NASLOV IZVORNIKA Rudolf Steiner Wiederverkrperung und Karma Bibliographie-Nr. 135 GA 13 5 RUDOLF STEINER VERLAG DORNACH/SCHWEIZ 1989

Rudolf Steiner

njezin znaaj za suvremenu kulturuPet predavanja odranih u Berlinu 23. i 30. sijenja i 5. svibnja 1912. te u Stuttgartu 20. i 21. veljae 1912.

Reinkarnacija i karma

Antropozofsko drutvo "Marija Sofija" ZAGRB 2002.

SADRAJ

IZDANJIMA PREDAVAKOG OPUSA RUDOLFA STEINERA.7 I. PRVO PREDAVANJE, Berlin, 23. sijenja 1912...............9 Kako dolazimo do neposrednog shvaanja duhovno- -duevne jezgre ovjekova bia koje prolazi slijedom zemaljskih ivota? Preobrazba oblika i snaga pri prijelazu iz jedne inkarnacije u drugu po odredenim zakonitostima: unutarnje postaje vanjskim, vanjsko unutarnjim. Karmika

posljedica materijalizma za sljedeu inkarnaciju ljudi sadanjice. Preobrazba misli u snage koje oblikuju sljedei zemaljski ivot. DRUGO PREDAVANJE, Berlin, 30. sijenja 1912...........24 Nunost razvijanja posebne sposobnosti osjeanja i sjeanja duevnim vjebama kako bi se postigao stvaran doivljaj reinkarnacije. Poziv na spiritualan ivot doivljavanjem karmike krize. Postavljenost u duhovni svijet. TREE PREDAVANJE, Berlin, 5. oujka 1912................46 Reinkarnacija i karma kao temeljne ideje antropozofskog svjetonazora i njihova snaga za utemeljenje morala. Karmiki suodnosi. Sredinom jednog ivota ovjek se u pravilu slobodnim odabirom povezuje s onima koji e u nekom sljedeem ivotu biti njegovi krvni srodnici (roditelji, braa i sestre). Budui preobraavajui utjecaj ideja o reinkarnaciji i karmi na znanost i na itav ivot zapadne kulture. II. PRVO PREDAVANJE, Stuttgart, 20. veljae 1912..........69 Suodnos sluajnih dogaaja u ivotu i ovjekove sudbine. Vjebe miljenja radi stjecanja iskustva o reinkarnaciji i karmi. Karmiki suodnosi: susreti u sredini ivota s osobama koje ovjeka okruuju na poetku prethodne ili sljedee inkarnacije kao njegovi srodnici. Mogunost logikog provjeravanja okultnih priopenja. DRUGO PREDAVANJE, Stuttgart, 21. veljae 1912.......88 Prijenos uvjerenja o reinkarnaciji i karmi u cjelokupan ivot i stvaranje novih ivotnih formi. Jaz izmeu unutarnjeg uvjerenja i vanjskog ivota. Drutveni odnosi; rad. i plaa. Sadanje stanje kulture kao rezultat razliitih karmi pojedinih osoba to danas ive na Zemlji. Vjera i znanje u karmikom suodnosu: kao karmiko pravilo izmenjuju se vjernika i karmiki orijentirana inkarnacija. Izmjenjivanje sklonosti prema ljubavi u jednom i samoosjeaja u drugom utjelovljenju. Osiromaenje i slabljenje dua u posljednjoj inkarnaciji te njihovo snaenje putem pounutrenja istine o reinkarnaciji i karmi i proimanja sebe tom istinim.

ZDANJIMA PREDAVAKOG OPUSA RUDOLFA STEINERATemelj antropozofski orijentirane duhovne znanosti ine pisana i objavljena djela Rudolfa Steinera (1861.1925.). Od 1900. do 1924. godine odrao je brojna predavanja i niz teajeva, kako javnih, tako i za lanove Teozofskog, poslije Antropozofskog drutva, isprva je elio da njegova potpuno slobodno odrana predavanja ne budu zapisana jer su bila zamiljena kao "usmena priopenja koja nisu namijenjena za tisak". No, kako su se sve vie poele pojavljivati i iriti pogrene i nepotpune biljeke sluatelja, Rudolf Steiner naao se potaknutim urediti zapise. Tu je zadau povjerio Marie Steiner-von Sievers koja je preuzela dunost odredivanja stenografa, upravljanja biljekama te brige za pregled tekstova koji je bio potreban za izdavanje. Budui da je Rudolf Steiner, zbog pomanjkanja vremena, vrlo rijetko sam mogao ispravljati biljeke, za sva objavljena predavanja treba imati na umu njegovo ograivanje: "Treba uzeti u obzir da u tekstovima koje nisam pregledao postoje pogreke.". O odnosu predavanja za lanove, koja su prvo bila dostupna kao interni rukopisi, i njegovih objavljenih djela Rudolf Steiner se izjanjava u svojoj autobiografiji "Moj ivot" (35. poglavlje). Ono to je ondje reeno vrijedi i za teajeve pojedinih strunih podruja namijenjenih ogranienom krugu sluaa upuenih u osnove duhovne znanosti. Nakon smrti Marie Steiner (1867.-1948.) zapoelo je, na osnovi njezinih smjernica, izdavanje ukupnoga djela Rudolfa Steinera. Ovaj svezak predstavlja sastavni dio cjelokupnog izdanja.

6

7

PRVO PREDAVANJEBerlin, 23. sijenja 1912.

Na napomene o duhovnim injenicama i biima viih svjetova koje su prekinute tijekom Ope skuptine dobro e se nadovezati objanjenje o odreenim stvarima povezanim sa sadanjim razvitkom ovjeka. Dok su nas, dakle, razmatranja jesenas1 trebala vie odvesti dogaajima unutar viih hijerarhija, promo- trit emo danas neto to nam moe biti blisko kao pravi ljudski odnos. ovjek koji se neko vrijeme bavio antropozofijom i prije svega prihvatio temeljna shvaanja o reinkarnaciji i karmi te ostale istine o razvitku ovjeanstva, sigurno e se lako upitati: Zato se tako teko stjee neposredna, stvarna spoznaja onog bia u ovjeku koje prolazi ponovnim zemaljskim ivotima, onoga, dakle, ovjekova bia to bi oito, kad bismo ga tek donekle tono i zatim sve tonije upoznavali, moralo posve razumljivo dovesti uvidu u tajne ponovnih zemaljskih ivota, pa tako i u karmu? Sada moramo ipak rei: Sve u vezi s tim pitanjem ovjek shvaa posve naopako. Jer on prije svega, to je dakako samorazumljivo, pokuava sebi razjasniti te stvari u svom obinom misaonom svijetu, svojim obinim razumom, i pita se: U kojoj je mjeri iz ivotnih injenica mogue stei uporine toke za to da je shvaanje ponovljenih zemaljskih ivota i karme ispravno?

ovjek e, dakle, takvim nastojanjem, koje se u biti temelji na promiljanju, moi dospjeti do odreene toke; ali ipak samo do odreene toke. Jer, na misaoni svijet, ovakav kakav jest, zapravo je posve ovisan o onom ustroju unutar nae cijele organizacije kao ljudskih bia, koji je u biti ogranien samo na jednu inkarnaciju, koji nam je dodijeljen ba zato to kao ljudi ivimo izmeu roenja i smrti. I o toj organizaciji, ba upravo o posebnom oblikovanju fizikog tijela i tovie eterskoga tijela koje fiziko nadvisuje samo za jedan stupanj, ovisi sve to moemo nazvati svojim misaonim svijetom. I to su, zapravo, te misli u osnovi otroumnije, to su se one vie sposobne uputati u apstraktne istine, to su ovisnije o vanjskoj ovjekovoj organizaciji ogranienoj tek na jednu1 Onosi se na posljednja predavanja Rudolfa Steinera u berlinskom ogranku "Evolucija s gledita istinitosti" (Die Evolution vom Gesichtspunkte des Wahrhaftigen), pet predavanja u Berlinu od 31. listopada do 5. prosinca 1911., GA 132. Vidi: Berlin 1903., objavljeno u asopisu "Lucifer-Gnosis" 1903.1908., GA 34, i kao pojedinano izdanje.

8

inkarnaciju. To ve moemo razabrati otuda, kako je ee bilo reeno, to u ivot izmeu smrti i novog roenja, dakle, u duhovni ivot, od svega to u dui doivljavamo ponajmanje moemo prenijeti ba svoje misli. Dakle, ba ono to smo najotroumnije promiljali, u najveoj mjeri moramo ostaviti za sobom. Moglo bi se bez okolianja rei: Sto ovjek odlae stupajui kroz dveri smrti? Ponajprije svoje fiziko tijelo. Meutim, od svega to ima u nutrini, ovjek u gotovo jednakom opsegu, bez ostatka, odlae ono to je u svojoj dui oblikovao kao apstraktne misli. Te dvije stvari: fiziko tijelo i apstraktne misli, upravo te znanstvene misli, ovjek ponajmanje moe ponijeti sa sobom prolazei kroz dveri smrti. Jer, on, tako rei, lako uzima sa sobom svoje sklonosti, svoje nagone i udnje onakve kako su se obrazovali, osobito pak svoje navike. On uzima sa sobom i vrstu i narav svojih voljnih impulsa, .ili ponajmanje svoje misli. Ve otuda to su misli toliko vezane uz vanjsku organizaciju, moemo zakljuiti da one nisu ba tako prikladno orue za prodor u tajne reinkarnacije i karme jer su to istine koje nadilaze pojedinu inkarnaciju. No, ipak se moe doi do odreene toke, tovie, hoemo li postii teorijski uvid u reinkarnaciju i karmu, moramo razviti miljenje do stanovite toke. Sve to se o tome moe rei zapravo je reeno u poglavlju o reinkarnaciji i karmi u "Teozofiji" ili u malome spisu "Reinkarnacija i karma, nune predodbe sa stajalita moderne prirodne znanosti".* 1 teko e se moi mnogo dodati onome to je izreeno u tim dvama spisima.

to tomu moe dodati intelekt, pitanje je kojim se danas ne bavimo, ve emo se mnogo vie baviti pitanjem: Kako ovjek ipak moe doi do shvaanja reinkarnacije i karme koje vrijedi vie od pukog teorijskog uvjerenja, shvaanja koje moe pruiti neku vrstu nutarnje izvjesnosti o tome da naa istinska jezgra duevnoduhovnog bia u nas stie iz prolih ivota i prelazi u one budue?

Do takvog emo posve odreenog shvaanja doi izvoenjem neega u nutrini to ni u kojem sluaju nije lako, to je teko, ali je ipak mogue izvesti. Prvi korak koji moemo uiniti jest taj da malo vjebamo obinu samospoznaju koja se moe sastojati od toga da ovjek tako rei pogleda unatrag na svoj ivot pitajui se: Pa kakav sam ja to uope bio ovjek? Jesam li bio ovjek s jakom sklonosti

9

prema razmiljanju, prema umovanju o vlastitom biu ili, pak, ovjek koji je uvijek vie volio senzacije vanjskog svijeta, kojem se neto u ivotu jest ili nije svialo? Bijah li ovjekom koji je u koli rado itao, ali ne i raunao, koji je volio tui drugu djecu, ali ne i sam dobivati batine? Ili sam moda bio dijete uvijek predodreeno da ga drugi istuku, dijete to nije bilo dovoljno lukavo da pusti druge da izvuku deblji kraj? Pogledajmo na taj nain malo unatrag na svoj ivot. Upitajmo se: Za to sam imao osobito priroene sklonosti u intelektualnom smislu i u smislu onoga to je u vezi s duevnim ugoajem i voljnim impulsima? to mi je postalo lako, a to, naprotiv, teko? to me tako pogodilo da bih tomu bio rado umaknuo, a to tako da sam si rekao: Ba mi je po volji da je ovako ispalo i tako dalje na taj nain, dakle, bacite pogled unatrag na svoj ivot. To pogoduje intimnijoj spoznaji duhovno-uevne jezgre vlastitoga bia. Ponajprije stavimo jasno pred duu sve to zapravo sami nismo eljeli. Jesmo li, primjerice, bili sin koji bi moda rado postao pjesnikom, ali kome je otac namijenio da bude obrtnik i to je morao postati premda to zapravo nije htio? Postao je obrtnik, ali, radije bi bio pjesnik. Objasnimo si to smo zapravo htjeli postati i to smo postali protiv svoje volje, zatim si objasnimo to nam ie u mladenakom ivotu odgovaralo, ali nam nikad nije udijeljeno. Nadalje objasnimo si iz ega smo se zapravo htjeli izvui, emu smo to u biti htjeli umak- nuti. Napominjem da se ovo to sam upravo rekao odnosi na ivot u prolosti, ne i na budunost; to bi bila pogrena predodba.

Potrebno je, dakle, doista sebi razjasniti to nam govori taj pogled u prolost: to nismo htjeli, to smo htjeli izbjei i tako redom. Kada si to objasnimo, stekli smo zapravo sliku onih stvari u svome ivotu koje nam se ponajmanje sviaju. Ali upravo je o tome i rije: Ustanoviti koje su nam se stvari u ivotu u prolosti najmanje sviale. I sad se moramo pokuati posve uivjeti u krajnje udnu predodbu: Sve to zapravo nismo htjeli, ni eljeli, snano hoemo i elimo! Stavimo si, dakle, energino pred duu pitanje: Kakav bi bio da si ivo, odluno elio sve ono to je zapravo u ivotu bilo protiv tvoje volje? Pritom valja na neki nain iskljuiti ono to nam je uspjelo prevladati. Jer, najvanije je da poelimo ili, pak, da zamislimo kako smo ivo poeljeli stvari koje nismo htjeli ili spram kojih su nae elje ostale neostvarene. Tako smo u osjeaju, u mislima stvorili bie o kojemu moemo imati predodbu kako sami zapravo uope nismo bili to bie. A sad odrjeito, s najveim intenzitetom zamislimo da smo bili upravo to bie. I kad si to predoimo, kad nam uspije poistovjetiti se s biem koje smo, tako rei, sami izgradili, tad smo ve zadobili neto bitno na putu spoznaje unutarnje duevne jezgre vlastitoga bia. Jer, ba e nam pomou slike koju smo na opisani nain stvorili o svojoj osobnosti postati jasnije to

u sadanjoj inkarnaciji nismo, ali to smo u nju unijeli. Pomou tako stvorene slike zasvijetlit e nam nae dublje bie. Dakle, od onoga tko hoe doi do unutarnje jezgre svoga bia zahtijeva se u biti neto to dananji ljudi ponajmanje ine. Naa sadanjica uope ne zahtijeva da se na ma koji nain tei neem slinom ovome to se sada tu trai; jer u nae vrijeme ljudi zapravo tee ponajvie tome da razmiljajui o sebi nalaze da su oni sami potpuno ispravni. Vratimo li se u prijanja razdoblja jednog jo religioznijeg razvitka, pronai emo osjeaj da ovjek treba biti potiten jer tako malo odgovara onome to moe nazvati svojim boanskim uzorom. To, dodue, nije bila predodba o kojoj sam danas govorio, ali nas je odvodila od onoga ime je ovjek obino zadovoljan i usmjeravala neemu drugome premda ne i uvjerenju o nekoj drugoj inkarnaciji vodila nas je, naime, onom biu to nadivljuje nau organizaciju kakva se ve obrazuje izmeu roenja i smrti. I nacrtamo li sebi protusliku onoga to jesmo, proizii e sljedee: Ma kako da ti je teko u ovom ivotu prihvatiti tu protusliku kao vlastitu sliku, ona ima neke veze s tobom. To ne moe porei. Sad kad si je stekao, ona e te proganjati, lebdjet e ti pred duom i tako e se iskristalizirati da e sebi rei: Ta je slika na neki nain povezana sa mnom, ali sasvim sigurno nije povezana s mojim sadanjim ivotom. Tada se razvija osjeaj da ta slika zapravo potjee iz nekog prijanjeg ivota. Stavimo li to pred duu, uskoro emo raspoznati koliko je pogrena veina predodbi to ih obiavamo stvarati o reinkarnaciji i karmi. Bit e da ste to ve i sami uli: Sretnemo li negdje u ivotu ovjeka koji, primjerice, dobro rauna, a pritom smo sami antropo- zofi, lako emo sebi stvoriti predodbu da je taj ovjek i u prolom utjelovljenju dobro raunao. Neizgraeni antropozofi, naalost, zamiljaju reinkarnacij- ske lance vjerujui da se prethodna inkarnacija moe pronai jednostavno time to e se sposobnosti koje se pojavljuju u sadanjoj inkarnaciji morati pronai u proloj ili ak u vie prolih inkarnacija. To je najgori nain mudrovanja s kojim emo redovito pogreno pretpostavljati. Jer, stvarna promatranja duhovnoznanstvenim sredstvima najee pokazuju ba suprotno. Ljudi koji su, na primjer, u prolom ut jelovljenju dobro raunali, koji su bili dobri matematiari, javljaju se u sadanjoj inkarnaciji kao osobe koje uope ne pokazuju dar za matematiku, osobe kojima taj dar nedostaje. I hoemo li znati kakve smo talente najvjerojatnije imali u proloj inkarnaciji upozoravam na to da sad stojimo na tlu vjerojatnosti hoemo li znati kakvim smo sposobnostima raspolagali u proloj inkarnaciji glede inteligencije, umjetnosti i tako dalje, bit e korisno razmisliti o tome za to u ovoj inkarnaciji imamo ponajmanje sposobnosti, ponajmanje sklonosti. Ustanovimo li to, pronai emo ono u emu smo se vjerojatno u prethodnoj inkarnaciji isticali, za to smo bili osobito talentirani. Kaem "vjerojatno" zbog toga jer su te stvari s jedne strane istinite, ali se, s druge strane, s njima viestruko sukobljavaju druge injenice. Moe se, primjerice, pojaviti sluaj da je netko u prethodnoj inkarnaciji raspolagao osobitim darom za matematiku, ali je rano umro pa ta darovitost nije posve dola do izraaja. Tad e se on u iduem utjelovljenju ponovno roditi s darom za matematiku

11

koji e se oitovati kao nastavak onoga iz prole inkarnacije. Matemetiar

Abel2, koji je umro mlad, posve e se sigurno u iduem utjelovljenju roditis jako izraenim talentom za matematiku. Ako je, naprotiv, osoba talentirana za raunanje doivjela visoku dob, kod koje se taj dar iivio, dotini e u svojoj iduoj inkarnaciji biti upravo tup to se tie

2 Niels Henrik Abel, 1802.-1829., matematiar, slavan po utemeljenju teorije eliptikih funkcija i ope teorije integrala algebarskih funkcija.

matematike. Tako poznajem osobu s toliko malo matematikog dara da je kao kolarac ak mrzila brojke. Dotini je iz ostalih predmeta imao dobre ocjene, i upravo je na taj nain, dobivajui dobre ocjene iz svih ostalih predmeta, mogao uspjeno zavriti razred. A to je potjecalo otuda to je u prethodnoj inkarnaciji bio osobito dobar matematiar.

Pozabavimo li se dalje time, ukazuje se injenica da ono to u jednoj inkarnaciji vanjski inimo, to zapravo ne samo vanjski obavljamo ve nam je to vanjski ili unutarnji poziv, u iduoj inkarnaciji prelazi u unutarnje oblikovanje organa.3 To se, na primjer, zbiva tako da onaj koji je u nekom utjelovljenju bio osobito dobar matematiar uzima sa sobom ono to je bio stekao ovladavi brojevima i likovima, unosei to u posebno oblikovanje svojih osjetilnih organa, primjerice oiju. Ljudi s vrlo dobrim vidom taj briljivo formirani oblik oka imaju otuda to su u proloj inkarnaciji mislili u oblicima i to miljenje ponijeli sa sobom; prolazei kroz vrijeme izm.edu smrti i novog roenja svoje su oi osobito iscizelirali. Tu se matematika darovitost ulila u oko i vie se kao takva ne iivljuje. Drugi primjer poznat okultistima jest sluaj kad neka individualnost u odreenom utjelovljenju osobito intenzivno ivi u arhitektonskim oblicima. Ono to je tu osjeala uivjelo se kao snaga u nutarnji duevni ivot cizelirajui osobito fino sluni aparat, lako da je ta individualnost u iduoj inkarnaciji postala velikim glazbenikom. Nije postala velikim arhitektom jer su oblici osjeta to su se oslanjali na arhitekturu postali graditelji organa te nije preostalo drugo do li visok stupanj osjeaja za glazbu.

Izvanjsko promatranje slinosti u pravilu zavarava glede toga to su osobitosti susljednih inkarnacija. I kao to moramo razmiljati o onome to nam se nije svialo te zamisliti da smo to intenzivno eljeli, tako valja razmiljati i o tome za to smo najmanje sposobni, u emo smo tako rei potpuno t upi. A otkrijemo li najtuplje strane svoga bia, one e nas s najveom vjerojatnou moi voditi onome n emu smo u prolom utjelovljenju ponajvie blistali. Otuda se vidi kako smo inae bili blizu da ovo pogreno shvatimo, kako nas, uostalom, ve odredeno razmiljanje moe pouiti da je upravo najunutar- njija duevna jezgra bia ta koja nadivljuje jednu inkarnaciju prelazei u drugu. To, primjerice, pokazuje sluaj da ovjek zapravo jezike ne ui lake zato to je, recimo, u nekoj proloj inkarnaciji ivio na jezinom podruju povezanom s jezikom to ga sad treba nauiti; tad, naime, naim gimnazijalcima ne bi uope teko palo3 Vidi Rudolf Steiner "Sklad izmeu mikrokozmosa i makro- kozmosa ovjek hijeroglif svemira" (Entsprechungen zwischen Mikrokosmos und Makrokosmos Der Mensch, eine Hieroglyphe des Weltenalls) esnaest predavanja, Dornach, od 9. travnja do 16. svibnja 1920., GA 201.

13

uenje grkog ili latinskog, pi-emda su mnogi u svojim prolim utjelovljenjima ivjeli na podrujima gdje su tim jezicima govorili kao uobiajenim razgovornim jezicima. Moramo rei da je ono to izvanjski k sebi privodimo toliko povezano s onime to se u ivotu ovjeka provlai izmeu roenja i smrti da uope ne moe biti govora o tome kako bi se te stvari u iduoj inkarnaciji opet pojavile na isti nain nego da preo- braene u snage, prelaze u sljedeu ili sljedee inkarnacije. Ljudi koji su, primjerice, u jednoj inkarnaciji Knjinica TRAVNO

14

talentirani za uenje jezika, u iduoj inkarnaciji nee imati tu sposobnost; no, umjesto toga imat e sposobnost prosuivanja nepristranije od ostalih.

To su stvari povezane s tajnama reinkarnacije. I pogledamo li upravo tajne vezane uz reinkarnaciju, najintenzivnije emo stei predodbu o tome to je zapravo u ovjeku stvarno unutarnje, a to na odreeni nain ipak mora biti uraunato u ono vanjsko. Suvremenom ovjeku, primjerice, jezik uope vie nije neto nutarnje. Jezik moemo voljeti zbog onoga to izraava, zbog duha toga naroda; ali on je neto to preobraeno u oblike snaga prelazi iz jedne inkarnacije u drugu. Prati li ovjek takve stvari da moe rei: Sada u snano eljeti i htjeti to to sam protiv svoje volje postao i za to imam najmanje sklonosti tada e moi znati: Predodbe koje sam stekao oblikovat e sliku moje prole inkarnacije. Doivimo li ozbiljno to to je sada bilo poblie opisano, proizii e vrlo odreena slika prole inkarnacije. Naime, po cjelokupnom nainu na koji se slau tako zadobivene predodbe stvarno emo primijetiti da osjeamo: Ta mi je slika zapravo prilino bliska; ona mi uope nije daleka. Ili emo osjetiti: Ta je slika jako, jako daleko od mene. Ako smo izraujui opisane predodbe pred svojom duom naslikali sliku svoga prolog utjelovljenja, u pravilu emo biti sposobni procijeniti koliko je ta slika izblijedjela. Doivjet emo kao iz nekog osjeaja: Ti si ovdje; tvoj otac, tvoj djed, tvoj pradjed ne mogu biti ta slika koja je pred tobom. Pustimo li, meutim, da slika na nas djeluje, doista emo putem osjeaja i osjeta stei miljenje: Toliko i toliko osoba stoji izmeu tebe i te slike! Sada pretpostavimo da smo dobili sljedei osjeaj, a on e se pojaviti: Izmeu mene i te slike kao da stoji dvanaest osoba. Netko e drugi, recimo, imati osjeaj da je izmeu njega i slike sedam osoba. Oobit emo takav osjeaj i on je izvanredno vaan. Jer, ako, primjerice, izmeu nekoga i slike stoji dvanaest osoba, to samo treba podijeliti sa tri i dobit e se etiri. To su u pravilu stoljea koja nekoga dijele od prole inkarnacije. ovjek koji bi, dakle, imao osjeaj da je od slike, iji sam nastanak opisao, udaljen za dvanaest ljudi, da je tu dvanaest osoba povrh njega, morao bi sebi rei: Moja prola inkarnacija pada etiri stoljea prije sadanje. Ovo je navedeno tek kao primjer; tako e biti u najmanjem broju sluajeva, ali time dospijevamo do procjene. I veina e ustanoviti da na ovaj nain moe tono prosuditi kad su prije bili ovdje. Tek su pretpostavke za to, naravno, poneto teke.

Time smo zapravo dotaknuli stvari koje su od suvremene svijesti udaljene koliko je to samo mogue. Bude li ovo netko priao ljudima koji za to nisu pripremljeni, uope nema sumnje da e oni to smatrati njegovim stvarno neodgovornim fantaziranjem. No, sudbina

15

je antropozofskog svjetonazora da se vie od svih dosadanjih pogleda na svijet mora na odreeni nain suprotstaviti uobiajenom. Jer, uobiajeno je u najirem opsegu naslijeeno kao najgrublji, najisprazniji materijalizam. I upravo ondje gdje nam se odreeni pogledi na svijet prikazuju kao da najvre stoje na tlu znanstvenog svjetonazora, oni su zapravo takvi da najispraznije izrastaju iz odreenog materijalistiki utemeljenog shvaanja. No, kako je antropozofija osuena na to da sama na neki nain za veliki svijet svjetonazora bude ono to se zahtijeva od ovjeka koji treba stei predodbu

16

0 svojoj proloj inkarnaciji, moe se razumjeti cl a suvremeni ovjek mora biti jako daleko od toga da ozbiljno shvaa antropozofska gledita. Jer, ljudi e utoliko biti neskloni eljeti i htjeti ono to itav svoj ivot nisu eljeli ni htjeli, ukoliko su njihove misaone navike daleko od spiritualnih istina.

Moemo se, dakle, zapitati: Zato ba sada duhovna istina ulazi medu ljude? Zato im ne da vremena za razvitak dok ne postanu zreliji? To je zato to se jedva moe zamisliti vea razlika izmeu dviju susljednih epoha ovjeanstva od one koja e biti izmeu razdoblja u kojem ivi sadanje ovjeanstvo i onoga u koje e ovjeanstvo ura- sti kad ljudi to sad ive budu roeni u sljedeoj inkarnaciji. Jer, ne ovisi o ljudima kako se oblikuju odreene duhovne sposobnosti; to ovisi o itavom smislu, itavom znaenju, itavom biu zemaljskog razvoja. Sada su, naime, ljudi ponajvie udaljeni od toga da vjeruju u reinkarnaciju i karmu. Ni antro- pozofi no antropozofa na svijetu ima malo niti oni koji jo pripadaju starim oblicima religije nisu danas najudaljeniji od vjerovanja u reinkarnaciju

1karmu ve su to nositelji dananjega vanjskoga kulturnog ivota. No, upravo e injenica da su ljudi danas ponajmanje skloni vjerovati u reinkarnaciju i karmu najudnije biti povezana s jednom drugom, naime s injenicom to dananji ljudi rade i ue samo ako je to vano za intelektualne sposobnosti. Ta e injenica biti uzrokom da e se kod takvih suvremenih ljudi u njihovoj iduoj inkarnaciji pojaviti neto suprotno. I neovisno o tome jesu li njihova nastojanja duhovna ili materijalistika, ti e suvremeni ljudi u svojoj sljedeoj inkarnaciji imati jaku predispoziciju da osjete svoje prolo utjelovljenje. Tu je posve svejedno ime se dananji ljudi bave. Time to su ljudi sadanjeg vremena, oni e se ponovno roditi sa snano izraenom predispozicijom, s jakom enjom da neto doznaju, da steknu znanje 0proloj inkarnaciji. Upravo stojimo na vremenskoj prekretnici to ljude iz utjelovljenja u kojem ponajmanje ele znati o reinkarnaciji i karmi vodi u

takvo u kojem e u njima postojati najivlji osjeaj: Cijeli ivot to ga sad vodim visi mi u zraku ne uzmognem li barem neto saznati o svojoj proloj inkarnaciji. I ljudi koji sada najvie upuuju otre prijekore na raun reinkarnacije i karme upravo e se doslovce griti u mukama idueg ivota jer nee sebi moi objasniti kako im je ivot postao ba takav. Ne bavimo se antropozofijom kako bismo se proeli enjom za prolim ivotom, ve kako bismo imali razumijevanja za ono to e se jednom pojaviti u cijelom ovjeanstvu kad ljudi koji danas ive budu opet ovdje. Ljudi koji su danas antropozofi dijelit e s drugima tu sposobnost da se ele opet sjeati; no oni e imati i razumijevanje za to, a time 1 unutarnju harmoniju glede svog duevnog ivota. Oni io danas odbijaju antropozofiju htjet e o tome znati i osjeat e neto kao unutarnju muku u vezi s onim to bi bila njihova prola inkarnacija; no, nee razumjeti to ih to ponajvie titi i mui; bit e bespomoni, disharmonini u nutrini. I u njihovoj sljedeoj inkarnaciji morat e im se rei: Tek e onda shvatiti to je uzrok tvoje muke predoi li sebi da si moda to najozbiljnije sam htio. Naravno, nee svi ljudi htjeti tu muku. Ali ljudi koji su danas materijalisti, poet e u sljedeoj inkarnaciji shvaati svoju unutarnju skrhanost, pusto i muku posluaju li zahtjev, savjet onih to e tada moi znati i moi rei: Zamislite, sami ste htjeli ovaj ivot od kojega hoete pobjei. Posluaju li taj savjet, ponu li razmiljati o tome: Kako sam mogao htjeti ovaj ivot? rei e sebi: Pa da, mogue je da sam u nekoj inkarnaciji govorio: to, trebao bi uslijediti neki drugi ivot, neka druga inkarnacija nakon ove? Besmislica! Glupost! Kako se u tako neto moe vjerovati! Ovaj se ivot ispunjava u sebi samome, zaokruen je u sebi; on ne alje nikakve snage u onaj kasniji! Da, zato to sam onda imao osjeaj da je sljedei ivot nitavan, besmislen, on je postao nitavan i besmislen. Upravo sam tu misao u sebe usadio kao snagu to mi sada ivot ini pustim i praznim!

To e biti ispravna misao. Na taj e se nain

18

materijalizam tako rei karmiki iivjeti. Idua e inkarnacija biti smislena kod onih ljudi koji e sebi pribaviti uvjerenje da njihov ivot, kakav je sada, ipak nije u sebi ispunjen, ve sadri uzroke za onaj sljedei. Besmislen, prazan i pust bit e ivot onih koji su mislima o besmislenosti reinkarnacije sami sebi uinili ivot pustim i ispraznim. Vidimo, dakle, da misli to ih njegujemo ne prelaze, recimo, u nekom povienom obliku u idui ivot ve se u njemu javljaju preobraene u snage. Upravo misli kakve su sada u ivotu izmeu roenja i smrti nemaju u duhovnom svijetu nikakva znaenja, ve imaju znaenje u preobraenom obliku. Ima li netko, na primjer, kakvu veliku misao, ma kako velika ona bila, kad ovjek proe kroz dveri smrti, ta je misao kao misao iezla. Ali entuzijazam, osjet i osjeaj to su zaivjeli pod utjecajem ini'.li prolaze kroz dveri smrti. Od same antropozofije - onu i''.i se osobito treba drati: Za fiziki su pl.in mi',II Kiio l.ikve uistinu znaajne, a govorimo li o djelovanju misli na vie svjetove, istodobno moramo govoriti o preobrazbi tih misli u smislu viih svjetova. 1 lakle, misli to poriu ponovno utjelovljenje pretvaraju se u ponovno utjelovljenom ivotu u unutarnju nitavnost, unutarnju pusto ivota, i ta unutarnja nitavnost, unutarnja pusto ivota osjeat e se kao muka, kao disharmonija. Moete, tovie, jednom usporedbom stei predodbu o tijeku takve unutarnje nitavnosti i pustoi zamislite li da vam je neto osobito drago i da to, dolazei na odredeno mjesto, rado gledate. Navikli ste se, primjerice, gledati odredenu biljku u cvatu na stanovitomu mjestu u vrtu. Ako netko bezduno odree taj cvijet, osjetit ete bol. Boli vas kad nemate ono to volite, kad vam to nedostaje. Tako je s itavom ovjekovom organizacijom. Zbog ega ovjek osjea bol? Kad su etersko i astralno tijelo nekog organa uklopljeni u odredeno mjesto fizikoga tijela i kad taj organ bude ozlijeen rezom, tada ga etersko i astralno tijelo ne mogu dobro zahvatiti. Upravo je tako kao da vam je rezom bezdune ruke rua u vrtu odrezana na odreenomu mjestu, Ozlijedi li se neki organ, etersko i astralno i i jelo ne mogu nai ono to trae; to emo osjeati kao tjelesnu bol. Tako e, dakle, misli to ih ovjek stvori da bi djelovale u budunost doi u budunosti njemu ususret. Naprotiv, ako u sljedeu inkarnaciju ne alje nita od vjere i spoznajnih snaga, to e mu nedostajati i na odreenomu mjestu na kojemu e ih traiti nee pronai nita, a tada e taj

nedostatak na stanovitomu mjestu osjeati kao bol i muku.

To su podaci koji e nam s odreene strane razjasniti karmike tokove. Morao sam ih iznijeti hoemo li jo dublje zagledati u nain na koji se ovjek moe dalje pripremiti kako bi spoznao pravu duhovnoduevnu jezgru svoga bia.

DRUGO PREDAVANJEBerlin, 30. sijenja 1912,

Razmatranja koja smo prei i put ovdje izloili i nain kako smo ih prikazali nekome e biti pomalo nerazumljivi, moda ak i sumnjivi. No, kada danas jo poneto shvatimo, te e nam stvari moi postati blie. to smo, zapravo, na prolom veernjem sastanku Ogranka doveli sebi pred duu? To je donekle za ukupno ovjekovo bie bilo slino onome to inimo naavi se. primjerice, u nekom ivotnom poloaju u kojemu moramo osvijestiti prijanja iskustva i doivljaje; trebamo ih se prisjetiti. Jer, sjeanje i pamenje ovjekovi su duevni doivljaji koji su za obinu svijest u osnovi, prije svega poznati tek u duevnom ivotu to se odvija izmeu roenja i smrti ili tonije kako smo ve vie puta rekli u razdoblju to zapravo poinje tek u kasnijim godinama djetinjstva, a zavrava sa smru. Znamo, naime, da se u obinoj svijesti sjeamo unatrag samo do odreenog vremena u svom djetinjstvu, a da o onomu to je tome prethodilo moemo doznati tek od roditelja ili starijih roaka i znanaca. Promotrimo li na ovaj nain upravo okarakterizirano razdoblje ovjekova ivota, tada emo, imajui na umu ovo razdoblje glede duevnog ivota, govoriti o sjeanju. Ovdje se, naravno, ne moemo uputati u suptilniju raspravu o znaenju rijei "sposobnost sjeanja" ili "pamenje"; a to za ovu svrhu nije niti nuno. Moramo si ponajprije jasno dovesti pred duu da svemu to se oznaava tim rijeima pripada upravo samoosvjetavanje prijanjih iskustava i doivljaja. Ono to smo proli put razmatrali bilo je u neku ruku slino tom

20

samoosvjetavanju; samo ta slinost ne bi sada trebala vrijediti tek kao sposobnost sjeanja to ulazi u na obian ivot, ve bi nas, naprotiv, trebala, kao tako rei via, proirena sposobnost sjeanja, prevesti preko sadanje inkarnacije k nekoj vrsti sigurnosti da smo prije ovoga bili i u drugim zemaljskim ivotima. I kako smo proli put spomenuli, taj bi vii proces trebao biti takav kao kad si u obinom ivotu samoosvjetavamo neto to je prije doivljeno. Ako si s jedne strane predoimo ovjeka komu treba bilo to to je nauio u prijanjem razdoblju sadanjeg ivota i koji svoju duu ugaa kako bi iz njezinih dubina izvukao ono to je tada nauio, da bismo to pratili dananjim pogledom, ako si ivo oslikamo taj proces osvjetavanja, u njemu nalazimo takve postupke koji pripadaju naoj obinoj sposobnosti sjeanja. Ono to je proli put spomenuto postupci su due. Mo; ti bi postupci due trebali omoguiti da se u naoj nutrini s obzirom na prijanje zemaljske ivote pojavi neto slino onome to u vezi s ovim zemaljskim ivotom ulazi u duu, kad osjetimo da u sjeanju izranja neto to smo prije doivjeli. Stoga ne smijete smatrati da je ono to sam proli put rekao sve to nas moe voditi u prijanje zemaljske ivote ili, pak, da je to prije svega neto to bi sada unaprijed moglo osigurati ispravnu predodbu o tome kakvi smo bili u prijanjim, zemaljskim ivotima. To je samo pomo, kao to je i samoosvjetavanje pomo da bi se iz dubina duevnoga ivota izvuklo ono to je ondje nestalo. Samimo sad ukratko to smo opazili pri takvom samoosvjetavanju s obzirom na prole zemaljske ivote. To se najbolje moe uiniti na sljedei nain.

Uz malo samospoznaje uoit emo poneto u ivotu o emu si kaemo kako shvaamo da nas je neto pogodilo. Kad nas zadesi kakav neugodan dogaaj i ne uviamo sasvim zato se morao dogoditi, ali sebi ipak kaemo: Zapravo si bio prilino lakouman; nije udno to ti se to dogodilo imamo barem neto to nalikuje razumijevanju onoga to nas je zadesilo. No, postoje brojni drugi doivljaji koji ulaze u na ivot i o kojima si nikako ne moemo stvoriti predodbu da suovise s naim duevnim snagama i sposobnostima. Tada u svakodnevnom ivotu o njima govorimo kao o sluajnostima. 0 sluajnostima govorimo kad ne uviamo kako ono to nas pogaa kao udarac sudbine suovisi s naim unutarnjim duevnim ugoajem ili neim slinim. Svratio sam vam pozornost i na druge doivljaje. To su duevni doivljaji pri kojima smo se, pomou onoga to obino nazivamo svojim obinim Ja, takorei istrgnuli iz neke ivotne okolnosti u koju smo zapravo bili stavljeni. Naveden je primjer u kojem nam roditelji ili bliske osobe namjenjuju odreeni poziv ili ivotne okolnosti, a mi se osjeamo tako da svom silom elimo izii iz toga i upustiti se u neto drugo. Osvrnemo li se na to posije u ivotu, rei emo si: Bili smo stavljeni u taj ivotni poloaj, ali, otuda smo se istrgnuli pomou svojih voljnih impulsa, pomou simpatije i antipatije. Govorio sam, dakle, o takvim takorei prekretnicama u koje smo bili dovedeni.

Ovdje nije rije o tome da pri takvom sjeanju uoimo sve to moemo, ve samo ono to nas je stvarno jednom u ivotu dirnulo. Ako., primjerice, netko u sebi nikad nije osjeao poziv da postane pomorac ili za to nije imao povoda, tada, dakako, takav voljni impuls ne dolazi u obzir za razmatranja koja sam proli put iznio, nego samo oni sluajevi u kojima smo stvarno izazvali neku vrstu sudbinskoga preokreta; dakle, ivotne okolnosti u kojima smo izazvali ivotnu prekretnicu. No, to ne treba shvatiti tako kao da bi zbog samoosvjetavanja prijanjih doivljaja prema ovako razraenim naelima moda trebalo nastupiti pokajniko vraanje; tako da kada se toga sjetimo u kasnijem ivotu i doemo do spoznaje kako smo se izvukli, da se sada pokajniki vratimo i ponovno postavimo ondje gdje smo prije bili, ali nismo ostali. Ovdje nije rije o praktinim posljedicama nego o tome da si samoosvijestimo gdje su se pojavili ti ivotni zaokreti. Zapravo je rije o tome da prema stvarima za koje kaemo: "To nam je dolo sluajno." i "Bili smo u to upleteni, ali smo se izvukli." najenerginije izazovemo sljedei unutarnji doivljaj.

Kaemo si: Zamiljam da je ono to tada nisam htio, iz ega sam se izvukao, bilo neto u to sam se postavio najsnanijim voljnim poticajem. Dakle, ono to nam je bilo antipatino i ba zato to je bilo antipatino otuda smo se izvukli stavimo sebi tako pred duu da si kaemo: Za probu u se prepustiti predodbi da sam to htio svom silom, i u dui u sebi predoiti sliku ovjeka koji je to svom silom htio. Zamislimo takoer, probe radi, da smo ono to nazivamo sluajnostima sami izazvali. Pretpostavimo da nam se pojavilo sjeanje na to kako nam je na nekome mjestu kamen sa zida pao na rame, to nas je prilino zaboljelo. Sada emo se predati ovoj predodbi: Sami smo se popeli na krov, ondje u zidu olabavili kamen kako bi on u sljedeem trenutku ispao te se zatim hitro spustili urei prema mjestu na kojem nas kamen moe udariti. Ovdje nije vano to su te predodbe groteskne ve to njima hoemo postii. Sada se stvarno udubimo u duu ovjeka o kojem smo izgradili tu sliku: Sve to nas je "sluajno" pogodilo on je htio, prieljkivao je sve iz ega smo se mi izvukli. No, nita se nee dogoditi u dui izvedemo li tu vjebu dva, tri ili etiri puta, ali mnogo e toga uslijediti uinimo li to spajanjem brojnih doivljaja koje emo ve nai ako ih budemo traili. Ako to radimo uvijek iznova i doista si ivo predoavamo; zamislimo li upravo tog ovjeka koji je htio sve to sami nismo htjeli, stei emo iskustvo da nas slika tog ovjeka koju smo prizvali pred svoju duu vie ne puta, da ona na nas ostavlja sasvim udan dojam, kao da je to neto stvarno povezano s nama. Ako smo na taj nain glede takvog samoispitivanja stekli malo tankoutnosti, uskoro emo prepoznati slinost izmeu takvog ugoaja i tako iskonstruirane slike te takve predodbe koju smo dozvali iz sjeanja, o kojoj slutimo da dolazi kao predodba sjeanja. Razlika je jedino u tome to je pri obinom procesu pamenja, kod kojeg takvu predodbu izdiemo iz due, u prvom redu rije o predodbama; naprotiv, ono to e oivjeti u naoj dui izvodimo li spomenute vjebe jest neto slino osjeaju, neto to je vie povezano s naim duevnim ugoajima, a manje s predodbama. S obzirom na te slike osjeamo se neobino. I manje je vana sama slika; ali osjeaji to ih pritom imamo ostavljaju dojam nalik na predodbe sjeanja. Ako tako neto ponavljamo i ponavljamo uvijek iznova, na temelju iskustva, kao da je to u nutrini sasvim samo po sebi razumljivo, proizlazi, moglo bi se rei, spoznaja da se slika to smo je iskonstruirali mijenja kao to predodba sjecanja s vremenom postaje sve jasnija, dok je isprva, kad smo je svojevoljno osvijestili, bila nejasno izvuena iz dubina due. Nije

25

rije, dakle, o tome to si ovjek predoava, nego o tome da preobrazi ono to je predoio, da to postane neto drugo. Dogaa se proces kao kad se netko hoe prisjetiti nekog imena pa se trudi i trudi, nailazi na odjek i tada kae: Or-oli-, ali pritom sluti da to ipak ne odgovara i tada se zbog razloga koje sam ne moe shvatiti tomu pridruuje tono ime, recimo Orekovi. Kao sto se ovdje meusobno grade imena Oroli i Orekovi, tako e i slika doi na pravo mjesto, promijenit e se i spram nje e se pojaviti osjeaj: Tu si stekao neto to se nalazi u tebi i to ti nainom na koji je u tebi i u kakvom je odnosu prema tvom cijelom ostalom duevnom ivotu jasno pokazuje: Takve stvari nisu mogle biti u tebi u sadanjoj inkarnaciji! Iz toga e onda proizii s velikom unutarnjom jasnoom da to to je sada u nama dolazi iz prolosti. Sada moramo jedino shvatiti da ovdje imamo posla s jednom vrstom sposobnosti sjeanja koja se moe obrazovati u ljudskoj dui; sposobnost sjeanja koja se s obzirom na obinu sposobnost sjeanja treba oznaiti drugim imenom. Obinu sposobnost sjeanja mogli bismo oznaiti rijeima "sjeanje u predodbama"; ali sposobnost sjeanja koja ovdje dolazi u obzir morala bi se zapravo oznaiti kao neka vrsta "sjeanja u osjeajima i osjetima". Iz sljedeih e razmatranja proizii da je to na neki nain opravdano. Razmislite kako nae obino pamenje, naa obina sposobnost sjeanja doista prua neku vrstu sjeanja u predodbama. Osvijestite si jo jednom kako vam neki osobito bolan dogaaj, koji vas je

moda prije dvadeset godina sasvim pritisnuo, izranja u sjeanje. Moda vam se taj dogadaj oslikava sa svim pojedinostima, ali bol koju ste tada proivjeli u sjeanju vie ne utite na odgovarajui nain; ona je na neki nain izbrisana iz predodbe sjeanja. Razumije se, dakako, samo po sebi da tu postoje razliiti stupnjevi, i moe se dogoditi da je ovjeka neto toliko potreslo da se uvijek iznova javlja jaka bol kad se prisjeti doivljenog. Ali opa tvrdnja koju sam upravo izgovorio ipak vrijedi, pa iz toga moemo uvidjeti da je u sadanjoj inkarnaciji naa sposobnost sjeanja sjeanje u predodbama, dok doivljeni osjeaji ili ak voljni impulsi ponovno ne izranjaju u dui s jednakim intenzitetom, svakako ne takvim koji bi se mogao usporediti s onim izvornim. Potrebno je tek da sebi predoite karakteristian primjer i uvidjet ete koliko je velika razlika izmeu predodbe to se javlja u sjeanju i onoga to je u obinom ivotu sadanje inkarnacije preostalo od doivljenih osjeaja i voljnih impulsa. Treba samo pomisliti na ovjeka koji pie svoje memoare. Pretpostavimo, na primjer, da je Bismarck4 piui memoare stigao do toke kad je 1866. godine pripremao njemako- -austrijski rat i zamislite to se moralo dogaati u Bismarckovoj dui na onoj beskrajno kritinoj toki kad je dogaaje usmjeravao i njima upravljao protiv itavoga jednog svijeta predrasuda i voljnih impulsa. A sada si vie ne predoavajte kako je sve to tada ivjelo u Bismarckovoj dui, ve da je sve to je neposredno doivio pod dojmom dogaaja utonulo u dubine due, i pomislite na bljedilo koje je moralo nastupiti s obzirom na osjeaje i voljne impulse koji su bili prisutni uvon Bismarck, 1815.-1898., "Misli i sjeanja"(Gedanken und Erinnerungen). Ovo u tekstu nejasno mjesto u biljekama drugog zapisivaa glasi ovako: "Poslije smrti ne stvaramo sebi predodbe onako kako ih stvaramo ovdje, ve vidimo predodbe, one su opaaji. Dok u fizikom svijetu predodbe bivaju preuzete s vanjskim dojmovima koji se lako mogu previdjeti, to je nakon smrti drugaije. Crveno i plavo ovjek poslije smrti ne moe vidjeti kao ovdje na fizikom planu, ali, umjesto toga on vidi predodbe, sve ono to ovdje upoznaje kao predodbe, ak i pojmove." 4Otto

27

vrijeme kad je to provodio, u usporedbi s vremenom u kojem je pisao svoje memoare. Nikome nee biti nejasno kakva je razlika izmeu onoga predodbenog neke stvari i onoga to pripada osjeajima i voljnim impulsima.

Ipak, tko malo razumije antropozofiju, shvatit red sobom imamo boje i zvukove.* Svakako, crveno ili plavo ovjek ne moe vidjeti kako ih ovdje vidi fizikim oima; ali ono to ovdje ne vidi, o emu si ovdje stvara predodbe, to je tada za njega prisutno kao crvena ili zelena ili bilo koja boja ovdje. Dok ono to upoznajemo u fizikom svijetu isto predodbeno

29

30

31

ili bolje reeno, u smislu "Filozofije slobode", pojmovno moemo vidjeti tek kroz veo predodbenog ivota, to pred obestijeljenom duom stoji kao fiziki svijet pred obinom svijeu.

U fizikom svijetu ima ljudi koji smatraju da zapravo postoji samo ono to nam pruaju osjetilni utisci. Ono, pak, to se moe objasniti samo pojmom, kao to je na primjer nain na koji je sve to mogu dati osjetila obuhvaeno recimo pojmom "janje" ili pojmom "vuk", dakle, ono isto to razjanjava materijalni aspekt, ljudi koji priznaju samo osjetilne utiske mogu ak i zanijekati. Moemo rei: ovjek u svojim predodbama moe sebi stvoriti sliku o svemu to vidi na janjetu, a isto tako i o svemu sto vidi na vuku. Uobiajeno gledite, dakle, pokuava ovjeku sugerirati da ono to se moe obrazovati kao pojam treba drati za "puki pojam". No, kad bismo, primjerice, zatvorili vuka i dulje ga vrijeme hranili

32

janjadi, tako da je, ako je prije i pojeo neto drugo, to kao materija sada vani, a on je ispunjen samo materijom janjadi, nijedan ovjek nee povjerovati da je vuk time trebao postati janje. Stoga emo morati rei: Ovdje je upravo opipljivo da je pojam, dakle, ono to razjanjava osjetilni utisak, neto stvarno. Ipak ne poriemo: To to ini pojam - umire. Ono, meutim, to ivi u vuku, to ivi u janjetu, to je ondje unutra i ne moe se vidjeti fizikim oima, to e se vidjeti, opaziti u ivotu izmeu smrti i novog roenja. No, kaemo li da su predodbe vezane uz fiziko tijelo, nitko iz toga ne smije izvesti tezu da je ovjek u ivotu izmeu smrti i novog roenja lien predodbi ili, bolje reeno, sadraja predodbi. Nestaje samo ono to stvara predodbe. Ono to imamo kao predodbeni ivot, kako to doivljavamo ovdje u fizikom svijetu, vano je tek za ivot u ovoj inkarnaciji. I ve sam spomenuo da je, nadovezujui se na svijest o tome kako predodbeni ivot, koji se odnosi na osjetilni svijet u dotinoj inkarnaciji, vrijedi samo za tu

33

inkarnaciju, Friedrich Hebbel5 u jednom svom dnevniku izradio zgodan plan drame. Bila je rije o zamisli da se ponovno utjelovljeni Platon nalazi u nekom gimnazijskom razredu te na uitelja ostavlja najgori dojam dobivajui najnie ocjene jer uope ne razumije Platona! A time se ukazuje na to da Platonova misaona konstrukcija, koja je u njemu ivjela kao misao, nee u sljedeoj inkarnaciji zaivjeti upravo u istome obliku.

Da bismo o tome stekli razborite misli ovjekov duevni ivot moramo promatrati s odreenog gle-

5 Friedrich Hebbel, Sabrana djela, priredio Richard Maria Werner, Berlin, 1901., 2. odjeljak: Dnevnici. 1. svezak, str. 392., br. 1745.: "Prema seobi dua je li mogue da Platon sada na nekoj kolskoj klupi dobiva batine jer ne shvaa Platona."

34

dita. Moramo se upitati: Kakav to sadraj nosimo sa sobom u svom duevnom ivotu?6 Prvo su nae predodbe. To to ove predodbe zbijene s osjeajima mogu voditi k voljnim impulsima nee nas sprijeiti da govorimo o posebnom predodbenom ivotu u svojoj dui. Premda ima ljudi koji se jedva mogu zadrati na, rekao bih, istoj, pukoj predodbi, koji se, kad sebi neto predoe, snano razbukte u simpatiji ili antipatiji, prelaze, dakle, odmah k drugim duevnim impulsima, to ipak nije prepreka da se predodbeni ivot moe odijeliti od ostalih duevnih sadraja.

Drugo to u svom duevnom ivotu nosimo sa sobom nai su osjeajni doivljaji i oni se u nama6 " Villi: Rudolf Steiner, "Antropozofija, psihozofija, pneuni.iio/.olija" (Anthroposophie, Psychosophie, Pneumato- sophlc) dvanaest predavanja, Berlin 1909.1911., GA 115.

35

pojavljuju na stvarno raznolik nain. Tako imamo opepoznatu suprotnost u osjeajnom ivotu koju moemo nazvati simpatijom i antipatijom u naem odnosu spram onoga s ime se suoavamo, ili ako to elimo jasnije izraziti: ljubavlju i mrnjom. Zatim su tu osjeaji to ih moemo oznaiti kao one koji uzrokuju odreeno uzbuenje, kao i oni koji dovode do odreene napetosti i oputanja. Te, pak, ne smijemo trpati u isti ko s osjeajima simpatije i antipatije. Jer, duevni impuls to ga moemo nazvati napeto- u, uzbuenjem ili oputanjem neto je drugo od onoga to se tek iivljava kao simpatija ili antipatija. No, mnogo bismo morali govoriti kad bismo htjeli okarakterizirati razliite vrste osjeajnih sadraja.

36

Ovamo pripadaju i oni to se mogu oznaiti kao osjeaji za lijepo i runo; ti, pak, ostavljaju dojam posebnoga duevnog sadraja i ne mogu se usporediti s pukim osjeajima simpatije i antipatije, barem se to ne smije smatrati neim to pripada istoj skupini. A i osjeaje koje imamo za dobro i zlo mogli bismo oznaiti kao posebnu vrstu. Danas nije vrijeme za izlaganje o tome kako je unutarnji doivljaj dobrog ili zlog ina neto posve drugo od osjeaja simpatije ili antipatije za dobar ili zao in, da, naime, dobar in ljubimo, zao mrzimo. Tako nam prilaze osjeaji u najraznovrsnijim oblicima te ih moemo razluiti od predodbi. Trea su vrsta duevnih doivljaja voljni impulsi, voljni ivot. Njih opet ne smijemo trpati u isti ko s onime to moemo nazvati osjeajnim doivljajima i to unutar naega duevnog ivota mora ili moe ostati zatvoreno zbog naina na koji to doivljavamo. Voljni e se impuls izraziti u dui na sljedei nain: Ovo valja uiniti, ono ne valja. Jer, trebalo bi nauiti razlikovati puki osjeaj koji imamo o tome to na nama samima ili na nekom drugom izgleda dobro ili zlo od onoga to ulazi

37

u duu kao neto vie od tog osjeaja, kad smo prisiljeni initi dobro, izbjegavati zlo. Prosuivanje se moe zaustaviti na osjeaju; ali voljni su impulsi neto drugo. No, iako postoje prijelazi izmeu osjeajnog ivota i voljnih impulsa, ve zbog obinog promatranja ivota njih ne bi trebalo tek tako trpati u isti ko. U ljudskom ivotu posvuda se nalaze prijelazi. Kao to ima ljudi koji ne mogu doi do bilo kakve iste predodbe ve uvijek odmah izraavaju to vole ili mrze, koji su uvijek bacani amo-tamo jer svoje osjeaje ne mogu odijeliti od svojih predodbi, tako ima i onih koji, ugledaju li togod, nikako ne mogu odustati od toga da prijeu na djelo, na ono to je primjereno voljnom impulsu, pa i onda kada je to djelo sasvim neopravdano. A to ne vodi niemu dobrom; tada nastupa bolesna tenja za kradom, kleptornanija ili to slino. Tu odnos izmeu osjeaja i voljnih impulsa nije sreen. U stvarnosti, meutim, to treba najstroe

38

razlikovati. Tako u svom duevnom ivotu ivimo unutar predodbi, unutar osjeajnih doivljaja i unutar voljnih impulsa. Ovakva su razmatranja ve vie puta iznesena; bez njih se ne moe biti hoemo li imati u vidu cijelog ovjeka.

Pokuali smo, dakle, navesti poneto od onoga to nas moe uputiti na to da je predodbeni ivot povezan s jednokratnim utjelovljenjem izmeu roenja i smrti. A vidimo i kako stupajui u ivot usvajamo predodbeni ivot. Tako nije s osjeajnim i s voljnim ivotom. Tko bi ustvrdio da ipak jest, za njega bismo mogli pomisliti da nikada nije razborito promatrao razvoj djeteta. Promatrajmo dijete dok je jo sasvim budalasto s obzirom na predodbeni ivot, kako se sa svojim predodbma uope ne moe povezati s okolinom, kako, naprotiv, ima izrazite simpatije i antipatije, a onda opet pobuu- jue i umirujue voljne impulse. Odredenost s kojom nastupaju voljni impulsi zavela je ak i jednog filozofa, Schopenhauera, da povjeruje kako se ovjekov karakter u ivotu uope ne moe promijeniti. To nije tono; on se moe promijeniti. Stupajui u fiziki ivot moramo, meutim, rei: S osjeajima i voljnim

39

impulsima uope nije kao s predodbama, nego u inkarnaciju ulazimo s posve odreenim obiljejima svojih osjeajnih doivljaja i voljnih impulsa. Ispravnim razmatranjem mogli bismo naslutiti da u osjeajima i voljnim impulsima imamo neto to smo donijeli iz prolih inkarnacija. No, obuhvatite unutar jednog ivota to osjeajima proeto pamenje nasuprot predodbenom pamenju. U praksi nam nee mnogo pomoi budemo li se oslanjali samo na predodbeno sjeanje. Nita od onoga to razvijamo u predodbenom ivotu ne moe nas dovesti do bilo ega to bi izazvalo dojam koji bi nam, kad bismo ga ispravno shvatili, rekao: Tu u sebi ima neto to je roenjem s tobom stupilo u ovu inkarnaciju. Ovdje moramo prijei preko predodbenog ivota, tu prisjeanje mora postati neto drugo. I naveli smo to prisjeanje sada postaje. Kako se prisjeamo?

40

Prisjeamo se tako da ne ostajemo samo na predoavanju: To je u naem ivotu bilo sluajno, ovo smo zatekli, tu smo bili u ivotnim okolnostima koje smo napustili i tako dalje. Ne smijemo ostati na predodbama, nego ih moramo uiniti ivima, pokretnima, kao da pred nama stoji slika osobe koja je to htjela, koja je to htjela u naim udnjama, voljnim impulsima, osjeajnim doivljajima i slinome. U htijenje se moramo uivjeti. To je, dakle, posve drugaije samouivljavanje od onoga koje dolazi u obzir kao samouivljavanje u predodbeni ivot pri pamenju; to je samouivljavanje u drugaije duevne snage, ako se smije upotrijebiti taj izraz.

Ta praksa koja je oduvijek bila poznata i primjenjivana u svim okultnim kolama i svoj okultnoj praksi tako rei htijui, elei, udei razviti neki duevni sadraj, dade se dobro opravdati pomou onoga to iz antropozofske i druge spoznaje znamo rei o predodbenom, osjeajnom i voljnom ivotu, dade se time razumjeti i protumaiti. Recimo si, dakle, jasno da na posebnim sadrajima osjeajnog ivota, voljnog ivota moramo razviti neto to je u neku ruku

41

slino predodbama sjeanja, ali to ne ostaje tek kod pukih predodbi, ve time dolazimo u poloaj da moemo razviti jednu drugaiju vrstu predodbi sjeanja, zapravo takvu koja nas postupno vodi preko ivota zatvorenog izmeu roenja i smrti u jednu inkarnaciju.

Doista je potrebno naglasiti da je ovdje opisani put apsolutno dobar i siguran, ali pun odricanja. Lake je sebi iz bilo kakvih vanjskih razloga umiljati da smo u prolom utjelovljenju bili, primjerice, Marija Antoaneta, Marija Magdalena ili tome slino. No, tee je na opisani nain iz onoga to postoji u dui, to stvarno postoji, doi do slike toga to smo bili. Ponajprije je potrebno jako mnogo odricanja jer se tu doista najee moemo razoarati. Ako bi, pak, netko rekao da bi sve

42

to moglo biti neto to sebi umiljamo, tada moramo odvratiti: Ali netko si moe i u pogledu svojih sjeanja umiljati neto to ne stoji. To nije nikakav prigovor. Samo u ivotu postoji neka vrsta kriterija da bi se razluilo to je umiljanje, to je fantastika.

Jednom mi je u nekom junoamerikom gradu netko rekao da bi se sve to je izneseno u mojim "Osnovama tajne znanosti" moglo temeljiti na pukoj sugestiji, kao to ima vrlo ivih sugestija koje ak mogu ii dotle da netko uope ne pijui limunadu, ve je samo ivo zamiljajui osjeti okus limunade u ustima. Ako je, dakle, tako neto mogue, zato ne bi mislio je dotini gospodin i ono izloeno u "Tajnoj znanosti" moglo biti utemeljeno na sugestiji? Teoretski se moe ovako prigovoriti. Ali ivot donosi razmiljanje: Misli li netko da je s primjerom limunade uspio pokazati koliko snano moe djelovati sugestija, moramo mu odvratiti da nije shvatio kako primjer valja osmisliti do kraja, jer bi trebao pokuati, ne samo

43

zamisliti limunadu, nego i utaiti ed pukim zamiljanjem limunade tad e uvidjeti da to ne ide. Uvijek je rije o tome da svoje doivljavanje dovedemo do kraja. No, to se ne de teorijski odrediti, ve se moe iskusiti samo u neposrednom ivotu. A isto tako nuno kao to znamo da smo doivjeli ono to u ivotu izranja iz predodbi sjeanja, s istom sigurnou iz dubina due izranjaju i voljni impulsi koje smo izazvali s obzirom na neto sluajno, neto neeljeno, i da se s jednakom nunou javljaju kao slika naeg prijanjega zemaljskog ivota u obliku predodbi sjeanja. Onomu koji kae da bi to mogla biti fantazija ne moemo pruiti nikakve dokaze, kao to se kad mnogobrojni ljudi umisle da su neto doivjeli, a posve

44

sigurno to nisu doivjeli, teorijski ne moe dokazati to su stvarno doivjeli. Kao to se malo teorijskih dokaza moe iznijeti za jedno, tako se malo teorijskih dokaza moe iznijeti i za drugo. Dakle, pri tome nismo ni u kakvom drugom poloaju nego kad je rije o ivotu unutar jedne inkarnacije; u potpuno smo istom poloaju. Time smo pokazali kako proli zemaljski ivot svijetli u sadanji, kako nam je doista mogue briljivim duevnim razvojem doi ne samo do teorijskog uvjerenja o injenici reinkarnacije nego i do praktinog uvjerenja o samoreinkarnirajuem duevnom biu koje se moe u nama pronai, biu za koje stvarno znamo da je jednom bilo ovdje. No, postoje doivljaji potpuno drugaije vrste to ulaze u na ivot i za koje se ne moe rei da ulaze tako da ih moemo shvatiti kao sjeanje na neki proli zemaljski ivot. I stvarno ima takvih doivljaja za koje moramo rei: Onakvi kakvi ti prilaze ne mogu se objasniti tvojim prijanjim ivotom1. Danas bih ukazao na samo jednu vrstu takvih doivljaja i najprije u

45

upozoriti na njih navodei tipian primjer. To to iznosim kao primjer moe se ostvariti na stotinu, na tisuu razliitih naina, a ipak je slino onome to u ispriati kao tipian primjer.

Zamislimo ovjeka koji hoda nekom umom i utonuo u misli zaboravlja da ide umskim puteljkom koji tek nekoliko koraka dalje granii s dubokom provalijom. Ono to se uistinu moe dogoditi izloit u ovako; taj sam primjer ve i drugdje pripovijedao jer mi je na odgovarajui nain poznat sasvim slian dogaaj. ovjek, dakle, ne vidi da je ondje provalija jer ga neto osobito zanima. Kako je jako zaokupljen svojim mislima, grabi prema ponoru u takvom zaletu da bi mu bilo nemogue zadrati se da je uinio jo samo dva, tri koraka. Koraajui dalje morao bi pasti i njegovom bi

46

ivotu bio kraj. No, u trenu kad hoe gaziti dalje, zauje glas: Stani! Glas na njega ostavlja takav dojam da ostaje stajati kao ukopan, i misli, bit e da je tu netko tko se za njega zauzeo. Shvaa kako bi njegovu ivotu bio kraj da na ovaj nain nije bio zadran. Osvre se i ne vidi nikoga.

Materijalistiki e mislilac rei: Zbog nekih je okolnosti iz dubina due nastala sluna halucinacija, i sretna je sluajnost to se dotini na taj nain spasio. No, mogue je o toj stvari misliti i drugaije; to bi se barem trebalo dopustiti. Danas u to samo spomenuti, jer se ovaj drugi nain razmiljanja o lome dade tek ispriati, ne i dokazati. Moemo si rei: Na temelju dogaaja u duhovnom svijetu u trenutku kad si doao u karmiku krizu ivot ti je zapravo poklonjen. Da se sve nastavilo bez tog dogaaja, tvom bi ivotu bio kraj. Ovako je, pak dosadanjem ivotu pridodana neka vrsta novoga. Taj je novi ivot neka vrsta poklona, i ti sada zahvaljuje svoj novi ivot moima to stoje iza onoga glasa! Brojni bi dananji ljudi mogli tako neto doivjeti kad bi samo vjebali istinsku samospoznaju. Jer, ba u ivote mnogih suvremenika ulaze ovakvi

47

doivljaji. 1 nije stvar u tome da ljudi to nisu doivjeli, ve u tome da nisu obraali nunu pozornost, da su preko toga preli, zato to se to uvijek ne javlja s ovdje opisanom jasnoom, ve tako da ljudi to previaju uobiajenom nepanjom.

Katkad sam opisivao koliko ljudi previaju i ono to se pojavljuje u njihovoj neposrednoj blizini. Sljedei je sluaj karakteristian primjer za to kako su ljudi nepaljivi spram onoga to se oko njih zbiva. Poznavao sam kolskog inspektora u ijoj je zemlji bio uveden zakon da stariji uitelji koji nisu poloili odredene ispite moraju biti ponovno ispitani. No, ovaj je inspektor bio izrazito human ovjek i rekao je sam sebi: Mogue je ispitivati o svemu utokljunce koji su upravo stigli sa seminara; ali ispitivati stariju gospodu koja su ve

48

dvadeset, trideset godina u slubi bilo bi okrutno, njih ne mogu ispitati na isti nain. Najbolje e stoga biti da ih ispitam o onome to je u njihovim udbenicima, knjigama iz kojih godinu za godinom pouavaju. I gle: veina njih nije nita mogla rei o tome to su predavali svojim uenicima! A bila je rije o ispitivau za kojeg se moglo rei: Taj je imao naina iz ljudi izvui ono to su znali!

Ovo je tek trebao biti primjer kako su ljudi nepaljivi prema dogaanjima u svojoj okolini, ak i onda kada je rije o njihovoj vlastitoj osobi. Ne trebamo se, dakle, zapanjiti naiemo ii u ivotu mnogih ljudi na primjer slian ovdje opisanom. Samo pri razumnom, stvarnom samopromatranju nai emo dogaaj poput prikazanog. A imamo li spram, takvog dogaaja istinsku ivotnu poniznost, dospjet emo moda i do sasvim posebnog osjeaja; osjeaja da nam je ivot od toga dana poklonjen i da nam ga valja, kako on ve protjee od toga dana, iskoristiti na poseban nain. To je dobar osjeaj i djeluje slino tomu kada netko tijekom procesa sjeanja sebi kae: Bio si u karmikoj krizi, tu se zavrio tvoj ivot! Udubi li se u taj poboni

49

osjeaj, uslijedit e. neto to se isprva javlja tako da e sebi rei: Ovo nije predodba, sjeanja poput onih koje sam ee u ivotu iskusio, ovo je neto sasvim osobito!

U iduem u vam predavanju moi tonije govoriti o tome to sam danas tek natuknuo. Ovako kako sam to sada naveo, tako veliki posveenik novijeg doba ispituje one koje smatra prikladnima za to da budu njegovi sljedbenici, jer, ono to nas treba uvesti u duhovni svijet proizlazi ili iz duhovnih injenica koje se oko nas zbivaju ili iz ispravne spoznaje tih injenica. 1 nemojmo takav glas koji se javlja mnogim ljudima drati halucinacijom; jer pomou takvoga glasa govori

50

voa kojeg oznaavamo kao Christiana Rosenkreutza onima koje je, meu ostalm, izabrao da mogu postati njegovim sljedbenicima. Tako od individualnosti, o kojoj emo jo govoriti* da je u posebnoj inkarnaciji ivjela u 13. stoljeu, dolazi poziv, to je za ovjeka koji tako neto proivljava znak, znak raspoznavanja pomou kojega moe sebe postaviti u duhovni svijet. Moda se mnogi nee moi odazvati takvom pozivu. Ali antropozofija e raditi na tome da se ljudi, ako ne ve u ovoj inkarnaciji onda poslije, tome odazovu. Za veinu ljudi koji tako neto doivljavaju danas je, dakle, tako da se to moe opisati: Pristupio im je onaj posveenik koji ih je svrstao medu one koji mu pripadaju. To im se nije dogodilo u nekoj inkarnaciji

51

nego u ivotu izmeu smrti i sadanjeg roenja, to je ujedno i upozorenje da se neto vano zbiva u ivotu izmeu smrti i sljedeeg roenja, a to je ak i vanije od dogaaja u ivotu izmeuBilo je to u Berlinu 22. prosinca 1912. u predavanju "ivot izmeu smrti i novog roenja u odnosu prema kozmikim injenicama" (Das Lehen zwischen dem Tode und der neuen Geburt im Verhltnis zu den kosmischen Tatsachen) GA 141.

roenja i smrti. Naravno, mogue je, a u pojedinim sluajevima i jest tako, da su odreene osobe to pripadaju Christianu Rosenkreutzu bile za to odreene ve u jednoj od prolih inkarnacija. Ali, za veinu je takva odredba, oslikana u spomenutom dogaaju, dola u posljednjem ivotu izmeu smrti i novog roenja. No, o tome ne govorim kako bih rekao neto senzacionalno, niti da bih ispriao taj dogaaj, ve iz osobitog razloga. Osim toga, htio bih upozoriti na jo

52

neto, i to na temelju iskustva koje sam esto imao unutar naeg antropozofskog ivota: Stvari koje ovjek jednom izgovori lako se zaboravljaju ili se pamte drugaije nego to je bilo reeno. To se dogaa u naem antropozofskom ivotu. Zbog toga katkad vie puta istiem vane, bitne stvari, a ne zato da bih se ponavljao. O tome je rije i danas kad kaem da su brojni ljudi dananjice iskusili takav malo prije opisani doivljaj, a ako to ne znaju nije to zato to takvog doivljaja nije bilo, ve ga se ne sjeaju zato to na njega nisu na pravi nain obratili pozornost. I stoga ovo treba biti utjeha onome tko bi si morao rei: "Takvo to ne nalazim, ne pripadam, dakle, takvim izabranicima!" Moete, meutim, biti sigurni da

53

danas ima mnogo ljudi koji su tako neto doivjeli. Ovo sam htio unaprijed rei samo zato kako bismo doli do pravog razloga zbog kojeg se o tome govori. Takve stvari treba ispriati kako bi nas uvijek iznova podsjeale na to da moramo konkretno, a ne apstraktnim teorijama pronai suodnose vlastitoga duevnog ivota i duhovnih svjetova, i da nam antropozofska duhovna znanost ne bi trebala biti tek puki teorijski svjetonazor, ve unutarnja snaga naega ivota; kako ne trebamo samo znati da postoji duhovni svijet i da mu ovjek pripada; da prolazei kroza ivot ne promatramo samo stvari koje djeluju na nae osjetilima usmjereno miljenje nego da paljivo shvatimo suodnose koji nam pokazuju: Ti si postavljen u duhovni svijet, na ovaj ili na onaj nain. Dakle, konkretna postavljenost, za pojedinca realna postavljenost, to je ono na to svraamo pozornost. Teoretski se i drugdje pokuava obrazloiti da svijet moe sadravati duhovno i da ovjeka ne treba promatrati materijalistiki, ve da on u sebi moe imati duhovno. Na se svjetonazor od toga razlikuje pokazujui konkretno: Tako stoji u suodnosu s duhovnim svjetovima! I sve emo se vie moi uzdizati takvim stvarima koje nam mogu pokazati kako

54

trebamo promatrati svijet da bismo uvidjeli svoju pripadnost duhu velikoga svijeta makrokozmosu.

TREE PREDAVANJEBerlin, 5. oujka 1912.

Na ovom smo mjestu godinama razmatrali antropozofske istine, antropozofske spoznaje. Pokuali smo se onome to bismo, kako vjerujemo, morali nazvati antropozofijom pribliiti iz najrazliitijih smjerova te u sebe primiti ono to moe doi iz antropozofskih spoznaja. Sada bi, upravo tijekom dosadanjih razmatranja kao i onih koja e uslijediti bilo preporuljivo

55

zapoeti s pitanjem: to zapravo ljudima dananjice, ljudima naeg doba antropozofija treba i moe dati? Iz ovih razmatranja podosta znamo o tome to ona sadri i stoga, poznavajui neke od antropozofskih istina, moemo pristupiti pitanju: to antropozofija moe pruiti suvremenom ovjeku? Prilazei tom pitanju, prije svega moramo imati na umu da antropozofski ivot, antropozofski pokret barem u vlastitim mislima treba otro odijeliti od ma kakve drutvene ustanove7, od bilo ega to bi se moglo nazvati "Antropozofskim drutvom". Samo se po sebi razumije kako e u stvarnosti cijeli sadanji ivot zahtijevati da se oni koji se hoe baviti antropozofijom7 Od 1923. godine Rudolf Steiner stalno je razlikovao pokret od drutva. Od 1913. do 1923., sam nije u drutvu imao nikakav drugi poloaj doli uitelja i savjetnika. Pri novom utemeljenju Opeg antropozofskog drutva kao meunarodnog drutva sa sjeditem u Goetheanumu (Dornach, vicarska) pokuao je spojiti pokret i drutvo, osobno preuzevi

56

udruuju u drutvenom pogledu. No, ako je to udruivanje nuno, tako je vie zbog itavoga sadanjeg ivota izvan antropozofije nego zbog njezina sadraja i naina shvaanja ili pak bilo ega drugoga unutar same antropozofije. Antropozofija bi se sama po sebi danas mogla objaviti ljudima onako kao to se objavljuje i bilo to drugo suvremeno. I te kako je zamislivo da se antropozofija kao takva danas medu ljudima objavi kao kemija i ovjek bi se mogao pribliiti antropozofskim istinama kao kemiji ili matematici. to e zatim iz toga uslijediti za duu pojedinca, kako dua pojedinca prima antropozofija i pretvara je u ivotni impuls, to bi mogla biti stvar svakog pojedinca.

mjesto predsjedavajueg. Vitli: Rudolf Steiner, "Boino zasjedanje radi utemeljenja Opeg antropozof- skog drutva", GA 260, i "Ustrojstvo Opeg antropozofskog drutva i Slobodne visoke kole /.i duhovnu znanost. Ponovna izgradnja Goetheanuma". GA 2h()a.

57

Postojanje antropozofskog drutva ili bilo kakvog udruenja koje se bavi antropozofijom nunim ini okolnost, injenica da je antropozofija kao takva neto to ulazi u nau sadanjost kao posvemanija novost, kao potpuno nova spoznaja, i da je duhovni ivot treba prihvatiti. Istodobno ljudima vani, u ivotu izvan antropozofije, kako bismo dopustili da antropozofija na njih djeluje, nije zapravo potrebno tek, recimo, ope suvremeno duevno stanje u kakvom su ljudi danas, nego za to suvremeno duevno stanje dua i srce moraju biti posebno pripremljeni. A takva se pripravljenost due i srca moe stei jedino zajednikim ivotom u naim antropozofskim ograncima ili antropozofskim udrugama ili neem slinom. Tu

58

usvajamo odredenu vrstu miljenja, odredenu vrstu osjeanja i time se osposobljavamo za ozbiljno promatranje stvari koje ljudi izvana i koji jedva da su neto uli o antropozofiji, sasvim razumljivo i shvatljivo, mogu moda smatrati i smuenom fantazijom. Ovome bi se, bez sumnje, moglo prigovoriti da se antropozofija iri i javnim predavanjima na kojima se govori posve nepripremljenim ljudima. Ali upravo oni koji u uem smislu rijei u drutvenom pogledu pripadaju naim krugovima, znat e da cijeli ton i itav nain dranja nekog antropozofskog predavanja mora biti drugaiji pred nepripravljenom publikom nego pred onima kojima je mogue govoriti tako da e im tenja njihova srca, itav nain njihovog miljenja omoguiti da ozbiljno shvate ono to ira publika jo ne bi mogla shvatiti. A to to sam sada nagovijestio nee u bliskoj budunosti postati bolje o tome uope ne moe biti govora ve e se u bliskoj budunosti sve jae i otrije isticati. Vanjsko protivljenje svemu antropozofskom postat e sve vee

59

u svijetu, i to zato to je upravo antropozofija u naoj sadanjici neto u najviem stupnju primjereno vremenu, u najveem stupnju nuno, i jer je protiv onog najpotrebnijeg, vremenu najprimjerenijeg otpor ljudi zapravo uvijek najjai. Moglo bi se postaviti pitanje: Zato je tako? Zato je bilo u kojem razdoblju pobuna ljudskih srca najjaa protiv onoga to tom dobu najnunije treba? To je neto to bi antropozof trebao shvatiti, a to je preteko ak i priblino objasniti nepripremlje- noj publici. Antropozof zna da postoje luciferike snage i bia to su zaostala za opom evolucijom8. Ona djeluju

8 Vidi: Rudolf Steiner, "Osnove tajne znanosti" (DieGeheimwissenschaft im Umri), GA 13.

Jakob Bhme (1575.-1624.), Emanuel Swedenborg (1688.- -1772.), vidi uz to primjerice predavanje "Tri perspektive antropozofije" (Drei Perspektiven der Anthroposophie) Dornach, 23. rujna 1923., GA 225.

60

preko ljudskih srca, preko ljudskih dua i u najveoj su mjeri zainteresirana za to da u vremenima u kojima je tenja navie najjaa najintenzivnije napadnu i navale. Budui da otpor protiv ljudskih srca, dakle, protiv onoga to u razvitku ovjeanstva stremi napretku potjee od luciferikih snaga, i da e te snage poduzimati svoje napade onda kad im se tako rei radi o glavi, ti e napadi, a onda i pobuna ljudskih srca, u takvim vremenima biti najjai. Otuda emo razumjeti da su za ovjeanstvo najvanije istine uivljavajui se u njegov razvoj, i s tom je okolnou ono moralo raunati, nailazile na najjai otpor. Ono to se osobito ne razlikuje od svega to se inae pojavljuje u svijetu zacijelo nee nailaziti na jaki otpor. Ali kad neto stupa

61

u svijet zato jer ovjeanstvo odavno za tim eda, a to nije primilo, ujedno je i ono to izaziva najjae napade luciferikih snaga. Stoga takvo drutvo zapravo nije nita drugo doli zatitni zid protiv svega tog ponaanja vanjskog svijeta, koje smo, meutim, ocijenili kao shvatljivo. Moramo imati neto unutar ega je mogue te stvari zastupati tako da se moe rei: Ljucli kojima se govori ili s kojima smo zajedno prema toj se stvari odnose s odreenim razumijevanjem, a to se ne tie onih to se nisu udruili s ovima koji o tome govore. Svi ljudi vjeruju da ih se tie poneto od onoga to se zastupa u javnosti i da, naravno, podboeni luciferikim snagama, o tome trebaju izrei sud. Iz toga razabiremo da je, dodue, nuno baviti se

62

antropozofijom, ali da antropozofija unosi u nau sadanjicu neto to u nju mora ui. To zahtijeva e duha, duhovna potreba za hranom naeg vremena, i to e ui u sadanjicu bilo na koji nain, pod bilo kojim okolnostima. Za to se brinu duhovne moi koje su se posvetile evoluciji. Moemo stoga u isto antropozofskom smislu naznaiti pitanje: Koje to najvanije stvari treba danas antropozofijom usaditi u ovjeanstvo? Bit e to one za kojima sadanje ovjeanstvo osobito ea, koje su najnunije. A upavo odgovarajui na ovakvo pitanje ovjek moe biti ponajvie pogreno shvaen. Stoga je tako nuno u mislima ponajprije odijeliti antropo- zofiju od Antropozofskog drutva. Jer, antropozofija treba donijeti ovjeanstvu nove spoznaje, nove istine. Naprotiv, drutvo se nikada, a ponajmanje u nae doba, ne moe zaklinjati bilo u kakve posebne istine. Najbesmislenije pitanje bilo bi: Koje ste vjere vi antropozofi? Besmisleno je ako pod "antropozofom" podrazumijevamo ovjeka koji pripada Antropozof-

63

skom drutvu; pritom bi se pretpostavljalo kako bi cijelo drutvo trebalo imati zajedniko uvjerenje, zajedniku dogmu. To ne moe biti. U trenutku kad bi se cijelo drutvo svojim statutima moralo zaklinjati u jednu zajedniku dogmu, ono bi prestalo biti drutvo i postalo bi sektom. To je granica gdje drutvo prestaje biti drutvom. U trenutku kad bi se ovjek obvezao prihvatiti uvjerenje koje trai drutvo, imali bismo posla sa sektatvom. Stoga drutvo koje se posveuje onome to sam sada okarakterizirao moe postojati jedino uz pretpostavku da je pod utjecajem prirodne duhovne tenje. Moemo pitati: Kakvi to ljudi dolaze neto uti o antropozofiji? I moi e se rei: To su oni koji o duhovnim stvarima ele uti bilo to, koji

64

imaju poriv za sluanjem o duhovnim stvarima. Takav poriv nije dogma. A kad netko trai ne govorei pritom kako e pronai neto odredeno, ve trai, stvarno trai, onda je to traen je ono zajedniko to mora imati drutvo koje ne eli postati sektom. No, o tome je sasvim neovisno pitanje: to to antropozofija kao takva donosi ovjeanstvu? I mora se rei: Antropozofija kao takva ovjeanstvu donosi neto slino, samo duhovnije i za ljudsku duu dublje i znaajnije od svih velikih duhovnih istina to su ikad bile dane ovjeanstvu. Dakle, za neke od stvari koje smo u ovim razmatranjima pustili da nam priu moe se rei da nisu doista karakteristine, stvarno znaajne, da nisu ono to bi zapravo sadanje ovjeanstvo trebalo primiti kao novost. No, temeljne stvari, temeljne istine uistinu prilaze ovjeanstvu kao nove. I ne trebamo ii osobito daleko kako bismo okarakterizirali u emu je zapravo novost antropozofskog pokreta. Ona je u tome da pred ljudsku duu sve uvjerljivije stupaju dvije istine koje takorei pripadaju onome najtemeljnijem: obje istine o reinkarnaciji i karmi. Moe se rei: Ono to antropozof

65

ponajprije nalazi na svom putu, u svojem dananjem ozbiljnom stremljenju, jest nunost spoznaje reinkarnacije i karme. Ne moemo, na primjer, rei da se u zapadnjakoj kulturi kao neto u osnovi novo pojavljuju odreene stvari poput, recimo, mogunosti uzdizanja u vie svjetove putem antro- pozofije; jer, tko poznaje razvoj Zapada, zna da je, rei u tek ovo, bilo mistika, ak i takvih kao Jakob Bhme ili Swedenborg* ili kao cijela kola Jakoba Bhmea. Makar u mnogome bilo i prijeporno, ipak se uvijek vjerovalo, uvijek je postojalo kao shvaanje, da se ovjek moe iz obinoga osjetilnog svijeta vinuti u vie svjetove, tako da ovdje nije rije o neem iz temelja novom. Nadalje, ni odreene druge stvari nisu u osnovi nove. Govorimo li ak i o onome to je temeljno glede evolucije, primjerice o pitanju Krista, to s obzirom na antropozofski pokret kao takav nije najosnovnije; najosnovniji je oblik to ga zadobiva pitanje Krista time to se reinkarnacija i karma primaju u ljudska srca kao istine. Bitno je osvjetljenje to ga zadobiva pitanje Krista uz pretpostavku istinitosti reinkarnacije i karme. Jer, pitanje Krista uistinu je duboko zaokupljalo Zapad u najrazliitijim vremenima. Ovdje moemo podsjetiti na razdoblja gnoze, na vremena u kojima se produbljivalo

66

ezo- teriko kranstvo, primjerice onih to su se okupljali u znaku grala ili ruina kria, moemo podsjetiti na to kako su oni produbili pitanje Krista. No, to nije ono temeljno. Temeljno pitanje, bitno za spoznaju i religiozne potrebe zapadnjakih dua bilo bi pitanje Krista koje se nalazi samo u svjetlu istine o reinkarnaciji i karmi, tako da onaj koji je iskusio irenje svoje due spoznajom reinkarnacije i karme, takoer nuno trai novu spoznaju starih pitanja. to se tie spoznaje reinkarnacije i karme, moramo rei upravo suprotno. Moemo osobito upozoriti na to da su reinkarnacija i karma takorei stidljivo ule u zapadnjaku kulturu u vrijeme Lessinga9, koji je do toga doao u svojoj knjizi "Odgoj ljudskog roda". Nai emo i drugih primjera kako su se znaajni duhovi pribliili tom pitanju. No, da se reinkarnacija i karma9 **"Kopernik i njegovo doba u svjetlu duhovne znanosti", (Kopernikus und zeine Zeit im Lichte der Geisteswissenschaft) Berlin, 15. veljae 1912., "Ljudska povijest u svjetlu duhovnog istraivanja"(Menschengeschichte im Lichte der Geistesforschung),

esnaest predavanja od 19. listopada 1911. do 28. oujka 1912., GA 61.

67

potvrde kao sastavni dio ljudske svijesti, da ih ovjekovo srce i njegova dua prihvate onako kako se to zbiva putem antropozofije, to se uistinu moe dogoditi tek u sadanjosti. Stoga bi se moglo rei: Za odnos suvremenog ovjeka prema antropozofi- ji karakteristino je to to e na temelju bilo kojih pretpostavki moi biti u stanju reinkarnaciju i karmu prihvatiti kao spoznaje. To je ono bitno. U osnovi e sve ostalo, kao manje ili vie samo po sebi razumljivo, proistei otuda moe li se ovjek na odgovarajui nain postaviti prema reinkarnaciji i karmi.

Ako, dakle, ovako shvatimo ovo pitanje, moramo si razjasniti i to to za ljude Zapada i za ovjeanstvo uope znai kad spoznaje reinkarnacije i karme postanu dio svakodnevice, kao to su postale i druge istine. Reinkarnacija i karma moraju u bliskoj budunosti ui u svijest ovjeanstva u jo irem opsegu nego to je to bilo, na primjer, s kopernikanskim svjetonazorom. Glede posljednjega, trebamo si samo dobro razjasniti kako je on zapravo brzo zaivio u ljudskim, duama. Pomislite samo na ono to sam rekao i u javnim predavanjima**: Koliko je ve mnogo

68

vremena, gledano u okviru svjetske povijesti, prolo otkad se proirio kopernikanski svjetonazor, i pomislite na to da je taj svjetonazor obuzeo ljude sve do osnovnokolske dobi.

Postoji, meutim, bitna razlika izmeu naina na koji je ljudsku duu obuzeo kopernikanski svjetonazor, s obzirom na onaj antropozofski, ako se temelji na reinkarnaciji i karmi. A da bismo utvrdili tu razliku, uistinu nam treba antropozofski ogranak u kojem zajedno sjede ljudi u dobroj vjeri; jer, hoemo li okarakterizirati tu razliku, moramo nuno rei neto od ega e se ljudima izvan antropozofskog pokreta doista okrenuti eludac.

to je, naime, pridonijelo tomu da su ljudi tako brzo, tako urno i sve do u djeju dob prihvatili

69

kopernikanski svjetonazor? Oni koji su me sluali govoriti o kopernikanskom svjetonazoru ili o novijoj prirodnoj znanosti znat e sigurno da o tome modernome prirodoznanstvenom pogledu ne donosim bilo kakvu prosudbu koja bi ga osporila. Zato, hoemo li dotinu razliku stvarno okarakterizirati, neka mi bude doputeno rei; Za prihvaanje te slike svijeta, ograniene na isto obiljeje prostora, na vanjske prostorne odnose, bila je nuna epoha povrnosti! A razlog zbog kojeg se kopernikanski svjetonazor tako brzo uivio nije drugi doli taj da su ljudi tijekom jednog razdoblja postali povrnima. Povrnost u shvaanju svijeta bila je nuan preduvjet uivljavanja kopernikanskog svjetonazora u ljudske, due. Hoe li se uivjeti ono to predstavljaju antropozofske istine, bit e potrebne dubina, uevnost dakle, upravo ono suprotno a posebno s obzirom na temeljne istine o

70

reinkarnaciji i karmi. Steknemo li sada, dakle, uvjerenje da se jo mnogo, mnogo intenzivnije i jo u puno irem opsegu istine o reinkarnaciji i karmi moraju uivjeti u ovjeanstvo, tada nam istodobno treba biti jasno da u tom pogledu stojimo na razmedi dvaju razdoblja: epohe povrnosti i epohe nunog produbljenja, veeg pounutranjenja ljudskih dua i ljudskih srca. To je ono to prije svega moramo unijeti u svoju duu hoemo li potpuno osvijestiti to to antropozofija u dananjici treba donijeti modernom ovjeanstvu, I tada se pitamo: A kako e se morati oblikovati taj ivot pod utjecajem spoznaje o reinkarnaciji i karmi?

Moramo samo razmisliti o tome to zapravo ljudskome srcu znai spoznaja: Reinkarnacija i karma su istina. to to znai za cijelu ljudsku svijest, za cijelo osjeanje i miljenje ovjekove due? Razmislivi o ovim stvarima svatko moe uvidjeti da to nije nita manje od proirenja ovjekova sebstva znanjem, spoznajom preko odredenih granica koje su inae postavljene oko znanja i spoznaje. Ba je u prolom razdoblju bilo najotrije isticano uvjerenje, koje je postajalo sve izraenijim, da se, naime, moe znati i spoznati tek ono

71

to je zatvoreno izmeu roenja i smrti, da je u najboljem sluaju tek u vjeri mogue podii pogled k nekomu tko znajui ulazi u duhovni svijet. No, ostanemo li na spoznajnom stajalitu, cijela ta stvar nije toliko vana; ona e postati vanijom tek ako prijeemo sa spoznajnog ria duevno-moralno stajalite. Tu se tek oituje cijela veliina i znaaj ideja o reinkarnaciji i karmi.

Mogli bismo navesti stotine primjera kojima bismo reeno potkrijepili, ali rei u tek jedno. Uzmimo ljude prijanjih epoha zapadnjake kulture i daleko najvei broj ljudi koji jo danas pripadaju toj kulturi. ak i ako se oni jo u najveoj mjeri dre pretpostavke da ovjek ostaje netaknut s obzirom na njegovo bie ako na ovoj Zemlji proe kroz dveri smrti, tada, ako se i ne misli na

72

reinkarnaciju i karmu, itav duhovni ivot to se nadovezuje na smrt biva udaljen od zemaljskog postojanja. Ovdje se bavimo ulaskom u duhovni svijet, ali s iznimkom upravo onih "iznimaka" do kojih dre manje ili vie spiritizmu sklone prirode, da, naime, pokojnici u iznimnim sluajevima djeluju u ovostrano ako ne vrijede rinkarnacija i karma suoavamo se s idejom da je ono to se odigrava u duhovnom svijetu, bila to nagrada ili kazna, kad ovjek proe kroz dveri smrti, udaljeno od zemaljske sfere kao takve i da se posljedice njegova ivota odigravaju na jednoj posve drugoj, izvanzemaljskoj pozornici.

Stvar postaje potpuno drugaija krene li ovjek putem spoznaje reinkarnacije i karme. Tada nam mora biti jasno da ono to takvom ovjeku ivi u dui poslije smrti nema znaenje, tek za neku od Zemlje odvojenu sferu, ve da o onome to je taj ovjek doivio izmeu roenja i smrti ovisi budue oblikovanje Zemlje. Zemlja e, takorei, dobiti vanjsku konfiguraciju od ljudi koji su ve prije bili tu. Budua konfiguracija itavog planeta, zajedniki ivot ljudi u budunosti ovisit e o tome kako su ljudi ivjeli u svojim prijanjim utjelovljenjima.

73

To je ono duevno-moralno, a to se nadovezuje na ove ideje; tako da ovjek koji ih je prihvatio zna; Kakav sam bio u ivotu, tako u djelovati na sve to se zbiva u budunosti, na itavu buduu kulturu! Tu se znanjem o reinkarnaciji i karmi neto proiruje preko granica roenja i smrti to je ovjek dosad poznavao tek vrlo ogranieno: osjeaj odgovornosti! Ovdje vidimo kako izrasta poveani osjeaj odgovornosti.

U tome se izraava ono to nastupa kao duboko znaajna, moralna posljedica ideja kao to su reinkarnacija i karma. ovjek koji ne vjeruje u reinkarnaciju i karmu moe rei: Proem li kroz dveri smrti, bit u u najboljem sluaju kanjen i nagraen za ono to sam ovdje inio; iskusit u posljedice ovog

74

postojanja u jednom drugom svijetu; a taj je drugi svijet pod vlau nekakvih duhovnih moi koje e ve sprijeiti da ono to u sebi nosim ne bude previe tetno za svijet u cijelosti, A tako ne moe govoriti onaj koji zna da su reinkarnacija i karma ideje to proizlaze iz spoznaje; jer, on zna da to kakvi e ljudi biti u ponovnom utjelovljenju ovisi o tome kako su ivjeli u prolom ivotu. Postat e znaajno i vano da e temeljne ideje antropozofskog svjetonazora prijei u duevni ivot, u ovjekova uvjerenja i nastupit e kao moralni impulsi o kakvima zapravo u proteklim razdobljima ljudi nisu imali ni pojma. Vidjeli smo da e se osjeaj odgovornosti razviti tako kako to prije jednostavno nije bilo mogue; a iz toga e, kao i taj osjeaj odgovornosti, na slian nain nuno proizii ostale moralne ideje. ivei pod utjecajem ideja o reinkarnaciji i karmi nauit emo da ne moe biti rije o prosuivanju naega ivota tek prema uvjetima koji se iivljavaju izmeu roenja i smrti ve prema

75

uvjetima koji se proteu kroz mnogo, mnogo ivota. Pristupimo li drugome ovjeku prema dosadanjim preduvjetima, tada spram, toga drugog ovjeka razvijamo simpatiju, antipatiju, veu ili manju ljubav i slino. Mora se rei da je nain na koji ovjek u sadanjosti dolazi u odnos s drugim ovjekom ustvari rezultat takvog shvaanja da je ivot na Zemlji jednom zatvoren izmeu roenja i smrti. Stvarno zapravo ivimo tako kako bismo morali ivjeti kad bi bilo doista tono da je ovjek samo jedanput na Zemlji. Moemo rei: Susreemo svoje prijatelje, roditelje, brau i sestre itd. i kao da u svemu to utimo i osjeamo s nama ivi osjeaj da smo samo jedanput na Zemlji. I sasvim osobita preobrazba ivota uslijedit e onda kad

76

teorija o postojanju reinkarnacije i karme nee ivjeti samo u nekim glavama, kao to je to danas uvelike sluaj. Do danas je to u najirem opsegu jo teorija. Moe se rei da danas postoji stanovit broj antropozofa koji vjeruju u reinkarnaciju i karmu, ali ive tako kao da reinkarnacije i karme nema, kao da je ivot jednom zatvoren unutar roenja i smrti. A to i ne moe biti drugaije. Jer navike to ih donosi ivot mijenjaju se sporije od ideja. Uvedemo li u svoj ivot ispravne i konkretne ideje o reinkarnaciji i karmi a samo

0takvima moe biti rije tek emo onda uvidjeti kako takve ideje mogu oploditi ivot. Vidimo da se kao ljudi, ulazei u ivot na njegovu poetku, sastajemo s roditeljima, braom i sestrama i tako redom. I vidimo kako smo nunou toga prirodnog ureenja u prvom razdoblju svoga ivota okrueni onima koji su vie ili manje tu po prirodi stvari: krvnim srodstvom, blizinom mjesta i tako dalje.

77

Zatim dok rastemo vidimo kako se ti krugovi krvnog srodstva proiruju, kako s drugim ljudima stupamo u sasvim drugaije, o krvnom srodstvu neovisne veze. Sada je rije o tome da te stvar treba prvo karmiki sagledati; tada e one na posve nov nain rasvijetliti ivot. Jer karma postaje znaajna za ivot ako je shvatimo konkretno, primijeni mo li doista na ivot ono to nastaje kao posljedica duhovnoznanstvenog istraivanja. Samo je po sebi razumljivo da se to moe utvrditi tek duhovnoznanstvenim istraivanjem, ali to se onda moe primijeniti i na ivot. Znaajno je karmiko pitanje zapravo ovo: Kako dolazi do toga da se, primjerice, u sadanjem ivotu

78

sastajemo s ljudima s kojima smo, na svakom razumljiv nain, povezani krvnim srodstvom? Zato se s njima sastajemo na poetku ovoga ivota? No, duhovnoznanstveno istraivanje tog pitanja pokazat e nam neto vrlo osebujno. U pravilu je tako ako i navodimo pojedine injenice ipak ima bezbroj iznimaka da smo s ljudima koje nehotice susreemo na poetku svoga ivota bili zajedrio ve u prolom ivotu, najee ak u onom to je prethodio sadanjem, i to u njegovoj sredini, recimo u dobi od trideset godina. Tada smo ih na neki nain slobodno odabrali time to smo k njima bili privueni sklonou srca i slino. I posve bismo promaili kad bismo u osobama s kojima smo povezani u poetku svoga ivota gledali

79

ljude s kojima smo bili zajedno u nekom drugom ivotu takoer na njegovu poetku. Niti na poetku, niti na kraju nego sredinom ivota dobrovoljno smo se sastali s onima s kojima smo zatim u sljedeem ivotu povezani krvnim srodstvom. Vrlo je est sluaj da smo s osobom s kojom smo bili oenjeni, koju smo, dakle, slobodno izabrali u sljedeem ivotu u odnosu roditelja i djeteta ili u bratskom odnosu. Duhovnoznanstveno istaivanje pokazuje da je ono to bismo pretpostavili pukim mudrovanjem, ono to mislimo raspredajui o tim stvarima obino pogreno. Obino e injenice pomrsiti raune mudrovanju. Usmjerimo sad svoje miljenje na upravo opisanu injenicu, shvatimo je onako kako ona, istrauje li se bez predrasuda, doista proizlazi iz duhovne znanosti, kako ona proiruje cijelu nau vezu, cijeli na odno sa ivotom. tovie, postupno je u zapadnjakoj kulturi dolo do toga da ovjek vie uope i ne moe drugo nego govoriti o sluaju razmilja li o svojoj vezi s krvnim srodnicima. Govori se o sluaju, ali se uvelike u to ve i vjeruje. A kako ovjek i ne bi vjerovao u sluaj ako zamilja da je ivot zatvoren izmeu roenja i

80

smrti? U ovom jednom ivotu, to se samo po sebi razumije, priznat emo odgovornost za posljedice onih dogadaja to smo ih sami izazvali. Time to svoje sebstvo prevodimo preko onoga to se zbiva izmeu roenja i smrti, doivljavajui ga u njegovoj povezanosti s drugim ljudima u utjelovljenju razliitom od ovog, osjetit emo odgovornost kao i prema vlastitim djelima u sadanjem ivotu. I sve e vie ljudi morati upoznavati te konkretne injenice. Opa ideja, kad se kae da je ovjek u karmikom smislu sam odabrao svoje roditelje, ne prua jo nita osobito. No, o tom emo izboru stei predodbu koju doista mogu potvrditi sva ostala ivotna iskustva, znamo li: One koje si sada sebi najnesvjesnije odabrao u prijanjem si ivotu izabrao u vrijeme svoje najvee svjesnosti, kad si bio najzreliji.

81

Moda je to danas ponekom i neugodno, ali ipak je istinito. Jer, nauit emo: Ako smo nezadovoljni svojim krvnim srodnicima, sami smo poloili temelj tom nezadovoljstvu, pa se, dakle, za sljedeu inkarnaciju moramo drugaije pobrinuti; i tek tada e ideja o reinkarnaciji i karmi postati plodonosna za ivot. A o tome je i rije, te ideje ne zadovoljavaju tek neku radoznalost it., ve su vrijedne za nae usavravanje, a time i za usavravanje cijeloga ivota. I znat emo, nadalje, da ovo to je bilo reeno povlai za sobom neto slino glede sadanjeg ivota i njegovih posljedica; oni s kojima smo doli u vezu kao tridesetogodinjaci, kad su, kako vjerujemo, nae prosudbe potpuno razumski utemeljene, postaju s nama tako povezani da e nam u sljedeem ivotu prii odmah na polazitu, moda kao roditelji, braa ili sestre. Kada znamo to sve ovisi o stvaranju oblika

82

obiteljskih veza, o stupanju u vezu s ovim ili onim ljudima, na e se osjeaj odgovornosti pod utjecajem ideja o reinkarnaciji i karmi znaajno uveati.

Rekao sam da moemo naglasiti kako se te stvari u ivotu jasno pokazuju kao shvatljive. Ne moraju li snage to neku ljudsku individualnost unose u odreenu obitelj biti jake, i te kako znaajne? Ali one ne mogu biti jake u ovjeku koji je sada utjelovljen jer one tu nemaju to raditi sa svjetovima u koje on silazi. Zar ne mora biti razumljivo da snage koje djeluju najdublje u dui potjeu iz prologa ivota kad smo s jakim snagama prijateljstva, "svjesne ljubavi", smije li se tako nazvati, sami prouzrokovali te suodnose? to je u jednom ivotu vladalo kao svjesna snaga, u sljedeem djeluje kao nesvjesna; ono to se dogaa manje ili vie nesvjesno ovako se dade objasniti.

Svakako je nuno da sebi ne zamagljujemo injenice koje istraujemo jer e one gotovo uvijek pomrsiti raune mudrovanju te erno tek naknadno u njima otkriti logiku. Ne treba se dati zavesti mudrovanjem;

83

njime se ne dospijeva do ispravnoga gledita. Doi e se naprotiv o neega slinog to je mogue okarakterizirati razgovorom koji sam ve ispriao.

U jednom junonjemakom gradu rekao rni je jedan teolog: itao sam vae spise i uvidio da su tako logini; stoga sam pomislio, budui da su tako logini, moda je njihov autor do toga doao isto logikim putem. Da sam se, dakle, trudio pisati manje "logino", time bih u oima tog teologa stekao zaslugu jer bi uvidio da do onoga to sam prikazao nisam doao pukom logikom. Tko, meutim, proui te spise, uvidjet e da su im naknadno dane logike forme, a da njihov sadraj nije pronaen putem logike. Barem ja, u

84

to vas uvjeravam, tako neto ne bih mogao. Moda bi to drugi mogli pronai pukom logikom. Promotrimo li stvari na ovaj nain, ukazuje se duboko znaenje ideje da najvaniji impulsi to nuno proizlaze iz antropozofije moraju biti moralno-duevni impulsi. Danas smo istaknuli osjeaj odgovornosti na razliitim podrujima. Mogli bismo isto tako pratiti raznovrsne oblike koje poprimaju ljubav, samilost pod utjecajem ideja o reinkarnaciji i karmi. I to je bio razlog zato smo tijekom godina toliku vanost, pa i u javnim predavanjima, pridavali tomu da se antropozofija uvijek promatra u vezi sa ivotom, u vezi s najneposrednijim ivotnim pojavama. Tako smo govorili o misiji gnjeva,10 o ovjekovoj savjesti, 0molitvi, o odgoju djeteta, o razliitoj ovjekovoj ivotnoj dobi i sve smo to prikazali u pravom svjetlu,10 Vidi: Rudolf Steiner, "Metamorfoze duevnog ivota / Putevi duevnih/Pfade

doivljaja"der

(Metamorphosen

des

Seelenlebens

Seelenerlebnisse)

osamnaest

predavanja, Berlin, 1909./1910. GA 58 i 59.

85

onako kako se to mora uiniti, uz pretpostavku da su ispravne ideje o reinkarnaciji i karmi. 1tu nam se oitovalo kako te ideje o reinkarnaciji i karmi preobraavajue zahvaaju u ivot. U osnovi uzevi, to je i inilo glavninu naih izlaganja u kojima smo razmatrali djelovanje temeljnih ideja na ivot. Ako i nije uvijek, rekao bih, iz reinkarnacije i karme apstraktni