Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultetOdsjek za historiju

Ustanak u Bosni 1875-78.

Kandidat : Aldin Frašto Mentor : doc. dr. Edin Radušić

Sarajevo, decembar 2012

U ovom radu pisat ćemo o ustanku koji se desio u Bosni između 1875 i 1878. godine.

Naime riječ je o pobuni prije svega hrišćanskog stanovništva, koje je bilo nezadovoljno

načinom ponašanja vlasti prema njoj. Pored toga javlja se i ideja kod ustanika o ujedinjavanju

sa Srbijom, što se posebno dopalo ustanicima. Prilikom pisanja ovog rada koristio sam se

knjigom Milorada Ekmečića ,, Ustanak u Bonsi 1875-78.''. Knjiga je podijeljenja u 4 glave,

koje govore o situaciji prije ustanka, samom ustanku, te događajima pomoću kojih je ustanak

završen.

Kao glavni razlog početka ustanka u Bosni 1785. godine Milorad Ekmečić na samom

početku svoga djela kaže da je do nje doščp radi provale seljačlih masa u politiku, a njihovi

pokreti da su igrali značajnu ulogu u rušenju Turske imperije. Naime ustanek 1875. godine

počeo je kao seljačka pobuna koja je u svom neposrednom programu izmiješala protiv

socijalnog nasilja, još neuobličene u političku misao, s idejama koje su nikle u okviru tradicije

društvenih kretanja u Bosni prije pobune.1

Da bi smo govorili o samom ustanku prije svega trebali bi smo spomenuti glavne

razloge zbog kojih dolazi do ovog ustanka, a da bi smo došli do razloga početka ustanka

moramo se dotaći agrarnog sistema u to vrijeme, tačnije nezadovoljstva tim sistemom u

Bosni. Većina hrišćanskog stanovništva u to vrijeme predstavljala je socijalno zavisan narod.

Od 85 hiljada kmetovskih porodica samo neznatan broj bili su muslimani, a od 77 hiljada

porodica slobodnih seljaka njih 5% bilo je hrišćana. Pored toga u 19. stoljeće seljaci su ušli

kao čifčije. Seljak je svuda imao da zemljovlasnicima plaća trećinu, a seljačka , a seljačke

zgrade pripadale su zemljovlasniku, koji je po tekstu naredbe2 bio dužan da ih podiže i

održava. A ono što je posebno bilo značajno ovom naredbom što se sada seljak iz kuće ili sa

zemljišta ne može otjerati osim ako ne obrađuje zemljište, ne plaća trećinu, čini štetu ili na

bilo koji način poduzima nešto što se protivi zakupničkom ugovoru. Da bi se izbjegle sve

moguće zloupotrebe, dvije strane su morale sklopiti ugovr pred sudom, a vlasnik nije smio

tražiti ništa više od onog što je bilo predviđeno ugovorom. Pored trećine, seljak je sada morao

da plaća i desetinu državi, te su one glavne karakteristike socijalnih odnosa na bosanskom

1 Milorad Ekmečić, ,, Ustanak u Bosni 1875-78., Sarajevo 1973. 17.2 Riječ je o saferskoj naredbi.

1

selu do ustanka. Ipak situacija u stvarnosti nije izgledala onakva kakva je predviđena u

saferskoj naredbi, jer se seljak i dalje osjećao nesigurnim na zemlji koju obrađuje.

Ipak ono što je pposebno pogodila seljaka je cijena desetine koja je u godinama pred

ustanak naglo rasla. To je svakako na neki način opravdano činjenicom da se država nalazila

u sve goroj situaciji, a da joj je novac bio sve potrebniji, a najlakše je udariti po običnom

građaninu. Od 1839 godine desetinu više ne skupljaju spahije, kako je to određeno

Hatišerifom od Gilhane, nego to sara rade zakupnici, a zakonski je određeno da se zakup

desetine preuzima putem licitacije. To su redovno činili trgovci u većini slučajeva, a nešto

rjeđe begovi. Ti trgovci su pretežno bili hrišćani koji su zbog toga kod naroda bili omrženiji

od samih muslimana, jer kako podatci kažu oni su znali biti gori i od samih spahija. Zakup se

dakle u to vrijeme uzimao po principu ko više da novca, a državi je to bitno jer se u to vrijeme

u carstvu provode mnoge reforme, prije svega vojna, pa je novac potreban. Pored toga

Osmanlije su bile dužne drugim zemljama oko 200 miliona funti sterlinga, pa je vlada upravo

zbog toga morala naći nove izvore prihoda, a povećanje desetine ili uvođenje novih poreza

bio je jedan on najlakših načina. 3 Zakup desetine je imao svoju ekonomsku logiku, trebalo ga

je što jeftinije prodati, a što skuplje unovčiti. Za seljaka je to značilo samo nove brige, jer je

znao da će zakupnik uzeti od njega više nego je to predviđeno. Porast desetine može se pratiti

od 1872. godine. . Dovoljno je reći da je u prosjeku godišnji prirast desetine u odnosu na

njenu apsolutnu viisnu iznosio od jedne četvrtine do petine, a već 1874. godine zbog velike

porasti desetine u pojedinim selima se nije mogao naći zakupac, pa su je morale utjerivati

same vlasti. Pored toga vlada je ukinula unutrašnje carine u Turskom Carstvu, što se u Bosni

ne bi ni osjetilo, da se umjesto toga ne uvodi desetinska četvrtina, koja je trebala da nadoknadi

gubitak državne kase izazvan ovim ukidanjem unutrašnjih carina u Carstvu, a ovim je

desetina jednom formalnom zakupskom jerom pretvorena u osminu, a time je stvarno

povećana za dva i po puta. Kako bi olakšala situaciju vlada je ukinula javne kase(menafi

sanduka), ali to nije značilo nešto posebno seljacima jer su oni u njih i tako dobrovoljno

uplaćivali novac.Pored ovoga pred samo izbijanje ustanka javlja se u Bosni i potreba seljaka

za privatnim vlasništvom posjeda, ali ona ipak i dalje nije toliko izražena.

Zbog svega ovoga na bosanskom selu je još u proljeće 1875. godine tinjao usporen

proces koji je vodio ka ustanku. Već u aprilu seljačke porodice bježe na stranu Austrougarske

i to uglavnom porodice iz Kostajnice i Gradiške, gdje će vidjet ćemo ustanak biti i

3 Pored toga uvodi se monopon da duhan, zatim pokušava vlada uvesti porez na obrt koji se ubirao dijelom u fiksnom iznosu, a dijelom u iznosu od 3 posto na najamnine, zanatsker adnje trgovačke poduhvate.

2

najkonstantniji. Pored toga bježi i nekoliko porodica iz Zvornika i Srebrenice na tlo Srbije.

Upravo ovaj vid otpora prerast će u augustu 1875. godine u veliki seljački ustanak, a kao

glavni razlok uzima se licitacija zakupa desetina za tu godinu. Ona je bila toliko upadljiva da

je većina autora spominju kao glavni uzrok izbijanja nemira. Te godine je određeno da

licitacija zakupa desetine traje mjesec dana, a do 15 juna nije se osim u rijetkim selima mogao

naći nijedan zakupac desetine. Seljaci su već toliko bili opterećeni, da više zakupcima niko

nije mogao garantovati da će povratiti uloženi novac, a kamol i profitirati. Od stotinu sepeta

kukuruza seljaku bi zbog desetine i trećine ostajalo tridesetak sepeta, a seljaci su uspjeli

preživljavati zahvaljujući prodaji stoke, na koju se nije plaćala desetina, a pored toga oni

seljaci koji ne bi imali da plate desetinu zakupac je od njih uzimao ono što nađe kod njih, pa

bi to dalje prodavao i tako namirivao svoje troškove. Treba dodati i da je situacija u samoj

zemlji bila iznimno teška, jer je zima bila jako duga, snijeg se te godine zadržao do aprila

mjeseca, a mnogi su se bojali da neće uspjeti ni uzorati zemlju, te se pojavila glad u mnogim

krajevima. U to vrijeme država donosi zakon o zabrani izvoza šljive, stoke i kože preko

granice, što je još teže utjecalo na seljake, jer je prodaja stoke bila ipak njihov glavni prihod

novca. Osim toga zakupnici nisu uspjeli prodati ni prošlogodišnje žito.

Vlada je ipak popustila i to u vidu da se isplata desetine mogla odgoditi do februara, te

da vlast može prihvatiti cijenu prošlogodišnjeg zakupa, što je i dalje bila prevelika cijena.

Ipak kako se do kraja mjeseca jula i početka augusta i dalje skoro niko nije javljao za zakup,

vlada je preuzela stvari u svoje ruke, a sada od seljaka traže da desetinu isplate dikretno u

novcu. U pojedinim selima su hapšeni knezovi koji se ipak nisu dali navesti da preuzmu

desetinu na sebe, pa su na to bili prisiljeni tako što kajmakam otme knezov pečat na silu, te ih

otisne na ugovore o zakupu poreza.

Pored seljaka zakup robe je teško pao trgovcima, uglavnom onim hrišćanskim,

posebno na sjeveru Bosne gdje je ustanak i najvatreniji. U pojedinim gradovima na sjeveru

Bosne hrišćansko stanovništvo je činilo polovinu. Trgovci kupuju desetine te ih pokušavaju

pokupiti za znatno više novca nego su platili. Njima najteže pada zabrana izvoza robe van

granica, posebno ako znamo da su Srbija i Austrougarska bile glavne mušterije. Također

smeta im i ometanje rada srpskh škola i crkvenih opština u kojima oni vrlo živo djeluju i

nalaze ostvarenje svojih prava. Pored toga hrišćanski trgovci su znali biti ubijani od strane

bosanskih muslimana trgovaca, jer je njihova uloga bila dominantnija njego njihova. Upravo

zbog toga hrišćanski trgovci se okreću prema Srbiji i u njoj traže oslonac, a na granicama

Bosne se u isto vrijeme počinju stvarati srpske nacionalne organizacije, čiji je rad usmjeren na

3

rušenje Osmanske države i na ujedinjavanje Bosne sa Srbijom u zajedničku državu, a ovima

je pokret prestajao biti samo bosanska stvar, te se vezao za srpski nacionalni pokret. Ove

organizacije su bile u vezi sa Srbijom preko niza agenata iz srbijanske vlade, a jedan od njih

je i Niko Okan, koji se zalagao kao i njegove kolege za to da se Bosna oslobodi od Osmanlija,

te da se ne dozvoli da se ona pripoji bilo kojoj zemlji osim Srbiji.4

Što se tiče stanovnika drugih vjera u Bosni, stanjem u Bosni, nisu bili zadovoljni ni

muslimani prije samog ustanka. Oni su 1870. godine u Istambul poslali jednu deputaciju

Sarajevske skupštine, koja se sastojala od jednog pravoslavca, katolika i muslimana, da

se ,,ište'' od portde da se ispune želje skupštine, tj. da se smjene turski funkcioneri u Bosni, te

da se vlada upozna sa potrebama naroda. Pored toga oni traže olakšanje trgovine, posebno sa

Austrijom, teda se oslobode plaćanja novouvedenih zemljišnih poreza i desetinske četvrtine.

Svakako treba istaći da i srpske organizacije na sve moguće načina pokušavaju pridobiti

muslimanske begove na svoju stranu, ali u tome ne uspjevaju. Što se tiče muslimanskog

stanovništva u samom ustanku, njegova uloga je bila drugačija nego hrišćanska. Naime kako

su hrišćani nosioci ustanka, muslimani su, prije svega age i begovi, stale na stranu Osmanske

vlade, te su se oni ustvari prvi digli na ugušenje ustanka. Oni to nisu prestajali činiti ni u

jednom momentu, a lobiranje raznih srpskih organizacija kod njih nije prolazilo. Također

treba dodati da oni stvaraju samostalno i odbore javne sigurnost,koji trebaju da vode brigu o

ugušenju ustanka. Naročito poznat po tome je cazinski beg Alija Pozderac.

Što se tiče hrišćanskog stanovništva u ustanku u Bosni, treba dodati da ono nije mnogo

učestvovalo u njemu. Naime postojalo nekoliko slučajeva oko Livna gdje su se prije svega

pojedini fratri digli protiv vlasti, ali je to sve bilo minimalno i nije bilo dovoljno jako da bi

pružilo neki jači otpor. Postoje podatci koji govore da je čak i Vatikan zabranio sveštenicima

da se dižu na ustanak, jer su mu Osmanlije bile dužne ogromne količine novca, pa ustanak

nikako nije išao u njihovu korist. Osim toga javljaju se i izjave pojedinih fratara i svećenika

da bi hrišćanima pod Srbijom bilo mnogo gore nego pod Osmanskom državom.

Što se tiče samog ustanka on je prvo započeo u Kostajnici, gdje su pušteni knezovi se

digli po selu i pozvali seljake na ustanak. Ono što je i dalje bilo masovno, kao i tokom cijelog

ustanka do njegovog kraje je mesovni bijeg seljaka preko granice. U kretanju su se nalazila

čitava sela, sa svom pokretnom imovinom koja se mogla na brzinu ponijeti. Ono što je

4 Ove srpske ogranizacije oslonac u Bosni su imale preko trgovaca, koji su bili zaduženi da šire ideje o oslobođenju i ujedinjavaju sa Srbijom. Pored toga ove organizacije su pomagale sa radom srpskih škola, slale im knjige i slično, a sve sa ciljem da se probudi narodna svijest Srba.

4

posebno utjecalo na izbijanje ustanka je i činjenica da se već proširila vijest o hercegovačkom

ustanku, drugo je propaganda za pokretanja ustanka, prije svega od srpskih organizacije, a

treće je prolaz policijskih vojnih odreda kroz sela u cilju hapšenja nekih istaknutijih seljaka.

Za ustanak u Hercegovini se saznalo tako što su Osmanlije počele prikupljati rezervne trupe

da ih pošalju u pobunjene krajeve. Što se tiče srpskih organizacija, posebno treba istaći Kostu

Ugrinića, Vasu Pelagića i Vasu Vidovića, koji će tokom čitavog ustanka odigrati veliku ulogu

u njemu, pa kasnije formirati i privremenu bosansku vladu. Upravo Vidović i Ugrinić

formiraju jedan odbor za pomaganje ustanka koji su nazvali Glavni odbor Bosanskog ustanka

za oslobođenje. Plan im je bio da se ustanak pokrene 18.8.1875. godine, ali je ustanak narod

sam pokrenuo par dana ranije. Što se tiče policijskih odreda, njih su Osmanske vlasti slale po

selima kako bi spriječile ustanak. Oni su pokušali da uhapsne neke starješine i uglednije

seljake, a pojedine su i tjerali iz sela. Ipak to je samo više izazvalo bijes seljaka, pa su se u

pojedinim selima ubijale zaptije.

Pored Kostajnice prvi plameni ustanka javljaju se oko Prijedora i Krupe sredinom

augusta. Uzroci su također bili radi zakupa desetine, a i tamo su vlasti vodile nasilan zakup po

selima. Svakako treba odmah istaći da ustanak u ova tri grada nije bio jedinstven, nego da se u

svim gradovima ona vodio zasebno. Što se tiče samog Prijedora treba istaći da su seljaci tamo

da bi ostvarili svoja prava, te da bi spriječili nasilje zaptija, uhapsili i jednog begovog sina, te

u zamjenu tražili zarobljene seljake, a u svom planu su uspjeli. Seljake iz Prijedora nije uspio

umiriti ni pravoslavni mitropolit koji je u augustu došao iz Sarajeva, da ih pokuša nagovoriti

da predaju oružje i da se smire. Nakon toga veliki broj sela oko Dubice i Gradiške se diže na

ustanak, a kao razlog uzima se nasilje osmanske vojske nad seljacima, te paljenje njihovih

kuća. Gradiška je jedan od jačih centara ustanka u sjevernoj Bosni. Razlika u odnosu na ostale

gradove je što tu postoji javno organivozanje pokrete i to preko onih srpskih organizacije.

Ipak prva faza ustanka je završila veoma brzo svi ustanici su uzbrzo počeli pregovarati sa

vlastima. Prva faza je završena općim seljačkim porazom, dolazi do rasula ustaničkih

formacija, a smatra se da je cijela Bosna bila umirena tada osim par sela.5

Ipak ubrzo dolazi do ponovnog pokretanja ustanka. Pokret je omogućio povezivanje

ustanka sa srpskom državnom politikom u toj mjeri da je zajednički program izgledao

potpuno isti. Sada veću ulogu u ustanku igraju trgovci, koji na Hrvatskoj strani stvaraju jedan

odbor pod vodstvom Koste Ugrinića, a u njemu su bili i Vaso Vidović iz Gradiške, te Jovo

5 Riječ je o 12 sela gdje četovanje i dalje nije organizovane, nego se uglavnom vrši u vidu hajdučije okupljene oko Ostoje Kormanoša.

5

Bilbija i Spasoje Babić iz Banja Luke. Što se tiče ustanka na sjeveru Bosne, glavna

karakteristia je to da se poslije njegovog prvog poraza organizuje odbor za njegovo

pomaganje i vođenje, kao i dolazak dobrovoljaca na ustaničko područje. Ustanički odbori se

stvaraju u Srbiji, kao i uz bosansku granicu na hrvatskoj strani. Prvi odbor na bosanskoj

granici smještej je u blizini Gradiške. Razni odbori su obezbjedili velike količine oružja i

municije ustanicima, koji su oni pokušali istovariti kod Gostrice 10. septembra, ali su ih vlasti

preduhitrile, te je tu došlo do okrašaja, ustanici su željeli navesti vojnike u zamku, ali su ipak

bili poraženi. Što se tiče ustanka u drugim dijelovima njega relativno nije bilo, sem u

nekimselima oko Krupe. Također se javljaju i prvi pokreti u jugozapadnoj Bosni,a uglavnom

je u tim prvim fazama vezan za upadanja četa sa dalmatinske strane. Tu je djelovao i Golub

Babić, koji će kasnije igrati važnu ulogu u ustanku.

Kako sam već spominjao javlja se i ustanak u Livnu, koji uglavnom vode pojedini

mladi fratri, koji se bave politikom6, a koji dižu male mase kršćana na ustanak. Baš kao ni

drugi ustanici, ni oni nisu imali većih uspjeha u svojim pobunama. U isto vrijeme se javlja i

ustanak na tlu istočne Bosne. Razlika u odnosu na druge ustanke, ovog ustanka je ta da je on

od početka bio organizovan iz Srbije. Dvije čete za vrijeme vlade Danila Stefanovića,

pokušavaju preći iz Srbije prema BiH. Jedna putem Zvornika u Bosnu, a cilj joj je bio da dođe

do sjeverne Bosne, a druga preko Sandžaka prema Hercegovoni. Ipak ove snage su stigle do

Nove Varoši, gdje su poražene od strane Ali-paše, a posljednji poraz su doživjele na Crnom

Vrhu 10.9.1875. godine.

Da bi smo govorili dalje o ustanku trebamo spomenitu i stav Srbije i Austro-Ugarsk

prema njemu. Srbijanska vlada, tačnije knez u početku odbijaju ikakvu mogućnost

povezanosti i učestvovanja u ustanku, ali kako je vrijeme odmicalo, oni su sve više marijalno i

novčano pomagali ustanku. Pojedine čete sa teritorija Srbije, kao što smo već vidjeli odlaze da

ratuju u Bosnu, što i vidu dobrovoljaca, što u vidu pomoći ustanicima. Što se tiče

Austrougarske ona je sebi za cilj postavila osvajanje BiH, ali ne otvorenim ratom, koji je bio u

protivnosti sa unutrašnjihi muđunarodnim okolnostima.7 Ustvari oni su svoj plan pokazivali

kao namjeru da žele da zaštite Dalmaciju u slučaju nekih opasnosti, pa da radi toga treba

okupirati BiH do Drine i Lima, a ako je potrebno i dalje prema Srbiji. Također ono što

Austriju pogađa je i slovenski pokret u pozadini. Naime u to vrijeme se budi i nacionalna

6 Oni to čine iako im je to bilo vjerski zabranjeno a o politici se obavještavaju preko novina, koje im je također bilo zabranjeno kupovati.7 116. Ti zaključci su donijeti na zasjedanju Krunskog vijeća iz februara 1875. Godine. Te je organizovano uhođenje južnoslavenskih zemalja putem generalptabnih oficira.

6

svijest Slovenaca, koji su prije svega pokušali da se izbore kroz kulturu za svoja nacionalna

prava. Oni se dakle ne dižu na ustanke, a u Austrougarskoj su se sigurno bojali i toga, da po

ugledu na Bosnu i slovenački seljaci se ne dignu na ustanak.

Poslije propasti ustanka na Gaštici od 10.9.1875. godine osobina ustanka je njegova

podjeljenost na posebne političke struje. Uglavnom su to bili pokreti socijalista i struja koje se

drže srpske službene politike. Svoje djelovanje nastavjalju i tajne nacionalne ogranizacije, a

pridružuje im se i pokret Petra Karađorevića. 8 U ustanku možemo razlikovati gruupe koje su

u ustanak ušle posebnim programom, zatim grupe koje rade uz pomoć vlade Srbije, te grupe

koje su opozicija toj vladi. Mnogi članovi ovih struja dolaze na granice Bosne, jedan od njih

je i Vasa Pelagić. Glavna tema njegovog programa je ta da se Bosna treba pripojiti Srbiji.

Također postojao je i politički krug koji se zalagao za otkupljenje zemlje od bosanskih

bogova, ali on nije bio dovoljno jak. Većina vođa ustanka u sjevernoj Bosni se opredjeljuje

za onu grupu koja se drži politike srpske vlade. Pelagić i Ugrinić line socijalističku grupu, a i

oni su imali dosta svojih sljedbenika. Oni izdaju program pod nazivom ,, O preuređenju

Bosne i Ercegovine po suvremenim demokratskim načelima'', koji se sastoji od 26 tačaka, a

glavni cilj programa je da se propagira već sloboda Bosne i njeno ujedinjavanje sa Srbijom.

Bosna bi bila podjeljenja na 20 okruga, a svaki ogruk bi trebao da ima zemljoradničku školu i

nižu realnu školu, po mogućnosti žensku školu, a traži se i sloboda vjere i maternjeg jezika

školama. Oni su se u ovom planu dotakli i agrara, a smatraju da se zemlja treba podijeliti

narodu, te da se načini katastralna karta. Bosna je dakle zamišljena u državnom savezu sa

Srbijom, ona bi imala svoju vladu, narodnu skupštinu, donosila bi svoje zakone, ali bi imali

zajedničkog monarha.

Ono što je i dalje karakteristika ustanka je to da su velike mase ljudi pobjegle iz

Bosne. Pored toga svi pokreti i dalje nisu imal stvarnu vlast u sovjim rukama, a naročito

nema vojne vlasti u ustanku. Vojne akcije su uglavnom prepuštene četovođama, koji rade u

ustaničkom području bez širih zamisli. Zbog toga se sve vrijeme traži održavanje jednog

zajedničkog sastanka zagovarača ustanka. Skupština je održana tek sredinom decembra 1875.

godine u jednoj školi u selu Jamnici. Na skupštini je rješeno više značajnih stvari. Govoreno

je o pokušaju Osmanlija da u Bosni vode reforne promjene, ali su sve te mogućnosti odbijene.

Što se tiče ustanka odlučeno je da se produži tokom zime. Oni ponovo pozivaju bosanske

muslimane da im se pridruže ustanku, ali ovo to odbijaju. Najvažnija odluka ustanka je

8 Mnogi smatraju da se Petar Karađorđević u ustanku pojavio kao pretedent na Srbijansko prijestolje, ali on tu mogućnost jednom proklamacijom odbija.

7

stvaranje jednog rukovodećeg odbora, koji je ustvario bio na neki način privremena vlada. Što

se tiče ratnih akcija, donijet je plan da se napadne Kostajnica, te da se ustanak prebaci u

Bosnu. Odbor je nazvan Narodni odbor za oslobođenje u Bosni, a u njeg su ušli Vasso

Vidović, Jovo i Ilija Bihija, te mnogi drugi. Posljedica jamničke skupštine je i to što se po prvi

put okuplja jaka ustanička četa. Mnogo dobrovoljaca iz Srbije dolazi na granicu. U četi je oko

500 ljudi, pola je bjegunaca iz Bosne, a pola doborovoljaca iz Srbije. Čete su dva puta

pokušale upasti u Bosnu, ali su uspjele preći Novi, ali do Kostajnice nisu došle.

Tokom ustanka Osmanske vlasti su bile primorane od strane velikih sila da izvršenove

reformne promjeneu Bosni. Prvo su sredinom septembra 1875. godine donijeli odredbu kojoj

je objavljeno stvaranje posebnog ministarstva pravde, sa željom da se svim klasama

stanovništva ukaže na pravičnost i da im se osiguraju prava i časti. Druga reforma je ona iz

oktorba 1875. godine po kojoj se ukida desetinska četvrtia, koja je uvedena nešto prije

izbijanja ustanka i predstavlja jedan od razloga njegovog pokretanja. Ukida se i angarija, tj.

običaj da se narod poziva na građenje puteva, a proglašava se i sloboda vjere, te od tada i

nemuslimansko stanovništvo može vršiti činovničke funkcije. Reforme su u Sarajevu

pročitane tek u februaru iduće godine, a za njih su čuli i seljaci, ali nisu bili dovoljnno dobro

obavješteni o njima, te nastavljaju sa ustankom.

I tokom 1876. godine vidljivo je bježanje stanovnika iz Bosne u susjedne zemlje.

Ustanici vode rijetko koje bitke sa vlastima, a izdvaja se ona kod Gradine. Jedina razlika sada

je i ta što se na otpor diže i muslimansko stanovništvo, ali protiv reformi, oni su i dalje protiv

ustanka. Glavni odbor za ustanak je pokušao tražiti pomoć i od Rusije za ustanak, ali su

odbijeni. Druga značajna bitka je ona iz jula mjeseca kod Unca, kada su ustanici prvi put

osjetili snagu turskih topova. U to vrijeme javlja se i ruska ideja o tome kako se BiH i

Hercegovini treba dati autonomija, a zbog svega dolazi do sastanka u Berlinu 12.maja

1876.godine. Na sastanku je donijet i zaključak onogšto su ustanici tražiliu Sutorini, a to je da

im se dozvoli držanje oružja, da im se dozvoli gradnja crkve, ali nije bilo govora o njihovom

glavnom zahtjevu, tj. da se seljacima dodjeli begovska zemlja. Sultan je nakon ovoga obećao

nove reforme.

Prije samog ustanka u Bosni javlja se i ideja o napadu Srba na Osmanske vlasti, tamo

gdje je bilo sprskog stanovništva. Također javlja se i ideja o ujedinjavanju Srba sa Crnom

Gorom, kako bi došlo do sukoba. Pregovori o ujedinjenju su završeni u junu 1876. godine,

kada rat i počinje. Dvije starne su dogovorile podjelu teritorije, a demarkaciona linija u BiH je

8

išla dolinom Neretve. Rat je objavljen u Deligradu 30. juna 1876. U Bosni je u to vrijeme

rađenu na proglasu o ujedinjenju Bosne i Srbije u jednu državu. Ujedinjenje je proglašeno u

Bosni na 4 mjesta, a prije svega su ga 30. juna 1876. Godine potpisale čete sjevernoj Bosni.

Nakon ovoga u Bosnu je poslan i oficir Mileta Despotović, koji je kao svoj prvi cilj stavio

ujedinjavanje bosanskih ustanika, prije svega onih južnih i sjevernih. On je sada kapetan svih

četa. U isto vrijeme agenti iz Srbije pokušavaju dići i ustanak u unutrašnjosti Bosne, prije

svega oko Sarajeva, ali nisu uspjeli. Ipak proglas o ujedinjenju nije imao većeg uspjeha u

međunardnoj politici, a čak se i Rusija nije oglasila na njega, te se ona više naklonila

Austrougarskoj, kojoj je i obećala Bosnu. Na idućih nekoliko konferencija, koje su održane

prije Svištovskog mira, a koje su bili tajne, dogovoreno je da se Bosna dodjeli Austriji, kao

njena interesna zona. Pored toga Crna Gora bi dobila neke dijelove Hercegovine, a Srbiji je

rečeno da nikako ne može osvojiti Bosnu.

Što se tiče bosanskih ustanika u ovom ratu oni su nastavili sa svojim povremenim

napadima. Čim je došao Mileta Despotović je izdao proklamaciju bosnskom narodu, u kojoj

poziva sve stanovnike bosne da mu se pridruže. A prvi napad izvršio je na Petrovac. Ni on se

nije odrekao razgovora sa bosanskim muslimanima, a ne zna se kakvi su ti razgovori bili, ali

se zna da im je vjerovatno nudio slobodu vjere. Ipak ni pregovori ni napad na Petrovac nisu

uspjeli. Idući napad je bio na Odžak, ali ni ovaj pohod nije uspio, ali su se ponovo uznemirili

bosanskski krajišnici, kao i turska vlast. Pored toga javljaju se i u drugim dijelovima prije

svega u sjevernoj Bosni i dalje pojedinačne čete, koje su brojale oko 400 ljudi. Nove čete su

formirane i na kozari, kada dolazi do objavljivanja ujedinjenja Srbije i Bosne, ali ni ove čete

nisu imale uspjeha. Primirje u srpsko turskom ratu,značilo je i da su se ustanici morali smirit,

a vijest o tome dobili su i od vlasti iz srbije.

Ustanak je nakon ovoga i dalje nastavljen, ali je on bio znatno slabiji prije svega jer

ustanici nisu imali čvrsti oslonac u Srbijanskoj vlasti, oni su na sve načine pokušavali naći

novu zemlju koja bi im pomagala, a čak su pokušali i kod Rusije tačnije kod ruskih

slovenofilskih krugova, ali nisu imali uspjeha. Nakon toga se ustanici odlučuju na formiranje

privremene narodne bosanske vlade u koju je ušlo 14 članova, a najznačajniji su Golub Babić,

Jovo Bilbija, Vid Milanović, pop Jovo Pećanac, fra Drežnjak i drugi. Vlada je izdala i svoj

proglas bosanskom narodu. U kojem se kaže da narod nikada nije želio da postane dio druge

države., a u drugom proglasu se narod zove na daljni ustanak. Cilj vlade je da se osujeti saki

strani politički utjecaj u ustani i predstavljala je zamagljenu reakciju na odluke ruske politike

da bosnu dodjeli austirji. Ona je trebala da objedini cijele ustanke, i one iz sjeverne bosne, u

9

kojima dominira zahtjev za autonominim uređenje i u kome altreavnativno traži ujedinjenja sa

srpkom državom, i javno odbija austro ugarsko okupaciju. Predstavnici vlada su išli na sve

strane da se izbore za pomoć, prije svega novčanu ali nisu uspjevali u tome.

Ustanak je na neki način i zvanično završen preko dva mira. Onim iz Sanstefana, kada

je odlučeno da se Bosni dodijeli autonomija, te onim u Berlinu, zbog kojeg dolazi radi

nezadovoljstva Austrije po pitanju dodjele autonomije Bosni. Naime Austrougarskoj je ranije

obećana Bosna, te ona sada traži svoja prava na to. Pored toga oni se ne predstavljaju kao

okupatori, već kao oni koji će smiriti situaciju u Bosni. Kongres je počeo 13. juna 1878.

godine, a završio je mjesec dana poslije kada je Bosna dodijeljenja Austro-Ugarskoj. Što se

tiče vođa ustanka oni su se nadali daće do kraja Berlinskog kongresa Bosna bidi dodjeljena

Srbiji, ili u najgorem slučaju da će dobiti autonomiju. Čak su poslali i svoj memorandum na

kongres, ali on tamo vjerovatno nije ni pročitan. Oni su se sada našli između dvije vatre,

tačnije između pitanja da li da stanu na stranu Muslimana, ili da čekaju i da vide svoju

sudbinu. Dolaskom Austrougarske u Bosnu završen je ustanak.

Po mom mišljenju ustanak u Bosni je veoma bitan događaj za historiju naše države.

Ustanak je započeo zbog teške situacije u kojoj se našlo hrišćansko seljačko stanovništvo, kao

i trgovci. Naime oni su se odlučili na ustanak zbog poraste desetine,kao i uvođenje nekih

drugih dadžbina koje su morali plačati, a pored toga vlasti su na njih slali policijske odrede

koji su se ponašali bahato prema njima. Ipak ono što je bilo jasno od samog početka je

činjenica da ustanak nikako nije mogao uspjeti. Razloge toga možemo pronaći u činjenici da

ustanici ni u jednom momentu nisu bili ujedinjeni, da je bilo više ustaničkih četa, koje su se

prije svega borile za svoja prava. Pored toga ono što je jasno vidljivo je i djelovanje Srbije na

ustanike, što je zasigurno još više pridonijelo ne uspjehu ustanka, prije svega jer to više nije

bio nacionalni bosanski ustanak, već pokušaj ujedinjavanja Bosne sa Srbijom. Na kraju smo

vidjeli da ustanak i nije uspio, da ustanici nisu ujedinjeni sa Srbijom, a zvanično je ugušen

okupacijom Bosne od Austro-Ugarske.

10

11