek na obiteljski mjesečni proračun i stvarati financijske teškoće. S obzirom na podatak HNB-a da su građani Hrvatske krajem kolovoza 2010. dugovali inozemnim kreditorima oko 218,4 milijuna eura (SEEbiz, 2011), možemo pretpostaviti da određeni postotak roditelja koji su zaokružili opciju „u vlastitom stanu/kući“ zapravo otplaćuje kredit koji im mjesečno oduzme značajnu proporciju prihoda. Što se tiče usporedbe dvoroditeljskih i jednoroditeljskih obitelji, samohrane majke i očevi nešto češće ostaju živjeti kod svojih roditelja/rodbine ili u podstanarstvu nego majke i očevi koji žive u braku.

U nastavku je prikazan prosječni mjesečni prihod kućanstva (kad se uzme sve zajedno u obzir, primjerice, plaće, mirovine, honorari, prihodi od povremenih poslova, poljoprivrede i sl.) za opisani poduzorak obitelji (N = 892). Prosječni mjesečni prihod kućanstva varira od 299,00 kuna mjesečno do 60.000,00 kuna mjesečno, što ukazuje na prilično velike statusno-imovinske razlike među građanima Hrvatske.4 Za jednoroditeljske obitelji je uzeta procjena prosječnog mjesečnog prihoda kućanstva onog roditelja koji živi s djetetom, dok je za dvoroditeljske obitelji uzet prosjek procjena majki i očeva. Na slici 2.2. je prikazana distribucija prosječnog mjesečnog prihoda kućanstva jednoroditeljskih i dvoroditeljskih obitelji. Kao što se na slici 2.2. zorno vidi, distribucija prihoda kućanstava je pozitivno asimetričnog oblika, što znači da je značajno više obitelji u nižim razredima prihoda nego onih u višim razredima. Iz tog razloga aritmetička sredina prihoda (8.585,00 kuna dvoroditeljskih obitelji i 7.581,00 kuna jednoroditeljskih obitelji) ne reprezentira dobro prosječni mjesečni prihod kućanstva uzorka djece i roditelja, već prosječnu obitelj mnogo bolje opisuje tzv. centralna vrijednost (medijan), tj. vrijednost prihoda koja se u nizu prihoda poredanih po veličini nalazi točno u sredini. Centralna vrijednost prosječnog mjesečnog prihoda kućanstva iznosi 7.700,00 kuna za dvoroditeljske obitelji, odnosno 6.000,00 kuna za jednoroditeljske obitelji.

Slika 2.2. Distribucija prosječnih mjesečnih prihoda kućanstava dvoroditeljskih i jednoroditeljskih obitelji

Unatoč tome što centralna vrijednost bolje reprezentira prosječni prihod, u novinama se najčešće piše o prosječnoj plaći izraženoj kao aritmetička sredina. Podijelimo li prosječni prihod dvoroditeljske obitelji dobiven u ovom istraživanju (8.585,00 kuna) s 2, dobivamo aproksimaciju prosječne plaće roditelja koji živi u dvoroditeljskoj obitelji s djetetom koje pohađa sedmi razred u Hrvatskoj (4.293,00 kn). Usporedimo li na ovaj način ugrubo procijenjenu plaću s prosječnom neto plaćom u Hrvatskoj u siječnju 2010. od 5.258,00 kuna (Državni zavod za statistiku, 2010) možemo uvidjeti da je „prosječni roditelj sedmaša u Hrvatskoj“ u prosjeku za 965 kuna siromašniji od „prosječnog zaposlenog čovjeka u Hrvatskoj“.

4 Najbogatija obitelj živi u Splitsko-dalmatinskoj, a najsiromašnija u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

25

Slika 2.3. Prosječni mjesečni prihod po članu kućanstva (N = 929 obitelji)

Međutim, s obzirom da ova kućanstva, kao što smo ranije pokazali (Tablica 2.5. i 2.6.), osim roditelja i djeteta koje ide u sedmi razred, često broje i veći broj ukućana (djetetova braća i sestre, njihovi bake, djedovi, stričevi, tete i dr.) čini se da je prosječni mjesečni prihod po članu kućanstva mnogo bolji indikator socijalnog statusa obitelji od prosječnog mjesečnog prihoda kućanstva. Ova mjera u našem uzorku obitelji, prema iskazima roditelja, varira od 100 kn do 16.667,00 kn, što je opet ogromni raspon razlike.

Kao što prikazuje slika 2.3., većina obitelji u Hrvatskoj živi od prosječnog mjesečnog prihoda od 1.000,00 do 2.000,00 kuna po članu kućanstva (42,2%). Međutim, vrlo je velik i broj onih obitelji koje imaju mjesečna primanja manja od 1.000,00 kn po članu (25,3%), od kojih otprilike jedna petina (20%) ima prihode po članu kućanstva manja i od 500,00 kuna.

2.1.3.3. Djeca

Od ukupnih 1.074 djece, u anketnom istraživanju je sudjelovalo 542 dječaka (50,5%) i 532 djevojčice (49,5%). U tablici 2.7. su prikazana godišta rođenja djece. Djeca rođena 1996. godine, koja dominiraju u ovom istraživanju, u vrijeme anketiranja tijekom veljače, odnosno početkom ožujka 2010. imala su navršenih 13 godina, izuzev onih rođenih u siječnju i veljači 1996. koja su već navršila 14 godina. Djeca rođena 1997. godine, u 2010. godini navršavaju 13 godina, ali pretpostavljamo da se radi većinom o djeci rođenoj u prvom kvartalu 1997. godine, što znači da je većina njih u trenutku anketiranja već navršila 13 godina. Naime, 2003. godine, kad je ova generacija djece upisivala prvi razred osnovne škole, donesen je Zakon o osnovnom školstvu (NN, 69/2003, čl. 42.) kojim je određeno da se (osim ako drugačije ne zatraži roditelj/staratelj i odobri tijelo županijske državne uprave, odnosno Grada Zagreba) u prvi razred osnovne škole upisuju djeca koja do 1. travnja tekuće godine imaju navršenih šest godina života. Tako je u tablici u posljednjem stupcu navedena aproksimacija dominantne dobi djece svakog pojedinog godišta rođenja. Prosječna dob djece u uzorku iznosi oko 13,4 – dakle, oko 13 i pol godina.

Tablica 2.7. Uzorak djece prema godini rođenja (N=1047) i procijenjena dob u vrijeme anketiranja

Godina rođenja Broj djece Postotak Dob u veljači 2010.1994. 2 0,2% 15,51995. 23 2,0% 14,51996. 818 72,7% 13,51997. 204 18,1% 13

UKUPNO 1047 100% M = 13,4; SD=0,27Bez odgovora 27 2,5% nije poznato

26

2.1.3.4. Roditelji

U istraživanju je sudjelovalo ukupno 1.828 roditelja djece iz sedmih razreda, od toga 845 očeva (46,2%) i 983 majke (53,8%). Dob majki varira od 28 do 60 godina (M = 40,8, SD = 5,16), dok očevi variraju u dobnom rasponu od 29 do 63 godine i u prosjeku su nešto stariji od majki (M = 44,2; SD = 5,57).

Tablica 2.8. prikazuje dobnu strukturu uzorka roditelja, gdje su majke i očevi arbitrarno podijeljeni u tri dobne skupine: mlađa zrela dob (28 – 39 godina), srednja zrela dob (40 – 51 godina) i starija zrela dob (52 – 63 godine). Većina majki u uzorku roditelja je mlađe (43%) i srednje (54%) zrele dobi, dok je većina očeva srednje zrele dobi (69,7%).

Tablica 2.8. Dobna struktura uzorka roditelja

Dobni rasponMajke Očevin % n %

Mlađa zrela dob (28 – 39) 393 43,0 153 19,7Srednja zrela dob (40 – 51) 494 54,0 542 69,7Starija zrela dob (52 – 63) 28 3,0 83 10,7Ukupno 915 100 778 100Bez odgovora 68 6,9 67 7,9M 40,8 44,2SD 5,16 5,57

Naobrazba majki i očeva prikazana je na slici 2.4. Većina roditelja, točnije 70,4% očeva i 62,5% majki ima srednju stručnu spremu, oko 15% majki i očeva je završilo višu školu ili fakultet, dok je svega oko 1% majki i očeva s magisterijem ili doktoratom. Završeno osnovnoškolsko obrazovanje ima nešto više majki (19,3%) nego očeva (12,2%), a oko 1% očeva i čak 2,1% majki nema završenu osnovnu školu.

Slika 2.4. Obrazovna struktura uzorka roditelja (No= 835; Nm= 975)

1,0%

12,2%

70,4%

15,1%

1,3%2,1%

19,3%

62,5%

15,3%

0,8%0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

nezavršena osnovna škola

osnovna škola srednja ili stručna škola

viša škola ili fakultet

magisterij ili doktorat

Očevi (n = 835) Majke (n = 975)

27

Radni status roditelja grafički je prikazan na slici 2.5. Prema ovim podatcima svega 70,8% očeva i 56,2% majki ima stalan posao. Dodatnih 5,6% očeva i 9,5% majki je povremeno zaposleno. Nezaposleno je oko 8,4% očeva i čak 29,8% majki, a preostala kategorija predstavlja umirovljenike, kućanice, poljoprivrednike, studente, razvojačene branitelje te roditelje sa statusom roditelja njegovatelja.

Slika 2.5. Radni status roditelja (No= 809; Nm= 955)

Bračni status roditelja je prikazan u tablici 2.9. Većina anketiranih očeva (94,3%) i majki (91,3%) je u braku, a među preostalom manjinom roditelja prevladavaju razvedene majke (3,4%) i očevi (1,7%) koji žive sami (s djecom), tj. nisu se ponovno udavale/ženili. Iz tablice se zbrajanjem frekvencija može utvrditi i koliki postotak majki odnosno očeva živi s partnerom/icom, a koliko ih ne živi u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici. Tako 925 majki (94,1%) majki i 816 (96,6%) očeva živi u braku ili izvanbračnoj zajednici.

Tablica 2.9. Bračni status roditelja

Bračni statusOčevi Majke

n % n %U braku: 795 94,6 897 91,5

Razveden/a:živi sam/a 14 1,7 33 3,4živi s partnerom/icom 11 1,3 16 1,6

Nevjenčan/a:živi sam/a 2 0,2 6 0,6živi s partnerom/icom 10 1,2 10 1,0

Udovac/ica:živi sam/a 8 1,0 16 1,6živi s partnerom/icom 0 0 2 0,3

UKUPNO 840 100 980 100Drugo i bez odgovora 5 0,6 3 0,3

Roditelji su izvijestili i o broju svoje djece, neovisno o tome žive li s njima u zajedničkom kućanstvu ili su već odselila i zasnovala vlastite obitelji (tablica 2.10.). Osim djeteta koje ide u sedmi razred, većina očeva (92,8%) i majki (90,8%) ima barem još jedno dijete. Ukupno 47,9% anketiranih očeva i 44,9% majki ima ukupno dvoje djece, a 30,5% očeva i majki ima ukupno troje djece. Tako u prosjeku otac u Hrvatskoj ima 2,6 djece, a majka u prosjeku ima također 2,6 djece.

70,8%

56,2%

5,6%9,5%8,4%

29,8%

15,2%

4,4%

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

Očevi (n = 809) Majke (n = 955)

stalno zaposlen/a

povremeno zaposlen/a

nezaposlen/a

ostalo

28

Tablica 2.10. Izvješće roditelja o broju svoje djece

Broj djeceOčevi Majke

n % n %1 61 7,2 90 9,22 404 47,9 441 44,93 257 30,5 300 30,54 76 9,0 88 8,95 28 3,3 40 4,16 8 1,0 7 0,77 4 0,5 5 0,58 0 0 1 0,1

12 0 0 1 0,1Bez odgovora 7 0,8 10 1,0

Ukupno 845 100 983 100

2.1.4. Mjerni instrumenti

Mjerni instrumenti kojima su prikupljani podatci od djece i roditelja obuhvaćali su instrumente već primjenjivane u domaćim ili stranim istraživanjima, ali i nove upitnike i ljestvice, konstruirane za potrebe ovog istraživanja. Novo-konstruirani, prilagođeni i prevedeni instrumenti prethodno su provjereni u pilot-istraživanju u prosincu 2009. godine. U njemu su sudjelovala djeca iz tri sedma razreda (N = 49) i njihovi roditelji (N = 58) iz OŠ Dobriše Cesarića u Zagrebu. Radi se o školi koja nije odabrana u završni uzorak. Temeljem rezultata pilot-istraživanja izvršena je dorada i skraćivanje te završno grafičko oblikovanje instrumentarija za anketno istraživanje. U nastavku su opisani psihologijski mjerni instrumenti, tj. upitnici i ljestvice koje su korištene u anketnom dijelu istraživanja.

Instrumenti su prema mjernom svojstvu kojeg mjere podijeljeni u pet skupina: Roditeljski odgojni postupci, Obilježja djeteta, Obilježja roditelja, te Obilježja obitelji, Obilježja društvenog okruženja i socijalna podrška roditeljima. Za svaki od navedenih instrumenata ćemo opisati što mjeri, tko je bio izvor podataka te ćemo navesti primjer čestice (pitanja). Koeficijenti pouzdanosti (Cronbachov alpha) za svaki instrument i njegove subskale/faktore prikazani su u Prilogu 2. Roditelji su znali da se sva pitanja u upitnicima odnose na njihovo dijete koje ide u sedmi razred (osim ako nije drugačije naznačeno), bez obzira što možda imaju i više djece.

Za sve ljestvice s 5 ili više čestica provjerena je faktorska struktura instrumenta i to analizom glavnih komponenti. U svrhu lakše interpretacije dobivenih faktorskih rješenja (izuzev ako se radi o jednofaktorskom rješenju) obavljena je Oblimin kosokutna rotacija. Ukupni rezultat na pojedinoj skali, odnosno faktoru računa se kao aritmetička sredina svih pripadajućih čestica, a veći rezultat ukazuje na veću razinu mjerenog svojstva (osim ako nije drugačije naznačeno).

2.1.4.1. Roditeljski odgojni postupci

Ova skupina instrumenata mjeri različita roditeljska ponašanja prema djetetu. Neke od njih su ispunjavali samo adolescenti, neke isključivo roditelji, dok su preostale ispunjavali i roditelji i adolescenti. Adolescenti su na sva pitanja iz upitnika odgovarali posebno za majku i oca.

Upitnik tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja razvijen je prema već postojećim upitnicima (Pećnik, 2003; Maleš i Kušević, 2008). Sačinjava ga popis od šest oblika fizički agresivnog ponašanja roditelja prema djetetu (primjerice, „udarac rukom po stražnjici“) te dva oblika tjelesnih posljedica roditeljske agresije na dijete (primjerice, „modrice od udarca“). Na popisu je također i 10 netjelesnih oblika kažnjavanja (primjerice, „vikanje“). Za svaki od navedenih oblika roditeljskog

29

ponašanja adolescenti procjenjuju učestalost doživljavanja u djetinjstvu na ljestvici od 5 stupnjeva (0 = „nikad/nije mi se nikad dogodilo“; 1 = „rijetko/dogodilo se jednom ili dvaput u djetinjstvu“; 2 = „ponekad/događalo se povremeno, nekoliko puta godišnje“; 3 = „često/dešavalo se redovito, otprilike jednom mjesečno“; 4 = „vrlo često/dešavalo se više puta mjesečno tokom djetinjstva“). Adolescenti uz pojedini oblik nasilja također trebaju zaokružiti sva dobna razdoblja u kojima su doživjeli određeni oblik kažnjavanja: a) predškolsko razdoblje, b) razdoblje od 1. do 4. razreda osnovne škole, c) razdoblje od 5. do 7. razreda osnovne škole. Upitnik ispunjavaju adolescenti, posebno za mamu, a posebno za tatu. Provedena faktorska analiza rezultirala je komparabilnim faktorskim rješenjima na podatcima o majkama i očevima. Ekstrahirane su tri glavne komponente: 1. Tjelesno kažnjavanje i vikanje, 2. Ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza i 3. Teže fizičko i psihičko nasilje.

Učestalost udaranja djeteta izmjereno je jednom česticom u okviru roditeljskog upitnika: „Koliko puta ste udarili svoje dijete (koje ide u 7. razred) od ranog djetinjstva do sada?“. Ponuđeni odgovori su bili: „nikad“, „1 – 3 puta“, „4 – 10 puta“, „10 – 50 puta“ i „više od 50 puta“.

Pružanje strukture je ljestvica koju smo konstruirali za potrebe ovog istraživanja na temelju komponenata strukture relevantnih za dječju motivaciju i prilagodbu, koje predlažu Farkas i Grolnick (2008; prema Grolnick, 2009). Ljestvica se sastoji od 5 čestica (primjerice, „Daje mi do znanja što smijem, a što ne smijem.“). Zadatak sudionika je da na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad, 2 = rijetko, 3 = ponekad, 4 = često, 5 = uvijek) procijeni koliko često se tvrdnjom opisano ponašanje odnosi na roditelja. Dijete ispunjava ljestvicu posebno za mamu, a posebno za tatu, a roditelji ispunjavaju prilagođenu, roditeljsku verziju iste ljestvice. Faktorskim analizama potvrđena je jednofaktorska struktura ljestvice.

Potpora autonomiji će biti izmjerena s 3 čestice (primjerice, „Trudi se razumjeti moje stajalište.“) iz dječje verzije Upitnika roditeljstva kao socijalnog konteksta (Parents as social context questionnaire; Skinner i sur., 2005). Za potrebe ovog istraživanja dodana je još jedna dodatna čestica („Potiče me da samostalno odlučujem.“), a zadatak sudionika je na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad; 5 = uvijek) procijeniti koliko često se tvrdnjom opisano ponašanje odnosi na roditelja. Dijete ispunjava skalu posebno za mamu i tatu, a oba roditelja rješavaju prilagođenu roditeljsku verziju iste ljestvice. Faktorskim analizama potvrđena je jednofaktorska struktura ljestvice.

Uključenost roditelja će biti izmjerena s 3 čestice (primjerice, „Nađe vremena za mene.“) iz Skale percepcije roditelja (Perceptions of Parents Scales – POPS; Robbins, 1994). Zadatak sudionika je na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad; 5 = uvijek) procijeniti koliko često se tvrdnjom opisano ponašanje odnosi na roditelja. Dijete ispunjava skalu posebno za mamu i tatu, a roditelji rješavaju prilagođenu roditeljsku verziju ljestvice. Faktorskim analizama potvrđena je jednofaktorska struktura ljestvice.

Upitnik percepcije roditeljskog ponašanja u kontekstu samootkrivanja (PRPSO; Tokić i Pećnik, 2010) predstavlja dječju procjenu učestalosti određenih roditeljskih ponašanja koja ih potiču na samootkrivanje, odnosno koja njihovo samootkrivanje i komunikaciju inhibiraju. Zadatak adolescenta je procijeniti učestalost pojave roditeljskog ponašanja opisanog tvrdnjom na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad do 5 = uvijek). Ovaj upitnik su rješavali samo adolescenti i to posebno za mamu, a posebno za tatu. PRPSO se sastoji od 2 ljestvice: PRPSO –A (antecedenti samootkrivanja) i PRPSO – R (reakcije na samootkrivanje). PRPSO-A se sastoji od ukupno 17 čestica koje opisuju antecedentna roditeljska ponašanja, tj. ponašanja koja prethode dječjem samootkrivanju i mogu ga poticati (9 čestica; primjerice, „Ispriča mi neku dogodovštinu iz svoje mladosti.“) ili obeshrabrivati (8 čestica; primjerice, „Loše je volje.“). Nakon faktorske analize ove ljestvice zadržane su 3 glavne komponente roditeljskog ponašanja koje prethodi samootkrivanju (antecedenti): 1. Iniciranje komunikacije, 2. Intruzivnost i 3. Nedostupnost. PRPSO-R se sastoji od 32 čestice koje opisuju roditeljske reakcije na samootkrivanje pozitivnih događaja, briga i problema te nečega što roditelj ne odobrava. Polovica tvrdnji opisuje pozitivne/konstruktivne reakcije na samootkrivanje adolescenta (16 čestica; primjerice, „Da mi dobar savjet.“), a polovica negativne/destruktivne roditeljske reakcije (16 čestica; primjerice, „Umanjuje važnost uspjeha o kojem joj ispričam.“). Nakon faktorske analize ove ljestvice zadržane su 3 glavne komponente: 1. Podrška i uvažavajuće vodstvo, 2. Iznevjerenje i 3. Kažnjavanje.

30

2.1.4.2. Obilježja adolescenta

Sljedeća skupina instrumenata mjeri različita obilježja adolescenata uključujući sociodemografska obilježja (spol i godina rođenja), uobičajene obrasce ponašanja te različite mjere prilagodbe adolescenata, uključujući probleme u ponašanju, prilagodbu na školu, samoregulaciju, ali i subjektivnu psihološku dobrobit djeteta. Većinom se radi o samoprocjenama adolescenata, odnosno procjenama od strane roditelja.

Brige adolescenata su ispitane za pet područja: odnos s vršnjacima, odnos s profesorima, školske ocjene, odnos s roditeljima i ljubavni problemi. Adolescenti su procjenjivali u kojoj mjeri ih svaka od navedenih domena brine ili uznemirava. Odgovore su davali na skali od 1 do 4 (1 = uopće me ne brine, 2 = uglavnom me ne brine, 3 = uglavnom me brine, 4 = jako me brine).

Samootkrivanje o dnevnim aktivnostima (Kerr i Stattin, 2000; Stattin i Kerr, 2000) je izmjereno skalom od 5 čestica. Čestice iz izvorne skale su prevedene u duhu hrvatskog jezika te prilagođene uzorku djece u Hrvatskoj. Također, dvije čestice koje su u izvornoj verziji skale mjerile tajnovitost adolescenata (tj. počinjale sa „Tajiš li mami/tati…?“) transformirane su na način da mjere samootkrivanje (primjerice, „Pričaš li mami/tati o tome što radiš u slobodno vrijeme?“). Raspon odgovora varira od 1 (nikad) do 5 (uvijek), a adolescenti posebno procjenjuju svoje samootkrivanje mami i samootkrivanje tati. Faktorskom analizom je dobiven jedan generalni faktor.

Samootkrivanje o osjećajima i brigama (Kerr i sur., 1999) je skala koja se sastoji od 8 čestica (primjerice, „Kad si zabrinut zbog nečega, pričaš li s mamom/tatom o tome?“). Raspon odgovora varira od 1 (nikad) do 5 (uvijek). Adolescenti posebno procjenjuju svoje samootkrivanje mami i samootkrivanje tati o osjećajima i brigama. Nakon faktorske analize zadržan je jedan generalni faktor.

Djetetovo odbijanje komunikacije s roditeljem (Stattin i Kerr, 2000b) mjerit će se s tri čestice. Roditelj procjenjuje kako adolescent/ica reagira na pokušaj komunikacije (primjerice, „Koja je uobičajena reakcija vašeg djeteta kad ga/ju pitate što se zbivalo kako je bilo vani s prijateljima?“. Ponuđeni odgovori su: a) Drago mu/joj je što sam pitao i puno mi ispriča; b) Kratko odgovori; c) Ispriča tek nakon što ga pitam nekoliko puta; d) Razljuti se i ne želi odgovoriti; e) Ne obazire se na moja pitanja. Faktorska analiza ukazuje na postojanje generalnog faktora.

Prkošenje (Defiance of parents’ rules; Stattin i Kerr, 2000b) će biti izmjereno samoprocjenom adolescenta. Upitnikom se ispituje kako adolescent/ica reagira u slučaju kad se ne slaže s roditeljem oko 4 različita pitanja: stil oblačenja, pisanje zadaće i učenje, odabir prijatelja i provođenje slobodnog vremena. Sastoji se od ukupno 4 čestice (primjerice, „Kad se ti i tvoji roditelji ne slažete oko toga s kojim se prijateljima družiš, što najčešće napraviš?“). Dijete uz svako pitanje odabire jedan od pet ponuđenih odgovora: a) napravim po svom i ne kažem mami/tati; b) napravim po svom, ali kažem mami/tati; c) pokušam navesti mamu/tatu da promijeni mišljenje; d) napravim onako kako mama/tata kaže. U slučaju da adolescent do sada nije iskusio neslaganje s roditeljima po nekom od navedenih pitanja, može zaokružiti odgovor e) nije se nikad dogodilo da se ne slažemo po tom pitanju. Dijete daje procjene posebno za odnos s mamom, a posebno za odnos s tatom. Ovdje se radi o nominalnoj skali, odnosno razlikujemo 5 različitih kategorija odgovora na svaku česticu.

Reakcija na zahtjev za sudjelovanjem u kućanskim poslovima mjerena je česticom iz roditeljske verzije Skale prkošenja (Stattin i Kerr, 2000b): „Kako Vaše dijete obično reagira kad želite da napravi nešto u kući (spremanje, čišćenje, pomoć oko rublja, bacanje smeća, odlazak u dućan itd.)?“. Roditelji su birali između 5 ponuđenih odgovora: 1) „Odbije“; 2) „Napravi preko volje nakon ponovljenih zahtjeva i prigovora“; 3) „Ponekad napravi, ali ponekad ne“; 4) „Napravi većinu puta“; 5) „Odmah napravi“. Veći rezultat ukazuje na veću suradljivost s roditeljem prilikom zahtjeva za sudjelovanjem u kućanskim poslovima.

Prilagodba na školu izmjerena je uz pomoć dvije zasebne mjere. Prva je školski uspjeh na polugodištu koji je mjeren jednom česticom („S koliko si prošao/la na polugodištu /7. Razred/?“). Druga mjera predstavlja odnos prema školi koji je mjeren s dvije čestice iz Skale prilagodbe na

31

školu (Stattin i Kerr, 2000b), a to su: „Voliš li ići u školu?“ (da; uglavnom da; ponekad da – ponekad ne; uglavnom ne; ne) i „Kako bi opisao odnos između sebe i škole?“ (Škola i ja smo kao: najbolji prijatelji; prijatelji, ali ne bliski; stranci; neprijatelji).

Samopoštovanje djeteta je izmjereno Rosenbergovom skalom samopoštovanja (Rosenberg, 1965). Skala sadrži deset tvrdnji od kojih je pet pozitivno, a pet negativno formulirano. Zadatak djeteta je procijeniti tvrdnje na skali likertovog tipa na 4 stupnja, pri čemu 1 znači „potpuno se slažem“, a 4 „uopće se ne slažem“. Ukupan rezultat se određuje kao aritmetička sredina procjena ispitanika na 10 čestica, s tim da se negativno formulirane čestice obrnuto boduju. Ukupni rezultat može varirati od 1 do 4, pri čemu veći rezultat ukazuje na veće samopoštovanje.

Dječja samoregulacija će biti izmjerena Skalom samokontrole (Humphrey, 1982) koja se sastoji od 5 čestica (primjer: „Unaprijed razmišlja o mogućim posljedicama svog ponašanja”). Roditelji procjenjuju koliko često se njihovo dijete ponaša na navedene načine na skali od 1 (nikad) do 5 (uvijek).

Učestalost problema u ponašanju (Problem behavior frequency scale; Farrell i sur., 2000) je skala koja je nastala kombinacijom različitih dotadašnjih skala problema u ponašanju djece i adolescenata. Za potrebe ovog istraživanja skala je skraćena, prevedena i prilagođena. U prilagođenom obliku sastoji se od 17 čestica, tj. popisa različitih problematičnih ponašanja koja uključuju korištenje opojnih sredstava, delinkvenciju, fizičku i ne-fizičku agresiju. Navedena ponašanja variraju po ozbiljnosti prekršaja, a dijete procjenjuje koliko se puta u proteklih godinu dana ponašalo na taj način: „niti jednom“; „1 – 2 puta“; „3 – 10 puta“; „više od 10 puta“. Odgovori su kodirani na skali od 0 – 3. Ukupni rezultat se formira kao aritmetička sredina svih 17 odgovora.

Efikasnost odupiranja utjecaju vršnjaka (Resistance efficacy; Ellickson i Hays, 1990) mjerit će se pomoću dvije čestice koje opisuju hipotetske situacije u kojoj vršnjaci adolescenta ponude cigaretom, odnosno alkoholom. Sudionici procjenjuju kako bi reagirali u toj situaciji. Format odgovora, korišten u ovom istraživanju, ponešto je izmijenjen u odnosu na izvorni, jer smo željeli zahvatiti i motivaciju prihvaćanja odnosno odbijanja prijedloga vršnjaka (a – ne bih uzeo alkoholno piće, jer ne želim; b – ne bih uzeo alkoholno piće iako bih rado probao; c – ne znam; d – uzeo bih alkoholno piće, jer bi mi bilo neugodno odbiti; e – uzeo bih alkoholno piće ako mi se pije). Rezultat na skali se može koristiti kao kvantitativna varijabla, gdje su odgovori kodirani u skalu od 1 do 5. Pritom su odgovori koji ukazuju na priklanjanje utjecaju vršnjaka označeni brojevima 1 i 2, a odgovori koji ukazuju na odupiranje vršnjacima su kodirani brojevima 4 i 5, što znači da veći rezultat na ljestvici označava veću efikasnost odupiranja vršnjacima. Međutim, ponuđeni odgovori zapravo variraju na dvije dimenzije: 1. priklanjanje vs. odupiranje vršnjacima i 2. autonomno vs. konformističko ponašanje. U skladu s ovom dvodimenzionalnom podjelom odgovora možemo razlikovati i 4 kategorije odgovora: autonomno odupiranje vršnjacima (zbog vlastitih uvjerenja), neautonomno odupiranje vršnjacima (konformiranje zahtjevima odraslih), konformističko priklanjanje vršnjacima i autonomno priklanjanje vršnjacima.

Skala zadovoljenosti temeljnih psiholoških potreba (La Guardia, Ryan, Couchman i Deci, 2000) predstavlja mjeru zadovoljenosti osnovnih psiholoških potreba za autonomijom, povezanosti i kompetencijom u odnosu s nekom osobom. U ovom istraživanju je to odnos s majkom, odnosno s ocem. Sastoji se od ukupno 9 čestica, po tri za svaku potrebu. Prosječni rezultat svih 9 čestica predstavlja ukupnu mjeru zadovoljenosti potreba u odnosu. Zadatak ispitanika je na skali od 1 (uopće ne vrijedi za mene) do 4 (potpuno vrijedi za mene) procijeniti u kojoj mjeri su njihove psihološke potrebe zadovoljene u zadanom odnosu.

2.1.4.3. Obilježja roditelja

Sljedeća skupina instrumenata mjeri sociodemografska obilježja, dobrobit te različita kognitivna i emocionalna obilježja roditelja relevantna za odgoj i uspostavu dobrog odnosa s djecom (uvjerenja, vrijednosti, znanja, osjećaji i dr.). Pojavljuje se većinom u roditeljskom Upitniku, tj. tražili smo samoprocjenu roditelja, jer se do podataka o traženim obilježjima roditelja može doći

32

isključivo introspekcijom (znanje, uvjerenja, osjećaji). Izuzetak su Upitnik životnih ciljeva i odgojnih vrijednosti, koji ispunjavaju roditelji i adolescenti, te Upitnik roditeljskih očekivanja gdje nas je prvenstveno zanimala dječja percepcija roditeljskih kognicija.

Socio-demografski podatci, prikupljeni od roditelja u okviru ovog istraživanja, su podatci o spolu, dobi, naobrazbi, radnom statusu i bračnom statusu.

Za procjenu dobrobiti roditelja korištene su subjektivne procjene zdravlja i zadovoljstva životom pri čemu je svaka procijenjena pomoću 1 čestice. Na pitanje: „Kako biste ocijenili Vaše zdravlje?“, roditelji su odgovarali na 5 – stupanjskoj ljestvici od 1 = jako loše do 5 = jako dobro. Na pitanje: „Koliko ste općenito zadovoljni svojim sadašnjim životom?“ roditelji su davali odgovore u rasponu od (1) jako nezadovoljan/na do (5) jako zadovoljan/na.

Zadovoljstvo brakom izmjereno je jednom česticom u roditeljskoj anketi: „Koliko ste općenito zadovoljni svojim brakom?“ Roditelji koji su u braku (ili žive s partnerom/icom) su dali odgovore na skali od 1 do 5 (1 = jako nezadovoljan/na; 5 = jako zadovoljan/na).

Skala uvjerenja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja sastoji se od 9 čestica, a predstavlja prilagođenu verziju izvorne skale (Pećnik, Radočaj i Tokić, u tisku). Zadatak roditelja je bio procijeniti svoj stupanj slaganja sa svakom ponuđenom tvrdnjom (primjerice, „Dijete treba nekada dobiti dobre batine kako bi zapamtilo lekciju.“) na skali od 5 stupnjeva (1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem).

Uvjerenja o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja izmjerena su pomoću tri pitanja koja su prilagođena prema pitanjima iz istraživanja Gagne i suradnika (2007). Primjer čestice: „Što mislite, imaju li djeca dugotrajne psihičke probleme zbog toga što su roditelji često na njih vikali i vrijeđali ih?“. Na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad do 5 = uvijek) roditelj procjenjuje koliko često kažnjavanje (vikanje, vrijeđanje, tjelesno kažnjavanje) u djetinjstvu ostavlja teške posljedice za dijete.

Znanje o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja mjereno je jednom česticom: „Je li u Hrvatskoj zakonom zabranjeno da roditelj tjelesno kažnjava dijete?“ Roditelj odabire jedan od ponuđenih odgovora: (1) „zabranjeno je“; (2) „nije zabranjeno“; (3) „ne znam“.

Podržava li roditelj uplitanje treće strane dok roditelj tjelesno kažnjava dijete, ispitali smo sljedećim pitanjem: „Prema Vašem mišljenju, treba li se neka treća osoba umiješati ako roditelj udari dijete?“ Mogući odgovori su bili: „sigurno da“; „vjerojatno da“; „vjerojatno ne“; „sigurno ne“ i „ne mogu reći“.

Upitnik životnih ciljeva i odgojnih vrijednosti konstruiran je za potrebe ovog istraživanja, a ispituje u kojoj se mjeri roditelji rukovode ekstrinzičnim (financijski uspjeh, društveni status i privlačan izgled), odnosno intrinzičnim (samorazvoj, povezanost s drugim ljudima i doprinos zajednici) vrijednostima u odgoju djece (prema Rijavec, Miljković i Brdar, 2008). Sastoji se od 6 čestica od kojih se tri odnose na ekstrinzične (primjerice, „Važno mi je da u životu stekne mnogo novca.”), a tri na intrinzične ciljeve u odgoju (primjerice, „Važno mi je da razvija svoje interese, talente i sposobnosti.”). Važnost pojedinog roditeljskog cilja procjenjuju i roditelji i djeca (posebno za mamu i za tatu) na ljestvici od 4 stupnja (1 = potpuno nevažno do 4 = jako važno). Faktorska analiza je rezultirala očekivanom dvofaktorskom strukturom i na podatcima gdje su izvori podataka majka i otac te na podatcima koje adolescent daje o odgojnim ciljevima majki i očeva: 1. Ekstrinzični ciljevi, 2. Intrinzični ciljevi.

Ljestvica roditeljskih očekivanja (Parental Expectation Scale; Shek, 2006) je ljestvica od 7 čestica koja mjeri adolescentsku percepciju roditeljskih očekivanja (primjerice, „Ima jasna očekivanja o tome što smijem raditi poslije škole.“). Zadatak adolescenata je na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad; 5 = uvijek) procijeniti koliko se često tvrdnjom opisano ponašanje odnosi na roditelja, a veći rezultat ukazuje na viša roditeljska očekivanja. Eksploratornom faktorskom analizom ove ljestvice dobivena su dva faktora i na podatcima za majku i na podatcima za oca: 1. Očekivanja u domeni škole, 2. Očekivanje u domeni slobodnog vremena.

Doživljaj roditeljske kompetentnosti (Keresteš i sur., 2009) je izmjeren skalom od pet čestica kojima roditelj daje samoprocjenu vlastite kompetentnosti i samoefikasnosti u roditeljskoj ulozi.

33

Na skali od (1) „uopće se ne slažem“ do (4) „ potpuno se slažem“ roditelj procjenjuje svoj stupanj slaganja s ponuđenim tvrdnjama (primjerice, „Mislim da za odgoj svog djeteta imam dovoljno znanja i vještina.“). Faktorskom analizom ovih pet čestica dobiva se jednofaktorsko rješenje i na podatcima dobivenim od majke i očeva.

Roditeljska zastrašenost (Parental intimidation; Stattin i Kerr, 2000b) je izmjerena upitnikom od pet čestica u sklopu kojeg roditelj na skali od (1) „nikad“ do (5) „uvijek“ procjenjuje koliko često oklijeva pozvati dijete na odgovornost kako bi izbjegao sukob s djetetom (primjerice, „Koliko često vam se činilo da je bolje izbjeći sukob, nego „pozvati dijete na red?“). Faktorskom analizom dobiven je jedan generalni faktor.

Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetova ponašanja (Parents’ feelings of giving up; Glatz i sur., 2010) je skala koja se odnosi na osjećaje bespomoćnosti roditelja i misli o odustajanju. Sastoji se od pet pitanja u sklopu roditeljske ankete (primjerice, „Jeste li se ikada kao roditelj osjećali bespomoćni i mislili kako se ništa ne može učiniti da riješite probleme koje imate s Vašim djetetom?“). Roditelji su dali odgovore na ljestvici od (1) nikad do (5) uvijek. Faktorskom analizom dobiva se jedan generalni faktor.

Roditeljska zabrinutost je mjerena skalom od šest čestica (Stattin i sur., 2008), kojoj smo za potrebe ovog istraživanja pridodali četiri dodatne čestice. Roditelji procjenjuju na skali od (1) nikad do 5 (uvijek) koliko često brinu hoće li dijete imati različitih ponašajnih ili emocionalnih problema (primjerice, „Bojite li se da bi vaše dijete moglo početi uzimati drogu?“).

2.1.4.4. Obilježja obitelji

Sljedeći instrumenti su poslužili procjeni obilježja obitelji, a odnose se na objektivna obilježja obitelji, ali i subjektivno ozračje u obitelji. Tako su ispitane neke sociodemografske značajke obitelji (sastav kućanstva i broj članova), materijalni uvjeti života (stambeni status, prosječni mjesečni prihod kućanstva, financijske teškoće), zajedničko provođenje vremena roditelja i djece (zajedničke aktivnosti, redovitost zajedničkog obroka, sukob radne i obiteljske uloge) te roditeljska usklađenost.

Sastav kućanstva smo saznali od adolescenata i to tako da smo ih zamolili da zaokruže sve osobe koje žive s njima u zajedničkom kućanstvu i/ili dopišu na praznu crtu tko još s njima živi u istom kućanstvu, a da nije naveden. Naveli su također i broj braće, odnosno sestara. Iz ovih podataka lako se može utvrditi ukupni broj članova u kućanstvu. O broju odraslih članova u kućanstvu izvijestili su nas roditelji odgovorom na sljedeće pitanje: „Uključujući i Vas, koliko odraslih članova živi u Vašem kućanstvu?“.

Stambeni status obitelji ispitan je jednom česticom u roditeljskom upitniku: „Gdje živite Vi i Vaša obitelj?“. Ponuđeni odgovori su bili: a) u vlastitoj kući/stanu, b) podstanari smo u tuđoj kući/stanu, c) živimo u stanu/kući roditelja/rodbine, d) nešto drugo (napisati što).

Prosječni mjesečni prihod kućanstva ispitan je jednom česticom: „Koliki je, prema Vašoj procjeni, ukupan mjesečni prihod Vašeg kućanstva? (kad se uzme sve zajedno u obzir, primjerice, plaće, mirovine, honorari, prihodi od povremenih poslova, poljoprivrede i sl.)“. Roditelji procjenjuju prihod kućanstva u hrvatskim kunama.

Skala financijskih teškoća (Simons i sur., 1996) sadrži popis od 11 tvrdnji koje se odnose na različite pokazatelje financijskih teškoća (primjerice, „Morali ste posuditi novac da bi platili račune.“). Roditelji križićem označavaju sve tvrdnje koje opisuju s čim su se suočavali u proteklih 12 mjeseci. Broj križićem označenih tvrdnji ukazuje na financijske teškoće obitelji.

Kao mjera provođenja vremena u zajedničkoj aktivnosti roditelja i djece koristit će se pitanje roditeljima: „Koliko sati dnevno provodite u zajedničkoj aktivnosti s djetetom?“. Zadatak roditelja je procijeniti u satima vrijeme u zajedničkoj aktivnosti s djetetom, posebno za radne i neradne dane.

Tjedna učestalost zajedničkog obroka u obitelji izmjerena je jednim pitanjem u roditeljskom upitniku: „Koliko puta na tjedan u Vašoj obitelji imate zajednički obrok djeteta i roditelja (ručak

34

ili večeru)?“. Roditeljima je ponuđeno 5 mogućih odgovora koji su stupnjevani prema učestalosti obroka: „Jednom tjedno ili rjeđe“; „Subotom i nedjeljom“; „Tri ili četiri dana u tjednu“; „Pet ili šest dana u tjednu“; i „Svaki dan“.

Otežavanje roditeljske uloge zahtjevima posla su roditelji procijenili jednom česticom: „Koliko često Vam zahtjevi posla otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge?“. Roditeljima je ponuđeno 5 mogućih odgovora koji su stupnjevani prema učestalosti: (1) nikad; (2) rijetko; (3) ponekad; (4) često; (5) uvijek.

Nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji ustanovljeno je odgovorom roditelja na jedno pitanje u anketi: „Ima li netko od Vaše djece tjelesni invaliditet, mentalne teškoće ili neke druge teškoće u razvoju?“. Ponuđeni su odgovori „da“ i „ne“, a uz odgovor „da“ se od roditelja tražilo da upiše o kojim je teškoćama riječ.

Roditeljska usklađenost ili ‘suroditeljstvo’ odnosi se na roditeljsku percepciju usklađenosti djelovanja drugog roditelja s vlastitim roditeljskim postupcima prema djetetu, tj. mjeru u kojoj roditelji podržavaju ili potkopavaju roditeljska nastojanja ovog drugog. Mjeri se Skalom suroditeljstva (Margolin, Gordis i John, 2001). U našem istraživanju korištene su subskale Suradnja (5 čestica; primjerice, „Koliko često Vaš/a suprug/a ili partner/ica djetetu lijepo govori o Vama?“) i Sukob (5 čestica; primjerice, „Koliko često Vaš/a suprug/a ili partner/ica potkopava Vaša roditeljska nastojanja?“). Zadatak sudionika je procijeniti učestalost tvrdnjama opisanog ponašanja partnera/ice (1 = nikad do 5 = uvijek). Faktorska analiza je rezultirala s očekivana dva faktora.

2.1.4.5. Obilježja društvenog okruženja i socijalna podrška roditeljima

Ovaj skup instrumenata u potpunosti je osmišljen za potrebe ovog istraživanja i nastoji utvrditi obilježja društvene sredine u kojoj roditelji i djeca žive, posebice pod vidom dominantnih uvjerenja i socijalne podrške okoline. Nastoji utvrditi zadovoljstvo roditelja društvenom podrškom roditeljstvu u Hrvatskoj, ispitati dosadašnja iskustva podrškom stručnjaka te utvrditi opće i specifične potrebe roditelja za različitim mjerama podrške.

Stavovi okoline prema tjelesnom kažnjavanju djeteta ispitani su na način da smo roditelje zamolili da uz navedene osobe (djetetove bake i djedovi, prijatelji i poznanici, drugi roditelji, učitelji/nastavnici, pedagozi/psiholozi/socijalni radnici, liječnici, policija, djelatnici vjerske zajednice) procijene kakav je njihov prevladavajući stav prema tjelesnom kažnjavanju djece. Za svaku od navedenih osoba roditelji su stav prema tjelesnom kažnjavanju djece procjenjivali na skali od 1 do 5 (1 = izrazito protiv, 2 = protiv, 3 = ni za ni protiv, 4 = za, 5 = izrazito za, X = ne znam). Faktorska analiza rezultirala je s dva faktora: 1. percipirani stavovi članova neformalne socijalne mreže i 2. percipirani stavovi stručnjaka i javnih djelatnika.

Zadovoljstvo roditelja podrškom iz različitih izvora podrške u obitelji, na poslu i u raznim društvenim institucijama mjeri se upitnikom od 12 čestica. Na skali od 4 stupnja (1 = nimalo, 2 = malo, 3 = srednje, 4 = puno) roditelji za svaki potencijalni izvor podrške procjenjuju koliko podrške kao roditelj dobivaju iz tog izvora. Ukoliko roditelju navedeni izvor podrške nije dostupan, moguće je zaokružiti odgovor X = „nemam taj izvor podrške“. Faktorska analiza majčinih i očevih odgovora rezultirala je istovjetnom trofaktorskom strukturom: 1. Formalna podrška bliže okoline (osoblja škole – razrednice, učitelja/profesora, školskog pedagoga/psihologa, liječnika i djelatnika vjerske zajednice), 2. Formalna podrška šire zajednice (državnih vlasti, obiteljskih centara, centara za socijalnu skrb, te udruga za podršku roditeljima i djeci), 3. Neformalna podrška (prijatelja, djetetovih baka i djedova te kolega i šefova na poslu).

Potrebu roditelja za stručnom pomoći u roditeljstvu i odgoju ispitali smo tako da smo ih pitali: „Jeste li ikad pomislili da trebate savjet stručnjaka (primjerice, psihologa, pedagoga) u odgoju djece? Ponuđeni odgovori su bili „da, često“, „da, ponekad“ i „ne, nikad“.

Spremnost na traženje stručne pomoći u roditeljstvu i odgoju te dosadašnja iskustva s primanjem stručne pomoći smo provjerili pitanjem: „Jeste li se ikad savjetovali sa stručnjakom o odgoju djece (jedan ili više razgovora)?“ Roditelji su ovdje odgovarali „da“ i „ne“. Ukoliko su zaokružili

35

odgovor „da“, bilo je potrebno na praznu crtu napisati s kojim stručnjakom su se savjetovali te na skali od 1 do 5 ocijeniti znanje i iskustvo stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja, odnos prema roditelju (razumijevanje, uvažavanje) te korisnost razgovora s tim stručnjakom.

O iskustvu primanja stručne pomoći zbog emocionalnih ili ponašajnih problema djeteta saznali smo iz roditeljskih odgovora na pitanje: „Je li bilo koje od Vaše djece ikada posjećivalo psihologa, liječnika, pedagoga ili nekog drugog stručnjaka zbog toga što je imalo emocionalnih problema ili problema u ponašanju?“. Roditelji, koji su odgovorili „da“, su na predviđenoj praznoj crti opisali o kojim se problemima radilo.

O razlozima ne-traženja stručne pomoći pitali smo roditelje koji nikad nisu imali iskustvo savjetovanja sa stručnjakom o odgoju djece. Sudionicima je bilo ponuđeno 9 različitih mogućih razloga zbog kojih nisu tražili stručnu pomoć o odgoju djece (primjerice, „nije mi trebala pomoć stručnjaka“; „nisam želio/la tražiti stručnu pomoć, da me okolina ne smatra lošim roditeljem“ itd.). Roditelji su mogli zaokružiti više odgovora koji se odnose na njih, a ukoliko su postojali neki razlozi koji nisu bili navedeni, mogli su na praznu crtu napisati i njih.

Preferirani izvori podrške se odnose na one izvore podrške kojima bi se roditelji najvjerojatnije obratili za pomoć u slučaju emocionalnih ili ponašajnih problema djeteta. Roditeljima je postavljeno pitanje: „Kad biste trebali savjet o problemu kojeg imate sa svojim djetetom zbog toga kako se ono ponaša ili osjeća, s kim biste najvjerojatnije razgovarali?“ Roditelji su mogli zaokružiti veći broj izvora podrške među ponuđenima: „sa suprugom/partnerom/icom“, „s vlastitim roditeljima“, „s prijateljem/prijateljicom“, „s razrednicom/razrednikom“, „s nekim stručnjakom (navesti kojim)“, ili eventualno na praznu liniju napisati odgovor koji nije bio ponuđen.

Roditeljima je ponuđen popis od 27 mjera i usluga za podršku roditeljstvu koji je obuhvaćao aktivnosti povećanja dostupnosti usluga te aktivnosti poboljšanja kvalitete postojećih usluga roditeljima i djeci (primjerice, „Knjige o roditeljstvu i odgoju“). Iz niza mjera za pomoć roditeljima u obavljanju svakodnevnih roditeljskih odgovornosti, roditelji u skladu sa svojim potrebama označavaju sve mjere koje bi im koristile kao roditelju te biraju 5 prioritetnih, najpotrebnijih mjera. U dodatnom pitanju otvorenog tipa roditelje se poziva na davanje vlastitih prijedloga mjera i usluga za podršku roditeljstvu.

2.2. Kvalitativno istraživanje

Nakon opsežnog anketnog istraživanja s roditeljima i djecom, provedena su i dva dodatna istraživanja kvalitativnog tipa kako bi se kvantitativni podatci iz upitnika produbili i upotpunila slika o doživljajima i stavovima djece i roditelja. Kvalitativni podatci prikupljeni su od djece putem školskih zadaća na zadane teme, a od roditelja putem polustrukturiranih intervjua.

Dječji sastavci i transkripti roditeljskih intervjua podvrgnuti su konvencionalnoj analizi sadržaja (Hsieh i Shannon, 2005). Ova istraživačka metoda omogućuje deskripciju istraživane pojave pomoću manjeg broja kategorija u koje se organizira veći tekstualni sadržaj. Kategorije i njihovi nazivi razvijaju se induktivnim putem, odnosno „iščitavaju“ se iz teksta, a ne određuje ih istraživač unaprijed. To omogućuje dobivanje neposrednih informacija od sudionika, bez nametanja prethodno formiranih odgovora ili teorijskih pogleda. Ovaj pristup omogućio nam je stjecanje spoznaja na temelju jedinstvenih pogleda i mišljenja djece i roditelja te zahvaćanje raznolikosti i složenosti njihovih iskustava.

2.2.1. Analiza sadržaja dječjih sastavaka

Konvencija UN-a o pravima djeteta pred odrasle, uključujući i istraživače, postavlja zahtjev osiguravanja primjerenih prilika za djetetovo ostvarivanje prava na slobodno izražavanje svog mišljenja o stvarima koje ga se tiču, što je zajamčeno člancima 12. i 13.

Kako bi se omogućilo i potaklo djecu na izražavanje njihovih stajališta, posebno pogodnom smatrali smo kvalitativnu metodologiju. Naime, o iskustvu i razmišljanjima djece smo anketnim

36

istraživanjem doznali onoliko koliko smo mogli i znali zahvatiti pitanjima, uglavnom zatvorenog tipa, od kojih se sastojao instrumentarij. Na njih su djeca odgovarala u skladu sa svojim sposobnostima i motivacijom za sudjelovanjem u takvom obliku davanja informacija o sebi. Svjesni ograničenja ove metode, podatke prikupljene od djece putem upitnika, korištenih u anketnom istraživanju, nastojali smo nadopuniti podatcima dobivenim u slobodnom izričaju djece, njihovim vlastitim riječima te se tako još više približiti perspektivi djeteta, odnosno staviti dijete i njegovu percepciju i interpretaciju u središte.

Materijal za kvalitativnu analizu dobiven je u školama koje su izrazile interes za sudjelovanjem i u ovom dijelu istraživanja. U njima su učenici sedmog razreda, u kojem je bilo anketiranje, pisali školsku zadaću iz hrvatskog jezika koja je omogućavala dobivanje spomenutih dodatnih uvida. Prikupljene su školske zadaće iz 18 škola:

1. OŠ Joakima Rakovca, Sv. Lovreč, 2. OŠ Veliko Trojstvo, Veliko Trojstvo, 3. OŠ Ivane Brlić Mažuranić, Virovitica, 4. OŠ Ante Kovačića, Zagreb, 5. OŠ Dobriše Cesarića, Zagreb, 6. OŠ Skakavac, Skakavac, 7. OŠ Jurja Barakovića, Ražanac, 8. OŠ Jurja Dalmatinca, Šibenik, 9. OŠ Petra Kanavelića, Korčula,10. OŠ Dr. Ivan Merc, Zagreb,11. OŠ Poreč, Poreč,12. OŠ Frane Frankovića, Rijeka,13. OŠ Grigora Viteza, Osijek,14. OŠ Mate Lovraka, Zagreb,15. OŠ Medvedgrad, Zagreb,16. OŠ Ivan Meštrović, Drenovci, 17. OŠ A.G. Matoš, Vinkovci,18. OŠ Ljudevita Gaja, Zaprešić.

Teme školskih zadaća oblikovane su u suradnji s profesorima hrvatskog jezika (iz škola koje su se odazvale pozivu na sudjelovanje i u ovom dijelu istraživanja). Prilikom njihovog oblikovanja vodili smo računa o tome da od djece ne zahtijevamo preveliko samootkrivanje osobnog iskustva. Zbog toga su ponuđene i teme koje se ne moraju pisati u 1. osobi (tema 2, 4 i 5).

Tema 1 nosila je naslov „Prva poglavlja moje autobiografije“. Učenici su dobili zadatak da u stilu autobiografije, u 1. osobi pripovijedaju o tri događaja iz svojega odrastanja, i to o jednom iz obiteljskog života, jednom iz školskog života te jednom koji govori o stvarima koje ih u životu zanimaju. U nekim školama nastavnici hrvatskog jezika su zahtijevali da djeca pišu u obliku dnevnika pa su preimenovali temu u „Tri dana iz mojeg dnevnika“.

Tema 2 bila je „Kazna“. Učenicima je data uputa da u prvoj osobi ispričaju događaj iz svojeg obiteljskog života u kojem su bili sudionici ili događaj iz tuđeg obiteljskog života (primjerice, prijatelja, rođaka) kojem su bili promatrači. U pripovijedanje su trebali uključiti: zaplet – događaj koji prethodi kazni i vodi do nje; vrhunac – kazna; rasplet – posljedica kazne. Također su trebali opisati likove i njihove osjećaje i dijaloge.

Tema 3 nosila je naslov „Da sam roditelj“. U ovoj zadaći djeca su trebala zamisliti da na nekoliko dana zamijene ulogu s jednim od svojih roditelja. Na način dnevnika ili kroz pripovijedanje u 1. osobi ispričali bi zamišljene događaje koji su se tada zbili.

Pitanjem tjelesnog kažnjavanja bavila se tema 4. Pritom su postojale dvije varijante na koje je oblikovana tema. Prva varijanta nosila je naslov „Da ili ne?“. U ovim zadaćama djeci je bio zadatak kroz pripovijedanje u 1. osobi iskazati svoje mišljenje o pitanju: „Treba li ili ne treba roditeljima

37

zakonom zabraniti da udare dijete?“. Također su trebali navesti što više razloga zašto to misle, tj. obrazložiti svoj stav. Druga inačica nosila je naslov: „Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene.“ Uputom su djeca usmjerena na to da napišu školsku zadaću kao novinsku ili televizijsku vijest s komentarom. Vijest je trebala upoznati druge s proglašenjem zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja djece te s razlozima zašto je takav zakon donesen.

Posljednja, tema 5 glasila je: „Škola za roditelje“. Djeca koja su pisala školsku zadaću na ovu temu trebala su zamisliti da svi roditelji prije dobivanja djeteta moraju završiti školu za roditelje, te odgovoriti na pitanja: Što bi se u toj školi učilo? Koji bi bili predmeti? Kako bi izgledale domaće zadaće roditelja-učenika? Tko ih poučava? Kako se ocjenjuje? Što bi pisalo u svjedodžbi?

U nekim školama, na inicijativu samih profesora, školske zadaće s navedenim temama nisu se pisale samo u odjeljenju u kojem je provedeno anketno istraživanje, nego u svim sedmim razredima ili barem onima u kojim predaje profesor hrvatskog koji sudjeluje u ovom dijelu projekta.

Od svakog roditelja i djeteta tražen je pasivni pristanak da fotokopirane, anonimne školske zadaće dobijemo na uvid za potrebe istraživanja, kao nadopunu anketnim podatcima. Kako bi se dodatno vodilo računa o etici istraživanja s djecom, naročito zaštiti njihove anonimnosti sudjelovanja odnosno tajnosti prikupljenih podataka (Ajduković i Kolesarić, 2003), u dodatnim uputama profesore smo zamolili da ne traže od djece da čitaju zadaće u razredu.

U prikazu rezultata kvalitativnog istraživanja dječjih sastavaka korišteni su citati iz pojedinih školskih zadaća koji su označavani brojem u zagradi nakon citata. On odgovara rednim brojevima s navedenog popisa škola u kojima su pisane ove školske zadaće.

Ukupno je prikupljeno 408 školskih zadaća. Najviše ih je bilo na teme „Da sam roditelj“ (n = 100) i „Prva poglavlja moje autobiografije“ (n = 88). Velik broj zadaća (n = 95) odnosio se i na temu tjelesnog kažnjavanja, pod naslovima „Da ili ne?“ (n = 76) te „Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene“ (n = 19). Tema „Kazna“ obrađena je u 69, a tema „Škola za roditelje“ u 56 školskih zadaća.

Školske zadaće podvrgnute su postupku konvencionalne analize sadržaja. Temeljem pregleda trećine školskih zadaća na svaku temu, stvorene su početne kategorije i usuglašene između dva procjenjivača. Sastavci su zatim kodirani u skladu s definiranim kategorijama koje su po potrebi nadopunjene novim kategorijama ako se za to pojavila potreba. Sve nedoumice u kodiranju rješavane su uključivanjem drugog procjenjivača. U rezultatima su prikazane tablice s nazivom i primjerima rečenica ili dijelova rečenica koje su kodirane kao pojedina kategorija. Ove tablice sadrže i podatke o učestalosti pojavljivanja sastavaka u kojima se pojedina kategorija spominje (jednom ili više puta).

2.2.2. Analiza sadržaja polustrukturiranih intervjua s roditeljima

Roditeljska anketa omogućava pobliže određivanje rasprostranjenosti određenih osjećaja, kognicija i ponašanja među roditeljima. Međutim, ima jedan važan nedostatak, a to je da proučavamo „ono što sami u nju stavimo“. Roditeljima se ponude različitih odgovori, od kojih se roditelj odlučuje za jedan (prisilni izbor) bez obzira opisuje li ga taj odgovor zaista dobro ili ga naprosto opisuje nešto bolje od ostalih. Roditelji su također katkada imali potrebu dopisati obrazloženja uz zaokruženi odgovor, sugerirajući da odgovor katkada ovisi i o situaciji. Kako bi se dodatno produbila roditeljska perspektiva, i to metodologijom koja nije ograničena ponuđenim odgovorima, odlučili smo provesti i određeni broj intervjua s roditeljima iz anketnog istraživanja koji su se na naš upit dobrovoljno javili za sudjelovanje u nastavku istraživanja.

Provedena su ukupno 24 intervjua (tijekom prosinca 2010.), a sudjelovalo je 18 majki i 6 očeva iz ukupno 9 različitih naselja, koji su prilikom anketiranja na roditeljskom sastanku ostavili svoje telefonske brojeve i izrazili voljnost da s njima provedemo razgovor o pitanjima roditeljstva. U tablici 2.11. su prikazana sociodemografska obilježja intervjuiranih roditelja i to redom: neka obilježja roditelja (spol, dob, naobrazba, radni status), obilježja obitelji (život u dvoroditeljskoj ili jednoroditeljskoj obitelji, broj djece, sastav kućanstva), obilježja djeteta koje ide u 8. razred (spol, školski uspjeh) te obilježja sredine (mjesto prebivališta, broj stanovnika u mjestu prebivališta).

38

Kao što vidimo, nismo podjednako zastupili roditelje različitih sociodemografskih obilježja, budući da smo bili ograničeni njihovim dobrovoljnim javljanjem za sudjelovanje, ali mogli bismo reći da su barem zastupljene sve kategorije različitih sociodemografskih obilježja. Tako su u ovom prigodnom uzorku zastupljene majke i očevi, zaposleni i nezaposleni, roditelji različite dobi, samohrani i roditelji iz dvoroditeljskih obitelji, roditelji koji žive sami s djecom i oni koji dijele kućanstvo sa starijom generacijom (djetetovim bakama i djedovima), roditelji s različitim brojem djece, roditelji sinova i kćeri, dobrih, vrlo dobrih i odličnih učenika te roditelji iz ruralnih i urbanih sredina.

Tablica 2.11. Sociodemografska obilježja roditelja koji su sudjelovali u intervjuima (N = 24)

Sociodemografska obilježja MAJKE (n = 18) OČEVI (n = 6)

OBILJEŽJA RODITELJA

raspon dobi roditelja 32 – 48 43 – 52

naobrazba roditelja

NSS (2)SSS (6)VŠS ili VSS (5)nepoznato (5)

NSS (1)SSS (1)VSS (2)nepoznato (2)

radni status zaposlena (9)nezaposlena ili kućanica (9)

zaposlen (3)nezaposlen ili u mirovini (3)

OBILJEŽJA OBITELJI

obitelj jednoroditeljska (5)dvoroditeljska (13)

jednoroditeljska (1)dvoroditeljska (5)

raspon broja djece 1 – 6 2 – 5

sastav kućanstva

sama s djecom (2)suprug i djeca (5)suprug, djeca i roditelj(i) (4)s djecom i roditeljima (2)nepoznato (5)

sam s djecom (1)supruga i djeca (2)supruga, djeca i roditelj(i) (1)nepoznato (2)

OBILJEŽJA DJETETA

spol djeteta koje ide u 8. razred

sin (7)kćer (11)

sin (2)kćer (4)

školski uspjeh djeteta koje ide u 8. razred

vrlo dobar (5)odličan (7)nepoznato (6)

dobar (1)odličan (3)nepoznato (2)

OBILJEŽJA SREDINE

mjesto prebivanja

Zagreb (3); Virovitica (2); Pisarovina (2); Slavonski Brod (2); Sv. Križ Začretje (1); Drenovci (5); Levanjska Varoš (1); Babina Greda (1); Đakovo (1)

Zagreb (2); Sv. Križ Začretje (1); Drenovci (1); Levanjska Varoš (2)

broj stanovnika u mjestu prebivanja

1 – 2.000 (1)2 – 5.000 (3)5 – 10.000 (6)10 – 30.000 (2)30 – 100.000 (3)Zagreb (3)

1 – 2.000 (2)5 – 10.000 (2)Zagreb (2)

Intervjue su provodile tri diplomirane psihologinje, prema unaprijed osmišljenom polustrukturiranom protokolu za vođenje intervjua. Pritom se voditeljice intervjua nisu strogo držale redoslijeda pitanja, već su ga prilagodile sadržaju prethodnog odgovora roditelja, a ovisno o tijeku razgovora postavljale su i različita potpitanja. Svrha ovakve fleksibilnosti je bila uspostaviti povjerenje i odnos s roditeljem, pa su voditeljice osjetljivo reagirale na samootkrivanje roditelja čineći pritom razgovor što prirodnijim i spontanijim. Intervju se sastojao od nekoliko širokih tema, odnosno blokova pitanja:

39

1. uvodni dio (predstavljanje roditelja i osnovne informacije o roditeljima, poput dobi, zaposlenja, sastava kućanstva, broja i dobi djece itd.)

2. osobno iskustvo roditeljstva (kako im je biti roditelj djetetu iz 8. razreda; kakav odnos imaju s tim djetetom; koji su trenutci kad osjećaju zadovoljstvo i užitak u roditeljstvu, a kad im je teško biti roditelj; oko čega nastaju sukobi i nesuglasice; što ih brine u vezi njihovog adolescenta…)

3. dječje potrebe (što po njihovom mišljenju dijete sve treba od roditelja)4. stavovi o tjelesnom kažnjavanju djece (po njihovom mišljenju, koji su razlozi da roditelj

udari dijete; kako batine djeluju na dijete; kako djeluju na roditelja koji ih je udario; što bi moglo pomoći da roditelji manje tuku djecu; stav o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja djece)

5. faktori koji utječu na roditeljstvo (koji im sve utjecaji otežavaju roditeljstvo, a što im olakšava roditeljstvo i predstavlja izvor snage i motivacije za ispunjavanje roditeljske uloge…)

6. socijalna podrška (što sve roditeljima treba da bi mogli ispunjavati svoju roditeljsku ulogu; s kim razgovaraju o problemima roditeljstva; s kim bi razgovarali kad bi trebali savjet o pitanjima roditeljstva; iskustva s traženjem pomoći i stručnjacima; kako okolina gleda na traženje pomoći od stručnjaka…)

7. mjere podrške roditeljstvu (što bi im moglo pomoći u roditeljskoj ulozi; koji izvor informiranja ili podrške bi im najviše odgovarao…)

8. završni dio (kad bi čarobnim štapićem mogli promijeniti nešto u svojem životu, što bi to bilo; kad bi mogli od stručnjaka dobiti odgovor na jedno pitanje, koje bi to pitanje bilo; na koje bi pitanje voljeli dobiti odgovor od drugih roditelja; imaju li što nadodati, a da ih nismo pitali; zahvala).

Nakon završetka intervjua, voditeljica se zahvalila roditelju i uručila mu/joj simbolični poklon, koji se sastojao od plastičnog fascikla s umetnutim različitim brošurama o roditeljstvu. Svi razgovori s roditeljima snimljeni su uz njihov pristanak putem diktafona te su načinjeni njihovi doslovni transkripti. Transkripti su podvrgnuti postupku analize sadržaja. Prvi korak je bio raspodjela sadržaja transkripata prema zadanim temama. Naime, blokovi pitanja su analizirani zasebno pa ih je trebalo razdvojiti. No ukoliko su roditelji spontano govorili o određenoj temi i izvan tog bloka razgovora, sadržaj je uzet u obzir i analiziran zajedno sa sadržajem unutar konkretnog bloka pitanja. Temeljem pregleda trećine sadržaja na svaku temu stvorene su početne kategorije i usuglašene između dva procjenjivača. Sadržaj transkripata je zatim kodiran u skladu s definiranim kategorijama koje su po potrebi nadopunjene novim kategorijama. U tablicama s rezultatima iz ovog skupa podataka su prikazani nazivi kategorija s nekoliko citata koji ilustriraju pojedinu kategoriju, a uz svaku kategoriju je pridružen i broj intervjua u kojima je zastupljena pojedina kategorija odgovora. Prilikom interpretacije rezultata ovih tablica je važno imati u vidu dvije stvari: 1. kategorije katkada nisu međusobno isključive, već se sadržajno ili konceptualno preklapaju, jer nismo željeli spajati kategorije nauštrb raznolikosti i bogatstva roditeljskih opisa; 2. zastupljenost odgovora, koja je pridružena svakoj kategoriji, ukazuje na učestalost pojedine vrste odgovora u ovom prigodnom uzorku, ali s obzirom na pristranost uzorka ne mora ništa govoriti o zastupljenosti u populaciji. Naime, da naglasimo još jednom: svrha ovog dijela istraživanja je produbljivanje i ilustracija pojedinih nalaza dobivenih roditeljskom anketom. Prvenstveni cilj je bio dobiti „širinu“ roditeljskih doživljaja, kognicija i ponašanja (induktivni pristup), a ne aproksimacija populacijskih vrijednosti kao što je slučaj s roditeljskom anketom (deduktivni pristup).

2.3. Uvod u rezultate istraživanja

Kako bismo dali odgovor na postavljene probleme istraživanja (potpoglavlje 1.3.), zajednički ćemo obraditi i uzeti u obzir podatke iz svih 5 izvora: anketni podatci dobiveni od djece (N = 1.074), anketni podatci prikupljeni od majki (N = 983), anketni podatci prikupljeni od očeva (N = 845), slobodni sastavci učenika (N = 408) te podatci dobiveni intervjuom majki i očeva (N = 24). Pritom ćemo se naizmjence služiti svim podatcima kojima raspolažemo, kako bismo dobili cjelovitu sliku o (subjektivnom) svijetu koji određuje adolescentovu svakodnevicu, te subjektivni svijet i okolinu

40

roditelja. Važno je imati u vidu da su rezultati, koji proizlaze iz anketnih podataka, reprezentativni za populaciju djece i roditelja u Hrvatskoj, dok podatci dobiveni kroz dječje sastavke te intervjue s roditeljima ne moraju biti reprezentativni za svu djecu i roditelje, s obzirom da su dobiveni na prigodnim uzorcima.

Rezultati su grupirani u šest širih tematskih cjelina te prikazani i opisani u sljedećih 6 poglavlja: 3. Svakodnevica adolescenata u socijalnom kontekstu, 4. Roditeljski ciljevi i postupci, 5. Roditeljski postupci kažnjavanja, 6. Doživljaj roditeljstva, 7. Podrška roditeljstvu i 8. Psihosocijalne odrednice roditeljskih postupaka.

U 3. su poglavlju prikazani podatci koji opisuju svakodnevicu adolescenata u socijalnom kontekstu, a posebna pozornost unutar ovog poglavlja posvećena je rezultatima adolescenata na mjerama prilagodbe koji su nam izuzetno važni za razumijevanje rezultata u narednim poglavljima koji odgovaraju na postavljene probleme.

Rezultati koji daju odgovor na prvi (obilježja roditeljskih ciljeva, stavova i postupaka) te drugi problem istraživanja (povezanost roditeljskih postupaka i psihosocijalne prilagodbe djeteta) sustavno su prikazani unutar 4. i 5. poglavlja ove knjige. Pritom je peto poglavlje posvećeno specifičnostima roditeljskih postupaka kažnjavanja djece.

Odgovoru na treći problem (doživljaj roditeljstva i opis specifičnih konteksta koji olakšavaju, odnosno otežavaju roditeljstvo) posvećeno je 6. poglavlje. Četvrtim problemom istraživanja (obilježja primljene i poželjne podrške) bavimo se unutar 7. poglavlja (Podrška roditeljstvu), a odgovor na peti problem istraživanja (predviđanje roditeljskih postupaka na temelju obilježja djeteta, roditelja, obitelji te šire okoline) ponuđen je u 8. poglavlju.

Na kraju svakog poglavlja nalazi se sažetak glavnih nalaza koji olakšava praćenje i razumijevanje dobivenih rezultata. Publikacija završava zaključnim, 9. poglavljem u kojem smo nastojale povezati i sažeti najznačajnije nalaze čitavog istraživanja te ponuditi moguće praktične smjernice koje iz njih proizlaze.

3. SVAKODNEVICA ADOLESCENATA U SOCIJALNOM KONTEKSTU

3.1. Socijalni kontekst adolescenata u okvirima teorije ekoloških sustava

Razvoj ljudske jedinke se ne odvija u socijalnom vakuumu, već u užem i širem socijalnom kontekstu koji utječe na tijek tog razvoja. Ovo je osnovna postavka ekološkog pristupa proučavanju ljudskog razvoja koji naglašava važnost proučavanja djece i adolescenata u prirodnom okruženju (Bronfenbrenner, 1979). Bronfenbrennerov ekološki model postavlja dijete u središte četiriju koncentričnih krugova od kojih svaki predstavlja skup okolinskih (socijalnih) čimbenika koji u interakciji s djetetom utječu na njegov razvoj (Bronfenbrenner, 1979). Mikrosustav predstavlja djetetovu najbližu okolinu (obitelj, školu, vjersku zajednicu, vršnjake, park u susjedstvu itd.), a mezosustav se odnosi na sustav odnosa između djetetovih mikrosustava (primjerice, odnos roditelja s razrednicom). Dobra povezanost i usklađenost mikrosustava adolescenata ključna je za podršku razvoju djeteta. Egzosustav predstavlja socijalna okolina koja ima neizravni utjecaj na dijete (primjerice, tvrtka za koju radi roditelj, masovni mediji, lokalne vlasti), a makrosustav – najudaljeniji, ali najstabilniji krug odnosi se na kulturu u kojoj dijete živi te djeluje kroz transmisiju vjerovanja, tradicija i vrijednosti. Pritom model naglašava da je međudjelovanje djeteta i njegove okoline dvosmjeran (Kuczynski i Parkin, 2006), a utjecaj se odvija transakcijski, kroz međusobnu interakciju jedinke i okoline (okolina utječe na dijete, ali i dijete mijenja svoju okolinu).

Kako bismo bolje razumjeli roditeljstvo djece u razdoblju adolescencije, potrebno je najprije podrobnije upoznati specifičan socijalni kontekst u kojem se adolescenti razvijaju i djeluju. Kako bi se socijalni kontekst djece rane adolescentne dobi u Hrvatskoj u potpunosti opisao i predstavio, bilo bi potrebno sustavno opažati interakcije adolescenata i njihove okoline na svim razinama kroz duže vremensko razdoblje. Mi smo se poslužili ponešto manje sveobuhvatnom, ali mnogo

41

ekonomičnijom metodom. Kao što je u prethodnom poglavlju detaljnije opisano, u sklopu školske zadaće na nastavi hrvatskog jezika učenici su, među ostalim, mogli odabrati i sljedeću temu: Prva poglavlja moje autobiografije (u stilu autobiografije, u 1. osobi učenici su pripovijedali o tri događaja/doživljaja iz svojega odrastanja i to: 1. jedan iz obiteljskog života, 2. jedan iz školskog života, 3. jedan koji govori o stvarima koje ih u životu zanimaju), odnosno Tri dana iz mojeg dnevnika (u stilu autobiografije u 1. osobi učenici su pripovijedali o tri doživljaja kao da pišu dnevnik). Njihovi spontani i slobodni opisi i razmišljanja potaknuta ovim temama omogućuju nam da zahvatimo „svakodnevni život adolescenata“, doduše u onoj mjeri u kojoj su nam oni sami voljni o tome ispričati. Zadanim smo temama željeli steći uvid prvenstveno u mikrosustav (škola, vršnjaci, obitelj) i mezosustav adolescenata, ali s obzirom na dinamiku utjecaja među sustavima, posredno ćemo zahvatiti i ostale sustave. U nastavku ovog poglavlja teme i citati izdvojeni analizom sadržaja 88 sastavaka (42 djevojčice i 46 dječaka) kombinirat će se s rezultatima kvantitativnog dijela istraživanja u svrhu što boljeg upoznavanja svakodnevice mlađih adolescenata u socijalnom kontekstu.

Za početak smo utvrdili koje se osobe najčešće spominju duž dječjih sastavaka (tablica 3.1.). To su u svakom slučaju majke koje se barem jednom spominju u čak 81,8% dječjih sastavaka. Ovaj podatak ukazuje na veliku uključenost majki u život djece. Na drugom su mjestu očevi s visokih 69,3% sastavaka u kojima se spominju. Sestre i braća zauzimaju četvrto, odnosno peto mjesto po frekvenciji spominjanja. S obzirom da je jedno od zadanih područja opisa događaja bila obitelj, moglo se očekivati da će većina djece spomenuti mamu i tatu, odnosno braću i sestre, no zanimljivo je da su adolescenti spontano spominjali svoje prijatelje bez obzira što opis događaja u tom socijalnom kontekstu nije bio izrijekom zadan. Tako su prijatelji već na trećem mjestu s 58% sastavaka u kojima se spominju, što ukazuje na veliku važnost vršnjačkog konteksta u ovoj dobi. Osim toga, vršnjačkom kontekstu uz prijatelje pripadaju i simpatije (dečki/cure), kolege iz škole, braća i sestre, bratići i sestrične te djeca obiteljskih prijatelja, što bi dodatno povećalo ovaj postotak. Prijatelji su se spominjali u kontekstu sva tri događaja, ali ponajviše u kontekstu stvari koje ih u životu zanimaju.

Tablica 3.1. Broj sastavaka u kojima se barem jednom spominju određene osobe iz života adolescenata (N = 88)

Osobe koje se spominju u sastavcima* n %1. mama 72 81,82. tata 61 69,33. prijatelji 51 58,04. sestra/e 34 38,65. brat/ća 24 27,36. baka 24 27,37. profesori 21 23,98. razrednica/učitelj 14 15,99. šira obitelj (tete, stričevi, ujaci, šogor/ice itd..) 12 13,6

10. djed 9 10,211. bratići/sestrične/djeca obiteljskih prijatelja 9 10,212. kumovi i prijatelji roditelja 7 8,013. simpatija/dečko/cura 6 6,814. poznanik/kolega iz škole 5 5,715. poznanici i nepoznati ljudi (prolaznici, susjedi) 4 4,516. trener 3 3,417. ravnatelj/ica 3 3,4

* U tablici su prikazane samo osobe koje se spominju u najmanje 3 dječja sastavka.

42

U samom središtu modela ekoloških sustava nalazi se dijete, odnosno adolescent, koji nije pasivni promatrač utjecaja okruženja, već ima vrlo aktivnu ulogu u svom razvoju (Bronfenbrenner, 1979). Jedan od načina na koji se taj utjecaj odvija je kroz odabir okoline u skladu s vlastitim željama, aspiracijama i interesima. S obzirom da je provođenje vremena u obitelji i školi društveno zadano, najveći prostor za aktivni odabir okruženja predstavlja slobodno vrijeme adolescenata.

3.2. Slobodno vrijeme, hobi i interesi

Adolescenti biraju svoju socijalnu okolinu i aktivnosti ovisno o vlastitim sklonostima i interesima. Tablica 3.2. prikazuje slobodne aktivnosti koje učenici spominju u svojim sastavcima. Skoro svaki treći sudionik (31,8%) u školskoj zadaći spominje odlazak na neku izvanškolsku aktivnost. Najčešće se spominju športski treninzi poput nogometa, odbojke, košarke, rukometa, taekwandoa, plesa i dr., a nekoliko je učenika spomenulo da sviraju neki instrument u glazbenoj školi.

Osim izvanškolskih aktivnosti, koje zahtijevaju fiksno vrijeme odvijanja te ulaganje određenog napora, odricanje i predanost („Uvijek je tu i moj trening koji mi oduzima još više vremena koje bih htjela provesti sa svojim roditeljima.“), adolescenti su pisali i o čitavom nizu različitih aktivnosti u slobodno vrijeme koje se odvijaju u manje strukturiranom okruženju. To su, prije svega, športsko – rekreativne aktivnosti (primjerice, nogomet/odbojka/košarka u parku ili na igralištu, rolanje, kupanje u moru, pecanje, tenis i sl.) koje se najčešće odvijaju u društvu prijatelja ili obitelji. Gotovo polovica sudionika spominje šport ili rekreaciju u svojem sastavku. Na drugom su mjestu tehnologija i računala (27,3%). Ta kategorija uključuje provođenje vremena za računalom (bilo da se radi o „surfanju“ internetom, čitanju vijesti, „chatanju“, „facebooku“, kreiranju blogova, skidanju glazbe ili programiranju) te bavljenje modernom tehnologijom poput robotike. Posebno je izdvojena potkategorija „igrice za kompjuter ili playstation“ jer ih u sastavku spominje čak svako osmo dijete.

Tablica 3.2. Broj sastavaka u kojima se barem jednom spominje određena slobodna aktivnost (N = 88)

n %

1. Izvanškolske aktivnosti

športski trening 22 25,0%

glazbena škola i zbor 3 2,3%

ostalo 3 2,3%

2. Aktivnosti u slobodno vrijeme

1. šport i rekreacija 43 48,9%

2. tehnologija i računala 24 27,3%

igrice za kompjuter/playstation 11 12,5%

3. izlazak (s prijateljima) 19 21,6%

4. učenje/pisanje zadaća 18 20,5%

5. gledanje TV-a 18 20,5%

6. slušanje glazbe 14 15,9%

7. kućni ljubimci 5 5,7%

8. likovna umjetnost 4 4,5%

9. kino, koncerti, utakmice 4 4,5%

10. čitanje 3 3,4%

* U tablici su prikazane samo kategorije aktivnosti koje se spominju u najmanje 3 dječja sastavka.

43

Na trećem je mjestu izlazak s prijateljima (u park, na igralište, u „kvartu“), o kojem govori svaki peti sudionik. Četvrto i peto mjesto dijele dvije aktivnosti: jedna je učenje/pisanje zadaća, školska aktivnost koju učenici moraju provoditi u svoje slobodno vrijeme; druga je gledanje televizije (bilo sami, bilo u društvu obitelji ili prijatelja). Na visokom šestom mjestu je i slušanje glazbe koje spominje svaki šesti sudionik. Razmjerno visoka frekvencija spominjanja gledanja televizije (najčešće filmovi, serije i zabavne emisije) i slušanja glazbe ukazuje na veliku važnost filma i glazbe u životu mladih, ali i mogućnost utjecaja na mlade putem masovnih medija. Mladi se nerijetko poistovjećuju ili čak „zaljubljuju“ u svoje idole, te zbog toga nije svejedno tko su im idoli i kakve poruke šalju. S obzirom da odabir TV programa, kao i vrste glazbe, spada u domenu privatnosti adolescenta (Smetana i sur., 2006), roditelj se ne bi trebao izravno u to miješati, ali kroz razmjenu komentara, mišljenja, iskustava i ideja mogu posredno djelovati na djetetov izbor. Tako, svaki deseti sudionik piše o tome kako gleda televiziju u društvu roditelja („…kada su se moji roditelji okupili, svi smo sjeli i počeli gledati…nakon gledanja filmova svi smo komentirali..“).

Od preostalih slobodnih aktivnosti spominje se još i briga za kućne ljubimce, likovna umjetnost (crtanje, izrađivanje vjetrenjača i sl.), odlazak u kino, na koncerte i utakmice. Na posljednjem je mjestu čitanje knjiga koje spominju svega 3 sudionika.

Slobodne aktivnosti, bilo da su izvanškolske, izvannastavne ili potpuno slobodne, osim što su zabavne i zanimljive, često pružaju i prostor za doživljaj uspjeha, što je čak 9 (10,2%) sudionika opisalo u sastavku („…pozvao sam prijatelja i pet sati smo radili vjetrenjaču. Tek je u 22:00 h počela proizvoditi struju, a mi smo bili sretni kao da smo dobili na lotu. Trud i upornost su se isplatili!“; „U svom životu treniram nogomet i jako mi dobro ide, kao nikada prije.“; „Robotika je u moj život unijela puno veselja i zabave…u sedmom sam bio i na državnom natjecanju u Dubrovniku.“). One se također često odvijaju u društvu obitelji, a najčešće u društvu vršnjaka te stoga stvaraju prostor za stvaranje prijateljstava i bliskih odnosa izvan obiteljskog kruga, ali i učenje životnih vještina („Naučio sam da je tajna uspjeha u zajedništvu, slozi i međusobnom pomaganju. Sve to zahvaljujem svom treneru Zlatku.“).

Osim retrospektivnog osvrtanja na protekle događaje, neki adolescenti su pisali i o budućnosti, tj. iskazivali su razmišljanja o svojim životnim ciljevima i planovima. Pritom većina prilično nejasno vidi svoju budućnost, bilo da izražavaju nešto poput „još ne znam što ću biti kad odrastem, ali nadam se da će biti zanimljivo i zabavno…“, vrlo apstraktno navode da žele „…završiti školu i imati obitelj…“, odnosno „…otići u neku dobru školu i naći dobar posao“ ili su pak neodlučni i navode čitav niz različitih zanimanja: „U životu me zanima puno stvari, najviše od svega želim završiti školu. Željela bih u medicinsku školu, a nakon toga na fakultet. Ali više od toga me zanima policijska škola.“. Svega 8 sudionika navodi jedno konkretno zanimanje kojim se žele baviti u životu, a plan za ostvarivanje te ideje je manje („Ja bih htio postat informatičar ili bijeli haker koji radi za Microsoft ili NASA-u. To je moj posao iz snova.“) ili više razrađen („Jednog dana htjela bih biti profesorica. Studirala bih jedan jezik i pedagogiju.“). Nekoliko je sudionika također navelo kako ih brine upis u srednju školu („Htjela bih ići u jezičnu gimnaziju, ali me muče ocjene…“) ili budućnost općenito („Odrastajući u ovim teškim vremenima krize i sve većeg nasilja, u meni se pomalo javlja nesigurnost što će donijeti budućnost…“), a nekolicina navodi i konkretne prepreke željenom zanimanju zbog kojih odustaju od svojih snova („…u životu bih htio igrati za Dinamo i tamo braniti. To mi je jaka želja postići u životu…no kažu da za to trebaju novci i tako da mi se želja ponekad raspadne jer baš nemamo novaca…“) ili ustraju u njima („stvar koja me zanima u životu – glazba i fotografiranje…mislim da, ako bih se bavila umjetnošću, ne bih dobila podršku roditelja…ali nema veze, ja želim ostvariti svoje snove, sa ili bez njihove podrške jer imam samo jedan život...“).

Osim brige oko budućnosti, koja se izdvojila kao tema u školskim zadaćama, adolescenti su spominjali i različite druge brige kao što su brige zbog školskih ocjena, odnosa s roditeljima, odnosa s profesorima, ljubavnih problema i odnosa s vršnjacima. U okviru anketnog dijela istraživanja pitali smo adolescente koliko ih brine ili uznemirava svako od područja, a rezultati su prikazani u tablici 3.3. Svoju zabrinutost su mogli procijeniti na skali od 1 do 4. Nažalost, za brigu oko budućnosti nemamo kvantitativne rezultate, jer je ona utvrđena tek u kvalitativnom dijelu istraživanja koje je provođeno dva, odnosno tri mjeseca nakon anketiranja.

44

Tablica 3.3. Zabrinutost adolescenata oko pojedinih životnih područja (prikazan je broj i postotak pojedinih zaokruženih odgovora za svako područje)

Područje(1)

Uopće me ne brine

(2)Uglavnom

me ne brine

(3)Uglavnom

me brine

(4)Jako me

brineUkupno Bez

odgovora M SD

Školske ocjene

54(5,1%)

84(7,9%)

315(29,7%)

606 (57,2%)

1.059(100%)

15(1,4%) 3,39 0,84

Odnos s roditeljima

198(18,8%)

129(12,2%)

273(25,9%)

456(43,2%)

1.056(100%)

18(1,7%) 2,93 1,14

Odnos s profesorima

231(21,8%)

258(24,4%)

337(31,9%)

232(21,9%)

1.058(100%)

16(1,5%) 2,54 1,06

Ljubavni problemi

273(25,9%)

230(21,8%)

265(25,1%)

287(27,2%)

1.055(100%)

19(1,8%) 2,54 1,15

Odnos s vršnjacima

253(23,8%)

242(22,8%)

350(32,9%)

218(20,5%)

1.063(100%)

11(1,0%) 2,50 1,07

Općenito gledajući, školske ocjene su, prema broju djece koju zabrinjavaju, na prvom mjestu.

Većinu djece (86,9%) uglavnom ili jako brinu školske ocjene, što je pomalo iznenađujući nalaz. Nije sasvim jasno iz čega proizlazi takva ogromna zabrinutost školskim ocjenama, a mogući razlozi su očekivanja i pritisci od strane roditelja (vidi potpoglavlje 4.3.), nastavnika („Profesori, uz sav naš stres i shvaćanje kol’ko moramo učiti, vrše pritisak na nas.“), škole i čitavog društva.

Na visokom drugom mjestu je odnos s roditeljima koji brine (uglavnom ili jako) više od dvije trećine djece. Oko odnosa s profesorima, ljubavnih problema te odnosa s vršnjacima brine nešto više od polovice sudionika. Izuzev školskih ocjena i odnosa s roditeljima, oko kojih su sudionici uglavnom zabrinuti, za ostale domene briga adolescenti su uglavnom podijeljeni na one koji brinu i na one koji ne brinu. Zbog toga se prosjeci uglavnom kreću između 2 i 3.

Prosječni stupnjevi zabrinutosti oko pojedinih područja (tablica 3.4.) za djevojčice i dječake se ponešto razlikuju i to uglavnom u smjeru veće zabrinutosti djevojčica. Provjerili smo statističku značajnost tih razlika i pokazalo se da se djevojčice statistički značajno više brinu oko odnosa s vršnjacima (p < 0,001), dok razlike u izraženosti preostalih briga ne dostižu statističku značajnost (p > 0,05).

Tablica 3.4. Razlike između djevojčica (N = 537) i dječaka (N = 527) u zabrinutosti oko pojedinih područja

ADOLESCENTSKE BRIGE M SD t

Školske ocjenedječaci 3,34 0,882

-1.863djevojčice 3,44 0,790

Odnos s roditeljimadječaci 2,93 1,170

-0.020djevojčice 2,94 1,111

Odnos s profesorimadječaci 2,48 1,081

-1.719djevojčice 2,60 1,037

Ljubavni problemidječaci 2,52 1,182

-0.527djevojčice 2,56 1,107

Odnos s vršnjacimadječaci 2,41 1,067

-2.930***djevojčice 2,60 1,058

Ukupni stupanj brige i zabrinutostidječaci 2,73 0,724

-2.013*djevojčice 2,82 0,747

*** p < 0,001; ** p < 0,01; * p < 0,05

45

Ukupni stupanj zabrinutosti (prosjek briga u svim područjima) djevojčica je statistički značajno veći od dječaka (p < 0,05), ali razlika u prosjecima iznosi svega 0,1. Ako promotrimo prosjeke zabrinutosti u pojedinim područjima, možemo uočiti da su i kod djevojčica i kod dječaka školske ocjene na prvom, a odnos s roditeljima na drugom mjestu, što vjerojatno ukazuje na sukobe, ali i važnost tih područja u njihovom životu.

3.3. Škola

Veliki dio svoje svakodnevice, adolescenti provode u strukturiranom okruženju škole. Kako sedmaši u Hrvatskoj doživljavaju školu, možemo utvrditi promatrajući njihove odgovore na dva pitanja, koji su prikazani u tablicama 3.5. i 3.6.

Tablica 3.5. Doživljaj škole (N = 1.074)

Voliš li ići u školu? n %Ne 139 13,0Uglavnom ne 114 10,6Ponekad da, ponekad ne 504 47,0Uglavnom da 227 21,2Da 88 8,2Ukupno 1.072 100Bez odgovora 2 0,2

Tablica 3.6. Doživljaj škole (N = 1.074)

Škola i ja smo kao… n %…neprijatelji 112 10,5…stranci 128 12,0…prijatelji, ali ne bliski 454 42,6…prijatelji 347 32,6…najbolji prijatelji 24 2,3Ukupno 1.065 100Bez odgovora 9 0,8

Kao što se može uočiti iz tablica, većina djece ima neutralan stav prema školi. Tako skoro polovica djece ponekad voli ići u školu, a ponekad ne, a školu doživljava kao prijatelja, ali ne bliskog. Oko 30% djece voli ići u školu i doživljava školu prijateljski, dok oko 20% djece ne voli ići u školu. Pritom svako deseto dijete školu doživljava kao „neprijatelja“.

Djevojčice u prosjeku nešto više vole školu (M = 3,2; SD = 0,95) nego dječaci (M = 2,8; SD = 1,16; t = -5,951; p < 0,001). Doživljavaju je također više prijateljskom nego dječaci (t = -5,696; p < 0,001), a imaju u prosjeku i bolji školski uspjeh na polugodištu (M = 3,9; SD = 0,91) od dječaka (M = 3,3; SD = 1,25; t = -9,753; p < 0,001), što ukazuje na bolju prilagodbu djevojčica na kontekst koji škola nudi.

Zaključne ocjene učenika (N = 1.074) na polugodištu sedmog razreda prikazane su u tablici 3.7. Prosječna ocjena je 4 (M = 3,61), a gotovo 11% djece ima barem jednu negativnu ocjenu na polugodištu. To znači da svaki deseti učenik ima barem jednu negativnu ocjenu, a neki imaju i više od jedne.

46

Tablica 3.7. Zaključne ocjene učenika na polugodištu sedmog razreda (N = 1.074)

Zaključna ocjena na polugodištu n %

Nedovoljan (1) 111 10,5Dovoljan (2) 14 1,3Dobar (3) 268 25,3Vrlo dobar (4) 447 42,2Odličan (5) 219 20,7Ukupno 1.059 100Bez odgovora 15 1,4

Ono što je zanimljivo jest da nema korelacije između zabrinutosti oko školskih ocjena i školskog uspjeha (r = -0,024; n = 1.045; p > 0,05); dakle, nije se pokazalo ono što bismo mogli očekivati, a to je da učenici slabijeg uspjeha imaju više razloga za brigu pa da ujedno i brinu više. Korelacija je izostala vjerojatno zbog „poništavanja dvaju suprotstavljenih efekata“: 1. Djeca koja imaju loše ocjene imaju više razloga za brigu oko ocjena i 2. Djeca koja više brinu oko školskih ocjena, više uče pa i dobivaju bolje ocjene. Brige oko školskih ocjena su povezane s pozitivnijim doživljajem škole, tj. djeca koja brinu oko školskih ocjena u prosjeku nešto više vole školu od djece koju školske ocjene ne brinu (r = 0,11; n = 1,058; p < 0,01). Korelacija je vrlo mala, ali statistički značajna.

U razloge zašto neka djeca vole ili ne vole ići u školu uvid nam daje kvalitativna analiza školskih zadaćnica. Neka djeca izražavaju jasno pozitivne emocije prema školi („Sa sigurnošću mogu reći da volim školu jer sam u njoj upoznala svoje prve prijatelje i prve profesore koji će mi zasigurno ostati u lijepom sjećanju.“). No kao i u rezultatima anketnog dijela istraživanja, nekolicina djece u zadaćnicama vrlo jasno izražava negodovanje prema školi („Ne volim baš ići u školu, idem zato što moram.“; „…sama pomisao na školu, odmah me baca u depru.“). Tablice 3.8. i 3.9. prikazuju nekoliko tema koje se najčešće pojavljuju kad adolescenti pišu pozitivno odnosno negativno o školi.

Kada pišu pozitivno o školi, adolescenti najčešće spominju teme koje su prikazane u tablici 3.8. Iako je tema s najvećom frekvencijom „škola kao zabavno mjesto“, treba naglasiti da se ona u gotovo 2/3 slučajeva pojavljivala uz opise nesvakidašnjih dana u školi koji su uključivali različite izlete, odlazak u kazalište, dan škole, zadnji dan škole, izvođenje nepodopština na satu, dane kad se u školi nije puno radilo ili pri opisu aktivnosti koje su se odvijale pod odmorom.

Djeca također školu vide kao dobro mjesto za stjecanje novih prijateljstava ili upoznavanje simpatija. Škola je i mjesto za ostvarivanje uspjeha, bilo u okviru redovnog školskog programa, bilo u obliku školskih, županijskih ili državnih natjecanja koje škole organiziraju („…pitanja su bila teška, ali sam uspio pobijediti i svi su mi čestitali. Bio sam ponosan na sebe, a roditelji još ponosniji. To natjecanje me valjda inspiriralo za daljnja natjecanja. Tako sam osvojio 3 školska i jedno županijsko natjecanje iz tehničke kulture. Iz toga sam izvukao pouku da se rad i trud isplate“).

Tablica 3.8. Broj sastavaka u kojima se spominju određene dobre strane škole (N = 88)

DOBRE STRANE ŠKOLE n % Primjeri

1. zabavno mjesto 22 25,0

„…koliko god ovi moji dani u školi bili naporni, ispunjavaju mi život i nikada mi nije dosadno“; „…učionicu kemije u kojoj je bilo vrlo zabavno jer smo imali gošću iz Bangladeša. Ondje smo kušali indijske specijalitete…“; „…i škola ponekad može biti zabavna…“

2. mjesto upoznavanja prijatelja 20 22,7 „…obožavam svoj razred i svoje prijatelje, svi smo jako dobri i

super se slažemo…“

3. mjesto za ostvarivanje uspjeha 15 17,0 „Tooo! Uspjela sam riješiti 20 zadataka za ponavljanje i to sama…“;

„Neki su bili sretni, neki nisu. Ja jesam. Imao sam sve petice…“

47

DOBRE STRANE ŠKOLE n % Primjeri

4. školski izleti, putovanja i odlazak u kazalište 15 17,0 „…svi smo se ludo zabavljali. Išli smo u kazalište Mala scena…“;

„…bili u školi u prirodi…bilo je zabavno“

5.dobar odnos s razrednikom/ učiteljem/profesorima

5 5,7 „…išli smo na sladoled s razrednicom, zabavljali smo se i pričali…“

6. veselje praznicima 5 5,7 „...slavili smo što je završila škola…“

7. zanimljivost nastave i učenje novih stvari 4 4,5 „treći sat smo imali engleski. Obrađivali smo nekakvu zanimljivu

lekciju o Americi.“

Čini se da djecu posebno vesele školski izleti, organizirani posjeti kazalištu i slične aktivnosti. Dobar odnos s profesorima, a posebno s razrednikom spominju oni iz čijih se radova nazire pozitivan odnos prema školi. Učenici koji su opisivali zadnji dan škole navodili su osjećaje olakšanja što je škola gotova i veselje zbog nadolazećih praznika. Samo 4 učenika odabrala su za događaj iz školskog života neki zanimljiv nastavni sat.

Kada pak pišu negativno o školi, adolescenti najčešće spominju teme koje su prikazane u tablici 3.9. Važno je primijetiti da su frekvencije ovih tema općenito nešto niže nego kad se radilo o pozitivnim stranama škole.

Tablica 3.9. Broj sastavaka u kojima se spominju određene loše strane škole (N = 88)

LOŠE STRANE ŠKOLE n % Primjeri

1. mjesto za doživljaj neuspjeha 10 11,4

„…dobio dvije jedinice. Osjećao sam da mi je to najgori dan u životu…“; „premda je zadnji dan nastave… ja nisam veseo… Profesor iz biologije mi je za zaključnu ocjenu dao tri. Za mene noćna mora, za druge radost – svi imaju zaključenu peticu iz biologije osim mene.“

2. izaziva strah i anksioznost 9 10,2

„škola me malo muči…“; „cijeli sat sam molio Boga da me ne pita povijest…“; „bilo me strah…napetost je porasla, bilo nam je svima nekako tijesno u želucu…“

3. naporna 8 9,1 „nakon naporne škole, dolazim doma…“; „Zbog škole gotovo ništa vremena ne možemo provoditi sa svojom obitelji i prijateljima.“

4. dosadno 7 8,0 „u školi je bilo k’o i obično dosadno…“; „Ima dosadnih predmeta koje moram učiti, a ne želim…“

5. loš odnos profesora 5 5,7

„Profesori nas nekada stvarno previše gnjave i daju puno zadaća.“; „…profesorica se počela derati na nas da smo kao seljaci…“; „…nisam mogao pisati… ranu sam pokazao profesorici… ona me nije poslušala i udarila me po ruci…“

6. odgovornost i rad, a ne samo igra 4 4,5

„od 3 do 6 godina su bili najbolji dani. Nisam morao ići u školu ni učiti, samo sam se igrao.“; „…koliko god se trudio, još uvijek mi je u mislima na prvome mjestu igra, a ne knjiga kako bi željeli moji roditelji…“; „Eh, gdje su ti dani kad nisam imao nikakvih briga…“

Kao što škola omogućava prostor za doživljaj uspjeha, jednako je tako moguće u školi doživjeti neuspjeh koji onda kod djeteta izaziva negativne emocije. Nadalje, neka djeca su opisivala strah i anksioznost koji škola izaziva, bilo da se radi o opisu prvog dana škole koji im predstavlja posebno važan, ali stresan događaj, bilo da se radi o uobičajenom aktualnom strahu od ispitivanja i ocjenjivanja. Svaki deseti učenik školu je okarakterizirao riječju „naporna“, a svaki dvanaesti riječju „dosadna“. Loš odnos profesora se također spominje u nekoliko sastavaka. Ekstremni primjer netaktičnosti i neosjetljivosti nastavnika je opisan u sastavku djevojčice čiji je otac naposljetku zbog teške bolesti preminuo: „…rekla mi je da mi tata treba doći na razgovor, pa sam ja rekla da mi

48

je tata jako bolestan i da ne može doći, no profesorica je odgovorila: Pa, mene to nije briga, onda ideš na popravni!“.

Osim navedenih tema, koje se uglavnom tiču pozitivnih i negativnih strana škole iz perspektive sedmaša (N = 88), pojavile su se još 3 zanimljive teme koje se odnose uglavnom na neprihvatljivo ponašanje u školi. O nepažnji pod nastavom piše 13 (14,8%) učenika (“Prva dva sata smo imali matematiku. Neki su dečki, kao i uvijek, izvodili gluposti”; „U razredu se odvijala prava komedija. Na satu matematike je ušao jedan dječak iz osmog razreda i sakrio se pod prozor. Oponašao je razne zvukove pa je profesorica mislila da je netko iz našeg razreda…“; „…u razredu je bila buka, svi su nešto pričali, gađali se, dobacivali se papirićima…“; „…u školi se dogodila spačka. Moj prijatelj je razbio ormar u kojem je bio televizor…“). O kašnjenju u školu piše 10 sudionika (11,4%), a o markiranju 5 (5,7%) adolescenata („…markirale smo po prvi put u životu. Nismo htjele ići na sat engleskog pa smo odlučile uživati.“; „Kad sam se probudio, nije mi se dalo u školu pa sam markirao prvi sat.“). Zanimljivo je kako nezanemariv postotak djece slobodno piše o neprihvatljivom ponašanju u školi, bez obzira što znaju da će profesori iz hrvatskog to čitati, što u određenoj mjeri ukazuje na normalizaciju opisanih ponašanja u pojedinim školama.

Kako je dominantna tema ovog istraživanja roditeljstvo te odnos adolescenata i roditelja, nismo nažalost imali priliku zahvatiti i perspektivu nastavnika, stručnih suradnika, škole i ravnatelja te vidjeti kakva su njihova iskustva rada u školi i s kakvim se oni teškoćama svakodnevno suočavaju. Nadamo se da će i njihova perspektiva biti predmet nekog budućeg istraživanja u Hrvatskoj.

3.4. Obitelj

Najveći dio svog vremena, kad nisu u školi, adolescenti još uvijek provode u krugu svoje obitelji. Prilikom opisa događaja iz obiteljskog života u okviru školskih zadaća, adolescenti su često odabirali neki važan događaj iz prošlosti koji je na njih ostavio snažan utisak. Uglavnom se radilo o pozitivnim, lijepim sjećanjima poput opisa putovanja s roditeljima, proslave neke obljetnice ili obiteljskog okupljanja, rođenja brata ili sestre i sl. No u pet zadaćnica su opisani vrlo teški događaji s kojima se adolescenti teško nose poput smrti kućnog ljubimca, otkaza roditelja ili pak traumatični događaji poput rastave roditelja, smrti oca ili majke, a tekst je prožet teškim osjećajima tuge, boli, straha, a katkada i ljutnje.

„Odmah sam znala da nešto nije u redu. Čula sam baku kako je jauknula i briznula u plač. Otišla sam do nje u sobu do moje u kojoj je bila baka. Pitala sam je – Bako, što je bilo? Zašto plačeš?, a ona mi odgovori – Tvoja mama je umrla!“. Tada se moj cijeli svijet srušio. Nisam znala što da učinim, što da kažem… No bilo kako bilo, morala sam se suočiti s neizbježnim – moje mame više nema.“

Većina identificiranih tema u domeni obitelji odnose se na provođenje vremena s obitelji i zajedničke aktivnosti. Opisane aktivnosti izdvojene su u veći broj kategorija i prikazane su u tablici 3.10., a svaka je kategorija ilustrirana s jednim ili više citata.

Najučestalija tema koja se spominje je zajednički objed, bilo da se radi o zajedničkom ručku, večeri ili čak doručku. Kao što primjer u tablici jasno ilustrira, adolescenti često opisuju kako se vikendom svi članovi obitelji uspiju okupiti i zajedno objedovati, što se nešto rjeđe spominje pri opisu dana u radnom tjednu. To je donekle u skladu s anketnim podatcima koje smo dobili od roditelja. Naime, majke i očevi su dali odgovor na pitanje: „Koliko puta na tjedan u Vašoj obitelji imate zajednički obrok djeteta i roditelja (ručak ili večeru)?“. Dakle, ovdje je bilo dovoljno da jedan roditelj zajedno ruča ili večera s djetetom, dok su djeca uglavnom opisivala okuplja li se cijela obitelj za ručkom/večerom ili ne (uključujući roditelje, braću i sestre). Većina majki (54,5%) i očeva (43,7%) izjavljuje da s djetetom zajedno objeduje svaki dan. Zatim po broju slijede oni roditelji koji zajednički objeduju s djetetom tijekom vikenda (17,1% majki i 22,3% očeva), a vrlo mali postotak roditelja izjavljuje da s djetetom objeduje jednom tjedno ili rjeđe (2,2% majki i 3% očeva). Zajedničko objedovanje okuplja članove obitelji, povoljno utječe na obiteljsku kohezivnost te predstavlja idealnu priliku za razgovor („… za ručkom najčešće razgovaramo o raznim temama…“).

49

Tablica 3.10. Broj sastavaka u kojima se spominju određene zajedničke aktivnosti u krugu obitelji (N = 88)

AKTIVNOSTI U KRUGU OBITELJI n % Primjeri

1. zajednički objed 25 28,4„U nedjelju smo svi zajedno na okupu i zajedno ručamo. Preko tjedna toliko i ne jer moj tata radi do 16:00 sati, a ja i moja mama do tad ogladnimo.“

2. putovanja i izleti/more 20 22,7

„Išli smo u Rastoke. Putovanje je bilo… zabavno… Šetali smo livadom… slapovi su nas prskali… Bio je to jako lijep dan.“; „…idemo u Lonjsko polje… došla je i večer te smo naš prelijep dan morali okončati.“

3. svađa 18 20,5

„…mama se odmah izderala na mene radi neuredne sobe… stalno sam ponavljala riječi – mrzim te…“; „…ja i brat smo stalno pričali…baka nam je stalno govorila da ušutimo…“; „… sada su se moji dragi roditelji svađali oko toga jer nisam vratila kusur mami…“

4. šport i igra 16 18,2

„…igrao sam nogomet s bratom, mamom i tatom“; „…odkartali smo nekoliko partija remija…“; „…tata i ja zabacili štapove. Ja, koji inače nisam imao strpljenja čekati ribu, iznenadio sam se kad mi se štap počeo savijati… I dandanas je knez za mene najslađa riba“; „…badminton… To sam naučila igrati zahvaljujući tati. Svaki dan, kada bi bilo sunčano vrijeme, išli bismo van sestra, tata i ja…“

5. obiteljska okupljanja 12 13,6 „…cijela moja obitelj dolazi kod mene doma zbog tatinog

imendana i rođendana.“

6. kućanski poslovi/pomaganje u kući 12 13,6

„…ja i mama idemo kositi travu.“; „…ustao sam iz kreveta u 9 da starom pomognem oko ručka.“; „…idem s mamom u kupovinu…“; „…a ono djed: idemo crijep preslagivati. Išli smo to preslagivati…“;

7. razgovori o raznim temama 10 11,4

„…s njom mogu razgovarati kao s prijateljicama…“; „… sjeli smo u dnevni boravak i pričali o školi i ostalim aktivnostima, problemima…“, „… razgovaramo svatko o svom danu…“

8. razgovor „kako je bilo u školi“ 9 10,2 „pričao sam s mamom o školi“; „ručam i pričam roditeljima kako je

bilo u školi…“

9. proslava blagdana i obljetnica 9 10,2

„…tata i ja smo kupili bor… ja i sestra smo okitili bor… za to vrijeme baka je pravila puricu s mlincima, odojak i kolače… kada smo večerali, pod bor su došli pokloni…“

10. zajedničko gledanje TV-a 8 9,1

„…gledali smo skupa film…“; „…kada su se moji roditelji okupili, svi smo sjeli i počeli gledati…nakon gledanja filmova svi smo komentirali…“

11. zajednička šetnja 7 8,0 „…uspjela sam roditelje nagovoriti da idemo u šetnju i na sladoled…“

12. vjerski rituali 6 6,8 „…bili smo na misi…“; „spremila sam se i krenula s obitelji na obiteljsku misu…“

13. priče iz djetinjstva odraslih 3 3,4

„… onda sam išla s bakom koja mi je pričala vrlo zanimljive priče iz svog djetinjstva…“; „…mama mi je pričala o tome kad je bila mojih godina da je voljela kuhati…“; „…roditelji su pričali o svojim dogodovštinama u djetinjstvu…“

Sljedeća tema po učestalosti, koja se pojavljuje u svakom četvrtom sastavku, je opis nekog obiteljskog putovanja ili izleta. Izgleda da zajednički odlasci u prirodu (Velebit, Lonjsko polje,

50

Rastoke…), na more ili u inozemstvo (Gardaland i sl.) djecu posebno vesele i ostaju im u lijepom sjećanju te mogu imati povoljni utjecaj na opću obiteljsku koheziju i zadovoljstvo. O njima pišu s puno entuzijazma i pozitivnih emocija. Tema koja se također vrlo često veže uz odlazak na izlete, jer su tada roditelji djeci potpuno posvećeni, je igra i šport. Djeca su opisivala različite igre i športove s roditeljima, posebice s očevima: kartanje, nogomet, pecanje, kupanje u moru, igra loptom, badminton i dr. Svaki šesti učenik (15,9%) uz opis obiteljskog događaja spominje riječ „zabavno“, a u brojnim sastavcima se iz opisa zabava može naslutiti, ali nije izrijekom navedena.

Tema koju spominje čak svaki peti učenik je svađa u obitelji, bilo da se radi o svađi između roditelja, roditelja i adolescenta ili svađi s braćom/sestrama. Ono što je zanimljivo, a moguće je primijetiti u mnogim opisima svađa, je to kako svađa, koja započne između dva člana obitelji, vrlo lako postane opća obiteljska prepirka („Doma sam došla u 20:30. Mama i tata su čekali pred vratima. Nije slutilo na dobro…– Idi u sobu, sutra ćemo razgovarati. Samo da znaš, u velikoj si kazni!... čula sam ih u dnevnom boravku kako se svađaju…oko toga kako sam kasno došla doma…tati nije smetalo…a mojoj mami je to užasno smetalo.“). Naime, na obitelj se može gledati kao na dinamički sustav. Ako se poremeti ravnoteža u jednom dijelu sustava, poremeti se i ravnoteža u drugim dijelovima sustava. Povremeni sukobi su pritom neizbježan i koristan segment međusobnih odnosa u obitelji jer poremećajem ravnoteže unutar sustava produciraju razvojne promjene i napredak („… nažalost u autu smo se svi opet počeli svađati. To je moja obitelj. Ponekad smo nesložni, ali volimo se.“).

Obiteljska okupljanja (dolazak rodbine ili kumova u kuću, posjet rodbini i sl.) spominju se u čak 13,6% sastavaka, što ukazuje na važnost socijalnih veza sa širom obitelji U Hrvatskoj, unatoč trendu individualizacije u zapadnoeuropskim zemljama, ta se okupljanja obično odvijaju vikendom bez posebnog povoda ili povodom obljetnica (rođendana, godišnjica), vjerskih blagdana (Božić, Uskrs) ili vjerskih obreda (krstitke, krizme, vjenčanja). Proslave obljetnica ili blagdana opisuje svaki deseti učenik. Opisi vjerskih obreda i proslava blagdana, kao i odlaska na misu i vjerskih rituala ukazuju na kulturalni aspekt socijalnog konteksta adolescenata (Bronfenbrenner, 1979), tj. na makrosustav.

Svaki sedmi adolescent pri opisu obiteljskog događaja spominje i pomaganje u kućanskim poslovima kao što su: spremanje sobe, postavljanje stola, kuhanje ručka, spremanje nakon odlaska gostiju, košnja trave, odlazak u dućan, nošenje vrećica itd. Zanimljivo je ovdje vidjeti i što roditelji kažu – kako djeca reagiraju kad žele da dijete napravi nešto u kući (spremanje, čišćenje, pomoć oko rublja, bacanje smeća, odlazak u dućan itd.). Podatci koje su iskazali roditelji su prikazani u tablici 3.11.

Tablica 3.11. Reakcija adolescenata na roditeljsko traženje pomoći u kućanskim poslovima

Majke (N = 983) Očevi (N = 845)n % n %

(1) odbije 2 0,2 10 1,2(2) napravi preko volje nakon ponovljenih zahtjeva i prigovora 140 14,3 127 15,1

(3) ponekad napravi, ponekad ne 302 30,8 211 25,1(4) napravi većinu puta 453 46,3 409 48,6(5) odmah napravi 82 8,4 85 10,1Ukupno 979 100 842 100bez odgovora 4 0,4 3 0,4M 3,48 3,51SD 0,846 0,909

Kao što je vidljivo u tablici 3.11., gotovo polovica djece na roditeljski zahtjev da pomognu u kući reagira tako da većinu puta napravi ono što majke (46,3%) ili očevi (48,6%) od njih traže. Velik je također postotak djece koja ponekad naprave što ih majka (30,8%) ili otac (25,1%) traži, a ponekad

51

to ne naprave. Najmanji je postotak one djece koja odbiju majku (0,2%) ili oca (1,2%). S obzirom da korelacija između majčine i očeve izjave o tome kako njihovo dijete iz sedmog razreda reagira iznosi 0,43 (p < 0,001), što je koeficijent umjerene veličine, čini se da ova reakcija ovisi o značajkama djeteta, ali vjerojatno i načina na koji roditelj to pita ili zahtijeva. O odnosu i komunikaciji između roditelja i adolescenata bit će više riječi u 4. poglavlju.

Svakodnevne razgovore unutar obitelji opisuje svaki deveti sudionik, a kao što je već spomenuto, oni se često odvijaju za vrijeme zajedničkog objeda. U posebnu kategoriju razgovora izdvojila se tema „kako je bilo u školi?“ koju spominje čak svaki deveti učenik. Nekoliko adolescenata ovu temu opisuju kao pomalo napornu, ali i kao vrlo uobičajenu te spremno odgovaraju. Nadalje, posljednja kategorija u tablici 3.10. se odnosi na priče odraslih o svom djetinjstvu (roditelja, baka…).

Gledanje televizije (filmova, serija, TV emisija) u krugu obitelji spominje se kao zajednička aktivnost u 9% zadaćnica, a nešto rjeđe (8%) se spominje zajednička šetnja (odlazak na sladoled, piće i sl.) ili vjerski rituali (7%; odlazak na misu, zajednička molitva i sl.).

Zanimljivo je kako su se opisi obiteljskih događaja, što je bio dio zadatka u školskoj zadaćnici, formirali oko ovih 13 najzastupljenijih kategorija koje sve na neki način opisuju zajedničke aktivnosti unutar obitelji. Koliko dnevno provode u zajedničkoj aktivnosti s djetetom, pitali smo 983 majki i 845 očeva koji su sudjelovali u anketnom dijelu istraživanja. Njihovi odgovori prikazani su u tablici 3.12. Kao što se naziralo i iz dječjih zadaćnica, broj sati dnevno koje djeca i roditelji provode u zajedničkoj aktivnosti ovisi o tome radi li se o radnom danu ili vikendu/prazniku.

Tablica 3.12. Dnevno provođenje zajedničkih aktivnosti roditelja i djeteta (983 majke i 845 očeva)

Broj sati dnevno u zajedničkoj aktivnosti s djetetom

Radnim danom Neradnim danom

Majke (%) Očevi (%) Majke (%) Očevi (%)

0 sati 0,6 2,6 0,1 0,60,5 – 2 sati 44,6 50,9 11,3 17,92,5 – 4 sati 28,4 26,7 25,9 23,64,5 – 6 sati 17,1 13,2 25,2 21,76,5 – 8 sati 6,4 5,0 15,4 12,28,5 – 10 sati 2,9 1,5 11,0 12,610,5 – 12 sati nemoguće nemoguće 7,5 8,412,5 – 14 sati nemoguće nemoguće 1,4 1,414,5 – 16 sati nemoguće nemoguće 2,2 1,4Ukupno 904 794 865 770Upisali logički nemogući broj sati* 79 51 118 75M 3,3 2,8 6,1 5,7SD 2,13 2,00 3,36 3,49Median 2 3 1 3Mod 1 2 1 2

* S obzirom da dijete u prosjeku 8 sati dnevno spava, a 6 sati provede radnim danom u školi, logički je nemoguće da roditelj provede više od 10 sati u zajedničkoj aktivnosti s djetetom radnim danom. Neradnim danom dijete također u prosjeku 8 sati dnevno spava, pa je teoretski nemoguće da roditelj provede s djetetom u zajedničkoj aktivnosti više od 16 sati. Roditelji koji su davali logički nemoguće procjene nisu uključeni u ovu analizu.

Od 24 sata dnevno, 8 sati u prosjeku otpada na spavanje i radnim i neradnim danom. Od preostalih 16 sati, radnim danom dijete 6 sati provede u školi. To znači da je radnim danom roditelju moguće s djetetom provesti najviše 10 sati, a vikendom 16 sati. Zbog toga smo iz analize isključili roditelje koji su dali procjenu poput 24 sata dnevno, jer to nije moguće. Štoviše, pitanje je bilo

52

o zajedničkim aktivnostima, što znači da nije dovoljno biti u istom prostoru da bi se to smatralo zajedničkom aktivnošću. Zbog toga smatramo da su čak i ove vrijednosti u tablici pretjerano optimistične.

Međutim, ono što se svakako može utvrditi su dvije stvari: 1) i majke (t = -37,331; p < 0,01) i očevi (t = -32,791; p < 0,01) radnim danom provode manje vremena i zajedničkih aktivnosti s djecom nego neradnim danom, i 2) bilo da se radi o radnim (t = 5,819; p < 0,01) ili neradnim (t = 3,305; p < 0,01) danima u tjednu, majke provode nešto više vremena u zajedničkoj aktivnosti s djetetom nego očevi, ali je ta razlika nešto manja kad se radi o neradnim danima, tj. vikendu. Ta razlika vjerojatno donekle proizlazi iz većeg postotka zaposlenosti očeva nego majki, ali i tradicionalne majčine uloge koja uključuje brigu o djeci (Čudina-Obradović i Obradović, 2006).

Čini se da zajedničke aktivnosti imaju važnu ulogu u njegovanju međusobnih odnosa. Zajedničke aktivnosti, poput ručka, gledanja TV-a, šetnji, izleta, putovanja, pa čak i zajedničkog obavljanja kućanskih poslova (kao što ilustriraju prikazani citati) stvaraju idealne prilike za razmjenu misli, ideja, dogodovština, osjećaja i briga, što je nužan preduvjet za razvoj bliskosti u bilo kojem odnosu pa tako i odnosu s djetetom, odnosno roditeljem.

Bez obzira što tijekom razdoblja adolescencije djeca počinju sve manje vremena provoditi kod kuće (Csikszentmihalyi i Larson, 1984) i okreću se vršnjacima i prijateljima, sljedećih nekoliko citata vjerno ilustrira koliko im znači kad imaju dobru i podržavajuću obitelj: „Ja sam jako sretna što sam se rodila u obitelji gdje su svi veseli i s puno pozitivne energije.“; „Pozitivan obiteljski duh osjeti se na svakom djeliću ovog imanja.“; „Želim osnovati ovakvu krasnu obitelj kakvu ja imam sada, obitelj koja me voli i cijeni!“; „I danas sam sretan što imam svoju obitelj i puno prijatelja koji me podržavaju u mojim odlukama.“.

3.5. Prijatelji i vršnjaci

O ulozi vršnjaka u životu adolescenata svjedoči nalaz da čak 58% sudionika spominje barem jednog prijatelja u svom sastavku iako to nije bilo temom (obitelj, škola i interesi) ni izrijekom zadano (tablica 3.1). Upravo u najvišim razredima osnovne škole vršnjaci počinju preuzimati vodeće mjesto po važnosti u životima djece, u odnosu na roditelje. U daljnjim godinama života se taj trend nastavlja. Tako u jednom američkom istraživanju (Csikszentmihalyi i Larson, 1984), adolescenti srednjoškolske dobi najviše vremena provode s prijateljima (29%), zatim sami (27%), s kolegama iz razreda i škole (23%), a s obitelji tek 19%.

Za razliku od roditelja, pojedinac prijatelje može sam odabrati, a isto tako može i okončati odnos kada to želi ukoliko nešto pođe po krivu. Prijatelji su najčešće slični pojedincu po dobi te ga ne postavljaju automatski u hijerarhijski podređeni položaj. Prijatelji se također ne moraju svađati oko kućanskih poslova ili ostalih problema koji proizlaze iz dijeljenja zajedničkog kućanstva (Csikszentmihalyi i Larson, 1984). Prijatelji su obično osobe sličnih interesa i iskustava („…tamo sam se bolje upoznao s Markom…Imali smo puno zajedničkih tema i interesa…“), pa razgovor i druženje s njima predstavlja pravu zabavu i zadovoljstvo. Vršnjaci predstavljaju kontekst u kojem pojedinac može dobiti nepristranu povratnu informaciju o svojim mišljenjima i postupcima te su zbog toga od neizmjerne važnosti u kreiranju realistične slike o sebi (Sullivan, 1953). Pregovaranje i sukobi u krugu vršnjaka također pridonose moralnom razvoju pojedinca (Piaget, 1965). Mogli bismo reći da su vršnjačke skupine na neki način „društvo u malom“, gdje se adolescent u manje nesigurnim uvjetima (još uvijek ima oslonac u obitelji, egzistencijalna pitanja rješavaju roditelji itd.) uči životu odraslog čovjeka u društvenoj zajednici – odolijevanjem, pregovaranjem ili prihvaćanjem socijalnih normi skupine.

Kako adolescenti provode vrijeme u društvu vršnjaka? Kao što tablica 3.13. prikazuje, analizom školskih zadaća, u kojima se spominju prijatelji, izdvojeno je nekoliko tema koje se uz njih učestalo spominju. Prva i najučestalija tema „izlazak“ govori o tome koliko vremena adolescenti provode izvan kuće. Naime, skoro 67% učenika, koji spominju svoje prijatelje, opisuju kako su „otišli van“ ili opisuju aktivnosti koje se odvijaju vani. Ova kategorija obuhvaća tematske izlaske poput odlazaka u kino, na koncerte ili utakmice te uobičajene odlaske u park ili na igralište.

53

Tablica 3.13. Broj sastavaka u kojima se spominju određene teme vezane uz prijatelje i vršnjake (N = 51*)

n % Primjeri1. Izlazak 34 66,6% „…mama mi je poslije dala da izađem…Vani je bilo super!“

2. Igra i zabava 29 56,9%„…svi smo igrali pictionary… zajedno uživali…“; „…bilo je fenomenalno… odlična ekipa i jednostavno je sve bilo savršeno…“; „…zajedno gledali filmove… bilo je zabavno…“

3. Šport i rekreacija 20 39,2% „…s prijateljicama u park igrati odbojku na pijesku…“; „Slobodno vrijeme provodim s prijateljima: vožnjom biciklom ili šetnjom.“

4. Pričanje i „zezanje“ 11 21,6%

„…zezali smo se i pričali…“; „…s prijateljima s kojima se družim, razgovaram o raznim temama…“; „Naš razgovor se više-manje uglavnom vrti oko škole i ljubavi.“; „…o raznim stvarima: curama, motorima i prijateljima…“

5. Nepodopštine 8 15,6%

„Ja i Marko smo našli šećer i stavljali svima na glavu“…“…ispred vrtića, preskočili smo ogradu i kucali djeci po prozorima…“, „…nas par cura …izašle smo van jer nismo htjele biti krive. Dečki su uzeli taj nož i izišli van… Nitko nije skužio da su ukrali nož.“

6. Ljubav i ljubavne brige 6 11,8%

„…osjećao sam da mi je to najgori dan u životu te da to jedino može popraviti moja simpatija… pogledah ju u oči te sam naslutio da mi govori – žao mi je.“; „…lijepa, visoka, crne kose; njezin pogled smiruje i najjače vjetrove. Čim sam je ugledao, odmah sam se zaljubio u nju…“

7. Međusobno pomaganje 4 7,8%

„…prijatelj… pao s rola i slomio ruku… moji prijatelji i ja smo mu pomogli i odveli ga u bolnicu…“; „…međusobno si pomažemo oko škole…“

8. Facebook i e-druženje 4 7,8% „…“visila“ na facebooku cijelo popodne…“; „Ujutro smo se dogovorili

preko facebooka da idemo u posjet prijatelju…“

9. Proslave rođendana/’’tulumi’’ 3 5,9% „…s prijateljima…s kojima priređujem rođendanske proslave…“

10. Svađa i sukob 3 5,9%

„…no u svakom prijateljstvu dođe i do svađe pa tako i u našem, no ne traje dugo… Brzo se pomirimo i sve se vrati na staro.“; „…odjednom je ona počela slušat’ istu muziku koju ja slušam. Ne bi mi to smetalo da nije prvo ‘pljuvala’ po toj vrsti glazbe… a onda je počelo „ucjenjivanje“… rekla je da će doći k meni ako joj dam svoj lančić…“

11. Prosocijalno ponašanje 3 5,9% „…poslije smo pomogli jednoj gospođi složiti drva.“

*S obzirom da događaji u društvu prijatelja nisu bili izrijekom zadani kao tema, već su o njima adolescenti spontano pisali, u ovu analizu uzeti samo radovi onih učenika koji su barem jednom spomenuli riječ „prijatelj“, „simpatija“ i sl. (N = 51).

Sljedeća tema je igra i zabava koju izrijekom spominje svaki drugi učenik koji piše o prijateljima (56,9%). U skladu s tim su Csikszentmihalyi i Larson (1984) u okviru već spomenutog istraživanja pokazali da se u društvu prijatelja adolescenti u prosjeku osjećaju sretnije, veselije, aktivnije i motiviranije nego inače. Naime, u njihovom istraživanju su adolescenti u dobi od 14 do 18 godina tijekom tjedan dana nosili „beeper“ koji je zvonio u najrazličitija doba dana prema nepredvidivom rasporedu. Kad bi „beeper“ zazvonio, trebali su, među ostalim, opisati što rade, u čijem su društvu i procijeniti kako se osjećaju na većem broju dimenzija (afekt, stupanj aktivacije, kognitivna efikasnost i motivacija). Istim istraživanjem je utvrđeno da četrnaestogodišnjaci u njihovom uzorku preferiraju istospolne prijateljske skupine i dijade, a da stariji adolescenti sve više teže raznospolnim skupinama i dijadama suprotnog spola. Tako se i u našem istraživanju pokazalo da adolescenti pišu gotovo isključivo o istospolnim prijateljstvima, a jedna adolescentica je to izvrsno ilustrirala u zadaćnici: „Skoro svaki dan smo išli van. Bilo nam je super, ali ne presuper zbog

54

jednog razloga. Hodali smo u grupicama. Cure su bile u svom filmu, a dečki u svom, cure su htjele ići tamo, a dečki tamo…“. No već i u ovoj dobi očigledno postoji zanimanje za suprotni spol, jer se povremeno spominju simpatije, ljubav i ljubavne brige (11,8%).

Igra i zabava u društvu vršnjaka često uključuje različite športske i rekreativne aktivnosti: nogomet, odbojka, igra lovice, igra lopova i policajaca, igra skrivača, lov na fazane, pecanje, vožnja motorom i dr. (39,2%). Kao aktivnost u vršnjačkoj skupini ili dijadi navodi se i pričanje o raznim temama ili „zezanje“ i šaljenje (11,8%). Prijatelji si međusobno pomažu (7,8%) i zajedno slave rođendane (5,9%). U nekoliko zadaćnica (15,6%) se spominju i opisi vlastitih sitnih ili krupnijih nepodopština koje se najčešće dešavaju upravo u društvu prijatelja i vršnjaka (švercanje u autobusu, krađa, markiranje nastave, bullying i sl.). Zbog toga su roditelji često i zabrinuti oko toga s kim se njihovo dijete druži i provodi vrijeme (vidi 6. poglavlje). No osim nepodopština, valja istaknuti i da su 3 adolescenta navela i primjere prosocijalnog ponašanja u društvu vršnjaka (tablica 3.13.). Nekoliko puta se spominje tzv. e-druženje, posebno putem sve popularnijeg facebooka („imam jako puno prijatelja koje sam stekla preko interneta“). Nekoliko adolescenata je također spomenulo i svađe odnosno sukobe s prijateljima koji su neizostavni segment svakog odnosa, a imaju svoju razvojnu funkciju u pogledu kreiranja vlastitog identiteta (Erikson, 1963; prema Fulgosi, 1987), moralnog razvoja te prilagodbe užem i širem socijalnom kontekstu u kojem žive.

3.6. Psihosocijalna prilagodba adolescenata

Psihosocijalna prilagodba adolescenta obično se opisuje u terminima poželjnih ili nepoželjnih razvojnih ishoda na planu adolescentovog ponašanja i/ili doživljavanja. U ovom istraživanju pokazatelji psihosocijalne prilagodbe odnosili su se na psihološku dobrobit adolescenta te njegovo pridržavanje normi društveno prihvatljivog ponašanja.

Adolescenti se često ponašaju na društveno neprihvatljiv način upravo u nazočnosti ili pod utjecajem vršnjaka. Promatranjem skupine vršnjaka u prirodnom okruženju, ustanovilo se da se utjecaj vršnjaka odvija putem dva međusobno povezana procesa (Graham i sur., 1991; Keefe 1994; svi prema Bot, Engels, Knibbe i Meeus, 2007): modeliranje (primjerice, imitacija pijenja drugih) i nagovaranje (primjerice, pijenje kao rezultat ponude pića od strane vršnjaka). Iz tog je razloga važan zaštitni čimbenik efikasnost odupiranja utjecaju vršnjaka u situacijama kad se vršnjaci ponašaju društveno nepoželjno ili rizično.

Efikasnost odupiranja vršnjacima smo u našem istraživanju izmjerili postavljanjem adolescenata u hipotetsku situaciju u kojoj vršnjaci adolescenta ponude cigaretom, odnosno alkoholom, gdje adolescenti procjenjuju kako bi u zadanoj situaciji reagirali (Ellickson i Hays, 1990). Ponuđeni odgovori variraju na dvije dimenzije: 1) priklanjanje vs. odupiranje vršnjacima i 2) autonomno vs. konformističko (neautonomno) ponašanje. Tako razlikujemo četiri kategorije odgovora (tablica 3.14.): a) autonomno priklanjanje vršnjacima zbog vlastitih želja i uvjerenja („uzeo bih alkoholno piće/cigaretu, ako mi se pije/puši“), b) konformističko (neautonomno) priklanjanje vršnjacima („uzeo bih alkoholno piće/cigaretu, jer bi mi bilo neugodno odbiti“), d) neautonomno odupiranje vršnjacima, tj. konformiranje zahtjevima odraslih („ne bih uzeo alkoholno piće, iako bih rado probao“), e) autonomno odupiranje vršnjacima (odupiranje zbog vlastitih uvjerenja). Adolescenti su mogli odabrati i neopredjeljujući odgovor („ne znam“).

Prema samoiskazima adolescenata, tri četvrtine dječaka (75,8%) i djevojčica (73,4%) bi se u hipotetskoj situaciji oduprlo utjecaju vršnjaka i odbilo cigaretu (d + e). Od toga 91% dječaka i 92,5% djevojčica bi to učinilo iz vlastitog uvjerenja, jer ne želi pušiti, ali preostalih 9% dječaka i 7,5% djevojčica bi to učinilo jer se konformira zahtjevima odraslih koji kažu da se pušiti ne smije. Ponudi alkohola bi se oduprlo svega nešto više od polovice (58,6%) dječaka i djevojčica (60,8%), ali bi od toga 23% dječaka i 8,4% djevojčica to učinilo suprotno svojim željama (a u skladu sa zahtjevima odraslih), što ih čini potencijalnim budućim konzumentima ukoliko se u nekom trenutku odluče poslušati svoje želje, a oduprijeti se utjecaju odraslih.

55

Tablica 3.14. Priklanjanje i odupiranje dječaka (n = 537) i djevojčica (n = 532) vršnjačkom utjecaju – reakcija na ponudu cigarete i alkoholnog pića

Kategorija odgovora Odgovor

Ponuda cigarete Ponuda alkoholnog pićaDječaci Djevojčice Dječaci Djevojčice

Autonomno priklanjanje vršnjacima

a) „uzeo bih cigaretu/piće, ako mi se puši/pije“ 51 (9,6%) 47 (8,9%) 125 (23,4%) 105 (20,0%)

Konformističko priklanjanje vršnjacima

b) „uzeo bih cigaretu/piće, jer bi mi bilo neugodno odbiti (jer svi puše/piju)“

14 (2,6%) 17 (3,2%) 14 (2,6%) 18 (3,4%)

Neautonomno odupiranje vršnjacima

d) „ne bih uzeo cigaretu/piće iako bih rado probao“ 37 (6,9%) 29 (5,5%) 73 (13,6%) 27 (5,1%)

Autonomno odupiranje vršnjacima

e) „ne bih uzeo cigaretu/piće, jer ne želim pušiti/piti“ 368 (68,9%) 360 (67,9%) 241 (45%) 293 (55,7%)

Neopredijeljeni c) „ne znam“ 64 (12%) 77 (14,5%) 82 (15,3%) 83 (15,8%)Ukupno 534 530 535 526Bez odgovora 3 2 2 6

Efikasnost odupiranja vršnjacima M = 4,2 SD = 1,31

M= 4,2 SD = 1,31

M = 3,5,SD = 1,61

M= 3,7* SD = 1,61

*Potencijalna efikasnost odupiranja vršnjacima u situaciji ponude alkoholnog pića veća je kod djevojčica nego kod dječaka (p > 0,05; p < 0,10).

U kontekstu ponude cigarete, utjecaju vršnjaka bi se priklonilo oko 12% dječaka i 12% djevojčica (d + e). Pritom bi od njih 21,5% dječaka i 26,5% djevojčica zapalilo cigaretu jer bi im bilo neugodno odbiti zato što svi drugi oko njih puše. U situaciji ponude alkoholnog pića čak četvrtina adolescenata (26% dječaka i 23,4% djevojčica) bi prihvatilo alkoholno piće, a zanimljivo je da bi većina njih (90% dječaka i 85% djevojčica) to učinila iz vlastitog uvjerenja i želje. Preostala djeca bi to učinila iz nelagode (10% dječaka i 15% djevojčica).

Preostaje oko 15% djece koja se nisu htjela izjasniti kako bi reagirala u hipotetskoj situaciji, pa pretpostavljamo da bi dodatno i ta djeca mogla biti potencijalno podložna utjecaju vršnjaka, budući da nemaju jasno izgrađena uvjerenja o pijenju i pušenju.

Prosječna efikasnost odupiranja vršnjacima izračunata je kao prosjek odgovora adolescenata, jer unatoč kvalitativnoj različitosti ponuđenih odgovora (u pogledu motivacije odupiranja ili priklanjanja vršnjacima), mogli bismo se složiti da je efikasnost odupiranja veća ako je ono autonomno nego iz konformizma zahtjevima odraslih, odnosno da je efikasnost odupiranja najmanja ukoliko se adolescent autonomno i svojevoljno priklanja društveno neprihvatljivom ponašanju. Stoga je prosječna mjera efikasnosti odupiranja dječaka i djevojčica izražena kao aritmetička sredina (tablica 3.14.), a veća vrijednost ukazuje na veću efikasnost odupiranja. Možemo zamijetiti da je efikasnost odupiranja u situaciji pušenja nešto veća nego u slučaju ponude alkoholnih pića, što je u skladu s izmjerenom učestalošću pijenja i pušenja adolescenata (tablica 3.15.). Nadalje, dok u situaciji ponude cigarete nema značajne razlike, u situaciji ponude alkohola,dječaci su skloniji prikloniti se vršnjačkom utjecaju nego djevojčice ( t = -1,901; p = 0,058).

Osim efikasnosti odupiranja vršnjačkim pritiscima, u anketnom dijelu istraživanja smo pitali adolescente o aktualnoj pojavnosti različitih oblika problema u ponašanju, tj. koliko puta su se u proteklih godinu dana ponašali na navedene načine. Rezultati su prikazani u tablici 3.15.

56

Tablica 3.15. Samoiskazi adolescenata o problemima u ponašanju u posljednjih godinu dana (N = 1.074)

PROBLEMI U PONAŠANJU

Nijed-nom

1 – 2 puta

3 – 10 puta

> 10 puta N BO M

(0 – 4) SD Barem jednom

1. Udario ili ošamario nekoga 27,1% 42,4% 15,9% 14,7% 1.064 10 1,2 0,99 73,0%

2. Pio alkoholna pića (pivo, vino, ‘‘žestice’’…) 38% 34,4% 14,9% 12,7% 1.064 10 1 1,02 62%

3. Rugao se nekome (zbog izgleda, ocjena i sl.) 42,6% 39,5% 11,2% 6,7% 1.062 12 0,8 0,88 57,4%

4. Psovao ili vrijeđao nekoga ili njegovu/njezinu obitelj

47,7% 33,9% 9,7% 8,7% 1.064 10 0,8 0,94 52,3%

5. Širio glasine (tračeve, laži) o nekome 50,2% 34,8% 9,9% 5,2% 1.064 10 0,7 0,85 49,9%

6. Ozbiljno prijetio drugom djetetu da ćeš ga/ju udariti 61,5% 25,1% 6,8% 6,5% 1.066 8 0,6 0,88 38,4%

7. Pušio cigarete 64,0% 21,3% 5,8% 8,9% 1.068 6 0,6 0,94 36%8. Namjerno isključio nekoga iz društva (ili okrenuo druge protiv nekoga)

69,4% 25,5% 3,4% 1,7% 1.065 9 0,4 0,64 30,6%

9. Markirao školu 70,4% 23,6% 3,8% 2,3% 1.065 9 0,4 0,67 29,7%10. Uništavao tuđe vlasništvo (prozore, javnu rasvjetu, vrtove i sl.)

74,7% 19,0% 3,4% 2,9% 1.066 8 0,4 0,68 25,3%

11. Ukrao nešto (nekoj osobi ili u dućanu, kafiću, na kiosku i sl.)

77,3% 17,8% 3,5% 1,4% 1.063 11 0,3 0,6 22,7%

12. Pokušao ugroziti nečiji ugled putem interneta (na facebooku, blogu, skupine mrzitelja neke osobe i sl.)

80,2% 15,1% 2,5% 2,2% 1.068 6 0,3 0,61 19,8%

13. Napio se 81,5% 13,4% 2,8% 2,3% 1.064 10 0,3 0,62 18,5%14. Prijetio nastavniku 93,9% 4,4% 1,2% 0,5% 1.066 8 0,08 0,36 6,1%15. Prijetio nekome oružjem (pištolj, džepni nož, bokser i sl.)

95,1% 3,2% 0,9% 0,8% 1.062 12 0,07 0,36 4,9%

16. Konzumirao „bombone“ (ecstasy, LSD i dr.)

96,5% 2,3% 0,3% 0,9% 1.062 12 0,06 0,34 3,5%

17. Pušio marihuanu (hašiš, joint ili slično) 97,7% 1,7% 0,2% 0,4% 1.066 8 0,03 0,24 2,3%

Broj barem jednom izvođenih ponašanja / / / / 1.069 5 5,3 3,34 /

Ukupna mjera problema u ponašanju / / / / 1.069 5 0,5 0,39 /

BO = bez odgovora; M (O – 4) = aritmetička sredina (raspon odgovora od 0 = nijednom do 4 = više od 10 puta)

57

U posljednjem stupcu tablice prikazani su postotci djece koja su izjavila da su se barem jednom u posljednjih godinu dana (jednom ili više puta) ponašala na navedene načine. Problemi u ponašanju su u tablici poredani upravo prema toj izvedenoj mjeri, tj. pojavnosti ponašanja unutar godinu dana.

Čak 73% adolescenata je u posljednjih godinu dana barem jednom udarilo nekoga, čak 30,6% ih je to učinilo više od 3 puta, a 14,7% djece više i od 10 puta. Ovaj podatak ukazuje na to da su fizički agresivni postupci među djecom nažalost gotovo normativna pojava.

Oko 62% djece je konzumiralo alkohol u posljednjih godinu dana, ali je zabrinjavajući postotak djece koja su to činila više od 3 puta (27,6%), odnosno čak više od 10 puta unutar posljednjih godinu dana (12,7%). Doduše, ne možemo znati je li to katkada bilo pola čaše vina ili šampanjca u društvu roditelja ili se to pijenje odvijalo u parku nakon škole ili na rođendanskom tulumu. Imamo, međutim, podatak o pojavnosti opijanja koje je na 13. mjestu, ali zabrinjava podatak da se 18,5% djece barem jednom napilo u posljednjih godinu dana, a 2,3% djece je to učinilo više od 10 puta.

Nefizička agresija također je sveopća pojava, što se manifestira u broju adolescenata koji su se unutar godinu dana barem jednom rugali nekome (57,4%), psovali ili vrijeđali nekoga (52,3%), širili glasine o nekome (49,9%), prijetili nekome (38,4%), namjerno isključili nekoga iz društva (30,6%), pokušali ugroziti nečiji ugled putem interneta (19,8%) itd.

Pušenje je na 7. mjestu s 36%. Od preostalih opojnih sredstava, pušenje marihuane i konzumiranje „bombona“ nisu učestala pojava među adolescentima sedmih razreda, a moguće je da su se neki adolescenti i šalili oko iznimno rijetkih ponašanja, jer se na spomen „bombona“ čulo hihotanje u razredu. Zbog toga vjerujemo da je postotak djece koja su zaista konzumirala drogu (posebno više od 10 puta) nešto manji, ali on još uvijek nije zanemariv.

Što se tiče delinkventnih ponašanja, uništavanje tuđeg vlasništva je barem jednom počinilo 25,3% adolescenata, a neki oblik krađe njih 22,7%. Markiranje škole u posljednjih godinu dana iskusilo je njih 29,7%.

Izračunata je opća mjera problema u ponašanju koja se odnosi na broj ponašanja koje je sudionik u prethodnih godinu dana barem jedanput ostvario. Ova mjera varira od 0 do 17, ali je prosječni učenik u prethodnih godinu dana barem jednom prakticirao 5 (M = 5,3; SD = 3,34) od 17 društveno neprihvatljivih ponašanja s ponuđenog popisa. Dominantna vrijednost barem jednom prakticiranog ponašanja je 4, a centralna vrijednost 5. Ova mjera uzima u obzir koliko je ponuđenih ponašanja dijete prakticiralo u posljednjih godinu dana, ali ne i učestalost prakticiranja tih ponašanja.

Izračunata je još jedna mjera problema u ponašanju koja uzima u obzir i pojavu ponašanja (unutar godinu dana) i učestalost prakticiranog ponašanja. Ukupna mjera problema u ponašanju izračunata je kao prosjek sudionika na svim pojedinim česticama. Sudionik s najmanjim rezultatom na ovoj mjeri nije prijavio nijedno ponašanje, dok je najviši postignuti rezultat na ovoj mjeri 2,35 (ovaj sudionik je morao većinu ovih ponašanja prakticirati 3 – 10 puta ili više od 10 puta).

Postoji li razlika u učestalosti problema u ponašanju između djevojčica i dječaka? Slika 3.1. prikazuje postotke djevojčica i dječaka koji su barem jednom u proteklih godinu dana činili određene problematične aktivnosti.

Kao što slika 3.1. zorno ilustrira, dječaci su skloniji problemima u ponašanju od djevojčica. Dobivene razlike provjerili smo nizom t-testova za nezavisne uzorke koji su pokazali da su dječaci statistički značajno skloniji većini navedenih problema u ponašanju (p < 0,01). Izuzetak su „namjerno isključivanje nekoga iz društva“, „pušenje marihuane“ i „konzumiranje tzv. bombona“, gdje nema razlike između učestalosti ponašanja djevojčica i dječaka. Širenje glasina (tračeva, laži) jedini je problem u ponašanju koje se pojavljuje statistički značajno češće kod djevojčica nego kod dječaka (p < 0,01).

58

Slika 3.1. Postotci djevojčica i dječaka koji su barem jednom u proteklih godinu dana pokazivali određene probleme u ponašanju

No nisu problemi u ponašanju ili izostanak problema u ponašanju jedina mjera koju treba uzeti u obzir prilikom ustanovljavanja prilagodbe adolescenata. Problemi u ponašanju, koje smo spomenuli, odnose se na tzv. eksternalizirane probleme ponašanja („usmjerene prema van“), a mjerom nisu zahvaćeni tzv. internalizirani problemi u ponašanju („usmjereni prema unutra“) poput anksioznosti, depresivnosti i sl. Dakle, ako znamo da je neko dijete uzornog ponašanja i ni na koji način ne krši zadane društvene norme ponašanja, to još uvijek ne znači da je ono nesumnjivo dobro prilagođeno. Isto dijete može imati vrlo lošu sliku o sebi i nisko samopoštovanje te se jednostavno konformirati svakom zahtjevu odraslih. Zbog toga je uz mjeru problema u ponašanju adolescenta nužno imati i određenu mjeru psihološke dobrobiti adolescenta, a u ovom istraživanju je ona izmjerena Skalom samopoštovanja (Rosenberg, 1965) te Skalom samoregulacije (Humphrey, 1982).

Samopoštovanje se može definirati kao vrijednosni aspekt samopoimanja, tj. slike o sebi (Lacković-Grgin, 1994). Iako se pojedinac može samovrednovati u pojedinim, specifičnim područjima života (primjerice, odnosi s vršnjacima, kompetentnost za pojedine predmete u školi, tjelesne sposobnosti, tjelesni izgled itd.), Rosenberg (1965) tvrdi da pojedinac posjeduje i opći osjećaj samovrijednosti koji se može izmjeriti njegovom Skalom samopoštovanja. Pritom treba naglasiti da se u djece i adolescenata takvo globalno samopoštovanje još nije u potpunosti formiralo i može se mijenjati u funkciji narednih iskustava. S obzirom da smo opće samopoštovanje izrazili kao aritmetičku sredinu odgovora na svih 10 čestica, a raspon odgovora je od 1 do 4, tada bi prosječno/srednje samopoštovanje iznosilo 2,5. Rezultat manji od 2 ukazuje na razmjerno nisko samopoštovanje, a rezultat veći od 3 na razmjerno visoko samopoštovanje. Rezultat na skali samopoštovanja našeg uzorka adolescenata (N = 1.074) varira od 1,6 do 4, a aritmetička sredina iznosi M = 3,2 (SD = 0,46), što ukazuje na to da je samopoštovanje našeg uzorka djece u prosjeku visoko. Iako bismo u prvi tren mogli pomisliti da naši adolescenti imaju nerealno ili barem natprosječno visoko samopoštovanje u odnosu na neke druge ili odrasle, istraživanja pokazuju da nije tako. Radi se o sasvim uobičajenom i očekivanom nalazu da se zdravi ljudi u prosjeku nerealno

77%

69%

59%

59%

42%

49%

37%

28%

34%

34%

31%

23%

26%

9%

8%

4%

3%

69%

56%

55%

46%

57%

28%

35%

33%

25%

16%

15%

17%

11%

3%

2%

3%

1%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90%

Udario/la ili ošamario/la nekoga

Pio/la alkoholna pića

Rugao se nekome

Psovao ili vrijeđao nekoga

Širio/la glasine

Prijetio/la drugom djetetu udarcem

Pušio/la cigarete

Namjerno isključio/la nekoga iz društva

Markirao školu

Uništavao tuđe vlasništvo

Ukrao nešto

Pokušao ugroziti nečiji ugled putem interneta

Napio/la se

Prijetio/la nastavniku

Prijetio/la nekome oružjem

Konzumirao „bombone“

Pušio/la marihuanu

Djevojčice (n = 532) Dječaci (n = 537)

59

pozitivno samovrednuju, a Taylor i Brown (1988) su ovu pojavu nazvali pozitivnom iluzijom. Taylor i Brown smatraju da su za te strategije očuvanja slike o sebi odgovorni kognitivni mehanizmi koji filtriraju informacije i iskrivljavaju ih u pozitivnom smjeru (selektivnim usmjeravanjem pozornosti, opažanjem i pamćenjem informacija). Unatoč svojoj nerealističnoj osnovi, pozitivno samovrednovanje se općenito smatra dobrim i oznaka je psihički zdrave osobe, dok se nisko samopoštovanje smatra nepovoljnim i ukazuje na poteškoće u prilagodbi i funkcioniranju osobe.

Tako je dječje samopoštovanje značajno povezano s funkcioniranjem u akademskom kontekstu. Korelacija sa školskim uspjehom iznosi r = 0,22 (p < 0,001), što može biti interpretirano na najmanje 2 načina. Prvo, slika o sebi kao uspješnom/oj ili neuspješnom/oj učeniku/ci predstavlja jedno specifično područje slike o sebi što, ovisno o važnosti spomenutog područja, više ili manje utječe na opću sliku o sebi i samopoštovanje. Drugo, moguće je da dobro samopoštovanje povoljno djeluje na školski uspjeh kroz motivaciju, ustrajnost i koncentraciju pri rješavanju školskih zahtjeva. Ova korelacija je nešto veća kod dječaka (r = 0,32) nego kod djevojčica (r = 0,16), što je u određenoj mjeri i očekivano s obzirom na veći varijabilitet školskih ocjena dječaka nego djevojčica (vidi potpoglavlje 3.3.) koje općenito imaju razmjerno dobre ocjene.

Dio objašnjenja boljeg školskog uspjeha djevojčica djelomično leži i u njihovoj boljoj samoregulaciji. Samoregulacija, odnosno samokontrola, kako je definirana u ovom istraživanju (Humphrey, 1982), uključuje sposobnosti i vještine planiranja, koncentracije i ustrajnosti u zadatcima, što sve može pridonijeti boljem školskom uspjehu. Korelacija mjere samoregulacije djeteta (uprosječena mjera procjena dobivenih od mame i tate) i postignutog školskog uspjeha na polugodištu sedmog razreda je umjerene veličine i iznosi r = 0,44 (p < 0,001), a procjene roditelja ukazuju na bolju samoregulaciju djevojčica nego dječaka (tablica 3.16.).

Tablica 3.16. Razlike između dječaka i djevojčica na nekim mjerama prilagodbe

Varijabla Raspon odgovora

Ukupni uzorak Dječaci Djevojčice

t Izvor podatakaM SD M SD M SD

Ukupna mjera problema u ponašanju

0 – 4 0,5 0,39 0,5 0,42 0,4 0,33 6,605*** 537 dječaka i 532 djevojčice

Samopoštovanje 1 – 4 3,2 0,44 3,2 0,44 3,1 0,48 1.987** 534 dječaka i 530 djevojčice

Samoregulacija (samokontrola) 1 – 5 3,6 0,68 3,5 0,66 3,8 0,66 - 7.311***

1.021 uprosječenih procjena oba

roditelja

Školski uspjeh 1 – 5 3,6 1,14 3,3 1,25 3,9 0,91 - 9.784*** 535 dječaka i 524 djevojčice

Tablica 3.16. sumarno prikazuje razlike između djevojčica i dječaka na mjerama prilagodbe. Rezultati pokazuju da su dječaci nešto skloniji problemima u ponašanju od djevojčica, ali imaju i više samopoštovanje od djevojčica. Djevojčice imaju bolju samoregulaciju i školski uspjeh.

Tablica 3.17. Korelacijska matrica različitih mjera prilagodbe adolescenata

Korelacije 1. 2. 3. 4.1. Ukupna mjera problema u ponašanju 1 -,172** -,217** -,122**

2. Samopoštovanje 1 ,190** ,218**

3. Samoregulacija (samokontrola) 1 ,440**

4. Školski uspjeh 1Napomena: N varira od 970 do 1.069

60

U tablici 3.17. je prikazana korelacijska matrica mjera prilagodbe koja ukazuje na različitost tih mjera i potrebu da se sve zasebno uzmu u obzir kad se govori o funkcionalnoj prilagodbi djeteta okolini u kojoj živi. Naime, sve su korelacije statistički značajne, ali relativno niske do umjerene.

U narednom poglavljima bit će zanimljivo utvrditi koje su roditeljske odrednice ovih mjera prilagodbe adolescenata, tj. ispitati jesu li različita obilježja roditeljstva ili odnosa roditelja s adolescentom dobri prediktori različitih mjera prilagodbe adolescenata.

Sažetak glavnih nalaza:

• Socijalni kontekst adolescenata u najvećoj mjeri sačinjavaju obitelj, škola i prijatelji.• Prvo mjesto na popisu briga adolescenata zauzimaju školske ocjene oko kojih uglavnom/

jako brine većina djece (87%), a drugo odnos s roditeljima (70%).• Većina (50%) sedmaša/ica ponekad voli ići u školu, a ponekad ne, dok školu doživljava kao

„prijatelja, ali ne bliskog“. Nažalost, čak 13% djece nikad ne voli ići u školu, a nezanemarivih 11% doživljava školu kao neprijatelja. Djevojčice u prosjeku više vole školu nego dječaci.

• Zajednički objed, putovanja i izleti, obiteljska okupljanja te šport i rekreacija najčešće su teme opisa obiteljskog događaja u dječjim sastavcima.

• Većina majki i očeva radnim danom provodi između 1/2 sata i 4 sata u zajedničkoj aktivnosti s djetetom, a neradnim danom između 2,5 i 6 sati. Majke provode nešto više vremena u zajedničkoj aktivnosti s djetetom nego očevi.

• Da im vršnjaci ponude cigaretu, oko 3/4 dječaka i djevojčica tvrdi da bi se oduprlo utjecaju vršnjaka i odbilo cigaretu. Ponudi alkohola bi se pak oduprlo svega nešto više od polovice dječaka i djevojčica.

• Oko 18,5% djece se barem jednom napilo u posljednjih godinu dana, a 2% djece je to učinilo više od 10 puta.

• Oko 73% adolescenata je u posljednjih godinu dana barem jednom udarilo nekoga, čak 31% ih je to učinilo više od 3 puta, a 15% djece više od 10 puta. Ovaj podatak ukazuje na to da su fizički agresivni postupci među djecom, nažalost, gotovo normativna pojava.

• Ne-fizička agresija također je sveopća pojava, što se manifestira u broju adolescenata koji su se unutar godinu dana barem jednom rugali nekome (57%), vrijeđali nekoga (52%), širili glasine o nekome (50%), prijetili nekome (38%), namjerno isključili nekoga iz društva (31%) ili pokušali ugroziti nečiji ugled putem interneta (20%).

• Dječaci su skloniji gotovo svim oblicima problema u ponašanju od djevojčica. U širenju glasina prednjače djevojčice.

• Dječaci imaju u prosjeku nešto više samopoštovanje od djevojčica, dok djevojčice imaju nešto bolju samoregulaciju (samokontrolu) od dječaka. Dobra samoregulacija dobro predviđa školski uspjeh.

61

4. RODITELJSKI CILJEVI I POSTUPCI

U ovom poglavlju su prikazani rezultati anketnog istraživanja koji se odnose prvenstveno na roditeljske postupke kojima roditelji utječu na ponašanja i razvoj djeteta, pokazuju brigu, usmjeravanje, podršku. Prilikom odabiranja svojih odgojnih pristupa, roditelji se često oslanjaju na vlastite kognicije kao što su uvjerenja, ciljevi, vrijednosti i očekivanja (Bornstein i Cheah, 2006), pa će i njima biti posvećen značajan prostor u ovom poglavlju. Nadalje, osim što su postupci roditelja često zasnovani na uvjerenjima (Ajzen, 1985) te usmjereni ostvarenju odgojnih ciljeva, njihova su ponašanja često spontana ili pak reaktivna te oblikovana utjecajem samog djeteta (Kuczynski i Parkin, 2006). Roditelji reagiraju na dječje zahtjeve, uspjehe, neuspjehe, komunikaciju itd. Dinamika tih interakcija, koje se odvijaju svakodnevno na mikrorazini, opisana je u zasebnom dijelu ovog poglavlja.

Uz podatke iz dječjih i roditeljskih upitnika, ovo se poglavlje koristi i kvalitativnim podatcima prikupljenim kroz intervjue s prigodnim uzorkom roditelja (iz anketiranog uzorka) koji su bili spremni podrobnije razgovarati o temi roditeljstva. Osim toga, radi boljeg upoznavanja i opisivanja pogleda djece na „dobro“ roditeljstvo, kao izvor podataka uključeni su i njihovi sastavci na teme „Da sam roditelj“ i „Škola za roditelje“.

4.1. Roditeljska uvjerenja o potrebama djece

Kakva su uvjerenja roditelja o potrebama djeteta istražili smo pitanjem otvorenog tipa u vođenim razgovorima s 24 roditelja: „Po vašem mišljenju, što sve dijete treba od roditelja? Što Vaše dijete treba od Vas?“ Ukupno 23 roditelja su dala odgovor na ovo pitanje, a njihovi odgovori su podvrgnuti analizi sadržaja. Izvedene kategorije odgovora prikazane su u tablici 4.1. Najveći broj roditelja na ovo pitanje daje odgovor kako je najvažnija ljubav ili toplina, te mnogi od njih ističu kako nije dovoljno osjećati ljubav prema djetetu, već tu ljubav treba i iskazivati kroz različite postupke prema djeci. Sljedeći citat dobro ilustrira neke od nabrojanih načina iskazivanja ljubavi:

Mislim da je ta jedna ljubav najvažnija. Oni kroz najrazličitije sitnice osjećaju našu prisutnost i našu ljubav. Recimo ako znam da voli jesti griz pa da ga dočeka ujutro prije odlaska u školu griz s kakaom gore, da ga iznenadim s nečim. Da mu odgovorim onog momenta, recimo ja nešto radim drugo, a on baš tog momenta hoće nešto svoje, da ja ostavim to svoje i da kažem „da, ja sam ti tu na raspolaganju“… toliko puno takvih malih sitnica, koje ti se čine „pa to je svakodnevnica, to se podrazumijeva.“… on je lijen sad u pubertetu, pa neće si složit’ krevet, pa mu ti složiš krevet, pa mu složiš pidžamicu… mislim da treba puno razgovarati, mislim da treba imati puno nježnosti, da treba imati taj taktilni nekakav… dodir, da oni to osjete, makar to bilo nekakvo češkanje, onda im to daje neki osjećaj sigurnosti… (Anđelka, Zagreb)

Sljedeća tema, koja se pojavljuje u odgovorima roditelja, su granice, red i pravila, gdje roditelji obično navode kako nije dobro djetetu sve dopuštati i kako je potrebno postaviti granice prihvatljivog ponašanja. U ovom kontekstu nekoliko puta se spominju i kazne te zabrane koje, prema mišljenju roditelja, trebaju uslijediti ako se pravila ne poštuju. Uz ovu temu, roditelji su u nekoliko navrata iskazali i dječju potrebu za sigurnošću, ističući kako upravo red, struktura, dosljednost i pravilnost omogućavaju djetetu stjecanje osjećaja sigurnosti. Osim reda i strukture, kao važan preduvjet za osjećaj sigurnosti djeteta roditelji ističu i pokazivanje ljubavi te dostupnost i prihvaćanje od strane roditelja.

62

Tablica 4.1. Rezultati analize sadržaja odgovora roditelja na pitanje: „Po vašem mišljenju, što sve dijete treba od roditelja?“ (n = 23)

Kategorija n % Primjeri

Ljubav i toplina 15 65 Ljubav sama po sebi se podrazumijeva, ona je nekakav prirodni nagon. Ali iskazivanje ljubavi, oblik iskazivanja ljubavi je važan. I njemu to treba.

Granice, red i pravila 10 43

Na kraju sam od njih dobila povratnu informaciju, kaže „znaš mi smo uvijek pokušavali probiti granicu, ali vi ste bili ti koji ste nam granicu postavljali i mi smo zbog toga bili sretni, jer smo se osjećali sigurnima“. Dosljednost u smislu da se ne dovodi do zida, nego ako kažem „ne“ i sigurna sam unutarnje za to „ne“, onda je to „ne“. (To ne znači da ja neću dopustiti da mi ti pokušaš obrazložiti svoje da, možeš pokušat.)

Prihvaćanje i podrška 9 39 …prihvaćanje…

Mislim da prije svega treba ljubav i podršku, i kad pogriješi.

Uvažavanje djeteta kao autonomne osobe

9 39

Razumjet’ ih treba…Mora ti dijete vjerovati i mora vidjeti da i ti nekad griješiš… Kada shvatim da sam ja bila kriva, moram onda i reći oprosti…Ali osjećaj da može birati je bitan… pogotovo kada su stariji, da se i njih pita nešto i da su i oni važni. To je jako važno.

Komunikacija 7 30Mislim da ih je najvažnije znat’ slušat’. Mislim da je sve drugo u drugom planu. Da li će imat’ ovo ili ono, sve je to manje bitno ako postoji dobra komunikacija između roditelja i djeteta.

Vodstvo i usmjeravanje 6 26

Kćer je velika i s godinama dolaze drugi problemi. Važno je bit uz nju i pustit je da sama pliva koliko može. Važno je i bit’ joj štaka kad to ona treba i hoće. Treba je i potaknut’ kad zastrani i vratit’ je u red.Roditelj mu mora primjerom pokazat dosta toga… Ponudite mu širinu aktivnosti i svoj život da na vama uči, a ne: „vi ćete mu reć’ kako da živi, a vi ćete drukčije živit’“. To je ono – ako imate djecu, onda ih morate izvesti na put da se oni mogu sami za sebe brinuti. To je roditeljska dužnost.

Dostupnost, i uključenost 5 22

Ako ste se već odlučili imati dijete, onda se trebate i baviti njime.Ono što treba dijete je pažnja roditelja, znači da on može u svakom trenutnu znati da se može osloniti na roditelja, da može roditelja pitati što želi, i kada mu je teško, da je roditelj taj kojemu će doći i reći „teško mi je“ ili se nekakav problem pojavi…

Osjećaj sigurnosti 5 22 …povjerenje. Mora ti dijete vjerovati i mora vidjeti da i ti nekad griješiš. Neku

podršku treba dijete i sigurnost.

Egzistencijalne i materijalne potrebe

4 17

One materijalne stvari, osigurati egzistenciju…Kaže da trebamo kupiti, odemo pa obiđemo pola Đakova dok ona to sebi kupi…Ona ako traži recimo, ne hrani se u kuhinji pa traži novaca, dam joj 20,00 - 30,00 kn, ona to ima mjesec dana.

Strpljenje 3 13 … ljubavi, pažnje i strpljenja…

Ostalo 6 26

(Ljubavi najviše.) Ne treba se ni previše, treba im se dati ono što se može dati, ne treba pretjerivati.Nije zahtjevno dijete.Prije nego što netko postane roditelj, mora biti svjestan toga da podnosi žrtvu i mora se pomirit’ s tom žrtvom. Svako u životu nosi svoj križ. Jedna misao. ‘’Nikad u životu ne tražite da Vam se skrati Vaš križ, tražite da Vam se ublaži, tražite snage da možete nositi svoj križ.’’ Ako mu to usadite, onda ste napravili čovjeka koji može samostalno ić’ kroz život. Jer vi ne možete svom djetetu cijeli život bit’ na raspolaganju. Što ga prije osamostalite, onda ste riješili i njegovu obitelj. Jer i novac i sve je manje vrijedno ako nema ljubavi u kući. I sloga cijele obitelji. I na djecu utječe ako u kući nešto nije u redu.

63

Mnogi roditelji naglašavaju važnost prihvaćanja djeteta onakvog kakvo ono jest te pružanje podrške, čak i kada dijete pogriješi. Sljedeća tema, koja se pojavljuje u odgovorima roditelja, je uvažavanje djeteta kao autonomne osobe i to kroz slušanje djeteta, slobodu misli i stavova, pokušaj razumijevanja djeteta, spremnost roditelja da priznaju kad pogriješe, nuđenje mogućnosti izbora, poštivanje djetetovog „privatnog prostora“ itd. Komunikacija se navodi kao nešto što je djetetu potrebno od roditelja – i to komunikacija koja uvažava dijete kao osobu.

Četvrtina intervjuiranih roditelja opisuje kako je važno djetetu osigurati vodstvo i usmjeravanje, tj., kako neki živopisno ističu, „izvesti dijete na pravi put“, služeći pritom kao model, uzor i voditelj. Pritom su neki jasno ukazivali na važnost balansiranja između društveno prihvatljivih zahtjeva te jedinstvenih želja i potreba djeteta.

Dijete treba osjećaj sigurnosti i zaštićenosti u svim situacijama koje su mu teške, bez obzira na to koliko ima godina. Dijete se ne može “razmaziti” ako ga se “previše podržava”. Roditelj mora djetetu omogućiti prostor za traženje sebe samoga. Vođeno, ali ne ograničeno. (Sanja, Zagreb)

Dostupnost i uključenost se također navodi kao nešto što dijete treba od roditelja i to u vidu zajedničkog provođenja vremena, razgovora, ali i tjelesne i emocionalne dostupnosti roditelja kad dijete ima problem ili traži interakciju s roditeljem. Tri su roditelja istaknula kako je za djecu potrebno imati puno vremena i strpljenja, što je posebno zahtjevno kad su roditelji preopterećeni obvezama ili brigama.

Nekoliko roditelja je govorilo i o egzistencijalnim potrebama djeteta koje roditelj treba osigurati, kao što je hrana, odjeća i „krov nad glavom“, ali i željama djece za modernom odjećom, novcem i materijalnim. Pod kategorijom „ostalo“ su smješteni odgovori koje navode jedan ili dva roditelja (tablica 4.1).

Osnovne potrebe djeteta, koje su opisali intervjuirani roditelji, podudaraju se s onima u znanstvenoj literaturi. U europskim je zemljama stvoren stručni konsenzus oko toga da je najvažnije da roditelj odgovori na temeljne razvojne potrebe djeteta tako da (1) zadovolji temeljne životne potrebe djeteta, (2) osigura njegovu sigurnost, (3) pruži djetetu emocionalnu toplinu, (4) pruži poticaj i poticajne uvjete za učenje i razvoj, (5) pruži usmjeravanje i granice te (6) osigura stabilnost (Cleaver, 2006; prema Pećnik, 2007).

Kao objedinjeni opis svih roditeljskih uvjerenja o potrebama djeteta, prikazanih u tablici 4.1., mogli bismo reći kako roditelji identificiraju 3 osnovne potrebe djeteta: 1. da osjeti da je voljeno i prihvaćeno, 2. da u krugu svoje obitelji stekne osjećaj sigurnosti kroz pruženu ljubav, prihvaćanje, ali i postavljene granice i strukturu te vodstvo; 3. da ga se uvažava kao osobu koja ima pravo na osobni prostor i privatnost, izražavanje vlastitih misli i ideja te mogućnost izbora. Ova roditeljska uvjerenja u skladu su s osnovnim psihološkim potrebama (bliskost/povezanost, kompetencija i autonomija) koje pretpostavlja teorija samoodređenja (Ryan i Deci, 2000), o kojima će biti nešto više riječi kasnije u ovom poglavlju. Važno je pritom naglasiti da nije svih 24 roditelja prepoznalo sve ove psihološke potrebe. Tako su se neki zadržali na isključivo egzistencijalnim i materijalnim potrebama djece, drugi su naglašavali važnost ljubavi, treći su prvenstveno govorili o važnosti granica i strukturi, a svega nekoliko roditelja (uglavnom visoke stručne spreme) je opisalo što sve djetetu treba zahvativši sve 3 dimenzije temeljnih psiholoških potreba djece.

Prihvaćanje bih stavila na prvo mjesto. Ljubav je nekak’ tu bezuvjetna… ljubav kao takva može biti loša ljubav, može biti tisuće oblika ljubavi, meni je bitno iskazivanje ljubavi. Oblik iskazivanja ljubavi je važan. I njemu to treba. Mogu te ja cmakati svaki dan, ali u temeljnim stvarima neću iskazati da te volim. Znači na dobar način u dobrom trenutku iskazati ljubav. A kaj je onda ljubav nego prihvaćanje? Imamo zamisao ideala u glavi za našu decu, i pametno bu, i lepo bu, a onda dobiš ono što dobiš i nije to uvijek tvoja zamisao. – (I: Mh.) – Meni je uvijek bilo čudno moja starija kćer je introvert. Bože, pa kak’ si introvert? Pa tak’ sam strepila nad tim, pa tak’ si zatvoreniji stil, pa tak’, dok nisam našla u sebi tako jedan trenutak ‘’pa čekaj, tvoj je zadatak prihvatiti dijete takvo kakvo je.’’ To je ljubav. Prihvaćanje je zapravo ljubav…Uz prihvaćanje treba im sigurnost. Treba im sigurnost da sve što se mijenja oko

64

njih, a živimo u vrlo dinamično vrijeme u vrlo promjenjivo, od mode, ljudi, susjeda, adresa, telefona, serija, sve je promjenjivo, treba im sigurnost. Da one kad su mlade, kad su bile bebe kad smo čitali istu slikovnicu po pet puta, taj osjećaj istoga one trebaju i tijekom života. Da postoji nešto sigurno. Je li to sigurnost da sam ja tu negdje sa strane kao podrška, jesu li to roditelji, obitelj, prostor. Ali nešto im mora biti sigurno… Kaj je sloboda djetetu? I ja sam se uhvatila… u stilu permisivnog odgoja u jednom trenutku. Previše dopuštajućeg. To bi sad, da mogu vratiti, to bi promijenila. Išla bih strožim odgojem. Sad mi kćeri kažu da bi kao majke bile strože…Granice. Ne bih uvažavala toliko razloga za pomicanje granica. Postaviš granice djetetu i onda se jave različiti razlozi, koji su u tom trenutku opravdani, zbog kojih ćeš pomaknuti granice. Bila bih stroža kod biranja i uvažavanja razloga. Sad bum bezveze rekla razlog, nisi oprala zube navečer. Isuse Bože, bila je dugo kod frendova, došli smo u 12 sati, pa kaj bu sad od jednog ne pranja detetu. Sad bi to drukčije. Simbolično kažem, sad bi dizala iz kreveta da pere zube i pere noge, bez obzira na sve. Disciplina… Slobode u ovom poimanju traganja za svojim, za ostvarivanjem sebe. Sloboda misli, sloboda stavova. Ali uz disciplinu, ne mislim ja to zarezano... ali da se nauče samodisciplinirati kroz to što su bile disciplinirane. Jer u životu treba podosta samodiscipline... da bismo se sa životom mogli nositi… Strpljivost, to sam zaboravila reći. Strpljivosti! Puno strpljivosti. Da su nam važni. A ne ono, imam kuhaču v loncu i ‘’kak’ je bilo u školi’’, i već razmišljam drugo i niš’ ne slušam. Ono, klasične stvari. Strpljenja im treba i vremena za njih. (Ana, Sv. Križ Začretje)

4.2. Roditeljski ciljevi

Osim uvjerenja roditelja o tome što dijete od njih treba, važno je proučavati i životne ciljeve koje roditelji imaju za dijete te vrijednosti kojima ga žele naučiti, jer će o njima uvelike ovisiti i postupci roditelja prema djetetu. Kasser i Ryan (1996) razlikuju dvije osnovne vrste životnih ciljeva. Ekstrinzični ili vanjski ciljevi uključuju želju za stjecanjem materijalnih stvari (bogatstva), popularnosti i statusa, u čijoj osnovi se uglavnom nalaze potrebe za sigurnošću. Intrinzični ili unutarnji ciljevi se odnose na želju za osobnim razvojem i samoostvarenjem, samoprihvaćanjem, bliskošću i povezanošću s drugim ljudima i širom zajednicom.

Tablica 4.2. prikazuje postotak majki i očeva kojima je ostvarenje ponuđenih intrinzičnih i ekstrinzičnih ciljeva uglavnom važno ili jako važno u odgoju djece.

Tablica 4.2. Postotak majki i očeva kojima su navedeni odgojni ciljevi „uglavnom ili jako važni“

Koliko Vam je važno da Vaše dijete…

Izvor podataka: adolescenti

Izvor podataka: roditelji

Majka(n = 1.027)

Otac(n = 1.015)

Majka(n = 977)

Otac(n = 838)

Intrinzični ciljevi

…ima bliske prijatelje? 87,6 84,6 96,8 96,5…razvija svoje interese, talente i

sposobnosti? 92,8 92,5 99,0 98,7

… pomogne da svijet i život ljudi budu bolji? 80,8 78,7 97,1 93,5

Ekstrinzični ciljevi

… drugima izgleda lijepo i privlačno? 44,7 36,5 52,8 56,6

…da je popularan/na i da mu/joj se drugi ljudi dive? 27,9 27,3 24,0 29,0

… stekne mnogo novca? 47,3 48,8 35,4 39,9

Prva dva stupca se odnose na adolescentsku percepciju majčinih i očevih odgojnih ciljeva (Koliko je tvojoj mami/tvom tati važno da ti…?), a druga dva stupca na roditeljske samoprocjene važnosti istih ciljeva (Koliko Vam je važno da Vaše dijete…?). Roditelji su iskazivali važnost svakog cilja na skali od 4 stupnja (1 = potpuno nevažno; 4 = jako važno).

65

Na slici 4.1. zorno se vidi da je roditeljima u prosjeku najvažnije da njihovo dijete razvija svoje interese i talente. Jako im je važno i da u životu rade za opće dobro, tj. da pomognu da svijet i život ljudi postane bolji. Također im je uglavnom važno ili jako važno da steknu bliske prijatelje. Od ekstrinzičnih vrijednosti im je u prosjeku uglavnom važno da njihova djeca budu lijepa i privlačna. Uglavnom im je nevažno da im djeca steknu mnogo novca, te da budu popularna i da im se drugi ljudi dive.

Slika 4.1. Roditeljski ciljevi u odgoju djece poredani po važnosti

U tablici 4.3. su prikazane aritmetičke sredine i standardne devijacije intrinzičnih i ekstrinzičnih ciljeva roditelja u podizanju djece, posebno kad su izvor podataka bili sami roditelji, a posebno kad su podatke o roditeljskim ciljevima dala djeca.

Tablica 4.3. Razlike u rukovođenju intrinzičnim i ekstrinzičnim ciljevima u odgoju ovisno o izvoru podataka

Majke Djeca o majkama Očevi Djeca o očevima

M SD N M SD N M SD N M SD N

Intrinzični ciljevi 3,61 0,41 981 3,36 0,60 1.028 3,52 0,37 976 3,30 0,58 1.015

Ekstrinzični ciljevi 2,26 0,65 841 2,22 0,81 1.028 2,34 0,66 835 2,18 0,79 1.015

Usporedbom ciljeva majki i očeva u odgoju djece (tablica 4.3.) dobivena su četiri glavna nalaza:1. Majkama je važnije ostvarivanje intrinzičnih ciljeva, u odnosu na ekstrinzične, o čemu svjedoče i

podatci dobiveni od djece (t = 42,159; p < 0,01) i od samih majki (t = 62,360; p < 0,01). I očevima su intrinzični ciljevi u prosjeku važniji od ekstrinzičnih, što je dobiveno i na podatcima koje su dala djeca (t = 42,338; p < 0,01) i na procjenama koje su dali sami očevi (t = 48,535; p < 0,01). Redoslijed pojedinih ciljeva prema važnosti za majke i očeve prikazan je na slici 4.1.

2. Ipak, u svom odgoju, majke se statistički značajno više rukovode intrinzičnim ciljevima nego očevi. Ova razlika je dobivena i kad su izvor podataka bili roditelji (t = 5,756; p < 0,01) i kad su izvor podataka bila djeca (t = 3,707; p < 0,01).

1 1,5 2 2,5 3 3,5 4

Razvoj interesa i talenata.

Boljitak svijeta i života ljudi.

Bliski prijatelji.

Lijep i privlačan izgled.

Novac.

Popularnost i divljenje drugih.

Majke (n = 970)

Očevi (n = 836)

66

3. Kad su pak u pitanju ekstrinzični ciljevi, djeca procjenjuju da su oni nešto važniji majkama (t = 2,597; p < 0,05), a na podatcima koje daju roditelji se dobiva upravo suprotno. Očevi su važnost ekstrinzičnih ciljeva u prosjeku procijenili većom nego majke (t = - 3,151; p < 0,01).

4. Prosječna važnost intrinzičnih ciljeva razlikuje se ovisno o izvoru podataka. Tako adolescenti intrinzične vrijednosti svojih očeva (t = - 8,533; p < 0,01), a pogotovo majki (t = - 11, 292; p < 0,01) procjenjuju manjima nego što ih procjenjuju sami roditelji. Ovakva razlika nije sasvim iznenađujuća i može se usporediti s nalazom u drugim istraživanjima na djeci i roditeljima gdje roditelji svoj odnos s djecom vrlo često vide u boljem svjetlu nego djeca ili ga barem takvim žele prikazati (primjerice, Barnes i Olson, 1985). Ovakva razlika nije dobivena za važnost ekstrinzičnih ciljeva u majčinom odgoju (t = - 1,719; p > 0,05), ali očevi procjenjuju svoje rukovođenje ekstrinzičnim vrijednostima većim nego što o tome izjavljuju njihova djeca (t = - 5,561; p < 0,01).

Ove razlike u percepcijama također mogu ukazivati i na to da djeca ne prepoznaju uvijek u potpunosti odgojne vrijednosti i ciljeve svojih roditelja. O tome zorno svjedoče i prilično niske korelacije između procjena djece i roditelja, koja iznosi oko 0,1 (p < 0,01) za intrinzične ciljeve i majki i očeva te 0,25 (p < 0,01) za ekstrinzične ciljeve očeva i 0,26 (p < 0,01) za ekstrinzične ciljeve majki. Moguće je također da neki roditelji svjesno prikrivaju propuste u formiranju ciljeva i njihova provođenja pri podizanju djece dajući isključivo socijalno poželjne odgovore.

Ono što je također jako zanimljivo je da djeca ponekad roditelje doživljavaju kao „tandem“ te daju vrlo slične procjene roditelja, o čemu svjedoče razmjerno visoke korelacije procjena intrinzičnih (r = 0,63; p < 0,01) i ekstrinzičnih ciljeva (r = 0,78; p < 0,01) svojih majki i očeva u odgoju. Veliki dio zajedničke varijance zasigurno proizlazi i iz osobne jednadžbe djeteta (percepcija roditeljskih postupaka i nastojanja, tendencija davanja odgovora i sl.), ali prema izvješćima nekoliko anketara, neka su djeca (uglavnom dječaci) prilikom prelaska na posljednji dio upitnika (za drugog roditelja) spontano davala izjave poput: „Pa, kod mene su Vam mama i tata isti, to je sve isto!“. Moguće je da su djeca obiteljske vrijednosti (bilo da su prenesene od majki ili očeva) već u određenoj mjeri internalizirala te njihove procjene vrijednosti roditelja zapravo djelomice predstavljaju i njihove vlastite vrijednosti te im postaje teško identificirati suptilne razlike između vrijednosti i ciljeva majki i očeva. Osim transmisije vrijednosti usmjerenih prema djetetu, roditelji također i međusobno mijenjaju vrijednosti te s vremenom parovi postaju sve sličniji jedni drugima. To je objašnjenje za umjerene korelacije između samoprocjena majčinih i očevih intrinzičnih (r = 0,31; p < 0,01) i ekstrinzičnih ciljeva (0,36; p < 0,01). I sama djeca mogu, spoznajama iz škole ili vršnjačke skupine, povremeno postaviti izazov roditeljskim vrijednostima i ciljevima te ih tako mijenjati (Pinquart i Silbereisen, 2004).

O čemu ovisi kakvim će se vrijednostima i ciljevima rukovoditi različiti roditelji u podizanju svog djeteta? Tablica 4.4. prikazuje potencijalne sociodemografske prediktore ekstrinzičnih i intrinzičnih ciljeva kojima se roditelji rukovode u odgoju: veličina mjesta (broj stanovnika u mjestu prebivanja), regija u kojem se mjesto nalazi, dob roditelja, obrazovni status roditelja, radni status (stalno zaposlen, povremeno zaposlen, drugo), prosječni mjesečni prihod kućanstva, kohabitacija (ne živi s partnerom, živi s partnerom), je li roditelj samohran ili ne, spol djeteta, broj muške djece i broj ženske djece. U tablici su prikazane samo one korelacije s ekstrinzičnim i intrinzičnim ciljevima roditelja koje su statistički značajne. Kao što vidimo, one su prilično male, ali je to sasvim uobičajeno u istraživanjima gdje se povezuju subjektivne procjene i objektivne (sociodemografske) varijable (primjerice, Dobrotić i Laklija, 2009).

Izraženost intrinzičnih ciljeva roditelja negativno je povezana s veličinom mjesta u kojem žive (r = - 0,1), ali samo kada su procjenjivači djeca. Djeca iz velikih gradova (posebno iz Zagrebačke regije) u prosjeku procjenjuju intrinzične ciljeve svojih majki i očeva nešto manje važnima od ostale djece. Suprotno tome, djeca iz Slavonije daju nešto više procjene intrinzičnih ciljeva roditelja u odnosu na ostale (r = 0,1). Ove korelacije izostaju kad su procjenjivači sami roditelji.

67

Tablica 4.4. Korelacije sociodemografskih prediktora sa samoprocjenama intrinzičnih i ekstrinzičnih ciljeva majki (N = 983) i očeva (N = 845) te dječjih procjena roditeljskih ciljeva (N = 1.074)

Sociodemografska obilježjaINTRINZIČNI CILJEVI EKSTRINZIČNI CILJEVI

Dijete o majci Majka Dijete o

ocu Otac Dijete o majci Majka Dijete o

ocu Otac

Broj stanovnika u mjestu prebivališta - 0,10** - 0,11** - 0,07* - 0,11** - 0,07* - 0,09*

Zagrebačka regija (0 = ne, 1 = da) - 0,09** - 0,10** - 0,10** - 0,07* - 0,08*

Dalmacija (0 = ne, 1 = da)Istra, Primorje i Gorski kotar (0 = ne, 1 = da)Slavonija (0 = ne, 1 = da) 0,10** 0,07*

Međimurje, Podravina i zapadna Slavonija(0 = ne, 1 = da)Sjeverozapadna i Središnja Hrvatska(0 = ne, 1 = da)

0,07* 0,09** 0,08*

Dob roditeljaObrazovni status 0,13** -0,09** - 0,16*** - 0,08*Radni status(0 = nezaposlen/a; 1 = stalno/povremeno zaposlen/a)

0,09** -0,11** - 0,09*

Prihod kućanstva 0,08* 0,08* - 0,14**Život s partnerom/icom(0 = ne, 1 = da)Samohrani roditelj(0 = ne, 1 = da)Spol djeteta(1 = muško, 2 = žensko)

- 0,24*** - 0,26***

Broj muške djece - 0,08* 0,15** 0,15**Broj ženske djece - 0,15** - 0,16***Ukupni broj djece

Napomena: U tablici su upisani samo koeficijenti korelacije koji se statistički značajno razlikuju od nule.*** p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Kad su u pitanju roditeljske procjene vlastitih intrinzičnih ciljeva u odgoju djece, sasvim neke druge varijable koreliraju s izraženošću tih vrijednosti, a to su: prosječni mjesečni prihod kućanstva (izraženiji intrinzični ciljevi kod bolje stojećih majki i očeva; r = 0,1), obrazovni status kod očeva (obrazovaniji očevi imaju jače izražene intrinzične ciljeve; r = 0,1), radni status majki (zaposlene majke imaju izraženije intrinzične ciljeve od nezaposlenih; r = 0,1) i broj muške djece kod majki (intrinzične ciljeve manje izražene kod majki s većim brojem sinova; r = - 0,1).

Razlog razmjerno niskim korelacijama (posebno kad se radi o intrinzičnim ciljevima) može biti i vrlo niski varijabilitet procjena koji se može uočiti iz veličina standardnih devijacija prikazanih u

68

tablici 4.3. Naime, većina roditelja daje vrlo visoke procjene svojih intrinzičnih ciljeva kojima se rukovodi u odgoju djeteta.

Izraženost ekstrinzičnih ciljeva roditelja također je negativno povezana s veličinom mjesta prebivališta sudionika (r = - 0,1), ali u ovom slučaju ta niska, ali statistički značajna korelacija vrijedi za procjene svih procjenjivača. Roditelji Zagrebačke regije imaju nešto niže izražene ekstrinzične ciljeve od ostalih, dok su kod roditelja iz Sjeverozapadne i Središnje Hrvatske oni nešto jače izraženi. Ekstrinzični ciljevi su, nadalje, izraženiji kod manje obrazovanih majki (r = - 0,1 do r = - 0,2) i očeva (r = - 0,1), nezaposlenih majki i očeva (r = 0,1), te očeva s manjim prosječnim prihodom kućanstva. Zanimljivo je da su spol djeteta iz sedmog razreda te broj muške, odnosno ženske djece roditelja povezani sa ekstrinzičnim ciljevima roditelja samo kad su procjenjivači bili djeca. Tako dječaci daju veće procjene važnosti ekstrinzičnih ciljeva majkama (r = - 0,2) i očevima (r = - 0,3) nego djevojčice, a slično tome, veći broj sinova i manji broj kćeri u obitelji predviđa veće dječje procjene roditeljskih ekstrinzičnih ciljeva (r = 0,2).

Kako bismo provjerili vrijedi li ova rodna razlika za sva 3 ekstrinzična cilja (privlačan izgled, divljenje drugih i novac), provedeno je 6 t-testova za nezavisne uzorke i pokazalo se da ova razlika postoji kod procjene sva 3 ekstrinzična cilja i to u smjeru većih procjena dječaka. Nekoliko je mogućih objašnjenja za ovaj nalaz. Prvo, roditelji imaju veća ekstrinzična očekivanja od dječaka nego od djevojčica. Međutim, u tom slučaju ostaje pitanje zašto to nisu iskazali u vlastitim procjenama. Moguće je da dječaci u odnosu na djevojčice percipiraju veća ekstrinzična očekivanja roditelja, a roditelji nisu sasvim svjesni da šalju takve signale ili ih jednostavno smatraju socijalno nepoželjnima i žele ih prikriti. Drugo, moguće je da dječaci sami imaju jače izražene ekstrinzične vrijednosti od djevojčica pa ih i jače „projiciraju“ na roditelje. Treće, moguće je da su djevojčice razmišljale o ekstrinzičnim vrijednostima kao manje socijalno poželjnima od dječaka pa su ih sustavno podcjenjivale kod svojih roditelja. Odgovor na pitanje koje je od ova tri objašnjenja najvjerojatnije, nemoguće je utvrditi na temelju postojećih podataka te će morati pričekati neka novija istraživanja.

U kakvom su odnosu razvojni ciljevi i dobrobit adolescenata? Istraživanja kod odraslih su pokazala da intrinzični i ekstrinzični ciljevi imaju različit utjecaj na dobrobit pojedinca (Rijavec i sur., 2008). Ljudi koji u svom životu veću važnost pridaju intrinzičnim ciljevima imaju (Sheldon i Kasser 1995; 2001; prema Rijavec, i sur., 2008) veći osjećaj samo-ostvarenja i vitalnosti, manje simptoma depresivnosti i anksioznosti, manje poremećaja u ponašanju, pozitivnija emocionalna stanja u svakodnevnom životu, veći osjećaj sreće i životnog zadovoljstva, veće samopoštovanje, veću otvorenost za nova iskustva, manji broj subjektivnih zdravstvenih problema te manje zloupotrebljavaju drogu i alkohol.

Budući da roditelji u skladu s vlastitim odgojnim ciljevima prenose svoje intrinzične, odnosno ekstrinzične vrijednosti na djecu i time utječu na formiranje osobnih životnih ciljeva djece, zanimljivo je ispitati postoje li u našim podatcima naznake da pritom posredno utječu i na njihovu dobrobit kao što sugeriraju spomenuta istraživanja. U tablici 4.5. su prikazane korelacije roditeljskih ciljeva u odgoju i triju mjera dobrobiti adolescenata opisanih u trećem poglavlju: problemi u ponašanju, samopoštovanje i samoregulacija adolescenata.

Kao što se može vidjeti iz tablice 4.5., problemi u ponašanju adolescenata statistički su značajno povezani i s intrinzičnim i ekstrinzičnim ciljevima roditelja, ali samo kad ih procjenjuje dijete. Roditeljske procjene vlastitih ciljeva za svoje dijete u nultoj su korelaciji s problemima u ponašanju adolescenata, osim kad se radi o ekstrinzičnim ciljevima očeva. Smjer povezanosti je sljedeći: 1. adolescenti majki i očeva s jače izraženim intrinzičnim ciljevima i vrijednostima izjavljuju o manje problema u ponašanju, 2. adolescenti majki i očeva s izraženijim ekstrinzičnim ciljevima i vrijednostima izjavljuju o više problema u ponašanju.

U tablici se može vidjeti koji su to konkretni roditeljski ciljevi koji najbolje predviđaju probleme u ponašanju adolescenata, a ovdje ćemo navesti samo najznačajnije. Od intrinzičnih ciljeva to su: ciljevi oca u osobnom rastu i razvoju adolescenta, te ciljevi majke i oca da adolescent pridonese boljitku zajednice (r = - 0,2; p < 0,001). Ovo posljednje je valjalo i očekivati, jer kroz njegovanje

69

proaktivnog i prosocijalnog odnosa djeteta prema zajednici i drugim ljudima općenito, smanjuje se vjerojatnost pojave problema u ponašanju koje u većini slučajeva predstavlja upravo suprotno, agresivno ponašanje prema ljudima i zajednici.

Tablica 4.5. Koeficijenti korelacije između intrinzičnih i ekstrinzičnih ciljeva majki i očeva u odgoju te mjera prilagodbe adolescenata

RODITELJSKI CILJEVI

IZVOR PODATAKA

Problemi u ponašanju

adolescenata(izvor:

adolescent)

Samopoštovanje adolescenata

(izvor: adolescent)

Samoregulacija adolescenata

(izvor: oba roditelja)

Intrinzični ciljevi (ukupno)

Dijete o majci - 0,13*** 0,16*** 0,16***Dijete o ocu - 0,21*** 0,12*** 0,13***Majka 0,08* 0,11***Otac 0,07* 0,16***

1. Osobni rast i razvoj

Dijete o majci - 0,09** 0,22*** 0,18***Dijete o ocu - 0,18*** 0,20*** 0,08*

2. PovezanostDijete o majci 0,08** 0,09**Dijete o ocu - 0,11*** 0,09**

3. Doprinos zajednici

Dijete o majci - 0,16*** 0,07* 0,11***Dijete o ocu - 0,17*** 0,15***

Ekstrinzični ciljevi (ukupno)

Dijete o majci 0,15*** - 0,07*Dijete o ocu 0,11*** - 0,09**MajkaOtac 0,07*

1. Financijski uspjeh

Dijete o majci 0,15*** - 0,12***Dijete o ocu 0,10*** - 0,10**

2. Društveni statusDijete o majci 0,11***Dijete o ocu 0,09**

3. Privlačan izgledDijete o majci 0,11***Dijete o ocu 0,08* - 0,07*

*** p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Od ekstrinzičnih ciljeva, probleme u ponašanju najbolje predviđa izraženost majčinih ciljeva u financijskom uspjehu (r = 0,2), a zatim slijede majčini ciljevi u društvenom statusu i privlačnom izgledu djeteta te ciljevi oca u financijskom uspjehu (r = 0,1). Moguće objašnjenje je da pretjerano isticanje važnosti ekstrinzičnog tipa uspjeha od strane roditelja može kod djeteta razviti osjećaj neosjetljivosti i bezobzirnosti za druge ljude.

Za razliku od problema u ponašanju, samopoštovanje adolescenata predviđaju isključivo intrinzični životni odgojni ciljevi roditelja, dok su ekstrinzični ciljevi majki i očeva u nultoj korelaciji sa samopoštovanjem djece. U tablici 4.5. se može vidjeti koji su to konkretni roditeljski intrinzični ciljevi koji najbolje predviđaju samopoštovanje adolescenata, a ovdje ćemo navesti samo najznačajnije. To su prije svega majčini i očevi ciljevi u osobnom rastu i razvoju adolescenata. Naime, čini se da podrška razvoju osobnih interesa i afiniteta od strane roditelja ima važnu ulogu u stvaranju pozitivne slike o sebi i vlastitog samopoštovanja. Naime, adolescenti se nalaze u razdoblju formiranja vlastitog identiteta (Erikson, 1963; prema Fulgosi, 1987), gdje pojedinac postupno formira svoje značajke, talente, vještine i sposobnosti u jednu koherentnu cjelinu. U tom procesu važnu ulogu ima i odabir budućeg zanimanja, a ukoliko se roditelji pritom protive

70

ostvarenju ambicija, talenata i interesa adolescenata, time mogu nepovoljno djelovati na njihovo samo-ostvarenje, razvoj osjećaja kompetentnosti i samopoštovanje.

Problem je to što sam ja pesimistična i što ne vjerujem u sebe. …mislim da, ako bih se bavila umjetnošću, ne bih dobila podršku roditelja jer u našoj obitelji, ja mislim da nema nikog tko se bavi umjetnošću. Ali nema veze, ja želim ostvariti svoje snove, sa ili bez njihove podrške jer imam samo jedan život. (Prva poglavlja moje autobiografije, Zagreb)

Kad se radi o povezanosti ciljeva sa samoregulacijom (samokontrolom) adolescenata, intrinzični ciljevi roditelja nešto su jače povezani sa samoregulacijom (korelacija varira od 0,1 do 0,2) nego ekstrinzični ciljevi (korelacija varira od 0 do 0,1). Štoviše, ekstrinzični ciljevi roditelja statistički značajno predviđaju lošiju samoregulaciju djeteta samo kad ih procjenjuje adolescent, a kad su procjenjivači sami roditelji, korelacija sa samoregulacijom adolescenta je nulta. Ovo je vrlo zanimljiv nalaz s obzirom da su samoregulaciju adolescenata procjenjivali roditelji, a ne djeca i zapravo bismo očekivali veće korelacije između dviju roditeljskih procjena nego kad je jedna procjena iz jednog, a druga iz drugog izvora podataka (zbog osobne jednadžbe procjenitelja). Jedno moguće objašnjenje za ovaj nalaz može biti da su djeca iskrenija kad daju procjene o roditeljima nego roditelji sami (iako i kod djece zasigurno postoji ista tendencija), dok su roditelji prilikom procjene vlastitih nastojanja i ponašanja nešto skloniji socijalno poželjnom odgovaranju, a ta sklonost možda nije toliko izražena prilikom procjene djece i njihovog ponašanja (samoregulacija). U tablici se može vidjeti koji su to konkretni roditeljski ciljevi koji najbolje predviđaju samoregulaciju adolescenata, a ovdje ćemo navesti samo najznačajnije. Od intrinzičnih ciljeva to su: majčini ciljevi u osobnom rastu i razvoju djeteta, te očevi ciljevi u doprinosu zajednici (r = 0,2) čija veća izraženost predviđa bolju samoregulaciju djece. Od ekstrinzičnih ciljeva, nisku razinu samoregulacije najbolje predviđa izraženost majčinih i očevih ciljeva u financijskom uspjehu, tj. važnosti novca.

Ja bih kad odrastem htjela biti ekonomistica…Djed me jedan dan poveo sa sobom u svoju tvrtku. On je tamo šef…Jako mi se to svidjelo jer je posao vrlo zanimljiv – uglavnom o novcima – ali i zbog toga što ga svi poštuju. On tamo smije šefovati, a to ja jako volim raditi. U budućnosti bit ću dobra ekonomistica. (Prva poglavlja moje autobiografije, Zagreb)

Najbolji događaj će biti kada završim školu. Onda ću biti punoljetan. Voziti ću aute i motore. Ići ću na posao i zarađivati novce. Položiti vozački za aute i motore. Ići ću kuda budem htio. Moći ću kupovati što god želim. To će biti najbolji događaj. (Prva poglavlja moje autobiografije, Skakavac)

Izgradnja motivacije i ambicija na ekstrinzičnim ciljevima nosi sa sobom određene rizike i opasnosti. Tako, primjerice, ako je životni cilj pojedinca „zaraditi puno novaca“, postoji mogućnost da će odabrati posao koji donosi puno novaca, ali u kojem neće nužno uživati, a ukoliko izostane užitak, stvari postaju naporne i stresne (Rijavec, Miljković i Brdar, 2006). S druge strane, intrinzični ciljevi pomažu u zadovoljavanju temeljnih psiholoških potreba usmjeravajući osobu na aktivnosti u kojima uživa zbog njih samih.

4.3. Roditeljska očekivanja

Uz roditeljske ciljeve, vrijednosti, uvjerenja i stavove, roditeljsko ponašanje usmjeravaju i njihova očekivanja u odnosu na dijete. Različiti roditelji imaju različita očekivanja od djece. Neki su roditelji zahtjevniji i imaju viša očekivanja, dok su drugi manje zahtjevni i manje očekuju od djece. Isti roditelji također mogu imati različita očekivanja od različite djece (primjerice, dječaka i djevojčica), a očekivanja se razlikuju i među različitim područjima života djeteta. Kako trinaestogodišnjaci u ovom istraživanju procjenjuju očekivanja, koja njihovi roditelji imaju na njihovo ponašanje, vidljivo je iz podataka u tablici 4.6. Budući da su očekivanja ustvari način usmjeravanja, strukturiranja i ograničavanja djetetovog ponašanja, zanimljivo je primijetiti razmjerno velik broj roditelja za koje djeca misle da nemaju očekivanja vezana uz to kako i/ili s kim provode slobodno vrijeme. Tako,

71

primjerice, trećina majki i oko 40% očeva nikad ili gotovo nikad nemaju jasna pravila o tome kako se dijete smije ponašati kad je s prijateljima.

Tablica 4.6. Učestalost postavljanja očekivanja u domeni škole i slobodnog vremena od strane majki i očeva

RODITELJSKA OČEKIVANJA

MAJKE (n = 1.028) OČEVI (n = 1.016)Nikad Rijetko Ponekad Često Uvijek Nikad Rijetko Ponekad Često Uvijek

% % % % % % % % % %

ŠKO

LA

dobre ocjene 0,5 1,5 7,4 28,2 62,4 0,6 2,2 8,3 28,8 60,1dobro vladanje u školi

0,5 1,0 4,7 17,3 76,6 0,6 1,2 5,9 21,7 70,6

učenje za test 1,6 2,4 13,4 30,1 52,7 2,0 4,3 15,6 31,2 47,0

SLO

BOD

NO

VRI

JEM

E

odabir društva 21,6 16,3 21,9 20,6 19,6 26,7 19,3 19,6 18,0 16,4

provođenje vremena nakon škole

13,2 13,2 22,1 26,1 25,5 17,3 18,1 21,4 21,2 21,9

ponašanje s prijateljima 17,5 15,0 20,4 23,2 23,8 21,1 17,6 20,2 20,1 20,9

provođenje slobodnog vremena

26,7 18,7 19,6 17,5 17,4 30,1 19,6 20,4 14,0 15,8

Zanimalo nas je provjeriti eventualne razlike u pravilima ponašanja i ograničenjima koja roditelji postavljaju djevojčicama i dječacima (tablica 4.7.). Analize podataka o očekivanjima majki i očeva s obzirom na različita područja, ali i spol djeteta, rezultirale su s nekoliko važnih nalaza. Kao prvo, roditeljska očekivanja u području škole su viša nego u području slobodnog vremena, što vrijedi i za majčina (t = 37,933; df =1.027; p < 0,001) i za očeva očekivanja (t = 39,871; df = 1.015; p < 0,001).

Tablica 4.7. Prosječne procjene roditeljskih očekivanja od strane djevojčica i dječaka

RODITELJSKA OČEKIVANJA

OČEKIVANJA MAJKI OČEKIVANJA OČEVADječaci

(n = 515)Djevojčice(n = 513)

Dječaci(n = 513)

Djevojčice(n = 503 )

M SD M SD M SD M SD

ŠKO

LA

…očekuje da imam dobre ocjene. 4,5 0,77 4,5 0,70 4,4 0,81 4,5 0,76...očekuje da imam dobro vladanje u školi. 4,7 0,69 4,7 0,62 4,5 0,78 4,7 0,62...očekuje da puno učim kad imamo test. 4,4 0,86 4,2 0,93 4,2 0,96 4,1 0,99Ukupno 4,5 0,64 4,5 0,61 4,4 0,68 4,4 0,64

SLO

BOD

NO

VRI

JEM

E

... ima jasne zahtjeve oko toga s kim se smijem družiti. 3,2 1,41 2,8 1,41 3,0 1,43 2,6 1,41

...ima jasna očekivanja o tome što smijem raditi poslije škole. 3,5 1,28 3,2 1,39 3,3 1,4 3,0 1,38

...ima jasna pravila o mom ponašanju kad sam s prijateljima. 3,4 1,35 3,0 1,44 3,1 1,43 2,9 1,43

...ima jasna pravila o tome kako trebam provoditi svoje slobodno vrijeme. 3,0 1,42 2,6 1,46 2,9 1,48 2,5 1,36

Ukupno 3,3 1,13 2,9 1,22 3,1 1,22 2,7 1,19

72

Očekivanja u području škole su pritom iskazana u prosjeku „uvijek“, odnosno „često“, a najviša su za dobro vladanje u školi. Očekivanja u području slobodnog vremena iskazana su s „ponekad“, a unutar područja su najviša za provođenje vremena poslije škole, a najmanja o tome kako će dijete provoditi slobodno vrijeme.

Kad je u pitanju škola, i majke i očevi podjednako očekuju od djevojčica i dječaka, s tim da su majčina očekivanja nešto viša od očekivanja očeva (t = 4,391; df = 984; p < 0,001). U području slobodnog vremena, i majke (t = 4,997; df = 1026; p < 0,001) i očevi (t = 4,288; df = 1014; p < 0,001) imaju nešto veća očekivanja od dječaka nego od djevojčica. Najmanja su očekivanja očeva od kćeri. Ukupno gledajući, majčina očekivanja u području slobodnog vremena, nešto su veća od očevih očekivanja (t = 7,075; df = 984; p < 0,001).

Kakav je odnos (percipiranog) roditeljskog nastojanja da postavi granice, pravila ponašanja i strukturira djetetovu svakodnevnu aktivnost u školi i izvan nje s mjerama djetetove psihosocijalne prilagodbe? Jesu li (percipirana) roditeljska očekivanja povezana s djetetovom zabrinutošću oko školskih ocjena i drugim brigama koje ga muče? Odgovor na ova pitanja nude rezultati korelacijske analize prikazani u tablici 4.8.

Tablica 4.8. Koeficijenti korelacije između očekivanja majki i očeva u području škole i slobodnog vremena te različitih mjera prilagodbe adolescenata i briga u raznim područjima

Očekivanja u domeni škole Očekivanja u domeni slobodnog vremena

majke očevi majke očevi

Problemi u ponašanju adolescenata - 0,11*** - 0,07*

Samopoštovanje adolescenata

Samoregulacija adolescenata -0,08*

Brige oko odnosa s profesorima 0,06* 0,10*** 0,10***

Brige oko školskih ocjena 0,16*** 0,19*** 0,08** 0,08*

Brige oko odnosa s vršnjacima 0,09** 0,12***

Brige oko ljubavnih problema 0,11***

Brige oko odnosa s roditeljima 0,07* 0,07* 0,08** 0,07*

Školski uspjeh na polugodištu - 0,13*** - 0,15***

Voliš li ići u školu? 0,08** 0,09** 0,08**

*** p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Kao što se može vidjeti u tablici 4.8., probleme u ponašanju adolescenata predviđaju samo očeva, ali ne i majčina očekivanja, no treba naglasiti da su ove korelacije vrlo niske. Veća očekivanja i zahtjevi očeva u domeni škole (i slobodnog vremena) povezana su s manjom razinom problema u ponašanju, a najmanje su tri moguća komplementarna objašnjenja za ovu povezanost: 1. očekivanja i zahtjevi od strane roditelja povećavaju i vjerojatnost da će se djeca držati tih zahtjeva, što ostavlja manje prostora i vremena za neprihvatljivo ponašanje, 2. od djece, koja se ionako uzorno ponašaju, roditelji imaju i veća očekivanja, 3. očevi djece s učestalim problemima u ponašanju nakon nekog vremena snize roditeljska očekivanja i zahtjeve, jer roditelji odustaju od svojih pokušaja obuzdavanja dječjeg ponašanja (Glatz i sur., 2010), o čemu će više riječi biti u 6. poglavlju.

73

Roditeljska očekivanja u nultoj su korelaciji sa samopoštovanjem djeteta, kao i samoregulacijom dječjeg ponašanja. Izuzetak su majčina očekivanja u području slobodnog vremena koja su negativno povezana s dječjom samoregulacijom, što znači da djeca s više samokontrole imaju majke koja imaju manja očekivanja u području njihovog slobodnog vremena.

Od briga adolescenata, s roditeljskim očekivanjima u području škole najjače su povezane brige oko školskih ocjena (r = 0,2; p < 0,001). Što više roditelji očekuju u području škole, to djeca više izjavljuju da ih školske ocjene brinu, odnosno uznemiravaju. Ovaj nalaz još je zanimljiviji ako uzmemo u obzir ono što smo već utvrdili u poglavlju 3.3., a to je da nema korelacije između zabrinutosti oko školskih ocjena i školskog uspjeha (r = - 0,02; n = 1.045; p > 0,05), dakle nije se pokazalo ono što bismo mogli očekivati, a to je da učenici slabijeg uspjeha imaju više razloga za brigu pa da i brinu više. Drugim riječima, zabrinutost oko školskih ocjena više ovisi o roditeljskim očekivanjima nego o samim ocjenama. Sa školskim uspjehom su pak povezana roditeljska očekivanja u području slobodnog vremena i to u negativnom smjeru, tj. roditelji djece slabijeg školskog uspjeha postavljaju više restrikcija u području slobodnog vremena.

Zanimljivo je još spomenuti da adolescenti, čiji roditelji postavljaju pred njih više zahtjeva oko provođenja slobodnog vremena, u prosjeku imaju više briga oko odnosa s vršnjacima (r = 0,1; p < 0,001), a brige o ljubavnim problemima su povezane s višim majčinim (r = 0,1; p < 0,001), ali ne i očevim očekivanjima u istoj domeni.

Prilikom interpretacije svih ovih nalaza, treba imati na umu da su dječaci ti koji i od majki i od očeva doživljavaju višu razinu očekivanja i zahtjeva (tablica 4.8.), što je moguće objašnjenje za neke od pronađenih povezanosti (dječaci ujedno imaju i više problema u ponašanju, slabiji školski uspjeh i manje brinu).

4.4. Optimalni roditeljski postupci u okviru teorije samoodređenja

Brojna istraživanja bavila su se pitanjem koja su roditeljska ponašanja povezana s psihosocijalnom prilagodbom djeteta, koja uključuje djetetovu osobnu dobrobit i zadovoljstvo te uspješnu socijalizaciju pod vidom usvajanja standarda društveno poželjnog ponašanja. U ovom istraživanju oslanjamo se na konceptualizaciju optimalnog roditeljskog ponašanja koju nudi teorija samoodređenja (Ryan i Deci, 2000; Grolnick i sur., 2008). Ona počiva na pretpostavci da je zadovoljenost triju unutarnjih, univerzalnih psiholoških potreba u osnovi pojedinčeve povećane samo-motivacije i mentalnog zdravlja, dok sprečavanje zadovoljenja tih potreba dovodi do smanjene motivacije i dobrobiti pojedinca. Te tri osnovne psihološke potrebe su: potreba za kompetencijom, autonomijom i povezanosti (Ryan i Deci, 2000).

4.4.1. Zadovoljenost temeljnih psiholoških potreba u odnosu s roditeljima

Spomenute psihološke potrebe adolescenti mogu zadovoljavati u različitim socijalnim kontekstima (u obitelji, školi ili među vršnjacima), no roditelji kao akteri uže socijalne okoline, imaju vrlo važnu ulogu putem izražavanja vlastitih stavova i ponašanja koji u većoj ili manjoj mjeri podržavaju djetetove unutarnje psihološke potrebe. Isto tako, dijete može osjećati da su njegove potrebe u različitoj mjeri zadovoljene u odnosu s majkom odnosno ocem (La Guardia i sur., 2000). U tablici 4.9. je prikazan postotak djece koja su izjavila da su te tri potrebe u njihovom odnosu s majkama, odnosno očevima zadovoljene ili nisu zadovoljene.

74

Tablica 4.9. Osjećaj zadovoljenosti temeljnih psiholoških potreba u odnosu s roditeljima

Osjećaj zadovoljenosti temeljnih psiholoških potreba

U odnosu s majkom (N = 1.046) U odnosu s ocem (N = 1.031)

Uopće ili uglavnom

ne

Uglavnom ili potpuno

dan BO

Uopće ili uglavnom

ne

Uglavnom ili potpuno

dan BO

Kom

pete

ncija

…osjećam da sam pametna i sposobna. 10,4% 89,7% 958 8,4% 10,5% 89,5% 940 8,8%

…osjećam se kao da nisam dovoljno uspješna.

82,1% 17,9% 957 8,5% 81,9% 18,1% 936 9,2%

…osjećam da ništa ne mogu napraviti dobro. 85,4% 14,6% 957 8,5% 86,9% 13,1% 937 9,1%

M i SD M = 3,4; SD = 0,62 M = 3,4; SD = 0,62

Aut

onom

ija

…osjećam se kao da sam „pod kontrolom“ i osjećam pritisak da se moram ponašati na određeni način.

62,5% 37,5% 957 8,5% 61,3% 38,7% 942 8,6%

…mogu biti ono što jesam. 12,4% 87,6% 954 8,8% 12,8% 87,2% 943 8,5%

…imam pravo glasa i mogu izraziti svoje mišljenje.

8,0% 92,0% 954 8,8% 8,3% 91,7% 941 8,7%

M i SD M = 3,3; SD = 0,62 M = 3,2; SD = 0,62

Pove

zano

st

…osjećam se voljenom. 5,4% 94,7% 961 8,1% 7,4% 92,6% 944 8,4%

…osjećam da smo jako udaljene jedna od druge.

89,1% 10,9% 952 9,0% 83,5% 16,5% 938 9,0%

…osjećam veliku bliskost i povezanost. 8,1% 91,9% 960 8,2% 11,4% 88,6% 942 8,6%

M i SD M = 3,6; SD = 0,56 M = 3,4; SD = 0,61

Kao što se vidi iz tablice 4.9., većina djece se u odnosu sa svojim roditeljima osjeća kompetentno, ima osjećaj vlastite autonomije i osjeća povezanost s roditeljima. No manji dio djece nema zadovoljene te potrebe u odnosu s majkom i/ili ocem. Tako se iz tablice može izračunati (uprosječavanjem frekvencija odgovora na sve 3 čestice za pojedinu potrebu) da se oko 14% djece (uglavnom ili uopće) ne osjeća kompetentno u odnosu s majkom, odnosno s ocem. Oko 19% djece (uglavnom ili uopće) nema osjećaj autonomije u odnosu s majkom, a 20% u odnosu s ocem. I konačno, oko 8% djece ne osjeća povezanost s majkom, a 12% ne osjeća povezanost s ocem. Moglo bi se očekivati da ponekad slab osjećaj povezanosti s jednim roditeljem može kompenzirati povezanost s drugim roditeljem, stoga je posebno zabrinjavajuće da četrnaestoro djece u našem uzorku ne osjeća povezanost ni s jednim roditeljem.

Provjerili smo razlikuje li se u prosjeku zadovoljenost ovih potreba u odnosu s majkom i ocem i dobili smo da nema razlike kad su u pitanju potrebe za kompetencijom i autonomijom, ali u odnosu s majkama nešto se češće nego u odnosu s očevima zadovoljava potreba za povezanošću (t = 6,590; p < 0,001).

75

Tablica 4.10. Razlike između djevojčica i dječaka u osjećaju zadovoljenosti temeljnih psiholoških potreba u odnosu s roditeljima

Osjećaj zadovoljenosti temeljnih psiholoških potreba u odnosu s roditeljima n M SD t

KOMPETENCIJAu odnosu s majkom

dječaci 465 3,3 0,65- 5,232***

djevojčice 496 3,5 0,59

u odnosu s ocemdječaci 455 3,3 0,66

- 3,785***djevojčice 491 3,4 0,58

AUTONOMIJAu odnosu s majkom

dječaci 465 3,1 0,62- 6,613***

djevojčice 496 3,4 0,60

u odnosu s ocemdječaci 455 3,1 0,63

- 4,448***djevojčice 490 3,3 0,61

POVEZANOSTu odnosu s majkom

dječaci 465 3,5 0,58- 5,182***

djevojčice 498 3,7 0,51

u odnosu s ocemdječaci 455 3,4 0,61

- 1,826djevojčice 491 3,5 0,62

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Zanimljivo je također provjeriti postoje li sustavne razlike između djevojčica i dječaka u percepciji zadovoljenosti temeljnih psiholoških potreba u odnosu s roditeljima. U tablici 4.10. su prikazani rezultati te analize. Kao što vidimo, rezultati pokazuju da djevojčice u prosjeku imaju statistički značajno veći osjećaj zadovoljenosti potreba u odnosima i s majkama i s očevima. Ta razlika ne dostiže statističku značajnost jedino kad se radi o povezanosti s ocem (p > 0,05). Moguća interpretacija ovih nalaza je dvojaka. Prvo, moguće je da su roditelji jednostavno u većoj mjeri podržavajući prema djevojčicama nego prema dječacima pa u većoj mjeri i zadovoljavaju njihove potrebe za kompetencijom, autonomijom i povezanosti. No isto je tako moguće i alternativno objašnjenje. Naime, važno je naglasiti da je ovdje mjerena dječja percepcija zadovoljenosti psiholoških potreba u odnosu, a ne aktualno podržavajuće ili nepodržavajuće ponašanje roditelja. Tako je drugo moguće objašnjenje da dječaci jednostavno imaju manju toleranciju na ugrožavanje potreba od djevojčica i stoga, primjerice, veći stupanj kontrole od strane roditelja interpretiraju ugrožavajućim po pitanju potrebe za autonomijom. Za sigurniju interpretaciju potrebne su složenije analize dječjih kognicija.

4.4.2. Roditeljstvo koje podupire temeljne psihološke potrebe adolescenata

Na koji način roditelji podupiru temeljne psihološke potrebe svoje djece? U okviru teorije samoodređenja, tzv. podržavajuće roditeljstvo (eng. Needs’ supporting parenting) uključuje tri osnovne komponente: 1. roditeljsku uključenost, 2. pružanje strukture i 3. podržavanje djetetove autonomije (Grolnick i sur., 2008).

Pritom se ključnim elementom u odnosu roditelj – dijete smatra dimenzija podržavanja autonomije (Joussemet i sur., 2008), koja se odnosi na aktivno podržavanje djetetovih kapaciteta za samoinicijativu i autonomnost (Grolnick i sur., 2008) te pružanje potpore djeci da riješe svoje probleme, za razliku od kontrolirajućih ponašanja koja uključuju korištenje pritiska da bi se motiviralo djecu ili pak rješavanja problema umjesto njih.

Uključenost se odnosi na stupanj u kojem su roditelji zainteresirani i informirani o djeci, te mjeru u kojoj imaju aktivnu ulogu u životu djece. Uključenost roditelja olakšava ispunjenje dječje potrebe za povezanošću, a sastoji se u pružanju resursa u materijalnom i emocionalnom smislu (provođenje zajedničkog vremena, znanje o njihovom životu i sl.).

76

Pružanje strukture se sastoji u davanju jasnih i konzistentnih smjernica, očekivanja, pravila i povratnih informacija djeci te u predvidljivosti posljedica dječjih akcija. Ova dimenzija roditeljstva osnova je za dječja iskustva kompetencije (Skinner i sur., 2005).

Kao što prikazuje tablica 4.11., prema izjavama adolescenata, većina roditeljskih postupaka je u skladu s određenjem roditeljstva koje podupire potrebe i prava djeteta, kako je operacionalizirano u ovom istraživanju.

Tablica 4.11. Roditeljski postupci koji uvažavaju temeljne psihološke potrebe

Roditeljski postupci

Adolescenti o majkama (n = 1.046)

Adolescenti o očevima (n = 1.031)

nikad/ rijetko

%

ponekad%

često/ uvijek

%n

nikad/ rijetko

%

ponekad%

često/ uvijek

%n

UKL

JUČE

NO

ST

... nađe vremena za mene. 1,4 11,0 87,6 1.027 7,2 17,6 75,2 1.016

...provodi vrijeme sa mnom. 4,4 15,7 79,9 1.021 12,5 22,0 65,5 1.010

…u toku je sa zbivanjima u mom svakodnevnom životu.

7,7 15,6 76,7 1.017 17,2 22,5 60,3 1.008

UKUPNO M = 4,3; SD =0,71 M = 3,9; SD =0,88

STRU

KTU

RA

...traži da se pridržavam dogovora i pravila naše obitelji.

5,6 12,1 82,3 1.023 7,0 14,8 78,2 1.013

...kad želi da nešto napravim, objasni mi zašto to želi.

8,4 13,1 78,5 1.022 10,2 17,0 72,8 1.012

…daje mi do znanja što smijem, a što ne smijem. 3,4 8,8 87,7 1.020 4,9 11,2 83,9 1.012

...ako imam problem, pomaže mi smisliti kako ću ga riješiti.

4,7 10,8 84,5 1.020 11,1 18,0 70,9 1.010

...kad mi nešto obeća, održi obećanje. 6,1 14,0 80,0 1.023 10,7 16,0 73,3 1.012

UKUPNO M = 4,3; SD =0,63 M = 4,1; SD =0,71

POTP

ORA

AU

TON

OM

IJI

...ima povjerenja u mene. 4,1 10,6 85,3 1.024 5,8 10,4 83,8 1.012

...trudi se razumjeti moje stajalište. 5,8 12,7 81,5 1.022 9,4 20,8 69,7 1.008

...dozvoljava mi raditi ono što mi je važno. 3,1 10,0 86,9 1.023 4,4 12,2 83,3 1.013

...potiče me na samostalno odlučivanje. 6,0 15,5 78,6 1.022 6,2 15,9 77,9 1.009

UKUPNO M = 4,3; SD =0,69 M = 4,2; SD =0,74

Tako slike 4.2., 4.3. i 4.4. ilustriraju da je oko 81% mama i 67% tata često ili uvijek uključeno u život svojeg djeteta, 82% mama i 76% tata redovito pružaju strukturu svom djetetu, a 83% mama i 79% tata podupiru autonomiju adolescenata. Prema slikama se mogu naslutiti i neke razlike u roditeljstvu majki i očeva.

77

Slika 4.2.a. Majčina uključenost u život adolescenata (izvor podataka: adolescenti)

Slika 4.2.b. Očeva uključenost u život adolescenata (izvor podataka: adolescenti)

Slika 4.3.a. Majčino pružanje strukture (izvor podataka: adolescenti)

78

Slika 4.3.b. Očevo pružanje strukture (izvor podataka: adolescenti)

Slika 4.4.a. Majčina potpora autonomiji adolescenta (izvor podataka: adolescenti)

Slika 4.4.b. Očeva potpora autonomiji adolescenta (izvor podataka: adolescenti)

79

Kao što slike 4.2.a. i 4.5. zorno prikazuju, majke su češće aktivno uključene u život adolescenata od očeva, što se potvrđuje i u podatcima dobivenim od roditelja (t = 13,787; df = 798; p < 0,001) i u podatcima dobivenim od djece (t = 15,726; df = 984; p < 0,001). Majke također pružaju nešto više strukture nego očevi, a razlika je dobivena i u podatcima dobivenim od roditelja (t = 5,696; df = 797; p < 0,001) i u podatcima dobivenim od djece (t = 8,214; df = 984; p < 0,001), ali je ta razlika nešto manja nego kad je riječ o uključenosti roditelja. I na kraju, majke češće podupiru autonomiju adolescenata nego što to čine očevi, no ova je razlika dobivena samo u podatcima dobivenim od djece (t = 5,116; df = 984; p < 0,001), dok prema podatcima dobivenim od roditelja nema razlike u potpori autonomiji koju pružaju majke, odnosno očevi (t = 1,264; df = 797; p > 0,10).

Razlikuju li se statistički značajno procjene koje su dala djeca od procjena koje su za iste roditeljske postupke dali roditelji? Kao što se može uočiti na slici 4.5., majke (t = 3,419; df = 922; p < 0,001) i očevi (t = 2,816; df = 799; p < 0,01) smatraju da su u većoj mjeri uključeni u život svojeg djeteta, nego što to smatraju njihova djeca. Pritom korelacija između dječjih i roditeljskih procjena iznosi oko 0,3 (p < 0,001).

Nadalje, majke (t = 6,541; df = 921; p < 0,001) i očevi (t = 6,960; df = 799; p < 0,001) smatraju da pružaju više strukture djeci, nego što to sama djeca misle. Pritom korelacija između očevih i adolescentskih procjena iznosi 0,23 (p < 0,001), a između majčinih i dječjih procjena iznosi svega 0,16 (p < 0,001).

Slika 4.5. Dimenzije roditeljstva majki i očeva (uključenost, struktura i potpora autonomiji) ovisno o izvoru podataka

Kad je riječ o potpori autonomiji, prosječne procjene majki odgovaraju prosječnoj procjeni njihove djece (t = 0,598; df = 921; p > 0,10), dok očevi u određenoj mjeri precjenjuju učestalost potpore autonomiji u odnosu na dječje procjene (t = 2,167; df = 799; p < 0,05). Korelacija između dječjih i roditeljskih procjena iznosi oko 0,2 (p < 0,001).

Razlikuju li se djevojčice i dječaci u svojim doživljajima roditeljskih postupaka? Kao što je prikazano u tablici 4.12., procjene djevojčica i dječaka većinom se u prosjeku ne razlikuju. Izuzetci su uključenost majke te majčina potpora autonomiji djeteta koja je nešto veća kod djevojčica nego dječaka. Pružanje strukture od strane oca je nešto veće kod djevojčica nego kod dječaka, ali ta razlika nije dostigla statističku značajnost. Ovi rezultati mogu ukazivati na stvarne razlike u roditeljskim postupcima ovisno o spolu djeteta, ali i na različita očekivanja i osjetljivost djevojčica i dječaka za roditeljsko ponašanje.

3,5

3,6

3,7

3,8

3,9

4

4,1

4,2

4,3

4,4

4,5

majke djeca o majkama

očevi djeca o očevima

uključenost

struktura

potpora autonomiji

80

Tablica 4.12. Razlike u doživljajima roditeljske uključenosti, strukture i potpore autonomiji između djevojčica i dječaka

Roditeljstvo koje podupire psihološke potrebe djece n M SD t

UKLJUČENOSTmajke

dječaci 514 4,2 0,74- 4,430***

djevojčice 513 4,4 0,66

ocadječaci 513 3,9 0,87

0,598djevojčice 503 3,8 0,90

STRUKTURAmajke

dječaci 515 4,3 0,66- 1,121

djevojčice 513 4,3 0,61

ocadječaci 513 4,2 0,68

1,761djevojčice 503 4,1 0,74

POTPORA AUTONOMIJI

majkedječaci 515 4,3 0,71

- 2,203*djevojčice 513 4,3 0,67

ocadječaci 513 0,7 0,73

0,696djevojčice 503 0,7 0,75

***p < 0,001; *p < 0,05

4.4.3. Povezanost roditeljskih postupaka i mjera prilagodbe adolescenata

Kako je roditeljstvo koje podržava temeljne psihološke potrebe povezano s mjerama prilagodbe adolescenta? Jesu li djeca roditelja koji su uključeni u njihov život, koji im pružaju strukturu te podupiru njihovu autonomiju, manje sklona problemima u ponašanju od adolescenata čiji su roditelji manje uključeni, ne pružaju strukturu ili ne podupiru njihovu autonomiju u dovoljnoj mjeri kao što to predviđa teorija samoodređenja? Imaju li isti adolescenti i više samopoštovanje te bolju samoregulaciju vlastitog ponašanja?

U tablici 4.13. su prikazane korelacije triju dimenzija roditeljstva majki i očeva (za oba izvora podataka) i mjera prilagodbe adolescenata.

Kao što vidimo, sve su korelacije u očekivanom smjeru: 1) roditeljstvo koje podržava psihološke potrebe djeteta je (neovisno o izvoru podataka) negativno povezano s problemima u ponašanju adolescenta, što znači da su djeca, čiji su roditelji više uključeni i koji pružaju više strukture i potpore autonomiji, manje sklona problemima u ponašanju; 2) roditeljstvo koje podržava psihološke potrebe djeteta je pozitivno povezano sa samopoštovanjem i samoregulacijom djeteta.

Prije interpretacije veličine korelacija između roditeljstva i različitih mjera prilagodbe adolescenata, važno je dati sljedeće napomene. Prvo, iako smo zainteresirani za pitanje kakvim roditeljskim ponašanjem možemo spriječiti ili umanjiti probleme u ponašanju adolescenata, korelacijska narav istraživanja nam ne dozvoljava konačni odgovor na to pitanje. Naime, statistički značajna korelacija između pozitivnog roditeljstva i prilagodbe nam samo govori da su te dvije stvari povezane, ali nam ništa sa sigurnošću ne govori o uzročno posljedičnom slijedu (primjerice, moguće je da podržavajuće roditeljstvo prevenira probleme u ponašanju adolescenata, ali je moguće i da problemi u ponašanju adolescenta izazivaju negativne roditeljske reakcije poput povlačenja roditelja ili pojačane kontrole). Drugo, veličina koeficijenta korelacije jako ovisi o podudarnosti izvora podataka, jer dio kovarijabiliteta između dvije varijable uvijek otpada na osobnu jednadžbu procjenjivača (primjerice, ispitanik može biti općenito sklon davanju visokih ili niskih vrijednosti procjena, odnosno više ili manje sklon optimističnoj percepciji). Kad predviđamo probleme u ponašanju i samopoštovanje adolescenata, o kojima su izvijestili sami adolescenti, koeficijenti korelacije su veći za adolescentske procjene dimenzija roditeljstva (desni stupci). Kad pak predviđamo samoregulaciju adolescenta, koja je dobivena kao prosječni rezultat majčinih i

81

očevih procjena samoregulacije adolescenta, koeficijenti korelacije su veći s majčinim i očevim procjenama roditeljstva, nego sa subjektivnim doživljajem roditeljskog ponašanja od strane adolescenata.

Tablica 4.13. Korelacije triju dimenzija roditeljstva (majki i očeva) i mjera prilagodbe adolescenata

Problemi u ponašanju

adolescenata(izvor: adolescent)

Samopoštovanje adolescenata

(izvor: adolescent)

Samoregulacija adolescenata

(izvor: roditelji)

Uključenost majke

samoprocjena majke - 0,15*** 0,14*** 0,30***percepcija adolescenta - 0,23*** 0,29*** 0,22***

Majčino pružanje strukture

samoprocjena majke 0,25***percepcija adolescenta - 0,18*** 0,24*** 0,14***

Majčina potpora autonomiji

samoprocjena majke -0,08* 0,13*** 0,35***percepcija adolescenta - 0,22*** 0,35*** 0,23***

Uključenost ocasamoprocjena oca - 0,08* 0,16*** 0,32***percepcija adolescenta - 0,24*** 0,24*** 0,14***

Očevo pružanje strukture

samoprocjena oca 0,09* 0,27***percepcija adolescenta - 0,21*** 0,24*** 0,13***

Očeva potpora autonomiji

samoprocjena oca - 0,09** 0,14*** 0,42***percepcija adolescenta - 0,23*** 0,35*** 0,22***

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

S problemima u ponašanju adolescenta, od roditeljskih procjena je najviše povezana uključenost majke. Kad su u pitanju dječji doživljaji roditeljstva, s problemima u ponašanju je najviše povezana uključenost oca (r = - 0,24), uključenost majke (r = - 0,23) te očeva potpora autonomiji adolescenta (r = - 0,23), ali su i ostale korelacije vrlo slične veličine. Čini se da probleme u ponašanju adolescenata, o kojem oni sami izvješćuju, bolje predviđaju njihovi vlastiti doživljaji roditeljstva, nego ponašanja o kojima su izvijestili njihovi roditelji.

Slično je i s predviđanjem samopoštovanja adolescenata, gdje su također nešto veće korelacije s procjenama roditeljstva od strane adolescenata nego od strane roditelja. Razlog tome može biti barem trojak: 1) roditelji „koji su imali što skrivati“ su svjesno iskrivljivali procjene u socijalno poželjnom smjeru želeći se prikazati u što boljem svjetlu ili bojeći se eventualnih posljedica koje bi istraživanje moglo izazvati (iako im je zajamčena anonimnost) – ovakav trend može umanjiti koeficijent korelacije; 2) roditelji su mogli i nesvjesno tendirati pozitivnijim procjenama vlastitog roditeljstva u skladu s već spomenutom pojavom pozitivne iluzije o kojoj smo pisali u 3. poglavlju (Taylor i Brown, 1988); 3) samopoštovanje adolescenata više ovisi o njihovoj subjektivnoj procjeni postupaka njihovih roditelja, koja pak ovisi o samim roditeljskim postupcima, ali i o načinu na koji djeca te postupke doživljavaju, interpretiraju i pamte, što pak ovisi i o nekim njihovim osobnim obilježjima i tendencijama.

Od roditeljskih procjena samopoštovanje najbolje predviđa uključenost oca, uključenost majke i potpora autonomiji adolescenta od strane oca i majke. Kad su u pitanju dječje procjene,

82

najbolji prediktori samopoštovanja su potpora autonomiji od strane majke i oca, a koeficijenti korelacije su umjerene veličine.

Kod predviđanja mjere samoregulacije adolescenata, koja je dobivena kao prosjek majčine i očeve procjene (ili procjena jednog roditelja u slučaju jednoroditeljskih obitelji), veće su korelacije s roditeljskim procjenama roditeljstva. Među njima se pak ističu korelacije s potporom autonomiji djeteta od strane oca (r = 0,42) i majke (r = 0,35) koje su umjerene veličine. Čini se da je za razvoj dobre samoregulacije, samokontrole i ustrajnosti važno podupirati inicijativu i autonomiju djeteta (tablica 4.13.), truditi se razumjeti i uvažiti njegovo stajalište, dati mu savjet, ali ga i poticati da samo donese odluku, kad god je to moguće, te imati povjerenja u dijete.

No ovdje treba istaknuti i da je roditeljima zasigurno lakše podupirati autonomiju djeteta koje je već razvilo relativno dobre vještine samoregulacije. Ovdje dolazimo do vječno aktualnog pitanja korelacijskih istraživanja: „Što je bilo prije, kokoš ili jaje?“. Tu se vjerojatno radi o „začaranom krugu“, gdje i nije potrebno tragati za odgovorom što je bilo prvo, jer moderna shvaćanja socijalizacije uvažavaju da se utjecaj vrši u oba smjera te da se promjene događaju kroz svakodnevne interakcije gdje djeca vrše utjecaj na roditelje i roditelji na djecu. Ovakvo viđenje nudi transakcijski dvosmjerni model socijalizacije (Sameroff, 1975; prema Kuczynski i Parkin, 2006) i socijalno relacijska teorija (Kuczynski i Parkin, 2006) koji su opisani u 1. poglavlju ove publikacije. U njima je odnos shvaćen kao kognitivna reprezentacija mnoštva interakcija koje su se objektivno odvile u povijesti bliskog odnosa, a te kognitivne reprezentacije predstavljaju filter kroz koji roditelji i djeca kasnije doživljavaju ponašanja ovog drugog (Hinde, 1997; prema Kuczynski i Parkin, 2006). Ovo posljednje potvrđuju i naši rezultati da je, generalno gledajući, način na koji adolescent doživljava ponašanje roditelja nešto bolji prediktor vlastite prilagodbe nego roditeljske procjene ili namjere.

4.5. Odnos između djece i roditelja na „mikrorazini“

Osim utvrđivanja općih dimenzija „dobrog“ roditeljstva na makrorazini, važno je i na mikrorazini proučavati konkretne interakcije između roditelja i djeteta i to iz najmanje dva razloga. Prvo, kada bi stručnjak rekao roditeljima da moraju djetetu pružiti strukturu, truditi se biti uključeni u život djeteta i biti s njime povezani, a pritom podupirati autonomiju djeteta, to bi roditelju moglo zazvučati prilično apstraktno. Mnogo je jednostavnije shvatiti što znači roditeljstvo koje podupire psihološke potrebe djeteta na primjeru svakodnevnih interakcija i konkretnih roditeljskih ponašanja koja potiču komunikaciju i razvoj dobrog odnosa s djetetom. Drugi je razlog što su te svakodnevne interakcije ključne za postupni razvoj odnosa koji onda postaje kontekst svih budućih interakcija.

U svakodnevnim interakcijama između roditelja i djeteta najvažniju ulogu ima komunikacija, tj. različiti komunikacijski obrasci koji određuju kvalitetu odnosa. U literaturi, koja se bavi roditeljstvom u adolescenciji, određeno se vrijeme smatralo da je za povoljan razvoj adolescenta ključno dobro nadzirati njegova kretanja i život, kako bi se na vrijeme moglo reagirati i kroz postupke bihevioralne kontrole, zabrane i ograničenja spriječiti da dijete upadne u probleme (primjerice, Dishion i McMahon, 1998). No Stattin i Kerr (2000) su poljuljali tu tvrdnju ukazavši na metodološku pogrešku istraživača koji su roditeljski nadzor mjerili upitnicima koji su zapravo mjerili roditeljsko znanje (primjerice: „Znate li s kim se Vaše dijete druži kad izađe u park?“) te su ukazali na to da roditelji dobro prilagođene djece mnogo znaju o tome kako ona provode slobodno vrijeme, tko su im prijatelji i što im se događa u školi. No to znanje roditelja se ne stječe kroz postupke aktivne kontrole, zabrane i nadzora, kao što su mnogi istraživači isprva mislili, već prvenstveno kroz adolescentovo slobodno i spontano samootkrivanje (Stattin i Kerr, 2000), koje prvenstveno ovisi o kvaliteti odnosa i komunikacije s roditeljima, a istodobno i utječe na razvoj kvalitetnog odnosa i zdrave komunikacije.

83

4.5.1. Učestalost samootkrivanja adolescenata roditeljima

Važnost samootkrivanja unutar svakog bliskog odnosa, pa tako i u odnosu dijete – roditelj, prepoznato je već prije četrdesetak godina (Jourard, 1971). Naime, bliski odnos ne može opstati ukoliko članovi ne razotkrivaju dijelove sebe, a samootkrivanje podupire ljubav, sviđanje, brižnost, povjerenje i razumijevanje. Može se definirati kao bilo koja informacija o sebi koju osoba verbalno komunicira drugoj osobi (Cozby, 1973). Sadržaj samootkrivanja može varirati od vrlo osjetljivih i osobnih informacija do manje intimnih, svakodnevnih i površnih informacija (Greene i sur., 2006).

Adolescenti nisu podjednako spremni razgovarati s roditeljima o svim temama, a u okviru Teorije o socijalnim domenama, Smetana i sur. (2006) razlikuju četiri važne tematske kategorije u kojima se adolescent može samootkrivati roditelju. Kategorija razboritosti uključuje pitanja vezana uz rizična ponašanja (konzumiranje alkohola, droga, pušenje) i školu (ocjene, domaća zadaća, predmeti, uradak na ispitima). Društveno regulirana kategorija uključuje moralna i konvencionalna pitanja (kako se tretiraju prijatelji, širenje glasina, držanje obećanja, laganje, neiskrenost, nepristojno ponašanje i odgovaranje nastavniku u razredu, psovanje). Multifacetna kategorija se odnosi na različita pitanja vezana uz mrežne stranice koje adolescent posjećuje, zatim vrstu filmova koje gleda, druženje s prijateljima koji se roditeljima ne sviđaju, djevojka/mladić s kojom izlazi na spoj. I na kraju, kategorija privatnosti se odnosi, primjerice, na pitanja o tomu kako provodi slobodno vrijeme, na što troši novac, o čemu razgovara s prijateljima preko telefona, o čemu piše u pismima ili e-mailovima i u koga je zaljubljen/a.

Istraživanja pokazuju da i roditelji i adolescenti smatraju roditeljski autoritet najlegitimnijim po pitanju tema iz kategorije razboritosti (rizična ponašanja i škola), odnosno da o tim pitanjima roditelji imaju pravo stvarati pravila ili očekivanja (vidi potpoglavlje 4.3.), te se osjećaju obveznima o tim temama s roditeljima razgovarati. Najmanji legitimitet roditeljskog autoriteta procijenjen je za kategoriju privatnosti (Smetana i sur., 2006). Slično tome, adolescenti smatraju da je prihvatljivo lagati roditelje u domeni svog moralnog i osobnog ponašanja, ali ne i po pitanju domene rizičnog ponašanja i ponašanja vezanog uz školu, što spada u domenu razboritosti (Perkins i Turiel, 2007). Općenito gledajući, roditelji svoj legitimitet neovisno o temi konzistentno procjenjuju većim nego adolescenti, što može biti nepresušni izvor sukoba (Smetana i sur., 2006), no ta se razlika u procjenama adolescenata i roditelja smanjuje s dobi, uglavnom kao rezultat promjene roditeljskih vjerovanja.

Kako bismo stekli uvid u to u kojoj mjeri, odnosno koliko često adolescenti u Hrvatskoj pričaju svojim roditeljima o sebi, tražili smo ih da na skali od 1 (nikad) do 5 (često) procijene koliko često pričaju svojim majkama i očevima o svojim dnevnim aktivnostima te osjećajima i brigama. Teme, odnosno pitanja su prikazana u tablici 4.14. zajedno s aritmetičkom sredinom, standardnom devijacijom i dominantnom vrijednošću odgovora (mod) adolescenata na svako pojedino pitanje.

Ukupno gledajući, adolescenti se roditeljima o većini tema u prosjeku „ponekad“ (3) samootkrivaju. Iznimka je samootkrivanje ocu o temama iz privatnog života koje se u prosjeku odvija „rijetko“, kao i povjeravanje ocu o stvarima kojih se srame.

Kad je riječ o samootkrivanju o dnevnim aktivnostima, adolescenti roditeljima najčešće pričaju o školi (predmetima u školi, odnosima s nastavnicima, ispitima itd.), zatim o prijateljima i provođenju slobodnog vremena, a najmanje im govore o doživljajima „izvana“, bilo da se radi o dnevnim ili večernjim izlascima. U tablici su teme poredane prema prosječnoj učestalosti samootkrivanja majkama, a redoslijed po učestalosti je identičan i za samootkrivanje očevima, ali su prosječne vrijednosti za očeve sustavno manje. T-testom je utvrđeno da djeca statistički značajno češće o svojim dnevnim aktivnostima pričaju majkama nego očevima (t = 15,261; df = 961; p < 0,001).

Kad je u pitanju samootkrivanje o osjećajima i brigama, najveća prosječna učestalost je utvrđena za tvrdnju „Pokazuješ li majci/ocu kakav/va si zapravo?“, koja se zapravo odnosi na istinitost, odnosno autentičnost samootkrivanja. Većina djece na ovo pitanje odgovara „uvijek“ (43,3% za majke i 36,0% za očeve), a za djecu koja su na ovo pitanje zaokružila „rijetko“ ili „nikad“ (14,0% za majke i 17,4% za očeve) možemo zaključiti da ih roditelji zapravo ne poznaju ili da se

84

pred njima iz nekog razloga moraju pretvarati. Sljedeće tri tvrdnje po učestalosti odnose se na povjeravanje roditeljima o brigama i problemima o kojima se majkama u prosjeku povjeravaju „često“, a očevima samo „ponekad“.

Najmanja učestalost samootkrivanja je dobivena za pitanje: „Pričaš li s majkom/ocem o temama iz svog privatnog života?“, što je u skladu s Teorijom o socijalnim domenama (Smetana i sur., 2006) i Teorijom granica privatnosti (Petronio, 2007). Filtrirajući sadržaj samootkrivanja, tinejdžeri nastoje redefinirati legitimni autoritet roditelja nad određenim područjima svog života (Smetana i sur., 2006) kako bi redefinirali i ostvarili svoje granice privatnosti (Petronio, 2007). Neke teme o kojima su roditelji nekad „imali pravo znati“, sada spadaju u domenu privatnosti i adolescenti smatraju da se to roditelja „ne tiče“, dok se druge teme i dalje vide kao područja nad kojima roditelji imaju „legitimni autoritet“. Tako se prema američkim istraživanjima (Smetana i sur., 2006) adolescenti osjećaju najviše obvezni govoriti roditeljima o spomenutoj kategoriji razboritosti (primjerice, škola i rizične aktivnosti), a najmanje o privatnim stvarima, što je u skladu s rezultatima našeg istraživanja. Odrastanjem adolescenata, samootkrivanje postaje sve manje obvezno te iako samootkrivanje o osobnim stvarima pridonosi kvaliteti odnosa s roditeljima, ključno je da takvo samootkrivanje bude dobrovoljno, a ne zahtijevano od strane roditelja (Smetana i Metzger, 2008).

Tablica 4.14. Samootkrivanje adolescenata majkama i očevima o dnevnim aktivnostima, te osjećajima i brigama (N = 1.002) – deskriptivna statistika

Dom

ena

sam

ootk

riva

nja

Pitanje u upitniku za adolescente

MAJCI OCU

M SD Mod M SD Mod

SAM

OO

TKRI

VAN

JE O

D

NEV

NIM

AKT

IVN

OST

IMA Pričaš li obično majci/ocu kako je bilo u školi (kako ti idu

predmeti u školi; odnosi s nastavnicima; kako su prošli ispiti itd.)?

4,2 1,01 5 3,7 1,18 5

Govoriš li majci/ocu o svojim prijateljima (s kim se družiš i kakvo je mišljenje tvojih prijatelja o različitim stvarima)? 3,6 1,25 5 3,1 1,27 3

Pričaš li majci/ocu o tome što radiš u slobodno vrijeme? 3,4 1,22 3 3,0 1,23 3Pričaš li majci/ocu što radiš vikendom i navečer vani? 3,1 1,40 3 2,7 1,32 2Ako odeš van, pričaš li poslije majci/ocu što se događalo vani? 3,1 1,39 3 2,6 1,30 2

UKUPNO 3,5 1,03 3 3,0 1,02 3

SAM

OO

TKRI

VAN

JE O

OSJ

EĆA

JIM

A I

BRIG

AM

A

Pokazuješ li majci/ocu kakav/va si zapravo? 3,9 1,18 5 3,7 1,26 5Pričaš li s majkom/ocem o stvarima koje su ti jako važne? 3,8 1,25 5 3,4 1,29 4Ako te nešto muči, govoriš li o tome majci/ocu? 3,8 1,23 5 3,3 1,31 3Kad si zabrinuta zbog nečega, pričaš li s majkom/ocem o tome? 3,7 1,28 5 3,1 1,33 3

Govoriš li majci/ocu što zaista misliš i osjećaš? 3,5 1,28 5 3,0 1,34 4Pričaš li s majkom/ocem o većini stvari jednako slobodno kao s prijateljima? 3,0 1,33 3 2,6 1,31 2

Ako ti se dogodi nešto čega te sram, govoriš li o tome majci/ocu? 3,0 1,38 3 2,4 1,32 1

Pričaš li s majkom/ocem o temama iz svog privatnog života? 2,9 1,37 2 2,3 1,24 1

UKUPNO 3,5 1,04 4 3,0 1,02 3

85

Nesklonost razgovoru o privatnim stvarima se pokazala posebno izraženom u odnosu s očevima, s kojima se u prosjeku „rijetko“ (M = 2,3) o tome priča. Štoviše, dominantni odgovor na ovo pitanje, kad se radi o očevima, iznosi „nikad“. Kao i u slučaju samootkrivanja o dnevnim aktivnostima, očevima se općenito manje priča i o osjećajima i brigama nego majkama (t = 17,321; df = 965; p < 0,001).

Prosječni rezultat na skali samootkrivanja roditeljima o dnevnim aktivnostima podjednako je visok kao i prosječni rezultat na skali samootkrivanja roditeljima o osjećajima i brigama. No pozornijim promatranjem prosječnih rezultata u tablici 4.14. po pojedinim česticama, može se primijetiti da taj prosjek jako podiže rezultat djece na čestici samootkrivanja o školi (M = 4,2, odnosno M = 3,7). Kad se izračuna prosječni rezultat samootkrivanja o dnevnim aktivnostima bez te područno specifične čestice, dobiva se znatno manji ukupni rezultat i za majke (M = 3,3) i za očeve (M = 2,9) koji je zapravo nešto manji od rezultata na samootkrivanju o osjećajima i brigama. Dakle, ukupno gledajući, djeca se najviše samootkrivaju roditeljima kad su u pitanju stvari vezane uz školu. Zatim slijedi otkrivanje o osjećajima i brigama, zatim dnevnim aktivnostima, a najmanje samootkrivaju o onome što drže svojom privatnom zonom.

Kao što smo već istaknuli, majkama se adolescenti općenito samootkrivaju više nego očevima, no učestalost samootkrivanja ovisi i o vrsti dijade dijete – roditelj: majka – kćer, otac – kćer, majka – sin ili otac – sin (slika 4.6.).

Kao što se vidi na slici 4.6., najviše samootkrivanja se odvija unutar dijade majka – kćer, gdje se djevojčice majkama u prosjeku „često“ samootkrivaju. Za razliku od djevojčica, dječaci se majkama samootkrivaju u prosjeku „ponekad“, dakle, rjeđe nego djevojčice, a ta razlika je i statistički značajna, bilo da se radi o samootkrivanju o dnevnim aktivnostima (t = - 6,306, df = 1.017; p < 0,001) ili samootkrivanju o osjećajima i brigama (t = - 6,154; df = 1.016; p < 0,001). Što se tiče učestalosti samootkrivanja očevima, nema razlike između dječaka i djevojčica kad se radi o dnevnim aktivnostima (t = 1,111; df = 1.003; p > 0,05), ali dječaci nešto češće od djevojčica povjeravaju očevima svoje osjećaje i brige (t = 3,565; df = 1.001; p < 0,001). Dječaci se i očevima u prosjeku samootkrivaju „ponekad“, ali nešto manje nego majkama (dnevne aktivnosti: t = 4,676, df = 477; p < 0,001; osjećaji i brige: t = 4,743; df = 476; p < 0,001). Najmanje se samootkrivanja adolescenata odvija u dijadi otac – kćer, što je još uvijek „ponekad“, ali s tendencijom prema „rijetko“, posebno kada se radi o domeni osjećaja i briga.

Slika 4.6. Učestalost samootkrivanja adolescenata roditeljima o dnevnim aktivnostimate osjećajima i brigama (raspon odgovora: 1 – nikad, 2 – rijetko, 3 – ponekad, 4 – često, 5 – uvijek)

2,87

3,66

3,10

3,26

2,99

3,65

3,06

3,24

1 1,5 2 2,5 3 3,5 4 4,5 5

djevojčice ocu (n = 502)

djevojčice majci (N = 513)

dječaci ocu (n = 503)

dječaci majci (n = 506)

Dnevne aktivnosti

Osjećaji i brige

86

Korelacija između učestalosti samootkrivanja majci i samootkrivanja ocu iznosi 0,6 (p < 0,001), bilo da se radi o dnevnim aktivnostima ili osjećajima i brigama, što može ukazivati i na opću djetetovu sklonost ili nesklonost samootkrivanju roditeljima. Djeca koja roditelju (bilo majci ili ocu) više pričaju o dnevnim aktivnostima, imaju također tendenciju više im govoriti i o osjećajima i brigama (r = 0,8; p < 0,001).

Da sumiramo, tri su glavna nalaza ovih analiza: 1) djeca (i dječaci i djevojčice) se majkama samootkrivaju više nego očevima; 2) najviše se samootkrivanja odvija u dijadi mama – kćer, a najmanje u dijadi otac – kćer; 3) djeca najviše pričaju roditeljima o školi, a najmanje su sklona govoriti o stvarima iz privatnog života. Dakle, koliko će adolescent o sebi pričati roditeljima, ovisi o tome kojeg je spola, samootkriva li se majci ili ocu, o dobi adolescenta i o temi o kojoj se radi (Smetana i sur., 2006).

4.5.2. Funkcija samootkrivanja u odnosu s roditeljima

Unutar konteksta odnosa između adolescenata i roditelja, samootkrivanje adolescenata pridonosi razvoju odnosa regulirajući tri aspekta međuzavisnosti (Buhrmester i Prager, 1995). Prvo, samootkrivanje potiče razvoj bliskosti, dok suzdržavanje od samootkrivanja ograničava bliskost i stvara udaljenost. Drugo, uskraćivanjem ili otkrivanjem informacija o dnevnim aktivnostima ili planovima, adolescenti mogu ograničiti mogućnost roditelja da kontroliraju ili utječu na odvijanje tih aktivnosti, regulirajući na taj način vlastitu autonomiju. Treće, otkrivanje vlastitog stava, preferencije ili interesa, koji su nezavisni ili različiti od stavova, preferencija i interesa roditelja, može povoljno utjecati na proces individuacije adolescenta. U tom smislu, samootkrivanje roditeljima pridonosi ostvarenju spomenutih psiholoških potreba za povezanošću, autonomijom i kompetencijom unutar odnosa s roditeljima (Ryan i Deci, 2000). Tablica 4.15. prikazuje korelacije između samootkrivanja roditeljima i mjerama zadovoljenosti psiholoških potreba u odnosu s majkama, odnosno očevima.

Tablica 4.15. Povezanost samootkrivanja adolescenata majkama i očevima o dnevnim aktivnostima te osjećajima i brigama s mjerama zadovoljenosti psiholoških potreba u odnosu s majkama (n = 961), odnosno očevima (n = 945)

SAMOOTKRIVANJEZADOVOLJENOST PSIHOLOŠKIH POTREBA U ODNOSU

Kompetencija Autonomija Povezanost

MAJCIDnevne aktivnosti 0,29*** 0,37*** 0,46***Osjećaji i brige 0,40*** 0,44*** 0,54***

OCUDnevne aktivnosti 0,30*** 0,33*** 0,44***Osjećaji i brige 0,33*** 0,39*** 0,48***

*** p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

U skladu s gornjom postavkom (Buhrmester i Prager, 1995), samootkrivanje roditeljima povezano je s ostvarivanjem osjećaja povezanosti, kompetentnosti i autonomije u odnosu s roditeljima. Tako se adolescenti, koji se u većoj mjeri samootkrivaju roditeljima, osjećaju kompetentnijima, autonomnijima i povezanijima u odnosu s roditeljima nego adolescenti koji se samootkrivaju u manjoj mjeri, a korelacije su uglavnom umjerene veličine. Čini se da je samootkrivanje ipak najznačajnije za zadovoljavanje potrebe za povezanošću s roditeljima, a interpretacija je moguća u dva smjera. Adolescenti, koji osjećaju veću povezanost s roditeljima, više im se povjeravaju i pričaju o sebi, ali i samootkrivanje per se povećava osjećaj bliskosti i povezanosti s roditeljima.

U prijašnjim istraživanjima utvrđeno je i da je samootkrivanje roditeljima povezano s različitim mjerama prilagodbe adolescenata, kao što su niža razina anksioznosti i depresije (Smetana i Metzger, 2008), a dobro prilagođeni pojedinci općenito žele više roditeljske uključenosti i više se

87

samootkrivaju (Trost i sur., 2007). Tajnovitost i skrivanje od roditelja su pak povezani s depresivnim raspoloženjem, tjelesnim tegobama (Finkenauer i sur., 2002) i problemima u ponašanju (Frijns i sur., 2005). I u našem su istraživanju dobiveni sukladni rezultati (tablica 4.16.)

Tablica 4.16. Povezanost samootkrivanja adolescenata roditeljima o dnevnim aktivnostima te osjećajima i brigama s različitim mjerama prilagodbe adolescenata

SAMOOTKRIVANJE Problemi u ponašanju Samopoštovanje Samoregulacija

MAJCI Dnevne aktivnosti - 0,31*** 0,17*** 0,16***Osjećaji i brige - 0,32*** 0,25*** 0,21***

OCU Dnevne aktivnosti - 0,27*** 0,22*** 0,15***Osjećaji i brige - 0,27*** 0,26*** 0,14***

*** p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Prema rezultatima u tablici 4.16., samootkrivanje roditeljima je najjače povezano s problemima u ponašanju adolescenata, i to posebno samootkrivanje majci (r = - 0,3). Ovaj se rezultat može interpretirati na najmanje tri komplementarna načina: 1) adolescenti koji imaju „bogatiju povijest“ problema u ponašanju, imaju više toga za skrivanje pa se ujedno i manje samootkrivaju roditeljima, 2) samootkrivanje roditeljima nudi mogućnost roditeljima da na vrijeme svojim savjetima, smjernicama i podrškom preveniraju pojavu problema u ponašanju, 3) samootkrivanje roditeljima jedan je od indikatora općeg kvalitetnog odnosa s roditeljima koji je sam po sebi zaštitni čimbenik za pojavu problema u ponašanju adolescenata.

Samopoštovanje adolescenata najjače je povezano sa samootkrivanjem ocu (r = 0,26) i majci (r = 0,25) o osjećajima i brigama. Opet su moguća tri komplementarna objašnjenja ove povezanosti: 1) adolescenti, koji se imaju kome povjeriti, izgrađuju bolju sliku o sebi; 2) adolescenti s većim samopoštovanjem manje se srame prikazivati se roditeljima onakvima kakvi jesu, 3) samootkrivanje roditeljima jedan je od indikatora općeg kvalitetnog odnosa s roditeljima koji je sam po sebi zaštitni čimbenik za dobrobit i samopoštovanje adolescenata.

Sa samoregulacijom adolescenata najjače je povezano samootkrivanje majci o osjećajima i brigama (r = 0,2). Kao i u slučaju ostalih mjera prilagodbe, i ovdje su moguća barem tri objašnjenja koja se međusobno nadopunjuju: 1) adolescenti s boljom samokontrolom i samoregulacijom manje su skloni problematičnom ponašanju i ishodima pa ujedno imaju i manje toga za skrivanje, 2) samootkrivanje adolescenata roditeljima nudi mogućnost da svojim savjetima, smjernicama i podrškom potpomognu djetetov razvoj samoregulacije, 3) samootkrivanje roditeljima, jedan je od indikatora kvalitetnog odnosa koji predstavlja poticajni kontekst za razvoj samoregulacije.

4.5.3. Roditeljska ponašanja koja „potiču“ ili „koče“ samootkrivanje adolescenata

Samootkrivanje je uglavnom dobrovoljna aktivnost (adolescent sam donosi odluku što će o sebi reći drugima) te ovisi o intraindividualnim čimbenicima (Buhrmester i Prager, 1995) poput briga koje preokupiraju pojedinca i stvaraju potrebu za povratnom informacijom, a koja se često traži kroz interakcije koje uključuju samootkrivanje. Te brige su pak određene biološkim razvojem, kognitivnom zrelošću te kulturalnim pritiscima i osobnim iskustvom adolescenta. Tako samootkrivanje ovisi o dobi osobe koja se samootkriva (za pregled vidi Buhrmester i Prager, 1995), kulturalnoj pozadini (za pregled vidi Hargie i Dickson, 2004) i osobnim značajkama kao što su ekstraverzija (Cozby, 1973), sramežljivost (Kalliopuska, 2008) itd.

No osim individualnih razlika u potrebama i voljnosti pojedinca na samootkrivanje, u predviđanju samootkrivanja pojedinca značajnu ulogu također imaju i kontekstualni čimbenici kao što je ponašanje osobe kojoj se pojedinac samootkriva. Tako će u kontekstu samootkrivanja adolescenata roditeljima učestalost i dubina samootkrivanja zasigurno ovisiti o ponašanju

88

roditelja te njihovim reakcijama na dječje samootkrivanje. Brojna istraživanja su pokušala utvrditi ulogu roditelja u objašnjavanju učestalosti i dubine samootkrivanja djeteta, ali najčešće gledajući doprinos općih dimenzija roditeljstva u različitim kontekstima. Tako je utvrđeno da se najviše samootkrivaju adolescenti koji imaju tople i responzivne roditelje, dok su po pitanju roditeljske bihevioralne i psihološke kontrole rezultati oprečni (Soenens i sur., 2006; Smetana i sur., 2006).

No još se manje istraživala povezanost samootkrivanja s pojedinim roditeljskim ponašanjima koja se javljaju u specifičnom kontekstu samootkrivanja djeteta. Naime, prema dinamičkom transakcionalističkom viđenju razvoja odnosa (Kuczynski i Parkin, 2006), ljudi očekuju da se drugi ponašaju na određen način na temelju njihovih ponašanja u prethodnim sličnim interakcijama. Tako se odluka adolescenata hoće li otkriti roditelju nešto o sebi, djelomično zasniva na povijesti reakcija tog roditelja na slična samootkrivanja u prošlosti. Tako je jedan od najčešćih razloga, zbog kojeg tinejdžeri skrivaju informacije od roditelja, očekivanje negativnih reakcija (Tilton-Weaver i Marshall, 2008).

Osim o roditeljskim reakcijama na samootkrivanje, koje onda mogu potaknuti ili inhibirati buduća samootkrivanja djeteta, određena roditeljska stanja ili ponašanja, koja neposredno prethode samootkrivanju djeteta, također mogu potaknuti ili zakočiti taj proces. Cilj kvalitativnog istraživanja putem fokusiranih grupa s adolescentima sedmih i osmih razreda u Zagrebu (Tokić i Pećnik, 2011) bio je upravo identificirati takva roditeljska ponašanja roditelja (antecedente i reakcije) koja facilitiraju ili inhibiraju samootkrivanje adolescenata. Analizom sadržaja transkripata provedenih fokusiranih grupa identificiran je čitav niz roditeljskih stanja i ponašanja koja su svrstana u 4 nadređene kategorije roditeljskih ponašanja u kontekstu samootkrivanja adolescenata (tablica 4.17.).

Tablica 4.17. Roditeljska stanja i ponašanja koja (prema izjavama adolescenata) inhibiraju,odnosno facilitiraju samootkrivanje adolescenata (izrađeno prema Tokić i Pećnik, 2011)

RODITELJSKA PONAŠANJA

U KONTEKSTU SAMOOTKRIVANJA

ADOLESCENATA

VRIJEME ODVIJANJA PONAŠANJA RODITELJA(prije/poslije samootkrivanja)

Antecedenti samootkrivanja Postcedenti samootkrivanja

VALE

NCI

JA P

ON

AŠA

NJA

(-/+) Facilitiraju

samootkrivanje

A) facilitatori (“pozivači”):• pozitivno afektivno stanje• dostupnost/pristupačnost• stvaranje prilika za samootkrivanje

adolescenta• samootkrivanje roditelja• postavljanje nenametljivih pitanja• prepoznavanje emocionalnog

stanja adolescenta• pozivanje na bezuvjetno

samootkrivanje• čekanje (spontanog)

samootkrivanja

C) pozitivne reakcije na samootkrivanje• emocionalna podrška• zabava• samootkrivanje roditelja• empatično razumijevanje• pozorno slušanje• cijenjenje samootkrivanja adolescenta• uzimanje adolescenta za ozbiljno• povjerenje u kompetenciju adolescenta• povjerljivost• konstruktivna povratna informacija• instrumentalna podrška• mirna reakcija• razgovor o problemima• pregovaranje• udovoljavanje molbi /zahtjevu adolescenta

89

VALE

NCI

JA P

ON

AŠA

NJA

(-/+) Inhibiraju

samootkrivanje

B) inhibitori (“odbijači”)• negativno afektivno stanje• nedostupnost/nepristupačnost• nevoljkost za razgovor• postavljanje intruzivnih pitanja• zadirkivanje• zanovijetanje• iskazivanje neodobravanja

unaprijed

D) negativne reakcije na samootkrivanje• rastresenost/izostanak pozornosti• zadirkivanje i neozbiljno shvaćanje

adolescenta• pokazivanje nepovjerenja u adolescenta• prekidanje• nerazumijevanje• neprijemljivost za utjecaj adolescenta• otkrivanje/širenje povjerenih informacija• ljutnja i vikanje• kažnjavanje• „držanje predavanja“• razočaranje i tuga• „tretman šutnjom“• neodobravanje molbi/zahtjeva adolescenta

Na temelju najdominantnijih kategorija identificiranih roditeljskih ponašanja, koja facilitiraju ili inhibiraju samootkrivanje adolescenata (Tokić i Pećnik, 2011), kreirane su čestice Upitnika percepcije roditeljskog ponašanja u kontekstu samootkrivanja (PRPSO; Tokić i Pećnik, 2010). U svojoj konačnoj verziji sastoji se od 2 ljestvice: PRPSO – A (antecedenti samootkrivanja) i PRPSO – R (reakcije na samootkrivanje), a svaka se ljestvica sastoji od tri faktora koja su opisana tvrdnjama u tablici 4.18.a. i 4.18.b.

Iniciranje komunikacije s adolescentom se odnosi na sva roditeljska ponašanja koja mogu djelovati kao poticaj adolescentu da govori o bilo čemu, pa tako i o sebi. Tu spada samootkrivanje roditelja, ali se ovdje ne radi o informacijama visoke razine intimnosti, već o svakodnevnim događajima (primjerice, na poslu) ili o anegdotama iz djetinjstva i mladosti. Kao što se vidi prema aritmetičkim sredinama u tablici 4.18.a., i majke i očevi u prosjeku „ponekad“ pričaju svom djetetu o sebi. Pritom oko 25% majki i oko 29% očeva to čine „rijetko“ ili „nikad“. Komunikacija se može inicirati i postavljanjem pitanja otvorenog tipa, od kojih je svakako među roditeljima najpopularnije „Kako je bilo u školi?“, a „često“ ili „uvijek“ ga postavlja oko 94% majki i oko 81% očeva. Pitanje „Kako je bilo vani?“ majke u prosjeku postavljaju „često“, a očevi „ponekad“, a u prosjeku se „često“ postavlja i pitanje „Što ima novo?“. To su pitanja koja djetetu omogućavaju da samo odluči hoće li i koliko detaljno roditeljima ispričati o tome što mu je aktualno u životu. Tako odgovori na ova pitanja mogu biti od „ništa posebno“ do sadržajnog i detaljnog samootkrivanja. Osim pitanjima otvorenog tipa i vlastitim samootkrivanjem, roditelji mogu inicirati komunikaciju s djetetom i na način da kažu djetetu da vide da ga nešto muči, što i majke i očevi u prosjeku „često“ primjećuju, no oko 14% majki i čak 22% očeva to rijetko ili nikad ne primijete. Pozivanje na bezuvjetno samootkrivanje („kaže mi da joj/mu mogu sve reći ma što god to bilo“) karakteristično je za oko 80% majki i samo 62% očeva. Katkada poticaj djetetu za samootkrivanje može biti jednostavno stvaranje prilike za samootkrivanje tako da roditelj sjedne kraj djeteta da mogu pričati. Majke to čine u prosjeku „često“, a očevi „ponekad“.

Onda sam otišao s tatom u auto malo se provozati jer mi je bilo dosadno. Vozili smo se, zezali i ozbiljno pričali. (Prva poglavlja moje autobiografije, Velika Gorica)

Intruzivnost roditelja jedan je od čimbenika roditeljskog ponašanja koji može nepovoljno djelovati na adolescentovu želju za pričanjem roditelju o sebi (tablica 4.18.a). Ova, adolescentima svakako neomiljena ponašanja, redovito karakteriziraju oko 11% majki i 9% očeva i to u vidu postavljanja preosobnih pitanja, ispitivanja ili stvaranja pritiska na adolescenta da mora s njim podijeliti informacije. Kad se pak uzme u obzir cijeli uzorak roditelja, sve ove postupke roditelji u našem uzorku čine u prosjeku „rijetko“.

Mama je pronašla moj dnevnik. Rekla mi je da je saznala za trojku i pitala me za djevojku. Branio sam se šutnjom. (Prva poglavlja moje autobiografije, Zaprešić)

90

Nedostupnost roditelja važan je limitirajući čimbenik samootkrivanja djece. Pritom pojam nadilazi fizičku nedostupnost roditelja te obuhvaća situacije u kojima je roditelj fizički dostupan, ali je zaokupljen drugim stvarima, loše volje ili u žurbi (tablica 4.18.a). Sasvim je shvatljivo da roditelji ne mogu uvijek biti dostupni i dobro raspoloženi, ali će se u slučaju učestale pojave ovakvog stanja i ponašanja broj prilika za samootkrivanje djeteta znatno smanjiti, kao i uopće želja djeteta za samootkrivanjem. Tako je situacija kritična za oko 11% majki i 12% očeva koji su „često“ ili „uvijek“ nervozni, užurbani, neraspoloženi i zaokupljeni.

Moji roditelji su dosta zaokupljeni poslom pa čak i kad su doma, rade. (Prva poglavlja moje autobiografije, Rijeka)

Podrška i uvažavajuće vodstvo se odnosi na skup roditeljskih reakcija na samootkrivanje djeteta koje uključuju emocionalnu podršku djetetu, uvažavanje djeteta i davanje smjernica za ispravno djelovanje. U tablici 4.18.b. su navedene sve čestice koje dobro opisuju ovaj skup reakcija na samootkrivanje. Većina ovih reakcija se u prosjeku dešava „često“. Tako roditelji u prosjeku „često“ ozbiljno shvaćaju brige i probleme adolescenata, daju im dobre savjete i pozorno ih slušaju. Ako im adolescenti ispričaju nešto lijepo što im se dogodilo u životu, sa zanimanjem slušaju detalje o događaju, vesele se tome skupa s adolescentima i pohvale ih. Ako im pak ispričaju o nekim nepoželjnim događajima (primjerice, loša ocjena, nepodopština, svađa s nastavnicima i sl.), roditelji se u prosjeku „često“ trude razumjeti zašto su to učinili, daju im priliku za objašnjenje razloga svog ponašanja, jasno im objasne moguće posljedice ponašanja i potiču ih na ispravljanje onoga što se dogodilo. Čini se da je roditeljima najteže „uvažiti mišljenje adolescenta i kad se roditelj ne slaže“ te „mirno izraziti neslaganje“, jer se ovakva reakcija u prosjeku događa „ponekad“, a oko 30% majki i 33% očeva to „rijetko“ ili „nikad“ ne uspijeva.

Kad sam došao kući, ispričao sam što je bilo u školi. Roditelji su bili sretni zbog mene, a poslije smo svi otišli na sladoled. (Prva poglavlja moje autobiografije, Velika Gorica)

Iznevjerenje se odnosi na skup roditeljskih reakcija na samootkrivanje djeteta koje na dijete djeluju kao razočaranje u odnosu na potrebe zbog kojih se odlučilo na samootkrivanje ili očekivanja. Ovakve se reakcije događaju u prosjeku „rijetko“ i kad se radi o samootkrivanju majkama i očevima. Najrjeđe se dešava da roditelj kazni dijete zbog nečeg što mu je reklo u povjerenju, ali to ipak „često ili uvijek“ čini oko 5% majki i očeva. Od razočaravajućih reakcija se najčešće događa da majke i očevi sumnjaju u istinitost onoga što dijete ispriča, što redovito čini oko 11% majki i očeva, zatim da krive adolescente za ono što im se dogodilo, što redovito čini oko 10% majki i 9% očeva, te da umanjuju važnost problema o kojem dijete govori, što redovito čini 11% majki i očeva. Preostale moguće reakcije, koje iznevjeravaju djetetove potrebe i očekivanja, prikazane su u tablici 4.18.b.

Rekao sam starom da sam dobio jedinicu iz matematike, a on nije uopće reagirao kao da mu je život propao otkad nas je napustila stara. (Prva poglavlja moje autobiografije, Zagreb).

Kažnjavanje kao reakcija na samootkrivanje adolescenta događa se najčešće nakon samootkrivanja nečega što roditelj ne odobrava. Najčešća takva reakcija je „deranje na adolescente“ koja se u prosjeku odvija „rijetko“, no čak 17% majki i 12% očeva to čini „često ili uvijek“. Oko 12% majki i 10% očeva ima tendenciju danima podsjećati dijete na pogrešku, a oko 9% majki i 9% očeva često ili uvijek stave dijete u kaznu nakon priznavanja da su učinili nešto s čim se roditelj ne slaže, dobili lošu ocjenu i slično. Kad se uzme u obzir čitav uzorak roditelja, ova se ponašanja u prosjeku „rijetko“ javljaju kao reakcija na samootkrivanje adolescenata.

Pod vjerićem (vjeronaukom, op. ur.) smo svi podobivali dvojke. Kad sam došao doma, rekao sam tati pa se naljutio. (Prva poglavlja moje autobiografije, Zaprešić)

Mama mi je došla ljuta i baš sam morala reći za trojku iz fizike. Užass! Dala mi je kaznu i to tjedan dana. Mrzim ju! (Prva poglavlja moje autobiografije, Zaprešić)

Ukoliko roditeljska reakcija podupire djetetove ranije spomenute psihološke potrebe za autonomijom, kompetencijom i povezanošću, dijete će se i u budućnosti samootkrivati, a ukoliko roditelj svojom reakcijom te potrebe ugrožava, dijete će u budućnosti skrivati takve informacije o sebi i svom životu od roditelja (Tilton-Weaver i sur., 2010).

91

Tabl

ica 4

.18.

a. D

eskr

iptiv

na st

atist

ika

ljest

vice

PRP

SO –

A u

pitn

ika

perc

epci

je ro

dite

ljsko

g po

naša

nja

u ko

ntek

stu

sam

ootk

rivan

ja (T

okić

i Pe

ćnik

, 201

0)

FAKT

OR

TVRD

NJA

MA

JKA

OTA

CN

ikad

/ri

jetk

o (%

)

Čest

o/uv

ijek

(%)

NM

SDN

ikad

/ri

jetk

o(%

)

Čest

o/uv

ijek

(%)

NM

SD

Iniciranje komunikacije

Prič

a m

i o sv

akod

nevn

im d

ogađ

anjim

a iz

svog

živ

ota.

32,6

36,0

995

3,1

1,16

36,2

31,5

975

3,0

1,18

Prič

a m

i kak

o jo

j/mu

je b

ilo n

a po

slu

(ili k

od k

uće,

ako

ne

radi

).26

,446

,799

73,

31,

2836

,336

,997

83,

01,

27

Ispr

iča

mi n

eku

dogo

dovš

tinu

iz sv

oje

mla

dost

i.16

,257

,01.

002

3,6

1,09

14,4

62,4

983

3,7

1,10

Pita

me

što

ima

novo

.6,

284

,099

74,

30,

988,

875

,597

94,

11,

06Pi

ta m

e ka

ko je

bilo

van

i.17

,960

,099

93,

71,

2230

,144

,897

73,

21,

27Pi

ta m

e ka

ko je

bilo

u šk

oli.

1,5

94,3

1.00

84,

70,

637,

081

,498

84,

30,

97Ka

že m

i da

joj/m

u sv

e m

ogu

reći

ma

što

god

to b

ilo.

8,5

80,2

1.00

04,

31,

0619

,762

,898

53,

81,

32Pr

imije

ti ka

d m

e ne

što

muč

i.14

,173

,61.

005

4,0

1,23

21,7

55,6

988

3,6

1,31

Sjed

ne d

o m

ene

da m

ožem

o pr

ičat

i.20

,454

,799

93,

61,

2236

,937

,497

93,

11,

27

Uku

pno

--

1.00

83,

80,

71-

-98

93,

50,

80

Intruzivnost

Post

avlja

mi p

reos

obna

pita

nja.

74,7

8,5

998

1,9

1,03

84,6

5,1

978

1,7

0,93

Kad

želi

nešt

o sa

znat

i o

men

i po

stav

lja m

i “po

licijs

ka”

pita

nja.

69,9

12,4

1.00

22,

01,

1773

,012

,298

12,

01,

18

Kad

želi

nešt

o sa

znat

i, is

pitu

je m

e do

k go

d jo

j/mu

ne

kaže

m.

66,8

15,8

1.00

42,

21,

2275

,911

,098

41,

91,

13

Stva

ra m

i prit

isak

da

joj/m

u m

oram

sve

reći

.78

,88,

799

51,

81,

0784

,96,

497

81,

60,

97

Uku

pno

--

1.00

82,

00,

90-

-98

91,

80,

81

Nedostupnost

U ž

urbi

je.

66,3

11,1

998

2,2

1,02

56,6

14,8

984

2,4

1,07

Loše

je v

olje

.67

,07,

61.

002

2,2

0,93

69,0

7,3

978

2,2

0,91

Net

ko d

rugi

ju/g

a je

nal

jutio

, pa

je ž

ivča

n/a.

55,3

17,9

1.00

12,

51,

0956

,715

,798

22,

51,

08Za

okup

ljen/

a je

dru

gim

stva

rima,

a n

e sa

mno

m.

79,4

6,2

984

1,8

0,97

73,7

8,4

965

2,0

1,00

Uku

pno

--

1.00

82,

20,

77-

-98

92,

30,

77

92

Tabl

ica 4

.18.

b. D

eskr

iptiv

na st

atist

ika

ljest

vice

PRP

SO–R

Upi

tnik

a pe

rcep

cije

rodi

teljs

kog

pona

šanj

a u

kont

ekst

u sa

moo

tkriv

anja

(Tok

ić i

Pećn

ik, 2

010)

FAKT

OR

TVRD

NJA

MA

JKA

OTA

CN

ikad

/ri

jetk

o%

Čest

o/uv

ijek

%N

MSD

Nik

ad/r

ijetk

o%

Čest

o/u

vije

k%

NM

SD

Podrška i uvažavajuće vodstvo

Ozb

iljno

shva

ća m

oje

brig

e i p

robl

eme.

4,7

82,7

992

4,3

0,92

9,8

73,0

971

4,0

1,06

Poka

že d

a jo

j je

drag

o št

o sa

m se

pov

jeril

a.7,

878

,898

64,

21,

0412

,567

,896

03,

91,

15Is

kren

o se

ves

eli s

a m

nom

neč

em li

jepo

m št

o m

i se

dogo

dilo

.4,

485

,299

04,

40,

917,

479

,396

44,

20,

98U

kaže

mi

na m

oje

spos

obno

sti

i kv

alite

te k

oje

mi

mog

u po

moć

i da

riješ

im p

robl

em.

10,7

69,6

985

4,0

1,15

15,8

63,3

965

3,8

1,20

Da

mi d

obar

savj

et.

4,3

84,7

985

4,4

0,90

10,1

75,1

967

4,1

1,07

Sa z

anim

anje

m sl

uša

deta

lje o

dog

ađaj

u.9,

774

,399

14,

01,

0615

,564

,696

83,

81,

14Sm

ije se

šalji

vim

zgo

dam

a ko

je jo

j isp

ričam

.8,

575

,498

64,

11,

0412

,071

,396

44,

01,

12Po

hval

i me.

1,9

88,4

996

4,5

0,76

4,4

84,8

973

4,4

0,87

Pažl

jivo

me

sluš

a be

z pr

ekid

anja

.7,

680

,599

14,

31,

0211

,073

,496

94,

11,

10Po

takn

e m

e da

nek

ako

ispr

avim

to št

o se

dog

odilo

.10

,075

,099

04,

11,

1012

,971

,595

94,

01,

17Tr

udi s

e ra

zum

jeti

što

sam

mis

lio i

kako

sam

se

osje

ćao

kad

sam

to u

čini

o.17

,058

,598

53,

81,

2019

,258

,696

13,

61,

23

Daj

e m

i pril

iku

da jo

j obj

asni

m ra

zlog

e sv

og p

onaš

anja

.11

,874

,198

04,

01,

1514

,569

,595

83,

91,

22Po

dupi

re m

e u

moj

im o

dluk

ama.

8,2

80,5

984

4,2

1,05

8,7

78,2

964

4,1

1,06

Jasn

o m

i obj

asni

koj

e su

mog

uće

posl

jedi

ce m

og p

onaš

anja

.14

,266

,098

63,

81,

1718

,259

,096

43,

71,

23U

važa

va m

oje

miš

ljenj

e i k

ad se

ne

slaž

e sa

mno

m.

29,9

44,3

982

3,2

1,29

33,2

38,4

957

3,1

1,31

Mirn

o iz

raža

va n

esla

ganj

e.30

,946

,498

73,

21,

3132

,442

,995

73,

21,

26

Uku

pno

--

999

4,0

0,68

--

980

3,9

0,75

93

FAKT

OR

TVRD

NJA

MA

JKA

OTA

CN

ikad

/ri

jetk

o%

Čest

o/uv

ijek

%N

MSD

Nik

ad/r

ijetk

o%

Čest

o/u

vije

k%

NM

SDIznevjerenje

Um

anju

je v

ažno

st u

spje

ha o

koj

em jo

j isp

ričam

.80

,89,

197

91,

71,

0979

,98,

495

81,

71,

07Pr

ekin

e m

e i p

očne

prič

ati o

neč

em d

rugo

m.

84,8

6,2

991

1,6

0,97

85,5

6,5

969

1,7

0,95

Kazn

i me

zbog

neč

eg št

o sa

m jo

j rek

la u

pov

jere

nju.

88,7

4,6

984

1,4

0,89

90,9

4,5

965

1,4

0,85

Nal

juti

se n

a m

ene

zbog

neč

eg š

to s

am j

oj s

ves

elje

m

ispr

ičal

a.82

,09,

098

31,

71,

1084

,68,

196

41,

61,

02

Sum

nja

u is

tinito

st o

noga

što

joj i

sprič

am.

70,0

11,3

977

2,0

1,12

71,7

11,1

952

2,0

1,12

Um

anju

je v

ažno

st m

og p

robl

ema.

73,0

11,1

983

1,9

1,16

74,7

10,7

965

1,9

1,10

Pret

jera

no se

uzr

uja

i pan

ičar

i oko

mog

pro

blem

a.74

,810

,698

61,

91,

1381

,67,

396

41,

71,

01Sk

once

ntrir

ana

je n

a ne

što

drug

o (T

V, n

ovin

e, S

MS

poru

ke i

sl.)

dok

joj p

ričam

.83

,66,

298

81,

70,

9778

,48,

296

61,

91,

04

Kriv

i me

za o

no št

o m

i se

dogo

dilo

.69

,79,

798

72,

01,

0874

,49,

296

72,

01,

03

Uku

pno

--

996

1,8

0,72

--

977

1,8

0,66

Kažnjavanje

Der

e se

na

men

e.60

,117

,199

02,

31,

1771

,411

,796

12,

11,

09St

avi m

e u

kazn

u.76

,39,

299

11,

91,

0680

,58,

796

81,

81,

03N

abija

mi o

sjeć

aj k

rivnj

e.83

,57,

098

81,

71,

0284

,85,

296

11,

60,

94D

anim

a m

e jo

š pod

sjeć

a ka

ko sa

m p

ogrij

ešila

.74

,311

,699

11,

91,

1778

,810

,195

81,

81,

12Iz

vrije

đa m

e.92

,71,

899

51,

40,

6992

,52,

596

91,

40,

72Ig

norir

a m

e ka

d jo

j pok

ušam

obj

asni

ti.86

,74,

599

41,

50,

9087

,94,

696

71,

50,

89U

dari

me.

93.4

1.8

990

1.3

0.66

94.0

1.8

963

1.3

0.66

Uku

pno

--

996

1,7

0,65

--

970

1,6

0,64

94

Učestalost određenih oblika reakcija na samootkrivanje zasigurno ovisi i o tome samootkriva li se dječak ili djevojčica te otkriva li se majci ili ocu. Ako se radi o dječacima, moguće je da su oni češće u prilici priznavati razne nepodopštine, jer ih, kao što smo vidjeli u 3. poglavlju, češće i čine. Isto tako, s obzirom da su izvor ovih podataka djeca, moguće je da dječaci i djevojčice različito i doživljavaju roditeljska ponašanja. U tablici 4.19. nalaze se rezultati provjere statističke značajnosti utvrđenih razlika u doživljajima majčinih i očevih ponašanja u kontekstu samootkrivanja djevojčica i dječaka.

Tablica 4.19. Razlike u doživljajima majčinih i očevih ponašanja u kontekstu samootkrivanja između djevojčica i dječaka

Roditeljska ponašanja u kontekstu samootkrivanja djeteta n M SD t

AN

TECE

DEN

TI S

AM

OO

TKRI

VAN

JA INICIRANJE KOMUNIKACIJE

majkedječaci 497 3,7 0,71

- 6.191***djevojčice 511 4,0 0,68

ocadječaci 489 3,5 0,79

- 0,380djevojčice 500 3,5 0,82

INTRUZIVNOSTmajke

dječaci 497 2,1 0,963.242***

djevojčice 511 1,9 0,81

ocadječaci 489 1.9 0,86

3.944***djevojčice 500 1.7 0,74

NEDOSTUPNOSTmajke

dječaci 497 2.2 0,790,282

djevojčice 511 2.2 0,76

ocadječaci 489 2.3 0,75

- 1.147djevojčice 500 2.3 0,79

REA

KCIJ

E N

A S

AM

OO

TKRI

VAN

JE PODRŠKA I UVAŽAVAJUĆE VODSTVO

majkedječaci 488 3.9 0,71

- 5.290***djevojčice 511 4.1 0,63

ocadječaci 484 3.8 0,77

- 2.580**djevojčice 496 3.9 0,74

IZNEVJERENJEmajke

dječaci 486 2,0 0,798.154***

djevojčice 510 1.6 0,58

ocadječaci 483 1.9 0,72

6.482***djevojčice 494 1.6 0,57

KAŽNJAVANJEmajke

dječaci 485 1.8 0,673.278***

djevojčice 511 1.6 0,62

ocadječaci 475 1.7 0,66

2.965**djevojčice 495 1.6 0,60

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Provedenim analizama dobiveno je nekoliko ključnih nalaza:1) Majke djevojčica nešto češće iniciraju komunikaciju s njima nego majke dječaka, a očevi

djevojčica i dječaka podjednako. Međutim majke općenito iniciraju više komunikacije nego očevi (t = 14,869, df = 951; p < 0,001).

2) Dječaci u prosjeku jače doživljavaju intruzivnost oba roditelja nego djevojčice, a posebno intruzivnost majki. Ovdje bi bilo jako zanimljivo utvrditi jesu li roditelji doista intruzivniji prema dječacima jer se za njih možda više brinu da bi se mogli upustiti u nepoželjne aktivnosti ili dječaci jednostavno zahtijevaju više autonomije pa svaki pokušaj roditelja za saznavanjem informacija o njima doživljavaju napadom na svoju privatnost. Općenito se

95

majke doživljavaju nešto intruzivnijima od očeva (t = 7,656, df = 951, p < 0,001). S obzirom da iniciraju i više komunikacije, ovaj nalaz i nije neočekivan. Granica između zanimanja za dijete i intruzivnosti je katkada vrlo tanka.

3) Što se tiče nedostupnosti roditelja, očevi su u prosjeku adolescentima manje dostupni od majki (t = - 3,333; df = 951; p < 0,001), a to podjednako doživljavaju i dječaci i djevojčice.

4) Kad su u pitanju reakcije na samootkrivanje, majke nešto češće od očeva reagiraju kažnjavanjem (t = 4,265; df = 932; p < 0,001), ali i podrškom te uvažavajućim vodstvom gdje je razlika između majki i očeva veća nego kad je riječ o kažnjavanju (t = 9,404; df = 939; p < 0,001). Iznevjeravajuća reakcija na samootkrivanje adolescenata se doživljava podjednako rijetko od strane majki i očeva (t = 0,531; df = 933; p > 0,05). Djevojčice u prosjeku češće percipiraju reakciju roditelja na samootkrivanje kao podržavajuću uz uvažavajuće vodstvo nego dječaci. Dječaci pak češće nego djevojčice doživljavaju roditeljsku reakciju iznevjeravajućom ili kažnjavajućom nego djevojčice.

Predviđaju li proučavana roditeljska ponašanja aktualno samootkrivanje adolescenata? Podatci pokazuju da to kako se roditelji ponašaju u kontekstu samootkrivanja prilično dobro predviđa aktualno samootkrivanje adolescenata (Tokić i Pećnik, 2010), a korelacije variraju od 0,1 (intruzivnost majki) do čak 0,7 (iniciranje komunikacije od strane oca).

4.5.4. Odbijanje komunikacije s roditeljima i prkošenje

Količina i učestalost samootkrivanja ne ovisi samo o ponašanju roditelja, već dakako i o nekim osobnim značajkama djeteta – neka djeca su komunikativnija i otvorenija, dok su druga povučenija i suzdržanija. Tako će neka djeca na klasično općepoznato pitanje: „Kako je bilo u školi?“, s kojim ih roditelji dočekaju već na vratima, s entuzijazmom ispričati o provedenom danu u školi, druga će odgovoriti vrlo kratko i jezgrovito i brže-bolje „šmugnuti“ u svoju sobu, a treća će se naljutiti na roditelje što stalno pitaju jedno te isto. Zanimalo nas je koliko je sedmaša i sedmašica u našem uzorku sklono ovim različitim vrstama reakcije kad roditelji pokušaju s njima započeti komunikaciju, pa smo u okviru roditeljske ankete pitali 3 pitanja: „Koja je uobičajena reakcija Vašeg djeteta kad ga/ju pitate što se zbivalo i kako je bilo vani s prijateljima?“, „Tijekom ove školske godine, kako je dijete obično reagiralo kad ste ga pitali što ima za zadaću ili kako je bilo školi?“ i „Kad želite razgovarati s djetetom, koliko često ode i odbija slušati?“, a rezultati su prikazani u tablicama 4.20. i 4.21.

Tablica 4.20. Reakcija adolescenata na uobičajena majčina (n = 978) i očeva (n = 840) pitanja: „Kako je bilo u školi?“ i „Kako je bilo vani?“

Tipična djetetova reakcija na roditeljska pitanja:

Majčina pitanja Očeva pitanjaKako je bilo u

školi?Kako je bilo

vani?Kako je bilo u

školi?Kako je bilo

vani?% % % %

1) Drago mu/joj je što sam pitao/la i puno mi ispriča 41,4 50,4 33,1 38,2

2) Kratko odgovori 45,9 37,3 57,0 50,13) Ispriča tek nakon što ga pitam nekoliko puta 11,3 11,2 8,9 10,4

4) Razljuti se i ne želi odgovoriti 0,8 0,6 0,4 0,85) Ne obazire se na moja pitanja 0,5 0,4 0,6 0,5

N 978 978 840 840M 1,7 1,6 1,8 1,8SD 0,74 0,74 0,67 0,71

96

Prema izjavama roditelja, oko 41,4% djece rado daje opširna „izvješća“ o školskom danu kad ih o tome pita majka, a nešto manje (33,1%) kad ih pita otac. Ipak, većina djece na pitanje „Kako je bilo u školi?“ daje kratak odgovor.

Kao i svakog dana, pitala me što je bilo danas, a ja razmišljam u sebi mora li svakog dana to pitati, zna da je sve isto. Nisam bila raspoložena za razgovor, ali ipak mirno smo popričale o današnjem danu. (Prva poglavlja moje autobiografije, Rijeka)

Otprilike svako deseto dijete zahtijeva malo više roditeljskog napora da bi se saznalo kako je bilo u školi, te roditelji moraju nekoliko puta pitati da bi dobili odgovor. Manji postotak djece vrlo burno reagira na pitanje o školi (0,8% kad pita majka i 0,4% kad pita otac), a dodatnih 0,5, odnosno 0,6% djece jednostavno ignorira roditeljska pitanja.

Kad je pak riječ o školi, većina djece kratko odgovara i na majčina i na očeva pitanja, a ponešto je drugačije s pitanjem „Kako je bilo vani?“, koje roditelji obično postavljaju kad se dijete vrati iz parka ili izlaska s prijateljima. Većina sedmaša majci rado i opširno daje odgovor na ovo pitanje (50,4%) , ali očevi većinom dobivaju kratke odgovore (50,1%). Oko desetak posto djece daje odgovor tek kad se na odgovoru inzistira, oko 0,7% djece se na to pitanje razljuti i ne želi dati odgovor, a oko 0,5% djece jednostavno ignorira pitanje roditelja.

Za opisana dva pitanja tražili smo roditelje tipičnu djetetovu reakciju, tj. kako njihovo dijete najčešće reagira, uz otvorenu mogućnost da se ponekad dogodi da dijete reagira i drugačije. Odgovor na pitanje koliko često se u komunikaciji djeteta i roditelja dešava da dijete odbije komunikaciju s roditeljem, daju nam rezultati u tablici 4.21.

Tablica 4.21. Učestalost odbijanja komunikacije s majkom (n = 978) i s ocem (n = 841)

Kad želite razgovarati s djetetom, koliko često ode i odbija slušati?

Majka Otac% %

1) Nikad 30,7 35,02) Rijetko 38.2 39,63) Ponekad 26,1 21,94) Često 4,5 3,25) Uvijek 0,5 0,4N 978 841M 2,1 1,9SD 0,89 0,85

Prema rezultatima u tablici 4.21., takva se situacija u većini obitelji događa „rijetko“ ili „nikad“. „Ponekad“ se događa u svakom četvrtom odnosu s majkom i svakom petom odnosu s ocem, a ovakve se situacije „često“ ili „uvijek“ odvijaju u komunikaciji adolescenta i majke u 5% obitelji, a u komunikaciji adolescenta s ocem u 4% obitelji.

Kako bismo pak iz perspektive adolescenata vidjeli oko čega se najčešće događaju sukobi i neslaganja između adolescenata i roditelja, te kako adolescenti na takve situacije najčešće reagiraju, pitali smo ih kako postupaju u situaciji neslaganja s roditeljem u četiri različita područja: 1. Oblačenje i izgled, 2. Učenje i pisanje zadaće, 3. Odabir prijatelja i društva, 4. Način provođenja slobodnog vremena. Format pitanja bio je sljedeći: „Kad se ti i tvoja mama ne slažete oko toga kako se oblačiš i izgledaš, kako najčešće postupiš?“ (kad ćeš učiti ili pisati zadaću, s kojim se prijateljima družiš, aktivnosti koje provodiš u slobodno vrijeme), a frekvencije ponuđenih odgovora prikazane su u sljedeće 4 tablice i to posebno za interakciju majki i dječaka, majki i djevojčica, očeva i dječaka te očeva i djevojčica.

Prema broju djece koja su zaokružila odgovor e) „nikad se nije dogodilo da se ne slažemo po tom pitanju“, možemo utvrditi u kojoj se od domena najčešće javljaju neslaganja i sukobi

97

između roditelja i adolescenata u sedmom razredu osnovne škole. Najviše neslaganja između adolescenata i roditelja odvija se svakako u području učenja i pisanja zadaće, tj. ovdje je najmanji postotak djece izjavilo da nikad nisu doživjela neslaganje oko tog pitanja s roditeljima. Neslaganje oko školskih obveza pojavljuje se češće u odnosu s majkama nego u odnosu s očevima, a u odnosu između majki i dječaka neslaganje oko učenja i zadaće je gotovo pravilo. Svega 14% dječaka takvo neslaganje nije doživjelo u odnosu s mamom, a nešto više njih (19%) u odnosu s tatom. Što se tiče djevojčica, tek svaka četvrta nije doživjela neslaganje oko školskih obveza s majkom, odnosno svaka treća u odnosu s ocem. Drugim riječima, neslaganje s roditeljima oko učenja i domaćih zadaća je sasvim normativna pojava.

Ono u čemu adolescenti variraju je način na koji najčešće reagiraju u slučaju pojave takvih neslaganja. Odgovori a) i b) predstavljaju različite oblike prkošenja roditeljima, gdje odgovor a) uključuje prešućivanje te izbjegavanje sukoba, dok odgovor b) predstavlja otvoreno prkošenje. Odgovor c) predstavlja pokušaj konstruktivnog rješavanja problema na način da se roditelja argumentima pokuša uvjeriti (primjerice: „Mama, ne brini, ostala mi je još samo zadnja lekcija iz povijesti koju još nisam naučio, sve ostalo trebam samo ponoviti, a to stignem nakon što završi ova utakmica.“). Odgovor d) predstavlja konformiranje sa zahtjevima roditelja, tj. poslušnost.

U slučaju neslaganja oko učenja i zadaća, većina djece reagira konformiranjem majčinim zahtjevima (37% dječaka i djevojčica), odnosno očevim zahtjevima (41% dječaka i 35% djevojčica). Konstruktivni pokušaj uvjeravanja roditelja nešto češće odabiru djevojčice (27% kod neslaganja s mamom i 28% kod neslaganja s tatom) nego dječaci (24% kod neslaganja s mamom i 21% kod neslaganja s tatom). Javno prkošenje majci odabire oko 25% dječaka i 24% djevojčica, a ocu 24% dječaka i 22% djevojčica. I na kraju, „prešutno“ prkošenje majci odabire oko 14% dječaka i 12% djevojčica, a ocu 14% dječaka i 16% djevojčica.

Tablica 4.22. Reakcija djece na neslaganje s roditeljima oko učenja i pisanja zadaće

NESLAGANJE OKO UČENJA I PISANJA ZADAĆEDječaci i

majkeDjevojčice i

majkeDječaci i

očeviDjevojčice i

očevi% % % %

a) napravim po svom i ne kažem majci/ocu 13,9 11,7 13,8 15,6b) napravim po svom, ali kažem majci/ocu 25,1 23,7 24,3 22,3c) pokušam ju/ga navesti da promijeni mišljenje 24,4 27,2 21,4 27,5d) napravim onako kako majka/otac kaže 36,6 37,3 40,5 34,6Ukupno n = 418 n = 375 n = 383 n = 327e) nikad se nije dogodilo da se ne slažemo po tom pitanju 13,5 25,4 19,4 33,5

Neslaganja oko oblačenja i izgleda najmanje je u odnosu očeva i kćeri, a najviše u odnosu majki i dječaka, kao što je bio slučaj i sa sukobima oko učenja i pisanja zadaće. Dok svega 24% dječaka takvo neslaganje nije nikad doživjelo u odnosu s mamom, čak oko 43% djevojčica nije nikad doživjelo takvo neslaganje s tatom. Prilikom anketiranja u jednoj zagrebačkoj školi, jedna je djevojčica pozvala anketarku na stranu i samoinicijativno ponudila objašnjenje za svoj odgovor e): „Da, zato što mog tatu nije briga za to!“.

Adolescenti, koji su pak doživjeli neslaganje s roditeljem u toj domeni, izvijestili su nas o svojim najčešćim reakcijama u takvoj situaciji. Tako je najdominantnija reakcija u svim kombinacijama dijada pokušaj uvjeravanja roditelja da promijeni mišljenje (primjerice: „Molim te, mama, to sad svi u školi nose!“ ili „Nema veze što su mi poderane traperice, to se skoro ni ne vidi!“). Konformiranje sa zahtjevima roditelja u ovoj domeni nije tako dominantna pojava kao što je to bio slučaj s pisanjem zadaća i učenjem, što je u skladu s teorijom socijalnih domena (Smetana i sur. 2006). Domena škole spada u kategoriju „razboritosti“, koju i adolescenti i roditelji smatraju predmetom legitimnog roditeljskog autoriteta, dok izgled i oblačenje pripadaju tzv. „multifacetnoj“ kategoriji nad kojom

98

roditelji imaju manje nadležnosti, što se vidi i na temelju razmjerno visokih postotaka zaokruženih odgovora a) i b), tj. „prkošenja“ roditeljskom mišljenju ili zahtjevu.

Tablica 4.23. Reakcija djece na neslaganje s roditeljima oko oblačenja i izgleda

NESLAGANJE OKO OBLAČENJA I IZGLEDADječaci i

majkeDjevojčice

i majkeDječaci i

očeviDjevojčice

i očevi% % % %

a) napravim po svom i ne kažem majci/ocu 18,9 14,8 13,6 17,9b) napravim po svom, ali kažem majci/ocu 31,6 22,9 30,7 22,2c) pokušam ju/ga navesti da promijeni mišljenje 32,4 42,2 34,5 45,2d) napravim onako kako majka/otac kaže 17,0 20,2% 21,2 14,7Ukupno n = 370 n = 332 n = 316 n = 279e) nikad se nije dogodilo da se ne slažemo po tom pitanju 23,6 34,1 33,5 43,4

Neslaganje između roditelja i sedmaša/ica se još nešto rjeđe pojavljuje kad je u pitanju odabir prijatelja, a nešto je manje karakteristično kad se radi o djevojčicama nego kad se radi o dječacima. To vjerojatno proizlazi iz manje opasnosti odabira „lošeg društva“ za djevojčice nego za dječake. Naime, kao što je opisano u 3. poglavlju, dječaci su općenito skloniji problemima u ponašanju, a za ovu dob su karakteristična prvenstveno istospolna prijateljstva. Tako svega jedan od tri dječaka nije doživio neslaganje s roditeljima oko prijatelja s kojima se druži, što vrijedi za svaku drugu djevojčicu.

Tablica 4.24. Reakcija djece na neslaganje s roditeljima oko odabira prijatelja i društva

NESLAGANJE OKO ODABIRA PRIJATELJA I DRUŠTVADječaci i

majkeDjevojčice

i majkeDječaci i

očeviDjevojčice

i očevi% % % %

a) napravim po svom i ne kažem majci/ocu 21,3 18,6 20,1 20,7b) napravim po svom, ali kažem majci/ocu 25,5 27,5 25,7 26,7c) pokušam ju/ga navesti da promijeni mišljenje 28,8 39,3 31,3 37,5d) napravim onako kako majka/otac kaže 24,3 14,6 23,0 15,1Ukupno n = 333 n = 247 n = 304 n = 232e) nikad se nije dogodilo da se ne slažemo po tom pitanju 31,2 50,8 35,9 52,9

Prema odgovorima adolescenata, koji su iskusili neslaganje s roditeljima oko odabira prijatelja, najdominantnija reakcija na neslaganje po ovom pitanju je također pokušaj uvjeravanja roditelja (primjerice: „Tata, ne moraju svi prolaziti s pet da bi bili dobro društvo za mene. Da ju bolje upoznaš, vidio bi da je draga, pametna, zabavna i da ima puno dobrih osobina.“). Razmjerno su visoki i postotci djece koja se odlučuju za jedan od oblika prkošenja roditeljima. Konformiranju zahtjevima roditelja u ovoj domeni su pak nešto manje sklone djevojčice nego dječaci. Tako po prilici svaki četvrti dječak napravi onako kako roditelji žele, dok to učini otprilike tek svaka sedma djevojčica kojoj roditelji izraze neslaganje po pitanju odabira prijatelja.

Rezultati u domeni provođenja slobodnog vremena vrlo su slični rezultatima oko odabira prijatelja, vjerojatno zato jer i jedno i drugo adolescenti ubrajaju u domenu privatnosti. Opet se neslaganje nešto češće pojavljuje u odnosima s dječacima nego djevojčicama. Dok oko 35% dječaka nije doživjelo neslaganje unutar ove domene, čak oko 50% djevojčica izjavljuje da se uvijek do sada slagalo s roditeljima po tom pitanju.

99

Tablica 4.25. Reakcija djece na neslaganje s roditeljima oko provođenja slobodnog vremena

NESLAGANJE OKO PROVOĐENJA SLOBODNOG VREMENA

Dječaci i majke

Djevojčice i majke

Dječaci i očevi

Djevojčice i očevi

% % % %a) napravim po svom i ne kažem majci/ocu 18,0 14,5 16,9 14,6b) napravim po svom, ali kažem majci/ocu 28,2 24,6 24,9 27,2c) pokušam ju/ga navesti da promijeni

mišljenje 34,5 41,9 35,5 40,2

d) napravim onako kako majka/otac kaže 19,3 19,0 22,6 17,9Ukupno n = 316 n = 248 n = 301 n = 246e) nikad se nije dogodilo da se ne slažemo po

tom pitanju 34,6 50,7 36,6 50,2

Kod adolescenata, koji su barem jednom bili nesuglasni s roditeljima oko provođenja slobodnog vremena, najdominantnija reakcija je ponovno pokušaj uvjeravanja roditelja (primjerice: „Tata ja ne želim više ići na violinu, jer mi ne ide dobro. Mislim da nemam dovoljno sluha za to. Puno bih radije išao na karate.“). Prešućivanje i skrivanje od roditelja te, s druge strane, konformiranje roditeljima najmanje su omiljene reakcije među adolescentima, a adolescenti se dosta često odlučuju i na javno prkošenje (primjerice: „Ja ću sada igrati igrice na kompjuteru, jer mi se igra.“).

Prešućivanjem se u neku ruku može „izbjeći sukob“ s roditeljima ili jednostavno ograničiti domena vlastite privatnosti, međutim jako je važno u obitelji njegovati odnose i otvorenu komunikaciju kako se prešućivanje ne bi počelo primjenjivati i u domeni razboritosti (primjerice, upadanje u loše društvo, konzumiranje opojnih sredstava, agresivno ponašanje i sl.) ili pak u područje osobnih problema u kojima je adolescentima potrebna pomoć i podrška (primjerice, bullying u školi i sl.). U tom smislu treba još jednom istaknuti da su roditeljske reakcije na samootkrivanja adolescenata, ma o kojem se tematskom području radilo, ključne za ponovne odluke adolescenata da im se povjere ili ih informiraju o svom svakodnevnom životu. Jednom kad prkošenje postane metoda suočavanja sa sukobima, teško je izaći iz začaranog kruga inata koji se dodatnim zabranama i restrikcijama može još više povećati (Brehm, 1966). Postupci podrške i konstruktivnog usmjeravanja, uz uvažavanje adolescenata te njihovih uvjerenja i potreba, pravilan je put pronalaženja zajedničkog rješenja i optimalnog razvoja odnosa. Pritom se na sukob ne treba gledati kao na devijantno suprotstavljanje djeteta, već kao na neizbježni i međusobno tolerirani aspekt života u bliskom odnosu (Dunn i Munn, 1985; prema Kuczynski i Parkin, 2006) te važan uvjet za adaptivnu promjenu.

4.6. Roditeljstvo: iskustva i pogledi djece izraženi kroz sastavke

Kako bismo istražili na koji način adolescenti vide roditeljstvo i roditeljsku ulogu te kako oni smatraju da bi se roditelji trebali ponašati, analizirali smo dječje sastavke koje su pisali u okviru nastave iz hrvatskog jezika u školi na dvije zadane teme: „Da sam roditelj“ i „Škola za roditelje“.

4.6.1. Analiza sadržaja dječjih sastavaka na temu „Da sam roditelj“

Sastavak na temu „Da sam roditelj“ odabralo je ukupno 100 adolescenata iz 16 škola u Hrvatskoj. Njihov zadatak je bio zamisliti da na nekoliko dana zamijene ulogu s jednim od svojih roditelja te da pišu dnevnik ili kroz pripovijedanje u 1. osobi ispričaju zamišljene događaje koji su se tada zbili.

U sastavcima se pojavljuju sljedeće teme: zahtjevnost roditeljske uloge, načini izvršavanja roditeljske uloge i međugeneracijski prijenos roditeljskih postupaka. Prikaz rezultata analize sadržaja sastavaka slijedi navedene teme. Unutar svake teme navedene su kategorije kojima je opisan sadržaj sastavaka. Uz njih su navedeni podatci o učestalosti pojavljivanja navedene kategorije te tipični primjeri dječjih izričaja koji ih ilustriraju.

100

4.6.1.1. Zahtjevnost roditeljske uloge

Iz dječjih se sastavaka vrlo jasno vidi kako djeca prepoznaju koliko je zahtjevno biti roditelj. Tako od ukupno 100 djece, čak 42% djece u svom sastavku navodi kako je teško, naporno ili zahtjevno izvršavati roditeljske dužnosti i biti u roditeljskoj ulozi. Zanimljivo je primijetiti da većina djece, koja govori o roditeljstvu kao o zahtjevnoj ulozi, već na samom početku sastavka iskazuje da je roditeljstvo teško, što pokazuje da im je to ujedno i jedna od prvih asocijacija na pojam roditeljstva.

... nikad nisam ni sanjao da je tako teško biti otac. (18)Odgoj djeteta je jedan od najtežih poslova u životu. (14)…kad sam ušla, očekivala me jedna jako zahtjevna uloga. To je bila uloga roditeljstva… (11)

Svoju konstataciju o zahtjevnosti djeca su u nastavku najčešće ilustrirala različitim ciljevima i aktivnostima koje ispunjavanje roditeljske uloge uključuje, a dječja vizija o tome na koje sve načine roditelji ispunjavaju svoju ulogu majki i očeva predstavlja sljedeću temu koja se izdvojila u kvalitativnoj analizi.

4.6.1.2. Načini ispunjavanja roditeljske uloge

U sastavcima se spominju brojne aktivnosti i roditeljski postupci koje bi djeca ispunjavala da su roditelji (tablica 4.26.). Na prvom mjestu, prema broju djece koja su o tome pisala, svakako je kvaliteta odnosa s djetetom. Tako velik broj djece (čak 63%) opisuje kako bi imali dobar odnos s djetetom, a riječi i pojmovi, koji se u tom kontekstu spominju, su „povjerenje“, „otvorenost“, „prijateljski odnos“, „briga za dijete“, „ljubav“, „ispunjavanje želja i interesa djeteta“ i dr.

Mnoga su djeca opisivala različite zajedničke aktivnosti koje bi radila kao roditelji sa svojom djecom, kao što su izlasci na sladoled, sok, u kino, na koncerte ili u park (11%), različite športske aktivnosti, igra i zabava (10%), putovanja i izleti (7%), gledanje televizije (4%), praćenje (vožnja) djece na njihove slobodne aktivnosti (5%) i dr.

Kao posebna kategorija se izdvojila i roditeljska uključenost oko škole, tj. zanimanje i uključenost roditelja u obrazovanje djeteta i školske aktivnosti. Tako su brojna djeca (19%) spomenula roditeljske aktivnosti koje uključuju buđenje djeteta i otpremanje djeteta u školu (spremanje doručka, pribora za školu, užine, vožnja u školu itd.). Mnogi su pisali o odlasku na informacije u školu (14%), pomaganje djetetu u učenju (18%) te općenito o pokazivanju zanimanja za djetetovo školovanje (32%). Kad je u pitanju škola i uključenost roditelja u školu, dvoje je djece u svom sastavku jasno naglasilo kako oni ne bi od svoje djece imali prevelika očekivanja, odnosno ne bi zahtijevali odličan uspjeh (Kao većina roditelja što zahtijevaju odličan uspjeh, ja ne bih bila takva. /6/).

Obavljanje kućanskih poslova, kao što su kuhanje, čišćenje, nabavka hrane i drugo, spomenuto je u čak 44% dječjih sastavaka, što pokazuje kako djeca i ove aktivnosti roditelja percipiraju kao dio roditeljske uloge.

Mnoga djeca su pisala i o regulatornoj strani roditeljstva, tj. o postupcima koji se odnose na pružanje strukture, vodstvo i usmjeravanje djeteta. Tako 30% djece opisuje na koji bi način kaznilo dijete, odnosno kakvu bi zabranu dijete dobilo zbog nepoželjnog ponašanja. Oko 25% djece pak spominje razgovor (najčešće kao bolju alternativu kažnjavanju) te piše o tome kako bi razgovorom nastojalo riješiti problem s djetetom i objasniti mu kako popraviti ponašanje. Nekoliko djece (8%) opisuje roditeljske postupke vodstva i mentorstva prilikom stjecanja praktičnih vještina (primjerice, vožnja broda, ribolov), ali i životnih vještina (primjerice, naučiti podnijeti poraz).

101

Tablica 4.26. Načini ispunjavanja roditeljske uloge i postotak sastavaka u kojima se spominju (N = 100)

Kategorija Potkategorije n % Primjeri

1. Kvaliteta odnosa s djetetom

63 63

Odlazim na posao. Ali u mislima sam cijelo vrijeme sa svojom obitelji (18);...bila bih mu najbolja prijateljica (11);…da mi dijete može vjerovati;Znam da bih bio dobar roditelj. Bio bih veseo i topao. Sa svojom djecom bih bio kao s najboljim prijateljima… (14)

2. Zajedničke aktivnosti s djetetom

Izlasci 11 11…idemo moje dijete i ja u park…kasnije idemo na sladoled;Svako jutro bih ga uzela za ruku i povela ga u jutarnju šetnju... (11)

Igra, šport i zabava 10 10

Igrali bi na kompjutoru igrice i puštao bi im. (14);Zabavljao bi se s njim na razne načine. (13);Sa sinom bih igrao nogomet ili košarku…(17)

Putovanja i izleti 7 7 Na kraju tjedna svi smo otišli na kampiranje. (18)

Praćenje djece na slobodne aktivnosti

5 5Vozio bih ga u školu, na trening itd.(17);…vodila bih ju na odbojku. (17)

Gledanje TV-a 4 4 Navečer bismo zajedno gledale TV. (11)

Ostalo 6 6Pala je noć, svi smo krenuli spavati od napornog dana, pomolili smo se i otišli spavati. (18);Kad bi poručali, sin bi mi pomogao nešto popraviti. (14)

3. Roditeljska uključenost oko škole

Buđenje i otpremanje u školu

19 19Ulazim u sobu svoga sina Mirka i budim ga za školu.(18);Sjela sam u auto i odvela ga u školu. (8)

Odlazak na informacije 14 14 Slavko tmurno ustaje jer zna da danas dolazim na informacije. (18)

Pomaganje u učenju 18 18

Oko zadaće bih joj pomagala koliko bih znala.(11);Nakon posla, uvijek odvojim vremena za svoju djecu i pomažem im oko zadaće, učenja… (18)

Pokazivanje interesa i brige o školovanju

32 32 Upitala sam ga kao i uvijek: Zlatko, što ima novoga u školi? (8)

4. Obavljene kućanskih poslova

44 44Jutro je isto kao i uvijek, oni u školi, a ja spremam ručak i perem suđe.(8);Napokon sam naučio baratati objema perilicama, peglom i mnogim drugim sredstvima čime se naši roditelji služe.(10)

5. Roditeljski postupci koji uključuju vodstvo i usmjeravanje

Kazna ili zabrana 30 30

...a za loše učenje, loše ponašanje i ostale stvari koje nisu dobre, oduzeo bih im mobitel, kompjuter (i ostale stvari) ili neke druge stvari za zabavu (7);...uglavnom, ako pronađem cigaretu, e onda bi ih natjerala da cijeli tjedan neprestano puše, i puše i puše, i sve što bi radili morali bi raditi s cigaretom u ustima, sve dok se ne bi ispovraćali od pustog dima.(7)

Razgovor 25 25

... svoju djecu neću tući nego ću ih razgovorom uputiti na pravi put;

...kad bi došao sav pogrbljen tužan i pun straha kako ću reagirati, ne bih vikala, vidjela bih što mu nije jasno i pojasnila mu, bez panike i stresa. (11)

Mentorstvo i vodstvo 8 8

...ja bi joj dala neki koristan savjet. (11);Djecu bih naučio voziti brod i loviti ribu udicom. (8);Treba ih izvesti na pravi put… (7);…kupovao mu društvene igre kako bi naučio podnijeti poraz (14)

102

4.6.1.3. Međugeneracijski prijenos roditeljskih postupaka

Prilikom zamišljanja sebe u roditeljskoj ulozi i opisa roditeljskih postupaka, koje bi sami koristila s vlastitom djecom, djeca su se često uspoređivala s vlastitim ili, nešto općenitije, „današnjim“ roditeljima. Tako je 16% djece napisalo da bi se prilikom podizanja vlastite djece ugledala na svoje roditelje te se ponašala isto kao roditelji.

Da sam ja roditelj, išla bih stopama mojih roditelja, tako bi sva djeca bila sretna. (11)No nešto manje djece (11%) je ukazalo na to da se u odnosu s vlastitom djecom ne bi

rukovodila primjerom svojih (ili „današnjih“) roditelja, već bi se ponašala različito ili čak suprotno roditeljima.

Želim biti puno oprezniji, pametniji i samostalniji od mnogih današnjih roditelja. (14)Nipošto nisam htjela slijediti primjer svoje prestroge majke i oca koji su ovakve stvari rješavali

zabranama. (15)

4.6.2. Analiza sadržaja dječjih sastavaka na temu „Škola za roditelje“

Školsku zadaću na temu „Škola za roditelje“ odabralo je pisati 56 učenika. Zadatak im je bio zamisliti da roditelji prije dobivanja djeteta moraju završiti školu za roditelje te opisati takvu školu.

Analizom sadržaja sastavaka utvrđeno je pet glavnih tema o kojima su djeca pisala u sastavcima: svrha škole za roditelje, predmeti, nastavnici, ocjenjivanje i svjedodžbe te završne misli. Prikaz rezultata daje se u skladu s ovim temama. Unutar svake teme opisani su primjeri različitih odgovora koji su se pojavljivali, a kod tema predmeta i nastavnika prikazane su i dominantne kategorije odgovora s primjerima, koje su ujedno i kvantificirane.

4.6.2.1. Čemu služi škola za roditelje?

Po mišljenju djece, izraženom u sastavcima, radi se o važnoj instituciji (Za mene bi škola za roditelje trebala biti jedna od najvažnijih i najosnovnijih škola na svijetu (11) koja bi služila tome da roditelje pripremi za život roditelja. Spomenuti su specifični razlozi otvaranja takve škole („Ponekad roditelji ne znaju što raditi u nekim situacijama, zato smo se odlučili pomoći u tome.“ /2/; „Otvorena je zbog rastava, nesretnih brakova i sl. Učenici su oni koji ulaze ili su već ušli u brak /1/), kao i njezina imena („Ugodno djetinjstvo“ /3/; „Roditelji i djeca“ /11/).

Svrha škole za roditelje doživljava se na različite načine:Svrha te škole bi bila da roditelji dobro odgajaju svoju djecu te da ih poštuju i djeca njih. (1)Trebali bi učiti o životu, ljubavi. (5)Glavni cilj bi bio naučiti roditelje da dijete nije besmislica, te da se na dijete treba paziti. (13) Roditelji moraju proći školu kako im socijalna služba ne bi uzela dijete nakon rođenja. (1)U sastavcima se također navode različite dobiti od takve škole, za roditelje i djecu: Roditelji bi se naučili biti pravim roditeljima. (1)Mislim da bi i naši roditelji trebali ići u školu kako bi mogli znati brinuti se za nas i pokazivati nam

svoju ljubav. (8)Možda bi nakon te završene škole neki roditelji imali bolje kriterije u odgoju djeteta. Možda bi

roditelji znali puno više o odgoju i brigama djece. (14)Kad bi roditelji trebali završiti školu da bi mogli postati roditelji, to bi bilo dobro jer bi se roditelji tada

bolje odnosili prema djeci. (9)Roditelji se ponekad nađu u teškoj situaciji i nemaju načina kako postupit’ s djecom. Željeli bi i bilo

bi im lakše kada bi im netko dao savjet u odgoju i odnosu njih i djece. Ja mislim da bi škola za roditelje bila jako korisna. (9)

103

Štoviše, dosta djece smatra završavanje ovakve škole preduvjetom za postajanje roditeljem:Mislim da bi prije dobivanja djeteta za svakog roditelja bila potrebna škola koju bi morao završiti.

Ukoliko ju roditelj ne završi prije dolaska djeteta, smatram da bi ga trebala preuzeti neka od službi za djecu.

Prema tom zakonu, svaki par morao je uspješno proći školu za roditelje, a tek onda dobiti dijete. (10)

4.6.2.2. Što bi se u školi za roditelje učilo? Koji bi bili predmeti?

Opisi „nastavnog programa“, sadržani u sastavcima, uglavnom pokazuju da bi tijek školovanja pratio slijed razvoja djeteta od najranijih dana do adolescencije:

Postojala bi tri razreda: prvi razred za odgoj bebe, drugi za odgoj djece i treći za odgoj tinejdžera. (14)

Škola bi imala sedam razreda. Sudionici prvog i drugog razreda uče kako se ponašati prema novorođenoj djeci. Sudionici trećeg i četvrtog razreda uče kako odgajati djecu dok ne uđu u pubertet, a polaznici preostala tri razreda uče kako postupati, ponašati se i odgajati djecu dok ne postanu punoljetna. (10)

U toj školi bi se učilo kako postati roditelj, kako se ponašati prema djeci dok su mala ili kad već odrastu i budu u pubertetu. (9)

Djeca u sastavcima većinom ističu kako bi u toj školi broj predmeta bio malen – od dva, tri do pet, rijetko više:

Predmeta ne bi bilo puno jer za razvoj i njegu djeteta bitne su osnovne stvari. Pomagati kada im je najteže, ostvarivati dječje želje i snove, na bilo koji način, osnovni bonton (kultura), a o majčinskim brigama bili bi posebni predmeti na kojima bi se učilo sve o razvoju, higijeni i postupanju s tek rođenom bebom. (14)

U toj školi postoji pet predmeta: odnos prema djeci, kako smireno razgovarati s tinejdžerima, samostalnost, učenje o dobrom ponašanju i higijena. (11)

Rezultati analize sadržaja sastavaka pokazuju da se u okviru teme školskih predmeta pojavljuje širok raspon ideja o sadržajima koji bi se poučavali u školi za roditelje. One su grupirane u 14 kategorija (tablica 4.27.).

Predmet koji se spominjao u najvećem broju sastavaka (33,9%) je „Odnos i ponašanje prema djeci“. Unutar te kategorije najčešći su bili odgovori u kojima su djeca koristila upravo riječi „odnos prema djetetu ili djeci“, no u nju smo smjestili i nekolicinu odgovora koji navode pojedine aspekte odnosa (primjerice, povjerenje, pokazivanje ljubavi) ili pak govore o načinu ponašanja roditelja prema djeci (primjerice, kako pravilno postupati, kako postaviti granice). Odmah uz „Odnos prema djetetu“ slijede odgovori smješteni u kategoriju „Razgovor/Komunikacija s djecom“ koji se spominju u 32,1% sastavaka. Pritom je riječ „razgovor“ spomenuta među predmetima u svakom petom sastavku (19,5%), dok ih je nešto manje spominjalo „komunikaciju“ ili sporazumijevanje (12,5%). Budući da svako treće dijete spominje kategoriju odnos roditelja i djeteta, kao i kategoriju razgovor/komunikacija roditelja i djeteta, možemo zaključiti da se radi o predmetima koje djeca vide kao temeljni sadržaj kojim se bavi škola za roditelje. Kada se tome pridruže sastavci koji navode predmet psihologije (7,1%), čini se da bi se u školi za roditelje prvenstveno stjecala znanja i vještine potrebne za stvaranje i održavanje bliskih odnosa i otvorene komunikacije djeteta i roditelja.

Ovdje se mogu nadovezati i predmeti „Odgoj djeteta“ i „Izvođenje djeteta na pravi put“. Riječ „odgoj“ spomenulo je među predmetima svako četvrto dijete (26,8%), dok je svako deseto dijete (10,7%) poručilo da bi se u školi roditelje učilo kako razvijati prosocijalno i društveno poželjno ponašanje djeteta.

104

Tablica 4.27. Predmeti koje bi roditelji učili u „Školi za roditelje“ i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 56)

PREDMETI n % Primjeri

Odnos i ponašanje

prema djeci19 33,9

Na predmetu „Odnos prema djetetu“ bi se učilo kako bi se roditelj trebao odnositi prema djetetu s obzirom na njegovu dob. (14)U ovoj školi postoje dva predmeta: „Odnos prema djeci“ i „Način rada s djecom“. (10)Predmeti su bili: 1. Povjerenje, 2. Hrana djeteta, 3. Druženje s djetetom. (3)…kako staviti neke granice u ponašanju… (1)Pokazivanje ljubavi prema djetetu…Tamo se uči podijeliti emocije s djecom. (11)Nosili bi knjige poput:“ Djecu volim ja“, „Najbolje za dijete“, „Dječje potrebe“… (12)

Razgovors djecom

(11 zadaća, 19,6%)

Komunikacija s djecom

(7 zadaća, 12,5%)

18 32,1

Drugi je bio sat „Razgovora“. Na tom se satu učilo kako se treba obraćati djeci, kad su tužni kako im prići, kako im se obraćati i kako im treba pružati potporu za dalje i kad im je najpotrebnije, biti uz njih. (11)Drugi sat svakog dana bi imali hrvatski jezik. Tamo bi učili kako pričati s djecom, kako se sporazumjeti s njima. (1)Psiholog ih treba naučiti razgovarati s djecom jer velik broj roditelja zanemari razgovor i odnos s djetetom. Doma bi za domaću zadaću morali razgovarati sa svojim djetetom. Provjera znanja bi bila razgovor roditelja i djeteta. (3)Na predmetu „Komunikacija s djetetom“ bi se učilo kako najbolje komunicirati sa svojim djetetom, na koji i kakav način. (14)Na predmetu „Jezik djeteta“ bi se učilo bi se učilo kako najbrže početi komunicirati sa svojim djetetom. (14)Jedan od najvažnijih predmeta bio bi „Sporazumijevanje s bebama“. (13)

Njega malog djeteta 17 30,3

Na prvom predmetu se uči sve o novorođenčadi. Mnogi roditelji padnu u nesvijest zbog višesatnog „drečanja“ u noći. Također moraju naučiti nositi, hranite te prematati krhka bića. (10)…čuvanje od nezgoda, kako učit’ dijete hodat’ i pričat’…Bračne parove bi se učilo kako mijenjati pelene, svakih koliko sati treba novorođenče hraniti, koliko često kupati, kada je prvi dan za šetnju, kako dijete smirivati kad dobije grčeve i još puno stvari. (1)

Odgoj djeteta 15 26,8

„Odgoj djeteta“ bi bio nekako najzanimljiviji predmet. Učilo bi se kako se treba odnositi prema djetetu, treba li ga kažnjavati i kakve bi kazne bile, smije li ga se udariti u nekim situacijama… (14)Voljela bih da u toj školi postoji predmet psihičkog odgoja u kojem bi se učilo kako biti brižni, razumljivi i kako podariti određenu količinu ljubavi, ali bih voljela i predmet strogoće u kojem bi roditelji učili kako u teškim situacijama reagirati i postupiti s djetetom. (14)Jedini predmet bi se zvao „Odgoj“. …Tamo bi se učilo što djeci smiju dopuštati, a što ne, kako bi se oni prema djeci morali ponašati te kako djeca prema njima. (14)Na predmetu „Odgoj djece“ se uče detalji vezani uz pravilan odgoj i odnos prema djeci u različitim životnim razdobljima. (4)

Pubertet iodrasla djeca 9 16,1

Kako smireno razgovarati s tinejdžerima… (11)…Djeca u pubertetu… Kako pustit’ djecu da odu od kuće… (9)…pubertet…, izlasci van.. (10)Oni su učili o tome kako rješavati probleme uskoro punoljetne djece… (10)Odgoj odrasle djece… (1)

105

PREDMETI n % Primjeri

Ostali predmeti 8 14,3

Budući se roditelji počinju igrati, prvi im je sat „Igranje“. Na tom se satu naučilo kako treba razumjeti djecu u igri i iako je vrlo smiješno, bilo im je zabavno. (11)Na predmetu“ Sigurnost djece“ uči se o pravilnoj zaštiti djece u određenim trenutcima i fazama života. (4)Neke od slobodnih aktivnosti su i sat plesa na kojem bi roditelji učili plesati. (1)Trebali bi učiti o životu, ljubavi. Predmeti koje bi roditelji polagali bili bi: „Međuljudski odnosi“ („Odnos prema djeci“) i „Međusobna ljubav“. (5)Zdrav život …(3)…o informatici …(10)...o odgovornostima roditelja… (12)

Izvođenje djeteta na pravi

put6 10,7

U petom razredu se uči kako dijete izvesti na pravi put i sporazumjeti se s njim. (1)…trebaju ga povesti pravim putem, a ne lošim… (1)Kako učiti dijete da bude dobar prema roditeljima i drugima, da se ne svađa, kada ga netko nešto zamoli, da posluša. (9)Kako naučiti djecu da ne budu propalice u životu… (9)

Domaćinstvo (kućanski poslovi)

6 10,7

Jedan od predmeta koji bi bio najvažniji je „Domaćinstvo“. Tamo bi roditelji naučili mnogo toga što nisu u stanju napraviti. (11)Kuharstvo, peglanje, pranje posuđa….…tamo bi imali predavanje o pripremi hrane i prehrani djece gdje bi se i sami iskušali u kuhanju. (1)

Pomoć pri učenju 5 8,9

…pomoć u učenju…Drugi, i kako mnogi kažu najteži predmet, jest ponavljanje osnovne škole. Ne, ne ponavlja se cijela osnovna škola, nego samo ono što roditeljima predstavlja najveći problem. Naime, svima nam je poznato da se roditelji primaju za glave kada njihovo dijete pred njih donese neki matematički zadatak. Ovaj predmet služi tome da bi olakšao muke i da bi roditelji mogli pomoći sinu ili kćeri riješiti zadatak. (10)

O kažnjavanju 4 7,1

Učilo bi se treba li ga kažnjavati.Da li treba tući djecu… (9)Naučite djetetu objasniti, a ne ga tući… (9)Na predmetu“Rad i kazne“ roditelji bi naučili da nasilje nikada nije rješenje nego iskreni i osjećajni razgovor. (14)

Psihologija 4 7,1Treći, najvažniji predmet je „Psihologija“. Na tom predmetu roditelji uče kako razgovarati s djeco; kada imaju problem, kako im pomoći, a ne ih ismijavati. Taj predmet uči roditelje da djecu nauče vrijednostima. (11)

Tjelesni odgoj 4 7,1

Drugi predmet je „Tjelesni“. Roditelji moraju biti „u top formi“, imati kondicije, da bi mogli trčati za djecom, nositi ih u slučaju opasnosti. (11)Treći bi sat imali predmet „Tjelesne i zdravstvene kulture“ gdje bi savladali pripreme za porod, imali bi teretanu i trčali bi. (1)…uči se o važnosti športa kod djece te kojim bi se športom trebali baviti u kojem razdoblju života. (4)

Prava djeteta 2 3,6

…prava djeteta: predmet na kojemu bi učili o pravima djece (pravo na privatnost, odabir vjere...)… (8)Na predmetu „Dječja prava“ bi se učilo o djetetovim pravima, kakva može biti kazna, što se djetetu može zabraniti, a što ne, koliko dijete može ostati vani s obzirom na svoju dob, kada bi se trebalo početi osamostaljivati…(14)

Bolesti i ozljede 2 3,6 …bolesti koje dijete može imati… (2);… kako postupiti kada se dijete ozlijedi, kada ga nešto boli ili slično.(3)

106

Među zastupljenijim predmetima su i predmeti koji su posvećeni dvjema specifičnim dobnim skupinama djece – djeci najranije dobi i adolescentima (što pokazuje svijest o važnosti ova dva razdoblja u razvoju djeteta). Gotovo trećina sastavaka (30,3%) spominje predmet na kojem bi se učilo kako voditi brigu o bebama, dok ih upola manje (16,1%) među predmetima škole za roditelje specifično ističe riječi „pubertet“ i „tinejdžeri“.

Slijede predmeti koji obuhvaćaju nešto uže, specifičnije sadržaje, te se pojavljuju s nešto manjom učestalošću. To su predmeti: „Domaćinstvo“ (10,7%) na kojem bi roditelji učili kako kuhati i obavljati razne druge kućanske poslove, „Pomoć pri učenju“ (8,9%) gdje bi roditelji ponavljali gradivo osnovne škole da mogu pomoći djeci u učenju, „O kažnjavanju“ (7,1%) gdje bi roditelji učili treba li kažnjavati ili tući djecu, te „Tjelesni odgoj“ (7,1%) koji služi za poboljšanje vlastite kondicije i učenje o važnosti športa za djecu.

Kao mjesto gdje bi se bavilo nekim od pitanja koja su drugim sastavcima obuhvaćena predmetima „Pubertet“ i „O kažnjavanju“, u dva sastavka spomenut je predmet „Prava djeteta“.

Osim na sadržaj mogućih predmeta, u sastavcima na temu „Škola za roditelje“ veliki je naglasak stavljen na praktičnu nastavu odnosno vježbanje koje navodi 8 (14,3%) učenika (primjerice, Gradivo se uči vježbanjem situacija s kojima će se svaki roditelj morati suočiti /10/).

Domaće zadaće, koje bi roditelji dobivali u školi, spominju se u 11 (19,6%) zadaća.

U zadaćama bi pisali o tome što oni misle, je li djecu teško čuvati i odgajati i o tome kako riješiti pojedinu situaciju. (9)

Domaće zadaće bi bile sa svrhom i dobrom namjerom. Roditelj bi u njoj trebao napisati svoje iskrene osjećaje i postupke u određenom ili zadanom događaju. (14)

Na nastavi budućim roditeljima dajem domaću zadaću u kojoj trebaju napisati sastavak o djeci. Sljedeći dan je donose. Pročitao sam ih. U sastavcima sam vidio tko je željan postati roditelj, a tko ne. (10)

4.6.2.3. Učitelji u školi za roditelje

U sastavcima su djeca iskazala i svoje poglede na to tko bi bili nastavnici/učitelji /profesori u školi za roditelje. Njihova mišljenja grupirana su u pet kategorija koje su prikazane u tablici 4.28.

Tablica 4.28. Nastavnici u „Školi za roditelje“ i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 56)

NASTAVNICI n % Primjeri

(Iskusni) Roditelji 9 16,1

Roditelji koji su bili odlikaši u školi za roditelje, već imaju djecu i dobro se brinu o njoj. (9);Drugi roditelji s iskustvom i završenom školom. (14);Učitelji ili mentori moraju imati završenu školu za roditelje, fakultet i moraju diplomirati roditeljstvo. (11);Podučavali bi ih oni koji su kroz sve to već prošli. Davali bi im savjete, kritizirali ih i poklanjali im puno pažnje i ljubavi koju će oni jednom ubuduće prenijeti na svoju djecu. (5)

Djeca 8 14,3

Moje kolege, učitelji, također su djeca i to od trinaest do osamnaest godina starosti. (10);Nastavnici su djeca od 13. do 20. godine. Za školu rade i djeca 1 – 6 godine, na kojima roditelji vježbaju. (9);Učitelji bi bila djeca, djeca bi išla na obuku kako da budu stroga. (13)

Stručnjaci (osim

psihologa)9 16,1

Socijalna radnica treba roditelje naučiti kako pronaći vremena za svoju djecu, da ne budu prepuštena ulici i zločinu koji je vrlo čest. Zadaća bi bila komuniciranje sa svojom djecom. Ocjenjivanje bi bilo kada bi svi bili na okupu, njihovi odnosi i komunikacija. (3); (Profesionalne) odgajateljice, medicinske sestre, psihijatar, pedagozi, defektolozi, stručne osobe, specijalisti…

107

NASTAVNICI n % Primjeri

Psiholog 3 5,4Psiholog je veoma potreban za roditelje djece nešto starije dobi odnosno tinejdžere. Psiholog ih treba naučiti razgovarati s djecom jer velik broj roditelja zanemari razgovor i odnos s djetetom. (3)

Ostalo 6 10,7Iskusne bake… (9);Nastavu bi vodili školovani ljudi koji imaju mnogo iskustva u odgoju djece, iako ni oni nisu u potpunosti savršeni. (14)

U 9 sastavaka (16,1%) u svojstvu nastavnika, koji bi poučavali u školi za roditelje, spominju se iskusni roditelji, a odmah za njima slijede djeca (8 sastavaka, 14,3%).

No čini se da ipak najveći udio djece smatra potrebnim da u školi za roditelje nastavu izvode stručnjaci raznih profila. Od stručnjaka, najčešće su spominjani psiholozi (3 sastavka, 5,4%). Kad se ove zadaće pribroje zadaćama u kojima su navedeni pripadnici svih ostalih srodnih struka, ali i općeniti odgovor „stručnjaci“ odnosno „specijalisti“ (9 sastavaka, 16,1%), vidljivo je da se kao učitelji/profesori najčešće spominju stručnjaci (12 sastavaka, 21,5%).

Zanimljiv je, međutim, sljedeći citat djeteta koje ističe da bi i kad su profesori iskusni stručnjaci „…djecu isto pitali slažu li se ona s tim postupcima koje roditelji uče“ (12).

4.6.2.4. Ocjenjivanje i svjedodžbe

U školi za roditelje ispitivala bi se, testovima i promatranjem, sposobnost roditelja za roditeljstvo:

Cilj tog ispita je bio da dokaže koliko su sposobni za toliko posla i vođenja brige o djetetu. (11)

Nekoliko sastavaka opisuje što bi se ocjenjivalo:

U ispitu bi bio početak rečenice, a zatim bi učenici sami nadopunjavali kako bi postupali s djecom. (14)

Ocjenjivale bi ih stručne osobe tako da bi ih promatrali jedno vrijeme dok bi se vježbali na bebi…Ocjenjivanje bi bilo kada bi svi (djeca i roditelji) bili na okupu, njihovi odnosi i komunikacija. (3)Pozorno promatram buduće roditelje. Kako li je samo ovaj prestrašen, mislim. „Ustani!“ – kažem

mu. „Dođi pred ploču!“ – odlučno mu kažem. „Imaš prvi zadatak, a to je: što ćeš napraviti kad ti dijete plače?“ Uzbuđeno čekam odgovor. Ne više tako prestrašeni roditelj odgovori: „Uzet ću ga u naručje i tješiti sve dok ne prestane tugovati.“ „Ovo je odlično, stvarno si me iznenadio.“ – s velikim smiješkom odgovorim. Na papir, možemo reći malu svjedodžbu, upišem pet. (10)

Opisi škole za roditelje govore i o ocjenjivanju. Iako nekolicina djece navodi kako u toj školi nema ocjena (primjerice, Nema ocjena, samo moraju naučiti…/1/; Ocjena ne bi bilo, samo bi se zapisivalo što je koji roditelj svaki dan korisno napravio. /8/) najviše ih smatra da bi se u školi koristile ocjene u rasponu od 1 do 5, a neki navode i nešto drugačija rješenja:

Ocjene bi bile: 1 – loš roditelj, 2 – dovoljan roditelj, 3 – dobar roditelj, 4 – super roditelj, 5 – odličan roditelj. (14)

Postoje tri ocjene u toj školi po kojima se ocjenjuje većina testova. To su: loš odnos, donekle dobar odnos i odličan odnos. (1)

Postoje samo dvije ocjene, 1 i 5. To znači da si sve što radiš napravio odlično ili jako loše (2).

Značenje pozitivnih i negativnih ocjena i njihove implikacije opisuju se na različite načine:

Tko bi prošao prvi razred s pet, bila bi velika vjerojatnost da mu dijete bude dobro i odgojeno. (10)Roditelji koji su svih osam razreda prošli bez problema, oni su sposobni za odgoj djeteta, a oni

roditelji koji nisu baš lagano prošli razred, još nisu spremni za djecu. (11)A oni roditelji koji ne bi položili test na kraju godine, ne bi mogli imati djecu ili bi dobili drugu priliku.

(9)

108

Oni koji bi bili jako loši i negativni, ne bi išli na popravni, već bi istog trena bili izbačeni iz škole i dobili bi zabranu radi koje ne bi smjeli imati djecu. Tom bi odlukom poboljšali uspjeh i odnos prema radu, ali i roditelji bi se više trudili i radili bi na svojoj djeci i na sebi. (11)

Po završetku školovanja roditelji bi dobili i svjedodžbe. Neke zadaće upozoravaju na važnost dokaza o završenoj školi za roditelje kao preduvjetu za roditeljstvo (Diploma je jako važna jer svatko tko ima dijete treba imati i diplomu. /1/).

Ponekad se navodi i vrlo strogi kriterij za dobivanje svjedodžbe, a to je postizanje odličnog uspjeha (Da, iz svih odgovora treba dobiti najvišu ocjenu. Ipak je imati dijete odgovoran posao. /10/), odnosno ponašanje djeteta u budućnosti (Svjedodžba bi se dobila tek kada dijete poraste i pokaže svoje ponašanje kojem su ga poučili roditelji. /13/).

Brojni su pogledi na to kako bi svjedodžbe izgledale i što bi na njima pisalo:Na diplomi piše „spremna postati roditelj“. (10) Na svjedodžbama ne bi pisale zaključne ocjene već odnos i zanimanje za rad. (11) U svjedodžbi bi im pisalo da su položili tu školu i savjet što bi bilo bolje da poboljšaju. „Svjedodžba Sabrini X kojom se potvrđuje da ona ima dozvolu za odgajanje jednog ili više djece.

Potvrdila Škola za roditelje Leptirić, Zagreb.“ (11)Na svjedodžbi, ako je ispit položen, piše: „Prošli ste ispit za roditelje. Želimo vam lijep život s vašom

djecom!“ (1)Na kraju, kada bi roditelji položili školu, umjesto obične svjedodžbe na poklon bi dobili sve potrebne

stvari za odgojiti njihovu djecu, igračke…(9) Umetnute u krpe, a samo su ih najbolji dobili, zato jer su bile svjedodžbe bebe. (11)Ipak, po mišljenju jednog djeteta, dobivanjem svjedodžbe roditeljski posao još nije završen,

nego sami moraju pronaći rješenja za svoje situacije i primijeniti stečena znanja: Roditelji, koji bi dobili svjedodžbu, spremni su za odgoj svojeg djeteta, ali i oni moraju sami zaključiti i završiti neke situacije. Iz te bi situacije trebali sami napraviti pravi postupak i upotrijebiti naučeno znanje. (14).

4.6.2.5. Završne misli o školi za roditelje

Analizom školskih zadaća na temu „Škola za roditelje“ saznali smo puno o pogledima i iskustvima djece i s roditeljima i sa školom. Umjesto zaključka, prenosimo neke od završnih rečenica iz sastavaka jer one najrječitije prenose poruke djece:

Voljela bih da roditelji, koji pohađaju tu školu, pristupe tome ozbiljno i odgovorno te da ju ne shvate kao šalu. Ako bi postojale ovakve škole, vjerujem da bi mnoge obitelji bile sretnije i zadovoljnije. Bilo bi manje nasilja, a više međusobnih razgovora koji su nam danas sve više potrebni. (14)

Nekim roditeljima škola nije potrebna, ali mnogima je i zato bi i trebalo otvoriti tu školu. Roditelji se mogu ponovo vratiti u nju i utvrditi već utvrđeno znanje. Vjerujem da bi mnogim roditeljima ta škola olakšala posao, a i djeci uljepšala odrastanje. (14)

Kada bi taj razred/školu završili, dobili bi više hrabrosti za djecu. Znali bi u čemu su dobri, a u čemu bi trebali pripaziti i naučiti. Mislim da bi tada mogli odgovorno odgojiti svoje dijete. (14)

Ja mislim da bi, kada bi svi roditelji na svijetu položili tu školu, sva djeca bila super odgojena, a roditeljima bi bilo lakše. (9)

Svi roditelji, koji završe školu, izađu sretni i ponosni na sebe. (1)Ja mislim da bi nakon ovakvog školovanja naši roditelji postali još pametniji i bolji roditelji. (8)Možete ovu školu završiti s odličnim uspjehom, ali najteži posao tek slijedi. (10)Moji roditelji mene dobro odgajaju i ne želim kod njih ništa mijenjati. Sa svojim roditeljima osjećam

se radosno, veselo, sretno i, najvažnije od svega, osjećam se zaštićenom. (3)I roditelji bi učili i učili o djeci te bi postajali sve bolji i bolji roditelji pa bi djeca bila ponosna na svoje

roditelje kako su dobri i kako znaju sve o djeci. Ja mislim da bi škola za roditelje bila dobra stvar, zaradilo bi se tu puno „para“. (13)

109

Ljudi koji su prošli tu školu mogu se nazvati „Pravim roditeljima“. (4)Da stvarno postoji ta škola, možda bi sva djeca bila dobra, ali vjerojatno ne. Svatko mora biti

jedinstven i ako nije tako, svijet nije zanimljiv. (11)

4.6.3. Osvrt na dječje sastavke o roditeljstvu

Dječjim sastavcima smo nastojali potaknuti slobodni dječji izričaj koji je omogućio uvid u njihovu percepciju i interpretaciju pitanja vezanih uz roditeljstvo i roditeljsku ulogu. Prikazani odabrani sastavci ilustriraju kako su se djeca vrlo dobro uživjela u roditeljsku ulogu („Da sam roditelj“), odnosno maštovito opisala kako bi izgledala „Škola za roditelje“ i što bi roditelji sve učili u njoj. Odabrani sastavci prikazani su u cijelosti u prilogu 3.

Zanimljivo je primijetiti kako su opisi dječjeg uživljavanja u ulogu roditelja u skladu sa stvarnim doživljajem roditeljstva opisanim u 6. poglavlju. Tako su djeca prepoznala zahtjevnost roditeljske uloge o kojoj pričaju i sami roditelji u okviru provedenih intervjua. Pojedine kategorije u okviru teme „načini ispunjavanja roditeljske uloge“, dobivene na temelju dječjih sastavaka „Da sam roditelj“ (tablica 4.26.), preklapaju se također s kategorijama roditeljskih odgovora na pitanje „Što djetetu treba od roditelja?“ (tablica 4.1.). Slično tome, dječji prijedlozi u okviru sastavaka na temu „Škola za roditelje“ u skladu su s ciljevima i temama mnogih postojećih programa za edukaciju i podršku roditeljima (primjerice, Čudina-Obradović i Obradović, 2003; Pećnik i Starc, 2010). Svojim viđenjem prioriteta i djelotvornim načinima učenja i mijenjanja ponašanja, ovi pogledi djece nude jedinstven doprinos i poticaj stručnjacima za kreativne inovacije u pružanju podrške roditeljima i djeci.

Sažetak glavnih nalaza:

• Prilikom podizanja djece roditelji se u prosjeku više rukovode intrinzičnim nego ekstrinzičnim ciljevima i vrijednostima. Tako je roditeljima u prosjeku najvažnije da njihovo dijete razvija svoje interese i talente, zatim da rade za opće dobro zajednice, a najmanje im je važno da steknu mnogo novca, te da izazivaju divljenje drugih. Djeca roditelja s izraženim intrinzičnim ciljevima i vrijednostima (o osobnom rastu i razvoju te doprinosu zajednici) izjavljuju o manje problema u ponašanju, dok je pak izraženost ekstrinzičnih ciljeva povezana s više problema u ponašanju djeteta. Samopoštovanje adolescenata predviđaju isključivo intrinzični ciljevi roditelja (pogotovo o osobnom rastu i razvoju). Dobru samoregulaciju adolescenata najbolje predviđa važnost ciljeva u osobnom rastu i razvoju djeteta, kao i ciljeva u doprinosu zajednici te irelevantnost financijskog uspjeha (novca).

• Roditeljska očekivanja su u prosjeku izraženija za područje škole (često/uvijek) nego za područje provođenja slobodnog vremena (ponekad). Kad se radi o školi, i majke i očevi podjednako očekuju od djevojčica i dječaka, s tim da su majčina očekivanja nešto viša. Kad je u pitanju provođenje slobodnog vremena, i majke i očevi imaju nešto veća očekivanja od dječaka nego od djevojčica. Roditeljska očekivanja nisu povezana sa samopoštovanjem adolescenta, kao ni sa samoregulacijom. No visoka roditeljska očekivanja u domeni škole povezana su s većom zabrinutošću djeteta oko školskih ocjena.

• Većina djece se u odnosu sa svojim roditeljima osjeća kompetentno, ima osjećaj vlastite autonomije i osjeća povezanost s roditeljima. No oko 14% djece se ne osjeća kompetentno u odnosu s roditeljima, oko 20% djece nema osjećaj autonomije u odnosu, oko 8% ih ne osjeća povezanost s majkom, a 12% s ocem. Djevojčice u prosjeku imaju izraženiji osjećaj zadovoljenosti potreba u odnosu s majkom i ocem (osim kad se radi o povezanosti s ocem gdje nema razlike). Prema izjavama adolescenata, većina roditeljskih postupaka podupire temeljne psihološke potrebe djeteta: oko 81% majki i 67% očeva je

110

često/uvijek uključeno u život svojeg djeteta, 82% majki i 76% očeva redovito pružaju strukturu, a 83% majki i 79% očeva podupiru autonomiju adolescenata. Majke su češće aktivno uključene u život adolescenata od očeva, pružaju nešto više strukture te češće podupiru autonomiju adolescenata. Roditelji smatraju da su u većoj mjeri uključeni u život svojeg djeteta te pružaju više strukture, nego što to smatraju njihova djeca. Djeca, čiji su roditelji više uključeni, pružaju više strukture i potpore autonomiji, u prosjeku su manje sklona problemima u ponašanju, imaju više samopoštovanja i bolju samoregulaciju.

• Adolescenti se najviše samootkrivaju roditeljima kad su u pitanju stvari vezane uz školu, a najmanje o onome što drže svojom privatnom zonom. I dječaci i djevojčice se u prosjeku nešto više samootkrivaju majkama. Samootkrivanje roditeljima pozitivno je povezano sa samopoštovanjem i samoregulacijom, a negativno s problemima u ponašanju adolescenta. Aktualno samootkrivanje adolescenata roditeljima ovisi o roditeljskom ponašanju koje prethodi samootkrivanju (iniciranje komunikacije, intruzivnost i nedostupnost) te obrascu reakcija na samootkrivanje (podrška i uvažavajuće vodstvo, iznevjerenje i kažnjavanje).

• Najviše neslaganja između adolescenata i roditelja odvija se u području učenja i pisanja zadaće. U slučaju neslaganja oko učenja i zadaća, većina djece reagira konformiranjem majčinim i očevim zahtjevima. Kad se pak radi o neslaganju oko oblačenja i izgleda adolescenta ili odabiru prijatelja, najdominantnija reakcija je pokušaj uvjeravanja roditelja da promijeni mišljenje.

5. RODITELJSKI POSTUPCI KAŽNJAVANJA

Dok smo se u prethodnom poglavlju bavili roditeljskim postupcima koji podupiru ostvarivanje temeljnih psiholoških potreba djeteta i pridonose ostvarivanju prava djeteta u obitelji, u ovom se poglavlju okrećemo roditeljskim ponašanjima u kontekstu kažnjavanja djeteta. Među njima su roditeljski postupci koji ugrožavaju zadovoljavanje temeljnih psiholoških potreba te krše prava djeteta jer koriste tjelesno i psihičko nasilje.

Odbor UN-a za prava djeteta (2006) definira tjelesno kažnjavanje kao svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava fizička sila i kojemu je namjera nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, bez obzira koliko blaga bila (Lee, 2008). Radi se o ponašanjima koja su protivna Konvenciji UN-a o pravima djeteta, posebno člancima koji se odnose na zaštitu djeteta od nasilja od strane roditelja ili skrbnika (čl. 19) i na zaštitu djeteta od okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (čl.37).

Uz tjelesno kažnjavanje, roditelji koriste i niz drugih načina kažnjavanja kojima uglavnom nastoje kod djeteta izazvati nelagodu vezanu uz djetetovo nepoželjno ponašanje (Delale i Pećnik, 2010). Maleš i Kušević (2008) razlikuju pet osnovnih načina kažnjavanja djeteta: tjelesno kažnjavanje, verbalno kažnjavanje, ukidanje privilegija, ograničavanje djetetovog kretanja i dodatni poslovi. Među njima su i postupci koji su obuhvaćeni definicijom psihičkog nasilja (WHO & ISPCAN, 2006) kao što su ograničavanje kretanja, omalovažavanje, okrivljivanje, prijetnje, zastrašivanje, diskriminacija, ismijavanje i drugi oblici odbijanja i neprijateljskog postupanja koji ne uključuju fizičko nasilje.

Tjelesno kažnjavanje djece i ostali oblici kažnjavanja, koji povređuju psihički integritet djeteta (primjerice, ponavljani obrasci prijetnji ili ismijavanja djeteta), u središtu su zanimanja ovog dijela istraživanja. Pitanja subjektivnog doživljaja roditeljskog kažnjavanja, njegovih uzroka i učinaka zahvatili smo kvalitativnim i kvantitativnim istraživačkim metodama. Rezultati kvalitativnog pristupa, kroz analize dječjih sastavaka na teme kažnjavanja i tjelesnog kažnjavanja, bit će prikazani u završnom dijelu ovog poglavlja. Prije toga, analizirat ćemo ista pitanja pomoću podataka prikupljenih anketnim istraživanjem s roditeljima i djecom, a neke od rezultata ilustrirat ćemo i izvadcima iz intervjua s roditeljima.

111

5.1. Stavovi prema tjelesnom kažnjavanju djece

Stav prema nekom ponašanju, pa tako i tjelesnom kažnjavanju, slijedi iz istaknutih uvjerenja osobe o tom ponašanju, njegovim posljedicama ili nekim drugim, pozitivno ili negativno vrednovanim, događajima do kojih dolazi izvođenjem tog ponašanja (Ajzen, 1985). Poznavanje stavova o tjelesnom kažnjavanju je važno jer je temeljem njih moguće predvidjeti aktualno tjelesno kažnjavanje, pogotovo kada se poznaju i uvjerenja pojedinca o tome kako druge značajne osobe gledaju na tjelesno kažnjavanje (Ajzen, 1985). Tolerantni stavovi prema upotrebi tjelesnog kažnjavanja potvrđeni su kao značajan činitelj rizika za takvo ponašanje u dosadašnjim istraživanjima (Aetah i Durrant, 2005; Durrant, 2003; Delale, 2009).

U ovom poglavlju prikazat ćemo rezultate ispitivanja uvjerenja roditelja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja te o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja djeteta. Također ćemo se osvrnuti na stav roditelja prema uplitanju treće strane u tjelesno kažnjavanje te njihovo znanje o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja u Hrvatskoj. Konačno, opisat ćemo percepciju roditelja o tome kako njihova okolina gleda na tjelesno kažnjavanje djeteta.

5.1.1. Uvjerenja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja

Roditeljska uvjerenja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja ispitana su pomoću 9 tvrdnji uz koje su roditelji izražavali svoje slaganje na skali od 5 stupnjeva (1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem). Distribucija odgovora i prosjeci prikazani su u tablici 5.1. za majke i 5.2. za očeve.

Tablica 5.1. Uvjerenja majki o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja djece

Uvjerenja majki o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog

kažnjavanjaN

Uop

će se

ne

slaž

em*

Ugl

avno

m se

ne

slaž

em

Nit

i se

slaž

em n

iti

se n

e sl

ažem

Ugl

avno

m se

sl

ažem

U p

otpu

nost

i se

slaž

em*

M SD

Dijete treba nekada dobiti batine kako bi zapamtilo lekciju 965 42,8 25,4 20,6 8,6 2,6 2,0 1,10

Kada je bezobrazno, dijete zaslužuje pljusku. 966 41,6 29,0 15,7 11,6 2,1 2,0 1,11

Opravdano je udariti dijete kako bi naučilo što ne smije raditi. 961 48,4 29,2 13,6 7,1 1,7 1,8 1,02

Čak i kad je dijete neposlušno, nije ga u redu udariti. 955 15,9 17,5 16,2 23,4 27,0 3,3 1,43

Kad dijete laže, zaslužuje batine. 960 44,1 25,9 18,2 8,4 3,3 2,0 1,12Ni u kojoj situaciji batine nisu opravdane kao odgojno sredstvo. 955 16,2 14,2 14,2 20,9 34,3 3,4 1,48

Za pravilan odgoj djece potrebno je ponekad udariti dijete. 953 42,5 24,0 18,6 11,4 3,5 2,1 1,17

Batine djecu nauče poštivati roditelje. 961 61,6 20,2 11,6 4,7 2,0 1,7 0,99

Poneki udarac može pomoći/koristiti u odgoju. 966 37,7 23,3 20,0 13,8 5,3 2,3 1,24

*(1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem)

112

Tablica 5.2. Uvjerenja očeva o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja djece

Uvjerenja očeva o opravdanosti i djelotvornosti

tjelesnog kažnjavanjaN

Uop

će se

ne

slaž

em

Ugl

avno

m se

ne

slaž

em

Nit

i se

slaž

em n

iti s

e ne

sl

ažem

Ugl

avno

m se

slaž

em

U p

otpu

nost

i se

slaž

em

M SD

Dijete treba nekada dobiti batine kako bi zapamtilo lekciju. 838 41,6 27,1 16,9 11,1 3,2 2,1 1,15

Kada je bezobrazno, dijete zaslužuje pljusku. 835 37,7 30,3 17,2 11,6 3,1 2,1 1,13

Opravdano je udariti dijete kako bi naučilo što ne smije raditi. 830 45,9 30,2 14,3 7,7 1,8 1,9 1,03

Čak i kad je dijete neposlušno, nije ga u redu udariti. 818 18,1 20,3 17,2 23,0 21,4 3,1 1,42

Kad dijete laže, zaslužuje batine. 835 43,4 27,4 16,3 9,2 3,7 2,0 1,14Ni u kojoj situaciji batine nisu opravdane kao odgojno sredstvo. 816 18,1 17,4 16,2 20,8 27,5 3,2 1,47

Za pravilan odgoj djece potrebno je ponekad udariti dijete. 830 40,5 26,3 16,5 12,4 4,3 2,1 1,20

Batine djecu nauče poštivati roditelje. 835 57,0 23,7 12,3 4,1 2,9 1,7 1,02

Poneki udarac može pomoći/koristiti u odgoju. 836 38,0 23,0 18,9 14,2 5,9 2,3 1,26

*(1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem)

Iz tablica 5.1. i 5.2. može se vidjeti da se ni majke niti očevi u prosjeku „uglavnom ne slažu“ s većinom uvjerenja koja opravdavaju tjelesno kažnjavanje. Pritom su raspršenja odgovora najveća uz tvrdnju „Poneki udarac može pomoći/koristiti u odgoju.“. Izuzetak ovom nalazu su, kod obje skupine roditelja, prosjeci uz dvije tvrdnje koje izražavaju uvjerenje obrnutog smjera od ostalih, no to može biti i artefakt „mehaničkog“ zaokruživanja odgovora na tvrdnje koje mjere uvjerenja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja.

Izražavanje (umjereno) negativnog stava prema ponašanju koje društvo (barem deklarativno) smatra negativnim i zakonski zabranjuje u skladu je s očekivanjima. No pokazalo se da ne izražavaju svi roditelji socijalno poželjan stav. U ovom su nas istraživanju najviše zanimali upravo roditelji koji tjelesno kažnjavanje opravdavaju ili imaju neopredijeljen stav. Njihovi udjeli prikazani su na slikama 5.1. i 5.2.

113

Slika 5.1. Stavovi majki (N = 983) prema tjelesnom kažnjavanju djece

Slika 5.2. Stavovi očeva (N=845) prema tjelesnom kažnjavanju djece

Iz slika 5.1. i 5.2. može se vidjeti da trećina roditelja ne odbacuje ideju da dijete treba ponekad dobiti batine kako bi naučilo lekciju. Oko četvrtine majki prihvaća ili tolerira tjelesno kažnjavanje, a kod očeva je taj udio još i nešto veći. Primjerice, trećina očeva ne odbacuje uvjerenje da je za pravilan odgoj potrebno ponekad udariti dijete.

Kako opisani rezultati govore u prilog postojanja spolnih razlika u roditeljskim uvjerenjima o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja djece, provjereno je razlikuju li se prosječna uvjerenja majki (M = 2,17, SD = 0,771) od prosječnih uvjerenja očeva (M = 2,22, SD = 0,799) te je utvrđeno da se radi o razlici na granici statističke značajnosti (t = - 1,914; df = 797; p = 0,056). Kod očeva su nešto češća uvjerenja da je opravdano i svrhovito tjelesno kažnjavati dijete.

11%

14%

9%

12%

15%

7%

19%

21%

16%

14%

18%

19%

12%

20%

0% 20% 40% 60% 80% 100%

Dijete treba nekada dobi� ba�ne kako bi zapam�lo lekciju.

Kad je bezobrazno, dijete zaslužuje pljusku.

Opravdano je udari� dijete kako bi naučilo što ne smije radi�.

Kad dijete laže, zaslužuje ba�ne.

Za pravilan odgoj djece potrebno je ponekad udari� dijete.

Ba�ne djecu nauče poš�va� roditelje.

Poneki udarac može pomoći/koris�� u odgoju.

slažem se

neopredijeljena

14%

15%

10%

13%

17%

7%

20%

17%

17%

14%

16%

17%

12%

19%

0% 20% 40% 60% 80% 100%

Dijete treba nekada dobi� ba�ne kako bi zapam�lo lekciju.

Kad je bezobrazno, dijete zaslužuje pljusku.

Opravdano je udari� dijete kako bi naučilo što ne smije radi�.

Kad dijete laže, zaslužuje ba�ne.

Za pravilan odgoj djece potrebno je ponekad udari� dijete.

Ba�ne djecu nauče poš�va� roditelje.

Poneki udarac može pomoći/koris�� u odgoju.

slažem se

neopredijeljen

114

Istraživanje uvjerenja o ispravnom odnosu prema maloj djeci, provedeno prije pet godina na nacionalno reprezentativnom uzorku opće populacije (Pećnik i sur., u tisku), pokazuje sličan stupanj tolerancije prema tjelesnom kažnjavanju. U njemu se četvrtina uzorka slagala s tvrdnjom „Za pravilan odgoj djece neophodno je ponekad udariti dijete.“.

O prihvaćanju i odbacivanju tjelesnog kažnjavanja kao nužnog ili opravdanog „sastojka“ odgoja govorili su i intervjuirani roditelji. Tom su prilikom neki iskazivali i svoja razmišljanja iz kojih su vidljiva različita značenja koja pridaju pojmu „tjelesnog kažnjavanja“ te nespremnost da tako imenuju svaki oblik roditeljske tjelesne agresije prema djetetu. Navedeno ilustriraju sljedeći ulomci iz intervjua:

Ako treba, znam nekada i povisiti ton i pljusnuti ga. Mora znati što smije, što ne. Od malih sitnica i gluposti krenu sve veće, a poslije to nitko ne može zaustaviti. Neću ga moći zaustaviti kada bude imao 17, 18 godina, mali medo će biti onda. I bit će sve agresivniji kada shvati da ima monopol, da mama popušta. A roditelj si to ne smije dopustiti. Autoritet i moć mora se imati nad njima, a imat ćeš ga ako od druge – treće godine, kad ono počinje znati neke stvari, ga postaviš. A ne vrijedi ga učiti u 15. godini i odgajati. (Marija, Đakovo)

Moji su znali za šibu. Ne mogu reć’ da su dobili batine, ali su znali za šibu. Ja sam njih znala samo okrznut’, a oni bi plakali i plakali i ja znam da to njih više psihički boli nego što ih je fizički. Da je to njih više uvrijedilo. Rijetko se to događalo, ali oni su se bojali šibe. Pa onda ja kad ne mogu s ničim, onda – šiba. Ja ne mislim da je to dobro, ali ni 100% krivo. (Ivanka, Slavonski brod)

Jedno je agresijom ić’ udarit’ dijete, a druga udarit’ dijete iz dobre namjere. Kad tad bit će ono svjesno i bit će mu možda drago što ste ga udarili, jer ste ga nečem’ naučili. Jer nije to udaranje zbog udaranja. Recimo, ja dijete nikad nisam udarao rukom, kad su bili mladi, prut je uvijek bio u kući, ali ne za mlatit’ neg’ kao opomena. Ali ne opomena bez veze, već točno mu prije navedeš razlog zašto je to dobio i onda je on svjestan zašto je to dobio i onda će to pamtiti i vjerojatno se promijenit’. (Stipan, Zagreb)

On kaže: „Znaš, mama, kod mene u razredu nitko tako ne kažnjava djecu.“ Ja njemu kažem: „Jesi ti čuo ono da je batina iz raja izašla? Da je ona trebala ostati tamo, ona bi ostala. Ti znaš da uvijek mora postojati neki način da se dijete kazni, vi ne možete kažnjavati roditelje. Roditelji su tu da vas odgajaju, a ne da ti mene odgajaš. Ti meni možeš reći sve što si ti u školi čuo, ali opet sam ja tu da kažem zadnju riječ. Ti možeš dobiti malo. Ja tebe neću premlatiti. Ti ako smatraš da si premlaćen, ti slobodno nazovi Plavi telefon.“ (Iva, Drenovci)

Ja bih dala svakoj majci; normalno da se zna granica do koje smiješ udariti to dijete. Da imate dijete i da vas ne posluša ako kažete da napravi krevetić ili se obuče ili na tebe galami, normalno je da ćete ga malo po guzici udariti. Ali ima netko tko ne drži tako, jer kad živci…pa bi ga mogao i udaviti. (Ljubica, Drenovci)

Ajde ono dok je malo, po guzi, moraš mu dokazati. Ali mlatiti – ne…(Kata, Drenovci) Mislim da tu postoji jedna gradacija između tog zlostavljanja, kažnjavanja.. da je to isto jako

isfurano, mislim da djeca nekad zaslužuju pljusku ili po guzici, ne mislim da je to zlostavljanje ili kažnjavanje, Znači, definitivno sam protiv bilo kojeg oblika batina, u smislu batina da te to… da imaš masnice, da te to u tom smislu povrijedi. Ali ako imaš situaciju, gdje će te jedino (plješće) u vertikalu vratiti, za to sam uvijek pa čak i za samu sebe. (Anđelka, Zagreb)

Ne može se tučom, batinama, maltretiranjem nikoga u red dotjerati. Smatram da batina nije ni ono zadnje rješenje, nikad bila niti će biti. Jer ako vas ne mogu verbalno argumentacijom uvjeriti, onda nema, tu batina neće pomoći. Batina je kontraproduktivna. (Zoran, Drenovci)

Sjećam se da je pored mene rastao dečko, išli smo skupa u razred, i igrali smo se kod njih u dvorištu. I čak nije ni on bio kriv, bila je kriva sestra njegova, a on je bio taj koji je dobio batina. Onako, sjećam se otac mu je imao, kanđija se to zove u Slavoniji, kožu na štapu. On je s tim dobio toliko batina da smo mi svi zajedno plakali. I meni taj njegov izraz lica uvijek zvoni negdje u podsvijesti. Mislim da stvarno ne postoji razlog iz kojeg to možeš napravit’ svojem djetetu. Ja bar mislim. Mislim da to nije rješenje. (Dora, Slavonski Brod)

115

Samo u ekstremnim situacijama, isključivo „packama“ po prstima. Ekstremnom situacijom smatram situaciju kad se roditelju to čini jedini način da zaustavi ili prekine eskalaciju svađe. Fizička kazna je za dijete ponižavajuća i pokazuje potpunu nadmoć roditelja, tako da je treba izbjegavati kad god je to moguće. (Sanja, Zagreb)

Istraživanja su pokušala otkriti čime se mogu objasniti tolerantni stavovi roditelja prema tjelesnom kažnjavanju. Ustanovljeno je da su one majke, koje su i same bile tjelesno kažnjavane u djetinjstvu, te one koje su izložene većem roditeljskom stresu povezanim s djetetovim temperamentom, spremnije prihvaćati i opravdavati takve postupke prema djeci. Osim toga, uvjerenja o lakšim posljedicama tjelesnog kažnjavanja na dijete također su davala nezavisan doprinos predikciji stava prema tjelesnom kažnjavanju (Clement i Chamberland, 2009).

5.1.2. Uvjerenja o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja

Uz roditeljska uvjerenja o tome je li nasilje opravdana i djelotvorna odgojna metoda, može se pretpostaviti da su za njihovo ponašanje prediktivna i uvjerenja o tome kakve su posljedice roditeljskog verbalnog i tjelesnog nasilja na dijete. Ova uvjerenja ispitali smo pomoću pitanja o tome koliko često kažnjavanje (vikanje, vrijeđanje, tjelesno kažnjavanje) u djetinjstvu ima teške posljedice za dijete na skali od 5 stupnjeva (1 = nikad do 5 = uvijek). Distribucija odgovora i prosjeci prikazani su u tablici 5.3. za majke i 5.4. za očeve.

Tablica 5.3. Uvjerenja majki o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanje

Uvjerenja majki o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja N

Nik

ad*

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

M SD

Mislite li da djeca imaju dugotrajne psihičke probleme zbog toga što su roditelji često na njih vikali i vrijeđali ih?

972 5,5 12,7 32,3 34,2 15,4 3,4 1,06

Mislite li da djeca imaju dugotrajne psihičke probleme zbog toga što su ih roditelji često tukli? 968 5,0 7,6 17,8 38,8 30,8 3,8 1,10

Mislite li da djeca mogu zadobiti tjelesne povrede zbog tjelesnog kažnjavanja? 964 3,1 5,1 23,0 37,1 31,6 3,9 1,01

*(1 = nikad do 5 = uvijek)

Tablica 5.4. Uvjerenja očeva o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja

Uvjerenja očeva o posljedicama verbalnog i tjelesnog kažnjavanja N

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

M SD

Mislite li da djeca imaju dugotrajne psihičke probleme zbog toga što su roditelji često na njih vikali i vrijeđali ih?

838 5,3 13,8 31,3 33,3 16,3 3,4 1,08

Mislite li da djeca imaju dugotrajne psihičke probleme zbog toga što su ih roditelji često tukli? 836 4,9 8,1 19,1 39,2 28,6 3,8 1,10

Mislite li da djeca mogu zadobiti tjelesne povrede zbog tjelesnog kažnjavanja? 835 3,4 5,3 23,4 39,2 28,9 3,9 1,01

*(1 = nikad do 5 = uvijek)

116

Majke i očevi ne razlikuju se značajno u svojim procjenama težine psihičkih i tjelesnih učinaka roditeljskog nasilja. U prosjeku navode da roditeljsko vikanje i vrijeđanje „ponekad“ mogu imati za posljedicu dugotrajne psihičke probleme djeteta. Tek svaki peti roditelj na ovo pitanje odgovara da roditeljska verbalna agresija ne ostavljaju takve „tragove“.

Međutim, dugotrajne psihičke probleme i zadobivanje tjelesnih povreda uslijed tjelesnog kažnjavanja smatraju „čestim“. Da takvih posljedica na psihičko stanje nema, misli tek oko 13% roditelja, a na rizik od tjelesne povrede oko 8%.

Svijest roditelja o nepovoljnim psihološkim (kratkoročnim i dugoročnim) učincima tjelesnog kažnjavanja vidljiva je iz njihovih odgovora na pitanje „Što mislite, kako batine djeluju na dijete?“ u intervjuu. Za ilustraciju su izdvojeni sljedeći odgovori:

S jedne strane ponižavajuće, s druge, pretpostavljam da izazivaju bijes, suprotnu agresivnu reakciju. (Sanja, Zagreb)

Batine su ponižavajuće i za onoga koji ih daje i za onoga koji ih prima. (Miroslav, Zagreb)

Jer ti problemi se rješavaju pričom, ne vrijedi tući. Možemo mi nju istući, onda će ona iz dana u dan nas zamrziti kao roditelja. I što onda, onda nismo ništa napravili. … A jako to djeluje na dijete. S tim dijete onda bude i gore i što onda. Upast će u loše društvo s tim, najprije. (Sabina, Levanjska Varoš)

Po meni ništa pozitivno nećeš postić’ batinama, dapače, samo ćeš potaknut’ agresiju u djetetu. To je isto kao ako forsiraš dijete i ideš u kontru, pogotovu ovim godinama, samo kontra-efekt postižeš. Nikakav korak naprijed nećeš napraviti. Samo ćeš ga potaknuti da se udalji od tebe i da ti taji neke stvari, a to nikad ne rezultira dobrim. (Dora, Slavonski Brod)

Sreća je te neke djece… Dosta njih bude onako dosta pametno i sazre brže i nauče. I oni sami nauče upravljati samim sobom i boriti se. Oni budu i samostalni. I onda više nemaju takvih problema. Ali su posljedice trajne, i onda to prenose na svoju djecu i zlostavljana djeca budu opet zlostavljači. (Marija, Đakovo)

5.1.3. Znanje o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja i podrška „uplitanju treće strane“

Stav prema tjelesnom kažnjavanju povezan je i s postojanjem zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja. Primjerice, pokazalo se da majke u Kanadi, u kojoj tjelesno kažnjavanje nije zabranjeno, imaju manje negativne stavove prema tjelesnom kažnjavanju od majki u Švedskoj, prvoj državi u kojoj je donesena zakonska odredba koja zabranjuje ovo roditeljsko ponašanje (Durrant, 2003). Tjelesno kažnjavanje djeteta zabranjeno je u Hrvatskoj 1998. godine Obiteljskim zakonom koji propisuje da roditelji i ostali članovi obitelji ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima, duševnom i tjelesnom nasilju, odnosno zlostavljanju te da je dužnost roditelja štititi dijete od ponižavajućih postupaka tjelesnog kažnjavanja od strane drugih osoba. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji zabranjuje tjelesno kažnjavanje i druge načine ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe.

Za početak je zanimljivo ispitati koliko roditelja je uopće upoznato s ovim stavom kojeg je zakonodavac zauzeo prema tjelesnom kažnjavanju. Znanje o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja mjereno je jednom česticom: „Je li u Hrvatskoj zakonom zabranjeno da roditelj tjelesno kažnjava dijete?“. Distribucija odgovora prikazana je na slici 5.3.

117

Slika 5.3. Odgovori (%) majki (n = 976) i očeva (n = 841) na pitanje:„Je li u Hrvatskoj zakonom zabranjeno da roditelj tjelesno kažnjava dijete?“

Podatci na slici 5.3. pokazuju da je velika većina roditelja (73,8% majki i 82% očeva) upoznata s postojanjem zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja. Pritom je među očevima značajno više onih koji za ovu zabranu znaju nego među majkama (χ2 = 85,612, df = 4, p < 0,001). Ovakva informiranost vjerojatno se može pripisati učincima nacionalne kampanje protiv tjelesnog kažnjavanja djece provedene 2008. godine te djelovanju pojedinih udruga na promicanju ove informacije u medijima.

Dok je anketnim istraživanjem zahvaćeno znanje o postojanju ovih zakonskih odredbi, kvalitativno istraživanje omogućilo nam je saznati kakav je stav roditelja prema zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja djece. Roditeljski odgovori na pitanje „Što mislite o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja djece?“ vrlo su raznoliki, a mnogima je zajedničko nepovoljno gledanje na ovu zakonsku mjeru. To ilustriraju sljedeći primjeri odgovora na navedeno pitanje:

Pa mislim da to nije u redu. Jer idem od sebe – ja ju othranjujem, odgajam i da ja onda nemam prava nad njom, da ju udarim. Ne ubit ju, istući po Božjem redu. Bog je stvorio šibu da se može tući djecu. Što ako istučem dijete šibom ako zasluži? Ako ne zasluži, neće nitko ni dobiti. Danas kao se ne smije tući, a djeca i piju i kradu i sve. (…) Sad ne znam je li to baš toliki razlog, ali djeca su se dosta opustila kako nema toga da smiješ udariti. Oni govore da ima policije i da će prijaviti roditelja policiji i to je to. (…) Danas kako zovu te Plave telefone, to je meni glupo. Zato danas i djeca jesu tako jako opuštena u školi. Nekome te institucije pomognu, a nekima nije. Postoji neka žena u selu kojoj curica i psuje i svašta, a ona ne smije ništa njoj. Jer ju je istukla i zvala je mala telefon i dobila je mama kaznu i taj uvjet da ne smije dva – tri mjeseca… (Ljubica, Drenovci)

Pa baš i ne mislim da u tolikoj mjeri da baš ne smiješ ni malo kazniti svoje dijete. To znači da ti svoje dijete ne bi smio, ti i mehanički reagiraš, ako će on sad u struju, ti ne možeš sad njemu pola sata objašnjavati, ako ti mirnim putem kreneš on će već nešto do tada napraviti ili ako se igra šibicama, normalno da ćeš ga malo po ruci da on to ostavi. Kad je dijete ugroženo, onda ne možeš baš reći zabranjeno je. Treba to ublažiti nekim stavkama, da se ipak zna do koje mjere taj zakon koristiti. (Iva, Drenovci)

2,2%

15,8%

82,0%

3,0%

23,2%

73,8%

0% 20% 40% 60% 80% 100%

Nije zabranjeno

Ne znam ili bez odgovora

Zabranjeno je

majke

očevi

118

Preoštro je to. U moje doba bilo je pravo zlostavljanje, pretjerano. A malo uhvatit ga i za uho povući, to nije zlostavljanje. Smatram da kod nas ta demokracija i zakon o zlostavljanju je pretjeran jer su izgubili kontrolu. Vi ne morate njega zlostavljati, ima toliko mogućnosti da ti njega kazniš da on to osjeti kao kaznu. Ali taj zakon, jednostavno su previše oduzeli prava roditeljima, učiteljima, nastavnicima. Nije to što su djeci dali prava. To treba, ali su previše prava uzeli odraslima. A nema to kod nas da kažu evo sad ovo ne, ali ovo smijete, da se zna. Toga u našoj državi nema. Dobro, dosta ima naroda koji imaju problema s tim. Nikoga ne bi podcjenjivao, ali primijetio sam da ovdje ljudi, fali im, neću reći obrazovanja, ali fali ima kontakt s obrazovanim ljudima. Fali neki stručnjak. Da se to pojasni. (Zoran, Drenovci)

Mislim da to nema smisla. U mojoj i vašoj kući, ne može nama nitko ništa zabraniti. (…) Svatko od nas odlučuje što je u određenom momentu za njega dobro, a što ne. Vi možete nešto smatrati da sam loše učinila. Tako da mi se to čini totalno glupo. Svatko od nas odlučuje o pravilima svog ponašanja i o pravilima u svojoj kući. (Marija, Đakovo)

Mada sad mislim da su čak malo i previše ušli u zaštitu djece i da djeca imaju prevelika prava, a roditelji više ništa nemaju. Tu mislim da su pogriješili. Tu su trebali nešt’ drugačije napravit. (Snježana, Pisarovina)

Pa mislim, moguće je da će spriječit roditelje. Da bude manje, ali opet ... Ne znam. Ne vjerujem. K’o i sve ostale zabrane. (Andrea, Babina Greda)

Niti jedan zakon ne može bit dobar kao dobar običaj. (…) Ne možemo mi nikad zakonom uredit’ neke stvari. Uvijek će se nać’ način da se zakon eskivira. (Stipan, Zagreb)

Zakon je krajnja mjera za ekstremne slučajeve. Mislim, zakon je zaista sistem za ekscesna stanja. Time se daje do znanja da nešto društveno pravno krivično nije prihvaćeno. Ja smatram da zakonom to treba biti sankcionirano. Ali to je samo za eksces, za neki mali slučaj u rješavanju cjelokupne problematike. (Ana, Sv. Križ Začretje)

To ne postoji. Koliko ima presuda zbog toga? (Miroslav, Zagreb)

Teško da bi to doista dovelo do prestanka tjelesnog kažnjavanja. Treba raditi na preventivi. Mislim da zakon u tom pitanju nije rješenje. (Sanja, Zagreb)

A općenito, kažem da sam za to da se ne tuku djeca, jer granica nema kad ćeš ti dijete istući, udariti ili baš namlatiti. (…) Zbog tih što namlate ili premlate djecu zakon treba biti takav. (Martina, Drenovci)

Za provedbu zakonskih odredbi o zabrani tjelesnog kažnjavanja značajno je kako okruženje reagira na njezino kršenje, odnosno koliko su ostali spremni intervenirati u takvo roditeljsko ponašanje. Pritom je važno napomenuti da zakonske odredbe nalažu svim građanima Hrvatske obvezu prijavljivanja sumnje na zlostavljanje djeteta nadležnim institucijama. Roditelju je u anketnom istraživanju postavljeno i pitanje o tome podržava li uplitanje treće strane dok roditelj tjelesno kažnjava dijete. Distribucija odgovora može se vidjeti na slici 5.4.

119

Slika 5.4. Odgovori majki (n = 976) i očeva (n = 841) na pitanje: „Prema Vašem mišljenju, treba li se neka treća osoba umiješati ako roditelj udari dijete?“

Prosječan odgovor roditelja, koji su izrazili svoj stav o tome treba li se neka treća osoba umiješati ako roditelj udari dijete, je „Vjerojatno ne“ i za majke (M = 2,73, SD = 1,07) i za očeve (M = 2,80, SD = 1,06). Na neke od motiva ovakvog mišljenja upućuju sljedeća mišljenja izražena u intervjuima:

Pa kad bi recimo netko drugi prijavio, bilo bi loše za tu osobu, koja je prijavila. A trebalo bi. Mislim na odgoj djece. Znam da mogu anonimno, ali… To se sazna. (Sabina, Levanjska Varoš)

Ako se nešto u tom smjeru i dobro učini, u redu je. Ali možete tada i situaciju pogoršati. Kada ja to prijavim i taj netko sazna ili pretpostavlja da sam ja to prijavila, vi i vaša obitelj imate problem. Ljudi to izbjegavaju, svi misle možda je ovaj, onaj. (…) A mislim da to opet neće biti spriječeno. (…) Mislim da opet ne vodi ničemu, kad se dijete izdvoji iz obitelji, opet nije dobro. I sad što je tu dobro, kad imaš roditelja ili nemaš. Mi smatramo da roditelj, koliko god bio loš je opet roditelj, bolji nego netko drugi. To je neko viđenje nas koji ne možemo zamisliti da roditelj može biti tako pokvaren i zločest. (Marija, Đakovo)

5.1.4. Roditeljski prijedlozi za sprečavanje tjelesnog kažnjavanja

Osim na nastojanje društva da zakonom zaustavi tjelesno kažnjavanje, roditelji koji su sudjelovali u intervjuima osvrnuli su se i na druge aspekte sprečavanja nasilnog ponašanja roditelja prema djeci. Odgovori na pitanje: „Što bi, po Vašem mišljenju, moglo pomoći da roditelji manje tuku djecu?“ uključivali su i sljedeće:

Apsolutno više razgovora. Čak i suza, izbacivanja emocija. Jer mislim da je udarac isto izbacivanje emocija, samo jako neravnopravan. (Sanja, Zagreb)

Najprije bi svakome, tko dijete tuče, rekao neka digne ruku na nekoga jačeg od sebe, pa da vidimo onda kako ćeš to, hoćeš pokušati dignuti ruku. Kod nas je još uvijek princip jačega. A ne znam kako to možeš na svom djetetu. Ne znam kako možeš što si ti rodio i odgajaš tući, maltretirati. Stavit ga u prostoriju, toga što tuče, u neki ring, staviti mu rukavice i dovesti boksača, pa da vidimo ima li on šanse protiv njega. Tako i to dijete, takve on šanse ima. Još kad im kažu: „Ne plači.“ Pa kako nećeš plakati kad

19,6%

27,5%

20,6%21,2%

11,0%

26,6%23,9%

17,1%

21,4%

11,0%

0%

5%

10%

15%

20%

25%

30%

Ne mogu reći

Sigurno ne Vjerojatno ne

Vjerojatno da

Sigurno da

očevi

majke

120

te razbije. Ili “Dobit ćeš još.“ Kud te fizički, tu te još i psihički maltretira. Tu mora dijete jako biti psihičko jako da to može proći. A s razgovorom možeš puno toga, a to puno ljudi ne shvaća. A moraš i krenuti od sebe i razmisliti čega se bojiš, što su ti strahovi. Treba čovjek sa sobom biti zadovoljan, onda će sve biti u redu ili bolje. (Zoran, Drenovci)

Možda im reći... ima netko, roditelji koji vide sve savršeno u svojoj djeci, a ima nekih koji vide sve crno u svojoj djeci. Oni koji vide samo crno, oni ga samo mlate. Ali opet reći, tu je dobro, dijete nije opet tak’… Dobro je vidjeti u djetetu nešto dobro. (Lidija, Pisarovina)

Prvo, misli se da je roditeljstvo bogomdano. Roditeljstvo nije bogomdano, roditeljstvo se uči. Mislim da je to prva stvar koja se krivo podrazumijeva, u društvu. Prvo roditelji to podrazumijevaju, oni su sad roditelj, a mnogi se s roditeljstvom tako teško nose. I možda bi trebalo o tome na jedan javan, posve zreo način progovoriti, da roditeljstvo se uči. (Anđelka, Zagreb)

Ovdje želimo ponovo naglasiti da se radi o prijedlozima za sprečavanje tjelesnog kažnjavanja koji su prikupljeni na selekcioniranom uzorku intervjuiranih roditelja. Podatci reprezentativne skupine roditelja o tome na koje sve načine im se može pomoći u ispunjavanju njihove roditeljske uloge biti će prikazani unutar rasprave o podršci roditeljstvu (poglavlje 7).

5.1.5. Roditeljeva percepcija stavova okoline prema tjelesnom kažnjavanju djeteta

Roditeljska uvjerenja mogu nastati temeljem neposrednog iskustva iz vlastitog djetinjstva ili se mogu formirati posredno, prihvaćanjem informacija iz izvora u okolini. Budući da uvjerenja motiviraju i oblikuju roditeljska ponašanja (Bornstein i Cheah, 2006), a sama se oblikuju pod utjecajem prevladavajućih uvjerenja u nekom društvu, zanimalo nas je saznati kako roditelji u Hrvatskoj percipiraju stavove prema tjelesnom kažnjavanju koje imaju članovi njihovih zajednica.

Percepcija stavova okoline prema tjelesnom kažnjavanju djeteta ispitana je na način da smo roditelje zamolili da uz navedene osobe procijene kakav je njihov prevladavajući stav prema tjelesnom kažnjavanju djece na skali od 5 stupnjeva, uz mogućnost odgovora „ne znam“. Distribucije odgovora roditelja prikazane su u tablicama 5.5. i 5.6.

Tablica 5.5. Majčina percepcija stavova i okoline prema tjelesnom kažnjavanju djeteta

Kakav je STAV PREMA TJELESNOM KAŽNJAVANJU djece: N

IZRA

ZITO

PRO

TIV

PRO

TIV

NI Z

A N

I PRO

TIV

ZA

IZRA

ZITO

ZA

M SD

Djetetovih baka i djedova 845 40,9 30,5 22,5 5,0 1,1 2,0 0,96Prijatelja i poznanika 793 31,7 39,5 24,6 3,7 0,6 2,0 0,88Drugih roditelja (u školi, vrtiću…) 670 31,6 37,0 26,9 3,6 0,9 2,1 0,90Učitelja, nastavnika 753 45,6 40,5 11,2 2,1 0,7 1,7 0,80Pedagoga, psihologa, socijalnih radnika 779 58,4 35,0 4,7 1,2 0,6 1,5 0,70Liječnika 780 60,0 35,0 3,7 0,8 0,5 1,5 0,66Policije 728 55,4 34,8 7,4 1,5 1,0 1,6 0,77Djelatnika Vaše vjerske zajednice 745 56,9 35,0 6,4 0,8 0,8 1,5 0,72

(1 = izrazito protiv, 2 = protiv, 3 = ni za ni protiv, 4 = za, 5 = izrazito za)

121

Tablica 5.6. Očeva percepcija stavova okoline prema tjelesnom kažnjavanju djeteta

Kakav je STAV PREMA TJELESNOM KAŽNJAVANJU djece: N

IZRA

ZITO

PRO

TIV

PRO

TIV

NI Z

A N

I PRO

TIV

ZA

IZRA

ZITO

ZA

M SD

Djetetovih baka i djedova 747 39,4 38,4 16,7 5,1 0,4 1,9 0,89

Prijatelja i poznanika 714 33,3 42,6 20,6 3,1 0,4 2,0 0,84

Drugih roditelja (u školi, vrtiću…) 605 35,2 39,3 21,2 4,0 0,3 2,0 0,87

Učitelja, nastavnika 658 41,5 44,5 10,6 2,4 0,9 1,8 0,81

Pedagoga, psihologa, socijalnih radnika 674 56,2 35,2 6,1 1,9 0,6 1,6 0,75

Liječnika 677 56,0 38,4 4,1 0,9 0,6 1,5 0,68

Policije 654 50,8 37,0 8,7 2,6 0,9 1,7 0,82

Djelatnika Vaše vjerske zajednice 648 54,6 36,0 6,6 2,2 0,6 1,6 0,76

(1 = izrazito protiv, 2 = protiv, 3 = ni za ni protiv, 4 = za, 5 = izrazito za)

Vrijednosti aritmetičkih sredina u tablicama 5.5. i 5.6. pokazuju da roditelji u prosjeku smatraju da su sve navedene osobe iz njihove okoline „protiv“ tjelesnog kažnjavanja. Ovaj nalaz je očekivan jer se radi o protuzakonitom ponašanju. Pritom se najniže vrijednosti pojavljuju uz liječnike i pedagoge/psihologe/socijalne radnike, a najviše uz djetetove bake i djedove, prijatelje i poznanike te druge roditelje.

Temeljem rezultata faktorske analize, formirane su dvije mjere percipiranih stavova okoline: percipirani stavovi članova neformalne socijalne mreže (djetetovih baka i djedova, roditeljevih prijatelja i poznanika, drugih roditelja (u školi, vrtiću) i percipirani stavovi stručnjaka i javnih djelatnika (nastavnika, pedagoga/psihologa/socijalnih radnika, liječnika, policije, djelatnika vjerske zajednice).

Provjera značajnosti razlika između ovih dviju mjera pokazala je da su stavovi neformalne socijalne mreže manje negativni od stavova stručnjaka i javnih djelatnika. Prema iskustvu majki, neformalna okolina u prosjeku je „protiv“ (M = 2,02, SD = 0,819) tjelesnog kažnjavanja, iako ne tako izrazito kao stručnjaci (M = 1,59, SD = 0,683) (t = 16,342; df = 815; p = 0,000). I očevi na sličan način vide razlike u stavovima neformalne okoline i stručnjaka. Naime, prema iskustvu očeva, neformalna okolina u prosjeku je „protiv“ (M = 1,95, SD = 0,759) tjelesnog kažnjavanja, iako ne tako izrazito kao stručnjaci (M = 1,64, SD = 0,690) (t = 10,907; df = 708; p = 0,000).

Provjera razlika između majki i očeva u percipiranim stavovima okoline prema tjelesnom kažnjavanju pokazuje da ove razlike postoje s obzirom na percipirani stav neformalne socijalne mreže, pri čemu majke percipiraju ove stavove nešto negativnijima od očeva (t = 2,04; df = 701; p = 0,042). S obzirom na percipirane stavove stručnjaka, nisu utvrđene razlike između majki i očeva (t = - 1,272; df = 616; p = 0,204).

Rezultati dobiveni anketiranjem roditelja pokazuju da su poruke koje o tjelesnom kažnjavanju dobivaju od svoje neposredne okoline heterogenije od onih „službenih“, koje šalju stručnjaci i javni djelatnici. O ovim porukama govorili su i intervjuirani roditelji, primjerice:

122

Otac meni kad kaže: „Pa ti bi trebala nešto napraviti.“; kažem: „ Pa, tata, ne mogu ja tući.“; „Pa ja sam Vas tukao, pa ste dobro ispale.“ To je jedan od savjeta. Pa ako je on od nas uspio napraviti djecu, nismo nikad završili na hitnoj, nismo se nikome ni morale žaliti. Pa neće onda ni moje dijete umrijeti ako jednom dobije nekom šibicom malom, niti da dobije malo batina, niti će mu što biti. Tako smatram. Nisam nikakvi, da sam za batine neke, to nikada. (Iva, Drenovci)

Imala sam susjedu koja je smatrala da dijete mora dobiti po guzici. Iz jednog sistema održavanja tradicije njenih roditelja podrazumijevalo se da se djetetu treba dati po guzici. (Ana, Sv. Križ Začretje)

5.2. Učestalost i obilježja tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja

Osim upoznavanja roditeljskih uvjerenja i stavova, vezanih uz tjelesno kažnjavanje, cilj istraživanja bio je ispitati i samo ponašanje tjelesnog kažnjavanja – njegovu raširenost, učestalost i neka druga obilježja. Na reprezentativnom uzorku sedmaša/ica provjerili smo kolika je izloženost roditeljskom nasilju, odnosno koliko često doživljavaju tjelesno i druge oblike kažnjavanja. Izvor podataka za odgovor na ova pitanja bila su uglavnom djeca, iako su i njihovi roditelji izvijestili o vlastitom tjelesnom nasilju prema djetetu.

Od djece su podatci o ponašanjima roditelja prikupljeni Upitnikom tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja, kojeg su ispunjavali zasebno za majku i za oca. Ovaj upitnik sadrži popis od šest oblika fizički agresivnog ponašanja roditelja prema djetetu, dva oblika tjelesnih posljedica roditeljske agresije na dijete te 10 netjelesnih oblika kažnjavanja. Za svako od navedenih roditeljskih ponašanja ili posljedica ponašanja djeca su procijenila učestalost doživljavanja u djetinjstvu.

Prvo ćemo se osvrnuti na to koliko je uopće često iskustvo roditeljskog nasilja među djecom u uzorku, tj. koliki udio djece je izvijestio da su najmanje jednom u djetinjstvu ili češće doživjeli takvo roditeljsko ponašanje. Od 1.022 djeteta, koja su izvijestila o majčinim postupcima kažnjavanja, njih 26,7% navodi da nikad nije doživjelo ni jedan oblik tjelesnog kažnjavanja od majke. S druge strane, gotovo tri od četiri djeteta (73,3%) doživjela su najmanje jedan oblik tjelesnog kažnjavanja od majke. Od 1.011 djece koja su izvijestila o očevim postupcima kažnjavanja, njih 33,8% nije nikad doživjelo ni jedan oblik tjelesnog kažnjavanja od oca. S druge strane, dva od tri djeteta (66,2%) doživjela su najmanje jedan oblik tjelesnog kažnjavanja od oca.

Drugim riječima, tri četvrtine djece ima iskustvo majčinog, a dvije trećine očevog tjelesnog kažnjavanja. Pritom su najviše doživljavani oblici tjelesnog kažnjavanja udarac po stražnjici, pljuska/šamar povlačenje za kosu/uši i udarac predmetom. Koliki udio djece ima iskustvo doživljavanja pojedinog oblika roditeljskog nasilja prikazano je na slici 5.5.

Slika 5.5. Postotak djece koja su doživjela različite oblike roditeljskog nasilja (N = 1.022)

4,9%

22,2%

24,8%

39,3%

43,3%

3,2%

27,4%

30,9%

47,9%

50,6%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60%

teže batine (pretučenost)

udarac predmetom

povlačenje za kosu/uši

pljuska/šamar

udarac po stražnjici

majka

otac

123

Treba napomenuti da su ovi razmjerno veliki udjeli djece, koja su ikad doživjela roditeljsko tjelesno kažnjavanje, tome uglavnom bili izloženi „rijetko“. Učestalost doživljavanja preostalih oblika tjelesnog i drugog kažnjavanja vidljiva je iz distribucija odgovora po česticama Upitnika tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja za dječje procjene ponašanja majki (tablica 5.7.) i očeva (tablica 5.8.).

Tablica 5.7. Učestalost majčinih postupaka kažnjavanja (percepcija adolescenata)

UČESTALOST MAJČINOG KAŽNJAVANJA *(izvor: ADOLESCENT) N

NIK

AD

%

RIJE

TKO

%

PON

EKA

D%

ČEST

O%

VRL

O Č

ESTO

% M SD

TJEL

ESN

O K

AŽN

JAVA

NJE

I VIK

AN

JE

Udarac rukom po stražnjici 1.022 49,4 34,8 12,5 2,3 0,9 1,7 0,84Pljuska/šamar 1.024 52,1 32,0 11,6 3,5 0,8 1,7 0,87

Povlačenje za kosu/uši 1.024 69,1 21,1 7,4 2,1 0,3 1,4 0,74Udarac predmetom (šibom,

štapom, remenom, kuhačom i sl.)

1.023 72,6 19,1 5,8 2,1 0,5 1,4 0,73

Vikanje 1.022 11,3 29,1 28,9 17,8 13,0 2,9 1,20Prijetnje batinama kojih si se

bojao/la 1.019 68,5 21,1 6,1 3,3 1,0 1,5 0,83

TEŽE

FIT

IZČK

O I

PSIH

IČKO

NA

SILJ

E Prisiljavanje da budeš u nekom neugodnom ili ponižavajućem položaju (klečanje, stajanje u

kutu…)

1.024 90,0 7,9 1,7 0,2 0,2 1,1 0,42

Modrice od maminog udarca 1.023 93,2 5,3 1,3 0,2 0,1 1,0 0,36Teže batine (više udaraca,

šakom, nogom) 1.020 96,8 2,2 1,1 0 0 1,0 0,25

Druge povrede i ozljede od maminog udarca (krv iz

nosa, posjekotine, iščašenja, opekotine, lomovi)

1.024 96,9 2,4 0,3 0,3 ,1 1,0 0,28

Vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima 1.019 77,4 15,4 4,8 1,7 0,7 1,3 0,71

ZABR

AN

A Z

ABA

VN

IH

AKT

IVN

OST

I I Z

AD

AVA

NJE

D

OD

ATN

IH O

BVEZ

A

Zabrana igranja playstationa, korištenja računala ili mobitela 1.023 37,1 26,1 20,4 10,5 5,9 2,2 1,22

Zabrana gledanja TV-a 1.021 49,4 27,1 13,9 5,9 3,7 1,9 1,09Zadavanje dodatnog učenja za

kaznu 1.020 59,9 20,1 11,0 6,3 2,7 1,7 1,06

Zabrana izlazaka iz sobe ili kuće 1.023 57,0 24,4 11,4 5,4 1,8 1,7 0,99Zadavanje dodatnih poslova za

kaznu 1.020 60,2 23,4 10,1 5,0 1,3 1,6 0,94

Ukidanje džeparca 1.014 74,6 15,2 6,8 2,7 0,8 1,4 0,79Odbijanje komunikacije s tobom 1.022 80,5 12,6 4,5 1,7 0,7 1,3 0,69

* (1) „nikad/nije mi se nikad dogodilo“; (2) „rijetko/dogodilo se jednom ili dvaput u djetinjstvu“; (3) „ponekad/povremeno, nekoliko puta godišnje“; (4) „često/dešavalo se redovito, otprilike jednom mjesečno“; (5) „vrlo često/dešavalo se više puta mjesečno tijekom djetinjstva“.

124

Iz tablica 5.7. i 5.8. vidljivo je da je nekoliko puta u godini ili češće udarac po stražnjici od majke doživjelo svako šesto dijete, a od oca svako osmo. Isto vrijedi i za pljusku/šamar.Udarac predmetom (kuhačom, remenom i sl.) nekoliko puta u godini ili češće, od majke je doživjelo svako jedanaesto dijete, a od oca svako šesnaesto. Gotovo svako treće dijete doživjelo je i od strane majke i od strane oca prijetnje batinama kojih se bojalo.

Tablica 5.8. Učestalost očevih postupaka kažnjavanja (percepcija adolescenata)

UČESTALOST OČEVOG KAŽNJAVANJA*

(izvor: ADOLESCENT) N

NIK

AD

%

RIJE

TKO

%

PON

EKA

D%

ČEST

O%

VRL

O Č

ESTO

% M SD

TJEL

ESN

O K

AŽN

JAVA

NJE

I VIK

AN

JE

Udarac rukom po stražnjici 1.010 56,7 32,1 8,9 1,7 0,6 1,6 0,77Pljuska/šamar 1.009 60,7 27,0 9,3 1,8 1,3 1,6 0,83

Povlačenje za kosu/uši 1.011 75,2 17,6 6,0 1,0 0,2 1,3 0,65Udarac predmetom (šibom,

štapom, remenom, kuhačom i sl.)

1.008 77,8 16,2 4,6 0,7 0,8 1,3 0,66

Vikanje 1.008 15,3 34,2 32,8 11,2 6,4 2,6 1,08Prijetnje batinama kojih si se

bojao/la 1.001 68,8 19,6 6,4 2,8 2,4 1,5 0,91

TEŽE

FIT

IZČK

O I

PSIH

IČKO

NA

SILJ

E Prisiljavanje da budeš u nekom neugodnom ili

ponižavajućem položaju (klečanje, stajanje u kutu…)

1.009 91,4 6,9 1,1 0,5 0,1 1,1 0,40

Modrice od tatinog udarca 1.011 91,5 6,0 1,7 0,5 0,3 1,1 0,45Teže batine (više udaraca,

šakom, nogom) 1.008 95,1 3,0 1,5 0,4 0 1,1 0,38

Druge povrede i ozljede od maminog udarca (krv iz

nosa, posjekotine, iščašenja, opekotine, lomovi)

1.008 97,8 1,5 0,6 0,1 0 1,0 0,23

Vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima 1.006 76,8 15,0 5,1 1,7 1,4 1,4 0,78

ZABR

AN

A Z

ABA

VN

IH A

KTIV

NO

STI I

ZA

DAV

AN

JE D

OD

ATN

IH O

BVEZ

A

Zabrana igranja playstationa, korištenja računala ili

mobitela1.008 43,3 25,0 17,7 8,0 6,0 2,1 1,21

Zabrana gledanja TV-a 1.008 57,7 22,8 11,9 4,2 3,4 1,7 1,05Zadavanje dodatnog učenja

za kaznu 1.009 62,2 21,2 9,2 4,9 2,5 1,6 1,00

Zabrana izlazaka iz sobe ili kuće 1.007 63,1 21,8 9,0 3,6 2,5 1,6 0,97

Zadavanje dodatnih poslova za kaznu 1.009 63,7 22,9 8,2 3,4 1,8 1,6 0,91

Ukidanje džeparca 1.003 76,9 14,4 5,6 2,0 1,2 1,4 0,78Odbijanje komunikacije s

tobom 1.008 83,2 11,9 3,3 0,7 0,9 1,2 0,63

* (1) „nikad/nije mi se nikad dogodilo“; (2) „rijetko/dogodilo se jednom ili dvaput u djetinjstvu“; (3) „ponekad/povremeno, nekoliko puta godišnje“; (4) „često/dešavalo se redovito, otprilike jednom mjesečno“; (5) „vrlo često/dešavalo se više puta mjesečno tijekom djetinjstva“.

125

Što se tiče raširenosti težeg nasilja, podatci pokazuju da postoji dio djece koji izvješćuje da su doživjela teške batine od majke (3,2%) i oca (4,9%), modrice od udarca majke (6,8%) odnosno oca (8,5%), pa čak i druge povrede (krv iz nosa, posjekotine, iščašenja, opekotine, lomove) uslijed udarca majke (3,1%) odnosno oca (2,2%). Gotovo četvrtina djece doživjela je da ih roditelj vrijeđa ili naziva pogrdnima imenima. Opisani nalazi zabrinjavaju jer se radi o roditeljskim ponašanjima tjelesnog i psihičkog/verbalnog zlostavljanja. Dodatnu zabrinutost izaziva to što je opravdano očekivati da su prikazani podatci o raširenosti i učestalosti roditeljskog nasilnog ponašanja podcijenjeni u odnosu na stvarno stanje, zbog djetetove sklonosti održavanja pozitivne slike o roditelju i namjernog ili nenamjernog zaboravljanja neugodnih iskustava (Belsky, 1993). U našem istraživanju ovo se potvrdilo samo za dječje izvješćivanje o nasilju od strane majke, ali ne i oca, što će biti vidljivo iz sljedećih podataka.

U anketnom istraživanju o učestalosti tjelesnog kažnjavanja izvijestili su i roditelji. Doduše, podatci su prikupljeni od roditelja samo jednom česticom, što umanjuje njihovu pouzdanost. Na skali od 5 stupnjeva roditelji su procijenili koliko puta su udarili svoje dijete u cjelokupnom razdoblju njegovog života. Značenje stupnjeva te distribucija odgovora majki i očeva vidljiva je iz tablice 5.9.

Tablica 5.9. Roditeljska samoprocjena učestalosti udaranja djeteta

Koliko puta ste udarili svoje dijete od ranog djetinjstva do sada?

Samoprocjena majki Samoprocjena očeva

n % n %

1) Nikad 207 21,6 305 36,72) 1 – 3 puta 411 42,9 328 39,53) 4 – 10 puta 276 28,8 152 18,34) 10 – 50 puta 53 5,5 36 4,35) Vise od 50 puta 12 1,3 10 1,2

Ukupno 959 100 831 100M 2,2 1,9SD 0,89 0,91

Prema vlastitom iskazu, jedan ili više puta svoje je dijete od ranog djetinjstva do trinaeste godine udarilo 78,4% majki i 63,3% očeva (tablica 5.9.). Usporedimo li ove nalaze s podatcima dobivenim od djece (73,3% djece iskazalo da je doživjelo tjelesno kažnjavanje od majke i 66,2% od oca), možemo uočiti dosta veliko slaganje. Manja odstupanja očituju se u tome što majke iskazuju nešto više tjelesnog kažnjavanja u odnosu na procjene djece, dok je kod očeva situacija upravo obrnuta – njihove samoprocjene tjelesnog kažnjavanja nešto su niže od procjena koje su dala djeca.

I podatci dobiveni od djece, kao i podatci dobiveni od roditelja, ukazuju na razmjerno rijetku učestalost nasilnih postupaka. Naime, najviše ih je navelo da su dijete udarili 1 – 3 puta tijekom djetinjstva (slika 5.6.).

126

Slika 5.6. Roditeljska samoprocjena koliko puta su udarili svoje dijete (n = 959 majki i 831 otac)

I ovdje treba naglasiti da se najvjerojatnije radi o podcijenjenim učestalostima u odnosu na stvarno stanje. Razlog tome je sklonost socijalno poželjnom odgovaranju, dodatno naglašena time što je predmet istraživanja učestalost zakonom zabranjenog ponašanja. Ovome u prilog ide i komentar napisan na margini upitnika jednog roditelja: „Baš me zanima koliko će roditelja iskreno odgovoriti!“.

Broj istraživanja, u kojima roditelji izvješćuju o tjelesnom kažnjavanju, kod nas je razmjerno malen te uglavnom obuhvaća roditelje mlađe djece. Tako dobiveni podatak da 21,6% majki nije nikad udarilo dijete, možemo usporediti s  nalazom da četvrtina prigodnog uzorka majki zagrebačkih predškolaca izvjavljuje da nikad nisu udarile dijete po stražnjici, a trećina nikad nije na djetetu koristila šibu, kuhaču ili remen (Delale i Pećnik, 2010).

Kako bismo utvrdili latentne dimenzije roditeljskih postupaka kažnjavanja, dječje odgovore o učestalosti doživljavanja ispitivanih postupaka podvrgli smo faktorskoj analizi. Temeljem dobivenih rezultata definirane su tri subskale oblika roditeljskog kažnjavanja: 1. Tjelesno kažnjavanje i vikanje, 2. Ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza i 3. Teže fizičko i psihičko nasilje. Koja roditeljska ponašanja (ili tjelesne povrede uslijed roditeljskog ponašanja) čine pojedinu subskalu, moguće je vidjeti u tablicama 5.7. ili 5.8. Uz faktorsku strukturu Upitnika tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja zanimljivo je primijetiti da se uz postupke „uobičajenog“ tjelesnog kažnjavanja vežu i „uobičajeni“ postupci verbalne agresije (tj. vikanje i prijetnje batinama). S druge strane, uz postupke težeg tjelesnog nasilja i tjelesne povrede uslijed nasilja vežu se „grublji“ postupci verbalne agresije (tj. vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima). Konačno, istim latentnim faktorom kao postupci zabrana zabavnih aktivnosti i zadavanja dodatnih obveza, zasićeno je i roditeljevo kažnjavanje djeteta odbijanjem komunikacije.

Između pojedinih subskala utvrđene su srednje visoke pozitivne korelacije. One pokazuju da je učestalije korištenje tjelesnog kažnjavanja i vikanja povezano s učestalijim ukidanjem privilegija i zadavanjem dodatnih obveza (r = 0,52, , p < 0,01 za majke i r = 0,53, p < 0,01 za očeve) te s učestalijim korištenjem težeg fizičkog i psihičkog nasilja (r = 0,56, p < 0,01 za majke i r = 0,64, , p < 0,01 za očeve). Drugim riječima, roditelji koji koriste više jednog oblika kažnjavanja, više koriste i druga dva. Nalaz da su blaži i teži oblici nasilja pozitivno povezani u skladu je sa spoznajama o tome da nasilje, koje se koristi „u odgojne svrhe“ obično eskalira odnosno da se početak tjelesnog zlostavljanja najčešće može pripisati kontekstu „discipliniranja“.

1,2%

4,3%

18,3%

39,5%

36,7%

1,3%

5,5%

28,8%

42,9%

21,6%

0% 10% 20% 30% 40% 50%

više od 50 puta

10 - 50 puta

4 - 10 puta

1 -3 puta

nikad

majka

otac

127

Prosječne dječje procjene ponašanja majki i očeva na subskalama Upitnika o tjelesnom i drugom kažnjavanju prikazane su na slici 5.7. Vidljiva je veća učestalost doživljavanja tjelesnog kažnjavanja i vikanja te ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza (u prosjeku „rijetko“) od doživljavanja težeg fizičkog i psihičkog nasilja (u prosjeku „nikad“).

Slika 5.7. Prosječni rezultati na subskalama kažnjavanja od strane majki i očeva (n = 1.022)

Provjerom značajnosti razlika u učestalosti doživljavanja kažnjavanja s obzirom na spol roditelja, utvrdili smo da majke značajno češće od očeva tjelesno kažnjavaju i viču na djecu (t = 6,675; df = 977; p < 0,001) te ukidaju privilegije i zadaju dodatne obveze (t = 4,661; df = 976; p < 0,001). Međutim, pri interpretaciji ovog rezultata potrebno je prisjetiti se nalaza da su majke ujedno i češće aktivno uključene u život adolescenata od očeva koji je prikazan u četvrtom poglavlju. U učestalosti korištenja težeg fizičkog i psihičkog nasilja nisu utvrđene razlike između majki i očeva (t = 1,186; df = 977; p > 0,10).

Treba napomenuti da su korelacije između dječjih procjena učestalosti majčinog i očevog kažnjavanja dosta visoke i iznose 0,55 za tjelesno kažnjavanje i vikanje, 0,70 za ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza te 0,50 za teže fizičko i psihičko nasilje (sve korelacije značajne su uz p < 0,001). Ova povezanost može odražavati stvarnu usklađenost u postupcima kažnjavanja između roditelja (primjerice, oba roditelja su „stroga“ ili „blaga“), no može biti i posljedica toga da dijete na sličan način doživljava roditeljska ponašanja. Također je moguće da je ova povezanost pojačana time da su djeca prepisivala svoje odgovore za drugog roditelja iz odgovora koje su dali u prethodnoj anketi za prvog roditelja.

Uslijed utvrđenih spolnih razlika u učestalosti problema u ponašanju, samoregulaciji i školskom uspjehu (poglavlje 3), zanimalo nas je provjeriti postoje li razlike u učestalosti kažnjavanja djevojčica i dječaka (tablica 5.10.).

1,65 1,61

1,13

1,77 1,69

1,12

00,20,40,60,8

11,21,41,61,8

2

tjelesno kažnjavanje i vikanje ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza

teže fizicko i psihicko nasilje

očevi majke

128

Tablica 5.10. Razlike u učestalosti doživljavanja kažnjavanja između djevojčica i dječaka

Roditeljsko kažnjavanje djece n M SD t

Tjelesno kažnjavanje i vikanjemajka

dječaci 515 1,8 0,610,359

djevojčice 511 1,8 0,62

otacdječaci 511 1,7 0,59

1,504djevojčice 501 1,6 0,56

Ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza

majkadječaci 514 1,7 0,69

1,602djevojčice 511 1,7 0,67

otacdječaci 509 1,7 0,69

2,103*djevojčice 501 1,6 0,64

Teže fizičko i psihičko nasiljemajka

dječaci 515 1,1 0,282,031*

djevojčice 510 1,1 0,26

otacdječaci 510 1,2 0,37

2,575**djevojčice 501 1,1 0,29

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Podatci u tablici 5.10. pokazuju da se djevojčice i dječaci ne razlikuju po tome koliko tjelesnog kažnjavanja i vikanja doživljavaju od majki i očeva, pa ni po tome koliko ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza doživljavaju od majke. Međutim, kad je u pitanju očevo ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza, o njemu češće izvješćuju dječaci od djevojčica.

Dječaci doživljavaju i više težeg fizičkog i psihičkog nasilja od djevojčica, i to ne samo od strane očeva, nego i od strane majki. U skladu s ovim nalazom, američke statistike upućuju na zaključak da su dječaci i djevojčice izloženi podjednakom riziku od lakšeg tjelesnog zlostavljanja, no da su dječaci izloženi nešto većem riziku od teškog tjelesnog zlostavljanja (Barnett i sur., 1997). Slični rezultati dobiveni su na učenicima viših razreda osnovne škole gdje je 60% djevojčica i 62% dječaka doživjelo tjelesno kažnjavanje, a 7% djevojčica i 13% dječaka i tjelesne povrede (Pleše, 2002, prema Pećnik, 2003).Tjelesne povrede uslijed roditeljskog nasilja bile su češće kod muških ispitanika i na zagrebačkim studentima (Pećnik, 2003).

Također nas je zanimalo ispitati odnos kažnjavanja i dobi djeteta. Djeca su retrospektivno izvijestila o tome u kojem životnom razdoblju su doživljavala pojedini oblik roditeljskog tjelesnog nasilja. Tako su uz svaki doživljeni postupak roditelja ili povredu kao posljedicu takvog postupka naveli je li se dogodio u predškolskom razdoblju (tj. do 7. godine života), u razdoblju nižih i/ili viših razreda osnovne škole. Podatci koji se odnose na tjelesno nasilje, doživljeno od strane majke i od strane oca (barem jednom tijekom djetinjstva), prikazani su u tablici 5.11.

Tablica 5.11. Roditeljsko nasilje i njegove posljedice s obzirom na razdoblje djetetovog života

Tjelesno kažnjavanjei tjelesne povrede

Majčino kažnjavanje Očevo kažnjavanje

N do 7. god.

1. – 4. raz.

5. – 7.raz. N do 7.

god.1. – 4.

raz.5. – 7.

raz.

Udarac rukom po stražnjici 991 43,0 16,3 6,3 988 29,8 14,2 6,7

Povlačenje za kosu/uši 996 13,9 14,1 9,1 990 11,3 11¸0 7,3

Pljuska/šamar 965 16,7 21,2 17,9 972 13,7 18,9 13,7

Udarac predmetom (primjerice, šibom, štapom, remenom, kuhačom)

1.004 15,4 10,9 4,9 993 11,7 8,8 5,3

129

Tjelesno kažnjavanjei tjelesne povrede

Majčino kažnjavanje Očevo kažnjavanje

N do 7. god.

1. – 4. raz.

5. – 7.raz. N do 7.

god.1. – 4.

raz.5. – 7.

raz.Teže batine (više udaraca, udarac šakom, nogom) 1.018 1,5 1,9 2,3 1.000 2,1 2,1 3,2

Prisiljavanje da budeš u nekom neugodnom ili ponižavajućem položaju (klečanje, stajanje u kutu)

1.011 5,7 3,5 2,3 997 4,9 3,6 2,2

Modrice od roditeljskog udarca 1.013 3,0 3,3 3,0 1.000 3,6 4,5 4,0

Druge povrede i ozljede od roditeljskog udarca (krv, lomovi) 1.020 1,9 2,2 2,6 1.004 1,6 1,9 2,7

Iz tablice 5.11. može se vidjeti da se tjelesno kažnjavanje udaranjem po stražnjici najviše događalo u razdoblju do 7. godine života. Povlačenje za kosu/uši podjednako često događa se i u predškolsko doba i tijekom nižih razreda osnovne škole. Pljuska/šamar najčešći su tijekom nižih razreda (7 – 10 godina) iako su ujedno i najzastupljeniji oblik tjelesnog kažnjavanja kod starije djece (11 – 14 godina). Udarci predmetom odnosno „batine“ također su češći u predškolskom i razdoblju nižih razreda, kao i prisiljavanje na stajanje u kutu, klečanje i slično. U razdoblju nižih razreda najčešće su i modrice od roditeljskog udarca.

Teže batine češće se pojavljuju u razdoblju viših razreda osnovne škole, kao i druge povrede i ozljede uslijed roditeljskog nasilja. Prema tome, zamjetan je trend da s porastom dobi opada broj djece koja doživljavaju tjelesno kažnjavanje, ali raste težina roditeljskih nasilnih postupaka upućujući na to da s vremenom intenzitet nasilja eskalira.

5.3. Povezanost tjelesnog i drugih oblika kažnjavanja s mjerama prilagodbe adolescenta

Iako je glavni argument u borbi protiv nasilja nad djecom njihovo ljudsko pravo na nepovredivost integriteta, u radu s roditeljima stručnjaci često ističu i nepovoljno djelovanje neprimjerenog roditeljskog ponašanja na dijete. Zanimalo nas je provjeriti jesu li različiti oblici roditeljskog kažnjavanja povezani s prilagodbom adolescenata. Pritom naglašavamo da utvrđivanje povezanosti između pojava ne dokazuje da one imaju međusobni uzročni utjecaj, ali postojanje povezanosti govori u prilog tome da je takav utjecaj moguć. Rezultati korelacijske analize prikazani su u tablici 5.12.

Tablica 5.12. Povezanost učestalosti roditeljskog kažnjavanja s mjerama prilagodbe adolescenta

Roditeljsko kažnjavanje Samopoštovanje(izvor adolescent)

Samoregulacija(izvor oba roditelja)

Problemi u ponašanju

(izvor: adolescent)Majčino tjelesno kažnjavanje i vikanje -,27** -,13** ,26**

Majčino ukidanje privilegija i zadavanje dodatnih obveza -,22** -,19** ,18**

Majčino teže fizičko i psihičko nasilje -,17** -,13** ,13**

Očevo tjelesno kažnjavanje i vikanje -,27** -,10** ,29**

Očevo ukidanje privilegija i zadavanje obveza -,17** -,15** ,16**

Očevo teže fizičko i psihičko nasilje -,21** -,11** ,24**

** p < 0,01

130

Svi koeficijenti korelacije prikazani u tablici 5.12., iako niski, značajni su i očekivanog smjera. Oni pokazuju da je veća učestalost svih oblika majčinog i očevog kažnjavanja povezana s nižim samopoštovanjem, slabijom samoregulacijom i više problema u ponašanju adolescenata.

Pritom se nisko samopoštovanje najbolje može predviđati temeljem majčinog i očevog češćeg tjelesnog kažnjavanja i vikanja, a slabija samoregulacija temeljem majčinog i očevog češćeg ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza. Više problema u ponašanju najjače je povezano s očevim i majčinim tjelesnim kažnjavanjem i vikanjem, te s očevim težim fizičkim i psihičkim nasiljem.

Utvrđene korelacije između tjelesnog kažnjavanja i pokazatelja psihosocijalne prilagodbe u skladu su s rezultatima u literaturi. Gershoff (2002) je, temeljem meta-analize 88 istraživanja povezanosti tjelesne kažnjavanosti s nizom obilježja djetetovog ponašanja i doživljavanja, utvrdila da se nisko samopoštovanje, slabija internalizacija, više agresivnog i devijantnog ponašanja redovito nalaze kao korelati tjelesnog kažnjavanja.

Kao što smo već isticali, iz ovih rezultata nije opravdano zaključiti da roditeljsko kažnjavanje uzrokuje lošiju prilagodbu djeteta (kao ni da loša djetetova prilagodba uzrokuje roditeljevo tjelesno kažnjavanje). Prepreka takvom zaključku nisu samo metodološka ograničenja o kauzalnom zaključivanju temeljem rezultata korelacijske analize, već i to što takvo objašnjenje implicira jednosmjerno shvaćanje socijalizacije kao procesa u kojem samo roditeljevo ponašanje djeluje na prilagodbu djeteta. Njega je zamijenilo suvremeno relacijsko shvaćanje socijalizacije kao dvosmjernog, recipročnog procesa u kojem roditelj i dijete neprestano reagiraju jedno na drugog, „preoblikuju“ jedno drugog, u kontekstu uzajamnih transakcija (Kuczynski i Parkin, 2006; Kerr i sur., 2003).

5.4. Roditeljsko kažnjavanje: iskustva i pogledi djece izraženi kroz sastavke

Kako bismo upoznali dječje doživljaje roditeljskog (tjelesnog) kažnjavanja i njihove autentične poglede na ovo pitanje, analizirali smo kvalitativne podatke iskazane u sastavcima posvećenim temi kažnjavanja te temi zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja.

5.4.1. Analiza dječjih sastavaka na temu “ Kazna“

Školsku zadaću na temu „Kazna“ napisalo je ukupno 69 adolescenata. Dobili su uputu da u prvoj osobi ispričaju događaj iz svojeg obiteljskog života u kojem su bili sudionici ili događaj iz tuđeg obiteljskog života kojem su bili promatrači. Nekoliko sastavaka na ovu temu u cijelosti je prikazano u Prilogu 3.

Analizom sadržaja ustanovljeno je da se u sastavcima pojavljuju sljedeće teme: razlozi i povodi kazne, misli i osjećaji prije kazne, opisi same kazne, doživljaji nakon kazne te završne misli. Prikaz rezultata analize sadržaja sastavaka slijedi navedene teme. Unutar svake teme naveden je niz kategorija kojima je opisan sadržaj sastavaka. Uz njih su navedeni podatci o učestalosti pojavljivanja navedene kategorije te brojni primjeri dječjih izričaja koji su u njoj sadržani.

131

5.4.1.1. Razlozi i povodi kažnjavanja

U sastavcima su opisani različiti razlozi i povodi koji su doveli do roditeljskog kažnjavanja. Smješteni su u 8 kategorija sadržaja koje su navedene i ilustrirane primjerima u tablici 5.13. Tablica 5.13. Razlozi i povodi roditeljskih kazni i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 69)

Kategorija n % Primjeri

Ocjene ineispunjavanje školskih obveza

24 34,8

…kad sam dobio jedinicu iz matematike..(1); Uplašila se da ima slabe ocjene pa da će slijediti kazna..(3);… dobila dva iz biologije… (3); Ona je odlična učenica pa ne dobiva često lošije ocjene (sad ju je dobila) zbog toga je dobila velike batine. (4); Bacio flomaster koji odletio do profesorice, ona pitala tko je to bacio, rekao „ja sam“ ... ona mi je u imenik upisala jedan. (5); Dobila sam ukor i dvije jedinice. (13); ... ne može imati peticu jer su mu ocjene za četiri… (14); Majci sam obećao da ću se popraviti u školi, ali tada sam popustio.(14); Obećala da ću ispraviti jedinice, a nisam. (17); Odlučila sam da ću prestati dolaziti na solfeggio, tj. počet ću markirati. (10); Nisam počeo čitati lektiru....(14)

Nepodopštine 21 30,4

…napucao loptu i razbio vazu..(3);... slučajno gurnuo vazu sa stola na pod...(3); ...otkočio auto i auto krenuo nizbrdo (3); Šetao se s prijateljem kad on uzme kamen i baci ga u prazno. Baci ga i drugi put ali – je li doista bilo u prazno? (5); Krenuli smo na Zlarin, a nismo rekli roditeljima. (8); Provalio s prijateljima u staru kuću. (8); Lampa je pukla i pala na pod. (10); Roditelji su otišli, a ja sam što brže upalio kompjutor i počeo se veseliti.(10); Nakon nekog vremena, loptica je bila spržena, a i dio kuhinjskog elementa na kojemu je stajala. (10); Nikog nije bilo doma pa sam ja odlučio uzeti (motor). (11); Ugledao sam pedeset kuna na podu. Uzeo sam ih i prešutio. (13)

Laganje ili prešućivanje 8 11,6

Mami nisam htio reći za informacije. (1); Zašto mi nisi rekao za onu jedinicu iz povijesti? Koju? Pretvarao sam se da ne znam. (5); Radi laganja sam dobio kaznu. (12); ...pitala me gdje je vaza, a ja rekao da ne znam...(5); Namjerno nisam rekla mami jer je bio petak i ja sam htjela izići van. (12); Zašto si mi lagao da ideš igrati nogomet? (13)

Kašnjenje kući 8 11,6

Ostavila mobitel na krevetu...nisam čula od glasne glazbe...već bio 21 sat, a ja sam potpuno zaboravila da sam već trebala biti kod kuće...(3); Dogovorio se da smije ostati u gradu do 12 i 30, a ostao do 2 sata. (3); Oko 24 sata nisam došao kako sam se dogovorio s roditeljima...(3);Trudili smo se doći doma u 22 kako su nam roditelji rekli ali...(5); Prošlo je već dva sata od kad nas je njena mama zvala...Zbog tebe sam zakasnila na posao. (11); Kasnio, skupila ga policija, zvali roditelje. (12)

Nasilno ponašanje 7 10,1

U kazni bio kad se potukao s bratom. (17); U školi sam se tukao i odgovarao nastavnicima dok mi nisu zvali roditelje. (17); Iznenada je Mislav bacio petardu na Davora. Petarda je prasnula i opržila Davorovu ruku. (…) Mislav je na moru potapao Davora.(5); Ja sam ga refleksno odgurnuo od sebe, a on je nespretno pao. (10); Na Elektri smo se okupili oko 6 sati i tad smo se potukli.(13)

Krađa 2 2,9Moja prijateljica dobila je kaznu zato što je ukrala nešto u trgovini. (4); Od ljepote se nisam mogla maknuti. Ali odjednom, netko mi je prišao s leđa i šapnuo: „Uzmi ih, ukradi ih“. (7)

Neizvršavanje roditeljskog zahtjeva

2 2,9Kad ne bi napravila nešto što joj je on zadao dobila bi velike batine. (4);Prekini s tim ponašanjem i ne lupaj mi vrata pred nosom!“ – „Boli me briga za vas i za vaša glupa vrata!“(13)

Svađanje s članom obitelji 2 2,9 Brat i ja posvađali smo se tko će prvi sjesti za računalo.(14); Posvađao sam se

s tatom i dobio kaznu. (14)

132

Kao što se vidi u tablici 5.13., najčešće spominjani razlozi roditeljskog kažnjavanja, navedeni u više od trećine sastavaka (34,8%), odnose se na školske ocjene. U većini slučajeva radi se o negativnim ocjenama, ali kao uzroci doživljenih kazni spominju se i dvojke, trojke i četvorke. Uz školu i ocjene uglavnom je vezana i kategorija laganje i izbjegavanje informiranja roditelja. Prešućivanje loših ocjena i laganje općenito kao povod kazni iskazuje se u 11,6% sastavaka. Drugi po učestalosti uzrok roditeljskog kažnjavanja su razne nepodopštine koje se opisuju u 30,4% sastavaka. One se uglavnom događaju izvan škole, a uključuju razbijanje prozora ili nekog drugog predmeta te niz drugih aktivnosti kojima su adolescenti sebe i druge dovodili u veću ili manju opasnost. Na aktivnosti izvan škole odnose se i razlozi kažnjavanja iz kategorije „kašnjenje kući izvana/s izlazaka“, koje navode adolescenti u 11,6% sastavaka. Gotovo s jednakom učestalošću (10,1%) u sastavcima se kao povod kazni spominje nasilno ponašanje, bilo prema vršnjacima ili braći i sestrama. Razmjerno rijetki povodi roditeljskoj kazni bili su krađa, neizvršavanje roditeljskog zahtjeva ili svađanje s članovima obitelji koji su se pojavljivali u 2,9% sastavaka. Prema tome, razlozi i povodi kažnjavanja, o kojima izvješćuju trinaestogodišnjaci, odnose se uglavnom na školske ocjene, a manje na ostala, roditelju nepoželjna, ponašanja djeteta.

5.4.1.2. Osjećaji i misli prije kazne

Adolescenti su u sastavcima često opisivali kako su se osjećali, što su mislili i kako su postupali prije same kazne. Ovi sadržaji smješteni su u 6 kategorija (tablica 5.14.).

Tablica 5.14. Osjećaji i misli prije kazne i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 69)

Kategorija N % Primjeri

Strah/briga 11 15,9

Srce mi je tako lupalo da sam mislio kako ću ga izvana čuti. (10);Bio sam jako uplašen zbog toga što sam je baš ja gurnuo i razbio. (3); U meni se gomilao strah što će sada biti. (3);…valjda sam se plašio (priznati za jedinicu). (5);Zapravo, duboko u sebi osjećao sam tjeskobu, znao sam da baš nisam tako dobro napravio i zbog toga sam bio jako nervozan. Znao sam da ću, ako dobijem ocjenu manju od četvorke, biti u kazni. (5);U strahu smo stajali pred razbijenim ormarom i gledali. (5);Puno duže sam se igrao i veselio, ali sam se i zabrinjavao što uopće nisam učio. (10); Još sam se smijao i bio veseo, ali me polako hvatala panika. (13);Nije me bilo strah policije nego mame. (12)

Tuga/Žalost 5 7,3

… kasnije smo se osjećale glupo i tužno. (7);Uhvatila me tuga jer sam znao da s jedinicom nema petice. (10);Briznuh u plač od same pomisli na to (upis u srednju školu). Ovoga puta sam ja bila kriva za ocjenu… (10); Skoro su svi bili ljuti na mene, a i ja sam bio ljut na sebe. Bio sam u šoku i bilo mi je žao što sam učinio. (10);On je bio jako tužan jer je znao da ga doma čeka kazna. (14)

Priznanje 3 4,4

Promišljao sam bi li rekao roditeljima za novost. Ipak sam im odlučio reći za ocjene. U laži su kratke noge. (9); Dok sam sjedio u sobi, stalno me prolazila ta laž i nisam mogao sjediti s mirom, vrtio sam se po sobi i mislio kakve će posljedice imati ta glupa laž... istina je pokucala na vrata, grizla me savjest, zazvao sam mamu da dođe sjesti na dvosjed da joj moram nešto reći. Kada sam joj priznao da sam dobio jedan iz tehničkog, osjetio sam olakšanje, ali i strah od batina, (9)

133

Kategorija N % PrimjeriUvid u pogrešku, kajanje

3 4,4Shvatio sam da sam napravio glupost. (3);Odmah smo se pokajali i mama i teta su vidjele da nam je stvarno žao. (5);Nisam to smio napraviti. (8)

Izostanak suosjećanja/ kajanja

3 4,4

Mislav nije suosjećao s njim te mu se nije ispričao. To nije u redu. (5);Ali nema problema jer sam ja uspio pobjeći. (13);Bio sam jako nervozan zato što se u meni probudila misao da bi ta žena mogla otići mojim roditeljima i sve im reći...(14)

Ostalo 3 4,4

Šutio sam jer sam znao da se ne mogu izvući. (5); A ja sam se dečku duboko ispričao kad se vratio iz bolnice i nastavili smo biti prijatelji. (10);Ispričavala sam se, ali bezuspješno, mama je i dalje imala ljuto lice. (10)

Primjeri uz kategorije prikazane u tablici 5.14. pokazuju da su kaznama uglavnom prethodile intenzivne neugodne emocije. Najčešći osjećaji koji se spominju u 15,9% sastavaka su (više ili manje intenzivan) strah, uznemirenost i zabrinutost zbog prekršaja odnosno zbog iščekivanja kazne. Upola rjeđe od straha, spominju se tuga i žalost (7,3%), kako zbog počinjenog propusta/prekršaja, tako i zbog anticipirane kazne. Nekoliko adolescenata pisalo je o samootkrivanju, tj. priznavanju počinjenog i o svojim razmišljanjima koja su tome prethodila.

Zanimljivo je da je jednak broj sastavaka u kojima adolescenti navode da su shvatili da nije bilo u redu to što su učinili, kao i onih iz kojih smo iščitali izostanak uvida u pogrešku vlastitog postupka odnosno kajanja. Međutim, kad se uzmu u obzir pogledi dvoje djece (7 i 10), koja izražavaju žaljenje zbog toga što su učinila, a koji su smješteni u kategoriju „tuga, žalost“, može se zaključiti da je ipak razmjerno manje sastavaka koji pokazuju nedostatak suosjećanja i kajanja.

5.4.1.3. Načini kažnjavanja

Kako su djeca bila kažnjena, odnosno što su dobivala kao kazne, predmet je sljedeće analize. Dijelovi sastavaka, koji su se bavili načinom ili vrstom doživljene kazne, predstavljeni su s 8 kategorija prikazanih u tablici 5.15.

Iako su kazne, navođene u sastavcima za potrebe analize, smještavane u zasebne kategorije, važno je istaći da su djeca ustvari doživljavala više tih kategorija načina kažnjavanja istovremeno. Naime, iskustvo kazne vrlo često je uključivalo kombinaciju kazni uskraćivanjem raznih zabavnih aktivnosti uz zahtijevanje dodatnog učenja, kao u primjerima:

Dva tjedna nisam smio ići van ni igrati igrice na kompjutoru, nisam dobivao džeparac. (3); Zabranila mi je ići van s prijateljima, igrati računalne igrice, gledati televizijski program, uglavnom

sve – dok ne spravim ocjenu. (5); Nema mobitela, kompjutera, izlazaka. Život će ti se pretvoriti u hranu, spavanje, vodu i odlazak u

školu. (13); I tek sada shvaćam da sam ostala bez računala i izlaska 6 mjeseci. Bez telefona, bez razgovora, bez

prijatelja, bez života. (13); Van nisam izlazio desetak dana jer sam bio u kazni, a uz to nisam smio gledati televizor i koristiti

računalo. (17); Tjedan dana ne smiješ ići van s prijateljima, ne smiješ gledati TV. A svaki dan moraš bar po tri sata

učiti. (3).

134

Tablica 5.15. Načini kažnjavanja i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 69)

Kategorija n % Primjeri

Ograničavanje izlazakaiz kuće, sobe

32 46,4

Morao sam cijeli sljedeći dan provesti u sobi. (1); Kroz tjedan dana, nakon škole moram se odmah vratiti kući. (1); Tjedan dana nisam smjela ići nikuda iz kuće (3);...a kazna je bila ta da više ne smije van jedan mjesec. (4); „nema izlazaka,…, to će te naučiti da ne bacaš kamenje u prozore.“ (5); Zabranila mi je ići van s prijateljima…dok ne ispravim ocjenu. (5); Dobio sam kaznu da ne smijem mjesec dana van, ne smijem se mjesec dana viđati s prijateljem. (5); dva tjedna … nisam imala izlaske. (7); Nisam smio izići iz kuće pet dana. (8); Tada mi je ona zabranila ikakve izlaske van poslije 9. (12)

Zabrana korištenjaračunala, televizije, interneta, mobitela

28 40,6

Rekla je da sam 2 tjedna u kazni bez mobitela i kompjutora i televizije. (3); Kazna je bila da nema kompjutora i da ne smijem gledat televizor dok ne ispravim tu jedinicu. (3); Tjedan dana bez interneta… (10); Nema televizora i kompjutera tjedan dana… (10); Ne smiješ na „komp“ do kraja školske godine. (14); Dva tjedna nisam mogao gledati TV, koristiti računalo, mogao sam samo učiti.(5)...četiri mjeseca bez računala i TV-a! (5); Bilo mi je ukinuto gledanje telenovela. (7)

Tjelesno kažnjavanje 9 13,0

U jedno zimsko doba, kada je vani bilo jako hladno, moj tata me je izbacio kroz prozor kada sam bila još beba od mjesec i pol. (3);Ona je dobila batina od tate...velike batine. (4); Tata ju je istukao tako da sam ja to vidjela (4); Nikad nisam saznala je li dobila batine od svog oca ili se on samo derao na nju. (4); Dobio sam batina. (8); Otišla je po remen u ormar, kad je došla, dobio sam ono što sam zaslužio, a to su bile batine. (9);Nakon silne dernjave majka ju je udarila i zabranila joj gledanje televizije i korištenje kompjutora. (11);...a ja sam dobio batina i još kaznu, nisam mogao otići van, samo „kuća – pos’o pa pos’o – kuća“ i kazna još uvijek traje. (13);Istukla me po stražnjici i viknula:“U sobu ‘ajde i zapamti kad si izišao van!“.(17)

Učenje 7 10,1

Dva tjedna nisam smio izići van, bez mobitela i televizije. Morao sam učiti dok ne ispravim jedinicu iz matematike. To mi je najveća kazna ikad.. (1); Tjedan dana ne smiješ ići van s prijateljima, ne smiješ gledati TV. A svaki dan moraš bar po tri sata učiti. (3); No sad sam dobio kaznu, kaznu za računalo, i televizor dok ON ne kaže da je kazna završila i nisam smio na trening dok ne ispravim trojku. (5); Dva tjedna nisam mogao gledati TV, igrati računalo, mogao sam samo učiti.(5); Nisam smio više van i morao sam učiti svaki dan dok se ne popravim. (17); Za mene je u tom trenutku postojala samo knjiga. (7)

Vikanje, „prodike“ 6 8,7

Cijelim putem sam slušao njene“ prodike“ (1); Ušla je u kuću i počela vikati. Ali ja sam sve objasnila, a ona meni oprostila. (7); Mama se odmah počela derati na men.e (10); Majka je počela vikati. ...samo sam čula plakanje i vikanje i nisam znala što da učinim. (11); Nakon vikanja, deranja i skvičanja strina se urazumila i nadodala: „Mlada damo, znaš da te očekuje kazna – ne planiraj se izvući!“. (13)

Nespecifične kazne/zabrane 6 8,7

U kazni nije bilo fizičkog kažnjavanja, ali je bilo puno kazni zabranama. (10); U kazni sam bila sve dok nisam ispravila ocjene. (12); Sad si u kazni do mirovine pa ćeš se naučiti pameti. (13); ...tata je odmah nešto počeo pričat’, nisam ga ni slušao, „zujao“ sam, a onda sam čuo da sam u kazni. Došli smo kući, poslali su me gore i rekli da razmislim.(13); U kazni si! Svi su se ljutili na mene. (13)

135

Kategorija n % Primjeri

Kućanski poslovi 3 4,4

Tetak mi je rekao da je Darko cijeli tjedan morao pospremati kuću. (5); Na moju sreću, kazna je bila blaga, možda i preblaga, morao sam samo oprati suđe. (10); Nakon toga svega, dva tjedna sam obavljala sve kućanske poslove ( i nisam imala izlaske). (7)

Ostalo 8 11,6

Onda su mi uzeli motor jer im nisam rekao gdje idem i čime. Uzeli su mi ga do kraja školske godine. (11); Nisam smio jesti ništa slatko punih tjedan dana. (12); Morao sam napisati ovu poruku 50 puta. (12); Moja kazna bila je to što me profesorica poslala na popravni. (10); Tjedan dana ne smijem nositi loptu u školu. (1); Dva tjedna…nisam dobivao džeparac. (3); Dobio sam kaznu …da moram sve svoje loptice baciti u smeće. (5); Mama mi je odmah rekla da ću biti u kazni, ali da će o njoj još razmisliti. (5)

Iz tablice 5.15. vidljivo je da je najučestaliji način kažnjavanja ograničavanje slobode kretanja odnosno zabrana izlazaka iz doma, a ponekad i iz sobe. Ovu vrstu kazne spominje gotovo svako drugo dijete (46,4%). Pritom trajanje zabrane izlazaka iz sobe varira u rasponu od dan do tri dana, a zabrana izlazaka iz doma od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, odnosno dok se ne ispravi ocjena. U nekoliko sastavaka spominje se zabrana izlazaka na neodređeno vrijeme. Zabrana zabavnih aktivnosti, koje uključuju korištenje računala, televizije, interneta i mobitela, također je izrazito učestali način kažnjavanja koji se spominje u 40,6% sastavaka. Tjelesno kažnjavanje, kao vrstu kazne koju su sami doživjeli ili kojoj su svjedočili, opisuje u svojim sastavcima 13% djece. Slijedi kažnjavanje prisiljavanjem na učenje (10,1%), koje je, kao što je prethodno navedeno, često praćeno uskraćivanjem izlazaka i konzumiranjem zabave putem elektroničkih medija. Vikanje se kao način kažnjavanja spominje u 8,7% sastavaka. Jednakom učestalošću spominju se nespecificirane kazne i zabrane. Nekolicina djece (4,4%) navela je kako su za kaznu morali raditi određene kućanske poslove.

5.4.1.4. Doživljaj kazne: značenje roditeljskog postupka i emocionalne reakcije na kaznu

Uz otkrivanje uzroka i načina kažnjavanja, zanimalo nas je i kakav je odnos djece prema kazni, kako ju doživljavaju. U sastavcima su djeca iskazivala svoje poglede na roditeljski postupak kažnjavanja. Dijelovi sastavaka, koji opisuju što djeca misle o kazni i što ja ona za njih značila, predstavljeni su s 8 kategorija prikazanih u tablici 5.16.

Tablica 5.16. Značenje roditeljske kazne za djecu i broj sastavaka u kojima se kategorija spominje (N = 69)

Kategorija n % Primjer

Pouka/Nešto naučiliiz kazne

11 15,9

Barem smo nešto naučili iz toga. (5);Više mi se ne smije dogoditi da dođem nespreman na sat. (5)Zaključio sam da ne treba biti zločest jer te kazna uvijek čeka. (8)Ovako sam naučio lekciju i popravio ocjenu. Nadam se da ću se drugi put bolje pripremiti i da više neću morat’ biti u kazni. (9)Iako sam bio tužan, previše sam vremena provodio na računalu. (10)Naučila sam da više nikad, baš nikad neću markirati.(10)Shvatio sam da se više neću družiti s takvim društvom. (14)Mislim da mi je ovo bila lekcija za cijeli život, a otad više nisam nikad ni pomislio na takvo nešto. (17)

136

Kategorija n % Primjer

Kazna kao poticaj za promjenu ponašanja

10 14,5

Odlučila sam popraviti sve ocjene kako bih se opet mogla družiti s prijateljicama i uspjela sam u tome. Ispravila sam dvojku na 4 i mama više nije ljuta na mene. (3);Njoj je to bila prevelika kazna pa se odlučila ispričati roditeljima i početi čuvati novce da bi vratila ono što je ukrala. (4);Odlučio sam redovito pisati zadaće i biti marljiviji. Svaki dan sam učio i ispravio lošu ocjenu. Osjećao sam se dobro. (5);Pomislio sam da se više nikad neću igrati lopticom u kući. (5);Više to nisam nikad učinio. (8); Ja sam mamu poslušao i nisam se više igrao u kući. (3);Sada više za takve sitnice ne lažem. (12);Uvijek postoji razlog zašto smo u kazni…(ocjene). Bio sam svjestan svoje kazne pa sam to muški prihvatio. Za vrijeme kazne je ponekad bilo dosadno, ali sam zato uzeo knjigu i naučio gradivo za taj dan. (14)

Kazna je zaslužena 7 10,1

Dobio sam kaznu koju sam zaslužio. (3);Na neki način sam razumjela mamu i mislim da sam to i zaslužila jer se nisam dovoljno trudila. (3);Dobio sam batina, ali zasluženo. (8);Dobio sam ono što sam zaslužio, a to su bile batine. Kada me prestala tući, shvatio sam da se moram odreći laži jer, kako kaže poslovica, „u laži su kratke noge“. (9);Ja sam, očekivano, bio u kazni koju sam zaslužio i naučio lekciju. (10);I s pravom sam dobila tu kaznu. Zaslužila sam i više od kazne. Stvarno sam se ponijela kao neodgojeno derište. (13)

Roditelji postupili ispravno

5 7,3

Mislim da su moji roditelji ispravno postupili. (1);Kasnije sam shvatila da je tata želio samo najbolje. Bojao se da se to više ne ponovi jer me mogao netko napasti ili, još gore, oteti i sve to zbog moje nepažnje o vremenu. (3);Bilo mi je drago što sam dobila kaznu jer bez nje ne bih ispravila ocjene. (12);Ljutila sam se, ali sam znala da je u pravu. (12);Počela ispravljati ocjene, pa ju je mama počela puštati po pola sata na internet; mislim da me ne bi trebala puštati na internet dok ne ispravim sve jedinice… (17)

Nezadovoljni kaznom 4 5,8

Nisam bio zadovoljan kaznom zato što mi se činilo puno dva tjedna bez računala i tjedan bez prijatelja. (3);Matej je bio preblago kažnjen. (5);Nikako nisam mogao razumjeti da sam ja u kazni umjesto brata i da uvijek ja ispaštam. (14)

Roditelji krivo postupaju 3 4,4

To što je napravio njezin tata nije u redu. Ja mislim da djetetu treba dati kazne poput zabrane izlaska ili slično tako da dijete zna kako postupiti ispravno sljedeći put. Nikako ne podržavam tučnjavu djece jer to na njih ostavlja velike posljedice. (4)Smatram da to nije smio učiniti jer su batine zakonom zabranjene iako ju nije možda tukao, on ju nije smio ni rasplakati jer ona nije plakala bez razloga. (4)

Kazna nije teška 2 2,9 Otišao sam i shvatio da kazna uopće nije velika. (5);Baš mi je to neka kazna, kod prijatelja mogu na računalo. (14)

Ostalo 2 2,9

U sobi sam razmišljao, ja sam grozan, ovo je grozno. Kako sam ja, mali, ali pametni dječak, mogao dopustiti svom velikom, ali glupom bratu da učini takvo nešto? (10);Mislim da kazna nije pravo rješenje ... trebalo mirno popričati i objasniti greške. (13)

137

Tablica 5.16. prikazuje rezultate analize sadržaja dijelova sastavaka u kojima su opisivana razmišljanja djece o zasluženosti kazne, (ne)ispravnosti roditeljskog postupka te što je on za njih značio. Pod vidom pitanja o doživljaju kazne, u najvećem broju sastavaka kazna se prihvaća kao iskustvo iz kojeg su nešto naučili, odnosno izvukli pouku (15,9%) odnosno kao poticaj za promjenu ponašanja ili donošenje odluke o promjeni ponašanja (14,5%). Po učestalosti navođenja slijede kategorija „kazna je zaslužena“, koja se susreće u 10,1% sastavaka, te donekle slična kategorija „Roditelji postupili ispravno“ koja se susreće u 7,3% sastavaka.

Nasuprot većine sastavaka, u kojima djeca smisao kazne tumače na prikazani način, nalazi se manji broj sastavaka koji opisuju drugačiji odnos djece prema kazni. Nezadovoljni kaznom, bilo da je smatraju preteškom, nedovoljno teškom ili nepravednom, su autori 5,8% sastavaka, dok ih 4,4% navodi da roditelji nisu u pravu i da s obzirom na kaznu krivo postupaju. Pritom se iz primjera vidi da se to uglavnom donosi na tjelesno kažnjavanje. Nekolicina djece spomenula je da kaznu nije doživjela kao nešto teško iako je bilo i djece koja su zbog kazne loše mislila o sebi.

Osim kognitivnih procjena kazne, zanimale su nas i emocionalne reakcije djece na roditeljsko kažnjavanje. U manjem broju sastavaka djeca spominju svoje osjećaje vezane uz kaznu koju su doživjela ili kojoj su svjedočila. Ove osjećaje kategorizirali smo u 5 kategorija (tablica 5.17.).

Tablica 5.17. Osjećaji nakon kazne i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 69)

Kategorija n % Primjer

Ljutnja na roditelje 7 10,1

Bila sam jako tužna i ljuta na tatu. Željela sam da je tu mama da me brani. (3);Shvaćala sam njeno razočaranje, ali bila sam jako ljuta na mamu, pogotovo kada sam kroz prozor vidjela prijatelje kako se zabavljaju, a ja nisam smjela. (3);Ljutila sam se, ali sam znala da je u pravu. (12);Bila je ljuta kao ris i jako povrijeđena. (13);Bio sam jako ljut i odjurio sam u svoju sobu. (14)

Tuga/žalost(zbog kazne ili zbog djela)

6 8,7

Bio sam jako tužan (zbog kazne, ne djela). (3);Bila sam jako tužna i ljuta na sebe jer nisam dovoljno učila. (3);Tih tjedan dana bio sam žalostan, ali znam što sam zaslužio. (10);Bio sam jako žalostan što sam ja u kazni umjesto brata. (14);Tih deset dana osjećao sam se tužno i usamljeno jer nisam vidio najboljeg prijatelja. (17); ..i bilo mi je jako žao… (13)

Ostali neugodni osjećaji

5 7,3

Bilo mi je jako neugodno i nisam očekivala takvo što. Njoj je bilo isto jako neugodno. Ona se srami svoga tate upravo zbog toga. Boji se upoznati ga sa svojim dragim osobama da ne bi napravio nešto slično. (4); Osjećao sam se glupo. (3);To me je jako povrijedilo jer mislim da nismo bile krive. (5);Kazna mi je ostala u lošem sjećanju. (7);Nije se mogla smiriti, nisam joj vidjela smiješak na licu. (11)

Teško podnošenje kazne

2 2,9 Bilo mi je teško jer se neću moći igrati s prijateljima. (1); To mi je teško palo... (12)

Ugodni osjećaji 2 2,9 Sretan zbog male kazne, oprao sam suđe. (10);

Bilo mi je drago što mi je dala kaznu, jer bez kazne ne bi ispravila sigurno te ocjene. (12)

Iz tablice 5.17. može se vidjeti da je od emocionalnih reakcija na kaznu najčešće spominjana više ili manje intenzivna ljutnja na roditelje (10,1%). Po učestalosti slijedi osjećaj tuge i žalosti (8,7%), kako zbog učinjenog djela ili propusta, tako i zbog dobivene kazne. Ostali neugodni osjećaji navedeni su u 7,3% sastavaka, a daljnjih 2,9% sastavaka govori da je teško podnositi kaznu. Ugodni osjećaji kao reakcija na kaznu spominju se u 2,9% sastavaka, a povod im je to što je kazna manja od očekivane ili to da je kazna poslužila ispravljanju ocjene.

138

5.4.1.5. Završne misli izražene u sastavcima na temu „Kazna“

Na kraju sastavaka na temu „Kazna“ djeca su oblikovala raznovrsne zaključke. Neki od njih govore o kazni kao poticaju za ulaganje više napora u učenje (primjerice: Ta kazna mi je otvorila oči i od toga dana puno više učim, a nisam lijena kao prije. /3/; Iskreno se nadam da ću uspjeti više vremena posvetiti učenju, pogotovo sada kada su mi ocjene bitne za srednju školu. /3/) iako ne uvijek (primjerice: Koliko god sam naučila, nikad nisam naučila i knjiga mi nije postala prijatelj, više sam voljela televiziju. /7/).

Pod vidom spoznaja o nižim razinama internalizacije, koje postoje uz ekstrinzičnu motivaciju (Grolnick i sur., 1997), zanimljivi su zaključci koji pokazuju spremnost na izvršavanje poželjnog ponašanja zbog straha od kazne (primjerice: Ispričao sam se vlasniku kuće. Zaključio sam da ne treba biti zločest jer te kazna uvijek čeka. /8/; Nadam se da ću drugi put bolje pripremiti bilo koji predmet i da više neću morat’ biti u kazni. /9/).

U nekim sastavcima završne misli obuhvaćaju propitivanje kažnjavanja i izražavanje suprotstavljanja (tjelesnom) kažnjavanju:

Svakodnevno u školi čujemo riječi: „Ja sam u kazni“. I roditelji često griješe pa nisu u kazni. Zašto onda moramo biti mi djeca? (5)

Ja mislim da djetetu treba davati kazne poput zabrane izlaska ili slično tako da dijete zna postupati ispravno sljedeći put. Nikako ne podržavam tučnjavu djece jer to na njih ostavlja velike posljedice. Baš zbog toga moja prijateljica nema ni prijatelja. Ja .... sam zahvalna što imam ovakve dobre roditelje. (4)

Fizičko kažnjavanje u mojoj obitelji ne dolazi u obzir. Posljedice su strašne. Na neki način može pomoći, ali na milijun odmoći. Baš zbog onog šamara imam uspješan život, ali baš zbog onog istog šamara imam traume, nedostatak samopouzdanja i cijeli život sam bojažljiv i sjećam se tog šamara. (10)

Kazna možda ne upali svaki put, ali je definitivno bolja od nasilja jer nasiljem se ne rješavaju problemi već samo stvaraju novi. (12)

Mislim da kazna nije pravo rješenje. Trebalo je mirno popričati s Anitom i objasniti joj da je pogriješila, a ako joj ni onda ne bude jasno i to opet nakon više upozorenja i razgovora ponovi, tek onda upotrijebiti kaznu kao krajnje rješenje. (13)

Konačno, djeca kroz svoje zaključke šalju poruke o važnosti uspostavljanja bliskog odnosa roditelja i djeteta nakon kazne:

Idućeg dana mama je rekla da joj oprostim i da joj je krivo što me tako lupala, a ja sam joj rekao da joj opraštam i da sam naučio poruku za ubuduće, a to je da ne lažem. (9)

Napokon se pojavio tata koji je urazumio mamu i rekao mi: „ Briga nas za lampu, glavno da nije na tebe pala.“. Tata je imao pravo, mogla me ozlijediti. Kiša je prestala, rekao sam: „Huraa!“ i otišao s tatom igrati nogomet kao da se ništa nije dogodilo.

Kad se njena mama vratila, tako ju je čvrsto, a isto tako nježno zagrlila i rekla joj da ju voli i da joj je žao. To je bila najljepša gesta koju sam ikad vidjela između majke i kćerke. Od tad je više nikad nije udarila ili kaznila. (11)

139

5.4.2. Analiza dječjih sastavaka na teme „Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene“ i „Da ili ne? Treba li zabraniti roditeljima batine ili ne?“

Temu tjelesnog kažnjavanja je za školsku zadaću odabralo ukupno 95 adolescenata. Postojale su dvije varijante na koje je oblikovana tema.

Prva varijanta nosila je naslov Da ili ne?, djeci je zadatak bio da kroz pripovijedanje u 1. osobi iskažu svoje mišljenje o pitanju: Treba li ili ne treba roditeljima zakonom zabraniti da udare dijete? Također su trebali navesti što više razloga zašto to misle, tj. obrazložiti svoj stav. Ovu varijantu odabrala je većina adolescenata (n = 76).

Druga varijanta nosila je naslov: Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene. Uputom su djeca usmjerena na to da sastavak napišu kao novinsku ili televizijsku vijest s komentarom. Vijest je trebala upoznati druge s proglašenjem zakonske zabrane tjelesnog kažnjavanja djece te s razlozima zašto je takav zakon donesen. Na ovu je temu školsku zadaću pisalo 19 adolescenata. U Prilogu 3. nalazi se nekoliko primjera školskih zadaća na ove teme.

Obje varijante sastavaka zajedno su uključene u analize sadržaja koje su provodila dva procjenjivača. Prvo je provedena konvencionalna analiza sadržaja kojom su ponajprije utvrđene dominantne teme, a zatim i dominantne kategorije sadržaja unutar pojedinih tema.

Teme koje su se pojavljivale u sastavcima su: pojavni oblici tjelesnog kažnjavanja, uzroci tjelesnog kažnjavanja (vezani uz dijete i vezani uz roditelja), posljedice tjelesnog kažnjavanja, alternative tjelesnom kažnjavanju i njegovo sprečavanje te sankcije za počinitelje. Rezultate analize sadržaja sastavaka prikazat ćemo s obzirom na navedene teme.

5.4.2.1. Pojavni oblici tjelesnog kažnjavanja

Manji broj djece u svojim je sastavcima opisao način tjelesnog kažnjavanja djeteta. Spominjani su predmeti kojima se tuku djeca, dijelovi tijela po kojima ih se udara (primjerice, leđa, stražnjica, lice, uho, prsti), kao i jačina ili trajanje udaraca. Osim tjelesnog, u manjem broju ovih sastavaka (7,3%) spominjani su i drugi načini kažnjavanja, kao što su zatvaranje, oduzimanje poklonjenog novca te ponižavanje u javnosti (tablica 5.18.).

Tablica 5.18. Opisi tjelesnog kažnjavanja i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Način tjelesnog kažnjavanja 16 16,7

...vidjela sam kako je jedna žena tukla svoje dijete remenom po leđima da je sutra došlo u školu s crtama na leđima.(2);... tuče dijete nekim predmetom... (8); ... to često završi blažim ili jačim udarcem roditelja. (4;)... udariti nekoga remenom... (12); Nije rijetkost vidjeti na ulici roditelja da udara svoje dijete i ponižava ga pred ostalim ljudima. (14); ...kako su oni tukli djecu koprivama. Klečali su na kukuruzu. (16)

Dio tijela koji udaran 14 14,6

...i jako ga udari po licu...(8); Pod udaranjem mislim na pljusku... (9); To podrazumijeva slab udarac po prstima... ili po stražnjici. (10); ...po guzi...(11); ...povukao ga je za uho... (14); Udarao ga je rukama gdje god je stigao i htio ga je udariti u obraz... (14)

Dugotrajnost tjelesnog kažnjavanja

5 5,2 Dokazano je da je tjelesno kažnjavanje u nekim obiteljima svakodnevnica... (1);... osobno saznali da taj teror traje već duže vrijeme. (5)

140

5.4.2.2. Uzroci tjelesnog kažnjavanja

Uzroci tjelesnog kažnjavanja, koje u sastavcima navode djeca, mogu se podijeliti na uzroke koji se odnose na obilježja djeteta te na uzroke koji se odnose na obilježja roditelja. Razlozi tjelesnog kažnjavanja vezani uz dijete i njegovo ponašanje prikazani su u tablici 5.19.

Tablica 5.19. Uzroci tjelesnog kažnjavanja vezani uz djecu i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Loše ponašanje djeteta 16 16,6

… zbog neposluha, psovke, neke gluposti…neprimjerenog ponašanja…(13); … zbog neprimjerenog ponašanja, grubih riječi (14); zbog…lošeg ponašanja(5); … ako ne kaže nekada istinu, ako ne posluša roditelja. (6); Kad sam nešto loše napravio ili nakon puno puta isto napravio. (9); Kad se dijete potuče ili krade u trgovini… (9);… ostao do kasno vani i oglušio se na roditeljske zabrane. (12); … zbog kasnijeg dolaska kući ili krivog postupka. (14); … problematične djece kojima se neke stvari ne mogu dokazati razgovorom. (12)

Školske ocjene 14 14,6

…ocijene i ponašanje u školi… (5); Mene roditelji uvijek istuku za nešto loše ili za loše ocjene. (7); Mnogi roditelji udaraju svoju djecu zbog loših ocjena… (8);…ili možda zbog velike greške djeteta (jedinica u školi ili tako nešto)…(9); udariti dijete zbog nenapisane zadaće…(14)

Nepažnja, nebriga, nenamjerni propust djeteta

11 11,5

…djeca su često brzopleta i stvari rade nepromišljeno.(8); Znam da mi djeca znamo ponekad učiniti poneku „glupost“ koja je za naše roditelje „strašna stvar“.(1);… neki istuku dijete jer je nešto prolilo, razbilo… (4); Kada dijete, dok je još malo, učini neku pogrešku…(4); Neki roditelji, ako djetetu ispadne čaša ili iskidaju hlače dok se igraju, neki roditelji odmah istuku djecu. (9); …udariti dijete jer je razbilo maminu najdražu vazu?(12); Djeca u nekim situacijama naprave neku glupost, ali ne svjesnu. (12); Udariti dijete zbog… neposluha ili propusta… (14);

Nepristojno ponašanje 11 11,5

…ozbiljno uvrijedi neku drugu osobu… (11); …toliko bezobrazno, oholo i nezahvalno da ne znaš više što bi učinio? (12); Današnja djeca previše su bezobrazna, prave se važna… (6); Roditelji najčešće udaraju djecu zbog… ponašanja prema njima kojeg donesu s ulice… (9);… dijete uopće ne poštuje roditelje… (14)

Dijete pije alkohol 3 3,1Alkohol i droga su danas sve dostupniji maloljetnicima… (4);… batine zbog alkohola… (11); …primjerice, ako dijete dođe kući u kasnim satima pijano, treba ga udariti… (11)

Loše društvo 3 3,1 …dijete im se prepusti lošem društvu… (14); Mnogi roditelji udaraju svoju djecu zbog lošeg društva… (8)

Ostali uzroci tjelesnog kažnjavanja kod djeteta

16 16,6

Jednog mog prijatelja mama tuče za malu pogrešku… (14); Dječak je bio zločest… (10); Katkad se djeca pretvore u male tiranine i treba ih zaustaviti. (11); … udariti nekoga jer ti stalno zanovijeta… (12); Znam da mi djeca nekad pretjeramo i ne prepoznajemo granicu na vrijeme… (15);…i znam da nekad skrivimo nešto nepopravljivo… (16); …što netko nije htio pomoći roditeljima u poljoprivredi… (16)

Prema viđenjima djece, prikazanim u tablici 5.19., najčešći uzrok tjelesnog kažnjavanja, koji je vezan uz dijete i obilježja djetetovog ponašanja, u sastavcima je loše, neprimjereno ponašanje djeteta (16,6%). Ova kategorija sadržaja pokriva širok raspon ponašanja – od neposluha, tuče ili krađe do nepridržavanja roditeljskih granica i zabrana.

141

S gotovo jednakom učestalošću se kao uzrok tjelesnog kažnjavanja spominju loše školske ocjene (14,6%). Relativno često se kao razlog tjelesnog kažnjavanja navode i nenamjerni propusti djeteta te nepažnja (11,5%) kao i djetetova nepristojnost/bezobraznost (11,5%). Konzumiranje alkohola te loš utjecaj vršnjaka spadaju među rjeđe uzroke. Preostali povodi i razlozi zbog kojih roditelji tuku djecu smješteni su u zasebnu kategoriju.

Uz uzroke tjelesnog kažnjavanja koji se tiču djeteta, u sastavcima se navodi niz uzroka roditeljskog nasilnog ponašanja prema djetetu koji su, uz izuzetak jedne kategorije, isključivo vezani uz roditelja i psihičko stanje u kojem se nalazi. Oni su prikazani u tablici 5.20.

Tablica 5.20. Uzroci tjelesnog kažnjavanja vezani uz roditelja i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Roditeljevo konzumiranje alkohola

14 14,6

Ali nekad se dogodi da se otac ili majka napiju i onda tuku djecu bez razloga.(2); ...jer neki roditelji dođu doma pijani pa bez veze istuku dijete,... (4);…ili pijani dolazili kući i tada prebili ili možda ubili svoje dijete. (2); Udarac iz pijanstva... (9); Najčešće nasilje u obitelji potiče alkohol. (15); Za batine je najčešće alkohol kriv. (6)

„Iskaljivanje“ (drugih frustracija) na djeci

9 9,4

Kada roditelji dođu umorni s posla, često svoj bijes iskaljuju na djeci...(11); Takvi ljudi ne tuku djecu jer su nešto skrivila, nego zato što su ljuti na sebe i na cijeli svijet. Nemaju se na kome iskaliti pa odlučili na dijete. (13); Neki roditelji, kada su ljuti, ne znaju što bi učinili pa odmah udare dijete, što je krivo. (15); Udarac iz... nečije ludosti i zabave...(9); ...zato što je živčan... (4); ...ili žele svoju ljutnju iskaliti na djeci...(5)

Uzroci vezani uz interakciju roditelja i djeteta

7 7,3Mene moji roditelji ne lupaju bez potrebe, nego samo kad sam zaslužio i doveo ih u nezgodnu situaciju da polude i lupnu me. (9); Jedan od razloga zašto u obitelji dolazi do nasilja je nesporazum između roditelja i djece. (11)

Imaju svojih problema 5 5,2

...samo zato što su roditelji nesretni ili nezadovoljni.(4); ...vjerojatno uzrok nasilja nad djecom nekakav problem i kod roditelja... (14); Nije uvijek krivo dijete ako roditelji imaju svojih problema...(14); ...batine zbog problema, financija, nebrige i one batine zbog izgubljene kontrole nad djecom.(11)

Nedostatak vremena/prezaposlenost

3 3,1

Neki su roditelji prezaposleni i više pažnje posvećuju svojim karijerama, nego vlastitoj djeci. Ta djeca su zanemarena, prepuštena odgoju ulice.(10); Roditelji sve manje pričaju sa svojom djecom i sve manje sudjeluju u njihovom životu.(4); Kada roditelji dođu umorni s posla…(11)

Uspostavljanje autoriteta/ dobivanje poštovanja

3 3,1

Roditelji tuku djecu da bi dobili više poštovanja.(9); Mislim da bi roditelji autoritet trebali nametnuti djeci tako da ih kroz priču i druženje navodi na pravi put. (4); Roditelji nastoje pokazati autoritet, a ako ne uspiju verbalno, onda fizički kreću u dokazivanje autoriteta. (11)

Međugeneracijski prijenos nasilja 3 3,1

Mislim da oni koji tuku manje od sebe imaju problema kod kuće ili njega netko u obitelji tuče. (3); Možda jer su njihovi roditelji njih tukli... (5);...Ti roditelji su postali nasilni jer možda su ih njihovi roditelji isto tukli. (13)

Ostali uzroci tjelesnog kažnjavanja

5 5,2

Roditeljima je lakše udariti svoje dijete nego ga pokušati shvatiti. (4); Roditelji svojoj djeci ništa ne vjeruju. (13); Znam da se ni roditelji ne mogu uvijek kontrolirati... (1); Neki stručnjaci tvrde da je glavni razlog zbog kojeg se to događa nepromišljenost roditelja (i njihova česta opijanja). (1); Nemalo broj puta čula sam na televiziji, radiju ili sam čitala u novinama treba li ponekad udariti dijete.(1); Poznate su i nacije koje preventivno kažnjavaju djecu kako se greška ni ne bi dogodila. (11)

Kao što se može vidjeti iz tablice 5.20., među uzrocima tjelesnog kažnjavanja, koji se odnose na roditelja – počinitelja, najčešće se spominje alkoholiziranost roditelja (14,6%). Konzumiranje alkohola kao uzrok tjelesnog kažnjavanja slijedi roditeljevo „iskaljivanje drugih frustracija na

142

djeci“ koje se spominje u 9,4% sastavaka. Na uzajamni nesporazum ili slična obilježja interakcije djeteta i roditelja odnosi se sljedeća kategorija uzroka tjelesnog kažnjavanja.

Prema preostalim kategorijama uzroka tjelesnog kažnjavanja, koje su spominjala djeca, roditelji tuku djecu jer imaju svojih osobnih problema, jer im nedostaje vremena za djecu, jer na taj način nastoje uspostaviti roditeljski autoritet, odnosno zato jer su njih tukli njihovi roditelji. Pojedina djeca su kao uzroke tjelesnog kažnjavanja djece navodila i roditeljsko nepovjerenje prema djetetu, nedostatak samokontrole te sklonost roditelja biranju „lakšeg“ načina odgoja.

Zanimljivo je primijetiti da je broj uzroka roditeljskog tjelesnog kažnjavanja djeteta, koji se odnosi na obilježja djeteta (74 uzroka), tek za 50% veći od broja uzroka koji se odnose na obilježja roditelja (49 uzroka). Ovaj omjer, koji otkriva čemu se pripisuju uzroci tjelesnog kažnjavanja u slobodnim, spontanim iskazima djece, pokazuje kako se ono najčešće vidi kao posljedica dječjeg ponašanja, ali relativno često i kao posljedica roditeljevog stanja ili obilježja. Time se dovodi u pitanje uvjerenje zagovornika tjelesnog kažnjavanja kao odgojnog postupka te stajalište da se radi o ponašanju izazvanom nepoželjnim ponašanjem djeteta i namijenjenom njegovoj korekciji. Naime, ako su djeca uzrok i povod kažnjavanju svojim neprimjerenim ponašanjem, onda bismo očekivali da se uzroci kažnjavanja uopće ne atribuiraju roditeljima. Prema ovim nalazima to nije tako. Ovdje je vrlo relevantna rasprava o „instrumentalnom“ i „impulzivnom“ tjelesnom kažnjavanju (Straus i Mouradian, 1998, prema Gershoff, 2002).

5.4.2.3. Posljedice tjelesnog kažnjavanja

U sastavcima na temu tjelesnog kažnjavanja spominje se niz različitih učinaka koje ono može imati na djetetovo tjelesno i emocionalno stanje i/ili ponašanje. Iako su posljedice tjelesnog kažnjavanja svrstane u zasebne kategorije (tablica 5.21.), djeca uglavnom navode više različitih kategorija posljedica odjednom, primjerice: „Iako djeca čine greške namjerno ili nenamjerno, ne smije ih se udariti jer tako pate i podnose fizičku bol, kao i onu emocionalnu. Ako se nad djecom vrši nasilje od ranog djetinjstva, ona se zatvaraju u sebe, ne vjeruju nikome i postaju agresivna jer su tako naučila. I sama će jednog dana, kada budu roditelji, udarati svoju djecu i nasilje će se širiti.“ (13)

Tablica 5.21. Posljedice tjelesnog kažnjavanja na dijete i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Tjelesne ozljede 42 43,8

Znala sam da se ne želi skinuti u kratke rukave jer ima masnice zbog batina. (5); ...istuku ih do krvi... (9); ... pa mu ostanu masnice ili poteče krv... (8); Jednom sam pročitala: “Roditelj zbog jedinice udario dijete koje je završilo u bolnici s hematomom na oku i slomljenom rukom”. (1);... vidjela sam kako je jedna žena tukla svoje dijete remenom po leđima da je sutra došlo u školu s crtama na leđima.(2); Od batina ostaju fizičke povrede, poput ožiljaka ili masnica.(2); Doktori tvrde da je dječak primljen sa slomljenim rebrom i unutarnjim krvarenjem... (5)

Psihičke posljedice 36 37,5

...ono je tužno, u depresiji su pa sve slabije uče i imaju loše ocjene...(4); Batine mogu nanijeti i psihičke povrede, primjerice, da dijete postane stidljivo, da skače na svaki nagli pokret, da zanijemi.(2); Dijete postaje ugroženo... i bezosjećajno.(10); Zato što će djeca imati traume od toga. (4); ...ili dolazi do psihičke nestabilnosti. (5); ...ali batine koje djetetu zadaju duševne boli... (9); Zbog toga dolazi do bijega od kuće ili čak samoubojstva. (10); ...ili se samo povuku u sebe i postanu sramežljiva. (10);… ona se zatvaraju u sebe, ne vjeruju nikome... (13); ...zato što bi ta djeca mogla osjećati nesigurnost. Djeca mogu pomisliti da ih roditelji manje vole. (15); ...djeca mogu izgubiti svoje samopouzdanje i osjećati se poniženo pred vlastitim roditeljima. (16); ... ali će na dječjem srcu nastati maleni, neizbrisivi ožiljak. (14); Nekoj djeci od batina ostaju traume cijeli život, kao na primjer da budu uplašena i da se boje. (2); Tučnjava djetetu samo stvara strah... (14); Ona se jako trudi da u nečemu ne pogriješi... (14); U njoj se stišću tuga, nesigurnost, patnja i bol. (10); Dijete će to uvijek boljeti, i to iznutra. (10);

143

Kategorija n % Primjeri

Međugeneracijski prijenos nasilja 17 17.7

...jednoga ćemo dana i mi biti roditelji koji će sa svojom djecom postupati jednako kao što su naši roditelji postupali s nama. (14); Djeca dok su još mala uče od svojih roditelja te to kasnije prenose na druge, pa čak i na svoju djecu. (4); Tučnjavom djece od malena ih se na neki način uči da se problemi mogu riješiti nasiljem, što nikako nije dobro. (4); Kaže se da su djeca zrcalo svojih roditelja. To znači ako se roditelji nasilnički odnose prema svojoj djeci, velike su mogućnosti da će se takva djeca u budućnosti tako odnositi i prema svojoj djeci. (8); Djeca će se ponašati kako su odgojena. (1); Roditelji svojoj djeci moraju biti uzor i djeca bi od njih trebala učiti, ali ako roditelji njih neprestano tuku, djeca će misliti da se tako treba postupati pa će i oni tako postupati prema svojoj djeci. (14)

Slabija kvaliteta odnosa s roditeljem

15 15,6

Djecu udarac pogađa na način da se osjećaju nezaštićeno od svojih roditelja.(9); Djeca koja su fizički zlostavljana, boje se svojih roditelja. (10); … nama će taj šamar reći sve: koliko Vam je stalo do nas, koliko nas poštujete i koliko nas volite. (12); ... ali djeca će se ljutiti na roditelje što tako postupaju s njima.(14); Neka se djeca, kad odrastu i budu punoljetna, osvećuju roditeljima radi njihovog ponašanja prema njima kad su bili mali. (9); Iz svog iskustva mogu reći da najviše boli kada nas udari jedan od roditelja, osobe koju najviše volimo. (14); Nasiljem nad djetetom nestaje ljubav i prijateljstvo između djeteta i roditelja... rađa se novi osjećaj nesigurnost i zabrinutosti. (15)

Porast agresivnosti 12 12,5

Nasiljem nad djetetom potičemo njega na nasilje i grubo ponašanje prema njegovim vršnjacima. (15); ...već će postati agresivno i nasilno prema svojoj djeci i prijateljima. (7); Ako ga udarite, dijete će to upiti kao spužva i činiti to drugima.(14); ...dijete može postat’ agresivno. Počinje se tući u školi, vani s prijateljima itd. (14); Takva zlostavljana djeca pokazivat će znakove agresivnosti već u najranijoj dobi svoga djetinjstva.(8); Postanu agresivna, drska...(10); Mislim da je tjelesno kažnjavanje veći uzrok nasilja među djecom od, primjerice, agresivnih igrica i filmova. (14)

Ostale negativne posljedice tjelesnog kažnjavanja

18 18,8

Zato jer dijete ništa nije naučilo iz batina.(11); Dijete bi moglo završiti kao narkoman ili nešto slično.(4); Takvo ponašanje roditelja dovodi do toga da se djeca u školi ne druže s prijateljima misleći da će im ona nanijeti zlo.(9); Kod većine djece, slab udarac koji dolazi od roditelja ništa ne pomaže. Tada roditeljima preostaje samo još jače fizičko kažnjavanje, što lako preraste u zlostavljanje. (10); Fizički obračuni ne rješavaju probleme, već ih samo produbljuju. (14); ...zato što, ako mu se nešto dogodi, majka bi se bojala bilo bi joj žao toliko žao da bi možda pala u komu... tako je jednom zamalo dijete umrlo, a majka je plakala dva dana bez prestanka... (14)

Pozitivne posljedicetjelesnog kažnjavanja

5 5,2

Nakon batina naučio sam što smijem, a što ne smijem. (9); Slabim udarcem ga se može naučiti da nešto ne dira (10); ... tako će ih roditelji nakratko uspjeti smiriti... (14); Malo fizičkog kažnjavanja djeteta će pomoći u odgoju, dijete će biti poslušnije, bit će manje bezobzirno i neće praviti štetu. (16); Malo kažnjavanja djece pomoći će roditeljima u boljem odgoju. (16)

Tablica 5.21. prikazuje kategorije u koje su smještene različite posljedice roditeljskog tjelesnog kažnjavanja na dijete te niz primjera za svaku kategoriju.

Gotovo polovina sastavaka kao posljedicu tjelesnog kažnjavanja spominje tjelesne ozljede (43,8%). Težina ovih tragova roditeljskog nasilja na tijelu djeteta varira od uplakanih očiju i masnica/modrica, preko krvi do prijeloma, potresa mozga pa čak i smrti.

Gotovo jednako često kao o tjelesnoj, djeca su pisala i o „duševnoj boli“ uslijed roditeljskih udaraca. Naime, druga kategorija po učestalosti navođenja odnosi se na razne psihičke

144

posljedice tjelesnog kažnjavanja (37,5%). One obuhvaćaju djetetove emocionalne reakcije tuge, depresivnosti, nesigurnosti, straha, poniženosti, gubitka samopoštovanja i samopouzdanja.

Spominjani su i znakovi posttraumatskih reakcija (dijete skače na svaki nagli pokret, dijete postaje bezosjećajno). Prema iskazima djece, smještenim u ovu kategoriju, uz emocionalne reakcije na roditeljsko nasilje vežu se i određena djetetova ponašanja. To je prije svega slabija sposobnost učenja (što je zatvoren krug jer je slab školski uspjeh posljedica, a ujedno i glavni razlog kažnjavanja), ali navode se i povlačenje koje prati socijalna izolacija te bijeg od kuće i samoubojstvo.

Razmjerno velik broj sastavaka (17,7%) osvrće se i na posljedice koje roditeljsko nasilje ima na buduće roditeljske vještine onih koji kao djeca trpe tjelesno kažnjavanje. Kategorija pod nazivom „međugeneracijski prijenos nasilja“ uključuje izjave djece o tome kako se načini rješavanja problema i roditeljski odgojni postupci uče na uzoru vlastitih roditelja.

Sljedeća kategorija sadrži izjave djece o tome kako se tjelesno kažnjavanje odražava na odnos roditelja i djeteta. Roditeljsko nasilje ima za posljedicu slabiju kvalitetu odnosa roditelja i djeteta koja se očituje u narušenom povjerenju, uzajamnom poštovanju i strahu od roditelja ili ljutnji na roditelja. Odgovori iz ove kategorije navode se u svakom šestom sastavku (15,6%).

Porast agresivnosti i učenje nasilnog ponašanja kao posljedicu tjelesnog kažnjavanja spominje 12,5% djece, a još 18,8% ih spominje neke druge negativne posljedice tjelesnog kažnjavanja na djetetovo ponašanje i razvoj ili na pogoršanje problema koji je bio povod tjelesnom kažnjavanju.

Uz sve prikazane nepoželjne učinke tjelesnog kažnjavanja, u 5,2% sastavaka spominju se i određene pozitivne posljedice tjelesnog kažnjavanja (primjerice, kratkotrajan učinak na udovoljavanje roditeljskom zahtjevu, učenje što je nedozvoljeno ponašanje). Nadalje, nekoliko sastavaka sadržavalo je i poglede djece na to kakve su posljedice izostanka tjelesnog kažnjavanja. Kategorije sadržaja i primjeri izjava djece o posljedicama izostanka tjelesnog kažnjavanja prikazani su u tablici 5.22.

5.22. Posljedice izostanka tjelesnog kažnjavanja i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Negativne posljedice izostanka tjelesnog kažnjavanja

11 11,5

...i djeca više ne bi slušala svoje roditelje...(7); Ako roditelj ne udari šibom barem jednom u životu dijete, ono se neće odgojiti. (9);... jer bi tada dijete imalo sve što želi, postalo bi razmaženo, a tada odu na krivi put prema drogama, alkoholu itd. (9); ...ako roditelji ne udaraju djecu, da ih neće slušati ili će se grubo ponašati prema njima i drugima oko sebe. (9); Djecu se treba uvijek malo udariti jer kad ne bi tukli djecu, djeca bi bila još gora. (9); Zamislite da roditelji nemaju nadmoć nad djecom, ovaj svijet bi izgledao kao da nikad nismo sišli s grana. (11); ... i to bi bila totalno raspuštena djeca. (16); Djeca koju roditelji nikada ne „udare“ obično su razmažena. Djeca koja imaju sve što žele, za ničim u životu ne žude i ničemu se ne vesele. (14)

Kategorija odgovora „Negativne posljedice izostanka tjelesnog kažnjavanja“, prikazana u tablici 5.22., sadrži izjave djece koje odražavaju uvjerenje da će izostanak tjelesnog kažnjavanja dovesti do toga da dijete bude „razmaženo“, neposlušno, „raspušteno“, „još gore“ i da ode na „krivi put“. Smatramo da ovakva uvjerenja djeca usvajaju kroz interakciju s neposrednom okolinom te da ona odražavaju uvjerenja roditelja i sredine u kojoj djeca rastu, škole i medija. U podlozi ovih uvjerenja je zastarjelo shvaćanje djeteta kao po svojoj naravi antisocijalnog bića kojeg je potrebno odgojem „obuzdati“ (Schaffer, 1996, prema Pećnik, 2008).

145

5.4.2.4. Alternative tjelesnom kažnjavanju

Iskazivanje negativnih stavova prema tjelesnom kažnjavanju djece često prate opisi toga što bi roditelji mogli ili trebali učiniti umjesto udarca po djetetu. Rezultati analize sadržaja dijelova sastavaka koji se bave ovim pitanjem prikazani su u tablici 5.23.

Tablica 5.23. Alternative tjelesnom kažnjavanju i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Razgovor s djetetom 33 34,4

S nama tada treba pričati i razgovarati, objasniti nam riječima, a ne batinama.(1);...nije u redu da se sve rješava na grubi način, ima i lakše rješenje, a to je da se sjedne s djetetom za stol i da se lijepo porazgovara i da se nađe... (2);Onima koji smatraju da su kršćani, ja bi im poručio: Isus nikada nije podučavao tjelesnom kažnjavanju već je probleme rješavao razgovorom. (4);Kada dijete pogriješi, treba ga upozoriti i reći mu to te mu pokušati mirnijim putem i razgovorom objasniti kako da više ne griješi. (4);Mislim da s djetetom, ako je nemirno, treba prvo razgovarati o njegovim problemima. (7); S djecom treba razgovarati, ostvariti nekakvu komunikaciju. (12);Treba mu se razgovorom objasniti zašto je njegov postupak kriv. (8);Najbolji lijek protiv nasilja je razgovor. Nakon svakog dana, obitelj bi se trebala okupiti oko stola i razgovarati o provedenom danu. Zajednički riješiti probleme i nevolje koje tište dijete. (14);… za dijete treba imati puno strpljenja i razumijevanja te mnogo ulagati u dobar odgoj. Kada napravi nešto loše, potrebno je popričati s njime i objasniti da to što je učinio nije dobro i da pokuša drugi put učiniti ispravno. (14)

Ostale alternative tjelesnom kažnjavanju

24 25

...disciplina u djetetu nastaje nagrađivanjem primjerenih činova te kažnjavanjem i oduzimanjem nečega što dijete voli... (10);Ako je dijete nemirno, viče i ne može se kontrolirati, roditelj bi ga trebao smiriti i polako mu reći. (8);Kako ne bi došlo do nasilja nad djecom, roditelji moraju znati opraštati i imati razumijevanja. (13); Roditelj treba stvoriti dobru vezu s djetetom i tada bi manje dolazilo do situacija u kojima ga je potrebno fizički kažnjavati. (7);Tjelesno kažnjavanje može biti zamijenjeno oduzimanjem voljenih stvari na određeni period i time bi popravili svoje ponašanje. (16);Od zabrane izlazaka, zabrane TV-a, zabrane telefona, zabrane kompjutera itd. (13);… prije bih kaznila da mora učiti nego ga fizički kažnjavati. (16);Ja bih to riješila tako da prvo razgovaram s njime. Ako to ne bi pomoglo, onda bi bio u kazni. Ako se popravi pa opet pokvar,i opet bi bio u kazni. Kada prođe nekoliko dana, i opet bude isti kao i prije s lošim ponašanjem, onda bi mu govorila, kao da će neki striček doći po njega. Ne bi mu dozvolila gledati crtiće, ići u parkić i ići van.(14)

Kao što se vidi iz tablice 5.23., prema mišljenju djece, glavna alternativa tjelesnom kažnjavanju je razgovor. Razgovaranje roditelja s djetetom o problemu, koji bi mogao biti povod tjelesnom kažnjavanju, spominje se u više od trećine sastavaka (34,4%).

Ostali postupci, koje bi roditelji mogli koristiti umjesto tjelesnog kažnjavanja, spomenuti u četvrtini sastavaka, uključuju druge vrste kažnjavanja, opraštanje i razumijevanje djeteta, ali i nagrađivanje poželjnog ponašanja te izgradnju odnosa koji bi spriječio pojavu situacija koje bi vodile u tjelesno kažnjavanje.

146

5.4.2.5. Društveni odgovor na tjelesno kažnjavanje: sprečavanje tjelesnog kažnjavanja i sankcije

Konačno, mnoga su se djeca u svojim sastavcima osvrnula i na to kako bi se tjelesno kažnjavanje djece moglo spriječiti. Uputama za pisanje sastavaka, koje su dobili, bili su usmjereni i na opisivanje društvene reakcije na tjelesno kažnjavanje, te svog stava prema tome. Tablice 5.24. i 5.25. prikazuju rezultate analize sadržaja koji se odnose upravo na tematska područja sprečavanja tjelesnog kažnjavanja i sankcija za njegove počinitelje.

Tablica 5.24. Načini sprečavanja tjelesnog kažnjavanja i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Zakonska zabrana nasilja nad djecom

43 44,8

Tako bi trebalo poduzeti nešto veće, Zakon. Zakon koji bi nas štitio, branio. Zakon da zabrani roditeljima da udare djecu.(1);Zato bi trebalo donijeti zakon o zabrani udaranja djece. (14);Zato bi se trebalo zakonom zabraniti zlostavljanje i zanemarivanje djece.(14)

Prijavljivanje 15 15,6

Mi ne trebamo trpjeti nasilje niti šutjeti dok nas netko tuče nego ga odmah prijaviti. (2); Djeca kojoj smeta tjelesno kažnjavanje mogu nazvati policiju, ali će morati snositi posljedice. (16,3);Ako se neko dijete osjeća zlostavljano, trebalo bi nazvati Hrabri telefon.(8);...mnoge udruge kao što su Plavi telefon i Hrabri telefon koje pomažu djeci koja to prolaze. (13); … na televiziji su programi za pomoć djeci. Zovu se Plavi telefon. (14); ... postoje udruge za zaštitu djece. (5);Trebamo se samo malo trgnuti, reći nekoj starijoj osobi koja bi mogla poduzeti neke mjere koje ja, kao dijete, ne mogu. (14)

Stručna pomoć roditelju

7 7,3

U tom slučaju se zove stručna služba da to riješi. (9); Takvi roditelji bi mogli slušati predavanja o zlostavljanju djece, potražiti pomoć stručnih osoba... (10); U tom slučaju možda bi bilo potrebno zatražiti stručnu pomoć. (12); Mislimo da bi u ovom slučaju trebale reagirati socijalne službe koje moraju opomenuti roditelje... (15);Zatraže pomoć stručnih službi i to nije sramota... (14)

Uklanjanje uzroka tjelesnog kažnjavanja

3 3,2

Za batine je najčešće kriv alkohol. Bilo bi dobro kada bi se prodavalo bezalkoholno piće. (6);Pomoći djetetu oko tog gradiva ili mu platiti instrukcije. (14);Ne bi ih zbog jedinica trebali tući, nego im probati pomoći. (14)

Tablica 5.24. sadrži 4 kategorije u koje su smješteni pogledi djece na to kako se može zaustaviti tjelesno kažnjavanje odnosno roditeljsko nasilje prema djeci. Gotovo polovina sastavaka (44,8%) navodi zakonsku zabranu roditeljskog nasilja prema djeci. Prijavljivanje nasilja, kontaktiranje udruga za zaštitu djece pa i starije osobe spominje se u 15,6% sastavaka. Zanimljivo je primijetiti da se ne spominju nikakve druge institucije, osim dvije određene udruge. Uključivanje stručnjaka kako bi pomogli roditeljima ili ih opomenuli, navodi u svojim sastavcima 7,3% djece. Nekoliko djece mogućnost sprečavanja tjelesnog kažnjavanja vidi u uklanjanju povoda tjelesnom kažnjavanju, odnosno u tome da se ne prodaje alkohol te da se djeci pomogne u učenju.

Više od četvrtine djece spominje različite vrste sankcija kojima bi roditelji, koji tjelesno kažnjavaju svoju djecu, po njihovom mišljenju, trebali biti kažnjeni. O kojim se kaznama radi, vidljivo je iz tablice 5.25.

147

Tablica 5.25. Sankcije roditeljima koji tjelesno kažnjavaju i broj sastavaka u kojima se spominju (N = 95)

Kategorija n % Primjeri

Zatvor 14 14,6

...ili može poći u zatvor zbog nasilja nad djecom. (9);Ako se to čini pod uvjetima gdje je optuženi bez razloga pretukao svoju djecu, jedino tad bi trebali poduzeti zatvorsku kaznu. (10);Na primjer, koliko udaraca, toliko tjedana zatvora, koliko masnica, toliko mjeseci zatvora (ovisi o veličini masnice), polomljena ruka do 6 mjeseci zatvora, obje ruke do god. dana zatvora, jedna noga isto god. dana zatvora, obje noge od godinu i pol do dvije godine zatvora. (5)

Gubitak skrbništva nad djecom

10 10,4

Građani roditelji, bit će kažnjeni ... čak i zakonom oduzimanja djeteta i davanja na usvajanje. (1); Roditelji koji brutalno tuku dijete njima se dijete oduzima. (9); ...ga se udari puno, puno, jako i bolno za dijete, onda roditelj može izgubiti skrbništvo nad djetetom ako tako sud odluči ili može poći u zatvor zbog nasilja nad djecom. (9);Neka djeca mogu završiti u domu... (4); ...a dijete bi trebalo izdvojiti od takvog roditelja. (8);...a dječaka su odveli u Dom za nezbrinutu djecu. (10); Roditelje koji stalno, iz dana u dan, tuku djecu, treba odvojiti od djece... (14)

Novčana kazna 9 9,4

Građani roditelji, bit će kažnjeni novčanom kaznom. (1);...roditelj bi trebao platiti isto tako minimalnu kaznu. Za udarac po prstima možda kaznu od sto kuna. Ako se nastavi zlostavljanje djece, to jest taj je čin drugi put došao pred sud, po mojem mišljenju sudsku kaznu od 1.000,00 kuna bi trebalo odmah izvršiti nad činiteljem. (10);Zato ja mislim da roditelji, koji udare dijet,e trebaju platiti novčanu kaznu. (14)

Nespecificirana kazna 2 2 Ali nekad se dogodi da se otac ili majka napiju i onda tuku djecu bez razloga. Ja

bih onda takve roditelje kaznio jer to nije u redu. (2)

Prema rezultatima prikazanim u tablici 5.25., sankcija kojom bi najviše djece kažnjavalo roditeljsko nasilje nad djecom je zatvorska kazna (14,6%). Slijede gubitak skrbništva nad djecom koja bi bila odvojena od takvog roditelja (10,4%) te novčana kazna (9,4%).

Unatoč spremnosti dijela djece na osudu i sankcioniranje tjelesnog kažnjavanja, još je više one djece koja u svojim sastavcima nude razna opravdanja za roditeljske nasilne postupke.

Opravdavanje roditeljskog korištenja nasilja te pripisivanje odgovornosti za roditeljsko ponašanje djetetu uočeno je u 33,3% sastavaka. Tipični primjeri izjava iz ove kategorije sadržaja su:

Ipak nisam protiv toga da roditelj udari svoje dijete ako je ono to stvarno zaslužilo... (4) Jer to dijete ne dobije batine bez razloga, dobije ih s razlogom. (2)Svi roditelji, dobro ne baš svi, batinu su koristili samo za dobro svoga djeteta. (7)Ulogom roditelja se dobiva odgovornost za svoje dijete pa ga se tako ponekad može blago kazniti

da nauči lekciju. (7)Svaki put bi me opravdano udarili. (9) Roditelji ponekad udare dijete, ma koliko ih voljeli: ne znači da nas roditelji ne vole, ako nas ponekad

tuku. Oni samo žele sve najbolje za nas. (4)

Nastojanja djece da opravdaju roditeljsko ponašanje povezujemo s njihovim položajem egzistencijalne ovisnosti o roditelju koja uključuje i potrebu da se održi pozitivna slika roditelja. Radi se o načinu djetetovog suočavanja s roditeljskim nasiljem kojeg opisuje literatura o zlostavljanoj djeci (Herman, 1992) i međugeneracijskom prijenosu nasilnih roditeljskih postupaka (Pećnik, 2003) U ovom kontekstu je važno spomenuti i longitudinalno istraživanje razvoja stavova prema

148

tjelesnom kažnjavanju koje su proveli Deater-Deckard i suradnici (2003). U njemu je, u drugoj vremenskoj točci prikupljanja podataka, na trinaestogodišnjacima ispitano njihovo odobravanje tjelesnog kažnjavanja i povezano s nasiljem koje su doživljavali u djetinjstvu. Temeljem rezultata tog a i prethodnih istraživanja, Deater-Deckard i suradnici (2003) zaključuju da doživljavanje tjelesnog kažnjavanja podupire razvoj manje negativnih stavova prema tjelesnom kažnjavanju, odnosno razvoj uvjerenja u opravdanost i djelotvornost tjelesnog kažnjavanja. Doduše, istraživanje je također pokazalo da ovi zaključci o formiranju stavova prema tjelesnom kažnjavanju vrijede za tjelesno kažnjavanu djecu, ali ne i tjelesno zlostavljanu djecu koja su doživjela povrede uslijed roditeljskog nasilja (Deater-Deckard i sur., 2003).

5.4.3. Osvrt na dječje sastavke na teme roditeljskog (tjelesnog) kažnjavanja

Kvalitativne podatke, koje su djeca iskazala kroz svoje sastavke, čini se suvišnim komentirati pa i nelegitimnim interpretirati na isti način kao i podatke prikupljene anketiranjem. Pozorno osmišljen postupak i teme sastavaka potakle su slobodan izričaj djece koji je omogućio uvid u njihovu percepciju i interpretaciju pitanja zanimljivih ovom istraživanju. Bogatstvo sadržaja sastavaka potvrđuje vrijednost kvalitativnog istraživačkog pristupa koji se provodi uz puno uvažavanje etike istraživanja s djecom. Potreba da se spoznaje o dječjem iskustvu dobivaju istraživačkim metodama koje djeci osiguravaju optimalne mogućnosti izražavanja, poštujući njihovu zrelost, sposobnosti i dobrobit, u novije se vrijeme sve više naglašava (Lansdown, 2001).

Ipak, želimo primijetiti da su nalazi analize sadržaja dječjih sastavaka pod vidom uzroka i posljedica tjelesnog kažnjavanja sukladni spoznajama u suvremenoj znanstvenoj literaturi o kratkoročnim i dugoročnim učincima tjelesnog kažnjavanja na dijete i kvalitetu odnosa roditelja i djeteta (Gershoff, 2002; Pećnik, 2003; Pećnik, 2006). Osim toga, alternative tjelesnom kažnjavanju, koje predlažu djeca, podudaraju se s onima koje nude znanstvenici (Delale i Pećnik, 2010). Što se tiče sastavaka na temu „Kazna“, oni opisuju slične aspekte kažnjavanja i otvaraju ista pitanja o djelotvornosti kažnjavanja kao i znanstvenici koji se bave ovim područjem (Maleš i Kušević, 2008). Čini se opravdanim pretpostaviti da mišljenja koja djeca iskazuju (primjerice, značenja koja pridaju kazni; tumačenja razloga kažnjavanja) odražavaju njihova autentična iskustva, ali i način na koji roditelji tumače svoja ponašanja te prenose svoja uvjerenja i stavove na djecu.

Bez obzira na zajedničke dodirne točke „perspektive djeteta“ i „perspektive znanstvenika“ (ili možda baš zbog njih), dječji sastavci u ovom istraživanju daju izvorni doprinos razumijevanju dječjeg doživljaja roditeljskog kažnjavanja. Usto oni kroz opise roditeljskih reakcija ponekad pridonose i upoznavanju roditeljskog doživljaja tjelesnog kažnjavanja. Zaključno bi se moglo reći da su sastavci omogućili prikupljanje spoznaja o tome kako djeca i roditelji pridaju značenje svojim ponašanjima i reakcijama druge strane na njih, a to su upravo spoznaje u središtu zanimanja socijalno relacijske teorije i dvosmjernog shvaćanja socijalizacije (Kuczynski i Parkin, 2006).

Sažetak glavnih nalaza:

• Od 1.022 djece, gotovo tri četvrtine ih navodi da je doživjelo najmanje jedan oblik tjelesnog kažnjavanja od majke, a dvije trećine od oca. Oblici tjelesnog kažnjavanja, koje su najviše doživljavali, bili su udarac po stražnjici (kojeg je od majke dobilo 51%, a od oca 43% djece), pljuska/šamar (koje je od majke dobilo 48%, a od oca 39% djece), povlačenje za kosu/uši (koje je od majke doživjelo 31%, a od oca 25% djece) i udarac šibom, remenom ili sličnim predmetom (kojeg je od majke dobilo 28%, a od oca 22% djece). S porastom dobi raste i intenzitet roditeljskih nasilnih postupaka. Modrice od majčinog udarca doživjelo je 7%, a od očevog udarca 9% djece.

• Postupcima tjelesnog kažnjavanja djeca su tijekom djetinjstva uglavnom bila izložena rijetko, nekoliko puta u djetinjstvu. Ipak, nekoliko puta u godini ili češće udarac po stražnjici

149

od majke doživjelo je svako šesto dijete, a od oca svako osmo. Isto vrijedi i za pljusku/šamar. Udarac predmetom nekoliko puta u godini ili češće od majke je doživjelo svako jedanaesto dijete, a od oca svako šesnaesto.

• Prema iskazu roditelja, jedan ili više puta svoje je dijete od ranog djetinjstva do trinaeste godine udarilo 78% majki i 63% očeva. I roditelji izvješćuju da se radi o razmjerno rijetkoj učestalosti nasilnih postupaka. Najviše ih je navelo da su dijete udarili 1 – 3 puta tijekom djetinjstva.

• Majke statistički značajno češće od očeva tjelesno kažnjavaju i viču na djecu te ukidaju privilegije i zadaju dodatne obveze, što se povezuje s nalazom da su majke češće aktivno uključene u život djece od očeva. U odnosu na djevojčice, dječaci doživljavaju više ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza od strane očeva te više težeg fizičkog i psihičkog nasilja i to od strane oba roditelja.

• Osim tjelesnom, djeca su bila izložena i verbalnom odnosno psihičkom nasilju. Vrijeđanje i nazivanje pogrdnim imenima od strane majke, kao i od oca, doživjelo je 23% djece. Kažnjavanje odbijanjem komunikacije od strane majke doživjelo je 20%, a od oca 17% djece.

• Sve vrste majčinog i očevog kažnjavanja povezane su s psihosocijalnom prilagodbom adolescenta. Djeca, čiji roditelji češće tjelesno kažnjavaju i viču i/ili češće ukidaju privilegije i/ili češće koriste teže psihičko i fizičko nasilje, imaju niže samopoštovanje, nižu samoregulaciju (samokontrolu) i više problema u ponašanju.

• Oko četvrtine majki i trećine očeva prihvaća ili tolerira tjelesno kažnjavanje te ne odbacuje uvjerenje da je za pravilan odgoj potrebno ponekad udariti dijete. Većina roditelja (74% majki i 82% očeva) zna da je u Hrvatskoj tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno, no manje od trećine roditelja smatra da se treća osoba treba umiješati ako roditelj udari dijete.

• Roditelji percipiraju da su stavovi prema tjelesnom kažnjavanju kod pripadnika njihove neformalne socijalne okoline (djetetovih baka i djedova, roditeljevih prijatelja i poznanika, drugih roditelja u školi, vrtiću ili zajednici) manje negativni nego kod stručnjaka i javnih djelatnika (učitelja, pedagoga, psihologa, socijalnih radnika, liječnika, policije, djelatnika vjerske zajednice).

150

6. DOŽIVLJAJ RODITELJSTVA

U prethodnim poglavljima pretežito smo govorili o roditeljskim postupcima i odnosu prema djeci, tj. o tome „što i kako roditelji rade“ te smo nastojali utvrditi u kakvoj su vezi njihova ponašanja i postupci s nekim dječjim ponašanjima i mjerama prilagodbe. Unutar ovog poglavlja nastojimo opisati doživljaj i iskustvo roditeljstva trinaestogodišnjacima, tj. razumjeti „kako se osjećaju roditelji“ te koji im sve čimbenici otežavaju, a koji olakšavaju obavljanje njihove roditeljske uloge.

Zbog čega je važno proučavati i subjektivni doživljaj roditeljstva te roditeljske uloge? Način na koji se roditelj doživljava u svojoj ulozi roditelja utječe i na motivaciju za bavljenje djetetom te na odnos prema djetetu, a time neizravno i na djetetov razvoj. Osim toga, ako promatramo obitelj kao dinamički sustav, u kojem odnosi unutar pojedine dijade utječu i na cjelokupne odnose među svim ostalim dijadama unutar obitelji, doživljaj roditeljstva i odnosa s pojedinim djetetom može povoljno ili nepovoljno utjecati i na odnos s drugim djetetom ili bračnim partnerom. I na posljetku, doživljaj roditeljstva kreira roditeljsku sliku o sebi koja za mnoge roditelje predstavlja ključni aspekt cjelokupne slike o sebi.

Odgovore roditelja na pitanja u anketnom upitniku, koja se tiču doživljaja roditeljstva (roditeljske brige i zabrinutost, subjektivni doživljaj roditeljske kompetencije, zastrašenost roditelja i osjećaj odustajanja od odgoja djeteta), upotpunili smo provedbom 24 intervjua s prigodnim uzorkom roditelja iz postojećeg uzorka koji su bili spremni podrobnije razgovarati o temi roditeljstva. Tako vjerojatno postoji pristranost u javljanju roditelja za razgovor, bilo u smjeru da su nam se javili roditelji koji se osjećaju nesigurni i imaju puno problema pa su željeli razgovarati, bilo da su se javili roditelji koji se osjećaju sigurnima u svojoj roditeljskoj ulozi i žele svoje iskustvo podijeliti s nama, a intervjuima također nisu pokrivena ni sva područja Hrvatske. Zbog toga treba naglasiti da odgovore roditelja u intervjuima treba shvatiti više kao živopisnu ilustraciju podataka dobivenih anketnim istraživanjem te skup od 24 životne priče roditelja koje nisu i ne moraju biti reprezentativne za sve roditelje u Hrvatskoj (kao što je to slučaj s anketnim podatcima).

6.1. Doživljaj roditeljstva

Kako roditelji doživljavaju roditeljstvo, najbolje je ispitati prvom asocijacijom na pitanje otvorenog tipa pa smo intervju s roditeljima započeli sljedećim pitanjem: „Kako je Vama biti roditelj Vašem djetetu koje ide u osmi razred5? Od ukupno 24 provedena intervjua, dobiveno je 19 konkretnih odgovora na ovo pitanje, a sadržajnom analizom izdvojene kategorije odgovora prikazane su u tablici 6.1. Preostalih petero roditelja nije dalo konkretan odgovor koji opisuje njihov osobni doživljaj, već su krenuli opisivati djetetove osobine, događaje ili okolnosti.

Tablica 6.1. Broj intervjua s roditeljima u kojima se spominju utvrđene kategorije odgovora na pitanje: „Kako je Vama biti roditelj Vašem djetetu koje ide u osmi razred?“ (N = 19)

Kategorija n % Primjeri

Teško ili nije lako 8 42

Malo nam je teško s njim u ovim okolnostima, zna se povesti za društvom i tim vrijednostima…Kada imaš puno problema i ne znaš kako ih sve popraviti, onda je teško.Pa teško… jako teško.Mislim da sad sve teže i teže...traži se razgovor, objašnjenje... Treba se natezati i tako.

Lijepo, krasno, prekrasno 6 32 Sve u svemu lijepo je biti roditelj.

…prekrasno, to je dimenzija života koja ispunjava ogromni dio mene…

5 Intervjui s roditeljima su se provodili tijekom prosinca 2010. kad su djeca roditelja, koji su sudjelovali u nastavku istraživanja, već pohađala osmi razred

151

Kategorija n % Primjeri

Dobro 5 26 Pa njoj mi je dobro. Dobar je đak, ide na natjecanje iz 4 predmeta pa sad, kaže, mora učiti.

Kako kad 4 21Sve ima svoje. Ima i problema i dobrih strana.Što se tiče toga kako je biti roditelj Marinu, iskreno ću reći da je u nekim trenutcima bilo jednostavnije, a u nekima manje jednostavno.

Opterećujuće, doživljaj pritiska, straha i anksioznosti

4 21

Može biti strašno opterećujuće, jer me opterećuje odgovornost što činim. E, s druge strane … opterećuje me čak moja struka ... u tom mom roditeljstvu s tim silnim spoznajama i znanjima kad ja moram biti prvo mama, a ponekad se hvatam da sam prvo psiholog i počnem psihologizirati njima... anksioznosti roditeljske …pa sam mogla bolje. Pa nisam. Pa ta promišljanja…Jedan užasno veliki pritisak u smislu hoću li sve napraviti kako treba, hoću li sve napraviti dobro, da moje dijete ispadne zdravo, čitavo, pametno, obrazovano i tako dalje. Znači, užasno jedan veliki pritisak, da napravim sve kako treba, da mi dijete jednog dana ne bi moglo reć’ „nisi ovo ili ono“.

Lako 3 11

Lani je lako biti roditelj jer je Lana stvarno, ali ovako bez pretjerivanja, razumno i dobro dijete. Ja s njom do sada još nisam imala nikakav problem.Pa meni nikad nije bio problem, nisam imala nikada problema s djecom. Sve su bile curice i nikad nisam imala problema…

Zanimljivo, izazovno 2 11

Zanimljivo. S njima je uvijek zanimljivo, pogotovo jer je velika razlika među njima, a on je sad u toj dobi u kojoj je. Ima više prepucavanja, svađanja, zanovijetanja, tako da mi stvarno nije dosadno s njima.Roditeljstvo je…tak’ nekako, svijet izazova…

Naporno 2 11…baš mi je naporno…tu mi treba puno energije…; imam osjećaj da sam ja unazad dvije godine... namrštena sam… ono bore…k’o da nemam snage, vedrine nemam više …

Ostalo 1 5 Čujte, to kaj se ono veli, to me tješi, jer radi njih živim. Kad vam lijepu riječ veli, kad vas zagrli, onda vam je sasvim, ono, lakše pri duši…

Čini se da se odgovor „teško“ pojavljuje u čak 8 od 19 intervjua s roditeljima koji su dali odgovor na ovo pitanje (42%), što ukazuje na zahtjevnost roditeljske uloge, pa je zanimljivo vidjeti koje su to situacije i razlozi zbog kojih je ponekad teško biti roditelj. U nastavku su prikazani odabrani odgovori roditelja na pitanje: “Kad Vam je teško biti roditelj?“.

Kad dijete ne želi pisati zadaću, kad ne želi naučiti. A vi više ne znate što ćete. Isprobate sve – kazna, zabrana ovoga, onoga. Ma baš sve, totalno Vas izlude, iscrpe. (Iva, Drenovci)

Meni je teško biti roditelj u situaciji kad vidim da je dijete nezadovoljno i nesretno, da možda i zbog toga upada u probleme, a čini se da nikakve mjere, koje poduzimam, ne daju rezultata. Osobno sam ponekad nestrpljiva jer želim vidjeti rezultat odmah, ali zato imam strpljivog supruga pa se nadopunjavamo.

Ne sjećam se konkretne situacije, ali bilo je slučajeva kad bi Marin hodao po kući bezvoljan i mi bi znali da nešto nije u redu, a nismo znali pronaći način da dopremo do njega. Ponekad bi to trajalo dan – dva, ponekad i po par dana. Uporno smo nastojali razgovarati s njim, međusobno tražiti u čemu je problem i kad bismo uspjeli (a mislim da smo u većini slučajeva uspjeli), nerijetko uz puno emocija i suza sa svih strana, onda bi se pretvorio u drugog čovjeka koji bi skakutao i pjevušio po kući. Kao da mu je doista pao kamen s vrata. (Sanja, Zagreb)

Pa kad dobije lošu ocjenu, a nauči se da bude dobra. To bude teško onda. Recimo, sad je odgovarala kemiju za 5. i rekla joj je nastavnica, ako bude odgovarala i ona i još jedna učenica, onda će im dati višu ocjenu. I nisu odgovarale, ova je dobila 2, a njoj nije dala 5. I to je onda teško i djetetu. Pa bude ljuta. (Sabina, Levanjska Varoš)

Jako teško. Evo, sin je 18 godina i ja s njim uopće nisam prolazila te faze koje s njom prolazim. To je počelo u sedmom razredu, kako su počeli hormoni djelovati, što je jedna normalna faza, ali žestoka.

152

Sada ima velike zahtjeve. Ja nju nikad nikuda ne puštam, svi drugi idu: „Kakva sam ja mama? Ja nju ne puštam!“, da joj se svi rugaju: “Tebi mama ne dopušta.“ (Ivanka, Slavonski Brod)

Kada imaš puno problema i ne znaš kako ih sve popraviti, onda je teško. (Natalija, Drenovci)One su dvije djevojčice koje imaju problema sa zdravljem. I te neke situacije, kada se lomi nešto

preko njih, kada njih nešto boli… to mene dira…(Dora, Slavonski Brod)Ha, nekad dođe čovjeku da mu je teško držat’ tu liniju konstante odgoja. Ali se onda probate

skoncentrirati, jer sami znate ako nećete držat’, da će to loše izić’, da ćete imat’ problema s djetetom. (Stipan, Zagreb)

Je, ali čujte, ne mogu ni ja… treba im opremiti, treba im oprati, skuhati. Jer ja svaki dan kuham. Da si nešto toplo pojedu, sa žlicom. Jer dijete je drukčije kad samo salamu jede, a drukčije kad sa žlicom. (Zvonimir, Sv. Križ Začretje)

Ovi odgovori ilustriraju kako roditeljima može biti teško u barem nekoliko situacija: ako su djeca ugrožena, nezadovoljna ili nesretna, ako sami nisu zadovoljni djecom ili njihovim ponašanjem ili ako im briga za djecu oduzima puno energije. No isto tako, šest roditelja govori o roditeljstvu svojem adolescentu kao lijepom ili prekrasnom iskustvu (tablica 6.1.). Nekolicina je nešto suzdržanija pa svoj doživljaj roditeljstva opisuje riječju „dobro“ ili „nije mi problem“. Četvero roditelja ističe važnost razmatranja situacije prilikom odgovora na ovo pitanje, opisujući da je biti roditelj zanimljivo/lijepo odnosno teško/naporno „kako kad“, tj. da se taj doživljaj mijenja ovisno o trenutku i specifičnim okolnostima. Četiri roditelja spominju i doživljaje pritiska, straha i nesigurnosti u roditeljskoj ulozi, gdje se pitaju postupaju li ispravno s djetetom kako bi ostvarili ono najbolje za svoje dijete, a dvoje roditeljstvo opisuju i riječju „naporno“. Pozitivnom inačicom kategorije „naporno“ mogla bi se smatrati kategorija „zanimljivo/izazovno“ u kojoj ipak prevladava pozitivan pogled roditelja na napor koji roditeljstvo neupitno iziskuje.

6.1.1. Roditeljske brige

Doživljaj roditeljstva uvelike formiraju i brojne roditeljske brige te strah da bi se djetetu moglo dogoditi nešto loše. Tako su oni roditelji, koji su na pitanje kako im je biti roditelj odgovorili „teško“, već u sljedećih nekoliko rečenica počeli navoditi različite brige koje ih muče u vezi roditeljstva, njihove roditeljske uloge te brige za dijete, a one koji o tome nisu spontano počeli govoriti, pitali smo „Brine li Vas ili plaši nešto vezano uz Vašeg trinaesto/četrnaestogodišnjaka?“. Rezultati analize sadržaja odgovora na to pitanje prikazani su u tablici 6.2. Od ukupno 24 provedena intervjua, dobivena su 23 konkretna odgovora na ovo pitanje.

Tablica 6.2. Broj intervjua s roditeljima u kojima se spominju utvrđene kategorije roditeljskih briga, tj. odgovora na pitanje: „Brine li Vas ili plaši nešto vezano uz Vašeg trinaesto/četrnaestogodišnjaka?“ (n = 23)

Kategorija n % Primjeri

1.Perspektiva i budućnost djece

9 39

Brine, da. Budućnost najviše. Završiti školu, a nemati posla. To me brine kako će to. Jer vidite kako je, nema posla, neimaština.Gdje će upisati i koju školu, što će biti s našom djecom. Najviše nesigurna budućnost. Što ništa nije sigurno, ni posao.Najviše me plaši u životu, jer cure završe fakultet pa nađu neku budalu, pa svakako žive… Najbitnije je u životu naći brak kako treba. Jer kad ga pobrkaš, a djecu imaš, to više nije život…Ta budućnost njena i sreća, to mi najviše…

153

Kategorija n % Primjeri

2. Loš vršnjački utjecaj 7 30

…da ne uđe u neko loše društvo.…ovdje su svi zločesti, pa čak i oni odlični se stope s zločestima jer se ne žele isticati.…kakvo će biti društvo... jer dovoljan je samo jedan trenutak da se okrene potpuno i da padne pod tuđi utjecaj. To nikad ne znate, nažalost. Mada do sada je bilo dobro, ali nikad ne znate kako to može biti. … nema u razredu djevojčica s odličnim uspjehom, pa se ona poistovjećuje s drugima, pa me to malo kopa. Na primjer, svi idu u kafić, svi se šminkaju, svi bi šetali…

3. Brige vezane uz školu 6 26

…to me…plaši…da dobro mi uči…Što se tiče škole, vidim da je situacija sve gora, disciplina je sve lošija, tome se teško staje na kraj.Evo, recimo, oko te škole mi je najteže… Jer znam da zna. Znam da može. Da, to me najviše brine… S pet je do sad prolazila… Sad je jedva imala četvorku… A hoće ići u upravnu školu, tako da… …on inače nije dijete koje svaki test doživljava stresno, svako ispitivanje… Ako j,e recimo, neka nova situacija, onda vidim, ponekad, da je pod stresom jer on odmalena hoće otić’ začas i, ne znam, povraćat će. On tak’ reagira nekad na stres. U biti, po tome vidim, kaže: „Muka mi je!“. I onda je to znak da u biti, ili ga pokušavate smiriti ili ga jednostavno ostavite da „bljucne“ pa će mu biti lakše.

4. Loš utjecaj društva u cjelini 6 26

…ne sumnjam u svoju djecu, nego u… društvo… to me brine. I društvo uči djecu krivim stvarima. Evo, na primjer, otvorena je još jedna knjižnica tu u selu, oni to zovu tako – knjižnica, premda su tamo samo kompjuteri i igraonica je zapravo… A tamo smiju ići i u dug. I sad ti daješ djetetu da ide u dug. Već sad odgajaju dijete da živi na kredit. I nitko protiv toga ništa ne čini.Brine me to što oni imaju malo pozitivnih utjecaja na razvoj, od škole, medija, okoline, društva. Nije obitelj stavljena na prvo mjesto. I to je najveći problem i bojim se da za pedeset godina će bit’ problem na prste nabrojat’ normalne obitelji i da će iz njih izrast’ dijete koje je čvrsto i može se nosit’ sa svim problemima. Propagiraju se krive vrijednosti. Materijalizam uzima maha na veliko i to će biti pogubno.

5. Izlasci 6 26

Plaši me najčešće odnos drugih djevojčica prema životu i momci. Svi bi morali imati momka. S 13, 14 godina, to mi se ne sviđa. I što ona već sad ima momka… Recimo da joj sad branim, tj. Kažem: „Ne smiješ imati momka i ne smiješ koji put izaći!“, zabranom ne mogu puno postići. Jer ona može isto tako ne otići u školu, već otići s njim, a to me plaši. Sin počinje izlaziti i to, ta briga... Ne zbog njega tol’ko, nego zbog ovih događaja koji se događaju, ne znam, ubojstva mladih i to.

6. Prelazak u srednju školu 5 22

…srednja škola je priča za sebe; drugi grad, drugi prijatelji drugo društvo, kako će biti… Toga me sad strah. Brine me sad kad krene u srednju školu, to je promjena sredine, promjena svih nastavnika. Pa najviše što hoće ići za geodeta, jer to je najteža škola. Ona kaže da to njoj nije problem, dobro, matematika joj ide…vidjet ćemo… baš nisam za to, a ona to uporno hoće. Kažem joj onda neka ide, ali da ne krivi mene kasnije; kaže da neće. Jer ima jedna mala iz naše ulice koja ide u tu školu, ona kaže da je to teško. Onda je prelazak u srednju školu, to je isto veliki doživljaj za dijete. To vidim on pomalo reagira... nekakva je stresna situacija za njega, taj prelazak u srednju školu, kako će to bit, kako će se snaći, vidjet ćemo. I to nas čeka. Što će odabrati, hoće li biti zadovoljan…

154

Kategorija n % Primjeri

7. Internet i facebook 4 17

Pa onda facebook i te stvari. Onda ja branim da ide u selo i ne ide ona u selo, ali facebook. To mi je… A ne mogu protiv toga. … ona odlazi na nekakve, kaj ja znam, koje sve linkove i tu se bojim da dovoljno ne kontroliram kud sve ode…Da ne govorim o drugim životnim situacijama koje žive kao da žive u virtualnom svijetu. Upoznavanje preko interneta, i ti chat-ovi i facebookovi. Danas djeca ne komuniciraju, ne znaju razgovarat’ kad su oči u oči. Nema danas normalne komunikacije. Ja pitam svoju djecu, kad hodate po ulici s ovim slušalicama, kako uopće čujete, ne osjećate ni pticu, ni granu, ni autobus, ni tramvaj, ništa oko sebe što se dešava. To je po meni zaglupljivanje. Jer ne doživljavate svijet oko sebe.

8. Međuvršnjačko nasilje 4 17

Pa nije problem da mu se njih par suprotstavi, ali može doći njih više na nekom ćošku i većih i da vam netko pretuče dijete…… bila je objekt bullyinga u školi od strane drugih djevojčica u razredu. … zbog ovih događaja koji se događaju. Ne znam, ubojstva mladih i to.

9. Računala i igrice 4 17

On mi je ovisnik o igrama. Ne znam što da radimo na tom području da ga kompjuter ne vuče svaki dan… Ako ja ne kažem idi napravi to i to, on će cijeli dan gledati TV ili igrati igrice. Ni svjesni nismo koliko će te igrice uništit’ današnju omladinu. Za pedeset godina mislim da će svako drugo dijete imati ili lordozu ili skoliozu, loša držanja. A da ne velimo, što će biti svezani za kompjuter u pedeset posto slučajeva svog budućeg radnog vijeka. A on će bit uništen već prije početka svog radnog vijeka. S tim „višenjem“ nad kompjuterom.

10.

Financijske brige (priuštiti djetetu što mu/joj treba)

3 13

I imamo dovoljno da bi, što nam je bitno, da oni završe školu, da ne budu nekom drugom na teret. Jer ipak je šestero, onda to, cijelo te vrijeme neki strah, hoćeš li moći.Evo što me brine: kćer čeka upis u srednju školu, a sina, ako Bog da, upis na fakultet. Brine me kako će sve to biti. U stvari, s financijske strane je teško, a mislim, muče se i roditelji i djeca, a posla nema. To me brine. Kako se danas - sutra snać’ u životu? Najviše se bojim to što su nesigurna vremena, najviše me strah da neću moći zaraditi dovoljno za sebe i za svoje dijete. Da pristojno preživimo. Ništa previše, nego samo da preživimo.

11.Loš utjecaj medija na mlade

3 13

I to sve kaj je ona čitala, knjige o vampirima, te nekakve morbidne stvari... i ta nekakva mala morbida koju ja primjećujem u njenom ... Čak ne želi da ja to primijetim, jer zna da bi ja onda brinula… ona je onak’ pozitivna osoba i nasmijana… ali, ona ima kao neki svoj unutarnji svijet: ‘’Mama, ne znaš ti kaj imam u sebi, kaj imam ja u sebi!’’, i onda ja dođem i vidim da si ona po sobi piše po zidovima tak’ nekaj, pa su ti šišmiši pa su nekakve morbidne slike. Tak’ da si ja mislim: ‘’Bože moj, je li to adolescentna faza?“... i zaista je zbog tih filmova, tog „đira“ među mladima ili je to nešto dublje. To me brine… To je nekakvo globalno događanje koje je zarazilo moje dijete, ti vampiri, pa krv, ona voli kad je negdje krv, pa meni je to strašno… Te serije koje su samo ubijanja i rezanja, te „Kosti“ i ne znam više što… koliko je to prodrlo u svakodnevicu njihova života……loš utjecaj medija…

12.Konzumiranje psihoaktivnih tvari

2 Plaši me kako je sad vrijeme ludo. I ljudi se drogiraju, puše, piju i napastuju…

13. Odnos s djetetom 2 Brine me kako da s njom uspostavim komunikaciju...

155

Kategorija n % Primjeri

14. Premalo kretanja 2 9

Brine me…premalo kretanja. Sukobimo se oko toga da mora ići van, na sunce, na hodanje. Jučer smo baš starija kćer i ja išle gore na Goricu, na brdo, onak’ „pehaka“, baš turbo, sat i pol pješačenja ... a mlađa ne. Ona se sa svojima dogovorila u pola šest, molim, neće one na sunce, nekakva finta adolescentna. U pol šest, u sumrak se one šeću… Brine me taj dio pokreta, kretanja… mislim da kretanje nosi i radost i da se u tom dijelu miče nekak’ od nekih stvari. Za pedeset godina mislim da će svako drugo dijete imati ili lordozu ili skoliozu, loša držanja. A da ne velimo, što će biti svezani za kompjuter u pedeset posto slučajeva svog budućeg radnog vijeka. A on će bit uništen već prije početka svog radnog vijeka. S tim „višenjem“ nad kompjuterom. Falit’ će kretanja, ne zato što sam te struke, ali tjelesni odgoj će se trebati povećati u budućnosti.

15. Dječje brige i problemi 2 9 …kad se mora nositi s problemima koji su izvan nje – kad ona nije

odgovorna za njih.

16.

Nesigurnost u vlastite (roditeljske) postupke

2 9

Puno puta se pitam... znate čega me...bojim se... o tome razmišljam... kad joj nekaj dam, pustim, ili u stvari stegnem, ne pustim… da li sam dobro. Je li joj dobro bude, ili ne bude? To hoću li sve napraviti kako treba, da li ću sve napraviti dobro, da moje dijete ispadne zdravo, čitavo, pametno, obrazovano i tako dalje. Znači, užasno jedan veliki pritisak, da napravim sve kako treba, da mi dijete jednog dana ne bi moglo reć’ „nisi ovo ili ono“.

17. Ništa me ne brine 2 9

Ne, zasad ne. Sve ide regularno, kak’ mora biti.Trenutno baš ništa. Mislim da se razvija u samostalnu i samopouzdanu mladu osobu koja vidi stvari iza površine te da već sad mnoge svoje odluke donosi na osnovi uvida koje nije jednostavno izreći riječima, ali on očito razmišlja o mnogim elementima. Što bi roditelj više mogao poželjeti?

18. Ostalo 1 4

Da, brine me malo. Jer ona izgleda kao da ima preko 16 godina…“izgledaš zrelije neg’ jesi pa privlačiš starije“... I dosta su cure na nju ljubomorne… I onda je, recimo, tu ona razočarana. … bila je malo jača… onda je dobila kao zatvor i onda smo išli kao doktoru i tak’ i onda, kad je stala na vagu, i onda je njoj došlo da neće jesti… i kaže: „ Ja sam ružna…“

Prema kategoriziranim odgovorima u tablici 6.2., najviše je roditelja (9) izrazilo svoju zabrinutost oko perspektive i budućnosti svoje djece, ističući kako im je važno da njihova djeca „dobro završe“ i da budu sretna u budućnosti. Većina pritom izražava zabrinutost oko perspektive koju mladima nudi život u Hrvatskoj sugerirajući da je upravo šira društvena situacija glavni izvor njihovih briga o budućnosti djece. Na drugom mjestu prema broju spominjanja je zabrinutost oko „lošeg“ utjecaja vršnjaka na njihovo dijete (u pogledu školskih ocjena, provođenja slobodnog vremena, izlazaka s vršnjacima suprotnog spola itd.). „Loš“ je ovdje pod navodnim znakovima jer predstavlja vrlo subjektivnu kategoriju. Tako prosudba je li neko ponašanje vršnjaka dobar ili loš utjecaj, uvelike ovisi o uvjerenjima, ciljevima i vrijednostima konkretnog roditelja (primjerice, dok jedna majka može biti izrazito protiv izlazaka četrnaestogodišnjakinja s dečkima, druga majka to može smatrati normativnom željom adolescentica). Ukoliko se utjecaj vršnjaka percipira suprotnim vlastitim uvjerenjima, utjecaj će se okarakterizirati kao loš. Pritom treba naglasiti da postoje domene dječjeg ponašanja oko kojeg vjerojatno postoji jači konsenzus roditelja/društva što je dobro, a što loše (primjerice, krađa, nasilje i sl.), dok je kod određenih domena ta granica nešto manje jasna pa time postoji i veći varijabilitet roditeljskih uvjerenja (primjerice, izlasci s vršnjacima suprotnog spola). Brige vezane uz školu spominje 6 roditelja i pritom većinom opisuju brigu oko školskih ocjena, upisa u srednju školu, ali i brigu oko općeg ozračja koje vlada u školi/školama (nedisciplina, odnos nastavnika i učenika i sl.) te brigu oko školske anksioznosti djeteta. Loš utjecaj

156

društva u cjelini također je među prve četiri roditeljske brige, što se donekle nadovezuje i na kategoriju briga o budućnosti djece. Roditelji osjete da se društvena okolina postupno mijenja u smjeru koji doživljavaju nepovoljnim za razvoj svoje djece. Kao što će se moći vidjeti u narednim poglavljima, ova se tema redovito provlači kroz gotova sva pitanja koja smo postavili roditeljima unutar intervjua te smo joj stoga posvetili posebno mjesto unutar 7. poglavlja (potpoglavlje 7.6.). Na ovu kategoriju briga usko se nadovezuje i loš utjecaj medija koji se, osim na klasični utjecaj televizije i često neprimjerenog TV programa, odnosi čak i na popularne romane koje djeca čitaju. Jedna majka vrlo je živopisno ocrtala svoju brigu oko utjecaja pomalo morbidne literature o vampirima na njezinu djevojčicu (tablica 6.2). Ono što se može primijetiti čitanjem pojedinih citata roditelja je da je najviše roditelja zabrinuto oko tzv. okolinskih utjecaja, tj. utjecaja koji su na neki način „izvan njih i njihovog djeteta“ (briga za budućnost djece s naglaskom na loše društvene prilike, loš utjecaj vršnjaka, utjecaj škole, loš utjecaj društva u cjelini, loš utjecaj medija), što vrlo vjerojatno proizlazi iz nemogućnosti kontrole nad tim utjecajima.

Neke roditelje brinu izlasci, gdje se posebno ističe briga majki djevojčica oko izlazaka s dečkima. Pojavljuju se također i opisi briga vezanih uz prelazak u srednju školu, gdje je briga uglavnom povezana s promjenom i nepoznatošću nove situacije. Provođenje vremena na internetu i facebooku također je predmet brige nekoliko roditelja, kao i provođenje vremena za računalom ili ovisnost o računalnim igricama. Roditelji su kao izvor zabrinutosti spomenuli i međuvršnjačko nasilje, o kojem se danas sve više govori u medijima. Nekoliko roditelja je istaknulo i brige financijske naravi, tj. izrazili su strah da neće moći svojoj djeci priuštiti sve ono što im treba (obrazovanje i sl.). Preostale brige roditelja spomenulo je svega dvoje roditelja: konzumiranje psihoaktivnih tvari (cigarete, alkohol, droga), briga oko vlastitog odnosa s djetetom (nedostatak komunikacije i sl.), briga da se djeca premalo kreću i bave športom, brige oko problema koji brinu njihovu djecu te briga oko vlastitih roditeljskih postupaka. Pritom je važno imati u vidu da to što su samo neki roditelji spomenuli određenu vrstu brige ne znači da drugi roditelji ne brinu oko toga, već da te brige nisu spontano spomenuli (vidi rezultate anketnog istraživanja u nastavku). Pretpostavljamo da su roditelji prvenstveno pričali o onim brigama koje su im trenutno aktualne. Svega je dvoje roditelja izjavilo da ih baš ništa ne brine, što ukazuje na to da su brige i povremeni strahovi gotovo neizostavni element roditeljstva.

Analizom intervjua s roditeljima dobili smo široku paletu briga i preokupacija roditelja vezanih uz njihovo adolescentno dijete, a odgovor na pitanje koliko su neke od tih briga zastupljene među roditeljima sedmaša u Hrvatskoj, dat će nam rezultati anketnog dijela istraživanja na tu temu.

U okviru anketnog dijela istraživanja pobrojali smo nekoliko potencijalnih nepovoljnih situacija koje bi mogle brinuti roditelje i tražili roditelje da zaokruže koliko često su zabrinuti da bi se njihovo dijete moglo naći u takvim situacijama. Pritom treba napomenuti da se prvih osam tvrdnji zaista odnosi na potencijalne nepovoljne situacije, dok se posljednje dvije odnose na postojeće, aktualne situacije.

Tablice 6.3. i 6.4. prikazuju postotak majki i očeva koji brinu oko nabrojanih potencijalnih nepovoljnih situacija te deskriptivnu statistiku. Kao što već na prvi pogled vidimo iz tablica 6.3. i 6.4., roditelji su dosta podijeljeni u svojim odgovorima na pitanja koliko su zabrinuti oko pojedinih potencijalnih nepovoljnih situacija, tj. postoji relativno veliki varijabilitet između roditelja o tome koliko brinu. No slaganje roditelja o tome koliko brinu veće je za neke tvrdnje nego druge. Tako, primjerice, općenito gledajući, postoji razmjerno mali stupanj zabrinutosti roditelja oko toga da bi im dijete moglo završiti na policiji (oko 70% roditelja o tome rijetko ili nikad ne brinu). Suprotno tome, roditelji su vrlo podijeljeni kad je u pitanju briga oko uspjeha u školi.

157

Tablica 6.3. Zabrinutost majki oko potencijalnih nepovoljnih ishoda djece (n = 983)

RODITELJSKA ZABRINUTOST

MAJKE (n = 983)

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

N Mod M SD

% % % % %

Brinete li se da Vaše dijete neće dobro proći u školi? 13,8 17,2 25,1 22,6 21,4 974 3 3,2 1,33

Bojite li se da će Vaše dijete završiti u lošem društvu? 11,6 20,6 34,8 15,9 17,1 973 3 3,1 1,23

Brine li Vas što Vaše dijete radi sa svojim prijateljima navečer i vikendom?

18,6 18,5 18,1 14,8 29,9 945 5 3,2 1,50

Brine li Vas da će Vaše dijete početi piti alkohol? 31,3 20,2 19,9 8,3 20,2 968 1 2,7 1,49

Bojite li se da bi Vaše dijete moglo početi uzimati drogu? 32,6 22,3 18,2 6,2 20,7 968 1 2,6 1,50

Brinete li se da bi Vaše dijete moglo završiti na policiji? 47,5 23,8 12,3 3,6 12,9 963 1 2,1 1,38

Brinete li se da nećete prepoznati ako Vaše dijete ima problema koji ga muče?

16,8 24,5 33,0 13,9 11,8 971 3 2,8 1,22

Brinete li se da bi Vaše dijete moglo upustiti u rizično spolno ponašanje (primjerice, spolni odnos bez zaštite, spolne bolesti, neželjena trudnoća...)

31,9 25,2 21,2 8,8 12,9 960 1 2,5 1,36

Brine li Vas odnos druge djece prema Vašem djetetu u školi? 18,6 23,6 29,4 13,2 15,2 974 3 2,8 1,30

Brine li Vas odnos profesora prema Vašem djetetu? 23,9 25,1 26,8 12,0 12,1 963 3 2,6 1,30

Jednofaktorska struktura instrumenta ukazuje na to da postoji nešto što bismo mogli nazvati „tendencija zabrinutosti“, tj. roditelji koji više brinu o jednoj potencijalno nepovoljnoj situaciji vjerojatno su zabrinutiji i kad je u pitanju neka druga potencijalna nepovoljna situacija. Tako uprosječavanjem odgovora roditelja na svih 10 tvrdnji dobivamo indeks opće zabrinutosti roditelja koji varira od 1 (nikad) do 5 (uvijek), a prosjek iznosi 2,8 i za majke i za očeve, što znači da su roditelji u prosjeku „ponekad“ zabrinuti. Opći stupanj zabrinutosti majki i očeva pozitivno su povezani (r = 0,53; p < 0,001), što znači da je, ako je zabrinuta majka, vrlo vjerojatno zabrinut i otac te obrnuto. Postoji također statistički značajna, ali razmjerno mala povezanost između općeg stupnja zabrinutosti očeva i izraženosti dječjih briga opisanih u trećem poglavlju (r = 0,12; p < 0,001), dok slične povezanosti dječjih briga sa stupnjem zabrinutosti majki nema (r = 0,06; p > 0,05).

No unatoč individualnim razlikama roditelja u općem stupnju zabrinutosti, postoje određene razlike u prosječnim razinama zabrinutosti svih roditelja za pojedine tvrdnje. Ako promotrimo dominantne vrijednosti odgovora, možemo vidjeti da se najveći broj roditelja „ponekad“ brine da dijete neće dobro proći u školi, da bi moglo završiti u lošem društvu, da neće prepoznati ako dijete ima probleme koji ga muče te oko odnosa s drugom djecom ili profesorima u školi. Kad su u pitanju brige oko konzumacije alkohola i droge, rizično spolno ponašanje ili problemi s policijom,

158

dominantni odgovor roditelja je da ih to „nikad“ ne brine. Jedino područje oko kojeg je najveći broj roditelja izjavio da brine „uvijek“ je pitanje što dijete radi sa svojim prijateljima navečer i vikendom.

Tablica 6.4. Zabrinutost očeva oko potencijalnih nepovoljnih ishoda djece (n = 845)

RODITELJSKA ZABRINUTOST

OČEVI (n = 845)

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

N Mod M SD

% % % % %Brinete li se da Vaše dijete neće dobro proći u školi? 15,0 18,4 24,3 22,0 20,3 842 3 3,1 1,34

Bojite li se da će Vaše dijete završiti u lošem društvu? 14,4 23,6 28,9 16,5 16,5 840 3 3,0 1,28

Brine li Vas što Vaše dijete radi sa svojim prijateljima navečer i vikendom? 14,7 18,7 19,8 18,7 28,0 828 5 3,3 1,42

Brine li Vas da će Vaše dijete početi piti alkohol? 31,1 20,2 16,2 10,5 22,0 832 1 2,7 1,54Bojite li se da bi Vaše dijete moglo početi uzimati drogu? 33,1 18,8 16,6 8,2 23,3 837 1 2,7 1,56

Brinete li se da bi Vaše dijete moglo završiti na policiji? 46,3 23,0 11,0 4,8 14,8 833 1 2,2 1,44

Brinete li se da nećete prepoznati ako Vaše dijete ima problema koji ga muče? 18,1 28,1 30,9 11,7 11,2 836 3 2,7 1,22

Brinete li se da bi Vaše dijete moglo upustiti u rizično spolno ponašanje (primjerice, spolni odnos bez zaštite, spolne bolesti, neželjena trudnoća...)

32,5 22,8 22,4 9,4 12,8 836 1 2,5 1,36

Brine li Vas odnos druge djece prema Vašem djetetu u školi? 18,5 25,1 28,9 13,2 14,3 838 3 2,8 1,29

Brine li Vas odnos profesora prema Vašem djetetu? 25,1 26,4 25,9 10,8 11,8 830 2 2,6 1,29

Slika 6.1. nešto zornije ilustrira zabrinutost očeva oko pojedinih pitanja, a slika 6.2. zabrinutost majki. Tvrdnje su poredane prema aritmetičkim sredinama odgovora roditelja, od onih oko kojih su roditelji najviše zabrinuti do onih koje roditelje brinu u najmanjoj mjeri. Svijetlo-sive linije se odnose na prosjeke odgovora očeva i majki djevojčica, a tamno-sive linije na prosjeke odgovora očeva i majki dječaka.

159

Slika 6.1. Zabrinutost očeva djevojčica (n = 422) i očeva dječaka (n = 418)

Slika 6.2. Zabrinutost majki djevojčica (n = 489) i majki dječaka (n = 483)

Kao što vidimo, očevi su u prosjeku najviše zabrinuti oko toga što im dijete radi s prijateljima navečer i vikendom, zatim slijede brige oko školskog uspjeha, brige oko lošeg društva, te odnos druge djece prema njihovom djetetu u školi. Najmanje su izražene brige očeva oko toga da bi dijete moglo završiti na policiji, rizičnog spolnog ponašanja te odnosa profesora prema djetetu oko kojih su u prosjeku zabrinuti „rijetko“.

Očevi dječaka su u prosjeku u većoj mjeri zabrinuti od očeva djevojčica oko svih ovih potencijalnih opasnosti (p < 0,01), osim kad je u pitanju odnos profesora u školi prema djetetu i upuštanje u spolno rizična ponašanja, gdje nema statistički značajne razlike u prosjecima za očeve dječaka i djevojčica.

Majke u prosjeku najviše brinu oko toga kako će dijete proći u školi (posebno za dječake) te što im dijete radi s prijateljima navečer i vikendom i hoće li upasti u loše društvo. Zatim slijedi briga da neće prepoznati ako dijete ima neki problem te odnos druge djece prema njihovom djetetu u školi. I kod majki su najmanje izražene brige da bi dijete moglo završiti na policiji te brige oko rizičnog spolnog ponašanja.

Kao i očevi, i majke dječaka se u odnosu na majke djevojčica u prosjeku statistički značajno više brinu oko svih potencijalnih opasnosti (p < 0,01). Iznimka je briga oko provođenja vremena s prijateljima navečer i vikendom, briga oko odnosa druge djece prema djetetu u školi, te odnosa

1 1,5 2 2,5 3 3,5

...da bi Vaše dijete moglo završiti na policiji?...da bi Vaše dijete moglo upustiti u rizično spolno ponašanje?

...odnos profesora prema Vašem djetetu?...da nećete prepoznati ako dijete ima problema koji ga muče?

...da će Vaše dijete početi piti alkohol?...da bi Vaše dijete moglo početi uzimati drogu?

...odnos druge djece prema Vašem djetetu u školi?...da će Vaše dijete završiti u lošem društvu?

...da Vaše dijete neće dobro proći u školi?...što Vaše dijete radi sa svojim prijateljima navečer i vikendom?

Očevi djevojčica Očevi dječaka

1 1,5 2 2,5 3 3,5

...da bi Vaše dijete moglo završiti na policiji?...da bi Vaše dijete moglo upustiti u rizično spolno ponašanje?

...da bi Vaše dijete moglo početi uzimati drogu?...odnos profesora prema Vašem djetetu?

...da će Vaše dijete početi piti alkohol?...odnos druge djece prema Vašem djetetu u školi?

...da nećete prepoznati ako dijete ima problema koji ga muče?...da će Vaše dijete završiti u lošem društvu?

...što Vaše dijete radi sa svojim prijateljima navečer i vikendom?...da Vaše dijete neće dobro proći u školi?

Majke djevojčica Majke dječaka

160

profesora prema djetetu u školi i upuštanja u spolno rizična ponašanja, gdje nema statistički značajne razlike između majki djevojčica i dječaka (p > 0,05).

Općenito gledajući, roditelji dječaka u većoj se mjeri brinu od roditelja djevojčica, što je u skladu s podatkom da dječaci prednjače i u aktualnom upuštanju u rizična ponašanja (tablica 3.15.), tj. da roditelji dječaka imaju i više objektivnih razloga za brigu. U skladu s tim, jedno longitudinalno istraživanje u Švedskoj pokazalo je da roditelji na probleme u ponašanju adolescenata s vremenom reagiraju smanjenjem pokušaja roditeljskog nadzora, a povećanjem brige i zabrinutosti (Kerr i sur., 2008).

Analiza razlika u zabrinutosti majki i očeva po pojedinim tvrdnjama je pokazala da majke i očevi u prosjeku podjednako brinu, što znači da razinu zabrinutosti u većoj mjeri određuje spol djeteta nego spol roditelja. Još jednom iznenađuje središnja pozicija školskog uspjeha djece u brigama roditelja, kao što je slučaj i s brigama samih adolescenata.

6.1.2. Osjećaj roditeljske kompetentnosti

Osjećaj roditeljske kompetentnosti odnosi se na stupanj u kojem roditelj sam sebe doživljava sposobnim i učinkovitim u svojoj roditeljskoj ulozi. Tablice 6.5. i 6.6. prikazuju distribuciju slaganja majki, odnosno očeva s tvrdnjama koje ih opisuju kao kompetentne u roditeljskoj ulozi i to u terminima uspješnog rješavanja problema s djetetom, posjedovanja roditeljskih znanja i vještina, razumijevanja djeteta, sposobnosti i kvaliteta za dobro roditeljstvo te univerzalnosti roditeljskih vještina za odgoj svakog djeteta.

Tablica 6.5. Doživljaj roditeljske kompetentnosti majki (n = 983)

RODITELJSKA KOMPETENTNOST

MAJKE (n = 983)

Uop

će se

ne

slaž

em

Ugl

avno

m se

ne

slaž

em

Ugl

avno

m se

sl

ažem

Potp

uno

se

slaž

em

N Mod M SD

% % % %Većinu problema koje imam s djetetom mogu lako riješiti. 2,1 8,6 52,5 36,8 975 3 3,2 0,69

Mislim da za odgoj djeteta imam dovoljno znanja i vještina. 1,3 8,6 61,2 28,9 970 3 3,2 0,63

Ja sam osoba koja najbolje razumije što muči moje dijete. 0,8 5,1 56,1 38,0 966 3 3,3 0,61

Uvjeren/a sam da imam sve sposobnosti i kvalitete potrebne da budem dobar roditelj.

0,4 2,9 55,3 41,4 971 3 3,4 0,56

Mislim da bih bio/la dobar roditelj svakom djetetu, bez obzira kakvo je ono.

4,6 12,4 54,0 29,0 970 3 3,1 0,77

Prema rezultatima iz tablice 6.5., većina majki (oko 90%) se osjeća kompetentno i učinkovito u svojoj roditeljskoj ulozi, a prosječan i dominantan odgovor na sve tvrdnje je „uglavnom se slažem“.

161

Tablica 6.6. Doživljaj roditeljske kompetentnosti očeva (n = 845)

RODITELJSKA KOMPETENTNOST

OČEVI (n = 845)

Uop

će se

ne

slaž

em

Ugl

avno

m se

ne

slaž

em

Ugl

avno

m se

sl

ažem

Potp

uno

se

slaž

em

N Mod M SD

% % % %Većinu problema, koje imam s djetetom, mogu lako riješiti. 2,0 4,9 54,9 38,2 842 3 3,3 0,65

Mislim da za odgoj djeteta imam dovoljno znanja i vještina. 1,3 3,8 58,4 36,5 838 3 3,3 0,61

Ja sam osoba koja najbolje razumije što muči moje dijete. 2,3 8,2 59,2 30,3 838 3 3,2 0,67

Uvjeren/a sam da imam sve sposobnosti i kvalitete potrebne da budem dobar roditelj.

1,0 2,9 53,1 43,1 838 3 3,4 0,59

Mislim da bih bio/la dobar roditelj svakom djetetu, bez obzira kakvo je ono.

3,3 12,2 55,9 28,6 837 3 3,1 0,73

Rezultati su gotovo istovjetni za očeve, kao i za majke, tj. većina njih (oko 92%) se osjeća kompetentno i učinkovito u svojoj roditeljskoj ulozi. Međutim, preostaje oko 10% roditelja koji se osjećaju nekompetentno ili neučinkovito kao roditelji, a uzroci mogu biti različiti i višestruki (Caldwell i Koski, 1997): a) neinformiranost ili nedostatak roditeljskih vještina, b) manjak samopouzdanja, c) uvjeti života, d) nedostatak socijalne podrške roditeljstvu, e) zahtjevnost djeteta i dr. Jači osjećaj roditeljske kompetentnosti povezan je i sa slabijim osjećajem opće zabrinutosti majki (r = - 0,13; p < 0,001) i očeva (r = - 0,09; p < 0,01).

6.1.3. Zastrašenost roditelja od sukobljavanja s djetetom

Osjećaj roditeljske kompetentnosti i slika o sebi kao roditelju ozbiljno se narušava kad odnos s djetetom jednom eskalira do razmjera da se roditelj počne bojati sukobljavanja s vlastitim djetetom, te počne izbjegavati započinjanje rasprave i rješavanje problema pokušavajući izbjeći djetetove burne reakcije. Čini se da je ovakvo ponašanje roditelja, koje bi u narodu nazivali ponašanjem „linijom manjeg otpora“, sasvim normativna pojava ukoliko se dešava „rijetko“, kao što je to slučaj s oko 30% roditelja (tablice 6.7. i 6.8). Štoviše, povremeno izbjegavanje sukoba s djetetom ili započinjanja rasprave o stvarima o kojima dijete ne želi razgovarati može ukazivati i na osjetljivost roditelja i uvažavanje prava djeteta na privatnost.

162

Tablica 6.7. Doživljaj zastrašenosti majki (n = 983)

ZASTRAŠENOST RODITELJA

MAJKE (n = 983)

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

N Mod M SD

% % % % %Izbjegavate li započinjanje rasprave o nekim pitanjima sa svojim djetetom, jer je prije znao/la loše reagirati na to?

53,5 25,6 17,5 2,7 0,7 965 1 1,7 0,90

Jeste li ikada oklijevali postaviti granice svom djetetu, jer ste znali da će ono burno reagirati? 52,6 26,1 16,2 4,2 0,8 967 1 1,8 0,93

Koliko često vam se čini da je bolje izbjeći sukob, nego „pozvati dijete na red“? 46,8 30,8 15,7 4,6 2,1 949 1 1,9 0,99

Je li se dogodilo u proteklih mjesec dana da se niste držali svojih zahtjeva, jer bi to dovelo do sukoba s djetetom?

59,2 27,8 9,5 2,7 0,8 967 1 1,6 0,83

Osjećate li katkada da je roditeljstvo poput „hodanja po jajima“, jer Vaše dijete reagira negativno na većinu stvari koje učinite?

35,5 32,0 23,2 7,7 1,5 971 1 2,1 1,02

Tablica 6.8. Doživljaj zastrašenosti očeva (n = 845)

ZASTRAŠENOST RODITELJA

OČEVI (n = 845)

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

N Mod M SD

% % % % %

Izbjegavate li započinjanje rasprave o nekim pitanjima sa svojim djetetom, jer je prije znao/la loše reagirati na to?

53,2 29,2 14,8 2,2 0,6 836 1 1,7 0,85

Jeste li ikada oklijevali postaviti granice svom djetetu, jer ste znali da će ono burno reagirati? 53,8 28,3 15,1 2,2 0,7 837 1 1,7 0,86

Koliko često vam se čini da je bolje izbjeći sukob, nego „pozvati dijete na red“? 45,6 32,2 15,8 4,8 1,6 831 1 1,8 0,96

Je li se dogodilo u proteklih mjesec dana da se niste držali svojih zahtjeva, jer bi to dovelo do sukoba s djetetom?

58,5 28,3 11,0 2,2 0,0 836 1 1,6 0,77

Osjećate li katkada da je roditeljstvo poput „hodanja po jajima“, jer Vaše dijete reagira negativno na većinu stvari koje učinite?

46,1 30,5 17,4 5,1 0,8 838 1 1,8 0,94

Međutim, oko 6% majki i 4% očeva „često“ ili „uvijek“ reagiraju na ovaj način, što je u većini slučajeva indikator problematičnog odnosa s djetetom i zastrašenosti roditelja. U skladu s tim, spomenuti roditelji se u prosjeku osjećaju i manje kompetentnima kao roditelji (r = - 0,3; p < 0,001), a isti roditelji u većoj su mjeri i zabrinuti (r = 0,3; p < 0,001). Čini se da ova manjina roditelja doživljava veliku razinu roditeljskog stresa u području discipliniranja i komunikacije sa svojim djetetom.

163

6.1.4. Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja

Visoka razina roditeljskog stresa, osjećaj nekompetentnosti u roditeljskoj ulozi, nedostatak socijalne podrške i neosjetljivost djeteta na prigovore i zabrane s vremenom može kod roditelja izazvati osjećaj odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja koji se nadalje manifestira u smanjenju roditeljskih napora postavljanja granica djetetu te uključenosti u djetetov život. Iako se mnogim roditeljima povremeno javi osjećaj bespomoćnosti ili neznanja kako da postupe u odnosu s djetetom (… kad dijete ne želi pisati zadaću, kad ne želi naučiti. A vi više ne znate što ćete. Isprobate sve – kazna, zabrana ovoga, onoga. Ma baš sve, totalno Vas izlude, iscrpe…/Iva, Drenovci/), ako se takav osjećaj počinje generalizirati na sve veći broj situacija te perzistira i nakon pokušaja novih načina ophođenja s djetetom, s vremenom se događa da se roditelj prestane truditi, što može izazvati vrlo nepovoljne posljedice za dijete, roditelja i njihov međusobni odnos.

Tablica 6.9. Osjećaj odustajanja majki od odgoja djeteta (n = 983)

MAJKE (n = 983)

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

N Mod M SD

% % % % %Je li Vam se ikad kao roditelju dogodilo da imate tako velike probleme s djetetom da Vam se činilo da ni prijekori niti rasprave nemaju nikakvog učinka?

57,8 21,3 14,5 4,5 2,0 974 1 1,7 1,00

Jeste li se ikada kao roditelj osjećali bespomoćnim i mislili kako se ništa ne može učiniti da riješite probleme koje imate s Vašim djetetom?

54,2 24,8 14,9 4,6 1,3 977 1 1,7 0,96

Osjećate li da ste pokušali apsolutno sve da popravite ponašanje svog djeteta, ali ništa nije pomoglo?

50,6 26,1 14,5 5,7 3,0 957 1 1,9 1,06

Jeste li ijednom tijekom ove školske godine osjetili da će, bez obzira što kažete svom djetetu, on/ona ipak napraviti po svom?

25,8 34,1 28,2 10,0 2,0 973 2 2,3 1,02

Jeste li i jednom tijekom ove školske godine bili na rubu odustajanja, jer se ne može ništa učiniti da se riješe problemi koje imate s djetetom?

72,0 17,7 7,6 2,4 0,3 973 1 1,4 0,76

UKUPNO 52,1 24,8 15,9 5,5 1,7 977 1 1,8 0,96

Prema rezultatima iz tablice 6.9., čini se da oko 7% majki „često“ ili „uvijek“ doživljava opisani osjećaj bespomoćnosti i odustajanja. Tako 7% majki smatra da ni prijekori niti rasprave nemaju nikakvog učinka na njihovo dijete, oko 6% ih se osjeća bespomoćno i misle kako se ništa ne može učiniti da riješe probleme koje imaju s djetetom, čak 9% osjeća da su pokušale apsolutno sve da poprave ponašanje svog djeteta, ali ništa nije pomoglo, oko 12% majki je osjetilo da će, bez obzira što kaže svom djetetu, on/ona ipak napraviti po svom. Nadalje, oko 3% ih je često ili uvijek na rubu odustajanja, jer smatraju da se ne može ništa učiniti da se riješe problemi koje imaju s djetetom, dok ih dodatnih 8% to „ponekad“ osjeti.

164

Tablica 6.10. Osjećaj odustajanja očeva od odgoja djeteta (n = 845)

OČEVI (n = 983)

Nik

ad

Rije

tko

Pone

kad

Čest

o

Uvi

jek

N Mod M SD

% % % % %Je li Vam se ikad kao roditelju dogodilo da imate tako velike probleme s djetetom da Vam se činilo da ni prijekori niti rasprave nemaju nikakvog učinka?

60,0 21,8 13,9 3,0 1,3 836 1 1,6 0,92

Jeste li se ikada kao roditelj osjećali bespomoćnim i mislili kako se ništa ne može učiniti da riješite probleme koje imate s Vašim djetetom?

59,9 25,1 11,3 3,1 0,6 841 1 1,6 0,85

Osjećate li da ste pokušali apsolutno sve da popravite ponašanje svog djeteta, ali ništa nije pomoglo?

56,2 25,6 10,9 5,3 1,9 827 1 1,7 0,99

Jeste li ijednom tijekom ove školske godine osjetili da će, bez obzira što kažete svom djetetu, on/ona ipak napraviti po svom?

32,3 36,6 24,3 5,7 1,2 837 2 2,1 0,95

Jeste li i jednom tijekom ove školske godine bili na rubu odustajanja, jer se ne može ništa učiniti da se riješe problemi koje imate s djetetom?

76,9 16,1 5,3 1,3 0,4 837 1 1,3 0,67

UKUPNO 57,1 25,0 13,1 3,7 1,1 841 1 1,7 0,88

Prema rezultatima iz tablice 6.10., oko 5% očeva „često“ ili „uvijek“ doživljava opisani osjećaj bespomoćnosti i odustajanja. Tako 4% očeva smatra da ni prijekori niti rasprave nemaju nikakvog učinka na njihovo dijete, oko 4% ih se osjeća bespomoćnim i misle kako se ništa ne može učiniti da riješe probleme koje imaju s djetetom, 7% osjeća da su pokušali apsolutno sve da poprave ponašanje svog djeteta, ali ništa nije pomoglo, oko 7% očeva je osjetilo da će, bez obzira što kažu svom djetetu, on/ona ipak napraviti po svom. Nadalje, oko 2% ih je često ili uvijek bilo „na rubu odustajanja“, jer se ne može ništa učiniti da se riješe problemi koje imaju s djetetom, dok ih dodatnih 13% to „ponekad“ osjeti.

Usporedbom odgovora majki i očeva na skali osjećaja bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta može se vidjeti da je nešto veći postotak majki nego očeva „na rubu odustajanja“. Usporedbom aritmetičkih sredina odgovora majki (M = 1,8) i očeva (M = 1,7) na ovoj skali utvrđeno je da je ta razlika, iako nije velika, statistički značajna (t = 4,154; df = 796; p < 0,001).

Ovdje treba naglasiti da se osjećaj odustajanja kod roditelja često javlja kao reakcija roditelja na visoku razinu problema u ponašanju. Longitudinalno istraživanje s adolescentima i njihovim roditeljima u Švedskoj (Glatz i sur., 2010) pokazalo je da zbog visoke razine problema u ponašanju djeteta u razdoblju rane adolescencije, roditelji tijekom vremena smanjuju svoje napore roditeljskog nadzora te im se povećava subjektivni osjećaj bespomoćnosti i odustajanja, jer percipiraju da je dijete neosjetljivo na prigovore i zabrane. S ovim su u skladu i rezultati ovog istraživanja gdje korelacija između problema u ponašanju, o kojem izvješćuje dijete, te osjećaja odustajanja, o kojem izvješćuju očevi i majke, iznosi 0,2 (p < 0,001).

Nakon što smo s roditeljima porazgovarali o njihovom doživljaju roditeljstva, tijekom intervjua s roditeljima zanimalo nas je saznati kakav je njihov doživljaj činitelja koji utječu na njihovo roditeljstvo. Pritom su nas zanimali i čimbenici koji im otežavaju roditeljsku ulogu, kao i oni koji je olakšavaju, odnosno potpomažu.

165

6.2. Specifični konteksti koji otežavaju roditeljstvo

U tablici 6.11. su prikazani rezultati analize sadržaja odgovora roditelja na pitanje: „Koji vam sve utjecaji otežavaju roditeljstvo?“. Ukoliko su roditelji u ranijim dijelovima intervjua također govorili o čimbenicima koji im otežavaju roditeljstvo, i ti su dijelovi njihovog iskaza prepoznati te uvršteni u ovu analizu.

Čak dvije trećine intervjuiranih roditelja prepoznalo je društvo kao otežavajuću okolnost u roditeljstvu, ukazujući na nezadovoljstvo vrijednosnim sustavom koji dominira u današnjem društvu te koji društvo propagira. Drugim riječima, ne izostaje samo društvena podrška, već prema iskazima roditelja, utjecaj društva i postojećih vrijednosti aktivno otežava roditeljsku ulogu (vidi potpoglavlje 7.6.). Na drugom su mjestu financijske teškoće o kojima govori više od polovice roditelja, bilo pod vidom nezaposlenosti, aktualne gospodarske krize, visokih režija ili velikog broja djece u obitelji koju treba prehraniti. Veliki broj djece u obitelji (4, 5, 6) spominje čak šest roditelja kao otegotnu okolnost u roditeljstvu, a prvenstveno pod vidom nerazmjera dostupnih financijskih sredstava i potreba djece te nedostatka društvene podrške. Treće mjesto po broju roditeljskih intervjua, u kojima se spominju, zauzimaju dječje osobine i ponašanja kao otežavajući čimbenici i to od neodgovornosti, lijenosti, nemara za učenje, popuštanja u školi, živosti do zatvorenosti ili ranog sazrijevanja djeteta (djevojčica se želi družiti s puno starijima od sebe). Pritom tri roditelja govore o djetetovim ponašanjima i osobinama uspoređujući ih s osobinama i ponašanjima svoje ostale (najčešće starije) djece, ističući kako s djetetovom braćom i sestrama nikad nisu imali sličnih problema. Čini se da su braća i sestre utjecali na formiranje visoke razine očekivanja kod nekih roditelja pa odstupanje osmaša od te razine predstavlja za roditelje svojevrsno neugodno iznenađenje. Problemi u braku ili nedostatak podrške drugog roditelja kao otežavajući čimbenik navodi jedna trećina roditelja, bilo da se radi o samohranim roditeljima, koji su u sukobu s bivšim partnerom (drugim roditeljem), ili da se radi o postojećem braku u kojem se otac „ne miješa“ u pitanja odgoja djece, već on privređuje, a odgoj je prepustio majci. Nekoliko je primjera u kojima također postoje učestali sukobi između roditelja oko odgoja djece, gdje otac (prema iskazu majke) potkopava njezina roditeljska nastojanja dozvoljavajući djeci ono što je ona zabranila i obrnuto. Nekoliko je roditelja istaknulo kako se i sami problemi među supružnicima (koji ne moraju biti vezani uz samu djecu) vrlo brzo odražavaju i na odnos prema djeci. Problemi s nastavnicima u školi, odnosno nezadovoljstvo školskim sustavom spominje čak sedam roditelja kao važan otežavajući čimbenik, što i ne čudi s obzirom da dijete tijekom radnog tjedna provodi trećinu svog vremena u školi.

Tablica 6.11. Broj roditeljskih intervjua u kojima se spominju utvrđene kategorije otežavajućih čimbenika, tj. odgovora na pitanje: „Koji Vam sve utjecaji otežavaju roditeljstvo?“ (n = 24)

Kategorija n % Primjeri

1. Društvo 16 67

Društvo zapravo otežava… ljudi su ovdje dosta povučeni u sebe i ne gledaju mirno, da nešto riješimo ili pričamo. Sve bi silom, nitko nema vremena za djecu, puste da ih odgaja škola, a to nije način…Društvo živi svoj ritam i koliko god nastojiš, koliko god smo muž i ja nastojali sagraditi nekakvu kupolu da te ne zahvaća ovaj životni ritam i sve što se u tom ritmu lošega događa, ne možeš, a da te okolnosti nekad ne prodru u tebe. Tako su me djeca, kad su razvijale svoju socijalu, u jednom trenutku pitale: “Mama, jesmo li mi siromašni?’’ – roditelje koji imaju dobro posložen život, mene visoko obrazovanu, prosječan nivo financija. Ali taj prodor materijalnog vrijednosnog sustava izvana, da su razvile svoj vrijednosni sustav, da im je društvo nametnulo vrijednost novca, “Jesmo li siromašni?’’, mene je to zaboljelo…

166

Kategorija n % Primjeri

2. Financijske teškoće 13 54

Pa otežava mi financijska kriza. Sve ostalo ja mogu prebroditi. Pa bilo je kroz život svašta. Najviše financijskih problema je bilo. Muž je sam radio, a njih je četvero. Čak se znalo dogoditi da su po dvije u srednju školu išle, pa je trebalo puno. Kuću se gradilo, uređivalo... Režije su vam velike, a ipak tuširaju se, kupaju, voda je skupa. Evo ja sam imao 300,00 kuna samo vode, 450,00 kuna imam svaki mjesec struje. Treba to prati, imati perilicu, to sve… Veliki izdatci, a primanja mala. A morate kraj s krajem spajati.

3. Dječje osobine i ponašanja 12 50

Ne voli učiti…prilično je lijen, nije bedast nego je lijen. I onda uvijek u zadnji čas, kampanjski…Nije otvorena. To mi ne odgovara kod nje. Koliko puta sam joj rekla da ne može tako, da mi mora reći. Ali jednostavno je šutljivija. Dosta je tiha, skromna. Pa teško (kroz smijeh). Previše je živa, hiperaktivna je… Nema mira nigdje. …jako je zrela. I kad ju pogledaš, ne bi joj dao 14 godina. Ružno je i da tako djeluje dijete. Vidi se po njoj, izgleda starije. Onda se i smatra velikom… privlači starije…Evo teško mi je sada, ovih par mjeseci škole što je popustila.Pa na primjer… one radionice koje su bile, meni Eva uopće nije dala taj papir… meni je ona to tek poslije pokazala.

4. Problemi u braku ili nedostatak podrške drugog roditelja

8 33

Pa otežava mi što suprug dosta radi i ne sudjeluje baš puno što se tiče njih i škole. Takav je posao imao da ga nije bilo puno kod kuće, uvijek je bio odsutan i nije sudjelovao u njihovom odgoju puno. Sama sam se borila s tim. Tako da oni, kad tata nešto kaže, ne doživljavaju kao kad mama kaže. To mi je bilo teško, i što se tiče učenja, uvijek sam ja, tata tu nikad nije mogao priskočiti. Pa mora najprije brak biti u redu. Jer ako vi nemate dijalog kako treba, nedostaje vam neka zlatna sredina. Odmah od toga kreće sve. Ja idem od sebe, dok funkcionira naš život, sve se drugo može prebroditi i riješiti. Ali ako u braku ne“ štima“, odmah se nervoza prenosi na slabijeg i tu se ošamari i tuku se djeca. Tako da što se njega tiče, ja podrške nemam osim da on mene podrži u odlukama koje donesem da je to u redu. Tako da ja ne mogu reć’ da je on meni podrška. To je jedino ono što mi nedostaje, što nemam nekog uz sebe tko će me podržati. U tim mojim nekakvim odlukama. Naravno da se i ja nekad pitam: „E, jesam ja to dobro odlučila ili nisam?“.I sad oni, ako ja kažem jedno, a ako tata kaže suprotno, onda oni slušaju tatu, ako tata pusti, onda je tatina zadnja. Ali ako ja pustim, a tata kaže ne, onda se ne ide.

5. Nezadovoljstvo školskim sustavom ili problemi s nastavnicima u školi

7 29

Išli smo pričati s nastavnikom koji je optužio mog sina da nije sam napisao zadaću i dao mu jedan. To sam već rekla, daj mu jedan ako nema zadaću, a ako je napisao – pa to onda nije za jedan. I mi smo došli u školu ujutro, u 10 sati. A jedan nastavni je u 10 ujutro toliko pijan da ne može sjediti i razgovarati ovako kao mi sad. I što onda reći? I onda da mi on djeci predaje ili meni govori nešto… Pa nemam nikakvog povjerenja u to, to nije stručnjak za mene. Kad postoje neki problemi,… ne znam, sa školom, ponašanjem i tako… Sa školom su mi sve tri moje imale s tom jednom nastavnicom problema, ne da im veće ocjene, nikako. One nauče i sve, ali nema. Ja nisam nikada htio ići zbog toga i… Kažem ja uvijek da će se to sve vidjeti dalje, kako tko zna. Ovo je prolazno, osnovna škola. I kad su tu bili nastavnici koji su imali ekonomske škole i tako. To je prije bilo, dok je stara škola bila. Najstarije je jedva s tri prolazila, imali su jednu nastavnicu, koja je sve živo predavala. I jedva s tri je prolazila. I onda kad je nastavnica otišla, moja kći je sve petice imala. Odmah se vidjela razlika. Da, sigurno. Mislim, recimo, ocjene u školi, ne vrijede danas ništa. A to ne smije tako biti. Ti kao učitelj moraš objektivno dijete ocijeniti.I tako djeca u školi, kad se potuku, nitko se ne petlja. Svi se učitelji prave da ne znaju što se dogodilo. I pustiš djecu dok ne dođe do policije, pa tek se onda oni umiješaju.

167

Kategorija n % Primjeri

6. Vršnjački utjecaj suprotan uvjerenjima roditelja

6 25

…A opet, ne mogu ja, da bi oni nju pustili u društvo, njoj dopustit’ da radi one stvari koje i oni rade, a ja se s njima ne slažem… Jednostavno je teško. Nema u razredu djevojčica s odličnim uspjehom, pa se ona poistovjećuje s drugima, pa me to malo kopa. Na primjer, svi idu u kafić, svi se šminkaju, svi bi šetali; a to meni još za nju nije vrijeme…To mi je užasno, ja njemu moram objašnjavati satima da njemu to treba, da on mora upisati srednju školu, da on mora upisati fakultet, da on nije ništa ako nema škole, da nema što raditi. Ali on uvijek kaže: „Ali, mama, drugi ne uče, zašto ja moram imati 5 ili 4?“. To mi je onda jako teško.Da, društvo je drugačije, kaže: „Ja se ne uklapam, mene nitko ne voli, ja sam samo dobar kad treba prepisati zadaću.“ – „Ma, nije tako, moraš se drugačije uklopiti u društvo.“ – „Ali, nije, kad ja imam zadaću, oni svi traže.“ – „ Ne možeš to tako gledati, oni su sad svi u pubertetu.“ …. I sad on ne bi učio jer ne uče drugi. Onda ja kažem njemu: „Što ti misliš, da netko iz tvog razreda skoči u bunar, hoćeš i ti?“ – „Pa, mama, neću, nisam lud!“ – „Pa zašto se onda povodiš za takvima – ako oni ne uče, nećeš ni ti?“ – „Ali, to je drugo.“ – „Ne, to je isto. Jer to znači da si ti povodljiv, znači slijediš primjer nekoga tko ne uči, ako on to napravi, i ti ćeš.“ – „Pa, ja neću skočiti u bunar.“ – „Pa, onda nemoj imati loše ocjene, budi odličan, upiši gimnaziju, kasnije ćeš imati veće mogućnosti upisati fakultet.“To je najgore, jer se uspoređuje s drugima. On ne kaže: “Ja neću učiti!“, već: „Zašto ja moram, a drugi ne moraju?“.

7. Nedostatak socijalne podrške 6 25

Nemam ja ni bake niti djeda, ni mame niti tate, samo ja. … nisam imala ničiju podršku po pitanju brige za djecu. … ja mogu i dalje obilazit’, po pomoći, ali ja sam sama. Ako ja nemam podršku i povratnu informaciju, ja mogu doživotno tak, kucat, po vratima i pričat’ s vama i s kolegicama i tako… upravo zbog nedostatka povratnih informacija i nedostatka podrške svoje okoline meni je to užasno veliki pritisak.

8. Veliki broj djece u obitelji 6 25

… puno toga nemamo, a puno toga trebamo. I s toliko djece (5) i s minimalnim plaćama je jako, jako teško biti roditelj i odgajati djecu i nabaviti im sve što im je potrebno.… jer ipak je šestero, onda te cijelo te vrijeme neki strah, hoćeš li moći.Muž je sam radio, a njih je 4. Čak se znalo dogoditi da su po dvije u srednju školu išle, pa je trebalo puno. U pet godina njih tri, bilo je svakako, nisu imale kao druge curice, teško je bilo.

9. Preopterećenost poslom

6 25

Moj suprug odlazi na posao, već u šest je na vlaku i po mraku se u šest vraća nazad. Koliko je on sa svojim djetetom? Koliko mu energije ostaje da zdušno bude s njom? Evo ja radim i svoju djecu i ne vidim. Ja radim jedan dan ujutro, jedan dan popodne… Oni svi idu ujutro u školu. Kad sam ja popodne, ja ih uopće ne vidim. Dođem doma, oni svi spavaju.Volio bih na poslu provoditi malo manje vremena, a zarađivati nešto više.

10. Ugroženo zdravlje djeteta/dijete s teškoćama u razvoju

4 17

Ona je od cjepiva dobila blaži oblik dječje paralize, pa smo bili vezani njenim operacijama… dečko koji ide u 8. razred… on je imao 20% vida na lijevo, a na desno oko nešto malo više. To nam je bio tako veliki šok. One su dvije djevojčice koje imaju problema sa zdravljem. I te neke situacije… kada njih nešto boli…

11. Život u jednoroditeljskoj obitelji

5Kao prvo, teško mi je što sam sama, onda ne stignem baš sve…To je jedino ono što mi nedostaje, što nemam nekog uz sebe tko će me podržati. U tim mojim nekakvim odlukama. Naravno da se i ja nekad pitam: „E, jesam li ja to dobro odlučila ili nisam?“.

12. Braća i sestre postavili visoka očekivanja

3 13

Do sada su svi bili odlični učenici. Ovi stariji su na fakultetu, najstarija je i završila, pa me malo iritira što je neodgovorna. To je u našem slučaju bilo potaknuto starijom sestrom koja je uvijek bila iznimna učenica i profesori su je zapamtili kao takvu, tako da su nerijetko i nama govorili o tome kako je Marin jako dobar, ali nije kao sestra…

168

Kategorija n % Primjeri

13. Ograničene mogućnosti u manjim mjestima

3 13

…a daleko je. Ja idem u Zagreb. U Zagreb, jer ovdje posla nema.Eva je uvijek govorila da želi svirat’ gitaru, a ja sam joj govorila: „Dijete moje, ne mogu ja tebe vozit’ ’’ Ako će svirat’ negdje, mora do grada, a mi smo na selu, mora je ne’ko vozit’ tamo i nazad. To je prvo selo poslije grada, ali, mislim, ne može doć’ pješke, mora je netko vozit’…I meni je bilo žao, ali ne mogu ja još vozit’, to mi je puno.Kad je zabačeno mjesto pa je to tako. Malo smo daleko, pa neće nitko ni dolaziti ovamo. A netko i tu mora živjeti. Mladi odlaze, nema se tu gdje zaposliti.

14. Zdravstvene teškoće roditelja 3 13

… samo što sam zdravstveno propao, što se vanjski i ne vidi, ali to ništa ne znači… Zbog zdravstvenih problema sam u mirovini. Ja sam nedavno razgovarala sa svojom doktoricom opće prakse, rekla sam da mi je prenatrpano i nemam vremena za sebe i tak... i onda pati zdravlje…Ja kod doktora hodam, kičma me muči. Noga me boli. Na terapije sam išao mjesec i pol u Krapinske toplice. Dok sam išao na terapije, bilo je donekle, ali poslije, kad su terapije prošle, opet se, ponavlja stara… Sutra idem neurokirurgu.

15. Ostalo 8

razvod braka smrt drugog roditelja uplitanje baki i djedova u odgoj djeteta nezaposlenost

Kao što je već bilo riječi o roditeljskim brigama, roditeljima značajno otežava roditeljstvo i vršnjački utjecaj koji je suprotan ili u neskladu s uvjerenjima roditelja. Dijete dolazi s nekim novim vrijednostima koje je „pokupilo“ izvan kuće, u krugu svojih vršnjaka, što katkada predstavlja veliki izazov vrijednostima i ciljevima koje njeguju njihovi roditelji. Ponekad tzv. negativni utjecaj vršnjaka nije ograničen na nekolicinu pripadnika tzv. „lošeg društva“, već se može postaviti kao norma u nekom manjem kolektivu, kao što je razredni ili školski kolektiv. Citat jedne majke dobro ilustrira teškoće s kojima se tada roditelji suočavaju: To mi je užasno, ja njemu moram objašnjavati satima da njemu to treba, da on mora upisati srednju školu, da on mora upisati fakultet, da on nije ništa ako nema škole, da nema što raditi. Ali on uvijek kaže: „Ali, mama, drugi ne uče, zašto ja moram imati 5 ili 4?“ To mi je onda jako teško. (Iva, Drenovci). Na pitanje što im otežava roditeljstvo, šest roditelja navodi nedostatak socijalne podrške, a pritom govore o nedostatku socijalne podrške uže ili šire obitelji. Preopterećenost poslom kao otežavajući čimbenik spomenulo je oko jedne četvrtine intervjuiranih roditelja, žaleći se prvenstveno na količinu vremena i energije koju troše na poslu, što im ostavlja premalo resursa za djecu i obitelj. Nekoliko roditelja je na pitanje o otežavajućim čimbenicima započelo govoriti o zdravlju svoje djece, bilo da se radi o djeci s određenim teškoćama u razvoju ili nekoj kroničnoj bolesti djeteta, opisujući stres koji doživljavaju suočavajući se i noseći se s bolešću djeteta. Nekolicina roditelja, koji žive u ruralnim područjima, ističu ograničenost mogućnosti u manjim mjestima i to posebice u terminima lošijih mogućnosti zaposlenja, slabijeg izbora slobodnih aktivnosti za djecu (treba ih voziti u grad na slobodne aktivnosti) te tzv. „odljeva mozgova“ (mladi odlaze u gradove). Život u jednoroditeljskoj obitelji kao otežavajuću okolnost navodi 5 roditelja, a vlastite zdravstvene teškoće troje roditelja. Od ostalih čimbenika u jednom ili dva intervjua spomenuti su i sljedeći otežavajući činitelji: razvod braka (2 roditelja), smrt drugog roditelja (1 roditelj), pretjerano uplitanje baka i djedova u odgoj djeteta (2 roditelja) te nezaposlenost (2 roditelja). Za razliku od prethodnih činitelja, s kojima se suočava veći broj roditelja, tu se radi o nešto manje uobičajenim, ali vrlo snažim situacijama u kojima su se neki roditelji našli. Citati samohranih roditelja, koji su proživjeli razvod braka, odnosno gubitak supruga, bit će prikazani nešto kasnije (vidi stavak 6.2.4.), a u nastavku slijede ilustracije nezaposlenosti te uplitanja djedova i baka kao otežavajućih čimbenika.

Ja sam bio na burzi do petoga mjeseca, pa sam imao primanja, sad nemam nikakvih primanja, ništa. To je jedino, tak živimo od djece, od dječjeg doplatka… Čovjek je faktički u depresiji, svaki dan. Dan na dan i dan uz dan. Ali morate to sa strane staviti, jer morate živjeti radi djece. (Zvonimir, Sv. Križ Začretje)

169

Došli smo živjeti kod svekrve, tada su živjeli s nama još i djed i baka, nisam baš dočekana s dobrodošlicom i raširenih ruku, došla sam u jednu malo stariju obitelj da tako kažem i jednostavno nisam imala baš neku podršku, što se tiče odgoja Dominika. Dapače, imala sam neke nazadne, da tako kažem, i prijedloge i informacije i naputke, koje ja naravno nisam htjela prihvatiti. Pa su i tu nastali problemi, jer sam ja bila, jel’ da, pametnija od svih, tako su me onda doživljavali da se pravim pametna… dočekana sam tako kako sam dočekana, dijete nije moglo disati, da bi ja dobila komentar od starih osoba, pametnijih u tome stanu, da „‘Ko je vidio...“, naravno htjela sam doktoru, ići s djetetom da vidim što je, „… ‘ko je vidio tak’ malo dijete po tak’ hladnom vremenu voditi van iz stana?“. Evo, to je bio komentar koji sam ja dobila, a dijete nije moglo disati. Kad sam došla njegovoj pedijatrici, žena me pogledala i rekla: „Mama, što ste Vi čekali do sad’?“. Dijete je hitno zaprimljeno u Klaićevu, na respirator stavljeno, inače bi se možda ugušilo…Tako da sam se uvijek osjećala sama u svemu tome, moji roditelji nisu toliko prisutni, ja sam to isto napravila, da bi mužu pokazala da nam se ne trebaju roditelji uplitati, tako da sam ja svoje roditelje nekako malo stavila na distancu, tako da bi njemu pokazala da bi on trebao i sa svojima napraviti. Samo opet je drugo, mi smo s njegovima živjeli, ne s mojima. Tako da velim, cijelo to vrijeme, moj put majčinstva je bio nekako trnovit. Tako da osjećam kao nekakav… pritisak, možda… Muževu podršku nemam ni dan danas. (Romana, Zagreb)

Nakon što smo utvrdili što su sve intervjuirani roditelji naveli kao izvore teškoća u ispunjavanju roditeljske uloge, u nastavku ćemo iskazati podatke dobivene anketnim dijelom istraživanja kako bismo ustanovili koliko su neke od ovih otežavajućih okolnosti raširene među roditeljima učenika sedmog razreda u Hrvatskoj.

6.2.1. Financijske teškoće

U nekoliko intervjua s roditeljima, kad su na pitanje „Kako vam je biti roditelj?“ odgovorili „Teško.“, roditelji su obrazloženje započinjali upravo opisom financijskih teškoća koje imaju.

Pa teško… jako teško… I s toliko djece i s minimalnim plaćama je jako, jako teško biti roditelj i odgajati djecu i nabaviti im sve što im je potrebno… gdje Vi nemate, ono, jedan mjesec da kupite apsolutno svima tenisice ili hlače. Ili, recim,o ako ja kupim jednu čokoladu, oni je svi podijele među sobom, jer ja ne kupim pet čokolada. I to je veliki problem. A djeci treba. (Snježana, Pisarovina)

Ako pogledamo podatke o uobičajenim mjesečnim prihodima kućanstava obitelji, koje su sudjelovale u anketnom dijelu istraživanja (podstavak 2.1.3.2.), možemo vidjeti da je značajno više obitelji u nižim razredima prihoda nego onih u višim razredima, a pritom središnja vrijednost prosječnog mjesečnog prihoda kućanstva iznosi 7.700,00 kuna za dvoroditeljske obitelji, odnosno 6.000,00 kuna za jednoroditeljske obitelji. To znači da prosječna dvoroditeljska obitelj u Hrvatskoj mora pokriti mjesečne troškove života za sebe i djecu imajući na raspolaganju oko 7.700,00 kuna mjesečnih prihoda, a prosječna jednoroditeljska obitelj oko 6.000,00 kuna. Pritom je važno naglasiti da oko jedne trećine obitelji ne žive u vlastitom stanu (tj. nemaju trajno riješeno stambeno pitanje), već kod roditelja, rodbine ili u podstanarstvu, a od preostale dvije trećine roditelja, koji su u anketi zaokružili da žive u vlastitom stanu, mnogi još uvijek otplaćuju visoke rate kredita. Razmjerno grubom računicom, opisanom u 2. poglavlju, ustanovili smo da je „prosječni roditelj sedmaša u Hrvatskoj u prosjeku za nešto manje od 1.000,00 kuna siromašniji od „prosječnog zaposlenog čovjeka u Hrvatskoj“, što pokazuje da danas nije „jeftino“ biti roditelj.

S obzirom da spomenuta kućanstva u mnogim slučajevima, osim roditelja i djeteta koje ide u sedmi razred, često broje i veći broj ukućana (djetetova braća i sestre, njihovi bake, djedovi, stričevi, tete i dr.), čini se da je od samog prosječnog mjesečnog prihoda kućanstva nešto bolji indikator socijalnog statusa obitelji prosječni mjesečni prihod po članu kućanstva. Tako većina obitelji u Hrvatskoj živi od prosječnog mjesečnog prihoda od 1.000,00 do 2.000,00 kuna po članu kućanstva (42,2%). Međutim, vrlo je velik i broj onih obitelji koji imaju mjesečna primanja manja od 1.000,00 kn po članu (25,3%), od kojih otprilike jedna petina (20%) ima prihode po članu kućanstva manja

170

i od 500,00 kuna. Postavlja se pitanje, nakon plaćanja režija i hrane, koliko sredstava preostaje roditelju za zadovoljavanje ostalih materijalnih, obrazovnih i drugih potreba djece?

Primoranost na štednju (i pritom odustajanje od vlastitih želja i potreba, odnosno želja i potreba djece) jedan je od indikatora financijskih teškoća pa smo u anketi zamolili roditelje da među ponuđenima označe križićem sve načine na koje su štedjeli u posljednjih 12 mjeseci. Svijetlo-sive i tamno-sive linije na slici 6.3. prikazuju koliki postotak majki, odnosno očeva je označio pojedini postupak štednje.

Slika 6.3. Postupci štednje majki (n = 983) i očeva (n = 845) u posljednjih 12 mjeseci

Kao što se može vidjeti na slici 6.3., najčešći postupak štednje uključuje odricanje od kupnje za sebe kako bi se nešto moglo priuštiti djetetu, što je u posljednjih godinu dana činilo oko 70% majki i oko 60% očeva. Na drugom je mjestu kašnjenje s plaćanjem računa (oko 50% roditelja). Već na visokom trećem mjestu je odustajanje od putovanja na ljetovanje ili odmor (oko 50% roditelja), što je veliko odricanje za cijelu obitelj, posebno ako se prisjetimo nalaza iz 3. poglavlja ove knjige (vidi tablicu 3.10.) prema kojem je skoro svako četvrto dijete u sastavcima „Poglavlja moje autobiografije“ u poglavlju o obitelji opisivalo zajedničke izlete i putovanja koji su na njih ostavili snažan dojam i ostali im u lijepom sjećanju. Oko 44% roditelja štedi na potrošnji struje, vode i plina, a oko 30% na troškovima prijevoza (benzin, tramvaj, autobus…). Oko 25% majki i 20% očeva izjavljuje da djeci nisu mogli priuštiti odjeću kakvu su htjela, a kvaliteta odjeće je nerijetko čimbenik za stjecanje statusa među adolescentima (modne marke i sl.). Oko 20% roditelja je izjavilo da su djeca morala odustati od svojih slobodnih aktivnosti jer ih nisu mogli platiti. Ovaj podatak zabrinjava u kontekstu rezultata istraživanja u kojima su se strukturirane slobodne aktivnosti pokazale kao važan zaštitni čimbenik za dobru prilagodbu i razvoj djece i adolescenata (Fredricks i Eccles, 2008).

Oko 19% majki i 16% očeva nije moglo svom djetetu dati džeparac, a zabrinjavajućih 20% roditelja je moralo posuditi novac da bi platili račune, što je, pretpostavljamo, djelomice pokazatelj broja građana Hrvatske koji su u kreditu. U 17% obitelji se neimaština odražava i na osnovnim biološkim potrebama djece, a to je hrana. Razmjer problema, izazvanih financijskim teškoćama u nekim obiteljima, možda najbolje opisuje spontani zapis na anketi jedne djevojčice iz Triblja: „Bilo bi bolje da nas pitate imamo li novaca sutra za hranu i za život!“. Ovaj citat predstavlja vrlo životnu

16,7%

16,2%

20,8%

16,7%

19,6%

20,4%

27,8%

43,8%

48,0%

51,8%

62,2%

17,4%

17,7%

18,8%

19,1%

21,7%

24,5%

27,1%

43,6%

48,9%

51,4%

68,1%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80%

Niste mogli djeci kupiti dovoljno voća koliko ste htjeli.

Niste mogli djeci kupiti slatkiše ili neku drugu hranu koju ona vole.

Morali ste posuditi novac da bi platili račune.

Niste mogli dati svom djetetu džeparac.

Djeca su morala odustati od nekih slobodnih aktivnosti.

Niste mogli djeci priuštiti bolju odjeću.

Štedjeli ste na troškovima prijevoza.

Zbog štednje ste smanjili potrošnju struje, plina, vode i dr..

Odustali ste od putovanja na odmor/ljetovanje.

Znali ste kasniti s plaćanjem računa.

Odgodili ste kupnju za sebe kako biste mogli nešto kupiti djetetu.

Majke Očevi

171

ilustraciju poznate Maslowljeve hijerarhije potreba (Maslow, 1970), prema kojoj je sasvim teško razmišljati o potrebama za pripadanjem, ljubavlju ili samopoštovanjem, te kvaliteti odnosa s roditeljima ako su i osnovne potrebe (fiziološke potrebe i potrebe za sigurnošću) ugrožene.

Financijskoj nesigurnosti svakako pridonosi nezaposlenost jednog ili oba roditelja. Radni status roditelja grafički je prikazan na slici 2.5. Svega 70,8% očeva i 56,2% majki ima stalni posao, a dodatnih 5,6% očeva i 9,5% majki je povremeno zaposleno. Dakle, nezaposleno je oko 8,4% očeva i čak 29,8% majki. Pritom određeni postotak nezaposlenih majki zasigurno otpada na kućanice, tj. obitelji u kojima su poslovi između supružnika tradicionalno podijeljeni na muža koji privređuje za obitelj i ženu čiji je posao briga za kućanstvo i djecu. No za mnoge nezaposlene, i žene i muškarce, to nije slobodni odabir već prisilna situacija, jer ne mogu naći posao. U skladu s tim, Puljiz i Zrinščak (2002) ističu kako se hrvatska obiteljska politika u budućnosti, među ostalima, treba temeljiti i na većem zapošljavanju žena.

6.2.2. Zahtjevi posla u sukobu s roditeljskom ulogom

Za one pak roditelje, koji su sretni da imaju stalan ili barem honorarni posao, zahtjevi posla nerijetko otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge i to na barem 2 načina: a) izravno – provođenje prekovremenih sati na poslu smanjuje broj raspoloživih sati za provođenje vremena s djecom, odnosno unutar obitelji; b) neizravno – poslovne brige i napetost, koju roditelji donose kući, čine ih nedostupnima djeci ili pak neraspoloženima za svakodnevne interakcije, unatoč samoj fizičkoj nazočnosti.

U okviru anketnog dijela istraživanja tražili smo stalno i povremeno zaposlene roditelje da procijene na skali od 1 (nikad) do 5 (uvijek) koliko često im zahtjevi posla otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge te smo dobili rezultate prikazane na Slikama 6.4.a i b.

Slika 6.4.a. Postotak zaposlenih majki (n = 618) kojima zahtjevi posla otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge

Slika 6.4.b. Postotak zaposlenih očeva (n = 601) kojima zahtjevi posla otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge

Nikad8%

Rijetko22%

Ponekad43%

Često26%

Uvijek1%

Nikad6%

Rijetko16%

Ponekad42%

Često33%

Uvijek3%

172

Kao što se vidi na slici 6.4., svega 8% povremeno ili stalno zaposlenih majki i 6% zaposlenih očeva izjavljuje da im zahtjevi posla nikad ne otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge. Većina pak majki (43%) i očeva (42%) izjavljuje da se taj sukob rad – roditeljstvo odvija „ponekad“. Ovi su rezultati u skladu s istraživanjem na podatcima UNDP-ovog anketnog istraživanja provedenog 2006. godine u Hrvatskoj (Dobrotić i Laklija, 2009) koje je pokazalo da ometajuće djelovanje radnih obveza na obitelj i muškarci i žene u prosjeku doživljavaju „ponekad“. Intenzitet doživljaja sukoba radne i obiteljske uloge najbolje se može predvidjeti na temelju obilježja posla, a manje obilježjima same obitelji (Dobrotić i Laklija, 2009). Tako je sukob rad – obitelj izraženiji kod pojedinaca koji rade veći broj radnih sati tjedno, doživljavaju posao manje poticajnim i stresnim, osjećaju veću nesigurnost zaposlenja te kod onih koji rade kao stručnjaci ili u uslužnom sektoru. Nasuprot tome, rad na radnim mjestima s fleksibilnim radnim vremenom i mjestom obavljanja posla, te manji zahtjevi posla, povezani su s manjim sukobom obiteljskih i radnih obveza (Jelušić i Maslić Seršić, 2005).

Istraživanja unazad posljednjih tridesetak godina ukazuju na trajni trend rasta sukoba radne i obiteljske uloge te utjecaja radnog stresa na žene i muškarce (Dobrotić i Laklija, 2009). Tako prema podatcima našeg anketnog istraživanja (slika 6.4) zabrinjavajućih 27% majki i 36% očeva izjavljuje da se taj sukob radne s roditeljskom ulogom odvija „često“ ili „uvijek“. Naime, sukob radne i obiteljske uloge često se odražava i na tjelesno te psihičko zdravlje roditelja (Hill i sur., 2004). Tako je doživljaj sukoba radne i roditeljske uloge majki nisko, ali statistički značajno negativno povezan s njezinim zdravljem (r = - 0,14; p < 0,001) te zadovoljstvom životom (r = - 0,17; p < 0,001). Slično tome, doživljaj sukoba radne i roditeljske uloge očeva je negativno povezan s njegovim zdravljem (r = - 0,09; p < 0,001) i zadovoljstvom životom (r = - 0,12; p < 0,001). Zanimljivo je da je očeva procjena sukoba rad – roditeljstvo u većoj korelaciji s majčinim zdravljem (r = - 0,12; p < 0,001) i zadovoljstvom životom (r = - 0,14; p < 0,001) nego s vlastitim, što ukazuje na dinamiku odnosa i utjecaja unutar obitelji te mogući neposredni ili posredni utjecaj sukoba radne i obiteljske uloge roditelja na dobrobit svih članova obitelji.

Društvo iskorištava radnog čovjeka, bio on visoko obrazovan, bio on nisko obrazovan. Oduzima mu najkvalitetnije vrijeme dana i energiju i premalo ostaje za obitelj. Moj suprug odlazi na posao, već u šest je na vlaku i po mraku se u šest vraća nazad. Koliko je on sa svojim djetetom? Koliko mu energije ostaje da zdušno bude s njom? Znači, društvo oduzima, eksploatira moje snage do zadnje granice moje profesionalne energije, tako da moja energija za obitelj bude manja. To zamjeram društvu, svima kompletno. (Ana, sv. Križ Začretje)

Interferencija radnih i obiteljskih obveza se odvija i u obrnutom smjeru, tj. obiteljske obveze onemogućavaju optimalnu radnu učinkovitost i uspješnost u karijeri, što opet može rezultirati nezadovoljstvom i neispunjenošću roditelja. Pritom je ipak nešto više izražena pojava sukoba rad – obitelj, nego obitelj – rad (Hill i sur., 2004; Dobrotić i Laklija, 2009).

6.2.3. Narušena subjektivna dobrobit roditelja

Zdravlje se često uzima „zdravo za gotovo“, a pravo bogatstvo zdravlja se spoznaje tek kad je ono na neki način ugroženo. Tako u narodu kažu: „Zdravlje nije sve, ali kad nema zdravlja, sve ostalo ne vrijedi baš ništa!“. Ova je narodna poslovica pomalo ekstremna, ali zapravo ukazuje kako pojava bolesti predstavlja otežavajući čimbenik u mnogim segmentima života pojedinca pa tako i u obiteljskom kontekstu.

…samo što sam zdravstveno propao, što se vanjski i ne vidi, ali to ništa ne znači…Zbog zdravstvenih problema sam u mirovini. (Zoran, Drenovci)

Ja kod doktora hodam, kičma me muči. Noga me boli. Na terapije sam hodal mjesec i pol u Krapinske toplice. Dok sam hodal na terapije, bilo je donekle, ali poslije, kad su terapije prošle, opet se ponavlja stara… Sutra idem neurokirurgu. (Zvonimir, Sv. Križ Začretje)

173

Loše tjelesno ili psihičko zdravlje može pokrenuti lavinu drugih otežavajućih čimbenika kao što su gubitak posla, prijevremena mirovina, financijske teškoće, sukobi u braku i obitelji, opće nezadovoljstvo životom, depresivnost, gubitak motivacije i sl. Stres, izazvan pojavom nabrojanih problema, povratnom spregom može produbiti zdravstvene teškoće i tu se zatvara „začarani krug“ nepovoljnih ishoda. Rezultati korelacijske analize anketnih podataka u skladu su s opisanom pretpostavkom. Tako je majčino loše zdravlje povezano s nezaposlenošću majke (r = - 0,19; p < 0,001), financijskim teškoćama obitelji (r = - 0,24; p < 0,001), učestalijim sukobima s djetetovim ocem oko odgoja djeteta (r = - 0,15; p < 0,001) i slabijom suradnjom roditelja oko pitanja roditeljstva (r = 0,17; p < 0,001) te nižim općim zadovoljstvom životom majke (r = 0,36; p < 0,001), ali i oca ( r = 0,15; p < 0,001). Očevo loše zdravlje također je povezano s nezaposlenošću oca (r = - 0,23; p < 0,001), financijskim teškoćama obitelji (r = - 0,33; p < 0,001), učestalijim sukobima s djetetovom majkom oko odgoja djeteta (r = - 0,10; p < 0,001) i slabijom suradnjom oko pitanja roditeljstva (r = 0,09; p < 0,001) te nižim općim zadovoljstvom životom oca (r = 0,35; p < 0,001) i majke (r = 0,28; p < 0,001). Majčino loše zdravlje također je povezano i s očevim lošim zdravljem (r = 0,29; p < 0,001). Povezanost majčine i očeve subjektivne dobrobiti (u terminima lošeg zdravlja i nezadovoljstva životom) može biti i indikator snažnog međudjelovanja različitih čimbenika unutar dinamičkog obiteljskog sustava. Jednostavnije rečeno, ako je jedan roditelj teško bolestan, to ne pogađa samo roditelja čije je zdravlje ugroženo, već i njegovog bračnog partnera te cijelu obitelj, uključujući naravno i djecu. Tako je majčino loše zdravlje vrlo nisko, ali statistički značajno povezano s manjim osjećajem kompetentnosti u roditeljstvu (r = 0,08; p > 0,01), nižom samoprocjenom uključenosti u život adolescenta (r = 0,09; p < 0,01) te učestalijim osjećajima bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = - 0,14; p < 0,001). Slično tome, očevo loše zdravlje povezano je s njegovim slabijim osjećajem kompetentnosti u roditeljstvu (r = 0,15; p > 0,01), manjom samoprocjenom uključenosti u život adolescenta (r = 0,11; p < 0,01) te učestalijim osjećajima bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = - 0,15; p < 0,001).

U tablici 6.12. prikazana je distribucija samoprocjena vlastitog zdravlja majki (N = 983) i očeva (N = 845), tj. broj i postotak majki i očeva koji su svoje zdravlje ocijenili kao dobro, odnosno loše.

Tablica 6.12. Samoprocjena vlastitog zdravlja majki (N = 983) i očeva (N = 845)

Kako biste ocijenili vaše zdravlje?MAJKE (N = 983) OČEVI (N = 845)N % N %

(1) Jako loše 6 0,6 8 1,0(2) Loše 22 2,2 34 4,0(3) Ni dobro, ni loše 256 26,1 228 27,1(4) Dobro 550 56,0 468 55,6(5) Jako dobro 148 15,1 103 12,2UKUPNO 982 100,0 841 100,0BEZ ODGOVORA 1 0,1 4 0,4M 3,8 3,7SD 0,73 0,76

Kao što se vidi iz tablice 6.12., većina majki (71%) i očeva (68%) svoje zdravlje procjenjuje kao jako dobro ili dobro. Oko jedne četvrtine roditelja (26% majki i 27% očeva) smatra da im je zdravlje osrednje, tj. ni dobro ni loše, a manji broj roditelja (3% majki i 5% očeva) procjenjuje svoje zdravlje kao loše ili jako loše. Iako se radi o razmjerno malom postotku roditelja, čije je zdravlje ozbiljnije ugroženo, treba imati u vidu da se tu radi o čak 28 majki i 42 oca, što je ukupno 70 roditelja kojima zdravlje vrlo vjerojatno značajno otežava život i roditeljstvo. U prosjeku je zdravlje majki i očeva u našem uzorku procijenjeno kao „dobro“, ali očevi (M = 3,7) procjenjuju svoje zdravlje nešto slabijim (M = 3,8) od majki (t = - 2,751; df = 798; p > 0,01).

174

Osim ugroženog zdravlja, kao alternativna mjera narušene subjektivne dobrobiti roditelja poslužilo nam je i (ne)zadovoljstvo životom. Pitali smo roditelje da na ljestvici od 1 (jako nezadovoljan) do 5 (jako zadovoljan) procijene svoje ukupno zadovoljstvo životom, a rezultati su prikazani u tablici 6.13.

Tablica 6.13. Samoprocjena (ne)zadovoljstva životom majki (N = 983) i očeva (N = 845)

Koliko ste općenito zadovoljni svojim sadašnjim životom?

MAJKE OČEVI

N % N %(1) Jako nezadovoljan/na 26 2,7 40 4,8(2) Nezadovoljan/na 78 8,0 72 8,6(3) Ni zadovoljan/na, ni nezadovoljan/na 278 28,4 197 23,5(4) Zadovoljan /na 515 52,7 470 56,0(5) Jako zadovoljan/na 81 8,3 60 7,2UKUPNO 978 100,0 839 100,0BEZ ODGOVORA 5 0,5 6 0,7M 3,6 3,5SD 0,86 0,92

Kao što se vidi iz tablice 6.13., većina majki (53%) i očeva (56%) su „zadovoljni“ svojim životom, a svega 8% majki i 7% očeva su iskazali najveće moguće zadovoljstvo životom („jako zadovoljan/a“). Nešto više od četvrtine majki (28%) i nešto manje od četvrtine očeva (23%) iskazuju osrednje zadovoljstvo životom, a svaka deveta majka (11%) te svaki osmi otac (13%) izražava nezadovoljstvo životom, što je, moglo bi se reći, još uvijek prilično velik postotak nezadovoljnih roditelja.

I majke i očevi su u prosjeku „zadovoljni“, ali je aritmetička sredina i za majke i očeve vrlo blizu granice „osrednjeg zadovoljstva“, a utvrđena razlika u prosječnom zadovoljstvu majki i očeva nije dosegla statističku značajnost (t = 1,939; df = 794; p > 0,05).

Korelacija između zadovoljstva životom majki i očeva iznosi čak 0,41 (p < 0,001), što još jednom ukazuje na snažan međusobni utjecaj majki i očeva, a upravo to je ključni i neizostavni element definicije bilo kojeg bliskog odnosa. Bliski odnosi su odnosi u kojem su misli, osjećaji i ponašanja partnera međuovisni, a njihovi životi isprepleteni na mnogobrojnim razinama (Harvey i Pauwels, 1999). U skladu s tim, ako je jedan partner u braku ili ljubavnoj vezi nezadovoljan, nezadovoljstvo se javlja i kod drugog partnera, i obrnuto. Suroditeljstvo, odnosno partnerstvo u roditeljskim nastojanjima, o kojem će biti nešto više riječi u nastavku ovog poglavlja, povezano je sa životnim zadovoljstvom roditelja. Tako je majčino nezadovoljstvo životom povezano s doživljajem više sukoba s djetetovim ocem oko odgoja djeteta (r = - 0,25; p < 0,001) te manje suradnje u roditeljstvu (r = 0,25; p < 0,001). Očevo nezadovoljstvo životom nešto je slabije povezano s doživljajem sukoba (r = - 0,17; p < 0,001) i suradnje (r = 0,09; p < 0,001) s majkom po pitanjima roditeljstva.

Osim na bračnog partnera, životno zadovoljstvo ili nezadovoljstvo majke ili oca može snažno utjecati i na djecu. Tako se pokazalo da je majčino nezadovoljstvo životom povezano s nižim majčinim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = 0,18; p < 0,001), manjom uključenošću majke u život adolescenta (r = 0,20; p < 0,001), nižom samoprocjenom samopoštovanja djeteta (r = 0,11; p < 0,001) te slabijom roditeljskom procjenom samoregulacije djeteta (r = 0,19; p < 0,001). Slično tome, očevo nezadovoljstvo životom povezano je s osjećajem slabije kompetentnosti oca (r = 0,19; p < 0,001), manjom uključenošću oca u život adolescenta (r = 0,18; p < 0,001), nižim samopoštovanjem djeteta (r = 0,12; p < 0,001) te slabijom samoregulacijom djeteta (r = 0,12; p < 0,001). Pritom je važno naglasiti da utvrđene korelacije ništa ne govore o uzročno posljedičnom slijedu te se utjecaj najvjerojatnije odvija u oba smjera – tako prilagođenost djeteta (samoregulacija i samopoštovanje), kao i dijete samo po sebi može istodobno „biti pod utjecajem“ i „utjecati“ na doživljaj životnog zadovoljstva roditelja.

175

6.2.4. Život u jednoroditeljskoj obitelji

Većina anketirane djece živi u dvoroditeljskim obiteljima (88,6%), tj. u obiteljima s majkom i ocem u zajedničkom kućanstvu. U jednoroditeljskim obiteljima s majkom živi 8,4% djece, a sa samohranim očevima živi 27-ero (2,5%) djece iz našeg uzorka. Je li majkama i očevima u jednoroditeljskim obiteljima teže biti roditelj? Prema onome što su samohrani roditelji govorili u okviru intervjua, čini se da je život u jednoroditeljskoj obitelji svakako jedan od čimbenika koji otežavaju roditeljstvo (tablica 6.11). Pritom razlozi zbog čega je samohranim roditeljima teže mogu biti vrlo raznoliki; od vrlo specifičnih – tugovanja za preminulim/om suprugom (primjer majke Milke iz Virovitice), dugotrajnih sukoba s bivšim/om suprugom (primjer majke Dore iz Slavonskog Broda) do univerzalnih financijskih problema i nedostatka vremena (sami se skrbe za djecu) te nedostatka podrške od strane partnera/ice.

Nakon teške bolesti, strašne, eto dogodilo se to što se dogodilo. Tako da je dijete ostalo s 10 godina bez oca za kojeg je bio dosta vezan, dosta vremena je provodio s njim. S obzirom da sam ja privatnik, jako puno moram raditi, jako mi je nezgodno. Da, i suprug je sa mnom radio, na kraju smo ostali samo nas dvoje. On je dečko, 8. razred osnovne škole, odličan je učenik… s tim što je morao naglo odrasti, kako ja to velim, s 10 godina. Ozbiljan je, jako je savjestan, čak možda u nekim slučajevima i presavjestan, ali to je u neku ruku i dobro. Samostalan je, tako da mi je bar što se te strane tiče puno lakše. Ne moram misliti gdje je, što je, hoće li upasti u loše društvo, je li došao doma iz škole, takvih problema mi nemamo. …I on je bio prisutan u svim tim… za vrijeme bolesti, on je sve to gledao… on je jako inteligentno dijete tako da to što je vidio na kraju, ja znam da mu je bilo jako teško, ali na kraju se pomirio jer vidio je da su to bile strašne patnje i da… kad je kao dijete išao sa mnom na hematologiju, onda znate što je to. Neke stvari mu naravno niste rekli, jer nije ni razumio, ali sve je on to promatrao svojim očima, on je sve to sebi posložio u glavi. A inače, dosta dobro je to i nakon smrti prošlo i ja sam se bojala i reakcije nakon toga – je, i plakao je, ali uvijek je to povezao s nečim drugim… ali recimo da je to dosta dobro prošlo. Ja sam se bojala da će drugačije, ali dobro…. Ja sam ponekad i nervozna i ljuta i ne znam, ja to pokušavam ne pokazati pred djetetom, koliko mogu. Naravno, osjeti on kada ja nisam dobre volje ili ako me nešto tišti, on to sve osjeti. I on se isto tako i ponaša. Možda zato što nas je ta situacija, takva kakva je, što smo se našli u takvoj situaciji, možda smo se na neki način i više povezali. (Milka, Virovitica)

U skladu s poteškoćama, koje su navodili samohrani roditelji prilikom provedenih intervjua, na anketnim podatcima smo provjerili razlikuju li se u prosjeku samohrane majke u odnosu na majke iz dvoroditeljskih obitelji na sljedećim mjerama: suroditeljstvo (suradnja i sukob – ovdje su udovci i udovice isključeni iz analize, kao i roditelji koji nisu dali podatke o suradnji s bivšim partnerom), percipirana neformalna i formalna podrška okoline, zdravlje roditelja i opće zadovoljstvo životom, osjećaj roditeljske kompetentnosti, opća zabrinutost za dijete, osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od djeteta, uključenost u život djeteta, prosječni mjesečni prihod kućanstva, broj aktivnosti štednje, kolizija radne s roditeljskom ulogom te broj sati dnevno u zajedničkoj aktivnosti s djetetom (radnim i neradnim danom). Istu analizu za očeve nismo mogli provesti zbog vrlo malog broja samohranih očeva. U tablici 6.14. su prikazani rezultati t-testova samo za one varijable na kojima smo pronašli razlike među skupinama samohranih majki i majki iz dvoroditeljskih obitelji.

Kao što vidimo iz tablice 6.14., najveće razlike između samohranih majki i majki iz dvoroditeljskih obitelji pronađene su, sasvim očekivano, na mjerama suroditeljstva. Tako samohrane majke doživljavaju više sukoba (t = - 4,027; df = 37,872; p < 0,001) i manje suradnje (t = - 7,040; df = 38,272; p < 0,001) s djetetovim ocem u odnosu na majke koje žive s djetetovim ocem.

176

Tablica 6.14. Usporedba samohranih majki i majki iz dvoroditeljskih obitelji: deskriptivna statistika i rezultati t-testa

Usporedba samohranih majki i majki iz dvoroditeljskih obitelji n M SD t

Suroditeljstvo (sukob s drugim roditeljem)

majke iz dvoroditeljskih obitelji 861 2,11 0,72

- 4,027***samohrane majke 37 2,73 0,93

Suroditeljstvo (suradnja s drugim roditeljem)

majke iz dvoroditeljskih obitelji 860 4,17 0,75

7,040***samohrane majke 38 2,78 1,20

Opće zadovoljstvo životom roditelja

majke iz dvoroditeljskih obitelji 870 3,57 0,86

2,198*samohrane majke 62 3,32 0,86

Prosječni mjesečni prihod kućanstva (u kn)

majke iz dvoroditeljskih obitelji 869 8.597,00 5,189,00

2,127*samohrane majke 60 7.131,00 4.746,00

Broj sati dnevno u zajedničkoj aktivnosti s djetetom (radnim danom)

majke iz dvoroditeljskih obitelji 808 3,38 2,16

- 2,066*samohrane majke 55 4,0 2,49

Napomena: Zbog nejednakih usporednih skupina, prije provedbe t-testa proveden je Levenov test jednakosti varijanci te je u slučaju nejednakosti varijanci unutar skupina proveden t-test za nejednake skupine***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Kao prvo, teško mi je što sam sama, onda ne stignem baš sve. Ali opet te nekakve kućanske poslove, to ostavim sa strane, ja znam, neće mi nitko prigovarati. Tako da to ostavim za sutra. Ne opterećujem se. To je jedino ono što mi nedostaje, što nemam nekoga uz sebe tko će me podržati. U tim mojim nekakvim odlukama. Naravno da se i ja nekad pitam: „E, jesam ja to dobro odlučila ili nisam?“. Onda se pokušavam ne opterećivati toliko s tim, ali onda opet moje cure imaju dobar odnos s tatom. Kad god on hoće, on dođe, skoro svakodnevno se vide, čuju i tako. Ja im ne branim niti sam ikad govorila protiv njega, dok je on ispočetka pokušavao blatiti i to. Onda kad god su od njega dolazile, one su dolazile shrvane. (Mirta, Virovitica)

Opće zadovoljstvo životom samohranih majki u prosjeku je nešto niže od zadovoljstva majki iz dvoroditeljskih obitelji (t = 2,198; df = 930; p < 0,05), što i nije sasvim neočekivano s obzirom na to što su neke od njih prošle kroz život (smrt drugog roditelja ili razvod braka koji često zna biti mukotrpan). Za razliku od majki iz dvoroditeljskih obitelji, koje su u prosjeku „zadovoljne“ životom (M = 3,6), samohrane majke u prosjeku izražavaju „osrednje zadovoljstvo“ (M=3,3), no ta razlika u jedinicama procjene i nije toliko velika. Sljedeći citat majke iz Slavonskog Broda vjerno ilustrira kako je moguće i unatoč proživljenim neugodnim iskustvima u braku, zadržati pozitivni pogled na život.

Imali smo jednu krizu, mi smo naime jednoroditeljska obitelj, otac nas je ostavio kada je ona imala osam godina… u tom je braku bilo svašta. I ona je imala ružnih iskustava s ocem i tu smo odlazili dvije godine na terapiju psihologu da se ona oslobodi straha od oca i da prebrodi stvari koje su se događale…. To je život. Bitno je na vrijeme izać’ iz loše sredine i da djeca znaju da se loše stvari događaju, ali ako se nešto loše dogodi, da ne moraš u tom lošem ostat’. Možeš svoj život promijenit’ na bolje. Evo i to smo riješili i sad idemo dalje. (Dora, Slavonski Brod)

Samohrane majke iskazuju u prosjeku nešto manji mjesečni prihod kućanstva u kojem žive, u odnosu na majke iz dvoroditeljskih obitelji (t = 2,127; df = 927; p < 0,05), a mnoge od njih žive s roditeljima pa ta razlika iznosi oko 1.466,00 kuna. Međutim, ovdje se radi o razlici u prosječnim

177

aritmetičkim sredinama, dok u slučaju nedostatka podrške roditelja, financijska i opća životna situacija pojedinih jednoroditeljskih obitelji može biti vrlo teška. To vrlo dobro ilustrira sljedeći citat.

Ima 7 godina kako mi je žena poginula. Ja sam samohrani otac petero djece. Ja sam bio na burzi do petoga mjeseca, pa sam imao primanja, sad nemam nikakvih primanja, ništa. To je jedino, tak’ živimo od djece (dječjeg doplatka). Tak’ da je, čovjek je faktički u depresiji, svaki dan. Dan na dan i dan uz dan. Ali morate to sa strane staviti, jer morate živiti radi djece… Nemam ja ni bake ni djeda, ni mame ni tate, samo ja… Tak’ da je teško. Režije su vam velike, a ipak tuširaju se, kupaju, voda je skupa. Evo ja sam imao 300,00 kuna samo vode, 450,00 kuna imam svaki mjesec struje. Veliki izdatci, a primanja mala. A morate kraj s krajem spajati…Djeca…to me tješi, jer radi njih živim. Kad vam lijepu riječ veli, kad vas zagrli, onda vam je… lakše pri duši…imamo te neke poljoprivrede, zemlje…to obrađujemo i kod kuće hranimo svinje i kokoši, purice. Preživljavamo. (Zvonimir, Sv. Križ Začretje)

U odnosu na majke iz dvoroditeljskih obitelji, samohrane majke imaju i nešto manje vremena za zajedničke aktivnosti s djetetom tijekom radnog tjedna (t = - 2,066; df = 861; p < 0,05). Naime, njihov radni tjedan, ukoliko su zaposlene, uključuje posao, kućanske poslove i brigu za djecu, a pritom nemaju partnera koji bi mogao podijeliti s njima taj široki raspon obveza. Što se tiče vremena provedenog u zajednički aktivnostima s djecom tijekom neradnih dana i vikendom, samohrane se majke ne razlikuju od majki iz dvoroditeljskih obitelji.

6.2.5. Dijete s teškoćama u razvoju ili ponašanju u obitelji

O nazočnosti djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji saznali smo iz roditeljskih odgovora na pitanje u anketi: „Ima li netko od Vaše djece tjelesni invaliditet, mentalne teškoće ili neke druge teškoće u razvoju?“. Od 976 majki i 840 očeva, koji su dali odgovor na navedeno pitanje, 79 majki (8,1%) i 53 oca (6,3%) su dali potvrdan odgovor na pitanje, a na praznu crtu su upisivali o kakvim se teškoćama radilo. S obzirom da su i majke i očevi opisivali slične razvojne teškoće djece, kako ne bismo dva puta iskazivali iste podatke, u tablici 6.15. prikazujemo samo podatke koje smo dobili od majki (n = 79), a odgovori su grupirani u veći broj kategorija. Pritom je važno naglasiti da kategorije služe sustavnom prikazu odgovora, ali nisu međusobno isključive (primjerice, cerebralna paraliza se dominantno manifestira u motoričkim teškoćama, ali je vrlo često popraćena i intelektualnim teškoćama), tj. ove nabrojane kategorije poteškoća su često u komorbiditetu, odnosno sastavnice pojedinih sindroma.

Na prvom mjestu prema broju navoda su motoričke poteškoće djece, od blago usporenog motoričkog razvoja do težih bolesti kao što je cerebralna paraliza. Zatim slijedi skupina autoimunih bolesti kao što su dijabetes, celijakija (bolest tankog crijeva), tireoditis, juvenilni reumatoidni artritis i dr. Na trećem mjestu su govorne poteškoće kao što su problemi u izgovaranju pojedinih slova, mucanje, a neke majke nisu napisale o kakvim je točno govornim poteškoćama riječ. Različite teškoće u učenju, odnosno rad djeteta u školi prema nekom obliku posebnog programa (prilagođeni ili individualizirani) na četvrtom su mjestu prema broju navoda majki. Zatim slijede poteškoće u pozornosti i koncentraciji sa ili bez znakova hiperaktivnosti, kategorija koja se djelomice preklapa i s kategorijom teškoća u učenju, budući da su dobra pozornost i sposobnost koncentracije vrlo važan preduvjet za kvalitetno učenje.

Od mentalnih poteškoća navedene su lakša mentalna retardacija, teža mentalna retardacija, autistični poremećaj ili su roditelji naveli vrlo općenito „mentalne teškoće“. Sljedeća kategorija obuhvaća različite ortopedske probleme kao što su iščašenje kuka, skolioza kičme i dr. te u krajnjem slučaju tjelesni invaliditet. Kategorija alergije obuhvaća dječju astmu te druge oblike alergija. Problemi s čitanjem i pisanjem uključuju disleksiju, disleksiju s disgrafijom te problem nerazumijevanja pročitanog. Od preostalih teškoća spominju se problemi sa sluhom, problemi s vidom, kromosomopatije, bolesti srca i krvožilnog sustava, bolesti bubrega itd.

178

Tablica 6.15. Razvojne teškoće djece po kategorijama (iskazi 79 majki)

KATEGORIJA TEŠKOĆA PRIMJERI N

1. Motoričke poteškoće

motoričke poteškoće; prijevremeni porod; oštećena motorika;blago usporen motorni razvoj; maksilofascijalni (i ortopedski problemi); mišićno oboljenje, još se ne zna vrsta bolesti; miopatija; cerebralna (dječja) paraliza; tetrapareza spastika od rođenja; hemiparessa

11

2. Autoimune bolestidijabetes; autoimuna trombocitopenija; celijakija – bolest tankog crijeva; juvenilni reumatoidni artritis; kronični tireoditis; zastoj rasta zbog štitnjače

10

3. Govorne poteškoće mucanje; govorne poteškoće; teže izgovara prednjenepčana slova; govorna mana 9

4. Teškoće u učenju rad prema prilagođenom programu u školi; rad prema individualnom programu u školi; teškoće pri učenju 7

5.Problemi pozornosti i koncentracije te znakovi hiperaktivnosti

poremećaj koncentracije i teškoće u učenju; poremećaj koncentracije, hiperaktivnost; poremećaj pozornosti i koncentracije

6

6. Intelektualne/mentalne poteškoće

mentalne teškoće; autizam; teža mentalna retardacija i autizamlakša mentalna retardacija, epilepsija, psiho-motorna retardacija 6

7. Ortopedski problemi i tjelesni invaliditet

nema lijevu podlakticu; kraća noga; tjelesni invaliditet; teškoće u hodanju zbog iščašenja kuka; skolioza kičme; (maksilofascijalni) i ortopedski problemi

6

8. Alergije alergijska astma; bronhijalna astma; alergija 4

9. Problemi s čitanjem i pisanjem disleksija, disgrafija; nerazumijevanje pročitanog 3

10. Problemi sa sluhom oštećenje sluha; problemi sa sluhom 211. Problemi s vidom slabovidnost; strabizam i kratkovidnost 212. Kromosomopatije Down sindrom; problem kromosom 2

13. Bolesti srca i krvožilnog sustava; bolesti bubrega

kronično zatajenje bubrega, koarktacija aorte; teški srčani bolesnik 2

14. Ostalo oštećenje zdravlja, trajna dijeta; sin – saobraćajna nesreća, siše prst; zbog operacije hipofize 4

15. Nepoznato nije navedeno 6

Kako je nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji povezana s doživljajem roditeljstva? Podijelili smo majke i očeve u 2 skupine prema kriteriju nazočnosti djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji te smo provjerili razlikuje li se doživljaj roditeljstva (u terminima osjećaja kompetentnosti, zabrinutosti te osjećaja odustajanja od djeteta koje ide u sedmi razred) roditelja djece s teškoćama u razvoju od doživljaja roditeljstva onih roditelja koji nemaju ni jedno dijete s teškoćama u razvoju. Rezultati testiranja ustanovljenih razlika prikazani su u tablicama 6.16.a. i 6.16.b., posebno za doživljaj majčinstva i doživljaj očinstva.

179

Tablica 6.16.a. Razlike između majki koje imaju barem jedno dijete s razvojnim teškoćama i majki djece bez razvojnih teškoća u doživljaju majčinstva (N = 973)

DOŽIVLJAJ MAJČINSTVANazočnost djeteta s

razvojnim teškoćama u obitelji

n M SD t

Osjećaj roditeljske kompetentnosti

ne 892 3,2 0,472,129*

da 79 3,1 0,45

Opća zabrinutost majkene 894 2,7 1,01

- 1,881da 79 3,0 0,89

Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta

ne 894 1,8 0,77- 12,837***

da 79 2,1 0,94

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Tablica 6.16.b. Razlike između očeva koji imaju barem jedno dijete s razvojnim teškoćama i očeva djece bez razvojnih teškoća u doživljaju roditeljske kompetentnosti, opće zabrinutosti te bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (N = 837)

DOŽIVLJAJ OČINSTVANazočnost djeteta s

razvojnim teškoćama u obitelji

n M SD t

Osjećaj roditeljske kompetentnosti

ne 784 3,3 0,491,999*

da 53 3,1 0,49

Opća zabrinutost ocane 784 2,7 1,03

- 1,515da 53 3,0 0,95

Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta

ne 783 1,7 0,70- 3,637***

da 53 2,0 0,79

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Kao što se vidi u tablicama 6.16.a. i 6.16.b., majke i očevi, koji su iskazali nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji, imaju u prosjeku nešto manji osjećaj roditeljske kompetentnosti u odnosu na majke i očeve koji nemaju iskustvo roditeljstva djetetu s razvojnom teškoćom (p > 0,05). Ovaj je nalaz i očekivan s obzirom da roditeljstvo djetetu s razvojnom teškoćom postavlja dodatne izazove pred roditelja za koju roditeljima treba dodatna podrška. Kao što je majka Iva u sklopu intervjua zorno dočarala, sam postupak pretraga, dijagnoze i nabavljanja potrebnih pomagala za dijete također može biti vrlo stresan i naporan. Povećana zahtjevnost brige za dijete s razvojnom teškoćom ostavlja manje vremena za bavljenje drugom djecom, što opet može rezultirati novim teškoćama za roditelje. U skladu s opisanim izazovima, roditelji, koji imaju dijete s razvojnom teškoćom, također nešto češće od ostalih roditelja osjećaju bespomoćnost i odustajanje od roditeljskih napora (p < 0,001). Što se tiče opće zabrinutosti roditelja, nije pronađena statistički značajna razlika među spomenutim skupinama majki i očeva (p > 0,05).

Nisam zaposlena, kod kuće sam, jer kćerka ima zdravstvenih problema, pa je često bila u bolnicama na operacijama. Do prije 2 godine svako njeno ferje provela je u bolnici, i poslije operacije u kolicima. Tako da nisam mogla biti zaposlena… ona je od cjepiva dobila blaži oblik dječje paralize, pa smo bili vezani njenim operacijama. Tako je i dečko, koji je sada 8. razred, bio miran, pa smo mislili da je zdrav i da njemu ne treba toliko pažnje. Kada je bio prvi razred, nikako mu nisu išla slova kada je pisao zadaću. S tim da je, moram naglasiti, prošao sistematski pregled u školi koji je obvezan. Meni se činilo da ima problema s vidom, suprug je mislio da se radi o tome da mu se ne da, da nije navikao, pa smo ga probali kazniti. Kad smo ga odveli kod očnog liječnika, pokazalo se da je imao 20% vida na lijevo, a na desno oko nešto malo više. To nam je bio tako veliki šok. On je imao specifičan problem s očima. Inače, djeci s

180

takvim problemom titraju oči od rođenja, jer je mana urođena, ali on je uspio proći taj sistematski tako napola slijep. On je prošao u prvi razred bez da su ga poslali doktoru da provjeri vid. To je bilo prvo što me zasmetalo, toliko sam bila razočarana. Došli su iz Županje, obavili preglede i nije mi jasno kako je on prošao. Nije se mogao kod kuće žaliti da ne vidi, jer nije znao kako izgleda kad se vidi normalno. Pa nije mogao reći: „Mama, ja ne vidim.“…Tu je malo bilo i problema biti roditelj. Jer sam gledala kako je kćerka bolesna, pa dala sve njoj, dok nije došlo da i njemu treba pažnja … Pa smo s njim obišli sve moguće, i Zagreb, i vodili ga svuda dok mu nismo pronašli pomoć, naočale i sve…(Iva, Drenovci)

Osim razvojnih teškoća, zanimalo nas je i koliko je djece s različitim ponašajnim i/ili emocionalnim teškoćama u obiteljima u Hrvatskoj, i to problema takve razine da su roditelji potražili stručnu pomoć (za bilo koje od svoje djece). O iskustvu stručne pomoći zbog emocionalnih ili ponašajnih problema djeteta saznali smo iz roditeljskih odgovora na pitanje: „Je li bilo koje od Vaše djece ikada posjećivalo psihologa, liječnika, pedagoga ili nekog drugog stručnjaka zbog toga što je imalo emocionalnih problema ili problema u ponašanju?“.

Od 976 majki i 840 očeva, koji su dali odgovor na navedeno pitanje, 171 majki (17,5%) i 114 (13,6%) očeva je odgovorilo „da“. S obzirom da su i majke i očevi opisivali slične ponašajne i emocionalne teškoće djece zbog kojih su posjećivali stručnjaka, u tablici 6.17. prikazujemo samo podatke koje smo dobili od majki (n = 171). Majke koje su odgovorile „da“, na predviđenu praznu crtu opisale su o kojim se problemima radilo. Njihove odgovore grupirali smo u kategorije prikazane u tablici. Pritom je opet važno naglasiti da te kategorije nisu isključive te se često problemi jednog tipa javljaju uz probleme drugog tipa (primjerice, emocionalni problemi zbog učenja bi se mogli svrstati i u kategoriju emocionalnih problema, kao i problema učenja – dijete kojem je teško učiti, bilo zbog disleksije, problema pozornosti i koncentracije ili nečeg drugog, pod pritiskom mu se može javiti školska anksioznost i različiti simptomi internaliziranih poremećaja).

Tablica 6.17. Emocionalni i ponašajni problemi djece zbog kojih su roditelji potražili pomoć stručnjaka (psihologa, pedagoga, logopeda, socijalnog pedagoga) po kategorijama (N = 79 iskaza majki)

Kategorija problema PRIMJERI n

1. Problemi u ponašanju

agresivnost; poremećaji u ponašanju; nedolična ponašanja; nestašluk; krađa; laganje; prometni prekršaji; problemi u ponašanju u školi; tuča u školi i pričanje pod satom; bježanje iz škole (izbjegavanje nastave); sukob s nastavnikom

32

2. Emocionalni problemi

emocionalni problemi; emocionalna osjetljivost; emocionalni problemi zbog učenja; manjak samopouzdanja; depresija; napadaji panike; anksioznost; ružni snovi; strahovi; strah od oluje i gromova; tvrdio da se boji mraka; zbog traume; zbog napada starijeg čovjeka na njega (8,5 god); nezainteresiranost; povučenost; zatvorenost u sebe (i loš školski uspjeh); rastrojenost; sisanje prsta; opsesivno - kompulzivni poremećaj

25

3. Problemi s učenjem

ponavljanje školske godine, loše ocjene; zbog svladavanja školskog gradiva; problemi s učenjem; neučenje; teškoće učenja; zbog prilagođenog programa; zbog prilagođavanja u prvom razredu zbog teškoća u školi; zbog (zatvorenosti u sebe i) lošeg uspjeha (i odnosa prema školi i ispunjavanju školskih obveza)

22

4. Govorne poteškoće poteškoće s govorom (logoped); izgovor slova „r“; mucanje (pedagog, psiholog, logoped); tepanje; nije pričao 20

5.Zdravstveno –emocionalni problemi

epilepsija; glavobolja; neurodermatitis; pretilost; problemi s jelom u 1. razredu; bol u trbuhu; stiskanje stolice; tikovi 16

181

Kategorija problema PRIMJERI n

6.

Problemi pozornosti i koncentracije te znakovi hiperaktivnosti

moguća hiperaktivnost, brzopletost; pravio gluposti u školi i nemiran, problem u koncentraciji, živ; zaigran 13

7. Problemi u čitanju i pisanju

disleksija; problem čitanja, teškoće u svladavanju čitanjadisleksija i disgrafija; problemi u čitanju i pisanjuzbog (učenja i) čitanja

9

8. Nasilje među djecom

bullying; problemi u vrtiću – maltretiranje druge djece naspram našeg sina; dijete se nije odupiralo maltretiranju vršnjaka iz razreda; djeca su mu se rugala radi debljine, a on ih udarao, bio je u školi maltretiran od cijelog razreda

7

9.Razvod braka roditelja i nasilje u obitelji

razvod braka; nakon rastave; zbog grubog ponašanja oca; rastava roditelja – nedostatak oca; razvod braka – odbojnost prema muškarcima, osim djeda

7

10. Teški životni događaji smrt oca; da lakše prebrodi smrt oca 4

11. Pubertet zbog neprilagodbe jer je ušla u preuranjen pubertet; problemi adolescenata; problemi puberteta 3

12. Nepoznato nije navedeno 15

Kao što se vidi iz tablice 6.17., najčešći razlozi odlaska stručnjaku su problemi u ponašanju koji uključuju društveno neprimjerena ponašanja poput krađe, laganja, agresivnosti, izbjegavanja nastave i sl. Ova kategorija odgovora ima očekivano najveću učestalost jer su problemi u ponašanju ono što okolina najranije uočava i što okolini najviše smeta. Ovdje je važno spomenuti da je nekoliko roditelja navelo sukob s nastavnikom kao razlog odlaska djeteta stručnjaku. Doduše, ovom sukobu osim djetetovih problema u ponašanju, može pridonijeti i ponašanje nastavnika. Emocionalni problemi su prvenstveno internalizirani, tj. odvijaju se unutar pojedinca (različiti neugodni osjećaji poput straha, anksioznosti i lošeg raspoloženja, somatizacija i sl.), ne ometaju okolinu izravno i nisu u toj mjeri uočljivi kao problemi u ponašanju. Problemi učenja karakterizirani su lošim uratkom u školi, problemima s učenjem te lošim odnosom prema školi i ispunjavanju školskih obveza. Ova se kategorija djelomice preklapa s kategorijom problemi u ponašanju, ali isto tako i s problemima u čitanju i pisanju koji značajno otežavaju proces učenja i obavljanja školskih obveza te može utjecati i na motivaciju i odnos prema školi.

Mnogi su roditelji potražili pomoć logopeda, psihologa ili pedagoga uočivši govorne poteškoće djeteta poput mucanja, pogrešnog izgovaranja pojedinih slova ili mutizma6. Neki roditelji navode i zdravstveno-emocionalne probleme, tj. tjelesne simptome izazvane emocionalnim problemima (somatizacija) poput učestalih glavobolja, neurodermatitisa, bolova u trbuhu i sl. Probleme pozornosti i koncentracije ili znakove hiperaktivnosti navelo je čak 13 roditelja kao razlog traženja pomoći stručnjaka, dok je probleme čitanja i pisanja kao razlog traženja pomoći stručnjaka navelo njih 9. Nasilje među djecom, tj. prvenstveno nad djetetom bio je povod za odlazak stručnjaku za 7 majki, a sedmero je djece posjetilo stručnjaka povodom razvoda roditelja i/ili nasilja u obitelji. Kao razlog posjeta stručnjaku navedeni su i teški životni

6 Kao što se može vidjeti usporedbom tablica 6.15. i 6.17., neke se istovjetne kategorije pojavljuju u obje tablice (govorne poteškoće, teškoće u učenju, teškoće u čitanju i pisanju) i to s različitom učestalošću, što je rezultat različitog shvaćanja pojma razvojnih teškoća od strane različitih osoba. Tako je primjerice, čak 20 majki potražilo pomoć stručnjaka zbog govornih poteškoća, ali samo njih devet govorne probleme smatra razvojnom teškoćom. Ovdje prikazujemo odgovore roditelja onako kako su oni dati, bez obzira na točnost klasifikacije problema djeteta u kategoriju razvojnih poteškoća, odnosno kategoriju emocionalnih i ponašajnih problema djeteta.

182

događaji poput smrti oca, te različiti problemi vezani uz ulazak u pubertet. Neki su roditelji samoinicijativno navodili i kojeg su stručnjaka posjećivali, pa su tako navodili psihologa, pedagoga, socijalnog pedagoga te logopeda (za govorne poteškoće).

Kako je nazočnost djeteta s ponašajnim ili emocionalnim problemima u obitelji povezana sa doživljajem roditeljstva? Podijelili smo majke i očeve u 2 skupine prema kriteriju je li bilo koje od njihove djece posjećivalo stručnjaka zbog ponašajnih i/ili emocionalnih problema, te smo provjerili razlikuje li se doživljaj roditeljstva majki i očeva djece s emocionalnim i/ili ponašajnim teškoćama od doživljaja roditeljstva onih roditelja koji nemaju ni jedno dijete s emocionalnim i/ili ponašajnim teškoćama. Rezultati testiranja ustanovljenih razlika prikazani su u tablicama 6.18.a. i 6.18.b., posebno za doživljaj majčinstva i doživljaj očinstva.

Tablica 6.18.a. Razlike u doživljaju majčine roditeljske kompetentnosti, opće zabrinutosti te bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta s obzirom na posjet stručnjaku zbog ponašajnih ili emocionalnih problema djeteta (N = 973)

DOŽIVLJAJ MAJČINSTVA

Posjet stručnjaku zbog ponašajnih ili

emocionalnih problema djeteta

n M SD t

Osjećaj roditeljske kompetentnosti

ne 800 3,3 0,463,512***

da 171 3,1 0,50

Opća zabrinutost majkene 802 2,7 1,01

- 2,306*da 171 2,9 0,92

Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta

ne 800 1,7 0,74- 6,108***

da 171 2,1 0,89

***p < 0,001; **p < 0,01; *p < 0,05

Kao što prikazuju tablice 6.18.a. i b., očevi i majki djece s emocionalnim i/ili ponašajnim teškoćama u prosjeku osjećaju nešto nižu kompetentnost (p > 0,01), veću zabrinutost (p < 0,05) te nešto češće osjećaju bespomoćnost i odustajanje od odgoja djeteta u odnosu na ostale roditelje (p > 0,001). Dakle, djeca s emocionalnim/ponašajnim problemima roditeljima nešto su zahtjevnija od prosječne djece u pogledu energije i vještine roditelja, te stoga njihova nazočnost u obitelji predstavlja otežavajući čimbenik u roditeljstvu.

Tablica 6.18.b. Razlike u doživljaju očeve roditeljske kompetentnosti, opće zabrinutosti te bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta s obzirom na posjet stručnjaku zbog ponašajnih ili emocionalnih problema djeteta (N = 837)

DOŽIVLJAJ OČINSTVA

Posjet stručnjaku zbog ponašajnih ili

emocionalnih problema djeteta

n M SD t

Osjećaj roditeljske kompetentnosti

ne 723 3,3 0,492,968**

da 114 3,1 0,48

Opća zabrinutost ocane 723 2,7 1,03

- 2,805**da 114 3,0 0,97

Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta

ne 722 1,6 0,69- 4,732***

da 114 2,0 0,76

***p < 0,001; **p < 0,01

183

6. 3. Specifični konteksti koji olakšavaju roditeljstvo

Osim čimbenika koji otežavaju roditeljstvo, na sreću, postoji i čitav niz činitelja koji pomažu u toj ulozi. Kako bismo saznali koji su to specifični blagotvorni utjecaji, roditelje koji su sudjelovali u intervjuima (n = 24) pitali smo: „Koji su za Vas izvori snage i motivacije za ispunjavanje roditeljske uloge? Što Vam pomaže da budete roditelj kakav biste željeli biti?“ U tablici 6.19. su prikazani rezultati analize sadržaja odgovora roditelja na to pitanje. Ukoliko su roditelji u ranijim dijelovima intervjua također govorili o čimbenicima koji im olakšavaju roditeljstvo, i ti su dijelovi njihovog iskaza prepoznati te uvršteni u ovu analizu.

Ono što roditeljima najviše olakšava roditeljstvo te ih motivira u njihovoj roditeljskoj ulozi jesu sama djeca. Tome svjedoči činjenica da su svi roditelji barem u nekom trenutku intervjua spomenuli kako ih djeca vesele i motiviraju u roditeljstvu. Na koje sve načine djeca djeluju kao olakšavajući čimbenik u roditeljstvu, podrobnije je razrađeno u tablici 6.19. Pritom je važno naglasiti da su neki roditeljski citati uvršteni u više potkategorija, jer se te kategorije djelomično preklapaju. Tako roditelji navode dječje osobine koje olakšavaju roditeljstvo poput mirno, dobro, poslušno, razumno dijete naglašavajući kako zbog toga nisu imali nikakvih problema s njima. Zatim, osim što svojim osobinama olakšavaju roditeljima tako što ne zahtijevaju mnogo roditeljskih intervencija (jer ne prave probleme), roditelji osjećaju i veliko zadovoljstvo i veselje što su im djeca dobra, poslušna, savjesna i marljiva te ih to dodatno motivira. Neki su roditelji posebno istaknuli kako ih veseli i kako su ponosni kad vide plodove svog roditeljskog truda na djetetu, tj. kad na djetetu uoče neki ishod koji je u skladu s roditeljskim ciljevima i nastojanjima te taj uspjeh barem djelomice pripisuju sebi. Nekoliko roditelja jasno izražava kako ih veseli djetetov uspjeh, a pritom neki navode ekstrinzične (…kad su na nekakvom natjecanju bile prve, kad su u postignuću dobre…), a neki intrinzične uspjehe (Prvo je to da su zadovoljne same sa sobom i kad osjećam da su ponosne i da se mogu uhvatiti u koštac sa životom, s problemima koje imaju ...), a mnogi navode i jedno i drugo.

Stotine su situacija koje nas/me vesele i u kojima osjećam zadovoljstvo. Neki put su vezane uz konkretne događaje u kojima vidiš da dijete sazrijeva, da se nosi sa sobom i s odnosima s drugima, a neki put je zadovoljstvo gledano kroz oči drugih. (Sanja, Zagreb)

U skladu s intrinzičnim i ekstrinzičnim ciljevima u roditeljstvu, četiri su roditelja istakla sreću djeteta kao važan izvor roditeljskog zadovoljstva i motivacije (intrinzični cilj), a četvero kako ih veseli kad dobiju pozitivnu povratnu informaciju o djetetu iz okoline (ekstrinzični cilj). Čak 9 roditelja je odgovorilo da ih dijete veseli i motivira samo po sebi, tj. samom svojom pojavom, a pritom su uglavnom naglašavali dobar odnos s djetetom i osjećaje (ljubav) koje imaju prema djetetu. Štoviše, nekoliko je roditelja djecu opisalo kao smisao života i izvor snage za život. Troje je također naglasilo kako im je dijete često potpora u životu i to uglavnom pod vidom pomaganja u kućanstvu, pomoći oko mlađe djece, ali i emocionalne potpore.

184

Tablica 6.19. Broj roditeljskih intervjua u kojima se spominju utvrđene kategorije olakšavajućih čimbenika, tj. odgovora na pitanje: „Koji su za Vas izvori snage i motivacije za ispunjavanje roditeljske uloge? Što Vam pomaže da budete roditelj kakav biste željeli biti?“ (N = 24)

Kategorija Podkategorija n % Primjeri

1. Djeca (n = 24; 100%)

dječje osobine koje olakšavaju roditeljstvo

10 42

Pa meni nikad nije bio problem, nisam imala nikada problema s djecom. Sve su bile curice i nikad nisam imala problema. Posebno ona, dosta je hvale i u školi, dosta je mirno dijete.…inače je dobar. Poslušan je, uvijek napravi što mu se kaže. Nikada nije rekao da neće ili da mu se ne da. …jer je Lana stvarno, ali ovako bez pretjerivanja, razumno i dobro dijete. Ja s njom do sada još nisam imala nikakav problem.

zadovoljstvo jer je dijete dobro, poslušno, marljivo, savjesno

10 42

Svejedno to me veseli, savjesna su djeca. …a zadovoljstvo mi je što se ne povodi baš za prijateljima. To je ono pušenje, piće. Što se toga tiče, neće otići pa da to proba u toj mjeri da mu bude zlo. …On ne traži puno. To me veseli. On nikad nije zatražio više od 10,00 kn … Nije zahtjevno dijete.Što se tiče toga, ona je stvarno super. Uopće nemam briga da će ona mene pred nekim osramotit’, da će bit’ drska, bezobrazna.

kad se vide plodovi roditeljskog truda

9 38

Drago ti je kad one dobro žive. I kad ih izvedeš na pravi put.Veseli me jer mislim da će nešto izaći iz ovog našeg odgoja, rada, međusobne suradnje. Mislim da će to izaći pozitivno, jer već i sada vidim.Najviše me veseli taj osjećaj i kad primijetim da ono što smo uradili funkcionira... Kad vidim da je leglo ono uloženo.Kad vidite da ono što radite i kad vidite nekakav cilj i kad vidite to dobro dijete, onda vam to daje i najviše energije i snage da idete i dalje.

dijete samo po sebi i odnos s djetetom

9 38 Pa i sama njegova pojava me veseli. Sam on. Ne znam. Valjda dijete samo. Ona je vrijednost sama po sebi pa to onda i daje snagu.

uspjeh djeteta 6 25

Veseli me svaki njihov uspjeh. I moram priznat’ i ponos roditelja kad su one važne, kad su nešto napravile ili kad su na nekakvom natjecanju bile prve, kad su u postignuću dobre, ja moram priznati ... meni znači i to. Pa, svašta, kad ona nešto uspije, kad joj ide u školi, kad kod nje prepoznam neku crtu za koju mislim da je dobra (a još i moja), kad vidim da je u nečemu bolja od mene. Prvo je to da su zadovoljne same sa sobom i kad osjećam da su ponosne i da se mogu uhvatiti u koštac sa životom, s problemima koje imaju ... kad se nose s time. Ja mislim, ‘ajde, uspjeli smo.

sreća djeteta 4 17

Na kraju krajeva, on svaki put bude sretan kad dobije dobru odličnu ocjenu. I onda dođe i kaže: „Bila si u pravu!“…Kad vidim da su one sretne. Veseli me sve što njih veseli. Prvo je to da su zadovoljne same sa sobom…

djeca kao smisao i izvor snage za život

4 17

Djeca. Za njih živiš i za njih radiš. One mi daju snagu. …poslije svega što čovjek proživi u životu, one su moj punjač za baterije koji meni daje elan i volju za životom i volju za promijenit’ nešto u svom životu.Čujte, to kaj se ono veli, to me tješi, jer radi njih živim. Kad vam lijepu riječ veli, kad vas zagrli, onda vam je sasvim lakše pri duši…

povratna informacija o djetetu iz okoline

4 17

Kad vidite da rodbina, prijatelji, okolina, kad dolazi povratna informacija, kad i niste vi uz vašu djecu, da ona oko sebe šire toplinu, poštovanje prema starijima, prema školi, dobar odnos s vršnjacima, pomoć. Da dobivate dobre povratne informacije s više strana, od rodbine, škole, svećenika, obitelji…I ta povratna informacija je isto jako važna. I od samog djeteta, i kad čujete nešto lijepo o svom djetetu naravno da vam je jako drago i vidite da ste postigli taj cilj.

dijete kao potpora roditelju 3 13

Ovdje sam ja sama s njih troje, suprug doma u Zagrebu, dođe povremeno. Marin je preuzeo potpuno brigu o Luciji u dane kad ja imam seminare na koje sam željela ići, a koji su u vrijeme kad ih kupim iz škole. Marin pokupi Luciju iz škole, sami pješke dođu do mog ureda na fakultetu, sami napišu zadaće i dočekaju me da se vratim sa seminara. Dva puta tjedno. I radi to rado, ponosan na sebe što se može brinuti za mlađu sestru... Eva je imala 10 godina kad se Jakov rodio. S tim da, kad se on rodio, prvi, drugi dan kad smo došli kući, on je strašno plak’o. Samo je plak’o. A muž radi treću smjenu. I ja njega nosim, nosim, iscrpljena, ne znam što više da radim. I Eva ustane i kaže: ‘’’Ajde ti, mama, sad malo lezi, ja ću ga malo nositi.’’. Dijete je 10 godina imalo. I onda se često sjetim toga kad me Eva naljuti. Bože, koliko je meni to tad značilo!

185

Kategorija Podkategorija n % Primjeri

2. Socijalna podrška(n = 16; 67%)

podrška partnera, kvalitetan brak i suroditeljstvo

9 38

Kad ja nešto kažem, onda on neće reći drugačije i kad on nešto kaže, ja i ako mi nije pravo – šutim.Ali ako imaš dobar brak i podršku muža, onda je lakše. …pa sam ja govorila kako ja i muž riješimo probleme u krevetu, pa su mi se svi smijali. Mi legnemo u krevet i pričamo o svemu. Od kako znamo za sebe pa sve do danas. Tu bude i smijeha i nekada plača, ali pričamo o svemu i jedno smo drugome podrška. I tako i preradimo sve. Suprug i ja jedno drugo podržavamo. I kad imamo problema, uvijek idemo zajedno. Oboje smo tužni, ali oboje tužni, ali odemo malo u sobu i onda razgovaramo. Ako smo veseli, sretni smo opet, podijelimo to.

podrška obitelji i prijatelja 8 33

Djed pomaže, tu sam sretna što imam mamu i tatu, moje, koji su blizu i pomažu mi. Pa, mama moja, baka pomogne. Ona ima mirovinu pa mi da i kaže: „Vi s tim raspoređujte, meni to ne treba.“.…meni je moja seka stup na koji se ja u svakom trenutku mogu oslonit’. Mislim da je to blago koje se ni s čim ne može usporediti.Pomažu mi pametni i odmjereni ljudi oko mene, oni u čije iskustvo vjerujem, s kojima puno razgovaram i od kojih učim.

podrška šire okoline 2 8

Meni puno znači u školi, kaj se toga tiče, da su nastavnici jako susretljivi, ja sam im jako zahvalan… Da, hvala Bogu! I općina mi isto nešto pomogne. Na primjer, čiji je paket i to. I tak’, ljudi isto, jer sam ja bio na TV Novoj, Provjereno, pa još uvijek ima ljudi koji pošalju neki paket. To nas faktički izvlači. Imam, hvala Bogu, dobrog šefa, direktora, šeficu, tako da kad god mi treba, nema problema…Ova manja, od dvije godine, ima astmu pa sam morala često odlaziti s posla, tako da, kažem, stvarno su imali razumijevanja i nije bilo nikakvih problema što se tiče posla.

3. Snage unutar roditelja – nošenje s problemima(n = 8; 33%)

8 33

…ja sam inače taj tip, malo sam radila, malo ne, i onda sam tip koji se brzo prilagodi i, kako kažu, „ušteka“ se u taj program. Na roditeljstvu onda ni ne pokazujem tu krizu. Ono što je meni pomoglo kao roditelju, što sam pronašla u sebi tu jednu korespondenciju da učim dalje. Mene je jako zainteresirala Waldorfska pedagogija, mene je zainteresirala Montessori, alternativna škola, inače te alternativne stvari, razni seminari koji se nude.Nekad je teže nositi se s njima, nekad malo lakše. Uglavnom misliš da će biti bolje, da će sve to proći.. Tješimo sami sebe. Svu potrebnu snagu, kao prvo, nalazim u Bogu. Jer sam odgojena kao vjernik i idem u crkvu redovno i djecu svoju učim i molimo se.Nekada znam i sam otići hodati po šumi, jednostavno tako da se smirim.Ja sam u biti sama sebi podrška. Optimist sam, tako da ne gledam negativno..

4. Osjećaj odgovornosti za dijete (n = 4; 17%)

4 17

Pa, ne znam. To što nema oca, pa moram biti i otac i majka.… mislim da smo mi njima kao roditelji potrebni i da trebamo dat’ onoliko kol’ko možemo sa svoje strane.… čovjek je faktički u depresiji, svaki dan. Dan na dan i dan uz dan. Ali morate to sa strane staviti, jer morate živjeti radi djece.

Osim podrške od strane vlastite djece, koju je spomenuo razmjerno mali broj roditelja, socijalnu podršku roditelji dobivaju i od strane drugih bliskih osoba. Tako su različiti oblici socijalne podrške prema broju navoda, nakon djece, druga velika skupina čimbenika koji olakšavaju roditeljstvo. Koje sve oblike socijalne podrške roditelji navode kao pomoć u roditeljskoj ulozi, podrobnije je razrađeno u tablici 6.19. Na prvom mjestu je svakako podrška partnera koju navodi čak 9 roditelja (taj broj bi vjerojatno bio i veći da su svi roditelji, koji su sudjelovali u intervjuima, dolazili iz dvoroditeljskih obitelji). Osim same podrške voljene osobe, podrška partnera je ovdje nešto širi pojam, tj. uključuje zadovoljstvo brakom te usklađenost i potporu roditelja u postupcima usmjerenima prema djetetu. Na drugom je mjestu podrška obitelji i prijatelja, a najčešće se ipak spominju bake, djedovi i sestre. Svega dvoje roditelja je spomenulo da im roditeljstvo olakšava i podrška osoba iz šire okoline kao što su šef i kolege na poslu, nastavnici u školi te novinari. S obzirom na veliku važnost socijalne podrške općenito u životu, a posebno u roditeljstvu, socijalnoj podršci je posvećeno čitavo sljedeće, 7. poglavlje.

Osim olakšavajućih utjecaja izvana (djeca i socijalna podrška), nekoliko roditelja se osvrnulo i na neke vlastite unutarnje snage koje im pomažu da se suočavaju s problemima roditeljstva ili životnim problemima. U ovom kontekstu su prvenstveno govorili o brzini prilagodbe novonastalim

186

uvjetima (…ja sam tip koji se brzo prilagodi), o želji za učenjem o roditeljstvu, vjeri (Svu potrebnu snagu, kao prvo, nalazim u Bogu…), tjelesnoj aktivnosti (…Nekada znam i sam otići hodati po šumi, jednostavno tako da se smirim.), silaznoj socijalnoj usporedbi (…ali kad imaš problema… ima u selu još i puno gorih, tako da se uvijek nekako tješim…), životnom optimizmu (…optimist sam, tako da ne gledam negativno...) i pozitivnom mišljenju (…uglavnom misliš da će biti bolje, da će proći to sve…). Jedan od mogućih primjera kako unutarnje snage roditelja mogu biti snažan zaštitni čimbenik, su roditelji čije je zdravlje ozbiljno narušeno. Naime, u stavku 6.2.3. smo pokazali kako je loše zdravlje roditelja značajno negativno povezano s općim vlastitim zadovoljstvom životom (r = 0,4; p < 0,001) te također lošijim zadovoljstvom životom bračnog partnera (r = 0,3; p < 0,001). U skladu s tim mogli bismo se složiti da su ozbiljne zdravstvene teškoće roditelja (ili djeteta) vrlo ugrožavajuća životna okolnost, no valja istaknuti da korelacija ovdje nije 1. To znači da je još uvijek moguće biti zadovoljan životom unatoč teškim zdravstvenim poteškoćama, vlastitim ili partnerovim. Za ilustraciju, od 28 majki, koje su izjavile da su lošeg ili jako lošeg zdravlja, većina ih je nezadovoljna ili jako nezadovoljna životom (54%), 9 ih je osrednje zadovoljno (32%), ali tu su i 4 majke koje su unatoč lošem zdravlju zadovoljne ili jako zadovoljne životom (14%). Slično tome, od 42 oca lošeg ili jako lošeg zdravlja, većina ih je nezadovoljna životom (50%), 9 ih je osrednjeg zadovoljstva (21%), ali čak njih 12 je zadovoljno ili jako zadovoljno životom (29%). Dakle, čini se da je zdravlje važan čimbenik u predviđanju općeg zadovoljstva životom, ali postoje i primjeri kad su ljudi zadovoljni životom i u situaciji gdje je zdravlje ugroženo. Ovdje opisane unutarnje snage roditelja zasigurno imaju vrlo važnu ulogu (optimizam, silazna socijalna usporedba, pozitivno mišljenje, sposobnost prilagodbe i dr.) i na taj način olakšavaju roditeljstvo i u najtežim životnim situacijama.

Posljednja izdvojena kategorija odgovora „osjećaj odgovornosti za dijete“, se djelomično preklapa s kategorijom „djeca“, ali i s kategorijom „unutarnjih snaga roditelja“ jer ona predstavlja način samo-motivacije roditelja za roditeljstvo. Roditelji opisuju kako su djeci potrebni i kako djeca ne bi mogla bez njih pa im to daje snagu za roditeljstvo.

6.3.1. Zadovoljstvo brakom i roditeljska usklađenost

Pa mora najprije brak biti u redu. Jer ako vi nemate dijalog kako treba, nedostaje vam neka zlatna sredina. Odmah od toga kreće sve. Ja idem od sebe, dok funkcionira naš život, sve se drugo može prebroditi i riješiti. Ali ako u braku ne „štima“, odmah se nervoza prenosi na slabijeg i tu se ošamari i tuku se djeca… (Zoran, Drenovci)

Ali ako imaš dobar brak i podršku muža, onda je lakše… Ako u braku „štima“, onda se sve može… Kad sam bila u Njemačkoj, išla sam na doškolovanje, pa smo imali i grupu gdje smo pričali o problemima. Pa sam ja govorila kako ja i muž riješimo probleme u krevetu, pa su mi se svi smijali. Mi legnemo u krevet i pričamo o svemu. Od kako znamo za sebe pa sve do danas. Tu bude i smijeha i nekada plača, ali pričamo o svemu i jedno smo drugome podrška. I tako i preradimo sve. (Natalija, Drenovci)

„Ako u braku ‘štima’, onda se sve može!“ rekla je jedna majka, ilustrirajući kako kvalitetan i dobar brak može predstavljati važan olakšavajući čimbenik u roditeljstvu. Tablica 6.20. prikazuje frekvencije odgovora majki i očeva koji žive s partnerom/icom na pitanje: Koliko ste općenito zadovoljni svojim brakom/vezom? Čini se da je većina majki (86%) i očeva (89%) zadovoljna ili jako zadovoljna svojim brakovima/vezama, a dodatnih 9% majki i 6% očeva se ne osjeća ni zadovoljno, ali niti nezadovoljno u braku. Svega je oko 5% majki i 5% očeva nezadovoljno ili izrazito nezadovoljno brakom.

187

Tablica 6.20. Zadovoljstvo brakom majki (n = 863) i očeva (n = 779) iz dvoroditeljskih obitelji

Koliko ste općenito zadovoljni svojim brakom/vezom?MAJKE OČEVI

N % N %(1) Jako nezadovoljan/na 26 3,0 30 3,9(2) Nezadovoljan/na 16 1,9 12 1,5(3) Ni zadovoljan/na, niti nezadovoljan/na 78 9,0 43 5,5(4) Zadovoljan /na 440 51,0 381 48,9(5) Jako zadovoljan/na 303 35,1 313 40,2UKUPNO 863 100 779 100M 4,1 4,2SD 0,88 0,91

Zadovoljstvo brakom je izrazito asimetrično distribuirano u uzorku majki i očeva, ukazujući na to da je mnogo više onih koji pozitivno gledaju na svoj brak nego onih koji su njime nezadovoljni. Ovako nizak postotak nezadovoljnih se moglo i očekivati, s obzirom da se radi o uzorku parova koji su u braku. Naime, bračno nezadovoljstvo je jedan od ključnih prediktora bračne nestabilnosti (Rusbult, 1980) te možemo pretpostaviti da su se neki vrlo nezadovoljni parovi već razveli. Međutim, ova pojava, koja se učestalo pokazuje u brojnim istraživanjima partnerskih odnosa, djelomično se može objasniti i tzv. pozitivnom iluzijom (Taylor i Brown, 1988) o kojoj smo govorili u okviru poglavlja 3.6. Naime, pozitivna iluzija nije ograničena na percepciju sebe, već se javlja i prilikom viđenja drugih u životu značajnih osoba pa tako i partnera (za pregled vidi Tokić, 2006). Viđenje „značajnih drugih“ u pozitivnom svjetlu pomaže održanju pozitivne slike o sebi. Supružnici su vrlo pozitivno pristrani u procjeni i vrednovanju partnerovih osobina, procjeni bračne stabilnosti te atribuciji događaja u braku. Tako je ustanovljeno da zadovoljni parovi za pozitivne događaje u braku u većoj mjeri pripisuju zasluge partneru nego što ih partner pripisuje sam sebi, a za negativne događaje pripisuju sebi više krivice nego što im partner pripisuje. Osim što pridonosi održanju pozitivne slike o sebi, pozitivna iluzija o partneru pogoduje i očuvanju stabilnosti braka.

Jesu li očevi u prosjeku nešto zadovoljniji brakom/vezom od majki? T-test za zavisne uzorke je pokazao da razlika u aritmetičkim sredinama između majki i očeva, koja se može uočiti u tablici 6.20., nije statistički značajna (t = - 1,456; df = 745; p > 0,05), a korelacija u zadovoljstvu brakom majki i očeva iznosi oko 0,4 (p < 0,001) što ukazuje da je (zadovoljstvo ili nezadovoljstvo) često obostrano. Ipak, čini se da je za majke zadovoljstvo brakom nešto važniji prediktor općeg zadovoljstva života nego što je to slučaj s očevima. Tako korelacija između majčinog zadovoljstva brakom i zadovoljstva životom iznosi 0,33 (p < 0,001) dok ista korelacija za očeve iznosi svega 0,16 (p < 0,001). Ova je razlika u skladu s tradicionalnom ulogom majke vezanom uz brigu za obitelj, dok je očeva energija češće raspršena u nekoliko životnih segmenata (posao, šport, prijatelji).

U kakvoj je vezi zadovoljstvo brakom, odnosno kvaliteta odnosa među supružnicima s doživljajem roditeljstva? Rezultati korelacijske analize pokazuju da je majčino nezadovoljstvo brakom povezano s nižim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = 0,20; p < 0,001), izraženijim osjećajem opće zabrinutosti za dijete (r = - 0,11; p < 0,001) te učestalijim osjećajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = - 0,19; p < 0,001). Slično tome, očevo nezadovoljstvo brakom je povezano s nižim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = 0,16; p < 0,001) i učestalijim osjećajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = - 0,22; p < 0,001), dok povezanost između očevog zadovoljstva brakom i opće zabrinutosti za dijete nije pronađena (r = - 0,07; p > 0,05). Nadalje, neka istraživanja ukazuju na izravan utjecaj bračnog (ne)zadovoljstva na probleme u ponašanju djeteta tijekom vremena (Linville i sur., 2010). Naši rezultati pokazuju vrlo nisku, ali statistički značajnu negativnu povezanost između majčinog zadovoljstva brakom i problema u ponašanju (r = - 0,07; p < 0,05) te pozitivnu povezanost sa samopoštovanjem adolescenta (r = 0,08; p < 0,05), dok za očevo bračno zadovoljstvo takva povezanost nije pronađena (p > 0,05).

188

Međutim, novija istraživanja pokazuju da je jedna druga mjera bliže povezana i s bračnim zadovoljstvom, kao i s mjerama roditeljstva i odnosa između djece i roditelja, nego što su obilježja braka i obilježja roditeljstva međusobno (primjerice, Feinberg i sur., 2007), a to je već spomenuto suroditeljstvo, odnosno roditeljska usklađenost. Roditeljska usklađenost (suroditeljstvo) se odnosi na roditeljsku percepciju usklađenosti djelovanja drugog roditelja s vlastitim roditeljskim postupcima prema djetetu tj. mjeru u kojoj roditelji podržavaju ili potkopavaju roditeljska nastojanja ovog drugog (Margolin i sur., 2001). Tako se povezanost između zadovoljstva brakom i nekih mjera doživljaja roditeljstva značajno smanjuje ako se kontrolira njihova povezanost s mjerama roditeljske usklađenosti, a povezanost između majčinog zadovoljstva brakom i mjere djetetovih problema u ponašanju u potpunosti nestaje (r = - 0,02; p > 0,05). Ovi rezultati ukazuju na to da je povezanost između zadovoljstva brakom i mjere doživljaja roditeljstva djelomično posredovana specifičnim odnosom roditelja po pitanju odgoja djeteta, tj. suradnjom i sukobima oko djeteta. U skladu s tim, Ippolito i suradnici (2010) su usporedili dva moguća modela među-utjecaja obilježja braka, obilježja suroditeljstva i obilježja roditeljstva. Prvi je pretpostavljao da suroditeljstvo posreduje između bračne kvalitete i roditeljskih postupaka. Dakle, dobri ili loši odnosi u braku će utjecati na roditeljske interakcije oko pitanja roditeljstva (suroditeljstvo), što će pak utjecati na majčine i očeve roditeljske postupke. Drugi je model pretpostavljao da suradnja i sukobi oko djeteta usporedno utječu i na bračne odnose kao i na samo roditeljstvo. Pokazalo se da su oba modela podjednako plauzibilna, tj. oba modela su dobro odgovarala podatcima, što ukazuje na višestruku ulogu i važnost suroditeljstva unutar obiteljskog sustava; ne odražava samo bračne odnose na roditeljske postupke, već ih paralelno i mijenja. Tako primjerice, sukobi i neslaganja roditelja oko pitanja roditeljstva mogu značajno utjecati na roditeljstvo, ali i narušiti bračne odnose i zadovoljstvo brakom. Isto tako, uspostavljanje konsenzusa između majčinih i očevih roditeljskih nastojanja, osim što može povoljno utjecati na majčinstvo i očinstvo te razvoj dobrog odnosa s djetetom, može pogodovati i povećanju kvalitete bračnih odnosa te zadovoljstva brakom.

...muževu podršku nemam ni dan danas. Evo, da shvatite taj moj odnos i da se i dan danas osjećam u nekim situacijama osamljena, jer nemam podršku ni s jedne strane u tom’ nečem’, da dijete treba nekad i „cap“ i odredit nešto... Muž je još uvijek zaigran i on se igra na računalu igricama, on i sin izmjenjuju rezultate. To vam bude prestrašno kad oni zasjednu pred računalo, k’o da dvoje djece imate u kući, doslovce. Ali upravo onda ja kažem: „OK, budi ti djetinjast, zaigran, to su tvoje osobine, sve je to divno i krasno, ali imaš dijete. Moraš biti otac.“ I tu je to od početka, ja imam taj pristup odgoju, ja sam to možda prerevno shvatila, preozbiljno…a on je to opet s druge strane na ovaj način. I tu je taj problem. I onda ja ispadam loša mama, ja sam kriva i da, kak’ muž kaže, dijete nema problema. Probleme imam samo ja sa sinom. Njegova rečenica je: „Ja s njim nemam problema!“ – „Dobro, ako ti nemaš s njim nikakvih problema, daj pomozi meni!“. Molila sam ga, preklinjala, i svako malo: „Daj mi pomozi, molim te daj mi podršku!“. I onda muža to isto smeta što ja stalno od njega tražim pomoć i ja nisam u stanju sama s djetetom izać’ na kraj. To je njegova rečenica, tu je to da sam ja loša mama, jer ja ne mogu s djetetom sama izać’ na kraj i uvijek zovem njega u pomoć, da on riješi neku problematiku koju ja imam s Dominikom. A problematika je po pitanju ovoga ili onoga, sve nekakve normalne, regularne stvari, ili ako sam rekla: „Ne smiješ na računalo!“, pa onda Dominik meni kaže: „Ja ću pitati tatu!“. Tak’ je to, ja sam mu zabranila, zna da mu tata neće i ode tati… (Romana, Zagreb)

U tablici 6.21. prikazane su frekvencije odgovora majki i očeva na pitanja iz skale suroditeljstva. Ovdje su prikazani samo odgovori roditelja iz dvoroditeljskih obitelji, jer je suroditeljstvo u jednoroditeljskim obiteljima specifična situacija. Štoviše, suroditeljstvo kao koncept se upravo i započeo razmatrati u kontekstu nastavka suradnje roditelja oko brige za dijete nakon razvoda (Ahrons, 1981). No kao što smo prikazali u potpoglavlju 6.2.4., roditeljska usklađenost rastavljenih roditelja je u prosjeku slabija od roditeljske usklađenosti roditelja koji žive zajedno te bi u protivnom eventualni rezultati povezanosti suroditeljstva s bilo kojom drugom varijablom mogli biti artefakt razvoda braka.

189

Tablica 6.21. Doživljaj roditeljske usklađenosti (suradnje i sukoba s partnerom oko roditeljskih pitanja) u dvoroditeljskim obiteljima

Koliko često Vaš/a suprug/a ili partner/ica…?

MAJKE (n=859) OČEVI (n = 785)Nikad/ rijetko Ponekad Često/

UvijekNikad/ rijetko Ponekad Često/

Uvijek% % % % % %

SURA

DN

JA

Govori Vam o tom djetetu? 3,4 10,8 85,8 2,8 8,8 88,4Izvješćuje Vas o tome što se djetetu događalo tijekom dana? 5,4 15,3 79,3 2,9 9,1 88,0

Djetetu lijepo govori o Vama? 4,2 14,3 81,5 2,3 12,4 85,3Pita Vas za mišljenje o problemima odgoja? 6,0 15,0 79,1 4,0 14,0 82,0

Dijeli s Vama teret discipliniranja djeteta? 6,4 13,7 79,9 5,4 11,2 83,4

M i SD M = 4,2; SD =0,75 M = 4,3; SD =0,68

SUKO

B

Ima drugačija pravila od Vas u vezi djetetove prehrane, kućnih zaduženja, vremena za odlazak na spavanje ili pisanja zadaće?

43,7 36,7 19,6 45,1 33,2 21,8

Ima drugačije mišljenje od Vas o tome kako se dijete treba ponašati? 51,0 34,2 14,8 56,9 30,6 12,4

Svađa se s Vama o ovom djetetu? 73,4 20,8 5,7 79,2 15,7 5,2Podržava Vaše odgojne odluke? 3,9 12,3 83,8 4,4 13,9 81,5Potkopava Vaša roditeljska nastojanja? 84,0 10,0 6,0 89,2 6,9 3,9

M i SD M = 2,1; SD =0,72 M = 2,1; SD =0,70

Kao što vidimo, i majke i očevi u prosjeku „često“ doživljavaju dobru suradnju s partnerom/icom, a „rijetko“ doživljavaju sukob oko roditeljskih pitanja. No ipak, ne mogu se svi roditelji pohvaliti dobrom suradnjom s drugim roditeljem. Tako, primjerice, oko 3% majki i očeva nikad ili rijetko doživljavaju da im drugi roditelj govori o djetetu. Oko 5% majki nikad ili rijetko doživljavaju da ih partner izvješćuje o tome što se djetetu događalo tijekom dana, a to vrijedi i za oko 3% očeva. Oko 6% majki i 4% očeva smatra da ih partner/ica nikad ili rijetko pita za mišljenje o problemima odgoja, a oko 6% majki i 5% očeva smatra da partner/ica s njima ne dijeli teret discipliniranja djeteta (primjer majke Romane). Tu je još i oko 10 – 15% roditelja koji suradnju s partnerom oko podizanja djece doživljavaju samo ponekad. Očevi u prosjeku doživljavaju nešto više suradnje od strane svojih partnerica, nego što to majke doživljavaju od njih (t = - 4,221; df = 746; p < 0,001).

Kad su u pitanju sukobi s partnerom/icom oko podizanja djece, većina roditelja se nikad ili rijetko sukobljavaju oko roditeljskih postupaka, ali značajan broj roditelja ipak često ili uvijek doživljava takav sukob. Tako čak 20% majki i 22% očeva izjavljuje da se često ili uvijek sukobljavaju s partnerom/icom po pitanju djetetove prehrane, kućnih zaduženja, vremena za odlazak na spavanje ili pisanja zadaće, a dodatnih 37% majki i 33% očeva taj sukob doživljavaju „ponekad“. Oko 15% majki i 12% očeva imaju drugačije mišljenje od svojih partnera/ica o tome kako se dijete treba ponašati, uz dodatnih 34% majki i 315 očeva koji to osjećaju „ponekad“. O učestalim svađama oko djeteta izjašnjava se 6% majki i 5% očeva, a da se takve svađe odvijaju „ponekad“ izjavljuje 21% majki i 16% očeva. Redoviti izostanak podrške partnera svojim odgojnim odlukama doživljava oko 4% majki i očeva, a aktivno potkopavanje roditeljskih nastojanja često ili uvijek doživljava čak 6% majki i 4% očeva te dodatnih 105 majki i 7% očeva koji to doživljavaju ponekad. Pritom, majke u prosjeku doživljavaju nešto više sukoba sa svojim partnerom oko odgoja djeteta nego što to doživljavaju očevi (t = 2,163; df = 745; p > 0,01; p < 0,05). Ove razlike između majki i očeva

190

u doživljaju suradnje i sukoba oko pitanja roditeljstva mogu biti rezultat još uvijek tradicionalne i neravnomjerne podjele posla oko brige za djecu i kućanskih poslova (skuhati djeci ručak, brinuti se da im rublje bude oprano i čisto itd.) između žena i muškaraca (Topolčić, 2001).

Rezultati korelacijske analize pokazuju da je majčin doživljaj suradnje sa suprugom pozitivno povezan s njezinim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = 0,25; p < 0,001) i rjeđim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = - 0,18; p < 0,01). Nadalje, majčin doživljaj sukoba sa suprugom oko djece povezan je s nižim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = - 0,20; p < 0,001) i češćim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = 0,37; p < 0,01), ali i većom općom zabrinutosti majke da će dijete „otići krivim putem“ (r = 0,24; p < 0,001).

Slično tome, očev doživljaj suradnje sa suprugom pozitivno je povezan s njegovim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = 0,24; p < 0,001) i rjeđim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = - 0,26; p < 0,01). Zatim, očev doživljaj sukoba sa suprugom oko pitanja roditeljstva povezan je s nižim osjećajem roditeljske kompetentnosti (r = - 0,25; p < 0,001) i češćim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta (r = 0,38; p < 0,01) te većom općom zabrinutosti oca da će dijete „otići krivim putem“ (r = 0,25; p < 0,001).

Očigledno, jako je teško biti roditelj ukoliko suprug/a, odnosno drugi roditelj aktivno potkopava sva roditeljska nastojanja, no suprotno tome, skladni bračni odnosi i suradnička podrška u brizi i „izvođenju djeteta na pravi put“ svakako su jedan od najvažnijih olakšavajućih faktora u roditeljstvu.

…suprug i ja zajedno pa mogu reći da jako dobro funkcioniramo, dijelimo i te neke kućne poslove, i radne i odgojne i sve… sinkronizirano plivanje što bi se reklo, kroz život. Nadopunjujemo se…Važno je da djeca vide međusobnu prisnost roditelja. I to javno, znači u onom smislu pozornosti, da majka i otac razmjenjuju te nježnosti, da se zagrle i poljube. Čini mi se da je to jako važno za emocionalnu zrelost same djece. Znači kad vide da vlada to nešto među roditeljima, pa čak i ako se roditelji tu i tamo i nešto posvađaju, ili su malo i hladniji odnosi, na što djeca isto registriraju, jer je i između njih došlo do nekakve iskrice, onda dapače ta bliskost kaže „aha, nešto je bilo, prošlo je i sada je opet ta harmoničnost“. To su uzlazne i silazne putanje u životu. Znači, nije uvijek sve divno i krasno. Kao što ima sunca, ima i kiše, ima i oluje. Ali onda djeca emocionalno sazrijevaju prirodnije…(Anđelka, Zagreb)

Zadovoljstvo brakom i skladni bračni odnosi, bilo kad su u pitanju problemi roditeljstva ili nesuglasice između samih supružnika, ne utječe samo posredno na djecu kroz roditeljsku usklađenost i roditeljske postupke od strane majke i oca, već i samo dijete uči o međuljudskim odnosima promatrajući odnos roditelja.

Sažetak glavnih nalaza:

• roditelji u prosjeku najviše brinu oko toga što im dijete radi s prijateljima navečer i vikendom, kako će proći u školi te hoće li upasti u loše društvo. Majke i očevi u prosjeku podjednako brinu, ali roditelji dječaka više brinu od roditelja djevojčica.

• Većina majki (90%) se osjeća kompetentno i učinkovito u svojoj roditeljskoj ulozi, kao i većina očeva (92%), dok se oko 10% roditelja osjeća nekompetentno. Oko 6% majki i 4% očeva redovito izbjegavaju započinjanje rasprave i rješavanje problema pokušavajući izbjeći djetetove burne reakcije, a 7% majki i 5% očeva redovito doživljava osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja.

• Oko 25% obitelji s djecom u Hrvatskoj imaju mjesečna primanja manja od 1.000,00 kn po članu (1/5 njih manje i od 500,00 kuna po članu). O financijskim teškoćama roditelja najbolje svjedoče postupci štednje: oko 65% roditelja se u posljednjih 12 mjeseci moralo odreći kupnje za sebe kako bi nešto mogli priuštiti djetetu, 50% obitelji se odreklo putovanja na odmor, 20% roditelja je izjavilo da su djeca morala odustati od slobodnih

191

aktivnosti, oko 18% roditelja nije moglo svom djetetu dati džeparac, 20% roditelja je moralo posuditi novac da bi platili račune, a 17% roditelja nisu mogli priuštiti djeci hranu koju su htjela.

• Oko 8% očeva i čak 30% majki nema stalno ni povremeno zaposlenje.• Većina zaposlenih majki (43%) i očeva (42%) izjavljuju da im zahtjevi posla ponekad

otežavaju ispunjavanje roditeljske uloge, a kod čak 27% majki i 36% očeva se sukob radne i roditeljske uloge odvija često ili uvijek.

• Loše zdravlje roditelja je nisko, ali statistički značajno povezano s manjim osjećajem kompetentnosti u roditeljstvu, nižom uključenošću u život adolescenta te učestalijim osjećajima bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja.

• U odnosu na majke iz dvoroditeljskih obitelji, samohrane majke doživljavaju više sukoba i manje suradnje s djetetovim ocem, imaju nešto niže opće zadovoljstvo životom, niži prosječni prihod kućanstva i manje vremena za zajedničke aktivnosti s djetetom (radnim danom).

• Majke i očevi, koji su dali podatke o nazočnosti djeteta s razvojnim, emocionalnim i/ili ponašajnim teškoćama u obitelji, osjećaju se manje kompetentnima te češće osjećaju bespomoćnost i odustajanje od regulacije djetetovog ponašanja u odnosu na ostale majke i očeve.

• Većina majki (86%) i očeva (89%) zadovoljna je svojim brakovima (vezama), a dodatnih 9% majki i 6% očeva se ne osjeća ni zadovoljno, ali niti nezadovoljno u braku. Svega je oko 5% majki i 5% očeva nezadovoljno brakom.

• Nezadovoljstvo brakom/vezom povezano je s osjećajem manje roditeljske kompetentnosti, te učestalijim osjećajem odustajanja od odgoja djeteta.

• Očevi u prosjeku doživljavaju nešto više suradnje od strane svojih partnerica, nego što to majke doživljavaju od njih, a majke u prosjeku doživljavaju nešto više sukoba sa svojim partnerom oko odgoja djeteta nego što to doživljavaju očevi.

• Doživljaj suradnje s partnerom/icom pozitivno je povezan s osjećajem veće roditeljske kompetentnosti te rjeđim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od regulacije ponašanja djeteta.

• Doživljaj sukoba s partnerom/icom oko djece povezan je s nižim osjećajem roditeljske kompetentnosti i češćim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta, ali i većom općom zabrinutosti roditelja za dijete.

192

7. PODRŠKA RODITELJSTVU

Ispunjavanje roditeljskih odgovornosti pred roditelja postavlja zahtjeve s kojima se djelotvornije suočava ako su mu dostupni izvori različitih oblika praktične, materijalne, informacijske i/ili emocionalne podrške kada mu je ona potrebna. Dostupnost podrške još je važnija roditeljima koji djecu podižu uz nazočnost činitelja rizika za obnašanje roditeljske uloge (primjerice, Raboteg-Šarić i Pećnik, 2006), kao što se moglo vidjeti u poglavlju o specifičnim kontekstima koji otežavaju roditeljstvo (potpoglavlje 6.2.).

Većini roditelja glavni je oslonac drugi roditelj, odnosno (izvan) bračni partner (Belsky, 1984; Belsky i Stratton, 2002). O doživljaju partnerove podrške ili njezinog izostanka bilo je više riječi u prethodnom stavku (6.3.1). U ovom poglavlju usmjerit ćemo se na podršku koju roditelji primaju od preostalih članova neformalnih mreža podrške kojima pripadaju, prvenstveno od članova šire obitelji te prijatelja.

Međutim, prirodne mreže podrške, iz raznih razloga, ne osiguravaju (svu) podršku svim roditeljima kojima je ona potrebna (Quinton, 2004). Tada, u skladu s načelom supsidijarnosti, viša društvena razina pomaže roditeljima koji ni sami, a niti uz pomoć svoje neformalne mreže podrške, ne mogu djeci pružiti primjerenu roditeljsku skrb (Puljiz i Bouillet, 2003). Stoga je naš istraživački interes proširen i na institucije namijenjene pružanju podrške roditeljima, djeci i obiteljima. Na taj način želimo zahvatiti i opisati široku mrežu okolinskih utjecaja koju Quinton (2004) naziva „ekologijom roditeljstva“.

U ovom dijelu istraživanja cilj nam je bio utvrditi količinu odnosno kvalitetu socijalne podrške koju majke i očevi primaju u svojoj roditeljskoj ulozi od strane uže i šire društvene zajednice. Također, želimo upoznati njihova dosadašnja iskustva s (ne)primanjem i (ne)traženjem podrške stručnjaka za pitanja roditeljstva i odgoja te ispitati opće i specifične potrebe roditelja trinaestogodišnjaka širom Hrvatske za različitim mjerama društvene podrške roditeljstvu.

7.1. Neformalna i formalna podrška roditeljima: tko koliko pomaže majkama i očevima?

Socijalna podrška podrazumijeva odnose koji pružaju ili mogu pružiti materijalne ili interpersonalne resurse vrijedne primatelju, kao što su, primjerice, savjetovanje, pristup informacijama i uslugama, podjeli zadataka i odgovornosti te usvajanju vještina (Thompson, 1995). Kada zahtjevi roditeljske uloge nadrastu osobne resurse roditelja, pa i resurse drugog roditelja/partnera, roditelji se oslanjaju na pomoć neformalnih društvenih mreža kojima pripadaju i/ili na stručnjake koji rade s djecom i roditeljima u svojoj bližoj okolini, a ponekad i na sustav socijalne sigurnosti u široj društvenoj zajednici.

U anketnom istraživanju roditelje smo pitali koliko podrške „kao roditelj“ dobivaju od niza potencijalnih izvora podrške. Ukoliko im navedeni izvor podrške nije dostupan, roditelji su to mogli i navesti. Roditeljski odgovori sažeti su u tablicama 7.1. i 7.2. koje otkrivaju koliko majkama i očevima u njihovoj roditeljskoj ulozi pomažu određeni članovi prirodnih socijalnih mreža te određene društvene institucije.

193

Tablica 7.1. Socijalna podrška u roditeljskoj ulozi koju iz pojedinih izvora primaju majke (N = 983)

Koliko podrške kao roditelj dobivate od:

Nemamtaj izvor podrške

(n)

NNimalo

(1)%

Malo(2)%

Srednje(3)%

Puno(4)%

M SD

NEFORMALNA PODRŠKA

Djetetovih baka i djedova 103 848 9,1 16,3 29,8 44,8 3,1 0,98

Prijatelja 67 871 7,5 22,0 40,3 30,2 2,9 0,90Kolega i šefova

na poslu 208 628 25,0 26,0 28,0 21,0 2,5 1,08

FORMALNA PODRŠKA BLIŽE

OKOLINE

Razrednika/ce 41 893 3,2 10,2 37,3 49,3 3,3 0,79Učitelja/

profesora 134 732 12,7 20,8 38,3 28,3 2,8 0,98

Školskog pedagoga ili

psihologa202 654 28,0 15,9 31,2 24,9 2,5 1,14

Liječnika 205 660 24,5 18,5 27,1 29,8 2,6 1,15Djelatnika Vaše

vjerske zajednice 315 530 45,7 11,9 18,3 24,2 2,2 1,25

FORMALNA PODRŠKA ŠIRE

ZAJEDNICE

Udruga za pomoć

roditeljima i djeci

432 380 83,2 6,1 6,3 4,5 1,3 0,78

Stručnjaka iz obiteljskog

centra440 378 84,1 5,3 4,5 6,1 1,3 0,82

Stručnjaka iz centra za

socijalnu skrb433 386 82,4 7,5 4,9 5,2 1,3 0,80

Državnih vlasti, političara 427 398 86,4 7,8 3,3 2,5 1,2 0,62

Tablica 7.2. Socijalna podrška u roditeljskoj ulozi koju iz pojedinih izvora primaju očevi (N = 845)

Koliko podrške kao roditelj dobivate od:

Nemamtaj izvor podrške

(n)

NNimalo

(1)%

Malo(2)%

Srednje(3)%

Puno(4)%

M SD

NEFORMALNA PODRŠKA

Djetetovih baka i djedova 97 723 6,9 16,7 31,3 45,2 3,2 0,94

Prijatelja 64 741 11,7 26,0 40,6 21,6 2,7 0,93Kolega i šefova na

poslu 175 591 30,3 26,2 26,4 17,1 2,3 1,08

FORMALNA PODRŠKA

BLIŽE OKOLINE

Razrednika/ce 70 723 4,8 13,8 37,1 44,3 3,2 0,86Učitelja/profesora 95 672 11,2 18,8 41,2 28,9 2,9 0,95

Školskog pedagoga ili

psihologa176 582 25,8 22,5 25,9 25,8 2,5 1,13

Liječnika 182 578 22,3 21,6 27,5 28,5 2,6 1,12Djelatnika Vaše

vjerske zajednice 255 498 41,8 14,7 21,1 22,5 2,2 1,21

194

Koliko podrške kao roditelj dobivate od:

Nemamtaj izvor podrške

(n)

NNimalo

(1)%

Malo(2)%

Srednje(3)%

Puno(4)%

M SD

FORMALNA PODRŠKA ŠIRE

ZAJEDNICE

Udruga za pomoć roditeljima i djeci 357 383 77,8 9,1 9,1 3,9 1,4 0,81

Stručnjaka iz obiteljskog centra 368 370 84,1 6,8 6,5 2,7 1,3 0,70

Stručnjaka iz centra za

socijalnu skrb366 370 83,8 7,0 5,7 3,5 1,3 0,73

Državnih vlasti, političara 343 405 81,2 11,6 5,4 1,7 1,2 0,64

Što se tiče dostupnosti pojedinih izvora podrške (tj. imaju li uopće navedeni izvor podrške), podatci u prvom stupcu tablica 7.1. i 7.2. pokazuju da su kao izvor podrške u roditeljstvu najvećem broju majki i očeva dostupni razrednici i prijatelji. S druge strane, najveći broj majki i očeva izjavljuje da nemaju izvore podrške u široj društvenoj zajednici.

Spomenute tablice također sadrže podatke o prosječnim procjenama količine odnosno kvalitete socijalne podrške koju iz pojedinog izvora primaju u svojoj roditeljskoj ulozi. Ovi prosjeci variraju između vrijednosti 1 koja predstavlja odgovor „Nimalo“ i vrijednosti 4 koja predstavlja odgovor „Puno“.

Rezultati pokazuju da su izvori, iz kojih roditelji oba spola primaju najviše podrške, djetetove bake i djedovi te razrednice/ci, a zatim slijede prijatelji, učitelji/profesori, stručni suradnici škole i liječnici. Prosjeci uz navedene izvore podrške upućuju na to da su oni roditeljima pružili „srednju“ količinu odnosno kvalitetu podrške. „Malo“ podrške je, u prosjeku, primljeno od kolega i šefova na poslu te djelatnika vjerske zajednice. Iz preostalih izvora roditelji, u prosjeku, nisu primili nimalo pomoći.

Raspršenja oko prosječnih vrijednosti uz pojedine izvore podrške pokazuju da je najveći varijabilitet u procjenama količine odnosno kvalitete podrške koju majke i očevi primaju „kao roditelji“ od strane djelatnika njihove vjerske zajednice, liječnika, školskih pedagoga/psihologa te kolega i šefova na poslu. Neki od izvora tog varijabiliteta bit će vidljivi iz iskustava koja su roditelji iznijeli u intervjuima, a koja će biti prikazana kasnije u ovom poglavlju.

Faktorskom analizom majčinih i očevih odgovora dobiveni su istovjetni čimbenici nazvani „Neformalna podrška“ (uključuje podršku prijatelja, djetetovih baka i djedova te kolega i šefova na poslu), „Formalna podrška bliže okoline“ (uključuje podršku osoblja škole – razrednice, učitelja/profesora, školskog pedagoga/psihologa te liječnika i djelatnika vjerske zajednice) i „Formalna podrška šire zajednice“ (uključuje podršku državnih vlasti, obiteljskih centara, centara za socijalnu skrb, te udruga za podršku roditeljima i djeci).

Prosječni rezultati na opisanim čimbenicima socijalne podrške za majke i očeve prikazani su na slici 7.1. Njihovi iznosi ponovo pokazuju da roditelji podršku primaju uglavnom iz uže sredine, kako iz neformalnih mreža socijalne podrške, tako i od institucija u neposrednoj okolini, dok podršku iz šire zajednice u prosjeku ne primaju. Ovdje je zanimljivo napomenuti sukladne nalaze istraživanja provedenog 2002. godine prema kojima su roditelji iz jednoroditeljskih i dvoroditeljskih obitelji zadovoljniji podrškom koju primaju u krugu svoje šire obitelji i prijatelja, nego li podrškom koju primaju od sustava formalne podrške obiteljima (Pećnik i Raboteg-Šarić, 2005).

195

Slika 7.1. Prosječna procjena količine odnosno kvalitete primljene socijalnepodrške u roditeljskoj ulozi (1 = nimalo podrške, 2 = malo, 3 = srednje, 4 = puno podrške)

Na slici 7.1. moguće je uočiti nešto veće primanje podrške u ulozi roditelja kod majki nego kod očeva. Ova je razlika statistički značajna za neformalnu podršku šire obitelji, prijatelja i suradnika (t = 3,12, df = 726; p < 0,01), na granici je značajnosti za formalnu podršku bliže okoline (t = 1,77, df = 680; p < 0,10), dok se za formalnu podršku šire društvene zajednice nije približila razini statističke značajnosti (t = 1,46, df = 242; p > 0,10). Dobivene spolne razlike u primanju socijalne podrške već su nazočne u literaturi (Lu i Argy le, 1992, prema Cohen i Savaya, 2000). Sudeći po nalazima citiranih istraživanja, kada su suočene s različitim životnim problemima, uključujući i probleme samohranog roditeljstva nakon razvoda, žene su sklonije tražiti stručnu pomoć, kao i pomoć neformalne socijalne mreže od muškaraca (Cohen i Savaya, 2000; Pećnik i Raboteg-Šarić, 2005). Pod tim vidom naročito su važni nalazi o spolnim razlikama u procjeni korisnosti savjetovanja sa stručnjakom koji su iskazani u poglavlju o roditeljskim iskustvima s primanjem stručne pomoći (potpoglavlje 7.5.), ali i nalazi o tome da je više očeva nego majki svrstalo TV emisije o roditeljstvu među njima najpotrebnije mjere podrške u roditeljskoj ulozi (potpoglavlje 7.6.).

U sljedećem koraku analize rezultata istraživanja izvora socijalne podrške u roditeljskoj ulozi ograničili smo se na roditelje koji pojedini potencijalni izvor podrške doživljavaju podržavajućim, odnosno navode da iz njega primaju „srednje“ ili „puno“ podrške. Ovi udjeli majki i očeva prikazani su na slikama 7.2.a. i 7.2.b.

2,8 2,8

1,3

2,9 2,9

1,4

11,21,41,61,8

22,22,42,62,8

3

Neformalna socijalna podrška Formalna socijalna podrška bliže okoline

Formalna socijalna podrška šire zajednice

Očevi Majke

196

Slika 7.2.a. Postotak majki (N = 983) koje primaju „srednje“ ili „puno“ podrške u roditeljstvu iz pojedinih izvora

Slika 7.2.b. Postotak očeva (N = 845) koji primaju „srednje“ ili „puno“ podrške u roditeljstvu iz pojedinih izvora

Iz slika 7.2.a. i 7.2.b. vidljivo je da roditelji u svojoj roditeljskoj ulozi najviše podrške primaju od djetetovog/e razrednika/ice, o čemu izvješćuje više od 80% majki i očeva. Ovaj nalaz može još jednom neizravno otkriti središnje mjesto školskog uspjeha među preokupacijama roditelja trinaestogodišnjaka, o čemu izravno svjedoče nalazi o roditeljskim brigama i preokupacijama opisani u okviru stavka 6.1.1. Osim razrednika/ce, roditeljima najviše pomažu djetetovi bake i djedovi, od kojih preko 70% majki i očeva prima veliku (44,8% majki i 45,2% očeva) ili srednju količinu podrške.

5,4%

5,7%

6,5%

9,1%

21,1%

27,5%

25,9%

41,2%

37,1%

26,4%

40,6%

31,3%

1,7%

3,6%

2,7%

3,9%

22,5%

28,5%

25,8%

28,9%

44,3%

17,1%

21,6%

45,2%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100%

Državnih vlasti, političara

Stručnjaka iz centra za socijalnu skrb

Stručnjaka iz obiteljskog centra

Udruga za pomoć roditeljima i djeci

Djelatnika Vaše vjerske zajednice

Liječnika/ce

Školskog pedagoga ili psihologa

Učitelja/profesora

Razrednika/ce

Kolega i šefova na poslu

Prijatelja/ica

Djetetovih baka i djedova

srednje puno

3,3%

4,9%

4,5%

6,3%

18,3%

27,1%

31,2%

38,3%

37,3%

28,8%

40,3%

29,8%

2,5%

5,2%

6,1%

4,5%

24,2%

29,8%

24,9%

28,3%

49,3%

21,0%

30,2%

44,8%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70% 80% 90% 100%

Državnih vlasti, političara

Stručnjaka iz centra za socijalnu skrb

Stručnjaka iz obiteljskog centra

Udruga za pomoć roditeljima i djeci

Djelatnika Vaše vjerske zajednice

Liječnika/ce

Školskog pedagoga ili psihologa

Učitelja/profesora

Razrednika/ce

Kolega i šefova na poslu

Prijatelja/ica

Djetetovih baka i djedova

srednje puno

197

Kad se radi o procjenama majki, slijede prijatelji i/ili prijateljice od kojih je preko 70% majki i preko 60% očeva primilo veliku (30,2% majki i 2,6% očeva) ili srednju podršku u roditeljskoj ulozi. Očevi, izgleda, više nego s prijateljima, o teškoćama s djecom razgovaraju s učiteljima/cama i profesorima/cama. Od njih je veliku (28,3% majki i 28.9% očeva) ili srednju podršku primilo preko 60% majki i preko 70% očeva. Preko polovine roditelja navodi i da su im, kao roditeljima, srednje ili puno pomogli liječnici i školski pedagog ili psiholog. Tako je puno podrške od liječnika primilo 29,8% majki i 28,5% očeva, a od školskog pedagoga ili psihologa 24,9% majki i 25,8% očeva.

Kolege na poslu i šefovi pojavljuju se kao izvor srednje ili velike količine podrške za polovinu majki i nešto manje od polovine očeva u čitavom uzorku. Kad se u obzir uzmu samo odgovori stalno zaposlenih roditelja, pokazuje se da preko 50% majki prima puno (23,9%) ili srednje (30,7%) podrške na poslu. Među stalno zaposlenim očevima, njih manje od 50% prima puno (18,3%) ili srednje (26,9%) podrške na poslu. Naprotiv, više njih izvješćuje o izostanku podrške na radnom mjestu, tj. navode da od kolega i šefova imaju malo (29,0%) odnosno nimalo (2,8%) podrške u ispunjavanju svojih roditeljskih odgovornosti.

Podršku u roditeljskoj ulozi, od djelatnika svoje vjerske zajednice primilo je preko 40% majki i očeva, pri čemu 24,2% majki i 22,5% očeva navodi da se radi o puno podrške iz navedenog izvora. Iz preostalih potencijalnih izvora podrške roditelji su primili znatno manje pomoći. Radi se o izvorima formalne podrške šire zajednice, koji, po načelu supsidijarnosti (Puljiz i Bouillet, 2003), pružaju podršku obiteljima kojima je ona potrebna i nakon podrške koju (ni)su primili na razinama bližeg okruženja.

Oko 10% majki i 13% očeva primilo je puno ili srednje podrške od udruga za pomoć roditeljima i djeci. Oko 10% roditelja oba spola primilo je takve količine podrške i od stručnjaka centara za socijalnu skrb i obiteljskih centara.

Ovakvi udjeli ne iznenađuju jer se može očekivati da će tek manji dio slučajnog uzorka opće populacije roditelja imati potrebe za podrškom koja nadilazi resurse prirodnih socijalnih mreža podrške, a pružaju ju izvori (prvenstveno) namijenjeni pružanju podrške populacijama pod socijalnim rizicima. Moguća su, doduše, i alternativna objašnjenja – da podrška stručnjaka iz obiteljskih centara, centara za socijalnu skrb i različitih udruga nije dostupna, ili pak da roditelji radije koriste izvore podrške bliže okoline (primjerice, razrednik, stručni suradnik škole, liječnik) jer smatraju da ih primanje podrške iz institucija usmjerenih na roditelje, kod kojih su nazočni činitelji rizika, stigmatizira.

Zanimalo nas je provjeriti u kojoj mjeri su roditelji, koji su u roditeljstvu posegnuli za podrškom stručnjaka, primali podrške iz ostalih izvora. Dodatne analize učinjene su na poduzorcima roditelja formiranim s obzirom na (ne)izražavanje potrebe za stručnom pomoći, odnosno odgovor na pitanje „Jeste li ikad pomislili da trebate savjet stručnjaka (primjerice, psihologa, pedagoga) u odgoju djece?“.

Majke koje su pomislile da trebaju stručnu pomoć u odgoju (n = 395) u odnosu na majke koje to nikad nisu pomislile (n = 579), u prosjeku primaju manje podrške djetetovih baka i djedova (F/1,842/ = 14,47; p < 0,001) te učitelja/profesora (F/1,724/ = 6,24; p < 0,05), a više podrške udruga za pomoć roditeljima i djeci (F/1,372/ = 5,18; p < 0,05) i stručnjaka iz obiteljskog centra (F/1,370/ = 9,29; p < 0,01). Očevi koji su pomislili da trebaju stručnu pomoć u odgoju (n =204), u odnosu na očeve koji to nikad nisu pomislili (n = 836), u prosjeku primaju manje podrške djetetovih baka i djedova (F/1,715/ = 4,11; p < 0,05).

Iz ovih podataka nije moguće izvoditi zaključke o uzročno-posljedičnim utjecajima između primanja više stručne podrške iz „pomažućih institucija“ šire zajednice naspram manje podrške iz bliže okoline. Moguće je da su na podršku šire zajednice usmjereni oni roditelji kojima nije dostupna podrška bliže okoline. No također je plauzibilno objašnjenje da ovi roditelji primaju puno podrške iz bliže okoline, ali da ona još uvijek nije dovoljna za zadovoljavanje njihovih potreba za podrškom u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti.

198

7.2. Preferirani izvori savjetodavne podrške roditelju u situaciji djetetovih ponašaj-nih ili emocionalnih problema

Dok se prethodno opisani nalazi odnose na roditeljsko primanje socijalne podrške bilo koje vrste (primjerice, praktične, materijalne, informacijske, emocionalne), sada ćemo posebnu pozornost usmjeriti na primanje one vrste socijalne podrške koja podupire roditelje savjetom, informacijom i usmjeravanjem u rješavanju problema kojeg imaju s djetetom, ili pak pruža roditelju mogućnost emocionalnog rasterećenja po tom pitanju.

Roditeljima je u anketi postavljeno pitanje: „Kad biste trebali savjet o problemu kojeg imate sa svojim djetetom zbog toga kako se on/ona ponaša ili osjeća, s kim biste najvjerojatnije razgovarali?“. Imali su mogućnost višestrukog izbora ponuđenih odgovora, kao i mogućnost dopisivanja vlastitog odgovora koji nije bio ponuđen. Udio majki i očeva, koji su naveli pojedini preferirani izvor savjetodavne i emocionalne podrške, vidljiv je na slici 7.3.

Slika 7.3. Postotak majki (N = 983) i očeva (N = 845) koji preferiraju pojedineizvore savjetodavne podrške roditeljima oko djetetovih emocionalnih ili ponašajnih problema

Kao što je prikazano na slici 7.3., kada bi trebali savjet o problemu kojeg imaju zbog djetetovog ponašanja ili emocionalne prilagodbe, gotovo svi roditelji (87,5% majki i 92,7% očeva) razgovarali bi sa svojim (bračnim) partnerom/partnericom. Suprug odnosno supruga glavni su oslonac u situaciji problema s djetetom, barem za one roditelje koji su u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici. O tome smo više govorili u stavku o suroditeljstvu (6.3.1.).

Sljedeći preferirani izvor savjetodavne i emocionalne podrške kod problema s djetetom za gotovo polovinu majki (46,4%) i trećinu očeva (33,3%) predstavlja djetetov razrednik ili razrednica. Ovaj nalaz upućuje na iznimnu važnost učitelja/profesora koji obnašaju funkciju razrednika kao potencijalnih izvora podrške roditeljstvu. Od svih osoba izvan obitelji koje roditeljima mogu pomoći u rješavanju problema s djetetom – ili njegovom prepoznavanju i razumijevanju – razrednici/e su roditeljima najdostupniji/e. Ovdje se otvara pitanje njihove osposobljenosti za pružanju podrške roditeljima po pitanju djetetovog ponašanja i/ili emocionalne prilagodbe. Na to pitanje osvrnuli su se i sami roditelji u prijedlozima mjera za podršku roditeljstvu koje će biti prikazane u potpoglavlju 7.6.

Iz slike 7.3. je nadalje vidljivo da bi se stručnjacima, u situaciji kad bi trebali savjet o problemu kojeg imaju s djetetom zbog toga kako se on/ona ponaša ili osjeća, najvjerojatnije obratilo 30,9%

17,5%

19,0%

19,3%

33,3%

92,7%

23,0%

26,1%

30,9%

46,4%

87,5%

0% 20% 40% 60% 80% 100%

vlastiti roditelji

prijatelj/ica

stručnjak

razrednik/ca

suprug/a

majke

očevi

199

majki i 19,3% očeva. Iako svaka škola ima (najčešće) bar jednog stručnog suradnika, a u mnogim zajednicama djeluju i pripadnici drugih pomažućih profesija, razmjerno rjeđe biranje stručnjaka kao preferiranog izvora podrške vjerojatno je posljedica njihove manje dostupnosti. Međutim, ovaj nalaz se dijelom može pripisati i manjoj spremnosti nekih roditelja na obraćanje stručnjaku, o kojoj će biti više riječi u narednim poglavljima.

Roditelji koji su zaokružili da bi, u slučaju emocionalnih ili ponašajnih problema djeteta, najvjerojatnije razgovarali sa stručnjakom, mogli su dopisati i profil stručnjaka kojem bi se obratili. Od 290 majki (30,9%) koje su navele da bi razgovarale s nekim stručnjakom, na potpitanje s kojim stručnjakom bi to bilo, daleko najveći broj majki, njih 178, naveo je psihologa/psihologinju (ili dječjeg psihologa). Sljedeći po učestalosti je pedagog/pedagoginja kojeg/u su spomenule 73 majke. Ostale struke spominju se znatno rjeđe. Liječnika je navelo 10 majki, psihijatra (ili dječjeg psihijatra) njih 8, defektologa njih 6, socijalnog pedagoga 2 i socijalnog radnika 2. Neki drugi odgovor, bez navođenja određenog profila stručnjaka, dalo je 16 majki (primjerice, sa stručnjakom primjerenim za moj problem, provjereni koji rade s djecom, prema potrebi, ne znam).

U odnosu na majke, očevi bi se za savjet po pitanju djetetovih problema ponašanja ili emocionalne prilagodbe nešto rjeđe obratili stručnjacima (19,3%). Što se tiče stručnih profila, odgovori očeva nalikuju odgovorima majki. Od 158 očeva, koji bi se najvjerojatnije posavjetovali sa stručnjakom, na potpitanje koji bi to stručnjak bio, njih 80 navodi psihologa (uključujući i dječjeg i školskog psihologa). Upola manje očeva, njih 41, navodi pedagoga. Preostali odgovori javljaju se znatno rjeđe. Tako 10 očeva na ovo potpitanje odgovara „ovisno o problemu“, 3 oca navode da bi se savjetovala s liječnikom, a po 2 oca bi se savjetovala s učiteljicom odnosno sa svećenikom. Jednom su spomenuti obiteljski savjetnik, stručna osoba i „ne znam“.

Kada bi trebali savjet o problemu s djetetom, svaka četvrta majka (26%) i svaki peti otac (19%) razgovarali bi sa svojim prijateljem ili prijateljicom. Vlastiti roditelji, kao preferirani izvor savjetodavne podrške po pitanju problema s djetetom, javljaju se kod 23% majki i 17,5% očeva. Ovaj rezultat podupire tezu da je danas manje roditelja u rješavanju roditeljskih teškoća sklono posegnuti za modelom vlastitih roditelja i međugeneracijskim prijenosom odgojnih obrazaca, a više za stručnim savjetom.

Time je uglavnom iscrpljen krug potencijalnih preferiranih izvora podrške u opisanoj situaciji. Najmanje majki, njih 51 (5,5%), navelo je da bi, osim s već spomenutima osobama, razgovaralo s nekim drugim. Pritom su same navele tko bi to bio. Njihovi odgovori pokazuju da se uglavnom radi o članovima neformalne mreže podrške. Tako bi 12 majki razgovaralo sa svojom sestrom, 10 sa svećenikom, 6 sa svojom drugom, starijom djecom, a po 3 majke navele su da bi razgovarale s ostalim roditeljima (koji su taj problem uspješno riješili), psihologom, pedagogom ili liječnikom. Preostalih 6 majki odgovorilo je: nekom meni povjerljivom osobom, pouzdanom osobom, bližim rođacima, poznanicima koji se bave područjem koje me zanima, pronašla bih pomoć da je trebam, stručna literatura.

Od 25 očeva (3%), koji bi u situaciji ponašajnih ili emocionalnih problema razgovarali s nekom drugom osobom, njih 5 navodi da bi to bio svećenik, 3 psiholog, a po 2 oca obratila bi se pedagogu, svom bratu ili sestri te supruginim roditeljima ili punici. Preostali odgovori bili su: s ostalom djecom, profesorima, ravnateljem, roditeljima sa sličnim iskustvom, liječnikom, s bilo kojim stručnjakom, ovisi o problemu, onim tko se bavi dječjim odgojem.

Osim što svakodnevno razgovaram s mužem, najviše razgovaram sa sestrom, s prijateljima i prijateljicama i sa svojim roditeljima. Tek tu i tamo sa stručnjacima, koje redovito uzimam „cum grano salis“, jer mislim da onaj koji živi 24 sata na dan, svaki dan, sa svojom djecom, ako mu je doista stalo, teško može pogriješiti na dugi rok, a ljudi koji sa strane daju jednokratne savjete, teško mogu imati potpunu sliku…(kad traži savjet prijatelja, poznanika i rodbine, op.a.)… osjećam se jednostavno i svakodnevno. Savjeti su zapravo razgovori. Djeca o kojima razgovaramo su djeca do koje je svima, s kojima o njima razgovaram, stalo tako da to nije kao da tražiš savjet o nečemu što se nekoga, s kim ne razgovaraš, ne tiče. (Sanja, Zagreb)

200

7.3. Prepoznavanje potrebe za stručnom pomoći u roditeljstvu i njezino primanje

Na koji način, ta dob, što ona želi biti… Kak’ se s tim nositi, kak’ postupiti. Ja sam bila drugačija…(Lidija, Pisarovina)

Pitala bih za dijete – je li naše vođenje dobro ili nije, gdje se možemo popraviti… (Sabina, Levanjska Varoš)

Kad čovjek shvati da mu treba pomoć, prešao je pola puta. (Sanja, Zagreb)Dok su prijašnje generacije roditelja ispunjavale svoje roditeljske zadaće oslanjajući se

uglavnom na znanja, iskustva i modele u svojoj bližoj okolini, u današnje vrijeme izlaska roditeljstva iz sfere privatnosti u sferu javnosti (Pećnik, 2008), čini se da se savjeti stručnjaka o tome kako treba i kako ne treba postupati s djetetom traže, nude (a putem zakonskih odredbi čak i nameću) puno širem krugu roditelja nego prije.

U prethodnom poglavlju opisan je nalaz da bi se roditelji, kada su suočeni s problemom u djetetovom ponašanju ili socio-emocionalnoj prilagodbi, najradije posavjetovali s bračnim partnerom/icom. Ostali izvori savjetodavne podrške spomenuti su bar upola rjeđe, uključujući i savjetovanje sa stručnjakom.

Prepoznavanje potrebe, traženje i primanje stručne pomoći u roditeljskoj ulozi rijetko je predmetom istraživačkog interesa, iako se radi o ponašanjima koja su ključna za djelotvornost mjera društvene podrške roditeljstvu koje se provode pomoću stručnjaka poput psihologa, pedagoga, socijalnog pedagoga, liječnika, socijalnog radnika i drugih koji djeluju u institucijama u roditeljevoj lokalnoj ili široj zajednici.

U ovom istraživanju, samoprocijenjenu potrebu roditelja za stručnom pomoći u roditeljstvu i odgoju istražili smo pomoću pitanja: „Jeste li ikad pomislili da trebate savjet stručnjaka (primjerice, psihologa, pedagoga) u odgoju djece?“ na koje su bili ponuđeni odgovori „da, često“, „da, ponekad“ i „ne, nikad“. Distribucija odgovora majki i očeva prikazana je na slikama 7.4.a. i 7.4.b.

Slika 7.4.a. Postotak majki (n = 974) koje su pomislile da trebaju savjet stručnjaka u odgoju

201

Slika 7.4.b. Postotak očeva (n =836) koji su pomislili da trebaju savjet stručnjaka u odgoju

Od 974 majke, koje su odgovorile na pitanje o učestalosti pomišljanja da im je potreban savjet psihologa, pedagoga ili drugog stručnjaka, više od polovine (59,4%) nikad nije pomislilo da treba savjet stručnjaka u odgoju djece, dok je potrebu za stručnom pomoći osjetilo njih 40,6% (36,9% ponekad, a 3,7% često).

Od 836 očeva, koji su izvijestili o ovom pitanju, tri četvrtine očeva (75,6%) nikad nije pomislilo da treba stručni savjet u odgoju djece. Na potrebu za stručnom pomoći u roditeljskoj ulozi pomislila je jedna četvrtina očeva (24,4%), i to 22,7% ponekad, a 1,7% često.

Pomišljanje na potrebu za stručnim savjetom bilo je povezano s osjećajem veće bespomoćnosti i odustajanja (r = 0,38; p < 0,001 kod majki i r = 0,39, p < 0,001 kod očeva), višom općom zabrinutosti (r = 0,13; p < 0,001 kod majki i r = 0,19, p < 0,001 kod očeva) te doživljajem niže roditeljske kompetentnosti (r = - 0,35, p < 0,001 kod majki i r = - 0,31, p < 0,01 kod očeva). Testiranje značajnosti spolne razlike po pitanju učestalosti potrebe za stručnom pomoći u odgoju pokazalo je da se samoprocjene očeva značajno razlikuju od samoprocjena majki (t = - 8,314, df = 788, p < 0,001). Naime, očevi su potrebu za savjetom stručnjaka u prosjeku osjetili znatno rjeđe od majki. Jedno moguće objašnjenje izvora ove razlike je razlika u intenzitetu osjećaja bespomoćnosti i osjećaja „na rubu odustajanja“ koja je utvrđena između majki i očeva. Očevi se u prosjeku manje osjećaju bespomoćno i „na rubu odustajanja“ od odgoja nego majke (potpoglavlje 6.1.4.). Slijedom toga, moguće je da su majke motiviranije za preispitivanje svojih odgojnih postupaka sa stručnjakom. Nadalje, dobiveni rezultati mogu odražavati i spolne razlike u preferiranim načinima suočavanja sa stresom.

Osim odgovora na pitanje jesu li pomislili da im je potreban savjet stručnjaka u odgoju djeteta, zanimalo nas je koliko se roditelja zaista i savjetovalo sa stručnjakom po tom pitanju. Iskustvo s primanjem stručne pomoći u roditeljskoj ulozi provjerili smo pitanjem: „Jeste li se ikad savjetovali sa stručnjakom o odgoju djece (jedan ili više razgovora)?“. Od 962 majke i 838 očeva, koji su odgovorili na ovo pitanje, velika većina nema iskustvo jednokratnog ili višekratnog savjetovanja. Sa stručnjakom su se o odgoju djece savjetovale 132 (13,7%) majke i 62 (7,4%) oca (slika 7.5.).

202

Slika 7.5. Postotak majki (n = 962) i očeva (n = 838) koji su pomislili da trebaju stručni savjet u odgoju i onih koji su se zaista i savjetovali sa stručnjakom o odgoju

Podatci prikazani na slici pokazuju da je tri puta više roditelja pomislilo da treba savjet stručnjaka nego li što ih se stvarno sa stručnjakom i savjetovalo. Ovaj omjer vrijedi podjednako i za majke i za očeve. Dakle, nema spolnih razlika u nerazmjeru između prepoznatih potreba za stručnim savjetom i realiziranih razgovora sa stručnjakom. Spolne razlike uočljive su u značajno većem udjelu majki koje su pomislile da im je potrebno savjetovanje nego što je to bio slučaj kod očeva (χ2 = 90,679, df = 1, p < 0,001), te u značajno većem udjelu majki koje su razgovarale sa stručnjakom od korespondentnog udjela očeva (χ2 = 200,466, df = 1, p < 0,001). Objašnjenja dobivenih spolnih razlika trebalo bi potražiti u budućim istraživanjima.

Mogući su razni razlozi zbog kojih se ne prima potrebna pomoć stručnjaka. Neki od njih mogu se smatrati „objektivnim preprekama“ (primjerice, nedostupnost odgovarajućeg stručnjaka) koji mogu objasniti zašto se pomoć ne dobiva, dok su drugi više povezani s određenim stavovima i uvjerenjima osobe koja treba pomoć („subjektivne prepreke“) koji mogu dovesti do toga da se ne traži potrebna stručna pomoć i onda kada je ona dostupna. Ove potonje prepreke spominje i Europski odbor za socijalnu koheziju Vijeća Europe nazivajući ih psihološkim i socio-kulturnim preprekama pristupu socijalnim pravima koje mogu postojati na strani davatelja i na strani ko-risnika socijalnih usluga (Daly, 2002).

7.4. Razlozi zbog kojih se ne traži stručna pomoć u odgoju/roditeljstvu

Malobrojna inozemna istraživanja bavila su se pitanjem roditeljskog traženja stručne pomoći u odgoju (Redmond i sur., 2002). Ustanovljeno je da traženje stručne pomoći ovisi o nizu činitelja, uključujući dostupnost i pristupačnost stručnjaka, obilježja prethodnih pozitivnih i negativnih iskustva sa stručnjacima, psihološke prepreke na strani roditelja (uvjerenja, očekivanja), kao i njihova sociodemografska obilježja (spol, obrazovanje) te, konačno, traženje stručne pomoći ovisi i o intenzitetu potrebe odnosno problema s kojim se roditelj suočava.

O razlozima (ne)traženja stručne pomoći u ispunjavanju roditeljskih zadaća u ovom smo istraživanju dosta saznali od intervjuiranih roditelja. Izražena mišljenja i iskustva vezana uz stručnjake odnosila su se na sljedeće tematske cjeline: nedostupnost stručnjaka, stav prema traženju/primanju stručne pomoći u roditeljskoj ulozi, pozitivna i negativna iskustva s primanjem podrške stručnjaka. Sve ove teme relevantne su za razumijevanje razloga zbog kojih roditelji (ne) traže pomoć stručnjaka te ćemo ih ukratko prikazati jednu za drugom.

Nedostupnost stručnjaka i nezadovoljene potrebe za stručnom pomoći roditeljima istaknute su od strane više roditelja. Među njima je najviše majki koje su same imale pozitivnih iskustava sa stručnjacima, pa su utoliko svjesnije potencijalnih dobiti od stručne pomoći. Osim toga, izraženo

24,4%

40,6%

7,4%

13,7%

0%

5%

10%

15%

20%

25%

30%

35%

40%

45%

očevi majke

pomislili da trebaju savjet savjetovali se

203

je mišljenje o specifičnom doprinosu stručnjaka, u odnosu na podršku koju mogu pružiti članovi neformalne mreže podrške, što izostanak pristupa stručnjaku čini nenadomjestivim.

Pored svega toga što je bilo teško i problema, imala sam taj plus što sam imala ljude s kojima sam to mogla pretresti i nešto pitati i koji su me savjetovali, pa sam to mogla primijeniti i na drugima. Pa bi jako voljela da to ima tako u našoj školi. Netko tko bi radio s tom djecom kojoj stvarno treba, tko je problematičnog ponašanja, da netko priča s njim, da ga posavjetuje, da ga uči. Možda nema to dijete ni roditelja ili oni ni ne znaju, pa da ima u školi neki oslonac s kim može pričati. Jer, evo konkretno, žena koja se odselila iz sela – problemi u obitelji. I ima ih tako više kod nas, pa bi to dobro došlo. (…) To je još uvijek ovdje kod nas takav mentalitet da ljudi ne traže stručnu pomoć. To postoji. Premda ti znaš probleme tih roditelja. Konkretno sama znam mamu dvoje djece čiji suprug pije i maltretira ju kod kuće. Znam i da su susjedi zvali pomoć par puta. Ali ti nemaš snage da dođeš pred tu mamu i kažeš: „Znam tvoju situaciju!“. Možda bi to mogla neka stručna osoba, možda u tajnosti … Ali ovako da će se ona povjeriti – teško. Ima još jedan teži slučaj (…), strašno je što tim ljudima nema tko pomoći. Ovdje puno toga nedostaje, ali nitko neće doći da se s tim bakće. Ovo je zabit. Imamo problem, tražimo liječnike da rade po ovim selima, a ne da dođe psiholog u našu školu, pa da se bavi time. Ja smatram da bi svaka škola trebala imati psihologa. Pa možda da dolaze dva puta tjedno, ali to je sve – jako teško. (Iva, Drenovci)

Od cjepiva je dječju paralizu dobilo još dvoje djece – blizanaca. Dječak ide s mojim sinom u razred, a djevojčica je u teškom stanju, ništa ne može, nepokretna je, jedino normalno razmišlja. Nama bi u selu trebao psiholog koji bi pomogao oko toga, tko bi i roditeljima pomogao oko toga. Oni su pokušali da i ta curica malo sudjeluje u nastavi kad su krenuli u školu. No to nije prošlo, ne može se njoj dovoljno posvetiti i onda su rekli da će napraviti manje razrede pa će tu djecu s posebnim potrebama podijeliti u svaki razred po jednog. Ali to je trajalo par dana. Mala je bila sretna što je išla, ali to nije dugo trajalo. Nije se to moglo kod nas provesti, nema stručnog kadra da bi se to moglo. (Iva, Drenovci)

Nije nam baš puno dostupno… Ovo u školi, pedagog. (Sabina, Levanjska Varoš)Bilo bi dobro da imamo neku kao ordinaciju gdje bismo se mi svakodnevno mogli javiti kad nam se

pojave problemi težeg oblika. Da to ne bude kao sramota, kao što je nekad bilo… Tako da bih voljela da postoji takva jedna ustanova, ako ljudi imaju i psihičkih problema, i ono, dođu do dna da nađu neku neutralnu osobu s kojom mogu razgovarati. Jer imaš ti u susjedstvu ovog, onog, ali svi znamo onda. Da to ne ide u javnost, da se ne širi trač, onda ne razgovara se ni s jednim ni drugim. Ovako nitko nikoga ne pozna, ja vama kažem svoj problem, vi meni svoj, raziđemo se i nikome ništa. (Marija, Đakovo)

Uz dostupnost u smislu postojanja raspoloživih stručnjaka, značajno je naglasiti i potrebu da su usluge stručnjaka besplatne koju je isticalo nekoliko roditelja, kao primjerice:

Osim toga, mislim da se mora pronaći način da se organiziraju radionice i pomoć roditeljima koji ništa ne koštaju, jer je mnogim ljudima to sigurno nedostižno. Sve usluge stručnjaka, koje su nama pomogle, je trebalo nešto platiti – nama se to nije činilo bitnom sumom, pogotovo zato što je bilo sporadično, ali znam prijateljice koje mjesečno izdvajaju po 1.000,00 kuna za radionice na koje djeca idu jer im trebaju, a to je doista velik izdatak. (Sanja, Zagreb)

Percipirani stav okoline prema traženju i primanju stručne pomoći u roditeljskoj ulozi sljedeća je tema o kojoj smo razgovarali s roditeljima. Zanimalo nas je njihovo mišljenje o tome kako okolina gleda na traženje i primanje stručne pomoći u odgoju od stručnjaka kao što su školski pedagozi, psiholozi, liječnici, stručnjaci u obiteljskim centrima, centrima za socijalnu skrb, udrugama građana i slično. Na pitanje „Prema Vašem iskustvu, kako okolina gleda na traženje pomoći stručnjaka zbog teškoća s djetetom?“ Opširniji odgovor dalo je 13 roditelja.

Roditeljski odgovori pokazuju veliku raznolikost, uključujući one koji opisuju nepovoljan odnos okoline pa i osjećaj srama kod samih roditelja korisnika stručne pomoći, preko onih koji osobno izražavaju pozitivan stav unatoč negativnom percipiranom stavu okoline, do roditelja

204

koji na traženje i primanje pomoći gledaju kao na izraz roditeljske odgovornosti, a smatraju da na pozitivan način na to gleda i okolina. Ilustraciju tome daju sljedeći primjeri:

Pa ne gleda baš blago. Znate kako je u selu. Tu se sve zna. Svi sve znaju, a opet nitko ništa. (Natalija, Drenovci)

Svi se boje te stručne pomoći. Jednostavno se boje pitati nešto što ih zanima. Onda će šutjeti i neka ide sve kako ide, svojim tokom. A od toga nema ništa. A ima takvih puno koji bi trebali potražiti pomoć, stvarno ih ima dosta. (Sabina, Levanjska Varoš)

Pa na selu ja vjerujem da je to bauk. Svi to žele sakriti, dok je to greška svih. Samo selo je selo, drugačije je to nego možda u gradovima, gdje i ima više stručne pomoći. A vjerujem da to, od usta do usta, tako je na selu… (Kata, Drenovci)

Uz percipirani stav okoline, roditelje smo pozvali na izražavanje vlastitog stava prema traženju i primanju stručne pomoći. Njega ilustriraju sljedeći citati:

Najčešće mi je to za… uvijek sam razmišljala da problematične obitelji imaju potrebu tražiti stručnu pomoć, ali mislim da nije loše. Bolje je to, nego da dođe do toga da dijete ode totalno na stranputicu. Bolje je tražiti pomoć. Ali nisam osobno imala potrebe do sada. Kad bi bilo potrebe, sigurno bih tražila. (Martina, Drenovci)

Ne bih se nikome narugala. Bolje je potražiti pomoć ako je potrebna, nego skrivati. Jer imala sam poznanicu, koja je imala problem koji su skrivali, i onda je došlo do toga da sin ubije majku. Oni su skrivali i od šire obitelji, nije se ni primjećivalo da dijete nije zdravo i onda se rasplelo da ne može gore. A da su na vrijeme tražili pomoć, možda ne bi došlo do toga. A nitko o tome prije ne razmišlja. Nastoji sve sakriti da narod ne zna. Evo, na primjer, drogiraju se, pa kriju, a najgore je sam sebe lagati. (Kata, Drenovci)

Tako sam i psihologinji rekla da me je sramota, kao da imam neki psihički problem pa se njoj obraćamo, a netko drugi je bio problem. (Marija, Đakovo)

S druge strane, roditelji koji sami koriste stručnu pomoć i s njom imaju pozitivna iskustva, gledanje okoline na traženje savjeta stručnjaka u roditeljskoj ulozi doživljavaju pozitivnijim. To je vidljivo iz citata:

Mislim da vide da je to normalno. Čisto normalno da netko nekome pomogne. Kažem da je bolje tražiti, nešto što ne znaš bolje je nekoga pitati, svatko će ti reći. (Mato, Levanjska Varoš)

Moguće da gledaju bolju stranu – bolje da se posavjetuje nego da pati netko. Ne mislim da gledaju zlonamjerno. Gledaju kao bolje da nađe podršku, pita nekoga. To nije da je čovjek lud i to… (Ljubica, Drenovci)

U skladu s ovakvim mišljenjem su i sljedeći odgovori roditelja na pitanje: „Je li po Vama traženje pomoći stručnjaka znak roditeljeve slabosti ili roditeljeve odgovornosti prema njegovom djetetu?“:

Odgovornosti, najčešće odgovornosti, ne vjerujem da je slabosti. Neodgovorni roditelji ne vode računa, nije u pitanju slabost. Jer iole razuman roditelj, koji vodi računa o svojoj djeci, neće biti protiv toga, traženja pomoći. Neodgovornome to uopće nije bitno. (Martina, Drenovci)

Mislim da tražnje pomoći nikad ne može biti znak slabosti, nego upravo suprotno. Kad čovjek shvati da mu treba pomoć, prešao je pola puta. Mislim da vjerojatno kod nas postoji mit o tome kao o negativnom činu i možda treba raditi na tome da se to promijeni. (Sanja, Zagreb)

Za razumijevanje složenosti rješavanja problema nepristupačnosti stručnjaka roditeljima u manjim sredinama, značajni su sljedeći roditeljski pogledi. Iz njih je vidljiva međusobna isprepletenost „objektivnih“ (primjerice, nepostojanje ogovarajućih stručnjaka u zajednici) te „subjektivnih“ (primjerice, percipirani stav okoline prema traženju pomoći u roditeljskoj ulozi) prepreka primanju stručne pomoći u roditeljstvu. Naime, povećanje pristupa stručnoj pomoći ne

205

pretpostavlja samo osiguravanje dostupnosti stručnjaka, nego i promjene u stavovima roditelja prema korištenju pomoći „izvana“. Na to upućuju sljedeća mišljenja roditelja:

I djeca bi više voljela da ovdje postoji više stručne pomoći. A ja bih rekao da se roditelji više boje istine i sebe kasnije. Najviše misle ono: što će to meni, znam ja to sam riješiti. A nedostaje neki korak ili, idemo reći, nedostaje im da preskoče svoju sjenu. A čini mi se da se boje one druge strane života. Oni su naučili na ovaj život i to im je dobro. A da dođe netko drugi, imali bi stav da ih taj uči pameti i uči kako se živi, što on zna. Ali čekaj, i najmanje dijete zna nešto kazati. A tu je narod nedostupan inovacijama. (Zoran, Drenovci)

Pa trebao bi biti netko (stručnjak, op.a.). Samo bi to trebalo duže vrijeme da prihvate i roditelji i djeca. Ja bih mogla prihvatiti jer sam se sretala s time zadnjih 20 godina i znam koliko to može pomoći i koliko to treba. Jer se ne možeš iz svake situacije sam izvući. Treba ti neki savjet. … Ovdje kad djeca nešto naprave, svaka mama misli da je njeno dijete u pravu i treba netko tko će to malo balansirati, da se malo više priča o tome. Ja mislim da bi trebao duži period da se to prihvati kod nas. (Iva, Drenovci)

Osim toga, prepreka primanju stručne pomoći je i nespremnost okoline na „uplitanje“ u tuđu privatnost, iako su zakonske smjernice tu vrlo jasne. O tome je bilo više govora u stavku o reakcijama na tjelesno kažnjavanje (5.4.3.).

Centar za socijalnu skrb je nešto kome bih se ja zadnje obratila. Dobro, ja ni nemam takvih problema. A isto, ni ne znam. Teško da bih se odlučila nekoga prijaviti. Jer, jednostavno, odgojeni ste u takvoj sredini da vam to postane i normalno. I onda se ne udubljujete, s takvima se ne družite. (Marija, Đakovo)

Spol roditelja se također pojavio kao moguća prepreka traženju stručne pomoći u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti. Naime, jedna je majka istaknula nespremnost oca na uočavanje potrebe za traženjem pomoći stručnjaka. Ovo iskustvo može se povezati s prethodno prikazanim nalazima anketnog istraživanja da su očevi rjeđe pomišljali da trebaju savjet stručnjaka u odgoju, kao i da su ga rjeđe primali (7.3). Na razlike u majčinom i očevom viđenju potrebe za stručnom pomoći odnosi se i sljedeći ulomak iz intervjua:

Apsolutno, ja sam otvorena za sve savjete, i pokušat ću napraviti iz toga najbolje što mogu. Ali kad bih ja došla mužu doma i rekla: „Čuj, ja sam bila na razgovoru, pa ne bi bilo loše da i ti odeš, dijete ima i oca na kraju krajeva, pa daj malo poslušaj, ne može škodit’, nikome ne bude kruna s glave pala…“. I sad, recimo, stav mog muža, koji je inače isto vrlo inteligentna osoba, pametan, elokventan… mislim, znate, čovjek bi rekao ono „open-minded“ osoba, ali po nekim pitanjima je k’o onaj konj, kad mu klapne stave, ne vidi dalje od svog nosa i ispred sebe. Evo, recimo, sad zadnji njegov komentar, kad je Dominik prije dvije godine išao psihologu, kad je stvarno bilo potrebno, ja sam krenula psihologu i Dominik, i rekla sam mužu: „Oprosti, ti isto nisi za psihologa, nego za psihijatra, izvoli!“, onda je moj muž izjavio: „Moje dijete nema problema i ne treba ići psihologu.“. (…) Moj muž je odmah u startu, čim bih ja nešto predložila: „‘Ajmo na razgovor!“ i to, shvatio kao nekakav „atak“ na njegovu osobnost, on ima taj obrambeni stav i tu nastane taj zid i vi možete dubit na glavi. (…) To sam vam samo htjela objasnit’, da shvatite kakav moj muž ima stav, po tom pitanju kad ja kažem: „‘Ajmo, idemo potražit’ onda negdje pomoć, da netko tu nešto riješi!“. Ne, on nema problema, njegovo dijete nema problema, oni uopće nemaju nikakvih problema i njima ne treba nikakva pomoć izvana i to je sve glupo, smiješno i tako dalje…(Romana, Zagreb)

Osim percipiranog odnosa okoline i vlastitih uvjerenja o traženju stručne pomoći u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti, prepreku traženju stručne pomoći mogu predstavljati vlastita ili tuđa negativna iskustva u primanju pomoći (određenog) stručnjaka u prošlosti. Nekolicina intervjuiranih roditelja iskazala je u razgovoru primjere situacija u kojima je manjak kompetentnosti stručnjaka kod roditelja (i djece) uzrokovao intenzivne osjećaje nezadovoljstva.

U školi ima defektolog i kćerka je išla kod njega. Ali mi se nije sviđala njegova metoda rada, jer sam vidjela da se to može i bolje raditi. On izabere par učenika, među kojima je i moj sin, i zove ih kod sebe sa

206

sata, pa ih je ispitivao da izdaju svoje prijatelje. To je i meni i sinu smetalo i on je tražio da ga oslobodim te dužnosti. (X,X)

S tim načinom rada se nikako ne slažem (…). I da sad onda idem tražiti njegovu pomoć – ne. (Y,Y)Dvije godine smo se patili bez ikakvog razloga. To je bila najteža stvar s kojom smo se mi morali

suočit’ u životu. Taj naš Centar funkcionira na jednoj takvoj razini. 70% iskustava žena koje prolaze kroz rastavu u takvoj je situaciji. Bila sam i u ovoj udruzi … Mislim, zaista nije bilo institucije kojoj se nisam obratila i ništa nismo mogle napraviti. Na rad te gospođe XX je bilo toliko pritužbi. Čak jedna majka pokreće privatnu tužbu protiv nje. Ima dječaka sedam godina, kojemu je ova rekla da mora ić’ ocu jer će tužiti mamu. Ona kao socijalna radnica se usudila to reć’ djetetu. A istovremeno odnos oca prema djetetu je prestrašan. Kažem, taj naš centar uopće ne funkcionira. On radi prema svojim načelima… I to je podatak koji se da provjeriti. (…) Ali iz svog osobnog iskustva, iz iskustva gospođe A i gospođe B znam kroz kakvu kalvariju prolaze s njom i kako se ona ponaša prema majkama. (…) Ja preklinjem, poslušajte dijete, Lana je tad imala 8 godina. Njihovo mišljenje nije obvezujuće, ali ga po našim zakonima dijete sa 7 godina ima pravo iznijeti. Naravno da ono do 12 godine nije za Centar obvezujuće, ali ste ga dužni saslušat’. A vi mu to ne date. Mislim da to nisu metode kojima bi se trebali služit’. Mislim da će se to promijenit’ kad ta stara garnitura ljudi ode. Jer, ja razumijem i njih, jer kad godinama radite s takvim ljudskim sudbinama, da s vremena na vrijeme, htjeli vi ili ne, oguglate. Vjerojatno. Ljudski je. Ali ako vidiš da ne možeš objektivno radit’ svoj posao, onda ga ne trebaš ni raditi. Ja bar smatram da je tako. Jer ima drugih ljudi koji će dat’ sebe, a taj posao ne možeš radit’ ako ne daješ sebe. (N,N)

Doživljaj podrške, osim o samom sadržaju stručne intervencije, ovisi i o kvaliteti odnosa između osobe koja pruža i osobe koja prima pomoć. Nezadovoljavajući odnos stručnjaka/davatelja usluga prema roditelju/korisniku također može biti jedan od razloga zbog kojeg roditelj ne traži pomoć koja mu je potrebna i na koju ima pravo. Primjer takvog iskustva ilustrira sljedeći ulomak iz intervjua:

Ja vam baš ne volim ići tražiti pomoć. Jer ja sam išao dolje u centar za socijalni rad i onda mi je, baš mi je trebalo nešto. I to je trajalo 3 mjeseca, i onda su mi odobrili za 700,00 kuna…. Za takve stvari čovjek ne voli ni na vrata kucati. Jer vidite odmah odnos da… da me ne doživljava. Oni samo znaju kazati: „Pa, vi ste još mladi, vi si još uvijek možete zaraditi, ima i gorih slučajeva.“. Jer oni odmah uspoređiuju da ima gorih slučajeva. A ja razumijem, što se toga tiče. Čim vam tak’ kaže, onda znate da... Kad kaže da ima i gorih slučajeva. (...) Kažem, dok je žena (socijalna radnica, op.a.) bila dolje na socijalnom radu, dok je bila, nije ona tak’… to se brzo zaboravi. Ali je došao ovaj muškarac (socijalni radnik, op.a.) i on je dosta.. točno se vidi da odbija. Dok je bila žena, sve se lijepo, kulturno rješavalo i sve se… još je ona rekla da bi ja imao svaka 3 mjeseca pravo na jednokratnu pomoć. Ali to se sve zaboravilo. I ništa. (Z, Z)

Konačno, među mogućim preprekama traženju pomoći stručnjaka treba spomenuti i svijest roditelja o ograničenjima stručnih savjeta o odgoju. Tako nekolicina intervjuiranih roditelja ističe primarnu važnost njih samih i njihove konačne procjene (raznih) savjeta stručnjaka u kontekstu odnosa s konkretnim djetetom i poznavanja njegovih obilježja i potreba. Drugim riječima, smatraju da je najvažnije pronaći vlastiti odgovor na izazove svog roditeljstva svom djetetu.

To je nešto što možete vi naučiti kroz sto priručnika, i slušati, i pročitati, i savjete stručnjaka, sve je to u redu. Prvo morate znati upoznati svoje dijete, jer svako je dijete drugačije, jer čak i u jednoj obitelji netko ima troje djece i odgajat’ ih na isti način...? Svako je dijete drugačije. (…) Morate prvo naučiti upoznati jako dobro svoje dijete …i onda, naravno, svi mi čitamo razne savjete… i onda naći neku sredinu, između svega toga balansirati da biste bili dobar roditelj. Ono što u biti vi mislite da ste dobar roditelj. Nekada je lako, a nekada je teško. (Milka, Virovitica)

Ukupno uzevši, prikazana mišljenja i iskustva intervjuiranih roditelja ukazuju na različite uzroke i povode zbog kojih se ne traži i ne prima stručna pomoć u roditeljskoj ulozi. Prethodno je već istaknuta prigodnost uzorka roditelja s kojima je proveden intervju, te njegove moguće pristranosti. No svrha intervjua ionako nije bila ispitivanje relativne zastupljenosti pojedinih razloga

207

zbog kojih se ne traži stručna pomoć, već dubinsko/detaljno upoznavanje s raznolikim, specifičnim pogledima i doživljajima roditelja u odnosu na stručnjake kao izvor podrške roditeljima. Na taj se način nastojao osigurati kontekst za bolje razumijevanje rezultata dijela anketnog istraživanja kojemu je cilj bio ustanoviti raširenost pojedinih razloga zbog kojih se ne traži i stručna pomoć u reprezentativnom uzorku roditelja.

U anketnom istraživanju roditeljima je postavljeno pitanje: „Ako se niste savjetovali sa stručnjakom o odgoju djece, koji su razlozi za to?“. Sudionicima je bilo ponuđeno 9 različitih mogućih razloga zbog kojih nisu tražili stručnu pomoć o odgoju djece, uz mogućnost višestrukog izbora. Može se vidjeti da navedeni razlozi u velikoj mjeri zahvaćaju prethodno opisane razloge koje su roditelji spominjali u intervjuima. Ukoliko su postojali neki razlozi koji nisu bili navedeni, roditelji su ih sami mogli dopisati na praznu crtu. Udio majki i očeva koji su naveli pojedini razlog zbog kojeg ne traže pomoć stručnjaka prikazan je u tablici 7.3.

Tablica 7.3. Postotak majki (n = 830) i očeva (n = 764) koji su naveli pojedini razlog zbog kojeg nisu tražili stručnu pomoć

Ako se niste savjetovali sa stručnjakom o odgoju djece, koji su razlozi za to?

Majke(n = 830)

%

Očevi(n = 764)

%Nije mi trebala pomoć stručnjaka 78,9 84,2Nisam želio/la tražiti stručnu pomoć, pokušao/la sam se snaći sam/a 24,8 19,4Nadao/la sam se da će problemi proći sami od sebe 6,0 4,3Nisam znao/la kome se obratiti za pomoć 2,7 2,2Nisam želio/la tražiti stručnu pomoć, da me okolina ne smatra lošim roditeljem 1,7 1,4Nisam želio/la tražiti stručnu pomoć, jer sam mislio/la da me stručnjak neće razumjeti

1,2 1,6

Nisam želio/la tražiti stručnu pomoć, jer sam mislio/la da mi stručnjak ne može pomoći

1,4 1,6

Preskupa mi je savjetodavna pomoć stručnjaka 1,2 1,7Zatražio/la sam pomoć, ali još nisam došao/la na red 1,1 0,7Nešto drugo 2,3 2,2

U skladu s očekivanjem, najveći udio majki i očeva nije potražio pomoć stručnjaka u odgoju jer za njom nije imao potrebu (tablica 7.3). Međutim, jedan manji dio roditelja, koji se nikad nisu savjetovali sa stručnjakom (21,1% majki i 15,8% očeva), ipak nije zaokružio odgovor da mu/joj pomoć nije bila potrebna. To znači da se netraženje potrebne pomoći može pripisati drugim razlozima.

Po učestalosti je sljedeći razlog tome da se nisu savjetovali sa stručnjakom o pitanjima odgoja i roditeljstva taj da roditelji „nisu željeli tražiti stručnu pomoć, već su se pokušali snaći sami“. Ovaj razlog navela je svaka četvrta majka i svaki peti otac. Nada da će problemi proći sami od sebe bila je razlog zbog kojeg se nije tražio savjet stručnjaka za 6% majki i 4,7% očeva.

Neki roditelji (2,7% majki i 2,2% očeva) nisu tražili stručnu pomoć jer nisu znali kome bi se obratili. Dok u većim gradovima, koji roditeljima nude više usluga stručnjaka, ovaj rezultat može biti posljedica slabe informiranosti, u manjim mjestima on je vjerojatnije posljedica nedostupnosti stručnjaka, o čemu su roditelji izvješćivali i u intervjuima.

U roditeljskim intervjuima također je istaknut stav okoline prema traženju stručne pomoći kao mogući razlog zbog kojega se ne traži pomoć. U anketnom istraživanju, kao što se vidi u tablici 7.3., strah da će okolina misliti da su loši roditelji spriječio je odlazak po stručni savjet u odgoju kod 1,7% majki i 1,4% očeva.

Negativna očekivanja od stručnjaka, iskazana kroz pesimizam i sumnju u stručnjakovu empatiju, daljnji su uzrok nespremnosti roditelja na razgovor sa stručnjakom. Kao razlog zbog kojega se ne

208

traži stručna pomoć, 1,6% očeva i 1,2% majki navelo je to da ih stručnjak neće razumjeti, dok 1,6% očeva i 1,4% majki izražava mišljenje da im stručnjak ne može pomoći. I ovdje je potrebno prisjetiti se negativnih iskustava u primanju stručne pomoći o kojima su roditelji govorili u intervjuima. Konačno, dio roditelja (1,2% majki i 1,7% očeva) smatra da im je savjetodavna pomoć stručnjaka preskupa, a dio (1,1% majki i 0,7% očeva) je pomoć zatražio, ali još nisu došli na red.

Pravo roditelja na odgovarajuću i dovoljnu podršku društva u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti sadržano je u Konvenciji UN-a o pravima djeteta (Pećnik, 2007). Prikazani rezultati istraživanja razloga zbog kojih se ne traži i ne prima stručna pomoć, pokazuju da prepreke u dostupnosti odgovarajućih stručnjaka, ali i prepreke socijalno-psihološke naravi sprečavaju ostvarivanje tog prava za sve potencijalno zainteresirane roditelje. Uz osiguranje pristupa kompetentnim stručnjacima, važno je primjereno ih podržati kroz odgovarajuće cjeloživotno obrazovanje i superviziju kako bi se uspješno nosili sa zahtjevnim zadatkom savjetovanja roditelja.

7.5. Roditeljska iskustva primanja stručne podrške u odgoju

Za unaprjeđenje usluga podrške roditeljima neophodna je povratna informacija o djelotvornosti postojećih usluga i njihovoj usklađenosti s potrebama roditelja. Iako svrha našeg istraživanja nije bila evaluacija stručnih intervencija, od onih roditelja unutar uzorka, koji su imali takva iskustva, prikupljeni su podatci o njima.

Ukoliko su u anketnom istraživanju roditelji na pitanje: „Jeste li se ikad savjetovali sa stručnjakom o odgoju djece (jedan ili više razgovora)?“ odgovorili potvrdno, bilo je potrebno na praznu crtu napisati profil stručnjaka o kojem se radilo.

Analiza odgovora na ovo pitanje pokazuje da su se roditelji savjetovali o odgoju djece sa: psihologom (76 majki i 35 očeva), pedagogom (32 majke i 12 očeva), psihijatrom (10 majki i 2 oca), učiteljem/profesorom (6 majki i 3 oca), razrednikom (4 majke i 1 otac), defektologom/socijalnim pedagogom (5 majki i 3 oca), socijalnim radnikom (4 majke i 2 oca), liječnikom (3 majke i 1 otac), logopedom (2 majke) i svećenikom (1 majka, 1 otac).

Osim navedenih, među odgovorima na pitanje s kojim stručnjakom su se savjetovale, majke su dale i sljedeće odgovore: centar za socijalni rad, škola za roditelje pri centru za socijalnu skrb, Modus, obiteljski centar, s osobama koje su prošle životnu školu.

Zanimalo nas je kako su roditelji doživjeli intervenciju stručnjaka. Stoga smo od roditelja s iskustvom primanja savjetodavne pomoći stručnjaka zatražili evaluaciju/vrednovanje njihovog načina rada i učinaka. Roditelji su školskim ocjenama (od 1 do 5) ocijenili znanje i iskustvo stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja, odnos prema roditelju (razumijevanje, uvažavanje), korisnost razgovora s tim stručnjakom. Distribucije odgovora majki i očeva prikazane su na slikama 7.6.a. i b., 7.7.a. i b. te 7.8.a. i b.

Slika 7.6.a. Majčine (n = 122) ocjene znanja i iskustva stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja

209

Slika 7.6.b. Očeve (n = 56) ocjene znanja i iskustva stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja

Majke (n = 127) i očevi (n = 59), koji su imali iskustvo savjetovanja sa stručnjakom na temu odgoja, ocijenili su znanje i iskustvo stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja u prosjeku „vrlo dobrim“ (M = 4,1; SD = 0,88 za majke i M = 3,9; SD = 0,89 za očeve). Iz distribucije njihovih odgovora može se vidjeti da je, uz većinu roditelja koja je navela ocjene vrlo dobar (oko 38% majki i očeva) i odličan (oko 38% majki i 30% očeva), petina majki i četvrtina očeva stručnjacima, s kojima je razgovarala, iz znanja dala „trojku“, a bilo je i nižih ocjena.

Ovi rezultati navode na potrebu preispitivanja stupnja stručne osposobljenosti za zahtjevan rad s problematikom odgoja i roditeljstva i to kod onih stručnjaka kojima se roditelji trinaestogodišnjaka najčešće obraćaju za pomoć. Stručnjaci koji pružaju podršku roditeljstvu trebaju poznavati suvremene znanstvene i stručne spoznaje o roditeljstvu koje podupiru potrebe i prava djeteta te primjerene načine njegove podrške. To znači da su im dostupni kvalifikacijski obrazovni programi za ovladavanje potrebnim znanjima i vještinama, kao i stručno usavršavanje i supervizija za održavanje i razvoj profesionalne kompetencije. Na to ukazuju i Smjernice za stručnjake koji rade s roditeljima i djecom iz Preporuke (2006)19 o politici podrške pozitivnom roditeljstvu.

Slika 7.7.a. Majčine (n = 124) ocjene odnosa stručnjaka prema njima (razumijevanja, uvažavanja)

Slika 7.7.b. Očeve ( n = 59) ocjene odnosa stručnjaka prema njima (razumijevanja, uvažavanja)

210

Odnos stručnjaka prema roditelju (razumijevanje, uvažavanje) su i majke (M = 4,2; SD = 0,95) i očevi (M = 4; SD = 1,08) u prosjeku ocijenili „vrlo dobrim“. Distribucije odgovora pokazuju da su majke i očevi stručnjacima za način na koji su se prema njima odnosili dodijelili više „petica“ (52,4% majki i 39% očeva) nego za znanje. Međutim, i ovdje petina majki i četvrtina očeva daje ocjene koje upućuju na zaključak da u razgovoru sa stručnjakom nisu doživjeli potrebno razumijevanje i uvažavanje. Posebno zabrinjavaju ocjene „dovoljan“ kojima je odnos stručnjaka prema sebi ocijenilo 4,8% majki i 6,8% očeva te „nedovoljan“ koju je dalo 1% majki i 3,4% očeva. Naime, pregled evaluacijskih istraživanja programa podrške roditeljstvu pokazuje da je upravo kvaliteta odnosa između roditelja i stručnjaka ključna za roditeljev doživljaj podrške od strane programa (Moran i sur., 2004). To govori u prilog suvremenim konceptualizacijama socijalne podrške kao nečeg što se ne „dobiva“, već kao dvosmjerne interpersonalne transakcije koja uključuje osjećaje i kognicije i primatelja i davatelja (Sarason i Sarason, 2009).

Slika 7.8.a. Majčine (n = 127) ocjene korisnosti razgovora sa stručnjakom

Slika 7.8.b. Očeve (n = 57) ocjene korisnosti razgovora sa stručnjakom

Konačno, roditelji su ocijenili i ukupnu korisnost razgovora sa stručnjakom, a rezultati prikazani na slici 7.9. pokazuju da je i ovdje prosječna ocjena „vrlo dobar“ (M = 3,9; SD = 1,09 za majke i M = 3,5; SD = 1,18 za očeve), iako treba priznati da se radi o prilično „nategnutoj“ četvorci, naročito kod očeva. Sudeći po distribucijama ocjena „odličan“ i „vrlo dobar“, prikazanim na slikama 7.8.a. i b., dvije trećine majki i polovina očeva razgovor sa stručnjakom u odgoju doživjeli su korisnim. Na osrednju korisnost razgovora upućuje ocjena „dobar“ koju je dalo više od petine majki i četvrtine očeva. Nažalost, 5,5% majki i 15,8% očeva korist od razgovora sa stručnjakom ocijenilo je ocjenom „dovoljan“, a 3,9% majki i 5,3% očeva ocjenom „nedovoljan“.

Iz dostupnih podataka nije moguće zaključivati o uzrocima niskih ocjena korisnosti. Slaba djelotvornost stručne intervencije može biti posljedica manjka profesionalne kompetentnosti, ali i

211

nedovoljnog trajanja ili intenziteta intervencije (primjerice, jedan razgovor) za poticanje promjene koju su roditelji očekivali i/ili pak nekog drugog razloga. Dobiveni rezultati u svakom slučaju trebaju biti poticaj za buduća istraživanja, uključujući i evaluacijska istraživanja učinkovitosti različitih oblika savjetodavnog rada s roditeljima.

Razlike između majki i očeva u doživljaju savjetovanja o pitanjima roditeljstva sa stručnjakom provjerene su t-testom za velike nezavisne uzorke. Utvrđena je samo jedna statistički značajna razlika između majki i očeva, i to u prosječnim ocjenama korisnosti razgovora sa stručnjakom. Majke su stručnu pomoć u odgoju smatrale korisnijom od očeva (t = 2,33, p < 0,05). Kao što je već prethodno navedeno, potrebna su daljnja istraživanja koja će rasvijetliti izvore spolnih razlika u doživljaju stručne pomoći. Temeljem dosadašnjih istraživanja (primjerice, Kullberg, 2002) opravdano je očekivati da su one posljedica spolnih stereotipa koje imaju i roditelji i stručnjaci. Sažeti nalazi o iskustvu savjetodavne pomoći stručnjaka u odgoju zorno su prikazani na slici 7.9.

Slika 7.9. Prosječne ocjene iskustva savjetovanja sa stručnjakom u odgoju od strane 127 majki i 59 očeva

Nasuprot roditeljima s negativnim iskustvima, od kojih su neka citirana u prethodnom potpoglavlju 7.4., veći broj intervjuiranih roditelja opisivao je svoja pozitivna iskustva primanja stručne pomoći u roditeljskoj ulozi koju su im pružali stručnjaci iz ustanova koje pružaju formalnu podršku roditeljstvu u široj zajednici. Neka od njih prikazana su u sljedećim ulomcima iz intervjua:

Ta psihologinja u bolnici, tako što… Nisam naučila da se na našem području tako radi, pa mogu usporediti i znat’ koliko nama to ovdje nedostaje. Kako oni tu djecu lijepo… Moja kćerka je jako plakala nakon operacije, probudila se u gipsu do struka. I ja sam ju pokušavala utješiti sat vremena. Onda je došla psihologinja i pitala zašto ona plače. Ja sam joj objasnila, ona je otišla i za 5 minuta se vratila s doktorom, voditeljem odjela. On se njoj morao ispričati i u detalje joj je sve objasnio. Ona se odmah smirila i prestala plakati, dok ja njoj dva sata nisam mogla objasniti zašto je u gipsu i nepokretna, a nije trebala biti. I onda, svaki put kad smo dolazili, tamo smo razgovarali s njom, psihologinjom. (Iva, Drenovci)

Najprije bih išao na socijalno. Tamo jednu ženu već znam pa bih nju pitao za savjet. Ona je socijalna radnica. Zadovoljan sam. Uvijek kad ovako nešto pitam, uvijek kaže. (Mato, Levanjska Varoš)

3,51

3,98

3,93

3,93

4,24

4,09

1 2 3 4 5

korisnost razgovora sa stručnjakom

odnos stručnjaka prema roditelju

znanje i iskustvo stručnjaka

majkeočevi

212

Kćerku je njena prijateljica zlostavljala od 1. – 8. razreda. Onda sam se ja obratila psihologinji u Domu zdravlja, odvela sam ju, jer je često znala plakati i žaliti se. (…) Pomoć sam tražila u 5. razredu, kad je već prešlo sve granice. (…) I onda mi je psihologinja rekla: „Mama, problem nije u Vama, niti Vašem djetetu, nego u tom djetetu. I Vi ne možete tu ništa, već morate raditi na njenom samopouzdanju.“ I onda sam joj stalno govorila što bi trebala, što da ona njoj odgovori, ali da ne bude agresivna, nego na humorističan i šaljiv način da joj „spusti“ i da ju „otepe“. I tako je to i pomagalo. I nije bilo 100% efikasno, ona se nije nje kanila. (…) Meni je bilo dovoljno da psihologinja meni kaže da je s mojim djetetom sve u redu, jer me to zabrinjavalo. Bilo mi je korisno. I bilo je pozitivno iskustvo. Jer se ona, kako je sve više sazrijevala, odupirala i naučila se braniti. Zadovoljna sam. (Marija, Đakovo)

Mene nikad nije bilo sram otić’, koliko god i gdje god treba. Ta gospođa psiholog, djeca to doživljavaju kao zabavu i druženje zajedno, uopće ne kao terapiju, a kad stanete sa strane, vidite da to ima efekta. Ja moram priznati da je kod mene svijest promijenila sestrična koja je završila psihologiju. Njen suprug, koji radi kao defektolog s maloljetnim prijestupnicima, mi je dao toliku masu pozitivnih primjera, da ja uvijek prijateljima to preporučam. To nije sramota. Dapače, može biti zabavno. I upoznate sebe kao roditelja i sebe kao osobu. I naučite posložiti kockice onako kako kockice u životu trebaju stajati. Svi mi imamo uspone i padove, dogodi se u životu da staneš pred zid i ne znaš više kako. I onda ti netko treći, sa strane, presloži kockice i onda shvatiš da to što proživljavaš nije ništa, ima sto puta gorih stvari. I na kraju to profunkcionira. Sad samo koliko si ti na kraju otvoren prema svijetu, toliko će i on biti otvoren prema tebi. To je moj stav. I drago mi je što i Lana razmišlja na taj način. I kad mi je rekla da ide na tu radionicu, zbog koje je bila ismijana, jer svi kao znaju učiti. Onda mi je rekla kako su je dva dana poslije svi pitali kako joj je bilo. A ona im je rekla: ‘’Pa, što niste došli?’’… Njih je na toj radionici bilo četvero iz cijele škole. To je taj mentalitet. (Dora, Slavonski Brod)

U šestom razredu smo se mi stalno svađali s njim, međusobno se nismo uspijevali dogovoriti oko očekivanja (na početku se sve činilo idilično, a onda smo shvatili da postoje neistine u M. odnosu prema nama – vezano uz postignuća u školi, neobavljene obveze koje je prikrio i slično) i činilo nam se da on ne ispunjava ono što većina njegovih prijatelja (uglavnom prijateljica, ali toga nismo bili svjesni u tom trenutku) uspijeva, a mi smo vršili pritisak na njega da se potrudi više. On se sve više povlačio u sebe, bivao nezadovoljan, sve manje nam govorio, a kad nam je govorio, to obično nije bilo ono što se dogodilo, nego ono što je pretpostavljao da je dobro reći. Kad bi se otkrilo suprotno, onda smo se mi ljutili i tako u krug. Slično je bilo i u sedmom razredu, sa smanjenim intenzitetom, no tada smo mislili da smo „pametniji“ i čak razmišljali o radionicama u psihološkom savjetovalištu kao „mjeri predostrožnosti“. U šestom razredu sam bila kod XX, sama, za početak. Nakon iznimno ugodnog razgovora, u kojem sam mu ja svašta ispričala, on me svašta pitao i ja odgovarala, on se nasmijao i rekao: „Gospođo, mislim da imate izuzetno senzibilnog i radoznalog sina koji ne treba nikakvu pomoć od mene. Vi ćete naći pravi način zajedno.“. To nam je bilo dovoljno da promislimo tri puta prije svake reakcije, da se suzdržimo (mi, roditelji) i da nastojimo podržati M. da bude što iskreniji tako da se doista ne ljutimo na njega, čak i kad je bilo razloga, nego da u miru pokušamo razgovarati o problemima. U sedmom razredu sam bila u psihološkom savjetovalištu kod YY. Prvo sam kratko s njom razgovarala ja, onda dugo M., onda smo utvrdili da njen sin ide s M. u glazbenu školu i da su odlični prijatelji, pa smo došli još jednom i nakon toga shvatili da je sve o čemu razgovaramo pitanje procjene i da M. treba slobode, pa i da pogriješi. Nastojali smo mu to pružiti i rezultat je, nadamo se, ono što imamo danas, u 8. razredu, kojim smo izuzetno zadovoljni, znajući da će podrške putem još trebati, ali smjer je sigurno dobar. (Sanja, Zagreb)

213

7.6. Mjere i usluge koje roditeljima koriste u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom

Radi naglašene potrebe da obiteljska politika bude utemeljena na podatcima, pri planiranju mjera i usluga za podršku roditeljima važno je uključiti i povratne informacije od potencijalnih korisnika (Moran i sur., 2004). Empirijskih podataka o tome koliko je društveni sustav podrške obiteljima usklađen s potrebama samih obitelji razmjerno je malo (Pećnik i Raboteg-Šarić, 2005). U ovom istraživanju u središtu zanimanja su potrebe za društvenom podrškom u roditeljskoj ulozi kod roditelja djece starije osnovnoškolske dobi širom Hrvatske. Zanimalo nas je čuti mišljenje roditelja o tome što roditeljima trinaestogodišnjaka može koristiti u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosima s djetetom.

Roditeljima je ponuđen popis od 27 mjera i usluga za podršku roditeljstvu, koji je obuhvaćao aktivnosti povećanja dostupnosti usluga (primjerice, veća dostupnost psihologa) te aktivnosti poboljšanja kvalitete postojećih usluga roditeljima (primjerice, stručno usavršavanje učitelja), kao i nekoliko apstraktnih ciljeva za koje nisu specificirane mjere (primjerice, poboljšanje odnosa među djecom u školi). Iz niza mjera i usluga za pomoć roditeljima u obavljanju svakodnevnih roditeljskih odgovornosti, roditelji su, u skladu sa svojim potrebama, označili sve one za koje smatraju da bi im koristile kao roditeljima. Zatim su od njih odabrali 5 prioritetnih, najpotrebnijih mjera. Tablica 7.4. prikazuje popis mjera i usluga, rangiranih prema udjelu roditelja koji su ih procijenili korisnima.

Tablica 7.4. Korisne i prioritetne mjere i usluge za podršku u roditeljskoj ulozi: perspektiva majki (N = 983) i očeva (N = 845 )

Mjere i usluge za podršku roditeljstvu

Postotak majki (N = 983) Postotak očeva (N = 845)Koristilo bi mi kao roditelju

Pet najpotrebnijih

mjera

Koristilo bi mi kao roditelju

Pet najpotrebnijih

mjeraPoboljšanje odnosa među djecom u školi 63,7 44,2 64,7 49,5

TV emisije o pitanjima roditeljstva 59,4 18,8 54,8 25,0

Poboljšanje odnosa društva prema obitelji 56,6 44,9 65,1 52,6

Razmjena iskustava s drugim roditeljima 56,5 17,4 49,6 16,6

Više sadržaja za slobodno vrijeme za djecu u zajednici (šport, glazba, ples, knjižnice, bazeni...) 51,9 33,0 63,5 43,6

Poboljšanje odnosa nastavnika prema djeci 49,3 30,0 48,7 30,8

Članci o roditeljstvu u novinama i časopisima 42,9 8,5 43,5 10,7

Razmjena iskustava s drugim roditeljima i stručnjacima 42,5 17,4 38,1 16,2

Dostupnost psihologa u školi 42,4 24,9 40,9 20,0

Brošure o roditeljstvu i odgoju 40,1 9,6 36,0 6,8

Više slobodnih aktivnosti za djecu u školi 39,2 20,9 49,1 27,7

Knjige o roditeljstvu i odgoju 39 10,0 33,2 9,2

Radionica roditelja i stručnjaka na temu problema u ponašanju djece i mladih 38 21,3 27,5 13,4

Radionica roditelja i stručnjaka na temu spolnog ponašanja djece i mladih 37,1 16,6 27,8 12,4

Dostupnost pedagoga u školi 36,1 14,3 37,9 12,4

Radionica roditelja i stručnjaka na temu komunikacije roditelja i djece 35,7 18,1 26,3 12,3

214

Mjere i usluge za podršku roditeljstvu

Postotak majki (N = 983) Postotak očeva (N = 845)Koristilo bi mi kao roditelju

Pet najpotrebnijih

mjera

Koristilo bi mi kao roditelju

Pet najpotrebnijih

mjeraRadionica roditelja i stručnjaka na temu pomoći djetetu oko školskog uspjeha 35,1 14,4 23,5 10,7

Individualno savjetovanje za dijete 34,8 16,2 25,3 13,5

Poboljšanje odnosa poslodavca prema roditeljima 33,1 15,0 37,6 20,4

Dodatno osposobljavanje i osnaživanje nastavnika za rad s djecom i roditeljima 32,8 19,5 34,3 18,9

Informacije o roditeljstvu i odgoju na internetu 32,1 8,8 31,9 10,5

Individualno savjetovanje za roditelja 30,3 8,8 21,1 5,8

Iz tablice 7.4. može se vidjeti da je od svih predloženih mjera i usluga, koje bi roditeljima mogle koristiti u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom, najveći broj majki (63,7%) i očeva (64,7%) odabrao mjere za poboljšanje odnosa među djecom u školi. Smatramo da je vrlo važno da ovaj nalaz postane poticaj društvu za sustavno provođenje mjera koje će dovesti do pozitivnih promjena, tj. smanjenja međuvršnjačkog nasilja.

Od različitih pokušaja rješavanja problema nasilja među djecom u školi, jedan cjelovit, teorijski utemeljen i višekratno evaluiran program, koji se provodi u Hrvatskoj, je program za sigurno i poticajno okruženje u školama pod nazivom „Stop nasilju među djecom“ kojeg provodi UNICEF-ov ured za Hrvatsku (Pregrad, 2007). Kako je naše istraživanje obuhvatilo i 7 škola koje provode spomenuti program, učinjena je dodatna analiza u svrhu ispitivanja eventualnih razlika na varijablama relevantnim za problem međuvršnjačkog nasilja i njegovo rješavanje (Pećnik i Tokić, 2010). Uspoređeni su rezultati djece i njihovih roditelja iz 7 škola koje provode program „Stop nasilju među djecom“ s rezultatima učenika i roditelja iz 7 škola koje ne provode ovaj program (po jedan razred iz svake od 14 škola). Razredi škola koje ne provode program odabrani su kao ekvivalentni parovi razreda škola u kojima se program provodi i to po broju stanovnika u naselju, te omjeru djevojčica i dječaka u odabranom sedmom razredu. Rezultati usporedbe podataka prikupljenih od djece i roditelja sudionika programa „Stop nasilju među djecom“ s podatcima djece i roditelja iz ekvivalentnih razreda škola koje ne sudjeluju u programu, pokazuju da postoje statistički značajne razlike, prije svega u percepciji odnosa među djecom u školi, i od strane djece, i od strane roditelja. Ovaj podatak govori u prilog provođenju djelotvorne mjere za ostvarenje cilja kojeg je najveći broj roditelja u našem istraživanju istakao kao koristan način da ih društvo podrži u roditeljskoj ulozi.

S druge strane, najmanji postotak roditelja kao korisnu mjeru podrške u svojoj roditeljskoj ulozi smatrao je uslugu bračnog ili obiteljskog savjetovanja (15,8% majki i 13,1% očeva). Ovaj nalaz značajan je za planiranje mjera društvene podrške roditeljstvu jer upućuje na razmjerno veću važnost koju roditelji pridaju potrebama za jačanjem roditeljskih kompetencija kroz grupne aktivnosti u neposrednom okruženju (tj. u školi) i pomoću elektroničkih medija, u odnosu na „specijaliziranije“ intervenijcije koje se provode kroz institucije formalne podrške roditeljstvu u široj zajednici.

S ponuđenog popisa mjera i usluga, roditelji su također odabrali 5 njima najpotrebnijih mjera i usluga koje mogu koristiti u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosima s djetetom (tablica 7.4.). Grafički smo prikazali prvih 10 mjera po učestalosti izbora u 5 prioritetnih mjera, temeljem odgovora majki (slika 7.10.) i očeva (slika 7.11.).

215

Slika 7.10. Najpotrebnijih 5 mjera koje majkama (n = 983) mogukoristiti u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom

Iz slika 7.10. i 7.11. može se vidjeti da, kao najpotrebnije mjere koje im koriste u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom, roditelji u najvećoj mjeri ističu poboljšanje odnosa društva prema obiteljima (44,9% majki i 52,6% očeva) i poboljšanje odnosa među djecom u školi (44,2% majki i 49,5% očeva). Svaki drugi roditelj svrstava ove ciljeve među svoje prioritetne potrebe iz roditeljske perspektive, čime društvu šalju poruku o važnosti ostvarivanja navedenih promjena putem odgovarajućih mjera. Dok su učinkoviti načini za ostvarenje boljih odnosa među djecom poznati (Pregrad, 2007), postizanje promjene odnosa društva prema obitelji iziskuje veće ulaganje truda u nalaženje djelotvornih društvenih odgovora. Neka od iskustava i problema roditelja u podlozi potrebe za promjenom društvenog odnosa prema obitelji vidljiva su iz kvalitativnih podataka prikupljenih od roditelja koji su prikazani na kraju ovog poglavlja.

Među najpotrebnije mjere spada veća ponuda sadržaja za slobodno vrijeme djece u zajednici (33% majki i 43,6% očeva) i školi (24,9% majki i 20% očeva). Slijede prioritetne potrebe roditelja koje se ponovo odnose na školu: poboljšanje odnosa učitelja/profesora prema djeci (30% majki i 30,8% očeva), dostupnost psihologa u školi (24,9% majki i 20% očeva) te dodatno osposobljavanje učitelja/profesora za rad s djecom i roditeljima (19,5% majki i 18,9% očeva).

Roditelji (posebno majke) također izražavaju i snažnu potrebu za jačanjem vlastitih roditeljskih kompetencija kroz radionice roditelja i stručnjaka na temu problema u ponašanju djece (21,3 % majki i 13,4 % očeva) te kroz radionice o komunikaciji roditelja i djece (18,1 % majki i 12,3 % očeva). Među prvih 10 mjera podrške uvrštene su i TV emisije o pitanjima roditeljstva (18,8% majki i 25% očeva).

18,1%

18,8%

19,5%

20,9%

21,3%

24,9%

30,0%

33,0%

44,2%

44,9%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60%

Radionice roditelja i stručnjaka na temu komunikacije roditelja i djece

TV emisije o pitanjima roditeljstva

Dodatno osposobljavanje učitelja/profesora za rad s djecom i roditeljima

Više slobodnih ak�vnos� za djecu u školi

Radionice roditelja i stručnjaka na temu problema u ponašanju djece

Dostupnost psihologa u školi

Poboljšanje odnosa učitelja/profesora prema djeci

Više sadržaja za slobodno vrijeme djece u zajednici

Poboljšanje odnosa među djecom u školi

Poboljšanje odnosa društva prema obitelji

216

Slika 7.11. Najpotrebnijih 5 mjera koje očevima (n = 845) mogukoristiti u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosima s

djetetom

Usporedbom slika 7.10. i 7.11. vidi se da postoji značajno preklapanje najpotrebnijih mjera iz perspektive majki i očeva. Uz one već spomenute, očevi su među prvih 10 prioritetnih mjera istakli i poboljšanje odnosa poslodavca prema roditeljima (20,4% očeva i 15% majki) te potrebu razmjene iskustava s drugim roditeljima (16,6% očeva i 17,4% majki).

Uz procjenu korisnosti mjera i usluga za podršku roditeljstvu, koje su im bile ponuđene u anketi, od roditelja su pomoću dodatnog pitanja otvorenog tipa prikupljeni i njihovi vlastiti prijedlozi preostalih mjera i usluga za podršku roditeljstvu. Na pitanje otvorenog tipa „Osim navedenih prijedloga za podršku roditeljima, imate li Vi još neke?“ svoje prijedloge i/ili komentare upisalo je 126 majki i 79 očeva. Analiza njihovog sadržaja pokazala je da ovi prijedlozi pokrivaju široki raspon tema. Iako se od roditelja tražilo da predlože mjere koje nisu bile obuhvaćene popisom u anketi, neki su ih ponovno navodili. Rezultati klasifikacije roditeljskih odgovora, s obzirom na temu na koju su se odnosili, prikazani su u tablici 7.5. Pritom treba naglasiti da su odgovori ponekad obuhvaćali po nekoliko tema/kategorija, naglašavajući međuzavisnost djelovanja u različitim područjima, kao primjerice:

Pojačati napore u pozitivnom odgoju djece i napose roditelja, kao i usavršavanje prosvjetnih djelatnika na području odgoja – da ne budu samo učitelji nego i odgojitelji.

Predlažem da se pozornost istovremeno usmjeri na sve segmente djetetova odgoja i obrazovanja (obitelj, škola, društvo) jer jednostrano korigiranje problematike jednostavno nije moguće.

16,6%

18,9%

20,0%

20,4%

25,0%

27,7%

30,8%

43,6%

49,5%

52,6%

0% 10% 20% 30% 40% 50% 60%

Razmjena iskustava s drugim roditeljima

Dodatno osposobljavanje učitelja/profesora za rad s djecom i roditeljima

Dostupnost psihologa u školi

Poboljšanje odnosa poslodavaca prema roditeljima

TV emisije o pitanjima roditeljstva

Više slobodnih ak�vnos� za djecu u školi

Poboljšanje odnosa učitelja/profesora prema djeci

Više sadržaja za slobodno vrijeme djece u zajednici

Poboljšanje odnosa među djecom u školi

Poboljšanje odnosa društva prema obitelji

217

Tablica 7.5. Kategorije na koje su se odnosili prijedlozi anketiranih roditelja iskazani u odgovoru na pitanje: „Imate li Vi još neke prijedloge, osim navedenih mjera i usluga?“

Podrška roditeljima: Prijedlozi roditeljaMajke (n=126) Očevi (n=79)rang % rang %

Škola 1 42,1 1 62,0Odnos roditelj – dijete 2 7,9 10,5 1,3Jačanje roditeljskih kompetencija /edukacija roditelja 3 7,1 10,5 1,3Usklađivanje plaćenog rada i obitelji 4,5 6,4 5,5 4,0Društveni položaj djece, društvena briga o potrebama djece 4,5 6,4 8,5 2,5Materijalni uvjeti života, zaposlenje, egzistencijalna sigurnost 6 5,6 2 17,7Rezignacija izostankom društvene podrške, nepovjerenje u institucije

7 4,8 5,5 4,0

Potpora prijedlozima iz ankete 8 4,0 5,5 4,0Društvene vrijednosti, mediji 10 3,3 3 12,7Doživljaj roditeljstva 10 3,3 12 -Ostali prijedlozi 10 3,3 5,5 4,0Večernji izlasci/zaštita djece 12 2,4 8,5 2,5

Iz tablice 7.5. može se vidjeti da se, od svih tema na koje se odnose roditeljski prijedlozi koje su iskazali u odgovoru na pitanje otvorenog tipa kako im pomoći u roditeljskoj ulozi, najčešće spominje škola, uz koju su vezani prijedlozi 42% majki i 62% očeva. Unutar ove šire kategorije, prijedlozi se mogu grupirati u niz užih kategorija koje se odnose na: nastavni program/ciljeve obrazovanja (13% roditelja), odnos između nastavnika i djece (7%), odnos nastavnika/razrednika i roditelja (5%), podršku školskog osoblja djeci i roditeljima (5%), edukaciju djece o određenim temama (4%), stručno usavršavanje nastavnika (6%), dostupnost i kompetentnost stručnih suradnika (5%), odnose među djecom (3%), edukaciju roditelja u školi (1%), slobodne aktivnosti (4%) te na ostale teme vezane uz školu (11%). Intenzitet i raširenost nezadovoljstva odnosima u školi, sadržajem i opsegom nastavnog programa i drugim aspektima djetetovog školovanja dosta je neočekivan nalaz ovog istraživanja. Roditeljski odgovori pokrili su vrlo širok raspon problema i ukazali na moguće načine njihovog rješavanja. Međutim, kako je u središtu zanimanja ove studije odnos roditelja i djece u obiteljskom kontekstu, ovdje nismo u mogućnosti detaljnije prikazati rezultate analize sadržaja odgovora koji su se odnosili na školu. Tom problematikom bavit će se zaseban rad.

Među preostalim prijedlozima, velik broj prijedloga majki i nešto manje očeva bavio se pitanjem odnosa između roditelja i djece. U njima je isticana potreba bolje komunikacije roditelja i djece (primjerice, Roditelji trebaju više razgovarati s djecom.; Roditelj treba razumjeti i podržati svoje dijete. Puno, puno ljubavi i nježnosti i slušanja svoga djeteta, uvijek vremena za njegov odgoj…), ali i propitivano što prava djeteta znače za odnos roditelj – dijete (primjerice, Ne davati previše prava, jer oni to koriste.; Naučiti djecu o svojim dužnostima prema roditeljima i ostalima /ne samo prava/.).

Slijede prijedlozi koji se odnose na jačanje roditeljskih kompetencija i edukaciju roditelja – ponovo nešto češće od strane majki nego očeva. Tako se predlažu:

Tečaj kako prihvatiti dijete kao osobu za sebe; osnivanje centra za odgoj roditelja; više rada s roditeljima na temu komunikacije s djecom; radionice stručnjaka, roditelja i djece na teme koje su aktualne među djecom, bilo u školi, ponašanju, seksu ili bilo kojem drugom problemu koje muče trinaestogodišnjake; roditelji, koji su prošli s djecom pubertet i upali u probleme (djeca), trebali bi našoj djeci i roditeljima ispričati svoju tešku borbu s djecom (od početka do kraja kako su problemi nastali).

I ovdje su spominjane prepreke traženju stručne pomoći koje su prethodno problematizirane (potpoglavlje 7.4): Smatram da svaki roditelj treba dosta razgovarati sa djetetom i ako treba, zatražiti stručnu pomoć. To je danas još uvijek sramota za javnost, ali može donijeti samo pozitivan ishod za obitelj i zajednicu.

218

Podrška društva roditeljima u usklađivanju plaćenog rada i obitelji spominjala se u ovoj skupini prijedloga koja je sadržavala i sljedeće odgovore:

Općenito promjena klime (poduzetničke) u državi, gdje bi poslodavci više cijenili svoje radnike, manje ih iskorištavali, da bi oni mogli odmorniji dolaziti doma svojoj djeci i s njima kvalitetnije provoditi vrijeme; poboljšanje odnosa poslodavca prema roditeljima – radno vrijeme jer su roditelji puno previše iscrpljeni zahtjevima posla, premalo vremena, energije i strpljenja za obitelj; zaposlenim majkama s više djece omogućiti duži boravak s djecom, zabrana rada nedjeljom; da se zakonski omogući četverosatno radno vrijeme (ili 5h) roditeljima koji to žele; više razumijevanja od strane poslodavca za roditelje koji imaju dijete s težim oštećenjem zdravlja; izjednačavanje prava roditelja (zaposlenika) u državnom i privatnom sektoru – osobito se odnosi na nametnuti prekovremeni rad i preko 12 sati rada bez slobodnih dana!

O temi sukoba radne i obiteljske uloge roditelji su izrazili svoje mišljenje i u intervjuima. Njihov stav dobro ilustrira ulomak iz intervjua:

To društvu jako zamjeram. Energija roditeljstva mora izlazit’ iz nekakvog tvojeg okvira energije. Ne mogu ga više, k’o žvakaću, proširivat’. Do pet sam ja profesionalac, a onda sam obitelj? Pa to je smiješno. Kakva sam nakon pet, kad dođem doma? Ne govorim ja samo o sebi. Ja sam imala sreću da sam radila u prosvjeti dok su bile male, samo kao predavač, a otac je bio nezaposlen. I mi smo im strašno puno vremena poklonili. Ali sad gledam, moja nećaka do pet radi, ima bebicu i sad se vraća na posao…Društvo uzme samo kapital, a roditeljstvo, uopće ne brine o tome. (…) da nisam živčana mama, da sam strpljiva mama. To djeca trebaju. Strpljivosti! Puno strpljivosti. Da su nam važni. A ne ono, imam kuhaču u loncu i „Kak’ je bilo u školi?’’, i već razmišljam drugo i niš’ ne slušam. Ono, klasične stvari. Strpljenja im treba i vremena za njih. (Ana, Sv. Križ Začretje)

Veći broj prijedloga majki i očeva odnosio se na materijalne uvjete života. U njima se ističe materijalna sigurnost kao preduvjet kvalitetnog ispunjavanja roditeljske funkcije:

Stalan posao, bez otkaza, sigurno radno mjesto, onda su sretni djeca i roditelji – mogu platiti režije i priuštiti sve djeci.

Da roditeljima s više djece olakšaju u najvećoj mjeri. Mislim na institucije. Roditeljstvo je lijepo, ali je skupo (ma što o tome rekla Crkva). Živimo u skladu s vremenom i ništa nije kao prije. Djeci je mnogo toga potrebno.

Najveća podrška bi bila kad roditelji ne bi trebali strepiti hoće li ostati bez posla, da imaju djeci za najosnovnije potrebe, ne bi bili nervozni. Mnogi svoj bijes ne bi iskaljivali nad djecom. Strašne se stvari dešavaju, poduzmite nešto!

Smatram da svaki roditelj odgaja svoje dijete kako najbolje zna, jer svatko od nas želi svako dobro za dijete. Mi, koji smo slabijeg novčanog stanja, neke stvari i nismo u mogućnosti u potpunosti izvršavati!

Zaposlenje, redovna plaća, normalno radno vrijeme… Najveća podrška meni kao roditelju je da mi se poboljša financijska situacija, da bih smireno i

rasterećeno mogao u potpunosti sudjelovati u odrastanju djeteta.

Iz navedenih se primjera može vidjeti da, uz prijedloge koji odražavaju nezadovoljne egzistencijalne potrebe, roditeljski prijedlozi pokazuju i kako životni standard omogućuje da roditelji djeci pruže okolnosti koje podupiru razvoj njihovih potencijala. Takvo mišljenje susreli smo i kod intervjuiranih roditelja koji su opisivali kako im manjak novca otežava roditeljstvo:

I taj novac, ja moram priznat da mi je bitan u nekom trenutku kad ja hoću svoje klinke poslat’ na volontiranje na Cres, ja moram platit’ 700,00 kuna da one tamo budu mjesec dana. A ne mogu im to priuštiti… Da možeš darovati djeci nešto što nije samo ljubav, koja je neupitna, nego i neko drugo davanje koje je vrlo promišljeno. Mi smo si za Božić poklanjali knjige. Kristina voli svoju malu knjižnicu, voli knjige i čitanje i dobila je knjige, nešto za gitaru…i tak’. I ja bih htjela da ona može te knjige imati, da ona može kupovati bez razmišljanja koliko će dati za knjigu. (Ana, Sv. Križ Začretje)

219

Sljedeća skupina odgovora odnosila se na društvenu brigu o potrebama djece i položaj djece u društvu. Roditelji se većinom zalažu za veću osjetljivost za potrebe djece i njihovu bolju zaštitu, na što upućuju sljedeći primjeri odgovora:

Da se država i društvo više brine o djeci i njihovim potrebama: igrališta, bazeni, športski događaji djece.

TV emisije u kojima djeca ističu svoje probleme s roditeljima i tome sl.…Naša djeca imaju jako malo mogućnosti na ovom otoku za neke željene aktivnosti, a oni iz manjih

mjesta još i manje. Tako da eventualni talent za nekakav šport ili nešto drugo ne mogu izraziti! Veća osjetljivost društva, škole, stručnjaka za samohrane roditelje, djecu i njihove probleme.

Učinkovitije djelovanje svih odgovornih kada se problemi u ponašanju djece pojave, a ne reagiranje na probleme kada je već kasno.

Promjena društvenog odnosa prema školskoj djeci – smanjenje pritiska na djecu kad je riječ o upisu u srednju školu, valorizacija uspjeha koja je realna, a ne bagatelizirana.

Zaštita djece od strane policije, uvođenje kvartovskog policajca.

Međutim, neki prijedlozi idu u suprotnom smjeru (primjerice, Treba ukinuti povlastice djece u školama (i doma). Mislim to da doma ne smijemo vikati ako pogriješe pa bi oni odmah zvali instituciju. Djeca su previše informirana od strane institucija.). Sljedeći ulomak iz intervjua podrobnije opisuje mišljenje nekih roditelja da su „djeca dobila preveliku zaštitu društva“:

Oni su imali ta predavanja u školi i to. Kaže on:“ Mama, još jednom me pipni ili nešto napravi, ja ću nazvati“. Kažem ja: „Znaš šta, ja ću tebe sad sredit’ pa ti zovi i sama ću ti nazvati!“. Odmah je odustao od toga. To kod mene nema. Ja ne nasjedam na Plave telefone. Plavi telefon je za onu djecu koja to trebaju, koje dobije batina, kojemu je možda otac alkoholičar, koje je ugroženo. Ja sam njemu objasnila to je za tu djecu, to nije za tebe, ti nisi zlostavljano dijete. Ti si kažnjen po zasluzi. (Iva, Drenovci)

U anketnom dijelu istraživanja roditelji su među prioritetne potrebe smjestili poboljšanje odnosa društva prema obiteljima. S ovom potrebom mogu se povezati roditeljski komentari i prijedlozi koji se tiču društvenih vrijednosti, a dijelom i medija koji ih promiču. Oni uključuju sljedeće:

Staviti obitelj tamo gdje pripada, a ne je omalovažavati u društvu. Hitna moralna obnova pojedinca i društva, češće pojavljivanje moralnih vertikala u medijima, a ignoriranje negativnih modela ponašanja koji su okupirali medijski prostor…

Stvaranje klime poštenja, pravednosti, solidarnosti i propagiranje pozitivnih odnosa u cjelokupnom društvu. I osuda svakog lopovluka i nepoštenja i ugrožavanja drugoga od malih nogu i na svim mjestima i razinama društva…

Razvijanje tolerancije i nenasilnost, prihvaćanje različitosti, humanitarni projekti…Sustav životnih vrijednosti – pitanje prioriteta i učenje o toj temi od vrtića do starosti…Podrška inače treba biti kod “starijih”, tj. poštovanje, dakle vrijednost “starih poslovica” i uvažavanje

drugih ljudi te “nematerijalnih” vrijednosti…Voljela bih kad bi na našoj javnoj televiziji bilo više dobrih vijesti, gdje možemo vidjeti da se od svog

poštenog rada može normalno živjeti, a ne da djeca žive u iluzijama da će dobro živjeti, a da se ne trude. I uvijek na tuđi račun.

I u intervjuima se spominjao sustav društvenih vrijednosti, potrošačko društvo i konzumerizam kojeg promiču mediji i to u kontekstu utjecaja koji roditeljima otežavaju ispunjavanje roditeljske funkcije. Za ilustraciju donosimo nekoliko citata:

Još me smeta vrijednosni sustav, što se u društvu cijeni. „Šopingholičarstvo“ me smeta. Ti „šoping“ centri. Ja idem sa svojim curama periodično i dadem im taj gušt „šopinga“, koji može u jednom trenutku

220

biti gušt. I smatram da treba neka mjera, koju ja onda dirigiram i zaustavljam našim financijskim mogućnostima. Ali smatram da taj sistem „šopingholičarenja“ isto prodire, ta društvena okolnost ponude mi dijete izaziva preko televizora, susjeda, prijateljice koja nema samo jedne „Starke“ – ona ima svih boja. Da, to društvo je uči da bude potrošač koji ja ne želim da bude. Mi je učimo da nije to bitno, mi se trudimo, ali društvo mi tu smeta jer previše provocira ponudom ... Baš potrošački mentalitet. To, to mi smeta. Osim tog ekonomskog dijela i zbog tih velikih nerazmjera među ljudima. Pa se dijete čudi „Kak’ ja sad to mogu, a ovaj ne može?’’. (Ana, Sv. Križ Začretje)

Da ima nekoga tko bi mogao to objasniti djeci, da nije problem u tome da imaš sve, a da nemaš osnovno – obitelj ili zajedništvo. Čini mi se da se to jako malo djeci objašnjava i da se o tome jako malo vodi računa. Sav taj marketing i mediji. To je katastrofa, to ne vodi ničemu. Pogotovo Božić. A bespotrebno. Ne možeš ti to njima ni objasniti. A nije ništa ako ti imaš sve u životu, a nedostaju osnovne stvari. Velika greška je to u društvu, ja ne znam zašto je to tako i krenulo, da se dižu silni krediti da bi ti svom djetetu dao sve, a od toga nema ništa. Naučiš dijete od malena na stvari koje su nebitne u životu, a ono što je bitno, to mu ne daš. (Martina, Drenovci)

Propagiraju se krive vrijednosti. Materijalizam uzima maha na veliko i to će biti pogubno. To društvo izgrađuje labilne osobe i one se neće moći nositi s time. Samo čvrsti opstaju i sad je samo pitanje kol’ko im može obitelj kao jedina institucija…zdrava obitelj može usadit’ da iz šume negativnog odabere onu zraku, dvije ili tri svijetle. To je sad pitanje. (…) Svi mi bacamo drvlje i kamenje na ponašanje djece, na tuču. Ja radim s delinkvencijom – pa svaki čas je policija, hitna i poraslo je nasilje enormno među djecom. A ni’ko se ne pita što im se servira? Još su današnja djeca i dobra, što im se servira. Od agresije na televiziji, od agresije na filmovima, od agresije u medijima, od nemorala u medijima, od nedoličnog ponašanja, od prezentiranja svega onoga što ne valja u medijima. A kad ste vidjeli nešto dobro da se ponovi nekoliko puta? Nikoga to ne zanima. Samo crna kronika, jet-set, razvodi, filmovi, oblačenje, ee, konzumerizam. I onda kad to sve analizira, pa da je izvuć’ na kompjuter koliko je dijete vremenski tome izloženo na televiziji, na radiju, u medijima i u društvu, na koncertu. Psovanje. I onda još ispada da su djeca super dobra kakva bi trebala bit’ što im se servira. (Stipan, Zagreb)

Dijete je najpodložnije..., gledajte, odrasla osoba je pod utjecajem društva, miljea, a dijete je pogotovo. Jer neće bit prihvaćen, ako nema određenu marku na sebi, dečki ako nemaju novaca, jer su cure postale... zvijezde, nogometaši. Znači kriteriji u društvu, vrijednosti u društvu…(…) Naši đaci danas će dobivat jedinice, dvojke... (Anđelka, Zagreb)

Mislim da me koči nekakvo razočaranje. Ja radim u školi, prosvjetar, i kad razmišljam što bi društvo kroz školu moglo odrađivati. Pitam se koja je mjera škole, kao ustanove, da zadovoljava potrebe djeteta, a koliko na kraju zadovoljava samo potrebe društva. Da dobije osobe koje su joj potrebne. Poslušnike. Da rade ono što društvu treba da rade. Da ih uči dinamiku posla i način razmišljanja kakav treba društvu. Sve se na kraju svodi na aspekt društvene koristi. (…) Da manje ubire korist od prosvjete. Da prosvjeta uistinu bude područje uvažavanja njih. Sve neka silna kompetencija, ‘tko će biti prvi iz ovog, tko će biti prvi iz onog, sve sama natjecanja. Mislim, meni je starija kćer bila prva u državi iz biologije. I ja sam sudjelovala pored nje u svim tim situacijama pa i znam što je to natjecanje i koja je korist od natjecanja. Ali ta jedna kompeticija društva, to bi morali smanjiti. Jesi najljepši, jesi najbolji, jesi najuspješniji… Turbo – svi biti prvi! A temeljna bolest im je nisko samopouzdanje. Ja klince moram tješiti. Ja ih s podova dižem jer su dobili četvorku, jer plaču zbog jedinice iz fizike. To je prestrašno. Društvo treba naglašavati različite vrijednosti koje su bitne. Ne samo budi naj, naj i haj, haj i onda si negdje priznat. (Ana, Sv. Križ Začretje)

U tablici 7.5. može se vidjeti da dio odgovora, koje su roditelji naveli na kraju ankete, izražava njihovu rezignaciju izostankom društvene podrške i nepovjerenje u državne institucije. Primjeri odgovora iz ove kategorije su:

221

Društvo je takvo kakvo je i nas male ljude niko ne uzima u obzir.Obzirom da ste došli kao predstavnici naše države, koja se brine za svoju mladež, zamislite se nad

onom: “Na mlađima svijet ostaje!” pa smislite kakav im svijet ostavljamo i onda ih pitajte kako se osjećaju!

Sve navedeno je potrebno i na neki način postoji u Hrvatskoj, ali kao da nedostaje duh, život. Mislim da je volja za promjenama slaba i da smo kao pojedinci nezainteresirani, počevši od roditelja do profesora, učitelja i ostalih stručnjaka.

Na istu temu roditelji su se osvrtali i u intervjuima, što ilustrira sljedeći ulomak:

Država i institucije bi ovdje trebale svoj dio posla odraditi. Razumijem da je novac problem, ali je velika greška da se tu štedi. Jer kroz djecu se odgaja buduće stanovništvo, koje će raditi i nešto napraviti. Jer ako u dijete ne investiraš od početka, ono će propasti. A to bi država trebala brzo popraviti. Recimo, doveli su srednju školu. A smjerovi su kuhar, konobar i ekonomska. Pa što će Vama kuhar, a sami se kafići otvaraju. Pravi konobar ovdje nema posla, nema gdje pokazati svoju sposobnost. Što će ekonomist ovdje raditi? Ode on u grad. (…) A sad, samo se pitaš što će ta silna djeca? To je velika šteta. (Zoran, Drenovci)

Roditeljski prijedlozi o tome što bi im pomoglo u roditeljskoj ulozi bavili su se i pitanjem večernjih izlazaka i zaštite djece od nasilja, primjerice:

Da mjesta za zabavu mladih promijene radno vrijeme te da rade kao nekad od 20 – 24 sata, a ne da djeca izlaze oko 22 sata i ostaju do 3 ujutro – teško je tu roditelju postavljati granice i balansirati.

Pridržavanje zakonskih odredbi o izlascima, pušenju, dostupnosti alkohola, duhana maloljetnicima. Učinkovitije sankcioniranje dilera.

Konačno, podatci u tablici 7.5. pokazuju da se nekoliko anketiranih majki u završnom komentaru osvrnulo na svoj doživljaj roditeljstva. Njihovi komentari na kraju ankete bili su:

Danas je biti roditelj jako teško, traži velika osobna odricanja, velike žrtve, puno razumijevanja. Da, često puta nije lako biti roditelj. Treba izdržati biti roditelj. Bože, daj nam snage da izdržimo do kraja, da sačuvamo svoje zdravlje i da djecu uputimo na pravi

put. Svi se ne snalaze jednako u toj ulozi, naravno jer ne postoje seminari ni škola o roditeljstvu... Biti

roditelj nije nimalo lako, ali uz trud, pažnju i ljubav... može se...

Opisana iskustva podizanja djeteta naglašavaju zahtjevnost roditeljske uloge te potiču na traženje primjerenih načina da se roditelje u njoj podrži.

Sažetak glavnih nalaza:

• Glavni izvori podrške roditeljima u njihovoj roditeljskoj ulozi su djetetovi razrednici/ce (za preko 80% majki i očeva) i djetetovi bake i djedovi (za preko 70% majki i očeva). Slijede prijatelji/ice te nastavnici, od kojih je puno ili srednje pomoći primilo oko dvije trećine roditelja. Preko polovine roditelja navodi da su im, kao roditeljima, pomogli liječnici i školski pedagog ili psiholog. Kolege na poslu i šefovi pojavljuju se kao izvor podrške za polovinu stalno zaposlenih majki i nešto manje od polovine stalno zaposlenih očeva. Podršku u roditeljskoj ulozi od djelatnika svoje vjerske zajednice primilo je preko 40% majki i očeva. Oko 10% majki i 13% očeva primilo je puno ili srednje podrške od udruga za pomoć roditeljima i djeci, a oko 10% roditelja oba spola primilo je takve količine podrške i od stručnjaka centara za socijalnu skrb i obiteljskih centara. Roditelji

222

podršku uglavnom primaju od svoje neformalne socijalne mreže te iz formalne mreže podrške bliže okoline (tj. podršku osoblja škole te liječnika i djelatnika vjerske zajednice), dok usluge podrške roditeljstvu iz šire zajednice u prosjeku ne primaju.

• Kad bi trebali savjet o problemu kojeg imaju zbog djetetovih ponašajnih ili emocionalnih problema, gotovo svi roditelji razgovarali bi sa svojim bračnim partnerom/icom. Sljedeći preferirani izvor savjetodavne podrške kod problema s djetetom za gotovo polovinu majki i trećinu očeva predstavlja djetetov razrednik/ca. Stručnjacima bi se u navedenoj situaciji najvjerojatnije obratila svaka treća majka i svaki peti otac. S obzirom na stručni profil, to bi u daleko najvećoj mjeri bili psiholozi.

• Više od polovine majki i tri četvrtine očeva nikad nije pomislilo da treba savjet stručnjaka u odgoju djece, dok je potrebu za stručnom pomoći osjetilo 41% majki i četvrtina očeva. Sa stručnjakom se o odgoju djece savjetovalo dvostruko više majki (14%) od očeva (7%).

• Tri puta više roditelja pomislilo je da treba savjet stručnjaka nego li što ih se stvarno sa stručnjakom i savjetovalo. Razlozi netraženja potrebne stručne pomoći bili su želja „da se snađu sami“, nada da će problemi proći sami od sebe, neznanje kome se mogu obratiti za stručnu pomoć, strah da će okolina misliti da su loši roditelji, negativna očekivanja od stručnjaka (da ih neće razumjeti odnosno da im ne može pomoći) te spoznaja da je savjetodavna stručna pomoć preskupa. Majke (n = 127) i očevi (n = 59), koji su imali iskustvo savjetovanja sa stručnjakom na temu odgoja, ocijenili su znanje i iskustvo stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja, odnos stručnjaka prema roditelju, kao i ukupnu korisnost razgovora sa stručnjakom u prosjeku „vrlo dobrim“.

• Kao najpotrebnije mjere, koje bi im koristile u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom, majke (n = 983) i očevi (n = 845) ističu: poboljšanje odnosa društva prema obitelji, poboljšanje odnosa među djecom u školi, više sadržaja za slobodno vrijeme djece u zajednici i u školi, poboljšanje odnosa nastavnika prema djeci, dodatno osposobljavanje nastavnika za rad s djecom i roditeljima, dostupnost psihologa u školi, TV emisije o pitanjima roditeljstva, poboljšanje odnosa poslodavaca prema roditeljima, radionice roditelja i stručnjaka na teme problema u ponašanju djece, komunikacije roditelja i djece te razmjenu iskustava među roditeljima.

8. PSIHOSOCIJALNE ODREDNICE RODITELJSKIH POSTUPAKA

Uzroci roditeljskog ponašanja višestruki su i složeni, a uz razmjerno stabilnija obilježja roditelja i djeteta, u objašnjenju roditeljskih postupaka potrebno je uzeti u obzir brojne situacijske i kontekstualne činitelje, kao i šire socio-kulturalne utjecaje. Na to ukazuje niz kauzalnih modela roditeljstva u literaturi (Čudina-Obradović i Obradović, 2006.; Bornstein i Cheah, 2006; Quinton, 2004; Simons i sur., 1996). Neki od njih opisani su u poglavlju o teorijskim osnovama ovog istraživanja (Belsky, 1984; Čudina-Obradović i Obradović, 2006; Grolnick i sur., 2008). Radi se o modelima koji se oslanjaju na teoriju ekoloških sustava (Bronfenbrenner, 1979), a roditeljsko ponašanje vide rezultatom međudjelovanja činitelja vezanih uz mikrorazinu samog roditelja (primjerice, stavovi, vještine, osobna dobrobit) i djeteta (primjerice, dob, temperament) u kontekstu situacijskih i okolinskih izvora stresa ili podrške roditeljima u obitelji (primjerice, materijalni uvjeti života, podrška drugog roditelja) i zajednici (primjerice, radno opterećenje, socijalna mreža, dostupne usluge) do makrorazine u društvu u cjelini (primjerice, zakoni, položaj djeteta u društvu, ekonomski prosperitet).

Sveobuhvatno zahvaćanje svih potencijalnih prediktora roditeljskih postupaka i njihovih složenih međusobnih odnosa velik je metodološki izazov. To potvrđuje primjer istraživanja koje

223

su provele Critchley i Sanson (2006), koristeći višerazinsko modeliranje kako bi pomoću obilježja roditelja, ali i situacijsko-kontekstualnih prediktora objasnile odrednice roditeljskih postupaka kažnjavanja i indukcije te promjene u korištenju ovih postupaka kod istog roditelja s obzirom na promjene u okolnostima interakcije s djetetom. Za predviđanje roditeljskog reagiranja na djetetovo nepoželjno ponašanje pokazale su se različito važnim atribucije djetetovog nepoželjnog ponašanja, razmjerna važnost kratkoročnih ili dugoročnih roditeljskih ciljeva u danoj situaciji, roditeljsko raspoloženje te razina stresa i opterećenosti – u međusobnoj interakciji. U ovom istraživanju kao polazni teorijski okvir koristili smo integrativni model roditeljstva, njegovih odrednica i posljedica (Čudina-Obradović i Obradović, 2006) koji objedinjava najznačajnije dosadašnje konceptualizacije izvora i učinaka roditeljskog ponašanja. Iz njega su odabrani pojedini dijelovi koji su bili relevantni za ciljeve ovog istraživanja te su na temelju njih utvrđene kategorije odrednica roditeljskih postupaka. Skup prediktora je uz varijable sadržane u polaznom modelu nadopunjen još nekima na čiju su važnost ukazala najnovija istraživanja. To se ponajprije odnosi na varijable koje se odnose na obilježja djeteta (samootkrivanje roditelju) i roditeljske kognicije i emocije (roditeljske brige, osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od odgoja) (Stattin i Kerr, 2003; Kerr i sur., 2008). Uključivanje ovih varijabli posljedica je oslanjanja na transakcijski dvosmjerni model socijalizacije i socijalno relacijsku teoriju (Kuczynski i Parkin, 2006) te na model dvosmjerne, tekuće komunikacije i kontrolnih procesa u obitelji (Kerr i sur., 2003). Na ovim teorijskim osnovama formiran je model kojim smo pokušali objasniti roditeljske postupke kažnjavanja i postupke koji podupiru psihološke potrebe djeteta.

Potencijalni korelati su radi jednostavnosti prikaza podijeljeni u 4 kategorije: (1.) obilježja adolescenta, (2.) obilježja majke/oca, (3.) obilježja obitelji i (4.) obilježja okruženja. Radi se o gruboj podjeli jer pripadnost varijable određenoj kategoriji ne isključuje indikativnost te iste varijable i za neki drugi skup obilježja. Primjerice, samootkrivanje djeteta majci je obilježje adolescenta, ali vjerojatno i rezultat nekih obilježja majke (primjerice, emocionalne topline). Slično tome, samohranost majke je njezino obilježje, ali isto tako određuje i strukturu obitelji koja spada u kategoriju obilježja obitelji. Naime, osim što su povezani s roditeljskim postupcima koje želimo predviđati, potencijalni korelati (prediktori) su i međusobno povezani. Zbog toga uz koeficijente bivarijatne korelacije prikazujemo i rezultate regresijskih analiza kojima se nastoji utvrditi jedinstveni doprinos pojedinih prediktora u predviđanju roditeljskih postupaka. Rodne razlike u roditeljskom ponašanju, na koje upućuje literatura (primjerice, Kosterman i sur., 2004; Čudina-Obradović i Obradović, 2006), a koje su dijelom potvrđene i nalazima ovog istraživanja, razlog su zbog kojeg se model testira zasebno na majkama i očevima.

8.1. Korelati roditeljskih postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta

Optimalni kontekst za razvoj djeteta predstavlja roditeljstvo koje podupire zadovoljavanje triju temeljnih psiholoških potreba djeteta u odnosu s roditeljem: potrebe za povezanošću, kompetentnošću i autonomijom (Ryan i Deci, 2000). Takvo se roditeljstvo opisuje s tri osnovne dimenzije roditeljskog ponašanja: uključenost, struktura i potpora autonomiji. Osobna uključenost roditelja podržava djetetovu potrebu za povezanošću i odnosi se na aktivno sudjelovanje u djetetovom životu i pružanje emocionalnih i drugih resursa djetetu (primjerice, „provodi vrijeme sa mnom“; „u toku je sa zbivanjima u mom svakodnevnom životu“). Struktura olakšava zadovoljenje potrebe za kompetentnošću, a odražava roditeljevo pružanje sustavnih okvira pomoću kojih se dijete može orijentirati, tj. granica i smjernica ponašanja (primjerice, „traži da se pridržavam dogovora i pravila naše obitelji“; „daje mi do znanja što smijem, a što ne smijem“). Pružanje strukture pritom ne podrazumijeva korištenje kontrolirajućih roditeljskih postupaka koji se oslanjaju (samo) na ekstrinzičnu motivaciju, već vodi računa o poštivanju djetetove potrebe za autonomijom (primjerice, „kad želi da nešto napravim, objasni mi zašto to želi“). Podržavanje

224

autonomije omogućava djetetovo zadovoljavanje potrebe za autonomijom kroz roditeljevo aktivno podržavanje djetetovih kapaciteta za iniciranje vlastite aktivnosti (primjerice, „trudi se razumjeti moje stajalište“; „potiče me na samostalno odlučivanje“). O čemu ovisi hoće li i u kojoj mjeri roditelj biti osobno uključen u život adolescenta, podupirati njegovu psihološku potrebu za autonomijom te na podupirući način pružati dovoljno strukture? Na koji način ovi roditeljski postupci utječu na dobrobit djece i roditelja? Korelacijska narav ovog istraživanja, kao i kod predviđanja roditeljskih postupaka kažnjavanja, omogućuje nam da utvrdimo koja obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okoline koincidiraju s navedenim roditeljskim postupcima. Potencijalni korelati su podijeljeni u 4 kategorije: 1. obilježja adolescenta, 2. obilježja majke, 3. obilježja obitelji, 4. obilježja okruženja.

8.1.1. Korelati majčinih postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta

U tablici 8.1. prikazani su koeficijenti povezanosti različitih obilježja adolescenta, obilježja majke, obilježja obitelji i obilježja životnog okruženja s tri dimenzije tzv. optimalnog roditeljskog konteksta (majčina uključenost, pružanje strukture te potpora autonomiji djeteta). Kao što vidimo, velik je broj utvrđenih statistički značajnih povezanosti, a veličina korelacija varira od niskih do umjereno visokih. Velik broj sudionika u ovom istraživanju (1.074 djece, 983 majke i 845 očeva) osigurao je razmjerno veliku statističku snagu analiza te nam omogućio da detektiramo i vrlo suptilne povezanosti među varijablama. Zbog toga moramo naglasiti da prilikom interpretacije rezultata u tablici 8.1. uvijek treba imati u vidu i veličinu koeficijenta korelacije, a ne samo statističku značajnost i smjer povezanosti.

Iz podataka u tablici 8.1. može se, primjerice, vidjeti da je majčino veće pružanje strukture povezano s:

- boljim školskim uspjehom, manje problema u ponašanju, boljom samoregulacijom, višim samopoštovanjem, većim samootkrivanjem majci o svakodnevnim aktivnostima te osjećajima i brigama;

- majčinom višom naobrazbom, boljim subjektivnim zdravljem, izraženijim intrinzičnim odgojnim vrijednostima, višim očekivanjima u domeni škole i slobodnog vremena, osjećajem više roditeljske kompetentnosti, manje izraženim osjećajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja;

- rjeđim otežavanjem roditeljske uloge zahtjevima posla, većim brojem sati provedenim u zajedničkim aktivnostima s djetetom neradnim danom, manje sukoba oko roditeljskih nastojanja s drugim roditeljem; te životom u manjem mjestu.

U tablici 8.1. može se vidjeti kakve su povezanosti prediktorskih varijabli s majčinom uključenosti i podržavanjem autonomije.

Kako bismo utvrdili samostalne doprinose pojedinih korelata (prediktora) u predviđanju majčinih postupaka (kriteriji), provedene su tri višestruke regresijske analize.7 Rezultati su prikazani u tablici 8.2. Oni prikazuju prediktore koji su imali samostalan, jedinstven doprinos predviđanju dječje procjene učestalosti majčinih postupaka uključenosti, pružanja strukture i podrške autonomiji.

7 Kako bi rezultati regresijskih analiza za ponašanje majki i očeva bili usporedivi, odlučili smo da će isti set prediktora biti korišten i u analizama na podatcima za majke i očeve. Tako su kao prediktori odabrane sve varijable iz tablice 8.1. i tablice 8.3. koje su statistički značajno povezane s barem jednim od tri kriterija, bilo na uzorku majki ili očeva (p < 0,05).

225

Tabl

ica 8

.1. K

oefic

ijent

i kor

elac

ije iz

međ

u ra

zlič

itih

obilj

ežja

ado

lesc

enta

, obi

lježj

a m

ajke

, obi

lježj

a ob

itelji

i ob

iljež

ja ž

ivot

nog

okru

ženj

a, s

jedn

e st

rane

, te

razl

ičiti

h m

jera

maj

čini

h ro

dite

ljski

h po

stup

aka

koji

podu

piru

psih

ološ

ke p

otre

be d

jete

ta, s

dru

ge st

rane

(N =

775

)

Pear

sono

vi k

oefic

ijent

i kor

elac

ijeM

ajči

na u

klju

čeno

stM

ajči

no p

ruža

nje

stru

ktur

eM

ajči

na p

otpo

ra

auto

nom

ijiIz

vor p

odat

aka

adol

esce

ntad

oles

cent

adol

esce

nt

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1 =

muš

ko; 2

= ž

ensk

o)0,

14**

*0,

07*

Škol

ski u

spje

h na

pol

ugod

ištu

0,15

***

0,11

***

0,16

***

Prob

lem

i u p

onaš

anju

- 0,2

3***

- 0,1

8***

- 0,2

2***

Sam

opoš

tova

nje

0,29

***

0,24

***

0,35

***

Stup

anj b

rige

i zab

rinut

osti

Sam

ootk

rivan

je o

dne

vnim

akt

ivno

stim

a0,

52**

*0,

44**

*0,

43**

*Sa

moo

tkriv

anje

o o

sjeć

ajim

a i b

rigam

a0,

56**

*0,

48**

*0,

49**

*Sa

mor

egul

acija

0,22

***

0,14

***

0,23

***

OBILJEŽJA MAJKE

Dob

Nao

braz

ba0,

07*

Radn

i sta

tus (

1= n

ezap

osle

n; 2

= p

ovre

men

o/st

alno

zap

osle

n)Sa

moh

rano

st (0

= n

e; 1

= d

a)- 0

,06*

Zdra

vlje

0,07

*Za

dovo

ljstv

o ži

voto

m0,

10**

Zado

voljs

tvo

brak

omIn

trin

zičn

i cilj

evi m

ajki

(izv

or: a

dole

scen

t)0,

34**

*0,

38**

*0,

39**

*Ek

strin

zičn

i cilj

evi m

ajki

(izv

or: a

dole

scen

t)M

ajči

na o

čeki

vanj

a u

dom

eni š

kole

0,13

***

0,25

***

0,11

***

Maj

čina

oče

kiva

nja

u do

men

i slo

bodn

og v

rem

ena

0,12

***

0,23

***

Osj

ećaj

rodi

teljs

ke k

ompe

tent

nost

i0,

18**

*0,

13**

*0,

19**

*Po

miš

ljanj

e o

potr

ebi s

avje

ta st

ručn

jaka

(1 =

ne;

2 =

da,

pon

ekad

; 3 =

da,

čes

to)

- 0,0

9**

- 0,1

0**

Zabr

inut

ost

- 0,1

0**

Osj

ećaj

bes

pom

oćno

sti i

odu

staj

anja

od

odgo

ja d

jete

ta- 0

,18*

**- 0

,13*

**- 0

,19*

**U

vjer

enje

u o

prav

dano

st tj

eles

nog

kažn

java

nja

- 0,0

7*- 0

,10*

*U

vjer

enje

o p

sihi

čkim

pro

blem

ima

djet

eta

zbog

vik

anja

i vr

ijeđa

nja

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og tj

eles

nog

kažn

java

nja

Uvj

eren

je o

tjel

esni

m p

oslje

dica

ma

tjele

snog

kaž

njav

anja

Stav

pre

ma

uplit

anju

treć

e os

obe

0,07

*Zn

anje

o z

abra

ni tj

eles

nog

kažn

java

nja

(1 =

ne;

2 =

da)

226

Pear

sono

vi k

oefic

ijent

i kor

elac

ijeM

ajči

na u

klju

čeno

stM

ajči

no p

ruža

nje

stru

ktur

eM

ajči

na p

otpo

ra

auto

nom

ijiIz

vor p

odat

aka

adol

esce

ntad

oles

cent

adol

esce

ntOBILJEŽJA OBITELJI

Uku

pni b

roj d

jece

Broj

akt

ivno

sti š

tedn

je

Pros

ječn

i mje

sečn

i prih

od p

o uk

ućan

u

Ote

žava

nje

rodi

teljs

ke u

loge

zah

tjevi

ma

posl

a- 0

,19*

**- 0

,08*

- 0,1

1***

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

radn

im d

anom

0,16

***

0,11

**

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

ner

adni

m d

anom

0,19

***

0,09

**0,

13**

*

Uče

stal

ost z

ajed

ničk

og o

brok

a0,

11**

*

Rodi

teljs

ka u

skla

đeno

st: s

urad

nja

0,08

*

Rodi

teljs

ka n

eusk

lađe

nost

: suk

ob- 0

,10*

*- 0

,09*

*

Naz

očno

st d

jete

ta s

razv

ojni

m te

škoć

ama

(1 =

ne;

2 =

da)

- 0,0

8*

Naz

očno

st d

jete

ta s

emoc

iona

lnim

/pon

ašaj

nim

pro

blem

ima

(1 =

ne;

2 =

da)

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)- 0

,11*

**- 0

,08*

*- 0

,07*

Zagr

ebač

ka re

gija

(0 =

ne;

1 =

da)

Dal

mac

ija (0

= n

e; 1

= d

a)

Istr

a, p

rimor

je i

Gor

ski k

otar

(0 =

ne;

1 =

da)

Slav

onija

(0 =

ne;

1 =

da)

0,07

*

Međ

imur

je, P

odra

vina

i Za

padn

a Sl

avon

ija (0

= n

e; 1

= d

a)

Sjev

eroz

apad

na i

Sred

išnj

a H

rvat

ska

(0 =

ne;

1 =

da)

Perc

ipira

ni st

avov

i nef

orm

alne

oko

line

o tje

lesn

om k

ažnj

avan

ju d

jece

Perc

ipira

ni st

avov

i for

mal

ne o

kolin

e o

tjele

snom

kaž

njav

anju

dje

ce

Nef

orm

alna

pod

rška

Form

alna

pod

rška

bliž

e ok

olin

e0,

10**

0,07

*

Form

alna

pod

rška

šire

zaj

edni

ce

Nap

omen

a: u

sluč

aju

diho

tom

nih

varij

abli,

um

jest

o Pe

arso

novo

g, iz

raču

nat j

e po

int –

bis

erija

lni k

oefic

ijent

kor

elac

ije; *

**p

< 0,

001;

**p

< 0

,01;

*p

< 0,

05;

227

Kako bi se mogla koristiti kao prediktor u regresijskim analizama, kvalitativna prediktorska varijabla regija prebivališta transformirana je u 6 „tobožnjih“ dihotomnih kvantitativnih varijabli (Milas, 2005): Zagrebačka regija, Dalmacija, Istra, Primorje i Gorski kotar, Slavonija, Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija, Sjeverozapadna i Središnja Hrvatska. Zagrebačka regija je uzeta kao referentna kategorija te je izbačena iz skupa prediktora. Naime, poznavanje regionalne pripadnosti na preostalih 5 varijabli (0 = ne pripada regiji, 1 = da, pripada regiji), čini informaciju o pripadnosti šestoj regiji redundantnom i uključivanjem šeste tobožnje (eng. dummy) varijable došlo bi do problema „multikolinearnosti“ prediktora u regresijskoj analizi (Hair, Black, Babin, Anderson i Tatham, 2006). Tako je Zagrebačka regija postala referentna kategorija koja se uzima u obzir prilikom interpretacije značajnosti regresijskih koeficijenata preostalih 5 varijabli.

Višestruka regresijska analiza, kojom smo na temelju obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okruženja nastojali predvidjeti majčinu uključenost (tablica 8.2.), uspjela je objasniti najmanje 39% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 13,144; df = 41/775; p < 0,001). Najveći samostalni doprinos u prognozi majčine uključenosti ima samootkrivanje adolescenta o osjećajima i brigama, sugerirajući da su u život adolescenta u prosjeku više uključene one majke kojima djeca više pričaju o svojim osjećajima i problemima (r = 0,6; p < 0,001). Samootkrivanje o dnevnim aktivnostima također ima samostalni doprinos u predviđanju kriterija, a korelacija je umjerene veličine i pozitivnog predznaka (r = 0,5; p < 0,001). Od obilježja adolescenta, objašnjenju majčine uključenosti pridonosi i samopoštovanje djeteta (r = 0,3; p < 0,001). Od obilježja majke, statistički značajnim prediktorima u regresijskoj analizi su se pokazali samo izraženost majčinih intrinzičnih ciljeva u odgoju te majčina očekivanja u domeni škole. Pritom veća izraženost intrinzičnih ciljeva predviđa veću uključenost majki (r = 0,3; p < 0,001), kao i veća očekivanja u domeni škole (r = 0,1; p < 0,001). Od obilježja obitelji, značajan doprinos imaju dva prediktora: otežavanje roditeljske uloge zahtjevima posla te zajedničke aktivnosti s djetetom neradnim danom. Tako je majčin doživljaj otežavanja roditeljske uloge zahtjevima posla negativno povezan s uključenošću majke u život adolescenta (r = - 0,2; p < 0,001). Učestalost pak zajedničkih aktivnosti s djetetom neradnim danom o kojem je informaciju dala mama pozitivno je povezana s dječjim doživljajem uključenosti majke (r = 0,2; p < 0,001). Od obilježja životnog okruženja, samo je veličina mjesta dala značajan doprinos u predviđanju majčine uključenosti, sugerirajući da su u manjim mjestima majke nešto više uključene u život adolescenata ( r = - 0,1; p < 0,001).

Višestruka regresijska analiza, kojom smo na temelju istog skupa prediktora nastojali predvidjeti majčino pružanje strukture adolescentu (tablica 8.2.), uspjela je objasniti najmanje 34% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 10,671; df = 41/775; p < 0,001). Najveći samostalni doprinos u prognozi i ovdje ima samootkrivanje adolescenta o osjećajima i brigama, a povezanost je pozitivnog smjera (r = 0,5; p < 0,001). Samootkrivanje o dnevnim aktivnostima također ima samostalni doprinos u predviđanju kriterija, a korelacija je pozitivnog predznaka (r = 0,4; p < 0,001). Kao i u prethodnoj regresijskoj analizi, gdje smo predviđali majčinu uključenost, od obilježja adolescenta, objašnjenju majčinog pružanja strukture pridonosi i samopoštovanje djeteta (r = 0,2; p < 0,001). Međutim, za razliku od predviđanja majčine uključenosti, prilikom predviđanja majčinog pružanja strukture, majčina obilježja imaju nešto veći relativni doprinos. Od majčinih obilježja, najveći doprinos ima izraženost majčinih intrinzičnih ciljeva u odgoju. Pritom veća izraženost majčinih intrinzičnih ciljeva predviđa veću strukturu (r = 0,4; p < 0,001). Majčina očekivanja u domeni škole te očekivanja u domeni slobodnog vremena također značajno pridonose učinkovitosti predviđanja majčine strukture i to u smjeru nešto više pružanja strukture od strane majki većih očekivanja u domeni škole (r = 0,3; p < 0,001) i slobodnog vremena (r = 0,2; p < 0,001). Od obiteljskih obilježja, predviđanju doživljaja adolescenta o majčinom pružanju strukture značajno pridonosi jedino majčina percepcija neusklađenosti između dva roditelja (tj. sukobi oko odgoja djeteta) i to u negativnom smjeru. Drugim riječima, majke koje doživljavaju da očevi potkopavaju njihova roditeljska nastojanja, u prosjeku pružaju nešto manje strukture (r = - 0,1; p > 0,01). Od obilježja životnog okruženja, jedino je veličina mjesta dala značajni samostalni doprinos u regresijskoj jednadžbi, sugerirajući da u manjim mjestima majke pružaju nešto više strukture u odnosu na veća mjesta ( r = - 0,1; p < 0,01). Promijenjeni predznak beta koeficijenta (u odnosu na koeficijent korelacije) prediktora „učestalost zajedničkog obroka“ ukazuje na blagi supresijski učinak.

228

Tabl

ica 8

.2. S

tand

ardi

zira

ni r

egre

sijsk

i koe

ficije

nti (

beta

), ko

efici

jent

i mul

tiple

kor

elac

ije (

R) i

dete

rmin

acije

(R2 )

te v

elič

ine

F om

jera

u r

egre

sijsk

im

anal

izam

a ko

jima

su se

pre

dviđ

ale

tri d

imen

zije

„poz

itivn

ih“ m

ajči

nih

post

upak

a (N

= 7

75)

Beta

koe

ficije

nti

Maj

čina

ukl

juče

nost

Maj

čino

pru

žanj

e st

rukt

ure

Maj

čina

pot

pora

au

tono

miji

Izvo

r pod

atak

aad

oles

cent

adol

esce

ntad

oles

cent

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1 =

muš

ko; 2

= ž

ensk

o)

Škol

ski u

spje

h na

pol

ugod

ištu

Prob

lem

i u p

onaš

anju

Sam

opoš

tova

nje

0,15

***

0,13

***

0,22

***

Sam

ootk

rivan

je o

dne

vnim

akt

ivno

stim

a0,

19**

*0,

12*

0,11

*Sa

moo

tkriv

anje

o o

sjeć

ajim

a i b

rigam

a0,

28**

*0,

27**

*0,

25**

*Sa

mor

egul

acija

OBILJEŽJA MAJKE

Nao

braz

ba0,

10*

Sam

ohra

nost

(0 =

ne;

1 =

da)

Zdra

vlje

Zado

voljs

tvo

živo

tom

Zado

voljs

tvo

brak

omIn

trin

zičn

i cilj

evi m

ajki

(izv

or: a

dole

scen

t)0,

11**

*0,

17**

*0,

19**

*M

ajči

na o

čeki

vanj

a u

dom

eni š

kole

0,07

*0,

15**

*M

ajči

na o

čeki

vanj

a u

dom

eni s

lobo

dnog

vre

men

a0,

11**

*O

sjeć

aj ro

dite

ljske

kom

pete

ntno

sti

Pom

išlja

nje

o po

treb

i sav

jeta

stru

čnja

ka (1

= n

e; 2

= d

a, p

onek

ad; 3

= d

a, č

esto

)Za

brin

utos

tO

sjeć

aj b

espo

moć

nost

i i o

dust

ajan

ja o

d od

goja

dje

teta

Uvj

eren

je u

opr

avda

nost

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

aU

vjer

enje

o p

sihi

čkim

pro

blem

ima

djet

eta

zbog

vik

anja

i vr

ijeđa

nja

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og tj

eles

nog

kažn

java

nja

Uvj

eren

je o

tjel

esni

m p

oslje

dica

ma

tjele

snog

kaž

njav

anja

Stav

pre

ma

uplit

anju

treć

e os

obe

229

Beta

koe

ficije

nti

Maj

čina

ukl

juče

nost

Maj

čino

pru

žanj

e st

rukt

ure

Maj

čina

pot

pora

au

tono

miji

Izvo

r pod

atak

aad

oles

cent

adol

esce

ntad

oles

cent

OBILJEŽJA OBITELJI

Pros

ječn

i mje

sečn

i prih

od p

o uk

ućan

uO

teža

vanj

e ro

dite

ljske

ulo

ge z

ahtje

vim

a po

sla

- 0,0

9**

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

radn

im d

anom

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

ner

adni

m d

anom

0,10

*U

čest

alos

t zaj

edni

čkog

obr

oka

- 0,0

6*s

Rodi

teljs

ka u

skla

đeno

st: s

urad

nja

Rodi

teljs

ka n

eusk

lađe

nost

: suk

ob- 0

,08*

Naz

očno

st d

jete

ta s

razv

ojni

m te

škoć

ama

u ob

itelji

(1

= n

e; 2

= d

a)

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)- 0

,08*

- 0,0

7*

Dal

mac

ija (0

= n

e; 1

= d

a)Is

tra,

prim

orje

i G

orsk

i kot

ar (0

= n

e; 1

= d

a)Sl

avon

ija (0

= n

e; 1

= d

a)

Međ

imur

je, P

odra

vina

i Za

padn

a Sl

avon

ija (0

= n

e; 1

= d

a)

Sjev

eroz

apad

na i

Sred

išnj

a H

rvat

ska

(0 =

ne;

1 =

da)

Perc

ipira

ni st

avov

i nef

orm

alne

oko

line

o tje

lesn

om k

ažnj

avan

ju d

jece

Nef

orm

alna

pod

rška

Zado

voljs

tvo

podr

škom

bliž

e ok

olin

e

USPJEŠNOST PREDVIĐANJA

R0,

650,

610,

61

R20,

420,

370,

38

Prila

gođe

ni R

20,

390,

340,

34

F13

,144

***

10,6

71**

*10

,770

***

Nap

omen

a: p

rikaz

ani s

u sa

mo

stat

istič

ki z

nača

jni b

eta

koefi

cije

nti;

***p

< 0

,001

; **p

< 0

,01;

*p

< 0,

05; s su

pres

ijski

uči

nak;

df =

41/

775

230

Višestruka regresijska analiza, kojom smo predviđali majčinu potporu autonomiji adolescenta (tablica 8.2), uspjela je objasniti ukupno 34% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 10,770; df = 41/775; p < 0,001). Najveći samostalni doprinos u prognozi i ovdje ima samootkrivanje adolescenta o osjećajima i brigama, a povezanost je pozitivnog smjera (r = 0,5; p < 0,001). No za razliku od prethodne dvije regresijske analize, gotovo podjednak samostalni doprinos ima i samopoštovanje djeteta, sugerirajući da su djeca, čije majke podupiru njihovu autonomiju, u prosjeku boljeg samopoštovanja (r = 0,4; p < 0,001). Samootkrivanje o dnevnim aktivnostima također ima samostalni doprinos u predviđanju kriterija, a korelacija je pozitivnog predznaka (r = 0,4; p < 0,001). Od majčinih obilježja, značajan samostalni doprinos daje samo izraženost majčinih intrinzičnih ciljeva u odgoju. Pritom veća izraženost majčinih intrinzičnih ciljeva predviđa veću potporu autonomiji djeteta (r = 0,4; p < 0,001).

8.1.2. Korelati očevih postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta

U tablici 8.3. prikazani su koeficijenti povezanosti različitih obilježja adolescenta, obilježja oca, obilježja obitelji i obilježja životnog okruženja s tri dimenzije tzv. „pozitivnog“ roditeljstva (očeva uključenost, pružanje strukture te potpora autonomiji djeteta). Kao što vidimo, velik je broj utvrđenih statistički značajnih povezanosti, a veličina korelacija varira od niskih do umjereno visokih. Iz tablice 8.3 može se vidjeti da je, primjerice, očevo veće pružanje strukture povezano s:

- djetetovim većim samopoštovanjem, manje problema u ponašanju, boljom samoregulacijom, više samootkrivanja djeteta ocu o svakodnevnim aktivnostima te osjećajima i brigama;

- očevim većim zadovoljstvom životom i brakom, izraženijim intrinzičnim odgojnim vrijednostima, većim očekivanjima u domeni škole i slobodnog vremena, osjećajem veće roditeljske kompetentnosti, manje izraženim osjećajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja, manjim uvjerenjima da je opravdano i djelotvorno tjelesno kažnjavati dijete, a većim uvjerenjem da se treća osoba treba uplesti u situaciju tjelesnog kažnjavanja;

- većim brojem sati provedenim u zajedničkim aktivnostima s djetetom radnim i neradnim danom, većom suradnjom te manje sukoba oko roditeljskih nastojanja s drugim roditeljem;

- životom u manjem mjestu, percepcijom da članovi neformalne socijalne okoline te stručnjaci i javni djelatnici imaju negativnije stavove prema tjelesnom kažnjavanju.

Kako bismo utvrdili samostalne doprinose pojedinih korelata (prediktora) u predviđanju tri dimenzije „pozitivnih“ očevih postupaka (kriteriji), provedene su tri višestruke regresijske analize. Rezultati spomenute tri regresijske analize, u kojima se predviđaju očevi postupci koji podupiru psihološke potrebe djeteta, prikazani su u tablici 8.4.

231

Tabl

ica 8

.3. K

oefic

ijent

i kor

elac

ije iz

međ

u ra

zlič

itih

obilj

ežja

ado

lesc

enta

, obi

lježj

a oc

a, o

bilje

žja

obite

lji i

obilj

ežja

živ

otno

g ok

ruže

nja,

s je

dne

stra

ne, t

e ra

zlič

itih

mje

ra o

čevi

h ro

dite

ljski

h po

stup

aka

koji

podu

piru

psih

ološ

ke p

otre

be d

jete

ta, s

dru

ge st

rane

(N =

671

)

Pear

sono

vi k

oefic

ijent

i kor

elac

ijeO

čeva

ukl

juče

nost

Oče

vo p

ruža

nje

stru

ktur

eO

čevo

pot

pora

aut

onom

ijiIz

vor p

odat

aka

adol

esce

ntad

oles

cent

adol

esce

nt

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1 =

muš

ko; 2

= ž

ensk

o)Šk

olsk

i usp

jeh

na p

olug

odiš

tu0,

11**

*Pr

oble

mat

ično

pon

ašan

je- 0

,24*

**- 0

,21*

**- 0

,23*

**Sa

mop

ošto

vanj

e 0,

24**

*0,

24**

*0,

35**

*St

upan

j brig

e i z

abrin

utos

tiSa

moo

tkriv

anje

o d

nevn

im a

ktiv

nost

ima

0,52

***

0,46

***

0,46

***

Sam

ootk

rivan

je o

osj

ećaj

ima

i brig

ama

0,52

***

0,49

***

0,49

***

Sam

oreg

ulac

ija0,

14**

*0,

13**

*0,

22**

*

OBILJEŽJA OCA

Dob

Nao

braz

baRa

dni s

tatu

s (1

= n

ezap

osle

n; 2

= p

ovre

men

o/st

alno

zap

osle

n)Sa

moh

rano

st (0

= n

e; 1

= d

a)Zd

ravl

jeZa

dovo

ljstv

o ži

voto

m0,

08*

0,09

*0,

09*

Zado

voljs

tvo

brak

om0,

11**

Intr

inzi

čni c

iljev

i oče

va

(izvo

r: ad

oles

cent

)0,

33**

*0,

41**

*0,

40**

*

Ekst

rinzi

čni c

iljev

i oče

va

(izvo

r: ad

oles

cent

)O

čeva

oče

kiva

nja

u do

men

i ško

le0,

10**

*0,

25**

*O

čeva

oče

kiva

nja

u do

men

i slo

bodn

og v

rem

ena

0,22

***

0,32

***

0,09

**O

sjeć

aj ro

dite

ljske

kom

pete

ntno

sti

0,18

***

0,17

***

0,19

***

Pom

išlja

nje

o po

treb

i sav

jeta

stru

čnja

ka

(1 =

ne;

2 =

da,

pon

ekad

; 3 =

da,

čes

to)

- 0,0

8*

Zabr

inut

ost

- 0,0

8*O

sjeć

aj b

espo

moć

nost

i i o

dust

ajan

ja o

d od

goja

dje

teta

- 0,1

1**

- 0,1

2***

- 0,1

6***

Uvj

eren

je u

opr

avda

nost

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

a- 0

,08*

- 0,1

0**

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og v

ikan

ja i

vrije

đanj

a0,

08*

0,09

**

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og tj

eles

nog

kažn

java

nja

0,07

*0,

08*

Uvj

eren

je o

tjel

esni

m p

oslje

dica

ma

tjele

snog

kaž

njav

anja

0,07

*0,

10**

Stav

pre

ma

uplit

anju

treć

e os

obe

0,08

*Zn

anje

o z

abra

ni tj

eles

nog

kažn

java

nja

djec

e u

Hrv

atsk

oj

(1 =

ne;

2 =

da)

232

Pear

sono

vi k

oefic

ijent

i kor

elac

ijeO

čeva

ukl

juče

nost

Oče

vo p

ruža

nje

stru

ktur

eO

čevo

pot

pora

aut

onom

ijiIz

vor p

odat

aka

adol

esce

ntad

oles

cent

adol

esce

ntOBILJEŽJA OBITELJI

Uku

pni b

roj d

jece

Broj

akt

ivno

sti š

tedn

jePr

osje

čni m

jese

čni p

rihod

po

ukuć

anu

- 0,0

8*O

teža

vanj

e ro

dite

ljske

ulo

ge z

ahtje

vim

a po

sla

- 0,1

2***

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

radn

im d

anom

0,19

***

0,12

***

0,16

***

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

ner

adni

m d

anom

0,16

***

0,08

*0,

12**

Uče

stal

ost z

ajed

ničk

og o

brok

a0,

13**

*Ro

dite

ljska

usk

lađe

nost

: sur

adnj

a0,

15**

*0,

17**

*0,

12**

*Ro

dite

ljska

neu

skla

đeno

st: s

ukob

- 0,1

4***

- 0,1

8***

- 0,1

2***

Naz

očno

st d

jete

ta s

razv

ojni

m te

škoć

ama

u ob

itelji

(1 =

ne;

2

= da

)- 0

,08*

Naz

očno

st d

jete

ta s

emoc

iona

lnim

i/ili

pon

ašaj

nim

pr

oble

mim

a u

obite

lji

(1 =

ne;

2 =

da)

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)- 0

,11*

**- 0

,11*

**Za

greb

ačka

regi

ja (0

= n

e; 1

= d

a)D

alm

acija

(0 =

ne;

1 =

da)

Istr

a, p

rimor

je i

Gor

ski k

otar

(0 =

ne;

1 =

da)

Slav

onija

(0 =

ne;

1 =

da)

Međ

imur

je, P

odra

vina

i Za

padn

a Sl

avon

ija (0

= n

e; 1

= d

a)- 0

,06*

Sjev

eroz

apad

na i

Sred

išnj

a H

rvat

ska

(0 =

ne;

1 =

da)

Perc

ipira

ni st

avov

i nef

orm

alne

oko

line

o tje

lesn

om

kažn

java

nju

djec

e- 0

,12*

**- 0

,11*

**- 0

,11*

**

Perc

ipira

ni st

avov

i for

mal

ne o

kolin

e o

tjele

snom

kaž

njav

anju

dj

ece

Nef

orm

alna

pod

rška

0,08

*0,

08*

Form

alna

pod

rška

bliž

e ok

olin

e0,

11**

0,08

*Fo

rmal

na p

odrš

ka ši

re z

ajed

nice

Nap

omen

a: u

sluč

aju

diho

tom

nih

varij

abli,

um

jest

o Pe

arso

novo

g, iz

raču

nat j

e po

int –

bis

erija

lni k

oefic

ijent

kor

elac

ije; *

**p

< 0,

001;

**p

< 0

,01;

*p

< 0,

05

233

Višestruka regresijska analiza, kojom smo na temelju obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okruženja nastojali predvidjeti očevu uključenost (tablica 8.4.), uspjela je objasniti oko 37% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 10,503; df = 41/671; p < 0,001). Najveći samostalni doprinos u prognozi očeve uključenosti ima samootkrivanje adolescenta o dnevnim aktivnostima, te osjećajima i brigama sugerirajući da su u život adolescenta u prosjeku više uključeni oni očevi kojima djeca više pričaju o svojim dnevnim aktivnostima u školi i s prijateljima (r = 0,5; p < 0,001) te osjećajima i brigama (r = 0,5; p < 0,001). Od obilježja adolescenta, predviđanju očeve uključenosti značajno pridonosi i samopoštovanje djeteta (r = 0,2; p < 0,001). Od obilježja oca, statistički značajnim prediktorima u regresijskoj analizi su se pokazali izraženost očevih intrinzičnih ciljeva u odgoju, samohranost oca te osjećaj roditeljske kompetentnosti. Pritom veća izraženost intrinzičnih ciljeva predviđa veću uključenost očeva (r = 0,3; p < 0,001). Što se tiče samohranosti očeva, bivarijatna korelacija samohranosti i očeve uključenosti nije pokazala statističku značajnost (r = 0,06; p > 0,05), a u regresijskoj jednadžbi (u kontekstu ostalih prediktora) se pokazalo da su samohrani očevi u prosjeku nešto više uključeni u život adolescenata. Očev osjećaj roditeljske kompetentnosti pozitivno je povezan s dječjim doživljajem njegove uključenosti (r = 0,2; p < 0,001). Od obilježja obitelji, ni jedan prediktor nema značajan samostalni doprinos u predviđanju kriterija. Što se pak tiče obilježja okruženja, nekoliko je prediktora koji imaju statistički značajne beta koeficijente: veličina mjesta, pripadnost regiji „Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija“ te percipirani stavovi neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djeteta. Kao što je pronađeno i za majke, očevi u manjim mjestima u prosjeku su nešto više uključeni u život svoje djece (r = - 0,1; p < 0,001). Prema rezultatima regresijske analize, u odnosu na Zagrebačku regiju, očevi koji žive u spomenutoj regiji „Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija“ nešto su manje uključeni u život svoje djece, ali je sama bivarijatna korelacija gotovo jednaka nuli (r = - 0,04; p > 0,05), što ukazuje na mogući supresijski učinak. I na kraju, oni očevi koji stavove svojih roditelja, prijatelja, poznanika i drugih roditelja u bližoj okolini doživljaju tolerantnijim prema tjelesnom kažnjavanju, manje su uključeni u život svoje djece u odnosu na one očeve čija je neformalna okolina izrazito protiv tjelesnog kažnjavanja djece (r = - 0,1; p < 0,001). Promijenjeni predznak (u odnosu na koeficijent korelacije) beta koeficijenta prediktora „uvjerenje u opravdanost tjelesnog kažnjavanja“ ukazuje na blagi supresijski učinak.

Višestruka regresijska analiza, kojom smo na temelju istog skupa prediktora nastojali predvidjeti očevo pružanje strukture adolescentu (tablica 8.4), uspjela je objasniti oko 39% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 11,479; df = 41/671; p < 0,001). Pritom najveći samostalni doprinos u prognozi ima samootkrivanje adolescenta o osjećajima i brigama, sugerirajući da više pružanja strukture od strane očeva doživljavaju ona djeca koja ujedno svojim očevima više pričaju o svojim osjećajima i brigama (r = 0,5; p < 0,001). Od ostalih obilježja adolescenta, predviđanju očevog pružanja strukture značajno pridonosi i samopoštovanje djeteta (r = 0,2; p < 0,001) te samootkrivanje o dnevnim aktivnostima (r = 0,5; p < 0,001). Od obilježja oca, statistički značajnim prediktorima u regresijskoj analizi su se pokazali izraženost očevih intrinzičnih ciljeva u odgoju te očeva očekivanja u domeni škole i slobodnog vremena. Pritom veća izraženost intrinzičnih ciljeva predviđa više pružanja strukture (r = 0,4; p < 0,001), kao i veća očeva očekivanja (r = 0,3; p < 0,001). Od obilježja obitelji, samo očeva percepcija suradnje i usklađenosti s partnericom u roditeljstvu značajno pridonosi predviđanju dječjeg doživljaja očevog pružanja strukture (r = 0,2; p < 0,001).

234

Tabl

ica 8

.4. S

tand

ardi

zira

ni r

egre

sijsk

i koe

ficije

nti (

beta

), ko

efici

jent

i mul

tiple

kor

elac

ije (

R) i

dete

rmin

acije

(R2

) te

vel

ičin

e F

omje

ra u

reg

resij

skim

an

aliz

ama

kojim

a su

se p

redv

iđal

e tr

i dim

enzi

je „p

oziti

vnih

“ oče

vih

post

upak

a (N

= 6

71)

Beta

koe

ficije

nti

Oče

va u

klju

čeno

stO

čevo

pru

žanj

e st

rukt

ure

Oče

va p

otpo

ra a

uton

omiji

Izvo

r pod

atak

aad

oles

cent

adol

esce

ntad

oles

cent

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1 =

muš

ko; 2

= ž

ensk

o)Šk

olsk

i usp

jeh

na p

olug

odiš

tuPr

oble

mi u

pon

ašan

juSa

mop

ošto

vanj

e 0,

10**

0,13

***

0,21

***

Sam

ootk

rivan

je o

dne

vnim

akt

ivno

stim

a0,

26**

*0,

12*

0,19

***

Sam

ootk

rivan

je o

osj

ećaj

ima

i brig

ama

0,21

***

0,25

***

0,19

***

Sam

oreg

ulac

ija

OBILJEŽJA OCA

Nao

braz

baSa

moh

rano

st (0

= n

e; 1

= d

a)0,

08*

Zdra

vlje

Zado

voljs

tvo

živo

tom

Zado

voljs

tvo

brak

omIn

trin

zičn

i cilj

evi o

čeva

(izv

or: a

dole

scen

t)0,

09**

0,17

***

0,22

***

Oče

va o

čeki

vanj

a u

dom

eni š

kole

0,14

***

Oče

va o

čeki

vanj

a u

dom

eni s

lobo

dnog

vre

men

a0,

14**

*O

sjeć

aj ro

dite

ljske

kom

pete

ntno

sti

0,07

*0,

09*

Pom

išlja

nje

o po

treb

i sav

jeta

stru

čnja

ka (1

= n

e; 2

= d

a, p

onek

ad;

3 =

da, č

esto

)Za

brin

utos

tO

sjeć

aj b

espo

moć

nost

i i o

dust

ajan

ja o

d od

goja

dje

teta

Uvj

eren

je u

opr

avda

nost

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

a0,

08*s

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og v

ikan

ja i

vrije

đanj

aU

vjer

enje

o p

sihi

čkim

pro

blem

ima

djet

eta

zbog

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

aU

vjer

enje

o tj

eles

nim

pos

ljedi

cam

a tje

lesn

og k

ažnj

avan

jaSt

av p

rem

a up

litan

ju tr

eće

osob

e

235

Beta

koe

ficije

nti

Oče

va u

klju

čeno

stO

čevo

pru

žanj

e st

rukt

ure

Oče

va p

otpo

ra a

uton

omiji

Izvo

r pod

atak

aad

oles

cent

adol

esce

ntad

oles

cent

OBILJEŽJA OBITELJIPr

osje

čni m

jese

čni p

rihod

po

ukuć

anu

Ote

žava

nje

rodi

teljs

ke u

loge

zah

tjevi

ma

posl

aZa

jedn

ičke

akt

ivno

sti s

dje

teto

m ra

dnim

dan

omZa

jedn

ičke

akt

ivno

sti s

dje

teto

m n

erad

nim

dan

omU

čest

alos

t zaj

edni

čkog

obr

oka

- 0,0

7*s

Rodi

teljs

ka u

skla

đeno

st: s

urad

nja

0,07

*Ro

dite

ljska

neu

skla

đeno

st: s

ukob

Naz

očno

st d

jete

ta s

razv

ojni

m te

škoć

ama

u ob

itelji

(1 =

ne;

2 =

da)

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)- 0

,09*

- 0,1

2**

Dal

mac

ija (0

= n

e; 1

=d

a)Is

tra,

prim

orje

i G

orsk

i kot

ar (0

= n

e; 1

= d

a)- 0

,10*

s

Slav

onija

(0 =

ne;

1 =

da)

Međ

imur

je, P

odra

vina

i Za

padn

a Sl

avon

ija (0

= n

e; 1

= d

a)- 0

,09*

s- 0

,09*

s- 0

,10*

*Sj

ever

ozap

adna

i Sr

ediš

nja

Hrv

atsk

a (0

= n

e; 1

= d

a)Pe

rcip

irani

stav

ovi n

efor

mal

ne o

kolin

e o

tjele

snom

kaž

njav

anju

dj

ece

- 0,0

8*- 0

,08*

Nef

orm

alna

pod

rška

Form

alna

pod

rška

bliž

e ok

olin

e

USPJEŠNOST PREDVIĐANJA

R0,

640,

650,

64

R20,

410,

430,

40

Prila

gođe

ni R

20,

370,

390,

37

F10

,503

***

11,4

79**

*10

,421

***

Nap

omen

a: p

rikaz

ani s

u sa

mo

stat

istič

ki z

nača

jni b

eta

koefi

cije

nti;

***p

< 0

,001

; **p

< 0

,01;

*p

< 0,

05; s su

pres

ijski

uči

nak;

df =

41/

671

236

Što se tiče obilježja okruženja, veličina mjesta se opet pokazala kao značajan prediktor, sugerirajući da očevi u manjim sredinama pružaju nešto više strukture (r = - 0,1; p < 0,001). Kako otac percipira stavove neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djeteta, također ima značajan doprinos u predviđanju dječje percepcije očevog pružanja strukture. Tako oni očevi, koji stavove svojih roditelja, prijatelja, poznanika i drugih roditelja u bližoj okolini doživljaju kao suprotstavljene tjelesnom kažnjavanju djece, pružaju više strukture djeci (u skladu s njihovim temeljnim psihološkim potrebama) u odnosu na one očeve čija neformalna okolina podupire tjelesno kažnjavanje djece (r = - 0,1; p < 0,001). Prema rezultatima regresijske analize, u odnosu na Zagrebačku regiju, očevi koji žive u regiji „Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija“, odnosno „Istra, Primorje i Gorski kotar“ pružaju nešto manje strukture, ali je sama bivarijatna korelacija gotovo jednaka nuli, što ukazuje na mogući supresijski učinak te stoga ovaj rezultat nije preporučljivo interpretirati.

Višestruka regresijska analiza, kojom smo predviđali očevu potporu autonomiji adolescenta (tablica 8.4), uspjela je objasniti ukupno 37% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 10,421; df = 41/671; p < 0,001). Najveći samostalni doprinos ovdje ima izraženost očevih intrinzičnih odgojnih ciljeva te samopoštovanje djeteta. Pritom veća izraženost očevih intrinzičnih ciljeva predviđa veću potporu autonomiji djeteta (r = 0,4; p < 0,001), a djeca, čiji očevi podupiru njihovu autonomiju, u prosjeku razvijaju više samopoštovanje (r = 0,4; p < 0,001). Samootkrivanje ocu o dnevnim aktivnostima te osjećajima i brigama također imaju samostalne doprinose u predviđanju kriterija, a korelacija je pozitivnog predznaka (r = 0,5; p < 0,001). Od očevih obilježja, osim intrinzičnih ciljeva značajan samostalni doprinos ima i očev osjećaj roditeljske kompetentnosti, a povezanost je pozitivnog smjera (r = 0,2; p < 0,001). Prema rezultatima regresijske analize, u odnosu na Zagrebačku regiju, očevi koji žive u regiji „Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija“ pružaju nešto manje potpore autonomiji svoje djece (r = - 0,1; p < 0,05). Promijenjeni predznak beta koeficijenta (u odnosu na koeficijent bivarijatne korelacije) prediktora „učestalost zajedničkog obroka“ ukazuje na blagi supresijski učinak.

Iz prikazanih nalaza regresijskih analiza može se vidjeti da su spolne razlike u strukturi prediktora koji daju samostalan doprinos objašnjenju „poželjnih“ roditeljskih postupka za majke i očeve manje nego kod predikcije roditeljskih postupaka kažnjavanja (vidi potpoglavlje 8.2.). Tako u predviđanju majčinog i očevog pružanja granica i smjernica ponašanja (tj. strukture) gotovo da nema razlike. Prediktori osobne uključenosti majke, za razliku o očeva, uključuju otežavanje roditeljske uloge zahtjevima radne uloge te količinu vremena u zajedničkim aktivnostima neradnim danom. S druge strane, spolno specifični prediktori osobne uključenosti očeva su samohranost i osjećaj roditeljske kompetentnosti. Osjećaj roditeljske kompetentnosti ujedno je i jedini prediktor roditeljskog podržavanja autonomije koji kod očeva daje samostalan doprinos predikciji, a kod majki ne.

Osvrćući se na rezultate ispitivanja odrednica roditeljskih postupaka koji podupiru djetetove psihološke potrebe, možemo reći da se korišteni prediktorski skup pokazao prilično uspješnim te da udjeli objašnjene varijance variraju od 34% do 39%. Od pretpostavljenih kategorija prediktora, obilježja djeteta i obilježja roditelja dala su glavni doprinos objašnjenju varijance, kao što je to bio i slučaj kod roditeljskih postupaka kažnjavanja (potpoglavlje 8.2.).

Od obilježja djeteta, predviđanju svih triju dimenzija optimalnog roditeljskog konteksta (Grolnick i sur., 2008) jedinstveni doprinos daju mjere djetetove pozitivne psihosocijalne prilagodbe, odnosno djetetovo emocionalno samootkrivanje i samootkrivanje o svakodnevnim aktivnostima, kao i globalno samopoštovanje. Iako nam kros-sekcijska narav istraživanja ne omogućuje da utvrđenu povezanost između roditeljskih pozitivnih postupaka i djetetove pozitivne prilagodbe pripišemo rezultatu roditeljevog utjecaja na dijete ili obrnuto, pod vidom dvosmjernih modela socijalizacije (Kerr i sur., 2003; prema Tokić, 2008; Kuczynski i Parkin, 2006) opravdano je pretpostaviti da svojom većom uključenošću, pružanjem strukture i podupiranjem autonomije roditelji jačaju djetetov osjećaj vlastite vrijednosti i pozitivne emocije prema roditeljima, što dijete potiče na samootkrivanje roditeljima, na što roditelji reagiraju s još više uključivanja i poštivanja djeteta kao autonomne osobe, te usmjeravanjem djetetovog prihvatljivog ili neprihvatljivog ponašanja pružanjem strukture (a ne kažnjavanjem). Pozitivna povezanost dobre dječje psihosocijalne

237

prilagodbe (više samopoštovanje i manje problema u ponašanju) i roditeljskih postupaka koji podupiru djetetove psihološke potrebe, utvrđena je i u drugim istraživanjima (primjerice, Skinner, Johnson i Snyder, 2005).

Od obilježja roditelja, predviđanju roditeljske uključenosti, pružanja strukture i podržavanja djetetove autonomije jedinstveni doprinos daju majčini i očevi intrinzični odgojni ciljevi/vrijednosti. Drugim riječima, postupci koji podupiru psihološke potrebe djeteta ovise o tome koliko je roditelju važno da dijete ima bliske prijatelje, razvija svoje interese, talente i sposobnosti te da pomogne da svijet i život ljudi budu bolji. Usto je pružanje strukture povezano s majčinim i očevim očekivanjima vezanim uz školu i slobodno vrijeme. Ovaj rezultat u skladu je s rezultatima istraživanja koja pokazuju da je dječja percepcija majčinih i očevih očekivanja u spomenutim domenama pozitivno povezana s nekim mjerama pružanja strukture od strane roditelja (Shek, 2006). Konačno, kod očeva, nezavisan doprinos predviđanju roditeljstva koje podupire psihološke potrebe djeteta ima i percepcija vlastitih roditeljskih sposobnosti, tj. roditeljske kompetentnosti. Stoga možemo reći da, kao i kod postupaka kažnjavanja, naši rezultati daju potvrdu modelima koji među odrednice roditeljskog ponašanja svrstavaju roditeljske kognicije (Čudina-Obradović i Obradović, 2006; Bornstein i Cheah, 2006). Pritom treba naglasiti da ove socijalne kognicije ne djeluju kao zasebni utjecaji na roditeljsko ponašanje, već da su međusobno, a i s roditeljskim ponašanjem, povezane složenim vezama i moderacijskim efektima (Okagaki i Bingham, 2005).

Obilježje obitelji koje je i kod majki i kod očeva dalo jedinstveni doprinos predikciji pružanja strukture, bilo je roditeljska (ne)usklađenost u roditeljskim nastojanjima. Već je Belsky (1984) u svom procesnom modelu roditeljstva istaknuo podršku bračnog partnera/drugog roditelja kao glavni kontekstualni utjecaj na roditeljstvo. Margolin i sur. (2001) pronašli su da je percepcija koju roditelji imaju jedan o drugomu, o količini suradnje i sukoba kojeg doživljavaju jedan s drugim u svojoj roditeljskoj ulozi povezana s roditeljskim ponašanjem, a to su, u slučaju pružanja strukture djetetu, potvrdili i nalazi našeg istraživanja. Otežavanje roditeljske uloge zahtjevima posla pokazalo se odrednicom majčine uključenosti. Time se ometanje roditeljske uloge uslijed ispunjavanja radne uloge pokazalo značajnim situacijskim/okolinskim pritiskom na „podržavajuće roditeljstvo“ (Grolnick i sur., 2008).

Od obilježja okoline su prediktivni za očevu uključenost bili percipirani stavovi prema tjelesnom kažnjavanju koje su imali bake i djedovi, prijatelji, poznanici i drugi roditelji u bližoj okolini. Nezavisan doprinos objašnjenju veće očeve uključenosti u život djeteta dao je očev dojam da spomenuti članovi zajednice odbacuju tjelesno kažnjavanje djece. Ovaj nalaz ukazuje na važnost neformalne okoline u oblikovanju roditeljskih kognicija (Okagaki i Divecha, 1993), ali i to da stavovi prema tjelesnom kažnjavanju nisu prediktivni samo za predviđanje specifičnog ponašanja roditeljskog kažnjavanja, već i šireg odnosa prema djeci.

Ukupno uzevši, rezultati regresijskih analiza za kriterije roditeljske uključenosti, pružanja strukture i podržavanja autonomije pridonose razumijevanju toga što je „dobro roditeljstvo“ i što ga jača. Sve tri ispitivane dimenzije roditeljskih postupaka, koje podupiru psihološke potrebe djeteta, bile su povezane s višim djetetovim samopoštovanjem i samootkrivanjem roditelju. Ta povezanost s poželjnom prilagodbom djeteta/razvojnim ishodima govori u prilog konceptualizaciji „dobrog roditeljstva“ u terminima teorije samoodređenja (Grolnick i sur., 2008). Nalazi regresijskih analiza pomažu odgovoriti na pitanje što bi moglo ojačati takve poželjne roditeljske postupke. Pokazalo se da su to određene roditeljske kognicije (intrinzični odgojni ciljevi i očekivanja) i suroditeljstvo. Uz njih, ovisno o spolu roditelja, otkriveni su još neki činitelji koji pridonose nekima od tri dimenzije roditeljskih postupaka (majkama bolja usklađenost posla i obitelji, a očevima pozitivan doživljaj sebe u roditeljskoj ulozi, te percepcija da neformalna okolina zaista nije za tjelesno kažnjavanje djece).

238

8.2. Korelati roditeljskih postupaka kažnjavanja djeteta

Roditeljski postupci kažnjavanja obuhvaćali su postupke tjelesnog kažnjavanja i vikanja (primjerice, udarce rukom ili predmetom, prijetnje batinama), postupke zabrane zabavnih aktivnosti i zadavanja dodatnih obveza (primjerice, zabrana TV-a/računala/izlazaka, zadavanje dodatnog učenja za kaznu) te postupke težeg tjelesnog nasilja i vrijeđanja (primjerice, zadavanje modrica udarcima, nazivanje pogrdnim imenima). O čemu ovisi hoće li i u kojoj mjeri roditelj koristiti tjelesno i druge vrste kažnjavanja kao reakciju na djetetovo nepoželjno ponašanje? Koje su posljedice tjelesnog kažnjavanja na dijete i na roditelja? Korelacijska narav ovog istraživanja neće nam dozvoliti davanje konačnog odgovora na ova pitanja, ali ono što možemo utvrditi su korelati postupaka kažnjavanja, tj. koja obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okoline koincidiraju s roditeljskim postupcima kažnjavanja.

8.2.1. Korelati majčinih postupaka kažnjavanja djeteta

U tablici 8.5. prikazani su koeficijenti povezanosti različitih obilježja adolescenta, obilježja majke, obilježja obitelji i obilježja životnog okruženja s različitim mjerama kažnjavanja djeteta: majčinom samoprocjenom broja udaraca od ranog djetinjstva do danas te dječjim procjenama učestalosti tjelesnog kažnjavanja i vikanja, ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza te težeg fizičkog i psihičkog nasilja. Kao što vidimo, velik je broj utvrđenih statistički značajnih povezanosti, ali većina njih ukazuje na vrlo nisku do nisku povezanost, dok svega nekolicina koeficijenata ukazuje na nisku do umjerenu povezanost. Važno je istaći da prilikom interpretacije rezultata u tablici 8.5. uvijek treba imati u vidu i veličinu koeficijenta korelacije, a ne samo statističku značajnost i smjer povezanosti.

Iz podataka u tablici 8.5. može se vidjeti da je majčina samoprocjena veće učestalosti tjelesnog kažnjavanja povezana s:

- djetetovim muškim spolom, slabijim školskim uspjehom, više problema u ponašanju, slabijom samoregulacijom, nižim samopoštovanjem, manjim samootkrivanjem majci;

- majčinom mlađom dobi, manjim zadovoljstvom životom, osjećajem manje roditeljske kompetentnosti, češćim pomišljanjem na potrebu za savjetom stručnjaka u odgoju, izraženijim ekstrinzičnim odgojnim vrijednostima, većom zabrinutošću, većim osjećajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja, izraženijim uvjerenjima da je opravdano i djelotvorno tjelesno kažnjavati dijete, uvjerenjem da su psihički problemi i povrede djece zbog roditeljskog nasilja rjeđi, uvjerenjem da se treća osoba ne treba uplitati u tjelesno kažnjavanje, s neznanjem o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja,

- s više financijskih teškoća, većim otežavanjem roditeljske uloge zahtjevima posla, manjim brojem sati provedenim u zajedničkim aktivnostima radnim danom, manjim brojem zajedničkih obroka u tjednu, većim sukobom oko roditeljskih nastojanja s drugim roditeljem, nazočnošću djeteta s emocionalnim ili ponašajnim problemima u obitelji, percepcijom tolerantnijih stavova prema tjelesnom kažnjavanju kod članova neformalne socijalne mreže te kod stručnjaka i javnih djelatnika. U tablici 8.5. može se vidjeti i kakve su povezanosti prediktorskih varijabli s mjerama majčinog kažnjavanja koje se oslanjaju na djetetove procjene učestalosti majčinih postupaka kažnjavanja.

U svrhu utvrđivanja samostalnih doprinosa pojedinih korelata (prediktora) u predviđanju četiri mjere majčinih postupaka kažnjavanja (kriteriji), provedene su četiri višestruke regresijske analize. Kako bi rezultati regresijskih analiza za ponašanje majki i očeva bili usporedivi, odlučili smo da će isti set prediktora biti korišten i u analizama na podatcima za majke i očeve. Tako su kao prediktori odabrane sve varijable koje su statistički značajno povezane s barem jednim od četiri kriterija, bilo na uzorku majki ili očeva. Drugim riječima, da bi prediktor ušao u analizu, dovoljno je bilo da je statistički značajno povezan (p < 0,05) s jednom od mjera majčinih ili očevih postupaka kažnjavanja.

239

Tablica 8.5. Značajni koeficijenti korelacije između različitih obilježja adolescenta, obilježja majke, obilježja obitelji i obilježja životnog okruženja, s jedne strane, te različitih mjera kažnjavanja od strane majke s druge strane (N = 744)

Pearsonovi koeficijenti korelacije

Majčina samoprocjena

učestalosti tjelesnog

kažnjavanja

Majčino tjelesno

kažnjavanje i vikanje

Majčino ukidanje

privilegija i zadavanje dodatnih

obveza

Majčino teže fizičko i psihičko

nasilje

Izvor podataka Majka Adolescent Adolescent Adolescent

OBI

LJEŽ

JA A

DO

LESC

ENTA

Spol (1 = muško; 2 = žensko) - 0,12***Školski uspjeh na polugodištu - 0,09* - 0,07* - 0,06*Problemi u ponašanju 0,17*** 0,26*** 0,18*** 0,13***Samopoštovanje - 0,09** - 0,27*** - 0,22*** - 0,17***Stupanj brige i zabrinutosti 0,11*** 0,09**Samootkrivanje majci o dnevnim aktivnostima - 0,07* - 0,18*** - 0,15*** - 0,13***

Samootkrivanje majci o osjećajima i brigama - 0,12*** - 0,25*** - 0,22*** - 0,21***

Samoregulacija - 0,27*** - 0,13*** - 0,19*** - 0,13***

OBI

LJEŽ

JA M

AJK

E

Dob - 0,07* - 0,08*NaobrazbaRadni status (1= nezaposlena; 2 = povremeno/stalno zaposlena)Samohranost (0 = ne; 1 = da) - 0,07* 0,08* 0,10***Subjektivno zdravljeZadovoljstvo životom - 0,07* - 0,13*** - 0,09** - 0,10**Zadovoljstvo brakom - 0,12*** - 0,09**Intrinzični ciljevi majki (izvor: adolescent) - 0,13*** - 0,10** - 0,11***

Ekstrinzični ciljevi majki (izvor: adolescent) 0,08* 0,07* 0,09**

Majčina očekivanja u domeni škole 0,15*** 0,09**

Majčina očekivanja u domeni slobodnog vremena 0,07* 0,12*** 0,10***

Osjećaj roditeljske kompetentnosti - 0,23*** - 0,17*** - 0,13*** - 0,09**

Pomišljanje o potrebi savjeta stručnjaka (1 = ne; 2 = da, ponekad; 3 = da, često)

0,21*** 0,11** 0,09** 0,18***

Zabrinutost 0,08*Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta 0,25*** 0,17*** 0,15*** 0,15***

240

Pearsonovi koeficijenti korelacije

Majčina samoprocjena

učestalosti tjelesnog

kažnjavanja

Majčino tjelesno

kažnjavanje i vikanje

Majčino ukidanje

privilegija i zadavanje dodatnih

obveza

Majčino teže fizičko i psihičko

nasilje

Izvor podataka Majka Adolescent Adolescent Adolescent

OBI

LJEŽ

JA M

AJK

E

Uvjerenje u opravdanost tjelesnog kažnjavanja 0,42*** 0,14*** 0,07*

Uvjerenje o psihičkim problemima djeteta zbog vikanja i vrijeđanja

- 0,17***

Uvjerenje o psihičkim problemima djeteta zbog tjelesnog kažnjavanja

- 0,21***

Uvjerenje o tjelesnim posljedicama tjelesnog kažnjavanja

- 0,17***

Stav prema uplitanju treće osobe - 0,22*** - 0,11***

Znanje o zabrani tjelesnog kažnjavanja djece u Hrvatskoj (1 = ne; 2 = da)

- 0,09**

OBI

LJEŽ

JA O

BITE

LJI

Ukupni broj djeceFinancijske teškoće 0,12*** 0,08*Prosječni mjesečni prihod po ukućanuOtežavanje roditeljske uloge zahtjevima posla 0,16*** 0,08* 0,10**

Zajedničke aktivnosti s djetetom radnim danom - 0,09**

Zajedničke aktivnosti s djetetom neradnim danomUčestalost zajedničkog obroka - 0,07*

Roditeljska usklađenost: suradnja - 0,07* - 0,10**

Roditeljska neusklađenost: sukob 0,10** 0,12*** 0,09** 0,10***

Nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji (1 = ne; 2 = da)

0,09** 0,08* 0,13**

Nazočnost djeteta s emocionalnim i/ili ponašajnim problemima u obitelji (1 = ne; 2 = da)

0,07* 0,07*

241

Pearsonovi koeficijenti korelacije

Majčina samoprocjena

učestalosti tjelesnog

kažnjavanja

Majčino tjelesno

kažnjavanje i vikanje

Majčino ukidanje

privilegija i zadavanje dodatnih

obveza

Majčino teže fizičko i psihičko

nasilje

Izvor podataka Majka Adolescent Adolescent Adolescent

OBI

LJEŽ

JA O

KRU

ŽEN

JA

Veličina mjesta (8 kategorija) 0,07* 0,11***Zagrebačka regija (0 = ne; 1 = da)Dalmacija (0 = ne; 1 = da)Istra, primorje i Gorski kotar (0 = ne; 1 = da) - 0,09** - 0,10** - 0,06*

Slavonija (0 = ne; 1 = da)Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija (0 = ne; 1 = da)

0,07*

Sjeverozapadna i Središnja Hrvatska (0 = ne; 1 = da)Percipirani stavovi neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djece

0,23*** 0,12*** 0,10**

Percipirani stavovi stručnjaka o tjelesnom kažnjavanju djece 0,14*** 0,08*

Neformalna socijalna podrškaFormalna podrška bliže okoline - 0,12***

Formalna podrška šire zajednice

Napomena: u slučaju dihotomnih varijabli, umjesto Pearsonovog, izračunat je point – biserijalni koeficijent korelacije

Rezultati spomenute četiri regresijske analize, u kojima se predviđaju majčini postupci kažnjavanja, prikazani su u tablici 8.6. U tablici su prikazani standardizirani regresijski koeficijenti koji predstavljaju koeficijente opterećenja (tzv. pondere) rezultata na svakoj pojedinoj prediktorskoj varijabli u regresijskoj jednadžbi kojom se predviđa zadani kriterij (majčini postupci kažnjavanja). Ovi koeficijenti interpretiraju se kao samostalni doprinosi predviđanju/objašnjavanju kriterija. Prikazani su samo statistički značajni beta koeficijenti (p < 0,05).

Višestruka regresijska analiza, kojom smo pomoću obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okruženja nastojali predvidjeti majčinu samoprocjenu tjelesnog kažnjavanja u djetinjstvu (tablica 8.6), uspjela je objasniti najmanje 27% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 6,958; df = 46/774; p < 0,001). Najjačim prediktorom se pokazalo uvjerenje u opravdanost tjelesnog kažnjavanja djeteta kao odgojne metode (β=0,35), što ukazuje na veliku važnost specifičnih stavova o odgoju u predviđanju aktualnog roditeljskog ponašanja (Ajzen, 1985), ali i na spremnost majki na priznavanje tjelesnog kažnjavanja ukoliko smatraju da postupaju ispravno. Ako pogledamo korelacijsku matricu (tablica 8.5.), možemo vidjeti da je korelacija ovog uvjerenja i majčinog samoiskaza o tjelesnom kažnjavanju viša od korelacija ostalih prediktora s kriterijem (r = 0,4; p < 0,001). Od preostalih obilježja majke statistički značajnim prediktorima se pokazala dob majke te učestalost pomišljanja o potrebi savjeta stručnjaka oko odgoja djeteta. Negativna

242

korelacija dobi majke i tjelesnog kažnjavanja djeteta (r = - 0,1; p < 0,05) znači da mlađe majke, u odnosu na starije u prosjeku nešto više koriste tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu. Majke, koje su više puta u životu udarile dijete, češće su i pomišljale na potrebu za savjetom stručnjaka u odgoju djece (r = 0,2; p < 0,001). Značajnim prediktorom u regresijskoj analizi pokazala se i roditeljska procjena samoregulacije djeteta (uprosječena majčina i očeva procjena). Predznak beta koeficijenta kao i bivarijatne korelacije (r = - 0,3; p < 0,001) ukazuje na to da majke djece slabije samoregulacije i samokontrole više koriste tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu. Od ostalih obilježja adolescenta kao značajni prediktor su se pokazali i problemi u ponašanju adolescenta i to u smjeru češćeg tjelesnog kažnjavanja djece s više problema u ponašanju (r = 0,2; p < 0,01). Nadalje, provođenje vremena u zajedničkim aktivnostima s djetetom radnim danom pokazalo se kao značajan prediktor majčine procjene učestalosti tjelesnog kažnjavanja djeteta. Negativni predznak ovog beta koeficijenta, kao i bivarijatne korelacije (r = - 0,1; p < 0,001) ukazuje da majke, koje provode manje zajedničkih aktivnosti s djetetom tijekom radnih dana, više tjelesno kažnjavaju djecu. Značajan prediktor je i mjera financijskih teškoća izražena kao broj aktivnosti štednje na koje su roditelji bili primorani u proteklih 12 mjeseci. Majčina primoranost na štednju pozitivno je povezana s učestalošću tjelesnog kažnjavanja djeteta (r = 0,1; p < 0,001). Posljednji statistički značajni prediktor majčine samoprocjene tjelesnog kažnjavanja djeteta su percipirani stavovi neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djece. One majke koje stavove svojih roditelja, prijatelja, poznanika i drugih roditelja u bližoj okolini doživljaju tolerantnijim prema tjelesnom kažnjavanju, ujedno su i nešto češće tjelesno kažnjavale svoju djecu u odnosu na one majke čija je neformalna okolina izrazito protiv tjelesnog kažnjavanja (r = 0,2; p < 0,001). Školski uspjeh adolescenta na polugodištu i provođenje vremena u zajedničkim aktivnostima s djetetom neradnim danom su dvije prediktorske varijable koje su u ovoj regresijskoj jednadžbi promijenile predznak u odnosu na onaj u korelacijskoj matrici. To se može dogoditi zbog tzv. supresijskog učinka, a takvi prediktori se nazivaju supresorima8 te ih zbog složenosti međuodnosa među varijablama ovdje nećemo detaljnije interpretirati (u tablici su beta koeficijenti koji ukazuju na supresijski učinak označeni slovom „s“).

Višestruka regresijska analiza, kojom smo pomoću obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okruženja nastojali predvidjeti procjenu adolescenta o učestalosti tjelesnog kažnjavanja i vikanja majke od ranog djetinjstva do danas (tablica 8.6), uspjela je objasniti najmanje 21% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 5,281; df = 46/774; p < 0,001). Najjačim prediktorima u regresijskoj analizi su se pokazali samopoštovanje djeteta te problemi u ponašanju djeteta. Pritom je samopoštovanje djeteta negativno povezano s doživljajem tjelesnog kažnjavanja i vikanja majke (r = - 0,3; p < 0,001), što ukazuje na niže samopoštovanje djece na koju su majke više vikale i tjelesno ih kažnjavale, ali i na moguću veću upečatljivost tih iskustava kod djece nižeg samopoštovanja („teže im pada“). Problemi u ponašanju su pozitivno povezani s doživljajem učestalosti tjelesnog kažnjavanja i vikanja majki (r = 0,3; p < 0,001), tj. djeca, koja su izjavila o više problematičnog ponašanja, ujedno izjavljuju i o više tjelesnog kažnjavanja i vikanja od strane majki. Od obilježja adolescenta, u regresijskoj jednadžbi značajni doprinos objašnjenju majčinog tjelesnog kažnjavanja i vikanja ima i samootkrivanje djeteta (majci) o osjećajima i brigama. Pritom je predznak negativan (r = - 0,3; p < 0,001), što znači da se djeca, koja doživljavaju više tjelesnog kažnjavanja i vikanja od majki, manje samootkrivaju majkama o svojim osjećajima i brigama.

8 Supresor = prediktorska varijabla koja je u nultoj ili vrlo niskoj korelaciji s kriterijskom varijablom, ali zbog svoje povezanosti s nekom drugom prediktorskom varijablom ili više njih, značajno pridonosi efikasnosti regresijske analize (povećanju koeficijenta multiple determinacije R2) na način da „odstranjuje“ varijancu koju dijeli s drugim prediktorima, a koja nije relevantna za predviđanje kriterija (Tabachnick i Fidell, 2001). Primjerice, provođenje zajedničkih aktivnosti s djetetom neradnim danom je u nultoj korelaciji s majčinom samoprocjenom tjelesnog kažnjavanja djeteta, ali u regresijskoj jednadžbi „odstranjuje“ irelevantnu varijancu koju dijeli sa prediktorom „provođenje zajedničkih aktivnosti s djetetom radnim danom“ (primjerice, osobna jednadžba davanja odgovora na pitanje tog tipa) i time pojačava prediktivnost provođenja aktivnosti radnim danom za majčino tjelesno kažnjavanje u regresijskoj jednadžbi.

243

Od majčinih obilježja, značajan doprinos u regresiji imaju majčina očekivanja u domeni škole i slobodnog vremena, gdje je veći doživljaj majčinih očekivanja u domeni škole (r = 0,2; p < 0,001) i slobodnog vremena (r = 0,1; p < 0,05) povezan s više tjelesnog kažnjavanja i vikanja. Nadalje, uvjerenje majke u opravdanost tjelesnog kažnjavanja i ovdje ima značajan jedinstveni doprinos u predikciji aktualnog kažnjavajućeg ponašanja (r = 0,1; p < 0,001). Od obilježja obitelji, značajan jedinstveni doprinos ima samo nazočnost djeteta (barem jednog) s razvojnim teškoćama u obitelji. U takvim obiteljima majke u prosjeku nešto više viču i tjelesno kažnjavaju (r = 0,1; p < 0,01). Od obilježja sredine, značajan jedinstveni doprinos ima veličina mjesta, sugerirajući da djeca, koja žive u većim mjestima, doživljavaju nešto više tjelesnog kažnjavanja i vikanja od strane majke. Beta koeficijent za školski uspjeh i ovdje ukazuje na supresijski učinak, tj. ima suprotan predznak od predznaka u korelacijskoj tablici 8.5.

244

Tabl

ica 8

.6. S

tand

ardi

zira

ni r

egre

sijsk

i koe

ficije

nti (

beta

), ko

efici

jent

i mul

tiple

kor

elac

ije (

R) i

dete

rmin

acije

(R2 )

te v

elič

ine

F om

jera

u r

egre

sijsk

im

anal

izam

a ko

jima

su se

pre

dviđ

ale

četir

i mje

re m

ajči

nih

post

upak

a ka

žnja

vanj

a dj

etet

a (N

= 7

44)

Beta

koe

ficije

nti

Maj

čina

sam

opro

cjen

a uč

esta

lost

i tje

lesn

og

kažn

java

nja

Maj

čino

tjel

esno

ka

žnja

vanj

e i v

ikan

jeM

ajči

no u

kida

nje

priv

ilegi

ja

i zad

avan

je d

odat

nih

obve

zaM

ajči

no te

že fi

zičk

o i

psih

ičko

nas

ilje

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1 =

muš

ko; 2

= ž

ensk

o)Šk

olsk

i usp

jeh

na p

olug

odiš

tu0,

09*s

0,17

***s

Prob

lem

i u p

onaš

anju

0,08

*0,

19**

*0,

10*

Sam

opoš

tova

nje

- 0,2

0***

- 0,1

5***

- 0,1

1**

Stup

anj b

rige

i zab

rinut

osti

Sam

ootk

rivan

je o

dne

vnim

akt

ivno

stim

aSa

moo

tkriv

anje

o o

sjeć

ajim

a i b

rigam

a- 0

,15*

*- 0

,15*

*- 0

,18*

*Sa

mor

egul

acija

- 0,1

5***

OBILJEŽJA MAJKE

Dob

- 0,1

2***

- 0,1

1**

Nao

braz

baSa

moh

rano

st (0

= n

e; 1

= d

a)0,

09*

0,10

*Za

dovo

ljstv

o ži

voto

mZa

dovo

ljstv

o br

akom

Intr

inzi

čni c

iljev

i maj

ki (i

zvor

: ado

lesc

ent)

Ekst

rinzi

čni c

iljev

i maj

ki (i

zvor

: ado

lesc

ent)

Maj

čina

oče

kiva

nja

u do

men

i ško

le0,

15**

*M

ajči

na o

čeki

vanj

a u

dom

eni s

lobo

dnog

vr

emen

a0,

08*

0,13

***

0,11

**

Osj

ećaj

rodi

teljs

ke k

ompe

tent

nost

iPo

miš

ljanj

e o

potr

ebi s

avje

ta st

ručn

jaka

(1

= n

e; 2

= d

a, p

onek

ad; 3

= d

a, č

esto

)0,

08*

0,13

**

Zabr

inut

ost

Osj

ećaj

bes

pom

oćno

sti i

odu

staj

anja

od

odgo

ja

djet

eta

Uvj

eren

je u

opr

avda

nost

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

a0,

35**

*0,

09*

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og

vika

nja

i vrij

eđan

jaU

vjer

enje

o p

sihi

čkim

pro

blem

ima

djet

eta

zbog

tje

lesn

og k

ažnj

avan

jaU

vjer

enje

o tj

eles

nim

pos

ljedi

cam

a tje

lesn

og

kažn

java

nja

Stav

pre

ma

uplit

anju

treć

e os

obe

Znan

je o

zab

rani

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

a dj

ece

u H

rvat

skoj

(1

= n

e; 2

= d

a)

245

Beta

koe

ficije

nti

Maj

čina

sam

opro

cjen

a uč

esta

lost

i tje

lesn

og

kažn

java

nja

Maj

čino

tjel

esno

ka

žnja

vanj

e i v

ikan

jeM

ajči

no u

kida

nje

priv

ilegi

ja

i zad

avan

je d

odat

nih

obve

zaM

ajči

no te

že fi

zičk

o i

psih

ičko

nas

ilje

OBILJEŽJA OBITELJIFi

nanc

ijske

tešk

oće

0,11

**Pr

osje

čni m

jese

čni p

rihod

po

ukuć

anu

Ote

žava

nje

rodi

teljs

ke u

loge

zah

tjevi

ma

posl

aZa

jedn

ičke

akt

ivno

sti s

dje

teto

m ra

dnim

dan

om- 0

,13*

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

ner

adni

m

dano

m0,

11*s

Uče

stal

ost z

ajed

ničk

og o

brok

aRo

dite

ljska

usk

lađe

nost

: sur

adnj

a0,

11*s

Rodi

teljs

ka n

eusk

lađe

nost

: suk

obN

azoč

nost

dje

teta

s ra

zvoj

nim

tešk

oćam

a u

obite

lji

(1 =

ne;

2 =

da)

0,10

**0,

08*

0,12

**

Naz

očno

st d

jete

ta s

emoc

iona

lnim

i/ili

po

naša

jnim

pro

blem

ima

u ob

itelji

(1

= n

e; 2

= d

a)

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)0,

09*

0,08

*D

alm

acija

(0 =

ne;

1 =

da)

Istr

a, p

rimor

je i

Gor

ski k

otar

(0 =

ne;

1 =

da)

Slav

onija

(0 =

ne;

1 =

da)

Međ

imur

je, P

odra

vina

i Za

padn

a Sl

avon

ija

(0 =

ne;

1 =

da)

0,08

*

Sjev

eroz

apad

na i

Sred

išnj

a H

rvat

ska

(0

= n

e; 1

= d

a)Pe

rcip

irani

stav

ovi n

efor

mal

ne o

kolin

e o

tjele

snom

kaž

njav

anju

dje

ce0,

10*

Perc

ipira

ni st

avov

i str

učnj

aka

o tje

lesn

om

kažn

java

nju

djec

eFo

rmal

na p

odrš

ka b

liže

okol

ine

- 0,0

8*

USPJEŠNOST MODELA

R0,

560,

510,

450,

39

R20,

310,

260,

200,

15

Prila

gođe

ni R

20,

270,

210,

150,

09

F6,

958*

**5,

281*

**3,

836*

**2,

677*

**

Nap

omen

a: p

rikaz

ani s

u sa

mo

stat

istič

ki z

nača

jni b

eta

koefi

cije

nti;

***p

< 0

,001

; **p

< 0

,01;

*p

< 0,

05; s su

pres

ijski

uči

nak;

df =

46/

744

246

Višestruka regresijska analiza, kojom smo pomoću istog seta prediktora pokušali predvidjeti procjenu adolescenta o učestalosti majčinog ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza (tablica 8.6.), uspjela je objasniti oko 15% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 3,836; df = 46/774; p < 0,001). Najveći relativni doprinos u predviđanju ovog kriterija ima samopoštovanje djeteta te samootkrivanje majci o osjećajima i brigama. Samopoštovanje djeteta negativno je povezano s ovim oblikom majčinog kažnjavanja (r = - 0,2; p < 0,001), kao i samootkrivanje djeteta o osjećajima i brigama (r = - 0,2; p < 0,001). To znači da su djeca, koju majke često kažnjavaju ukidanjem privilegija i zadavanjem dodatnih obveza, u prosjeku nešto nižeg samopoštovanja i manje se povjeravaju majkama. Od obilježja adolescenta, značajni jedinstveni doprinos predviđanju učestalosti majčinog ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza daju i problemi u ponašanju djeteta. Tako je problematično ponašanje djeteta pozitivno povezano s ovim oblikom majčinog kažnjavanja (r = 0,2; p < 0,001). Od majčinih obilježja, najjači relativni doprinos imaju majčina očekivanja u domeni slobodnog vremena, a povezanost je pozitivnog predznaka – veća majčina očekivanja povezana su s češćim kažnjavanjem (r = 0,1; p < 0,01). Dob majke i samohranost majke također imaju značajne samostalne doprinose u predviđanju ovog tipa majčinog kažnjavanja. Negativna korelacija dobi majke i tjelesnog kažnjavanja djeteta (r = - 0,1; p < 0,05) znači da mlađe majke, u odnosu na starije u prosjeku nešto više koriste kažnjavanje ukidanjem privilegija i zadavanje dodatnih obveza kao odgojnu metodu. U odnosu na djecu iz dvoroditeljskih obitelji, djeca samohranih majki također u prosjeku izjavljuju o većoj učestalosti ove vrste majčinog kažnjavanja (r = 0,1; p < 0,05). Nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji i ovdje kao prediktor daje značajan relativni doprinos, kao i veličina mjesta i to u smjeru više kažnjavanja u većim mjestima. Od obilježja sredine značajni doprinos predviđanju kriterija dala je i varijabla formalne podrške bliže okoline. Tako ovu vrstu kažnjavanja koriste u nešto većoj mjeri majke koje formalnu podršku okoline doživljavaju manjom ili nikakvom (r = - 0,1; p < 0,001). Djeca iz područja Međimurja, Podravine i Zapadne Slavonije nešto više doživljavaju ovaj oblik kažnjavanja od strane majke, u odnosu na djecu iz područja Zagrebačke regije.

Višestruka regresijska analiza, kojom smo pokušali predviđati procjenu adolescenta o učestalosti majčinog težeg fizičkog i psihičkog nasilja (tablica 8.6.), uspjela je objasniti svega 9% ukupne varijance kriterija, ali model je statistički značajan (F = 2,677; df = 46/774; p < 0,001). U predviđanju doživljaja težeg majčinog nasilja najveći relativni doprinos ima samootkrivanje adolescenata majci o osjećajima i brigama i to s negativnim predznakom. Djeca čije su majke prema njima izrazito nasilne, rijetko im se povjeravaju (r= - 0,2; p < 0,001). Značajan doprinos u predviđanju ima i samopoštovanje djeteta i to u smjeru nižeg samopoštovanja djece majki koje su tijekom djetinjstva nad djecom vršile teže fizičko ili psihičko nasilje (r = - 0,2; p < 0,001). Samohranost majke također ima značajni relativni doprinos u predviđanju nasilja. Djeca samohranih majki u prosjeku su nešto češće doživjela teže nasilje od strane majke (r = 0,1; p <0,001). Neparametrijskim Kruskal-Wallisovim testom9 dobivena je statistički značajna razlika u doživljaju majčinog nasilja djece samohranih i nesamohranih majki (χ2 = 14,156; df 0 1; p < 0,001). Od preostalih obilježja majke, značajan jedinstveni doprinos predviđanju majčinog nasilja imaju i majčina očekivanja u domeni slobodnog vremena te pomišljanje o potrebi savjeta stručnjaka u odgoju djece. Pritom su veća majčina očekivanja povezana s više nasilja (r = 0,1, p < 0,01), kao i češće pomišljanje o potrebi savjeta stručnjaka (r = 0,2, p < 0,001). Nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji i ovdje kao prediktor daje značajan relativni doprinos u predviđanju kriterija.

9 Ovdje smo koristili neparametrijski test jer je Levenov test pokazao da varijance unutar skupina nisu homogene.

247

8.2.2. Korelati očevih postupaka kažnjavanja djeteta

U tablici 8.7. prikazani su Pearsonovi koeficijenti povezanosti različitih obilježja adolescenta, obilježja oca, obilježja obitelji i obilježja životnog okruženja s različitim mjerama kažnjavanja djeteta (očeva samoprocjena broja udaraca od ranog djetinjstva do danas te dječje procjene učestalosti tjelesnog kažnjavanja i vikanja, ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza te težeg fizičkog i psihičkog nasilja oca). Kao i na podatcima za majke, i ovdje je velik broj utvrđenih statistički značajnih povezanosti, ali većina njih ukazuje na vrlo nisku do nisku povezanost, dok svega nekolicina koeficijenata ukazuje na nisku do umjerenu povezanost10. Iz tablice 8.7. može se vidjeti da je, primjerice, očeva samoprocjena veće učestalosti tjelesnog kažnjavanja povezana s:

- djetetovim muškim spolom, slabijim školskim uspjehom, više problema u ponašanju, slabijom samoregulacijom, manjim samootkrivanjem ocu;

- očevom mlađom dobi, manjim zadovoljstvom životom, osjećajem manje roditeljske kompetentnosti, češćim pomišljanjem na potrebu za savjetom stručnjaka u odgoju, izraženijim ekstrinzičnim odgojnim vrijednostima, većom zabrinutošću, većim osjećajem bespomoćnosti i odustajanja od odgoja, češćim uvjerenjima da je opravdano i djelotvorno tjelesno kažnjavati dijete, da su psihički problemi i povrede djece zbog roditeljskog nasilja rjeđi, da se treća osoba ne treba uplitati u tjelesno kažnjavanje, s neznanjem o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja,

- s više financijskih teškoća, većim otežavanjem roditeljske uloge zahtjevima posla, većim sukobom oko roditeljskih nastojanja s drugim roditeljem, nazočnošću djeteta s emocionalnim ili ponašajnim problemima u obitelji, percepcijom tolerantnijih stavova prema tjelesnom kažnjavanju kod članova neformalne socijalne mreže i kod stručnjaka i javnih djelatnika te manjom formalnom podrškom u roditeljskoj ulozi od strane bliže okoline (djelatnici škole, liječnik i sl.).

Kako bismo utvrdili jedinstvene doprinose pojedinih korelata (prediktora) u predviđanju četiri mjere očevih postupaka kažnjavanja (kriteriji), provedene su četiri višestruke regresijske analize. Rezultati regresijskih analiza prikazani su u tablici 8.8. U tablici su prikazani standardizirani regresijski koeficijenti (beta koeficijenti) koji predstavljaju koeficijente opterećenja (tzv. pondere) rezultata na svakoj pojedinoj prediktorskoj varijabli u regresijskoj jednadžbi kojom se predviđa zadani kriterij (očevi postupci kažnjavanja).

10 Zbog toga još jednom napominjemo da prilikom interpretacije rezultata u tablici 8.3. uvijek treba imati u vidu i veličinu koeficijenta korelacije, a ne samo statističku značajnost i smjer povezanosti.

248

Tabl

ica 8

.7. K

oefic

ijent

i kor

elac

ije iz

međ

u ra

zlič

itih

obilj

ežja

ado

lesc

enta

, obi

lježj

a oc

a, o

bilje

žja

obite

lji i

obilj

ežja

živ

otno

g ok

ruže

nja,

s je

dne

stra

ne, t

e ra

zlič

itih

mje

ra k

ažnj

avan

ja o

d st

rane

oca

s dr

uge

stra

ne

Koefi

cije

nti k

orel

acije

Oče

va sa

mop

rocj

ena

učes

talo

sti t

jele

snog

ka

žnja

vanj

a

Oče

vo tj

eles

no

kažn

java

nje

i vik

anje

Oče

vo u

kida

nje

priv

ilegi

ja i

zada

vanj

e do

datn

ih o

bvez

a

Oče

vo te

že fi

zičk

o i

psih

ičko

nas

ilje

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1 =

muš

ko; 2

= ž

ensk

o)- 0

,15*

**- 0

,07*

- 0,0

6*- 0

,08*

Škol

ski u

spje

h na

pol

ugod

ištu

- 0,1

1**

- 0,0

8*- 0

,10*

**Pr

oble

mi u

pon

ašan

ju0,

20**

*0,

29**

*0,

16**

*0,

24**

*Sa

mop

ošto

vanj

e - 0

,27*

**- 0

,17*

**- 0

,21*

**St

upan

j brig

e i z

abrin

utos

ti0,

09**

Sam

ootk

rivan

je o

dne

vnim

akt

ivno

stim

a- 0

,08*

- 0,2

0***

- 0,0

9**

- 0,1

9***

Sam

ootk

rivan

je o

osj

ećaj

ima

i brig

ama

- 0,1

0**

- 0,2

4***

- 0,1

4***

- 0,2

2***

Sam

oreg

ulac

ija- 0

,24*

**- 0

,10*

*- 0

,15*

**- 0

,11*

**

OBILJEŽJA OCA

Dob

- 0,1

3***

- 0,0

8*N

aobr

azba

0,07

*0,

09*

Radn

i sta

tus (

1 =

neza

posl

en; 2

= p

ovre

men

o/st

alno

zap

osle

n)Sa

moh

rano

st (0

= n

e; 1

= d

a)Zd

ravl

jeZa

dovo

ljstv

o ži

voto

m- 0

,09*

- 0,0

7*Za

dovo

ljstv

o br

akom

Intr

inzi

čni c

iljev

i oče

va (i

zvor

: ado

lesc

ent)

- 0,1

8***

- 0,1

9***

Ekst

rinzi

čni c

iljev

i oče

va (i

zvor

: ado

lesc

ent)

0,10

**0,

06*

0,07

*0,

08*

Oče

va o

čeki

vanj

a u

dom

eni š

kole

0,14

***

Oče

va o

čeki

vanj

a u

dom

eni s

lobo

dnog

vre

men

a0,

10**

0,17

***

Osj

ećaj

rodi

teljs

ke k

ompe

tent

nost

i- 0

,17*

**- 0

,11*

*- 0

,14*

**Po

miš

ljanj

e o

potr

ebi s

avje

ta st

ručn

jaka

(1

= n

e; 2

= d

a, p

onek

ad; 3

= d

a, č

esto

)0,

22**

*0,

11**

0,16

***

Zabr

inut

ost

0,11

**0,

08*

0,09

*0,

11**

Osj

ećaj

bes

pom

oćno

sti i

odu

staj

anja

od

odgo

ja d

jete

ta0,

22**

*0,

16**

*0,

12**

*0,

16**

*U

vjer

enje

u o

prav

dano

st tj

eles

nog

kažn

java

nja

0,44

***

0,21

***

0,09

*0,

12**

*U

vjer

enje

o p

sihi

čkim

pro

blem

ima

djet

eta

zbog

vik

anja

i vr

ijeđa

nja

- 0,1

4***

- 0,0

8*- 0

,09*

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og tj

eles

nog

kažn

java

nja

- 0,1

5***

Uvj

eren

je o

tjel

esni

m p

oslje

dica

ma

tjele

snog

kaž

njav

anja

- 0,1

7***

- 0,0

8*- 0

,10*

*St

av p

rem

a up

litan

ju tr

eće

osob

e- 0

,17*

**- 0

,08*

Znan

je o

zab

rani

tjel

esno

g ka

žnja

vanj

a dj

ece

u H

rvat

skoj

(1

= n

e; 2

= d

a)- 0

,09*

249

Koefi

cije

nti k

orel

acije

Oče

va sa

mop

rocj

ena

učes

talo

sti t

jele

snog

ka

žnja

vanj

a

Oče

vo tj

eles

no

kažn

java

nje

i vik

anje

Oče

vo u

kida

nje

priv

ilegi

ja i

zada

vanj

e do

datn

ih o

bvez

a

Oče

vo te

že fi

zičk

o i

psih

ičko

nas

ilje

OBILJEŽJA OBITELJI

Uku

pni b

roj d

jece

Fina

ncijs

ke te

škoć

e0,

08*

Pros

ječn

i mje

sečn

i prih

od p

o uk

ućan

u0,

11**

Ote

žava

nje

rodi

teljs

ke u

loge

zah

tjevi

ma

posl

a0,

08*

Zaje

dnič

ke a

ktiv

nost

i s d

jete

tom

radn

im d

anom

- 0,1

1**

- 0,1

0**

- 0,0

8*Za

jedn

ičke

akt

ivno

sti s

dje

teto

m n

erad

nim

dan

om- 0

,12*

*- 0

,12*

*- 0

,10*

*U

čest

alos

t zaj

edni

čkog

obr

oka

Rodi

teljs

ka u

skla

đeno

st: s

urad

nja

Rodi

teljs

ka n

eusk

lađe

nost

: suk

ob0,

13**

*0,

12**

*0,

09*

0,08

*N

azoč

nost

dje

teta

s ra

zvoj

nim

tešk

oćam

a u

obite

lji

(1 =

ne;

2 =

da)

0,07

*0,

17**

*

Naz

očno

st d

jete

ta s

emoc

iona

lnim

i/ili

pon

ašaj

nim

pro

blem

ima

u ob

itelji

(1

= n

e; 2

= d

a)0,

10**

0,11

**

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)0,

12**

*

Zagr

ebač

ka re

gija

(0 =

ne;

1 =

da)

Dal

mac

ija (0

= n

e; 1

= d

a)Is

tra,

prim

orje

i G

orsk

i kot

ar (0

= n

e; 1

= d

a)- 0

,09*

*- 0

,11*

**Sl

avon

ija (0

= n

e; 1

= d

a)M

eđim

urje

, Pod

ravi

na i

Zapa

dna

Slav

onija

(0 =

ne;

1 =

da)

Sjev

eroz

apad

na i

Sred

išnj

a H

rvat

ska

(0 =

ne;

1 =

da)

0,09

**0,

06*

Perc

ipira

ni st

avov

i nef

orm

alne

oko

line

o tje

lesn

om k

ažnj

avan

ju

djec

e0,

19**

*0,

12**

*0,

10**

Perc

ipira

ni st

avov

i str

učnj

aka

o tje

lesn

om k

ažnj

avan

ju d

jece

0,09

*N

efor

mal

na so

cija

lna

podr

ška

Form

alna

pod

rška

bliž

e ok

olin

e- 0

,08*

- 0,0

8*Fo

rmal

na p

odrš

ka ši

re z

ajed

nice

Nap

omen

a: u

sluč

aju

diho

tom

nih

varij

abli,

um

jest

o Pe

arso

novo

g, iz

raču

nat j

e po

int –

bis

erija

lni k

oefic

ijent

kor

elac

ije; *

**p

< 0,

001;

**p

< 0

,01;

*p

< 0,

05

250

Višestruka regresijska analiza, kojom smo pomoću obilježja adolescenta, roditelja, obitelji i okruženja željeli predvidjeti očevu samoprocjenu tjelesnog kažnjavanja u djetinjstvu (tablica 8.8.), uspjela je objasniti 27% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 6,233; df = 46/650; p < 0,001). Najjačim prediktorom se, kao i kod majki, pokazalo uvjerenje u opravdanost tjelesnog kažnjavanja djeteta kao odgojne metode (β = 0,40). Ako promotrimo korelacijsku matricu (tablica 8.7.), možemo vidjeti da je korelacija ovog uvjerenja i očevog samoiskaza o tjelesnom kažnjavanju viša od korelacija ostalih prediktora s kriterijem (r = 0,4; p < 0,001). Kao i na podatcima za majke, od preostalih obilježja oca statistički značajnim prediktorom se pokazala dob oca te učestalost pomišljanja na potrebu savjeta stručnjaka oko odgoja djeteta. Negativna korelacija dobi oca i tjelesnog kažnjavanja djeteta (r = - 0,1; p < 0,001) znači da mlađi očevi, u odnosu na starije u prosjeku nešto više koriste tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu. Očevi, koji su više puta u životu udarili dijete, češće su i pomišljali na potrebu savjeta stručnjaka u odgoju djece (r = 0,2; p < 0,001). Za razliku od regresijske analize na podatcima za majke, ovdje značajan samostalan doprinos predviđanju tjelesnog kažnjavanja imaju i očeva očekivanja u domeni slobodnog vremena. Pritom je korelacija između spomenutih očekivanja i očeve samoprocjene učestalosti tjelesnog kažnjavanja djeteta pozitivnog predznaka i vrlo mala (r = 0,1; p < 0,01). Kao i na podatcima za majke, značajnim prediktorom u regresijskoj analizi pokazala se i roditeljska procjena samoregulacije djeteta (uprosječena majčina i očeva procjena). Predznak beta koeficijenta kao i bivarijatne korelacije (r = - 0,2; p < 0,001) ukazuje na to da očevi djece slabije samoregulacije i samokontrole više koriste tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu. Za razliku od regresijske analize na podatcima za majke, spol djeteta ima značajan doprinos predikciji (očevi dječaka u prosjeku nešto više tjelesno kažnjavaju od očeva djevojčica; r = - 0,2; p < 0,001) kao i samootkrivanje djeteta o osjećajima i brigama (djeca se nešto manje samootkrivaju očevima koji su nešto češće tjelesno kažnjavali; r = - 0,1; p < 0,01). Za razliku od predviđanja majčine samoprocjene tjelesnog kažnjavanja djeteta, kod predviđanja očeve samoprocjene, obilježja obitelji i obilježja sredine nemaju značajni doprinos. Beta koeficijenti za intrinzične ciljeve očeva te regionalnu pripadnost Dalmaciji odnosno Sjeverozapadnoj i Središnjoj Hrvatskoj ukazuju na supresijski učinak te zbog složenosti međuodnosa među velikim brojem varijabli ne mogu biti ovdje detaljnije interpretirani.

Višestruka regresijska analiza, kojom se istim skupom prediktora nastojalo predvidjeti procjenu adolescenta o učestalosti tjelesnog kažnjavanja i vikanja oca, od ranog djetinjstva do danas (tablica 8.8.), uspjela je objasniti najmanje 19% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 4,303; df = 46/650; p < 0,001). Najjačim prediktorima u regresijskoj analizi su se pokazali samopoštovanje djeteta, uvjerenje oca u opravdanost tjelesnog kažnjavanja te problemi u ponašanju djeteta. Pritom je samopoštovanje djeteta negativno povezano s doživljajem tjelesnog kažnjavanja i vikanja oca (r = - 0,3; p < 0,001). Problemi u ponašanju su pozitivno povezani s doživljajem učestalosti tjelesnog kažnjavanja i vikanja očeva (r = 0,3; p < 0,001), tj. djeca, koja su izjavila o više problematičnog ponašanja, ujedno izjavljuju i o više tjelesnog kažnjavanja i vikanja od strane oca. Za razliku od regresijske analize na podatcima za majku, samootkrivanje djeteta ocu o osjećajima i brigama nema značajan doprinos predikciji kriterija. Uvjerenje očeva o opravdanosti tjelesnog kažnjavanja pozitivno je povezano s izjavom djece o učestalosti vikanja i tjelesnog kažnjavanja od strane očeva (r = 0,2; p < 0,001). Od očevih obilježja, značajan doprinos predviđanja kriterija imaju još i dob oca (mlađi nešto više kažnjavaju; r = - 0,1; p > 0,05) te očevi intrinzični odgojni ciljevi (veća učestalost tjelesnog kažnjavanja i vikanja povezana je s manjom izraženošću intrinzičnih ciljeva očeva; r = - 0,2; p < 0,001). Značajan doprinos predviđanju kriterija dala je i „tobožnja“ varijabla regionalne pripadnosti oca Sjeverozapadnoj i Središnjoj Hrvatskoj, u kojoj je ovaj tip kažnjavanja nešto češći u odnosu na referentnu Zagrebačku regiju. I na kraju, očeva percepcija stavova neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djece značajno pridonosi objašnjenju varijance u kriteriju. Djeca onih očeva koji stavove svojih roditelja (i punice/punca), prijatelja, poznanika i drugih roditelja u bližoj okolini doživljaju kao tolerantnije prema tjelesnom

251

kažnjavanju, ujedno su i nešto češće doživjela tjelesno kažnjavanje i vikanje od strane svojih očeva, u odnosu na djecu onih očeva čija je neformalna okolina izrazitije protiv tjelesnog kažnjavanja (r = 0,1; p < 0,001). Beta koeficijent za percipirane stavove formalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djece i ovdje ukazuje na supresijski učinak.

Višestruka regresijska analiza, kojom smo nastojali predvidjeti procjenu adolescenta o učestalosti očevog ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza (tablica 8.8.), uspjela je objasniti oko 13% varijance kriterija, a model je statistički značajan (F = 3,163; df = 46/650; p < 0,001). Najveći relativni doprinos u predviđanju ovog kriterija imaju očeva očekivanja u domeni slobodnog vremena. Veća očeva očekivanja povezana su s češćim kažnjavanjem ove vrste (r = 0,2; p < 0,001). Zatim po veličini doprinosa slijedi veličina mjesta i to u smjeru više očevog kažnjavanja u većim mjestima. Od preostalih očevih obilježja značajan samostalni doprinos imaju još dob i naobrazba oca, očeva očekivanja u domeni škole te osjećaj roditeljske kompetentnosti. Dob oca je negativno povezana s dječjim doživljajem očevog ukidanja privilegija i zadavanja dodatnih obveza za kaznu (r = - 0,1; p < 0,05), dok je povezanost kažnjavanja s naobrazbom oca pozitivnog predznaka (obrazovaniji očevi nešto češće koriste ovaj oblik kažnjavanja; r = 0,1; p < 0,05). Kako bismo utvrdili među kojim skupinama očeva prema naobrazbi postoji ova razlika, koja je pomalo neočekivanog smjera, odlučili smo provesti jednosmjernu analizu varijance.11 Analiza varijance je pokazala da razlika među skupinama očeva različitog stupnja obrazovanja nije dostigla statističku značajnost (F = 1,880; df = 2/793; p > 0,05) te stoga nećemo dalje interpretirati doprinos tog prediktora. Očeva očekivanja u domeni škole također su pozitivno povezana s kažnjavanjem (r = 0,1; p < 0,001), dok je osjećaj roditeljske kompetentnosti negativno povezan s učestalošću kažnjavanja (r = - 0,1; p < 0,001). Za razliku od majčinih postupaka kažnjavanja ukidanjem privilegija i zadavanjem dodatnih obveza, čijem objašnjavanju su relativno mnogo pridonosila obilježja adolescenta, u predviđanju očevih postupaka kažnjavanja ovog tipa značajan samostalni doprinos imaju samo problemi u ponašanju djeteta. Više kažnjavanja od strane očeva doživljavaju djeca s više problema u ponašanju (r = 0,2; p < 0,001).

11 Zbog razmjerno velike razlike u broju slučajeva unutar skupina, očevi s magisterijem/doktoratom pridruženi su fakultetski obrazovanim očevima, te su spojene kategorije očeva s nezavršenom i završenom osnovnom školom.

252

Tabl

ica 8

.8. S

tand

ardi

zira

ni r

egre

sijsk

i koe

ficije

nti (

beta

), ko

efici

jent

i mul

tiple

kor

elac

ije (

R) i

dete

rmin

acije

(R2 )

te v

elič

ine

F om

jera

u r

egre

sijsk

im

anal

izam

a ko

jima

su se

pre

dviđ

ale

četir

i mje

re o

čevi

h po

stup

aka

kažn

java

nja

djet

eta

(N =

650

)

Beta

koe

ficije

nti

Oče

va sa

mop

rocj

ena

učes

talo

sti t

jele

snog

ka

žnja

vanj

a

Oče

vo tj

eles

no

kažn

java

nje

i vik

anje

Oče

vo u

kida

nje

priv

ilegi

ja i

zada

vanj

e do

datn

ih o

bvez

a

Oče

vo te

že fi

zičk

o i

psih

ičko

nas

ilje

OBILJEŽJA ADOLESCENTA

Spol

(1

= m

uško

; 2 =

žen

sko)

- 0,0

9*

Škol

ski u

spje

h na

pol

ugod

ištu

Prob

lem

i u p

onaš

anju

0,17

***

0,09

*0,

10*

Sam

opoš

tova

nje

- 0,1

9***

- 0,1

3**

Stup

anj b

rige

i zab

rinut

osti

Sam

ootk

rivan

je o

dne

vnim

akt

ivno

stim

aSa

moo

tkriv

anje

o o

sjeć

ajim

a i b

rigam

a- 0

,14*

Sam

oreg

ulac

ija- 0

,11*

OBILJEŽJA OCA

Dob

- 0,1

5***

- 0,0

8*- 0

,09*

Nao

braz

ba0,

09*

0,10

*Sa

moh

rano

st (0

= n

e; 1

= d

a)Za

dovo

ljstv

o ži

voto

mZa

dovo

ljstv

o br

akom

Intr

inzi

čni c

iljev

i oče

va (i

zvor

: ado

lesc

ent)

0,09

*s- 0

,12*

*- 0

,13*

*Ek

strin

zičn

i cilj

evi o

čeva

(izv

or: a

dole

scen

t)O

čeva

oče

kiva

nja

u do

men

i ško

le0,

12**

Oče

va o

čeki

vanj

a u

dom

eni s

lobo

dnog

vre

men

a0,

07*

0,17

***

Osj

ećaj

rodi

teljs

ke k

ompe

tent

nost

i- 0

,11*

Pom

išlja

nje

o po

treb

i sav

jeta

stru

čnja

ka

(1 =

ne;

2 =

da,

pon

ekad

; 3 =

da,

čes

to)

0,12

**

Zabr

inut

ost

Osj

ećaj

bes

pom

oćno

sti i

odu

staj

anja

od

odgo

ja d

jete

taU

vjer

enje

u o

prav

dano

st tj

eles

nog

kažn

java

nja

0,40

***

0,18

***

Uvj

eren

je o

psi

hičk

im p

robl

emim

a dj

etet

a zb

og v

ikan

ja

i vrij

eđan

jaU

vjer

enje

o p

sihi

čkim

pro

blem

ima

djet

eta

zbog

tje

lesn

og k

ažnj

avan

jaU

vjer

enje

o tj

eles

nim

pos

ljedi

cam

a tje

lesn

og k

ažnj

avan

jaSt

av o

ca p

rem

a up

litan

ju tr

eće

osob

eZn

anje

o z

abra

ni tj

eles

nog

kažn

java

nja

djec

e u

Hrv

atsk

oj

(1 =

ne;

2 =

da)

253

Beta

koe

ficije

nti

Oče

va sa

mop

rocj

ena

učes

talo

sti t

jele

snog

ka

žnja

vanj

a

Oče

vo tj

eles

no

kažn

java

nje

i vik

anje

Oče

vo u

kida

nje

priv

ilegi

ja i

zada

vanj

e do

datn

ih o

bvez

a

Oče

vo te

že fi

zičk

o i

psih

ičko

nas

ilje

OBILJEŽJA OBITELJIFi

nanc

ijske

tešk

oće

Pros

ječn

i mje

sečn

i prih

od p

o uk

ućan

u0,

10*

Ote

žava

nje

rodi

teljs

ke u

loge

zah

tjevi

ma

posl

aZa

jedn

ičke

akt

ivno

sti s

dje

teto

m ra

dnim

dan

omZa

jedn

ičke

akt

ivno

sti s

dje

teto

m n

erad

nim

dan

omU

čest

alos

t zaj

edni

čkog

obr

oka

Rodi

teljs

ka u

skla

đeno

st: s

urad

nja

Rodi

teljs

ka n

eusk

lađe

nost

: suk

obN

azoč

nost

dje

teta

s ra

zvoj

nim

tešk

oćam

a u

obite

lji

(1 =

ne;

2 =

da)

0,11

**

Naz

očno

st d

jete

ta s

emoc

iona

lnim

i/ili

pon

ašaj

nim

pr

oble

mim

a u

obite

lji

(1 =

ne;

2 =

da)

OBILJEŽJA OKRUŽENJA

Velič

ina

mje

sta

(8 k

ateg

orija

)0,

15**

*

Dal

mac

ija (0

= n

e; 1

= d

a)- 0

,09*

s

Istr

a, p

rimor

je i

Gor

ski k

otar

(0 =

ne;

1 =

da)

Slav

onija

(0 =

ne;

1 =

da)

Međ

imur

je, P

odra

vina

i Za

padn

a Sl

avon

ija

(0 =

ne;

1 =

da)

Sjev

eroz

apad

na i

Sred

išnj

a H

rvat

ska

(0 =

ne;

1 =

da)

- 0,1

1*s

0,10

*0,

11*

Perc

ipira

ni st

avov

i nef

orm

alne

oko

line

o tje

lesn

om

kažn

java

nju

djec

e0,

09*

0,11

*

Perc

ipira

ni st

avov

i str

učnj

aka

o tje

lesn

om k

ažnj

avan

ju

djec

e- 0

,12*

*s- 0

,11*

s

Form

alna

pod

rška

bliž

e ok

olin

e

USPJEŠNOST PREDVIĐANJA

R0,

570,

500,

440,

47

R20,

320,

250,

190,

22

Prila

gođe

ni R

20,

270,

190,

130,

16

F6,

233*

**4,

303*

**3,

163*

**3,

661*

**

Nap

omen

a: p

rikaz

ani s

u sa

mo

stat

istič

ki z

nača

jni b

eta

koefi

cije

nti;

***p

< 0

,001

; **p

< 0

,01;

*p

< 0,

05; s su

pres

ijski

uči

nak;

df =

46/

650

254

Višestruka regresijska analiza, kojom smo predviđali procjenu adolescenta o doživljaju i učestalosti težeg fizičkog i psihičkog nasilja od strane oca (tablica 8.8.), uspjela je objasniti oko 16% ukupne varijance kriterija, ali model je statistički značajan (F = 3,661; df = 46/650; p < 0,001). U predviđanju doživljaja težeg očevog nasilja najveći relativni doprinos ima samopoštovanje djeteta i to u smjeru nižeg samopoštovanja djece očeva koji su tijekom djetinjstva nad djecom vršili teže fizičko ili psihičko nasilje (r = - 0,2; p < 0,001). Jednaki samostalni doprinos ima i mjera intrinzičnih odgojnih ciljeva oca; manja izraženost intrinzičnih ciljeva oca povezana je s češćim doživljajem težeg nasilja od strane oca (r = - 0,2; p < 0,001). Značajni doprinos predviđanju očevog težeg nasilja imaju i problemi u ponašanju djeteta (r = 0,2; p < 0,001). Naobrazba oca se također pokazala kao prediktor sa značajnim samostalnim doprinosom predviđanju očevog nasilja (r = 0,1; p < 0,05), no Kruskal Wallisov neparametrijski test12 nije pokazao statističku značajnost te razlike (χ2 = 4,551; df = 2; p > 0,05). Od obilježja obitelji, statistički značajan doprinos dale su dvije varijable: prosječni mjesečni prihod po ukućanu te nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji. Veći prosječni mjesečni prihod po ukućanu pozitivno je povezan sa učestalošću težeg očevog nasilja (r = 0,1; p < 0,01). Nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji pozitivno je povezana sa učestalošću težeg očevog nasilja (r = 0,2; p > 0,001). Značajan doprinos predviđanju kriterija dala je i „tobožnja“ varijabla regionalne pripadnosti oca Sjeverozapadnoj i Središnjoj Hrvatskoj, u kojoj je nasilje oca nešto češće u odnosu na referentnu Zagrebačku regiju (r = 0,01; p > 0,05). I na kraju, očeva percepcija stavova neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djece značajno pridonosi objašnjenju varijance u kriteriju. Djeca onih očeva, koji stavove svojih roditelja (i punice/punca), prijatelja, poznanika i drugih roditelja u bližoj okolini doživljaju kao podupiruće za tjelesno kažnjavanje, ujedno su i nešto češće doživjela teže nasilje od strane svojih očeva, u odnosu na djecu onih očeva čija neformalna okolina ne tolerira tjelesno kažnjavanje (r = 0,1; p < 0,01). Beta koeficijent za percipirane stavove formalne okoline o tjelesnom kažnjavanju djece i ovdje ukazuje na supresijski učinak.

U navedenim nalazima mogu se uočiti određene razlike u strukturi prediktora majčinih i očevih postupaka kažnjavanja (mjerenih kao učestalost njihovog doživljavanja od strane djeteta). Tako je izostanak djetetovog emocionalnog samootkrivanja u odnosu s roditeljem prediktivan za majčine postupke kažnjavanja, ali ne i očeve. S druge strane, manja izraženost intrinzičnih odgojnih ciljeva prediktivna je za očevo tjelesno kažnjavanje i teže nasilje, ali ne i majčino. Veća očekivanja od djeteta predviđaju veću učestalost svih oblika kažnjavajućih postupaka majke, a samo ukidanje privilegija kod očeva. Nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama također predviđa veću učestalost svih oblika majčinog kažnjavanja, a samo težeg tjelesnog nasilja i vrijeđanja kod oca. Percipirani stavovi neformalne okoline o tjelesnom kažnjavanju predviđaju učestalost slabijeg i jačeg tjelesnog nasilja od strane očeva, ali ne i majki. Manja formalna podrška bliže okoline predviđala je majčino ukidanje privilegija, dok nije bila prediktivna za očeve postupke kažnjavanja. Ovi nalazi nadograđuju dosadašnje empirijske spoznaje o rodnim razlikama u roditeljstvu pokazujući da se majke i očevi ne razlikuju samo u svojim roditeljskim postupcima (Kosterman i sur., 2004), nego su i odrednice tih postupaka donekle različite. To vrijedi za sve razine/kategorije utjecaja – od onih koje dolaze od djeteta (primjerice, samootkrivanje), preko onih koje se tiču obilježja roditelja (primjerice, ciljevi i očekivanja) do utjecaja užeg i šireg konteksta (primjerice, nazočnost djeteta s teškoćama u obitelji, percipirani stavovi neformalne socijalne okoline o tjelesnom kažnjavanju).

Prediktori koji su imali samostalan, jedinstven doprinos predviđanju roditeljske samoprocjene učestalosti tjelesnog kažnjavanja omogućuju sljedeći zaključak:

Majke i očevi, koji su iskazali češće zdavanje udaraca djetetu, imali su, kao prvo, izraženija uvjerenja u opravdanost tjelesnog kažnjavanja. Osim toga, samoregulaciju djeteta procijenili su lošijom, bili su mlađi te su pomišljali na potrebu za savjetom stručnjaka u odgoju. Uz navedeno, ove majke imale su više financijskih teškoća, manje su vremena provodile u zajedničkim aktivnostima

12 Ovdje smo odlučili koristiti neparametrijski test, jer je Levenov test homogenosti varijanci pokazao da varijance unutar skupina nisu homogene (p < 0,001).

255

s djetetom tijekom radnog dana, a stavove prema tjelesnom kažnjavanju kod svoje neformalne socijalne okoline procijenile su tolerantnijima.

Ukupno uzevši, provjeravani model odrednica roditeljskih postupaka kažnjavanja pokazao se donekle uspješnim, a objašnjenost različitih oblika kažnjavanja djeteta na temelju korištenog skupa prediktora varira od 9% do 27%. Od pretpostavljenih kategorija prediktora, obilježja djeteta i obilježja roditelja dala su glavni doprinos objašnjenju varijance roditeljskih postupaka kažnjavanja.

Od obilježja djeteta, predviđanju roditeljskih postupaka tjelesnog i drugog kažnjavanja te težeg nasilja, jedinstveni doprinos dale su mjere djetetovog problematičnog ponašanja, samopoštovanja, samootkrivanja o osjećajima i brigama te samoregulacije. Povezanost između tjelesnog kažnjavanja i nižeg samopoštovanja, slabije samoregulacije i više problema u ponašanju već je višestruko potvrđena dosadašnjim istraživanjima (Gershoff, 2002). Kao prediktori tjelesnog kažnjavanja pokazali su se i školski uspjeh te spol. Svi ovi nalazi pokazuju da dijete svojim obilježjima i ponašanjima doprinosi objašnjenju roditeljskih postupaka podupirući time postavke socijalizacijskih modela (opisanih u prvom poglavlju) koji naglašavaju dvosmjernost utjecaja (Kuczynski i Parkin, 2006; Belsky, 1984; Čudina-Obradović i Obradović, 2006; ; Kerr i sur., 2003).

Od obilježja roditelja, najznačajnijim prediktorom roditeljskih postupaka tjelesnog kažnjavanja pokazala su se roditeljska uvjerenja u opravdanost i djelotvornost tjelesnog kažnjavanja. Ovaj je nalaz u skladu s drugim istraživanjima koja su ispitivala relativni doprinos uvjerenja o opravdanosti tjelesnog kažnjavanja u predviđanju roditeljskih postupaka (Aetah i Durrant, 2005; Delale, 2009). Štoviše, baš kao i u ovom istraživanju, Aetah i Durrant (2005) su utvrdili da je odobravanje tjelesnog kažnjavanja i opravdavanje njegovog korištenja imalo najveći samostalni doprinos objašnjenju majčinih postupaka tjelesnog kažnjavanja u kontekstu ostalih relevantnih prediktora (roditeljsko iskustvo tjelesne kažnjavanosti u djetinjstvu, odobravanje upotrebe tjelesnog kažnjavanja, znanje o razvojnim normama ponašanja djeteta, znanje o roditeljskim odgojnim postupcima alternativnim kažnjavanju, majčina percepcija ozbiljnosti neprimjerenog ponašanja djeteta, atribuiranje namjere djetetu za ponašanje, cilj odgojnih postupaka koje je primijenila i trenutno emocionalno stanje majke). Uz roditeljska uvjerenja o tjelesnom kažnjavanju, nezavisan doprinos predviđanju pojedinih oblika kažnjavanja dala su i majčina i očeva očekivanja te očevi intrinzični odgojni ciljevi, potvrđujući time teorijske postavke o važnoj ulozi roditeljskih kognicija u oblikovanju roditeljskih postupaka (Bornstein i Cheah, 2006).

Nezavisan doprinos preostalih kategorija prediktora objašnjenju roditeljskih postupaka kažnjavanja bio je manji. Od obilježja obitelji, više financijskih teškoća previđalo je više tjelesnog kažnjavanja majke, što je u skladu s nalazima drugih istraživanja (McLoyd, 1990). Međutim, neočekivan je bio nalaz da veći prihod po članu kućanstva predviđa i više očevog težeg tjelesnog i psihičkog nasilja. Kako iz postojećih podataka nije jasno čemu se može pripisati ovaj rezultat, potrebno je ovo pitanje dodatno istražiti. Sljedeće obilježje obitelji, koje je bilo prediktivno za roditeljske postupke kažnjavanja, bila je nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji. Roditelji djece s teškoćama u razvoju izloženi su povećanim psihološkim i financijskim zahtjevima u svakodnevnom životu koji povećavaju roditeljski stres povezan s većom vjerojatnošću postupaka kažnjavanja (Webster-Stratton, 1990; Critchley i Sanson, 2006). Od obilježja okruženja roditeljsko kažnjavanje predviđali su veličina mjesta stanovanja, izostanak formalne podrške bliže okoline te percipirani stavovi prema tjelesnom kažnjavanju od strane članova neformalne socijalne mreže (djetetovih baka i djedova, roditeljevih prijatelja i poznanika te drugih roditelja u zajednici). Ovi nalazi pokazuju snagu utjecaja šireg konteksta na procese unutar obitelji, posebno na roditeljske postupke kažnjavanja, u skladu s kontekstualnim ekološkim modelom razvoja (Borstein i Cheah, 2006).

Na kraju, potrebno je istaći i da je značajan dio varijance roditeljskih postupaka kažnjavanja ostao neobjašnjen testiranim modelom. Dok jedan dio neobjašnjene varijance svakako otpada na pogrešku mjerenja prediktorskih i kriterijske varijable te pogrešku prognoze, visok postotak neobjašnjene varijance ukazuje i na postojanje drugih potencijalnih prediktora koje nismo uključili

256

u postupak predviđanja roditeljskih postupaka kažnjavanja. To mogu biti neke osobine ličnosti i temperamenta djece i roditelja, roditeljski stres i druga emocionalna stanja roditelja koja mogu objasniti varijacije u roditeljskom kažnjavanju. No predviđanje svakako otežava i tendencija davanja socijalno poželjnih odgovora djece i roditelja koja može zamaskirati i umanjiti postojeće povezanosti među izmjerenim varijablama.

Kada uzmemo u obzir rezultate provjere modela na obje skupine proučavanih roditeljskih postupaka, možemo uočiti da su se sve 4 kategorije prediktora u nekom svom dijelu pojavile kao odrednice i postupaka kažnjavanja i postupaka koji podupiru psihološke potrebe djeteta. Međutim, postoje brojne razlike na razini pojedinačnih prediktora postupaka kažnjavanja i podržavajućeg roditeljstva. Primjerice, dok se pri predviđanju postupaka kažnjavanja kao prediktor redovito pojavljivalo djetetovo problematično ponašanje (a ponekad i školski uspjeh i samoregulacija djeteta), u predviđanju postupaka podržavajućeg roditeljstva to nije slučaj, nego se kao odrednice pojavljuju samo mjere pozitivne prilagodbe (dječje samopoštovanje i slobodno samootkrivanje roditelju). Kod predviđanja postupaka podržavajućeg roditeljstva ne pokazuje se značajnim ni „pritisak odozdo“ kojeg predstavlja nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji, a koji je prisutan kao prediktor kažnjavanja. Buduća istraživanja potrebna su kako bi potpunije rasvijetlila odnos između roditeljskih postupaka kažnjavanja i roditeljskog pružanja strukture, uključenosti i podrške autonomiji, a posebno različitosti u strukturi njihovih odrednica. Ove različitosti imaju neposredne praktične implikacije za planiranje specifičnih programa promocije roditeljstva koje podupire psihološke potrebe djeteta i prevencije roditeljskih postupaka koji koriste fizičko i psihičko nasilje u kontekstu kažnjavanja.

Sažetak glavnih nalaza:

• Majke pokazuju više osobne uključenosti prema djeci koja im više govore o svojim osjećajima i brigama te svakodnevnim aktivnostima, djeci višeg samopoštovanja, kad su majčini intrinzični odgojni ciljevi izraženiji, očekivanja u domeni škole veća, kad je ometanje roditeljske uloge zahtjevima posla manje, broj sati u zajedničkim aktivnostima neradnim danom veći te kad žive u manjem mjestu. Očevi također pokazuju više uključenosti prema djeci višeg samopoštovanja, koja im više govore o sebi te kad su im intrinzični odgojni ciljevi izraženiji. Usto su očevi uključeniji kad su samohrani očevi, kad osjećaju veću roditeljsku kompetentnost, žive u manjem mjestu te ukoliko stav svoje bliže okoline prema tjelesnom kažnjavanju percipiraju negativnijim.

• Majke pružaju više strukture djeci višeg samopoštovanja, koja im više govore o sebi, kad su majčini intrinzični odgojni ciljevi izraženiji, očekivanja u domeni škole i slobodnog vremena viša, sukobi oko roditeljskih nastojanja s djetetovim ocem manji te kad žive u manjem mjestu. Očevi pružaju više strukture djeci višeg samopoštovanja, koja im više govore o sebi, kad su im intrinzični odgojni ciljevi izraženiji, očekivanja u domeni škole i slobodnog vremena viša te suradnja u roditeljskoj ulozi s djetetovom majkom veća.

• Majke u većoj mjeri podržavaju autonomiju djece višeg samopoštovanja, koja im više govore o sebi te kad su majčini intrinzični odgojni ciljevi izraženiji. Uz navedene prediktore, samostalni doprinos očevom podržavanju autonomije daje i osjećaj veće roditeljske kompetentnosti.

• Majke češće tjelesno kažnjavaju i viču na djecu s više problema u ponašanju, nižeg samopoštovanja, koja im manje govore o sebi, kad imaju veća očekivanja na dijete u domeni škole i slobodnog vremena, kad vjeruju da je tjelesno kažnjavanje opravdano, a u obitelji postoji dijete s razvojnim teškoćama. Očevi češće tjelesno kažnjavaju i viču na djecu problematičnijeg ponašanja, nižeg samopoštovanja, kad vjeruju da je tjelesno kažnjavanje opravdano, kad su im manje važni intrinzični odgojni ciljevi, kad su mlađi

257

i kad stavove svoje neformalne okoline percipiraju tolerantnijima prema tjelesnom kažnjavanju.

• Majke češće ukidaju zabavne aktivnosti i zadaju dodatne obveze djeci nižeg samopoštovanja, koja manje govore o sebi, imaju više problema u ponašanju, kad imaju veća očekivanja od djeteta u domeni slobodnog vremena, kad su mlađe, kad su samohrane, kad u obitelji postoji dijete s razvojnim teškoćama, kad žive u većem mjestu i nemaju formalnu podršku bliže okoline. Očevi češće ukidaju zabavne aktivnosti i zadaju dodatne obveze djeci problematičnijeg ponašanja, kad imaju veća očekivanja od djeteta u domeni slobodnog vremena, ali i škole, kad su mlađi te imaju niži osjećaj roditeljske kompetentnosti.

• Majke češće koriste teže fizičko i psihičko nasilje prema djeci nižeg samopoštovanja, koja im manje govore o sebi, kad imaju viša očekivanja od djeteta u domeni slobodnog vremena, kad su samohrane, češće pomišljaju na potrebu stručnog savjeta u odgoju, a u obitelji je nazočno dijete s razvojnim teškoćama. Očevi češće koriste teže fizičko i psihičko nasilje prema djeci problematičnijeg ponašanja, nižeg samopoštovanja, kad su im manje važni intrinzični odgojni ciljevi, kad je prosječni mjesečni prihod po ukućanu veći, kad je u obitelji nazočno dijete s razvojnim teškoćama te kad stavove prema tjelesnom kažnjavanju svoje neformalne okoline doživljavaju tolerantnijim.

9. GLAVNI NALAZI ISTRAŽIVANJA I UPORIŠTA ZA DJELOVANJE

Rezultati istraživanja, koji su prikazani u ovoj knjizi, pružaju uvid u doživljaje i stavove reprezentativnog uzorka trinaestogodišnjaka u Hrvatskoj i njihovih roditelja o važnim pitanjima obiteljskog života. Opisani su njihovi međusobni odnosi i svakodnevne interakcije, brige koje muče jedne i druge, a u središtu pozornosti bili su postupci kojima roditelji podupiru i usmjeravaju razvoj svoje djece ili reagiraju na njihova nepoželjna ponašanja. Roditeljski postupci, ciljevi i očekivanja dovedeni su u vezu s obilježjima prilagodbe adolescenata – samopoštovanjem, samoregulacijom (tj. sposobnošću planiranja, koncentracije i ustrajnosti u zadatcima) te problemima u ponašanju (agresivnim ponašanjem, konzumiranjem alkohola i dr.). Istraženo je također što predviđa pojedine roditeljske postupke te kakvu društvenu podršku roditelji primaju ili trebaju. Ovdje ćemo sažeti glavne nalaze koji se odnose na spomenute probleme te razmotriti njihove praktične implikacije.

9.1. Obilježja suvremenog roditeljstva na pragu adolescencije

U suvremenom društvu roditeljstvo je iz sfere privatnosti prešlo u sferu javnosti i postalo predmetom javnih politika kojima se nastoji utjecati na roditeljsko ponašanje. Širi društveni kontekst u kojem se to odvija obilježavaju promjene u životnim vrijednostima, razumijevanju naravi djeteta i uloge roditelja te društvenom položaju djeteta, majki i očeva (Schaffer, 1996; prema Pećnik, 2008; Juul, 2006). Postoje nove, ponekad međusobno neusklađene, poruke i pogledi na to čime i kako treba zamijeniti odgojne pristupe koje današnje društvo i zakoni odbacuju. Napuštanje autoritarnih roditeljskih obrazaca te ignoriranja djetetovog mišljenja i osjećaja ponekad se kolokvijalno izjednačava s odustajanjem od roditeljskog vodstva i prihvaćanjem popuštajućeg roditeljstva koje zanemaruje djetetovu potrebu za strukturom i granicama prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. Nužnost poštivanja djeteta kao osobe (s ljudskim pravima na nepovredivost tjelesnog i psihičkog integriteta te pravom da se sasluša njegovo mišljenje) nepovratno je „zatalasalo“ stare odnose moći između odraslih i djece u obitelji i školi. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na nesnalaženje i zbunjenost nekih roditelja, a temeljem roditeljskih iskaza u intervjuima, čini se da se to odnosi i na dio nastavnika. Način na koji neki roditelji i nastavnici osjećaju aktualnu situaciju (uključujući

258

i zakonsku zabranu tjelesnog kažnjavanja) ilustriraju riječi jedne intervjuirane majke: „Danas ne možeš djetetu bit’ ni roditelj niti učitelj.“. Krizu (autoritarnog) roditeljstva u današnjem društvu Pregrad (2009) objašnjava time što su, u odnosu na prijašnje generacije, redefinirani odgojni ciljevi (tako su danas roditeljima važnije intrinzične vrijednosti nego prije, primjerice, djetetova samoaktualizacija), ali istodobno nisu redefinirani i odgojni postupci (tj. jasno je definirano što je neprihvatljivo, ali ne i što i kako umjesto toga). Rezultat toga može biti pojava povlačenja roditelja (i nastavnika) u situacijama kad treba pronaći nove načine reagiranja, na koju ukazuju i neki od nalaza ovog istraživanja (oko 10% majki i 6% očeva se često boji ili izbjegava sukobljavanje s djetetom, a oko 6% roditelja redovito ima osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja). Ovdje smo se dotakli složenih pitanja na koja se ne mogu nuditi jednostavni odgovori. Rezultati ovog istraživanja pridonose tome da se jasnije artikuliraju dileme i iskustva današnjih roditelja koji mogu poslužiti kao uporišta za kreiranje programa potpore roditeljstvu.

Pregled glavnih nalaza istraživanja započet ćemo osvrtom na subjektivno iskustvo roditeljstva djetetu u ranoj adolescenciji. Intervjuirani roditelji najčešće su isticali da im je to teško, a i djeca su u svojim sastavcima opisivala roditeljsku ulogu kako vrlo zahtjevnu. Rezultati istraživanja roditeljskih briga (stavak 6.1.1.) pokazali su da se, općenito gledajući, roditelji dječaka brinu u većoj mjeri od roditelja djevojčica, što je u skladu s podatkom da dječaci prednjače i u aktualnom upuštanju u rizična ponašanja. Majke i očevi u prosjeku podjednako brinu, a u prosjeku su najviše zabrinuti oko toga kako će dijete proći u školi (posebno za dječake), što im dijete radi s prijateljima navečer i vikendom te hoće li upasti u loše društvo. Veća zabrinutost povezana je s osjećajem niže roditeljske kompetentnosti te većim izbjegavanjem postavljanja granica i zastrašenosti roditelja od sukobljavanja s djetetom. Intervjuirani roditelji ovim brigama dodaju i brigu za budućnost djeteta. Za uvid u doživljaj roditeljstva značajni su i već spomenuti nalazi da oko 7% majki i 5% očeva često ili uvijek doživljava osjećaj bespomoćnosti u odgoju, odnosno smatraju da ni prijekori niti rasprave nemaju nikakvog učinka na njihovo dijete, osjećaju se bespomoćno i misle kako se ništa ne može učiniti da bi se riješili problemi koje imaju s djetetom, da su pokušali apsolutno sve kako bi popravili ponašanje svog djeteta, ali ništa nije pomoglo. Oko 3% ih je često ili uvijek bilo na rubu odustajanja, jer se ne može ništa učiniti da bi se riješili problemi koje imaju s djetetom. Osjećaj bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja povezan je s učestalošću problema u ponašanju o kojem je izvijestilo dijete.

Iz dosadašnjih istraživanja je poznato, a to je potvrdilo i ovo istraživanje, da je u određenim životnim situacijama i okolnostima ispunjavanje roditeljskih odgovornosti posebno zahtjevno. Jedna od takvih situacija, koju smo zahvatili u ovom istraživanju, je roditeljstvo uz nizak socioekonomski status. Na našem se reprezentativnom uzorku učenika sedmih razreda u RH pokazalo da većina njihovih obitelji živi od prosječnog mjesečnog prihoda od 1.000,00 do 2.000,00 kuna po članu kućanstva (42,2%). Međutim, četvrtina obitelji ima mjesečna primanja manja od 1.000,00 kn po članu (25,3%), od kojih pak otprilike jedna petina ima prihode po članu kućanstva manja i od 500,00 kuna. Na financijske teškoće ukazuju različiti postupci štednje na koje su roditelji bili prisiljeni u proteklih 12 mjeseci. Najčešći među njima bio je odricanje od kupnje za sebe kako bi se nešto moglo priuštiti djetetu, što je u posljednjih godinu dana činilo oko dvije trećine roditelja. Svaki drugi roditelj izvješćuje o kašnjenju s plaćanjem računa te odustajanju od putovanja na ljetovanje ili odmor. Oko 44% roditelja štedi na potrošnji struje, vode i plina, a oko 30% na troškovima prijevoza. Svaki peti roditelj je izjavio da su djeca morala odustati od svojih slobodnih aktivnosti jer ih nisu mogli platiti. U svakoj šestoj obitelji nisu mogli kupiti djeci dovoljno voća. Vezano uz materijalne uvjete života napominjemo da oko trećine obitelji ne živi u vlastitom stanu, već kod roditelja, rodbine ili u podstanarstvu, a od preostale dvije trećine roditelja, koji su u anketi zaokružili da žive u vlastitom stanu, mnogi još uvijek otplaćuju kredite. S financijskim teškoćama bila je povezana i narušena dobrobit roditelja na koju je ukazivalo lošije zdravlje. Tako se pokazalo da je loše zdravlje roditelja povezano i s nezaposlenošću, učestalijim sukobima i slabijom suradnjom oko pitanja roditeljstva s drugim roditeljem te nižim općim zadovoljstvom životom i lošim zdravljem drugog roditelja. Osim toga, loše zdravlje roditelja bilo je povezano s manjim osjećajem

259

kompetentnosti u roditeljstvu, manjom uključenošću u život adolescenta te učestalijim osjećajima bespomoćnosti i odustajanja od odgoja djeteta. Ovo je primjer nagomilavanja pritisaka „odozgo“ i „iznutra“ koji mogu ugrožavati roditeljski kapacitet za pružanje „optimalnog socijalizacijskog konteksta“ (Grolnick i sur., 2008).

Kao životna okolnost koja može otežati roditeljstvo pokazala se i nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji, kao što je bio slučaj s 8,7% obitelji u uzorku. Ovi roditelji imali su u prosjeku nešto manji osjećaj roditeljske kompetentnosti u odnosu na roditelje koji nemaju iskustvo roditeljstva djetetu s razvojnom teškoćom. Osim toga, svaka šesta majka izvijestila da je neko od njezine djece posjećivalo psihologa, liječnika ili nekog drugog stručnjaka zbog toga što je imalo emocionalnih problema ili problema u ponašanju. Najčešći razlozi odlaska stručnjaku su problemi u ponašanju koji uključuju društveno neprimjerena ponašanja (krađa, laganje, agresivnost, izbjegavanje nastave i sl.), a zatim internalizirani, emocionalni problemi te problemi učenja. Roditelji djece s emocionalnim i/ili ponašajnim teškoćama također se u prosjeku doživljavaju manje kompetentnima, zabrinutiji su te češće osjećaju bespomoćnost i odustajanje od odgoja djeteta u odnosu na ostale roditelje. Roditeljstvo može otežavati i neusklađenost između roditelja u roditeljskim nastojanjima. Tako je doživljaj većeg sukoba s drugim roditeljem u ispunjavanju svoje roditeljske uloge bio povezan s osjećajem niže roditeljske kompetentnosti, s češćim doživljajem bespomoćnosti i odustajanja od regulacije djetetovog ponašanja, ali i većom općom zabrinutošću roditelja da će dijete „otići krivim putem“.

Osim toga kako im je biti roditeljima, među obilježjima suvremenih roditelja ispitali smo i čemu teže u svom roditeljstvu. Rezultati su pokazali da se u podizanju djeteta roditelji više rukovode intrinzičnim nego ekstrinzičnim životnim vrijednostima. Od svih ispitivanih odgojnih ciljeva i vrijednosti, roditeljima je u prosjeku najvažnije da njihovo dijete razvija svoje interese, talente i sposobnosti. Navode da im je jako važno i da njihova djeca u životu rade za opće dobro, tj. da pomognu da svijet i život ljudi postanu bolji. Također im je uglavnom ili jako važno da steknu bliske prijatelje. Od ekstrinzičnih vrijednosti im je u prosjeku uglavnom važno da njihova djeca budu lijepa i privlačna, a uglavnom nevažno da im djeca steknu mnogo novca te da budu popularna. Roditeljski ciljevi i vrijednosti povezani su s mjerama prilagodbe adolescenata. Tako adolescenti roditelja s jače izraženim intrinzičnim ciljevima i vrijednostima izjavljuju o manje problematičnog ponašanja, dok je ovog ponašanja više kod adolescenata roditelja s jače izraženim ekstrinzičnim ciljevima i vrijednostima (pogotovo majčinim ciljevima da budu financijski uspješni, popularni i privlačnog izgleda te ciljevima oca o financijskom uspjehu). Samopoštovanje adolescenata predviđaju isključivo intrinzični odgojni ciljevi roditelja, pogotovo ciljevi o osobnom rastu i razvoju adolescenta. Majčini ciljevi o osobnom rastu i razvoju djeteta, te očevi ciljevi o doprinosu boljitku zajednice predviđaju dobru samoregulaciju adolescenata. Od ekstrinzičnih ciljeva, nisku razinu samoregulacije najbolje predviđa izraženost majčinih i očevih ciljeva o financijskom uspjehu.

Roditeljska nastojanja da svojim očekivanjima postave granice, pravila ponašanja i strukturiraju djetetovu svakodnevnu aktivnost, izraženija su u području škole nego u područje slobodnog vremena adolescenata. Roditeljska očekivanja o djetetovom ponašanju u školi i izvan nje bila su povezana s mjerama problematičnog ponašanja i djetetove samoregulacije. Tako su veća očekivanja i zahtjevi očeva (ali ne i majki) povezana s manje problematičnog ponašanja. Majčina pak očekivanja u području slobodnog vremena negativno su povezana s dječjom samoregulacijom, što znači da djeca s više samokontrole imaju majke koje postavljaju manje zahtjeva i pravila oko toga kako i s kim provode slobodno vrijeme.

Jedno od obilježja izazova suvremenog roditeljstva je i prihvaćanje aktivne uloge djeteta u socijalizacijskom procesu umjesto da se na njega gleda kao na objekt roditeljskih odgojnih postupaka. U skladu s time je i pomicanje istraživačkog interesa s roditeljskih postupaka izravne kontrole djetetovog ponašanja, na kvalitetu odnosa i komunikacije između djeteta i roditelja (Kerr i sur., 2003). Ovdje središnje mjesto zauzima djetetovo slobodno i svojevoljno dijeljenje informacija o sebi s roditeljem (tzv. samootkrivanje). Rezultati našeg istraživanja povećali su uvid u to koliko su otvoreni komunikacijski kanali između roditelja i trinaestogodišnjaka. Rezultati ovog

260

istraživanja pokazuju da se adolescenti roditeljima o većini tema samootkrivaju u prosjeku „ponekad“. Iznimka je samootkrivanje ocu o temama iz privatnog života koje se u prosjeku odvija „rijetko“, kao i povjeravanje ocu o stvarima kojih se srame. Djeca se najviše samootkrivaju roditeljima kad su u pitanju stvari vezane uz školu, zatim slijedi otkrivanje o osjećajima i brigama te dnevnim aktivnostima (slobodno vrijeme, prijatelji, izlasci), a najmanje se samootkrivaju o onome što drže svojom „privatnom zonom“. U četvrtini obitelji učestalo se događa da dijete odbije komunikaciju s roditeljem. Najviše neslaganja i sukoba između adolescenata i roditelja odvija se oko učenja i pisanja zadaće, na što većina djece reagira konformiranjem roditeljskim zahtjevima. O neslaganju s roditeljima oko provođenja slobodnog vremena nešto češće izjavljuju dječaci nego djevojčice, a najčešća reakcija adolescenata u tom slučaju je pokušaj uvjeravanja roditelja da promijene mišljenje. U ovom području prešućivanje i skrivanje od roditelja te, s druge strane, konformiranje roditeljima, najmanje su omiljene reakcije među adolescentima, a adolescenti se dosta često odlučuju i na javno prkošenje („napravim po svom, ali kažem roditeljima“).

9.2. Promocija roditeljstva koje podupire psihološke potrebe djeteta

U nastojanju da odredimo „dobro roditeljstvo“ na korisniji način nego li da ga poistovjetimo s odsustvom „lošeg roditeljstva“, u ovom smo se istraživanju oslonili na teoriju samoodređenja (Ryan i Deci, 2000; Grolnick i sur., 1997). Govoreći o tome što dijete treba od roditelja, najviše intervjuiranih roditelja naglasilo je važnost ljubavi, neki su se zadržali na zadovoljavanju osnovnih egzistencijalnih potreba, drugi su istakli potrebu pružanja granica i pravila, a prema mišljenju nekoliko (najobrazovanijih) roditelja, djetetu je potrebno da osjeti da je voljeno i prihvaćeno, da u krugu svoje obitelji stekne osjećaj sigurnosti kroz pruženu ljubav, prihvaćanje, ali i postavljene granice prihvatljivog ponašanja, te da ga se uvažava kao osobu koja ima pravo na osobni prostor i privatnost, izražavanje vlastitih misli i ideja te mogućnost izbora. Ova roditeljska uvjerenja u skladu su s osnovnim psihološkim potrebama za bliskosti/povezanosti, kompetencijom i autonomijom koje postulira teorija samoodređenja (Ryan i Deci, 2000). Anketni podatci pokazuju da većina djece u odnosu sa svojim roditeljima zadovoljava svoje temeljne psihološke potrebe, odnosno osjeća se povezano s roditeljima, kompetentno te ima osjećaj vlastite autonomije, inicijative i slobode izbora. No oko 14% djece se (uglavnom ili uopće) ne osjeća kompetentno u odnosu s majkom, odnosno s ocem, oko 19% djece (uglavnom ili uopće) nema osjećaj autonomije u odnosu s majkom, a 20% u odnosu s ocem. I konačno, oko 8% djece ne osjeća povezanost s majkom, a 12% ne osjeća povezanost s ocem. Opravdano je pretpostaviti da se opisani doživljaji djece, bar djelomično, mogu pripisati roditeljskom ponašanju prema njima. Prema izjavama većine djece, roditeljski postupci, koje doživljavaju, u skladu su s onim što Grolnick i sur. (2008) nazivaju optimalnim roditeljskim kontekstom za zadovoljavanje temeljnih psiholoških potreba za povezanošću, kompetencijom i autonomijom. Tako je oko 81% majki i 67% očeva „često“ ili „uvijek“ uključeno u život svojeg djeteta, 82% majki i 76% očeva redovito pruža strukturu svom djetetu, a 83% majki i 79% očeva podupiru djetetovu autonomiju.

Provjereno je jesu li opisane dimenzije „optimalnog roditeljskog konteksta“ povezane s djetetovom psihosocijalnom prilagodbom na očekivan način. Rezultati su to potvrdili, pokazujući da su u prosjeku manje sklona problematičnom ponašanju, imaju veće samopoštovanje i bolju samoregulaciju ona djeca čiji su roditelji više uključeni u njihov život (imaju vremena za njih i nisu prečesto zaokupljeni drugim stvarima), pružaju više strukture i potpore autonomiji (trude se razumjeti i uvažiti djetetovo stajalište, poticati ga da samo donese odluku kad god je to moguće te imaju povjerenja u dijete). Pritom manje agresivnosti i društveno neprihvatljivog ponašanja najbolje predviđaju dječje procjene veće uključenosti roditelja u djetetovu svakodnevnicu te veće potpore autonomiji djeteta od strane oca. Najbolji prediktori djetetovog visokog samopoštovanja te dobre samokontrole i ustrajnosti (samoregulacije) bili su očevo i majčino podržavanje djetetove autonomije. Ovi nalazi u skladu su s nalazima drugih istraživanja u kojima su roditeljska

261

uključenost, pružanje strukture i potpora autonomiji bili povezani s poželjnim razvojnim ishodima (Skinner i sur. 2005; Soenens i Vansteenkiste, 2005; Grolnick i sur., 2008), što govori u prilog ovakvoj konceptualizaciji društveno poželjnog roditeljstva.

Uz opis roditeljskih postupaka, koji su povezani s poželjnim obilježjima djetetove psihosocijalne prilagodbe, nastojali smo otkriti i koja su to obilježja roditelja, djeteta, obitelji i/ili njihovog okruženja koja predviđaju, a time možda i pridonose poželjnim roditeljskim postupcima. Na mnoga od ovih obilježja može se gledati kao na snage, na potencijale za roditeljstvo koje podupire psihološke potrebe djeteta.

Roditelji pokazuju više osobne uključenosti prema djeci koja im više govore o svojim osjećajima i brigama te svakodnevnim aktivnostima, djeci višeg samopoštovanja te kad su im roditeljski intrinzični odgojni ciljevi izraženiji. Važan doprinos u predviđanju veće majčine uključenosti imaju još i njezina veća očekivanja od djeteta u području škole, veći broj sati provedenih u zajedničkim aktivnostima s djetetom (neradnim danom), manje ometanje roditeljske uloge zahtjevima posla te život u manjem mjestu. Važan doprinos predviđanju veće uključenosti oca, uz prethodno navedena obilježja djeteta i roditeljskih ciljeva, ima viši osjećaj očeve kompetentnosti kao roditelja, život u manjem mjestu te negativniji percipirani stav rodbine, prijatelja i poznanika prema tjelesnom kažnjavanju djece.

Roditelji pružaju više strukture djeci koja im više govore o svojim osjećajima, brigama i svakodnevnim aktivnostima i djeci višeg samopoštovanja. Također, pružaju više strukture kad su njihovi intrinzični odgojni ciljevi izraženiji, a očekivanja (u području škole i slobodnog vremena) viša. Važan doprinos predviđanju očevog pružanja strukture dala je još i procjena veće suradnje s djetetovom majkom u roditeljskim nastojanjima, dok je predviđanju majčinog većeg pružanja strukture značajno pridonijela njezina procjena manje sukoba s djetetovim ocem oko roditeljskih tema te život u manjem mjestu. Ovdje je važno naglasiti da se radi o pružanju strukture na način koji podupire autonomiju, a ne na „kontrolirajući“ način koji se oslanja na ekstrinzičnu motivaciju (Grolnick, 2003). Kao što je već istaknuto, podrška autonomiji odnosi se na stupanj u kojem roditelj smatra poželjnom proaktivnost svog djeteta (nasuprot pozitivnom vrednovanju poslušnosti „prije svega“), koristi postupke kao što su postavljanje granica i razgovor/pregovaranje (naspram postupaka kontrole putem nagrade i kazne) te uključuje dijete u odlučivanje (naspram nametanju odluka i rutina). Struktura se odnosi na informacije o tome koja su ponašanja očekivana ili poželjna, kakve su posljedice različitih ponašanja te kako postići poželjne posljedice. Izostanak strukture postoji u obiteljskom okruženju kojem nedostaje roditeljsko vodstvo, koje je nepredvidivo i kaotično. Dok struktura podupire djetetovu kompetentnost (osjeća da ima kontrolu nad posljedicama svog ponašanja i da je djelotvorno), njezin izostanak povezan je dječjim osjećajem da nema kontrolu nad ishodima/posljedicama svog ponašanja te osjećajem nedjelotvornosti (Grolnick i sur., 2008). Konkretnije, struktura uključuje jasno i dosljedno izražavanje očekivanja, stvaranje/davanje prilika i mogućnosti djeci da ostvare ili premaše očekivanja, osiguravanje poznatosti i predvidivosti (prirodnih i logičnih) posljedica određenog ponašanja, povratna informacija djeci o njihovom (ne)ispunjavanju očekivanja, davanje objašnjenja (razloga) roditeljevih očekivanja i pravila tako da ih djeca mogu internalizirati te preuzimanje roditeljskog vodstva u obitelji i neprepuštanje donošenja važnih odluka samom adolescentu (Farkas i Grolnick, 2006, prema Grolnick i sur., 2008).

Roditelji u većoj mjeri podržavaju autonomiju djece koja im više govore o svojim osjećajima, brigama i svakodnevnim aktivnostima, djeci višeg samopoštovanja te kad su im roditeljski intrinzični odgojni ciljevi izraženiji. Uz nabrojane, važan prediktor većeg očevog pružanja autonomije je i njihov osjećaj veće roditeljske kompetentnosti.

Spoznaje o činiteljima, koji su povezani s poželjnim roditeljskim postupcima, treba primijeniti u planiranju mjera, usluga i drugih aktivnosti za jačanje tih činitelja. U skladu s tim, ključno je razviti i provoditi programe usmjerene na promicanje intrinzičnih odgojnih ciljeva (pozitivno povezani s  roditeljskim postupcima koji podupiru psihološke potrebe djeteta, a negativno s  postupcima kažnjavanja). Ovi programi trebaju jačati sposobnost i spremnost roditelja da (umjesto tjelesnim kažnjavanjem) ponašanje djeteta usmjeravaju postavljanjem i primjenom/

262

održavanjem granica bez narušavanja djetetovog tjelesnog integriteta ili ljudskog dostojanstva, u kontekstu svog odnosa s djetetom koji je takav da podupire djetetovu potrebu za bliskošću/povezanošću, kompetencijom i autonomijom. U planiranju takvih programa važno je voditi računa i o spoznajama o komunikacijskim procesima koje su proizašle iz ovog istraživanja. Naime, među prediktorima pozitivnih roditeljskih postupaka redovito su se pojavljivala obilježja djeteta. Dvosmjerno i „odnosno“ shvaćanje socijalizacije upravo naglašava recipročnost utjecaja roditelja na dijete i obrnuto. Čini se da pozitivna prilagodba djeteta i pozitivna roditeljska ponašanja podržavaju i održavaju jedni druge. Među njima značajno mjesto zauzima samootkrivanje djeteta, a doprinos ovog istraživanja je, među ostalim, i u tome što je opisalo roditeljska ponašanja koja mogu potaknuti dječje samootkrivanje. Tako iniciranje komunikacije s djetetom putem postavljanja pitanja otvorenog tipa ili vlastitog svakodnevnog samootkrivanja roditelja (primjerice, o tome kako je bilo na poslu) može potaknuti samootkrivanje djeteta, dok ga nedostupnost ili pak pretjerana intruzivnost roditelja može „zakočiti“ i zaustaviti. Prijašnje reakcije roditelja na samootkrivanje adolescenta (bilo da se radi o problemu koji ga muči ili priznavanju nepoželjnih ponašanja) povezane su s aktualnom spremnošću adolescenta na povjeravanje roditelju. Tako je reakcija podrškom i uvažavajućim vodstvom pozitivno povezana s učestalošću samootkrivanja, dok su prijašnje reakcije, koje uključuju neki oblik kažnjavanja (vikanje, kazna i dr.) ili iznevjerenje adolescenata (u pogledu potreba i očekivanja od roditelja zbog kojih su se povjerili), povezane s manje aktualnog samootkrivanja roditelju.

9.3. Prevencija tjelesnog kažnjavanja

Prema podatcima prikupljenim od 1.022 djece, gotovo tri četvrtine (73%) djece doživjelo je najmanje jedan oblik tjelesnog kažnjavanja od majke, a dvije trećine (66%) od oca. Pritom su najviše doživljavani oblici tjelesnog kažnjavanja udarac po stražnjici, pljuska/šamar, povlačenje za kosu/uši i udarac predmetom (šibom, remenom, kuhačom i sl.). Modrice od majčinog udarca doživjelo je 6,8%, a od očevog udarca 8,5% djece. Vrijeđanje i nazivanje pogrdnim imenima od roditelja je doživjelo 23% djece. Prema iskazu roditelja, jedan ili više puta svoje je dijete od ranog djetinjstva do trinaeste godine udarilo 78,4% majki i 63,3% očeva. I roditelji, kao i djeca, izvješćuju da se radi o razmjerno rijetkoj učestalosti nasilnih postupaka. Naime, najviše ih je navelo da su dijete udarili 1 – 3 puta tijekom djetinjstva. Djevojčice i dječaci se ne razlikuju po tome koliko su tjelesnog kažnjavanja i vikanja doživjeli od svojih majki i očeva, ali dječaci doživljavaju više težeg fizičkog i psihičkog nasilja od djevojčica.

Svi oblici majčinog i očevog kažnjavanja povezani su s lošijom psihosocijalnom prilagodbom adolescenta. Djeca, čiji roditelji češće tjelesno kažnjavaju i viču, i/ili češće ukidaju privilegije i/ili češće koriste teže psihičko i fizičko nasilje, imaju niže samopoštovanje, nižu samoregulaciju (samokontrolu) i više problema u ponašanju.

U prosjeku, roditelji uglavnom nisu uvjereni u opravdanost i djelotvornost tjelesnog kažnjavanja djece. Ipak, rezultati anketiranja pokazuju da trećina roditelja ne odbacuje ideju da dijete treba ponekad dobiti batine kako bi naučilo lekciju. Oko četvrtine majki prihvaća ili tolerira tjelesno kažnjavanje, a kod očeva je taj udio još i nešto veći. Primjerice, trećina očeva ne odbacuje uvjerenje da je za pravilan odgoj potrebno ponekad udariti dijete. Svaka šesta majka smatra da je za pravilan odgoj potrebno ponekad udariti dijete, a k tome svaka peta oko toga nije sigurna. Svaka peta majka slaže s tim da poneki udarac može koristiti u odgoju. Roditeljski intervjui otkrili su nespremnost roditelja da svaki oblik roditeljske tjelesne agresije prema djetetu nazovu tjelesnim kažnjavanjem. Anketni podatci također pokazuju stav da vikanje i vrijeđanje „ponekad“ mogu imati za posljedicu dugotrajne psihičke probleme djeteta, dok se dugotrajni psihički problemi i zadobivanje tjelesnih povreda smatraju „čestom“ posljedicom tjelesnog kažnjavanja. Roditelji također navode da u njihovoj okolini prevladava negativan stav prema tjelesnom kažnjavanju. Međutim, majke i očevi percipiraju da pripadnici neformalne socijalne okoline (djetetovi bake i djedovi, roditeljevi prijatelji i

263

poznanici, drugi roditelji u školi, vrtiću ili zajednici) nisu baš tako izrazito protiv tjelesnog kažnjavanja kao što je to slučaj kod stručnjaka i javnih djelatnika (učitelja, pedagoga, psihologa, socijalnih radnika, liječnika, policije, djelatnika vjerske zajednice). Većina roditelja (74,4% majki i 82,4% očeva) zna da je tjelesno kažnjavanje zakonom zabranjeno. Unatoč tome, u prosjeku uglavnom nisu za to da se treća strana upliće ako roditelj udari dijete.

Ispitivanje odrednica roditeljskih postupaka tjelesnog kažnjavanja i vikanja (primjerice, udarci rukom ili predmetom, prijetnje batinama) pokazalo je da roditelji češće tjelesno kažnjavaju i viču na djecu koja imaju više problema u ponašanju, nižeg su samopoštovanja te onu koja roditeljima manje povjeravaju svoje osjećaje i brige. Važan doprinos predviđanju češćeg tjelesnog kažnjavanja majki imaju i njezina veća očekivanja na dijete u domeni škole i slobodnog vremena, a kod oca, uz navedena obilježja djece, češće tjelesno kažnjavanje predviđali su manje izraženi intrinzični odgojni ciljevi. Najsnažniji prediktor tjelesnog kažnjavanja (i majki i očeva) bila su roditeljska uvjerenja da je tjelesno kažnjavanje opravdano i djelotvorno. Predviđanju očevog učestalijeg tjelesnog kažnjavanja još značajno pridonosi i njegova procjena da su stavovi rodbine, prijatelja i poznanika prema tjelesnom kažnjavanju tolerantniji. Predviđanju češćeg tjelesnog kažnjavanja majki, uz navedene prediktore, pridonosilo je i postojanje djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji, više financijskih teškoća, provođenje manje vremena u zajedničkim aktivnostima s djetetom tijekom radnog dana te češće pomišljanje na potrebu za savjetom stručnjaka u odgoju.

Dobiveni nalazi donekle potvrđuju stajališta polaznih ekoloških modela odrednica roditeljskog ponašanja (Bronfenbrenner, 1979, Belsky, 1984, Bornstein i Cheah, 2006, Quinton, 2004; Čudina-Obradović i Obradović, 2006) koji pretpostavljaju interakciju više skupina različitih utjecaja kao objašnjenje roditeljskog ponašanja: obilježja djeteta (problemi u ponašanju, samopoštovanje, samootkrivanje), obilježja roditelja (uvjerenja, očekivanja i ciljevi) te obiteljskog i šireg društvenog konteksta (nazočnost djeteta s razvojnim teškoćama u obitelji, financijske teškoće, provođenje vremena u zajedničkim aktivnostima s djetetom, stavovi okoline o tjelesnom kažnjavanju).

Do sada je utvrđeno da su odobravanje tjelesnog kažnjavanja (Aetah i Durrant, 2005) te uvjerenja o njegovoj djelotvornosti (Holden i sur., 1999) povezani s većim rizikom za takvo ponašanje. Tako je najsnažniji prediktor tjelesnog kažnjavanja bilo upravo uvjerenje roditelja u opravdanost i djelotvornost tjelesnog kažnjavanja djece. Ta se uvjerenja međugeneracijski prenose i na djecu (Deater-Decard i sur., 2003) o čemu svjedoče i rezultati analize školskih zadaća koja je pokazala da mnoga djeca (oko 33%) u svojim sastavcima nude razna opravdanja za roditeljske nasilne postupke (dijete je zaslužilo, roditelji rade ono što je najbolje za dijete). Djeca i adolescenti formiraju svoje stavove i prije nego postanu roditelji, a razumjeti razvoj uvjerenja o opravdanosti i djelotvornosti tjelesnog kažnjavanja je od neizmjerne važnosti zbog posredujućeg učinka ovih uvjerenja na međugeneracijski prijenos tjelesnog kažnjavanja (Deater-Deckard i sur., 2003).

S  obzirom na utvrđenu negativnu povezanost tjelesne kažnjavanosti od strane roditelja i različitih mjera prilagodbe djeteta te nalaz da roditelji, koji ne odobravaju tjelesno kažnjavanje, manje tuku svoju djecu, važno je nastaviti raditi na stavovima javnosti te smanjivanju tolerancije prema svakom nasilju nad djecom, uključujući i tjelesno kažnjavanje od strane roditelja. U tim nastojanjima ohrabrujući je primjer Švedske, prve zemlje koja je zabranila tjelesno kažnjavanje djece (Janson, 2007). On pokazuje da se unutar razdoblja od 30 godina stanje, u kojem većina djece doživljava tjelesno kažnjavanje, a još više odraslih smatra tjelesno kažnjavanje prihvatljivim odgojnim postupkom, promijenilo u stanje u kojem gotovo da nema djeteta koje je iskusilo tjelesnu kaznu ni odrasle osobe koja prema tjelesnom kažnjavanju ima tolerantan stav. Ovaj primjer poticajan je i ohrabrujući jer pokazuje da je promjena moguća, no važno je naglasiti da je to rezultat zajedničkog rada državnih struktura, civilnog društva i samih roditelja. Iskustva iz Švedske podcrtavaju važnost popraćenosti zakonske zabrane nizom drugih mjera i aktivnosti usmjerenih prema roditeljima, ali i široj društvenoj zajednici. To mogu biti kampanje usmjerene mijenjanju stavova javnosti prema tjelesnom kažnjavanju i drugim oblicima ponižavajućeg kažnjavanja, ali i druge aktivnosti namijenjene dokidanju nasilja nad djecom i svladavanju prepreka na koje se pritom u različitim kontekstima nailazi.

264

Kako bi se postigle pozitivne promjene, nije dovoljno roditelje informirati o negativnim posljedicama i rizicima tjelesnog kažnjavanja djece, već im je potrebno pomoći da razviju prihvatljive roditeljske postupke koji uvažavaju prava i potrebe djece. Najdjelotvornije je provoiti programe za promicanje pozitivnog roditeljstva koji će poduprijeti roditelje u usvajanju vještina usmjeravanja djeteta bez primjene tjelesnog i psihičkog nasilja. Pritom je važno znati da je omjer uloženog truda i postignutog učinka povoljniji što ranije počnu s programom (Pećnik i Starc, 2010).

Dosadašnja iskustva rada s roditeljima svjedoče da promjene u stavovima prema tjelesnom kažnjavanju vode u kasnije promjene u roditeljskim disciplinskim postupcima (Bower-Russa, 2005). Pogodno okruženje za mijenjanje stava je svakako grupni rad. Navodeći mjere, koje bi im pomogle u njihovoj roditeljskoj ulozi, roditelji ističu radionice u kojima sa stručnjacima i drugim roditeljima mogu raspravljati o otvorenim pitanjima, izraziti svoje mišljenje i susresti se s drugačijim načinima suočavanja s izazovima roditeljske uloge te slijedom svega – steći nove roditeljske kompetencije. Opravdano je očekivati da će se u grupnom okruženju roditelj susresti s argumentima protiv tjelesnog kažnjavanja, senzibilizirat će ga se za učinke tjelesnog kažnjavanja na dijete te potaknuti empatičko razumijevanje djeteta.

Kao glavnu alternativu tjelesnom kažnjavanju djece, čak trećina djece u svojim sastavcima navodi usmjeravanje kroz razgovor s djetetom o nepoželjnom ponašanju. Sukladno tome, još je Hoffman (1970.; prema Maccoby i Martin, 1983) kao alternativu korištenju prisile i roditeljske nadmoći opisao tzv. postupak indukcije koji se odnosi na to da roditelji prilikom utjecanja na djetetovo ponašanje koriste objašnjenja i navode razloge (da razumije potrebu za takvim ponašanjem), apeliraju na djetetovu sliku o sebi ili brigu za druge te uvjeravaju i nagovaraju. Istraživanja su pokazala da je uz indukciju bolja internalizacija moralnih vrijednosti, dok je uz korištenje prisile i nadmoći internalizacija slabija. To se objašnjava time da uz korištenje prisile i nadmoći (primjerice, kažnjavanja) djeca uzroke svog poželjnog ponašanja pripisuju vanjskim uzrocima (tj. izbjegavanju kazne), dok uzroke poželjnog ponašanja, na koje su roditelji „pozivali“ indukcijom, pripisuju internalno, tj. sebi, svom izboru ili osobinama. Iako je Hoffman o prednostima korištenja indukcije nad korištenjem sile i nadmoći pisao prije više od 40 godina, ta rasprava je još uvijek aktualna. Tako rezultati pokazuju da roditelji percipiraju stav stručnjaka i javnih djelatnika protiv tjelesnog kažnjavanja, ali ga njihovo bliže okruženje (bake, djedovi, ostali roditelji u zajednici…) ne dijeli u potpunosti.

9.4. Podrška roditeljstvu

U ispunjavanju svojih roditeljskih odgovornosti roditelji imaju pravo na odgovarajuću društvenu podršku koja uključuje podršku neformalne socijalne mreže, ali i raznovrsne, kvalitetne i svima dostupne usluge. Sudeći po rezultatima anketnog istraživanja, glavni izvori podrške roditeljima trinaestogodišnjaka u njihovoj roditeljskoj ulozi su djetetovi razrednici/ce te djetetovi bake i djedovi. Preko polovine roditelja navodi i da su im, kao roditeljima, pomogli i liječnici te školski pedagog ili psiholog. Kolege na poslu i šefovi pojavljuju se kao izvor podrške za gotovo polovinu stalno zaposlenih majki i očeva. Međutim, na izostanak podrške roditeljstvu na radnom mjestu upućuju iskustva očeva koji imaju malo (29%), odnosno nimalo (26%) podrške kolega i šefova u ispunjavanju svojih roditeljskih odgovornosti. Podršku u roditeljskoj ulozi od djelatnika svoje vjerske zajednice primilo je preko 40% majki i očeva. Najmanje podrške roditelji primaju od stručnjaka specijaliziranih za savjetovanje roditelja. Oko 10% majki i 13% očeva koristilo je udruge za pomoć roditeljima i djeci, oko 10% roditelja primilo je podršku od stručnjaka centara za socijalnu skrb, a isto toliko i od stručnjaka iz obiteljskih centara.

Podatci o preferiranim izvorima savjetodavne pomoći u situaciji djetetovih ponašajnih ili emocionalnih problema, pokazuju da bi se gotovo polovina majki i trećina očeva najradije posavjetovala s djetetovim razrednikom/com. Stručnjacima bi se u navedenoj situaciji najvjerojatnije obratila svaka treća majka i svaki peti otac. S obzirom na stručni profil, to bi u daleko

265

najvećoj mjeri bili psiholozi. Potrebu za stručnom pomoći u odgoju osjetilo je 40,6% majki i 24,4% očeva. Sa stručnjakom se o pitanjima roditeljstva savjetovalo 13,7% majki i 7,4% očeva, što znači da je tri puta više roditelja pomislilo da treba savjet stručnjaka nego li ih se stvarno sa stručnjakom i savjetovalo.

Anketni podatci pokazuju da se svaka četvrta majka i svaki peti otac, koji su imali potrebu za stručnom pomoći, nisu savjetovali sa stručnjakom jer „nisu željeli tražiti stručnu pomoć, već su se pokušali snaći sami“. Nada da će problemi proći sami od sebe bila je razlogom netraženja savjeta stručnjaka za 6% majki i 4,7% očeva. Neki roditelji (2,7% majki i 2,2% očeva) nisu tražili stručnu pomoć jer nisu znali kome bi se obratili. Manji broj majki i očeva naveo je i sljedeće razloge netraženja pomoći: strah da će okolina misliti da su loši roditelji, negativna očekivanja od stručnjaka (da ih neće razumjeti odnosno da im ne može pomoći), previsoka cijena savjetodavne pomoći stručnjaka. I u intervjuima su se roditelji osvrnuli na pitanje o tome kako njihova okolina, pa i oni sami, gledaju na traženje stručne pomoći zbog problema ili teškoća s djetetom. Odgovori su bili raznoliki, no dosta je bilo onih koji su opisivali nepovoljan odnos okoline i osjećaj srama kod roditelja korisnika stručne pomoći.

Rezultati istraživanja razloga netraženja potrebne stručne pomoći imaju nekoliko značajnih praktičnih implikacija. Prije svega, ukazuju na potrebu da se u društvu „normalizira“ pojava da roditelji traže stručnu pomoć kada se suoče s odgojnim izazovima. Promicanje stava da se radi o izrazu roditeljske odgovornosti, a ne o roditeljskoj slabosti, olakšalo bi afirmaciju traženja i primanja podrške stručnjaka u roditeljskoj ulozi. Tome bi pomoglo i bolje informiranje roditelja o potrebi za stručnom pomoći i koristima od nje, te njegovanje partnerskog pristupa stručnjaka koji premošćuje prepreke traženju pomoći koje mogu nastati zbog roditeljevog straha od osuđivanja ili procjenjivanja. Kao prepreka traženju usluga savjetovanja za dio roditelja pokazala se i njihova cijena te je potrebno uložiti dodatne napore da se svim roditeljima omogući ostvarivanje prava na odgovarajuću podršku u ispunjavanju njihovih roditeljskih odgovornosti.

Uz navedeno, važno je stručnjake, kojima se roditelji obraćaju za savjet, osposobiti za osnaživanje roditelja kroz odgovarajuću edukaciju, kontinuirano stručno usavršavanje i superviziju. O potrebi daljnjeg rasta profesionalnih kompetencija stručnjaka svjedoče iskustva manjeg broja roditelja (127 majki i 59 očeva) koji su se o pitanjima roditeljstva savjetovali sa stručnjakom. Ovi roditelji ocijenili su znanje i iskustvo stručnjaka o temi roditeljstva i odgoja u prosjeku „vrlo dobrim“. Odnos stručnjaka prema roditelju (razumijevanje, uvažavanje) roditelji oba spola također su u prosjeku ocijenili „vrlo dobrim“, kao i ukupnu korisnost razgovora sa stručnjakom. Pritom se dugoročno najisplativijim čini poduprijeti razvoj kompetencija onih stručnjaka koji su u poziciji intervenirati čim ranije, dok se roditelj tek počinje suočavati s teškoćama u odnosu s djetetom. Budući da se roditelji najčešće obraćaju za pomoć razrednicima i stručnim suradnicima škola, važno je unaprijediti njihovo znanje i vještine potrebne za promicanje odgovornog roditeljstva, što, uz usvajanje novih spoznaja o roditeljstvu, uključuje i znanja o komunikaciji s roditeljima, partnerskom pristupu te vještinama grupnog rada potrebnim za interaktivne roditeljske sastanke radioničkog tipa. Ovdje treba spomenuti da rastu kompetencija stručnjaka, koji imaju profesionalnu odgovornost pružanja podrške roditeljima, uz edukaciju i superviziju pomaže postojanje međuresorne suradnje i usklađenosti te jasnoća uloga i odgovornosti u ovom području.

Praktična svrha istraživanja bila je utvrditi mišljenje roditelja o oblicima društvene podrške koja im je potrebna i poželjnim načinima njezinog primanja. Kao najpotrebniju mjeru, koja bi im koristila u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti i prevladavanju teškoća u odnosu s djetetom, roditelji su istakli potrebu poboljšanja općeg odnosa društva prema djetetu i obitelji. Iz roditeljskih odgovora na pitanja otvorenog tipa proizlazi da oni ovdje prvenstveno traže veću društvenu osjetljivost i uvažavanje potreba djece, mladih i roditelja u raznim sferama. Neočekivani rezultat ovog istraživanja odnosi se na intenzitet nezadovoljstva koje su roditelji izrazili vezano uz školu. Nezadovoljstvo roditelja se, prije svega, odnosi na odnose među djecom, ali i među odraslima i djecom u školi. U skladu s time je i nalaz da roditelji u sam vrh svojih prioritetnih potreba u roditeljskoj ulozi navode potrebu za poboljšanjem odnosa među djecom u školi te za poboljšanjem

266

odnosa nastavnika prema djeci. Osim toga, kao izvor nezadovoljstva spominjali su se i nastavni program, stručno usavršavanje nastavnika, dostupnost i kompetentnost stručnih suradnika, manjak slobodnih aktivnosti i drugo. Nezadovoljstvo školskim sustavom i probleme s nastavnicima gotovo trećina intervjuiranih roditelja spominje kao okolnost koja im otežava roditeljstvo. Sve navedeno pokazuje izrazitu potrebu za djelotvornijim odgovorom obrazovnog, ali i drugih sustava na spomenute probleme.

Pri vrhu prioritetnih mjera, koje bi im pomogle u roditeljskoj ulozi, roditelji navode više sadržaja za slobodno vrijeme djece i u zajednici i u školi. Činjenica da djeca nemaju gdje i kako provoditi slobodno vrijeme isticana je i u intervjuima kao okolnost koja otežava roditeljstvo. Investiranje u strukturirane aktivnosti za slobodno vrijeme djece i mladih u zajednici (primjerice, najrazličitiji športovi, mogućnosti za dječju kreativnost) i u školi (primjerice, organiziranje raznih susreta, natjecanja, razmjena, radionica i rasprava za razvijanje kritičkog mišljenja) čine se nužnim, pogotovo u svjetlu nalaza da su strukturirane aktivnosti za provođenje slobodnog vremena povezane s pozitivnim psihosocijalnim razvojem (Fredrics i Eccles, 2008). Puljiz i Zrinščak (2002) naglašavaju da je Hrvatskoj potrebna obiteljska politika koja će se temeljiti na načelu ulaganja u nove generacije koje su socijalni kapital o kojem ovisi budućnost društva. To se odnosi na razvoj usluga za djecu i obitelj, a strukturirane aktivnosti za provođenje slobodnog vremena djece i mladih također su značajan segment. Drugi značajan segment su i elektronički mediji koje roditelji prepoznaju kao potencijal u edukaciji roditelja. Naime, kao mjeru za koju smatraju da bi im puno koristila rješavanju teškoća u odnosu s djetetom, roditelji su naveli TV emisije o pitanjima roditeljstva.

Među prioritetnim mjerama društvene podrške roditeljstvu roditelji navode i dostupnost psihologa u školi te dodatno osposobljavanje nastavnika za rad s djecom i roditeljima. Dovoljan broj psihologa u osnovnim školama nužan je preduvjet ovog pristupačnog i nestigmatizirajućeg oblika podrške roditeljima i djeci. O potrebi stručnog usavršavanja nastavnika već je prethodno bilo riječi, a nakon ovako visokog pozicioniranja ove mjere možemo samo naglasiti da je neophodno pojačati napore u tom smislu.

Kao jedna od prioritetnih mjera, koju su istakli očevi, našlo se i poboljšanje odnosa poslodavaca prema roditeljima. Uz ovaj nalaz želimo podsjetiti na rezultat da se sukob radne s roditeljskom ulogom svakoj četvrtoj zaposlenoj majci i svakom trećem zaposlenom ocu dogada često ili uvijek. Otežavanje roditeljske uloge zahtjevima plaćenog rada pokazalo se značajnim prediktorom majčine i očeve uključenosti u odgoj. Ovi rezultati ukazuju na potrebu za obiteljskom politikom koja će bolje pridonositi uskladivanju plaćenog rada i roditeljskih obveza i to ne samo majki, nego i očeva.

Među najpotrebnije usluge za podršku u svojoj roditeljskoj ulozi majke su navele i radionice roditelja i stručnjaka na teme problema u ponašanju djece te komunikacije roditelja i djece, dok su očevi naglasili potrebu za razmjenom iskustava s drugim roditeljima. Prema tome, roditelji jasno traže mogućnost za razmjenu informacija i iskustava te stjecanje novih znanja i vještina vezanih uz odnos s djetetom. Radionički način rada prihvatljiviji im je jer nudi veću mogućnost dvosmjerne komunikacije sa stručnjacima i međusobno. Za izgradnju kulture poštivanja prava djeteta nije dovoljno samo informirati roditelje, nego ih je potrebno i poduprijeti u procesu usvajanja ovih vrijednosti. Dvosmjerna komunikacija nužna je da roditelji mogu izraziti svoja polazna stajališta, što pridonosi osvješćivanju vlastitih odgojnih ciljeva i načina njihovog postizanja.

Ukupno uzevši, rezultati ovog istraživanja pokazuju da su roditelji trinaestogodišnjaka u Hrvatskoj vrlo heterogena skupina, kako po svojim roditeljskim stavovima i postupcima, tako i po svojim potrebama za podrškom u roditeljskoj ulozi i preferiranim načinima njihovog zadovoljavanja. Ako se želi osigurati ostvarivanje prava svakog djeteta da mu roditelj dobije odgovarajuću, pravodobnu i dovoljnu podršku društva u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti, važno je razvijati heterogene usluge podrške roditeljstvu koje će voditi računa o raznolikosti okolnosti u kojima roditelji podižu djecu. Nije opravdano očekivati da svima treba ili odgovara ista usluga ni da će mjere imati jednake učinke na sve roditelje.

267

Podrška roditeljima u postupcima koji podupiru potrebe i prava djeteta te zaštita djece od nasilja podrazumijeva zajedničko djelovanje različitih državnih sustava i organizacija koje rade s djecom i roditeljima. Zbog dobne skupine djece na koju je bilo usmjereno, ovo istraživanje istaklo je izuzetnu važnost stručnih suradnika u školama kao izvora podrške roditeljima u njihovoj roditeljskoj ulozi, pa i nastavnika (naročito razrednika). Sudeći po odabranim prioritetnim mjerama, savjetodavna podrška stručnjaka tek je jedan manji dio potrebnih intervencija za podršku roditeljstvu. Široki sustav podrške roditeljima u zajednici podrazumijeva i mjere usmjerene na materijalne uvjete života, kvalitetnu školu, usklađenost zahtjeva plaćenog rada i obiteljskih obveza, razvoj društvenih vrijednosti naklonjenih djeci i roditeljima – te njihovu primjena u svakodnevnom životu.

10. POPIS LITERATURE

1. Aetah, C.A., Durrant, J.E. (2005) Maternal use of physical punishment in response to child misbehavior: implications for child abuse prevention. Child Abuse and Neglect, 29 (2), 169-185.

2. Ahrons, Constance R. (1981) The continuing coparental relationship between divorced spouses. American Journal of Orthopsychiatry, 51 (3), 415-428.

3. Ajduković, M. (2006) Rane intervencije kao podrška roditeljima pod socijalnim rizicima. Dijete i društvo, 8 (1), 35-59.

4. Ajduković, M., Kolesarić, V. (2003) Etički kodeks istraživanja s djecom. Zagreb: Vijeće za djecu Vlade Republike Hrvatske.

5. Ajzen, I. (1985) From intentions to actions: A theory of planned behaviour. U: J. Kuhl i J. Beckmann (ur.) Action-control: From cognition to behaviour. Heidelberg: Springer-Verlag, str. 11-39.

6. Barnett, O.W., Miller-Perrin, C.L. i Perrin, R. (1997) Family violence across the life-span. London: Sage. 7. Bornstein, M. H., Cheah, C. S. L. (2006) The place of “culture and parenting” in the ecological

contextual prespective on developmental science. U: K. H. Rubin i O. B. Chung (ur.) Parenting beliefs, behaviors and parent - child relations: a cross-cultural perspective. New York: Taylor and Francis Group, str. 3-33.

8. Bot, S. M., Engels, R. C. M. E., Knibbe, R. A., i Meeus, W. H. J. (2007) Pastime in a pub: observations of young adults’ activities and alcohol consumption. Addictive Behaviors, 32 (3), 491-504.

9. Bower-Russa, M. (2005) Attitudes mediate the association between childhood disciplinary history and disciplinary responces. Child maltreatment, 10 (3), 272-282

10. Belsky, J. (1984) The determinants of parenting: A process model. Child Development, 55 (1), 83-96.11. Belsky, J. (1993) Etiology of child maltreatment: A developmental-ecological analysis. Psychological

Bulletin, 114 (3), 413-434.12. Belsky, J., Stratton, P. (2002) An ecological analysis of the etiology of child maltreatment. U: K.

Browne, H. Hanks, P. Stratton, C. Hamilton (ur.) Early Prediction and Prevention of Child Abuse: A Handbook. Chichester: Wiley, str. 95-110.

13. Brehm, J. W. (1966) A theory of psychological reactance. New York: Academic Press.14. Bronfenbrenner, U. (1979) The ecology of human development. Cambridge, MA: Harvard University

Press.15. Buhrmester, D., Prager, K. (1995) Patterns and functions of self-disclosure during childhood

and adolescence. In K. Rotenberg (ur.) Disclosure processes in children and adolescents. London: Cambridge University Press, str. 10 – 56.

16. Buntain-Ricklefs, J. J., Kemper, K .J., Bell, M., Babonis, T. (1994) Punishment: What predicts adult approval? Child Abuse and Neglect, 18 (11), 945-955.

17. Caldwell, C. H., Koski, L. R. (1997) Child rearing, social support, and perceptions of parental competence among African American mothers. Michigan, Dept of Health Behavior & Health Education, MI, US.

268

18. Clement, M., Chamberland, C. (2009) The role of parental stress, mother’s childhood abuse an perceived consequences of violence in predicting attitudes an attribution in favor of corporal punishment. Journal of Child and Family Studies, 18 (2), 163-171.

19. Cohen, O., Savaya, R. (2000) Help wanted and help received by Israeli divorced custodial fathers. Journal of Applied Social Psychology, 30 (7), 1440-1456.

20. Cozby, P. C. (1973) Self-disclosure: A literature review. Psichological Bulletin, 79 (2), 73-91.21. Critchley, C.R., Sanson, A.V. (2006) Is parent disciplinary behavior enduring or situational? A

multilevel modeling investigation of individual and contextual influences on power assertive an inductive reasoning behaviors. Journal of Applied evelomental Psychology, 27 (4), 370-388.

22. Csikszentmihaly, M. i Larson, R. (1984) Being adolescent: Conflict and Growth int he Teenage Years. New York: Basic Books.

23. Čudina- Obradović, M., Obradović, J. (2003) Potpora roditeljstvu: Izazovi i mogućnosti. Revija za socijalnu politiku, 10 (1), 45-68.

24. Čudina-Obradović, M. i Obradović, J. (2006) Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing.25. Deater-Deckard, K. (1996) Within-family variability in parental negativity and control. Journal of

Applied Developmental Psychology, 17 (3), 407–422.26. Deater-Deckard, K. D., Pettit, G. S., Lansford, J. E., Dodge, K. A., Bates, J. E. (2003) The Development of

Attitudes about Physical Punishment: An 8-Year Longitudinal Study. Journal of Family Psychology, 17 (3), 351-360.

27. Delale, A., Pećnik, N. (2010) Učestalost i međuodnosi korektivnih i preventivnih odgojnih postupaka majki djece predškolske dobi. Ljetopis studijskog centra socijalnog rada, 17 (1), 49-69.

28. Delale, E.A. (2009) Psihosocijalne odrednice roditeljskih postupaka majki djece predškolske dobi. Disertacijaja. Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

29. Denissen, J.A., van Aken, M.A.G., Dubas, J.S. (2009) It takes two to tango: How parents’ and adolescents’ personalities link to the quality of their mutual relationship. Developmental Psychology, 45 (4), 928-941.

30. Dishion, T. J., McMahon, R. J. (1998) Parental Monitoring and the Prevention of Child and Adolescent Problem Behavior. A Conceptual and Empirical Formulation. Clinical Child and Family Psychology Review, 1 (1), 61-75.

31. Dobrotić, I., Laklija, M. (2009) Korelati sukoba obiteljskih i radnih obveza u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 16 (1), 45 – 63.

32. Državni zavod za statistiku (2010) Prosječne mjesečne isplaćene neto plaće zaposlenih za siječanj 2010. Dostupno na mrežnim stranicama Državnog zavoda za statistiku: http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2010/09-01-01_01_2010.htm

33. Durrant, J. E. (2003) Legal Reform and Attitudes Toward Physical Punishment in Sweden. The International Journal of Children’s Rights, 11, 147-173.

34. Ellickson, P. L., Hays, R. D. (1990) Beliefs About Resistance Self-Efficacy and Drug Prevalence: Do They Really Affect Drug Use? Substanse use and misuse, 25 (11), 1353-1378.

35. Farrell, A. D., Kung, E. M., White, K. S., Valois, R. F. (2000) The Structure of Self-Reported Aggression, Drug Use, and Delinquent Behaviors During Early Adolescence. Journal of Clinical Child Psychology, 29 (2), 282–292.

36. Feinberg, M. E., Kan, M. L., Hetherington, E. M. (2007) The longitudinal influence of coparenting conflict on parental negativity and adolescent maladjustment. Journal of Marriage and Family, 69 (3), 687-702.

37. Finkenauer, C., Engels, R. C. M. E., Meeus, W. (2002) Keeping secrets from parents: Advantages and disadvantages of secrecy in adolescence. Journal of Youth and Adolescence, 31 (2), 123–136.

38. Fredricks, J. A., Eccles, J. S. (2008) Participation in extracurricular activities in the middle school years: Are there developmental benefits for African American and European American youth? Journal of Youth and Adolescence, 37 (9), 1029-1043.

269

39. Frijns, T., Finkenauer, C., Vermulst, A. A., Engels, R. C. M. E. (2005) Keeping secrets from parents: Longitudinal associations of secrecy in adolescence. Journal of Youth and Adolescence, 34 (2), 137–148.

40. Fulgosi, A. (1987) Teorije ličnosti. Zagreb: Školska knjiga.41. Gagne, M., Tourigny, M., Joly, J., Poulit-Lapointe, J. (2007) Predictors of Adult Attitudes toward

Corporal Punishment of Children. Journal of Interpersonal Violence, 22 (10), 1285-1304.42. Gershoff, E. T. (2002) Corporal Punishment by Parents and Associated Child Behaviors and

Experiences: A Meta-Analytic and Theoretical Review. Psychological Bulletin, 128 (4), 539-579.43. Glatz, T., Stattin, H., Kerr, M. (2010) Why Some Parents Give up When They Encounter Problematic

Youth Adjustment. Neobjavljeni rukopis. Švedska: Sveučilište Orebro.44. Greene, K., Derlega, V. L., Matthews, A. (2006) Self-disclosure in personal relationships. U: A.

Vangelisti, D. Perlman (ur.) Cambridge Handbook of Personal Relationships. Cambridge: Cambridge University Press, str. 409-427

45. Grolnick, W. S. (2009) The role of parents in facilitating autonomous self-regulation for education. Theory and Research in Education, 7 (2), 164-173.

46. Grolnick, W.S. (2003) The Psychology of Parental Control. London: Lawrence Erlbaum Associates47. Grolnick, W. S., Beiswenger, K. L., Price, C. E. (2008) Stepping up without overstepping: Disentangling

parenting dimensions and their implications for adolescent adjustment. U: M. Kerr, H. Stattin, R. C. M. E. Engels (ur.) What can parents do? New insights into the role of parents in adolescent problem behaviour. Chichester, John Wiley & Sons, Ltd, str. 213-237.

48. Grolnick, W. S., Deci, E. L., Ryan, R. M. (1997) Internalization within the family: The self-determination theory perspective. U J. E. Grusec i L. Kuczynski (ur.) Parenting and children’s internalization of values: A handbook of contemporary theory. New York: Wiley, str. 135-161.

49. Grusec, J.E. (2008) What is the nature of effective parentng? It depends. U: M. Kerr, H. Stattin, R. C. M. E. Engels (ur.) What can parents do? New insights into the role of parents in adolescent problem behaviour. Chichester, John Wiley & Sons, Ltd, str. 239-257.

50. Hair, J. F., Black, W. C., Babin, B. J., Anderson, R. E., i Tatham, R. L. (2006) Multivariate data analysis. New Jersey: Pearson Prentice Hall.

51. Hargie, O., i Dickson, D. (2004) Skilled Interpersonal Communication: Research, Theory and Practice. London: Routledge.

52. Harvey, J.H., Pauwels, B.G. (1999) Recent developments in close relationships theory. Current Directions in Psychological Science, 8 (3), 93-95.

53. Hastings, P.D., Grusec, J.E. (1998) Parenting goals as organizers of responses to parent-child disagreement. Developmental Psychology, 34 (3), 465-479.

54. Hsieh, H. F., Shannon, S. E. (2005) Three Approaches to Qualitative Content Analysis. Qualitative Health Research, 15 (9), 1277-1288.

55. Hill, J. E., Yang, C., Hawkins, A. J., Ferris, M. (2004) A cross-cultural test of the work-family interface in 48 countries. Journal of Marriage and Family, 66 (5), 1300-1316.

56. Hodapp, R. M., Ly, T. M. (2005) Parenting Children with Developmental Disabilities. U: Luster, T. i Okagaki, L. (ur.) Parenting An Ecological Perspective. Second Edition. Lawrence Erlbaum Associates, (Monographs in parenting), str. 177-205.

57. Humphrey, L. L. (1982) Children’s and teachers’ perspectives on children’s self-control: The development of two rating scales. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 50 (5), 624-633.

58. Ippolito, M. M., Hines, D. A., Mahmood, S., Cordova, J. V. (2010) Pathways Between Marriage and Parenting for Wives and Husbands: The Role of Coparenting. Family Process, 49 (1), 59 -73.

59. Jackson, A. P., Gyamfi, P., Brooks-Gunn, J. i Blake, M. (1998), Employment status, psychological well-being, social support and physical discipline practices of single black mothers. Journal of Marriage and the Family, 60 (11), 894-902.

270

60. Janson, S. (2007) Nenasilan odgoj djece. U: Daly, M. (ur.) Roditeljstvo u suvremenoj Europi: pozitivan pristup. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, str. 39-60.

61. Jelušić, J., Maslić Seršić D. (2005) Obiteljske i radne okolnosti kao prediktori ravnoteže obiteljskog i poslovnog života zaposlenih majki. Suvremena psihologija, 8 (1), 23-36.

62. Jourard, S. M. (1971) Self-disclosure: An experimental analysis of the transparent self. New Jersey: Wiley-Interscience.

63. Joussemet, M., Landry, R., Koestner, R. (2008) A self-determination theory perspective on parenting. Canadian Psychology, 49 (3), 194-200.

64. Juul, J. (2006) Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago.65. Juul, J. (2008) Život u obitelji: Najvažnije vrijednosti u zajedničkom životu i odgoju djece. Zagreb:

Pelago.66. Kalliopuska, M. (2008) Personality variables related to shyness. Psychological Reports, 102 (1), 40-42.67. Keresteš, G., Brković, I., Kuterovac Jagodić, G. (2009) Skala percipirane roditeljske kompetentnosti.

Neobjavljeni priručnik.68. Kerr, M., Stattin, H. (2003) Parenting of Adolescents: Action or Reaction? U: A. C. Crouter i A. Booth

(ur.) Children’s influence on family dynamics: The neglected side of family relationships. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Assosiates, Inc, str. 121-151.

69. Kerr, M., Sttatin, H., Pakalniskiene, V. (2008) Parents react to adolescent problem behaviors by worrying more and monitoring less. U: M. Kerr, H. Stattin, R. C. M. E. Engels (ur.) What can parents do? New insights into the role of parents in adolescent problem behavior. Chichester, John Wiley & Sons, Ltd, str. 91-112.

70. Konvencija UN-a o pravima djeteta (2001) Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

71. Kosterman, R., Haggerty, K. P., Spoth, R., Redmond, C. (2004) Unique Influence of Mothers and Fathers on Their Children’s Antisocial Behavior. Journal of Marriage and Family, 66 (3), 762-778.

72. Kuczynski, L., Parkin, M. (2006) Agency and bidirectionality in socialization: Interactions, transactions, and relational dialectics. U: J. E. Grusec, P. Hastings (ur.) Handbook of Socialization. New York: NY Guilford, str. 259-283.

73. Kullberg, C. (2002) Gender and social work: Re search on gender differences in the treatment of clients in welfare institutions. U: C. Gruber i H. Stevanov (ur.) Gender in social work: Promoting equality. London: Russel House Publishing, str. 106-115.

74. La Guardia, J. G., Ryan, R. M., Couchman, C. E., Deci, E. L. (2000) Within-person variation in security of attachment: A self-determination theory perspective on attachment, need fulfillment, and well-being. Journal of Personality and Social Psychology, 79 (3), 367-384.

75. Lacković – Grgin, K. (1994) Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap.76. Lansdown, G. (2001) Promoting Children’s Participation in Democratic Decision-making. Florence:

UNICEF Innocenti Research Centre.77. Lee, Y. (2008) Što je tjelesno kažnjavanje? Je li ono oblik nasilja? Dijete i društvo, 10 (1-2), 281-282.78. Leinonen, J. A., Solantaus, T. S., Punamaki, R. L. (2003) Social support and the quality of parenting

under economic pressure and workload in Finland: The role of family structure and parental gender. Journal of Family Psychology, 17 (3), 409-418.

79. Linville, D., Chronister, K., Dishion, T., Todahl, J., Miller, J., Shaw, D., Gardner, F., Wilson, M. (2010) A longitudinal analysis of parenting practices, couple satisfaction, and child behavior problems. Journal of Marital and Family Therapy, 36 (2), 244-255.

80. Lohr, S.L. (2009) Sampling: Design and Analysis. Pacific Grove: Duxbury Press.81. Maccoby, E. E.,Martin, J. A. (1983) Socialization in the context of the family: parent-child interaction.

U: P. Mussen, E. M. Hetherington (ur.) Handbook of Child Psychology, New York: Wiley, str. 1-101.

271

82. Maleš, D., Kušević, B. (2008) Kako djeca doživljavanju kažnjavanje u obitelji? Dijete i društvo, 10 (1-2) 49-68.

83. Margolin, G., Gordis, E. B., John, R. S. (2001) Coparenting: a link between marital conflict and parenting in two-parent families. Journal of Family Psychology, 15 (1), 3-21.

84. Maslow, A. H. (1970) Motivation and personality. New York: Harper and Row.85. McLoyd, V. C. (1990) The impact of economic hardship on black families and children: Psychosocial

distress, parenting and socioemotional development. Child Development, 61 (2), 311-346.86. Milas, G. (2005) Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Jastrebarsko:

Naklada Slap.87. Moran, P., Ghate, D., ven der Merwe, A. (2004) What Works in Parenting Support? A Review of the

International Evidence. London: Department of Education and Skills, Research Report RR574.88. Obiteljski zakon. Narodne novine, br. 162/1998.89. Okagaki, L., Bingham, G. E. (2005) Parents’ social cognitions and their parenting behaviors. U: T.

Luster, L. Okagaki (ur.) Parenting: an ecological perspective, 2nd edition. London: Lawrence Erlbaum Associates, str. 3-33.

90. Okagaki, L., Divecha, D. J. (1993) Development of parental beliefs. U: T. Luster, Okagaki, L. (ur.) Parenting: an ecological perspective. Hillsdale, NJ: Erlbaum, str. 35-67.

91. Patterson, G. R. (1998) Coercion as a basis for early age of onset for arrest. U: McCord, J (ur.) Coercion and Punishment in Long - term Perspectives. Cambridge University Press, str. 81-105.

92. Pećnik, N., Tokić, A. (2010) Zabrinutost zbog odnosa među vršnjacima u školama sa i bez programa ‘Stop nasilju među djecom u školi’. Neobjavljen rukopis.

93. Pećnik, N. (2003) Međugeneracijski prijenos zlostavljanja djece. Jastrebarsko: Naklada Slap.94. Pećnik, N. (2006) Prilog odbacivanju tjelesnog kažnjavanja djece. Dijete i društvo, 8, 177-199.95. Pećnik, N. (2007) Towards a vision of parenting in the best interests of the child. U: Daly, M. (ur.)

Parenting in contemporary Europe: A positive approach. Strasbourg: Council of Europe Publishing, str. 15-36.

96. Pećnik, N. (2008) Suvremeni pogledi na dijete, roditeljstvo i socijalizaciju. Dijete i društvo, 10 (1-2), 99-115.

97. Pećnik, N. i Raboteg-Šarić, Z. (2005) Neformalna i formalna podrška jednoroditeljskim i dvoroditeljskim obiteljima. Revija za socijalnu politiku, 12 (1), 1-21.

98. Pećnik, N., Starc, B. (2010) Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.

99. Pećnik, N., Radočaj, T., Tokić, A. (u tisku) Uvjerenja javnosti o ispravnim roditeljskim postupcima prema djeci najmlađe dobi. Društvena istraživanja.

100. Perkins,  S. A., Turiel, E. (2007) To Lie or Not to Lie: To Whom and Under What Circumstances. Child Development, 78 (2), 609-621.

101. Petronio, S. (2007) Translational research endeavors and the practices of communication privacy management. Journal of Applied Communication Research, 35 (3), 218-222.

102. Petz, B. (1997) Osnovne statističke metode za nematematičare. Jastrebarsko: Nklada Slap.103. Piaget, J. (1965) The moral judgment of the child. New York: Free Press104. Pinquart, M., Silbereisen, R. (2004) Transmission of values from adolescents to their parents: The

role of value content and authoritative parenting. Adolescence; Spring, 3 (153), 83 -101.105. Pregrad, J. (2007) Priručnik Projekt Za sigurno i poticajno okruženje u školama – prevencija i borba

protiv nasilja među djecom. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.106. Pregrad, J. (2009) Roditeljska kompetentnost. Predavanje na seminaru „Rastimo zajedno“,

Zagreb:UNICEF107. Preporuka (2006) 19 Odbora ministara državama članicama Vijeća Europe o politici podrške

pozitivnom roditeljstvu. Dijete i društvo, 10 (1-2), 463-470.

272

108. Puljiz, V., Zrinččak, S. (2002) Hrvatska obiteljska politika u europskom kontekstu. Revija za socijalnu politiku, 9 (2), 117-138.

109. Puljiz, V., Bouilett, D. (2003) Nacionalna obiteljska politika. Zagreb: DZZOMM.110. Putnam, S. P., Sanson, A. V., Rothbart, M. K. (2002) Child temperament and parenting. In M. H.

Bornstein (ur.) Handbook of parenting (str. 255-277). Mahwah, NJ: Erlbaum.111. Quinton, D. (2004) Supporting Parents: Messages from Research. London: Jessica Kingsley.112. Raboteg-Šarić, Z., Pećnik, N. (2006) Bračni status, financijske teškoće i socijalna podrška kao

odrednice roditeljske depresivnosti i odgojnih postupaka. Društvena istraživanja, 15 (6), 961-986.113. Radočaj, T. (2008) Što (ne)znaju i što čine roditelji male djece? Dijete i društvo, 10 (1-2) 119-136.114. Redmond, C., Spoth, R., Trudeau, L. (2002) Family- and community-level predictors of parent

support seeking. Journal of Community Psychology, 30 (2), 153-171.115. Rijavec, M., Miljković, D., Brdar, I. (2008) Pozitivna psihologija. Zagreb: IEP.116. Robbins, R. J. (1994) An assessment of perceptions of parental autonomy support and control: Child

and parent correlates. Unpublished Doctoral Dissertation. Department of Psychology, University of Rochester.

117. Rosenberg, M. (1965) Society and Adolescent Self-Image. Princeton, New Yersey: Princeton University Press.

118. Rusbult, C. E. (1980) Commitment and satisfaction in romantic associations: A test of the investment model. Journal of Experimental Social Psychology, 16 (2), 172-186.

119. Ryan, R. M., Deci, E. L. (2000) Self-Determination theory and the facilitation of intrinsic motivation, social development and well-being. American Psychologist, 55 (1), 68-78.

120. Sabatelli R. M. i Waldron R. J. (1995) Measurment issues in the assessment of the experience of parenthood. Journal of Marriage and the Family, 57 (4), 969-980.

121. Sameroff, A. (1975) Transactional models in early social relations. Human Development, 18 (1-2), 65-79

122. Sandbaek, M. (2007) Services to support positive parenting. U: Daly, M. (ur.) Parenting in Contemporary Europe: A Positive Approach (str. 59-86). Strasbourg: Council of Europe Publishing.

123. Sarason, I. G., Sarason, B. R. (2009) Social support: Mapping the construct. Journal of Social and Personal Relationships, 26 (1), 113-120.

124. Schaffer, H. R. (1996) Social Development. Blackwel Publishing.125. SEEbiz (2011) Hrvatski građani u inozemstvu se zadužili za 218,4 milijuna eura. Večernji list. Preuzeto

21. 3. 2011 s mrežne stranice: http://www.seebiz.eu/hr/banke/hrvatski-gradani-u-inozemstvu-se-zaduzili-za-218,4-milijuna-eura,103951.html

126. Shek, D. T. L. (2006) Perceived parent-child relational qualities and parental behavioral and psychological control in Chinese adolescents in Hong Kong. Adolescence, 41 (163), 563-581.

127. Simons, R. L. & associates (1996) Understanding differences between divorced and intact families: Stress, interaction and child outcome. London: Sage.

128. Simons, R. L., Johnson, C. (1996) The impact of marital and social network support on quality of parenting. U: G. R. Pierce, B. R. Sarason i I. G. Sarason (ur.) Handbook of social support and the family (str. 269-287), New York, Plenum Press.

129. Skinner, E., Johnson, S., Snyder, T. (2005) Six dimensions of parenting: A motivational model. Parenting: Science and practice, 5 (2), 175-235.

130. Smetana, J. G., Metzger, A. (2008) Don’t ask, don’t tell (your mom and dad): Disclosure and nondisclosure in adolescent-parent relationships. U: M. Kerr, H. Stattin, i R.C.M.E. Engels (ur.) What can parents do? New insights into the role of parents in adolescents’ problem behavior. Chichester: John Wiley & Sons, str. 65-87.

131. Smetana, J. G., Metzger, A., Gettman, D. C., Campione-Barr, N. (2006) Disclosure and secrecy in adolescent–parent relationships. Child Development, 77 (1), 201-217.

273

132. Soenens, B., Vansteenkiste, M. (2005) Antecedents and outcomes od self-determination in three life domains: The role of parents’ an teachers’ autonomy support. Journal of Youth and Adolescence, 34 (6), 589-604.

133. Soenens, B., Vansteenkiste, M., Luyckx, K., Goossens, L. (2006) Parenting and Adolescent Problem Behavior: An Integrated Model With Adolescent Self-Disclosure and Perceived Parental Knowledge as Intervening Variables. Developmental Psychology, 42 (2), 305-318.

134. Sperling, S. i Mowder, B. A. (2006) Parenting perceptions: comparing parents of typical and special needs preschoolers. Psychology in the Schools, 43 (6), 695-700.

135. Stattin, H., Kerr, M. (2000) Parental monitoring: A reinterpretation. Child development, 71 (4), 1072-1085.

136. Stattin, H., Kerr, M. (2000b) “10 to 18” study: The Codebook. Unpublished manuscript. Sweden: Orebro University.

137. Straus, M. A. (2000) Corporal punishment and primary prevention of physical abuse. Child Abuse and Neglect, 24 (9), 1109-1114.

138. Tabachnik, B. G., Fidell, L.S. (2001) Using Multivariate Statistics. Boston: Allyn and Bacon.139. Taylor, S.E., Brown, J.D. (1988) Illusion and well-being: A social psychological perspective on mental

health. Psychological Bulletin, 103 (2), 193-210140. Thompson, R.A. (1995) Preventing child maltreatment through social support: A critical analysis.

London: Sage.141. Tilton-Weaver, L., Kerr, M., Pakalniskeine, V., Tokic, A., Salihovic, S., Stattin, H. (2010) Open up or close

down: How do parental reactions affect youth information management? Journal of Adolescence, 33 (2), 333-346.

142. Tilton-Weaver, L. C., i Marshall, S. K. (2008) Adolescents’ agency in information management. U: M. Kerr, H. Stattin, i R.C.M.E. Engels (ur.) What can parents do? New insights into the role of parents in adolescent problem behavior. Chichester: John Wiley & Sons, str. 11-41.

143. Tokić, A. (2006) Pozitivna iluzija u ljubavnim vezama i njezina povezanost sa zadovoljstvom, kvalitetom i stabilnošću veze. Diplomski rad. Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb.

144. Tokić, A., Pećnik, N. (2010) Parental Behaviors in the Context of Adolescent Disclosure (PBAD): Instrument Development, Factor Structure, Reliability and Validity. Neobjavljeni rukopis.

145. Tokić, A., Pećnik, N. (2011) Parental behaviors related to adolescents’ self-disclosure: Adolescents’ views. Journal of Social and Personal Relationships, 28 (2), 201–222.

146. Topolčić, D. (2001) Muškarci to ne rade: rodno segregirana podjela rada u obitelji. Društvena istraživanja, 10 (4-5), 767-789.

147. Trost, K., Biesecker, G., Stattin, H., Kerr, M. (2007) Wanting low parental involvement in adolescence: A move toward healthy independence or a sign of problems? European Journal of Developmental Psychology, 4 (3), 314-331.

148. Vidović, L. (2008) Tjelesno kažnjavanje djece u obitelji. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 15 (1), 303-320.

149. Webster-Stratton, C. (1990) Stress: A potential disruptor of parent perceptions and family interactions. Journal of Clinical Psychology, 19 (4), 302-312.

150. WHO & ISPCAN (2006) Preventing child maltreatment: A guide to taking action and generating evidence. Geneva: World Health Organization.

151. Zakon o osnovnom školstvu. Narodne novine,br. 69/2003.

274

11. PRILOZI

Prilog 1. Popis osnovnih škola koje su sudjelovale u anketnom dijelu istraživanja

Rbr. Osnovna škola Naziv grada/općine

Rbr. županije Naziv županije

1. Ivan Benković Dugo Selo 1 Zagrebačka2. Jurja Habdelića Velika Gorica 1 Zagrebačka3. Ljudevita Gaja Zaprešić 1 Zagrebačka4. Vladimir Nazor Pisarovina 1 Zagrebačka5. Janka Leskovara Pregrada 2 Krapinsko-zagorska6. Sveti Križ Začretje Sveti Križ Začretje 2 Krapinsko-zagorska7. Mate Lovraka Petrinja Petrinja 3 Sisačko-moslavačka8. Popovača Popovača 3 Sisačko-moslavačka9. Skakavac Skakavac 4 Karlovačka

10. Podrute Novi Marof 5 Varaždinska11. Sračinec Sračinec 5 Varaždinska12. Đuro Ester Koprivnica 6 Koprivničko-križevačka13. Kalnik Kalnik 6 Koprivničko-križevačka14. Veliko Trojstvo Veliko Trojstvo 7 Bjelovarsko-bilogorska15. Ivana Rabljanina Rab Rab 8 Primorsko-goranska16. Fran Franković Rijeka 8 Primorsko-goranska17. Jurja Klovića Tribalj Tribalj 8 Primorsko-goranska

18. Ivane Brlić-Mažuranić Virovitica Virovitica 10 Virovitičko-podravska

19. Dobriša Cesarić Požega 11 Požeško-slavonska20. Ljudevita Gaja Nova Gradiška Nova Gradiška 12 Brodsko-posavska21. Vladimir Nazor Slavonski Brod 12 Brodsko-posavska22. Okučani Okučani 12 Brodsko-posavska23. Šimuna Kožičića Benje Zadar 13 Zadarska24. Jurja Barakovića Ražanac 13 Zadarska25. Josipa Antuna Ćolnića Đakovo 14 Osječko-baranjska26. Grigor Vitez Osijek 14 Osječko-baranjska27. Popovac Popovac 14 Osječko-baranjska28. Silvije Strahimir Kranjčević Levanjska Varoš 14 Osječko-baranjska29. Jurja Dalmatinca Šibenik Šibenik 15 Šibensko-kninska30. Antun Gustav Matoš Vinkovci 16 Vukovarsko-srijemska31. Ivan Meštrović Drenovci Drenovci 16 Vukovarsko-srijemska

275

Rbr. Osnovna škola Naziv grada/općine

Rbr. županije Naziv županije

32. Mijat Stojanović Babina Greda 16 Vukovarsko-srijemska33. Majstora Radovana Trogir 17 Splitsko-dalmatinska34. Marjan Split 17 Splitsko-dalmatinska35. Blatine-Škrape Split 17 Splitsko-dalmatinska36. Visoka Split 17 Splitsko-dalmatinska37. Kamešnica Otok (Dalmacija) 17 Splitsko-dalmatinska38. Poreč Poreč 18 Istarska

39. Joakima Rakovca Sveti Lovreč Pazenatički 18 Istarska

40. Petra Kanavelića Korčula 19 Dubrovačko-neretvanska

41. Župa dubrovačka Mlini 19 Dubrovačko-neretvanska

276

Prilo

g 2.

Koe

ficije

nti i

nter

naln

e ko

nzis

tenc

ije m

jern

ih in

stru

men

ata

SKU

PIN

AIN

STRU

MEN

TSU

BSKA

LE/F

AKT

ORI

BRO

J ČE

STIC

APO

UZD

AN

OST

(Cro

nbac

hov

alph

a)IZ

VOR

POD

ATA

KA

ROD

ITEL

JSKI

OD

GO

JNI

POST

UPC

I

Upi

tnik

tjel

esno

g i d

rugi

h ob

lika

kažn

java

nja

(Peć

nik,

200

1; M

aleš

i Ku

šćev

ić, 2

008)

1. T

jele

sno

kažn

java

nje

i vik

anje

6α am

= 0.

78; α

at=

0.78

Adol

esce

nti

2. U

kida

nje

priv

ilegi

ja i

doda

tne

obav

eze

7α am

= 0.

82; α

at=

0.83

3. Te

že fi

zičk

o i p

sihi

čko

nasi

lje5

α am=

0.55

; αat

= 0.

71

Pruž

anje

stru

ktur

e5

α am=

0.73

; αat

= 0.

72α m

= 0.

59; α

t= 0.

71Ad

oles

cent

i, ro

dite

ljiPo

tpor

a au

tono

miji

(Ski

nner

i su

r.,

2005

)4

α am=

0.78

; αat

= 0.

77α m

= 0.

57; α

t= 0.

62

Ukl

juče

nost

(Rob

bins

, 199

4)3

α am=

0.80

; αat

= 0.

85α m

= 0.

67; α

t= 0.

76

Upi

tnik

per

cepc

ije ro

dite

ljsko

g po

naša

nja

u ko

ntek

stu

sam

ootk

riva

nja

(PRP

SO; T

okić

i Pe

ćnik

, 201

0)

1. In

icira

nje

kom

unik

acije

(PRP

SO –

A )

9α am

= 0.

82; α

at=

0.85

Adol

esce

nti

2. In

truz

ivno

st (P

RPSO

– A

)4

α am=

0.80

; αat

= 0.

763.

Ned

ostu

pnos

t (PR

PSO

– A

)4

α am=

0.77

; αat

= 0.

754.

Pod

rška

i uv

ažav

ajuć

e vo

dstv

o (P

RPSO

–R)

16α am

= 0.

90; α

at=

0.92

5. Iz

nevj

eren

je (P

RPSO

– R

)9

α am=

0.85

; αat

= 0.

826.

Kaž

njav

anje

(PRP

SO –

R)

7α am

= 0.

79; α

at=

0.80

OBI

LJEŽ

JA

AD

OLE

SCEN

TA

Sam

ootk

riva

nje

o dn

evni

m a

ktiv

nost

ima

(Ker

r i S

tatt

in, 2

000;

Sta

ttin

i Ke

rr, 2

000)

5α am

= 0.

88; α

at=

0.87

Adol

esce

nti

Sam

ootk

riva

nje

o os

jeća

jima

i bri

gam

a (K

err i

sur.,

199

9)8

α am=

0.93

; αat

= 0.

91Ad

oles

cent

iD

jete

tovo

odb

ijanj

e ko

mun

ikac

ije s

rodi

telji

ma

(Sta

ttin

i Ke

rr, 2

000b

)3

α m=

0.58

; αt=

0.61

Rodi

telji

Skal

a sa

mop

ošto

vanj

a (R

osen

berg

, 196

5)10

α= 0

.74

Adol

esce

nti

Skal

a sa

mok

ontr

ole

(Hum

phre

y, 1

982)

5α m

= 0.

85; α

t= 0.

85Ro

dite

ljiU

čest

alos

t pro

blem

a u

pona

šanj

u (F

arre

ll i s

ur., 2

000)

17α=

0.8

5Ad

oles

cent

iEfi

kasn

ost o

dupi

ranj

a ut

jeca

ju v

ršnj

aka

(Elli

ckso

n i H

ays,

1990

)2

α= 0

.64

Adol

esce

nti

Skal

a za

dovo

ljeno

sti t

emel

jnih

psi

holo

ških

pot

reba

u o

dnos

u (L

a G

uard

ia i

sur.,

200

0)9

α am=

0.81

; αat

= 0.

80Ad

oles

cent

i

277

SKU

PIN

AIN

STRU

MEN

TSU

BSKA

LE/F

AKT

ORI

BRO

J ČE

STIC

APO

UZD

AN

OST

(Cro

nbac

hov

alph

a)IZ

VOR

POD

ATA

KA

OBI

LJEŽ

JA R

OD

ITEL

JA

Skal

a uv

jere

nja

o op

ravd

anos

ti i

djel

otvo

rnos

ti tj

eles

nog

kažn

java

nja

(Peć

nik,

Rad

očaj

i Tok

ić, u

tisk

u)9

α m=

0.83

; αt=

0.83

Rodi

telji

Uvj

eren

ja o

pos

ljedi

cam

a ve

rbal

nog

i tje

lesn

og k

ažnj

avan

ja3

α m=

0.80

; αt=

0.82

Rodi

telji

Upi

tnik

živ

otni

h ci

ljeva

i od

gojn

ih v

rije

dnos

ti

1. E

kstr

inzi

čni c

iljev

i3

α am=0

.76;

αat

= 0.

74α m

=0.7

1; α

t= 0.

74Ad

oles

cent

i i

rodi

telji

2. In

trin

zičn

i cilj

evi

3α am

=0.6

2; α

at=

0.53

α m=0

.33;

αt=

0.48

Ljes

tvic

a ro

dite

ljski

h oč

ekiv

anja

(S

hek,

200

6)

1. O

čeki

vanj

a o

dom

eni š

kole

3α am

= 0.

73; α

at=

0.71

Adol

esce

nti

2. O

čeki

vanj

a o

dom

eni s

lobo

dnog

vr

emen

a i p

rijat

elja

4α am

= 0.

87; α

at=

0.87

Dož

ivlja

j rod

iteljs

ke k

ompe

tent

nost

i (Ke

rest

eš i

sur.,

200

9)5

α m=

0.76

; αt=

0.80

Rodi

telji

Rodi

teljs

ka z

astr

ašen

ost (

Stat

tin i

Kerr,

200

0b)

5α m

= 0.

79; α

t= 0.

78Ro

dite

ljiO

sjeć

aj b

espo

moć

nost

i i o

dust

ajan

ja (S

tatt

in i

Kerr,

200

0b)

5α m

= 0.

87; α

t= 0.

86Ro

dite

ljiRo

dite

ljska

zab

rinu

tost

(Sta

ttin

i su

r., 2

008)

10α m

= 0.

91; α

t= 0.

91Ro

dite

lji

OBI

LJEŽ

JA O

BITE

LJI

Skal

a fin

anci

jski

h te

škoć

a (S

imon

s i su

r., 1

996)

11α m

= 0.

85; α

t= 0.

86Ro

dite

ljiSk

ala

suro

dite

ljstv

a

(Mar

golin

i su

r., 2

001)

1. S

urad

nja

5α m

= 0.

89; α

t= 0.

87Ro

dite

lji2.

Suk

ob5

α m=

0.78

; αt=

0.79

OBI

LJEŽ

JA D

RUŠT

VEN

OG

O

KRU

ŽEN

JA I

SOCI

JALN

A

POD

RŠKA

RO

DIT

ELJI

MA

Stav

ovi o

kolin

e pr

ema

tjel

esno

m

kažn

java

nju

djet

eta

1. S

tavo

vi n

efor

mal

ne so

cija

lne

mre

že3

α m=

0.83

; αt=

0.81

Rodi

telji

2. S

tavo

vi st

ručn

jaka

i ja

vnih

dj

elat

nika

5α m

= 0.

93; α

t= 0.

91

Zado

voljs

tvo

rodi

telja

pod

rško

m1.

For

mal

na p

odrš

ka b

liže

okol

ine

5α m

= 0.

83; α

t= 0.

86Ro

dite

lji2.

For

mal

na p

odrš

ka ši

re z

ajed

nice

4α m

= 0.

89; α

t= 0.

913.

Nef

orm

alna

pod

rška

3α m

= 0.

70; α

t= 0.

74Iz

vor p

odat

aka:

αam

…ad

oles

cent

/ica

o m

ami;

α at …

adol

esce

nt/ic

a o

tati;

αm

… m

ama;

αt…

tata

278

Prilog 3. Prilog 3.1. Odabrani sastavci na teme „Najnovija vijest: batine su zakonom

zabranjene“ i „Da ili ne? Treba li zabraniti roditeljima batine ili ne?“

1.Da ili ne?

Nemali broj puta čula sam na televiziji, radiju ili sam čitala u novinama treba li ponekad udariti dijete. Sama sam još dijete, nisam tako mala, ali sam dijete. Znam da mi djeca znamo ponekad učiniti poneku „glupost“ koja je za naše roditelje „strašna stvar“.

Jednom sam pročitala: „Roditelj zbog jedinice udario dijete koje je završilo u bolnici s hematomom na oku i slomljenom rukom.“ To me jako pogodilo. Smatram da ne treba udariti dijete. S nama treba pričati i razgovarati, objasniti nam riječima, a ne batinama.

Znam da se ni roditelji ne mogu uvijek kontrolirati, ali neka se sjete sebe kada su i oni sami bili djeca, kada su i oni sami radili gluposti. Ni njima se sigurno ne bi sviđalo kada bi ih netko udario. Oni moraju sami sebi stvarati zakon i pravila koja bi se trebala poduzeti. Srećom ja imam roditelje kojima zakon nije potreban jer shvaćaju da to nije prikladno.

Tako bi trebalo poduzeti nešto veće, Zakon. Zakon koji bi nas štitio, branio. Zakon da zabrani roditeljima da udare djecu. Mi se trebamo smijati, a ne plakati, igrati se, a ne raditi, učiti, a ne tugovati!!! Znam da taj zakon neću morati nikad pročitati i upotrijebiti za svoju zaštitu, a isto želim svoj djeci svijeta!!

(Trinaestogodišnjakinja iz Sv. Lovreča)

2.Da ili ne?

Izreka govori da je batina izašla iz raja. To je sasvim točno jer da je ostala u raju, to više ne bi bio raj. Ja sam protiv nasilja, jer ne postoji nasilje koje bi odgojilo djecu.

Od batina ostaju fizičke povrede poput ožiljaka ili masnica. Ali takve povrede zarastaju. Batine mogu nanijeti i psihičke povrede, primjerice da dijete postane stidljivo, da “skače” na svaki nagli pokret, da zanijemi.

Neki će roditelji s ponosom reći da su djecu odgajali batinama i da su “ispali” sasvim u redu. Istina je da su ta djeca živjela u strahu od roditelja, uvijek na oprezu, bez ljubavi i bez normalnog djetinjstva, jedva očekujući dan kada će im otac otići iz kuće.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Velikog Trojstva)

3.Da ili ne?

Ja mislim da bi se smjelo djecu tuč ali ne masivno kako neki to rade. Kada netko istuče djete ja mu ne bi dao kaznu. Jer to dijete ne dobije batinu bez razloga dobije ih s razlogom. Ali nekad se dogodi da se otac ili majka napiju i onda tuku djecu bez razloga.

Ja bih onda takve roditelje kaznio jer to nije uredu. Ja bih njim dao neku kaznu. Ali da prava policija privede takvog oca ili majku ona ne bi ništa poduzela.

Ona bi takvu osobu odvela u policijsku stanicu na trežnjenje i nakon dvadeset četiri sata bi je pustila. I ta bi osoba ko zna koliko puta to ponovila i ne bi dobila kaznu. A to bi dijete trpilo bol i patnju.

(Trinaestogodišnjak iz Velikog Trojstva)

4.Da ili ne?

Udarac. Što ta riječ uopće znači? Znači li to ošamariti nekoga, udariti nekoga po stražnjici, udariti nekog remenom, udariti nekoga

279

toliko puta da mu vidiš krv? Znači li to da je u redu udariti nekoga jer ti stalno zanovijeta, a ti si se upravo vratio s posla i jedva

čekaš leći i odmoriti se? Znači li to da je u redu udariti šesnaestogodišnjaka jer je ostao do kasno vani i oglušio se na

roditeljske zabrane? Samo zato da malo uživa, jer svakodnevno gleda roditelje kako se žale na svoj život.

Znači li to da je u redu udariti dijete jer je razbilo maminu najdražu vazu?Znači li to da je u redu udariti dijete jer je toliko bezobrazno, oholo i nezahvalno da ne znaš što bi

više učinio? Znači li to da je u redu da samohrana majka troje djece udari jedno jer je prešlo granicu, a ona radi

dva posla da sve njih prehrani?Znači li to da je u redu? Znači li to da je u redu ošamariti? Znači li to da je u redu zadati udarac koji će peći nekoliko minuta, boljeti nekoliko sati, a govoriti

više od tisuću riječi? Uvjeravamo se da je u redu ošamariti jedan put, pa i drugi, mislimo da se treći neće ponoviti. Mislimo

da je to prolazno, da ne utječe ni na koga, da postoji samo zato da pokaže bit nečega. Mislimo da će ovo dijete koje stoji pred nama i plače to pustiti i zaboraviti.

E pa ja Vam kažem da neće. Nama će taj šamar reći sve: koliko Vam je stalo do nas, koliko nas poštujete i koliko nas volite. Reći će nam više nego li bi milijun riječi.

Ne zaboravite i Vi ste jednom bili to dijete koje je stajalo i plakalo. Mislili ste da Vi to nikada nećete napraviti, da nikada nećete udariti nekoga, kamoli dijete. A pogledajte se sada.

Vjerujte mi kada Vam kažem da ni najbolje ni najposlušnije dijete na kugli zemaljskoj neće zaboraviti ili pustiti. Možda će šutjeti, ali iznutra će kipjeti dok ne eksplodira.

Jer jedna pljuska vodi drugoj, druga vodi udarcu, udarac batinama, a batine batinama. I sada se čudimo koliko to nasilja ima oko nas, pitamo se kako je nastalo, e pa tako što je udarac nekome rješenje i zadovoljstvo, a drugomu bol i sramota.

I ja Vas sad po posljednji put pitam znači li to da je u redu?(Trinaestogodipnjak/inja iz Rijeke)

5.Da li treba zabraniti roditeljima batine ili ne?

Ja mislim da roditeljima ne treba zabraniti batine zbog toga jer neki kažu da je batina izašla iz raja. Mene roditelji uvijek istuku za nešto loše ili za loše ocjene. Da ili ne više nije pitanje nego odgovor na nečija pitanja. Ulogom roditelja se dobiva odgovornost za svoje dijete tako da ga može udariti da nauči lekciju. Dijete treba slušati roditelje i poštovati ih da ne dobije batina.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Ražanca)

6.Da ili ne?

Roditelji bi trebali biti uzor svojoj djeci i naučiti ih razliku između dobra i zla. Ako roditelj tuče svoje dijete nekim predmetom i jako ga udari po licu pa mu ostanu masnice ili poteče krv od jačine udarca, djetetu neće biti problem učiniti to isto nekom svom vršnjaku. Djeca nisu kriva što postaju nasilna kad odrastu, već su roditelji krivi. Oni bi dijete čim počne hodati i govoriti morali učiti što smije raditi i što ne smije. Ako je dijete nemirno, viče i ne može se kontrolirati, roditelj bi ga trebao smiriti i polako mu reći. Nikada govoriti: “Ako budeš dobar, kupit ću ti igračku koju želiš.“ Djeca nisu glupa, oni će iskoristiti to za druge prilike. Treba im ponuditi dvije mogućnosti: “Ili ćeš se ponašati kako treba i biti dobar ili idemo kući.“ Ruke (pljuske) nisu jedino rješenje. Bog nam je dao moć govora i to trebamo iskoristiti. Rukama trebamo graditi dom za obitelj, a ne rušiti ga koristeći se njima za kažnjavanje i zastrašivanje.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Šibenika)

280

7.Da ili ne?

Mislim da bi roditeljima trebalo zakonom zabraniti udarati djecu. Zbog toga djeca mogu imati mnoge posljedice, a već drugi dan oni mogu postati zlostavljači. Da postoji zakon o zabrani udaranja djece, mislim da ga se mnogi ljudi ne bi pridržavali. Za to postoji novčana kazna ili zatvor, ali policija ipak ne može biti svugdje.

Ako se neko dijete osjeća zlostavljano, trebalo bi nazvati hrabri telefon. Neka djeca se boje zvati pomoć, jer vjerojatno misle da će sve biti još gore, ili su im roditelji jednostavno zaprijetili batinama. Mnogi roditelji udaraju djecu zbog loših ocjena, lošeg društva, razbijenog pokućanstva, nedoličnog ponašanja i sl., umjesto da jednostavno porazgovaraju o tome. Ako je dijete neobuzdano i ne želi slušati, udarac nije rješenje. Trebalo bi mu se najjednostavnije oduzeti nešto što voli, ali na kratko vrijeme, dok se ne smiri.

Zapamtite, batine ostavljaju kratkotrajan trag na koži, dok u srcu može biti vječan. Kako bi se osjećali da ste mladi i bespomoćni, a da netko cijelo vrijeme drži ruku nad Vama?

(Trinaestogodišnjak/inja iz Šibenika)

8.Da ili ne? Treba li roditeljima zakonom zabraniti da udari dijete?

Moje je mišljenje da ne treba roditeljima zakonom zabraniti da udari dijete. Roditeljska uloga je vrlo zahtjevna i teška. Uostalom, gotovo je nemoguće da se ponekad roditelj ne naljuti na svoje dijete. Roditelji su stariji i iskusniji od djece i često puta žele djeci ukazati na njihove pogreške. Da bi se postigao dobar odnos između djeteta i roditelja, potrebno je mnogo truda. Takav odnos se temelji na povjerenju i razumjevanju.

Ne smijemo zaboraviti da su mnogo puta roditelji u pravu, a djeca u krivu. Djeca su često brzopleta i stvari rade nepromišljeno. Postoji razlika između toga kada udariti malo dijete ili ne od onda kad živi već odrasla osoba u burnom pubertetu. Moje mišljenje je da do svoje treće godine dijete treba osjetiti autoritet oca i majke jer ukoliko nije tako, dijete će upravljati i neće ih naučiti poštovati. Poštovanje roditelju su znak dobrog odgoja. Riječ “batina” nije dobra jer djetetu je dovoljan blagi udarac da osjeti što smije, a što ne smije raditi. Za sve trebaju postojati nekakve granice pa tako i s batinama treba biti oprezan. Kad dijete ulazi u pubertet batine nisu dobro rješenje tada se sve treba rješavati razgovorom.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Šibenika)

9.Da ili ne?

Roditeljima ne treba zabraniti udariti dijete jer dijete se ne može odgojiti bez batine. Roditelji ne smiju brutalno zlostavljati dijete. Dok je dijete maleno ono mora naučiti što smije a što ne smije raditi. Ako roditelj ne udari šibom jednom barem u životu dijete ono se neće odgojiti. Roditelji koji brutalno tuku dijete njima se dijete oduzima.

Djeca imaju svoja prava tako i kada ih roditelj brutalno zlostavlja imaju pravo tužiti roditelja. Kada tuže roditelje oni otiđu u zatvor na određeno vrijeme. Kada dijete u domu stoji do određenog vremena mora napustiti dom. Tada je dijete samostalno. Nakon izlaska iz doma dijete se može vratiti kući. Ako se dijete ne vrati kući mora se brinuti sam o sebi. Dijete se mora negdje zaposliti kako bi se prehranilo. Ako dijete (otac) ima tada obitelj mora se brinuti o obitelji. To važi i za njih kao što je važilo za njihove roditelje. Da moraju tući djecu, ali samo sa batinom. Ako netko od roditelja brutalno zlostavlja dijete onda i oni imaju budućnost kao i njihovi roditelji. Ako su njihovi roditelji zlostavljali dijete bili su u zatvoru. To čeka i njih.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Korčule)

281

10.Da ili ne?

Moje mišljenje za ovo pitanje treba li ili ne treba roditeljima zabraniti da udare dijete je to da ja mislim da ne treba roditeljima zabraniti udaranje svoje djece. Tako moje mišljenje je zato, ako roditelji ne udaraju djecu da ih neće slušati ili će se grubo ponašati prema njima i drugima oko sebe (rođaci, prijatelji, rodbina itd.).

Udaranje djece ne bi smjelo biti jako bolno za dijete. Da na primjer zbog udaranja djeteta, ne završi dijete u bolnici ili na hitnu pomoć, nego da to bude malo, skoro pa ništa bolno. Ako se dijete bude tuklo jako ili ga se bude maltretiralo zbog neke male sitnice ili možda zbog velike greške djeteta (jedinice u školi ili tako nešto) ga se udari puno, puno jako i bolno za dijete onda roditelj može izgubiti skrbništvo nad djetetom, ako tako sud odluči ili može poći u zatvor zbog nasilja nad djecom.

Roditelji najčešće udaraju djecu zbog loših ocjena u školi, zbog ponašanja prema njima kojeg donesu s ulice ili nauče od svojih roditelja. Ja mislim da ih se za ovakve sitnice ne bi smjelo udarati, nego mu lijepo i pristojno reći da to više ne smije raditi, ili će dobiti batine ili neku veliku kaznu. Za ovako nešto ima jedna stara poslovica koja govori: “Budi dobar jer ćeš biti modar.“

(Trinaestogodišnjak/inja iz Korčule)

11.Da ili ne?

Nebo je sive boje. Zrak je suh i ljušti se, ali sporo. Rubovi neba postaju tamnije sivi. Prelaze u svijetlocrvenu boju koja postaje krvavo crvena. I na kraju crna. Nebo sada gori, ali vatre nema, jedino možete osjetiti vrućinu kako vam se slijeva niz lice i tijelo. Možete osjetiti i onaj odvratan ljepljiv znoj. Suza pada na nebo. Dječja suza. Velika je. U njoj se stišću tuga, nesigurnost, patnja i bol.

Trebala bih vama objasniti ovo razmišljanje. Nebo je nebo. Ne znam to objasniti. Od nečega sam morala početi. Boje na nebu su roditeljeva ljutnja. A suzu, dječju suzu, to nadam se razumijete. Oh, da zaboravila sam vrućinu, suh zrak i ljepljiv znoj! Mislim da bi se tako osjećali da stojite ispod mog zamišljenog neba.

Roditelji i djeca su danas često u sukobima. Razlozi su različiti. Dosadno bi bilo da ih imenujem. Često možemo vidjeti kako neki roditelj nanese bol svojemu djetetu.

Svejedno je, je li ga jako udari ili slabo. Dijete će to uvijek boljeti, i to iznutra.Ta bol koji dožive može trajati i jako dugo. Smatram da roditelji ne smiju udariti svoje dijete i da se

to treba zakonom zabraniti. Ljudi su stvoreni da se vole. Roditelji trebaju pružiti sigurnost svojoj djeci. Nažalost mnogi u djeci stvaraju osjećaj nesigurnosti. To se treba promijeniti.

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

12.Da li treba zakonom zabranit da roditelj tuče dijete?

Počet ćemo sa jednostavnim primjerima. Na primjer dijete mlađe dobi hoda s mamom po dućanu. Kad odjednom dijete vidi igračku. Ako dijete traži da mu mama kupi igračku, a mama mu je neće kupiti, dijete mlađe dobi će plakati. Puno bi u toj situaciji udarilo dijete. No to nije rješenje. Zašto batine nisu riješenje? Dijete u mlađoj dobi ne zna što su batine, te ga time nećete ništa naučiti. Jedina mogućnost u toj situaciji je izaći iz trgovine kao da se nije ništa dogodilo.

Također dijete može otići do štednjaka ili noževa, što je opasno. Ni tu ne vrijedi tuć dijete, zato jer dijete ne kuži zašto je roditelj ljut. Pametno je udaljiti dijete od štednjaka ili noževa i objasniti mu da je to opasno i da to više ne smije učiniti.

Sad ćemo poći na djecu starije dobi i zato nećemo više zadavati tako jednostavne primjere. Na primjer dijete starije dobi ozbiljno uvrijedi neku drugu osobu. Ovdje je dijete starije te razumije smisao batina, ali ni tu batine nisu rješenje. Ako roditelj kazni dijete batinama, dijete će opet uvrijediti neku osobu. Zašto? Zato jer dijete ništa nije naučilo iz batina. Dijete prvo mora objasniti majci zašto je uvrijedilo osobu. Nakon toga majka mora popričati s djetetom o njegovom ponašanju i očitati mu lekciju.

Ja kažem: „Ne batinama“, zato jer one nisu rješenje. Roditelji dijete mogu odgojiti i razgovorom.(Trinaestogodišnjak/inja iz Poreča)

282

13.Da ili ne?

Ja mislim da bi se batine trebale zabraniti. Mislim da bi roditelji autoritet trebali nametati djeci tako da ih kroz priču i druženje navode na pravi put. Danas sve više čitamo u novinama i gledamo na televiziji razne fizičke sukobe među maloljetnicima. Smatram da je vrlo velika povezanost između tjelesnog kažnjavanja djece i maloljetničkih sukoba. Ako roditelji tuku svoju djecu, djeca će misliti da je to najbolji način da ukažemo nekome da je u krivu pa će nažalost tako početi rješavati probleme među vršnjacima.

Ali nisu roditelji svemu krivi, mislim da veliku ulogu igra današnji urbanistički način života. Roditelji sve manje pričaju sa svojom djecom i sve manje sudjeluju u njihovom životu. Roditeljima je lakše udariti svoje djete nego ga pokušati shvatiti.

Nije problem samo fizički sukobi nego alkohol i droga. Alkohol i droga danas su sve dostupniji maloljetnicima nego prije, pa zato ima sve više maloljetnika koji konzumiraju alkohol i drogu. Kada roditelji tuku svoju djecu, djeca se zbog straha ne usude priznati roditeljima da su probali alkohol ili drogu. Kada roditelji ne bi tukli svoju djecu, djeca bi se osjećali da su im roditelji prijatelji i da ih razumiju.

Mislim da je ovo dovoljno dobra i jasna poruka svim roditeljima zašto je tjelesno kažnjavanje djece loše i neopravdano. Današnji društveni problemi koji se vežu uz maloljetnike vezani su uz tjelesno kažnjavanje djece i mislim da bi to bila poruka društvu da će više problema riješiti razgovorom nego tučnjavom.

Za one koji misle da je batina izašla iz raja: ja se slažem s tim jer da batina nije izašla iz raja to više ne bi bio raj. Ako ove činjenice nisu dovoljne roditeljima neka odgovor potraže u vjeri. Onima koji smatraju da su kršćani, ja bi im poručio: Isus nikad nije podučavao tjelesnom kažnjavanju već je probleme rješavao razgovorom.

(Trinaestogodišnjak iz Zagreba)

14.Da ili ne?

Jutro je… Moj jedini problem je nenapisana zadaća i mislim kako mi je teško… „Uf…jadna“ sarkastično će mama. Da nije sedam sati (i da u mislima još ne spavam) sigurno bih joj nešto odgovorila. Ovaj put je pošteđena - ha ha, pomislih. Sasvim slučajno pogledam u novine i vidim: “Dijete, 10 godina, završilo u bolnici zbog ozljeda zadobivenih od roditelja.“ Mama će na to: „Zar ne vidiš kako si sretna?“

„Da, jesam.“, odgovorim i odem u sobu. Zašto sam ja sretna? Čime sam to zaslužila? Čime je ono dijete zaslužilo da ga roditelji tuku. Takve ljude treba „strpati“ u zatvor. Kako im samo nije žao udariti nedužno dijete? Zar ne shvaćaju da djeca užasno pate? Zar ih ne diraju dječje suze koje poput kiše padaju iz malih dječjih očiju. Kako im nije žao udariti nešto svoje, svoju krv… Ta krv koja njihovom zaslugom isteče, izgube nešto svoje, dio sebe, dio svoje obitelji. Jer nije ljepše vidjeti dijete koje se smije? Takvi ljudi ne tuku djecu jer su nešto skrivila, nego zato što su ljuti na sebe i na cijeli svijet. Nemaju se na kome iskaliti pa odlučili na dijete. Ono im ne može ništa… Neka djeca imaju traume cijeli život od toga, a (što je još gore) mogu postati kao svoji roditelji ili još i gore. Najbolji izgovor je: mene su moji tukli pa što mi fali. Ma ništa, samo što si postao kao oni, roditelj bez srca, zlostavljač.

Najveći problem u tome je da nikad ne znaš koja su djeca prave žrtve. Obično ona djeca (koju stvarno svakodnevno tuku) se boje priznati i štite svoje roditelje. Moramo shvatiti da nekoj djeci ne možeš drugačije dokazati. Problematičnoj djeci, koje nije briga za kazne, koje će te kazne ionako prekršiti (svakom se desi), a drugo je svjesno i namjerno raditi po svome. Takva djeca ne znaju za ništa osim za udarce.

Socijalni radnici moraju znati prepoznati pravo zlostavljanje, djecu kojoj će stvarno biti bolje u domu nego sa svojim roditeljima. Roditeljima kojima se to dogodilo jednom treba osnovati tečaj ili nešto slično gdje bi naučili kontrolirati bijes i kako ga iskaliti negdje drugdje. Onima kojima se to nije dogodilo jednom, nego puno više puta nema pomoći. Zatvor je jedina kazna za njih, druga opcija je da ih netko svakodnevno tuče i zlostavlja, kao što su oni svoju djecu. Dijete ima previše briga, kao da im to nije dosta, nego se mora još i „brinuti“ za roditelje i biti zlostavljana od roditelja koji trebaju biti djetetu utočište, negdje gdje se mogu sakriti, a ne bježati.

(Trinaestogodišnjakinja iz Osijeka)

283

15.Da ili ne?

Mislim da bi se roditeljima trebalo zakonom zabraniti da tuku svoju djecu. Roditelji bi trebali znati i druge metode odgoja. Mogli bi popričati sa svojom djecom i riješiti to bez nasilja. Roditelji koji dižu ruku na svoju djecu bi trebali biti kažnjeni jer djeca ne bi trebala trpiti bol dobivenih udaraca i psihičku bol. Mislim da dijete ne bi smjeli tući, ma koliko god da zabrlja.

Iz svog iskustva mogu reći da najviše boli kada nas udari jedan od roditelja, osoba koju najviše volimo. Samo jednom u životu sam dobila šamar i nisam se osjećala nikad gore, ne zato što me boljelo, nego zato što je osoba koju najviše volim i poštujem digla ruku na mene. Ta osoba je bio moj otac. Znao je da je pogriješio i to nikada više nije napravio. Djecu boli više to što oni to doživljavaju od ljudi koje najviše vole, nego udarac.

Isto tako roditelji ne bi smjeli zanemarivati svoju djecu, trebali bi stalno razgovarati s njima. Učiti ih o životu i biti s njima u teškim trenucima kao što su bolesti ili problemi u školi. Ne bi ih zbog jedinica trebali tući, nego im probati pomoći. Mogu popričati s njima, kazniti ih, ali NIKAKO TUĆI! Roditelji svojoj djeci moraju biti uzor i djeca bi od njih trebala učiti, ali ako roditelji njih neprestano tuku djeca će misliti da se tako treba postupati pa će i oni tako postupati prema svojoj djeci. Zato bi se trebalo zakonom zabraniti zlostavljanje i zanemarivanje djece.

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

16.Da ili ne?

Po mom mišljenju je da roditelji ne smiju udariti dijete. Moje mišljenje je da roditeljima ne treba zabraniti da udaraju svoju djecu. Zbog toga što su im oni

roditelji i imaju pravo udariti svoje dijete. Djeca se moraju na neki način malo tući jer kad se ne bi djeca tukla sve bi smjeli raditi što god hoće, i to bi bila totalno raspuštena djeca. Ali smatram da se roditelji malo trebaju poigrati s djecom. I dati im malo veselja u životu i malo nježnosti i ljubavi. Ja jako volim djecu.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Drenovaca)

17.Da ili ne?

Ovaj tekst govori o tome trebaju li vlasti zakonom zabranit udaranje djeteta. Po mome mišljenju ova tema je vrlo bitna te je se nikako ne bi trebalo zapostavljati. Kada dijete, dok je još malo, učini neku pogrešku to često završi blažim ili pak jačim udarcem roditelja. Kasnije roditelji često zažale zbog tog čina, ali vrijeme se unatrag ne može vratiti.

Ja mislim da bi se zakonom batine trebale zabraniti. Kada roditelj udari dijete zbog neke pogreške on i sam čini pogrešku te se na taj način pogreška zapravo “liječi” pogreškom što nikako nije dobro. Tučnjavom djece od malena ih se na neki način uči da se problemi mogu riješiti nasiljem što također nije dobro. Tim batinama se djeci daje krivo stajalište u životu jer, ma kako to čudno zvučalo, stvari se bolje rješavaju mirnim tonom nego nasilnim udarcima.

Mene roditelji nikada nisu tukli te su zbog toga porasli u mojim očima. Jako mi je drago što su me odmalena naučili pravom stajalištu.

Ipak, u jednom pogledu razumijem kada roditelj udari dijete jer ponekad ono to i zaslužuje. Ponekad dijete jednostavno navede roditelja na taj postupak, ali ja usprkos tomu stojim iza svog mišljenja te ga neću mijenjati jer dijete zaslužuje mirno i racionalno objašnjenje.

Tučnjava djece bi u ljudskim pogledima trebala izazvati strah i čuđenje, a ne osjećaj uobičajenosti. Iskreno, nadam se da će se jednoga dana batine zabraniti jer postoje bolji oblici kazne (kao npr. zabrana računala, izlazaka van...). Tučnjava djece je problem s kojim će se vlada kad-tad morati suočiti jer na djeci svijet ostaje.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Zagreba)

284

18.Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene

Stigla je vijest u našu školu. Imali smo matematiku. Netko je kucao na vrata, ušao u razred i rekao je da su stigle učeničke novine. Digao ih je u zrak, pisalo je velikim slovima BATINE SU ZAKONOM ZABRANJENE. Mi smo pročitali i skakali od sreće kao djeca u vrtiću. Jedino je nastavnik ostao u šoku sjediti. Tad se ustao i viknuo da se stišamo i sjednemo. Na stolu je imao nekakav štapić. Ustao se i nekog učenika po prstima. Došao je do mene htio me udariti ja izmaknula ruke pa se udario po nogama. Tad sam shvatila da nisam pročitala novine i da ne znam što unutra piše.

Odnijela sam novine doma da moji pročitaju. Oni nisu bili zadovoljni, ali ja znam da me mama i tata nikad nisu ni taknuli rukom ni bilo čime. Jedino su vikali na mene kad sam nešto napravila. Mislim da se djeca ne bi smjela tući. To je moje mišljenje.

(Trinaestogodišnjakinja iz Velikog Trojstva)

19.Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene

Ja sam Daria. Živim u Vukovaru. Tek sam se doselila u tu zgradu. U stanu do mene živi jedna djevojčica. Ima 13 godina, isto kao i ja. Ima plavu kosu i plave oči. Jako je sramežljiva. Ne znam u koju školu ide. Pokušala sam razgovarati s njom. Prišla sam joj i rekla: „Bok! Ja se zovem Daria, a ti?“ Ona mi je odgovorila: „Bok, Tamara!“ i odmah je otišla. Jedne večeri začuo se plač. Nisam mogla spavati. Mislim da je to bila Tamara. Mama mi je rekla da je Tamarin tata pijanac pa ju je vjerojatno tukao.

Sutradan sam joj opet prišla. Vani je bilo vruće i svi su bili u kratkim rukavima osim Tamare. Znala sam da se ne želi skinuti u kratke rukave jer ima masnice zbog batina. Dok su se sva djeca igrala u parku, ona je sjedila na klupi sa strane. Sjela sam do nje. Pozvala sam ju da dođe u subotu kod nas na ručak. Rekla je da želi doći, ali da prvo mora pitati tatu. Tata joj je dozvolio da dođe na ručak kod nas. Danas je subota. Uzbuđena sam zbog toga što će Tamara doći na ručak. Na ručku je puno pojela. Zapravo i nije tako sramežljiva i tiha kad ju upoznaš. Tamara i ja smo postale vrlo dobre prijateljice. Išle smo zajedno van i zabavljale se.

Jednoga dana mi je u povjerenju rekla da ju tata tuče. Razmišljala sam trebam li reći mami. Za 3 dana sam rekla mami. Ona mi je rekla da joj kažem da postoje udruge za zaštitu djece. Ja sam ju nagovarala, ali ona je odbijala nazvati udrugu za zaštitu djece. Kada smo izašle van rekla sam joj da je moja mama predložila da joj tata ide na liječenje. Mama je otišla kod njezinog tate. Dugo su razgovarali. Tata je pristao da ide na liječenje. Tamara je kod nas živjela oko mjesec dana dok joj je tata bio na liječenju. Kada joj se tata vratio bio je sasvim normalan.

Ispričao joj se i rekao da je više nikada neće tući. Tamara je bila jako sretna i zahvalna, postale smo najbolje prijateljice i sve smo si govorile.

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

20.Najnovija vijest: batine su zakonom zabranjene

Prije nekoliko dana u novinama na naslovnoj stranici izišla je najnovija vijest: „Batine su zakonom zabranjene!“

Vijest je uzdrmala sve roditelje moje drage domovine Hrvatske. Cijela država brujila je o tome događaju. Mene je osobno jako iznenadila ta vijest, ali vjerojatno i svu ostalu djecu. Dugo vremena gledala sam u članak i razmišljala o njemu te sam shvatila da to i nije tako dobro. Svi roditelji, dobro ne baš svi, batine su koristili za dobro svoga djeteta. Jer ako dijete sagriješi roditelj bi ga udario kako bi on shvatio da je pogriješio. Ti roditelji ne bi svom djetetu zadali veliku bol jer svaki roditelj najviše na svijetu voli svoje dijete. Novi zakon to pravo bi im oduzeo i djeca više ne bi slušala svoje roditelje. Zakon bi bio na njihovoj strani i radili bi što im je po volji. Tako roditelji ne bi imali kontrolu nad djetetom i mogli bi samo gledati kao se njihovo dijete, njihovo sve uništava na razne načine: drogom, cigaretama, alkoholom itd. Mnoga djeca nisu bila uzorna ponašanja ni pod kontrolom roditelja, a kako će biti sada?

285

Tužno je to što neki roditelji problematične djece ne žele prihvatiti stvarnost jer misle da je njihovo dijete najbolje na svijetu.

Iskreno se nadam da će se to promijeniti, da će poništiti taj zakon, ali i da će se problemi moći riješiti razgovorom, a ne batinama.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Ražanca)

21.Batine su zakonom zabranjene

Iako se priča da je batina iz raja izašla. Nisu u pravu.Batine su tjelesno zlostavljanje djece, iako je to za roditelje normalno. Roditelji nisu svjesni kakve

posljedice mogu snositi samo zbog jedne batine. To je doista kažnjivo i zato molimo roditelje da se drže tog zakona kao pijani plota. Ako gledate televiziju, malo obratite pozornost na neke reklame kao što je Hrabri telefon. To je služba za zlostavljanu i zanemarenu djecu. Neka djeca su doista zlostavljana i to kruži medijima i po svijetu.

Želim da djecu ne zlostavljate nego im pomažite da idu dalje, a ne ih tući i zanemarivati kao da su zadnje smeće na cesti.

(Trinaestogodišnjak/inja iz Skakavca)

Prilog 3.2. Odabrani sastavci na temu ‘Kazna’

1.Kazna

Riječ kazna zauzima širi pojam. Neki roditelji davaju velike kazne poput batina, dok neki roditelji ipak znaju postupati sa djecom. Tada im daju kaznu poput zabrane izlaska, zabrane korištenja računala ili slično.

Ja sam bila prisutna u jednoj kazni koju je dobila moja prijateljica. Ja mislim da tu kaznu ne zaslužuje ni jedno dijete. Ona je dobila batine od tate. Njezin tata se ne brine za nju. Kada ne bi napravila nešto što joj je on dao ili ne bi napravila svoju dužnost dobila bi velike batine. Tada je ona dobila lošu ocjenu. Ona je odlična učenica, pa ne dobiva često lošije ocjene. Zbog toga je dobila velike batine. Tata ju je istukao tako da sam ja to vidjela. Bilo mi je jako neugodno i nisam očekivala takvo što. Njoj je bilo isto jako neugodno. Ona se srami svoga tate upravo zbog toga. Boji se upoznati ga sa svojim dragim osobama da ne bi napravio nešto slično. Moja prijateljica je jako povučena osoba i boji se s nekim ući u kontakt. Ne vjeruje nikome. Ona nema puno prijateljica i nikada ne izlazi iz kuće. Ja sam se uspjela sprijateljiti s njom. Nikad nisam znala zašto je uvijek bila tako povučena i sramežljiva. Nikada nisam pomišljala da na to utječe njezin tata. Ona više nije pričala sa mnom. Sramila se i bojala da ja to ne bi nekom rekla. Ja mislim da to što je napravio njezin tata nije u redu. Ja mislim da djetetu treba dati kaznu poput zabrane izlaska ili slično, tako da dijete zna postupati ispravno sljedeći put. Nikako ne podržavam tučnjavu djece jer to na njih ostavlja velike posljedice. Baš zbog toga moja prijateljica nema prijatelja.

Ja takvo što nikada nisam doživjela pa ne znam kako bi se tada osjećala. Meni je bilo grozno to gledati, tako da sam zahvalna što imam ovakve dobre roditelje.

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

2.Kazna

Vratila sam se iz škole i pozvala prijateljicu da dođe kod mene. Napisale smo zadaću i odlučile smo se prošetati mog psa Rikija. Šetale smo i odjednom je zazvonio Lidijin mobitel. Mama joj je rekla da dođemo kod nje kući. Odlučile smo se još malo šetati. Pričale smo pa pogledale na sat prošlo je već 2 sata od kada nas je njena mama zvala. Brzo smo odjurile kući. Čim nas je ugledala počela je vikati. Meni je srce počelo brže kucati. Mama ju je uvukla u kuću. Samo sam čula plakanje i vikanje nisam znala što da učinim. Odjednom Sonja jurne iz kuće uplakana. Mama joj je govorila: Zbog tebe sam zakasnila na posao i zalupila vratima. Pozvala sam ju kod sebe kući. Bila je sva uplakana i rekla je da ju boli noga. Pogledala sam, a njoj je curila krv. Pomogla sam joj i pitala što se desilo, ali mi je tiho rekla da ne može

286

sada pričati i da ju odvedem kod sebe kući. Došle smo kod mene i otišle u sobu. Ispričala mi je što se desilo i pokušavala sam ju utješiti no ona se nije mogla smiriti. Rekla mi je da se takvo nešto njoj nikada nije desilo i da to nije očekivala od mame. Tješila sam ju i uvjeravala sam ju da će sve biti dobro. Kada se smirila pronašle smo drugu temu za pričanje. Pričale smo o školi i ocjenama no ona je bila zamišljena. Nije znala šta da napravi pa sam joj rekla da prespava i da će sutra biti bolje. Ujutro sam se probudila i napravila sam joj doručak kada se začuje zvono. Otvorila sam vrata i ugledala njenu mamu. Pitala me je li tu Lidija. Uvela sam ju u sobu i pustila ih same. Dugo su pričale. Kada su izašle pitala sam ju je li sve u redu samo mi je signalizirala glavom da je. Bila sam mirnija jer mi je Lidija kao sestra. Poslije podne sam otišla do nje da idemo u školu. Bila je mirnija, ali nisam joj vidila smješak na licu.

Samo mi je rekla da je sve u redu, ali ta rana će joj zauvijek ostati samo sam ju potapšala i krenule smo dalje.

(Trinaestogodišnjakinja iz Poreča)

3.Kazna

Jedna riječ, a tako veliko, pomalo neugodno značenje. Ona je nešto što slijedi nakon ružnog ponašanja, laganja, loše ocjene u školi – u stvari – nakon bilo čega što može neku osobu naljutiti ili povrijediti.

Prije par mjeseci bila sam sam sestrom i prijateljicom u gradu. Lijepo smo se družile, zabavljale, shoppingirale. Bio je to zaista prekrasan dan. Zatim smo otišle u McDonald’s, sjele i zapričale se. Nakon nekog vremena zazvonio sestrin mobitel. Bila je to mama. Nakon što je razgovor završio pitam Željku: ‘Što je trebala?’ Ona mi odgovori: ‘Rekla je da moramo krenuti kući, jer već polako pada mrak.’ Još smo ‘malo’ popričale, kad opet začujem prodoran zvuk mobitela. Ovaj put javila sam se ja. ‘Pa gdje ste vi?’ začujem već pomalo ljutit mamin glas. Mogla sam joj zamisliti lice. Bilo je puno bora od mrštenja i brige. (…) Čekamo mi i čekamo, a tramvaja nema. Predomišljale smo se da odemo pješice do Trga žrtava fašizma iako je već bilo pomalo mračno i hladno. Napokon stiže i tramvaj. Stigle smo do Trga i čekale autobus za Borongaj, no ni njega nije bilo. (…) Kad smo stigle kući već je bio mrak. Mama nas je ljutito dočekala na vratima. Nije dopustila da joj objasnimo da tramvaji ne voze, da smo dugo čekale autobus… Rekla je da smo u kazni i da cijeli tjedan nećemo nikamo ići. To me jako povrijedilo jer mislim da nismo bile krive.

Svakodnevno u školi čujemo riječi: ‘Ja sam u kazni.’ I roditelji često griješe, pa nisu u kazni. Zašto onda moramo biti mi djeca?

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

4.Kazna

Bila sam mala djevojčica, od možda tri godine. Ovaj događaj mi je moja mama često pričala kao jednu lijepu, dječju priču. Naglasila je da niti ona nije znala što da učini, da li me je kaznila ili nije, da li je bila ljuta ili zapravo sretna.

Ja se događaja i ne sjećam jer sam bila jako mala. Prema majčinoj priči, roditelji su se danima trudili okrečiti stan, bilo je jako puno posla. Majstori su pobojali čitav stan u bijelo. Ja sam bila mala i kako je mama pričala, poslušno sam i znatiželjno promatrala majstore što rade, dok je mama bila na poslu. I tako su majstori dovršili svoj posao i stan je bio lijep. Kako je moja mama meni nakupovala puno boja, pastela, vodenih boja, tako mi je jedan dan palo na pamet da i ja učinim nešto. Prema majčinoj priči, crvenom sam pastelom nacrtala svoju sliku preko velike bijele površine na zidu od kuhinje, gdje obično mama sjedi u stolici dok se odmara.

Čekala sam tako toga dana mamu da dođe s posla. I tako je mama došla i kad je ugledala što sam napravila zaprepastila se. Mama je pričala da su joj misli i osjećaji navirali kao bujica, bila je nakratko strašno ljuta i htjela me je kazniti, ali je rekla da sam bila tako mala i iskrena i da je shvatila to kao moju sliku koju sam naslikala za nju kad se vrati s posla. Rekla je da me nije mogla kazniti za moju tako iskrenu i dječju igru kroz sliku. Mama mi je rekla da sam trčala prema njoj i vikala: „Dođi, dođi mama, vidjeti sliku koju sam ti naslikala“. Zatim je rekla da je ona na trenutak zastala i brzo mislila što će učiniti.

287

Rekla je, kako je u prvi tren mislila kako će me povući za kosu, ali je onda shvatila da je slika na zidu moj dar za nju pa je rekla: „Prekrasno si mi to naslikala, pa ti si mala umjetnica“. Ja sam onda dodala: „To je na slici naša kuća i vrt.“ A majka je onda rekla: „Drugi put ću ti donijeti puno bijelih listova i po njima ćeš slikati dok me budeš čekala“.

I tako me u zadnji čas mama nije kaznila. Da me je tada kaznila ja bih sljedeći put mislila da joj se ne trebam radovati dok se vraća s posla. Kad razmišljam o kazni, mislim da je to nešto strašno. To je kad ti netko, najčešće roditelj, nešto što voliš uskrati. Ponekad mislim kako ja i ne znam što je kazna, mama me dosta štedi. Ona sama za sebe kaže da ne zna nikog dovoljno kaznit. U kazni su osjećaji razni, mislim da si onda nesretan. Trudiš se iz kazne brzo izaći i ako si nešto iz nje naučio, možda se opet ne ponovi.

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

5.Kazna

Jednog dana kada sam došao kući mama me pitala: Kako je bilo u školi? Da li me je netko pitao u školi? Je li bila koja loša ocjena? Na to pitanje sam se zamislio jer sam dobio jedan iz Tehničkog u ispitu, a kad sam smislio rekao sam: nije bila niti jedna jedinica, a ona je pitala: Koliko je to sigurno? Jer mi u početku nije vjerovala jer zna da ja lažem, ja sam odgovorio: nije, sto posto sam siguran. Rekao sam mami da idem u sobu naučiti domaću zadaću i ponoviti što moram ponoviti za sutra.

Dok sam sjedio u sobi stalno me prolazila ta laž i nisam mogao sjediti s mirom, vrtjeo sam se po sobi i mislio kakve će posljedice imati ta glupa laž. Kada sam naučio bila mi je večera i išao sam oprati ruke. Kada sam večerao obukao sam pidžamu i sjeo na dvosjed i gledao televizor. Istina je pokucala na vrata, grizla me savjest zazvao sam mamu da dođe sjest na dvosjed da joj moram nešto reći. Kada sam joj priznao da sam dobio jedan iz Tehničkog osjetio sam olakšanje ali i strah od batina. U njenim očima sam osjetio gnjev, a lice joj je bilo namrgođeno. Otišla je po kajiš u ormar kad je došla dobio sam ono što sam zaslužio a to su bile batine. Kada me prestala tući shvatio sam da se moram odreći laži jer kako kaže poslovica „U laži su kratke noge.“ Ne treba puno da se laž sazna.

Idućeg dana mama je rekla da joj oprostim i da joj je krivo što me tako lupala a ja sam joj rekao da joj opraštam i da sam naučio poruku za ubuduće a to je da ne lažem.

(Trinaestogodišnjak iz Korčule)

6.Kazna

Bio je petak i bilo je vrijeme ručka. Taj dan je bio pomalo i čudan. Sjedili smo za stolom kao mumija, svi su bili ozbiljni i ljuti. To nije bilo nikakvo iznenađenje jer sam se upravo posvađala s roditeljima oko mog džeparca.

Odjednom je zazvonio telefon. Brzo sam skočila sa stolca i javila se. Bila je to moja prijateljica Maja. Nismo razgovarale dugo jer smo se dogovorile za kupovinu. Ne pozdravljajući roditelje, uzela sam jaknu i izjurila van. Ana je bila ispred moje kuće. Ušla sam u njen auto i odvezle se u robni centar. Kad sam ušla u trgovinu, primijetila sam nove hlače koje su bile u modi. Od ljepote se nisam mogla maknuti. Ali odjednom, netko mi je prišao s leđa i šapnuo: „Uzmi ih, ukradi ih!“ Okrenula sam se i vidjela curu iz škole. To je bila Iva, popularna cura u školi. Sve su cure htjele biti s njom u grupi samo zbog popularnosti. Ali stalno mi je to ponavljala, i činilo se kao dobra ideja, pa smo ih ja i Maja ukrale. Bio je to čudan osjećaj, pomalo neobičan. Prvo smo se smijale, a kasnije smo se osjećale glupo i tužno. Pala je noć i otišla sam kući. Nisam mogla zaspati i odlučila sam to reći roditeljima. Jednostavno nisam mogla živjeti s tim.

Mama me ljutito pogledala. Uzela je hlače i ključeve od auta i otišla. Otišla je u robni centar i prodavačima objasnila sve. Brzo se vratila. Ušla je u kuću i počela vikati. Ali sam joj sve objasnila, a one meni oprostila. Nakon tog svega, dva tjedna sam obavljala sve kućanske poslove i nisam imala izlaske. Ovo je bila dobra lekcija u mom životu.

(Trineastogodišnjakinja iz Ražanca)

288

7.Kazna

Krenuli smo na Zlarin, a nismo rekli roditeljima. Išli smo moj prijatelj Tin, Andrej i ja. Krenuli smo rano, bilo je šest sati ujutro. Dok smo se vozili brodom, razgledavali smo okolo. Kad smo stigli na otok odmah smo se išli okupati. Bilo nam je dobro. Igrali smo na karte, pjevali... Kad smo se umorili, otišli smo malo leći. Onda je zazvonio mobitel. Bila je mama. Bila je ljuta ne mene. Morali smo odmah krenuti kući. Nisam znao kako ću se izvući. Kad smo došli kući, roditelji su nas sačekali i počeli vikati na nas. Stavili su me u sobu tri dana. Bila je to prava kazna bez kompjutera i mobitela. Kad sam izašao nisam mogao na kompjuter, ni vani. Bilo mi je dosadno u kući, ali barem mi je bilo lijepo na Zlarinu. Više nisam to nikad učinio. To je moja najstroža kazna.

(Trinaestogodišnjak iz Šibenika)

8.Kazna

„Prekini s tim ponašanjem i ne lupaj mi vratima pred nosom!!!“ „Boli me briga i za vas i za glupa vrata! De shvatite više, ostavite me na miru!“ Dum. Zalupila sam vratima toliko jako da je skoro puklo staklo. No baš mene briga. Dobila sam kaznu, a nisam uopće kriva. I tako uvjek nevini i pošteni ljudi nadrapaju. I onda ti budi pošten i priznaj starcima za ocjene i ukor u ovoj državi. Joj, kad će više završiti ova glupa škola?! Dani prolaze, moji problemi ostaju i dalje ne riješeni. „Zbilja joj trebamo zabraniti neke stvari.“, čula sam kako mama od dolje pokušava šaptati. „Ma daj. Svi smo mi bili djeca i radili gluposti.“ Toooo. Tata je na mojoj strani. „Ali u naše vrijeme…“ Ne mogu više slušati, mama opet ponavlja gluposti. Ali mi više nismo u njihovom vremenu. Da se vratim gdje sam stala s kukanjem. Hmmm…E da, ja uopće nisam kriva za tu glupu kaznu. Evo kako je to bilo.

Bravo ja! Dobila sam ukor i dva komada iz hrvatskog. Joj kako sam glupa! Zašto sam se morala svađati s nastavnicom?! Bolje da priznam sve starcima. Dosta mi je laži. Ulazim u kuću, a oni kao i svaki dan „čore“. „Mama, tata, moram vam nešto priznati.“ Nije mi bilo svejedno i moram priznati da sam se bojala. „Dobila sam ukor i dvije jedinice.“ „KAZNAAA!“ izderala se stara. „De koji ti je vrag?! Zašto odmah kazna? Ja ne vjerujem. Idem umrijet. Čemu život uopće?“ „Pa da, ostat ćeš bez života. Nema mobitela, kompjutera, izlazaka. Život će ti se pretvoriti u hranu, spavanje, vodu i odlazak u školu.“ „Ako mi sve to oduzmeš, pobjeć ću od kuće!“ otišla sam u sobu i zalupila vratima. „Prekini s tim ponašanjem i ne lupaj mi vratima pred nosom!“. E da. Dalje priču znate.

Sad mi je žao što sam bila takva prema roditeljima. Ne smijem se derati na njih. I s pravom sam dobila tu kaznu. Majko moja. Zaslužila sam bome i više od kazne. Stvarno sam se ponjela ko neodgojeno derište. Što sad moji roditelji misle o meni? Kakvo sam ja to djete? Grižnja savjesti me ubija. Nazvat ću Jasnu da mi kao i obično kaže što da radim. „Jasna, de pomozi. Gadno sam se posvađala sa starcima, a ja sam kriva.“ „Uf gusto. Mast brajo, mast. Ništa, morat ćeš se ispričat.“ „Hvala Jasna. Aj zdravo.“ Odlučila sam. Ispričat ću se.

„Mama, tata. Stvarno sam pretjerala.“, rekla sam snuždene glave. „Oprostite.“ „I trebaš se ispričavat. Da sam ja tako što rekla svojoj mami…“ Bla, bla, bla, bla. Opet ona. No bit svega je da ne moram odslužit kaznu jer sam priznala pogrješku i ispričala se. I tim pomirenjem opet postajemo mala sretna obitelj i te gluposti.

Ali da. Problemi ostaju kao i uvijek. Al drago mi je da je tako, a ja sve probleme „ugasim“ pjesmom. (Trinaestogodišnjakinja iz Osijeka)

9.Kazna

… Idućeg vikenda smo moja obitelj i ja posjetili tetu. Bila sam sretna jer ću joj se moć ispričati. Ali sam najviše mislila kako se sada osjeća moj bratić Darko. Tetak mi je rekao da je Darko cjeli tjedan morao pospremati kuću. Kada smo stigli ispričala sam se teti i zahvalila joj jer se nije ljutila. Ona je rekla da to sada nije važno, nego joj je još važnije pronaći Darka koji je otišao od kuće. Nakon nekog vremena nazvala je baka koja živi kilometar dalje i rekla da je Darko kod nje. Valjda je pobjegao od silnog pritiska koji se vršio na njega. Ali baka nije rekla da mu je dala novce da kupi novu vazu. Tako je Darko otišao

289

do obližnje trgovine i kupio vazu za koju je smatrao da će se svidjet njegovoj majci. U daljini sam vidjela kako Darko hoda po ulici s rukama na leđima. Povikala sam: „Evo Darka!“ svi smo bili sretni kada je stigao i nismo ga napadali niti išta ispitivali kako ga ne bi razljutili.

Kada smo se umirili, prišao je teti, ispružio ruke i poklonio vazu. Rekao je da mu oprosti i da se to više neće ponoviti. Ona ga je na to zagrlila i rekla: „Već ti je davno oprošteno, ja sam kriva zato što si ti pobjegao. Previše sam se ljutila zbog obične vaze koja mi nije najvažnije blago u životu, već si mi to ti.“

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

10.AKCIJA, ZLOČIN, KAZNA

Bila je to subota, subota u drugom mjesecu. Za mene je to bio „kobni dan“. Na taj dan smo trebali izvesti akciju „DGO“ što nije bilo tako loše. U ranu zoru oko dvanaest sati nazvao me je Bruno. Zazvonio je telefon, ja sam se javio i pitao: „Tko je?“ – pitao sam. „Bruno je, jer ideš ti danas?“ – pitao me je Bruno. „Ne znam, tko sve ide?“ – pitao sam. „A idu svi ovi iz 7x, a od nas idemo ja, ti, Dugi, Frka, Mislić i Dankec!“ – odgovorio mi je. „A neznam, probat ću, moram nešt smuljat staru!“.

I onda je on prekinuo, kao da se naljutio. Ali nema veze nešto ću smislit. „E moram ići na utakmicu.“ – viknuo sam mami i brzo izletio van, da ne osjeti strah u mojim očima, jer lažem. Izašao sam iz kuće i došao na školsko.

Tamo nas je bilo oko stotinjak, ali bilo je i murje. Razdijelili smo se u skupine po tri i krenuli po promenadu, tamo nas čekaju. Put je bio dosta dugačak pa nas je to malo umorilo, ali nema veze bitno da nije dosadno jer smo se šalili cijeli put. I kad smo tamo stigli stigli su i oni, onda je počela „marisana“, to baš i nije bilo ljepo jer smo izbili oko kilu zubi.

Nakon cijele tuče uletila je murja, a ja mislim da su malo zakasnili. Ali nema problema jer sam ja uspio pobjeć. Ali mama me je skužila tako što je vidjela kako je Barac gurao tvrđu i murja ga je dovezla kući, a ja sam dobio batina i još kaznu, nisam mogao otić van, samo „kuća, poso, pa poso, kuća“. I kazna još uvijek traje.

(Trinaestogodišnjak iz Osijeka)

11.Kazna

Kazna je za mene obaveza koja se uvijek mora odraditi. Uvijek postoji razlog zašto smo u kazni. U mojem slučaju je to bilo zbog ocjena. Prije početka drugoga polugodišta majci sam obećao da ću se popraviti u školi, ali tada sam popustio i dobio očekivanu kaznu koja je bila zaslužena. Bio sam svjestan svoje kazne pa sam to muški prihvatio. Za vrijeme kazne je ponekad bilo dosadno ali sam zato uzeo knjigu i naučio gradivo koje sam taj dan trebao naučiti. Svakim danom sam čekao kada će završiti kazna, ali je išlo tako sporo da sam samo učenjem mogao ubrzati vrijeme. Bila je sredina kazne, a ja sam svakim danom ispravljao ocjene da što prije završi kazna.

Otac i majka su mi pomogli da gradivo koje nisam razumio da mi ga pomognu naučit. Još je bilo ostalo pet dana kazne, a meni je već dosadilo biti cijelo vrijeme u kući, ali majka mi je govorila, ako ne učim da neću smjeti ići van pa sam otišao u sobu učiti. Do kraja kazne ostalo je još tri dana, a ja sam samo čekao taj zadnji dan. U jednom sam trenutku htio ići van, ali me majka spriječila u tome. Došao je i taj zadnji i posljednji dan. Govorio sam majci i ocu da sam se popravio, ali oni nisu htjeli u to vjerovati dok se nisu sami uvjerili. Nakon roditeljskog sastanka majka je otišla do razrednika i uvjerila se da sam se uistinu popravio. I tako je završila moja duga i pomalo dosadna kazna.

(Trinaestogodišnjak iz Zagreba)

290

Prilog 3.3. Odabrani sastavci na temu „Da sam roditelj“

1.Da sam roditelj

Uh! Kako bi to izgledalo? Iskreno rečeno, nikada se nisam niti pokušala staviti u ulogu roditelja. To mi izgleda nekako nestvarno i kao daleka budućnost. Biti roditelj vrlo je teška zadaća, ponajviše zato što djecu treba usmjeriti ka poštenosti i dobroti. Evo sada, na satu hrvatskog, igram ulogu roditelja i tu priča počinje...

Roditelj sam već 13 godina, moje dijete ide u 7. razred, ima vrlo dobar uspjeh, trenira tenis i uči engleski. Ponosim se njime. Smatram da je moje dijete pošteno, dobar prijatelj i da ima sve preduvjete da postane odlična osoba. 13 teških godina majčinstva trebalo mi je da shvatim kako je biti majka najljepši posao na svijetu jer svaki put kad vidiš svoje dijete, u njegovim očima vidiš sav rad i muku koju si u njega uložio. U mojim odgojnim metodama za nasilje nikad nije bilo mjesta. Sve rješavam razgovorom. Kada moje dijete nešto loše učini, porazgovaram s njim, pa makar to bilo u vrijeme moje omiljene serije. Za dijete uvijek treba imati vremena. Prije dva tjedna Borna (tako mi se sin zove) me htio nešto pitati, ali ja sam odmahnula rukom i rekla: „Kasnije!“ To svakako nije bio dobar pristup. Iako je Borna dobra osoba i on ima svoje „mušice“. Jučer se skoro potukao s Antom jer su se svađali zbog tenisa. Kada se vratio kući, dugo smo pričali i rekla sam mu kako i on sve nesuglasice treba rješavati razgovorom jer će uvijek postojati „izazivači“. I sada, što je Borna stariji, on uistinu postaje odlična osoba, a ja dobivam priznanje za dobar odgoj.

(Trinaestogodišnjakinja iz Vinkovaca)

2.Da sam ja roditelj

Ja mislim da su roditelji prestrogi. Mislim da roditelji imaju premalo vremena za svoju djecu. Oni stalno nešta rade, a kad se narade onda se odmaraju…a najgore je kada se roditeljima neda zabavljati s djecom. Oni misle da su sada odrasli i da se više ne smiju igrati nego moraju samo raditi. To nije pošteno od samoće djeca počnu pričati sama sa sobom, izmišljati izmišljene i nevidljive prijatelje i povlačiti se u sebe. I od toga djeca kad idu s nekim razgovarati zabune se i niko ih onda ne može razumjeti.

Da sam ja roditelj išao bih ujutro na posao i vratio bih se kući oko 3 sata popodne. Nešto bih pojeo i to mi uzme pola sata i onda bih se odmarao 1,5 sat i sve bilo gotovo do 5 sati i imao bi više od 3 sata da se zabavljam s djecom. Gledali bi nekih film, igrali društvene igre ili izrađivali nešto. Moja djeca bi dobivala džeparac i ako si žele nešto kupiti morati će ništa kupovati neko vrijeme sve dok ne skupe dovoljan džeparac.

Ako u novinama piše da neka djeca puše, piju, drogiraju se zato nisu ona kriva jer im roditelji ne pružaju dovoljno zabave a nekad nisu roditelji krivi jer ih prijatelji natjeraju na loše stvari. Sve to počinje s prvim roditeljima u obitelji jer ako se roditelj bude loše ponašao prema svom djetetu i dijete će se loše ponašati prema svojoj djeci. Ako se vaši roditelji loše ponašaju prema vama nemojte se vi loše ponašati prema svojoj djeci.

(Trinaestogodišnjak iz Skakavca)

3.Ja sam Tina

Tump, tump, tump. Svenovo slonovsko trčanje niz stepenice me probudilo. Čujem ga kako cendra i zavija. Opet nije napravio zadaću ili navježbao gitaru. Pa on je skroz neukrotiv, ne znam što ću s njim. Kako da ga urazumim, što da kažem da me shvati ozbiljno?

„Začepi!“ dere se Hana. Sven namjerno opet jaukne te nastavi tiho jecati. Čisto radi efekta, pomislila sam, i bezglasno mu priznala smisao za dramatičnost. Čula sam koračanje i otvaranje škripavih vrata. Hana je budna. Joj, odjednom sam se sjetila, samo da ne krene propovijedati Svenu. Ona misli da nisam dovoljno kritična i stroga, da mu ne postavljam granice pa mu ide čitati bukvicu u moje ime.

„Koji retardirani moron ostavi torbu u školi?! Pa ja tebe ne razumijem. To što ti imaš problema ne daje ti pravo da u šest ujutro probudiš cijelu kuću. Ja „naglasila je Hana, istežući slovo a, „na primjer sam UMORNA! I sad više ne mogu spavat!“

291

Promeškoljila sam se, istežući i budeći svaki živac u svom tijelu. S naporom sam se ustala i krenula spriječiti mogući pokolj. „Ej, ej-“, krenula sam ih smirivati kada me prekinula. „Mama, znaš što je napravio?“ pitala me i ljutito stavila ruke na bokove, što bi bilo komično da atmosfera nije bila napeta. Iako sam već znala što je na stvari, udovoljila sam joj pitanjem:“Što?“

„Zaboravio je torbu. U školi.“„Gle, ohladi, ohladi se. Ja sam mama, a ne ti, pa pusti. A ti„ sada se obraćala Svenu, “nemoj šizit’.

Potražit’ ćeš torbu u školi i ispričat se zato što nemaš zadaću i dobro. Neće se ništa strašno dogoditi.“Sven je samo jednom zacendrao i odteturao u sobu. Problem je riješen, na moju sreću bez svađe i poprilično bezbolno. Bila sam zahvalna što Hana nije

nastavila popovati. Vjerojatno je osjetila da bi mi pomogla ako ovaj put jednostavno šuti, i bila je u pravu. Na brzinu sam se sredila i nabacila svoj sako koji klinci popularno zovu „tepih“. Uopće nije bapski,

makar bi mi dobro došao novi. Ali to sad nije prioritet. Sjela sam u auto i odvezla se na posao. Bit će ovo prilično lagan dan. Trebam ispraviti testove i

obaviti konzultacije s ambicioznim studentima. Kod Britanca je bila gužva. Tramvaj je pregazio nekog čovjeka. Ajme, kako strašno. Kladim se da ga nije ni vidio. Odjednom samo mrak. Možda je imao obitelj. Možda je tukao ženu. Onda je i bolje da ga je pogazio, pomislila sam i odmah porekla da sam pomislila.

Dan je nakon tog kratkog uzbuđenja monotono tekao u vrtlogu točnih i netočnih odgovora kad me oko pet nazvala Hana i pitala može li ići u grad. Bože, kako brzo rastu. Još malo pa će dečka početi dovoditi doma. Kako li ću to samo preživjeti? Morat ću s njom razgovarati o seksu. Pitat će me, valjda. A ako ne, reći ću joj sama kad dođe vrijeme. Pametna je ona cura, ništa joj se neće dogoditi. Ali Sven, pa on se u potpunosti ulijenio. Ne može mu se ništa dokazati. Nemoguće! A k tome i laže. Zar ga nisam dobro odgojila. Trebam li mu reći da znam da nije išao na solfeggio?

Misli mi je prekinuo telefon. Kata zove. Govor: „Dorotea je neki dan Stjepana pogodila s drvenim traktorom u glavu.“ Meko komentiram na tu temu.

Kata nastavlja: “Linda je sad postala podivljali tinejdžer (adolescent) i svađa se sve u šesnaest. Napokon sam joj popustila da ide na koncert Metallice. Ni sama ne znam je li to dobra ideja.“ Sada sam puno bolje volje i sretna sam što imam tako dobru djecu. Odrasla su, odgovorna i talentirana. Bože, kako sam zapravo sretna. Još sam neko vrijeme snatrila i pokupila se s posla.

Odlučila sam iznenaditi ih i donijeti im zimski sladoled. Hana će biti jako sretna. Zapravo, sad kad bolje razmislim, ucijenit ću ju da svira gitaru.

Doma me dočekala neuredna dnevna soba. Dobra volja naglo mi je splasnula.Sven mi viče iz sobe:“Maaama, petak je, možemo ić’ posuditi film u videoteku?“„Jesi napravio zadaću?“„Jesam, sve.“Laže, ali neka ga. Ipak je petak. „Dobro, možete.“„A možemo li naručit’ pizzu?“, pita Hana koja je očito svo ovo vrijeme prisluškivala sa zanimanjem.„Ne.“ rekoh kratko i jasno.„Aaaa pliiiz, aaa daaaj, petak je!“„Ne.“ Neslomljiva sam.Kladim se da je Sven tiho rekao „mrš“. Ali nisam čula, nisam reagirala. Navečer smo se zavalili na kauč i gledali „Arsenic and old lace“. Starinski, crno-bijeli film.Navečer sam se osjećala raznoliko. Sretno i zahvalno na obitelji, umorno, iznervirano, blaženo,

opušteno i začuđeno nad svom silinom osjećaja koji stanu u mene. (Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

4.Da sam roditelj

U ovom sastavu, na ovu temu ja ću pisati o mome razmišljanju kako bi trebalo djecu odgajati, tj. kako bi se ja odnosila prema svojoj djeci.

„Joj, da sam bar roditelj“- mnogo puta bih sama sebi to rekla, iako ni sama još ne shvaćam kako roditelji imaju jako veliki posao oko odgajanja svoje djece. Eto, to bi bila savršena prilika da i ja jednom

292

osjetim kako je to biti nečiji roditelj. Usiši kuću, izvadi suđe iz perilice, jesi li napisala domaću zadaću, jesi li ovo, jesi li ono... te mi riječi zuje cijeli dan u ušima. I još se roditelji pitaju zašto dobivam jedinice! Pa dobivam ih naravno, zbog toga što se jednostavno ne mogu usredotočiti na ispit. A ako i pokušam, sjetim se onoga što moram napraviti kad dođem iz škole, a posebno mislim na učenje. Jako bih željela i ja, svojoj djeci isplanirati cijeli dan, ne pitajući se da li oni to uopće i žele. A bilo bi još bolje gledati ih kako skupljaju snagu da im objasne zašto su opet dobili jedinicu! A ja bih se poput svojih roditelja pravila da ja to ništa ne shvaćam, i izderala se na njih, onako, kao da ja nikad nisam dobila jedinicu iz hrvatskog. A onda bi im pozabranjivala sve što se može zabraniti, počevši, naravno od televizora. A tek facebook! Pa što će djeci facebook? To treba nama roditeljima, koji shvaćaju takve stvari, a ne djeci koja još pomoću toga mogu navući još dodatnih briga na vrat. Jer njima je onda najvažnije provjeravati što piše na statusima i tko je što komentirao, a ne učenje, što bi ih trebalo zanimati. Pušenje? E, ako pronađem iti jednu cigaretu djetetu u torbi, džepu od hlača... ma nije važno gdje, uglavnom ako pronađem cigaretu, e onda bi ih natjerala da cijeli tjedan neprestano puše, i puše, i puše, i sve što bi radili, radili bi sa cigaretom u ustima, sve dok se ne bi ispovraćali od pustog dima koji su izgucali. Svaki dan bi ih tjerala da uče, a ako ne bi učili, kupila bi im stado ovaca, koje bi brojilo sto dvjesto ovaca, ovisi o financijskim stanjima, da ih čuvaju cijeli dan. Nakon ovoga, mislim da bi ipak odlučili da žele učiti. Možda vam se sve ovo čini i pomalo strogo, ali ja mislim da nije. Kao što je naš profesor iz hrvatskog rekao kad smo obrađivali Sofoklovu Antigonu, „svatko treba imati svoj princip“. E, tako bih i ja imala svoj. Ja svoju djecu ne bih tukla ili fizički zlostavljala. Jer ako je dijete doista krivo za to nešto što je učinilo, onda mislim da je njegova savjest najveća kazna. Pa zašto bi im ja onda još više nabijala osjećaj krivnje, kad mu to ne treba. Osim toga fizičko zlostavljanje i batine nisu nikakvo rješenje.

Eto, to bi bilo ukratko kako bih ja odgajala svoju djecu, a svi oni koji misle da ovakav način nije ispravan, mislim da su u krivu. Pa bolje ovako odgajati svoju djecu, nego im dopuštati da te iskorištavaju i na sve načine pokušavaju izvući novce iz tebe. A onda ti još svaku večer sanjaš noćne more zbog njih. Sanjaš te male vragove, zapravo tisuće malih vragova kako se penju po tebi, čupaju te, vuku za noge... i privode vatri, jer oni su gladni i pojeli bi bilo što, pa čak i svoje roditelje. Ali nemojte ovo preozbiljno shvaćati, to je samo primjer jednog sna mojih roditelja.

(Trinaestogodišnjakinja iz Ražanca)

5.Da sam ja roditelj

Da sam ja roditelj, a nadam se da ću jednom biti, prema svojoj djeci ne bih bio strog, ali ne bih bio ni preblag. Postupao bih kao i moji roditelji, zato jer mi se sviđa njihov odgoj.

Radio bih i žrtvovao se kako bi moja djeca imala sve što požele. Imali bi kaznu tek kad naprave veći problem, ali kazna ne bi bila stroga. Nikada ne bih udario dijete jer to smatram jako lošim za djecu. Želim da moja djeca u meni, kao i ja u svojim roditeljima, vide prijatelja, a ne nekoga koga se boje. Iako, gledajući s druge strane djeca bi trebala imati poštovanje prema meni, kao roditelju i slušati me. Zahtijevao bih da budu dobri u školi, a za loše učenje, loše ponašanje i ostale stvari koje nisu dobre oduzeo bih im mobitel, kompjuter ili neke druge stvari za zabavu. Kad bi se popravili sve bi dobili natrag.

Moje mišljenje je da je roditeljstvo najteži posao na svijetu. Divim se svim roditeljima na njihovoj strpljivosti. Nadam se da ću jednoga dana biti dobar roditelj i da će moja djeca u meni imat svoj uzor!

(Trinaestogodišnjak iz Ražanca)

6.Da sam ja roditelj

Promatrala sam mnoge obitelji mojih prijatelja i poznanika. Postoje različiti roditelji, svi oni razmišljaju na drugačije, možda neke nama neshvatljive načine. Kada bih ja bila roditelj svoje dijete ne bih tukla (fizički zlostavljala) niti mu davala velike kazne. Jasna je stvar da ponekad kad dijete pretjera na neki način mora biti kažnjeno, ali po mom mišljenju šaka ili psihičko zlostavljanje nije rješenje. Isto tako ne razumijen roditelje koji svoju djecu stavljaju u kaznu zbog ocjena jer ne mogu sva djeca biti odlični učenici, nekima je čak i vrlo dobar nedostižan. Ocjene su bitne za budućnost, ali najbitnija stvar u životu. Gledajuć’ sebe kao primjer znam da bi možda mogla imati bolje ocjene ali nije kraj svijeta.

293

Svoje dijete zbog ocjena ne bih stavljala u kaznu, prvo bih mu pokušala pomoći sama, a ako ne, uzeli bi nekoliko sati instrukcija. No nije uvijek problem u učeniku, nekad je velik problem i u profesoru. U slučaju tučnjave u kojoj je sudjelovalo moje dijete razgovarala bih s njim prije nego što donesem zaključak. Pitala bih ga zašto je izbila svađa i tko je prvi počeo. Mislim da je najteža stvar svakom roditelju priznati da je problem u njegovom djetetu, ali netko ipak mora biti kriv, sigurno svađa nije izbila iz čiste zabave. Svaki čovjek ima svoje loše dane, pa je sasvim normalno da ih i roditelji imaju. Povisiti glas tijekom razgovora sa djetetom česti je problem, no u svemu treba imati granicu, ipak nije dijete krivo zbog maminog ili tatinog lošeg dana na poslu ili lošeg raspoloženja. Odnos između roditelja i djece trebao bi biti što otvoreniji tako da se tijekom razgovora mogu dotaknuti sve teme, pa tako i one malo neugodnije. U svakom domu naravno postoje svađe i prepirke, no to su uobičajene stvari. Na kraju možemo zaključiti da bi svima bilo puno ljepše kada bi imali razumijevanja jedni za druge.

(Trinaestogodišnjakinja iz Zagreba)

7.Da sam roditelj

Da se mogu mijenjati s jednim od svojih roditelja bila bi to moja majka. Uvijek mi daje kazne kad imam loše ocjene ili nešto pogrešno napravim, no svejedno je volim. Ipak je ona moja majka, ona je zaslužna što ja postojim i njoj se uvijek mogu povjeriti. Kada bih se mijenjao s njom za ulogu, jednom bih joj dao kaznu, samo da zna kako se ja osjećam kada ne smijem s prijateljima ići van ili igrati igara na računalu. A kada bi imala loše ocjene pomogao bih joj učiti. Meni kazna nije nikakvo rješenje. Pustio bih ju da uživa dok je mlada, ali joj ne bi previše dopuštao. Tako bih ja postupio da sam roditelj.

(Trinaestogodišnjak iz Zagreba)

8.Da sam roditelj

Mislila sam da će taj dan biti kao i svaki drugi, i da ću se ujutro probuditi, popiti kavu i krenuti na posao, te cijeli dan sjediti i gledati u računalo, vratiti se kući, skuhati večeru i porazgovarati sa svojom kćeri i pomoći joj sa zadaćom. Ujutro me probudila buka i glasno mrmljanje. Ustala sam da vidim šta se događa, premda sam u sebi nagađala što je uzrok tomu. Kad sam došla do kupaonice, zatekla sam svoju kćer kako ljutito izbacuje kozmetiku iz ormarića, a ono što je tražila bilo joj je „pred nosom“. Upitala sam ju što traži, a ona je (mrmljajući sebi u bradu) odgovorila: „Ništa!“. Zatim je otišla u svoju sobu i izbacivala odjeću iz ormara, te istovremeno tražila knjige za taj dan.

„Zar nisi sinoć mogla spremiti torbu i prirediti robu?“ upitala sam ju. Ubrzo je stigao odgovor: „Pusti me na miru!“

Otišla sam u kuhinju i napravila si kavu, a Lani sam napravila pahuljice. Kada je napokon završila sa spremanjem i odijevanjem, sjela je u kuhinju, a ja sam joj rekla da joj je doručak gotov. „Opet si mi pregrijala pahuljice i vidi, skroz mi se istopile“, odgovorila je. „Zar ti nisam rekla da ću si sama praviti doručak?“ Tog jutra njene su me riječi boljele više nego ikad prije. Osjećala sam se kao da će mi srce puknuti u tisuću komadića. Otišla sam na posao. Cijeli dan mi je bio tmuran i dosadan. Sve mi se srušilo jer se moja kćer, koju toliko volim, ponašala vrlo ružno i bezobrazno prema meni. Vratila sam se kući, ali nešto me čudilo. Hana nije bila na kauču ni u svojoj sobi. Kad sam ušla u kuhinju vidjela sam Lanu kako sjedi za stolom, a na stolu su stajali moji omiljeni kolači. Ugledavši me osmjehnula mi se i zagrlila me snažno. „Oprosti što sam bila onakva“, rekla je iskreno. „Znaš da ja ne volim da me se previše zapitkuje.“

Ponovo sam je zagrlila i obećala da neću više biti dosadna. (Trinaestogodišnjakinja iz Vinkovaca)

9.Da sam roditelj

Roditeljstvo! Svi misle da je to lako. Ja kao roditelj se ne slažem. Ideš u trgovinu, kuhaš, pereš, glačaš, usisavaš i još milijun stvari. A djeca... Zadaju još milijun stvari. Idi mi kupi ovo, idi mi kupi ono, hajde ovo, hajde ono... Ali opet, bez djece, život bi mi bio prazan. Opet bi mi falilo tih milijun stvari. Meni je roditeljstvo drugi posao, ali za njega ne dobivam novce nego sreću svoje djece. Ima jedan događaj gdje je moje roditeljstvo došlo na kušnju.

294

Davor, moj sin, trebao je doći kući u 10 sati, ali bilo je već pola 11 a od Davora ni traga. Znao sam gdje uglavnom bude pa sam ga pošao tražiti. Kada sam došao do toga...? „Prodao“ mi je priču da je krivo namjestio kazaljke na satu pa mu je bilo pola 10, a ne pola 11. Kada sam to čuo, pukao sam kao kokica. Najviše zato što mi laže, a tek onda zato što nije došao kući na vrijeme. Kako sam uvijek bio roditelj s razumijevanjem nisam ga htio tući niti stavljati u kaznu, nego na način primjeren njegovoj dobi objasniti mu da to nije u redu i da sam ja kao roditelj bio zabrinut. Inače, to je bilo kada je imao 10 godina. Došli smo kući, otišli u sobu i razgovarali. Rekao sam mu da to što je napravio nije u redu jer je mali i neoprezan, i svašta mu se može dogoditi, a on je rekao da je to glupo. Zatim sam mu rekao da mi određujemo pravila i da smo mi njega rodili, a ne on nas. Nekako je shvatio da to nije bilo oprezno.

Ovo je primjer za one čiji roditelji svoju djecu znaju samo u kaznu staviti kao u onoj humorističnoj seriji „Malcolm u sredini“. Iz ovog primjera možete vidjeti kako se dijete može popraviti i bez kazne. Ovdje možete vidjeti kako je i roditeljstvo težak posao. Baš me zanima tko će sada reći: „Ah, roditeljstvo! To je lako.“ .

(Trinaestogodišnjak iz Vinkovaca)

10.Da sam roditelj

Da sam roditelj bio bih pažljiv. Možda imam malo godina, ali neke stvari o roditeljstvu sam naučio. Ja svoju roditeljsku avanturu zamišljam ovako.

Roditelji su mi otišli na put i ostavili su mi malog brata da ga čuvam dok se oni ne vrate. Ja bih ga čuvao i pomagao mu. Zabavljao bi se sa njim na razne načine. Naravno ne bi zaboravili školu. Prvi dan čuvanja brata bio je naporan i nije bilo sve kako sam ja zamišljao. Rekao mi je da ide van igrat se „rata“ sa prijateljima. Ja sam rekao prvo napiši zadaću, pa se igraj koliko god hoćeš. On je odbio napisati zadaću i otrčao je van. Morao sam ga vijati po cijelom igralištu gdje je bilo mnogo ljudi. Kada smo došli kući, prvo što mi je palo napamet je da ga udarim, ali sjetio sam se da ni mene roditelji nisu tukli, nego smo sve riješili razgovorom. Ja i brat Lovro smo se sve lijepo dogovorili. On je pisao zadaću i ja sam mu pomagao. Nakon zadaće on je otišao van, a ja sam pisao svoju zadaću. Kada se on vratio sa igrališta bio je sav prljav. Zamolio sam ga da prljavu robu stavi u prljavi veš i da se okupa. Što me začudilo sve je napravio sam. Oprao kosu, očistio uši, osušio kosu.

Došao je i posljednji dan čuvanja brata. On je imao školu a ja nisam. Probudio sam se u 7 sati. Pomogao Lovri spremiti torbu i napravio sam mu doručak. Otišao je u školu a ja sam pospremao kuću. I ja sam se začudio, kako sam je lijepo uredio. Bilo je 12:15 sati. Doveo sam brata iz škole. Dobio je 5 iz zadaće.

Bilo je 20:00 sati. Došli su mama i tata. Kada su ušli u kuću začudili su se. Meni su čestitali i nagradili me, zato što sam bio jako dobar „mali tata“! Ova dva dana su me jako puno naučila i sada znam kako je biti roditelj.

(Trinaestogodišnjak iz Osijeka)

Prilog 3.4. Odabrani sastavci na temu „Škola za roditelje“

1.Škola za roditelje

Svatko tko želi imati djece mora završiti školu za roditelje. Škola traje 9 mjeseci i održava se svakim radnim danom.

Ima pet predmeta. Svakim danom drugi predmet. Postojali bi predmeti: praksa, tjelesni, OMD (odnos s malom djecom), OT (odnos s tinejdžerima) i učenje pravilnom ponašanju. Naravno, postojale bi i domaće zadaće. Imali bi, na primjer zadatak da uzmu lutku koja ispušta tjelesne tekućine i trebali bi joj naučiti mijenjati pelene na vrijeme. Takvi zadaci iz prakse su jako utjecali na zaključnu ocjenu, a one su bile od jedan do deset. Ocjenjivalo bi se zalaganje, znanje i odnos prema djeci. Učitelji bi u toj školi bili iskusni doktori koji i sami imaju djecu. U školi bi dakako bio i psiholog kod kojeg su budući roditelji išli ako bi trebalo savjet ili pomoć oko odgoja nadolazećeg djeteta. Nastava bi bila prilagođena roditeljima zbog njihovih potreba kao na primjer odlazaka na posao ili na liječnički pregled trudnica. Svjedodžbe

295

bi izgledale svečano i na njima bi pisalo: „Ovom svjedodžbom se potvrđuje da roditelji imaju pravo na dijete“. Ako roditelji ne bi imali dobre ocjene pali bi tečaj i sve bi morali ispočetka.

Roditelji koji nisu prošli školu dva puta zaredom ne bi mogli imati djece i pri porođaju bi ih morali dati na posvajanje. Ukratko, škola za roditelje bi bila važnija od bilo koje druge i svim roditeljima životna škola.

(Poreč)

2.Škola za roditelje

Tko poželi dijete brzo na upise u školu za roditelje. Neće više biti loših roditelja, onih koji ostavljaju djecu na ulici ili se iživljavaju na djecu kad su pijani.

Svjedodžbe bi mogli dobiti samo s prosjekom od 4.0 do 5.0. Kako bi izgledalo to da s ocjenom dobar ili dovoljan čovjek može dobiti dijete?! Bila bi to škola kao i sve ostale s ocjenama, domaćim zadaćama, opasnim profesorima i ispitima. Dobro, neki profesori ne bi bili opasni, jer za profesore bi trebali staviti pametnu djecu, djedove i bake i psihologe. Eh, da domaće zadaće... Zadaće bi bile u obliku praktičnog rada, uglavnom. Kako presvlačiti dijete, postupanje roditelja prema djetetu u teškim ili ružnim situacijama. Sve bi te zadaće kasnije morali izložiti profesoru, kako bi školsko vijeće moglo donijeti odluku je li osoba spremna na dijete... Napokon i moja „najdraža“ tema, ispiti. Neka, neka, neka se i roditelji prisjete ispita i mučenja oko učenja, neka vide kako se osjeća dijete kada dobije jedinicu, a kako kad dobije peticu. Imali bi i izlete, dakako, kako izgleda nastava bez izleta. Na izlet bi se išlo u neku dječju bolnicu, domove za nezbrinutu djecu i slično. Na kraju školske godine dobili bi svjedodžbe u kojima bi pisalo da su spremni za dijete ili da su spremni za popravni...

(Poreč)3.

Škola za roditeljeSvaka majka i svaki otac koji saznaju da će dobiti dijete presretni su, ali i uplašeni jer ne znaju kako

će postupati s njim kada dođe na svijet. Zato je jedan pametan i učen čovjek izmislio školu za roditelje. Na početku su svi roditelji mislili da to njima nije potrebno, ali što im se više približavao sudbonosni dan sve su se više osjećali neiskusnima. Iz godine u godinu sve je više bilo roditelja koji su kretali u školu za roditelje, a nakon jednog desetljeća škola je postala obavezna u cijelom svijetu.

Roditelje su poučavali stručnjaci za odgoj, obrazovanje i komunikaciju s djecom. Većinom su roditelje poučavali kako reagirati na loše, a kako na dobro napravljeno djelo od strane djeteta. Roditelji su zajedno polazili sve predmete. U školi se poučavalo pet predmeta: psihologija, tjelesni odgoj, izražavanje, postupanje s malom djecom-presvlačenje, dojenje, zabavljanje s djecom. Na psihologiji ih se učilo kako pristupiti djetetu kada je potišteno, što napraviti kada plače, a što kada ne želi jesti pripremljenu hranu. Na tjelesnom odgoju su ih poučavali kako i čime hraniti djecu, koje aktivnosti provoditi s djecom, koliko često i vremenski treba provoditi u prirodi s njima. Roditelje je zanimalo je li televizija dobra za gledanje, za njihovu naobrazbu kada su stariji. Rekli su im da je sve dobro u određenim uvjetima, trebaju postaviti posebno vrijeme za televiziju. Neki roditelji jednostavno se nisu trudili i ponašali su se kao da ih to dijete uopće ne veseli i ne zanima, a neki se pak nisu mogli obuzdati od sreće.

Budući roditelji nisu se izvukli ni od ispitivanja. Imali su ih oni preko glave, jer se ta škola nije ticala samo njih, oni su gradili jedan novi život, a kakav će biti ovisilo je o njima. Imali su pismene ispite na kojima su odgovarali na pitanja kako bi postupili u određenoj situaciji. Na usmenim ispitivanjima morali su usmeno obrazložiti kako bi pristupili djetetu i pomogli mu da se izrazi. Ocjene su bile do pet, kao i svakoj drugoj školi, a ocjenjivala bi se i aktivnost. Škola je trajala šest mjeseci, ali oni koji se nisu dovoljno potrudili trebali su nastaviti ići u školu i nakon što im se dijete rodi. Najtužnije je bilo to što se u nekim slučajevima, vrlo rijetko, roditeljima dijete oduzelo i dalo nekome tko se pokazao sposobnijim. U svjedodžbama im je pisalo „Sposoban da bude roditelj“.

Iz škole za roditelje roditelji su izlazili sretni i zadovoljni što im je pružena mogućnost da ih netko nauči kako odgojiti dijete. Dobili su i jedno životno iskustvo i priliku da svom djetetu pruže predivan život.

(Sv. Lovreč)

296

4.Škola za roditelje

Kad sam bila mala uvijek sam htjela postati učiteljica, a nakon nekog vremena našla sam način da mi se to ostvari.

Oduvijek sam voljela djecu i znala sam kako postupati s njima pa sam odlučila napraviti nešto što nitko nije niti pomislio- osnovati školu za roditelje. Mnogo je roditelja bilo zainteresirano za upis pa sam odlučila početi. Prvog dana bila sam jako uzbuđena. Na prvom satu sam predstavila sebe i program koji ćemo obrađivati tijekom godine. Moja prva tema bilo je „Kako dobiti djetetovo povjerenje“. Što sam ja više pričala i objašnjavala, to su roditelji bili više zainteresirani. Tako je i prvi sat uspješno završio, domaća zadaća bilo je napisati pravila kojih bi se njihova buduća djeca trebala pridržavati. Sljedeći dan bilo je puno pitanja na temu učenja pravila i uljudnog ponašanja djeteta. Moj odgovor bio je jednostavan, biti uzor svom djetetu, tako da se djeca uče činiti dobro i biti pristojna. Domaća zadaća bilo je napisati par načina kako učiti dijete pravilno postupati i kako biti uzor djetetu. Drugi dan je također završio uspješno. Svi smo se spremali za treći dan kada sam pregledala zadaće i nastavila s poučavanjem. Nakon ostvarenja programa rada odlučila sam napraviti veliki korak: posvojiti dijete iz doma za svaki roditeljski par. Djeca su dobila papire u koje će napisati ocjene kako ih oni odgajaju. S vremenom su se djeca emotivno vezala za svoje posvojitelje i počela ih doživljavati kao prave roditelje. Nakon mjesec dana opet smo se sastali u našoj školi i ocjene su bile odlične! Međutim nastao je problem, djeca se nisu htjela odvojiti. Neki su ih roditelji odlučili posvojiti, a neki su htjeli svoje vlastito dijete. Bio je to bolan rastanak. Nakon toga bila sam sigurna da su spremni imati vlastitu djecu.

(Sv. Lovreč)

5.Škola za roditelje

Ima toliko knjiga o tome što treba znati da bismo bili dobri roditelji, ali ja mislim da bi trebalo osnovati pravu školu za roditelje. U toj školi bi učili ove predmete:

1. sporazumijevanje s djecom: na njemu bi nas učili kako se treba obraćati djetetu kada je tužno ili ljutito, učili bi kako dijete razmišlja, itd.

2. matematika: učili bi kako izračunati koliko je djetetu potrebno slobodnog vremena, koliko bi trebalo vremena provoditi s djecom, koliko dijete treba biti samo kada je povrijeđeno...

3. prava djeteta: predmet na kojemu bi učili o pravima djece (pravo na privatnost, odabir vjere...)4. higijena: učili bi kako zaštititi dijete od raznih bolesti, koje prenose biljke i životinje5. zabavni predmet: predmet na kojemu bi roditelji učili kako se zabaviti s djecom, koliko je bitna

zabava u dječjem životu...6. znanost: predmet na kojemu bi učili kako prepoznati talente svoga djeteta, kako pružiti pomoć

djetetu da ostvari svoje snove (a ne njihove koje nisu uspjeli ostvariti u mladosti)...Roditelji bi dobivali diplome sa svojim uspjehom, ali bi im najveća nagrada bila dječji osmjeh i poljubac. Najvažnija bi im bila spoznaja da su pomogli jednom mladom umu da se razvije i otkrije svoje talente.Tako bi sva djeca imala sretno i ispunjeno djetinjstvo.

(Šibenik)

6.Škola za roditelje

Kada bi postojala škola za roditelje to bi bilo sjajno. Tada bi roditelji imali neko iskustvo, imali bi veliki prag tolerancije i lakše bi se snalazili u roditeljskim poslovima. Također bi naučili kako pravilno postupiti s djecom, a pogotovo s djecom u pubertetu za koju treba imati najviše strpljenja. Predmeti bi se temeljili na igri, druženju, zabavi, a jedan od predmeta bi trebala biti psihologija. Uz to, potrebno bi bilo i domaćinstvo i mnogo praktičnih vježbi. Domaće zadaće ne bi trebale biti preteške, nego bi se više trebale temeljiti na događajima iz svakodnevnog života. Profesori bi trebali biti strpljivi, tolerantni te bi trebali imati iskustva iz vlastitog života. Sve u svemu, mislim da bi škola za roditelje bila vrlo korisna i poučna, jer bi tada roditelji bili još bolji, iskusniji i smireniji s više razumijevanja prema svojoj djeci.

(Rijeka)

297

7.Škola za roditelje

Ove godine otvorila se škola za roditelje. Ta škola uči parove kako biti roditelj. Da ih samo vidite sa školskim torbama na leđima. Nedostaju im samo fluorescentni trokutići oko vrata.

Prvi sat počinje u 7:00h ujutro. Učenici onako pospani jedva pogađaju vrata svojih učionica. Na prvom satu upoznali su se s razrednicom. Za nastavnike su uzeli ljude koji su to sve već prošli. Znači roditelje s velikim iskustvom. Učenici svaki dan imaju iste predmete. To su: „SRO“, „roditeljstvo“, „zločin i kazna“, „Koliko čega“, „Učimo razgovarati s djetetom“.

Na satu roditeljstva počinje se od početka. Kako postupati s novorođenčadi, kakva hrana im treba, smještaj, kako ih odjenuti i obući, što napraviti kada se razboli… Sve su to pitanja koja muče naše drage učenike. Predmet „zločin i kazna“ uči roditelje kako postupati s djecom tj. kada nešto učine kakva treba biti kazna. Djeca se od malih nogu moraju učiti redu i disciplini. Predmet „Koliko čega“ tj. naša matematika uči učenike kako računati koliko im treba hrane za djecu, pelena i sl. Predmet „Učimo razgovarati s djetetom“ je sličan hrvatskom jeziku, ali ima smjer razgovaranje s djetetom. Na tom satu ih uče da ne treba pretjerivati s „tepanjem“ tj. djecu treba učiti govoriti gotovo normalno kao i mi jer ako nauče suprotno, kasnije u školi mogli bi imati problema s govorom. Sat „Smiri živce“ pokazuje načine kako se smiriti i reagirati smireno kada dijete napravi nešto što ne bi smjelo. Taj predmet uči ih da djecu ne treba tući i da svoje frustracije ne iskaljujemo na djeci. Također govori nam o alkoholu za kojim ne treba posegnuti ni u kojem slučaju. Kad nam je najteže trebamo krenuti dalje i ustrajati u tome. Po mojem mišljenju batine na djetetu ostavljaju fizički trag koji će nestati, ali onaj koji im se ureže u pamćenje može ostaviti teške psihičke probleme što je posljedica toga. Batine ni u kojem slučaju ne mogu pomoći djetetu. Mogu mu samo uzrokovati teške probleme u daljnjem razvoju i odrastanju. Zato roditelje odmah na početku roditeljstva treba upozoriti i usmjeriti ih na pravi put.

Domaće zadaće roditelja bile bi jednostavne. Trebali bi ponoviti ono o čemu su taj dan učili. Učenici nemaju praznike u toj školi jer ni od pravog roditeljstva nema odmora jer pravo dijete ne možemo ostaviti 2-3 tjedna bez nadzora jer više ne želimo imati brigu za dijete. Roditeljstvo je velika briga, ali je i najveći Božji dar i ljepota.

(Veliko Trojstvo)

8.Škola za roditelje

Škola za roditelje je vrlo dobar pojam. Svaki bi roditelj prije nego što dobije dijete, trebao ići u školu. Škola za roditelje bi trebala trajati najmanje dvije godine. Roditelji bi učili kako se ponašati prema djetetu, kako pružiti roditeljsku ljubav, da ili ne tući i kažnjavati djecu. Imali bi tri predmeta, ali vrlo teška. Predmeti bi trajali svakodnevno po šest sati. Čak ni vikend ne bi bio slobodan. Kako ne bi zaboravili što su naučili kroz tjedan, vikendom bi imali puno domaće zadaće.

Svaki bi školski dan bio drugačiji. Ponedjeljak i srijeda bili bi najnaporniji, a nedjelja najlakša. Praznike bi imali jedino u kolovozu, i to samo šest dana. Svako veče prije spavanja morali bi još jednom ponoviti predmet koji bi imali sutradan.

Predmeti: „Ponašanje prema djetetu“„Kako pružiti roditeljsku ljubav?“„Da ili ne tući i kažnjavat djecu?“Ponašanje prema djetetu bi bio predmet koji bi govorio o tome, kako bi se svaki roditelj trebao

ponašati prema svom djetetu.Kako pružiti roditeljsku ljubav, bio bi predmet koji bi poučio roditelje kako i na koji način trebaju

voljeti dijete.Da ili ne tući i kažnjavati djecu, bio bi predmet koji bi govorio roditeljima da li smiju ili ne smiju tući

djecu. Nastavnici koji bi održavali nastavu roditeljima koji bi pohađali školu, bili bi ljudi koji su dobri,

kulturni i obrazovani. U svjedodžbi koju bi dobili nakon dvije godine pohađanja škole, pisalo bi da li su idealni, odlični,

dobri ili loši roditelji. Oni roditelji kojima bi pisalo da su loši, ponovno bi pohađali dvije godine školu za

298

roditelje. Nakon pohađanja škole za roditelje, tek bi onda oni roditelji koji su zli prema svojoj djeci, mogli imati dijete.

(Veliko Trojstvo)

9.Škola za roditelje

Moje mišljenje je da bi roditelji trebali ići u školu prije nego što dobiju dijete. Trebali bi ići u školu zato što roditelji često puta griješe u odgoju djece. Ponekad roditelji „odbruse“ djetetu zato što ih je taj dan razljutilo, a dijete se htjelo samo pohvaliti ocjenom ili nečim dugim. Zbog toga, ali i zbog mnogih drugih razloga roditelji bi trebali ići u školu.

U „Roditeljskoj školi“ kako bih je ja nazvao, učilo bi se roditelje o ponašanju djece i o svemu dugomu. Bilo bi 8 razreda.

U prvom razredu bi se učilo o malom djetetu. Roditelji bi učili kako dijete treba premotati, nahraniti, ponašati se prema njemu te kako dijete polako učiti hodati i govoriti. Drugi razred bi bio o djetetu prije škole. U njemu bi roditelji učili kako svoje dijete pripremiti za školu i što mu treba kupiti kako bi se lakše snašlo. U trećem razredu roditelji bi učili kako treba postupati sa svojim djetetom kada krene u prvi razred zato što mnoga djeca čim krenu u školu kod kuće plaču ako ne znaju napisati zadaću. U četvrtom razredu bi se učilo kako postupati s djetetom kada krene u peti razred. To bi se učilo zato što dijete u to vrijeme doživljava neke promjene i teško mu je preći te promjene sam bez ičije pomoći. U tom razredu bi se također učilo i kako postupati s djetetom u šestom i sedmom razredu. U šestom razredu bi se učilo kako dijete pripremiti za srednju školu. To bi bio skoro najteži razred zato što bi roditelji trebali naučiti kako dati podršku i potporu djetetu. U sedmom razredu roditelji bi učili kako i kada treba djecu pustiti da naveče idu „van“ sa društvom i do kada bi bilo poželjno da se vrate natrag. Ako bi djeca nešto napravila roditelji bi učili kako kazniti svoju djecu i što ne bi trebali koristiti kao odgojnu mjeru. Na kraju u osmom razredu roditelji bi ponavljali i utvrđivali gradivo svih razreda. U toj školi roditelji ne bi imali zadaću na papiru nego bi imali praktičan rad. Npr. u prvom razredu dobili bi plastičnu bebu na kojoj bi se naučili premotavati dijete. Kad bi završili svih osam razreda koji traju po dva mjeseca roditelji bi dobili svjedodžbu u kojoj bi pisale ocjene po razredima npr: 1. razred 5; 2. razred 4 ...

To bi bili razredi, a učitelji u toj školi bi bili i djeca i odrasli ljudi. Odrasli ljudi bi učili od prvog do četvrtog razreda zato što djeca ne bi bila dobar izbor za to. Od petog do osmog razreda nastavnici bi bila djeca od dvanaest, trinaest, četrnaest i sedamnaest godina, ali uz prisustvo odraslih. Djeca bi učila odrasle zato što ona nekada znaju bolje od odraslih iz svog iskustva pa bi roditeljima objasnili kako razmišljaju djeca. Tako bi izgledala moja škola za roditelje, njeni nastavnici i učenici.

(Veliko Trojstvo)

10.Škola za roditelje

Devet mjeseci pripreme za početak budućnosti, za stvaranje obitelji, ili, kako bi većina rekla najvažnijih devet mjeseci života.

Najteži, i najodgovorniji posao je postati odgovoran, i dobar roditelj. Zbog toga bi roditelji, nakon što majka zatrudni trebali pohađat Školu za roditelje.

U Školi za roditelje učilo bi se: kako biti odgovoran, shvatiti dijete, osnove roditeljstva (dojenje, uspavljivanje, hranjenje, nošenje, preoblačenje…). Učilo bi ih se odgovornosti, što je najpotrebnije.

Učitelji bi bili iskusni, stari ljudi, djedovi i bake, koji su odgojili svoju djecu na najbolji način, uz puno ljubavi, iskustva, truda, znanja. No, prije nego su postali učitelji, morali su položit ispit.

U Školi za roditelje učili su uspavanke na glazbenom, usavršavali brzinu na tjelesnom, na psihologiji su učili imati strpljenja, učili su razgovarati i igrati se s djecom. U tim predmetima učitelji su im bila djeca u dobi od 8-12 godina. Djeca su im objasnila što im smeta kod roditelja, što vole i što bi htjeli promijeniti kod roditelja i puno drugih stvari.

U domaćim zadaćama radili su pjesme, pisali bajke, kako se osjećaju i što misle, hoće li biti dobri roditelji…

Škola je bila u poslijepodnevnim satima, od 18:00 do 20:00.

299

Ocjena nije bilo, nego kad bi roditelji usavršili gradivo, dobili bi plus (+). Roditelji su bili spremni za dijete kad bi sve predmete imali pluseve.

Kad bi roditelji završili školu, znali bi se snaći u svim situacijama. Bili su spremni.(Poreč)

11.Škola za roditelje

U školu za roditelje bi trebao ići svaki bračni par koji će uskoro dobit dijete. Nju bi posebno pohađali rastavljeni ljudi bilo sudom ili smrću (muža/žene). U takvoj školi učitelji bi bili roditelji bračnog para i jedan profesor koji je dobio dijete i završio školu

za roditelje.Nju bi se pohađalo tri puta tjedno, svaki sat bi trajao trideset minuta i bilo bi ovih predmeta: pričanje

s djetetom, opći odgoj, ponašanje, organiziranje radnog dana, domaćinstvo (za muškarce i žene). Škola se ne bi plaćala radi privlačenja što više parova bilo siromašnih ili bogatih.

Crkva nebi imala nikakav utjecaj na školu, pripadnici svih religija bili bi pozvani. Škola nebi gledala na status braka već bi od prvog sata školovanja tjerala „školarce“ da uče što više

jer će im trebati.Ljudi sa problemima sa svojom djecom bi isto mogli sudjelovati u školi.Obavezno bi bilo da sud prije rastavljanja brakova par pošalje u školu da bi naučili kako ostati i

kontaktirati sa djetetom i ostvariti vezu. Svjedodžbe bi se podijelile tek nakon rođenja djeteta. Tada moraju opet doći u školu i položit završni

ispit u kojem se pitaju stvari koje su naučili. Završni ispit bi se ocjenjivao ocjenom: 5 (usavršio si sve što si mogao naučiti), 4 (jako dobar si roditelj), 3 (uzmi si vremena za dijete).

Mislim da će svaki roditelj moći položit ovu školu jer sva pitanja mu može srce odgovorit. (Poreč)

12.Škola za roditelje

Ako bi bila škola za roditelje mi djeca nastavniki a roditelji učeniki. Nastavniki stoje prid školskih vrata i pazu da nitko od roditelja ne može pobignit iz škole. Mi bi im dali puno domaći da po cijeli dan samo trebaju učiti i to samo da vide kako je nama (kad) kažemo da nemamo vrimena. Eto tek tako da im se osvetimo za sve one jedinice i dvojke. A sad se vratimo roditeljima. Dali bih im mnogo domaćeg i sve moraju znati svaki zarez i svaku točku. I svaki dan bi im pitali koji je sat najgori i oni sat kojega kažu toga bi imali cijeli dan. Za marendu bi jeli povrće a mi čokolade, bombona i što želimo. Svaki put kad bi pričali dobili bi 5 jedinica a ne 1. I svaki put kad bih se bunili poslali bi ih kod ravnatelja, koji bi im rekao da će ići doživotno u školu.

(Ražanac)

13.Škola za roditelje

U jednom malom turističkom mjestu na jednoj velikoj poljani počela se graditi škola. Djeca su se čudila zašto ona ne idu u to školu. Od tog dana su se dogovorili da će istražiti tu školu.

Prvog dana škole jedan profesor je na ploču napisao Prve godine života, drugi je napisao Komunikacija između djeteta i roditelja. Droga, alkohol i pušenje je kao treći predmet u toj školi i četvrti predmet je bio pubertet. Djeca su dotrčala pod prozor prvih godina i vidjeli kako jedna teta iz jaslica predaje taj predmet. Komunikaciju između roditelja i djeteta predavao je psiholog. Drogu, alkohol i pušenje je predavao doktor, a pubertet još jedan psiholog. Ocjene su se dijelile klasično od 1 do 5. Učenici su dobivali ocjene iz teorije i prakse koju su odrađivali u vrtićima, školama i bolnicama. Terenska nastava se također odvijala u vrtićima, školama i bolnicama. Jednog dana su roditelji od djece bili pozvani u tu školu da riješe anketu. Ali to tek na zadnji dan škole pa nisu djeci uspjeli reći koja je to škola. I tako je stigao i kraj godine.

300

Mnogi učenici i učenice izlazili su sretni iz učionica. Ustvari svi osim jednog koji je pao razred. Njegova je svjedodžba bila s uplakanim djetetom dok su svi drugi učenici imali sretno zagrljenu obitelj. Taj učenik je iz prvih godina dobio 5 iz komunikacije 4, iz Droge, alkohola i pušenja 5 a iz Puberteta 1. Taj je učenik za vrijeme ljeta išao u tu školu. I ispravio Pubertet na 2. I onda je ispričao djeci sve što ih je zanimalo u vezi s tom čudnovatom školom.

(Poreč)14.

Škola za roditeljeDa roditelji idu u škole za roditelje sve bi bilo potpuno drugačije. Trebali bi imati stroge nastavnike, pa i velike domaće zadaće da se i oni malo nauče kako stvarno

treba biti pravi roditelj. Bez galame na djecu, kazne ili nečega drugoga. Svi bi nastavnici u školama trebali biti vrlo strogi i zadavati vrlo velike zahtjeve za dobru ocjenu. Kad bi išli u školu za roditelje sve bi pomalo naučili. Na kraju školske godine imali bi dobar ili loš uspjeh zbog lošeg neučenja i neslušanja nastavnika. Pisalo bi vladanje loše ili dobro. Imali bi vrlo puno opomena, neopravdanih i opravdanih. Na početku bi neki već dobili ukore pa bi već za dan dva bili izbačeni iz škole. Tada bi se čudili zašto baš oni, a ne netko drugi. U školi bi sve naučili i više bi slušali nas djecu, a ne radili po svome i da se nas djece riješe poslali nas u škole, a maleni da im ne smetaju u vrtiće, jaslice ili čak male škole.

Da postoji škola za roditelje mi bi se trebali njih malo riješiti na četiri sata. Pa bi se znali lijepo ponašati, a ne nas djecu oko toga gnjaviti jer mi to već znamo. To sad njima malo treba.

(Skakavac)15.

Škola za roditeljeJa školu za roditelje smatram veoma potrebnom, zato što ima roditelja koji ne znaju odgajati

svoju djecu ili su premladi pa nisu imali vremena naučiti. Roditelji bi dolazili svakim drugim danom u popodnevnim satima.

Bili bi raspoređeni u dobne skupine njihove djece. Pri odgoju djece pomagale bi im odgojiteljice, socijalne radnice i medicinske sestre. Svakim drugim danom imali bi po tri sata osim petkom kada bi i djeca bila prisutna odgoju i odnosima sa svojim roditeljima.

Mlade roditelje poučavale bi odgojiteljice o pravilnom hranjenju, presvlačenju i pravilnoj i zdravoj prehrani. Roditelji bi učili, vježbali kako se brinuti o svojem djetetu. Domaće zadaće bi im bile vježbanje na svojoj djeci i pisanje sastavaka i rješavanje zagonetnih pitanja. Petkom bi bila provjera znanja.

Psiholog je veoma potreban za roditelje djece nešto starije dobi odnosno tinejdžere. Psiholog ih treba naučiti razgovarati s djecom jer velik broj roditelja zanemari razgovor i odnos s djetetom. Doma bi za domaću zadaću morali razgovarati sa svojim djetetom. Provjera bi bila razgovor djeteta i roditelja.

Socijalna radnica treba roditelje naučiti kako pronaći vremena za svoju djecu da ne budu prepuštena ulici i zločinu koji je vrlo čest. Zadaća bi bila komuniciranje sa svojom djecom. Ocjenjivanje bi bilo kada bi svi bili na okupu, njihovi odnosi i komunikacija.

Medicinska sestra je također potrebna u mnogim stvarima. Poučavala bi ih kako postupiti kada se dijete ozlijedi, kada ga nešto boli ili slično. Roditelji bi svoje ocjene dobivali liječenjem svoje djece, brigom i njegom prema njima.

U školi za roditelje puno bi se moglo naučiti i poboljšati svoje odnose sa svojim djetetom. Roditelji bi trebali iskoristiti priliku i ići u školu za roditelje jer su djeca blago. Moji roditelji mene dobro odgajaju i ne želim kod njih ništa mijenjati. Sa svojim roditeljima osjećam se radosno, veselo, sretno i najvažnije od svega osjećam se zaštićenom.

(Virovitica)

Ovo je istraživanje socijalno jako relevantno, pogađa u srce problem koji rješava dobrobit obitelji i njezinih članova. Autorice su obradi problema pristupile stručno i znanstveno. Sakupljen je golem korpus podataka koji daju razrađenu sliku obiteljskih odnosa i roditeljstva u vrijeme djetetove adolescencije u našem društvu. Znanstveni podatci su u punom suglasju s podatcima najpoznatijih teorija i istraživanja iz tog područja. Znanstveni zaključci istraživanja ukazuju na mnogobrojne putove sustavnog utjecanja na uspostavljanje kvalitetnog roditeljstva. Na temelju rezultata istraživanja autorice nude brojne konkretne i neposredne postupke roditelja, škole, socijalne službe i društva u cjelini, koji će osigurati kvalitetne odnose i interakcije roditelja i djece u adolescenciji.

Prof. emeritus Mira Čudina-Obradović

Publikacija predstavlja značajan prilog sagledavanju i boljem razumijevanju problema s kojima se suočava obitelj s adolescentom u Republici Hrvatskoj. Prezentirani rezultati nemaju samo teorijsku, već i praktičnu vrijednost i treba ih svakako uzeti u obzir prilikom koncipiranja nacionalnog plana djelovanja na jačanju roditeljskih kompetencija, ali i prilikom izrade obiteljske politike, posebice planiranja pružanja društvene podrške roditeljima u obnašanju roditeljske uloge. U tom smislu nedvojbeno je da bi publikacija mogla pridonijeti unapređivanju kvalitete obiteljskog života. Publikacija je prvenstveno namijenjena znanstvenicima i profesionalcima koji se bave pitanjima odgoja u obitelji i onima čiji je posao vezan uz rad s roditeljima. Ona treba biti polazište svima koji rade na mjerama obiteljske politike, kao i onima koji rade na programima obrazovanja roditelja. Svakako će dobro doći studentima pedagogije, psihologije, socijalnog rada i edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta kao dobar izvor informacija o problemima s kojima se susreće suvremena obitelj u kojoj odrasta mlađi adolescent.

Prof. dr. sc. Dubravka Maleš

ISBN 978-953-7438-41-8