sakralne graĐevine u širokobriješkom kraju · pdf filesve do kraja ranog...

23

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

SAKRALNE GRAĐEVINE U ŠIROKOBRIJEŠKOM KRAJU

OD RANOG KRŠĆANSTVA DO KRAJA SREDNJEGA

VIJEKA (IV. – XV. ST.)

Glavaš, T.

Sažetak: Temeljem arhitektonskih ostataka i topografskih podataka, u prilogu je prikazano crkveno graditeljstvo u širokobriješkom kraju od kasnoantičkog doba do kraja srednjega vijeka, odnosno do turskog vojnog zaposjednuća, koje je izravan odraz širenja kršćanstva, njegovih uspona i padova od IV. do XV. st. Autor je dao nešto opsežniji prikaz arhitekton-skih ostataka jedne ranokršćanske crkve, jedine do sada istražene, i ukazao na moguća na-lazišta ranokršćanskih bazilika i srednjovjekovnih crkava kojih je postojanje zasvjedočeno topografskim nazivljem i usmenom predajom. Skrenuta je pozornost na moguću bogatu graditeljsku sakralnu baštinu koja još uvijek čeka na valorizaciju i na potrebu njena istraži-vanja i odgovarajuće zaštite. Postavio je i tezu o mogućem utjecaju arhitektonske sakralne baštine na odabir mjesta za gradnju crkvenih objekata.

Ključne riječi: rano kršćanstvo, srednji vijek, sakralne građevine.

Podatci o autoru: mr. sc. Glavaš, T.[ihomir], Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa Županije zapadnohercegovačke, Stjepana Radića 3, 88220 Široki Brijeg, Bosna i Hercegovina, [email protected]

Tihomir Glavaš

24 POVIJEST

SACRAL STRUCTURES IN THE AREA OF ŠIROKI BRIJEG

FROM THE EARLY CHRISTIANITY TO THE END OF THE

MIDDLE AGES (4TH – 15TH CENTURY)

Glavaš, T.

Abstract: On the basis of architectonic remains and topographic data, this article presents the construction of churches in the area of Široki Brijeg from the late antique period to the end of the Middle Ages, i.e. until the Turkish military occupation, which is the direct refl ection of expansion of Christianity, its rises and falls from the 4th to the 15th century. The author has off ered somewhat more extensive review of architectonic remains of an early Christian church, the only one explored until this date, and indicated possible sites of early Christian basilicas and medieval churches whose presence is borne out by topographical names and oral tradition. Attention is brought to possible rich architectural sacral herit-age that is yet to be evaluated and to the need of its research and proper preservation. He also sets forth the thesis on the possible infl uence of architectonic sacral heritage on the selection of sites for the construction of church structures.

Key words: early Christianity, the Middle Ages, sacral structures.

Author’s data: M. sc. Glavaš, T.[ihomir], Ministry of Education, Science, Culture and Sports of the Canton of West Herzegovina, Stjepana Radića 3, 88220 Široki Brijeg, Bosnia and Herzegovina, [email protected]

25


Prigodom obilježavanja stote obljet-nice crkve na Širokom Brijegu, prilika je osvrnuti se na sakralno graditeljstvo koje je prethodilo ideji o podizanju i samoj gradnji ove crkve. U svom rela-tivno kratkom postojanju, mjereno da-kako povijesnim mjerilima, današnja je crkva i prateći joj sadržaji postala zna-čajan vjerski, kulturni i obrazovni epi-centar što se nikako ne može pripisati slučajnosti. Povijest nas uči da se u njoj ništa slučajno ne događa, pa ni sam dolazak fratara koji su nakon nekoliko promjena lokacija (Mostarski Gradac, Čerigaj) došli i unatoč mnogim poteš-koćama, ostali na ovomu mjestu. Držim da je ovaj dolazak koji će ostaviti dale-kosežne posljedice ne samo na ovaj dio Hercegovine nego daleko širi prostor, bio dobro promišljen i utemeljen na vi-šestoljetnom iskustvu boravka i djelo-vanja franjevaca u dvjema povijesnim pokrajinama, Hercegovini i Bosni.1 Ka-kvo je to kršćansko i crkveno iskustvo

1 Franjevci su na svom putu iz dalmatinske Hrvatske u misijsku zemlju Bosnu u ko-joj su se konačno nastanili krajem XIII. ili početkom XIV. st. vjerojatno imali svoje kuće ili hospicije. Budući je dolina Neretve bila značajan prometni pravac i u ono doba, za očekivati je da je takvih putnih stanica bilo i u Hercegovini. Neke od tih kuća kasni-je su prerasle u samostane za što, kao prim-jer, može poslužiti livanjski Samostan sv. Ivana ostatci kojega su nedavno arheološki istraženi.

bilo u prvoj polovini XIX. st. i zašto je izbor pao na Široki Brijeg, sada je to teško nazrijeti na temelju povijesnih vrela jer ona o tomu šute. Kod ovakvog stanja, arheologija je pozvana da na to pitanje pokuša odgovoriti. Međutim, arheološki tragovi srednjovjekovnog a i kasnijeg (novovjekovnog) sakralnog graditeljstva, koji bi prethodili gradnji crkve i samostana, za sada nisu pozna-ti. Jedini tvarni preostatci postojanja kršćanstva u širokobriješkom kraju jest ranokršćanska bazilika u Mokrom podignuta u dalekom V. st. Mogu li njene ruševine i tradicija o njenom postojanju opredijeliti franjevce da se nastane u bližoj ili široj njenoj okolici? Potvrdan odgovor na ovo pitanje tre-ba tražiti u stoljećima ustaljenoj praksi Rimske crkve da sve nove evangeliza-cijske korake utemeljuje na kršćanskoj, nerijetko vrlo dalekoj, tradiciji kako bi im dala snagu autentičnosti.2 U istom kontekstu treba promatrati i izgradnju

2 Tako će kod imenovanja apostolskih upravi-telja u Bosni i Hercegovini, u vrijeme turske okupacije, Papa tim upraviteljima dodjel-jivati titulu biskupa neke povijesne crkvene pokrajine u kojoj je preostalo vrlo malo ka-tolika ili ih uopće nama; tako npr. fra Pavao Dragičević, u drugoj polovini XVIII. st., nosi naslov dijumenskog biskupa po Diumu u Makedoniji koji je nekada bio sijelo biskupa, ili fra Marijan Bogdanović koji ga je nasli-jedio, ehinskog biskupa po sadašnjem selu Echinos u grčkoj Tesaliji (M. Bogdanović, 2003, 95-96).

Tihomir Glavaš

26 POVIJEST

sakralnih objekata. Nije rijedak slučaj da su na razvalinama ranokršćanskih bazilika nastajale kasnije predroma-ničke, u našem primjeru starohrvatske crkve, za što nalazimo najbliži primjer u Gorici gdje je na ruinama bazilike iz V. st., u drugoj polovini IX. st. po-dignuta znatno manja starohrvatska crkva koja je bila nauzgor sve do prve polovine XVII. st. Sakralnost mjesta bila je toliko važna da su prvi kršćani svoje hramove gradili čak na mjestima ili u blizini pretkršćanskih (poganskih) hramova (Posuški Gradac i Tomislav-grad ili antički Delminij).

Ovih nekoliko primjera, po meni, dostatno je da se ukaže na ovaj feno-men koji je u Crkvi uvijek prisutan od njena postanka. Stoga nije nemoguće da su ga u vidu imala i Mala braća sv. Franje kada su odlučili otići iz Kreševa i nastaniti se negdje u Hercegovini. Če-rigaj, gdje su se po dolasku jedno vrije-me zaustavili, nedaleko je od Crkvine u Mokrom, a isto tako i Široki Brijeg, na kojemu su se poslije kupnje zemljišta konačno skrasili, nalazi se u k. o. Mo-kro. Na izbor ovoga mjesta, a ne same Crkvine gdje su razvaline bazilike, sva-kako su utjecale gospodarske i općenito društvene prilike.

UvodSakralno graditeljstvo u nas, od kršćan-ske ekspanzije u vrijeme kasne antike pa sve do turske okupacije kojom za-vršava razdoblje srednjega vijeka, dakle od IV. do druge polovine XV. st., prošlo je kroz nekoliko različitih faza. U okvi-ru ovog dugog vremenskog raspona od gotovo jedanaest stoljeća uočava se ne-koliko, za sakralno graditeljstvo, posve različito povoljnih epoha koje su uvje-tovane povijesnim i uopće društvenim kretanjima.

Iz prve epohe, koja po općoj povi-jesnoj periodizaciji obuhvaća vrijeme kasne antike (od IV. do VI. st.), danas je poznat relativno velik broj sakralnih objekata od kojih je nekolicina istraže-na a ostali su sačuvani u topografi ji koju određuje toponim “crkvina”. Pod ovim pojmom kriju se ponekad i mjesta osta-taka kasnijih (srednjovjekovnih) crkve-nih zgrada. Pomoću površinskih nalaza keramike i građevnog materijala te dru-gih ulomaka lako je razlučiti radi li se o kasnoantičkoj ili pak o srednjovjekov-noj gradnji. Povijest i arheologija nisu sasvim razriješile problem aktivnog trajanja tih prvih kršćanskih objekata poznatih pod pojmom ranokršćanskih bazilika. Neke od njih su razrušene ubrzo nakon podizanja, u Velikoj seo-bi naroda, i više nisu obnavljane dok je jedan broj preživio te burne događaje, i

27


nakon obnove nastavio svoje trajanje u ranom srednjem vijeku pa i do kasnije.

Razdoblje od VII. pa do kraja VIII. ili početka IX. st. karakteristično je po tomu što nisu podizane nove crkve nego su obnavljane postojeće, ondje gdje ih je bilo.

Dva stoljeća nakon doseljenja koja su propraćena procesima stabilizacije društvenih prilika i kristijanizacije, Hr-vati započinju u IX. st. proces podiza-nja vlastitih crkvenih građevina, često na ruševinama ranokršćanskih bazili-ka, a ponekad kao potpuno samostalnih građevina kojima daju svoja specifi čna obilježja. Ti objekti, uz obnove i do-gradnje, ponekada daleko preživljavaju razdoblje ranog srednjeg vijeka koje za-vršava s XI. st.

Sve do kraja ranog srednjeg vijeka, naše su zemlje u pogledu crkvenog graditeljstva dijelile sudbinu ostale Eu-rope. S nastupanjem zrelog i kasnog srednjeg vijeka, razdoblja između XII. i XV. st., sakralno graditeljstvo, posebno na području Humske Zemlje i Bosne, poprima drukčije tokove. Dok se na za-padu grade monumentalne romaničke i gotičke katedrale, čija arhitektonska i umjetnička dosegnuća i danas izazivaju divljenje, srednjovjekovni čovjek u nas svoju gospodarsku i umjetničku snagu očituje u podizanju i ukrašavanju nad-grobnih spomenika. Grade se i crkve,

ali vrlo skromnih dimenzija i još skro-mnije umjetničke opreme, najčešće bez jasnih umjetničkih koncepcija. Ra-zlikovanje od Europe, koje je na ovom polju započeto s XII. st., nastavljeno je i kasnije. Krajnji rezultat je taj što danas na Zapadu stoje velebne katedrale, dok su naše crkve iz istog vremena najčešće sačuvane u neznatnim arhitektonskim ostatcima, i predmetom su topograf-skih i arheoloških istraživanja.

Opća slika događanja na području crkvenog graditeljstva od vremena pr-vih kršćana do turskih osvajanja, s ob-zirom na širokobriješki kraj, po onomu što znamo, može se ukratko prikazati ovako. Do sada je potpuno arheološki istražena samo jedna ranokršćanska bazilika. Jedan broj crkava iz istog vre-mena, poznat po arheološkim toponi-mima, čeka na istraživanja. Nijedna ranosrednjovjekovna (predromanička, starohrvatska) crkva nije istražena, niti je poznata. Isto tako je i s romaničkim i gotičkim građevinama. Na njihovo negdašnje postojanje ukazuju brojni toponimi s imenom “crkvina”, ali i sa-čuvana usmena predaja o srednjovje-kovnim crkvama kojima često znade i imena patrona koja su nosile.

Kasna antika Danas često neznatni ostatci kasnoan-tičkih sakralnih građevina, podignutih

Tihomir Glavaš

28 POVIJEST

između IV. i VI. st., svjedoče o vre-menu, pravcima i intenzitetu širenja kršćanskog nauka u nas. Poznat ih je popriličan broj što po svojim arhitek-tonskim ostatcima, što po topografskim podatcima skrivenim pod imenom “cr-kvina”.3 Površinski nalazi krovnog i gra-đevnog crijepa, keramike i sl. nađenih na njima, nesumljivo ukazuju na prve kršćanske građevine u nas. Uobičajen naziv za prve crkvene zgrade jest ka-snoantička ili ranokršćanska bazilika kojih i na prostoru današnje širokobri-ješke općine, ili srednjovjekovne župe Blato, ima nekoliko. Jedna je od njih su-stavno arheološki istražena pa ćemo o njoj kasnije i nešto više govoriti.

Kršćanska je vjera dopirala preko dalmatinskih gradova, posebno Salo-ne (Solina), najznačajnijeg gradskog središta na istočnoj jadranskoj obali, i nedaleke Narone (Vida) odakle su je, razvijenim putnim sustavom, prenosili trgovci, vojnici i drugi u unutrašnjost Provincije Dalmacije. To širenje pratila je i intenzivna građevinska djelatnost ranokršćanskih sakralnih objekata, prvo poslije Milanskog edikta 313. go-dine kojim je kršćanstvo izjednačeno s drugim religijama, a posebno nakon

3 Kasnoantičke crkvine nalaze se u: Bio-gracima, Buhovu, Dužicama, Gracu, Ja-rama, Mamićima (Pripolju) i Mokrom (I. Dugandžić, 2004., 93-97).

395. kada postaje službenom religijom Carstva. Stoga je i najveći broj crkava podignut tek u V. st. Postoje međutim indicije da je takvih objekata bilo znat-no ranije pa i prije davanja kršćanstvu prava javnosti, početkom IV. st.4

Ranokršćanske bazilike u Hercego-vini i Bosni, po svojim arhitektonskim i građevinskim osobinama, razlikuju se od srodnih građevina u ostalim dijelo-vima Rimskog Carstva. Zbog tih svojih specifi čnosti, u povijesti umjetnosti i povijesti arhitekture smatraju se feno-menom ravnom fenomenu srednjovje-kovnih nadgrobnih spomenika - steća-ka. U čemu je ta njihova osobitost? U izvanjskom izgledu svakako nije jer se ne razlikuju od ostalih bazilika u kojima središnja (najviša) lađa prima svjetlo preko prozora na bočnim zidovima koji su nad jednoslijevnim krovovima nižih bočnih lađa. Daljnja sličnost u izvanj-skom izgledu jest u tomu što joj je jedna ili više apsida uvijek na istoku a glavni ulaz na zapadu. Međutim, organizacija nutarnjeg prostora sasvim je drukčija. Za hercegovačko-bosanske bazilike čak

4 Primjer za to nalazimo u rezultatima još ne-objelodanjenih istraživanja u obližnjoj Go-rici. Tu su u substrukcijama ranokršćanske bazilike nađeni arhitektonski ostatci rimske kuće u kojoj su se prvi kršćani, vjerojatno, potajno okupljali zbog liturgijskih potreba. Kada je kršćanstvo legalizirano, ta je kuća dogradnjom pretvorena u baziliku.

29


se može kazati da su jednobrodna zda-nja jer je u njima samo središnji brod u funkciji liturgijskih obreda dok su osta-li dijelovi zapravo pomoćne prostorije. Sjeverni dio unutrašnjosti obično za-uzima baptisterij i druge prostorije u funkciji obreda krštenja, što je u vrijeme prvih kršćana imalo velik značaj. Južni dio zauzima niz prostorija, najčešće ne-poznate namjene, ali svakako u funkciji potreba prvih kršćanskih zajednica. Daljnja se njihova posebnost ogleda u nesrazmjerno malom prostoru namije-njenom liturgiskim obredima i velikom tzv. narteksu, odnosno prostoriji iz koje su još nekršteni, te oni koji su okajavali neki javni grijeh, slušali riječ Božju. Sve ove posebnosti ima bazilika u Mokrom. Stoga je ona vrlo važna za povijest sa-kralne arhitekture i graditeljstva, te kr-šćanstva uopće, pa ćemo o njoj nešto opširnije govoriti.

Ranokršćanska bazilika u Mokrom

Ranokršćanska bazilika u Mokrom, prije provedenih najnovijih revizijskih istraživanja, široj je javnosti bila pozna-ta po izvješću istraživača objavljenom tri godine nakon završetka prvih istra-živanja 1958. godine.5 Samo uskom kru-gu stručnjaka, arheologa i povjesničara

5 Sergejevski, D., 1961.

umjetnosti, bila je dostupna arheološka građa koja je tom prigodom otkrivena ili na drugi način prikupljena. Pokret-ni sitni predmeti, nakon istraživanja, smješteni su u spremišta Zemaljskog muzeja u Sarajevu pod čijim su patro-natom ova istraživanja i provedena, te Muzeja Hercegovine u Mostaru i Fra-njevačkom samostanu na Širokom Bri-jegu, daleko od očiju javnosti. Ostaci su arhitekture također bili nedostupni. Budući ih u ono vrijeme nije bilo mogu-će konzervirati i prezentirati javnosti, ponovno su zasuti zemljom i ostavljeni čekati za to povoljnija vremena.

Unatoč tomu što su istraživanja u Mokrom dala bogate nalaze kamene dekorativne plastike, koji su zbog razli-čitih muzejskih koncepcija ostali izvan stalnih postavki, bazilika je najviše bila poznata po svom osnovnom planu, ponajviše zbog komparacije s drugim srodnim građevinama na području rim-ske Provincije Dalmacije. Osim oprav-dane sumnje u točnost toga plana, re-vizijsko je istraživanje bilo potrebno i zbog drugih nepovoljnih uvjeta koji su nastali u međuvremenu od četrdeset godina. Naime, lokalitet je zbog nepo-sredne udaljenosti stambenih kuća in-tenzivno korišten kao dvorište sa svim sadržajima seoskog domaćinstva. Sto-ga su mjere spašavanja i zaštite, potom i prezentacije bile prijeko potrebne i

Tihomir Glavaš

30 POVIJEST

nužne. Nakon njih kršćanska je arhe-ologija konačno dobila točan osnovni plan bazilike koji se u detaljima i opće-nito razlikuje od prethodnog, više od četrdeset godina korištenog u stručnoj literaturi.

Mokro, tloris bazilike nakon istraživanja godine 1958.

Revizijska arheološka istraživanja za-početa su u ljeto god. 1997. rješavanjem imovinsko-pravnih problema i uklanja-njem objekata izgrađenih na lokalitetu a nastavljeni u ljeto 1998.6 Rezultati su

6 Iskapanje je provedeno u organizaciji Zavo-da za zaštitu spomenika kulture Herceg-Bos-

31


objavljeni već sljedeće godine,7 ali bez nekih posebnih izmjena dotadašnje slike arhitektonskih ostataka bazilike. Nastav-kom istraživanja u jesen 1998. god. ruko-vodio je auktor ovoga priloga a sljedeće godine konzervatorski su obrađeni arhi-tektonski ostatci. U nastavku radova, ot-kriveni su novi detalji na već istraživanom dijelu i otkrivene nove do tada nepozna-te prostorije, te pronađeni arhitektonski ulomci visoke umjetničke vrijednosti. Krajnji rezultat revizijskih istraživanja bila je potpuno nova slika arhitektonskih ostataka bazilike u Mokrom.

ArhitekturaArhitektura bazilike u Mokrom sačuvala se u mjeri u kojoj je moguće napraviti go-tovo potpun osnovni plan. Visina njenih ostataka kreće se između gotovo jednog metra na sjeverozapadu, preko neznat-nih ostataka koje čine temeljne stope na dijelovima unutrašnjosti i sjevernog pe-rimetralnog zida, do potpune uništeno-

ne iz Mostara, a istraživači su bili Tomislav Anđelić iz Muzeja Herceg-Bosne u Mostaru i Anđelko Zelenika, djelatnik Zavoda.

7 Anđelić, T., 1999., 241-243. Fotografi ja ba-zilike (slika 2) u ovom izvješću načinjena je naknadno, po svršetku terenskih radova pa se na njoj mogu vidjeti i dijelovi koji tom prigodom nisu bili otkriveni. Pokušaj rekon-strukcije oltarne pregrade i imposta (slika 3) rađeni su prema ulomcima otkrivenim kod prvog iskapanja 1958. god. a preuzeti su od Đ. Baslera, 1990., 242.

sti najvećeg dijela južnog perimetralnog zida te ramena i južne polovice južne apside. Jugozapadni i sjeveroistočni pe-riferni dijelovi bazilike ostali su neistra-ženi, ali je moguća njihova djelomična rekonstrukcija temeljem ostataka i pra-vaca pružanja sačuvanih zidova. Daljnja opća značajka arhitektonskih ostataka bazilike sastoji se u različitoj dubini uko-pa temeljnih stopa. Slijedeći konfi guraci-ju terena koja od sjevera i sjeverozapada pada prema jugu i jugoistoku, temelji su različito ukopani, na sjeveru i sjeve-rozapadu plitko, a na jugu i jugoistoku znatno dublje. Unatoč ovoj pojavi, gra-ditelji su uz minimalne zahvate postigli ujednačenu niveletu poda u unutrašnjim prostorijama građevine uz male, gotovo zanemarive razlike koje ne prelaze 0,10 m. Ovdje treba izuzeti naknadne inter-vencije kojima je podnica u prezbiteriju podignuta za 0,10 m, te južnom dijelu narteksa koji je adaptiran u memoriju gdje je ta visina nešto veća (0,25 m).8 Pro-blem nešto strmijeg terena ispred zapad-nog pročelja riješen je trima stubama ko-jima se zapravo spuštalo u egzonarteks, a potom u ostale prostorije.

8 Sergejevski govori o istoj vrsti “duplog” poda u središnjoj apsidi i narteksu, odnosno me-moriji. Zorno je, nakon revizijskih istraživa-nja, da ovaj njegov zaključak ne stoji stoga što su razlozi intervencije na podu u memo-riji sasvim drugi od onih u prezbiteriju, a i razlika u debljini je očita.

Tihomir Glavaš

32 POVIJEST

Pod kojega su ostaci nađeni dobro je sačuvan u egzonarteksu i narteksu, do-brim dijelom u lađi i prezbiteriju, manje u krstionici, južnoj prostoriji i memori-ji a nikako u predvorju krstionice (ka-tekumenikonu). S obzirom na tragičnu sudbinu lokaliteta da je postao “rudni-kom” građevnog materijala kod izgrad-nje okolnih stambenih i gospodarskih zgrada, prilikom čega je upravo pod koji je sadržavao obilje vapna i pijeska, bio najviše izložen uništenju, ovakvo je stanje sasvim zadovoljavajuće. Inače je bio sačinjen na uobičajen kasnoantički način od naboja najprije krupnijeg pa sitnijeg tucanika koji je zaliven obilnim vapnenim mortom. Debljina je također uobičajena i iznosi oko 0,15 m. Preko ovoga poda, u prezbiteriju je presvu-čen još jedan 0,10 m debeo sloj, slične strukture. Ove intervencije na podu u nekih dijelova bazilike vjerojatno su istovremene s intervencijama na dije-lovima arhitekture, o čemu ćemo više govoriti nešto kasnije.

Način gradnje zidova ne odstupa od uobičajenih kasnoantičkih standarda primjenjivanih u Hercegovini. Najveći dio građevinskog kompleksa, osim sje-vernog zida krstionice, zidan je manjim komadima kamena ujednačene veliči-ne. Lica klesanaca imaju pravokutnu formu. Prema unutrašnjosti zida sto-žasto se sužavaju. Od ovako obliko-

vana kamena izrađene su oplate zida, i to tako da se može naslutiti pokušaj slaganja na redove. Vezivni je materi-jal žbuka s dobrim postotkom vapna. Unutrašnjost zida, između dviju ovako ozidanih oplata, popunjena je sitnijim lomljenim kamenom utopljenim u žbu-ku. Ovako izrađeni zidovi debeli dvije stope (oko 0,60 m), bili su dosta stabil-ni, iako u većini slučajeva, kao što je i ovaj u Mokrom, nisu imali proširenja u temeljima nego su jednostavno ukopani u zemlju. Sljedeća značajka gradnje ove građevine vidljiva je na sjevernom peri-metralnom zidu, odnosno bočnom zidu krstionice i njezina predvorja. Mada je ovaj dio zgrade sačuvan u samim te-meljima, nedvojbeno je da je za grad-nju uporabljen nešto krupniji građevni kamen, bitno nemarnije obrade. Ova se pojava može dovesti u svezu s kasnijom dogradnjom ovoga dijela zgrade kojom prigodom je ugrađena apsida na istoku krstionice i učinjene popravke ranije oštećenih dijelova građevine. Te su po-pravke danas vidljive u gornjim zonama zidova, osobito na prostoru narteksa i egzonarteksa gdje je ziđe sačuvano do najveće visine. Razlike u gradnji u od-nosu na izvorno stanje vidljivo je u na-činu slaganja građevnog kamena. Mada je korišten isti kamen kao i ranije, on je slagan bitno nemarnije a za vezivo je korištena žbuka, čini se, lošije kakvoće.

33


Ovaj je zahvat, ponavljamo, izveden istovremeno s dogradnjom krstionice, katekumenikona i apside na istoku, te još nekim adaptacijama vezanim za grobne ukope u zapadnom dijelu bazi-like. Površine su zidova dosta grube pa se može pretpostaviti da su bili ožbuka-ni. Žbuka na donjim zonama zida bila je sačuvana u narteksu. Registriran je i pokušaj imitiranja fuga urezima zidar-skom žlicom ili kakvim drugim oštrim predmetom u još svježoj žbuci. Nalasci komadića bojene žbuke u prostoru ap-side i prezbiterija ukazuju i na pojavu obojenih zidova.

Krov je, primjereno načelima antičke gradnje i bogatoj opremi unutrašnjosti kamenom plastikom, izvorno morao biti od crijepa, mada za to nemamo i arheološku potvrdu. Naime, prilikom istraživanja otkrili smo neznatan broj ulomaka pokrovnog crijepa, što nije slučaj s većinom do sada poznatih lo-kaliteta iz ovoga razdoblja. Tu pojavu možemo objasniti time da je bazilika u svojoj posljednjoj građevinskoj fazi, između temeljite obnove i konačnog pretvaranja u ruševinu, imala krov od nekog drugog materijala.

Plan bazilike se u mnogim deta-ljima a i globalno razlikuje od plana izrađenog nakon primarnih istraži-vanja 1958. godine. Imaju li se u vidu ranije izneseni nedostatci prouzročeni

nemogućnošću istraživanja krajnjih sjeveroistočnih i jugozapadnih dijelo-va građevinskog sklopa, plan je sasvim pouzdan i bez hipotetskih detalja. Opći je dojam, uzmu li se u obzir i moguća proširenja na sjevernoj i južnoj strani koju mogućnost ostavljaju neistraženi dijelovi, da se osnovni plan približava formi kvadrata. Sadašnje su dimenzije zgrade 24x18 m što pokazuje da je, u usporedbi s ranijim rezultatima, gra-đevinski sklop duži za širinu egzonar-teksa. Stoga je dužina zgrade veća od širine, a ne obrnuto kako se to učinilo Segejevskom.9

S obzirom na veliku nepouzdanost detalja na primarnom planu bazilike, opravdana je naša sumnja i u postoja-nje vrata na sjevernom zidu krstionice. Ta su vrata na planu naznačena dosta uvjerljivo, lezenama koje ih s izvanjske strane naglašavaju. Međutim, prigo-dom revizijskih istraživanja, nismo ot-krili ništa od toga. Čini nam se da zbog uzvišenosti čina koji se ovdje obavljao, nije logičan ulaz u neku od mogućih pomoćnih prostorija koje ne bi bile u funkcionalnoj vezi sa samom krstioni-com. Takvu je mogućnost prije očeki-vati u predvorju krstionice ili na nekom drugom mjestu nego pored samog kr-snog zdenca. I pored toga, sve dok se

9 Sergejevski, D., 1961., 212.

Tihomir Glavaš

34 POVIJEST

ne otkopa i ovaj dio koji sada djelomice zalazi pod asfaltni seoski put, ostavlja-mo mogućnost postojanja vrata i na

Mokro, tloris bazilike nakon revizijskih istraživanja godine 1998.

sjevernom zidu krstionice, što bi bio jedini značajniji detalj koji nedostaje našem planu.

35


Mada bazilika na Crkvini u Mokrom, po svom tlorisnom rješenju, spada u krug srodnih hercegovačkih građevina, ona je po mnogočemu i specifi čna. Sve ove građevine, pa i ovu, karakterizira relativno malen središnji prostor nami-jenjen liturgijskom obredu, krstionica s krsnim zdencem uz sjeverni bok ovoga prostora, veliki narteks na zapadu i juž-ni dio kojega funkcionalna namjena još nije defi nirana. Riječ je ovdje o jedno-brodnom zdanju s tri apside na istoku, od kojih su središnja i južna istaknute, a sjeverna ugrađena, u kojemu je očit ne-srazmjer između liturgijskog prostora i adijacencija u korist prostorija nami-jenjenih drugim potrebama kršćanske zajednice.

Glavni ulaz u crkvu činila su petera vrata na zapadnom (pročelnom) zidu kroz koja se ulazi u trodijelni egzonar-teks; u središnji su dio vodila troja, a u bočne dijelove po jedna vrata. Sačuvani su tragovi triju sjevernih ulaza, dok se ostala dva, koji su potpuno uništeni za-jedno s južnom stranom pročelnog zida, mogu odrediti na osnovi rasporeda po-stojećih. Središnji ulaz, sudeći po ležištu iskrčenog praga, bio je najširi, dok su po dva bočna bila ujednačenih dimenzija i nešto manja. Nije bilo moguće utvrditi, zbog skučenosti prostora za istraživanje, je li ulazni dio građevine bio markiran kakvim protironom. Takva mogućnost

dakako postoji, a na nju upućuju nalasci ulomaka kamenih stupova koji bi mogli biti dijelovi, u arhitektonskom pogledu, makar i skromnog predvorja. Pragovi, dovratnici i stube glavnog ulaza građeni su dobro obrađenim blokovima sitnozr-nastog pješčara (miljevine).

Funkcionalni sadržaji građevinskog sklopa koji se mogu isčitati iz osnovnog plana sastoje se od: liturgijskog prosto-ra koji zauzima središnji dio, krstionice s predvorjem (katekumenikonom) na zapadu i apsidom na istoku, sepulkral-nog prostora i prostorija nama nepo-znate namjene.

Liturgijski prostor čini lađa (dim. 8,00x6,25 m) i oltarnom pregradom odvojeni prezbiterij (prostor za sve-ćenike). Na prelasku iz pravokutnog u polukružni (apsidalni) dio prezbite-rija postavljen je oltar koji se sastojao od relikvijskog groba (sepulchruma), kamene oltarne menze i ciborija (neb-nice). Izvorni oblici oltarne menze i ci-borija ostat će po svoj prilici nepoznati budući prilikom primarnih i revizijskih istraživanja nisu pronađeni elementi koji bi bili dostatni za barem idejnu re-konstrukciju neke veće cjeline. Ulomak jednostavnom profi lacijom proviđene kamene ploče, otkopane u šutu naosa, Sergejevski pripisuje nekom kamenom stolu (menzuli), a ne oltarnoj menzi. Na ovakav zaključak navela ga je poja-

Tihomir Glavaš

36 POVIJEST

va bogatih kamenih ukrasa uz koje je očekivao mramornu menzu.10 Njegov bi zaključak mogao biti samo djelomice ispravan. Mramorni je oltar najvjero-jatnije bio u izvornom stanju bazilike kada je nad njim stajao i kameni ciborij, vjerojatno bogato ukrašen, ali je nakon pustošenja i razaranja zgrada obnovlje-na uz spominjane preinake a umjesto mramornog oltara, od kojega se nije sačuvalo ništa, postavljen je skromniji od sitnozrnastog pješčara i bez cibori-ja. Djelomičnu potvrdu ovoga zaključ-ka imamo u arheološkoj stratigrafi ji u prezbiteriju gdje je preko četiriju usa-dišta ciborija u podu, presvučena nova 0,10 m debela podnica u kojoj više nema tragova stupova ciborija. Sljedeći novi detalj u odnosu na primarno iz-vješće jesu ostatci temelja subselija uz unutašnji plašt lučnog zida apside, što je još jedna potvrda da to iskapanje nije bilo temeljito.

Komunikacije s bočnim prostorija-ma lađe, odnosno krstionicom i južnim prostorom, nisu otkrivene, mada ima indicija da su postojala vrata iz lađe u južni dio nad istočnim dijelom groba koji je ondje ukopan. Dakako da mo-gući prolaz na ovomu mjestu nije bio u izvornom stanju nego je rezultat kasni-jih adaptacija i prenamjene južnog dije-

10 Sergejevski, D., 1961., 213, 221 sl. 11.

la narteksa u memoriju kada je morao biti zazidan jedini logičan ulaz iz nar-teksa na zapadnom zidu južne prosto-rije, a otvoren novi na zapadnom dijelu sjevernog bočnog zida. Komunikacija s krstionicom, mada nije otkrivena zbog očuvanosti arhitekture ispod razine praga, svakako je morala postojati. Po-ložaj tih vrata morao je biti ispred ol-tarne pregrade. Glavni ulaz u središnji prostor bazilike bio je iz narteksa na sredini zapadnog zida, što se vidi po otisku praga na tomu mjestu. Revizij-ska istraživanja nisu dala nikakve nove detalje o izgledu oltarne pregrade.

Krstionica (baptisterij) je, kao i kod većine poznatih kasnoantičkih bazi-lika na ovim prostorima, uz sjeverni bok središnjeg (liturgijskog) prostora. Izvorno je to bila pravokutna, nešto izdužena prostorija (9,00x3,75 m) s krsnim zdencem (piscinom) kojoj je, nakon popravke i adaptacije, ugrađe-na obla apsida na istoku. Izdvojimo li već izrečenu dvojbu oko postojanja vrata na sjevernom zidu krstionice, zatečeno arheološko stanje otprilike je isto kao i kod primarnog istraživanja. Ovomu dodajmo i nešto manju saču-vanu visinu zapadnog zida krstionice. Na položaju krsnog zdenca bila je ove-ća, preko jednog metra u zemlju uko-pana jama u kojoj smo našli jedan ulo-mak kamene plastike. Budući je krsni

37


zdenac zajedno s ostalim dijelovima bazilike uništen svega nekoliko godi-na prije primarnih istraživanja, sjeća-nje na njegov izgled bila su još svježa. Stoga donosimo navod Sergejevskog nastao temeljem ankete koju je proveo među mještanima koji su 1951. godine radili na vađenju građevnog materijala iz ruševina bazilike: “Vlasnik zemlji-šta Stanko Kraljević i ostali stanovni-ci ispričali su da je tom prigodom na ovom mjestu bio nađen u zemlji veliki zidani ‘kazan’, dubok oko metar ili više, sa dva ‘uha’, da je on bio zidan od mal-tera i komadića cigle, kao ‘beton’, da je iznutra bio pokriven debelom ugla-đenom žbukom, da je unutar kazana vodio sa sjevera betonski kanal kroz zemlju okruglog (?) presjeka, oko 0,15 u presjeku, da je sličan kanal nađen u prostoriji D, da su oni sve to izvadili iz zemlje, da su kazan istukli i upotrije-bili kao ‘pržinu’ za gradnju štale i da je taj materijal bio vrlo dobar.”11 Ukop za krsni zdenac koji određuje točan po-ložaj i ovaj navod koji govori o njego-vu približnu izgledu jedini su podatci o središnjoj točki krstionice konačno uništene nekoliko godina prije počet-ka sustavnih arheoloških istraživanja.

Prostorija zapadno od krstionice ta-kođer je u obliku izdužena pravokutni-

11 Sergejevski, D., 1961., 215.

ka, otprilike iste širine kao i krstionica i dužine 7,30 m. Komunikacija s kr-stionicom odvijala se kroz dvoja vrata smještena na krajevima pregradnog zida. Pristup u nju bio je iz sjeveroi-stočnog kuta narteksa, ispred zasvođe-ne grobnice. Budući je ovaj dio građevi-ne, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, korišten za intenzivno vađenje građevnog kamena i žbuke, Sergejev-skom se, vjerojatno, činilo uzaludnim njegovo temeljito istraživanje. Stoga je njegov plan ovoga dijela, uključujući i cijelu zapadnu pa i južnu stranu zgrade, potpuno netočan. Otkrivši samo istoč-nu trećinu ove prostorije, on ju funkci-onalno pravilno određuje kao predvor-je krstionice, odnosno prostor gdje su se pripravnici za krštenje (katekumeni) pripravljali za obred krštenja, svake go-dine u uskrsnoj noći.

Slično je stanje ruševina zatečeno i na južnoj strani lokaliteta. Elementi na temelju kojih je izrađen tloris južnog dijela bazilike i samom Sergejevskom bili su sumnjivi pa se kod izrade tlorisa oslanja više na analogije s njemu pozna-tim “bosanskim” bazilikama nego na stvarno stanje na terenu. Čini se da nije dovoljno otkrio ni istočni niti zapadni dio ove prostorije pa na ponuđenom planu nema apside na istoku, a zapadni dio je netočan, očito napamet izrađen. Ulaz u ovu prostoriju izvorno je bio na

Tihomir Glavaš

38 POVIJEST

sredini zapadnog zida kroz koji je ko-municirala s narteksom, što se moglo vidjeti po otisku praga na sačuvanom dijelu toga zida. Ovaj je ulaz zazidan a novi otvoren na sjevernoj strani pre-ma lađi, u okviru naknadne popravke i adaptacije bazilike, o čemu smo već govorili.

Narteks (predvorje) je relativno malen prostor u usporedbi s narteksima ostalih bazilika na širem prostoru Hercegovine gdje se on veličinom približava lađi, a ponekad je i prostraniji od nje.12 Ovakav način koncipiranja nutarnjeg prostora ovdašnjih bazilika moguće je objasniti postojanjem velikog postotka nekrštenih stanovnika, potencijalnih katekumena. Graditelji su svakako morali voditi bri-gu i o budućim potrebama, dugotrajnim pripremama za krštenje velikog broja pripravnika. Kada je proces kristijaniza-cije bio pri kraju, ili u cijelosti završen, moglo se razmišljati o prenamjeni nei-skorištenog prostora kakvim je postao narteks. Tu su potrebu potencirale i druge okolnosti kao što je razvitak kulta mučenika, ili uopće kulta mrtvih. Tako je i južni dio narteksa bazilike u Mo-krom, unatoč skromnoj veličini, pretvo-ren u memoriju, zatvorenu prostoriju s tri groba. Kao neposredan povod za ovu adaptaciju iskorištena je obnova zgrade

12 Glavaš, T., 1986., 115.

nakon njena rušenja, vjerojatno nedugo nakon izgradnje. Tom su prigodom za-zidana vrata na istočnom zidu kroz koja se ulazilo u južnu prostoriju bazilike, zatim vrata preko kojih je južni dio nar-teksa komunicirao s egzonarteksom, a ostavljen postojeći pristup iz narteksa sa sjeverne strane prenamijenjene prosto-rije. Ovi su građevinski zahvati izvedeni najvjerojatnije istovremeno s ostalim ra-dovima na popravci i adaptaciji zgrade.

Egzonarteks (predpredvorje) sasvim je novi dio bazilike koji je u prvobitnom planu potpuno nepoznat. Čini ga na tri dijela rasčlanjena prostorija koja je za-premala čitavu širinu bazilike. Ta tri di-jela egzonarteksa odgovaraju širinama krstionice odnosno katekumenikona, zatim lađe te južne prostorije, dok mu je dubina južnog dijela najveća zbog smanjene dubine južnog dijela narteksa, odnosno kasnije memorije. Glavni ulaz,

Dovratnik bazilike

39


koji je kroz egzonarteks vodio u ostale prostorije u unutrašnjosti, činila su pe-tera vrata; po jedna su vodila u sjeverni i južni dio egzonarteksa a troja u središ-nji. Mada nisu sačuvani nikakvi ostatci najjužnijih vrata, raspored ostalih vrata sugerira postojanje još jednih kroz koja se ulazi u ovaj dio unutašnjosti. Daljnja komunikacija išla je preko širokih vra-ta, na kojima smo zatekli donje dijelove bogato ukrašenih dovratnika, sa sjever-nim dijelom narteksa, dok su u južni dio vodila uska vrata koja su zazidana pri-godom adaptacije. Egzonarteks od sebi susjednih prostorija nije komunicirao jedino s predvorjem krstionice.

Mokro, pogled s Gradine na konzervirane ostatke bazilike

Jugozapadni dio bazilike potpuno je uništen izgradnjom recentne gospo-darske zgrade. Sasvim je iskrčen i južni i južna trećina zapadnog zida egzonar-teksa. Zahvaljujući sretnoj okolnosti da je podnica u najvećem dijelu ove pro-storije dobro očuvana, te još uz pomoć pravaca pružanja južnog i zapadnog pe-rimetralnog zida bazilike, moguće je do-biti relativno cjelovit plan zdanja. Pro-čelni zid pokazuje otklon od očekivanog smjera spajajući se s bočnim zidovima, tako da na sjeveru čini tupi a na jugu oš-tri kut. Tu pojavu moguće je objasniti te-žnjom graditelja da ostvari učinak veće prostornosti građevinskog sklopa, što

Tihomir Glavaš

40 POVIJEST

ne predstavlja nikakvu novost u kasno-antičkom sakralnom graditeljstvu. Javlja se podjednako u priobalju i u unutraš-njosti rimske Provincije Dalmacije, ali i širem sredozemnom prostoru.13

Nakon arheoloških istraživanja 1958. i revizijskih 1997.-98. godine, te stu-dijskog rada, mogu se izvesti sljedeći zaključci:1. Bazilika spada u standardni tip gra-

đevina dominantan u unutrašnjosti rimske Provincije Dalmacije koja pokriva prostor sadašnje Hercegovi-ne. Sastoji se od središnjeg dijela na-mijenjenog liturgiji koji čine prezbi-terij s oblom u prostoru istaknutom apsidom i relativno mala lađa, zatim krstionice s naknadno ugrađenom također oblom, u nutarnji prostor ugrađenom i izvana nevidljivom apsidom i predvorjem (katekumeni-konom), te narteksa, egzonarteksa, memorije i adijacencija uz južni bok naosa koji također završava u pro-storu istaknutom oblom apsidom na istoku. Baptizmalna je piscina saču-vana samo u narativnom opisu.

2. Stari plan, izrađen godine 1958., zbog nepreciznosti nije pouzdan u svim elementima, ali je bio dobar orijentir

13 Prostorno najbližu sličnu pojavu imamo na bazilici u Zmijavcima kraj Imotskog (N. Cambi - A. Gamulin - S. Tonković, 1999., 28 i 34 i literatura tamo).

kod revizijskog iskapanja. Nepreci-znosti su plana nastale zbog nedo-voljno dubokog kopanja, osobito u dijelovima izvan prezbiterija i naosa, te nastojanja da se dobiju osnovni obrisi ne vodeći pri tomu dovoljno brige o nepreciznostima gradnje, te cijeli zapadni dio i velik broj detalja u unutrašnjosti, kao što je memorija, zasvođena grobnica i dr.

3. Novi je plan u mnogim detaljima, a i u bitnim elementima, različit od starog. Po njemu je bazilika duža za jednu cijelu prostoriju (egzonarteks) otkrićem koje je defi niran ulazni dio koji čine petera vrata na pročelju. Istočna fasada na potezu tobožnjeg ravnog zida, dobila je još jednu ista-knutu oblu apsidu na južnoj strani.

4. Nedovoljno defi nirane dijelove pla-na čine sjeveroistočni i jugozapadni dijelovi bazilike za koje postoje indi-ciji da je na njima bilo nekih dograd-nji koje nije bilo moguće arheološki potvrditi.

5. Krstionica s predvorjem u sastav-nom je dijelu građevinskog sklopa bazilike kao i kod drugih srodnih građevina u Hercegovini.

6. Južni dio bazilike, koji u ovom slu-čaju završava apsidom na istoku, funkcionalno nije moguće odrediti kao ni kod ostalih bazilika u bližem i širem okruženju, pa ćemo i u ovom

41


slučaju ostati kod opće konstatacije da su prostorije u ovom dijelu bazi-like služile zajedničkim potrebama kršćanske zajednice. Nedostatak otvora koji bi južne prostorije even-tualno povezivali s lađom ili prezbi-terijem, ili sigurna arheološka po-tvrda da ih nije ni bilo, ne dopušta neko drugo tumačenje.

7. Izvorno je oltarna menza imala ci-borij. U obnovi, nakon rušenja, ci-borij je izostao a oltarna menza do-bila novi jednostavniji oblik. Oltar je bio nad konfesijom konstruiranom od kamenih ploča, od kojih gornja nedostaje.

8. Crkva je očito bila namijenjena svakodnevnoj liturgiji, dok grobo-vi upućuju i na memorijalni njeni karakter. Grobovi u lađi i zasvođe-na grobnica u narteksu nastali su otprilike istovremeno s crkvenim

zdanjem, dok su grobovi u prostoriji južno od narteksa (memoriji) nastali kasnije, poslije rekonstrukcije crkve koja je uslijedila nakon razaranja.

9. Unutrašnjost, makar u izvornom obliku prije razaranja i obnove, bila je opremljena bogatim kamenim ukrasima rađenim rukom školovana umjetnika.

10. Zgrada je izgrađena u jednom gra-đevinskom zahvatu, vjerojatno u V. st. kada i većina bazilika u unutraš-njosti Provincije i trajala je do po-četka VII. st. kada je konačno pre-tvorena u ruševine.14

14 O vremenu rušenja, na posredan način, svjedoči nalazak trobridnog vrška strije-le tzv. avarskog tipa u građevinskom šutu ranokršćanske bazilike u Klobuku (Serge-jevski, D., 1954., 192 i 198-199, sl. 2b). S ob-zirom na malu zračnu udaljenost od svega nekoliko kilometara, rušenje bazilike u Mo-krom može se osnovano pripisati avarskim osvajanjima krajem VI. ili početkom VII. st.

Tihomir Glavaš

Bazilika u Mokrom, istraživanje 1998.

42 POVIJEST

11. Objekat je, vjerojatno u V. ili VI. st. za vrijeme čestih navala barbarskih naroda, pretrpio veliko pustoše-nje, ali nikada više nije obnovljen u izvornom obliku. Tom prigodom porušeni dijelovi ziđa su popravljeni a unutrašnjost je dobila izmijenjen i skromniji izgled: bez nebnice (cibo-rija) nad oltarom, s novom podnicom u prezbiteriju, ugrađenom apsidom u krstionici, memorijom u prostoriji južno od narteksa, vjerojatno drve-nom oltarnom pregradom, te nekim novim konstrukcijskim rješenjima kao što je jednostavna drvena krov-na konstrukcija i dr.

12. Tragovi života u srednjem vijeku nisu registrirani, pa se može smatra-ti da je lokalitet od VII. stoljeća na-pušten da bi do prije nekog vremena bio pozajmište građevnog materijala koji je ugrađen u okolne kuće.

Srednji vijek

Razdoblje srednjega vijeka započi-nje završetkom procesa Velike seobe naroda u kojem je došlo do velikih demografskih promjena. Na povije-snu scenu stupaju novi, još nekršteni, narodi među kojima i Hrvati. Proces doseljenja pratila su velika pustoše-

Otvorenim i dalje ostaje pitanje je li to bilo konačno razaranje, ili prethodno nakon čega je zgrada obnovljena.

nja i razaranja dotadašnjih civilizacij-skih stečevina. Domicilno romansko stanovništvo sklonilo se na otoke i u primorske gradove, odakle će se, na-kon izvjesnog razdoblja stabilizacije, pokrenuti proces kristijanizacije pri-stiglih naroda. U tim nemirnim vre-menima doseljenja razrušena je većina crkava. Nakon doseljenja i stabilizaci-je na novim prostorima, te pokrštava-nja koje je dovršeno potkraj VIII. st., porušene ranokršćanske bazilike se obnavljaju, ali se grade i sasvim nove crkve primjerene manjem broju njiho-vih korisnika. Stoga su one skromnih razmjera, ali bogate dekoracije kame-nog namještaja i arhitektonskih deta-lja kojima Hrvati daju svoj pečat, te se često nazivaju starohrvatskim. Pre-dromaničke crkve nastale obnovom prezbiterija i središnje lađe ili samo dijela lađe ranokršćanskih bazilika ta-

Istraživač s mještanima na ostatcima bazilike

43


kođer su skromnih dimenzija. Neke od njih preživjele su cijeli srednji vijek dočekavši tursku okupaciju u drugoj polovini XV. st. za vrijeme koje su sve srušene. Neka od takvih građevina, na današnjem prostoru širokobriješke općine, još nije poznat mada je sasvim izvjesno da se pod ruinama neke od crkvina kriju ostatci i koje starohrvat-ske crkvice.

Što se sve događalo na planu crkve-nog graditeljstva u velikom vremen-skom rasponu koji je uslijedio nakon konačnog razaranja mokarske bazilike? Odgovor na ovo pitanje nameće potre-bu utvrđivanja vremena njena trajanja, ali to nije lak posao. Mada to rezultati nedavnih revizijskih istraživanja ne po-tvrđuju, postoje naznake da je bazilika, u nekom obliku, bila aktivna još polovi-nom X. st. Nemoguće je zamisliti da u podgrađu značajnoga grada što ga tada, među rijetkim naseljenim gradovima u zemlji Zahumljana, spominje bizantski car-pisac Konstantin VII. Porfi rogenet, nije bilo nikakve crkve.15 U to je vrije-me u Gorici, u župi Imoti, postojala starohrvatska Crkva sv. Stjepana Pr-vomučenika, sagrađena najmanje 50 godina ranije. Najmanje još dvije takve crkve postojale su u istoj župi (Imotski i Proložac). Stoga se može pretpostaviti

15 Ferjančić, B., 1959., 59-61.

da je i na ovom prostoru koji je bio u župnom sustavu Humske Zemlje, koje-mu će, po izumiranju hrvatske narodne dinastije početkom XII. st., pripasti i Imota, postojala makar jedna crkva. To što nam njeni ostatci nisu poznati po-sljedica je stanja istraženosti koje nije zadovoljavajuće.

U razdoblju zrelog i kasnog srednjeg vijeka, koje je uslijedilo u XII. st., nastu-paju velike društvene i političke promje-ne u kojima se prostorno ogromne ra-nosrednjovjekovne župe dijele na manje prostorno-upravne cjeline s kojima će se postupno preklapati i crkvena orga-nizacija. Među njima se pojavljuje i župa Blato koja će pod tim imenom dočekati tursku okupaciju u drugoj polovini XV. st. i opstati skoro do konca turske vlasti, puna četiri stoljeća. Nepovoljne vjer-ske i crkvene prilike pod turskom stra-hovladom još su više pogoršane nakon razaranja samostana u drugoj polovini XVI. st., posebice onih u Konjicu i Mo-staru iz kojih su opsluživani katolici u Hercegovini. Prognani su fratri nastavili opsluživati katolike iz novoosnovanih samostana u makarskom primorju Za-ostroga i Živogošća sve dok im i to od druge polovine XVII. st. nije uskraćeno. Od tada cijelu zapadnu Hercegovinu sa župama Mostar, Brotnjo, Blato, Ljubuš-ki, Drinovci i Posušje opslužuju fratri

Tihomir Glavaš

44 POVIJEST

iz samostana u Kreševu.16 U navedenih šest mjesta u Hercegovini boravili su žu-pnici kada im je to bilo moguće i odatle opsluživali vjernike tih župa i kapelanija. U to vrijeme nije bilo niti jedne crkve i pravog župnog stana. Mise i drugi vjer-ski obredi u strahu su od Turaka obavlja-ni po skrovitim mjestima u zabačenim docima (Bristovica, Bile), grobljima i drugdje.

Vratimo se, nakratko, župi Blato. Ona je u predtursko doba i sve vrije-me turske vlasti obuhvaćala otprilike

16 Bogdanović, M., 10-11, 64-65.

Crkvina Grovište na Uzarićima, mogući ostatci srednjovjekovne crkve

prostor sadašnje općine Široki Bri-jeg. Upravno i sudsko sjedište, makar u srednjem vijeku, moglo joj je biti u gradu blizu vrela Lištice vjerojatnog imena Kruševac, dok joj je župsko (crkveno) sjedište za sada nepoznato. Treba ga tražiti negdje u okolici Ši-rokoga Brijega ili na jugozapadnom i zapadnom rubu Mostarskog blata, a njegova lokacija bit će prepoznata po arheološkim ostacima kakve crkve ro-maničkog ili gotičkog sloga koja nije preživjela prve turske udare. Svakako da jedna ovakva župa velike tradicije i velikog prostora nije imala samo jednu

45


nego i nekoliko crkvenih građevina. Jedna od mogućih lokacija srednjo-vjekovne crkve jest Vuletića groblje u Crnču koje osim naziva Crkvina i nekolicine još neuništenih srednjo-vjekovnih nadgrobnika, ima o sebi još živu predaju da je na tom mjestu bila Crkva sv. Jure.17 Ove preživjele tragove crkve osnažuje i dojam ambijentalno-sti povoljne za takvu jednu građevinu, ali i nevelika udaljenost od upravnog središta blatske župe na izvoru Lišti-ce. Ostala moguća nalazišta ostataka neke od takvih građevina jesu crkvi-ne u Ljutom Docu, Knešpolju, Rasnu i Uzarićima. O Crkvini (Zukanovini) u Ljutom Docu postoji predaja o crkvi.18

Tu sam osobno, prije dva i pol de-setljeća, napravio manju probnu son-du i ustanovio ostatke zidova džamije ispod kojih se protežu stariji temelji koji bi mogli biti ostatci crkve o kojoj narod govori. Usmenu predaju o Cr-kvi sv. Ivana i Sv. Ružice na Crkvini u Knešpolju, gdje su nekoć stanovali župnici župe Blato, svakako ne tre-ba odbaciti. Slična predaja postoji i o Crkvini u Rasnu, blizu starog bunara Bistrina. Tu se još uvijek mogu vidjeti dijelovi zidova koji bi mogli pripada-ti toj crkvi.19 Ostatci ziđa postoje i na

17 Dugandžić, I., 2004., 94.18 Dugandžić, I., 2004., 96.19 Dugandžić, I., 97-98.

Crkvini na Uzarićima. Srednjovjekov-nu ambijentalnost tomu mjestu daju i monumentalni stećci u njenoj blizini.20 Ostale crkvine u širokobriješkom kra-ju (Biograci, Buhovo, Dužice, Gradac, Jare i Mamići), sudeći po površinskim nalazima keramike i krovnog crijepa, pripadaju antičkom vremenu, ali ni njih ne treba isključiti kao potencijal-na nalazišta manjih predromaničkih (starohrvatskih) a možda i kasnijih srednjovjekovnih crkava.

Zaključak

Sakralno graditeljstvo na području ši-rokobriješke općine od vremena prvih kršćana do kraja srednjega vijeka danas se manifestira u neznatnim arhitekton-skim, kronološki neravnomjerno raspo-ređenim, ostatcima i, većim dijelom, u arheološkoj topografi ji koja je sačuvala

20 Dugandžić, I., 99.

Tihomir Glavaš

Crkvina u Mokrom, srpanj 1958.

46 POVIJEST

uspomenu na davno porušene i zapu-štene crkvene građevine. Dakako da u tom dugom razdoblju od čitava jednog milenija, u kojemu se kršćanstvo, uz jedan manji prekid na prijelazu iz an-tike u srednji vijek, održalo, intenzitet gradnje sakralnih objekata nije bio uvi-jek isti. Najveći je broj ranokršćanskih bazilika izgrađen u V. i VI. st., kada je kršćanska vjera puštala, kasnije će se pokazati, duboko korijenje. Nekoliko je takvih objekata tada podignuto i u širo-kobriješkom kraju od kojih je jedan u Mokrom, u novije vrijeme u dva navra-ta, arheološki sustavno istražen. Nakon toga nastupaju dva stoljeća u kojima je kršćanstvo preživljavalo u jadranskim gradovima, ili manjim enklavama sta-rosjedilaca u unutrašnjosti opustošene provincije. Postoje indicije da su neke crkve u tim burnim vremenima osta-

le čitave, a neke su opet obnovljene u manjem opsegu. Iza velikih etničkih promjena koje su se dogodile u tom vremenu, između IX. i XI. st., dolazi do ponovnog oživljavanja kršćanstva praćenog ponovnim zidanjem crkava, redovito puno manjih gabarita nego ranije. Tim ranosrednjovjekovnim cr-kvama Hrvati daju svoj pečat izražen u neobičnim oblicima i još neobičnijim arhitektonskim ukrasima, te neponov-ljivom opremom unutrašnjosti. Mada nam nije poznata ni jedna takva crkva u bližem širokobriješkom okružju, ne treba isključiti mogućnost njena po-stojanja na nekoj od crkvina. Sakralno graditeljstvo zrelog i kasnog srednjega vijeka na ovom prostoru dijeli sudbinu šireg okruženja u kojemu se nisu gra-dile monumentalne građevine nego cr-kve skromnih gabarita i još skromnije

Crkvina u Mokrom, 8. siječnja 2002.

47


umjetničke opreme. One su, kao i one koje su sagrađene prije njih, razorene u turskim osvajanjima, ili prvim sto-ljećima turskog vojnog zaposjednuća. Neke su pretvorene u džamije, o čemu imamo svjedočanstava i u širokobriješ-kom kraju. Srednjovjekovnih je crkava u župi Blato bilo nekoliko. Uspomena na njih sačuvana je u usmenoj predaji koju valja potvrditi i arheološkom me-todologijom. Arheološka će istraživanja svakako obogatiti današnju skromnu sliku sakralnog graditeljstva u široko-briješkom kraju od prvih kršćana u IV. do turskih osvajanja u XV. st.

Literatura i kratice

Anđelić, T., Izvješće o revizijskom ar-heološkom iskopavanju starokršćan-ske bazilike u Mokrom kod Širokoga Brijega, Hercegovina 4-5 (12-13), Mostar, 1999., 241-243. = Anđelić, T., 1999.

Basler, Đ., Kršćanska arheologija, Mo-star, 1990. = Basler, Đ., 1990.

Bogdanović, M., Ljetopis kreševskog sa-mostana, Sarajevo-Zagreb, 2003. = M. Bogdanović, 2003.

Cambi, N., Gamulin, A., Tonković, S., Starokršćanska bazilika u Zmijavci-ma, Split - Zmijavci, 1999. = N. Cam-bi-A. Gamulin-S. Tonković, 1999.

Dugandžić, I., Širokobriješka baština, Široki Brijeg, 2004. = Dugandžić, I., 2004.

Ferjančić, B., Vizantijski izvori za isto-riju naroda Jugoslavije, tom II, Vi-zantološki institut Srpske akademije nauka, Beograd, 1959. = Ferjančić, B., 1959.

Glavaš, T., Starokršćanska bazilika u Barama kod Konjica, Glasnik Zemalj-skog muzeja (dalje: GZM), Arheolo-gija (dalje: A), Nova serija (dalje: NS) 40-41, Sarajevo, 1986., 113-127. = T. Glavaš, 1986.

Sergejevski, D., Staro-hrišćanska bazi-lika u Klobuku, GZM, A, NS IX, Sa-rajevo, 1954., 189-210, Table I-XV. = Sergejevski, D., 1954.

Sergejevski, D., Bazilika u Mokrom, GZM, A, NS XV-XVI, Sarajevo, 1961., 211-228, Table I-III. = Serge-jevski, D., 1961.

Tihomir Glavaš

Znanstveno-stručni skup / The scientifi c-expert symposiumSto godina nove crkve na Širokom Brijegu / One hundred years of the new church in Široki Brijeg20. lipnja 1905. - 20. lipnja 2005. / 20 June 1905 - 20 June 2005

Zbornik radova / Proceedings

Nakladnik / Published byFranjevački samostan Široki BrijegTh e Franciscan Monastery Široki Brijeg

Za nakladnika / For the publisherfra Branimir Musa

Uredništvo / Editorial boarddr. Ivo Čolakfra Vendelin Karačićdr. Antun Karaman

Urednik / Editordr. Ivo Čolak

Fotografije / PhotosKruno Hrkać i drugi

Lektor / Language editorfra Vendelin Karačić

Prijevod na engleski / English translationGoran ŠamoDanijela KožulIvana Medić

Raunalna obrada i prijelom / Computer processing and layoutDamir ZadroBožo Penavić, prof.

Tisak / Printed byFram-Ziral, Mostar

Naklada / Edition1500 primjeraka / 1500 copies

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

726.54(497.6 Široki Brijeg)”1905/2005”(091)

ZNANSTVENO-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu (2005) Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu : 1905.-2005. / Znanstveno-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, 20 lipnja 2005 ; [prijevod na engleski, English translation Goran Šamo, Danijela Kožul, Ivana Medić ; fotografi je, photos Kruno Hrkać i drugi]. - Široki Brijeg : Franjevački samostan ; Mostar : Građevinski fakultet Sveučilišta, 2006. - 555 str. : ilustr.

Tekst na uporedo hrv. i engl. jeziku. - “... skup, koji je održan ... 20. lipnja 2005. ...” -> Proslov. - Bibliografi ja i bilješke uz tekst

ISBN 9958-9170-4-1

COBISS.BH-ID 15229702

sakralne graĐevine u širokobriješkom kraju · pdf filesve do kraja ranog...

Documents