POSEBNI UVOD U SVETO PISMO

POSEBNI UVOD U SVETO PISMO

M. ZOVKI, Saborska nauka o nadahnuu i istini Sv. Pisma

KBFKatoliki bogoslovni fakultet SARAJEVOINERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Od tada je nacrt budue Konstitucije o objavi proao jo kroz etiri susljedne redakcije. Najbitnija promjena koja je utjecala na formulaciju nauke o inspiraciji jest ire, biblisko postavljanje objave koja nije samo skup spekulativnih istina, nego se odvija dogmama i rijeima. Punina takve objave svakako je Krist svojom osobom, djelima i rijeima, kao onaj u kojem se Otac sav dorekao i nakon kojega nema ta prouavati ljudima.U novoj, znatno preraenoj redakciji koju su oci dobili na uvid u proljee 1973. odsjek o nadahnuu bio je skraen na svega jedan broj, u kojem se govorilo da je SP prenositelj objave, da je nadahnuto i bez zablude. U samom naslovu ovog broja bio je isputen izraz inerancija a zadrano samo inspiracija. Ova promjena je znaajna, jer se inerancija dosada ne postavlja kao vodei motiv svih hermenutskih pravila .

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Cilj tumaenja SP treba biti da nam se razjasni koju nam istinu Bog hoe priopiti (ut nobis pateat gaumnam veritatem nobis communicare voluerit). Od svibnja 1963. do travnja 1964. oko 300 otaca poslalo je komisiji pismene primjedbe na novi nacrt. Neki su za nauku o inspiraciji poeljeli da ne ide dalje od enciklike Pija XII.Novoizabrani papa Pavao VI. uvaio je elju mnogih otaca da se nacrt Konstitucije o objavi ne stavi na dnevni red u toku drugog zasjedanja Sabora jer bi ga trebalo jo dotjerati. Neko vrijeme izgledalo je da taj nacrt uope nee doi na raspravu. Papa je u zavrnom govoru 4. prosinca izrazio elju da se za tree zasjedanje komisije izrade nacrti o jo preostalim temama a jedna je od njih i boanska objava (44). Novi nacrt nastao je u proljee 1964. kroz vie zasjedanja teoloke potkomisije i uz punu suradnju sekreterijata za jedinstvo krana.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Papa je poetkom srpnja odobrio nacrt te odredio da se razaalje ocima na uvid i da se na treem zasjedanju stavi na raspravu. Grillmeier kae da je nauka o inspiraciji u tom nacrtu bila postavljena neto manje skolastiki i apersonalno nego u predhodnom. Ljudski pisci nisu nazvani sredstvima, a Bog nije oznaen kao glavni autor nego jednostavno autor. Vie je naglaena djelatnost ljudskih pisaca kao literalnih autora svetih knjiga. Istaknuto je da su se oni oni posluili svim svojim sposobnostima i silama, da je u njima i po njima djelovaoo Bog pa su zapisivali sve ono i samo ono to je On htio. Time se htjelo naglasiti da su sveti pisci pravi autori a ne mehanika sredstava. Nezaobilaznost je ve u ovom nacrtu povezana sa specifinom bibliskom istinom: Treba priznavati da knjige Pisama sa svim svojim dijelovima nauavaju istinu bez zablude. Izrazom nauavaju pomalo se skree pnja na prvotnu svrhu bibliskih knjiga.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Tree zasjedanje Sabora poelo je 14. rujna 1964. i na njemu se od 30. rujna do 6. listopada raspravljalo o Shemi konstitucije o objavi. Interventi otaca bili su brojni i bitno su utjecali na konani tekst. Za nauku o inspiraciji znaajan je govor kardinala Kniga, odran 2. listopada. On je na poetku istaknuo da je pitanje nadahnua i istinitosti SP optereeno uljivim raspravama iz prolog stoljea. Napretkom istraivanja Srednjeg Istoka otpali su mnogi prigovori racionalista kojima se umanjivala vrijednost SP, odnosno SZ. Ipak nije sve rijeeno jer hvale vrijedna znanost o orijentalnim stvarima pokazuje da Sveto pismo u povijesnim i znanstvenim stvarimaprirodne znanosti ponekad osdtupa od istine (a veritate quandoque deficere). Kardinal je naveo neke netonosti u SP kao primjer (46). Traio je da se o tome govori otvoreno i bez uvijanja, ako elimo egzegezu uiniti vjerodostojnom.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Naelo o boanskoj kondencenziji, koje je ukorijenjeno u tradiciju, protumaio je tako da se Bog slui i ogranienou pisaca koje odabire. Time je elio rijeiti potekoe onih koji nezabludivost SP u svemu trae kao posljedicu boanskog autorstva, jer se Bog mogao posluiti ljudskim piscima a da ne otkloni sve njihove slabosti (47). ikaki kardinal Meyer u interventu od 5. listopada traio je produbljenje pojma inspiracije i inerancije, da se uvidi i objasni mogunost supostojanja boanske objave i ljudskih slabosti. Brazilijanski biskup J. da Mota e Albuquerque traio je da se napusti izraz inerancija i uvede izraz istina, jer je ono to nastaje pod prizmom inspiracije stvarno rije Boja koja i ukoliko ljudima priopava boansku objavu (reapse esse verbum Dei, quod et in quantum hominibus communicat divinam revelationem). Ovaj biskup iz dosadanjih crkvenih dokumenata o inspiraciji i nezabludivosti naglaava da se rije zabluda uvijek stavlja kao opaska obijavi na nekim povijesnim ili pozitivnim istinama profane znanosti.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Traio je da se u konanom tekstu istakne kao kriterij istine u SP ne smije biti povijesna profana istina, nego nakana svetog autora koja se na neki nain uvijek odnosi na istinu spasenja.

Afriki biskup Lubumbashi u svom pisanom interventu izriito se pozvao na kardinala Kniga te istaknuo da SP zablude sadri ali ne nauava, to znai da svete knjige, isto materijalno gledane, sadre zablude, ali ne nauavaju namjerno zablude. Zato bi trebalo pozitivno prerei ovu nauku Crkve. I drugi su se biskupi pridruili mislima koje je iznio kardinal Knig. Bilo je, dakako, i protivnih glasova, ali u manjini. Veina ih je trailo da se pozitivno izrazi ono to je dosadanje crkveno uiteljstvo izraavalo tvrdnjom da SP ne sadri zabluda.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Bilo je biskupa koji su traili da se ostane pri tradicionalnoj formaciji nauke nezabludivosti SP. Priznavali su da ona sadri potekoe, ali su smatrali da su one rjeive postepenim radom. Meu takve npr. spada panjolski biskup E. Martinez. Od hrvatskih biskupa kroniari su zabiljeili intervente Franjia i ekade. Franji je u ime manjine iz teoloke komisije koja je radila nacrt iznio predo oce delikatan problem o odnosu izmeu SP i tradicije. ekada je govorio o odnosu SP i crkvenog ivota alei to katolici slabo poznaju SP.U listopadu i studenom 1964. komisija je preradila nacrt na temelju izreenih ili napisanih prijedloga otaca. Preraeni tekst podijeljen je 20. studenog, ali je ve sutradan zavreno tree zasjedanje pa nije bilo vremena za glasanje. Trebalo je prilikom istaknuti jasnije kakvu istinu sadri SP: objaviteljsku istinu koja je punina Bojeg samooitovanja ljudima radi njihova spasenja.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Neki su oci usporeivali nezabludivost SP s nezabludivou Crkve u vjerskom nauavanju: kao to ivo uiteljstvo Crkve ima dar nezabludivosti samo kada slubeno nauava istine vjere i morala, tako i SP istinito sadri istine objave i spasenja. Zato je preraeni nacrt u pitanju inerancije glasio: Budui da treba smatrati rijei Duha Svetoga sve ono to kae inspirirani pisac ili hagiograf, valja priznavati da knjige pisma sa svim svojim dijelovima nauavaju spasenjsku istinu nepobitno i vijerno, cjelovito i bez zablude (veritatem salutarem inconcusse et fideliter, integret et sine errore docer profitendi sunt). Broj koji je govori o inspiraciji nosio je naslov: injenica inspiracije i istine pisma. Tako je iz samog naslova istisnut kontroverzni izraz inerancija koji je potkraj 19. i u prvim desetljeima 20. stoljeima bio simbol obrane Biblije od napada radicionalizma.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Taj je izraz odraz defenzivnog pristupa SP i ne govori kakvu istinu u pozitivnom smislu sadre svete knjige. Prijelaz od izraza inerrantia na izraz veritas salutaris znak je elje da se pozitivno izrazi sadraj i narav biblijske istine.14. rujna 1965. poelo je etvrto zasjedanje Sabora. Od 20. rujna do konca listopada biskupi su glasali u nastavcima o dijelovima preraene Konstitucije o objavi. Prilikom glasanja o treem poglavlju 22. rujna iskrsli su brojni prijedlozi (modi) da se nauka o istinitosti SP precizira. Oci su se bojali da bi izraz veritas salutaris mogao biti krivo shvaen kao da ono to su dosadanje smjernice uiteljstva i rasprave teologa nazivale veritates profanae nikako ne spada pod domenu biblijske istine. Jedan dio otaca koji su bili nezadovoljni s predloenom formulacijom traio je povratak predhodnoj formulaciji, to znai brisanje rijei salutaris i zadravanje samo rijei veritas. Obrazlagali su to time to bi izraz spasenjska istina ograniio nezabludivost SP jedino na stvari vjere i morala, a to se protivi dosadanjem nauavanju crkvenog uiteljstva. Priznali su, meutim, da nije jednak stupanj pozitivnog iznoenja u svim tvrdnjama biblijskih pisaca (diversimode tamen pro qualitate affirmationis).

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Neki su predlagali da se spasenjska istina istakne kao prvotni objekt inerancije tako da bi kao drugotni objekt bile obuhvaene i profane istine (veritatem super omnia salutarem...). Drugi su traili da se pod ineranciju ukljui ono to nam je Bog namjeravo priopiti (quae Deus nobis communicae intenderit). U istom smjeru neki su predlagali formulaciju da SP nauava istinu Boju; od Boga objavljenu, nauavanu, izreenu (veritatem divinam, a Deo manifestatam, edoctam vel assertam). Da bi se otklonilo krivo shvaanje spasenjske istine, neki su predlagali slubenu biljeku uz tekst. U konano usvojenom tekstu postoji biljeka koja upuuje na dosadanju nauka uiteljstva i otaca, ali je problem to se ti tekstovi starine mogu razliito tumaiti.

Dok je komisija obraivala predloene preinake, izdala je objanjenje izraza salutaris. Njime se ne eli ograniiti nego pokazati cilj inspiracije. Ne eli se rei da nije sva Biblija inspirirana niti materijalno ograniiti istinu Pisma, nego pokazati njezinu specifinost. Izraz veritas salutaris govori u kojem su smislu istinite ne samo stvari vjere i morala te injenice povezane s povijeu spasenja nego sve to tvrdi SP.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Zato je komisija bila odluila da se izraz veritas salutaris zadri. Papu su moderatori u razgovoru od 12. listopada obavijestili o problemima Konstitucije o objavi a dva dana kasnije predali mu novi tekst s obraenim preinakama. Jo prije toga grupa otaca traila je da papa naredi brisanje izraza veritas salutaris, jer bi se time nezabludivost ograniila na stvari vjere i morala, protiv dosadanjeg uenja Crkve, a egzegetama bi se dala sloboda za samovoljno proglaavanje to jest i to nije spasenjska istina u SP. Papa je preko dravnog tajnitva 17. listopada uputio kardinalu Ottavianiju kao predsjedniku teoloke komisije pismo u kojem uz jo druge dvije toke u konstituciji o objavi dotie i pitanje spasenjske istine. Formula je nova, o njoj je nedovoljno raspravljeno u samoj auli, otvorena je mogunost krivog tumaenja pa bi bilo zgodno da se izostavi.

Komisija je izraz promijenila u istinu za koju je Bog htio da radi naeg spasenja bude zapisana u svetim knjigama. Novu formulu predloila su 73 oca.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?Komisija je predloila da bi izraz veritas salutaris mogao ostati jer on nikako ne suzuje inspiraciju jedino na stvari vjere i morala, ali je uvedena nova formula radi mogunosti krivog tumaenja prve. Komisija je kod toga preinaila prijedlog spomenute 73 otaca. Oni su mjesto veritas salutaris predlagali: ...veritatem quam Deus, nostrae salutis causa, consignare voluit, to u doslovnom prijevodu znai: ...istinu koju je Bog, uzrok naeg spasenja, htio zapisati. Komisija je promijenila ovaj prijedlog u ...veritatem quam Deus nostrae salutis causa consignari voluit. Rije causa dobila je novo znaenje i glagol consignare preao je u infinitiv pasivni. U prijedlogu je izraz nostrae salutis causa apozicija za imenicu Bog, a u konano usvojenom tekstu to je finalno adverbijalno odreenje za glagol consignari, koji je promijenjen u pasiv radi usklaivanja sa saborskom naukom o inspiraciji, da se jae naglasi ljudsko autorstvo pod djelovanjem inspiracije. U konanom tekstu naputen je izraz inconcusse (nepobitno) iz filolokih razloga i nadomjeten izrazom firmiter (vrsto). Naputen je i izraz integre (cjelovito) radi nezakljuenog pitanja o tradiciji kao izvoru vjerskih istina.

INERRANTIA ILI VERITAS SALUTARIS?O. Loretz, promatrajui nastanak saborske nauke o inspiraciji kae: Tako su s pitanjem inspiracije na Drugom vatikanskom saboru bili povezani sredinji problemi crkvene povijesti od Galileja na ovamo: Biblija prirodne znanosti; koncili, enciklike; crkvene odredbe, posebnost znanosti crkveni autoritet; biblijska znanost crkveni autoritet; zabluda istina. Svi su ti problemi preko nacrta izneseni na raspravu, bez obzira da li su se otvoreno spomenuli ili bili preueni.

BOANSKO NADAHNUE I LJUDSKO AUTORSTVOSaborska nauka o inspiraciji zasjenjena je munim pitanjem o materijalnoj dostatnosti SP te povezanosti SP i predaje koja potjee od apostola i uz prisutnost Duha Svetoga u Crkvi neprestano napreduje (DV 8,2). Prema Saboru, Sveta predaja i Sveto pismo sainjavaju jedan sveti poklad rijei Boje povjerene Crkvi (DV 10,1), a u samoj Crkvi raste razumijevanje predanih stvari i rijei (DV 8,2). Jedva je mogue prvu reenicu DV 11 prevesti lijepo a precizno: Divinitus revelata, quae in Sacra Scriptura litteris continentur et prostant, Spiritu Sancto afflante consignata sunt. Ovom se reenicom nije htjelo prejudicirati pitanje o materijalnoj dostatnosti SP kao izvora objave. Objava koju sadri i nudi SP zapisana je na poticaj Duha Svetoga.Odmah je istaknuta funkiconalnost inspiracije: da bi objava mogla biti zapisana,ustanovljena i ponuena.

BOANSKO NADAHNUE I LJUDSKO AUTORSTVOZatim Sabor ponavlja tradicionalnu nauku Crkve da su svete knjige napisane po nadahnuu Duha Svetoga, da imaju Boga za autora i da su predane Crkvi. Ovu vjeru i nauku Crkva je primila na temelju apostolske vjere. Konstitucija u zagradama upuuje na etiri novozavjetna teksta iz kojih se nagovijeta injenica o nadahnuu. Tri su od njih klasina mjesta koja se navode u svim prirunicamateologije. Novo je to Sabor upuuje i na autora etvrtoga evanelja, koji je pri koncu svoga djela kae da je Isus uinio i mnoga druga znamenja, ali su zapisana ova da vjerujete: Isus je Krist, Sin Boji i da vjerujui imate ivot vjeni (Iv 20,31). Upuivanjemna ovaj tekst Sabor naglaava svrhu pisanja svetih knjiga a time i svrhu njihova nadahnua: odgoj vjernika u vjeri i postizivanje spasenja. Drugi novozavjetni tekst je iz Druge poslanice Timoteju, gdje Pavao opominje svoga uenika da ustraje uz Pismo i kod toga misli na SZ- jer je ono bogoduhno (theopneostos) i prikladno za duhovni rast. Trei je tekst iz Prve Petrove, u kojem autor opominje vjernike to se umorie ne doekavi Kristov drugi dolazak. Treba vjerovati u taj dolazak, jer su prorotva Pisma-i opet SZ a ta su Pisma pisali ljudi od Boga noeni (pheromenoi).

BOANSKO NADAHNUE I LJUDSKO AUTORSTVOTrei tekst je iz iste novozavjetne poslanice i u njemu (2 Pt 3,15-16) se autor tui na krane koji iskrivljuju neka tee razumiljva mjesta iz Pavlovih poslanica na svoju propast.Iskrivljena mjesta se odnose na Kristov drugi dolazak.Tu su Pavlove poslanice izjednaeene s ostalim Pismima tj. SZ. Sabor nadalje ui, pozivajui se u biljekama na dosadanju nauku uiteljstva, da je pri sastavljenju svetih knjiga Bog izabrao ljude koje je,u djelatnosti njihovih sposobnosti i moi, upotrijebio da njegovim djelovanjem u njima i po njima - kao pravi autori autori i pismeno predadu sve ono , i samo ono to on hoe (DV 11,1). U crkvenoj tradiciji i dokumentima uiteljstva isticalo se da je Bog auctorprincipalis a ljudski pisci iva sredstva. Ovi izrazi postojali su u pripravnim nacrtima, ali su u konanom tekstu izostavljeni. To znai da Sabor ne usvaja kao slubeno uenje skolastiku teoriju o instrumentalnoj uzronosti, ali ipak ostavlja traga takvoj teoriji kad kae da je Bog u njima i po njima djelovao. Ta je teorija nastala u vrijeme kad je teologija poklanjala svu panju Bogu kao glavnom zaetniku Pisma, a za ljudske pisce SP govorila da su bila posluna sredstva.

BOANSKO NADAHNUE I LJUDSKO AUTORSTVOOtkriem razliitih knjievnih vrsta, postupnost i slojevitost objave SP te razliith teologija unutar SP pokazala se potreba za veim vrednovanjem osobnih sposobnosti i omiljelih ideja ljudskih pisaca SP. Sabor ui da su se sveti psici sluili svojim sposobnostima i moima (facultatibusacviribus) i u biljeci upuuje na nauku Pija XII. u enciklici Divino afflante Spiritu.U prethodnim nacrtima stajao je ovdje izraz svim sposobnostima koji je u konanom tekstu izostavljen. Tim izostavljanjem htjelo se upozoriti na krhkosti ljudskih autora koji kao pisci nisu morali uvijek biti najsposobniji i najinformiraniji. Jedna od varijanta bila je da su se sluili ogranienim sposobnostima. Ona nije uvaena,ali je indikativna. Sabor je u pojmu literanog autorstva ostao na liniji dosadanje teologije. Sveti pisci uzeti su kao jedini prireivai pojednih knjiga ili dijelova knjiga, iako je naglaeno da su pisali u zajednici vjernika i za zajednicu vjernika.

BOANSKO NADAHNUE I LJUDSKO AUTORSTVOTeko bi s ovom naukom Sabora bilo pomiriti pojam kolektivnog autorstva, ali takav pojam u gruboj formi nitko od katolikih bibliara ne zastupa Zajednica moe biti nosilac i uvar spasenjskih dogaaja, ali ih konano zapisuje pojedinac. Zato Benoit ovu saborsku nauku tumai: Inspiracija nije kolektivna, ali je namjenjena zajednici vjernika, jer je Pismo knjiga naroda Bojega.Ostavljeno je teolozima da dalje tragaju za pobliim objanjenjem suradnje izmeu Boga kao zaetnika i ljduskih pisaca kao literarni autora SP. Grillmeier smatra da e u budunosti trebati nai vie prostora za ogranienost ljudskih pisaca, a da se kod toga sauva nadahnutost svih dijelova SP.

RADI NAEGA SPASENJANajvea je novost to Sabor usko povezuje nadahnue, nezabludivost, spasenjsku usmjerenost i nastajanje SP: Budui da sve ono, dakle, to nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja drati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma vrsto, vjerno i bez zablude nauavaju istinu za koju htjede Bog da radi naega spasenja bude zapisana u Svetom psimu (DV 11,2). Ve smo spominjali kako je dolo do promjene od veritatem salutarem u veritatem quam Deus nostrae salutis causa consignari voluit. Ova nova formula izire i treba izricati ono to se starom mislio rei, ali je vana razlika u tome to je druga formula mnogo manje od prve izloena opasnosti zloporabe pri tumaenju, kao da bi u Svetom pismu postojale materijalno, to jest tekstualno izdvojive i razluive, spasenjeske izreke koje su kao takve nezabludive za razliku od drugih, tekstulano odvojivih izreka, koje bi bile indiferentne s obzirom na spasenje i stoga bi mogle sadravati zablude.

RADI NAEGA SPASENJATakvom krivom shvaanju mogla je pogodovati upravo rije salutaris. Naprotiv u obliku relativne reenice istie najprije da pisano svjedoanstvo objave zahvaljujemo spasiteljskoj volji Bojoj, dakle sve zapisano i kao zapisano. Ali ta relativna reenica pokazuje posebni vid (ratioformalis) pod kojim moemo i moramo cijelo Pismo prikazivati kao bez zablude.Pojam spasenjske istine mnogo je iri od onoga to su u prolom stoljeu neki teolozi nazivali istine vjere i morala. Govori se prije svega o istini, u jednini, a ne o istinama. To znai da Sabor polazi od biblijskog pojma istine, od istine u vezi sa spasenjem koje Bog hoe i radi kojega je Biblija i nastala. To nije grki pojam istine kao ontolokog sadraja bia i stvari, nego biblijski pojam istine kao Bojega plana o spasenju ljudi, pripravljenoga u SZ i do vrhunca dovedenog u dogaaju i osobi Isusa Krista. Isitna je prema Saboru dogaajni sadraj objave. Zato Sabor ne govori o istinama, nego o istini.

RADI NAEGA SPASENJATime izbjegava intelektualistiki pojam istine kakav je uao u modu u prolom stoljeu te se iz profanih znanosti prelio u teologiju. Zato u spasenjsku povijest ulaze temeljni dogaaji izraelske povijesti, iako strogo gledajui nisu stvari vjere i udorea. Razlika izmeu spasenjskog i nespasenjskog nije prvenstveno kvantitativna (kao da bi neki odlomci bili spasenjski a drugi ne) nego kvalitativna, to znai da su sve tvrdnje biblije slobodne od zablude u onoj mjeri u kojoj donose istinu koju htjede Bog da radi naeg spasenja bude zapisana u Sveto Pismu. Ovim ne tvrdimo da bi nezabludive bile samo one tvrdnje SP koje se izravno odnose na spasenje, jer je sva biblija nadahnuta i ne moemo umjetno je dijeliti na spasenjske i nespasenjske odsjeke. Sabor ipak nauava kakvu istinu trebamo traiti u SP i kako. R. Smith s pravom upozorava na potrebu razlikovanja izmeu poruke i ruha u koje je biblijska poruka obuena: Spasenjska poruka zatiena je Boanskom istinitou. Pomone su tvrdnje samo sredstva da se priopi ta poruka, a njihova je istinitost zajamena samo u onoj mjeri u kojoj bi da su lane iskrivile ili umanjile puno priopenje biblijske poruke.

RADI NAEGA SPASENJATakva distinkcija lei iza vrlo vane izjave Drugog Vatikanskog sabora kojom se nezabludivost vee uz spasenjsku istinu. Nakana biblijskih pisaca nije bila da pripovijedaju prolost radi prolosti ili napiu znanstvenu povijest svoga naroda. Oni su iznosei prolost htjeli pokazati Boje djelovanje u povijesti i to u odnosu na spasenje ljudi. Ve je Pio XII upozorio da treba istraivati nakanu svetih pisaca koja se oituje po odabranoj knjievnoj vrsti, rijeima, kontekstu i tekstu. U tome Sabor ne donosi nita novo. Sabor je donio novost u pojmu biblijske istine, koju treba traiti u SP te u u povezivanju te istine sa spasenjem ljudi. To je razlog nastanka SP i uinak inspiracije. Sabor ui da SP vrsto, vjerno i bez zablude donosi istinu spasenja. vrstoa i vjernost su Boje saveznike odlike u bibliji. Tim izrazima naglaena je trajnost spasenjske istine koja u bibliji ivljenoj u Crkvi i po Crkvi stoji ljudima nadohvat. Ova sadanjost i dostupnost spasenja jo je vie naglaena u posljednjem poglavlju Konstitucije, gdje se govori o SP u ivotu Crkve.

RADI NAEGA SPASENJAPismo je Crkvi uvijek bilo i jest vrhovno pravilo vjere jer nepromjenjivo saopuje rije samoga Boga i ini se da se u rijeima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve dakle, Crkveno propovijedanje - kao i sama kranska religija treba da se hrani i upravlja SP. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara (DV 21). Tako vidimo saborsku nauku o inspiraciji, valja tumaiti u svijetlu cijele Konstitucije o objavi. Konstitucija kae da biblija ui istinu spasenja. Neki su oci traili da se taj izraz zamjeni sadri ili izraava. Ti prijedlozi su odraz ontolokog i grkog poimovanja istine. Komisija je namjerno zadrala izraz ui jer se njime vie izraava izvorna nakana Boga i svetih autora te se biblija ne promatra sama u sebi nego u odnosu na spasenje. Sve to u bibliji stoji odnosi se bilo izravno samimi sadrajem, bilo neizravno kao pomono sredstvo na spasenje ljudi. Zato je ona sva nadahnuta i zatiena Bojom istinitou. Da li sabor doputa da nadahnutost ne titi bibliju od zablude u profanim stvarima?

RADI NAEGA SPASENJACrkveni su oci obiavali govoriti da biblija ne nauava la u smislu da sveti pisci nisu namjerno obmanjivali svoje itatelje. Pred napadima oboavatelja pozitivnih znanosti koji su u bibliji kroz povealo traili znanstvene netonosti i zablude, uiteljstvo i teolozi prolog stoljea uveli su izraz inerantia da na negativni nain izraze ono to biblija pozitivno nudi. ak su grkim pojmom intelektualistike istine raslanjivali biblijsku istinu koja je sam Bog oitovan u svome sinu. Sabor ostavlja put branjenja i napadanja te pozitivno pristupa bibliji kao knjizi naroda Bojeg. Koji je odnos izmeu profane i spasenjske istine u toj knjizi, to sabor preputa daljnjem istraivanju teologa i razmiljanju cijele zajednice vjernika. U svakom sluaju, saborska formulacija ne iskljuuje pozitivno da bi u SP moglo biti izreka koje se u strogom smislu ne odnose na spasenje a koje profana znanost moe oznaiti kao zablude, ali sa astajalita SP to ne bi bile zablude.

ZAKLJUAKPredsaborske smjernice uiteljstva vie su ograniavale na ono to inspiracija nije nego na pozitivno istraivanje biti i dosega inspiracije. Teolozi su zapljusnuti rezultatima istraivanja bliskog istoka nastojali protumaiti bibliju kao ljudsko djelo, obiljeeno odlikama i nedostatcima ljudi koji su pisali. Kod toga su skolastiki pojam apstraktne grke istine unosili u rasprave o istinitosti i nezabludivosti SP. Saborska nauka doivli je evoluciju u etiri godine preraivanja nacrta konstitucije o objavi. U njoj opaamo zbunjujui ali divni doktrinarni razvoj i to je pred sabor bilo teologiziranje pojedinca kao to je npr. P. Grelot, danas je zajedniki i slubeni katoliki stav u bibliji traimo istinu, ali ne bilo kakvu (povijesnu, znanstvenu) nego specifino biblijsku istinu, istinu spasenja, radi koje je po Bojoj volji ona i nastala te radi koje nam je ponuena Crkvi.