s l i v n o - franjevci-split.hr · remeta metnuo bakalar na trupinu, tuče ga za večeru. bilo...

Godina XXV. Božić, 2010., br. 2. (43.)

S l i v n o

Božić, 2010. BROJ 43

Slivno 1

S l i v n oGodina XXV. Božić, 2010., br. 2. (43.)

Dragi vjernici!

Jedna priča kaže, da su se nekad sastale sve vrste životinja sa željom, da uvedu u svoj životinjski svijet blagdane koje

bi sve životinje trebale slaviti. Njihov go-vornik je kazao: Ugledajmo se u ljude. Oni vrlo često slave svoje blagdane. Toga dana se ljepše obuku, toga dana ništa ne rade, toga dana jedu ukusnija jela. I tako njima život nije dosadan ni monoton, nego zanimljiv i ugodan. Mi životinje ne slavimo ništa. Mi provodimo svaki dan isti život, dosadan i ubitačan. Trebamo se svi ujediniti i odlučiti, što ćemo slaviti i kada ćemo slaviti.

Nastali su dugi razgovori među živo-tinjama. Svatko je htio dati predstavnika iz svoje vrste da ga se slavi a ostali to nisu prihvaćali. Zečevi nisu htjeli nikako pristati da se slavi pasa jer psi njih love. Psi nisu htjeli da se slavi neki vuk, jer vuci napadaju pse. I tako redom. I zato su životinje ostale bez blagdana.

Velika razlika između životinja i ljudi jest i u tome, što ljudi imaju blagdane a životinje nemaju. Blagdani su velika bla-godat za ljude. Tog dana ljudi se odmore od rada, tog dana se svečanije obuku i tog dana svečanije jedu, toga dana se svi članovi obitelji nađu skupa, idu na izlete

ili druge rekreacije. Kako je težak bio život robovima kad nije bilo nikakvih blagdana, kada su robovi morali svaki dan raditi i nikada nemati odmora ili pauze za svoj život. Kad promatramo što sve ljudi slave kao blagdane, čini nam se kako mnogi slave neke šuplje, bezsadržajne blagdane. Slavi se neki događaj ili osoba samo zato da se nešto slavi.

Mi kršćani slavimo osobe i događaje koji su puni sadržaja. Već su Židovi slavili sedmi dan kao dan Gospodnji. Taj dan pri-pada Gospodinu, njemu ga posvećujemo.

Na Božić slavimo događaj kad Bog u ljudskom liku stupa među nas ljude. Bog postao čovjekom da živi među ljudima. Što može biti uzvišenije da slavimo, nego taj do-gađaj? Što nama ljudima može biti korisnije, nego da Bog dođe među nas? Kad je Bog među nama ljudima, ne trebamo se bojati za našu ljudsku sudbinu. Bog će sve okrenuti na dobro. Naša Crkva pored Božića uvela je mnoge veoma sadržajne blagdane tako da bismo mogli reći da je cijeli kršćanski život svetkovanje. Nama kršćanima naš život ne može biti monoton i dosadan. Mi se trebamo samo srcem i duhom uživiti u naše blagdane pa ćemo osjetiti da je naš cjelokupan život

BROJ 43 Božić, 2010.

Slivno2

Božić

U to vrijeme iziđe zapovijed od cara Augusta da se popiše sav svijet. Ovaj je popis bio prvi, kad je Kvirinije

upravljao Sirijom. I polazili su svi, da se popišu, svaki u svoj grad. Tada uziđe i Josip iz Galileje, iz grada Nazareta u Judeju, u grad Davidov, koji se zove Betlehem, jer bijaše iz kuće porodice Davidove, da se popiše s Marijom, zaručenom sebi ženom, koja je bila trudna.

A kad su bili ondje dođe vrijeme, da Ona rodi.

I rodi svoga Sina prvenca, i povi ga u pelenice, i metnu u jasle, jer nisu imali mjesta u gostionici, i bili su pastiri u onom

kraju, koji su bdjeli i čuvali noćnu stražu kod svoga stada.

I anđeo Gospodnji stade kraj njih, i slava Gospodina obasja, i vrlo se prepadoše.

I reče im anđeo: Ne bojte se! Jer gle, javljam vam veliku radost, koja će biti svemu narodu, jer nam se danas rodi Spasitelj, koji je Krist Gospodin, u gradu Davidovu.

I eto vam znaka: Naći ćete djetešce povito gdje leži u jaslama.

I najedanput postade s anđelom mnoš-tvo nebeske vojske hvaleći Boga i govoreći: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.

I kad anđeli otiđoše od njih na nebo, rekoše pastiri jedan drugome: Hajdemo do Betlehema, da vidimo to, što se dogo-dilo, što nam je obznanio Gospodin.

I dođoše žurno, i nađoše Mariju i Josipa i djetešce, gdje leži u jaslama.

A kad vidješe, javiše, što im je rečeno za ovo dijete.

I svi, koji čuše, diviše se tome, što im kazaše pastiri.

A Marija je čuvala ove događaje i raz-mišljala o njima svom srcu.

I vratiše se pastiri slaveći i hvaleći Boga za sve, što čuše i vidješe, kao što im je kazano.

....... (Evanđelje po Luki, Glava 2, I – 20.)

Ivan Lacković Croata: Hrvatski Božić, 1992. Hrvatska

jedna velika svetkovina. Pokušajmo se uživiti u Božične blagdane. Na sv. Misama pjevajmo božične pjesme razmišljajući o onim riječima koje pjevamo. Nađimo svoje oduševljenje u

Službama Božjim da nam blagdani zaista osvježe život.

Sretan Božić i Novu Godinu želi Vam ................................ Rafael Begić, župnik.


Slivno 3

Marijančićev Božićtiesnoj i kusastoj robi, kao da mu ju je maćuha krojila. Tako krojač mislio, tako i učinio, da mu se kašnje ne pljuje zanat.

Koliko bi god puta Marijančić na dan unišao u kuću, a pogled mu na srg2 uteci, uviek je majku pitao:

– Majčice, kad je Božić? – Brzo, brzo, dušo! Budi dobar i

poslušan, pa će majka svoga Marijana obuć u novu robu, neka se u nj zagledaju, kada dođe slavni Božić.

Mali veseo kao vedra zora i na svaki materin mig i u vatru i u vodu.

I sad, i sad Božić! Malomu bio dan godina. Kad god pogledaj novu robu, uzdahni za njom. Dan po dana, dođe i Božić. Da mu se nitko ne veseli, veseli mu se Marijančić. Badnjaci se sieku, drva se

2 srg mjesto (kolac ili uže), gdje se prebaci roba.

Djeca se uvijek vesele Božiću, bad-njacima, slami po kući na Badnju večer, puškaranji, pa i usred ljeta

pitaju roditelje: je li brzo Božić? A mali Marijan nije ni o ničem ni mislio, ni go-vorio, ni klapio, izim o Božiću. Skrojio mu otac zimske gaćice, ječermicu i kum-parančić, kupio mu novu crvenu kapicu, košulju, opanke i pripašaj, neka mali Ma-rijan dođe o Božiću opran crkvi, kad je onako uputan i okoprčan. Bila bi tomu i sramota, da remetin1 sin, jedinak u otca, bude mačije blizne u svom jatu, nego pusto Marijan još malošan kao rukavica, a seoski krojač obilate ruke, pa malomu skrojio sve obilato, znajuć, da je to misna roba, a mali će vrciti u malo i kratko, pa ga onda ne ćeš moći od ruga gledati u

1 remeta zvonar.


Slivno4

nose, kruh se peče, za oblice natiču: svak se miče pristojno dočekati Božić. Osvanuo badnji dan. Remeta metnuo bakalar na trupinu, tuče ga za večeru. Bilo vrieme oljuto, led ugrizao golu kožu, a remeta otresi tri, četiri puta ušicama sjekire po bakalaru, pa zahukuju ruke – gotove mu se oteti; dočim mali Marijan u tankoj i kusastoj košulji, bos i gologlav, poskakuj oko otca pjevajuć: Božić je, Božić!

– Polazi u kuću, moj sinko, – reče remeta – ta vidiš, da je studeno. Eto si vas pomodrio od leda kao tukčev vrat. Polazi, jes’ li me čuo!

– Nije meni, ćako, studeno – reče mali, – a mogao bi ga u džep metnuti, kako se je sgurio. Svako udo mesa o njemu drhće, svaka dlaka strši, jer je gol kao repa.

– Odlazi! – izadrie se remeta. Mali drhćuć i boboćuć3 mahnu u kuću upičuć u vatru dlane i tabane kao lovno pseto.

– Remeta stukao bakalar, potopio ga, pa se zametnuo sjekirom, pođe odkinuti badnjake. Odkinuo i donio, prislonio ih uz kućna vrata. U sunca zahod pođe u crkvu s malim, da napravi i zazvoni Zdravo Mariju. Kad se kući povratiše, udario na maloga novo misno odielo. Tko je sada, kao mali? Ni car mu do koljena

* * *

Već sunoćalo. Mrak zemlju obavio, a pucnjava zagorskih kaburlija odaje razba-cane komšiluke i kaže, da su se badnjaci počeli prilagati. I remeta latio s police svoju staru čađavicu, izađe pred kuću, zazva slavno ime Isusovo, pa će: tum! Povrati se u kuću, baci pušku na policu, prekrsti se, poče moliti Boga i ložiti badnjake, za 3 bobotati cvokotati od zime.

tim uzeo vreću slame i posiplji po kući. Mali Marijan gotovo izkočit iz kože od radosti. Sgleda se, pogleda uza se, niza se, kako mu roba stoji i kako on u njoj liepo izgleda. Ne pazi na molitvu, ne gleda na bakalar: njemu jedna u glavi – roba! Gaće mu duge i široke, ječerma oborila izpod svitnjaka, kumparan prikrio do koljena, kapa spala do ušiju. Pravi gornjak! Tako se mali pievči i korači po kući. Što, jadna ti majka! Kan da mu je vas sviet po petom.

Milozvučnih glas zvona u ono gluho i neobično doba noći odliega vilovitim prodoljem, lomi se i mota oko bregova, odjekuje brdima i glavicama, da se suze radostnice i nehote na oči svrću, grudi nadimlju neke tajinstvene milošte, srce kipi neiztumačivim osjećajima. Mila uspo-mena ljudskoga odkupa titra pred očima svakomu sinu majke Eve. Na dražestni glas zvona diže se mrtvi starac i starica, čovjek i žena, momak i cura, pa i ona mala dječica, mali kućni pilići. I ova, pojena čarom nebeskoga veselja, toga zatravljenja ljudskoga srca, noćas se raduju i vesele kao nikad u godini.

Božić! Božić! Božić! To se samo ime čuje i u kući i vani, i na putu i na ulici.

Remeta odbiv prvi, sljeze s crkve, spiri vatru u mrtvarici; namjesti kandelu i prividi, da li mu je svaka u redu, pa će malo uz vatru opočinuti, a onda će časkom odgamizati kući, da se rakija i malo za-grize. Kuća mu bila blizu crkve, ali je to nešto ubožne slamnate potleušice. Oklad bi izgubio, tko bi tvrdio, da tu čovjek stanuje. Nešto kukavna kućerka zatrpana i zavaljena zemljom i ledinom nit ćiri, nit viri. S bure se streha opire ledinu, da je tobože toplija. Na njoj malašna vrata stara, izbišana, klimava, kao da su puno


Slivno 5

cara upamtila. Unutra ognjište pri somiću, do njega kut sa dva prieklada. Na desnu polica, tik nje srg i jedna stara izobana skrinjetina; na lievu u uglu na dvie sohe bačene tri hrastove daščurine, na kojima viri ržanina4 izpod izkrpljena klašnjava prostirača. To je postelja. Do postelje ham-barić za žito. Zeru niže kočačić5 sa desetak ovaca, dočim u jednoj ćoši leži uz jasle krava i preživa, u drugoj, za kutom, tele svezano za klin i prigriza iz krtočića šaku sijena. Sve se ovo sbilo u to jadne kućice. Ne bi je nogom s puta turnuo, kakva je. I to su, lale, dvori staroga remete! Remeta bio čovjek staroga kalupa i kroja: Stupao stopama svoji pređa. Sa svim tim njega nije nikad ni prst zabolio. Bio zdrav kao drenova stržen, tvrd kao jelova vrž, pa njegov tjelesni snažni sustav i zdrav zrak nadjačao svaku pošlicu, a uz to ga kriepio Svemogući Bog – osobiti otac ubožara. Kad je stupio u tu Eskimovu kolibu, nađe ženu i maloga na nogama, te im s praga reče:

– Na dobro vam došao Božić! – I s tobom zajedno! – prihvatiše.

Žena mu iz prpe6 izvadi djevenicu, a remeta se maši u skrinju za tikvicu, zagrize, rakija se i odmah s malim u crkvu, dočim mu žena ostala variti ručak.

Već se sviet uzžamorio. Iz svih ko-mšiluka provrvjelo osukalo se – kao na božićnu noć. Tko preko ciele godine od svetca crkvi ne dolazi, eto ga tada. Mlađarija se cirlika, protiskuje jedno mimo drugo – kao mlađarija. Mraz popucuje , kud bujna mladost nagazi. Bura kad i kad utihne, pa opet zašumi gorom, zašuška suhim, još 4 slama od raži5 Pleterom ograđen torčić za marvu6 prpa pepeo

nespalim, lišćem. Tko god crkvi dolazi, svak remeti nazivlje dobar Božić. Mali se priliepio uz otca, rakija mu zacaklila u očima, e bi rekao: to su dva ugljena. Tko se god božićaj s remetom, mali ga potegni za gaće i reci:

– Vidiš li na meni nove robe? Jesam li de liep? Evo – kazuje prstom – nova kapa, kumparan, ječerma, gaće, opanci: sve novo, liepo, je l’ de?

Ženskadija netom dođi, udilj u crkvu: neke da obljezu Gospin oltar, neke da prve kleknu; dočim se mužkići božićaj po pokopištu i okiti oko vatre. Najzad dođe i glavar. Zasaručio se, a svoj opuni perčin

Don Ilija Ujević (1858. – 1921.)


Slivno6

prebacio preko peškira i zapeo ga nad desnim uhom. Glavar baš glavar! Čovjek u komadu. Mašio se je prilično šestdesete, progrušao, ali dobra života i rumen kao ruža. Baš pravi Hrvat, pravi pravcati zagor-ski plećaš. Nakitio se, nagizdao, zaodio hr-vatski starinskim odielom kao svat. Na glavi mu crvena kapa, po njoj krmez – peškir, kao da je jučer iz dućana donesen. Košulja se bieli kao mlieko, ogrica izvezena po za-gorsku, da se baš ne stidi zagorska vezilja svoga trudka – svoje dangubice. Izvezla je u dvije boje – crveno i modro – a košulja i je kambrična, pa kako ta trobojnica diči dična i pristala glavara, to onaj zna, tko je vidio. Po košulji udario vunenu guću,7 po gući širitli crvenu ječermu. Pod vratom su dvie zlatne ploče zapinjače, dočim niz jednu i drugu stranu prsiju nanizana tri reda srebrenih puca. Kad sobom krene zacvokoće krov kao na udatbenici. Ječermu pripasao pulijancem pripašajem, za kojim se odvalio nož bjelosapac8 među dvie male sepetlije9 puške pa izgleda kao mladoženja u svatovima. Utegao se preke pripašaja tkanim trobojnim pojasom. Kumparan su i gaće od modre čohe u svoj svojoj napravi. Uz nogavice do koljena navukao biele vunene bječve, pa ih pod koljenom stegao pulijanim podvezama. Na nogama novi opanci, načinjeni, prepleteni, obsu-kani.10 Sve po starinskom običaju. Sve ti to kaže: i stas i odjeća i nakit, da je to sin majke Hrvatske, da takove gorostase Hrvatska rađa. Sve ovo kitno odielo glavar zaogrnuo crvenom kabanicom, a u ruci 7 Na igle pletena rubenina.8 Veliki nož bielih ušesa9 Puška izvezena kovinom10 Oputom obsukani.

mu je šarac kamiš s lulom. Netom stupio, svak na noge skače.

– Hvaljen Isus! ljudi. Na dobro vam došao Božić!

– Vazda bio hvaljen! I s tobom za-jedno, pošteni naš glavaru!

– Tu se brčniji11 ljubili, božićali s glavarom, a Marijančić mali poteže ga za rogalj kabanice govoreć:

– Ma nu, glavaru! Vidiš li ti mene? Jesam li de liep u ovoj robi? Sve je novo na meni.

– Oh gle! To si ti, mali sokole! – kao u čudu će glavar. – A tko bi te sada poznao u toj liepoj novoj robi? Evalah, junače! – a onda će tiše okrenuvši se k ljudima:

– Oh, nevina mladosti!...

..................................... Don Ilija Ujević

11 Viđeniji, odličniji.

Napomena: Ovu božićnu priču na-slovljenu „Marijančićev Božić“ napisao je svećenik i hrvatski književnik don Ilija Ujević. Rodio se u Krivodolu 11. srpnja 1858., a umro je u Splitu 16. prosinca 1921. u bolnici. Bio je župniku u Sviba, Rudi, Dobranjama, Krstaticama i Zagvozdu. Objavio je veći broj pripo-vjedaka, pjesama, putopisa, prikaza, te knjiga pripovjedaka „Dokonice.“ Motive nekih svojih priča kao „Zadnja daća“ i „Doruša“ vjerojatno je čuo u Slivnu gdje su se ove zgode doskora prepričavale, a to se moglo dogoditi ako bi ponekad zamjenjivao župnika Slivna, dok je don Ilija bio župnik u obližnjim Krstaticama u razdoblju 1896. – 1904., a možda je radnja i ove božićne priče iz Slivna.

............................................... (M.G.)


Slivno 7

Od porođenja Isukrstova

Isukrst se dite rodi(razumiše svi narodi) U uboštvu ma ne vene

Brez povoja i pelene. Nije vatre da s’ogrije, Čudo biše to Marije.A đavao nut uzdiše, Jer oblasti nejma više Poče vikat i glasiti: Ovi oće svit spasiti!Svak’ je tome veselitelj, gdi se rodi nam Spasitelj Lipote su u njem svake, od svitlosti sunca zdrake, pun ljubavi i milosti. Od nebesa nut svitlosti, k njem odite, o pastiri, ne bojte se stadu zviri. Nut poštenja privelika činite mu, jer je dika. Vo tu staše i magarac, a i Jozip, vele starac. Dite malo sagrijaju i poštenja njem činjaju. Marija je sva užgana, rad Isusa majka zvana. Glavu svoju kti odkriti dite svoje za pokriti. U jasli je go na slami, Spasitelj je ovo nami.

Duše mile, vi otide, Isukrsta pohodite: od zla će nas obraniti, pak u vike saraniti.

Evo dođe, nut poćuti, od Boga se Rič uputi, Isus dite, porodi se u ponoći, a vidi se. U srce ti oće priti, istom oć li zagrliti. Ote brzo vi napolje, vesel’te se zadovolje: nut Mesiju poć vidite tere njega sve slidite. Sveta Ana prositi će, Isus grije vam prostiće, nebeskoga daće t’ raja, gdi veselju nema kraja: uživati vika viku svaku radost preveliku. A sad, Bože, budi faljen po sve vike vikom Amen

......... Fra Filip Grabovac (1697. – 1749.)

Giovanni di Pietro (1450. – 1528.), Kristovo sveto Porođenje – Louvre, Pariz


Slivno8

Dobro došo… (na Božić)

Dobro došo s nebeske visine Među braću ljude Božji sine; Jedva smo te željni dočekali Zdrav nam bio oj Isuse mali!

Sišao si na svit ovaj doli, Da izličiš naše rane boli I usrićiš tvoju braću ljude Da mir, sloga među njima bude;

Da blaženstvo tu na zemlji vlada A u srcih vira, ljubav, nada. Ta današnje hladno ljudstvo treba Ovih lipih darova sa neba.

Dobro došo s nebeske visine Na svit ovaj slavni Božji sine! Pa razširi samosvist, slobodu I u mojem bunjevačkom rodu.

Ante Evetović Miroljub .......................................(1862. – 1921.)

BožićuČe bi rekel Božiću, Kaj želim si ja, Rekel bi, naj vsakomu Puno srdca da.

Da bu narod narodu Kak i bratu brat, I da zadovolen bu Jenput i Hrvat.

Dragutin Domjanić ....................................... (1875. – 1933.)


Slivno 9

BadnjakSaonice kližu po tihome putu; Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela, Zašutjela polja i gajevi pusti, A budna je noć samo sanjarska, bijela.

U jelik smo zašli u duboku tamu, I pošao šapat niz mračnu daljinu, Ko mirisne priče iz djetinjskih dana, I slika nam draga pred očima sinu:

U ruci nam jabuke zlatne, i s jele Sve iglice sipe na rudaste vlasi, Dok slušamo bakina pričanja tihi, Da čut je i svjećicu, kako se glasi.

O anđelim’ priče – još ljepšim od našeg, Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila, O velikom cvijeću u ukletom vrtu, I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.

O ponoćnom nebu nad ledenom pustom, Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite, O obalam’ cvjetnim, gdje sanje se roče U mjeseca srebru uz paome vite –

Je l’ sjećaš se najljepše priče o Onom, Kog zvali su Ljubav – ko kraljevsko čedo On bio je krasan i sažalnim okom Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.

A nije ni imo kud glavu da sklone I nikakva blaga do srca svoga – A dao ga ljudma; al raspeše Njega, Tad istom su znali, da raspeše Boga.

Na oku ti topi se pahulja snijega I kliže se kap poput suze male. Talasa se zvonjava s drevne kapele, Na nebu polako zvijezde se pale.

Saonice lete po bijelom putu, Sa pramova zlatnih ti pahulja pada, Kad glavu si sklonila k meni i pitaš: Zar zbilja je ljubav umrla tada?!

........ Dragutin Domjanić (1875. – 1933.)


Slivno10

Osnivanje samostalne kapelanije u Slivnu

1733. godinedanašnjih sela Slivna, Krstatica, Župe i Rašćana, ali ni to uvijek. Iz sjene prošlosti iskrsne poneki događaj kada se spomene i ime župnika župe Vrdol. U razdoblju od 1592. do 1707. poznati su nam samo ovi župnici i kapelani župe Vrdol2:1592. fra Mate Seočanin1599. i 1601. -fra Mate Matić Podačanin,

postavljen za kapelana Vrdola 1599. godine

1616. i 1626. fra Franceško Dešković1671. fra Brno Kunić, kapelan Slivna prije

1671.1700. fra Grgo Stipić1701. fra Petar Ravlić1702. i 1705. fra Petar Michaeli (Mijić)1706. fra Grgo Stipić1707. fra Ante Šarić

Ponekad je Slivno bilo i samostalna kapelanija u sastavu župe Vrdol. Fra Brno Kunić pišući o obnovi crkvice Sv. Jure na Biokovu koja je posvećena 31. kolovoza 1671. na jednom mjestu kaže:3 Pisa je fra Brno Kunić, i ja ozdal potpisani ispovidam

2 (Milan Glibota), Kapelani i župnici Vrdola i Slivna do početka XIX. stoljeća, Slivno, br. 4. Slivno 1986. str. 11.

3 Petar Kaer, Shematizam Spljetsko – Makarske biskupije – Primjedbe i isprave, Spljet, 1893. str.XI – XII.

Slivno je do 1747., kada je osnovana župa Slivno bilo u sastavu župe Vrdol, koja se prvi put spominje u povelji,

koju je vojvoda Juraj Vojsalić 14. kolovoza 1434. izdao braći Pavlu, Vlatku i Nikoli Jurjevićima.1 O prošlosti župe Vrdol zna-mo vrlo malo, tek da je pokrivala prostor

1 Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae, Zagrabie, 1892., str. 87 – 89.

Stjepan Blašković, makarski biskup (1731. – 1776.)


Slivno 11

u viru da je tada sva Kapela na Vrdolskomu budući da je pomaknuta u istok svakolika kad je najposlin rađena, i tako je ostala na Vrdolskomu, i ja isti upali klačinu za istu kapelu, kada sam bio kapelanom u Slivnu u viru koji se podpisujem… Kao što vidimo fra Brno Kunić za sebe kaže da je za obnovu crkvice Sv. Jure upalio klačinu kada je bio kapelan u Slivnu, a to je bilo prije 1671., kada je obnova crkvice dovršena a 31. ko-lovoza iste godine ta crkvica je posvećena, a fra Brno Kunić je tada župnik Vrdola, koji je u drvenoj kutiji na oltar crkvice Sv. Jure postavio …svete kosti i zapisa na oltar u drvo.

I neka znate koji su Sveti relikvije: Sv.Ižidura Mučenika; Sv. Klimenta Mučenika; Sv. Leodora Mučenika; Sv. Kombula Muče-nika; i Sv. Matata Mučenika: i Blaženoga Lucijana Mučenika; i karv (krv) mnogih Mučenika.

Makarski biskup Nikola Bijanković nastojao je 1720. na prostrano područje župe Vrdol postaviti dvojicu franjevaca za župnike, tako da bi jedan župnik od drugoga bio udaljen 12 milja. Tome su se usproti-vili franjevci iz Franjevačkog samostana u Makarskoj kojem je župa Vrdol i pripadala. Fra Nikola Gojak, koji je u to vrijem bio gvardijan samostana u Makarskoj obilaze-ći sela, koja su bila u sastavu župe Vrdol uspio je pobuniti narod protiv te odluke, a biskup Bijanković je o tom događaju obavijestio Kongregaciju za Propagandu vjere u Rimu, koja je donijela 27. svib-nja 1724. odluku da se fra Nikola Gojak udalji iz Makarske biskupije.4 Kasnije 22. listopada 1729. biskup Bijanković pisao 4 Mile Vidović, Nikola Bijanković, splitski kanonik

i makarski biskup (1645. – 1790.), Split, 1981., str. 165.

je gvardijanu makarskog samostana da u župu Vrdol pošalje još jednog fratra ili će on postaviti svoga svećenika. Gojak je taj biskupov zahtjev odbio opravdavajući se da siromašan i malobrojan puk u Slivnu neće moći uzdržavati kapelana.5 To je i ra-zumljivo, jer je u Slivnu1729. živjelo samo 17 obitelji. Kako je Makarski samostan odbio da u Slivno postavi kapelana biskup Bijanković je postavio za kapelana u Slivno don Nikolu Glibotu iz Slivna, koji je živio u rodnoj kući pa su i troškovi za njegovo uzdržavanje bili manji. Fra Nikola Gojak je o tome u svom ljetopisu 1729. zapisao: ...Još o Božiću biskup Bijanković posla naredbu meni gvardijanu da imadem metnuti još i trećeg kapelana na Gorsku Župu, što jedan kapelan drža, a sada oće da su tri. U ovoj svoj župi ne imade više od 90 kuća, i zli i dobri. Ja mu čini ištancu da ću dobre volje fratra poslati, ali neka mu providi kuću i ranu, zašto li ova župa ne daje drugo nego li po jedan varićak žita, a ima i koi ne dadu ni zrna. Isti biskup pisa kapelanu i puku, da imadu uzesti drugoga kapelana; puk se poni, da ne može daržati budući da je siromašan, o on učini popa kapelanom don Nicolu Glibotu, koji staše u Slivnu.6

Generalni providur Alvise Mocenigo je nakon oslobađanja Imotskoga od turske vlasti 17. kolovoza 17171. izdao naredbu kojom je privilegirao franjevce da zbog nji-hovih zasluga u borbi protiv Turaka jedino oni mogu biti župnici u Imotskoj krajini.7 Stoga im postupanje biskupa Bijankovića 5 NAS., M. 65.6 Milan Mikulić, De Vita et gestis Nicolai Bianković

episcopi Makarskensis (1645. – 1730.), Roma, 1964. str. 156.

7 Karlo Balić, Kroz Marijin perivoj, Šibenik, 1931., str. 34.


Slivno12

kod postavljanja don Nikole Glibote za kapelana u Slivnu nije bilo pravo, pa su se žalili Generalnom providuru Sebastija-nu Vendraminu, koji je 30. travnja 1730. naredio don Nikoli da se mora odreći župe od ova dva sela,8 koja pripadaju franjevcima. Budući da je don Nikola Glibota još 1729. čim je stupio na službu počeo sa izgradnjom crkve u Slivnu naredio mu je da se ustegne od gradnje nove crkve u Slivnu i drugih novosti pod prijetnjom.9 Sudeći po ovome znači da se crkva u Slivnu počela graditi 1729., a ne 1734. kako stoji u natpisu na pročelju crkve. Kada je natpis klesan 1754. ili se na tu činjenicu zaboravilo, ili je učinjena namjerna krivotvorina da bi se izbrisala uspomena o zaslugama svjetovnog 8 Misli se na Slivno i Krstatice.9 NAS, M. 67.

svećenstva u izgradnji crkve u Slivnu. Na ovu odluku Generalnog providura biskup Bijanković se žalio mletačkom Senatu u Veneciji, koji njegovu žalbu nije uvažio.

Biskup Nikola Bijanković umro je 10. kolovoza 1730., a za njegova nasljednika izabran je 17. veljače 1731. Stjepan Blaš-ković. On je 18. lipnja 1733. ponovno postavio don Nikolu Glibotu za kapelana u Slivnu.10 Imotski providur Zane Pasqaligo je 4. srpnja 1733. pisao biskupu Blaškoviću da se don Nikolu povuče iz Slivna, na što mu je biskup odgovorio da je don Nikolu za kapelana postavio prilikom zadnjeg pa-stirskog pohoda u Župi 18. lipnja kada je razdijelio župu Vrdol i to fra Frani Dorotiću mjesto Župu, a don Nikoli Slivno i sve kuće, koje u njemu postoje. Ovaj župnik 10 NAS, M. 67.

Karta Makarske biskupije


Slivno 13

mora stalno boraviti u Slivnu, a župljani moraju sagraditi toliko kuća za župnika, ko-liko sagrade crkava. Osnivanjem kapelanije Slivno i postavljanjem don Nikole za kape-lana olakšan je pristup vjernika svećeniku jer je Slivno daleko od župe. Don Nikola Glibota je samo pomoćnik župnika župe Vrdol, koji stanuje u selu Župa.11 Nemir i propaganda zbog osnivanja samostalne kapelanije u Slivnu stvarao je serdar Gorske Župe Marko Roglić, kojeg je biskup pozvao na odgovornost. Smetalo mu je što Slivanjci osnivanjem župe u Slivnu ne bi više dolazili u Župu, pa Župa ne bi više bila središtem jednog šireg područja. O tome don Nikola piše biskupu u pismu koje mu je uputio iz Slivna opisujući u tom pismu kako je Martin Lujetić idući kroz Slivno u mlinicu u Imotski susreo Križana Anića i Antona Pinošića. Pitao ih je zašto ne idu u crkvu u Rašćane na što su mu odgovorili da su bili na misi ovdje na što im je on odgovorio da bili na divljoj misi i da je to hereza.12 Don Nikola je u Slivnu ostao kao kapelan samo 15 dana, jer mu je župnik Vrdola fra Frano Dorotić naredio da ode.13

Dekret o osnivanju kapelanije u Slivnu odnosno njegov prijepis, koji je 18. lipnja 1733. izdao biskup Stjepan Blašković glasi:14

Prijepis dekreta izdanog za vizitacije sela Župa od Presv. i Preč. G. Stjepana Blaškovića makarskog biskupa dne 18. lipnja, 1733.

Razdijelio je župu mjesta Vrdol dvojici župnika, t.j. fra Frani Dorotiću dao je cijelo mjesto Župa. Drugomu je župniku dao cijelo 11 Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine, I, Imotski,

1979., str. 41.12 NAS. M. 57. f. 92, 93, 94, 97.13 NAS. M. 67.14 ASOM, Theca, I.

mjesto Slivno sa svim kućama, koje su u njemu. Taj župnik je dužan stalno boraviti u Slivnu gdje su stanovnici toga mjesta dužni sagraditi toliko kuća za župnika, koliko sagrade crkava. Hoćemo da ta dvojica župnika među sobom razdjele sve župničke prihode.

Andrija kanonik Meneghetti, biskupski kancelar.

Don Nikola Glibota umro je u listo-padu 1733., a njegova požrtvovnost pri epidemiji kuge 1733. stajala ga je života. Umro je prije 20. listopada 1733. jer se dokumentu datiranom tog dana spominje pok. Nikola Glibota.

Slivno nije ostalo bez župnika, jer je biskup Blašković 14. rujna 1734. izdao novi dekret, kojim župu Vrdol dijeli na dvije kapelanije: Župu i Slivno, a za prvog kapelana imenovan je fra Mijo Rudanović.15 U sastavu kapelanije Slivno nalazila su se sela Slivno, Podosoje i Krstatice.

.......................................... Milan Glibota15 Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine, I, Imotski,

1979., str. 41.

Prijepis dekreta o osnivanju kapelanije Slivno 1733. godine


Slivno14

Progoni stanovnika Vrdola od hajduka i primorskih uskoka za vrijeme turske okupacije

Velika progonstva i zulume trpio je naš narod pod turskim jarmom. To je bilo mučeničko razdoblje u

povijesti hrvatskog naroda tim teže što je trajalo preko 250 godina, a u Herceg – Bo-sni i 500 godina. Pravac turskog nadiranja pružao se preko sredine hrvatskih zemalja; tu su se lomili najteži valovi azijatskog prodora i tu je njegova razorna moć bila najsilnija. Uništili su azijati sve, tako da od predturskog života hrvatskoga naroda u kulturnom, privrednom i društvenom pogledu nije ostao ni kamen na kamenu, a samo navodimo da su srušili preko tisuću katoličkih crkava. Ovdje ih nitko nije zvao; Hrvati nisu napadali njihovu Anadoliju ili

Carigrad ni rušili im džamije, Hrvati nikada nisu u njihovom ozemlju ni bili osim kao njihovi zarobljenici. Uništavanja i razaranja, koja su nad hrvatskim prostorima izvršili slika su njihova istočnjačkog, barbarskog, nasilničkog duha.

Ti azijati nisu jedino zlo koje nam je sa istoka donio turski jaram. Nakon obnav-ljanja Srpske pravoslavne crkve uspostavom Pećke patrijaršije 1557. sa istoka dolaze pravoslavne vladike istjerujući harač od katolika i katoličkih samostana čemu su se katolici opirali tražeći zaštitu od kadija i sultana da su oni druge vjere, koja nema ništa sa grčkom ili srpskom vjerom.1 Sačuvan je veći broj isprava, koje su izdale kadije i sultani da zaštite katoličko svećenstvo i puk od progona i zlostavljanja pravoslavnih vla-dika. Tako je 1564. hercegovački metropolit Antonije Sokolović na silu naplatio harač od franjevačkog samostana u Makarskoj za osam godina, a iste godine su pravoslavni popovi tražili pristojbu za krštenje i vjen-čanje u Zaostrogu. Sultan Selim je 1567. na tužbu fratara Ljubuškoga, Makarske, Zaostroga, Srebrenice i Livna izdao ferman kojim je zabranio da patrijarsi, mitropoliti, i episkopi grčkih i srpskih nevjernika uzimaju

1 Karlo Jurišić, Katolička crkva na biokovko-ne-retvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972., str 227 – 230.

Vrdol na karti iz 1690. (Verdograti)


Slivno 15

poreze od katoličkih svećenika i da posižu za njihovim crkvama. Hercegovački mitropolit Savatije Sokolović je 1575. sa dvanaest carskih konjanika obilazio Imotsku krajinu da robi katolike tražeći od svakog sela 15, 20 i više groša. Kod Vrgorca je objesio fra Ivana Rozića, koji se danas štuje kao kršćanski mučenik, a Savatijevi pratioci su pod muslimanskim imenima zarobljavali ljude i udarali trudne muslimanke u trbuh, a jedan njegov pouzdanik Rajak, koji se predstavljao muslimanskim imenom Divine Hasan izvršio je mnogo sličnih nasilja. Kne-zovi i seljaci iz sela Dubravice, Podbablje, Vinjane i Grude, te mnogi drugi knezovi i seljaci potužili su se mostarskom kadiji Aliji Muratovu koji im je koncem 1575. izdao sidžil u njihovu zaštitu.2 Sigurno je da su pravoslavne vladike dolazile i u Slivno, odnosno u tadašnju župu Vrdol, čiji se knez sa seljacima između ostalih potužio kadiji, tražeći zaštitu od grčkoistočnjaka.

Ovo nisu bili jedini progonitelji katolič-kog puka u to vrijeme na području Gorske župe u čijem se sastavu nalazilo Slivno. Ima ih i među kršćanima o čemu svjedoči nekoliko dokumenata. Mletački dužd Ni-colaus de Porte je 5. travnja 1584. izdao dukalu kojom naređuje da se ne pljačkaju i da se ne čine nasilja nad stanovnicima Vrdola (Slivno, Krstatice, Župa i Rašćane) te drugih mjesta Gorske Župe: Zagvozdu, Bakulićima, Kozici, Zavojanima, Dragljanu, Vlaki i Ravči.3

2 Stipan Zlatović Franovci i hrvatski puk u Dalma-ciji, Zagreb, 1888. str. 62-65.; Josip Matasović, Fojnička regesta, Spomenik SKA, LXVII, Sremski Karlovci, 1930., 114.

3 Pietro Bartulovich, Nobil antica Raulich da Co-ziza, Venezia, 1796., str. 24. (Ove dvije isprave preveo je pjesnik Joja Ricov.)

Dukala Nicolaus de Ponte

Milošću Božjom dužd mletački

Svim i pojedinim, vlastitom naredbom postavljenim upraviteljima, gradonačelni-cima, kapetanima, te osobito providuru i grofu hvarskom, providuru omiškom, kao i namjesnicima, upraviteljima i nadzorni-cima, te kojim mu drago pomoćnicima i predstavnicima Našim, te u primorskim krajevima vjernim podanicima pozdrav i izraz ljubavi!

Budući da se puci sela Gorske Župe, koji graniče s našim područjima i mjestima u Dalmaciji drže naše presvete kršćanske vjere, mi odlučujemo nagraditi ih u onome za što smo u njihovo ime bili zamoljeni.

Nalažemo ovo dukalom svima i sva-kome od vas da spomenutim kršćanima stanovnicima u selima Zagvozd, Vrdol, Bo-kulići, Kozica, Zavojane, Dragljan, Vlaka i Ravča morate dopustiti slobodan i siguran pristup i trgovinu s našim podanicima i u

Zemljovid Gorske Župe prema Sivriću - ovaj zemljovid je netočan

jer Gorskoj Župi pripada sigurno Zagvozd, a ne pripada joj Vrgorac, i

sela od Vrgorca do Ravče


Slivno16

našim mjestima i oblastima, odnoseći se prema njima sa svakim ljubavnim i dobrim ponašanjem te da ćete se povrh toga trsiti kako biste na sve načine i svim putevima vama dostupnim spriječili Uskoke da imaju prolaz kroz gore navedena naša područja u Dalmaciji te nanosili štetu onima iz gore navedenih sela, bdijući nad time, što je, kako znate, naš stav, imajući sve u svemu njih i njihove stvari preporučene u svakoj prilici sa svakom dobrodošlom uslugom, kako biste postupili i prema našim vlastitim podanicima.

Dano u Našoj Duždevoj Palači, dneva 5. travnja, 12. indikcije 1584.4

Ovdje je riječ o senjskim uskocima koji upadaju na područje Gorske župe dovodeći zarobljenike i pljačkajući materijalna dobra što je jasno vidljivo iz druge isprave, koju je 1599. u Pragu izdao austrijski kralj Rudolf. Zločini opisani u ovoj ispravi koje čine kršćani nad kršćanima ne razlikuju se od onih koje su činili Turci i Srbi. Uskoci su se nakon turskog zauzimanja Klisa 1537. premjestili u Senj odakle upadaju na oku-pirana područja odvodeći ljude i plijen. 4 Pietro Bartulovich, Nobil antica…, str. 17 – 20.

Bili su većinom rodom iz Hercegovine ili iz Dalmatinske Zagore i dobro su poznavali svoj kraj, koji su pljačkaški posjećivali. Jedan od velikih uskočkih vojvoda Juraj Maslarda bio je rodom iz Vrdola. Mučki je ubijen od vojnika Josipa Rabatte 1604. na Kontradi u Senju. Njemu u čast ispjevana je nakon pogibije pjesma: Kontrado, Kontrado duga li si duga, kada tebe vidim uhvati me tuga, koja se i danas pjeva.

Rudolf II, Milošću Božjom izabrani uvijek Uzvišeni car Rimskog Carstva, te kralj Njemačke, Ugarske, Češke,

Dalmacije, Hrvatske, Slavonije.

Kralj, austrijski nadvojvoda, burgun-dski vojvoda, markgrof moravski, grof ti-rolski i gorički upućuje milostiv pozdrav Našim izvrsnim i plemenitim te poduzetnim vojvodama, kapetanu i njegovu zamjeniku, stjegonošama i ostalim Našim vojnicima, konjanicima i pješacima u Našoj utvrdi Senju, te ostalim, svim i pojedinim, sa-dašnjim i budućim plaćenicima okolnih Naših krajeva.

Svi stanovnici i žitelji imanja, odnosno sela Zagvozd, Vrdol, Kozica, Dragljan, Vlaka, Zavojane i Ravča, u području Naše Kraljevine Dalmacije zvanom Gorska Župa, žestoko su se osobno potužili Našemu Veličanstvu kako neki od vas, ne vodeći brigu o njihovim jadima i nesrećama koje su prisiljeni trpjeti od neprijatelja kršćanskog imena – Turaka, svojevoljno provaljuju u prije spomenuti kraj Gorska Župa, te ondje poput Turaka plijene i pljačkaju to stanovništvo, ništa ne mareći što je riječ o kršćanima. Također odvode ih u zatočeništvo te nad njima bjesne ognjem i mačem, primjenjujući svaku vrst okrutnosti i bezbožnosti. Naime ubijaju muškarce i

Uskočko gnijezdo Senj 1688. odakle uskoci upadali u Vrdol


Slivno 17

navaljuju na časne gospođe i djevojke. Pale im domove, te ih nemilo bičuju i ranjavaju; uzimaju im silan novac, utjerujući ga kako od Turaka tako i od kršćana, te se nad njima iživljavaju na razne druge probrane načine, nanoseći im očiglednu nepravdu, štetu i pogrom.

Zbog toga su poimence i pojedinačno ponizno zamolili Naše Veličanstvo da se milostivo i na prikladan način pobrinemo oko prije navedenoga, te da se udostojimo blagostivo ih primiti pod našu kraljevsku za-štitu i skrb, puput stanovnika kraja Primorja, inače zvanog Krajina. Mi smo njihove plačne i ponizne zamolbe blagostivo uslišavali, a i vama je dobro poznato da smo vam takve provale i okrutnosti već češće zabranjivali te da vas u onim krajinama držimo zato da biste vjerne kršćane branili od bijesa i napada spomenutih turskih neprijatelja, a ne da biste ih tlačili i nanosili im svaku vrstu nepravdi. Isto tako, ni na koji način nećemo moći trpjeti da se ovakvo što opet dogodi. Stoga ovom ispravom Vašoj vjernosti te sva-kom pojedinom od vas najčvršće nalažemo i bez daljnjega zapovijedamo da se odsada pa ubuduće ni pod kakvim izgovorom ne služite nikakvim nasilništvima, otimačinama ili okrutnostima prema spomenutom sta-novništvu kraja zvanog Gorska župa, te da im ne odvodite i otimate niti krupnu niti sitnu stoku, ili im na silu uzimate živežne namirnice poput kruha, vina ili bilo kojih drugih njihovih stvari. Također, ne smijete ih pustošiti, niti bilo kojem čovjeku onoga kraja, kojega bilo spola, dobi te stanja, ča-sti ili dobra bio, nadalje obijesno nanositi ikakvu silu, sramotu ili štetu, kako god se zvala. Isto tako, ne smijete im ništa nepri-jateljski prijetiti te ih nezaslužno napadati i ugnjetavati, nego im radije svim i pojedinim

stanovnicima područja Gorske Župe, tre-bate dopustiti da kao kršćani pod Našom zaštitom i okriljem zajedno sa stvarima i stokom mirno i spokojno prebivaju na svojim ognjištima i dobrima, te ih morate štititi i braniti od turskog neprijatelja. Također dužni ste napokon u potpunosti prestati i okaniti se spomenutih vaših provala, otimačina i pljački, na dužan način u ličnom priječeći i zauzdavajući spomenute ljude, službeni-ke i sve ostale. Drugačije, pod prijetnjom teške kazne Naše srdžbe, nikako nemojte postupiti, a ispravu nakon što je pročitate vratite donositelju!

Dano u Našoj kraljevskoj utvrdi Pragu 3. travnja Godine Gospodnje 1599., 24. Našeg kraljevanja Rimskim kraljevstvom, 27. godine kraljevanja Ugarskom i ostalim kraljevinama, te isto tako 24. godine kra-ljevanja Češkom.

Rudolf

Austrijski car Rudolf II., koji je 1599. izdao povelju kojom zaštićuje pučanstvo Gorske Župe od uskoka


Slivno18

* * *

Upade senjskih uskoka u Gorsku Župu, a time i u Vrdol spominje i fra Andrija Kačić Miošić u Pismi od vitezova države imotske.

Kad Senjani Župu probiše do Prološca i do Imoskoga,

dva bogata sela opališe Runoviće i selo Zmijavce. Dosta oni plina zapliniše

i lijepa robja zarobiše divojaka mladi neudani i ditića prije neženjeni.

Kada li se natrag povratiše, Senjanom je loša srića bila, za njiman se četa otisnila, dvi stotine od Župe delija.

Prid njiman je Mitar arambaša od Radića roda i plemena: dostigoše senjske vitezove

kod Zagvozda, mista vilinjega.

Na Senjane juriš učiniše ter ji k sinju moru potiraše, oteše jim plino zaplinjeno i lijepo roblje zarobljeno.

Mnogo rusi glava odsikoše i zdravo se natrag povratiše

pivajući i popivajući vino pijuć, kolo igrajući.5

Andrija Kačić Miošić spominje diplo-mu koju je 1614. izdao kralj Matija da zaštiti Primorce, Župljane i Podjezerce od progona koje nad njima vrše uskoci,6 a o tome je ispjevao i pjesmu.

* * *

Upadi primorskih uskoka i hajduka u Gorsku Župu, pa time i u Slivno nastavljaju se i za Kandijskog rata (1645. – 1669.). U to vrijeme razvila se trgovina robljem, koja je bila vrlo unosna. Fra Pavao Šilobadović je u svom ljetopisu zapisao da su ustanici iz Makarskog primorja u razdoblju od 1662. – 1686. iz zaleđa doveli 1364. zarobljenika, a to sigurno nije bilo sve. Na ove strahote potužio se Generalnom providuru župnik Vrdola (Slivno, Krstatice, Župa i Rašćane), jer ustanici ne žale ni kršćane, nego ih love i prodaju Mlečanima da budu veslači na njihovim galijama. Taj lov na kršćane poti-cali su i sami predstavnici mletačkih vlasti. Vojvoda Caotorta i Generalni providur Foscolo su molili da im se nalove sužnji na galije obećavajući 20 dukata za svakog zarobljenika.7

Na žalosnu tužbu župnika Vrdola Ge-neralni providur Lunardo Foscolo mu je 7. listopada 1648. odgovorio da je izdao oštru zabranu, da hajduci ne smiju pod živu glavu hvatati roblje u njegovoj župi u

5 Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Zagreb, 1964., str. 546 – 547.

6 Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskog, Zagreb, 1964., str. 580 – 582.

7 Stipan Zlatović, Franovci…, str. 106.

Klis 1573. odakle su uskoci upadali na područje Vrdola


Slivno 19

selima Zagvozd, Vrdol i Župa.8 Svakako je tada stradavao i narod Slivna, jer je župnik, koji se tužio Foscolu kao župnik Vrdola bio župnik i Slivna.

***

Obći providur Lunardo Foscolo nare-điva da stanovnici sela Zagvozda, Gorske Župe i Vrdola ne imaju biti napastvovani od primoraca i hajduka.

Mi, Lunardo Foscolo, Generalni provi-dur Dalmacije i Albanije, a u ime Presvijetle Republike Venecije

Narod gore navedenih sela i krajeva oko Primorja, budući da se pokazao vjernim podanikom, a i sudjelovao je u borbi protiv neprijatelja, također je pokazao spremnost u osiguravanju životnih namirnica za opskrbu naših, kao i sve za što nam je Presvijetli i Prečasni Biskup Kačić iz Makarske pružio usmene dokaze, da su se pokazali potpuno dostojnim da ih izdvoji kao dobre suradnike. Od tamo dolaze vijesti o hajducima i Pri-morcima, koji ih često zlostavljaju i dovode u opasnost imovinu i živote. Naređujemo ovom ispravom bilo kojem od hajduka ili Primoraca da ih niti najmanjim činom ne smiju ugrožavati i predstavljati prijetnju imovini ili životima, te da će takva djela kažnjavati novčanom kaznom ili zatvorom prema presudi suda, s obvezom nadoknade štete, koju su prouzročili. Nalaže se, čim više svakom Kapetanu istih Primoraca ili njihovih naoružanih lađa, da na zapovijed ili poziv moraju uhititi i privesti pravdi svakoga napadača. Moraju međutim slijediti naše naredbe u skladu s općom mudrošću ovdje objavljenom, te izvršavati svoju zadaću.8 Milan Mirković, Biskup Petar Kačić osloboditelj

Primorja, Suplemenat br. 8 Bulletina, Spljet, 1888., str. 35-36.

ZagvozdVrdolGorska Župa } sve do Pline

Lunardo Foscolo, Generalni Providur

***

Kršćani Gorske Župe u koju su spa-dala sela: Slivno, Zagvozd, Župa Krstatice, Rašćane, Kozica, Dragljane, Zavojane su 1656. molili mletačke vlasti da hajduci i ostali mletački podanici ne bi pljačkali i nanosili štetu njihovom kraju, nudeći tisuću dukata godišnjeg danka. U početku su im, po nalogu Senata, dane nade, ali one nisu ispunjene, jer tada nije bila namjera Republike napasti ijedno tursko mjesto na tim granicama, niti utvrđivati poruše-na mjesta, nego su se nastojali premiti za obranu protiv silnih vojnih priprema što su ih kako se govorilo činili neprijatelji. One u Gorskoj Župi umirio je providur Makarske Gregorio Dettrico, primio je danak i naredio hajducima da ne haraju po njihovom kraju.9

Sramotna trgovina robljem je probu-dila skrb fratara, koji su u početku darivali hajduke da puste zarobljenike, ali su uvi-djeli da se time još više razdraživa lakoma narav hajduka pa kada su hajduci u veljači i ožujku 1668. doveli mnoge kršćane za sužnje na mletačkim galijama više od 100 ljudi skočiše fratri istjeraše iz crkve njih i njihove žene i svakoga njihovog pomoćnika. Tako ih franjevci zasramiše.10

.......................................... Milan Glibota

9 Franjo Difnik, Povijest Kandijskog rata u Dal-maciji, Split, 1986., str. 237 – 238.

10 Stipan Zlatović, Franovci…, str. 106 – 107.


Slivno20

Filippo Naldi slikar oltarske slike u Slivnu

U polukružnoj apsidi župske crkve u Slivnu nalazi se velika slika na kojoj je prikazana Bogorodica sa

djetetom, Presvetim Trojstvom i svecima, a naslikao ju je slikar Fillipo Naldi. O slikaru ove slike i samoj slici pisalo se dosada malo. Prije četrdeset godina u časopisu Služba Božja (1971, 4, 251) objavio je fra Vjeko Vrčić članak pod naslovom Slikar naivac osamnaestog stoljeća. O životu slikara piše malo, a više je to nabrajanje i opis njegovih slika. O slici Filippa Naldija koja se nalazi u Slivnu piše: Stara ckva iz XVIII. stoljeća posvećena je Presvetom Trojstvu. Prazninu u polukružnoj apsidi, iznad velikog oltara popunja velika uljna slika na platnu Filipa Na ld i j a . Ve l i ka

je 2 x 3 metra. Prema ljetopisu samosta-na u Imotskom najprije je bila smještena u crkvi sv. Mihovila u Rašćanima. Odatle je prenesena u Slivno.

U centralnom dijelu slike, u gornjem dijelu, naslikao je Presveto Trojstvo kako kruni Blaženu Djevicu Mariju. Ona drži djetića u naručju. Ispod ovog prizora nižu se s jedne i druge strane po tri reda svetaca. Tu su: sveti mučenici i mučenice iz prvog doba kršćan-stva, sv. Petar, Pavao, Lovro, Ivan Krstitelj, sv. Josip, sv. Mihovil, Rafael, Roko, Bone i sv. Paškal. Na donjem dijelu su: sv. Klara, sv. Katarina, sv. Cecilija, sv. Ante, sv. Franjo

i sv. Jure.U desnom uglu sto-ji bosančicom na-

pisano: Neka se zna za

u v i k ,

Oltarska slika u crkvi Presvetog Trojstva u Slivnu


Slivno 21

da ovi seljani od ove crkve učiniše svojom lemozinom i trudom ovu figuru Impegaju je Filip Naldi na 1769.

Sve su grupe lijepo postavljene, sve je u perspektivi. Ideja je vrlo lijepa. Nažalost ovom velikom platnu majstor nije posvetio puno pažnje bojama. Čitava je slika blijeda i s bojama nedotjerana. Radi toga je izgubila puno na vrijednosti.

Ovdje bismo dodali da nije riječ o slici, koja se ranije nalazila u Rašćanima u crkvi sv. Mihovila. Tu sliku da je naslikati fra Brno Kunić župnik Vrdola oko 1670., a pri diobi župe Vrdol novo osnovana župa Slivno je dobila u toj diobi i jednu sliku, ali to nije ova koju je stotinu godina kasnije naslikao Filippo Naldi. Ona je kao slika na kojoj je prikaz Presvetog Trojstva i na-slikana za župsku crkvu Presvetog Trojstva u Slivnu, jer njezine dimenzije odgovaraju dimenzijama apside župske crkve Presvetog Trojstva. Dimenzije slike su 2,60 x 4m, a slika je naslikana na platnu koje ima oblik polovice kruga. Sliku su kako se iz natpisa

na slici vidi dali naslikati župljani župe Slivno svojom lemozinom i trudom kako je na slici napisao 1769. po dovršetku slike njezin autor Filippo Naldi.

Natpis na slici prema našem čitanju glasi: Neka se za uvik znade da ovi seljani od ove carkve učiniše svojom lemozinom i trudom ovu figuru upengaeje Filip Naldi na 1769.

Natpis je pri dnu slike na lijevoj strani Tobije kojeg za ruku drži arhanđeo Rafael. U prvom donjem redu s lijeva na desno je lik arhanđela Mihovila pod čijim nogama je prikaz vraga. Zatim je lik arhanđela Rafaela i Tobije pa Sveti Rok, Sveti Bonaventura, Sveti Paškal, Sveti Ante, Sveti Franjo i Sveti Juraj koji kopljem probada zmaja upravo prema predstavi iz pjesme fra Frane Rad-mana Pisma od Bosne i Svetoga Jurja., koja je umetnuta kasnije u izdanje Kačićeva Razgovora ugodnog. U drugom redu su na lijevoj strani Sveti Pavao, Sveti Petar, Sveti Ivan Krstitelj i drugi svetci, na desnoj strani Sveta Cecilija, Sveta Klara, Sveta Katarina i druge svetice. U sredini je Blažena Djevica

Filippo Naldi, Posljednji sud, Katuni (Omiš), Župna crkva Uznesenja BDM


Slivno22

Marija, a iznad nje prikaz Presvetog Trojstva, koje kruni Blaženu Djevicu Mariju. Prikazi pojedinih svetih slični su prikazima istih i na drugim Naldijevim slikama.

Prigodom obnove oltara 1968. srednji donji dio slike je bio rasječen i podvrnut da bi se smjestilo svetohranište. Srećom nije uništen, pa je 1982. kada je sliku dao rekonstruirati tadašnji župnik župe Slivno fra Branko Mijić, taj dio slike ponovno sastavljen.

O slikaru Filippu Naldiju i njegovim slikama više podataka donosi nam Radoslav Tomić u svom radu koje je pod naslovom Slikar Filippo Naldi objavio u časopisu Radovi Instituta za povijest umjet-nosti (30, 2006., 163 – 189.). Poznati povjesničar umjetno-sti Kruno Prijatelj u svom Pregled barokne umjetno-sti u Dalmaciji ističu-ći njegove monumen-talne slike u Slivnu i Katunima, te portrete svetaca u Imotskom, dok je Naldijev rad ocijenio kao nespretno pučko slikarstvo.

Filippo Naldi je bio rodom iz Firenze u mletačkoj vojnoj služ-bi. Kao pripadnik mle-tačkih vojnih postrojbi dospio je u tvrđavu Fort Opus, današnje mjesto Opuzen na Neretvi. U Opuzen je došao prije 1751. kada se spominje u matičnim knjigama Opuzena. Mletački so-praintendente u Neretvi

Danese predložio je 26. ožujka 1760. u Zadru Generalnom providuru da Naldi-ja imenuje upraviteljem luke na Neretvi u Opuzenu, a tu službu je do tada vršio Ivan Andreis. Budući da je Andreis imenovan za zapovjednika tvrđave u Sinju, Naldi je službu upravitelja luke u Opuzenu preuzeo sa svim pravima i obvezama koje je uživao njegov prethodnik Andreis, s plaćom, koja mu na tom mjestu pripada, što će potvrditi Fiskalna komora u Splitu. Naldi je u Opuzenu živio duže vrijeme prije 1756., jer je to zabilježio na margini rodoslovlja obitelji Kačić, koje je izradio 1756., a umro je prije 1783. jer

su prema jednom dokumentu tada pod-mireni dugovi već mrtvom slikaru,

za oltarnu palu u Franjevačkoj crkvi u Zaostrogu.

Slike koje je ostavio naslikane su u razdoblju

od 1752. do 1782., a svoj potpis i godinu nastanka slike ostavio je na slici u Katunima i Slivnu dok je na neki-ma kao na slici u Kuči-ćima i Kostanju ostavio svoj inicijal i godinu nastanka slike. Njegove slike nalaze se u Kuči-ćima, Katunima, Ča-poricama, Dobranju, Žeževici, Imotskom, Slivnu, Makarskoj, Drašnicama, Bristu, Zaostrogu, Sućurju, Vr-gorcu, Kominu, Opu-zenu, Slivnu Ravnom, Janjini, Tomislavovcu, Trpnju, Kuni, Žuljani, Živogošću i Splitu.

Filippo Naldi, Bogorodica s Djetetom, sv. Jurjem, sv. Franjom i sv. Nikolom, Drašnice (Makarska),

Župna crkva sv. Jurja


Slivno 23

Slikao je za sirotinju, koja je nakon odlaska Turaka živjela na širokom prostoru od Poljica, Imotske, Vrgorske i Neretvanske krajine, Makarskog primorja i poluotoka Pelješca. Naručitelji njegovih slika potjecali su iz ruralnih dijelova Dalmacije, ili oslobođenih gradova, pa su svećenici, plemići, bratimi i vjernici iz tih sredina bili u likovnom smislu manje zahtjevni i slabije upoznati sa suvre-menim umjetničkim kretanjima. Svetački likovi na njegovim slikama su shematizirani, oblikovani poput ikona, s prepoznatljivim atributima i simbolima, popraćeni ponekad moralizatorskim tekstovima koji opominju, podsjećaju i upozoravaju. Njegova su djela svojevrsna Biblija za nepismene: krećemo se u ruralnoj sredini, koja od slike traži jasnu poruku. U prikazima Sv. Jurja kojih ima više on tog svetca odijeva u lokalnu narodnu nošnju. Tako je u crkvi u Kučićima Sv. Juru naslikao u odjeći poljičkog kneza, a drugdje je Sv. Jure slikan u svečanoj odjeći, koja se nosila na širem prostoru Dalmatinske zagore i Primorja gdje su utjecaji iz zaleđa

bili intenzivni. U tu odjeću je odjeven i Sv. Jure na slici u Slivnu. To je ustvari kultur-ni prostor, koji određuje narodna predaja, junaštvo i viteštvo potvrđeno u ratovima protiv Turaka, o čemu pjeva fra Andrija Kačić Miošić. Prikaz Gospe s djetetom na slici u Slivnu je isti kao i na slikama u Ži-vogošću i Sućurju. Nekoliko slika koje je naslikao Filippo Naldi je nestalo kao slika Svetog Trojstva s Bogorodicom iz Kostanja, Sv. Ivan Nepomuk iz Makarske i Sv. Franjo Asiški iz Imotskog.

Osim slika svetaca Naldi je portretirao živuće osobe kao Ivana i Luku Nonkovića neretvanske serdare iz Slivna Ravnog, te don Grgu Ujevića iz Krivodola.

Filippo Naldi je svojim slikama koje su bile prva likovna djela što su ih gledali vjernici u župama gdje su se nalazile Nal-dijeve slike bile im prilika da prvi put vide kako izgledaju likovi Krista, Bogorodice i svetaca, o kojima su dotada mogli slušati tijekom crkvenih obreda.

.......................................... Milan Glibota

Natpis na oltarnoj slici crkve Sv. Trojstva u Slivnu iz 1769


Slivno24

Narodne lirske pjesme iz Slivna u zapisima

Mihovila Pavlinovića

Mihovil Pavlinović bio je istaknuta ličnost u hrvatskoj književnoj,

kulturnoj i političkoj povijesti u drugoj polovini XIX. stoljeća. Rodio se u Podgori 28. siječnja 1831., školovao se u Makar-skoj, Splitu i Zadru, a zadnju godinu svojih studija proveo je na Visokoj franjevačkoj bo-gosloviji u Makarskoj. Za sveće-nika je zaređen 23. rujna 1854. u splitskoj katedrali, a nakon toga je župnik u Drašnicama do 17. travnja 1855., kada je postao župnik svog rodnog mjesta Podgora, gdje je i umro 18. svibnja. 1887.

Bio je veliki politički i kulturni dje-latnik, a mnogi događaji koji su se zbili u Dalmaciji, sjevernoj Hrvatskoj tijesno su povezani s njegovim imenom i dugogodiš-njim neumornim radom. Mihovil Pavlinović je bio velika i važna politička osobnost sa kojom se mogu uspoređivati samo Stros-smayer, kako je o njemu napisao Kosta Vojnović: …Zanosan, silan poticatelj svih vrlina, junački neustrašivi vođa u borbi za narodni jezik i narodna prava. Nije umio nikome laskati, nije umio sticati ni časti ni blaga, ali je znao voditi k pobjedi, znao sokoliti plašljive i jačati slabiće.

Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru 1860., a tada je zastupao Vr-gorac, dok je za zastupnika Imotske krajine biran u Dalmatinski sabor 1870. U Imotskom je izrekao svoja dva znamenita govora: Besjeda na slavi

Imotske čitaonice i Besjeda svojim biračima, a ovo su njegovi naj-važniji politički govori jer je u

njima iskazan program njegova kasnijeg političkog djelovanja. Go-

vor Besjeda na slavi Imotske čitaonice tiskan kao knjižica posvetio je fra

Ivanu Gliboti (1831. – 1901.) riječima: Utemeljitelju Hrvatske Imotske čitaonice Otcu Ivanu Gliboti, a u govoru Besjeda svojim biračima, koji je također tiskan kao knji-žica nabraja 44 izabrana birača iz imotskog kotara, koji su ga 1870. izabrali za zastu-pnika u Dalmatinski sabor. Među njima su i četiri Slivanjca: Dujam Glibota, fra Ivan Glibota, Josip Glavaš i Ante Jukić slivanjski glavar tih godina poznat po od-govoru talijanaškom poreznom pristavu u Imotskom Gustavu Caenazzu, koji mu je poslao službeni dopis na talijanskom jeziku, na koji mu je glavar Ante Jukić, odgovorio: Potpisani glavar povraća nekakve karte tomu slavnome C.K. poreznom uredu u Imotskom, jer ja ne razumin talijanskog jezika, niti ću


Slivno 25

iste više primati, dokle mi u momu jeziku ne pišete. Ako vi hrvatski ne razumite ja kriv nisam; čiji se kruh jide, onoga se naroda jezik govori i piše.

Mihovil Pavlinović je biran za zastupni-ka u Carevinsko vijeće u Beču 1873., 1879. i 1875. gdje je bio imotskim zastupnikom. Prvi je u Dalmatinskom saboru progovorio hrvatskim jezikom na početku prvog sabor-skog zasjedanja 1861. i tada će pokrenuti jezično pitanje i tražiti da se hrvatski jezik izjednači sa talijanskim kao službeni jezik, a to će se ostvariti tek 21. srpnja 1883., kada hrvatski jezik postaje uredovni jezik Dalmatinskog sabora i Zemaljskog odbora.

Pavlinović se je u književnom radu istaknuo kao zapisivač narodnih pjesama, izraza, poslovica, te kao pisac putopisa, pjesama, besjeda, a važnija su mu djela: Ognjišar (1867.), Pjesme i besjede (1873.), Različiti spisi (1875.), Pučki spisi (1876.), Puti (1888.) i druga.

Mihovil Pavlinović je 1876. predao Matici hrvatskoj dva sveska svojih ruko-pisnih zapisa narodnih pjesama u kojim je 1612 narodnih pjesama, koje je zapisao po Dalmaciji, Hercegovini, Bosni. Sakupljajući narodne pjesme Pavlinović je upoznao i prilike u kojima narod živi od socijalnih do prosvjetnih i zdravstvenih, pa je kao zastupnik u Dalmatinskom saboru i mogao izjaviti: Poznajem kao na dlanu naše krajine Drnišku, Kninsku, Sinjsku, Imotsku, Vrgorsku, Neretvansku i Primorsku.

U zapisima narodnih pjesama Mihovila Pavlinovića nalazi se i sedam pjesama, koje je zapisao u Slivnu. Te pjesme imaju naslo-ve: Otkud biser u nidarju, Želja, Poskočica – Konjic, Poskok – cura, Parta – Martina, Mamuša, Zašto se ne bi prominio.

Ovi su zapisi za nas značajni tim više što su folkloristički zapisi iz Slivna rijetki; tek nekoliko anegdota, jedna zdravica, koju je zapisao 1895. slivanjski župnik fra Bone Donelli i jedna svadbena pjesma, koju je oko 1930. zapisao poznati hrvatski folklorist Stipan Banović u Zaostrogu od radnika iz Slivna koje je obrađivao zemlju njegova oca.

Odkud biser u nidarju

Poletio soko ptica tamo gori uz to polje,

na tom polju stado ovaca, kod njih mlada divojčica, vezak vezla ter zaspala.

Prilibi se soko ptica, razpe puca niz nidarca,

sasu biser u nidarca; sape puce niz nidarca pa poleti uz to polje. Probudi se divojčica, sama sobom besidila:

Od kud biser u nidarju? Da bi rekla da j’ od brata,

brata nisam ni imala; da bi rekla da j’ od majke,

majka mi je priminila, da bi rekla da j’ od draga,

drago mi je podaleko u planini kod volova,

a ja mlada u selu sam.

Želja

O jablane, goro moja, prigni grane, moj jablane!

Kud te grane dopirale, tuda ovce plandovale,

prid njima je čobanica,


Slivno26

na njoj lipa tkaničica, ni pletena ni vezena

neg’ od zlata salivena, volio bih je razpasati, nego s carem večerati!

Poskočnica – Konjic

Konjic zvižđe u pojati đerbergo, đercego:

Đegni, legni, neulegni! muzur – koze,

kote – jate never, bego moj!

Uzdajte ga, sedlajte ga đerbego itd.

Pa hajdete po djevojku. Mudro konjic progovara: „Je li čemu to divojče?“

„Dobru konju do jabuke, a diveru do ramena,

mladom svome pored njime.“ Pa hodoše po divojku

đerbego itd.

Poskok – cura

U solupu mrka svila, ona skače kano vila: u pendžere taratakne

na tavane uzumbakne: uvija se kano jela,

progovara kono pčela; pune su joj usta meda,

blago onomu tko je gleda! Ne lišila dragu ruke,

Svaka valja Banje – luke Iđe momče potokom,

na svom doru poskokom; „Stani, dore, ja ti živ! Nek dam puni jabuku,

u vezenu jagluku!“

Parta Martina

Na jasenu sitna resa, na nju pada medna rosa,

a na rosu pripelica. Gonjkala je divojčica: „Biž odatlen pripelica;

moj je bratac dobar lovac, on će tebe uloviti, caru ćete pokloniti;

car će njemu sve Reševo; sve Reševo i Kreševo.“

U Kreševu kreme kreše, u Reševu kolo igra;

u tom kolu lipa Marta na glavi joj zlatna parta;

vitar dođe sa gorice, zlatnu partu diže s glave;

kruto cili lipa Marta: „Tko bi naša zlatnu partu,

pauna bi perje dala, i četiri šainova,

i tri traka suha zlata. To je čulo tursko momče,

pa on pođe po gorici pa je zlatnu našo partu

pa je Marti govorilo: „Poklon Marta dare tvoje

evo tebi zlatna parta.“ Kad ga Marta razumila

dare mu je poklonila, do dva pera paunova,

i četiri šainova i tri traka suha zlata.


Slivno 27

Mamuša

O jezero sve zeleno, iz okola pomućeno,

a na sridi pozlaćeno! Na pozlati kolo igre, kolo vodi lipa Marta

na glavi joj zlatna parta, i dva traka suha zlata,

i četiri šajnova i dva zrna đinđerova.

Ljuto cvili mlada Marta: „Ajme meni, zlatna parta!

Koi bi se junak naša, bila bi mu virna ljuba.“ To je sluša mlado momče,

pa je Marti besidilo: „Nać ja hoću zlatnu partu.

Na list vodu pribiralo, na mač goru isicalo, Marti partu nalazilo

i dva traka suha zlata, i dva pera paunova,

i četiri šajnova i dva zrna đinđerova,

pa ga nosi mladoj Marti. Onda veli mlada Marta: „Bora tebi, mlado momče,

bit ti neću virna ljuba volim skočit u vodicu,

neg se tvoga ljuba zvati.

Zašto se ne bi prominio

„Oj nevene, moj nevene! Promini se, moj nevene.“

Neve cviće progovara: „Ne bih ti se prominio,

za Jukića bile ovce, za Vlašića vrane koze.“

***Sve ove pjesme su imale i svoj glazbeni

napjev na koji su se pjevale, a koji je danas izgubljen. Većinom se uz pjevanje igralo kolo čiji je plesni korak također zaboravljen.

Pavlinoviću je bilo poznato još nekoliko pjesama iz Slivna što vidimo uz napomene, koje je umećao uz pojedine pjesme. Tako uz pjesmu Moje te srdce ne more zapisanu u Uskoplju piše: U Slivnu pjevaju ovako:

Pa mu meće na srdašce ruku: „Tuče srdce, da umriti neće!“

Pa mu gleda u biele zube: „Zubi s’ smiju da umriti neće.“

Pa mu gleda u oči zelene: „Oči gleda, za umora nisu.“

Ili uz pjesmu Izgubljena parta zapisanu u Čvrljevu piše:

U Slivnu se pjeva ovako:

Na mač goru priticalo. Na vrč vodu prilivalo

Na srp travu prižinjalo I nalazi zlato Marti I dva pera kalopera

I četiri šainova I vezenu podvezaču

I srebrenu pribadaču.

Dvije varijante ove pjesme zapisane u Slivnu pod naslovom Parta Martina i Ma-muša Pavlinović je donio u svojoj zbirci, a ovaj zapis nam govori da je postojala i treća varijanta od koje nam je donio ovaj dio.

U pjesmi Zašto se ne bi prominio spo-minju se Jukića bile ovce po plemenu Ju-kići, koji i danas žive u Slivnu, a to nam je potvrda da su ove pjesme nastale ondje gdje su i zapisane; u Slivnu.

.......................................... Milan Glibota


Slivno28

Iz Franjevačke književnosti

Fra Šimun Milinović (1835. – 1910.) – barski nadbiskup(Uz 100-tu obljetnicu smrti)

Fra Šimun Milinović (Lovreć, 24. II. 1835. – Bar, 24. III. 1910.), školovao se u

Lovreću, Omišu, Zaostrogu, Živogošću, Sinju, Šibeniku i Makarskoj, a za svećenika je zaređen 11. travnja 1859. Profesor je na Franjevač-koj klasičnoj gimnaziji u Sinju i ravnatelj iste, žu-pnik župe Sinj i nadbiskup Barske nadbiskupije. Kao nadbiskup zaslužan je za služ-bu božju na staroslavenskom jeziku, tiskao je glagoljski misal, sagradio crkvu na Cetinju, obnovio katedralu u Baru, te podizao crkve i župske kuće u raznim mjestima. Isticao se uzornim životom kao dušebrižnik i pastir svojih vjernika i svećenik. Bio je svima branitelj, tješitelj i zagovornik. Mnogo je molio, propovijedao, pisao, obilazio siromašne i pomagao im.

Napisao je više znanstvenih rasprava i članaka, a objavio je tri knjige u koji-ma obrađuje povijesnu tematiku. Njegov rad u povijesnim znanostima prekinulo je imenovanje za nadbiskupa, pa nije imao

vremena, a imao je za to volje, dara i snage. Njegove povijesne

rasprave sabrao je i objavio Milan Glibota u knjizi pod naslovom Hrvatske uspomene iz Dalmacije, koja je izišla u dva izdanja: Zagreb 2004. i Lovreć 2010., a Milan Glibota je u povodu 160

obljetnice njegove smrti priredio pretisak njegove

knjige Cetinski knez Domal-do (Imotski, 1995.).

Ove godine održana su dva znanstvena skupa o životu i

radu fra Šimuna Milinovića u povodu 100-te obljetnice smrti. Prvi u Baru 17. travnja. 2010. na kojem su iz Hrvatske sudjelovali Milan Glibota i dr. fra Josip Grbavac, a drugi u Splitu 22. – 23. listo-pada 2010.

Ovdje prenosimo dio njegove rasprave Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji koja je objavljena davne 1859. To su najsta-riji opisi narodnih običaja i vjerovanja u Imotskoj krajini, a isti običaji održavali su se i u Slivnu........................................ Fra Rafael Begić


Slivno 29

Fra Šimun Milinović: Narodni običaji oko Lovreća

Na rođenju i krštenju kod nas neima zamerita štogod.

Brat joj odgovara; je… sakrismo se, da ju nebi ugrabio N. N. koj je ovdje s hrlom četom prošao. Nu daklen ako ćeš ju imati, dobar dar pokloni. Dok neugovoru i ne-dadu mu koješta, neotvora se. Kad je dar primio, pušta djevojku. Više putah podmet-nu drugu, ako ju povede, rugo je i smieh veliki; ali kad opaze prevaru, mora imati djevojka podmetnuta brze noge. Zatim dvie i tri druge, dok prstenovanu izvedu. Poslie vienčanja vraćaju se domu djevojačkom, tu ih čeka obilna sopra, gdje se jede, pije i šemluči na vas mah. Čauš oli topuznjak šeće se s toljagom, i tuče što živa oko kuće sreta. A kad vrieme od putovanja stigne, tad na sve grlo viče:

Azurulo kićeni svatovi, Azur svati moja braćo mila. Brže da ste na noge lagane;

Već je vrime da mi polazimo. Kratki dani, a dugi konaci.

Tiesni klanci, strašivi prolazi, Valja nami opazno hoditi, Jer će udrit iz busije turci1

Dževerdane vaše naprašite, Dobrim konjim kolane stegnite itd.

1 Izmisli koga junaka, oli zasiedu Tursku.

Vjenčanje ili Ženidba.

Svati se kupe u mladoženjinoj kući u oči pira, a djever hoda po sanduke djevojačke, koje hotijući ponit iz nje-

zine kuće, nađe djete od desetak godinah gdje na njima sjedi, nit mu jih dade povući, tad moleć i prieteći djetetu, (koje prija bude od svojih naučeno) išće škrinje, nit mu jih do nadvor izturi. Kad ju je potro pozdravlja djevojku, i netom sunce sikne nek se nada liepoj kiti svatah; i tu ukaziva njihovu krasotu. Ona poljubi škrinje i milo jih preporuči onoj koja zada rieč, da ih hoće čuvat. Svati s jutra pojdu; najprvi prvenac popjevajući, zatim barjaktar stari svat, kum, gjuvegia (mladoženja), čauš, bukliaš, jenge, djeveri, topuznjak (koj kakvu topuzinu oli bat vuče itd.). Čiem su došli k dvorim dje-vojačkim, svima svatim konje prihvaćaju, o komu nitko, on za nož kog u zemlju udari svoga veže, oli ga pušta hodati. Djevojku, sakrivenu s bratom, počmu tražit i svuda iskati; nemogavši ju naći, uznemiru se, pak jim se reče: odveo ju je N. N. (izmislu ime). Tada razžeženi počmu na konje uzjahivati, nože vaditi, kaže im se najposlie gdje je. Kum zove: jeli ovdje djevojka prstenovana!


Slivno30

Kada polazu, mladoženja izostaje, koga djevojačka rodbina dariva peškirim, mara-mam itd. On objesi sve oko sebe i konju o vrat Buklijaš sad pred svatovima iđe i gdje koga sreta pićom nudi. Pokraj kojih kućah svati prohode, vino im se iznosi, a oni pečenim mesom odvraćaju2 Već su blizu kuće; tad, ako prije neugovore, uredaju se i trču na muštuluk, koji brže doigra, nosi na kopju jabuku, ubrusah i maramah obješenih. Tu u kratko kaziva gdje su svati, i kakva je sreća na putu bila. Leti k svato-vim, kaže im muštuluk, i da je sve mirno i pripravno u dvorim. Zatim šalju ga da iznese vina, komu dorane dva suda puna: on prihvaća jednoga te se iz njega napije, s drugim svjetinu bližnju radi politi, ter se k svatovim vraća. Sad su u hrluku pred kuću stigli. Djevojku djeverovi pred vrata vode, na konja predanju jedno djete stavljaju, kog ona voćem dariva, i koje joj ima biti najdraže u buduće; tad iz njedara vadi ja-buku, u koju je metnuta koja jaspra, i hita ju preko kuće. Kliče i ljubi prag dolnji i gornji; svekrva vodi ju po kući, dodaje joj da navjesi lopižu, okrene žrvnim, igle da zaplete, kudelju da zaprede, metlu, vučiju i sto drugih stvarih u ruke joj dodaju. Svekrva reče joj: to te sada čeka. Jutrom mlada ne-vjesta ima pripravit i dodat vodu svakomu svatu za umivanje, perčine im izčešljati, i nove kite liepo nakićene privezati, a nju darivaju s kakvom jasprom.

Običajno piruje se četiri danah. U prvu nedjelju opet se kupe svatovi. Nevjestu mla-du vode k crkvi. Po misi ljubi ona župniku koljena, papuče, poljubivši prije zemlju, zatim onoga komu je djeverovi privedu i svaki poljubljen, dužan je darovat ju kojim 2 Sve to biva u Poljicih kod ondošnjih Hrvatah.

(Isti je običaj bio u Slivnu do prije 100 godina).

novcem. Po nedjelji dohodi joj rodbina; malo kasnije odlazi ona u rodbinu, što se reče: Pohođani.

Na krštenju i kumstvu neima što oso-bita. Na bratinstvu malo veselja.

Smrt

Netom tko premine, udre rodbina u plač i započmu govoriti: Ostaj s Bogom N. mili – kud polaziš prije vrimena? – kom ostavljaš dvore tvoje? itd. Zatim nosu mr-tvoga k crkvi, žaleći ga ovako:

O moj N… ljute rane! Jer nemilo nas ucvili!?

Gledaj sinke kako čiče…! Tvrda ti si srca doša…

Sutra na pokopanje dolaze, i netom kako ka grobištu stupe:

Hvalen Isus mili dvori, Mili dvori N… moga. itd.

Kad nosila (kapsela) ugledaju:O moj Pavle sva gorkosti,

Jesil dobro prispavao, Jesil zdravo pribivao,

Ko t’ je družstvo ah činio?

Jel’ postelju ko sterao? Ali vode dodavao?

Viknul’ ti se novi dvori? Jesil svoje zaboravio? itd. itd.

Za cielu godinu dohode na grob žaliti.

Vile

Narod jih cieni i povieda neumrle. Ona je ko gizdava djevojka; rude i žutkaste kosi niz ramena se priviju, na glavi kapa djevojačka, i bielo velo vijuća, samo noge


Slivno 31

kao kopita magaretja ima, za to nesmiedu se u noge gledati. One pjevaju na svietu najplemenitije, a mogu dati i drugomu glas plemenit i sladak. Ima bielih i mrkih nemi-lostive, osvetljive prama svakom. Tko vidi kad se Vila češlja, ter joj od buslja prosute vlasi odmrsi, i dlaku po dlaku odvrati, taj se mora čestit zvati, ona će mu u pomoći uviek biti. Po živu glavu nesmie se kazati da je tko s Vilam bio. One noćju na konje uzjašu, ter po brdim i dolinam, po grmu, kršu sve kao po ravnici igraju; takovi ko-nji ostaju dobri i zovu se vilenjasti, njima zapletu svu grivu.

Mora

Nemože osim djevojka Mora biti. Ona u gluho doba kroz vrata zatvorena3 pri-stupa k postelji i s nogama počme čeljade pritisnjivati. Na mnogo načinah more se poznat Mora. Kad joj što obećaš, doć če da joj dadeš, ako i nepita, moraš se osietiti. Kad se Mora uda, pretvara se u Viešćicu.

Viešćica

Kad svak pozaspi, u muklo ponoći diže se Višćica, stupa kominu, udara po njem šibkom, stvori se lončić. Tad se sva namaže, pak šibkom opet udre i sakriva se lončić, zatim reče: Nit’ o drvu, nit’ o kamen, već u Pulju (ali na drugo mjesto) pod oraje. Može se vidit kada leti, jer se ukaže ko svietla glavnja. Ona je nahudna, jer s očima čeljade i živinu može ustrieliti. Vadi srce djetci maloj, peče i jede, zato ih valja mnogo čuvat od Viešćicah.3 Često bude djevojka koja izbijena, neznaduć za

vragoluk ikakov.

Vukodlak

Od opaka čovjeka stvara se po smrti Vukodlak. On postaje odveć jak, niti ga more tko nadhrvati. On tuče sviet i straši, i pretvara se u svaku gadelinu. Dohodi i donosi ženi i djetci svake stvari. Sasvim kolcom trnovim more se ubiti, nu je zlo ako krv njegova po komu štrone. Nije mesast, već ko mieh napuhan.

Badnja večer

U oči Božića stoje pripravna pred ku-ćom dva velika Badnjaka i jedan mali. Čim se suton uhvati, starešina šalje onoga ko će badnjake na vatru unositi. Kad jih naložu, deru iz pušakah, djevojke pjevaju, a stare-šina badnjake s vinom polije i okolo vatre i komina oblije, pak slamom svu kuću pospe. Mlađarija svu noć nespava. Netom vrieme od mise, svak polazi slušat ju, sam starešina ostaje. Djevojke treba da za glavu cvieće zadiju, kog su svojom rukom nahitile, ponaj-više kitu bršćana, s kojim momke darivaju.

Sielo (Silo)

Na sielu se može sve čuti i vidjeti što u narodu ima, bilo o pjesništvu, povjedanju, basnam, zagonetkam, o vilam viešćicam itd. itd. Neima ljepšega ostanka stare priprosti-tosti i veseloga narodnoga običaja. Netom se mrak prihvati, kupe se momci gdje znadu veče djevojakah, i tu ima veselja. Čim jih je puna kuća, odmah se gusle guslađi dodaju, on se nećka, i tada veće putah prihvati koja djevojka, ter znade udariti (ima jih više), počme kudit nekanje, i zapjeva uz gusle pjesmu junačku. Kao pčela zuji, kao slavić u gori privije, kano vjetrić kroz listja tiho


Slivno32

kad mahšuka, oli Vila gigoće, nahitiva ona sve. Ona pripjeva starome otcu, oli majci, kojoj zahvaljuje na odgojenju i hodilju giz-davu kog joj je pripravila, da more prosce primamljivati i udadbu nečekati. Zatim uzimlje druga, ter počme:

Moje gusle da ga zapivamo, Da pivamo pismu od junakah… Nemogu vam moje gusle tanke,

Gusle jake, a ruke nejake, To se dvoje udarit nemore.

Ma što ćemo dugljit lakrdiju, Što li ćemo bacat peklaniju; Lakrdija ćorbe nezačinja,

Nego glava ovnuškoga mesa.

Kad dovrši pjevat pjesmu, tad ju pri-pieva komu hoće.

O moj Rade na čast tebi pisma, Pošten bio ko te je rodio, A bilim mlikom zadojio;

Poštena ti glava na ramenu…

Pošteni smo svi braćo imenom, Svi koji smo pod ovim slimenom,

Ova kuće neostala pusta, Moja su se osušila usta…

Komu se pripieva, treba da guslaru vino plati. Zatim se počme izmišljati igre i veselja, i sva noć u tom blaženstvu čvrsto projde.

DomoviniGore nebo visoko, Dolje more duboko: A ja u sredini, Noćnoj u tišini, Mislim na te, ma jedina Premilena domovina!

Slabe barke smjeli liet U daleki strani sviet; U njem strani ljudi, Jezik stran i ćudi, A u tebi sve poznano, Došo kasno ili rano.

Tko te ne bi ljubio, U te doći žudio, Bio b’ iz kamena, Srca nesmiljena. Zalud sunce drugdje sija, Moga srca ne razgrija!

Nemoj, buro, bjesniti, Smjeli brod mi slomiti, Nu ako se skrši, I moj život svrši, Tad dones’te vi valovi Miloj zemlji cielov ovi.

....................................... Antun Niemčić


Slivno 33

Nebeski konjanik na Jelačićevu trgu

16. 10. 1990.

Ti nisi sjena iz prošlosti vraćena. Ti si krv naših vena.

Ime ti je snagu našem umu kazivalo, dozivalo, darivalo. Ti si bio, Dive, naše čekanje sred sile.

Od one davne 1848. sjene kmetske, ljudske prolaze u dugoj povorci s tvojim Banskim pismom u ruci, da ti se poklone u nevolji i muci i da ti kažu: «Hvala!»

Na Trgu gdje kuca bilo Zagreba, srce hrvatskoga roda otvara sva vrata za braću, prijatelje bliskih i dalekih naroda.

Sred Trga ti k Nebu stremiš, nebeski Bane. Poletu za sve naše Buduće hrvatske dane!

................................................ Ana Ivelja

Ustao si, Bane! Vijenci te kite i cvijeće. Nitko te više oteti ne smije i ne će.

Brončana snago, naš Bane! Opraštam za tvoje rane, poniženja, uvrede, stradanja. Ne opraštam za nadanja.

Pjesnikinja Ana Ivelja


Slivno34

UstajUstaj, vilo, ustaj, dušo, Da pjevamo rodu svom: Ustaj, rode, ustaj, dive, Cika zora danu tvom.

Da premećem šume, polja, Da pregazim sinja mora, Da se penjem uz planine, Da zaronim u dubine, Sve me nutka, sve mi vapi: Ustaj, ustaj rodu svom.

Ustaj, vilo, ustaj, dušo, Da pjevamo rodu svom: Ustaj, rode, ustaj, dive, Cika zora danu tvom!

Krvoloci izklaše te; Susilnici sputiše te; Viekovi te strovalili, Nevjernici uročili. Da naruže, da nagrde, Da krv liju … utaman!

Ustaj, vilo, ustaj, dušo, Da pjevamo rodu svom: Ustaj, rode, ustaj, dive, Cika zora danu tvom!

...............................Mihovil Pavlinović

DomovinaTo nije samo krv što teče

u mojim venama.

To žubori glas vjekova

mojih djedova

i pradjedova.

Glasa se tvoje ime,

imena moga ime,

svih čije trage nosim

od najdavnije

davnine.

Stoga ne mogu tek reći:

moja si,

voljena,

kada to nije dostatno

niti je odraz plamena.

Ova je ljubav lomača

bez plača,

od krvi

i znoja.

Izgorjet ću k’o buktinja

grleći te,

Hrvatska,

ljubavi moja!

........................................... Ana Ivelja


Slivno 35

Pet čašaTvojih loza, domovino, Tvoji sinci piju vino: Tvojoj žrtvi krvca naša, Tvojoj sreći prva čaša!

Druga čaša, braćo, sada Slavnijem nam mrtvim spada, Da oživi duh njihovi I u nas se da ponovi.

Treća čaša svim živućim, Koji uviek srcem vrućim Za dom i za narod rade — Da dug život Bog im dade!

A četvrta onoj braći, Koju vid i razum kraći Stranputice basat čini — Da se vrate k domovini.

Peta čaša svaki svomu, Što na srcu leži komu — Bila ljuba, bilo zlato — Od Boga mu budi dato!

.......................................Petar Preradović.

Ta divna riječ „oprosti”Baš i danas ko i

prije stoje riječi iz Biblije:

Ne ubijaj, već opraštaj!

Nema mjesta smrtnoj kazni

ni zakoni kad su razni.

Tko drugome kaznu sudi

nek se kadkad priupita:

Nismo li svi griješni ljudi?

I na čelo stavi znam: Ako je tko bez grijeha, neka baci

prvi kamen!

............................... Slobodanka Glibota.


Slivno36

Kajine,Kajine, gdje ti je brat Abel?

dogovorili, da tu večer idemo na koncert Smetanova ciklusa Moja domovina i Dvor-žakovu 9. simfoniju u izvedbi Zagrebačke filharmonije u koncertnoj dvorani Istra, a pošto mi je bilo usput u kapelici Gospe Lurdske se pomoliti za moga oca i moju pokojnu majku i sve one koji su mi blizu.

Vrijeme je bilo malo svježije i priroda u Heinzelovoj ulici, kojom sam prolazio nije mogla prikriti mijene, koje sobom do-nose promjene godišnjih doba. Raznoliko obojeni listići na drveću nisu izražavali simptome bolesti, već mirni prijelaz raslinja u zimski san.

Nažalost moj prijatelj Matiša obolio je iznenada od gripe, koja ga je prikovala za krevet, pa nije mogao ići na večerašnji kon-cert i da nebi izgubio 220 dinara. dadne mi ulaznicu, da je prodam, jer izgubiti ovoliko para za studenta je to bilo puno. Bilo mi ga je žao, jer znam da se je veselio glazbi ovih velikih čeških skladatelja. Nabavio sam mu potrebne namirnice i uputio sam se pješice neveseo u Donje Svetice, gdje sam stanovao, da bi se malo odmorio.

Išao sam malo brže i svakojake su mi misli navirale jedna za drugom, tako da nisam ništa oko sebe primjećivao. S velikim poštovanjem sjetio sam se moga oca i moje pokojne majke, koja me je pred 23 godine rodila i dala mi ime Ante, a ne Martin kako su ukućani željeli. O kako bi se ona veselila sinu studentu! Tu hrabru ženu sa šestero

Naš dalmatinski koralni napjev: Ak’

od Ante tražiš Čuda, u čast sv. Ante pjevao sam s veseljem kao dječak

i danas ga rado zapjevam. Ova svečeva slika, koja se nalazi do ovih stihova pomalo oštećena, ali s ljubavlju čuvana stara je preko 70 godina i ona, kao i ovaj koralni napjev simbolično odražava čudotvorstvo i svečevu zaštitu prvog sretnika, koji ga je čuvao kroz cijeli ratni vihor i mene, koju sam primio na poklon pred 49 godina i od tada ju uvijek uza se nosim.

Ak’ od Ante tražiš čuda: bič, smrt, tugu On ustavlja,

napasnika goni huda, bolne krijepi i ozdravlja!

Pripjev: Mora i kopna svaka sila moć njegove sluša vlasti,

stvari život uda čila On izbavlja od propasti!

Povijest ove svečeve slike je duga i neobični trenutak, kako sam je dobio u jesen 1961. godine, kao i sve ono što se je zbivalo kroz sve ovo dugo vrijeme piše u ovoj istinitoj priči.

Sjećam se još dobro svog rođendanskog popodneva 11.11.1961 godine. Bio sam na fakultetu do 14 sati, a i učenja mi je bilo dosta, pa sam odlučio otići do moga pokojnog prijatelja Matiše Rajčića, koji je stanovao u Kušanovoj ulici, jer smo se


Slivno 37

djece, koja je od svoje sirotinje pomagala i sirotinju, one mračne sile mržnje su je pokosili 1942 godine uzevši joj dojenče iz naramka.

I tako s tim mislima brzo sam došao do Harambašićeve ulice, gdje sam skoro posrnuo preko velike hrpe cjepanica ispred jedne dvokatnice.

Pred ulazom sam primjetio stariju gos-pođu u crnini, a lice joj je bilo crveno kao kukurik, kako si teškom mukom polako unosi korpu s drvima u kuću. Bilo mi ju je žao i onako spontano joj ponudim pomoć. Ona mi se teško dišući ljubazno zahvali, jer me ne može platiti. Ja sam joj uzeo korpu s drvima i rekao joj, da je iskreno hvala vrjednije nego sve pare, a kao katolik rado pomažem bližnjemu svome.

Za malo više od uru vremena spremio sam joj drva na balkonu prvog kata i htio sam se pozdraviti s gospođom. Ona se sr-dačno zahvalila i zamoli me, da dođem na malu zakusku, a to je meni onda bili draže nego sve pare i dok sam ja jeo hrenovke ona mi je rekla, da to još nije doživjela i raduje je, da još ima mladih prožeti vje-rom i koji su spremni pomoći starijim i nemoćnim osobama.

Ona je otišla u primaću sobu i vratila se je sa suzama u očima. Bio sam zbunjen i pomislio sam, da nisam trebao pojesti hre-novke, ali mi ona priđe i reče mi, da i ona ima za mene jedan poklon, ali simboličan i pokaže mi malu i zgužvanu sličicu sv. Ante.

Tek kada se je malo smirila ona mi po-vjeri svoju tragediju: Vidim, da ste katolički odgojen, a to ste ovim primjerom pokazali i da ste naš, pa vam bez bojazni mogu povjeriti povijest ove slike sv. Ante. Ona je zgužvana, ali vjerujem od sveca blagoslovljena. Moj muž je bio u sanitetu i 1940. godine otišao

je u Austriju, da bi nešto više naučio i s tim nešto zaradio, pa se je mislio nakon šest mjeseci vratiti kući. Pred polazak moja mu je mama poklonila ovu sličicu, moleći sv. Antu, da ga čuva u tuđem svijetu. Tamo ga je zatekao ratni vihor i morao je ići s vojskom po mnogim zemljama, tako da dugo nismo znali za njega. U proljeće 1944. godine on se iznenada vraća kući i preko jednog Školskog kolege ilegalno se prebacuje u partizanski sanitet da bi se u kolovozu 1945. godine vratio zdrav kući. Uvijek je znao pričati, da je ovu sličicu sv. Ante nosio sašivenu u jaketi obiju uniformi. Čvrsto je vjerovao, da ga je Svetac kroz cijeli rat čuvao. Bilo je to kratko veselje poslije toliko čekanja i patnji i već početkom 1946. godine su mi muža odveli i nakon osam dana javili, da je umro od upale pluća, a otišao je zdrav i siguran,


Slivno38

da je to zabuna. Ubili su ga! Nisu nam dali ni lijes otvoriti! I ja sam zaplakao sjetivši se i moje majke!

Oprostio sam se i zahvalio gospođi na jelu, kao i na ovom poklonu uz obećanje, da ću i ja ovu sličicu nositi uvijek sa sobom. Bio sam duševno zadovoljan što sam joj mogao pomoći i pomislio sam u sebi koliko jadnika prođe svaki dan mimo nas, da ih ne primijetimo i u tom času ugodno sam se osjećao, jer sam bližnjemu malo olakšao teret i s njim podijelio patnju.

Ova rano osijedjela i napaćena žena bila je svjesna, da su joj muža zvjerski mučili ti mega zločinci u službi kulta mržnje, koji su poneki s njim išli u istu školu i to je za nju bilo vrlo bolno.

Nisam se puno odmarao, već sam se uskoro uputio pred Istru, da bi prodao Matišinu ulaznicu i nisam dugo čekao. Jedan student ju je kupio, a usput mi reče, da studira pravo i da je večeras prvi put na klasičnom koncertu u Istri. Ja sam mu na to rekao, da moj bolesni prijatelj i ja smo često ovdje, a pošto on sjedi do mene rado ću mu pomoći pri večerašnjem programu.

Prije početka koncerta malo sam ga pripravio za prvi dio Smetanina ciklusa Moja domovina u kojem on slavi prošlost, slobodarski duh i ponos svoje domovine, kao i prirodne ljepote, te narodne običaje, a to je Smetana maestralno dočarao u Vl-tavi, koja teče žuboreći nemirnim riječnim tokom kroz polja na kojima se slavi seoska svadba uz veličanstveni ples Rusalki krasnog češkog folklora, te glasni uljev Vltave u Široku rječinu Elbu. Koncert je završio Dvoržakovom 9. simfonijom Iz novog svi-jeta koju su simfoničari bravurozno izveli i tako zaslužili ovacije i dugi pljesak publike.

U pauzi sam mu ispričao moj današnji doživljaj i pokazao sličicu sv. Ante, koju je on dugo promatrao.

Kada smo išli prema trgu srdačno mi se je zahvalio na strpljenju i što sam ga mrvicu uveo u mističnu ljepotu glazbe.

Prije dolaska tramvaja reče mi da se zove Dani i da bi bio sretan, ako bi se mogao još koji put susrest sa mnom, jer on nosi u sebi jedan teret i vjeruje, da bi mu ja mogao pomoći. Ja sam mu rekao, da se zovem Ante i da mi je drago što sam dobio ovu sličicu sv. Ante. On me je počastio porcijom pečenih kestena, pa sam mu usput rekao, ako ima vremena neka dođe u nedjelju u Maksimir pred crkvu sv. Jeronima malo prije deset sati, jer ja tamo preko Mise sviram, a onda ćemo otići na Sljeme. Stvarno je bio prije mene pred malom crkvom. Poslije Mise uputili smo se jedanaesticom i dalje četrnaesticom do Gračana i onda pješice dalje do Remeta, gdje smo i ručali,a onda uzbrdo do Sljemena.

Tek od sada počinje smisao moga na-slova: Kajine, Kajine, gdje ti je brat Abel? I naš koralni napjev: Ak’ od Ante tražiš čuda!

Iz Remeta smo se uputili prema vrhu, a i vrijeme je bilo ugodno za planinarenje i uvijek, kada idem prema gore osjećam u sebi neki duševni spokoj u ovoj Šumskoj tišini svježeg zraka.

Nakon kratkog vremena on mi se je povjerio: Ja vjerujem, da ćeš mi ti pomoći osloboditi se bremena koji me muči i kad bi to doznao moj otac on bi me se odrekao. On ti je stari komunist i tvrdokorni bezvjerac, a i na visokim funkcijama, pa ne želi izgubiti ovakav luksuz i sve one beneficije o kojima drugi mogu samo sanjati. Ja ti uopće nisam kršten, a i moje je pravo ime Dnjepar, a svi me zovu Dani. Moj blesavi otac mi je to ime


Slivno 39

upisao kad sam se rodio po toj ruskoj rijeci zbog velike odanosti Lenjinu. U školi su mi se rugali i zvali „Dnjeprd.“

Mnogi klinci, koji su se sa mnom igrali išli su u crkvu i često su pričali o svojim doživljajima sa kapelanom s kojim su igrali nogomet, a ja nisam smio to činiti. Tek u osmogodišnjoj školi počeo sam malo više razmi-šljati, pa i razgovarati s mamom. Ona mi je rekla da i ona vjeruje, ali pred ocem ne smije to pokazati. Jedne večeri, kada su oni mislili da ja spavam, čuo sam mamine riječi:”Gori si nego Kajin, pa Ratko ti je bio ko rođeni brat i nisi ga htio spasit, a znao si da je nevin!” Otac joj je grubo psujući odgovorio da se je on teško ogriješio o partiju. Tek poslije sam saznao da je Kajin u Bibliji ubio brata Abela. Naš rođak Ratko, suborac moga oca, nije imao dlaku na jeziku i zato je stradao. Jedne noći su ga odveli i završio je na Golom otoku, a takvih je bilo pedesetih godina mnogo. Kada se je vratio, sve nas je izbjegavao. Tada sam počeo tražiti vjeru i prisustvo Boga, a ovo što moj otac čini puno je zla i laži. Iskreno sam se želio krstiti i živjeti vjerom. Vjerujem da me ovaj koncert vodi ka željenom cilju i zato ti hvala! Sprovod majke moga kolege iz sedmog razreda gimnazije u crkvi, iako mu je otac bio profesor i u partiji, potreslo me je, pa sam još čvršće odlučio naći novi put, jer ovakav je život bez cilja. On se je oprostio od svoje mame u crkvi, tako da nikoga nije ostavilo ravnodušnim: „Mama, tvoje dobro srce prestalo je kucati, a ti si toliko željela ostati s nama.Ovu neizmjernu bol mama, teško je podnositi i bez tebe će u našoj kući biti sve drukčije. Tvoja ljubimica naša sestra, mlađi brat, otac i ja, koji smo ti svi željeli olakšati križ bolesti, a taj grobni križ, on, naš otac, sada ti ga drži u svojim rukama! Počivaj u krilu Božjem i moli za sve nas! Naš dragi

kolega je bio pjesnička duša! Eto, to je moja ispovijest i neka i mene sv. Ante čuva, kao onog mučenika saniteta!

Ja sam mu ispričao kako su i meni partizani ubili mater!

Moj pokojni rođak fra Vjenceslav ga je krstio i pričestio bez katakumenskog pripravljanja, a krizmao ga je biskup Josip Lach, a kum mu je bio fra Vjenceslav.

Moj prijatelj Dani poslije je živio pra-vim životom, kako bi mi to uvijek ponavljao, i po završetka studija vratio se je u rodni kraj ravne Slavonije, iako je bio u partiji ostao je pravovjernik, a znao je nedjeljom voziti i po 70 km,da bi prisustvovao sv. Misi. Nažalost je obolio i 1977. godine u miru s Bogom umro, a prije toga promijenio ime u Srećko!

Gospođu sam htio posjetiti za Uskrs 1962 godine, ali mi reče njena nećakinja u njenom stanu, da je oboljela i da je kod sestre u Sloveniji. Od onoga dana 11. 11. 1961. godine ja uvijek nosim sa sobom ovu sličicu sv. Ante i danas kada navršavam skoro 72 godine nikada nisam bolovao od težih bolesti, a ni moja cijela obitelj. Od siječnja 1968. godine, kada sam napustio domovinu u Švicarskoj, pa onda u Njemačkoj više od četrdeset godina radim u Veterinarskoj praksi i kroz ovo vrijeme učinio sam u autu preko dva miliona kilometara i zahvaljujući zaštiti sv. Ante nikada nisam imao veću prometnu nesreću.

Uvijek slavno hvaljen budi, u tri sopstva Bog jedini, koji taka na spas ljudi, po Antunu čuda čini!

Dr.Ante Glibotić, ................................................... Murnau


Slivno40

Sretan Božić i Nova 2011. godina

Svim članicama udruge Slivanjka, svim štovateljima udruge, svim ljudima dobre volje, Slivanjcima u Slivnu,

domovini i inozemstvu, sve najbolje po-vodom nadolazećih blagdana. Sretan i

blagoslovljen Božić, te uspješnu i veselu Novu 2011. godinu od srca želi udruga žena Slivanjka.

...................................Udruga „Slivanjka”


Slivno 41

15. listopada - Međunarodni dan seoskih žena

Povodom Međunarodnog dana seoskih žena, udruga žena Slivanjka upriličila je susret sa županijskim izaslanstvom

na čelu sa gosp. Veljanom Radojkovićem i gđom. Ivankom Luetić Boban. Tu su još bili nazočni predstavnici općine i mjesnog odbora Slivna. Nakon razgovora o aktualnim planovima i radu udruge Slivanjka, gdje smo dobili pohvale od strane svih nazočnih, imali smo organiziranu večeru gdje smo svi

skupa uživali u jelovniku koji je bio pretežno spreman iz kuharica slivanjskih žena! Susret je bio održan u prostorijama župnog ureda, gdje mi i inače održavamo naše susrete i sastanke, ali se nadamo da ćemo uskoro dobiti i naš vlastiti prostor! Sve je ovo bilo popraćeno i medijski: Radio Split, Slobodna Dalmacija i HTV!



Slivno42

11.09.2010. - Dan hrvatskih mučenika

Hodočašće u Udbinu - Blagoslov nove crkve

U organizaciji udruge žena Slivanjka, nas 20-tak Slivanjaca, ove smo go-dine pošli na hodočašće u Udbinu

gdje se skupilo mnoštvo naroda, biskupi iz cijele Hrvatske, državno rukovodstvo, čelnici brojnih udruga, policije, vojske, mnoštvo

svećenika sa hodočasnicima iz domovine i inozemstva. Održan je blagoslov nove crkve koja je sagrađena u čast svim hrvatskim mučenicima. U tom mnoštvu hodočasnika vrlo se lako mogla primjetiti i naša skupina - malo Slivno u srcu Hrvatske!



Slivno 43

Ponovni susret

Kao što su obećale, Slivanjke iz Fran-cuske ispunile su prošlogodišnje obe-ćanje da organiziraju susret žena iz

udruge Slivanjka. Tako smo se okupile žene iz Slivna, Splita, Makarske, Osijeka, Francuske,

Amerike,... Uz ugodno druženje, planiranje zajedničkih poslova i pokoju gangu, nastavit ćemo i dogodine po dogovoru.

............................................... „Slivanjka”


Slivno44

„Ganga-fest - Slivno 2010”

U organizaciji udruge žena Slivanjka ove je godine održan deseti, jubi-larni Ganga-fest, jedinstveni skup

ljubitelja gange i narodne baštine imotske krajine. Više od 40 grupa pjevača, folklorni sastavi iz Zmijavaca, Runovića, gangaši iz susjedne BiH, te više od 2000 posjetitelja, među kojima su Slivanjci iz raznih krajeva svijeta, samo su dio bogatog i raskošnog narodnog slavlja u Slivnu. Nakon nekoliko sati gange i zabave, stručni ocjenjivački sud donio je odluku da prvo mjesto pripadne gangašima iz zaseoka Begići iz Posušja, a u ženskoj konkurenciji grupi iz Runovića. Pobjednicima su pripale plakete i medalje, a

poslije su se svi zajedno počastili domaćim pršutom, vinom i janjetinom koji su bili poklon naših sponzora!

Dalje se veselilo uz tombolu, pjevali su i svirali grupa Sitni vez, tamburaši iz Slavonije. Također nas je počastila svojim glasom i Ivanka Luetić, koja je svu publiku digla na noge izvedbom pjesme Ponosna sam što sam Imoćanka! Veselo je bilo cijelu noć...

Zadovoljne sa uspjehom organizacije, udruga Slivanjka je poručila da se može i bolje, nadamo se, sljedeće godine... Bože zdravlje!!!



Slivno 45

Iz župske kronike 2010.5. 4. Uskrsni ponedjeljak.Ove sam godine najzadovoljniji s Ve-

likim tjednom. Posjeta je bila kao i uvijek ali mi se činilo da je svijet oduševljeno, pažljivo i pobožno sudjelovao u Službi Božjoj. Posebno na Veliki Četvrtak Od bratima smo uzimali na Veliki Četvrtak po sto kuna za svijeće.

Tako će biti plaćene dvije klupe za kor.Na Veliki Petak snimala Hrvatska televi-

zija. Na Grebinama su Mrkonjići, Prgometi i Barići častili sve u procesiji.

Na Uskrs je sv. Misu držao fra Do-minik Radić.

7. 4. Iz kora iznesene stare klupe i uništene. Stavlja se novi pod i naručene nove klupe.

10. 4. Sastanak ministranata u Imot-skom. Naših išlo deset.

15. 4. Svećeničko hodočašće u Zagreb. Iz Imotskog nas sedmorica išli kombijem. Umro Stipe Vuletić,

17. 4. Sprovod Stipe Vuletića. Stipe je bio interesantan čovjek sa svojim lijepim pričama.

18. 4. Došli pjevači iz Makarske, njih 10. Bila jedna Misa. Pjevali za svaku pohvalu. Ručak spremio Jure Mikrut, a platio župnik.

23. 4. Danas sprovod Božidaru Radalju. Kad bi god dolazio u Slivno, bio bi na Misi. Dragi i dobri čovjek.

25. 4. Vjenčala se Tanja Vrdoljak Zlatkova za Zorana Kutlešu. Vjenčao ih fra Zoran Kutleša, gvardijan iz Imotskog.

Osmaši sa razrednikom, školska godina 69./70.


Slivno46

26. 4. Sastanak s načelnikom Općine Josipom Lešinom Travom i tajnikom Borom Alrićem. Iz udruge Slivanjka bila Branka Barić. Dogovor o Ganga-festu. Udruga preuzela organizaciju.

10. 5. Umrla Mara Prgomet u Splitu.12. 5. Sprovod Mare Prgomet. Nisam

je poznavao, kažu daje to bila dobra žena.16. 5. Ja ovih dana promukao. Danas

je obe sv. Mise držao fra Dominik Radić iz Makarske, a jučer fra Ivan Režić iz Imotskog.

Danas slavili sv. Paškala, bilo je malih problema, jer se naši ljudi ne najave, a dođu na ručak. Za ručak se treba uvijek najaviti.

21. 5. S Hrvatske televizije došla pe-torica izviditi teren za svetkovinu Presv. Trojstva. Počastili smo ih ručkom.

28. 5. Sprovod Ante Prgometa.30. 5. Presv. Trojstvo. HTV već sinoć

postavio kamere po crkvi. Mi ćemo voditi sv. Misu po našem svagdanjem običaju.

Udruga Slivanjka priprema ručak za osoblje televizije, ima ih 28. Navečer su nas mnogi zvali i kazali da je bilo dobro: pjevanje, propovijed i organizacija. Propovijedao je prof. fra Anđelko Domazet.

2. 6. Umro Milan Šimunović, fra Ljubin otac.

4. 6. Sprovod Milana Šimunovića. Na sprovodu je fra Ljubo, provincijal i Imotski svećenici.

11. 6. Srce Isusovo. Sv. Misa u nas pa ispovijedanje u Krstaticama do 11,30 sati. U 15,00 sati sprovod fra Kriste Vlašića u Imotskom, svećenika preko sto. Na večer sam imao sv. Misu kod sv. Ante u Vinjanima.

13. 6. Sv. Ante. Ove godine manje svijeta na Misi nego lani. Ja se borim da bi ovaj blagdan povećao u Slivnu. Zato sam uveo blagoslov auta, ali čini mi se da to ne ide. Fratri traže da dođem ispovijedati u Vinjane, a u sebe imam Misu popodne.

Osmaši s jednom nastavnicom i razrednicom školske godine 1980./81.


Slivno 47

20. 6. Fra Dominik Radić držao Mise u Slivnu. Ja u svom rodnom mjestu. Na-povijedi Julije Parlov i Marija Anić. Na večer počele duhovne vježbe u Imotskom.

24. 6. Sv. Ivan Krstitelj. Vodio sam sv. Misu na Sebišini. S braćom fratrima pro-slavio sam u Imotskom svoj stari Imendan i sedamdeseti rođendan. Bože, kako sam brzo ostario!

26. 6. Vjenčanje Julije Dragine i njezi-na Marija Anića. Mladenci dragi, a svatovi pristojni i mirni. Nema pijanih. Radujem se da se Julija udaje ali će mi njezina po-moć faliti.

27. 6. Ručak u Ljubice i Drage Parlova. Pred kućom u hladovini, ugodno i zabavno.

29. 6. Sv. Petar i Pavao. Bio sam na Misi u Drumu, lijep ambijent u šumici i hladovini.

30. 6. U samostanu pravili raspored za cijelo ljeto.

1. 7. Išli na Visovac za Dan provincije.3. 7. Posjet kod Mate Vučka bio je vrlo

ugodan. Sve se odvijalo u hladovini pred kućom. Po podne Mise za p. Zvonu Nogala, svijeta više nego nedjeljom. Uvečer kod Ante i Matije gosta mnoštvo. Ljubaznost ovih Nogala svakoga osvaja. Kad su ostali oni bližnji gosti, izvodili smo šou s Antom Nogalom p. Petra. Napadali smo ga kako ima sliku i Franjinu i Jozinu, ima crveni karton, a skuplja Mise protiv tuče. Ante se „ne da”, brani se „rukama i nogama”. Na koncu smo se rastali kao pravi prijatelji.

4. 7. Opet sam u Nogala, ovaj put kod Vlade i Mile, Nede i Regine. Bila Misa za pok. Ivana. Udarila jaka kiša ali nije bilo krupe. Zaključili smo daje Ante Petrov uspio skupljanjem Mise protiv tuče.

Umro Vlado Anić veoma pobožni i dobri čovjek.

6. 7. Sprovod Vlade Anića.

Ivan i Toni


Slivno48

Na vjenčanju Julije Parlov bili su svi pjevači i pjevačice, pa su njezini roditelji, Ljubica i Drago spremili večeru za sve iz zbora.


Slivno 49

9. 7. Fešta u Šumetu. Veoma mi se svidjela. Dan prije se puno Šumećana is-povijedi, a nešto i na sam blagdan.

10. 7. Ljubica i Drago Parlov pozvali zbor i mene na večeru jer je zbor pjevao na Julijinu vjenčanju. Ukusna i bogata večera, a takav ambijent i društvo.

12. 7. Umro Ante Prgomet.14. 7. Sprovod Ante Prgometa.15. 7. Dan općine. Polaganje vjenaca na

groblju u Runovićima, ručak u samostanu, Presv. Otkupitelj i 45. obljetnica ređenja. Popodne u Zmijavcima na sprovodu pa ispovijedanje u Runovićima.

16. 7. U Runovićima na Misi, Gospa Karmelska.

18. 7. Izlet i hodočašće na Divin grob. Petero prijavljenih falilo. Morali smo se

vratiti do 18,00 sati radi sprovoda Vladi-mira Mrkonjića. Na sprovodu strašna kiša.

20. 7. Bio na Studencima. Ilindan je. Puno fratara i biskupijskih svećenika.

22. 7. Umrla Slavka Anić Šapituša. Kad bih dolazio k njoj nastojala me je što duže zadržati. Bila je sama i željna društva. Inače rođena 1921. Kćeri su je po mogućnosti obilazile, posebno Ljubica s Hvara.

24. 7. Misa za pok. Mirjanu Vuletić, treća godišnjica. Svijeta više nego nedjeljom na Misi. Poslije Mise sprovod Slavke Anić.

25. 7. Umrla Ivanka Glibota u Makarskoj.

26. 7. Ispovijedao sam u Poljicima i bio na objedu. Činilo mi se, sila svijeta.

27. 7. U Studencima fra Jakovi slavili Imendan. Lijepo druženje!


Slivno50

28. 7. U Posušju susret duhovnih zva-nja. Bilo nas 64. Fratara 27 i sestara 37.

30. 7. Umro Vlado Katavić Frandul31. 7. Fra Dominik Radić došao iz

Makarske voditi sprovod Frandulu. Fra Rafo s pjevačima išao držati Misu u Imotski na Topani. Poslije iste večera u motelu Vene-zia. Bilo nas 17. Pjevačice nisu dale meni platiti večeru nego su same skupile novac.

7. 8. Vjenčanje Milijane Nogalo i Marija Glavaša. Veoma svečano su uredili crkvu. Dva dečka iz Splita svirali i pjevali. Tako jak i ugodan glas ja nisam čuo.

8. 8. Objed u Ante i Matije Nogalo kao i uvijek bogato, interesantno i ukusno. Opet smo se zafrkavali s Anton Petrov o partiji i Titu.

10. 8. U Zmijavcima fešta sv. Lovre. Posjet Šabićima, Ivan i Kata krstili dijete.

13. 8. Sprovod Tomislava Mikru-ta, svijeta puno. Ispovijedao sam stare i bolesne po selu.

15. 8. Velika Gospa. Ove godine ni-sam imao procesiju; Gojko i Ruža otišli u Čvrljevo.

16. 8. Vodio sam sv. Misu u Vinja-nima u sv. Roka. Mnogi su mi rekli da je bilo dobro.

20. 8. Ekipa iz Runovića jučer i danas sređivali okoliš oko škole i župske kuće. Počastili smo ih ručkom.

21. 8. Ganga Fest u Slivnu. Organi-zaciju preuzela udruga Slivanjka i bilo vrlo dobro, bolje nego ikad do sada. Smatra se da je bilo oko dvije tisuće ljudi.

30. 8. Posjetio me Ivan Katavić sin pok. Frandula. Prigodom očeva sprovoda dao je za crkvu tisuću kuna a danas je donio u ime cijele obitelji tisuću i pol kuna. Svaka čast obitelji pok. Frandula.

3. 9. Posjetio sam u staračkom domu u Runovićima Križu Mikrut i Nedu - Man-du Kustura. Križa je rođena 1926., ali je u glavi bistra. Neda je rođena 1930., ali

Ganga fest 2010.


Slivno 51

je postala senilna. Našao sam ih na klupi pred domom.

6. 9. Počela školska godina. U školi smo molitvom započeli novu školsku godinu. U osam razreda samo 22 djece; dvoje prvašića.

11. 9. Udruga Slivanjka s 21 hodo-časnikom išli na Udbinu na posvetu crkve Hrvatskim mučenicima. Vratili su se puni oduševljenja. Puno svijeta, svećenika i ča-snih sestara.

15. 9. Sv. Misa za pok. fratre-sveće-nike i časne sestre iz Slivna. Predvodio fra Ante Anić i govorio o svetačkom liku fra Jerka Loze.

20. 9. Otišao sam konačno u Njemačku i tamo ostao do 29. rujna. Zamjenjivali fratri iz Imotskog i fra Dominik Radić iz Makarske.

2. 10. Na ručku kod Jere Glavaša, slavi Imendan i Rođendan. Kod Jere je uvijek interesantno doći. Dođu njegovi

sa svojom djecom pa ih uvijek ima puno i uvijek netko bacu koju šalu. Mali Jere spjevao je didu i jednu pjesmu.

Navečer smo Gojko i Ruža i ja s Goj-kom i Zdravkom Jukić u Ike i Nede Zeljko. Kao i uvijek Iko i Neda bi nam sve dali. Po običaju iza večere, bacili smo na karte. Iko nije beštima, a Gojko Jukić je beštima kišu Božju. Gojko Jukić me uvijek zove dužniće moj jer sam mu dužan dvije večere. Ja sam sračuna koliko je on meni dužan. Svake nedjelje deset kuna za milostinju. Godišnje ima 52 nedjelje. U deset godina koliko sam ja u Slivnu 520. Sad sračunaj koliko nedjelja nisi bio na Misi. Vidi ti njega, što on meni računa, uzviknuo je Gojko.

3. 10. Sastanak udruge Slivanjka u župskoj dvorani. Pozvale i mene. Branka i Marija govorile o Ganga Festu. Zado-voljne što su uradile i zaradile. U sebi sam bio zadovoljan jer smo riješili tko će

Ganga fest 2010


Slivno52

organizirati Ganga Fest i u buduće. Moje oduševljenje je ipak malo splasnulo kad sam im rekao, da očekujem od njih malo više duhovnog života: sastati se koji put na krunicu, izabrati jednog zaštitnika svoje udruge, činiti mu makar trodnevnicu, sla-viti njegov blagdan, napraviti zastavu svog

zaštitnika. Očekivao sam glasnu podršku, međutim su one ostale u muku, niti su za ni protiv.

6. 10. Sv. Bruno. Poslije sv. Mise fratri iz Imotske krajine išli u Tribistovo slaviti sv. Vinka Paulskog i sv. Rafaela arhanđela. Bilo ugodno i zabavno.

„Slivanja” na okupu


Slivno 53

12. 10. Julija Ljubičina rodila kćer pa Ljubica i Drago častili.

15. 10. Svjetski dan seoskih žena. Na-šoj udruzi Slivanjka došli iz Splita gospodin Radojković zastupnik SDP u županiji, gospođa Ivanka Luetić te još dvoje novi-nara. Tu je bio i Braco Ćosić iz Imotskog s jednim dečkom. A naravno, tu je bio i naš načelnik općine gospodin Josip Leši-na. Sve je bilo dobro dok on nije počeo govoriti. On tumači kako je sve učinio za Slivno i kako bi sagradio i mrtvačnicu da ja i Gojko nismo bili protiv toga. Ja sam bio šokiran kako taj čovjek hladnokrvo iznosi neistinu i laž u lice. Ja kod njega bio toliko puta, gdje smo prijateljski go-vorili o mrtvačnici; govorili sazivu ljudi u školi, što sam ja i učinio; odabrali mjesto gdje će se raditi mrtvačnica; on mi tvrdio da sređuje papire; napisao Gojki pismo da je sve sređeno. I sada kaže da smo mi

bili protiv. Gojko je samo tražio drugu lokaciju, a meni je bilo svejedno. Zastupao sam mišljenje da, ako se ne može raditi na jednom mjestu, može na drugom. Ja sam mu sasuo u lice sve kao čovjeku koji jednako hladnokrvno laže kao da istinu govori. Zahvalan sam našem pročelniku sela Anti Lozini Paćku, koji je pošteno i istinito potvrdio ono što sam ja rekao. Još nam načelnik tumači po prilici ovako: Što će vam mrtvačnica?! Ako je čovjek mogao živjeti u kući tolike godine, može i još jedan dan kao mrtvac. Sućut se dade u crkvi i gotovo. A u ostalom nije vam daleko ni Sebišna. Iz tih riječi zaključu-jem da on nikad ozbiljno nije ni mislio graditi mrtvačnicu u Slivnu. Sramota od načelnika koji bi se trebao misliti i za Slivno. Zaključio sam da on nikad nije nešto ozbiljno napravio za Slivno, nego nam nekim sitnicama maže oči.

Mačkare 2010.


Slivno54

Skupa ispred škole nakon 48 godina Vlasta Tunes rođ. Glibota i gojko Lozina. Ona živi u Novoj Gradiški.

Sve je spremno za seoski turizam u Zeljaka


Slivno 55

17. 10. Tonći Radalj Mladićev jučer se vjenčao u Krstaticama s Anđelkom Blažević. Danas sam na objedu kod njih. Svi djeluju zadovoljni i veseli.

23. 10. Sprovod Marije Radalj žene Ivana Jadranova. Već duže bolesna, ope-racija nije uspjela. Ivan sad ostaje sam u Slivnu.

30. 10. Sastanak Crkvenog vijeća. Dis-kutirali uglavnom o mrtvačnici i križevima na križnom putu. Odlučeno je da napiše-mo pismo na Županiju i zaiskamo pomoć za mrtvačnicu. Obratiti se gosp. Anđelku Kataviću da lobira za nas. Na katastru vi-djeti čije je zemljište gdje mislimo graditi mrtvačnicu. Antunica Glibota tumači da je to Glibotino, ali za svaki slučaj izviditi

na katastru. S mrtvačnicom moramo riješiti i problem WC-a koji je stalni problem u Slivnu.

Mjesto onih velikih drvenih križeva na križnom putu Velikog Petka, staviti manje željezne križeve.

Govorili smo o proširenju groblja i grobovima koji nisu uređeni.

1. 11. Svi Sveti. Svijeta bilo puno na svim Misama u crkvi. Grobovi okićeni cvi-jećem i osvjetljeni s puno svijeća.

Na objedu smo kod Vlade i njego-va sina Miće Kustura. Kao i uvijek oni su veoma galantni; svega ima u obilju; poslužuju veselo i s ljubavlju. Najdraže mi je bilo pjevanje gange Miće, Gojka i Ruže,raznovrsno i skladno.

Drago je veseo, a kako bi bio veseo da ima društvo za igru u Prgometa


Slivno56

Grabi blato i kuvaj puru

Čitajući pjesmu Odlazak iz Slivna u listu SLIVNO za Sv. Trojstvu ove 2010. godine, koju je pisao osam-

desetšestogodišnjak kao što sam i ja, odmah sam dobio inspiraciju da napišem članak za list «SLlVNO»: ukratko o našem zajed-ničkom školovanju, i (da se ne zaboravi) opširnije o ciglani i ciglarskim neopisivo teškim radovima na kojima sam radio i ja kao i brojni Slivanjci naši stari ciglarski radnici, koji su većinom otišli na privremeni počinak čekajući Uskrsnuće.

Poslije izgradnje visokoprizemlja naše škole s Slivnu 1934. godine, upisana su u prvi razred osnovne škole djeca rođena 1924., 1925., 1926., i 1927. godine. U zapadnu učionicu te škole išli smo djeca rođena 1924. i 1925. godine, gdje su bila i dva Ivana Selaka Grgina, od kojih je je-dan autor gori navedene pjesme. Pošto su obojica bila istog: imena, prezimena i očeva imena, naš učitelj Kažimir Smodanj, dodao im je oznaku: stariji i mlađi, po datumu rođenja, te ih je sa tim dodatkom tokom cijelog osnovnog (tada četverogodišnjeg) školovanja i prozivao.

Ova me je pjesma zainteresirala baš, zbog njezina autora i sjećanja na naše školske dane, i teške dane na ciglanama, te sam se tada telefonom javio Ivanu Selaku u Osijek, i sa njim kontaktirao nakon 72 godine našeg rastanka po završetku osnovne škole, što je i njega ugodno iznenadilo.

Slivanjci su išli na radove po cijelomu svijetu, a u našoj lijepoj, po: Primorju i

Otocima, gdje su uz ostale razne poslove; podizali i održavali vinograde i maslinike, a po Slavonskim i Srijemskim ciglanama izra-đivali ciglu, koja služi za izgradnju umjesto kamena, jer se po tim terenima vrlo, vrlo rijetko, nađe kamen.

Jedna radna grupa za izradu cigle na ciglani zvala se Partija, koja se sastojala od pet muškaraca. Tri odrasla, od kojih je jedan golih nogu u kratkim hlačama (iz pjesme: skidaj gaće) pravio blato za izradu cigle zvao se blatar. Drugi koji je u kolicima vozio blato na veliki drveni stol, zvao se karolist. Treći koji je štampao ciglu zvao se štampadur. Dva dječaka maloljetnika su odštampane cigle u kalupima nosili i jednu do druge istresali na plac, i tako red po red ispunjavali plac zvali su se pićuli. Širina placa bila je pet-šest; metara, a duljina tridesetak metara i više. Stol sa blatom na kojem se štampala cigla, stavljao se početkom rada daleko od kraja placa oko četiri metra, a kada se taj teren ispuni ciglom, stol se pomakne nazad tj. prema blatu, tako da se dobije novi prostor za prodiranje cigle. Uz svaki plac bile su sa obje strane po cijeloj dužini, pokrivene šupe, u koje se slagala osušena cigla sa placa. Kada se ta cigla u šupi potpuno (100%) osuši, drugi radnici je voze u ring, (peć) gdje se peče, tako da se ima gdje slagati novooštampana cigla.

U Slavoniji se mali pečeni blokovi za zidanje kuća nazivlju cigla, a pečene ploče za pokrivanje kuća crijep, a kod nas se ovi mali blokovi nazivlju matuni, a pečene ploče za


Slivno 57

pokrivanje kuća cigla. Dimenzija jedne cigle (koja služi za zidanje) bila je: 25 x 12,5, a debljina 6 centimetara, dok su se radile i cigle za obziđivanje unutar bunara na strani koja se kod zidanja stavlja sa unutarnje strane uže, tj. svrsishodno za okruglo zidanje.

Blatar je svoj posao mogao najprije završit, pa je kupovao namirnice za jelo koje je i kuhao, što znači da je bio: blatar, nabavljač i kuhar (iz pjesme: grabi blato, kuvaj puru). Ovi ručni radovi potekli su iz Italije, pa su i nadimci: karolista i pićul, praksom tog rada stigli u naše krajeve.

Slivanjci su radili po mnogim ciglanama širom Slavonije i Srijema, između kojih i u ovim mjestima: Osijek, Vukovar, Vinkovci, Ilok, Slavonski Brod, Tovarnik, Nijemci, Otok, Stari Mikanovci, Novi Mikanovci, Jankovci, Borovo, Živa, Šid, Ruma, Mitro-vica, Jarmina i drugim.

U selima koja su imali ciglane, bila je po jedna ciglana, dok ih je bilo više u gradovima što je i razumljivo, jer je u gra-dovima za tom građom bila veća potreba.

Da su mnogi Slivanjci išli raditi na ciglane, dovoljno govori činjenica da ih je iz zaseoka Glibote i Jurići bilo (samo kojih se ja sjećam) pet štampadura, i to: Jokan Glibota otac Mate, Zvone Glibota otac Milana, Mila Glibota otac Ante, Marinko Glibota otac Petra, i Pere Jurić otac Ivana.

Štampaduri su bili i neke vrste po-slovođe u svojim partijama, jer su nalazili poslove i pogađali rad po komadu cigle i nalazili radnike koji će u njihovim partijama raditi. I ja sam radio na Velićevoj ciglani u Vukovaru u ulozi pićula 1942. godine, a u ulozi štampadura isto u Vukovaru 1948. godine, i u Njemcima 1950. godine. U Vukovaru su bile tri ciglane Velićeva, Ra-divojevića i Ofnerova, a poslije Drugog

svjetskog rata ove su ciglane nacionalizirane i označavale se svaka pod jednim slovom tj. Velićeva: ciglana A, Ofnerova: ciglana B, i Radivojevićeva: ciglana C.

U prva vremena na ciglanama su ra-dili samo muškarci, dok su poslije Drugog svjetskog rata u ulozi pićula radile i neke mlađe djevojke.

Svaka partija imala je po više placeva za prostiranje odštampane cigle, kako bi radili na drugom i trećem placu, dok se cigla osuši i pokupi i u šupe složi sa punih placeva. Cigla odštampana jednog dana, drugog dana pred doručak se okretala na bok, (to se kaže: štucovati) da se prije osuši, te se na koncu tog drugog dana pokupi i složi u šupe.

Za izradu cigle zemlja se kopala pret-hodne jeseni, zime i proljeća, koja se u kolicima gonila uzduž do svih placeva. Ova brda iskopane i navezene zemlje bila su ši-roka petnaestak, visoka preko 3, a duga do 100 metara i više, što je ovisilo o veličini ciglane, tj. o broju partija koje su tokom sezone na dotičnoj ciglani izrađivali ciglu. Ovaj rad zvao se kubiciranje, jer se kopalo i vozilo po mjeri kubika. Te radove su radili i naši, a većinom njihovi domaći ljudi.

Na Velićevoj ciglani te 1942 godine kada sam radio i ja, radile su tri partije, svi iz Slivna.

Ciglarska sezona (izrada cigle) trajala je od početka svibnja do konca kolovoza, tj. dok je sunce toliko jako, da može osušiti to blato-ciglu na placu.

Odrasli ljudi koji su radili na ciglani, radovali su se sušnim danima tokom ljeta radi bolje zarade, dok su slabije prolazili kada je bilo kišno ljeto. Ako je ljeto bilo bez velikih padavina, odrasli ciglarski rad-nik, mogao je zaraditi četiri puta više nego radeći teške radove na otocima, gdje je za


Slivno58

cijeli dan uz hranu i smještaj, zarađivao deset dinara, zašto je mogao kupiti pet kilograma pšenice.

Tri odrasla čovjeka plaćali su piću-le mjesečno, tj. kako bi se prethodno sa njihovim roditeljima dogovorili, a poslije Drugog Svjetskog rata, pićul je dobivao pola zarade odraslog čovjeka.

Rad na ciglani bio je vrlo težak, a radilo se od svitanja do mrkle noći, dok je odmor bio samo tokom: marende i jauzine (popod-nevne užine), a za vrijeme ručka jedan i pol sat. Svaki minut se koristio, jer se taj rad od poslodavca naplaćivao po komadu cigle. Nedjeljom se štucovala i kupila cigla koja je štampana subotom, tako da idućih dana svi placevi budu slobodni za rad, i čistili se placevi od blatnih otpadaka i troskota, dok je blatar i blato napravio za početak rada u ponedjeljak, a pićuli nedjeljnog jutra (uz štucovanje i kupljenje cigle i čišćenje placeva), mokri pijesak širili da se osuši, te suhog pred noć uvozili u šupe, da ga ima za cijeli tjedan.

Pićuli su cijelo radno vrijeme trčali baš, šprintovom brzinom, jer je svaki morao odnijeti odštampanu ciglu izvrnut kalup i oprezno ga sa cigle (blata) dizati da se cigla (dok se sa nje skida kalup) ne širi i trkom do stola, te već opjeskani kalup kojeg je prethodni pićul opjeskao staviti štampaduru na stol, i opjeskati kalup kojeg je donio za drugog pićula, šaku pjeska baciti na stol (gdje će štampadur prevrnuti ćavu za novu ciglu) i uzimlje kalup sa ciglom trčeći da je u red istrese, dok drugi pićul trčeći za prvim čini isto što je činio i prvi. Kakvom se brzinom na ciglani radilo govori činje-nica, da je jedna partija dnevno: štampala, štucovala, kupila i u šupu slagala, oko pet tisuća komada cigle, dok je ponedjeljkom (kada nije bilo štucovanja i kupljenja cigle)

bilo partija koje su tog dana, štampale i preko sedam tisuća komada cigle.

Nije teško izračunati (po dimenziji jedne cigle) koliko je trebalo blataru velikom četverouglastom motikom prekopati kubika zemlje-blata dva puta, i vode naliti šišajbom (posuda od desetak litara na dugačkom dršku), a da i ne govorimo; karolisti izgurati na stol i pićulima na komadiće raznijeti po placu, dok je bilo najlakše štampaduru. Blato je moralo biti lijepo urađeno, te je izgledalo i bilo tvrdo kao tijesto kojeg žena izmijesi za kruh.

Ovo je prikazano u kratko, dok bi se o ovome opširno, mogao napisati cijeli roman. I uz ovako trajno napeto i u teretnoj trajnoj trci provedeno vruće ljeto, bilo je dosta: šale, viceva i smijeha što je najviše ovisilo o štampaduru, kao što je bio naš poznati humorista, šaldžija i veseljak Joko Marinović (Šukanovac) otac Pere Marinovića-bojadi-sara. Ugodno je bilo u društvu Joke Selaka (Drveta), i Mirke Parlova Jurina ćaće, baš zbog njihove ljudskosti i šale. Jedne godine kada je završila ciglarska sezona, povratkom dragom domu bili su (ciglari) veseli i zado-voljni. Kada su ušli u Vinkovcima u putnički vagon, Joko Selak (Drvo) na sav glas otvori gangu: Oj divojko materina mile.... A Mirko Parlov naglo zaštopa to pjevanje i kaže: Ni za Svetog Petra, prija Stapina duba, a to je u Zagvozdu. Te su se svi nasmijali Mirkinu kulturnom ponašanju iako u srdačnoj šali!

Od šestog desetljeća XX stoljeća na-pretkom tehnike, bageri su zamijenili ručno kopanje (kubiciranje) zemlje, a teške ručne radove štampanje cigle moderni strojevi, koji danas izrađuju razne vrste puno vrsnije i jeftinije cigle i crijepa,

......................................... Danko Kustura


Slivno 59

Što nas čeka u 2011. godini

Astronomski i vremenski podaci za 2011. Godinu

Po srednjoeuropskom odnosno srednjo-europskom ljetnom vremenu: proljeće počinje 21. ožujka (III.) u ponoć i

21 minutu, ljeto 21. lipnja (VI.) u 19 sati i 16 minuta, jesen 23. rujna (IX.) u 11 sati i 4 minute, a zima 22. prosinca (XII.) u 6 sati i 30 minuta.

Pomrčine sunca i mjeseca tijekom 2011. godine

Tijekom 2011. godine dogodit će se dvije potpune (totalne) pomrčine Mjeseca i četiri djelomične pomrčine Sunca:

U utorak 4. siječnja 2011. godine djelomična pomrčina Sunca. Vidljiva je iz Europe (osim Islanda), sjevernog dijela Afrike, zapadne i središnje Azije, te s cijelog Arapskog poluotoka. Iz Zagreba početak pomrčine ili prvi kontakt je u 7 sati 59 minuta i 35 sekundi, sredina pomrčine i najveća faza je u 9 sati 20 minuta i 43 sekunde, a posljednji kontakt i završetak pomrčine je u 10 sati 50 minuta i 7 sekundi.

U srijedu 1. lipnja 2011. godine dje-lomična pomrčina Sunca. Vidljiva je iz Istočne Azije, krajnjeg sjevera Europe, sje-vera Sjeverne Amerike, Grenlanda, Islanda, dijela Japana, te s Arktika. Iz Hrvatske ova pomrčina nije vidljiva.

U srijedu 15. lipnja 2011. godine potpuna ili totalna pomrčina Mjeseca s ukupnim trajanjem od 3 sata i 40 minuta, što uključuje ulazak i izlazak Mjeseca iz Zemljine polusjene. Trajanje djelomične pomrčine, kada je Mjesec samo djelomice u Zemljinoj sjeni, iznosi 1 sat i 41 minutu. Vidljiva je iz Sjeverne Amerike, Europe, Afrike, Azije i Australije.

U petak 1. srpnja 2011. godine dje-lomična pomrčina Sunca. Cijeli tok po-mrčine vidljiv je samo s južnih predjela Indijskog oceana i vrlo malog kopnenog dijela Antarktika.

U petak 25. studenog 2011. godine djelomična pomrčina Sunca. Ova pomrčina vidljiva je s cijelog Antarktika, samog juga Afrike, te s južnih predjela Indijskog oceana, te južnih dijelova Tihog i Atlantskog oceana.

U subotu 10. prosinca 2011. godi-ne potpuna ili totalna pomrčina Mjeseca ukupnog trajanja od 3 sata i 33 minute.

Preneseno iz Danica 2011.


Slivno60

Djelomice u Zemljinoj sjeni, Mjesec će provesti 52 minute. Vidljiva je iz Europe, Istočne Afrike, Azije, Australije, s Pacifika (Tihi ocean) i Sjeverne Amerike. Pomrčina nije vidljiva iz Hrvatske, jer Mjesec prolazi kroz polusjenu na završetku pomrčine u vri-jeme kada kod nas nastupa večernji sumrak.

Svi podatci prikazani su u aktualnom vremenu (srednjoeuropskom ili ukaznom, to jest ljetnom ili službenom vremenu), ovisno o tome tijekom kojeg razdoblja u kalendarskoj godini se zbiva.

G. Kren 091/593-84-96 ili [email protected]

092/20-25-333

Kakvo će biti vrijeme u 2011. Godini

Prema „Stoljetnomu kalendaru” vla-dajući planet u 2011. godini bit će Vene-ra. Kao vladar Venera je dobrotvor. Vlada ljudskim osjećajima, sklapa prijateljstva i brakove. Miroljubiva je, ponosna, duhovita, neozbiljna i nestalna, a u ljubavi je sretna. Simbol je ljubavi i ljepote.

Njezina je boja zelena. Od kovina joj pripada bakar, od dragoga kamenja smaragd, a od brojeva 6. Od dana pripada joj petak, a od noći ponedjeljak.

Kakvo će biti vrijeme u 2011. godini? Godina će biti više vlažna nego suha. Za pojedina godišnja doba Stoljetni kalendar predviđa:

Proljeće: blago, ali se kasno pojavljuje.Ljeto: toplo i sparno (ako proljeće nije

previše vlažno); na kišno proljeće dolazi suša i vruće ljeto.

Jesen: u početku lijepa i topla, ali poslije postaje hladna i vjetrovita.

Zima: u početku suha, a poslije vrlo vlažna.

Vrijeme po mjesecima

Siječanj: Od 1. do 7. studeno, 8. snijeg, od 9. do 15. hladno, 16. promjenjivo, od 17. do konca mjeseca umjereno oblačno i blago.

Veljača: Do 4. oblačno, 5. lijepo, 6. i 7. nevrijeme, od 8. do 12. jaka zima, 13. topla kiša, s mnogo vode, od 14. do 25. nestalno vrijeme, s postupnim zahlađenjem, od 27. do konca mjeseca oštro, vjetrovito i snježno.

Ožujak: Od 1. do 7. hladno i vjetrovi-to, od 8. do 17. vrlo hladno, 19. vjetar sa susnježicom, 20. i 21. kiša sa zahlađenjem, od 22. do 27. tmurno i oporo, od 28. do konca mjeseca vrijeme se nešto proljepšava i dani postaju topliji.

Travanj: 1. i 2. vjetar i kiša, od 3. do 10. zahlađenje, vjetar s kišom i snijegom, od 11. do 13. promjenjivo, 14. i 15. lijepo, od 16. do 20. nestalno vrijeme s oborina-ma, 21. i 22. kiša s oštrim vjetrom i jače zahlađenje, što će potrajati do kraja mjeseca.

Svibanj: U početku lijepo i toplo, 7. grmljavina, a nadalje do 17. kiša, od 18. do 23. vedro, ali vjetrovito, od 23. do 29. oštro i ružno, 30. i 31. lijepo.

Lipanj: Lijepo vrijeme s kraja prošloga mjeseca traje sve do 20, 21. promjenjivo, od 22. do konca mjeseca svakoga dana grmljavina, s povremenom kišom.

Srpanj: Od 1. do 3. oblačno, 4. vedro, a podvečer prolazna oluja, od 5. do 11.


Slivno 61

lijepo i sunčano, 12. promjenjivo, od 13. do 17. kišovito, od 18. do konca mjeseca lijepo, s jednim pogoršanjem i olujom u razdoblju od 25. do 27.

Kolovoz: Do 9. kišovito, s jedim lijepim danom, 10. sunčano, od 11. do 15. ponov-no kišovito, poslije toga lijepo i toplo do 25, a onda do kraja mjeseca opet kišovito.

Rujan: Od 1. do 10. lijepo jesensko vrijeme, od 11. do 16. nestalno, od 17. do 25. oblačno, hladno i vlažno, a od tada do konca mjeseca lijepo i toplo.

Listopad: 1. i 2. lijepo, 3. jaka gr-mljavina, a poslije neugodno i vlažno do 9, od 10. do 29. lijepo, 30. smrzavica sa snijegom, 31. oblačno.

Studeni: Oštro i oblačno traje do 5, od 6. do 8. lijepo i vedro, od 9. do 17. hladne kiše, 18. snijeg i prijelaz na pravo zimsko vrijeme. Posljednji dani u mjesecu bit će vrlo hladni, s mnogo snijega.

Prosinac: Prva dva dana vrlo hladna, zatim snijeg, 8. jugo i kiša, 10. vedro i smrzavica, od 11. do 20. vedro s mrazom, od 21. do 25. neugodno, od 26. do kraja mjeseca zahlađenje.

To su predviđanja „Stoljetnoga kalen-dara” o vremenu u 2011. godini. Koliko su točna moći ćemo se sami uvjeriti.

Naše stare Danice obično bi ovakva vremenska predviđanja popratile riječima: Ovako Stoljetni kalendar, a kako će dobri Bog, to je u Njegovoj svemožnoj ruci.

Zapovjedni blagdani

Zapovjedni su blagdani sve nedjelje u godini (u koje, naravno, spadaju također Uskrs i Duhovi), Tijelovo, Velika Gospa, Svi

sveti i Božić. Više nisu zapovjedni blagdani: Sveta tri kralja (Bogojavljenje), Svijećnica, Sv. Josip, Blagovijest, Spasovo (Uzašašće), Sv. Petar i Pavao, Mala Gospa, Bezgrješno začeće BDM, drugi dan Uskrsa te Božića i Nova godina, ali katolici ih i dalje rado svetkuju.

Obvezatni post i nemrs

Katolici su prema sadašnjim crkvenim propisima dužni obdržavati post i nemrs na Pepelnicu (Čistu srijedu) i Veliki petak. Zakon nemrsa obvezuje i u sve petke u godini osim onih kad je svetkovina, ali u izvankorizmene petke može se umjesto ne-mrsa odabrati drugo djelo pokore ili kakvo karitativno djelo.

Nemrs (zabrana jedenja mesa) obvezuje sve vjernike otkad navrše 14 godina pa do konca života, a post sve one koji su navršili 18 godina a još nisu započeli 60. godinu. U posne dane smije se uzeti samo jedan pun obrok.

Župnici u pojedinim slučajevima mogu iz opravdanih razloga osloboditi pojedine osobe ili obitelji obveze posta ili nemrsa, ili tu obvezu zamijeniti drugim oblicima pokore.

Statistički podatci o stanovništvu Republike Hrvatske

U popisu stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj se katolicima izjasnilo 87,83% stanovništva, 11% više nego 1991. godi-ne. Pripadnicima Srpske pravoslavne crkve izjasnilo se 0,91% građana ili 40 433 oso-be, a 1991. godine 11,1%. Sveukupno se pravoslavcima, bez obzira na to kojoj Crkvi pripadaju, izjasnilo se 4,2% građana.


Slivno62

Cijenjeni fra RafaeleSplit, 6.kolovoza 2010.

Ovo sam pismo napisao još 2.rujna 2009., no zbog obveza dočekalo je božićne blagdane da ga zavr-

šim,... a sada skoro i Veliku Gospu i novi Ganga-fest da Vam ga pošaljem - tako je to s poslom i obvezama (i nemarom). Eto, valjda je bolje ikad nego nikad.

Iako me osobno ne poznate, mi smo se više puta sreli kako u Slivnu tako i u Osijeku, za vrijeme dok smo uspijevali održavati dane Slivna. Moje je ime Darko a sin sam ing. Ivana. Mrkonjića, p. Marijana i p. Mande (r. Lendić), rođenog u Slivnu 1921. godine u čije vas ime također pozdravljam, kao i u ime moje majke Katice (r. Matković) iz susjednih Poljica.

Dugi se niz godina bavim turizmom, a nakon rada i vođenja agencije, trenutno rukovodim Udruženjem turističkih vodiča Osijeka i Slavonije i dopredsjednik sam Za-jednice društava turističkih vodiča Hrvatske.

Uz interpretaciju i zaštitu baštine, naro-čito se bavim programima izobrazbe vodiča te razvojem kulturnog, kontinentalnog i ruralnoga turizma pa vam se javljam jer bih rado pomogao i u razvoju turizma našega Slivna, odnosno u očuvanju njegove baštine, kao i baštine dalmatinske zagore u cjelini.

Obraćam se prvo i upravo vama, s ob-zirom da u onom dijelu turističke ponude koji se sastoji od interpretacije kulturne baštine, odnosno kulturnom turizmu, koji je ujedno i vid njezine zaštite, često veliku ulogu može imati i ima svećenstvo i crkva, koja i jest veliki dio naše baštine. Dokaz za

to je i organizacija proslave 250 godina crkve u Slivnu a i početak tradicije Ganga-festa.

U prilog tome dostavljam vam i do-kumentaciju o jednom naročito svjetlom primjeru, p. Željku Pauriću, bivšem gvar-dijanu Franjevačkog samostana u Osijeku, koji je upravo zbog zalaganja na očuvanju i promicanju naše kršćanske baštine i baštine uopće, koje se najviše očitovalo u promi-canju Osječke Gospe kao simbola Grada i utemeljenja Krist-festa, festivala suvremene kršćanske glazbe, odlukom ministra turiz-ma proglašen prvim počasnim turističkim vodičem u Republici Hrvatskoj.

Konkretan povod za ovo moje pismo jest Ganga fest 2009. godine koji ste vi otvorili.

Prisjećajući se proslave 250 godina naše crkve i ranijih Ganga festova nisam se mo-gao oteti dojmu da je ovaj znatno slabije organiziran, a kruta je činjenica da je bio dosta slabo posjećen od promatrača, iako izvođača, što je dobro, nije nedostajalo.

Ono što jest nedostajalo u ponudi hra-ne, pića i suvenira, prema mome iskustvu, je naše domaće vino, naša domaća janjetina i predstavljanje i prigodna prodaja naših proizvoda, prije svega pršuta s kojim se s obzirom na tri velike pršutane možemo dičiti, sira, a tako i drugih poljoprivrednih proizvoda, zatim i ljekovitog bilja ako za to ima tko interesa, te kovanih proizvoda , napr. sačeva i bronzina i drugih predmeta koji služe za pripremu naših tradicijskih jela, pa i kosora motika i sl.


Slivno 63

Onaj komercijalni dio derneka, na ko-jem se prodaju plastične igračke iz Kine (posebno pištolji i puške) morao bi zajedno s prodajom uvozne janjetine (od 50 kg žive vage) i piva biti jasno odijeljen, na primjer da se postavi na putu ili parkiralištu, dok se programski - festivalski dio održava na igralištu, i gdje je ponuda onih ranije na-brojanih domaćih proizvoda primjerena.

Dobro u organizacijskom smislu, kada govorimo o 250 godina crkve, bilo je ranije upisivanje učesnika i uplata doprinosa, što ni za Ganga-fest ne bi bilo loše. Dakle ako bi svi mi (Slivanjci i potomci) predbilježili članove naše obitelji i naše prijatelje i goste, te bi ta predbilježba bila ulaznica, odnosno zapravo bon za večeru (naš pršut, janjetinu i vino) onda bismo tako osigurali i dobru domaću hranu i posjetitelje. (Fra. Rafaele, ja ono što su 22. kolovoza pred školom pekli i točili, ja nisam tija jist i pit.)

Vjerujem da je već za 100 kn moguće osigurati 5 dag pršuta, 30 dag pečenoga, kruh ispod sača i čaša vina, a da se pri tome našim ljudima više nego dobro plati doma-će janje i vino, pa u tom smislu smatram da bi organizacijski odbor već sada trebao dogovoriti i odlučiti čije je vino dobro i rezervirati ga unaprijed a za nagodinu da se unaprijed odvoji dva-tri kvintala bilog i toliko crnog grožđa i da se napravi vino za festival a jednako tako treba dogovoriti janjce s onima koji drže domaće, da ne bi u zadnji čas bilo kupovine iz uvoza, pa neka i košta više ako ostaje novac u kući.

U nadi da ćemo zajedno unaprijediti kulturni život Slivna, očuvati tradicijske vrijednosti, te se što više okupljati i sre-tati u budućnosti, srdačno vas iz Osijeka pozdravljaju:

................... Ivan, Katica i Darko Mrkonjić


Slivno64

Našoj dragoj baki IviMoja Baka, Iva draga, sada nas gleda iznad oblaka. Dobro se sjećam njene kose sjede i spletene, pod crnu maramu s crvenim cvjetićima sakrivene.

Lice blijedo i oči plave, Uvijek su svakome pomoć dale. “Ćikina” su je zvali po mužu “Ćiku“ nadimak joj dali

Crna suknja i odjeća — uvijek joj je bila čista. I patike crne - s njima je jurila od mjesta do mjesta. Sjećam se slike, kako ispred kuće stoji, Uvijek k’njoj se vrate misli moje.

Kruh, krompir i janjetinu nam je pekla. “Nemoj me krivo shvatit” često nam je rekla. I ako se baka po svuda kreće, naočale nisu najbolje, a kod doktora neće.

Kad su djeca iz daljine došla, i u vrtu joj malo pomoć pošla. Nije Baka dala raditi nama, nego sve je voljela obavljati sama.

Svakog dana oko 12 sati, baka se u svoju sobu vrati. Stavi naočale i navije seriju glasno, da i susjedi čuju jasno.

Ostala su sjećanja na vodu iz bunara i vino iz konobe. Bez bake Ive je prazna stara kuća i prazne su sobe. U zadnjim godinama život joj je bio sve teži, sad draga Iva kraj svog Marka leži. Volimo te!

............................................................................................. Lozina Ivana, kći Markice


Slivno 65

Kovač nad kovačimaZnaš Dide

Dugi moj Ivane Danas mi

Opet tribaš Odnili su velik dio mene

Tvog leptira slomljena su krila A ja

Čujem zvuk Tvog nakovnja I

Ne boj se dite

Skuj mi dide Zvizdu

Da mi obasja Ovu mrklu noć

Skuj mi dide Ovaj otrgnuti dio mene

Čujem Te Čujem zvuk onog

Tvog nakovnja Osjetim žar plamena Vatre naših Marinića

Dide moj Kovaču nad kovačima

Skuj mi dide i Komadić sriće

I život satkan od duge

Danas su mi dide moj Dugi moj Ivane

Suncu otrgnuli zrake Skuj mi dide ovu

Nedilju Da je probam živit ponovo

Kovaču moj Dide moj

Kovaču nad kovačima Tvom leptiru slomili su krilu

A ja Čujem zvuk tvog nakovnja

Ne boj se dite Vratit ćemo Nedilju

Sve će opet biti kao prije Gorit će vatra u Marinića

I čut će se opet Kao i prvi put

Zvuk našeg nakovnja

............................Krasna Jokić, r. Marinić


Slivno66


Slivno 67

Tko oskvrnuo je sjećanje Jorgovane moga kraja Sanenog djetinjstva

Preobrazbu maštanja I snove

A ostalo je Dunje mirisne

Grožđe u didovoj ruci

I onaj tren

Njenog dodira

Mašnice u kosi

Djevojčice ispod jorgovana

........................... Krasna Jokić, r. Marinić

Ispod jorgovana


Slivno68

Dali su za List ili Crkvu50 kn

Matija Kustura, Mara Selak p.Vinka - Osijek, Ivana Marinović, Ivan Barić - Mister, Ljubica Glibota - Osijek

100 kn

Ante Vrdoljak Nikinić. Jozo Zeljko, Mica Radalj ud. Vlade, Ćećo Glavaš, Milica Gracek - Osijek, Ljubica Barić ud. Ante, Neda Marinović - Tutić ud. Ivana, Joko Lozina, Ksenija Weitner r. Lozina, Slobodan Glibota, Nada Režić r. Šimu-nović, Josip Lozina p. Tražimira, Dane Prgomet, Danica Grepo r. Kustura - Osijek, Dragica Vranjić r. Kustura - Osijek, Ljubica Kustura - Osijek, Ivica Radalj p. Bože, Mirjana Boškić r. Prgomet, Ivica Protrka Miljenkov, Anđuka Anić, Ljubomir Parlov - Pula, Ivka Prgomet, Nada i Ivica Jukić, Josip Jukić Ivičin, Marija Jerković r. Talaja, Ivica Marinić p. Ante, Marija Musulin r. Kustura, Vinko Prgomet - Osijek, Ljuba Gotić - Osijek, Nada Matković - Osijek, Vladimir Mrkonjić, Marija Katavić, Jadranka Đan, Jozo Prgomet p. Kuje, Mila Glibota, Mara Glibota ud. Ivana, Petar Lozina p. Tražimira, Drago Kustura, Mirko Anić

150 kn

Mirko Barić p. Tome, Jozo Barić p. Ivana, Dragan Glibota, Danica Lalić r. Marinović, Ljubica Samsov, Mila Zeljko

200 kn

Ante Gabelica Podbablje, Goran Glibota, Ivan Grančić - Tekovac, Neda Ravlić, Davorin Radalj p. Jože, Božidar Radalj - Krunica, Ivan Talaja, Dragica Mikrut p. Antiše, Marija Bošnjak r. Zeljko, Iko i Dragica Marinović, Zora Komar r. Parlov, Iće Vrdoljak, Pave Glibota, Danica i

Vlado Talaja, Josip Lozina Ikanov, Mara i Milan Marinović - Sisak, Vlade Glavaš, Jeroslav Glavaš, Ljubica i Cvita Mikrut, Vlade Ravlić p. Blaža - Osijek, Nediljko Prgomet p. Mate, Anđelko Lozina p. Josipa , Ljiljana Mikrut - Osijek, Iva Mikrut ud. Miljenka, Ivanka Lazić r. Glibota, Iva i Vlado Prgomet, Nikica Parlov, Stana Prgomet, Pave Marinović, Ljubica Mužić, Ante Prgomet p. Stipe, Milan Šimunović, Danko Kustura, Ante Marinović Selak, Tihana Aror i Vladimir Jukić, Ante Lozina p. Josipa , Marija Čurčija r. Glibota, Slivanjski lovci, Joko Jukić Macukić, Dragica Vučetić r. Šimunović, Dragica Kovačević, Dragica i Tomislav Glibota, Mila Mikrut

250 kn

Josip Barić

300 kn

Jagica Lozina, Dragica Tisot r. Anić - Novi Zeland, Albino Lozina - Osijek

350 kn

Drago Parlov p. Ante

400 kn

Ivan Marinović p. Jure, Nedo Lozina p. Čove, Marko i Zdenka Lozina, Ivo Talaja Vladin, Miljenko Prgomet - Živa Vatra, Ante Jakovina p. Jure, Drago Barić, Ljubica Szabo, Ivan Radalj

500 kn

Pere Marinić, Fra Ivan Jukić, Nevenka Šotti r. Grančić

550 kn

Jure Barić


Slivno 69

800 kn

Stanko Krešo Marinić,

1000 kn

Obitelj Joze Jukića, obitelj Joze Katavić

2800 kn

Obitelj p. Vlade Katavića

5000 kn

Obitelj p. Tomislava Mikruta

20 €

Veljko Rebac, Ljubica Vuletić r. Čale

40 €

Vladimir Marinović p. Danka

50 €

Pergo Katavić, Nedo Lozina p. Čove, Ivan Radalj p. Dankice, Iće Vrdoljak, Dragan Lozina p. Ćike, Snježana Lamperht r. Kustura, Marko Lozina - Njemačka, Cvita Katavić Pergina, Pere Katavić „Veliki“, Dragica i Tomislav Glibota

60 €

Ivanka i Milan Vučko

70 €

Petar Selak Liege

100 €

Božo Radalj - Krunica, Tonći Radalj, Ra-dojka i Marić Marinović

150 €

Dinko Jukić - Francuska, Ljuban Glibota p. Jokana

200 €

Danko Glibota p. Ljube

500 €

Ante Glibota p. Jokana

50 USD

Ante Nogalo Gilić

100 USD

Petar Grepo p. Ante - Portland

150 USD

Ivanka i Milan Vuletić

200 USD

Ivica Barić p. Mirke, Ana i Miljenko No-galo - New York, Ante Lozina p. Tražimira

250 USD

Ivana i Ivan Lozina - New York

300 USD

Milan Lozina p. Pave, Tomislav Nogalo - New York, Anđelko Lozina p. Tražimira

50 AUD

Marica i Milan Parlov, Iva Vučko

200 AUD

Ante i Ljubica Jukić - Australija

100 CHF

Marko Bartulović

150 CAD

Ikica Glibota

1000 kruna

Jozo Prgomet iz Švedske

Ivica Barić p. Mirke darovao je dvije pikside i jedan kalež (sve je pozlaćeno).


Slivno70

Vjenčani u Slivnu u 2010. godini.

1. Zvonimir Kutleša i Tanja Vrdoljak;

vjenčani 25. travnja 2010.

Kumovali Blago Tomić

i Mateja Galić.

2. Marijo Anić i Julija Parlov;

vjenčani 26. lipnja 2010.

Kumovali Marijan Glavaš

i Marijana Kastajnšek.

3. Marijo Glavaš i Milijana Nogalo;

vjenčani 7. kolovoza 2010.

Kumovali Hrvatin Jakić

i Ivana Turić. Marijo Anić i Julija Parlov

Kršteni u Slivnu u 2010.1. Petar Lozina,

sin Josipa Miće i Ljubice r. Glibota; rođ. 25. 10. 2009. krš. 14. 02. 2010. Kum Tonći Jurić.

2. Filip Nogalo, sin Vlade i Višnje r. Znaor; rođ. 12. 08. 2010. krš. 25. 09. 2010. Kum Ante Vuletić i Snježana Glavota


Slivno 71

Umrli u 2010. godini.1. Vinko Parlov,

r. 23. 03. 1949. u. 28.01.2010.

2. Ruža Glibota, r. 30. 09. 1923. u. 03.02. 2010.

3. Zora Vučko, r. 03. 02.1927. u. 19. 02. 2010.

4. Ante Mikrut, r. 14. 07. 1926. u. 21. 02. 2010.

5. Petar Kustura, r. 22. 11. 1963. u. 07. 04. 2010.

6. Slavka Vrdoljak, r. 27. 03. 1932. u. 07. 04. 2010.

7. Stipe Vuletić, r. 20. 01. 1935. u. 15. 04. 2010.

8. Božidar Radalj, r. 23. 05. 1931. u. 22. 04. 2010.

9. Mara Prgomet, r. 01. 09. 1926. u. 11.05.2010.

10. MatijaRadalj Špirinica, r. 28. 07. 1910. u. 31. 05. 2010.

11. Ante Prgomet, r. 11. 01. 1932. u. 27. 05. 2010.

12. Milan Šimunović, r. 20. 09. 1940. u. 02. 06. 2010.

13. Vlado Anić,

r. 22. 03. 1931. u. 04. 07. 2010.

14. Ante Prgomet,

r. 27. 08. 1951. u. 12. 07. 2010.

15. Vladimi Mrkonjić,

r. 05. 08. 1934. u. 16. 07. 2010.

16. Slavka Anić „Sapituša”,

r. 01. 04. 1921. u. 22. 07. 2010.

17. Ivanka Glibota,

r. 21. 03. 1940. u. 25. 07. 2010.

18. Vlado Katavić,

r. 28. 04. 1929. u. 30. 07. 2010.

19. Tomislav Mikrut,

r. 06. 11. 1941. u. 10. 08. 2010

20. Marija Radalj,

r. 10. 03. 1937. u. 21. 10. 2010.

21. Mila Čale pok. Marka;

rođ. 3. 10. 1920. u. 3. 11. 2010.

22. Marija Lozina ud. Stipe-Glavara;

rod. 25. 3. 1922. u. 8.11. 2010.

23. Josip Katavić Sosa sin pok. Ante;

rođ. 1.3. 1924. u 10. 11. 2010.


Slivno72

U spomen jednoj dobroj i plemenitoj ženi

ZORI VUČKOudovi Mate Grgića

U velikoj tuzi primismo vijest da je ovaj svijet napustila Zora Vučko. Dosta je bilo muke i bola za tvoje tijelo! Sada će Svevišnji dati mir duši tvojoj. Nikada se neće zaboraviti tvoja dobročinstva i tvoja topla riječ. Kad smo pohodili vaš dom, ja i moji vam dragi prijatelji, ti bi nam govorila: Samo pivajte! Pokojni Mate i mi smo kroz pjesmu činili tebi zadovoljstvo. Uz topli kruh s komina ti bi donijela i pršuta i fešta bi bila stvorena. Svi koji bi došli u vaš dom bili su počašćeni rujnim vinom iz vaše Bršćanove drage. Neka vas dobri Bog oboje obi-lato nagradi za vašu ovozemaljsku dobrotu te u njegovu vinogradu uživali vječni mir. Ovo pišem u ime svoje i u ime svih dragih prijatelja koje ste dragovoljno prihvaćali kao svoju dicu koju niste imali. Time vam se javno zahvaljujem. Bog neka vas nagradi. Veliko je milosrđe njegovo.

Mirko Anić, Split 20. 02. 2010.

ANTe-ANTIŠA MIKRUT (14.07.1926.- 21.02.210.)

Rođen od oca Ante i majke Anđe r. Vrdoljak. Kroz svoj radni vijek 31 godinu je radio u Makarskoj i četiri mjeseca u Labinu. 1950. godine sklopio je kršćanski brak s Dragicom Marinić. Bog ih je obdario s četvero djece: Zora, Ana, Ivica i Martin, kojeg je Gospodin u 12. godini života uzeo k sebi. Uvjereni smo da nam je zagovornik u nebu, a u što smo se posebno uvjerili u danima očevih zdravstvenih tegoba kada mu je nastojanjem našeg dobrog župnika Gospodin dao priliku da primi sakramente pomirenja, vjerojatno i po zagovoru sv. Martina, patrona i zaštitnika svih Mikruta.

Molimo Gospodina da mu bude milosrdan i blag sudac.Sin Ivica


Slivno 73

BOŽIDAR RADALJ (1931. - 2010.)

Oplakuje te nebo Tvoje putove ispiru kiše U kamenu je ispisano

„Zbogom i nikad više... „

Rano proljetno jutro obilježila je tužna vijest - veo tuge se nadvio nad nas rečenicom „Umra je dida”...

Iako smo očekivali taj trenutak, ništa nas nije moglo dovoljno pripremiti da ćemo ostati bez muža, oca, svekra i djeda. Taj veliki čovjek ostavio je trag usa-divši nam moralne i životne vrijednosti. Brojka od osam ukućana više nikada neće moći biti nadomještena. Svi koji su ga poznavali, znaju da ga život nije mazio. Rođenje u pitomom selu Slivnu 23.5.1931. g. kao treće dijete Ivana i Ive, pridružio se braći Anti i Mati. Poslije nekoliko godina rodile su se njegove sestre Zore i Milica.

Nakon ženidbe odlazi u Njemačku s 33 godine u potrazi za boljom budućno-šću koju bi osigurao svojoj obitelji, a za sobom ostavlja 2 sina i ženu Milicu.

17 godina poslije, vraća se u svoju rodnu grudu. Svojim trudom i radom omo-gućio je svojim potomcima prostrani gradski krov nad glavom te lijepu seljačku kuću u srcu Slivna. 1988. godine postaje ponosni djed- prvo pa muško. Nakon unuka Boška, obitelj upotpunjuju dvije unuke- Ivana i Maja.

Pamtimo ga kao radišnog čovjeka koji ni nakon mirovine nije besposličario. Njegovo ime bilo je sinonim za križaljke i pogađalice. Satima je sjedio za svome mjestu za stolom, s kemijskom u ruci, u vlastitom svijetu zagonetki.

Odmjeren stav, čvrsta ruka i topao pogled će nam uvijek ostati u sjećanju. I u zadnjim danima svog života njegova najteža zadaća bila je ostati u kući, ne ići raditi u vrt, ne uzeti mašklin u ruke i okopavati.

Još uvijek nam nedostaje buđenje u ranim jutarnjim satima bez zvuka tvrdog metala kojim obrađuje surovu zemlju. Još uvijek hodamo na prstima u popod-nevnim satima kada smo znali daje vrijeme njegovog počinka. I sada iz navike osluškujemo glas spikera s radia dok prolazimo pored stana čija su vrata uvijek bila otvorena. Teško se naviknuti daje to sada samo dio sjećanja...

U tišini vječnog mira, duša našeg dida sniva...


Slivno74

MOJ DIDA I JADide!Uvijek si me poticao na razmišljanje kako mudro iskoristiti dragocjene dane svoga života. Želio si da u životu odaberem prave vrijednosti.Dide, ti si bio poput svjetionika našoj obitelji. Prije više od mjesec dana otišao si svom Nebeskom Ocu, a svoju obitelj i prijatelje si ostavio u tuzi i suzama.Zbog tvoje plemenitosti i velikodušnosti na vječni počinak došli su te ispratiti tvoji Slivanjci te poznanici iz drugih krajeva tvoje omiljene domovine. Kao djed, savjetovao si me da u životu nema lakih rješenja, i da se bez žrtve ne može izgraditi ništa vrijedno i veliko te daje žrtva jedini put ka cilju. Uživao sam

u tvom društvu te pričanju tvojih anegdota iz djetinjstva. Sa osmijehom si nas dočekivao, a sa suzama ispraćao. U tome se, kao i u drugim stvarima, očitovala tvoja ljubav prema svojoj obitelji. Kao i svaki drugi Slivanjac svoju vjeru i nadu si polagao u Boga i Gospu. Na euha-ristijsko slavlje išao si kad god si mogao i hranio se Kristovim tijelom. Tu vjeru si prenio svojoj djeci te nama unučadi. Otišao si hrabrog srca i kamenih gena. Bio si čvrsta stijena, temelj na kojem počivamo, držao nas sve na okupu uspravne i kao da budno paziš da ne posrnemo.Na svemu ti velika hvala i neka ti je laka ova Hrvatska gruda!

Ivan Anić Damirov

MOMe DRAGOMe OCUI dok jecam na tvom grobu Prisjećam se lijepih dana Kada bi nas dočekao I dijelio sreću s nama.

Dijelio si što si ima Prije nama onda sebi I u one teške dane Izostala pomoć ne bi.

Za svakog si uvijek ima Lijepu riječ i savjet blagi Na tome ti vječna hvala, Moj premili oče dragi

Stjegonoša svud si bio U molitvi i u radu U boga si i u gospu Polagao svoju nadu.

Sve ti bilo s blagoslovom Sad odmori s anđelima, Zaslužio oče ti si Da im budeš na krilima.

Prisežem ti dragi oče: Nastavit ću tvojim djelom Štovati ću sveto trojstvo I molit se pod raspelom.

A kad jednom k tebi dođem U prostranstva božja plava, Reći ćeš mi oče dragi Zašto ode bez pozdrava

..................................Ivan Anić Vladin

U ovoj pjesmi nalaze se tri retka „SLIVANJ-SKE HIMNE”, zacijelo ste ih odmah prepoznali Namjerno sam ih posudio kako bih kazao da moj dragi otac nije samo pjevao nego je i živio „SLIVANJSKU HIMNU”.


Slivno 75

VLADE ANIć1931. - 2010.

Rodio se drugog dana proljeća (22, ožujka 1931.), pa ga takvo veselo raspoloženje obilježilo cijelog života, iako mu životni put nije bio posut laticama ruža.Već sa petnaestak godina odlazi u Slavoniju brati kukuruz kako bi olakšao siromašnoj obitelji prezimiti. Sljedeću godinu je već na Hvaru gdje je išao kopati lose i masline.Oženio se 1954. godine s Dragicom Anić te im Gospodin udjeli troje djece: Ivana, Mariju i Damira.Godine 1965.odlazi u Njemačku i tamo radi ceste i šahte u čemu je bio vrhunski meštar. U Njemačkoj ostaje 11 godina i tamo stiče pravo na invalidsku mirovinu te se vraća u svoje drago Slivno.Nažalost supruga Dragica se razboli te je Gospodin pozove već 1981. k sebi, u njenoj 47. godini. Poslije se oženio s dobrom dušom Anđukom s kojom je sretno živio do zadnjeg dana.Obitelj,Crkva i Hrvatska za njega su bili svetinja. Nije propuštao sv.misu niti jednog blagdana. Hranio se Kristovim tijelom na svakoj misi. Tridesetak godina bio je BRATIM PRESVETOG SAKRAMENTA na što je posebno bio ponosan kako on tako i cijela obitelj. Psovka je za njega bila nešto strano. Smetalo bi ga kad bi netko u njegovoj blizini psovao. Život ga naučio mnogim lekcijama koje je itekako dobro savladao. Naučio je sve osim one kako se odmoriti.I eto, dođe taj kobni dan 05. svibanj kad ga pogađa moždani udar, te ga hitna pomoć odvozi u bolnicu „ Firule „ u Splitu. Kad su ga presvukli, jer zbog hitnosti slučaja to nisu stigli u Slivnu, vratili su nam staru odjeću koju je imao na sebi. Na hlačama je još bio komadić ZEMLJE SLIVANJSKE koju je jako volio. Kao da je znao da odlazi posljednji put i ne želi se rastati od nje. U zadnjem džepu hlača nalazio se stari novčanik u kojem se nalazilo nešto kuna i slika njemu omiljenog sveca sv. Ante. Nikada se nije odvajao od njegove slike.lako je moždani udar bio dosta jak, ipak smo iz dana u dan čekali da će barem riječ progovo-riti. Nažalost nismo dočekali. Otišao je bez riječi ,a činilo se da nam je toliko toga htio reći.U nedjelju 4. srpnja Gospodin ga na podnevnoj prozivci uvrsti na svoju listu te ga istog dana pozva u svoje kraljevstvo.Otišao je tiho i neprimjetno kako je i živio. Njegov život obilježile su dvije značajke: bezgranična ljubav prema Bogu i ljudima, te silna dobrota koja je zračila iz svake njegove riječi, geste i djela. Pamtimo ga kao vrlo blagog, staloženog, ugodnog sugovornika, blagog pogleda, spremnog za razgovor o bilo kojoj temi. Širio je oko sebe mir i spokoj zbog čega nas je veselio svaki susret s njim. Njegova izrazito plemenita i dobra duša ostati će u našim sjećanjima.Hvala svim dragim ljudima koji ga ispratiše na vječni počinak u njegovo drago Slivno.Prezadužio nas je svojom dobrotom. Nismo sigurni znamo li se nositi s tim. Jedino što sa sigur-nošću možemo reći da mu NIKADA nećemo prestati zahvaljivati za sve dobro te da će uvijek ostati u našim srcima.Neka mu Gospodin bude blagi sudac i neka mu osigura mjesto da kao sustolnik nazoči nebeskoj gozbi.Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je tako ljubio

Njegova zahvalna obitelj


Slivno76

MATIJA RADALJ ŠPIRINICA(28.07.1910.-31.05.2010.)

Dana 31. svibnja 2010. dobri Bog je odlučio pozvati sebi našu plemenitu i dobru tetu i baku Matiju Radalj. Pripravna i bez straha prešla je u vječnost okrepljena svetim sakramanetima. Molila je do zadnjeg dana svoga dugog života da joj Bog da laku smrt, bez velike patnje. Tako joj je dragi Bog uslišio njene molitve i pozvao je k sebi u kraljestvo

nebesko. Ona je to svojom žrtvom i dobrotom i zaslužila. Njen život je bio težak i mu-kotrpan. Rodila se u mnogobrojnoj obitelji davne 1910. godine kada ni kruha nije bilo. Rano je ostala bez majke s mnogobrojnom braćom i sestrama. U svojoj 19. godini udala se za Petra Radalja. Nakon kraćeg vremena Petar odlazi u daleku Argentinu, ostavljajući Matiju sa svojim starim roditeljima. Ona ih je pazila i brinula se o njima, nadajući se da će i ona jednog dana poći za svojim Petrom. Na njenu žalost to se nikad nije dogodilo. Ona je ipak cijelo vrijeme čekala, strpljivo se brinući o njima sve dok ih Bog nije uzeo k sebi. Nije imala sreću da postane majka pa je u svoj dom i na svoje imanje dovela svoju sestričnu Zoru i njenog supruga Jozu. Jozo i Zora su stvorili četvero djece: Ivicu, Ljubicu, Mariju i Miroslava na koje je pok. Matija bila posebno ponosna. Uvijek kada je o njima govorila, rekla bi: „Moja dica! Moja dobra dica!” Živjela je s njima i za njih, svakog dana moleći Boga za njih i njihove obitelji. Veselila se svakom njihovu djetetu i govorila: „Neka dice, imat će mi tko nosit križ.” Draga naša baba, ti više nisi tjelesno s nama, ali tvoj duh živi u svakom našem danu. Cijeli naš život ti si s nama i ne možemo mislit da te više nema. Za svu tvoju dobrotu i plemenitost s kojima si nas obasipala za svoga života neka ti je stotinu puta pokoj tvojoj dobroj duši. Sjećat ćemo te se i moliti za tvoju dobru dušu.

Tvoja obitelj

MILA ČALe(03.10.1920.-03.11.2010.)

„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlja što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenim”. Tom tvrdnjom naš Gospodin Isus uči nas, da Bog Otac svoju mudrost objavljujem malenima. A to su oni koji nisu učili visoke škole, bili na visokim funkcijama nego su bili mali i priprosti ljudi. A takva je bila naša teta Mila. Ona je živjela

s nama duge godine; s nama radila, trpjela, molila. I kad je to bilo moguće s nama se i veselila. Živjela je u obitelji našeg djeda Marka i babe Anice s još jednom sestrom i tri brata. Jedno duže vrijeme radila je u franjevačkom samostanu u Živogošću a onda ju je naš pokojni otac doveo opet u Slivno da mu pomaže u poljskim poslovima. Mila je bila veoma vrijedna i samozatajna, radila je puno a bila malih zahtjeva. Nije se udavala i nije osnivala vlastitu obitelj. Za njezine stare dane tražili smo za nju dom. I našli smo pogodno mjesto u Krapini u domu za umirovljenike kojeg vodi naša slivanjska nevista Ana Mari-nović. Tu je naša teta Mila proživjela svojih zadnjih deset godina i dočekala devedesetu godinu. Sahranili smo je u našem slivanjskom groblju gdje će čekati radosno uskrsnuće sa svojom radbinom. Uvjereni smo daje našu tetu dragi Bog nagradio vječnom radošću.

Bratane: Radojka, Ljubica i Marica s obiteljima.


Slivno 77

Posmrtno slovo naredniku

PeTRU KUSTURI DRAGINOM!U srijedu 7. 4. 2010. godine tri dana po Uskrsu, kada priroda polako oživi i proljeće započinje svoj bujni život flore i faune u Draginoj kući molitve i tišine ugasio se je život našega Petra ponosnog, hrabrog i časnog sudionika Domovinskog rata. On je bio čuvan i njegovan do

za-dnjeg životnog trenutka, okružen uplakanim ocem Dragom, majkom Ljubicom, te Rena-tom i Božom, koji su ga nesebično i brižno čuvali kroz cijelo vrijeme njegove teške bolesti. Zaklopio je umorne oči nasmijan na rukama njegovih sestara Marice i Dijane, odlazeći zauvijek u svojoj četrdeset i šestoj godini na Božju gozbu u Nebesku nam Hrvatsku. Kao dragovoljac već od početka svibnja 1992. godine u svim je bitkama bio uvijek na prvoj crti bojišnice, hrabar i neustrašiv onako kršan i odgojen u duhu domoljublja, koji mu je utkao snažni karakter i oplemenio mu dušu, da bi sve to prenosio i na druge suborce. Zato kada je vidio patnje, boli i gorke suze prognanika, te uplašena i uplakana dječija lica, Petar je bez oklijevanja odlučio dragovoljno ići braniti domovinu. Baba Mara ga je ispratila i bila je ponosna što i on ide braniti ognjište, kao i pokojni did u zadnjem ratu, iako se je bojala za njegov život. Ona ga ja uvijek ispraćala i sa veseljem dočikala. Petar je sudjelovao na svim bojišnicima, gdje je bilo najteže i to: Zadarsko zaleđe, Drniško bojište, Južno bojište, Svilaja, Ljeto 1995. godine, Oluja i Maestral i to uvijek na prvoj crti obrane. Prvi je put bio ranjen 19. 12. 1993. godine na Južnom bojištu, a drugi put 1994. godine. Naš Petar je bio odlikovan Spomenicom domovinskog rata i svim najvišim odličjima vrhovnika dr. Franje Tuđmana. Iz vojske se je vratio pred Božić 1995. godine i već tada je bilo vidljivo, da mu zdravlje nije dobro i da ga nagriza teška bolest, s kojom se je on ovih petnaest godina hrabro borio, da bi na koncu izgubio i ovu zadnju bitku sa neizlječivom bolešću. Do zadnjeg trenutka bio je sretan zvati se sudionikom pobjedničke vojske i ponosan što je već rano osjetio, da agresor mržnjom i silom želi promjeniti tijek naših sudbina i života, ali u snazi i vjeri naših vitezova su se grdno prevarili, jer ovakvih hrabrih i neustrašivih junaka poput našega Petra bilo je mnogo diljem naše domovine. U sjeni naše stare crkve sprovod mu je bio veličanstven uz sve najviše vojne počasti, prvi put doživljene u našemu selu, a od njega su se oprostili suborci, stari i mladi Slivanjci i na koncu visoki časnik Hrvatske vojske, koji je na koncu predao posmrtnu hrvatsku zastavu Dragi Petrovu ocu, kao izraz sućuti i zahvalnosti. Mi tvoja rodbina i svi Slivanjci ponosni smo na tebe, jer si svojom hrabrošću i poštenjem pokazao, kako se voli i brani rodna gruda. Na bojišnici ni poslije, iako teško bolestan nisi gledao na sebe niti si htio pomisliti kupiti lažnu liječničku svjedožbu, kako bi uživao povlastice. Ti si mogao i morao iskoristiti sve pogodnosti ratnog vojnog invalida, ali iz skromnosti, ponosa i poštenja to nisi nikada učinio, iako si svojom žrtvom i hrabrošću to zaslužio. Zato dragi Petre počivaj u miru našega šamatorja i uživaj vječnu slavu među našim časnim očevima i majkama, koji počivaju oko tebe, te sve one Slivanjce koji su kroz stoljeća branili svoj dom, kao i ti, jer si još mlad došao među njih, ovog proljetnog travnja, kao časni čovjek i ljudina velikog srca i plemenite duše. Pozdravi sve naše težake, škojare, ciglare, gastarbajtere i sve naše majke, koje su nas mukotrpno uzdigli i odgajali, a posebno sve one divne momke dragovoljce i borce, koji su svoje mlade živote poklonili na Oltar slobodne nam Hrvatske. Neka vam dragi Bog podari vječni pokoj, a mi iskrenu zahvalnosti

Milan Kustura Dr. Ante Glibotić


Slivno78

VLADO KATAVIĆ 1929. – 2010..

U ranim jutarnjim satima, 30. srpnja 2010 zazvonio mi je telefon. Brat Ante mi tužnim glasom priopći: Noćas je umro Vlade (Frandul). Zanijemio sam; pa, prije 4-5 dana pozdravili smo se ispred njegove kuće pred moj odlazak u Makarsku, a ne sluteći da će to biti naš posljednji stisak ruke.Vlado je bio izniman čovjek. Uvijek je bio najbolji u svemu.

Čega god bi se primio to bi i ostvario, zahvaljujući svojoj marljivosti, energiji i talentu. Zato nam je još teže shvatiti da je ovaj čovjek, kojemu su bila otvorena sva vrata ka ispunjenom životu, odlučio krenuti drugim putem. Draga rodbino, opro-stimo se od Vlade i u ovom mu smislu odajmo počast kao jedinstvenom čovjeku.Uvijek skroman, pošten i vođen osjećajem odgovornosti, iza njegove suzdržane vanjštine krila se velika osjećajnost. Njegovo djelovanje je uvijek bilo usmjereno k jednoj želji: da svoju snagu iskoristi za dobrobit onih s kojima je bio vezan.Vlado je rođen 28. travnja 1929. godine u Slivnu, od oca Mate i majke Mare rod. Marinović, kao treće od ukupno šestero djece. Našemu Vladi djetinjstvo nije bilo naklonjeno. Kao dvanaestogodišnjak, u Drugom svjetskom ratu, izgubio je dragu sestru Zoru i oca Matu kojeg su partizani nakon uhićenja,vezana žicom, vodali po bespućima Biokova, i mučki mu presudili, ustrijelivši ga dum- dum metkom, bacivši ga u jamu na Biokovu.O, ovoj kalvariji Biokova jednom zgodom, pričao mi je prof. fra Vjenceslav Gli-botić, koji je kao bogoslov uhićen od partizana i zajedno s Matom prošao krvave staze Biokova kako mu je po noći, kriomice, opuštao žicu na rukama kojom je bio vezan kako bi lakše dočekao zoru spavajući pod mutapom.Gubitkom oca i ubijene 17.- godišnje sestre te ranjene majke Mare, metkom, i odsutnošću starijeg brata Joke koji je bio u Hrvatskoj vojsci pala je ogromna od-govornost na nejaka pleća dvanaestogodišnjaka da preuzme ulogu pater familasa, uz ranjenu majku ostale su još dvije sestre i mlađi brat Pergo.Išao je Vlado na Hvar u Svirče nadničiti kao golobradi dječak kako bi osigurao barem koju koricu kruha napaćenoj i tužnoj majci, bratu i sestrama. Poznavao je poimenice sve obitelji u Svirčima, a osobito one koje su ga primale na žurnatu. I dandanas ga u Svirčima stariji ljudi pamte kao hiperaktivnog dječaka za kojeg u poslu i kopanju nije postojala riječ nemoguće. U radu se nije štedio, ali ni priznavao atletski građene i starije momke da mogu bolje kopati od njega.Poslije Drugog svjetskog rata putevi ga odvode u Bosnu u Vareš gdje je teško ra-dio. Ma gdje god da je radio ljudi su ga prepoznavali kao odlučnog, marljivog i

radišnog čovjeka. Zato je kod mnogih, upravo zbog svog angažmana, izazivao


Slivno 79

ljutnju. Njegovu su ambicioznost ponekad krivo shvaćali. Ali je sigurno da svoje planove nije želio ostvariti na račun drugih.

Vladina urođena bistrina nije mogla izbjeći ni u bivšem komunističkom sistemu, premda je zbog pokojnjeg oca bio etiketiran kao nepodoban.Poslije odslušanog kursa položio je ispit za trgovca u Studencima. Potom radi kao raspačavač u Zagvozdu, Splitu (Voćni trg), Vinjanima Donjim (4 godine), te u Slivnu do mirovine 1991. godine.U njegovom trgovinskom stažu odlikovala ga je vrlina da je često davao ljudima robu na veresiju. Jednom zgodom, u to vrijeme, čuo sam na svoje uši kako je rekao uvaženi Slivanjac Bože Šustarov (Glibota): Kontrolirao sam ga četiri godine i nikad nije bilo greške!, a isto tako što je izjavio bivši slivanjski župnik fra Bernadin Kamber: Mogao sam mu donijeti punu vreću para; nisam ih trebao brojiti!Godine 1955. Vlado se zagledao u nepunoljetnu, lijepu, šesnaestogodišnju djevojku Mariju Zvoninu / Glibota /. Da bi se vjenčali na Općini trebao je pismeni prista-nak njenih roditelja. Tako je njihova ljubav bila ozakonjena brakom 1956. godine.U skladnom i plodonosnom braku izrodili su četvero djece, kćerku i tri sina. _ Mirjana udana Gudelj, podarila im je dvoje unučadi: Dobru i Ivana. Sin Ivan i njegova supruga Monika rođ. Čavar troje unučadi: Marija, Vlado i Anđela. Sin Davor i supruga Marina rođ. Vuletić također troje unučadi: Domagoj, Ivana -te-nisačica, sada na studiju u SAD i Borna, a najmlađi sin Teo i supruga Ljilja rođ. Šabić četvero unučadi: Rafael, Tomislav, Kata i Luce_Stoga bih njemu koji nas je napustio htio uputiti riječi zahvale u ime njegove obitelji: Zahvaljujem ti na primjeru kojim si nam pokazao svojim odgovornim ispunjavanjem obveza. Zahvaljujem ti što si nam uvijek savjetom i djelima bio spreman pomoći:NIKAD TE NEĆEMO ZABORAVITI - jer ostaje ljubav i štovanje.

Prof. Miljenko Katavić

MARIJA RADALJ

Dana 21. listopada 2010. prestalo je kucati plemenito srce naše drage Marije Radalj: supruge, majke, bake i sestre. Marija se rodila 10. ožujka 1937. u obitelji Mirka i Cvite Lozina na Velimu., Već zarana osjetila je svu težinu slivanjskog kamenjara. Kroz život se probijala teškim radom

i čvrstom vjerom. Udala se za Ivana Radalj a u svoje Slivno i s njim dobila dva sina i dvije kćeri. Djeca su se raselila po svijeta a ona je ostala sa svojim Ivanom u Slivnu. Kad je obolila, preselila se kod svoje djece u Split i kod njih i umrla Sahranjena u Slivnu 23. listopada 2010. Ostali su ožalošćeni suprug, djeca i unuci kao i svi koji su je poznavali.

Tvoja obitelj


Slivno80

Slivno - list župe Presvetoga Trojstva - SlivnoGodina XXV. Božić 2010., br. 2. (43).

ISSN 1330-2795Glavni i odgovorni urednik: fra Rafael Begić, župnik

nakladnik: Župni ured Slivno, 21272 Slivno, tel./fax 021/ 855-100Priprema: Silvio Družeić

List Slivno izlazi povremeno. Uzdržava se isključivo dobrovoljnim prilozima.

KazaloDragi vjernici! ........................................................................................................................................................ 1Božić ...................................................................................................................................................................... 2Marijančićev Božić ................................................................................................................................................. 3Od porođenja Isukrstova ........................................................................................................................................ 7Dobro došo… (na Božić) ....................................................................................................................................... 8Božiću .................................................................................................................................................................... 8Badnjak .................................................................................................................................................................. 9Osnivanje samostalne kapelanije u Slivnu 1733. godine ....................................................................................... 10Progoni stanovnika Vrdola od hajduka i primorskih uskoka za vrijeme turske okupacije ...................................... 14Filippo Naldi slikar oltarske slike u Slivnu ........................................................................................................... 20Narodne lirske pjesme iz Slivna u zapisima Mihovila Pavlinovića ......................................................................... 24Iz Franjevačke književnosti ................................................................................................................................... 28Fra Šimun Milinović: Narodni običaji oko Lovreća .............................................................................................. 29Domovini ............................................................................................................................................................. 32Nebeski konjanik na Jelačićevu trgu ..................................................................................................................... 33Domovina ............................................................................................................................................................ 34Ustaj ..................................................................................................................................................................... 34Pet čaša................................................................................................................................................................. 35Ta divna riječ „oprosti”......................................................................................................................................... 35Kajine,Kajine, gdje ti je brat Abel? ....................................................................................................................... 36Sretan Božić i Nova 2011. godina ........................................................................................................................ 4015. listopada - Međunarodni dan seoskih žena ..................................................................................................... 4111.09.2010. - Dan hrvatskih mučenika ............................................................................................................... 42Ponovni susret ...................................................................................................................................................... 43„Ganga-fest - Slivno 2010” ................................................................................................................................... 44Iz župske kronike 2010. ....................................................................................................................................... 45Grabi blato i kuvaj puru ....................................................................................................................................... 56Što nas čeka u 2011. godini ................................................................................................................................. 59Cijenjeni fra Rafaele ............................................................................................................................................. 62Našoj dragoj baki Ivi ............................................................................................................................................ 64Kovač nad kovačima ............................................................................................................................................. 65Ispod jorgovana .................................................................................................................................................... 67Dali su za List ili Crkvu ....................................................................................................................................... 68Kršteni u Slivnu u 2010. ...................................................................................................................................... 70Vjenčani u Slivnu u 2010. godini. ....................................................................................................................... 70Umrli u 2010. godini. .......................................................................................................................................... 71

s l i v n o - franjevci-split.hr · remeta metnuo bakalar na trupinu, tuče ga za večeru. bilo...

Documents