ROMEO I JULIJA

Kad smo bili mali roditelji su nam čitali bajke, basne, slikovnice. Odrastanjem, dobijamo želju da čitamo nešto što odgovara našim godinama i interesovanju. Neke od njih pamtimo kratko ali ja sam siguran da ću se uvijek sjećati tragične sudbine Šekspirovih ljubavnika u drami "Romeo i Julija".To je priča o dvoje mladih koji su se voljeli u lijepoj Veroni punoj mržnje. Nijesu smjeli da iskažu svoju ljubav pred drugima. Njihove zavadjene porodice brinule su samo o prestižu, a za njihova osjećanja nijesu marili. Nesrećna Julija je lažirala svoju smrt. Romeo to nije znao pa se otrovao, a Julija se, kada se probudila i zatekla Romea mrtvog, probola nožem jer nije htjela da živi bez njega. Za Romea je ljubav bila "sjetno lakoumlje", "lakrdija tužna", "bezlični haos naizgled lijepih oblika", "olovno pero", "bolesno zdravlje" i još mnogo toga što nije istinsko osjećanje već pročitano i naučeno iz djela renesansnih umjetnika. Sve to prestaje kada Romeo ugleda Juliju. Ona za njega postaje "ikona sveta", a on je za nju "hadžija dobri". Tada imamo priliku da vidimo kako izgleda „sjaj vatre“. Njihova ljubav je stvarna i velika po tome što je nezaustavljiva igra života u kojoj svaki trenutak donosi nove, iznenadne situacije. Od prvog susreta sa Julijom do njenih poslednjih riječi njih dvoje su potpuno obuzeti trenutkom ispunjenja. To je sadašnjost koja se neprestano širi u jednu novu budućnost. Stalnom rastu njihove ljubavi ostaje još samo krajnje stapanje u smrti.Julija potiče iz ugledne porodice Kapuleti, a susret s Romeom obilježiće njen život. Shvata kako se zaljubila u neprijatelja, ali ljubav je za nju suviše sveta da bi joj bilo šta moglo biti prepreka.Spremna je da se odrekne svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.Svaki trenutak ove ljubavi je jedinstven i neponovljiv. Stičemo utisak da njihova smrt nije njihov kraj već krajnje ispunjenje njihove ljubavi. Oni jedino na kraju mogu da budu sami, neometeni u svojoj ljubavi koja je njihovim samoubistvima dostigla svoj vrhunac. Njihova ljubav je jednostavno prevelika da ne bi bila tragična. Posmatrajući roditelje nad mrtvim tijelima svoje djece, jedine uzroke tragedije, Knez Veronski kaže: Sumoran mir jutro donosi na ovo, Sunce od tuge ne može da sine.

Šekspir je dobro znao da i pretjerana ljubav i pretjerana mržnja znače za čoveka istu katastrofu. Zato se na samom kraju, dvije zavađene strane, dvoje ljutih neprijatilja mire. Svojim sjajem ljubav zabljesne i osvijetli najveću tamu, postoji kao zračak nade u navali beznađa.