Popularna kultura

Idemo na pivo – S MLADENOM KLEMENČIĆEM

Tajne belgijskih samostana

U Belgiji, zemlji gdje pivo ima i svoga nebeskog zaštitnika, samostani su još u srednjem vijeku postali prvim poduzećima za masovniju proizvodnju piva. I dok su samostani u Austriji i Njemačkoj proizvodili pivo u duhu pivarske tradicije tih zemlja, uglavnom pšenična piva te piva donjega vrenja, belgijski su samostani razvili proizvodnju piva gornjega vrenja. 

Od samostanskih piva najcjenjenija su ona što dolaze iz opatija trapističkoga reda, nastala u 17. stoljeću reformom glasovitih srednjovjekovnih graditelja cistercita. Trapistički samostani redovito su uzorno organizirana poljoprivredna i manufakturna dobra koja obuhvaćaju i pivovare. Od trapističkih samostana kojih su piva priznata šest ih je u Belgiji, od toga su po tri u valonskom (Chimay, Orval, Rochefort), odnosno u flamanskom dijelu (Westmalle, Sint Sixtus u Westvleterenu, Achel), dok se preostali sedmi (Schaapskooi) nalazi u Nizozemskoj. Samo ti samostani imaju pravo proizvedeno pivo nazivati trapističkim. Preduvjeti su da je pivo proizvedeno unutar samostana ili pod punim nadzorom redovnika te da prodaja nije komercijalno usmjerena, nego da se prihod rabi za potrebe samostana ili pak u humanitarne namjene. 

Ako netko misli da marljiva braća trapisti pivo proizvode stotinama godina, razočarat će se. Postojeći

trapistički samostani, doduše, nastavljaju samostansku tradiciju iz davnih vremena, no red trapista današnje je samostane preuzeo uglavnom tek nakon Francuske revolucije. Najstariji je samostan Orval u Ardenima, utemeljen još u 11. stoljeću, no suvremena proizvodnja piva nije pokrenuta prije 1931. I drugi po starosti samostan Rochefort, utemeljen 1230, nalazi se u Ardenima, a pivo proizvodi od 1899. Westmalle nedaleko Antwerpena utemeljen je 1794. Pivo se za interne potrebe kuha od 1836, za potrebe mještana prodaje ga se od 1870-ih, komercijalna proizvodnja započela je 1920, a najpoznatiji pivski var Westmalle Tripel razvijen je nakon Drugoga svjetskog rata. Samostan Sint Sixtus u Westvleterenu u Flandriji utemeljen je 1831. Ima pivovaru najmanjega kapaciteta, stoga pivo prodaje isključivo uz telefonsku narudžbu, dok je za komercijalnu proizvodnju ovlaštena obližnja pivovara. Braća iz Westvleterena utemeljila su 1850. samostan Chimay, koji pivo proizvodi od 1863, a bio je prvi koji je između dva svjetska rata počeo popularizirati pojam trapističkoga piva. Od 1998. u skupini trapističkih samostana je i opatija sv. Benedikta u mjestu Achel. Utemeljili su je 1846. trapisti iz Westmallea, a pivo se počelo proizvoditi 1852, no početkom Prvoga svjetskog rata braća su morala samostan napustiti. S nizozemske strane granice nalazi se samostan Koningshoeven, gdje je 1885. utemeljena pivovara Schaapskoi koja proizvodi pivo pod komercijalnim imenom La Trappe. 

Trapistička piva obično pripadaju pivskoj vrsti aleova, neka su suha, no većinom su slatkasta, svakako vrlo aromatična i s iznadprosječnim udjelom alkohola te s mnogo nataložena kvasca na dnu boce jer se fermentacija nastavlja i nakon punjenja u bocu. Kvasac u pivu Orval aktivan je punih osam mjeseci nakon što se boca začepi, dok se i nekoliko godina smatra poželjnim vremenom za odležavanje boce. Za nazive se primjenjuju različiti načini imenovanja, ovisno o boji piva (Chimay) ili pak o njegovoj jačini. Najpoznatiji je sustav kojim se razlikuje osnovno pivo te dvije jače izvedbe (Dubbel i Tripel), a rabe ga Westmalle ili La Trappe. Većina trapističkih samostana ima u sastavu posjetiteljski centar gdje se pivo može kušati i kupiti, dok obilazak ostatka samostana najčešće nije dopušten. Pojedini samostani, primjerice Orval ili Chimay, osim piva proizvode i sir, koji se, treba li uopće reći, izvrsno nadopunjuje s istoimenim pivom. Trapistička piva iz samostana s većom proizvodnjom, kao što su primjerice Chimay, Westmalle ili La Trappe, mogu se nabaviti u redovitoj prodaji pa tako i u nas, no zbog razmjerno visoke cijene nisam siguran koliko su popularna. Za razliku od trapističkih piva zaštićenih oznakom o autentičnosti podrijetla, belgijska samostanska piva (Abdijbier ili Bičres d’Abbaye) proizvode komercijalne pivovare, oponašajući trapističke uzore odnosno koristeći se licencijom dobivenom od nekog samostana ili pak samo imenom nekoga sveca. Počela su se pojavljivati nakon Drugoga svjetskog rata, a prvo je bilo pivo koje se izvorno kuhalo u samostanu premonstratenškog ili norbertinskog reda Notre-Dame de Leffe u valonskoj provinciji Namur. Opatija je još 1952. sklopila ugovor s pivovarom iz Overijsea u, zanimljivo, flamanskom dijelu zemlje. Kako je pivovara s licencijom s vremenom postala vlasništvom koncerna Interbrew (danas InBev), proizvodnju je preuzela glavna pivovara u njegovu sastavu Stella Artois u Leuvenu, a piva Leffe postala su jednim od zaštitnih znakova koncerna pa su nakon njegova ulaska u hrvatsko pivarstvo od druge polovice 1990-ih godina dostupna i u nas. Nažalost, do naših kupaca stigle su

samo dvije osnovne vrste piva, svijetli Leffe Blonde i tamni Leffe Brune, a ne i ostale, zanimljivije inačice kao što su crvenkasti Leffe Radieuse, dugo odležali Leffe Vieille Cuvée ili pak za samostanska piva uobičajeni Dubbel i Tripel. S Leffeom sam se prvi put susreo kod prijatelja u Engleskoj, kada je njegova djevojka dovukla iz Belgije veću količinu toga otprije joj poznata piva. Kada mi se koju godinu potom ukazala nova prigoda, znao sam o kakvu je pivu riječ iako je mjesto, mađarski grad Pečuh, bilo neobično za druženje s belgijskim pivom. Nakon predstavljanja jednog enciklopedijskog djela tamošnjoj hrvatskoj zajednici, nas trojica kolega i prijatelja produžili smo večernji boravak u Pečuhu te se negdje oko ponoći zatekli u lokalu koji je u imenu sadržavao odrednicu blues bar. U našem kolektivnom pamćenju ostao je zapamćen po glazbi korijenskih Animalsa i Stonesa, kao i po činjenici da je na pivskoj ponudi bilo pivo Leffe. Popili smo nekoliko rundi, a onda nas je barmen obavijestio da dalje neće ići jer su iscrpli zalihe. Ostali smo kratki za barem još jednu rundu Leffea, no prijatelj pisac uveo ga je u prvi sljedeći roman o privatnom istražitelju Nikoli B. A glede na početku teksta spomenuta nebeskoga zaštitnika belgijskoga piva Arnolda, valja reći da o njegovim svjetovnim zaslugama postoji više legendi. Arnold (Arnoul) od Soissonsa odnosno od Oudenaardea bio je flandrijski benediktinac koji se bavio kuhanjem piva te praktičnim napucima pridonio unapređenju proizvodnje piva, a osobito širenju svijesti o njegovoj zdravstvenoj vrijednosti. Prema drugoj legendi biskup Arnold (Arnuf) od Metza zaustavio je epidemiju kuge uvjerivši građane da umjesto vode piju pivo. Oba su Arnolda očigledno uvidjela higijenske prednosti prokuhana napitka pred običnom vodom, tada često zaraženom, i time zadužili suvremenike, koji su pak u njihovoj dalekovidnosti vidjeli Božju ruku. Bez obzira koji od njih dvojice bio pravi svetac, sveti se Arnold u Belgiji štuje kao zaštitnik hmeljara i pivara, svetkuje se 8. srpnja, a u ikonografijičesto je prikazan s pivarskim alatom, trozupcem odnosno zgrtačom u ruci, ili pak s pčelinjom košnicom kojom se koristio za filtriranje piva.

Pivo i samostani se međusobno prožimaju! Taj je utjecaj dvosmjeran. Neću posebno obrazlagati da redovno

uživanje piva na potpuno poseban način usmjerava život samostanski. Taj učinak može dobro razumjeti svatko

onaj, tko je neko vrijeme živio u samostanu. Pokušat ću dočarati i daleko suptilniji utjecaj, jer naime redovnici,

baveći se proizvodnjom piva, daju tom životu potpuno posebnu, do tada nepoznatu kvalitetu.

Za istraživanje te međuzavisnosti nema boljeg mjesta od ovog – pivovara koja se zove Klášter (Samostan).

Pivovara Klášter nalazi se u općini koja se zove Klášter Hradiště. I što je sad to? Pivovara, samostan (klášter) ili

gradište (mjesto gdje je sagrađeno nečije sjedište)? Odgovor glasi: Sve to, ali postupno. Objasnit ću to poviješću:

Kosmas govori, da je u pogansko vrijeme naša zemlja bila podijeljena na plemenske kneževine. U sjeveroistočnoj

Češkoj stolovalo je pleme Hrvata, koji su ovdje, na ovoj uzvisini, imali svoje plemensko gradište. Gle – Hradiště.

Přemyslovci, vladari središnjeg plemena Čeha, zemlju su pak ujedinili. Međuplemenskih ratova nije bilo mnogo.

Přemyslovci su se radije odlučivali za brakove među kneževskim obiteljima, a tamo gdje su za takve veze

postojale zapreke, posezali su za ubojstvima konkurentskih knezova. I poslije ujedinjenja zemlje ostala su stara

plemenska gradišta važna središta. Stoga su se u njima gradile crkve i samostani (klašteri). I eto ga – Klášter

Hradiště.

A pivovara? U njenom grbu čitamo godinu osnivanja 1570., ali to je greška. Tada je pivovara vjerojatno bila

ponovno izgrađena ili proširena. Pivo se tu jamačno kuhalo i ranije, zacijelo od pradavnih vremena. Dokazat ću to

vrlo lako, jednim jednostavnim pitanjem – da se tu nije kuhalo pivo, što bi pili muži hrvatski? A poslije njih

redovnici? Ta prve pivovare u nas bile su u samostanima – najstarija je osnovana u Břevnovu još godine 993. (ali

to najvjerojatnije ne odgovara istini), pa u Cerhenicama 1118!

Smatram da je samostanska pivovara u Klašteru djelovala i kuhala pivo poslovične kvalitete još prije nego što su

1420. godine ovamo prodrli husiti. Samostan su razorili vrlo pažljivo, od crkve je ostao tek pažnje vrijedan portal.

Kad su razorili samostan zapalili su njegove ostatke. Bojim se da je u tom razaranju uništena i pivovara. Kad su

husiti shvatili što su učinili u svom svetom zanosu, dali su se na gašenje požara, a priskočili su i vatrogasci

tamošnjeg dobrovoljnog vatrogasnog zbora. Ali, sve je bilo uzalud. O ondašnjoj borbi sa stihijom svjedoči

sentimentalna pjesma, sačuvana u narodu pojizerskog kraja: „Što ste vatrogasci, što ste radili, pa ste pivovaru

izgorjet pustili…“

Pivovara na sreću ne može izgorjeti cijela; izgori kuhaonica, koja je na površini. Podzemni podrumski prostori

ostaju. Zato je pivovaru lakše obnoviti nego samostan. U samostan se redovnici više nikad nisu vratili. Plemstvo,

kojem je mjesto pripadalo od ruševina su izgradili dvorac – ne baš značajan, pošto tu nikad nisu stolovali; živjeli

su u okolnim većim i udobnijim dvorcima. Zato je pivovara bila iznimna, cvjetala je, a gospoda su je često

posjećivala. Posljednji od predbjelogorskih vlasnika bio je izvjesni Václav Budovec iz Budova. Na njemu je

potvrđena istinitost ovdašnje poslovice:

 

Tko samostansku pivovaru previše ljubi

taj prije ili kasnije sve što ima gubi.

 

(Kdo v Klásterskym piwowárze prodljwá

zagisté drzjwe neb pozděgi stateg beywa.)

 

Gospodina Budovca to je stiglo kasnije, kada je već bio osamdesetogodišnji starac, ali zato definitivno – na

Starogradskom trgu.*

Portal crkve u Klašteru Hradište

Konačno dolazim i do utjecaja redovnika na kvalitetu piva. Pretpostavljam naime da je uravnoteženost okusa

ovdašnjega piva, njegov „bouquet“, znak njegova samostanskog podrijetla. Dokazat ću to analogijom: Na svojim

putovanjima svijetom u flandrijskom gradu Gentu našao sam pivnicu, čija je „pivska karta“ bila prilično opsežna

knjiga. Nudili su naime dvjesto vrsta piva. Među njima najveći specijaliteti potjecali su iz samostana, pogotovo iz

onih trapističkih. Trapistički red je veoma strog. Zabranjuje naime redovnicima govor, izuzev pravilnih zajedničkih

molitava. Evidentno je da ta posve iznimna regula omogućuje koncentriranje stvaralačkog potencijala redovnika,

koji se ostvaruje u skrbi za samostansko pivo punoj ljubavi.

Samostansko podrijetlo vrhunskih piva za mene je dokaz da uživanje u pivu ima veze s bogobojaznim životom.

Pivo obično (a ono samostansko posebno) spada među dobre Božje darove, u kojima možemo uživati, radovati

im se i hvaliti ih.

Osobno nemam nikakva samostanska iskustva; moja sklonost samostanskom pivu određena je činjenicom da po

ženskoj liniji potječem iz toga kraja. moj pradjed je imao prekrasnu drvenu pivnicu u nedalekim Neveklovicama i

bio je obožavatelj samostanskog piva. Nažalost, promašila nas je restitucija, pa zato nemam podataka o tome

nastavljaju li sadašnji vlasnici zavjet moga pradjeda. Na samrtnoj postelji taj je dobri muž naime zaklinjao svoje

sinove da ne dopuste da se obiteljske pipe oskvrnu konkurentskim pivom, a naročito je upozoravao na svijansku

patoku.1

Pijem u spomen na gospodina Budovca i svoga pradjeda i želim svima nama da nas dobri Božji darovi prate i u

godinama koje dolaze! Uđi i ne pravi štetu!

 

"Pivo i samostani" je prva autorova kulturno-povijesna-pivologijska studija. Izložena je na sastanku OBC u

samostanskom kamenom hramu. Na sreću, sačuvana je fokumentarna fotografija1Sa žaljenjem moram konstatirati da je pradjed u svom obožavanju samostanskog piva isključiv. Na svojim

istraživačkim putovanjima posjetio sam – kako ćete ubrzo vidjeti – također i pivovaru Svijany i tvrdim da svijansko

pivo ni po čemu nije ništa manje kvalitetno piće od samostanskog piva.*Naime, zbog sudjelovanja u vlasti Fridricha Falckoga, osuđen je na smrt i pogubljen na Starogradskom trgu 21.

lipnja 1621. (Op. prevoditelja)

 

Preveo Mato Pejić

Redovnici trapisti iz opatije Sv. Siksta u Belgiji proizvode najbolje pivo na svijetu Westvleteren 12 koje je od sad po prvi puta dostupno na policama belgijskih supermarketa.

Na ovaj potez su se odlučili kako bi prikupili sredstva za obnovu samostana iz 12. stoljeća za što im je potrebno 2,3 milijuna eura. Redovnici su trgovinama dostavili 93.000 sanduka sa šest boca piva (33 cl), a već prvoga dana, kupci su razgrabili 85% piva.

Redovnici su ovu akciju pripremali još od 2010. kada su svakog mjeseca proizvodili dodatnu količinu piva. Nakon što se rasproda količina namijenjena supermarketima, ljubitelji Westleteren piva ponovno će ga moći kupiti samo u opatiji Sv. Siksta.

U opatiji živi 30 redovnika trapista koji prema mišljenju uvaženih svjetskih portala kao što su Beer Advocate, Rate Beer ili Beer Pal proizvode najbolje pivo na svijetu Westvleteren 12.

Opatija sv. Siksta smještena je u zapadnoj Belgiji, a pivovara koju vode redovnici je osnovana 1838.

Pivovara trenutačno puni samo tri vrste piva: Westvleteren Blonde (zeleni čep), 5.8% Vol, od 1999. Westvleteren 8 (plavi čep), 8% Vol. Westvleteren 12 (žuti čep) 10.2% Vol., od 1940.

Ova piva mogu dugo stajati u boci, a neki pivopije više vole njihov okus kad "odstoje" nekoliko godina što znači da ovo pivo dozrijeva skoro kao i vino.Mala pivovara koju vode trapisti proizvede približno 500.000 sanduka piva godišnje, od čega nešto manje od 160.000 sanduka piva Westvleteren 12. To je jako mala količina za "najbolje pivo na svijetu" zbog čega je to pivo teško dostupno i uglavnom prilično skupo (oko 220 kuna za 0,33 l).