sakrament pomirenja u govorima sv.antuna padovanskoga

8/7/2019 Sakrament Pomirenja u Govorima Sv.antuna Padovanskoga

1/32

129

LANCI I RASPRAVE

Saetak

Poetak treega tisuljea obiljeava kriza sakramenta

pomirenja. Toj krizi idu u prilog neosjetljivost za evaneoski

navjetaj obraenja i pokore u suvremenoj kulturi. Spomenutu

krizu takoer pospjeuje nedostatno poznavanje i shvaanje

sakramenta pomirenja.

Imajui sve to na umu, autor ovimlankom eli istraiti nauk

o sakramentu pomirenja u govorima sv. Antuna Padovanskoga,

evaneoskoga nauitelja i velikog propovjednika.

Sabirui i analizirajui Antunove izriaje o sakramentu

pomirenja, razasute na preko 1500 stranica njegovih govora,

autor pokazuje da u njima nalazimo pravi rudnik pouka u vezi sa

sakramentom pomirenja koje su i danas veoma vrijedne i mogupomoi boljem i dubljem otkrivanju, poznavanju i slavljenju ovog

sakramenta. Njegova razmiljanja su vrlo ivotna, konkretna i

jednostavna, i posve utemeljena na Pismu i tradiciji Crkve.

Kljune rijei: pokora, pokajanje, ispovijed, zadovoljtina,sveenik

UVOD

Premda je Crkva proglasila novi Red pokore,1 koji je nadahnutdubokom doktrinarnom obnovom, ipak je i poetak treeg

1 Usp. CONGREGATIO PRO CULTU DIVINO, Ordo Paenitentiae, Typis poliglotisVaticanis, Romae 1974. Hrvatski prijevod, Rimski obrednik obnovljen prema

Nikola VukojaSAKRAMENT POMIRENJA U GOVORIMA

SV. ANTUNA PADOVANSKOGAThe sacrament of reconciliation in the sermons of st. Anthony of Padua

UDK: 256.61/62Izvorni znanstveni rad

Primljeno 3/2010.10.2


2/32

130

tisuljea oznaen naglaenom krizom sakramenta pokore. Tojkrizi idu u prilog neosjetljivost za evaneoski navjetaj obraenjai pokore, u kulturi u kojoj je Bog praktino odsutan jer ljudiive kao da Boga nema. Krizu dodatno pospjeuje nedostatnopoznavanje i shvaanje istinske naravi sakramenta pomirenja,koji se nerijetko slavi i prima legalistiko i formalno.2

U nastojanju stalnog otkrivanja ivotnog bogatstvasakramenta pomirenja, uz novije dokumente dananjeg crkvenoguiteljstva3 i prakse, mogu nam takoer pomoi i pouke i praksetolikih krana kroz povijest Crkve koji su u sakramentuispovijedi nali snagu za evaneosko obraenje i neprestani rastu Kristu, i koji su umjeli i mnotvo vjernika oduevljavati zaslavlje tog udesnog sakramenta.

Jedan od njih je svakako bio i sv. Antun Padovanski,veliki propovjednik i neumorni djelitelj sakramenta ispovijedi.

U njegovim govorima4

nalazimo pravi rudnik pouka u vezi sasakramentom pomirenja koje su i danas veoma vrijedne i mogupomoi boljem i dubljem otkrivanju, poznavanju i slavljenjuovog sakramenta. Prikladno je naglasiti da emo se u ovomradu ograniiti i usredotoiti prije svega na to da prikupimo ipredstavimo Antunov nauk o sakramentu pomirenja, to znaida se nismo uputali u istraivanje i provjeravanje u kojoj je mjerisv. Antun poznavao i u svoje govore ugraivao misli i tvrdnjedrugih uitelja5, svetih otaca, primjerice Petra Lombardskoga, isl. Jednako tako nismo se previe zadravali na ve postojeojliteraturi, nego smo se trudili istaknuti one elemente Antunovanauka kojima drugi nisu posvetili puno panje.

odluci Svetog ekumenskog sabora II. vatikanskog a proglaen vlau pape PavlaVI. Red pokore, KS, Zagreb 1975.

2 Usp. A. VISENTIN, art. Penitenza, u Nuovo ordinario di liturgia, prirediliDomenico Sartore e Achile Triarca, Paoline, Roma 1984., 1061-1082. Tu senalazi i bibliograja neophodna za povijest i teologiju sakramenta ispovijedi.

3 Usp. IVAN PAVAO II., Pomirenje i pokora. Reconciliatio et paenitentia, KS,Zagreb 1985.

4 U svom radu sluimo se izdanjem: S. ANTONII PATAVINI, O. Min., DoctorisEvangelici, Sermones dominicales et festivi ad dem codicum recogniti, I. III.,curantibus Beniamino Cost, Leonardo Frasson, Ioanne Lisetto, Centro studiAntoniani, Patavii 979. Usp. hrvatski prijevod: SV. ANTUN PADOVANSKI,Propovijedi, I. III., prijevod Ksenija Toki, HKD sv. Jeronima, Zagreb 2001. 2004.; Usp. SANT ANTONIO DI PADOVA, I Sermoni, traduzione diP. Giordana

Tollardo, OFM Conv. EMP, Padova 1994.5 Za izvore govora sv. Antuna Padovanskoga usp. B. COSTA, Le fonti dei

Sermones di santAntonio, u: Il Santo 21 (1981.), 1727.

Nikola Vukoja: Sakrament pomirenja u govorima sv. Antuna Padovanskoga


3/32

131

Nadalje, valja imati na umu da govori sv. Antuna, premda iznjih izbija zdravo i duboko nauavanje o sakramentu pomirenjaneophodnom za istinski kranski ivot, ipak nisu sustavno

teoloko djelo, nego tek prikladno i korisno pomagalo vjernicimai sveenicima za spremanje propovijedi i za pripravu slavljasakramenta ispovijedi. Osim toga, treba rei da sv. Antun nijeuspio zavriti govore o slavljima svetaca i ostalih svetkovina, tesmijemo zakljuiti da neki elementi sakramenta pomirenja nisudostatno doraeni.

Iako imamo i hrvatski prijevod propovijedi sv. Antuna, ipaksam odluio svoj rad temeljiti na originalnom latinskom jer jetako Antunov teoloki nauk jasniji i cjelovitiji.

1. SAKRAMENTPOMIRENJAIPOKORAUVRIJEMESV. ANTUNA

PADOVANSKOGA

Da bismo to bolje otkrili sve bogatstvo nauavanja prvogfranjevakog uitelja teologije sv. Antuna Padovanskoga, prijenego to iznesemo njegovo nauavanje u svezi sa sakramentomispovijedi, ini nam se potrebnim dati saeti pregled o stanju togsakramenta u vrijeme sv. Antuna.6

Poevi od 580., kad su se irski i britanski monasi poeliiskrcavati na europsko kopno, malo po malo, iri se tajnii ponovljivi tarifni sustav pokore koji je vjernicima jamiooprotenje svaki puta kad bi teko sagrijeili. Premda je toizgledalo kao velika novina u pokornikoj praksi Crkve, ne

nailazimo na tragove rasprave o ovlasti i valjanosti novogsustava. Ipak zauuje kad vidimo kako su se biskupi, koji suvjekovima smatrali jedino javnu pokoru kao nedodirljiv zakon,tako brzo okrenuli tako drugaijoj disciplini.

6 Za produbljivanje razvoja i povijesti sakramenta ispovijedi u ivotu Crkvepreporuamo: GROUPPE DE LA BUSSIRE, Pratique de la confession, dePres du dsert a Vatican II: quinze tudes d histoire, Du Cerf, Paris 1983.; N.BERIOU, Autour de Latran IV. (1215.): La naissance de la confession moderneet sa diffusion, u: GROUPPE DE LA BUSSIRE,Pratique de la confession..., 73 93.; Ph. Rouiillard, Storia della penitenza dalle origini ai nostri giorni, Brescia1999.; B. POSCHMANN, Le pecheur e tla penitence au moyen age, Paris 1969.;

P. ANCIAUX, La theologie du sacrement de penitence au XII. ssiecle, Louwain1949.; J. DELUMEAU, Laveu et le pardon: le difcultes de la confessione(XIII. XVIII. siecle), Paris, 1990.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


4/32

132

Bez obzira na valjanost i uspjenost tarifne i ponovljivepokore, ubrzo se otkrivaju i rizici i prava zastranjenja u takvojpraksi, kao to je odreena materijalizacija pokore; naglasakje bio stavljen na tono izvravanje dana posta i drugih oblikamrtvljenja, a ne na duhovni stav kajanja, obraenja i bratskeljubavi to su prvi pokorniki propisi zahtijevali. Tako se dolodo neke trgovake vizije pokore, a koji puta upravo i otkupakrivice novcem. Drugo skretanje bijae mogunost nancijskenaknade ili zamjene, ili tovie, nadahnjujui se i oslanjajui sena Gal 6,2, smatralo se da se moe raunati i s pomoi prijateljaili sluga da se zadovolji predugi ili preteki post.7

Velika reforma Crkve i drutva, koju je izveo Karlo Velikiuz pomo papa i biskupa, eljela je osigurati koheziju carstvai obnoviti moral klera i naroda. to se tie pokornike prakse,karolinka je reforma nastojala prvenstveno ispraviti skretanja

tarifne pokore te se dala na ponovnu uspostavu staroga sustavazajedniarske i javne pokore. Na koncu se nalo kompromisnorjeenje. Za teke i svima poznate grijehe, prelo se na javnupokoru; za teke grijehe, ali koji su ostali tajni, koristila setajna pokora prema tarifnom sustavu. Ta koegzistencija raznihvrsta shvaanja i slavlja sakramenta ispovijedi, veoma korisnas pastoralnog gledita, pala je u zaborav ve od 13. st. i bila jeponovno preuzeta 1974. novim Obredom pokore.

I u 13. st. Crkva je doivljavala iroki napor reforme koja jekodicirana na dva ekumenska sabora, IV. lateranski (1215.)i II. lyonski (1274.), a posebno su je promicala dva prosjakareda, odnosno dominikanci i franjevci. Ta dva reda pripremaju

vrlo povoljan teren za privatnu ispovijed, shvaenu i ivljenu nesamo kao sakrament pomirenja, nego i kao sakrament duhovnognapretka vjernika.

etvrti lateranski sabor8 propisuje da svaki vjernik moraispovjediti sve svoje grijehe barem jednom godinje. Naglasakje stavljen vie na ispovijed, na optubu zbog grijeha, nego lina pokoru koju treba izvriti. Sabor stavlja ispovijed u vezu suskrsnom prieu, ali ona nije obvezna. Paljivo itanje teksta

7 Usp. ROUILLARD, Storia della penitenza dalle origini ai nostri giorni, 48, str.150-151.

8 Usp. IV. LATERANSKI SABOR, Pogl. 21. Ispovijed, dranje tajne od strane

sveenika i primanje priesti o Uskrsu, u: H. DENZINGER P. HNERMANN,Zbirka saetaka vjerovanja, denicija i izjava o vjeri iudoreu, akovo 2002.,str. 812-814. (Nadalje: Denz).



5/32

133

pokazuje da se Sabor brine manje o sadraju ili o moebitnojuskrsnoj priesti, negoli za ispravnost (regularnost) godinjeispovijedi i o tome da se vjernik ispovijedi kod svog vlastitog

sveenika. Uspostavljaju

i tako osobni i povremeni nadzornad pojedinim vjernicima, Sabor je elio zauzdati irenje sekti

te obvezati sve vjernike da jednom godinje oituju vlastitupripadnost i vjernost Katolikoj crkvi. Godinja ispovijedkoja je na poetku na neki nain bila i sredstvo nadzora usuprotstavljanju heretikoj propagandi, postala je temeljnimimbenikom kranskog ivota postavljenom u vezu s uskrsnomprieu.

U franjevakim i dominikanskim samostanima, gdje subraa i redovnice dolazili savjetovati se sa svojim duhovnimocem, koji je sveenik, a on ujedno obavlja i ulogu ispovjednika,zapoeo je obiaj estog ispovijedanja. Moramo znati da se u 13.

st.9

, iznad svega u franjevakoj struji, gajila velika pobonostprema Kristovu ovjetvu, zbog njegove muke kojom je otkupioljude i platio cijenu za njihove grijehe. Krani su imali snaanosjeaj za grijeh i potrebu da budu oieni otkupiteljskomKristovom krvlju. Budui da je u to vrijeme prieivanjeeuharistijskim Kristovim tijelom bilo veoma rijetko, krani, kojisu nekada traili i dobivali oienje od svojih svagdanjih grijehau nedjeljnoj euharistiji, to su sada traili u sakramentu pokorekoji je tako postao sakramentom pranja u Kristovoj krvi. On jena neki nain zamijenio i sakrament prieivanja.

Upravo u prvoj polovici 13. st. pojavio se i proirio takavsakrament pokore kako e ga vjernici prakticirati sve do 20. st.

No, vie ni samo ime sakrament pokore nije potpuno odgovaralosvoj njegovoj stvarnosti, jer su dva bitna dijela strukturesakramenta pomirenja bili ispovijedanje i odrjeenje (absolutio),dok je pokora svedena na neku molitvu koja se obavljalakasnije, te je tako imala samo simboliku vrijednost.

9 Usp. J. DELUMEAU, L aveu et pardon: les difcults de la confession (XIII. XVIII. sicle), Fayard, Paris 1990., str. 13-14.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


6/32


7/32

135

te u pohlepnom prianjanju za svjetske stvari.13 Slikovito opisujeirenje tih triju stanja duha: Narod oholou otrgnut (od Boga),razdiran pohlepom, straan zbog srdbe; puk u iekivanjuzbog isprazne slave, pritisnut zaviu; zemlja razarana dvjemarijekama, a to su prodrljivost i putenost.14

Ipak vjeran teologiji svoga vremena, Antun prihvaa iodreenu legalistiku kvalikaciju grijeha, smatrajui gakrenjem boanskog zakona i neposlunou Bojim zapo-vijedima,15 ali istovremeno naglaava da grijeh ne moe bitijednostavno deniran u odnosu na zakon. Na grijeh, shvaenkao neposlunost, nije gledao samo legalistikom optikom:neposlunost je neposlunost prema Bogu i vrijednostimakoje boanski zakon izrie. Isto tako, Antun snano naglaavakodljivo svojstvo grijeha s obzirom na samog grenika i nablinjeg, jer svaki smrtni grijeh, osim to vrijea Boga, kodi

samom greniku i sablanjava blinjeg.16

On jasno razlikuje laki i smrtni grijeh.17 Dok je klasinimoral naglaavao iznad svega materijalnost ina, Antun,naslanjajui se na Petra Lombardskoga, naprotiv inzistira naslobodnom i trajnom pristanku duha na grean in.18 Govoritakoer i o uzrocima grijeha i ukazuje na tri glavna naina zbog

13 Sermones, I., str. 87: Assume et tu, qui credis in Jesum et salutem sperasa Jesu, Petrum, idest tui peccati notitiam, quod consistis in tribus, in cordisscilicet superbia, in carnis lascivia, in mundi avaritia.

14 Sermones, III., str. 77-78.15 Usp. Sermones, I., str. 175-176.16 Usp. Sermones, II., str. 432-433. Antun to jezgrovito ovako izrie: Quis

mortaliter peccans, offendit Deum, laedit seipsum, scandalizat proximum; cumvero poenitet et contetur, cum nalis perseverantiae proposito, tunc placatDemu, sant seipsum, aedicat proximum. Sermones, II., str. 433.

17 Za razlikovanje izmeu smrtnog i lakog grijeha unutar razgovora o temeljnomopredjeljenju, usp. AA. VV., La penitenza, Torino 1976., str. 6 sl.

18 Usp. Sermones, II., str. 252: Si autem ratio consentiat, et quod libidocommoverit faciendum esse decernat, ab omni beata vita tamquam deparadiso expellitur homo. Iam enim peccatum imputatur, etiam si nonssubsequatur factum, quando rea tenetur in consensine cnsientia Subtiliorietiam consideratione investigandum est quid sit in anima mortale vel venialepeccatum. Si peccatum non diu teneatur delectatione cogitationis, sed statimut mulierem, idest inferiorem ratiois partem, sensualis motus tetigit, viti, idestrationis, auctoritate repellitur, veniale est. Et ideo de talibus cogitationibusvenia petenda est pectusque percutioedum et dicendum: Dimitte novis debitanostra, sicut et nos dimittimus debitoribus nostris. Si vero diu delectationibus

illicitis, a quibus se continuo debet avertere, cogitatio sola libenter pascatur,nec facienda decernatur, mala, sed tantum suaviter in recordatio tenantur,mortale est et pro eo, nisi poeniteat, damnabitur.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


8/32

136


kojih se ini smrtni grijeh, a to su: nagovor avla, tjelesni uitaki pouda duha. U prva dva sluaja rije je o lakom grijehu, utreem sluaju je teki grijeh.19

Premda Antun, kao dijete svoga vremena, u svojimgovorima puno govori o grijehu, osobito o grijehu bludnosti,20 onni najmanje nije pesimist pred stvarnou zla i grijeha. Temeljnjegova optimizma je tipina franjevaka vjera u Boga najveeDobro, kao to to sam svjedoi: Filipe, tko vidi mene, vidi Oca(Iv 14,9) i tako vidi Dobro, ono dobro iz kojeg crpi svoje dobro(dobrotu) sve togod je dobro; a jer je to bitno Dobro, iri svojudobrotu na sve to god postoji. Sve to je na nebu, kao to suaneli, i sve to je na zemlji i pod zemljom, odnosno to je uzraku i vodi, i sve to je obdareno razumom i spoznajom, sveto god se kree, ivi i postoji, izvire iz njega, najveeg Dobra,uzroka i izvora svega dobra.21 Zapravo, kad god govori o grijehu

i greniku, on ujedno govori takoer o oprotenju u sakramentupokore, a esto govori i o sredstvima protiv grijeha, od kojih su

najjaa poniznost srca, istoa tijela i ljubav prema siromatvu.22Duh kojim o tome govori ima na umu ivu elju i nastojanje dapotakne svoje sluatelja na esto primanje tog sakramenta ukojem se oituje dubina Bojeg milosra prema grenicima.

2. 2. Raskajani grenik

Za bolje razumijevanje spasenjske snage sakramentapokore, veoma je korisno ukratko prikazati kako sv. Antun gledana ovjeka, prvenstveno na njegovo greno stanje23, na njegovo

stanje prije grijeha, u grijehu i poslije grijeha.Antun je posve svjestan da je ovjek stvoren na sliku Bojui da mu je posljednji cilj ivot u Bogu. ovjek ima svoju prolosto kojoj zavisi i budunost prema kojoj tei. elja za ivotom unjemu je neizbrisivo upisana. Zato bijedni je ovjek od poetka

19 Usp. Sermones, II., str. 375.20 Usp. G. A. GARDIN, Lussuria e castit in alcuni Sermones di S. Antonio, Il

Santo 22 (1982.), str. 702-719.21 Sermones, III., str. 198.22 Sermones, I., str. 88.23 Da bismo dublje shvatili Antunovo nauavanje o grenom ovjeku, neophodno

je imati na umu antropologiju kakvu je nalazimo u Sermones. Usp. A.RIGORBELLO, La visione antropologica dei Sermones di S. Antonio di Padova,Il Santo 22 (1982.), str. 679-692.


9/32

137

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

do svretka svog ivota u pokretu, i nikad ne miruje sve dok nedoe do svog mjesta, to jest Boga ... ovjekovo mjesto je Bog:nigdje se nee smiriti osim u njemu, pa se zato mora k njemu

vratiti.24

Ali Antun je isto tako svjestan stanja palogaovjeka,gotovo uronjena u grijeh, pa ga poziva i potie na pokajanje,

na ispovijedanje krivica, na pokoru, odnosno na uranjanje uneizmjerno i bezuvjetno Boje milosre.

Govorei o ovjeku, Antun u svojim govorima veoma estojednostavno kae pokornik. Time oito podrazumijeva da jeovjek praktino uvijek grenik, pa ako eli napredovati premasvom punom ostvarenju i kao ovjek ima samo jedan izbor:ivjeti u stalnoj metanoji, ivjeti kao pokornik koji se nikadne osjea sigurnim, budui da pravi pokornik ima dvostrukutjeskobu: prva je ta to osjea zbog poinjenoga grijeha, druga jeto podlijee trostrukoj napasti, avla, svijeta i tijela.25 Antun,

vjeran mentalitetu i uvjerenju svog vremena, prilino inzistirana avolskom djelovanju s obzirom na grenika te ak opisuje isam postupak njegova djelovanja: Tako avao najprije grenikuiskopa oi da ne bi upoznao svoje grijehe, zatim ga vee lancimazlih navika i onda ga zatvara u tamnicu tvrdokornosti, da ne bimogao izai na svjetlost ispovijedi.26

Postavi svjestan onoga to je bio po naravi, to jepostao zbog grijeha, i onoga to moe postati uz pomo svojihobraenikih nastojanja i sudjelovanjem u milosnom ivotu,27ovjek je sposoban otvoriti se, ne samo elji za sreom, negoi njezinom konkretnom postignuu. Greni ovjek, ili boljepokornik, nije osuen da ostane pod vlau avla i grijeha. Da

bi se oslobodio grijeha mora moliti Gospodina da ga on oslobodiiz ruku zloduha; mora initi pokoru da raskine okove loegponaanja i drvene klade zlih navika; mora ga, naposljetku,svim snagama zaklinjati da ga istrgne iz zbrke u njegovu duhukoji je oslijepio zbog grijeha.28 U svemu tome pokorniku pomaemilost Duha Svetoga,29 ali isto tako i molitva Crkve, na kojuAntun poziva i hrabri sve vjernike: Zato zahvaljujmo Isusu

24 Sermones, III., str. 240.25 Sermones, I., str. 109.26 Sermones, I., str. 130.27

Usp. Sermones, II., str. 114.28 Sermones, I., str. 149.29 Usp. Sermones, II., str. 449;SermonesII., str. 113.


10/32

138


Kristu, Sinu Bojem, koji je istjerao zloduha, osvijetlio slijepca,vratio govor nijemome i sluh gluhom. I svi zajedno pobonouduha, zaklinjimo Krista i ponizno ga molimo da iupa smrtnigrijeh iz savjesti svakog kranina i da u nj ulije Boju milost, daupozna svoju grenost, oituje ju u ispovijedi te vjerno posluasavjete i naredbe svoga ispovjednika.30 Ovdje svakako trebauoiti i istaknuti koju vanost u procesu obraenja pojedinihkrana Antun pridaje Crkvi kao zajednici vjernika jer za njegase taj obraeniki i pokorniki hod uvijek dogaa u Crkvi i uzsudjelovanje cijele Crkve.

Smatram osobito vanim snano naglasiti kako jeAntunov govor o pokorniku, o ovjeku raskajanom grenikukoji slavi sakrament pomirenja uvijek evaneoski radostani pun optimizma i nade. Za njega to nije nikada tuan govor,nego evanelje ponueno grenom ovjeku. Da bismo mogli

barem nazrijeti Antunovo divljenje spram raskajanosti srca isakramenta pokore, a iznad svega spram pokornika, dovoljnoje navesti sljedei tekst: O, Boja dobroto! O, dostojanstvopokornika! Onaj koji prebiva u vjenosti, boravi u poniznu srcui duhu pokornika!31

3. POKORA SAKRAMENTISPOVIJEDIGRIJEHA

U svojim govorima u svezi sa sakramentom ispovijedisv. Antun redovito govori o pokori, daje njezinu deniciju irasvjetljuje joj glavne sastavnice. Pokora (poenitentia) zvui

gotovo kao punientia(kanjavanje), jerovjek sam sebe kanjavazbog poinjena zla. Pokora (poenitentia) izvodi svoje ime iz poena

(kazna) kojom dua kanjava sebe trpljenjem i tijelo se mrtvi.32 A upropovijedi za 1. korizmenu nedjelju, koju posveuje razmiljanjuo pokori, Antun dodaje: I budui da su nam doli dani pokoreza oprotenje grijeha zbog spasenja due, govorit emo o pokorikoja se sastoji od tri ina: skruenost srca, ispovijedanje ustimai djelo zadovoljtine.33 Izvor ovakvog sakramenta pokore sv.Antun, izmeu ostaloga, vidi i u ovim Isusovim rijeima: Idite,pokaite se sveenicima (Lk 17,14) [ ... ] Sveenicima, jer se

30 Sermones, I., str. 131.31

Sermones, I., str. 66.32 Sermones, II., str. 93.33 Sermones, I., str. 64.


11/32

139

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

preko sveenika namee pokora; kazavi sveenicima, podsjeana potrebu djela zadovoljtine. Pod tim jasno podrazumijevajda se pokornici moraju pokazati sveenicima, kojima je jedinopovjerena vlast vezanja i odrjeivanja.34

Prije nego reknemo neto o svakom od tih triju inasmatram potrebnim snano naglasiti da Antunov nauk o procesuobraenja, koji ukljuuje pokajanje, ispovijedanje, oprotenje izadovoljtinu, uvijek u prvi plan istie Boju inicijativu. Vjeranevanelju on najprije ima na umu ovjekoljublje i milosre Bojekojim se on pribliava ovjeku i poziva ga da i on odgovori tojsebedarnoj ljubavi Bojoj. Tako kae: Sin je iziao od Boga da biti iziao iz svijeta; doao je k tebi da bi ti doao k njemu. to znaiizai iz svijeta i ii Kristu ako ne nadvladati mane i svezati duuvezom Boje ljubavi?35 (usp. V. nedjelja po Uskrsu 12.)

U tom stalnom vraanju Gospodinu vrlo vano mjesto ima

i sakrament pomirenja o kojemu Antun u svojim govorima vrloesto govori i potie svoje sluatelje na estu i temeljitu ispovijedkojoj je prvi in skruenost srca i kajanje.

Nadahnjujui se Isusovim rijeima Antun pouava pokornikakako e slaviti taj sakrament u kojemu e uskrsnuti iz grijeha:

Nato sluga padne niice preda nj govorei: strpljenja imaj samnom i sve u ti vratiti! (Mt 18,26) Evo to grenik treba uiniti dokje jo na ivotu. Pripazi na ova tri momenta: padne niice, zaklinjaoje i sve u ti vratiti. U njima su predstavljeni: kajanje, ispovijedi zadovoljtina po kojima se oprataju svi grijesi. Pada niiceonaj koji je doista skruen i raskajan, koji se smatra prahomZaklinjati znai traiti neto u poniznosti i podlonosti. Ispovijed

treba biti ponizna i predana (devota): ponizna u preziru i optubisamoga sebe; predana u spremnosti da se dadne zadovoljtina.Tek tada moi e rei: Strpljenja imaj sa mnom! Kae Apostol: Iliprezire bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodunosti njegove neshvaajui da te dobrota Boja k obraenju privodi? (Rim 2,4) Isve u ti vratiti! Vraa sve onaj koji popravlja uinjeno zlo tako dagrijehu odgovara srazmjerna kazna.36

34

Sermones, II., str. 212214.35 Sermones, I., str. 349.36 Sermones, II., str. 383384.


12/32

140


3.1. Skruenost srcapokajanje

to treba podrazumijevati pod skruenou srca, pododuravanjem grijeha i boli zbog njega, sam sv. Antun nam to

jasno kae: Evo to ini pravo pokajanje. Kad se grenikovosrce raspali milou Duha Svetoga, gori zbog boli i rasvjetljujese spoznajom samoga sebe. A tada e trnje, to jest savjestispunjena mukama i grinjom, i dra, odnosno muna bludnostbiti unitene jer je izvana i iznutra vraen mir.37

Kad mi govorimo o sakramentu pomirenja i o potrebiispovijedanja redovito smatramo da onaj koji je teko sagrijeiotreba se pokajati i to prije pristupiti sakramentu oprotenja da bibio opravdan. Dakle, istiemo prije svega ono to je pokornik duanuiniti, to mora napraviti da bi sakrament donio svoje plodove.Istina, imamo na umu i Boje djelo pratanja u sakramentupomirenja, ali to je tek na kraju poto pokornik uini sve to jepropisano. Vrlo esto zaboravimo da je ve i u odluci pokornika dase ispovijedi duboko utkana ljubav Boga koji ga na to poziva.

Antun i o tom sakramentu govori prije svega kao o milostiBojoj, kao o znaku velike dobrote Boje i zato istie da je utemeljima toga sakramenta inicijativa ljubavi i milosra Bojega.Bog u svojoj ljubavi poziva grenika, a Duh Boji u ovjekovu srcustalno ga potie da ne robuje grenom stanju.

Te tvrdnje pokazuju da je Antun ovjek vjernik i teolog, ali idjelitelj sakramenta pokore s bogatim iskustvom, i osobito ovjekvelike nade. I ovdje, kao redovito i u svim drugim dimenzijamakranskog ivota, prvotni zaetnik i djelatnik je ivotvorac,

Duh Sveti koji se zamjeuje samo po djelovanju u stvorenjima

38

i sam Gospodin, ali nikada bez Crkve, tj. drugih vjernika.Kad je rije o skruenosti Antun tvrdi da je ona glas Duha

Svetoga u srcu pokornika gdje dolazi na tri naina: glasompropovijedi, nadahnuem bratskog sudionitva, kucanjemoinskog popravljanja; Glas Duha Svetoga je skruenost kojagovori grenikovu srcu, i ako ga uje ne zna odakle dolazi, tj.

37 Sermones, III., str. 146.38 Usp. Sermones, I., str. 370: Ideo Spiritus Sanctus in linguis igneis apparuit,

utlinguas linguis, ignem veneno mirtifero apponeret, Et nota quod ignisquattuor habet maturas: urit, purgat, calefacit, illuminat. Similiter SpiritusSanctus exurit peccata, purgat corda, torporem xcutit, ignorantias illuminat.

Ignis etiam incorporeus et invisibilis est in sua ntura Sic Spiritus Sanctusvideri non potest, nisi per creaturas, in quibus operatur. Usp. Sermones, II.,str. 113.


13/32

141

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

kojim putem je uniao u njegovo srce i na koji nain se vraa,jer njegova je bit nevidljiva. Promotri jo da se taj glas raa natri naina: glasom propovijedanja, dahom bratskog sudjelovanja,udaranjem oinskog ispravljanja. Iz te tri stvari obino se raaglas skruenosti u srcu grenika....39 Treba opet zapaziti kakoDuh Sveti najradije djeluje po vjernicima, svojim suradnicimakoji prihvaaju evaneoski nain ophoenja s grenicima.

Skruenost srca kao milost i dar Boji40ini moguimiskustvo Gospodnje milosrdne dobrote, uveava milost u ovomeivotu i slavu u buduem,41 obnavlja u ovjeku sliku i prilikuBoju nagrenu grijehom,42 a u kui skruenosti milouBojom grenik uskrsava.43 Za grenika skruenost isto takoznai prostiranje pred Gospodinom, jer se grijehom prostropred lanim svjetskim veliinama,44 a odnosi se na sve grijehe,njihove okolnosti, na propuste i zaboravljene grijehe,45 Osim toga

raskajani grenik mora imati na pameti da je pokvario svojusavjest pristajanjem uz grijeh, svoju osobu djelom i svoj dobarglas loim primjerom46, da je zaprljao haljinu krsne nevinosti, daje zasluio pakao te izgubio vjeni ivot.47

Snaga iskrenog kajanja, koja mu dolazi od Boje dobrote imilosra, koje isti od grijeha, ako se vrsto odlui ispovjediti gaprvom prilikom,48 i u kojem Isus Krist vodi duu da ne zaluta;on je savjetnik jer je savjetuje neka se nada u milosre,49 oitujese i injenicom da je sposobna oistiti one koji je doivljavaju i

39 Usp. Sermones, I., str. 377.40 Usp. Sermones, I., str. 65: Spiraculum vitae, quoe est cordis contritio, tunc

inspirat Dominu sin faciem animae, cum Dei imago et similitudo, per peccatumdeturpata, per cordis contritionem faciei ispisus animae imprimitur et impressarenovatur. Usp. Sermones, II., str. 444.

41 Sermones, II., str. 168170.42 Usp. Sermones, I., str. 65.43 Usp. Sermones, I., str. 193: Bethania intepretatur domus afctionis. Haec est

contritio cordis In hac domo resuscitatur Lazarus In domo enim contritionispeccator resuscitatur, cum divina gratia adiuvatur, unde dicit cum Propheta: Inipso speravit cor meum et adiutus sum. Cum cor sperat, fratia adiuvat

44 Usp. Sermones, II., str. 384.45 Usp. Sermones, III., str. 2. 5354; II., str. 494; I., str. 65.46 Usp. Sermones, III., str. 133.47 Usp. Sermones, III., str. 134.48 Usp. Sermones, II., str. 214: Ecce quanta misericordia Dei, aui in sola

contritione animam mudat a peccatis, ita tamen quod rmum habeat propositumcontendi.

49 Usp. Sermones, I., str. 303.


14/32

142


zaista ive, pa je pokajanje kao takvo neophodno za oprotenjegrijeha: U krvi pokajanja sve se isti, sve biva oproteno samoako postoji odluka ispovjediti se. Bez krvi pokajanja, naime,nema otputenja grijeha.50

Da bi raskajanost srca bila prava u njoj treba biti odbijanjei aljenje kad je rije o prolim grijesima, i odlunost da vienee padati u grijeh, da e se iskreno oprostiti svaku uvredu,da e pruiti zadovoljtinu svima koji su povrijeeni.51 Kaoprava evaneoska metanoja, odbacuje tenje svjetovnih ljudi,mentalitet svijeta, preobraava skruenog pokajnika da vie netrai lane uitke, nego one prave.52

Najdublji razlozi skruenosti srca su prvenstveno strahod kazne, ne onaj isto ropski, nego sinovski, jer je dar DuhaSvetoga, i ljubav prema vjenoj slavi.53 Ipak glavni razlog i uzrokskruenosti je ovaj: sam Bog, kojega grenik zbog grijeha gubi.

Zbog smrtnog je, naime, grijeha izgubio Sina Bojeg, koji jenajdostojniji, najmiliji i najdragocjeniji od svega stvorenog.54Plod takve skruenosti je ponovno slikanje Gospodinova lica nasmrtnim grijehom izoblienom licu grenika.55 U biti, skruenostsrca nije nita drugo nego meusobna ljubav koja e, ako budeuzajamna i stalna, pokriti mnotvo grijeha. Ljubav mora bitireciprona, to jest uzajamna, i vrena zajedniarski; mora bitistalna: nje ne smije nikada nedostajati, ni onda kad nam jeloe, niti onda kad nam je dobro, nego mora biti neprekidna,te ustrajati do kraja. Dapae: ljubav je Tjeitelj, Duh istine, kojipoput ulja pokriva mnotvo grijeha.56

Tako se moe kazati da je za Antuna skruenost pokornikov

kreposni in izreen prijezirom grijeha i s bolju zbog prolih

50 Sermones, II., str. 460. O pitanju djelotvornosti pokajanja u dvanaestom stoljeupuno su raspravljali Abelardo i Viktorinci, ali je Antun slijedio miljenje PetraLombardskog, koji smatra da je skruenost srca dovoljna za oprotenje grijeha.Gospodin oprata im skrueni ovjek goji nakanu ispovjediti svoje grijehe. Usp.PETAR LOMBARDSKI, Libri IV. Sententiarum, IV., 17, 1-5, Quaracchi 1916., t.2, 845-857.

51 Usp. Sermones, III., str. 40.52 Usp. Sermones, I., str. 65.53 Usp. SermonesI., str. 193: Duae sorores peccatoris, a peccati morte resuscitati

sunt timor poenae et amor gloriae. Timor poenae provocat peccatorem adplanctum et irritat quasi canem ad investigandum, ad contendum peccatumet circumstantias peccati. Amor gloriae illuminat, timor satagit, amor inungit

54

Sermones, I., str. 66.55 Usp. Sermones, I., str. 363.56 Sermones, I., str. 363.


15/32

143

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

grijeha, pa i onih zaboravljenih i zbog propusta, ali je to i inkoji ima svoj izvor, poetni i izvrni u milosti Duha Svetoga,bitnoj ljubavi Oca i Sina, i stoga kao in to ga oblikuje ljubav,

posjeduje mo

otputanja grijeha uz uvjet da se donese odlukada e se ispovjediti. Jer, zaista, bez krvi pokajanja nemaoprotenja grijeha.57

3.2. Ispovijedanje grijeha

U Govorima sv. Antuna nije uvijek posve jasna razlikaizmeu svojstava i uinaka skruenosti (pokajanja) srca teispovijedanja grijeha, ali je veoma jasan njihov meusobni ineraskidivi odnos. Antun ih usporeuje s Jakovljevim ljestvamakoje imaju dvije upornice pokajanje i ispovijedanje kojepodravaju onih est kreposti, koje sadravaju sve posveenje

due i tijela: to jest mrtvljenje vlastite volje, strogost discipline,krepost uzdrljivosti, promatranje vlastite krhkosti, vrenjeaktivnoga ivota i kontemplacija nebeske slave.58 Svakako,skruenosti srca treba se pridruiti ispovijedanje ustima59,i kao to nakon cvijeta slijedi plod, tako i nakon skruenostisrca mora slijediti ispovijedanje. Po skruenosti se dolazi doploda ispovijedi, to jest do odrjeenja i pomirenja,60 zbog egase ispovijed, budui da proizlazi iz skruenosti, moe nazvatiroenjem,61 ali takoer i Kraljem pokornika koji je u njimaroen.62 Oboje imaju svog poetnika u Duhu Svetom koji ihnadahnjuje, vodi i nosi k dovretku.63

Saeto bismo mogli kazati da je za sv. Antuna ispovijed

drugo krtenje, s kojim se nanovo stjee nevinost prvogkrtenja64, most preko kojeg se prelazi s obale smrtnog grijeha

57 Sermones, II., str. 460.58 Sermones, II., str. 114.59 Sermones, I., str. 120.60 Sermones, III., str. 3; usp. I., str. 441.61 Sermones, II., str. 550.62 Sermones, III., str. 70.63 Usp. Sermones, I., str. 370: Similiter Spiritus Sanctus exurit peccata, purgat

corda, torporem excutit, ignorantias illuminat; usp. III., str. 146; I., str. 65.64 Usp. Sermones, III., str. 207: Baptismus ex aqua et Spiritu Sancto est

poenitentia, ex spiritu scilicet contritionis et aqua lacrimosae confessionis,ut, qui primi innocentiam et gratiam per mortale perditdit, per istius secundivirtutem recuperare ipsam possit.


16/32

144


na obalu pokornikog djela zadovoljtine65, na novu goru Sinajpo otputenju grijeha,66 lijek protiv grijeha i kao takva daskaspasa nakon brodoloma,67 mogunost da pravi pokornik uzgajavinograd svoje due,68 duga, to jest znak mira i pomirenjauspostavljenog izmeu Boga i grenika,69 kua Boja zbogpomirenja grenika. U ispovijedi, naime, grenik se pomirujes Bogom, sin se pomiruje s Ocem, kad ga ovaj primi u svojuoinsku kuu70 i vrata nebeska. Kroz ispovijed, zapravo, kaokroz vrata raskajani grenik biva uveden na poljubac noguboanskog milosra; biva podignut na poljubac ruku nebeskemilosti; biva uzvien na poljubac lica pomirenja s Ocem. O kuoBoja, o vrata nebeska, o ispovijedi grijeha! Blaen tko e u tebistanovati, blaen tko e kroz vas unii, blaen tko se ponizi utebi!71 Ona je ponovno roenje Kralja pokornika koji se meunjima raa svaki puta kad se slavi sakrament pokore;72 i kao

takva, ispovijed je veoma strana za neiste duhove.

73

3.2.1. Sadraj ispovijedanja

Osnovni sadraj ispovijedi je sljedei: pokornik se, naime,mora priznati krivim zbog tri stvari: da je uvrijedio Gospodina,da je ubio samog sebe te da je sablaznio blinjega, ispustivi datisvakome prema dunoj pravednosti: Bogu ast, samome sebinepovjerenje, blinjemu ljubav.74

Prava ispovijed mora imati sljedee sastavnice: bol zbogprolih grijeha i strah od vjenih kazni; vrstu odluku da sevie nikada ne vrati na bljuvotinu; nadu u oprotenje; iskrenu

65 Usp. Sermones, I., str. 224-225.66 Usp. Sermones, I., str. 67.67 Usp. Sermones, I., str. 72.68 Usp. Sermones, I., str. 18: Et bene confessio hora tertia nuncupatur, in qua

verus contens, tamquam paterfamilias, excolit animae suae vineam. In tribusenim se culpabilem debet conteri, quia offendit Dominum, occidit seipsum,scandalizavit proximum, unicuique iustitiam non exhibendo: Deo honorem,sibi cautelam proximo dilectionem.

69 Usp. Sermones, I., str. 115.70 Usp. Sermones, I., str. 76.71 Sermones, I., str. 77-78.72 Usp. Sermones, III., str. 70.73 Usp. Sermones, I., str. 76: Locus confessionis, immo ipsa confessio, immundis

spiritubus est terribilis quia a gemitu cordis debet exire rugitus confessionis,quo audoti, maligni spiritus, perterriti, ad tentationes procedere non praesumunt.

74 Usp. Sermones, I., str. 18.


17/32

145

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

optubu, zadovoljtinu, to jest pokorniki in zadovoljtine.75Antun to saeto kae ovako: U ispovijedi grijeha moramogovoriti, to jest otvoreno, potpuno i bez prikrivanja ispovjeditisvoje grijehe. I to nas pouava sama priroda jer je ovjekov jezikpotpun, mekan i irok. Tako ispovijed grijeha mora biti potpunauz oitovanje i nabrajanje svih okolnosti; mora biti mekana, tojest okupana suzama; mora biti iroka u naknadi svih nanesenihuvreda, u vraanju svega zlonamjerno oduzetog, i vrste odlukeda se ponovno ne upadne u grijeh. Takva ispovijed jezikom dajeda se dua uzdigne do Boga pomou kontemplacije, nadvije senad sebe pomou poniznosti, sva se okree naokolo da bi bilasamilosna prema blinjemu.76 S druge strane Antun s pravomgovori o ispovijedi kao pohvali Gospodnjem milosru, a ne samoo priznavanju grijeha.77

3.2.2. Naini ispovijedanja

Antun, kao pravi teolog i iskusnik u ispovijedanju, poznavaoje sva tri oblika prakticiranja ispovijedi na poetku 13. st.:78sveana ispovijed,79 javna ispovijed80 privatna tajna ispovijed.Privatni nain ispovijedi bio je najraireniji u Antunovo vrijemei o njoj najvie govori u svojim govorima.

Govorei o nainu ispovijedanja Antun veoma snano istrogo inzistira da ona mora biti tajna i privatna, skrivena odljudskih saznanja i zatvorena u riznici sjeanja ispovjednikapod nepovredivim peatom; toliko da, ak i da svi ljudi svijetapoznaju grijeh grenika koji ti se ispovjedio, ti ga ipak moradrati u tajnosti i zatvoriti ga pod kljuem trajne utnje tko izda

75 Usp. Usp. Sermones, I., str. 115-116. III., str. 40.76 Sermones, I., str. 380-381.77 Usp. Usp. Sermones, I., str. 380.78 Za poznavanje teologije i prakse sakramenta pokore u srednjem vijeku usp.

P. ANCIAUX, La thologie du sacrament de pnitence au XII sicle, Louvain-Gembloux 1949. Usp. takoer i ALAINE DE LILLE, Liber poenitetialis, t. II, Latradition longue. Neizdani tekst objavljen i biljekama snabdjeven od J. Longre,Louvain-Lille, 1965., str. 138; THOMAE DECHOBHAM, Summa confessorum,ed. Broomelda, I., 1, Louvain-Paris 1968., str. 13.

79 Usp. Sermones, I., str. 275.80 Usp. Sermones, I., str. 324; II., str. 211212 gdje Antun opisuje kako su javni

pokornici raunali s sa svim vjernicima: Unde publice poenitentes solent praeforius ecclesiae cilicio induti stare, et in ipsam ecclesiam deles introeuntes

humiliter postulare ac dicere: Nos, peccatores ndigni, rogamus vosdelesChristi, ut pro nobis misericordiae diviinae preces fundatis, qui indigni suuusecckesuam intrare et delium conventui interesse.


18/32

146


ispovijed grijei tee od Jude izdajnika koji je Judejcima izdaoSina Bojega Isusa Krista.81 Razlog te tajnosti prema Antunuima svoj temelj u vjeri u otajstvu sakramenta i sljedei je: Ja toispovijedam ovjeku, ali ne kao ovjeku, nego kao Bogu.82

Ispovijed nadalje mora biti istinita, tako da tono odgovarakrivici, da se ne kae manje iz srama ili straha, niti doda vie podprividom poniznosti. Radi poniznosti nitko ne treba lagati,83 aliistovremeno mora biti potpuna da nita ne ostane skriveno odsveenika, nita grijeh i okolnosti ne izmakne pokorniku.84Kako bi pomogao da se obavlja prava i potpuna ispovijed, kaovjet ispovjednik, Antun u svojim razliitim govorimo ponavljaopis grijeha, poevi od smrtnih grijeha,85 te inzistira navanosti svih okolnosti grijeha koje grijeh ine jo teim i muegrenikovu duu.86 Stoga sve okolnosti moraju biti iznesene uispovijedi naglaavajui je li grijeh poinjen esto ili rijetko; je li

se u grijehu ostalo due ili krae vrijeme; je li

esto ponavljan ije li ga se dovoljno esto ispovijeda.87

3. 2. 3. Uinci ispovijedi

Govorei o uincima ispovijedi, Antun ih istie nekoliko:asketska vrijednost, jer lijei i jaa duu da bi mogla svladatineuredne elje i osnaiti razum;88 posveujua vrijednost, jeristi od grijeha te ispunja milou Duha Svetoga;89 izbjeljujeduu, obnavlja duh slabei mane, a snaei kreposti90, tako dapravi pokornik vie nee podnositi nikakav suivot sa smrtnimgrijehom. Vie puta Antun govori i o strahu kod ispovijedi, ali

81 Sermones, I., str. 66-67.82 Usp. Sermones, I., str. 67.83 Sermones, I., str. 67.84 Isto.85 Sermones, I., str. 67-69.86 Usp. Sermones, I., str. 73-74: Nota quod, sicut in cithara extenduntur chordae,

sic in confessione debent extendi peccatorum circumstantiae, quae sunt: Quis,quid, ubi, per quos, quoties, cur, quomodo, quando? Omnia ista distingue,et tami n feminino quam in masculino sexu discerete et diligenter perquireQuia hae circumstantiae et consimiles valde aggravant peccatum et animampeccatoris, ideo in confessione omnia sunt denudanda.

87 Sermones, I., str. 74.88 Sermones, I., str. 17.89

Sermones, I., str. 17-18; II.,str. 531: Confessio enim mundat lepram peccati etdecorat gratia Spiritus Sancti.

90 Usp. Sermones, II., str. 449.


19/32

147

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

tu je rije o istom strahu due koja se boji gubljenja milosti,koja je u njoj unitila elju za grijehom; koja se boji da e bitiostavljena, premda ju ne mui nikakva nevolja.91

Gledajui tako na sakrament ispovijedi, biva oito da je za sv.

Antuna, taj sakrament neophodan, jer predstavlja jedini ustuk

protiv poinjenih grijeha, prvenstveno ako se ima na umu da je za

Antuna grijeh gubitak Krista zarunika i preljubniki odabiravla,

a ispovijed je dosljedno tome ponovno dobivanje Krista.92 Antun

to izriito tvrdi: Onaj tko nije opran krtenjem i ispovijeu te

pokorom nema dio s Isusom,93 budui da je ispovijed usporeena

s krtenjem vodom i Duhom Svetim.94 Kao propovjednik koji zna

govoriti jednostavno i uvjerljivo dodaje: Budui da se na usta

die samo u potrebi i nerado, tako se i ispovijedanje ustima ini

zbog potrebe: Otkako si sagrijeio, nuno je da se ispovjedi: ako

se ne eli ispovjediti odreen si za osudu.95

Znajui da IV. lateranski sabor (1215.) smatrao potrebnimpropisati za sve vjernike da se barem jedanput godinje ispovjede,96

moe iznenaditi ova tvrdnja koju izgovara vie Antun, ustrajnidjelitelj sakramenta, nego li Antun, teolog: Rezanje odvie dugekose (usp. 2 Sam 14, 25-26) slika je ispovijedanja grijehe, tomnogi ine samo jednom godinje, dok bi se naprotiv trebaloispovijedati svaki dan. Budui da je ovjek lomiv po prirodi teje sklon grijehu i da se grijehom prlja svaki dan, te imajui potom tako slabo pamenje, koje se naveer nikako ne sjea onogto se dogodilo ujutro, zato se onda - nesretnik! - ispovijedajednom godinje? to vie, zato ispovijed odgaa makar samojedan dan, kad ne zna to e mu donijeti sljedei dan ... Ti,

koji svaki dan pije otrov grijeha, mora takoer svednevice pitiprotuotrov ispovijedi.97

No, kao istinskom evaneoskom muu i uvjerenom svjedoku

Bojeg milosra, Antunu tjeskoba i opasnost od grijeha ne

91 Sermones, I., str. 545.92 Usp. Sermones, III., str. 148-149.93 Sermones, III., str. 169.94 Usp. Sermones, III., str. 207: Baptismus ex aqua et Spiritu Sancto est

Poenitentia, ex spiritu scilicet contritionis et aqua lacrimosae confessionis, ut,qui primi inotentiam et gratiam per mortale perdidit, per istius secundi virtutemrecuperare ipsam possit.

95

Sermones, I., str. 373.96 Usp. DenzHn, 812.97 Usp. Sermones, I., str. 467.


20/32

148


mogu biti najdubljom motivacijom i opravdanjem, a pogotovo ne

jedinom motivacijom este sv. ispovijedi. Stoga on ovako ohrabruje

pokornike: Ponavljaj ispovijed i vie puta optuuj samog sebe.

Zato to? Da te se Bog i njegovi aneli sjeaju, da ti oprosti

tvoje grijehe i ulije ti svoju milost, te da te uini dionikom vjene

slave.98

3.2.4. Temeljni momenti ispovijedanja

U svojim govorima Antun govori i o obredu ispovijedi koji,milou Duha Svetoga, mora ukljuivati dobar i konkretan ispitsavjesti,99 da se ne bio pojavio kakav prolaz kroz koji bi mogaoui neprijatelj.100 Da bi takav ispit savjesti bio plodonosan,Antun preporua konkretna pitanja koja olakavaju dunostda se objasne i okolnosti grijeha koje treba ispovjediti: tko, to,gdje, pomou ega, koliko puta, zato, na koji nain i kada101

te isto tako tono nabraja etiri temeljna elementa dobreispovijedi: poniziti se duhom i tijelom pred sveenikom, potpunai pojedinana optuba vlastitih grijeha, precizirati okolnostigrijeha to se sastoji iz sljedeih pitanja: to? Tko? Gdje?Posredstvom koga? Koliko puta? Zato? Kako? Kada?etvrtije prihvaenje s potovanjem i spremno pokore koju nareujeispovjednik.102 Njegovo veliko iskustvo ispovijedanja pokazujese u konkretnom savjetovanju pojedinim ivotnim staleimanjihov svojstveni nain priprave i ispovijedanja.103 Zatim dolaziispovijed, odnosno rtvovanje u njegovu atoru, to jest u crkvi,pred sveenikom, rtve klicanja, to jest ispovijedi za koju sedobro kae da je klicanje, jer pokornik ne smije svoj grijeh

ispovijedati poluzatvorenih usta i poluglasno, ve otvorenih ustakao da klie.104 Antun je uvjeren da onaj tko otvara usta uispovijedi, prima duh milosti koji je ivot due.105

Ostavio nam je i opis saetog naina kako se ispovijedati:Evo saetog i veoma korisnog naina ispovijedanja. Ne dri

98 Sermones, I., str. 75-76.99 Uso. Sermones, III., str. 146147.100 Usp. Sermones, I., str. 75-76.101 Usp. Sermones, I., str. 74.102 Usp. Sermones, III., str. 41.103

Usp. Sermones, III., str. 148.104 Sermones, I., str. 75.105 Sermones, III., str. 218.


21/32

149

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160

zatvorena usta onaj tko posve jasno i otvoreno ispovijeda grijehi njegove okolnosti; onaj tko nita ne preuuje ve stalnoobnavlja svoju bol, govori u gorini due; cijeloga sebe stavljau ispovjednikove ruke... Evo, jasno je to pokornik mora vidjeti,govoriti i posluati.106 I na drugom mjestu nadopunja: Ovdjezapazi nain kako se treba ispovijedati. Na poetku ispovijedipokornik mora poeti optuivanjem sebe, kako je preao sponude na uitak, s uitka na pristanak, s pristanka na rije, srijei na djelo, s djela na ustrajavanje u grijehu, s ustrajavanjana naviku.107

U svojim govorima sv. Antun pokazuje i veliku razboritostu savjetovanju kako da se uini priznanje grijeha. Kako bipokornik mogao uiniti sve to moe kako mu na savjestine bi ostao nijedan grijeh108 treba paziti da ne hini i prikrivasvoje grijehe,109 najprije mora ispovjediti smrtne grijehe, jer oni

pustoe i unitavaju duu. Antun naglaava da postoji sedamvrsti grijeha koje treba tono razotkriti na ispovijedi, zajedno sonima koji su im slini kako su bili poinjeni uz pristanak duhate izvreni na djelu.110 Iz iskustva onog vremena izriito svjedoida su tako najei i najbrojniji grijesi bludnost i krtost.111

Veoma je praktian, ali i potpuno ukorijenjen u evanelju,postupak u ispovijedi jer pokornik kad se ispovijeda mora poetiod nedoputenih misli, zatim prijei na rijei i potom na opakadjela;112 mora opisati grijehe uinjene srcem, ustima, djelima,grijehe propusta, okolnosti.113

Govorei o ispovijedi, moemo kazati da za sv. Antuna nijerije samo o ispovijedanju grijeha, nego prvenstveno u njoj vidi

oitovanje Bojeg milosra. Spominje i strah povezan s ispovijedi.Nije rije o strahu od kazne, nego vie o strahu za gubitak milosti

106 Sermones, I., str. 127.107 Sermones, III., str. 148.108 Sermones, II., str. 547,109 Usp. Sermones, I., str. 126; III., str. 547-548: Vera confessio simulationem

non novit, quae conscientiae veritatem elucidat in conspectu Altissimi et suiconfessoris, et tunc portat insimulatum imperium Domini. Nota quoe confessinisquattuor sunt inimici: amor peccati, pudor contendi, tmor poneitentiae,desperatio veniae. Aui isto quattuor hostesi n confessione omnino superat, sinedubio insimulatum Domini imperium portat.

110 Usp. Sermones, I., str. 66-75.111

Sermones, II., str. 347.112 Sermones, I., str. 233.113 Sermones, III., str. 2.


22/32

150


i da ovjek bude naputen. U govorima sv. Antuna Padovanskogpojam pokora, temeljni objekt njegova apostolata, veoma jenazoan.114 U openitom teolokom jeziku pokora znai moralnukrepost, sakrament i stanje duhovnog evaneoskog ivota. Tomoemo nai i kod sv. Antuna premda u njegovim Propovijedimarije pokora prvenstveno znai sakrament ispovijedi.115

U svemu tome ne smije se nikada zaboraviti neprestanosvjedoenje Gospodinova neizmjernog milosra to ga je Antunuvijek imao pred oima kad je govorio o ovjeku greniku:O dubino boanske milostivosti, zaista daleke od ljudskespoznatljivosti, jer njegovo milosre nema broja. Zapisano jeu Knjizi Mudrosti: Bog, jer mu je uvijek u vlasti njegova silnasnaga (Mudr 11,21), ne eli zatvoriti svoje milosre u zakone,unutar tih granica, dapae njegovo milosre sve obuhvaa isve ukljuuje. Njegovo je milosre svagdje, pa ak i u paklu,

budui da ni osu

enik nije kanjen onako kako bi to njegovgrijeh zahtijevao.116

3.3. Zadovoljtina

Trei element pokornikog procesa je zadovoljtina ili pokorakoju je naloio ispovjednik, a naelno se sastoji iz triju stvari:molitva, post, i milostinja.117 Treba uoiti kako je za sv. Antunazadovoljtina, kao uostalom i sve drugo u sakramentu pomirenja,radost jer ona nosi posudu vina u kojoj je simbolizirana radostpokornika u izvrenju naloene pokore za svoj grijeh Posti milostinju treba initi s radou, i molitvu s povjerenjem u

boansko milosre. Zadovoljtina se sastoji upravo od ta tridjela: post, milostinja i molitva.118 U zadovoljtini pokornik

114 Usp. L. P. SIMON, San Antonio de Padua. Exposicion sistematica de supredicacion, Madrid 1988., str. 246-277.; L. TEMPERINI, Penitenza, conversione,morticazione, u: Dizionario antoniano. Dottrina e spiritualit dei sermoni disantAntonio, a cura di E. CAROLI, Padova 2002., stupci 553-586.; N. VUKOJA,Confessione, u: Dizionario antoniano, stupci 89-126.

115 Za podrobnije poznavanje nauavanja Evaneoskog nauitelja o pokori, usp.

TEETAERT DA ZEDELGEM, La sacramentologia di sant Antonio, dottore de la

chiesa. Akta antunovskih tjedana odranih u Rimu i Padovi 1946., Citt del

Vaticano 1947., str. 383-436; A. BASILE, Dimensione penitenziale della vita cris-tiana nei Sermoni di sant Antonio di Padova, Il Santo 18 (1978.), str. 197 i dalje.

116 Sermones, II., 266. Da olakamo biljeke govore sv. Antuna navodit emo ovako:

Sermones, I., II. ili III., stranica latinskoga teksta.117 Usp. Sermones, I., str. 18.118 Sermones, III., str. 134.


23/32

151

radosno ini pravdu u popravljanju, kojom daje svakom onoto je njegovo: Bogu molitvu, sebi post, a blinjemu milostinju.U tom se naime sastoji zadovoljtina.119 Ona je neophodna zaplodonosno slavlje i primanje milosti sakramenta, jer uzaludprima milost Boju onaj koji, nakon ispovijedi svojih grijeha,odbija da za njih ini pokoru.120

Sam Antun veoma dobro i saeto opisuje svojstvo pravezadovoljtine: Prava zadovoljtina mora imati ova etiri svojstva:teinu patnje, sposobnost ljubavi kojom u sebi grli sve, stalnostustrajnosti do kraja i poniznost u nastojanju. Gdje su sjedinjenata raspoloenja, tu je odmah spremno milosre.121 Osim togazadovoljtina se postie vrenjem nekih posebnih kreposti izkojih se sastoji sve posveenje due i tijela: a to su mrtvljenjevlastite volje, strogost discipline, krepost odricanja, razmiljanjeo vlastitoj krhkosti, vjebanje u aktivnom ivotu i kontemplacija

nebeske slave.122

Naknadu treba naloiti ispovjednik, a pokornik je trebaprihvatiti u duhu poniznosti, pobonosti i poslunosti.123 ZaAntuna zadovoljtina nije kazna niti globa za tete poinjenegrijehom, nego je ona sredstvo posveenja i preobrazbe.Zanimljivo je uoiti kako Antun snano naglaava potrebu dai tijelo u zadovoljtini dadne svoj doprinos. Kao to je greniovjek svoje udove dao na slubu grenosti, tako ih sada stavljau slubu opravdanja na posveenje.124 Sve to se dogaa u

119 Sermones, II., str. 374.120 Sermones, I., str. 78.121 Sermones, II., str. 385. Sv. Antun tu odmah osvjetljuje kako Boje milosre

odgovara tim stavovima due: zapazi kako milosre Gospodinovo izvrava tridjelovanja: isti duu od mana, obogauje je obilnim karizmama, ispunja jenasladama nebeskih radosti. Prvo djelovanje ispunja srce bolju kajanja, drugoga raznjeuje ljubavlju, tree ga preplavljuje nebeskom rosom s nadom vjenihdobara.

122 Sermones, I., str. 114.123 Usp. Sermones, III., str. 41. Antun za to i moli. Usp. Sermones, I., str. 131:

Stoga dajemo hvalu Isusu Kristu, Sinu bojemu koji je istjerao zloduha,obasjao slijepca, dao govor nijemome i sluh gluhom. Svi zajedno usrdni u duhuponizno molimo Krista da istjera smrtni grijeh iz savjesti svakoga kranina te

da mu ulije milosti boje kako bi priznao bezakonje svoje, izrekao ga u ispovijedii vjerno posluao savjete i naredbe svoga ispovjednika.

124 Usp. Sermones, II., str. 433.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


24/32

152

ivotnom okruenju milosti, jer zakon milosti daje se onomeija je pokora srazmjerna s grijehom.125

U opisivanju naknade Antun nije legalist, nego pravi teologvelikog iskustva u dijeljenju sakramenta pokore. Tvrdi, naime,da u postupku zadovoljtine pokornik poinje molitvom daGospodin prosvijetli duh koji je zbog grijeha ostao slijep, da gaoslobodi zloduha i da mu iupa korijenje njegovih zlih obiajai razbije okove loih naviku126 pa e se tada moi boriti protivgrenog vladanja. Kao jeku, i navodei nekoliko puta naelo sv.Grgura Velikog contraria contrariis curantur,127veoma poznatumaksimu koju su navodili propovjednici, Antun produbljuje tumetodu i potie borbu protiv mana njima suprotnim krepostima.Izvor grijeha prema Antunu je u ove tri stvari: oholosti srca,poudi tijela te u prianjanju uz svjetske stvari,128 a korijenkreposna ivota je u poniznosti srca, istoi tijela te u ljubavi

prema siromatvu.129

Na prvo mjesto stavlja poniznost,130

posebno za javne grenike,131 ali su isto tako dragocjene istoasrca132 i velikodunost.133

4. ULOGAISPOVJEDNIKAUSALVLJUSAKRAMENTAPOMIRENJA

Antun takoer potanko opisuje lik ispovjednika koji popravilu za sakramenat pomirenja treba biti sveenik, ali oitoje da on, temeljei se na Petru Lombardskom,134 ukazuje ina druge mogunosti ispovijedanja laiku ili jednostavnomkleriku kojima moemo ispovijedati grijehe ako u blizini nema

sveenika.

135

Veoma dobro opisuje i ulogu sveenika u slavljenju

125 Sermones, I., str. 169. Zato rado govori o srazmjernosti grijeha i pokore. Usp.SermonesI., str. 169; II., str. 384; II., str. 433.

126 Usp. Sermones, I., str. 149.127 GRGUR VELIKI, Homiliae XL. in Euangelia, hom. XXXVII., n. 1.(PL 76, 1232;

(MoraliaXXIV. 2 (PL 76, 287); Regula pastoralis, III., 36 (PL 77,121).128 Usp. Sermones, I., str. 87.129 Usp. Sermones, I., str. 88.130 Usp. Sermones, I., str. 168;131 Usp. Sermones, II., str. 212.132 Usp. Sermones, II., str. 323.133 Usp. Sermones, III., str. 41; 53.

134 Usp. Sent. IV., dist. 17, 4 (PL 192, 853-854).135 Sermones, I., str. 68. Nemamo za to pisanih dokaza, ali smijemo pretpostaviti da

je Antun poznavao i praksu u Redu Manje brae da se braa mogu ispovijedati



25/32

153

sakramenta pokore: on je u nekom smislu i sudac,136 ali iznadsvega posluitelj Bojeg milosra. Zato ga Antun usporeujes mudrom enom, s primaljom: Primalja (ostetrica) dolazi od

latinske rijei obstare, stajati ispred, odnosno sluiti. Primaljesu slika sveenika koji mora pomagati i sluiti grenicima koji

se ispovijedaju. Zato je reeno ruka mu je u slubi primalje.Ruka je Gospodinova sveenik: njome mora iz grenika bitiizvaena zmija, to jest stari ovjek, da bi se nakon toga rodionovi ovjek.137 Ispovjednik mora biti razborit, to jest sposobanrazlikovati svjetlo od tamnoga, izmeu kreposti i mane, izvagatisve stvari da bi shvatio kamo one tee.138 On ima takoer toneobveze u sakramentu to ga mora izvravati kao Gospodinovsuradnik: moliti za pokornika te mu iskazivati suosjeanje,tjeiti ga, obeati mu oprotenje i odrijeiti ga.139

Poto se zavri ispovijed, trebaju naloiti zadovoljtinu ili

pokoru140

sveenici kojima je jedinima povjerena vlast vezatii odrjeivati,141 Antun se vrlo jasno i praktino bavi i pitanjemna koji nain sveenik otputa grijehe i odreuje grenika.On ovako odgovara: Kod smrtnoga grijeha: grenik odmahzasluuje pakao, vezan lancima vjene smrti. Ali, kasnije se kajei, uistinu, pokajavi se, obeava da e se ispovijediti. Gospodinga odmah oslobaa od kazne i vjene smrti to se po pokajanjupretvara u kaznu istilita. A kajanje mora biti tako veliko kao uMagdalene i zloinca, da kad bi taj grenik tada umro, odmah bi

i ne-sveenicima. Usp. SV. FRANJO ASIKI, Nepotvreno Pravilo(NPr) 20, 1-5

gdje se kae: Blagoslovljena moja braa, bilo klerici, bilo laici, neka svoje grijeheispovijede sveenicima naega Reda [ ... ] Ako pak tada nee imati sveenika,

neka se ispovijede svom bratu, kao to kae apostol Jakov: Ispovijedajte jedandrugome svoje grijehe (Jak 5, 16). Ipak zbog toga neka ne zanemare utei sesveenicima, budui da je sveenicima povjerena vlast vezati i odrjeivati.

136 Usp. Sermones, I., str. 323.137 Usp. Sermones, I., str. 307.138 Usp. Sermones, III., str. 219.139 Usp. Sermones, II., str. 589. Tumaei izljeenje gubavca sv. Antun uoava

ulogu sveenika u slavlju sakramenta pomirenja: Hoc idem quotidie Dominusoperatur in anima peccatoris per ofcium sacerdotis, qui in se ista tria debethabere: extendee, tangere et velle. Manum tunc extendit, cum pro ipso peccatoreorationem ad Deum fundit et ispisus compassione se afigit; tangit, cumipsum consolatur et eidem peccatori veiam promittit; habet velle ut mandetur,cum eum ab ipso peccato absolvit. Istud est illud triplex pascere, de quo dicit

Dominus Petro: Pasce, pasce, pasce.140 Usp. Sermones, III., str. 148.141 Usp. Sermones, II., str. 214.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


26/32

154

otiao na nebo. Odlazi k sveeniku i ispovijeda se. Sveenik muodreuje odgovarajuu pokoru, po kojoj i kazna istilita moebiti okajana u ovome ivotu, a tko ju ispuni kako treba otii eu slavu. Na taj nain Bog i seenik oprataju i odreuju.142

4.1. Dostojanstvo sveenika u slavlju sakramenta

Potrebno je ovdje uoiti i vanost osobe sveenika jer on nijesamo sredstvo Bojega milosra, nego na neki nain i subjekttoga milosra. Moemo kazati: osim unutarnje pokore, pokajanja,mora postojati i vanjska, a to je sakramenat pomirenja to gasveenik zakljuuje odreenjem grijeha i nalaganjem pokore.Pokornik, tek nakon to bude sakramentalno pomiren i odrijeen,moe se vratiti punom zajednitvu vjernika to Antun smatratoliko vanim da moli za dar povratka u zajednicu: Molimo te,

stoga, Gospodine Isuse Kriste, da nas oisti od gube grijeha, dabismo se mogli ponovno vratiti u zajednicu svetih i zasluiti da

uziemo s tobom u nebeski Jeruzalem. Udijeli nam to ti koji siblagoslovljen u vijeke. Amen.143

Antunu je, kako ve rekosmo, bilo osobito stalo do togada snano istakne vanost sveenikove osobe i svetost njegoveslube. Naime, valja znati da je u to vrijeme potivanje sveenika,zbog mnogih zlih primjera i zbog slabe formacije samih sveenika,veoma ugroeno i mnogi heretiki pokreti nijeu pravo takvimsveenicima da slave svete sakramente, osobito priesti ipomirenja. Iako je i sam Antun bio veoma kritian u odnosuna takav sveeniki i biskupski ivot, on poput sv. Franje

zna luiti dostojanstvo sveenike slube i stvarnost konkretnogosobnog ivota nekoga sveenika. Stoga Antun potie vjernikeda im temeljni stav prema ispovjedniku treba biti stav dubokevjere. Grenik treba ispovijediti tako veliku vjeru u dostojanstvosveenikove slube da mu kae: Gospodine, ako hoe moeme oistiti i odrijeiti me od mojih grijeha.144 Potujui odredbuIV. lateranskog sabora koji nareuje godinju ispovijed svimvjernicima vlastitom sveeniku145 i sv. Antun sokoli pokornike:Pokornik se treba osloboditi sebe i radije posluati naloge svoga

142 Usp. Sermones, I., str. 239.143

Usp. Sermones, II., str. 215.144 Usp. Sermones, II., str. 587.145 Denz, 812.



27/32

155

ispovjednika, svoga poglavara, govorei sa Samuelom: Govori,Gospodine, sluga tvoj slua (1 Sam 3,10).146

Antun izriito nabraja potrebne uvjete za odreenje koje

sveenik treba potivati za valjanu i korisnu ispovijed: Razmotrikako u ispovijedi sveenik mora traiti od grenika da obea

etiri stvari: da mu je ao i da e initi pokoru za poinjenegrijehe i za grijehe propusta; da bude spreman izvriti naloenumu pokoru; da donese vrstu odluku da ubudue nee initismrtne grijehe; da je spreman nadoknaditi zlo koje je poinioblinjemu, da je blinjemu spreman opprostiti i ljubiti ga. Samoako je spreman uiniti sve to, treba mu naloiti pokoru i odrijeitiga, inae ne.147

4.2. Sveenik treba ispravno motivirati za slavlje sakramenta

pomirenja

Znajui iz iskustva kako nije lako uvijek spremno i radosnopristupiti sakramentu pomirenja sv. Antun ne plai i ne prijeti,nego nastoji jo vie motivirati pokornike da se ne boje pristupititom udesnom sakramentu koji nam je trajni znak Boje ljubavi imilosra. Tako ispovijed oznaava biblijskom slikom duge. U dugije oznaena ispovijed. Gospodin kae u Postanku: Dugu svoju uoblak stavljam, da zalogom bude Savezu izmeu mene i zemlje(Post 9,13). Izmeu Boga i zemlje, tj. grenika (usp. Post 3,19)stavljena je duga ispovijedi, koja je znak saveza, mira i pomirenja.Pogledaj kako s pravom duga naznauje ispovijed.148

Na drugom mjestu Antun jo jednostavnijim rijeima, u

kojima se zrcali njegova vjera u ljubav i milosre Boje, ohrabrujei potie grenike da pristupe sakramentu pomirenja. Taj je Bogza nas postao djetetom i danas je za nas roen. Htio je biti nazvandjetetom iz vie razloga, ali zbog kratkoe vremena rasvijetlit usamo jedan. Ako raalosti dijete, ako ga uvredom izazove, ako gaudari, a onda mu pokae cvijet, ruu ili neto slino, i dok mu topokazuje i daje ono se vie ne sjea uvrede, srdba mu prolazii tri da te zagrli... Jednako tako ako uvrijedi Krista smrtnimgrijehom i uini neku drugu uvredu, a onda mu prikaecvijet

146 Sermones, I., str. 127. Antun to jo jasnije izrie ovim rijeima: Cum sacerdotivoluntati et voci vult obedire, tunc dilatatur ad occidentem; a seipsum enim

occidit dum alteri se subicit - Usp. SermonesII., str. 513.147 Sermones, II., str. 513.148 Sermones, II., str. 115.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


28/32

156

skruenosti ili ruu ispovijedi natopljenu suzama suze su krvdue on se vie ne sjea tvoje uvrede, oprata grijeh i hita da tezagrli i poljubi.149

Svoju pastoralnu razboritost Antun jasno pokazuje kadsavjetuje da se, kao nain sebeokrivljivanja, nikad ne smijeuveliavati vlastite grijehe. Grenik naime treba tako uinitida ispovijedanje tono odgovara grijehu, tako da ne kae manjezbog stida ili straha, niti da doda vie zbog prividne poniznosti,nego kako stvarno stvari stoje. Zbog poniznosti nitko ne smijelagati.150

Da pomogne pokorniku da smireno slavi sakramentpomirenja, Antun jo detaljnije opisuje sveenikovu ulogu pomounekih simbolikih radnji u sakramentu pomirenja. To isto (usp.Mt 8,1-4): I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje iree: Gospodine, ako hoe, moe me oistiti. Isus prui ruku i

dotakne ga se govorei: Ho

u, o

isti se! Gospodin

ini svaki danu dui grenika po sluenju sveenika koji takoer treba initi tri

stvari: ispruiti ruku, dotai i htjeti. Prua ruku kad Bogu izlijevasvoju molitvu za grenike i kad s njim suosjea; dotie ga kad gatjei i obeava mu oprotenje: hoe oistiti ga kad ga odrjeuje odnjegovih grijeha....151

Ovdje osobito valja uoiti kako Antun osjea da sveeniktreba za pokornike i moliti, jer i to je jedan od nina kakosveenik doista aktivno slavi sakrament pomirenja.

5. CIJELA CRKVAIMAUDJELAUSLAVLJUSAKRAMENTAPOMIRENJA

Iako mi danas redovito govorimo o slavlju sakramentapomirenja, ipak moramo priznati da ga ne slavimo ba takoredovito. Veoma esto to je gotovo privatni in izmeu pokornikai sveenika, a sudjelovanje zajednice vjernika je u dobroj mjerizanemareno.

Govorei o sakramentu pokore Antun ne naglaava samodjelovanje Duha Svetoga, pokornika i ispovjednika, nego ongovori i o sudjelovanju i radosti cijele Crkve. Koliko je Antun upromatranju i doivljavanju svih sastavnica sakramenta pomirenjabio duboko nadahnut evaneoskim tekstovima pokazuje i to to

149

Sermones, III., str. 8-9.150 Sermones, I., str. 67.151 Sermones, II., str. 588.



29/32

157

on smatra gotovo normalnim da se poslije ispovijedi ne radujesamo pokornik, nego bi se svi vjernici trebali radovati kao to sena nebu raduje Bog i njegovi aneli (usp. Lk 15,7). Tako Antunpie: Zbog zajednikog dobra treba i radost biti zajednikom. Kadse vraa nevinost, ponovno se vraa i milost. Ne treba se uditi toje ovjek i njegova savjest puna radosti jer to se dogaa i u nebu,u Bogu i u njegovim anelima.152

On o toj zajednikoj radosti cijele Crkve zbog obraena, i usakramentu pomirenja nanovo roena, grenika govori ak i nasam Boi kad ga poklik Dijete nam je roeno! (Iz 9,6) prisjeaIsusove rijei: Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, neeteui u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Tumaei je poruuje: Kadse neki grenik obrati i postane djetetom Kristovim, s klicanjem usrcu i s radou u glasu trebamo pokliknuti: Dijete nam je roeno!A Ivan kae: ena, tj. Crkva, kada raa propovijedanjem ili

milosrem prema grenicima, alosna je; ali kad rodi skrueno

ui ispovijeu dijete, tj. novo-obraenika, ne spominje se vie muke

od radosti to se ovjek rodio na svijet (Iv 16,21)... Sin nam jedarovan! Neka je hvala Bogu, jer iz roba svijeta i avla dobismosina Bojega....153

5.1. U sakramentu pomirenja ostvaruje se cijeli Kristov

dogaaj

Veliina sakramenta pomirenja je prije svega u tome to se ponjemu dogaa cjeloviti dogaaj Kristova spasenja. Nije samo rijeo pratanju grijeha, nego ostvarenje cjelokupnog djela spasenja

koje tei za oboenjem ovjeka. Govorei o tome Antun se sluibremenitim Kristovim imenom Pontifex - to moe znaiti Veliki

152 Sermones , I., str. 447.153 Sermones, III., str. 12. O toj boli Crkve zbog grijeha pojedinih vjernika, ali i

o radosti i klicanju zbog obraenja i ispovijedi kojom se pojedinci vraajuzajednitvu Antun takoer jasno govori: Crkva ima djecu, zaetu sjemenomrijei Boje; vie u poroajnim bolovima i trpi zbog napora da obrati grenike.Zato ona, Baruhovim rijeima, kae: Idite, djeco, otiite svojim putem! Jaostajem naputena, samotna; skinuh haljinu mira, odjenuh se u kostrijet svojihvapaja; sve dane svoje zazivat u vjenoga. Ohrabrite se, djeco, zavapite bogu:on e vas izbaviti iz nasilja, iz ruku neprijatelja. Jer u Vjenoga se uzdam, on evas spasiti; od Svetoga oekujem radost; uskoro na vas e se smilovati, VjeniSpasitelj va. S tugom i plaem vidjeh vas gdje odlazite, ali Bog e vas meni

vratiti s radou i klicanjem za sva vremena (Baruh 4, 19-23). A to se zbiva nadan Pepelnice, kad se pokajnici alju izvan Crkve, te na dan Posljednje veerekad se ponovno okupljaju SermonesI., str. 274-275.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


30/32

158

sveenik i graditelj mostova. Krist je nazvan pontifex buduihdobara. Pontifex oznauje, onoga koji postaje mostom, koji jeput onima koji ga slijede. Bile su dvije obale, obala smrtnosti i

obala besmrtnosti izmeu kojih je tekla neprelazna rijeka naihbezakonja i naih bijeda, o kojima govori Izaija: Opaine vae su

jaz otvorile izmeu vas i Boga vaega. Vai su grijesi lice njegovozastrli i on vas vie ne slua (Iz 59,2).Doe dakle Krist i pribliinam se kao graditelj mosta koji sebe sama uini mostom s naeobale smrtnosti do obale svoje besmrtnosti, da bismo po njemumogli prijei u posjedovanje buduih dobara. Krist je doaooprostiti nam grijehe, kao pontifex buduih dobara, tj. da namdadne vjena dobra.154

To se, po Antunu, na poseban nain dogaa u sakramentupomirenja kojim ovjek s obale smrtnoga grijeha, preko mostaispovijedi, prelazi na obalu pokornikog djela zadovoljtine.155

Krist je dakle postao mostom i tu sliku treba uzeti vrlo ozbiljno usvom njezinom simbolikom znaenju. Naime, svaki most pripadaobjema obalama koje povezuje i u isto vrijeme omoguuje i drugimada s jedne obale prelaze na drugu. Ovdje je rije o obali naesmrtnosti i obali Boje besmrtnosti. Isus je kao Sin Boji potpunou Ocu, dakle potpuno na obali besmrtnosti, ali je utjelovljenjemi smru na kriu uao i u nau krhkost i smrtnost te tako spajaobje obale, i omoguuje svojim vjernicima i prijateljima da ponjemu i s njim prijeu iz smrtnosti u besmrtnost.

To oprotenje i spasenje ne dogaaju se nekim automatizmom,nego spasenjskim djelovanjem Krista Gospodina, osobito znakomkria Gospodinova i tu Antun, vjeran Franjinoj ljubavi i potivanju

kria u obliku tau- sa svim znaenjem i simbolikom to tajznak oznaava u franjevakoj duhovnosti - ovako pie: ovjekobuen u lan je Isus Krist, obuen u lan naega tijela: Otac mu jezapovjedio da utisne znak tau, tj. znak svoga kria i spomen svojemuke, na elo, tj. u pamet pokornika koji jecaju u kajanju i plauu ispovijedi za sve zloine koje su uinili oni ili drugi.156

154

Sermones, I., str. 175-176.155 Sermones, I., str. 225.156 Sermones, I., str. 271.



31/32

159

ZAKLJUAK

Iz propovijedi sv. Antuna, koje bi se moglo nazvati Summade ponitentia franciscana,157vidi se oito vanost teme oevaneoskoj metanoji, posebno unutar sakramenta pokore.Sigurno da je Antuna u tom promicanju slavljenja skramentapomirenja nadahnula i odreba Crkve na IV. lateranskom saobrupo kojoj se je svaki vjernik trebao barem jedanput na godinuispovijediti, ali on ne ostaje samo na motivaciji propisa, negoumije unii u svu ivotnu ljepotu i evaneosku svjeinu togasakramenta.

U obraivanju teme o pokori Antun pokazuje uravnoteenostnauavanja te govori svim vjernicima, ne samo klericima, i totako to svoje razmiljanje i nauk temelji uglavnom na Pismu,na patristikoj i srednjovjekovnoj teologiji i duhovnosti. Istie

i neke izvorne elemente i vidike koji nam jasno pokazuju daje Antun bio neumorni slavitelj sakramenta pomirenja, jer tajsakramenat je za njega doista slavlje. Ispovijedati se znai slavitiBoga i njegovo milosre istovremeno s priznavanjem grijeha.Pokora je kao sakramenat boanska ustanova i kao takva jeapsolutno nuna za vjeno spasenje.

Kao to je bilo uobiajeno u njegovo vrijeme, Antunusredotouje svoju pozornost na privatni oblik sakramentaispovijedi, ali pokazuje da mu je poznat i javni oblik koji setada nije obiavao prakticirati. to se tie grijeha i on ima naumu trojaki njegov izvor: oholost, bludnost i pohlepu, ali vieno drugi pisci inzistira na okolnostima u kojima se ine grijesi,

na potrebu da ih se tono navodi. Veoma je pozoran na grijehepropusta, pa potie da se zbog njih ee optuuje.Snano naglaava povezanost temeljnih sastavnica

sakramenta pokore: skruenost, ispovijed grijeha i naknada(zadovoljtina). U vie navrata pridaje ista svojstva i uinkekako kajanju (skruenosti) tako i ispovijedi. Preporua estuispovijed, dapae govori o svakodnevnoj ispovijedi te snanoinsistira na ispovijednoj tajni. Puno panje poklanja opisivanjuispovjednikova lika koji mora moliti za pokornike, savjetovatiih i odrjeivati. Osobito je uporan u nastojanju da se shvatisocijalnadimenzija grijeha i da se uoi i prepozna crkvenost

157 Usp. S. DOIMI, I Sermoni di S. Antonio prima Summa de paenitentia nell Ordinefrancescano, Il Santo 8 (1968.), str. 61-77.

Sluba Boja 50 (2010.), br. 2, str. 129 - 160


32/32

160

sakramenta pomirenja. Svakako treba spomenuti injenicu daon u sakramentu pomirenja otkriva dogaanje cijelog Kristovamisterija.

Na kraju, iz ovog kratkog prikaza nauka o slavljenjusakramenta pomirenja, s pravom moemo rei da je sv. AntunPadovanski zasigurno bio jedan od najveih promicatelja islavitelja tog sakramenta te i danas moe biti uitelj i primjersvim ispovjednicima.

THE SACRAMENT OF RECONCILIATION IN THE SERMONSOF ST. ANTHONY OF PADUA

Summary

The beginning of the third millennium is characterized bythe crisis of the sacrament of reconciliation. That crisis is backedby the insensitivity to evangelic proclamation of conversion andpenance in contemporary culture. The crisis is also assisted bythe insufcient knowledge and understanding of the sacramentof reconciliation.

Having all this in mind, in this article the author wants toinvestigate the doctrine on the sacrament of reconciliation in thesermons of St. Anthony of Padua.

Gathering and analyzing St. Anthonys statements on thesacrament of reconciliation, scattered on over 1500 pages ofhis sermons, the author shows that they are a real mine of

lessons regarding the sacrament of reconciliation which arevaluable even today and can help to better and deeper revealing,understanding and celebrating of this sacrament. His reectionsare vitally wise, concrete and simple, and fully founded on theScripture and tradition of the Church.

Key words: penance, repentance, confession, satisfaction,priest.


sakrament pomirenja u govorima sv.antuna padovanskoga

Documents