rukopisi i srednjovjekovno društvo
TRANSCRIPT
Filozofski fakultet Sveučilišta u ZagrebuOdsjek za komparativnu književnostIvana Lučića 3, Zagreb
Seminar iz predmeta Status autora i razvoj autorskih prava
Status knjige u srednjem vijeku i promjene u tadašnjoj pismenoj kulturi
Student: Igor Loinjak Godina: 5. Studijske grupe: kmp/pum Mentor: dr. sc. David Šporer, doc.
Zagreb, 2012.
Sadržaj
Sadržaj.........................................................................................................................................2
Uvod............................................................................................................................................3
Položaj knjige u srednjem vijeku................................................................................................4
Srednjovjekovni rukopisi u prvom mileniju...........................................................................4
Status knjige u Karolinškom Carstvu.....................................................................................5
Razdioba samostanske rukopisne kulture...............................................................................6
Srednjovjekovni pisari............................................................................................................7
Shvaćanje autorstva u srednjem vijeku.................................................................................10
Rukopisi i srednjovjekovno društvo nakon 12. stoljeća...........................................................12
Dugotrajnost promjena u rukopisnoj kulturi.........................................................................12
Studenti i građani – novi kupci knjiga..................................................................................13
Rukopisi na pučkim jezicima................................................................................................15
Autori i patroni......................................................................................................................16
Zaključak...................................................................................................................................18
Literatura...................................................................................................................................19
2
Uvod
Sve do sredine 15. stoljeća područjem pismenosti i obrazovanja u čitavoj
zapadnoeuropskoj civilizaciji dominirali su rukopisi. Izrada rukopisa bila je skupa tako da je i
broj knjiga koje su bile dostupne bio prilično oskudan. Razdoblje srednjovjekovne pismene
kulture bijaše obilježeno crkvenom dominacijom te malim brojem onih koji su bili u stanju
čitati.
Desetostoljetno trajanje srednjega vijeka ne može se, međutim, promatrati kao
monolitno razdoblje budući da su već od 12. stoljeća nastupile velike promjene poznatije u
historiografiji pod nazivom renesansa 12. stoljeća. Tada je počelo osnivanje brojnih
svjetovnih sveučilišta, a sve je naglašenije bilo izdvajanje građanstva kao posebne društvene
kategorije. To je uzrokovalo povećanje čitalačke publike s novim potrebama. Naime, rukopisi
koji su nastajali u samostanskim skriptorijima, a koji su bili namijenjeni prvenstveno za
uporabu klericima, više nisu bili dovoljni. Došlo je stoga do otvaranja skriptorija koji su
djelovali u sklopu sveučilišta kako bi se studentima osigurala dostupnost potrebne literature.
Jačanjem književnosti na narodnim jezicima došlo je i do promjena u shvaćanju autora i
autorstva što će u narednim stoljećima kulminirati s donošenjem zakona o zaštiti autorstva.
U ovom se radu prvenstveno nastoji prikazati povijest knjige u srednjem vijeku, ali je
cilj i ukazati na kompleksnost odnosa koji su postojali u razdoblju kada je za stvaranje svakog
pojedinog primjerka neke knjige trebalo utrošiti ogroman broj radnih sati. S druge će pak
strane biti prezentiran određeni kontinuitet koji je postojao u izradi rukopisnih knjiga, a koji
nije nestao uvođenjem tiska, već se zadržao, u više ili manje identičnom obliku, sve do 18.
stoljeća.
3
Položaj knjige u srednjem vijeku
Srednjovjekovni rukopisi u prvom mileniju
U srednjem je vijeku propao antički školski sustav pa je mogućnost obrazovanja bila
dostupna samo malom sloju ljudi i to u pravilu vezanih uz crkvu, a negodovanje zbog takve
situacije Grgur iz Toursa izražava sljedećim riječima: „Nevolja je zadesila naše vrijeme jer je
u našoj sredini nestalo studija, učenosti.“1 U takvim je okolnostima broj knjiga koje su bile u
uporabi bio vrlo mali, a korpus je bio ograničen na liturgijske knjige te djela kršćanskih
teologa i filozofa. U početku se spašavanju antičkih autora pridavalo malo važnosti jer ih se
smatralo nedoličnima usprkos tomu što su ih neki crkveni oci poput sv. Augustina i sv.
Jeronima iznimno cijenili.2 Grčki i rimski pisci čuvali su se najčešće u privatnim zbirkama,
dok se dostojanstvenije ponašanje prema antičkim klasicima može naći kod nekih barbarskih
naroda. Tako se kod Ostrogota spominje praksa organiziranja odvojenih kršćanskih i
poganskih knjižnica po uzoru na grčke i rimske odjeljke u antičkom Rimu. O tome je
početkom 7. stoljeća pisao Vergilije Gramatičar, a takav je način organizacije primijenjen i u
velikoj kraljevskoj knjižnici u Toledu.3
Zbog gore navedenih razloga Josip Stipanov i dalje inzistira na uopćenom stavu da je
srednji vijek, barem što se tiče dostupnosti informacija, nesumnjivo mračno doba zapadne
civilizacije: „Knjižnice od holističkih na neki način postaju jednodimenzionalne agencije. Što
se sadržaja tiče, skupljaju i čuvaju zabilježeno znanje samo s jednog područja ljudskog
djelovanja i stvaralaštva – vjerskog, a funkcija je sukladna sadržaju knjige – uglavnom ili
nerijetko samo za potrebe određenog sloja korisnika. Tako knjižnica u takvom društvu
donekle gubi svoju (izvornu) ulogu, odnosno u najmanju je ruku umanjena i sužena. Jednako
kao što je i knjiga izgubila svoju zadaću da kao komunikacijsko sredstvo prenosi znanstvene
misli i književno stvaralaštvo. Zato je razdoblje srednjeg vijeka, točnije rani(ji) srednji vijek,
kao što ćemo kasnije vidjeti, poodavno nazvano 'mračno doba', što i nije samo metafora.“4
1 Stipanov, Josip, Knjižnice i društvo. Zagreb: Školska knjiga, 2010., 109.2 Stipanov, nav. dj., 2010. 111.3 Stipanov, nav. dj., 2010. 112.4 Stipanov, nav. dj., 2010., 108-109.
4
Oblik knjige kakav je danas posve uobičajen počeo se razvijati početkom 7. stoljeća u
Irskoj i to iz psaltira. U klasičnoj su se antici koristili papirusni svitci (rotulus ili volumen) za
književne tekstove, dok su se informacije i natpisi za praktičnu uporabu zapisivali na drvene
ili voštane ploče (tables ili codex).5 Ukrašavanje knjiga počelo je oko dva stoljeća ranije, a
često su se kao ukras koristile ilustracije. Najraniji je primjer srednjovjekovnih oslikanih
rukopisa bizantska Bečka geneza ili Rabulov Gospel iz Sirije. Nerijetko su se u ilustracije
umetali plemeniti metali poput zlata i srebra.
Prepisivačka je djelatnost u prvim stoljećima srednjega vijeka bila relativno jaka u
Engleskoj i Irskoj. U Irskoj je situacija postala jako povoljna otkako je onamo došao sv. Patrik
(431.) i donio kršćansku vjeru, rimsko pravo i alfabet. U toj je zemlji zabilježen i snažan
razvoj obrazovanja u brojnim samostanima koji su otvarani kroz čitavo 6. stoljeće, a uz
vjersku se literaturu obilno čitala i ona svjetovna.6 Zahvaljujući takvim okolnostima, staroirski
i staroengleski postali su jedni od najranijih zabilježenih pučkih jezika. Za razliku od situacije
na Otočju, Kontinentom je u ranim stoljećima srednjega vijeka dominirao latinski jezik, a
koristili su se još grčki i hebrejski (tzv. sveti jezici).7
Status knjige u Karolinškom Carstvu
Dolaskom Karla Velikog grčki i hebrejski sve više gube na važnosti, a latinski
preuzima potpunu prevlast. Druga važna novina koju je uveo Karlo Veliki bijaše
standardizacija rukopisa što je omogućeno zahvaljujući uvođenju karolinške minuskule,
odnosno specifičnog oblika slova. U tom je razdoblju najveće prepisivalačko središte bio
skriptorij u francuskom gradu Toursu što ga je utemeljio Alkuin iz Yorka, vjerojatno
najvažniji učenjak svoga doba. Skriptoriji Karolinškog Carstva bili su važni za naredno
razdoblje jer su imali ulogu prijenosnika dijela antičke tradicije sve do razdoblja humanizma.
Ondje se nisu prepisivali samo vjerski tekstovi potrebni Crkvi, nego i djela antičkih autora –
Cicerona, Vitruvija, Boecija, Prudencija, Pseudo-Apuleja, Juvenala, Salustija i dr.8 Dio je
tadašnjih rukopisa bio bogato ilustriran pa su to bila prava umjetnička djela o čemu najbolje
5 Brown, P. Michelle, The Triumph of the Codex: The Manuscript Book before 1100, u: (eds.) Eliot, Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom: Blackwell Publishing Ltd., 2009., 179.6 Stipanov, nav. dj., 2010., 112-113.7 Brown, nav. dj., 2009., 183.8 Brown, nav. dj., 2009., 185.
5
svjedoče Vivianova Biblija nastala u Toursu (oko 846.), Lotharov Gospel iz Toursa (oko
850.) te remski Psaltir iz Utrechta (oko 830.).9
U to je doba otvorena i velika knjižnica Karla Velikog koja je organizirana po uzoru
na nekadašnju aleksandrijsku knjižnicu. Ona nije poput drugih carskih knjižnica bila otvorena
samo za carsku obitelj, a uz kršćanske su se autore mogla naći djela grčke i rimske
književnosti. Ta djela antičke književnosti nisu bila brojna, ali su mnoga od njih do nas došla
upravo zahvaljujući Karlovim pisarima i samostanskim skriptorima.10 Stipčević navodi kako
su pritom veliku ulogu odigrali benediktinski samostan Monte Cassino te brojni drugi
samostani diljem Europe.11 Treba, ipak, navesti kako su veliku ulogu u prijenosu grčkih
antičkih pisaca odigrale velike prevodilačke škole, kakva bijaše i ona u Toledu, u kojima su se
oni prevodili s grčkih izvornika ili, puno češće, preko arapskih prijevoda.12
Karolinška tradicija nije nestala raspadom Karolinškog Carstva, nego je nastavila svoj
život u umjetničkim ilustracijama kod Otonovaca. Njezini se utjecaji osjećaju i u Engleskoj
kroz čitavo 11. stoljeće što je osobito vidljivo u vinčesterskom stilu iluminacija.13
Razdioba samostanske rukopisne kulture
Uobičajilo se rukopise srednjega vijeka dijeliti na one iz samostanskog (Monastic Age)
te sekularnog (Secular Age) doba. Pri tome prvi termin u sebe uključuje razdoblje od pada
Zapadnog Rimskog Carstva do tzv. renesanse 12. stoljeća. Tada su samostani i druge
ustanove koje su gotovo bez iznimke bile u vlasništvu Crkve imale monopol nad cjelokupnom
produkcijom knjiga, a shodno tome i nad kulturom čitanja.14
Samostani su bili najvažnija mjesta za knjige srednjovjekovnog doba jer su one ondje
nastajale, a isto se tako i čuvale. Bilo je posve normalno da svaki samostan ima svoju
knjižnicu u kojoj su bili pohranjeni i rukopisi poganske literature mada je uvelike dominirala
9 Brown, nav. dj., 2009., 185. Za iluminirane rukopise kasnijeg otonskog razdoblja vidi: Meyr-Harting, Henry, Ottonian Book Illumination. London: Harvey Miller Publishers, 1999.10 Stipanov, nav. dj., 2010., 119. To se osobito odnosi na antičke autore koji su pisali na latinskom jeziku budući da je veliki broj grčkih autora na Zapad došao u razdoblju humanizma. Marko Špikić navodi razne rukopise koji su otkriveni u početkom 15. stoljeća. Međutim, oni su često bili u jako lošem stanju i sačuvani samo u fragmentima. Špikić, Marko, Humanisti i starine. Od Petrarke do Bionda. Zagreb: FF Press, 2006., 127. O kasnijim putovanjima pojedinih humanista, poput Giovannija Aurispe, u Bizant, kako bi donio brojne grčke rukopise vidi: Špikić, nav. dj., 2006., 148.11 usp. Stipanov, nav. dj., 2010., 117.12 Ćubelić, Alojz, Herman Dalmatin i intelektualni preporod Zapada u 12. stoljeću, Croatica christiana periodica 30 (2006) 57, 8-9.13 Brown, nav. dj., 2009., 189-191.14 Thomas, Marcel, Manuscripts, u: (eds.) Finkelstein, David; McCleery, Alistair, The Book History Reader. London – New York: Routledge, 2006., 147.
6
kršćanska literatura. O važnosti samostanskih knjižnica piše i Fred Lerner koji ih naziva
„svjetiljkama mračnog doba“.15 O tome svjedoče i neke izreke iz toga doba kao što je
primjerice: Monasterium sine libris est sicunt civitas sine opibus [...] mensa sine cibis
[Samostan bez knjige je kao grad bez zidina (...) stol bez hrane].16
Samostanski su skriptoriji (prije svega benediktinski) glavne institucije koje su dale
zamah prepisivanju knjiga, osobito nakon 9. stoljeća. No, oni su najvećim djelom proizvodili
knjige za vlastite potrebe što je ostalo uobičajena praksa skoro sve do kraja 16. stoljeća.
Najčešće su se izrađivali misali, zbirke crkvenih pjesama (antiphonaries), brevijari i dr.17
Kasnije se situacija promijenila pa je krajem 14. stoljeća proizvodnja rukopisa postala
primarno komercijalna djelatnost, a potrošači su bili kraljevi, vojvode i vitezovi.18
Srednjovjekovni pisari
Za razliku od ranijih razdoblja o srednjovjekovnim se samostanskim pisarima zna
relativno mnogo. To se može zahvaliti brojnim osobnim svjedočanstvima i bilješkama što su
ih ostavljali u knjigama koje su prepisivali. Zanimljivo je da nisu bili baš osobito cijenjeni
tako da za vlastiti rad gotovo nikada nisu očekivali materijalnu dobit ili određenu slavu.
Rijetki su bili oni koji su se proslavili svojom zanatskom vještinom, a ukoliko ih je i bilo,
često su na rukopise koje su prepisivali bilježili svoja imena i podatke da bi potencijalni
naručitelji lakše došli do njih. Tako u jednom rukopisu stoji: „Prepisano od mene Viviana
Nikole, sina Vivijana Vivijanija, firentinskih građana sa stanom u ulici koja se zove Terma
(...) dovršeno mojom rukom današnjim danom 23. ožujka 1486.“19
U početku su pisari bili redovito redovnici budući da je gotovo cjelokupna produkcija
samostanskog doba nastajala za potrebe crkve pa je ona i organizirala tadašnje pisarske
radionice. Srednjovjekovni se pisari nisu libili zapisati svoje ime na rukopisima koje su
prepisivali što u prijašnjim razdobljima nije bio običaj, a uz ime su često bilježili i vlastita
15 Stipanov, nav. dj., 2010., 114.16 O važnosti samostana i samostanskih skriptorija za srednjovjekovno društvo vidi: Stipanov, nav. dj., 2010., 112-118. 17 Thomas, nav. dj., 2006., 149.18 M. T., Parchement and Paper: Manuscript Culture 1100-1500, u: (eds.) Eliot, Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom: Blackwell Publishing Ltd., 2009., 204. O tome vidi i u: Saenger, Paul, Reading in the Later Middle Ages, u: (eds.) Cavallo, Guglielmo; Chartier, Roger, A History of Reading in the West. Amherst – Boston: University of Massachusetts Press, 2003., 138-148.19 Stipčević, Aleksandar, Sudbina knjige. Lokve: Naklada Benja, 2000., 75.
7
razmišljanja.20 Štoviše, pisali su gotovo o svemu – povijesnim događajima, okolnostima koje
ih okružuju i u kojima žive, o bolestima koje vladaju, zapisivali su i poruke budućim
čitateljima, stihove koje su skladali u glavi (koji su najčešće bili jako loše kvalitete), podatke
o sebi, svom društvenom položaju i podrijetlu, radnim uvjetima, mecenama, naručiteljima i
sl.21
Posao pisara bijaše prilično mukotrpan. Jedan je redovnik iz St. Gallena o svom poslu
zapisao: „Oni koji ne znaju pisati ne znaju što je težak posao; istina je da samo tri prsta pišu,
ali cijelo tijelo pati.“22 Tome su doprinosili i loši radni uvjeti. Skriptoriji često nisu bili grijani,
a mnogi su pisari živjeli u uvjetima krajnjeg siromaštva pa ne čude svakojaki natpisi u
rukopisima koji se dotiču i te teme.23 Neki su tražili poštenu isplatu: „Neka Krist bude
hvaljen, ali pisar traži da bude plaćen“ ili „Završio sam rukopis, daj mi ono što sam zaslužio“.
Nerijetko su kao naknadu za posao molili vino ili djevojku: „Najbolje vino treba pisaru“,
„Tko prepisuje knjige, dobro vino pije“ ili „Neka se pisaru za njegov trud da krupna
prostitutka.“ Bilo je i onih redovnika koji su više težili za nebeskom slavom i odlaskom u raj:
„Dajte pisaru za njegov posao nebesku slavu“ ili „Onoga koji je ovu knjigu prepisao, neka
anđeli nose u raj.“24 Iz navedenih se citata može vidjeti kako su želje pisara bile raznolike što
svjedoči o njihovu privatnu životu, ali i o uvjetima te načinu na koji su živjeli. Prepisivači
rukopisa bili su ponekad nestručni u poslu koji su obavljali, a moglo se naći i onih koji uopće
nisu znali pisati, već su slova jednostavno preslikavali. Paul Saenger donosi kako je sve do
12. stoljeća prepisivanje bilo organizirano tako da više pisara zapisuje ono što se diktira na
glas. Kasnije sve raširenije postaje vizualno kopiranje rukopisa (visual copying) što je
omogućavalo da posao pisara dobiju i oni koji nisu bili osobito izučeni u pisanju. Već na
početku 12. stoljeća srednjovjekovni autor Hermanus u Liber de restauratione sancti Martini
Tornacensis piše o tišini koja je vladala u skriptorijima što se ima zahvaliti Odonu od
Orléansa.25
Mnogi su među pisarima bili svjesni vlastite nestručnosti pa nisu ni odavali svoje ime
ili su, pak, čitatelju objasnili da im ne zamjera eventualne greške nastale prilikom
prepisivanja: „Pisar koji je ovo napisao nije mnogo znao o pisanju“.26 Prepisivanje je inače
bilo pogodno tlo za pogreške pa se može naći veliki broj onih koji su kudili loše i nekvalitetne
20 Stipčević, nav. dj., 2000., 70.21 Stipčević, nav. dj., 2000., 70-71.22 Stipanov, nav. dj., 2010., 130.23 Benediktinci iz opatije Bouveret sakupili su brojne takve bilješke prepisivača zapadnoeuropskih rukopisa, a našlo ih se, što potpisanih, što anonimnih, blizu 24 000. Usp. Stipčević, nav. dj., 2000., 71.24 Svi su ovi navodi preuzeti iz: Stipčević, nav. dj., 2000., 72-74.25 Saenger, nav. dj., 2003., 129.26 Preuzeto iz: Stipčević, nav. dj., 2000., 75.
8
prijepise. Engleski biskup Richard de Burry u djelu Philobiblon zapisao je: „Ispijanju pehara,
a ne ispravljanju knjiga posvećuju pozornost naši današnji redovnici (...) Pehari i
pijančevanje, to je danas čitanje i učenje redovnika, uz iznimku ono malo izabranih duša u
kojima je ostao slabašni trag redovnika koji su im prethodili.“27 Puno lijepih riječi za pisare
nije imao ni Petrarka koji se bunio zbog mnoštva grešaka, ružnog rukopisa i brojnih drugih
stvari. Loši su prijepisi često nastajali u laičkim skriptorijima koji su bili otvarani od 12.
stoljeća. Problem s pogreškama preselio se i na područje tiskane knjige. Još u početcima
širenja tiskanih rukopisa, venecijanski je dominikanac Filippo di Strate sasuo oštre kritike na
račun tiskara zamjerivši im između ostalog mnoštvo grešaka na koje je nailazio u tiskanim
knjigama: „Tekstovi su bili beznadno netočni – a kako i ne bi bili kad su ih pripremali neuki
glupani, te kad nikad nisu vidjeli ispravke? No unatoč tome, oni su i dalje tržište lišavali
vrijednih rukopisa, a neobrazovanim budalama pružali su mogućnost da se grade učenim
doktorima.“28 Tisak je u početku povećao broj pogrešaka koje su nastajale uslijed nesavjesne
pripreme izdanja i narednim pretipkavanjem istih.29 No, postojali su i pojedinci koji su pisare
iznimno cijenili zbog njihova doprinosa širenju učenosti, a Jean Gerson njima je u čast
napisao 1429. godine i hvalospjev U pohvalu pisarima.30
Uz to što je posao pisara bio mukotrpan, dosta je dugo i trajao. Elizabeth Eisenstein u
From Scriptoria to Printing Shop donosi jedan sporan primjer o brzini prepisivanja rukopisa.
Eisenstein piše kako postoji jedan stari podatak o tome da je 45 pisara za dvije godine
proizvelo 200 knjiga Cosimu de Mediciju. Novija istraživanja, međutim, to osporavaju te se
smatra kako je prepisivanje trajalo šest godina, a da je izdavač zadužen za taj posao,
Vespasiano da Bisticci, isporučio samo 111 knjiga.31 Koji god podatak uzeli kao relevantan,
očevidno je da je prepisivanje bilo dugotrajno pa i ne čudi slaba raširenost knjiga prije pojave
tiska koji je to višestruko ubrzao.
Shvaćanje autorstva u srednjem vijeku
Kada se god piše o problemu autorstva u razdoblju srednjega vijeka, najčešće se za
polazište uzima sv. Bonaventura i definicija autora koju je on ponudio. Sv. Bonaventura
27 Preuzeto iz: Stipčević, nav. dj., 2000., 77.28 Lowry, Martin, Svijet Aldusa Manutiusa. Poduzetništvo i učenjaštvo u renesansnoj Veneciji. Zagreb: Antibarabus, 2004., 24.29 Šporer, David, Status autora. Od pojave tiska do nastanka autorskih prava. Zagreb: AGM, 2010., 91.30 Stipčević, nav. dj., 2000., 77.31 Eisenstein, Elisabeth, From Scriptoria to Printing Shop, u: (ed.) Carpenter, E. Kenneth, Books and Society in History. New York – London: R. R. Bowker, 1983., 35. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 79.
9
određuje autorstvo putem četiriju modela stvaranja knjiga, a njihovi se stvaraoci redom
nazivaju: skriptor, kompilator, komentator i autor (auctor). Skriptor je osoba koja zapisuje
tuđe, ništa ne mijenja i ne dodaje ništa svoje. Kompilator također samo prepisuje tuđi tekst, ali
pri tome u njega ubacuje dijelove iz drugih tekstova. Za razliku od prva dva modela,
komentator i autor uz prepisani tekst bilježe i vlastita promišljanja. Razlika je tek u tome što
kod komentatora ona bivaju od sekundarne važnosti, dok kod autora izbijaju u prvi plan.32 A.
J. Minnis u Medieval Theory of Authorship piše kako se naziv autor (auctor) odnosi na „one
koji su u isti mah bili pisci i autoriteti, ne samo netko koga se čita nego i netko koga se
poštuje i komu se vjeruje.“33 Ponekad je ta vjera bila nekritična pa Curtius bilježi:
„Strahopoštovanje prema autorima (auctores) u srednjovjekovlju je bilo toliko da se svaki
izvor smatraše dobrim. Nedostajaše povijesnog i kritičkog smisla. Tako su se stvarale legende
o antičkim autorima, od kojih je najpoznatija srednjovjekovna legenda o Vergiliju.“34
Nisu svi autori imali isti autoritet. Velika je razlika postojala između kršćanskih i
poganskih autora: „Biti star znači biti dobar; najbolji pisci su najstariji. I obratno se, kako se
čini, često doimalo istinitim: ako se djelo ocjenjuje dobrim, njegovi su srednjovjekovni
čitatelji bili skloni smatrati ga starim.“35 Uz starost, važan je bio i kanon što su ga redom
činili: evanđelisti, apostoli pa crkveni oci. Njihov je status bio veći od statusa antičkih pisaca,
dok se moderne autore, koji su stvarali na narodnim jezicima, nije moglo smatrati autorima.
Autori su ujedno bili i autoriteti, a „osim autoriteta u općenitom smislu koji je
podrazumijevao moć znanja i povjerenja u mudrost i autentičnost, termin auctoritas je imao i
specifično značenje citata ili izvatka iz teksta nekog auctora.“36 Vicent de Beauvais je
upotrebljavao i riječ actor, koja označavaše moderne autore, kako bi ih razlikovao od onih
starih (auctor) premda se ta razlika od 14. stoljeća sve više zatirala što je bilo osobito izraženo
u narodnim jezicima.37
U razdoblju antike i srednjega vijeka bilo je teško kontrolirati uporabu i raširenost
tekstova. Kada se jednom napravila kopija, mogućnost nadzora nad tekstom bila je
onemogućena i samom autoru tako da se često govori o tome kako su se autorska prava javila
32 Šporer, nav. dj., 2010., 97. Detaljnije o tome: usp. Minnis A. J., Medieval Theory of Autorship. London: Scholar Press, 1984., 94.33 Minnis, nav. dj., 1984., 10. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 97.34 Curtius, R. Ernst, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb: Naprijed, 1998., 61.35 Minnis, nav. dj., 1984., 9. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 98. 36 Minnis, nav. dj., 1984., 10. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 98. Curtius je o važnosti autoriteta zapisao: „Ali auctores nisu samo vrelo znanja, oni su i riznica životne i svjetske mudrosti. U djelima antičkih pjesnik nalazile su se stotine i tisuće stihova koji su na najsažetiji oblik svodili neko psihičko iskustvo, ili neko životno pravilo.“ Curtius, nav. dj., 1998., 67.37 Šporer., nav. dj., 2010., 99.
10
tek s uređenim zakonskim aktima.38 Međutim, već je u tim razdobljima bilo osuđeno
plagiranje39, a brojni su rukopisi posjedovali imena autora, prepisivača i brojne druge
podatke.40 Autori su se ponekad služili i nekim drugim načinima kako bi naznačili da tekst
pripada njima. Na to upućuju brojni šifrirani potpisi u obliku anagrama, autorski znakovi ili
ilustracije, a nisu bile rijetke ni različite igre riječi. Kao još jedan način isticanja vlastitog
autorstva nad tekstom piscima je poslužila mogućnost da glavnog pripovjedača nazovu
svojima imenom: „Ne samo da Commedià ima Dantea kao junaka, nego on numeriranjem
redaka spjeva i aluzijama na numeriranje unutar teksta nastoji spriječiti revizije i interpolacije.
Chaucer nije tek sastavio svoje priče, on sebe predstavlja kao njihova pripovjedača.“41 No,
brojni načini zaštite svejedno nisu mogli spriječiti neovlašteno kopiranje tako da autori nisu
imali gotovo nikakve mogućnosti da zaštite svoje djelo, no to u tom razdoblju i nije bilo od
velike važnosti.
38 Usp. Šporer, nav. dj., 2010., 13-29.39 Zanimljivo je kako cistercitski statuti iz 1144. godine spominju da organizaciju teksta (composition) treba gledati kao osobni čin podložan pravnoj kontroli. Saenger, nav. dj., 2003., 127. [The Cistercian statutes of 1144 implicitly looked upon composition as a private written act subject to juristic control.] 40 O tome je bilo detaljnije rečeno u prethodnom ranijem poglavlju Srednjovjekovni pisari.41 Orgel, Stephen, Plagiarism and Original Sin, u: (ed.) Kewes, Pauline, Plagiarism in Early Modern England. New York: Palgrave Macmillan, 2003., 62. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 103.
11
Rukopisi i srednjovjekovno društvo nakon 12. stoljeća
Dugotrajnost promjena u rukopisnoj kulturi
Pojava tiska napravila je velike promjene u odnosu prema knjizi, dostupnosti
informacija i obrazovanju. Novo razdoblje nije međutim nastupilo iznenada, nego je
pripremano kroz čitav kasni srednji vijek. Dapače, oblikovanjem novog staleža, građanstva,
već u 12. stoljeću i otvaranjem svjetovnih sveučilišta polagano dolazi do napuštanja starih
srednjovjekovnih obrazaca i oblikovanja nove, profanije kulture.
Oblikovanjem građanske klase i novim načinom obrazovanja u obliku sveučilišta
došlo je do potrebe za drugačijom organizacijom pisarskih radionica i distribucije djela što
svoj vrhunac doživljava pokretanjem tiskarskog stroja sredinom 15. stoljeća. Marcel Thomas
najvećim se dijelom zadržava na sekularnom rukopisnom razdoblju te prati razvoj
proizvodnje knjiga od 13. do 15. stoljeća. Kako su se javile nove potrebe za knjigama,
razvijaju se i nove tehnike vezane za manufakturni dio proizvodnje kao i za oblikovanje novih
odnosa između proizvođača knjiga.
Papir zamjenjuje pergament
Knjige se na novi način oblikuju i dekoriraju, a sve učestalijom uporabom papira
njihova cijena postaje nešto povoljnija.42 U srednjem je vijeku pergament bio najčešći i u
pravilu jedini materijal na koji su se zapisivali rukopisi. Pergament je naime imao visoku
cijenu. Kada je na prijelazu antike u srednji vijek životinjska koža zamijenila papirus, cijena
tekstova značajno je porasla pa je proizvodnja srednjovjekovnih rukopisa bila skupa. Iz tog su
se razloga nastavili prepisivati ponajviše važni crkveni tekstovi.43 Do određenoga pomaka
prema pojeftinjenju rukopisa došlo je već početkom 12. stoljeća jer je otada sve više u uporabi
tanji pergament – vellum – koji se izrađivao od tanje teleće kože.44
42 Thomas, nav. dj., 2006., 147.43 Stipanov, nav. dj., 2010., 109.44 Clanchy, nav. dj., 2009. 194.
12
Uporabom papira cijena rukopisa pada, no postojali su mnogi nezadovoljnici budući
da je papir bio mnogo nestalniji materijal od pergamenta tako da nije imalo puno smisla na
njega zapisivati tekst koji se trebao čuvati kroz dugo vremensko razdoblje.45 Johannes
Trithemius, opat Sponheima, objavio je 1492. godine polemički spis In Praise of Scribes u
kojem iznosi svoje negodovanje prema tisku, ali se dotiče i problema koji su nastupili sve
masovnijom uporabom papira. On sa žaljenjem govori o nekadašnjim skriptorima te piše kako
knjige tiskane na papiru traju svega 200 godina, dok one pisane na pergamentu mogu
preživjeti i čitavo tisućljeće.46 Kritika Johannesa Trithemiusa može se opravdati ukoliko se
vratimo na razdoblje prije otkrića tiska kada je svaki rukopis bio od velike važnosti jer je
dostupnost knjiga bila jako ograničena, a posao prepisivanja mukotrpan i dug. Novim
načinom proizvodnje knjiga trajnost postaje gotovo nebitna stvar budući da je proizvodnja
masovna, a naklade je moguće ponavljati koliko je to potrebno.
Papir ima pomalo hrapavu površinu i dosta je nepropustan za tintu, ali je zato jako
pogodan za pigmente koje su koristili iluminatori. Nadalje, zbog svoje manje težine,
omogućio je da knjige budu lakše i ne više onako glomazne kao kada su izrađene od
pergamenta.47
Studenti i građani – novi kupci knjiga
Već je spomenuto kako je osnivanjem svjetovnih sveučilišta i oblikovanjem nove
društvene klase, građanstva, došlo do povećane potražnje za knjigama što je rezultiralo
povećanjem njihove proizvodnje. Pri tome je crkva i dalje ostala posjednik gotovo
cjelokupnoga tadašnjeg znanja kontrolirajući rukopise i obrazovne ustanove koje su se njima
koristile.
Problem je bio taj što su samostani do 13. stoljeća proizvodili knjige samo za vlastite
potrebe. Kada se otvaranjem novih obrazovnih ustanova48 – sveučilišta – studentima
omogućilo da studiraju, ne više samo teologiju i filozofiju, nego i medicinu i pravo,
profesorima su bile potrebne knjige iz kojih bi studenti mogli učiti. Kako ih crkveni skriptoriji
nisu proizvodili, nužno je bilo otvaranje sveučilišnih tiskara. Ne treba, ipak, pomišljati kako je
45 Šporer, nav. dj., 2010., 79-80. O temi papira usp. Febvre, Lucien; Martin, Henri-Jean, The Coming of the Book. The impact of Printing 1450-1800. London – New York: Verso, 1997., 29-44.46 Clanchy, nav. dj., 2009., 195.47 Thomas, nav. dj., 2006., 148.48 O stanju obrazovanja u 12. stoljeću na području Zapadne Europe iscrpno piše Alojz Čubelić. Usp. Ćubelić, nav. dj., 2006., 1-30.
13
odmah došlo do velikih promjena i rapidne sekularizacije obrazovanja. Na tek otvorenim
sveučilištima dominirali su profesori iz crkvenih redova koji su zadržali veliku moć. Zato su
tadašnji sveučilišni knjižari, prepisivači i izdavači morali prihvaćati restrikcije koje su bile
nametnute od strane sveučilišta.49
U tom se razdoblju razvio i model nazvan pecia. Koristio se sveščić kao dio knjige što
je ubrzavalo prepisivanje iste knjige budući da je veći broj pisara mogao istodobno raditi na
toj jednoj knjizi.50 Isti je model omogućio i bolje uređivanje odnosa među tiskarima i
smanjivanje pogrešaka. Naime, bilo je moguće iznajmiti dio originalnog rukopisa prema
prethodno utvrđenim troškovima (taxation) kopije. Prepisivačima je tako bio dostupan
original za prepisivanje (exemplaria) čime se nastojala smanjiti zlouporaba rukopisa, ali i
neprestano ponavljanje pogrešaka koje su nastajale uslijed svakog daljnjeg prepisivanja loše
kopije.51 Sveučilišta su pak bila ta koja su osiguravala ispravnost rukopisa (exemplaria) koju
je određivalo posebno povjerenstvo.52
Sve poslove oko izdavanja radili su knjižari (stationarii) koji su imali povlašten
položaj u izdavanju knjiga, kako za potrebe sveučilišta, tako i za naručitelje iz redova
građanstva. Kako su potrebe za knjigama neprestano rasle, osnivali su se brojni laički
skriptoriji. Jedan je bio u vlasništvu vojvode od Berrija, a u njemu su se izrađivali brojni
rukopisi za potrebe knjižara. Godine 1403. napravljen je rukopis koji je sadržavao priče o
kralju Arturu, a bio je namijenjen knjižaru Raoulu od Monteta.53 Kako je i usprkos tome
potražnja nadmašivala ponudu, nerijetko je dolazilo i do udruživanja različitih obrtnika koji su
radili na pripremi knjiga, a sve s ciljem povećanja proizvodnje.
Ako se usporede katalozi knjiga na početku i kraju 12. stoljeća, uočljive su velike
promjene i to ne samo u raznovrsnosti, nego i u brojnosti knjiga. S te je strane opravdano
govoriti o renesansi 12. stoljeća. Vlastite su knjige prije izuma tiska posjedovali samo bogatiji
studenti i studenti prosjačkih redova budući da im je red bio obavezan osigurati neke od
potrebnih knjiga. U jednom dominikanskom kapitularu iz 1288. određeno je „da svaka
provincija mora osigurati za svoju braću na sveučilištima barem tri teološke knjige.“54
U srednjem su vijeku studentske ili trgovačke kolekcije knjiga prosječno brojile
desetak primjeraka. One pak privatne biblioteke koje su imale 200 do 300 knjiga bile su za
tadašnje standarde prilično dobro opremljene. Ni sveučilišne knjižnice nisu brojile mnogo
49 Thomas, nav. dj., 2006., 150.50 Stipanov, nav. dj., 2010., 128.51 Thomas, nav. dj., 2006., 150-151.52 Stipanov, nav. dj., 2010., 129.53 Thomas, nav. dj., 2006., 153.54 Preuzeto iz: Stipanov, nav. dj., 2010., 128.
14
naslova – sve do kraja 15. stoljeća često ne mnogo više od 1000 primjeraka. Knjižnica na
pariškoj Sorbonni krajem 14. stoljeća imala je 1722 sveska, samostanska knjižnica Saint-
Denis 1600, a samostan Monte Cassino sredinom 15. stoljeća oko 1100 primjeraka.55
Rukopisi na pučkim jezicima
Latinski je jezik u srednjovjekovlju imao primarnu ulogu mada su vrlo rano iz njega
počeli nastajati romanski jezici kojima se služio puk. Isto je tako u Engleskoj i Irskoj, kako je
ranije rečeno, kultura pučkih jezika bila iznimno razvijena u svakodnevnoj komunikaciji i u
književnosti. Sve do kraja 8. stoljeća, latinski je jezik bio jezik svakodnevnoga govora ma
koliko bio iskvaren. No, već u idućem stoljeću postaje mrtav i potisnut od strane narodnih
jezika: „Nijedan izvor ne pokazuje nam, kao što je to slučaj u 9. stoljeću, da narod u Crkvi ne
razumije više svećenika. Jezik, očito, živi dalje: njime je sve do 8. stoljeća zajamčeno
jedinstvo Romanije.“56
Čitav je srednji vijek živio kroz latinski jezik, poznavao latinske klasike poput
Cicerona, Vergilija ili Ovidija, a koristili su se i latinski školski udžbenici. Od 13. stoljeća sve
popularnija postaju književna djela pisana na pučkim jezicima, osobito nakon Dantea i
Boccaccia. Još je u prethodnom stoljeću jačala pučka kultura, zapisivali su se tekstovi
trubadura, a u tom su se korpusu nalazile i Pjesan o Rolandu, Cid, romani Chrétiena de
Troyesa i slično. Ti su rukopisni zapisi bili prilično skromni tako da je prvi poznati zapis
Pjesni o Rolandu, koji je nastao nešto prije 1150. godine, bila mala knjiga pisana na
neizbjeljenom pergamentu, bez dekoracije i s neujednačenim proredima.57 Popularizaciji
rukopisa na narodnim jezicima doprinio je Dante. On je držao da i ti rukopisi trebaju biti
ilustrirani pa od njegova vremena to postaje sve učestalija praksa.
Književnost na narodnim jezicima dobivala je poticaje i od mnogih uglednika. Tako je
trubadurska lirika bila osobito omiljena u očima akvitanskog vojvode Williama IX. (1071.-
1126.) koji je i sam ostavio mnoga umjetnička ostvarenja na tom području. Snažne je poticaje
piscima na pučkim jezicima davao i Alfonso X. od Kastilje (1221.-1284.) za kojega je napisan
Cantigas. Kada se govorio o narodnoj književnosti na njemačkim područjima, kao
nezaobilazno se djelo nameče Codex Manesse iz Heidelberga. Zapisao ga je oko 1300. godine
55 Ove podatke donosi: Verger, Jacques, Les gens de savoir dans l'Europe de la fin du Moyen Age. Paris: PUF, 1998., 89-92. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 83.56 Curtius, nav. dj., 1998., 34.57 Clanchy, nav. dj., 2009., 198.
15
Rüdiger Manesse u Zürichu, a sadrži 137 autora i oko 500 poema i pjesama na narodnim
jeziku.58
Curtius piše kako jačanje književne produkcije na pučkim jezicima u 12. i 13. stoljeću
nije oslabilo važnost latinskog: „Procvat književnosti na pučkim jezicima, od 12. i 13. stoljeća
nadalje, nikako ne znači propadanje ili odstupanje latinske literature. Dvanaesto i trinaesto
stoljeće, štoviše, kulminacija su latinske poezije i znanosti. Latinski jezik i književnost seže u
to doba 'od srednje i južne Europe i Sjevera sve gore do Islanda, Skandinavije, Finske, a na
jugoistoku sve do Palestine.' Jednostavan čovjek, kao i obrazovan čovjek, zna da postoje dva
jezika [...] Čak se pjesme napisane pučkim jezicima prevode na latinski jezik.“59
Manji broj rukopisnih djela pučke književnosti proizlazio je također i iz tadašnjeg
načina širenja informacija. Budući da je postojao mali sloj pismenih ljudi, postojala je praksa
čitanja na glas kako bi ono pročitano dospjelo do velikog broja slušača. I trubadurski su
stihovi tako živjeli najvećim dijelom putem usmenog prenošenja i pamćenja. U takvim je
okolnostima autoru bilo nemoguće ostvariti bilo kakvo pravo na vlastito djelo. Međutim,
paralelno s jačanjem pučke književnosti dolazi i do spomenutog širenja čitalačke publike tako
da autori vlastitu egzistenciju pokušavaju osigurati na različite načine, a jedan od njih je
traženje patrona.
Autori i patroni
U razdoblju kada je dominirala usmena književnost, a zapisivala su se najčešće samo
djela iz ranijih razdoblja, autorima se bilo prilično teško izboriti za neotuđivo pravo na svoj
vlastiti tekst. Jedno od boljih rješenja za njihove probleme bijaše pronalaženje zaštitnika,
odnosno patrona. Sustav patronaštva osobito je bio raširen u 14. i 15. stoljeću kada se
nametnuo kao jedan od najboljih načina za prezentaciju novih djela. Model autorskih
izdavanja knjiga bio je poznat u Italiji još u rukopisno doba. Takav oblik izdavanja knjiga nije
bio jeftin te su patroni bili oni koji su piscima osiguravali financijsku pomoć pri izdavanju.
Zauzvrat su im pisci posvećivali svoja djela.60 Ponekad su pisci unaprijed posvećivali djela
određenom patronu, a u zamjenu za darovani tekst očekivali su određeni oblik materijalne
pomoći u obliku darova, novca, dobro plaćene službe ili stipendije. Autori su se patronovoj
58 Clanchy, nav. dj., 2009., 199.59 Curtius, nav. dj., 1998., 35.60 Richardson, Brian, Printing, Writers and Readers in Renaissance Italy. Cambridge – New York: Cambridge University Press, 1999., 50.
16
blagonaklonosti mogli odužiti i tako što su slavili njegovo ime ili čitavu njegovu porodicu
pišući njihove obiteljske historiografije ili epove u njihovu čast.61
Uz patrone često su od velike pomoći bili i brojni posrednici (agenti ili knjižari) jer su
zahvaljujući njima autori mnogo jednostavnije nalazili kupca za djelo. U takvim su
okolnostima autori prodavali svoj tekst i time gubili bilo kakvo daljnje pravo na njega jer je
sve pripadalo kupcu. Thomas donosi jedan slučaj kada je Jean Golein putem knjižara Henrija
de Trévona poslao svoj prijevod djela Rational Guillaumea Duranda vojvodi od Orléansa.
Vojvoda ga je kupio 1395. godine iako je prijevod nastao dvadeset godina ranije za Charlesa
V.62 Martin Lowry donosi slučaj koji također zorno ilustrira ulogu agenata u prodaji rukopisa,
ali i nepostojanje granice između onih koji su se bavili rukopisnim ili tiskanim knjigama. Od
Gerolama Strozzija iz Firence 1474. godine naručen je iz Londona prijevod Brunijeva i
Poggijeva djela Firentinske povjesnice na narodni jezik. Domogavši se rukopisa, Strozzi je u
međuvremenu odlučio rukopis dati tiskaru Jacques le Rougeu iz Venecije. Prvotna je
narudžba u ljeto 1476. narasla na 1500 primjeraka koje su Strozzijevi agenti distribuirali u
Rim, Sienu, Pisu, Napulj te brodovima prebacili u Brugges i London.63
Posrednici ili agenti važnu su ulogu imali i u razdoblju nakon otkrića tiskarskog stroja.
Tiskarima je brzina distribucije igrala vrlo važnu ulogu jer su se jedino tako mogli podmiriti
nagomilani troškovi. Može se tako naići na podatke o brojnim plaćenim agentima koji su
prodavali knjige po sveučilišnim gradovima. Sličnim su se poslom nerijetko bavili i profesori
na sveučilištima tako što su studentima preporučivali knjige koje su tek trebale izaći.64 Takav
je oblik poduzetništva bio od velike važnosti jer je tržište bilo nestabilno, a troškovi veliki pa
ne treba čuditi veliki broj tiskara koji su, nespremni za tako neuređene i nestabilne uvjete
poslovanja, često propadali. Lowry donosi podatak za stanje u Veneciji krajem 15. stoljeća,
no može se pretpostaviti da su slične prilike vladale i drugdje. On spominje da je utvrđeno
kako je u Veneciji do 1490. godine postojalo više od 100 tiskarskih tvrtki, do kraja
posljednjeg desetljeća istog stoljeća ostalo ih je 23, dok je1500. godinu dočekalo samo njih
10.65 Te brojke pokazuju kako je u tiskarstvu u najranijem razdoblju poslovna sigurnost i
stabilnost nisu bile osigurane. Štoviše, mnogi su taj posao vrlo brzo napuštali vraćajući se
svojim ranijim obrtima.
61 Richardson, nav. dj., 1999., 51. 62 Thomas, nav. dj., 2006., 152-153.63 Lowry, nav. dj., 2004., 15.64 Lowry, nav. dj., 2004., 15.65 Lowry, nav. dj., 2004., 10.
17
Zaključak
U srednjovjekovnoj je kulturi pristup knjizi bio samo za odabrane. Visoka cijena
izrade svakog pojedinog primjerka, veliki broj sati utrošen na prepisivanje te maleni broj onih
koji su bili osposobljeni za čitanje ionako malog broja dostupnih knjiga doveo je do situacije
u kojoj je bogatstvo informacija zapisanih u knjigama bilo posve neiskorišteno. Tako su
mnogi istraživači osuđivali to mračno doba zapadne civilizacije.
Predstavljajući povijest knjige u srednjem vijeku, u radu se nastojalo pokazati kako je
knjiga, unatoč tome što je bila pomalo potisnuta, svejedno i dalje igrala vrlo važnu ulogu u
životu najvećega broja pismenih ljudi. Govoreći o statusu knjige u Karolinškom Carstvu,
zanimljivostima vezanima uz život redovnika koji su čitave dane provodili nad listovima
pergamenta, ali i o otvaranju prvih europskih sveučilišta i oblikovanju građanske klase koja je
tražila drugačije tekstove no što su tada postojali, rad pokušava što sveobuhvatnije pokazati
situaciju na području srednjovjekovne pismene kulture.
Osnovni je naglasak stavljen na ocrtavanje epohalnih promjena koje su se zbivale na
području europskog kontinenta u tih deset stoljeća. Kada se raspravlja o srednjem vijeku,
nerijetko se čitavo to razdoblje promatra kao jedna kompaktna i statična cjelina. Međutim,
srednjovjekovna je kultura sve samo ne doba u kojem se nije događalo ništa vrijedno
spomena. Štoviše, ono je bilo od presudne važnosti za oblikovanje europskoga svijeta i
mentaliteta u obliku u kojem ga danas poznajemo.
18
Literatura
Brown, P. Michelle, The Triumph of the Codex: The Manuscript Book before 1100, u:
(eds.) Eliot, Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom:
Blackwell Publishing Ltd., 2009., 179-193.
Clanchy, M. T., Parchement and Paper: Manuscript Culture 1100-1500, u: (eds.) Eliot,
Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom: Blackwell
Publishing Ltd., 2009., 194-206.
Curtius, R. Ernst, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb: Naprijed,
1998.
Ćubelić, Alojz, Herman Dalmatin i intelektualni preporod Zapada u 12. stoljeću,
Croatica christiana periodica 30 (2006) 57, 1-30.
Febvre, Lucien; Martin, Henri-Jean, The Coming of the Book. The impact of Printing
1450-1800. London – New York: Verso, 1997.
Lowry, Martin, Svijet Aldusa Manutiusa. Poduzetništvo i učenjaštvo u renesansnoj
Veneciji. Zagreb: Antibarabus, 2004.
Meyr-Harting, Henry, Ottonian Book Illumination. London: Harvey Miller Publishers, 1999.
Richardson, Brian, Printing, Writers and Readers in Renaissance Italy. Cambridge – New York: Cambridge University Press, 1999.
Saenger, Paul, Reading in the Later Middle Ages, u: (eds.) Cavallo, Guglielmo;
Chartier, Roger, A History of Reading in the West. Amherst – Boston: University of
Massachusetts Press, 2003., 120-148.
Stipanov, Josip, Knjiženice i društvo. Zagreb: Školska knjiga, 2010.
Stipčević, Aleksandar, Sudbina knjige. Lokve: Naklada Benja, 2000.
19
Špikić, Marko, Humanisti i starine. Od Petrarke do Bionda. Zagreb: FF Press, 2006.
Šporer, David, Status autora. Od pojave tiska do nastanka autorskih prava. Zagreb:
AGM, 2010.
Thomas, Marcel, Manuscripts, u: (eds.) Finkelstein, David; McCleery, Alistair, The
Book History Reader. London – New York: Routledge, 2006., 147-157.
20