SAVREMENA HISTORIJA

Kronologija SVIJET IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA (1919.-1939.)

1919.

5-14. 1. U političkim borbama u Berlinu poražena revolucionama radnička ljevica; ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht 18. 1. Početak mirovne konferencije u Versaillesu 19. 1. Izbori za konstituantu u Njemačkoj 11. 2. Friedrich Ebert izabran za predsjednika republike u Njemačkoj 2. 3. U Moskvi osnovana Komunistička intemacionala (Kominterna) 21.3. Proglašena Mađarska sovjetska republika 4. 4. Početak Sun Jat-senove kulturne revolucije u Kini 7.4. U Münchenu proglasena Bavarska sovjetska republika 20.-23. 4. U Beogradu osnovana Socijalistička stranka Jugoslavije, 1920. prozvana Komunističkom partijom Jugoslavije 29. 4. Prihvaćen Pakt od 26 točaka, Temeljni propis Lige naroda 3. 5. Kraj Bavarske sovjetske republike u Münchenu 28.6. Njemačka potpisuje Versailleski ugovor (na snazi od 10. 1. 1920.) 6. 8. Antantine intervencionističke čete zauzimaju Budimpeštu; kraj Mađarske sovjetske republike 16.9. Potpisan mirovni ugovor izmedu sila Antante i Austrije u Saint-Germainu 27. 11. Potpisan mirovni ugovor s Bugarskom u Neuillyju

1920.

januar Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu, čime je praktički skršen otpor kontrarevolucije u Rusiji 24. 2. Hitler objav1juje u Münchenu program Nacionalsocijalističke stranke 13. 3. Wolfgang Kapp organizira monarhistički puč u Berlinu; neuspio pokušaj restauriranja monarhije 19.3. Američki Kongres odbija ratificirati Versailleski mirovni ugovor 23. 3. Mađarska proglašena kraljevinom s vakantnim prijestoljem (admiral Horthy regent) 4. 6. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Mađarske u Trianonu lipanj-srpanj II. kongres Kominterne donosi 21 uvjet za članstvo 5.-16. 7. Konferencija o njemačkim reparacijama u Spau: Njemačkoj nametnuta isporuka ugljena i ograničenje snaga Reichswehra 10. 8. Potpisan mirovni ugovor izmedu Antante i Turske u Sevresu 14.-16. 8. Bitka izmedu Crvene armije i poljskih četa pod zapovjedništvom J. Pilsudskog na Visli; pobjeda Poljaka ("Čudo na Visli") 14. 8. vojni savez.između Jugoslavije i Čehoslovačke; zajedno s obrambenim savezom između Jugoslavijei Rumunije (7.6. 1921) osnova buduće Male Antante (16.2. 1933) 10. 10. Plebiscit u Koruškoj; većinom od 59% Koruška pripala Austriji 14. 10. U Tartuu (Estonija) potpisan mirovni ugovor izmedu Finske i Ruske SFSR; Ruska SFSR priznaje nezavisnost Finske (proglašenu jednostrano 6. 12. 1917) 12. 11. Rapalski ugovor izmedu Kraljevine SHS i Italije. Kraljevina SHS prepusta Italiji Trst, Goricu, dio Kranjske, Zadar i otoke Cres, Lošinj i Lastovo. Formirana Riječka država. 28. 11. Izbori za konstituantu u Kraljevini SHS

30. 12. Dekretom vlade Kraljevine SHS, tzv. Obznanom, zabranjeno propagandističko djelovanje Komunističke partije Jugoslavije

1921. 8.-18.3. Pobuna mornara i radnika Kronštata protiv boljševizma; Trocki ugušuje pobunu 18. 3. U Rigi sklopljen ugovor izmedu Poljske i Ruske SFSR; utvrđena poljska granica istočno od Curzonove nove linije 21.-25. 3. Neuspio pokušaj Komunističke partije Njemačke da revolucionarnom akcijom preuzme vlast (martovska akcija) 5. 5. Sun Jat-sen obrazuje u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodržaca u Pekingu 28. 6. Narodna skupština u Beogradu sa svega 53% glasova poslanika prihvaća prvi ustav, tzv. Vidovdanski ustav. KPJ i HRSS odbijaju sudjelovati u donošenju tog centralističkog ustava, koji je prihvaćen suprotno odredbama Krfske deklaracije (kojom je predviđena dvotrećinska većina) juni-juli III. kongres Kominterne zalaže se za liniju radničkog Narodnog fronta 1. 8. Narodna skupština Kraljevine SHS donosi Zakon o zaštiti države kojim zabranjuje Komunističku partiju Jugoslavije 20. 10. Podjela Gornje Šleske između Njemačke i Poljske, u skladu s rezultatima plebiscita (60:40%) 12.11.-6.2. Washingtonska konferencija (SAD, Velika Britanija, Italija, Japan, Kina); postignut sporazum o ograničenju pomorskog naoružanja i sporazum Četiri sile (Francuske, Japana, Velike Britanije i SAD) o ostrvskim posjedima na Tihom oceanu; zagarantovana nezavisnost Kine. 6. 12. Nakon dvogodišnjih borbi sklopljen ugovor o miru između Irske i Velike Britanije; Irska dobila status dominiona

1922. 15. 3. Velika Britanija ukida protektorat nad Egiptom; Egipat proglašen nezavisnom kraljevinom 10. 4. Konferencija u Genovi o rješavanju privrednih problema i pitanja reparacije (bez rezultata) 16. 4. Rapalski ugovor između Njemačke i Ruske SFSR (Ruska SFSR se odriče nadoknade ratnih troškova;ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa) 16.9. Grčko-turski rat (započet 1920.) završava porazom Grčke 28. 10. Mussolinijev marš na Rim 30. 12. Nakon završetka građanskog rata službeno proglašen i osnovan Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (dotada Ruska SFSR)

1923.

11. 1. Francuske i belgijske trupe zaposjedaju Rursku oblast zbog neispunjavanja njemačkih reparacijskih obveza . 24.7. U Lausanni potpisan mirovni ugovor između Turske i Grčke (i grčkih saveznika u tursko-grčkom ratu); Turskoj priznata nezavisnost . 13. 8. Gustav Stresemann postaje njemački kancelar; nakon povlačenja s položaja kancelara (22. 1 ministar vanjskih poslova (do 3. 10. 1929) 13. 9. Primo de Rivera uvodi vojnu diktaturu u Španiji

29. 10. Turska proglašena republikom; prvi predsjednik Kemal Atatürk 8.-9. 11. Neuspio Hitlerov puč u Münchenu

1924. 21. 1. Smrt V. I. Lenjina; nakon višegodišnje borbe za v1ast Staljin će zadržati položaj glavnog partijskog i državnog rukovodioca 1.2. Velika Britanija priznaje SSSR; tokom godine čine to ostale europske velesile 25. 3. Grčka proglašena republikom (nakon izgnanstva Đure II, koji će se vratiti na prijesto1je 1935) 16.7.-16.8. Londonska konferencija: prihvaćen Dawesov plan o načinu plaćanja njemačkih reparacija 26. 11. Proglašena Mongolska Narodna Republika u Vanjskoj Mongoliji

1925.

28.2. Smrt predsjednika Njemačke Eberta; za njegova nasljednika izabran (10. 4.) Hindenburg 12. 3. Umire Sun Jat-sen; na čelu Kuomintanga nasljeduje ga Čang Kaj-šek 5.-16. 10. Konferencija u Locarnu: sklopljeni Locarnski sporazumi između Njemačke, Francuske, Belgije, Čehoslovačke i Poljske radi miroljubivog rješavanja sporova. (Zagarantovane njemačke zapadne granice, demilitarizacija Rajnske oblasti)

1926.

8. 1. Nakon osvajanja kraljevine Hedžasa Ibn Saud se proglašava kraljem svih teritorija pod svojom vlašću (od 1932. Kraljevina Saudijska Arabija) 24. 4. Sklopljen ugovor o prijateljstvu i neutralnosti između Njemačke i SSSR-a 12. 5. U Poljskoj državnim udarom dolazi na vlast maršal J. Pilsudski; stvaranje novog autoritarnog režima 10. 9. Njemačka primljena u Ligu naroda 19. 10. Britanska imperijalna konferencija u Londonu; izjava o ravnopravnosti dominiona

1927.

8.-12.4. Čang Kaj-šek obara radničku revolucionarnu komunu u Šanghaju 18. 4. U Nankingu obrazovana nacionalna kineska v1ada pod vodstvom Čang Kaj-šeka; početak drugog revolucionarnog gradanskog rata (1927-1936) 4.-23. 5. Prva svjetska ekonomska konferencija u Ženevi 12. 11. Trocki isključen iz KPSS; završetak borbe za vlast između Trockog i Staljina u SSSR-u

1928.

20. 6. Atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu: poslanik Puniša Račić puca na poslanike HSS-a; ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić umire (8. 8.) od pos1jedica ranjavanja juni-juli Početak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce-tunga 27. 8. U Parizu sklopljen Briand-Kellogov pakt o uzdržavanju od rata kao sredstva za rješavanje političkih sporova 1.9. Albanski predsjednik Ahmed-beg Zogu uzirna kraljevski naslov kao kralj Zogu I. 1.10. Početak prvog petogodišnjeg plana u SSSR-u

1929.

6. 1. U Jugoslaviji kralj Aleksandar ukida ustav, raspušta parlament i uvodi osobnu diktaturu (do 1934) 11. 2. Lateranski ugovori između ltalije i Vatikana; ltalija priznaje papin suverenitet u Vatikanskom gradu 7. 6. Potpisan Youngov plan za otplatu smanjenih njemačkih reparacija (113 milijardi zlatnih maraka) uz pomoć SAD septembar U Njemačkoj kancelar Brüning počinje v1adati bez parlamenta pomoću predsjedničkih dekreta 14.9. Neočekivani uspjeh Nacionalsocijalističke stranke Njemačke (NSDAP) na izborima za Rajhstag25. 10. "Crni petak" na njujorškoj berzi: početak svjetske privredne krize

1930.

1. 1. Indijski nacionalni Kongres (Kongresna stranka) u Lahoreu zahtijeva punu nezavisnost od Velike Britanije 22. 1.-22.4. Londonska konferencija o ratnim flotama (SAD, Velika Britanija, Japan, Francuska, ltalija): odricanje od gradnje novih oklopnjača do 1936; ograničenje izgradnje podmornica 12. 3. U Indiji počinje pod vodstvom Mahatme Gandhija "Pokret za izbjegavanje građanske poslušnosti" pozivajući na neposluh britanskim vlastima (pasivna rezistencija) 30. 6. Saveznici napuštaju Rajnsko područje 1931.

14.4. Abdikacija kralja Alfonsa XIII. u Španiji; Španija postaje republikom 17. 6. Pobjeda republikanskih stranaka na izborima za konstituantu u Španiji 18. 9. Japanci u1aze u Mandžuriju 2.2.-14. 10. Konferencija o razoružanju Lige naroda u Ženevi 18. 2. - Mandžurija proglašena samostalnom državom Mandžukuo (pod japanskim protektoratom) 10. 4. Hindenburg ponovo izabran za predsjednika Njemačke 30. 5. Brüning se povlači s položaja kancelara Njemačke; na njegovo mjesto dolazi Franz von Papen 16.6.-9.7. Konferencija o reparacijama u Lausanni: zaključeno da Njemačka umjesto reparacijskih obveza plati jednokratno obeštećenje 31.7. Na izborima za Reichstag nacisti dobivaju 37% glasova i postaju najjjača njemačka stranka 17.11. Van Papen se povlači s položaja kancelara u Njemačkoj; na njegovo mjesto dolazi general von Schleicher (2. 12.)

1933.

30.1. Adolf Hitler pozvan za kancelara Njemačke (nakon Schleicherove ostavke 20. 1.) 4. 3. Inauguracija predsjednika Franklina D. Roosevelta u SAD15.3. Engelbert Dollfuss ukida ustav u Austriji

24. 3. U njemačkom Reichstagu prihvaćen Zakon o ovlaštenjima, koji znači ukidanje osnovnih ustavnih prava 27. 3. Japan istupa iz Lige naroda 11.4. U Portugalu donesen autoritarni ustav, kojim se ozakonjuje već postojeća diktatura 12.6.-27. 7. Svjetska ekonomska konferencija u Londonu 20.7. Potpisan Konkordat između Njemačke i Vatikana 18. 11. U Španjolskoj pobjeda desnice na izborima za Cortes 19. 10. Njemačka istupa iz Lige naroda 16. 11. Sjedinjene Države priznaju Sovjetski Savez

1934.

26. 1. Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Poljske9. 2. Balkanski pakt (Jugoslavija, Turska, Grčka, Rumunjska) 13. 2. Čang Kaj-šek započinje pohod protiv komunista u Kini (početak "Dugog marša" Crvene armije kroz Kinu) 30. 6. Po Hitlerovu nalogu ubijen Ernst Röhm, voda SA odreda ("Noć dugih noževa") 25. 7. Austrijski savezni kancelar Dollfuss ubijen u Beču u nacističkom pokušaju državnog udara 2. 8. Smrt njemačkog predsjednika Hindenburga; Hitler postaje i predsjednik i kancelar septembar-oktobar General Franco krvavo guši masovni radnički ustanak u Asturiji protiv desničarske vlade 18. 9. SSSR pristupa Ligi naroda 9. 10. Marseilleski atentat. Ubijeni jugoslavenski kralj Aleksandar i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou 1.12. U Lenjingradu ubijen S. M. Kirov; početak Staljinovih čistki u SSSR-u

1935.

1.3. Njemačkoj vraćeno Saarsko podrucje (nakon plebiscita održanog 13. 1., u kojemje 91% stanovništva glasalo za priključenje Njemačkoj) 11..14.4. Konferencija u Stresi (Velika Britanija, Francuska, Italija); protest protiv jednostranih akcija Njemačke 2. 5. Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoći 18. 6. Njemačko-britanski pomorski sporazum (Sporazum o ratnoj floti) juli-avgust VII. kongres Kominterne izrađuje program Narodnog fronta 15. 9. U Njemačkoj donesen Nürnberški zakon o isključivanju Jevreja iz javnog života 3. 10. Talijanske trupe ulaze u Etiopiju; početak talijansko-abesinskog rata 3. 11. U Grčkoj nakon referenduma ponovo uspostavljena monarhija 9. 12.-25. 3. Londonska pomorska konferencija: sporazum između SAD, Velike Britanije i Francuske o uzajamnom obavještavanju o gradnji jedinica ratne flote

1936.

januar Osnovan Narodni front u Francuskoj februar Pobjeda Narodnog fronta na parlamentarnim izborima u Španjolskoj 7.3. Njemačke trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast 9. 5. Ita1ija anektira Etiopiju i uključuje je u Talijansku Istočnu Afriku 22. 6.-20. 7. Konferencija o morskim tjesnacima u Montreuxu: potpisana konvencija o prolazu ratnih brodova kroz Bosfor i Dardanele

18. 7. Pobuna generala Franca protiv vlade Narodnog fronta u Madridu; početak španskog građanskog rata 25. 10. Sklopljen savez između Njemačke i ltalije - "Osovina Rim-Berlin" 25. 11. Antikomunistički pakt ("Antikominterna-pakt") između Njemačke i Japana

1937.

1.4. Burma odvojena od Britanske Indije i postaje posebna krunska kolonija7. 7. Početak japansko-kineskog rata (sukob na mostu Marka Pola u Pekingu) 5. 11. Hitler iznosi pred generalima svoj plan o rješavanju njemačkog životnog prostora6. 11. ltalija pristupa Antikominterna-paktu 11. 12. Italija istupa iz Lige naroda

1938.

12. 3. Njemačke trupe ulaze u Austriju; 13. 3. priključenje Austrije Njemačkoj 29.9. Münchenski sporazum (Njemačka, ltalija, Francuska, Velika Britanija); Čehoslovačka prisiljena odstupiti Njemačkoj 42000 km2 svoga teritorija (Sudetsko područje) 2. 11. Prva bečka arbitraža (Njemačka, Italija) donosi zaključak o priključenju dijelova čehoslovackog teritorija Mađarskoj 9.-10. 11. U Njemačkoj organizirani izgredi protiv Jevreja ("Kristalna noć") 1939.

14.3. Proglašena nezavisnost Slovačke i Karpatske Ukrajine (pod njemačkim pokroviteljstvom) 15.3. Hitler zaposjeda Česku i Moravsku i (16. 3.) objavljuje svoju odluku o stvaranju Protektorata Češke i Moravske 28. 3. Francove trupe ulaze u Madrid; završetak španskog građanskog rata 31.3. Velika Britanija i Francuska garantiraju nezavisnost Poljske 7. 4. Italija zaposjeda Albaniju (12. 4. personalna unija s Italijom) , 13. 4. Velika Britanija i Francuska daju garancije Grčkoj i Rumuniji 28. 4. Njemačka otkazuje njemačko-britanski pomorski sporazum od 1935, i njemačko-poljski sporazum od 1933. 22. 5. Vojni savez između Njemačke i ltalije ("Čelični pakt") 23. 8. U Moskvi potpisan sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju 25. 8. Zaključen vojni sporazum izmedu Velike Britanije i Poljske 25. 8. Njemačka objavljuje poštovanje neutralnosti Belgije, Danske, Nizozemske, Luxemburga i Švicarske 26. 8. Pod prijetnjom izbijanja rata u Jugoslaviji sklopljen sporazum Cvetković-Maček o rješenju hrvatskog pitanja 1.9. Njemačka bez objave rata napala Poljsku; početak drugog svjetskog rata

Versajski mirovni ugovor

Nakon završetka Prvog svjetskog rata počele su pripreme za

održavanje mirovne konferencije i njenim uvjetima. Glavne sjednice

konferencije održane su u Versaju, gdje je 28. juna 1919. godine, tačno pet

godina nakon Sarajevskog atentata potpisan Versajski mirovni ugovor. Bio

je to ugovor o miru između Njemačke i sila Antante. Mir sa ostalim

poraženim državama sklopljen je kasnije.

U vrijeme u kojem je zasjedala Konferencija u Evropi su se širile

socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalnim ciljevima, koje su

potresale Evropu od Rusije do Njemačke i imale priličan utjecaj na stavove

učesnikak konferencije. Središnja ličnost na konferenciji je bio američki

predsjednik Thomas Woodrow Wilson (Tomas Vudro Vilson), koji je na

zasjedanje došao čvrsto uvjeren da će se rad konferencije odvijati pod

zastavom građanske demokratije, koju je on godinu dana ranije usvojio u

svojih 14. tačaka, koje je Evropa u to doba oduševljeno pozdravila. Osim

definiranih političkih koncepata, u koje treba ubrojiti i ideju o osnivanju

Društva naroda, Wilsonov je autoritet dakako povećavala i činjenica što je

nastupao kao predsjednik SAD, koje su potkraj rata imale u rukama gotovo

polovinu svjetskog kapitala i kod kojih su bile do guše zadužene i

najmoćnije države Antante. Teškoću je predstavljalo već i pitanje kako

organizirati konferenciju na kojoj je sudjelovalo 25 država sa pet

kontinenata, ali bez Sovjetske Rusije. Stvarne odluke donosilo je najprije

Vijeće desetorice, sastavljeno od po dva predstavnika velikih sila, a potom

kad se Japan, pošto je bilo udovoljeno njegovim zahtjevima, povukao,

Vijeće četvorice, tj. predstavnici vlada SAD, Velike Britanije, Francuske i

Italije. Uz njih radili su još i odbori, i povremeno su se održavali povjerljivi

razgovori.

Najprije je zaključen mirovni ugovor saveznika sa Njemačkom u

Verseillesu (Versaju) 28. juna 1919.

Versajski mirovni ugovor sadržavao je odluke koje su se odnosile na

ekonomsko-finansijska, vojna i političko-teritorijalna pitanja. U roku od 30

godina Njemačka je morala da isplati odštetu za štete počinjene ratom. Od

toga je trebala isplatiti saveznicima iznos od 20 milijardi zlatnih maraka, u

raznoj robi i brodovima i vratiti sva zapljenjena dobra na okupiranim

teritorijama. Njemačka je morala isporučiti veći dio svoje trgovačke, ratne

i ribarske flotile. Pored toga, morala je pet godina graditi trgovačke

brodove za pobjednice u ratu.

Donijete su i brojne mjere kojima je trebalo oslabiti vojnu moć

Njemačke. U njoj je ukinuta vojna obaveza, a armija je mogla imati najviše

100.000 osoba. Ratna flota je bila svedena na mali broj brodova.

Istovremeno je Njemačkoj bilo zabranjeno da drži podmornice i avijaciju

Ugovor je zapravo bio diktat Antante pobijeđenoj državi, koju su

proglasili jedinim krivcem za rat. Njemačka delegacija nije mogla

sudjelovati u izradi ugovora, već su joj uručili gotov ugovor i ostavili joj

svega nekoliko dana da ga potpiše. Mirovni su uvjeti bili vrlo teški, a na

njima je najviše insistirala Francuska. Njemačka nije smjela imati veću

vojsku niti uvesti opću vojnu obavezu. Morala je Antanti predati većinu

svog teškog naoružanja i obavezati se da će uništiti veliki broj pušaka.

zabranjeno je da ima ratnu mornaricu i gradi podmornice. Mirovnim

ugovorom oduzeti su joj Elzas i Lotaringija, koje je ponovo dobila

Francuska... Na rok od 15 godina Njemačka je morala ustupiti Saarsku i

demilitarizirati Rajnsku oblast, u koje je Antanta poslala svoju vojsku. Ipak

je najteža odredba mirovnog ugovora bila velika ratna odšteta što ju je

Njemačka morala isplatiti savezničkim zemljama... Svojim strogim

odredbama mirovni ugovor se usjekao u svijest njemačke javnosti kao “

versajski diktat” i već je nosio u sebi klicu budućih sukoba. Verseilleski

mirovni ugovor postao je obrazac za sve daljnje ugovore Antante s ostalim

pobijeđenim državama: sa Austrijom u St. Germainu (Sern Žermenu), u

Trianonu s Mađarskom, u Neuillyju (Neiju) s Bugarskom i u Sévresu (Sevru)

s Osmanskim carstvom. Sistem što ga je stvorila Pariška mirovna

konferencija ( po mjestu zasjedanja nazvan i versailleski (versajski)

sistem ) bio je daleko od toga na šta je pretendovao. Posljeratni svijet je

isuviše uređivan s gledišta pobijeđenih i pobjednika a da bi taj svijet

mogao živjeti u miru i bez revanšističkih težnji. Tako je versajski sistem od

samog početka nosio u sebi klicu budućih kriza i novoga svjetskog sukoba.

U vrijeme održavanja Mirovne konferencije, na inicijativu američkog

predsjednika Wilsona stvoreno je Društvo ili Liga naroda, sa sjedištem u

Ženevi. Njegovo osnivanje imalo je za cilj da se osigura mir i ojača

međunarodna saradnja. Osnovni dokument Društva naroda bio je Pakt od

26 članica, oji je priložen Versajskom mirovnom ugovoru. Na osnovu

njegovih odredbi članice su se obavezale da će poštovati nezavisnost i

integritet i da će sve sukobe pokušati riješiti na miran način.

U početku Društvo naroda imalo je uspjeha u rješavanju manjih

sukoba i spječavanju lokalnih ratova. U toku svog djelovanja (1919-1939)

Društvo naroda nije uspjelo u svom glavnom zadatku da očuva mir.

Najveći nedostatak društva naroda bio je u tome što donesene odluke nisu

bile obavezne za zemlje koje nisu bile njegove članice.

I pored svih nedostataka, Društvo naroda je predstavljalo značajnu

etapu u razvoju međunarodne zajednice. Njime su udareni temelji

stvaranju efikasnije organizacije- Organizacije ujedinjenih nacija.

Tri tipa političke scene u svijetu od 1919. do 1939.

Općenito. Razvoj znanosti, tehnologije i privrede

Povijest svijeta izmedu dva rata izvanredno je kompleksna. Krug država

koje su utjecale na razvoj zbivanja znatno se proširio (Japan, Kina, Indija).

Zbivanje u svim dijelovima svijeta postalo je tješnje povezano i

međuzavisno, a time je i njegova povijest postala u pravom smislu riječi

svjetska. Razvoj pojedinih zemalja bio je, dakako, i nadalje prilično

specifičan, već prema tome kakve su društveno-političke strukture i

kulturne tradicije u kojoj zemlji naslijeđene. Zato se razvoj svijeta između

dva rata uza svu svoju povezanost može tek vrlo teško i uz velike rezerve

uopćeno periodizirati.

Tako su npr. oznake "zlatne dvadesete godine" ili "godine nade", koje

uključuju ekonomski i politički faktor, prikladne u prvom redu za

Weimarsku Njemačku, SAD i djelomično Francusku; u V. Britaniji su to

godine latentne ekonomske recesije i nezaposlenosti; u Sovjetskom

Savezu godine "nove ekonomske politike" (NEP) i žestokih borbi političara i

njihovih koncepata u vodstvu partije; u Japanu se demokratija nije mogla

ukorijeniti, a u Kini je bjesnio građanski rat. Godine ekonomske i političke

krize 1929-33. izazvale su u SAD, Njemačkoj i V. Britaniji strahovitu

privrednu recesiju i nezaposlenost. U Francuskoj se to u početku manje

osjećalo, a Italiju, koja je već imala dobrim dijelom dirigovanu privredu

(fašizam je došao na vlast 1922.), kriza nije naročito pogodila, kao što je i

Japan, također, godine svjetske krize uspješno prevladavao militarizacijom.

Poseban problem je bio Sovjetski Savez, koji je u to vrijeme provodio

program kolektivizacije poljoprivrede uz velike materijalne i ljudske žrtve,

dok je s druge strane to bilo vrijeme njegove prve petoljetke i uspješne

industrijalizacije.

I reakcije na ekonomsku krizu u pojedinim državama su također bile

različite; u nekima se (u Njemačkoj, a malo potom i u Francuskoj)

unutrašnjopolitička kriza produbila, dok je u drugima došlo do relativnog

smirivanja i koncentracije vlade (V. Britanija 1931).

Godina 1933. u svim dijelovima svijeta donijela je tolike promjene da

je s pravom možemo uzeti kao uvjetni međaš, ali koji u pojedinim

zemljama ima posve različito obilježje: u SAD su te godine počeli provoditi

New Deal, u Njemačkoj na kormilo države dolazi Hitler, a Japan se

otvoreno sukobljava s Društvom naroda, iz kojeg je u februaru te godine

isključen. Nakon toga tekao je razvoj pojedinih država tokom tridesetih

godina veoma različito. U Njemačkoj se učvršćivala najreakcionarnija

fašistička diktatura, kao i u Italiji i Japanu; Španija pod republikanskom

vladom i Francuska Narodnog fronta ostvarile su u to vrijeme dotada

najviše političke i socijalne tekovine za šire slojeve naroda.; na Dalekom

istoku su Kina i Japan već od 1937. upleteni u međusobni rat.

Ako bismo svjetsku povijest izmedu dva rata htjeli periodizirati s

gledišta međunarodne politike, što je dakako vrlo problematično i

jednostrano, morali bismo reći da su u Evropi dvadesetih godina glavni

problemi bili kolektivna sigurnost, razoružanje i njemačke reparacije, ali

prema njima vodeće evropske demokratske sile V. Britanija i Francuska

nisu zauzimale iste stavove, dok su SAD vodile više-manje izolacionističku

politiku i tek se povremeno angažovale na rješavanju pitanja njemačkih

reparacija i njemačke valute.

Od Hitlerova dolaska na vlast međunarodna politika se počela sve

brže kretati. Dotadašnje fašističke sile, Japan i Italija, dobile su u

Njemačkoj snažan oslonac, i svijet je suočen sa sve većim i sve grubljim

vanjsko- političkim zahtjevima, od talijanske agresije na Etiopiju do

Hitlerova diktata u Münchenu, pred kojima su zapadne demokracije uvijek

iznova popustale, sve dok Hitlerov napad na Poljsku u septembru 1939.

nije doveo do novog svjetskog rata.

Razvoj zbivanja u svijetu izmedu dva rata može se do neke mjere

razložiti i raščlaniti i prikazati ako se prvenstveno uzme u obzir politički

aspekt i analiziraju prilike u kojima su se razvijale pojedine države, u tri

osnovna politička tipa. Ta tri tipa bili su: građanska parlamentarna

demokracija, koja je bila osnova političkog uređenja u SAD, Velikoj

Britaniji, Francuskoj, Weimarskoj Njemačkoj, skandinavskim zemljama i

Čehoslovačkoj; fašistički totalitarizam je postao politički oblik vladavine u

ltaliji, Japanu, i nakon 1933. u nacističkoj Njemačkoj, dok je Sovjetski

Savez bio jedina država koja je izgrađivala socijalistički sistem. Uzmemo li i

četvrti, kombinirani tip između parlamentarne demokratije i fašističkog

odnosno kakvog drugog totalitarizma, možemo u nj uvrstiti i preostale

države koje su igrale značajnu ulogu u svijetu. U taj tip možemo svrstati

sve države Srednje i Jugoistočne Evrope, te Kinu i Španiju.

U tim državama život parlamentarne demokratije bio kratkog vijeka, ili pak

prava parlamentarna demokratija u njima nikad nije posve ostvarena, već

su je uvijek ugrožavale ove ill one diktature i totalitarizmi, a u Španiji je

godinu dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata čak pobijedio otvoreni

fašizam.

Građanski parlamentarno-demokratski tip

Između dva rata građanska je parlamentarna demokracija postojala kao

politički oblik u najstarijim i najvećim kapitalističkim državama svijeta, u

kojima se ta tradicija posve učvrstila već u 19. stoljeću. Nakon prvog

svjetskog rata i u narednom razdoblju doživjela je, dakako, promjene

uvjetovane brzim ekonomskim i društvenim razvojem.

Nakon prvog svjetskog rata su u svim državama parlamentarne

demokracije, osim u SAD, građanske liberalne stranke, koje su ponegdje

vladale u prijašnjem razdoblju, doživjele velik i praktično konačan politički

slom. Doba liberalizma postalo je povijest. Na mjesto tih stranaka stupaju

nove građansko-demokratske i konzervativne stranke, ali ne treba

previdjeti ni snažan porast snage i utjecaja radničkih stranaka,

prvenstveno socijalne demokracije, koja se u mnogim državama ponašala

"konstruktivno" i ponekad sudjelovala u višestranačkim vladama. U

privredi je, umjesto klasičnog liberalizma, sve veću ulogu dobivala

građanska država sa sistemom planiranja i kontrole. U pogledu političkih

sistema treba u građanskoj parlamentarnoj demokraciji razlikovati

predsjedničku republiku, u kojoj je vlast podijeljena izmedu predsjednika i

parlamenta, i strogo parlamentarnu, u kojoj sva vlast proizlazi iz

parlamenta.

Sjedinjene Američke Države. Izborna borba 1920. bila je posve u znaku

odjeka američkog sudjelovanja u ratu, Predsjednik Wilson vodio ju je uz

najveće osobno zalaganje za svoju politiku, osobito za Društvo naroda

povezano s djelom mira, ali kao što je pri tome on sam pretrpio fizički slom

koji se gotovo završio smrću, tako je i Demokratska stranka pretrpjela

težak poraz. U tri naredna izborna razdoblja zemljom su uz veliku većinu

vladali republikanci, oni su odbili sudjelovanje u Društvu naroda, a isto

tako i potpisivanje Versailleskog mirovnog ugovora, ali su, naprotiv,

jednostranom izjavom u ožujku 1921. sklopili mir s Njemačkom, ne

uzimajući u obzir načela Društva naroda iz prvog dijela Ugovora. Zemlja

još nije željela preuzimati nikakvih općih vanjskopolitičkih obveza iz

članstva u međunarodnim organizacijama, nego je, naprotiv, smatrala da

se pod tradicionalnom parolom izolacije može povući na svoj prostrani

kontinent.

Iza toga stajale su najveće unutrašnje političke suprotnosti između dviju

stranaka. Rat je s isporukama za saveznike i s izgradnjom vlastite armije

dao privredi najjači zamah, prador do najveće industrijske sile sada se

ostvario, Ali on je donio i do tada neuobičajeno miješanje države u

privredni život. Sada se težilo ponovnom oslobađanju od takva državnog

upravljanja, koje se osjećalo kao tegobna kontrola, i vraćanju privredne

politike apsolutnog "laissez-faire". Te tendencije našle su svoj izraz u

Republikanskoj stranci koja je u svojem programu branila "čvrsti

individualizam kao "američki način života".

U svakom slučaju, zemlja se sa svojim golemim tržištem mogla prema

neugodnoj vanjskoj konkurenciji ograđivati sve višim carinskim zidom. Pod

takvim sistemom privredni se uspon nastavljao, na svim su se područjima

pokazivali učinci naglog tehničkog napretka. Stroj je sve više potiskivao

čovjeka, nastajale su nove

potrebe i radi njihova su zadovoljavanja rasle nove industrije. Sve veće

bogatstvo bilo je, doduše, vrlo nejednako podijeljeno. Golemi koncrni i

koporacije mogli su se stvarati bez zapreka, dapače uz izričito odobravanje

ministra trgovine dvadesetih godina, Herberta Hoovera, oni su napokon

zavladali čitavom američkom privredom.

Više od polovine američkog dioničarskog kapitala nalazilo se 1933. u

rukama 600 dioničarskih društava, a ostatak se dijelio medu 380000 malih

društava; a iz koncerna stršilo je, opet, nekoliko željezničkih kompanija,

trustova čelika ili "General Electric".

Jedna senatska komisija ustanovila je tada da Morganova banka posredno

ili neposredno kontrolira otprilike četvrtinu nacionalnog posjeda u

dionicama. Od privrednog zamaha imao je koristi i tzv. niži srednji sloj,

pa se tih godina nisu u američkoj "normalizaciji" koja je pogodovala općem

usponu vidjeli razlozi za dublje političko nezadovoljstvo. Stoga je

nedvosmisleno propao, i nije se više ponovio pokušaj farmera, koji su od

napretka imali manje koristi, da zajedno s jednom malobrojnom grupom

socijalista osnuju "progresivnu" treću stranku.

Dotadašnji ministar privrede Hoover izabran je 1928. velikom većinom

glasova za predsjednika. On je stupajući na dužnost objavio da se Amerika

nalazi bliže od ijedne države u povijesti "konačnoj pobjedi nad bijedom".

Godinu dana kasnije došao je bankovni slom, tzv. "crni petak" 25.

listopada, koji se uskoro produbio u veliku privrednu krizu s opadanjem

čitave proizvodnje i općim rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada sa

svojim ekonomskim načelima uopće nije umjela stati na put krizi, i potkraj

njegova mandata bila je u SAD dvanaest do petnaest milijuna

nezaposlenih. Dubok potres odrazio se na predsjedničkim izborima u jesen

1932. Demokratska stranka najavila je nasuprot vladinoj neaktivnosti velik

program sažet u zahtjevu da svaka vlada bude trajno odgovoma za

blagostanje naroda. Njezin kandidat Franklin D. Roosevelt potjecao je iz

velike stare obitelji, ujak mu je bio predsjednik početkom

stoljeća; ali on je gajio i tradiciju socijalno odgovomog liberalizma, koja je

došla do izražaja u pokretu "populizma" devedesetih godina i zatim prije

svega u programu Woodrova Wilsona "New Freedom" (nova sloboda).

Osnovni ton njegovih izbornih govora bio je usmjeren na to da nacija

očekuje neposrednu akciju, i kadaje pobijedio većinom glasova gotovo svih

saveznih država, prišao je, s krugom odlučnih suradnika, ostvarivanju

izbomih obećanja.

Prišlo se mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih

radova, stabilizaciji cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (za

koje je karakteristična regulacija rijeke Tennessee uz istodobno stvaranje

golemih rezervi električne energije). To se nastavilo vladinim mjerama za

uređenje radnih odnosa, i vrlo se brzo nazreo obiman program socijalnog

preobražaja. Nisu izostali ni protuudari.

Konzervativne snage i interesi krupnog kapitala isprva su nalazili oslonac u

Vrhovnom sudu, koji je pojedine zakone proglašavao protuustavnima, sve

dok poslije nekoliko godina nije nastala promjena u njegovu stavu pa je

administracija dobila slobodne ruke. Poslije osjetnog ponovnog privrednog

uspona, 1937. godine počela je nova recesija s velikim brojem

nezaposlenih. Ipak, krajem tridesetih godina oblikovan i je program koji će

ući u povijest kao "New Deal"("nova podjela"), po kojemje trebalo da svoj

udio dobiju i do tada zapostavljeni slojevi.

Iz djelotvome pomoći poljoprivredi razvio se program preobražaja čitave

njezine strukture, počevši od iskorištavanja tla do uklanjanja sistema

zakupa. Općenito se priznalo da iskorištavanje kao i čuvanje prirodnih

bogatstava i tla spada u dužnost vlade. Suzbijanje nezaposlenosti dovelo

je do načelnog napuštanja krajnjeg ekonomskogi liberalizma, do

preuređenja radnih odnosa, priznavanja sindikata u federalnom okviru kao

partnera u pregovorima s poduzetnicima, do uvođenja starosnog,

bolesničkog i radnog osiguranja. U Uniji se težište počelo pomicati od

pojedinih država prema federalnoj vladi, znatno se razgranala djelatnost

vlade i povećao broj profesionalnog činovništva.

Socijalnih zadaća koje su se rješavale uz sudjelovanje javnih organa bilo je

sve više. Država je u javnom mišljenju zauzela novo mjesto, budući da se

spoznalo kako zadaće tehnološkog razvoja više ne može svladavati kruti

individualizam koji se prije pretpostavljao državi. Počelo se zahtijevati

poravnavanje, strogo izjednačavanje, ali ne i posluh pred državom, ustav i

načela "američkog načina života" nisu se izmijenili. Sloboda ličnosti ostala

je i nadalje najvišim zakonom, iako se priznavalo, kaošto je to 1938.

formulirao F. D. Roosevelt, da se pri obrani američkih sloboda, također i od

opasnosti što je sada dolazila izvana, prva obrambena linija mora sastojati

od mjera za zaštitu ekonomske sigurnosti građana. Tako je, eto, u drugi

svjetski rat ušla nacija svjesna svojeg životnog stila i čvrstine

svojeg ustrojstva.

Velika Britanija i njezin Commonwealth. Velika Britanija je u cijelosti

postigla svoj ratni cilj da isključi njemačkog suparnika s mora, a povrh toga

se za duže vrijeme osjećala oslobođenom i ruskog odnosno sada

sovjetskog pritiska na svoj Commonwealth u azijskom prostoru. Životni

osjećaj Britanaca ostao je nakon svršetka rata neizmijenjen, pa su i dalje

sebe gledali u središtu cvatućeg Imperija s nepokolebljivom financijskom

snagom i industrijom i s vezama rasprostranjenim po čitavome svijetu.

Izvanredno razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u

trgovačkim brodovima i 1920. britanska je trgovačka mornarica s više od

18 milijuna BRT tvorila trećinu tonaže svjetskog brodovlja. Ali u zbilji,

ekonomska osnovica više nije bila onako čvrsta kako je izgledala u euforiji

svršetka rata. I ovdje su nastale nove industrijske grane, poput kemijske

industrije i industrije motora; ruralna područja, iz kojih su do tada ljudi

odlazili, s motorizacijom prometa ponovo su se uključila u nacionalni život.

Dotle su glavne industrijske grane, rudarstvo i crna metalurgija, udobno

počivale na dostignutoj razini i polagano zastarijevale. I kao što je ugljen

bio potpuno potisnut sa svoje pozicije jedinog nosioca energije, taka je

tekstilna industrija izgubila svoje nekoć nezasitno indijsko tržište, na

kojemu je nastala domaća proizvodnja - koju je isprva podupirala sama

Engleska. Tako se, eto, engleski udio u svjetskoj trgovini od druge polovine

dvadesetih godina posve očito smanjivao u usporedbi s udjelom SAD i

ponovo ojačane Njemačke.

Od 1920. otok se nalazio pred problemom trajne nezaposlenosti, koja je

doduše bila različita u pojedinim regijama i industrijskim granama, ali

nikada nije pogađala manje od milijun ljudi. Radnički savezi, trade unioni,

koji su 1920. imali 8,3 milijuna članova da bi se otada stalno smanjivali,

borili su se za veće nadnice i bolje radne uvjete, ali nipošto za kontrolu ili

čak socijalizaciju. U cjelini, Britanci su se držali svoje povijesne i političke

tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski

preko parlamenta. Nisu bili spremni svoje društveno-političko uređenje

temeljito i na brzinu mijenjati, pa zato marksistička stranka i eventualna

revolucija, usprkos svim prijašnjim procjenama, nisu imale nikakvih

izgleda.

Tako je u toj državi, koja je 1919. bila industrijski najrazvijenija u Europi i

imala najviši postotak nepoljoprivrednog stanovništva, ruska oktobarska

revolucija imala najmanji odjek. Ipak valja napomenuti, da su trade unioni

lučkih radnika 1919. spriječili veću vojnu intervenciju protiv mlade

sovjetske države.

Nakon parlamentarnih izbora 1922. Liberalna je stranka izgubila

odlučujuće mjesto na političkoj sceni. Posljednjih pola stoljeća liberalizam

je stvarao engleski politički život i najveći dio svoje zadaće uspješno

obavio. Liberali, koji su vladali tijekom rata i u koaliciji s konzervativcima

nekoliko godina nakon njega, podijelili su se i izgubili na izborima. Otada

Liberalna stranka nikada više neće predstavljati veću političku snagu i

njezini političari nikada više nisu bili predsjednici vlade, iako je njihov vođa

Lloyd George cijelo vrijeme između dva rata uživao velik osobni ugled.

Potrebe novog vremena bolje su shvatili konzervativci, koji su uvjerljivo

pobijedili na izborima i došli na vlast te pokušali sačuvati što više od

predratne Engleske. A odlučan prostor je izvojevala Laburistička stranka, i

tako postala jedina ozbiljna opozicijska stranka i alternativa

konzervativcima. U tu stranku s radničkom društvenom osnovicom

udružile su se najrazličitije grupe: intelektualci zaokupljeni problemima

nacionalne ekonomije i socijalne politike ("fabijevci") te dvije manje

socijalističke stranke, koje su u koječemu nastavile ideje radikala 19.

stoljeća.

Financijsku podršku pružali su joj raznoliko udruženi trade unioni, koji su u

ekonomskim sukobima, kao i u praktičnom životu, zagovarali reformističku

politiku. Laburisti su 1924. prvi put došli na vlast (s manjinom u

parlamentu) i vlada je još iste godine pala, jer parlament nije htio

ratificirati vladino priznavanje Sovjetskog Saveza. Ali ni pokušaj

konzervativaca da, nakon velikog izbornog uspjeha, pored ostalog,

obnovom zlatnog standarda, dokažu potpuno vraćanje u predratno stanje,

više nije mogao nikoga uvjeriti, i tako su 1929. laburisti sastavili svoju

drugu vladu. Ta vlada ni sada nije pokušavala ostvariti dosljedno

socijalistički program, već je različitim javnim radovima htjela postupno

preusmjeriti privredu i riješiti pitanje nezaposlenosti. No prije nego je

obazriva politika laburista MacDonalda mogla pokazati rezultate, izbila je

svjetska privredna kriza, kojaje zahvatila i Englesku. Koliko je snažno

potresla zemlju, dokazuje već i to što ju je uspjela svladati tek 1931. vlada

narodne koalicije, koju je najprije vodio MacDonald tako da je posve

napustio laburističke planove. Takva koalicijska vlada bila je prihvatljiva

samo u krajnjoj nuždi, a pokušala je zemlju klasične slobodne trgovine

usmjeriti prema politici zaštitnih carina. Ali taj protekcionizam nije bio

osobito djelotvoran, jer je bio uvjetovan političko-ekonomskim jedinstvom

velikog Imperija, kojega zapravo više nije bila, budući da su dominioni već

izvojevali toliku samostalnost da više nije bilo moguće njima dalje

upravljati prema potrebama britanskog otoka. Ipakje koalicija spriječila da

gospodarska kriza razbije parlamentarizam i demokraciju, i njezina je

politika djelovala i dalje kad ju je 1935. naslijedila posve konzervativna

vlada Stanleyja Baldwina.

Engleska vanjska politika između dva rata, koju su uglavnom vodili

konzervativci, bila je prilično kobna za razvoj svijeta. Htjela je nastaviti

predratnu politiku apsolutnog gospodstva na moru i očuvanja svojega

Commonwealtha, a na kontinentu politiku ravnoteže snaga. U dvadesetim

godinama je politikom popuštanja i smirivanja (appeasement-politics)

pokušavala Njemačku ponovo integrirati u europsku zajednicu i odvratiti je

od zahtjeva za revizijom Versailleskog ugovora. Tako je engleska politika

bila inicijator sporazuma u Londonu 1924., Locarnu 1925. i napokon u

Lausanni 1932., kad je Njemačka oslobođena plaćanja reparacija. Unatoč

stalnim nesporazumima s Francuskom u pogledu provođenja svoje politike

prema Njemačkoj i na Bliskom istoku, Engleska je čvrsto ustrajala na

savezništvu s Francuskom, u kojem je vidjela jamstvo sigurnosti i napretka

Europe. Čak ni u vrijeme prijeteće fašističke opasnosti Britanci nisu

nastupali odlučno. U vrijeme španjolskog građanskog rata zauzimali su se

za potpuno nemiješanje, čime su u stvari slabili španjolsku republiku. A

najkobnija je bila vanjska politika Nevilla Chamberlaina od 1937. nadalje,

koji se nadao da će teritorijalnim koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i

sačuvati mir, kako je to rekao nakon povratka iz Münchena ujesen 1938.

Nakon prvog svjetskog rata engleski su se dominioni još više osamostalili.

Godine 1922. i Irska je postala dominionom (bez Ulstera, tj. šest grofovija

na sjeveroistoku), čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za

samostalnost. Naglašavajuci potpunu ravnopravnost matične države i

dominiona, koje su nazivali i "slobodni narodi", početkom dvadesetih

godina su i naziv "Imperij", koji je imao prizvuk centralistički uređene

vladavine, izmijenili u "Britanska zajednica naroda" (British Commonwealth

of Nations).

Želja za dobivanjem statusa dominiona probudila se i u Indiji, najvažnijoj

engleskoj koloniji. Odmah nakon završetka svjetskog rata Indiju su

zahvatili žestoki protuengleski nemiri. Godine 1920. vodom indijske

Kongresne stranke postao je Mahatma Gandhi, koji je 1922. zatražio

autonomiju, a potom poveo politiku pasivne rezistencije protiv Engleza

takozvanom građanskom neposlušnošću. Indijce je pozvao da bojkotiraju

englesku industrijsku robu. Britanci su odvratili oštrom represivnom

politikom, ali je protuengleski otpor i dalje rastao.

Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. pretežna je

većina, pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala potpunu nezavisnost

Indije. Britanci su počeli masovno zatvarati nacionalne političke i

sindikalne vođe. U Londonu su 1930. i 1931. održane dvije konferencije, na

kojima je trebalo izraditi buduće ustavno i upravno uređenje Indije. Prvu je

konferenciju Kongresna stranka bojkotirala, a na drugoj je sudjelovao

pomirljiviji Gandhi kao jedini zastupnik Kongresne stranke, ali do

sporazuma nije došlo. Nakon povratka u Indiju britanske su ga vlasti

ponovo zatvorile s ostalim prvacima Kongresne stranke, što je i izazvalo

novi val štrajkova i nemira. Britanski parlament donio je 1935. zakon o

Indiji, prema kojem je 1937. Burma odcijepljena od Indije. A sama Indija, i

dalje pod britanskom vlašću, bila je uređena kao savez pokrajinskih

državica, koje su dobile autonomne lokalne vlade. Usprkos Gandhijevoj i

Nehruovoj vjerskoj tolerantnosti i nastojanju da ostvare suradnju između

hindusa i muslimana, u razdoblju od 1937. do 1939. došlo je do krvavih

sukoba između pripadnika tih dviju religija, što je u predvečerje izbijanja

drugog svjetskog rata onemogućilo dobivanje državne samostalnosti.

Francuska. Kao pobjednik u prvom svjetskom ratu i glavni strateg Pariske

mirovne konferencije, Francuska je dvadesetih godina pa sve do Hitlerova

uspona nastupala kao politički hegemon u Europi. U Srednjoistočnoj Europi

oslanjala se na niz država, koje su ispunjavale njezine želje. Ali je ta

hegemonija bila umjetna, jer se nije zasnivala na dovoljnoj ekonomskoj

moći, a s vremenom su joj počela izmicati i politička sredstva da provodi

svoje težnje. lzmeđu dva rata Francuska je neprestano strahovala od

pobijeđene Njemačke, koja bi se mogla ponovo uzdignuti. U dvadesetim

godinama Francuska je ekonomski prilično dobra stajala. Povratkom

Lorene (Lotaringija) i Alzasa (Elzas) ojačali su francusko rudarstvo i

metalurgija, premda su po apsolutnoj snazi prilično zaostajali za

engleskom, a još više za njemačkom proizvodnjom. Industrijska je

proizvodnja tek nakon rata nadmašila poljoprivredu. Nedostatak muške

radne snage Francuska je pokrivala snažnom migracijom i prilivom sa sela

u gradove. Mali natalitet i demografska stagnacija predstav1jali su više

moralni problem. Francuska ekonomska konjunktura u znatnoj je mjeri bila

rezultat velikog pada vrijednosti franka. Od ekonomske konjunkture

najviše su koristi imali industrijalci i drugi poslovni ljudi, dok su pripadnici

srednjih slojeva s fiksnim prihodima (umirovljenici i sitni rentijeri) bili teško

pogođeni, jer je vrijednost franka pala na petinu predratne vrijednosti.

Zbog centralističkog uređenja države, u kojem je vlada odlucivala gotovo o

svim pitanjima departmana, nižim vladinim činovnicima su, vjerojatno

zbog njihova velikog političkog značenja, najviše povećani dohoci.

Nacionalni se dohodak u dvadesetim godinama povećao za trećinu, a

industrijska proizvodnja porasla je za 48%.

Unatoč striktno primjenjivanom osmosatnom radnom danu realni su se

dohoci radnika povećali za četvrtinu; poraslo blagostanje stvorilo je u bolje

plaćenih kategorija radnika osjećaj da se uzdižu u srednji sloj. Ekonomski

konzervativni srednji slojevi, koje je najviše pogađalo padanje zbog velikih

francuskih dugova u inozemstvu i pritiska industrijalaca i sindikata, koji su

se plašili opadanja proizvodnje, nije mogao franku vratiti predratnu

vrijednost, već ga je u odnosu prema funti stabilizirao na petini predratne

vrijednosti.

Desetljeće nakon prvog svjetskog rata politički je bilo jedno od

najstabilnijih razdoblja novije francuske povijesti. Stare konzervativne

monarhističke stranke su nestale. Desnica, a to su bili bogati ljudi koji su

branili svoj privilegirani položaj, prihvatila je demokraciju i

parlamentarizam te djelovala unutar sistema. Radničke nemire i štrajkove

početkom 1919. dočekao je režim desnog radikala Clemenceaua

mješavinom sile i popuštanja radničkim zahtjevima.

Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni novi kolektivni ugovori

između poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, i dalje većinom

revolucionarno raspoložen, potkraj 1920. na kongresu u Toursu politički

podijelio na komuniste, koji su bili u većini i priključili se Komunističkoj

internacionali, i socijaliste (SFIO), koji su trenutačno bili u manjini i ostali

članovi Socijalističke radničke internacionale. Uskoro je došlo do cijepanja i

u sindikatima. No socijalisti su do 1924. dostigli komuniste i na svim

slijedećim izborima dobivali dvostruko više glasova od njih, ali su ostali

odlučni pristaše parlamentarizma i reformističkog puta u socijalizam.

U prvim poslijeratnim godinama vladali su mahom desničarski režimi koji

su u pogledu Njemačke zauzimali kruto i beskompromisno stajalište te

tražili striktno provođenje odredaba Versailleskog ugovora. Postigli su da

1923. Francuska okupira Ruhr. Ali na izborima 1924. pobijedile su lijeve

građanske stranke i SFIO, tzv. "lijevi kartel".

Vladu je formirao lijevi radikal E. Herriot. Karakteristično je da su u svim

narednim vladama više od jednog desetljeća sjedili radikali, podijeljeni na

všse frakcija, od umjerene desnice do ljevice. Radikalna stranka - stranka

"republikanizma, demokracije i slobode"; koja je branila načela francuske

revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i sada sve vrijeme bila glavni nosilac

Treće republike.

Predstavljala je, uglavnom, niži srednji sloj i seljake srednjake, činovnike,

ljude slobodnih zanimanja, dakle slojeve koji su u to vrijeme bili još vrlo

brojni u Francuskoj. Politički je bila napredna, a u ekonomskom pogledu

konzervativna ili gotovo reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoložena

prema katolicizmu, krupnom novčarstvu i veleposjedu, a nepovjerljiva

prema socijalizmu, držeći se čvrsto puteva demokracije i parlamentarizma.

Herriotova je vlada 1924. smanjila napetost u odnosima s Njemačkom i

priznala Sovjetski Savez, a potkraj dvadesetih godina se dugogodišnji

ministar vanjskih poslova, proslavljeni Aristide Briand, zauzimao za

kolektivnu sigurnost u svijetu, za razoružanje i oživljavanje uloge Društva

naroda.

Njemačkog ministra vanjskih poslova Stressemanna naveo je da u Locarnu

prizna njemačko-francusku granicu, a u kolovozu 1928.j ezajedno s

američkim ministrom vanjskih poslova F. Kelloggom na konferenciji u

Parizu predložio tzv. Briand- Kelioggor pakt, kojim su se sve sile potpisnice

odrekle upotrebe sile u međusobnim odnosima i sporovima. Potpisale su

ga sve svjetske velesile i većina manjih država (najprije 15, a potom još 48

zemalja); godinu dana kasnije paktu je pristupio i SSSR.

Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu.

Pojavio se niz radikalno- totalitarističkih organizacija fašističkog tipa:

kraljevi kameloti, patriotska omladina, francuska akcija i ognjeni križevi

(koje je predvodio bivsi pukovnik De la Rocque).

One su zahtijevale ukidanje parlamentarne demokracije, okončanje klasne

borbe i uvođenje čvrstog autoritarnog sistema vladavine. Na izborima

1932. radikali i socijalisti ponovo su dobili većinu, ali radikalskim vladama

nikako nije uspijevalo da stanu na kraj ekonomskim poteškoćama.

Početkom 1934. javnost je saznala za velike financijske skandale, u koje su

bili umiješani i neki članovi radikalske vlade. Fašističke organizacije su

masovnim demonstracijama svojih pristasa 6. veljače 1934. pokušale

oboriti režim. Pred prijetećom opasnošću od fašističkog prevrata, socijalisti

su pozvali radništvo i sve demokratske političke snage na obranu

parlamentarizma i demokracije.

U lipnju su francuski komunisti, pošto su se najprije posavjetovali s

Moskvom, prihvatili ponudu socijalista za suradnju stranačkih vodstava i

napustili svoj nepomirljivi stav prema socijalistima kao i politiku klasne

borbe.

Privremeno su odgodili oštru borbu za socijalizam u korist obrane

demokracije od fašizma. Kad je u Radikalnoj stranci prevladala ljevica i

odlučila se za suradnju sa socijalistima i komunistima, napokon je u

siječnju 1936. učvršćen Narodni front. Na izborima u svibnju 1936. Narodni

je front uvjerljivo pobijedio i vladu je obrazovao Leon Blum, vođa najjače

stranke u koaliciji - socijalista. Komunisti su u parlamentu podržavali vladu.

U ljeto 1936. Francusku je zahvatio snažan val štrajkova kojima su

sindikati pokušavali prisiliti vladu da ostvari obećani program. Blumova je

vlada doista ozakonila 40-satni radni tjedan i radnici su, prvi put u

povijesti, dobili plaćeni godišnji odmor. Matignonskim sporazumom

industrijalaca, sindikata i vlade sklopljeni su novi kolektivni ugovori, kojima

su znatno povećane radničke plaće; ali je to imalo više moralni učinak, jer

je nagla inflacija ubrzo odnijela to povećanje radničkim slojevima. Kapital

se na sve načine opirao vladinim mjerama, kojima se htjelo često od

njegova kolača otkinuti u korist radništva.

U desničarskom je tisku bješnjela žestoka kampanja protiv Narodnog

fronta. A i u vladinoj koaliciji došlo je do razilaženja. Radikali nisu bili skloni

mjerama L. Bluma usmjerenim na socijalizaciju, dok su ga s druge strane

komunisti žestoko napadali zbog izdaje radničkih interesa.

Blumova se vlada i u vanjskoj politici našla u teškom položaju. Blum je

želio podržati republikansku Španjolsku, ali se plašio otpora radikala u

koaliciji, koji su inzistirali na neutralnosti, kao i parlamentarne desnice,

koja je bila za Franca. Naposljetku se francuska vlada pridružila Englezima

u komitetu za nemiješanje.

Narodni se front u proljeće 1938. raspao i do početka rata vlade su

sastavljali predstavnici radikalnog centra (Daladier), i one su dobrim

dijelom dokinule tekovine Narodnog franta, dok su se u vanjskoj politici

ugledale na Britance, što ih je dovelo do neslavnog potpisivanja

Münchenskog sporazuma, kojim su ostavile na cjedilu svog vjernog

saveznika Čehoslovačku.

Weimarska republika. Glavno pitanje što ga historiografija postavlja o

Weimarskoj republici jeste: kako se u razvijenoj državi s visokim životnim

standardom i razvijenom strukturom inteligencije demokracija mogla tako

rastočiti da je naposljetku vlast preuzeo Hitler i uveo svoju "iracionalnu"

diktaturu? Dio odgovora nalazi se već u samom nastanku te demokracije,

kod koje nisu bili dovoljno temeljito podrezani korijeni društvenih snaga i

tradicije starog sustava. Drugi značajan destruktivni činilac usmjerenosti

weimarske demokracije bio je, svakako, versailleski diktat; no ne najmanju

ulogu odigrali su i teški ekonomski potresi kojima je bila izlozeni i koji su

imali kobne političke posljedice.

Privredni temelji Njemačke bili su toliko čvrsti da ih ni teške odredbe o

miru nisu bitno pogodile. Osnovne industrije - rudarstvo, industrija željeza i

čelika, radile su prema suvremenim metodama, uz neprestanu

racionalizaciju pa čak i integraciju. Gotovo monopolni međunarodni položaj

kemijske industrije bio je zbog ugovorom o miru nametnutog izručenja

patenata dijelom svakako izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti

su se koncentrirali u nekoliko područja, u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj

Njemačkoj, pa je ondje bilo i jakih socijalnih napetosti, ali je industrija s

mnogim snažnim pogonima srednje veličine bila razasuta po čitavoj

Njemačkoj, što je mahom bilo i posljedica stare zasebnosti država prije

osnivanja Carstva.

Berlin, kao glavni grad Njemačke, nije postao samo privrednim središtem,

nego se već od početka 20. st., a pogotovu dvadesetih godina, nudio kao

sjajan kultumi centar, što ipak nije dovelo do osiromašenja duhovnog

života u "provinciji".

U najvećoj je mjeri bila efikasna i poljoprivreda, kao što je to dokazala i u

ratu, a u mnogim je krajevirma imala upravo povoljnu veličinu seljačkih

gospodarstava; opasnog usitnjavanja bilo je samo u nekim dijelovima

njemačkog jugozapada. Zemljišni veleposjedi na istoku Njemačke s jedne

su strane uz jeftinu radnu snagu proizvodili jeftine tržne viškove, a s druge

održavali gotovo polufeudalni odnos.

Na izborima za konstituantu 19. siječnja 1919. socijaldemokrati (SPD) nisu

dobili apsolutnu većinu, potrebnu da bi mogli sami obrazovati vladu. Zato

je između njih i dvije građanske stranke, koje su dobile priličan broj

glasova i bile spremne surađivati sa socijaldemokratima - bile su to

Njemačka demokratska stranka (DDP) i Katolički centar - stvorena

koalicija, a sporazumno obrazovana vlada bila je tzv. weimarska koalicija.

Ljudi koalicije bili su i glavni tvorci Weimarskog ustava, koji je konstituanta

donijela 11. kolovoza. Tim ustavom država je ostala decentralizirana i

pokrajinske su vlade sačuvale svoje političke nadležnosti. Ustav je ostavio

netaknutom i Prusku u svoj njezinoj veličini, koja je zauzimala 3/5 cijele

države. Opstanak Pruske, gdje su na vlasti stalno bili socijaldemokrati s

weimarskom koalicijom, pridonio je stabilnosti nove države, jer su

početkom dvadesetih godina desničari u Bavarskoj i Ruhru izražavali

snažan separatizam. U Weimarskom ustavu bila je jako naglašena ideja o

slobodi mišljenja i političkog organiziranja, ali ona nije bila dovoljno

uspješno povezana s idejom političke odgovornosti. Taj nedostatak je

otvarao mogućnost porasta ekstremnih protuparlamentarnih i

protudemokratskih stranaka (osobito nacionalista i, kasnije,

nacionalsocijalista) i njihove razbijačke politike.

Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika države.

Taj je položaj bio jak već po tomu što je predsjednika plebiscitarno birao

čitav narod, te je bio nezavisan o parlamentu. Predsjednik je imenovao i

otpuštao kancelara i njegove ministre, zakonske je prijedloge, čak kada su

već i prošli kroz parlament, mogao stavljati na referendum, i bio je vrhovni

zapovjednik vojske. Napokon, mogao je na temelju ustava objaviti

izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav, a

mogao je privremeno staviti izvan snage i slobodarska prava građana.

Tako moćnog predsjednika duhovito su nazivali "nadomjestkom za cara".

Prvi predsjednik Ebert na odgovoran je i ispravan način upotrijebio veliku

moć svoje funkcije, i uvelike je pomagao da nova država prebrodi

mnogobrojne krize prvih godina. U ožujku 1920. desničarski je orijentirani

dio berlinskog garnizona izvršio puč i na vodstvo države doveo Wolfganga

Kappa, poznatog poslovnog čovjeka iz doba Carstva. Legalna se vlada

najprije sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dokje radništvo širom

države spontano započelo opći štrajk, koji je polarizirao cijelu državu. Dio

rajhsvera ostao je vjeran legalnoj vladi, koju je podržavala i Antanta, i puč

je za nekoliko dana propao. Ali je taj događaj, kao i mnogi kasniji, pokazao

kako su jake protudemokratske snage i da one prevladavaju u nekim

važnim strukturama, kao što su činovništvo, sudstvo i vojska. A

parlamentarni izbori u rujnu 1920. pokazali su već prilično izmijenjenu

političku situaciju.

Stranke weimarske koalicije (SPD i Demokratska stranka) izgubile su velik

broj mandata, a time i većinu. Jako je ojačala ljevica (nezavisni i komunisti,

kojima je u listopadu 1920. prišao veći dio nezavisnih), a još više

građanska ljevica, podvojena na Njemačku narodnu stranku (DVP) s

mnogo nacionalno-liberalističkih tradicija, i Njemačku nacionalnu pučku

stranku (DNVP), kojaje zastupala interese konzervativnog agrarnog i

financijskog krupnog kapitala s naglašenom nacionalističkom tendencijom.

Nakon tih izbora pa sve do 1928. nastaju vlade Centra (demokrati,

narodna stranka i centrum) koje su tolerirali pa i podržavali i

socijaldemokrati i ljevičari. Socijaldemokrati su na vlast došli samo još

1928-30., ali u to vrijeme praktički nista nisu mogli učiniti. Tako se nade

reformističkog socijalizma u društveni preobražaj parlamentarnim putem,

koje su vodile Ebertove socijaldemokrate u tjednima prevrata 1918., nisu

ostvarile. Radnički sindikati su kolektivnim ugovorima uspješno štitili

ekonomske probitke radnika, kao što su ih pojedinačno branili i radnički

povjerenici koje su određivali sindikati.

Brojčano vrlo ojačala Komunistička partija Njemačke, koja i dalje ipak nije

prevladavala kod radništva, pokušala je dva puta doći na vlast

revolucionarnim prevratom: prvi put tzv. ožujskom akcijom 1920., a drugi

put listopadskim ustankom 1923. u Saskoj i Harnburgu. Ali su u tadašnjoj

društveno-političkoj konstelaciji ti pokušaji bili osuđeni na neuspjeh, jer je

vojska bila izrazito protusocijalisticki orijentirana i, unatoč junačkom

držanju radnika, brzo zauzela ustanička uporišta.

U Njemačkoj je 1923. godina donijela tešku ekonomsku i političku krizu.

Velika inflacija 1922. onemogućila je Njemačkoj uredno plaćanje ratnih

reparacija Antanti. Da bi ipak osigurali svoj dio, Francuzi su u siječnju

1923. vojnički okupirali industrijski najjače njemačko područje - Ruhr.

Nijemci su odgovorili pasivnim otporom - proizvodnja u Ruhru gotovo je

obustavljena. U tome otporu cijelij e njemački narod bio jedinstven. A

Njemačka banka pospješila je inflaciju, marka je izgubila svaku vrijednost,

čime su neki njemački srednji slojevi bili teško pogođeni. Amerikanci i

Englezi nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali su se ograničili

samo na oštre diplomatske prosvjede, pa se njemačka vlada, da bi izbjegla

prijeteću ekonomsku katastrofu, morala odreći pasivnog otpora (u rujnu

1923) i pristati da i dalje plaća reparacije.

Potkraj godine uspjelo je obuzdati inflaciju i ponovo stabilizirati valutu. No

desnica je ipak tu veliku ekonomsku nevolju iskoristila za rovarenje protiv

vlade: nova konzervativna desničarska snaga, malobrojna

Nacionalsocijalistička stranka, pod vodstvom Adolfa Hitlera, pokušala je u

studenom 1923. u Münchenu izvršiti puč i dokopati se vlasti. Bavarska

vlada i vojska su puč ugušile i nacionalsocijalistički je pokret za nekoliko

godina gotovo zamro.

Amerikanci i Englezi su 1924. godine izašli sa svojim (Dawesovim) planom

plaćanja njemačkih reparacija. Njemačkoj su odobrili veći zajam za

stabilizaciju valute. Njemačka je počela otplaćivati rate, a francuske čete

su se povukle iz Ruhra. U zemlji su nakon 1924., unatoč izvanredno

naglom jačanju privrede, povećanju kapitalističkih profita i prihoda radnih

slojeva, jačale desničarske snage i sve vise utjecale na politički život.

Skretanje udesno bilo je najvidnije prilikom izbora novog predsjednika

države nakon Ebertove smrti, 1925. Oslabljena weimarska koalicija

istaknula je za svojeg kandidata političara centra Wilhelma Marxa, ali ga je

porazio kandidat udružene desnice, bivši maršal Hindenburg. Usprkos

očekivanjima, Hindenburg je poštovao ustav i republiku, ali je kasnije, u

kritičnim trenucima, postao oslonac desnice i na svoj način mnogo

pridonio propasti Weimarske republike.

Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. sklopljeni Rapallski ugovor

sa Sovjetskim Savezom, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute

Poljske, otvorio sovjetsko tržište, pa čak i mogućnost da u SSSR-u

uvježbava svoju vojsku (tzv. "crni rajhsver").

Ugovorom u Locarnu 1925. Njemačka je priznala francuske granice na

zapadu i bila primljena u Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne

granice prema Poljskoj - i u tom je pogledu čak i politika njezinog

najpomirljivijeg ministra vanjskih poslova Stressemana svejednako

inzistirala na reviziji.

Njemačka je i dalje nastojala dobiti olakšice za plaćanje reparacija. To joj je

djelomično i uspjelo u ljeto 1929. na konferenciji u Hagu Youngovim

planom, koji je ne samo donio olakšice u pogledu njemačkih obveza nego i

predvidio da strane trupe počnu smjesta napuštati Porajnje.

I kad je u jesen sve upućivalo na miroljubiv razvoj u Europi, iznenada je

izbila velika privredna kriza, koja je u Njemačkoj imala izvanredno teške

posljedice. Njemačka se industrija, većinom oslonjena na inozemne

zajmove, koji su nakon sloma njujorške burze opozvani, suočila s

nedostatkom kapitala, stečajevima i velikom nezaposlenošću. To je bila

pozadina političke krize koja je zbog nestabilnosti demokracije neprestano

rasla.

Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930.

zato što socijaldemokrati nisu mogli prihvatiti zahtjeve kapitala, koje je u

vladi zastupala osobito Njemačka narodna stranka, da se smanje izdaci

države za pomoć nezaposlenima kako bi se tereti ekonomske krize

prebacili, uglavnom, na teret radnika. Time je uklonjena posljednja vlada

Weimarske republike koja je imala izrazitu parlamentarnu većinu. Novu

građansku vladu Centra obrazovao je Heinrich Brüning, bivši sindikalni

vođa, koji je uživao Hindenburgovo povjerenje. Pošto je prijevremeno

raspušten parlament, na novim izborima u rujnu 1930. ponovo se pokazala

nesmanjena snaga socijaldemokracije i istovremeno velika osipanje

stranaka umjerene građanske ljevice, za koju su glasali srednji slojevi. Pod

udarcima krize oni su se utekli u okrilje ponovo vrlo aktivnih

nacionalsocijalista, koji su dobili punih 20% glasova, dok je nezaposleno

radništvo davalo svoj glas komunistima, koji su također vidno ojačali.

Brüning je imao slab položaj u parlamentu: desnica je bila protiv njega, a

socijaldemokati su ga tolerirali odnosno pod- ržavali samo iz straha od

alternative otvorene desničarske diktature. Svoj je program Brüning

provodio izvanrednim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih

ovlaštenja, tako da je Njemačka u stvari prestala biti parlarnentarna i

poslala predsjednička republika. Brüningova je vlada pokušala privrednu

krizu svladati krajnjom štednjom i deflacijskom politikom, ali je to samo

povećalo broj nezaposlenih, zbog čega se, dakako, povećavala i bijeda

širokih, osobito radničkih slojeva. A to je išlo u prilog radikalnim strankama

desnice i ljevice. Desnica je prešla u ofenzivu i u proljeće 1932. oborila

Brüninga zbog njegovih krajnje opreznih planova kolonizacije radnika na

veleposjedničkom istoku Njemačke. Ljevica nije nudila realnu alternativu i

pružalaj e tek nejak otpor desnici. Radničke stranke bile su među sobom

smrtno zavadene. Komunisti su socijaldemokrate proglasili socijalistima i

svojim najljućim neprijateljima. U lipnju 1932. Njemačka je uspjela da joj

Antanta u Lausanni briše sve reparacije i tako je u robi i u novcu platila

ukupno samo 23 milijarde maraka po kursu iz 1913. godine.

A ni to nije okončalo privrednu krizu u Njemačkoj. Krupni kapital odlučio se

da podrži Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Kancelar Franz

von Papen, koji je u proljeće 1932. naslijedio Brüninga, bio je samo

prijelazna figura prije dolaska Hitlera i pomagao uništenju i ono malo

weimarske demokracije što je još preostalo.

U srpnju je raspustio zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili

socijaldemokrati. Politički nejedinstveno radništvo nije pružalo otpor.

Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i fizički teror osobito protiv

pristaša radničkih stranaka. Na uzastopnim parlamentarnim izborima u

srpnju i listopadu 1932. nacionalsocijalisti su dobilii veoma velik broj

glasova: 37,4 odnosno 34%. Na sve su načine pokušavali prigrabiti vlast.

Do siječnja 1933. sporazumjeli su se s ostalim desničarskim strankama i

predsjednikom Hindenburgom, i tako je Hitler 31. siječnja 1933. postao

kancelar Njemačke.

Čehoslovačka republika. Čehoslovačka je republika bila jedina država

Srednje Europe koja je uspjela za sve vrijeme svojega opstanka sačuvati

demokratsko-parlamentarni oblik vladavine. Razlog tome valja tražiti u

razmjerno vrlo povoljnom ekonomskom razvoju, naprednoj društvenoj

strukturi, demokratskim političkim tradicijama, a značajni nosioci takvog

razvoja bili su i dvojica najviđenijih političkih vođa, Masaryk i Beneš, koji su

bili uvjereni demokrati.

Čehoslovačka republika uspostavljena je proglasom Narodne skupštine 14.

studenog 1918., pošto su prije toga Česi (28. listopada) i Slovaci (30.

listopada) proglasili nezavisnost iželju da žive u zajedničkoj državi.

Prvim predsjednikom Čehoslovačke republike postao je Tomaš G. Masaryk,

za vrijeme rata vođa českog Narodnog vijeća; njegova je velika zasluga što

je utjecao na Antantu da prihvati ideju o razbijanju Austro-ugarske

monarhije. Mlada je republika konačne granice dobila mirovnim ugovo rom

u Versaillesu, Saint-Germainu i Trianonu, a razgraničenje s Poljskom u

Šleskoj i Slovačkoj izvršeno je 1920. pod arbitražom Francuske i Engleske.

Čehoslovačkoj je 1919. priključena i Potkarpatska Ukrajina i tako je država

bila etnički veoma heterogena, što je kasnije stvaralo velike nacionalne

probleme. Čehoslovačka je vojska u proljeće 1919. likvidirala Sovjetsku

republiku u Slovačkoj. Vlada socijaldemokrata V. Tusara je u veljači 1920.

izradila ustav, čiji je uzor bila francuska parlamentarna demokracija, i

provela agrarnu reformu, osobito temeljito na zaplijenjenim posjedima

austrijsko-njemačkih aristokratskih obitelji. Revolucionarno je radništvo

1920. u više navrata štrajkalo, ali je vlada, u kojoj su kao najjača stranka

bili i socijaldemokrati, uspjela dogovaranjem spasiti situaciju. Lijevo krilo

Socijaldemokratske stranke odcijepilo se u svibnju 1921. i formiralo

Komunističku partiju Čehoslovacke (KPC).

U vanjskoj politici Čehoslovačka se oslanjala na Francusku i 1920. postala

inicijator stvaranja "Male antante”, saveza između Čehoslovačke,

Rumunjske i Jugoslavije, uperenog protiv revizionističkih pokušaja

Mađarske.

Čehoslovačka se nakon 1919. brzo i gotovo nesmetano razvijala. Preokret

joj je u ekonomskom pogledu čak veoma koristio, jer je kako u zemlji tako i

u prijateljskim državama Jugoslaviji i Rumunjskoj bila oslobođena

konkurencije austrijskog kapitala. Svojom modernom tekstilnom

industrijom i strojogradnjom bila je konkurentna, a u prijateljskim su

državama spremno prihvaćali njezin kapital i tehnologiju.

Ekonomsko blagostanje omogućavalo joj je i velik kulturni polet na svim

područjima. Na izborima 1928. znatno je porastao broj glasova što su ih

dobili komunistički kandidati i režim je KP Čehoslovačke dopustio slobodno

političko djelovanje. Državno vodstvo držalo se unitarističkog principa

stvaranja "čehoslovakizma" i tako se sve više sukobljavalo s

autonomističkim i separatističkim strujanjima u Slovačkoj.

Narodne manjine, a među njima i brojni sudetski Nijemci, imale su

kulturnu autonomiju (čak i vlastito sveučilište u Pragu) i njihove su stranke

nakon 1926. bile zastupljene i u čehoslovackoj vladi.

Nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, u Čehoslovackoj je veoma

ojačala nacionalistička stranka sudetskih Nijemaca pod vodstvom K.

Henleina, koji sada više nije bio spreman da surađuje s vladom.

Godine 1935. povukao se dugogodišnji predsjednik Masaryk a naslijedio ga

je njegov suradnik i ministar vanjskih poslova Beneš, vođa

Narodnosocijalističke stranke, stranke češke demokratske sitne buržoazije,

koja je gotovo sve vrijeme bila zastupljena u vladi.

Beneš je još iste godine sklopio sporazum o međusobnoj pomoći sa SSSR-

om, ali do većeg zbližavanja među dvjema državama nije došlo zbog

Benešove rezerviranosti prema komunistima, pa se Čehoslovačka i dalje

vanjskopolitički posve držala Francuske. Njemački nacizam je od proljeca

1938. počeo prijeteći ugrožavati Čehoslovačku.

Po Hitlerovim su uputama sudetski Nijemci počeli zahtijevati autonomiju i

pravo na ujedinjenje sa sunarodnjacima u Njemačkoj. To je bio prvi

nagovještaj agresije na jednu suverenu europsku državu, koja je osim toga

bila jedan od stupova francuske europske politike. No toliko slavljena

saveznica Francuska kapitulirala je 29. rujna 1938. u Münchenu pred

Hitlerovim diktatom. Čehoslovačka je morala evakuirati izvanredno

utvrđeni pogranični pojas i Nijemci su odmah potom okupirali Sudetsku

oblast.

A tada je došla do izražaja i druga velika pogreška čehoslovačke vanjske

politike izmedu dva rata - njezin spar s Poljskom zbog područja Tesina,

naseljenog Poljacima, koji je Čehoslovačka priključila 1919. Da su

Čehoslovačka i Poljska bile čvrsto povezane, Hitler ih se vjerojatno 1938.

ne bi usudio vojnički napasti, jer se smatralo da te dvije zemlje imaju vrlo

jaku vojsku. No u svojem starom sporu sa Čehoslovačkom Poljaci su gledali

kratkovidno i prigodom Hitlerove okupacije Sudeta Tesin pripojili Poljskoj.

A ni predsjednik Beneš nije htio prihvatiti prijedlog KP Čehoslovačke da

pozove u pomoć sovjetske čete i pruži otpor Nijemcima; odmah nakon

Münchena podnio je ostavku i predsjednikom republike postao je E. Hacha.

Sredinom ožujka 1939. proglasila je Slovačka klerikalna stranka pod

vodstvom J. Tise nezavisnu Slovačku, a njemačka je vojska, pod izlikom da

želi sačuvati mir u Srednjoj Europi, zauzela Češku i priključila je

Njemačkom rajhu kao Češko-moravski protektorat.

Socijalistički sovjetski tip

U svijetu se između dva rata razvijao i društveni sistem koji je u društveno-

političkom razvoju značio nešto posve novo, a to je socijalistički sovjetski

sistem, izrastao iz pobjedonosne oktobarske revolucije u Rusiji. Pobjeda

Lenjinove modifikacije marksizma i revolucije u praksi, te iz nje rođenog

sovjetskog sistema izazvala je u svjetskom marksističkom radnčkom

pokretu podvajanje na dvije posve odvojene struje: komunističku, koja je

pokušavala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideju, i

socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se za

parlamentarno-reformistički put u socijalizam.

Još suviše slabom komunizmu nije se ostvarila njegova ideja o svjetskoj

odnosno europskoj socijalističkoj revoluciji kao neminovnoj dimenziji

socijalističke revolucije uopće, i tako je između dva rata Sovjetski Savez

ostao jedina država u svijetu u kojoj je pobijedila socijalistička revolucija i

diktatura proletarijata. Sovjetski se Savez morao sam i vlastitim naporima

iz svoje zaostale privredne i društvene osnovice razvijati usred

neprijateljskog kapitalističkog svijeta i pronalaziti odgovarajuća

ekonomska i politička rješenja. To je najviše utjecalo na to da sovjetski

socijalistički sistem poprimi i poneko svojstvo koje bismo teško mogli

uskladiti s vizijom klasika marksizma. No ipak je očuvao osnovne

karakteristike zbog kojih se o nekom društvenom sistemu kaže da je

socijalistički: društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i

nominalnu vlast radnih ljudi, odnosno diktaturu proletarijata. Tako je već

samom svojom egzistencijom, a donekle i planskim usmjeravanjem

svjetskog komunističkog pokreta, Sovjetski Savez snažno utjecao na

socijalističke tendencije u svijetu između dva rata.

Boljševici su Brest-litovskim mirom 3. ožujka 1918. doduše osigurali

vanjskopolitički predah, ali su se u zemlji morali sukobiti s brojnim

političkim protivnicima, sa sve snažnijom kontrarevolucijom, koju je

otvoreno podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja Brest-litovskom miru

sovjetsku su vladu u ožujku 1918. napustili dotadašnji boljševički saveznici

lijevi eseri, koji su se zalagali za nastavljanje neprijateljstava protiv

Centralnih sila revolucionarnim ratom. Drugi povod za razilaženje između

njih i boljševika bila je agrarna politika. Boljševici su inzistirali na ukidanju

svake tržišne privrede, dakle za obvezatno predavanje seljačkih

proizvodnih viškova državi. Za provođenje rekvizicija uspostavili su tzv.

seoske komitete siromašnih, kojima su u pomoć poslali radnike iz gradova.

Nasuprot njima, lijevi su eseri nastupali protiv klasne borbe na selu i

zauzimali se za tržišnu privredu.

Na V. kongresu partije početkom srpnja 1918. lijevi su eseri nastupili protiv

boljševičke politike. Istodobno su u suradnji s drugim eserima podigii

gotovo pravi ustanak seljaka u Povolžju i u moskovskoj oblasti, te se utekli

teroru protiv vodećih boljševika; 30. kolovoza su u atentatu teško ranili i

samog Lenjina.

Uz velika požrtvovanje i disciplinu, boljševici su ugušili pobunu, njezine

vođe osudili na smrt, a nakon toga su se lijevi eseri podijelili na više

skupina, od kojih su neke potkraj 1919.. prišle boljševicima. Ovima je pošlo

za rukom da iz sovjeta potisnu sve protivnike i uvedu čvrst i centraliziran

jednopartijski sistem vladavine, koi je provodio diktaturu proletarijata.

Na periferiji sovjetske države se u proljeće 1918. posvuda organizirala

kontrarevolucija i obrazovane su protubljševičke vlade. U Samari je u lipnju

osnovan "Komitet članova privremene skupštine" pod vodstvom Černova u

kojemu su većinu imali desni eseri, a u Omsku desničarsko-monarhistička

"privremena vlada Sibira". Ubrzo nakon toga je u Ufi održana sveruska

konferencija koja je trebala ujediniti sve kontrarevolucioname snage za

borbu protiv boljševika. Osnovan je i nekakav petočlani direktorij,

svojevrsna koalicija umjerenih ljevičara i radikalnih desničara. Glavna

ličnost postao je desničar, bivši carski admiral crnomorske flote Aleksandar

Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem počela pomagati Antanta.

Englezi su se već u ožujku iskrcali u Arhangelsku, Japanci u svibnju u

Vladivostoku, a njima su se potom pridružili i do tada neutralni Amerikanci.

Ipak je najvažnija podrška kontrarevolucije bila tzv. Češka legija, od 50

tisuća ljudi sastavljena vojna formacija bivših ratnih zarobljenika, koji su se

nakon Brest-litovskog mira namjeravali preko Sibira vratiti u Europu i boriti

se u redovima Antante. Boljševici su ih 25. svibnja 1918. pokušali

razoružati, što su Česi odbili i započeli neprijateljstva, zauzeli sibirsku

željeznicu, prešli Ural i zaprijetili Povolžju. Do jeseni je Crvena armija,

kojuje od proljeća 1918. postavio na noge Trocki, zaustavila nadiranje

kontrarevolucionamih armija prema središnjim predjelima Rusije.

Kad je u jesen 1918. završen prvi svjetski rat i na Zapadu, Antanta je

krenula u otvorenu intervenciju u Rusiji protiv boljševika. Kolčakovu vladu

u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije i uspjela da Kolčaka prizna i

general Denikin, koji je s pomoću Francuza skupio veću

kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini i na Donu.

Kontrarevolucija je u proljeće 1919. još jedanput krenula na vojnički marš

protiv Moskve i Lenjingrada. Međutim, Antantino je vijeće u Parizu na

Wilsonov nagovor odlučilo da se Antanta vojnički ne angažira u Rusiji. Tako

je brojčano narasla i disciplinirana Crvena armija u ljeto ij esen 1919.

redom razbijala vojsku kontrarevolucije, koja se bez izravnog angažiranja

Antante nije mogla držati, jer je u narodu gubila svaku podršku zbog

potpunog zanemarivanja socijalnih potreba vremena. Do proljeća 1920.

sovjetska se vlast proširila gotovo na sav teritorij nekadašnje države,

uključujući i Ukrajinu; izvan nje su ostale kavkaske države, za koje su se

boljševici još borili, i baltičke državice, kojima su u proljece i ljeto 1920.

mirovnim ugovorima priznali samostalnost. Ali je do konačnog mira

preostala još jedna etapa. U proljeće 1920. Sovjetska se Rusija uplela,

zbog pitanja granica, u vojnički konflikt s Po/jacima i njihovim velikim

nacionalističkim i imperijalističkim apetitima.

Nakon prvih poljskih uspjeha (zauzeli su Kijev i dio Ukrajine), Crvena je

armija prodrla do Varšave. Međutim je u bitki na Visli 14. kolovoza 1920.

Poljacima, uz veliku tehničku pomoć Francuske, pošlo za rukom”čudo" da

pobijede sovjetske trupe. Na to su Poljaci svoju granicu ponovo pomaknuli

daleko na istok, što je vlada Sovjetske Rusije mirom u Rigi 18. ožujka

1921. i priznala, ali je između obiju država stvorena zatrovana politička

klima za sve vrijeme između dva rata. Boljševici su u proljece 1921. osvojili

i kavkaske države, koje su se potom razvijale s ostalom sovjetskom

državom.

U prvim godinama nakon revolucije, u razdoblju tzv. "ratnog komunizma",

boljševici su nastojali ukinuli tržišnu privredu, pa su čak pokušali ukinuti i

novac, te uvesti robnu razmjenu izmedu pojedinih grana privrede, što je

regulirala država. Za plaćanje hrane poljoprivredi, u kojoj je još uvijek

prevladavao privatni sektor, država je slala industrijske i zanatske

proizvode posve podržavljene industrije, a diobu je regulirao dekret donijet

u studenome 1918.

Za vođenje takve privrede stvoren je golem birokratski državni aparat, koji

je uz to bio nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo

tvorničkih radnika, jer je potkraj 1920. počelo nedostajali sirovina, pa i

hrane. Ta ekonomska i društvena nevolja izazvala je u redovima boljševika

tzv. lijevu radničku opoziciju, koja je predlagala da sve čisto ekonomske

poslove industrije samostalno vode sindikati bez partijske birokracije.

Međutim je Lenjin na zasjedanju CK boljševika u prosincu 1920. odbacio

takve poglede.

Početkom 1921. se zbog ekonomskih teškoća nezadovoljstvo dijela radnika

i seljaka još više povećalo i dobilo određene političke karakteristike:

programi esera i menjševika o ustavotvornoj skupštini ponovo su počeli

kružiti i isticati zahtjev za vlašću sovjeta, koji bi uključivali više stranaka, a

ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i anarhizam kao samostalna

politička snaga.

Početkom ožujka izbila je pobuna u lenjingradskoj vojnoj i trgovačkoj luci

Kronštatu: radnici i mornari su zahtijevali odbacivanje "jednopartijske

diktature" i uspostavljanje sovjeta bez boljševika. Boljševicka vlast se

oduprla svom snagom koju je imala, pa i vojskom, te je tu ozbiljnu krizu

riješila jurišem suhozemne vojske pod zapovjedništvom Tuhačevskog

preko zaleđene Neve na Kronštat, koji se predao nakon 10 dana ogorčene

borbe (od 8. do 18. ožujka 1921). Takvo vrenje medu radništvom, do kojeg

je došlo zbog državnih rekvizicija i potpune nezainteresiranosti seljaka za

povećanje i modernizaciju proizvodnje, navelo je vodstvo boljševika da

porazmisli o novom načinu gospodarenja. Na X. kongresu boljševika

usvojene su, baš u vrijeme borbi za Kronštat, na Lenjinov prijedlog osnove

nove ekonomske politike (NEP).

Ta se politika zasnivala na dvjema postavkama: socijalistički program

ukidanja privatnog vlasništva nad većim poduzećima u važnim privrednim

granama ne smije se napuštati, ali osobnu zainteresiranost proizvođača

treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. Kamen temeljac postavili su

time što su poboljšali položaj seljaka i u proljeće 1921. ukinuli rekviziciju i

uveli porez u naturi.

Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tržištu.

Dopuštena su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv te nove

ekonomske politike dizalo se među boljševicima dosta glasova (Trocki), jer

da ona znači odstupanje od revolucionarnog puta u socijalizam,

zahtijevajući ustrajanje na ratnom komunizmu - ubrzanoj industrijalizaciji

na račun seljaka. CK boljševika je podržavao NEP (ekonomski teoretičar

Buharin) i u njegovoj se odluci od 12. siječnja 1922. kaže da je NEP

ekonomska utakmica izmedu socijalizma u izgradnji i kapitalizma, koji teži

obnovi na osnovi podmirivanja potreba mnogomilijunskog seljačkog sloja

putem tržišta. Ali dok su u rukama sovjetske radničke države financije,

teška industrija, vanjska trgovina, promet i prilične poljoprivredne

površine, nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma. Država je dopustila

uvoz stranog kapitala, potrebnog za brzi razvoj industrijalizacije, i poticala

vanjsku trgovinu.

Potkraj 1922. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih

Socijalističkih Republika (SSSR). Do tada su neprecizno definiranu

sovjetsku saveznu državu tvorile pojedine nacionalne sovjetske republike:

Ruska Federacija, Ukrajina, Bjelorusija, Zakavkaska Federacija. Horezam i

Buhara. Ta je država nastajala postupno, s pobjedama boljševika i

uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg ruskog carstva.

Narode je udruživala jedinstveno i centralistički organizirana boljševička

stranka. Nakon revolucije ona je priznala i samoopredjeljenje naroda, ali se

u praksi zauzimala za povezivanje i suživljavanje naroda u duhu

proleterskog intemacionalizma.

Federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika bila je

Lenjinova ideja, za koju se morao boriti u boljševičkom vodstvu, jer se

boljševički "ekspert za nacionalno pitanje", Gruzijac Josif Visarionovič

DžugašviIi - Staljin zauzimao samo za autonomiju pojedinih neruskih

naroda u sovjetskoj državi.

SSSR je u ljeto 1923. dobio i svoj ustav. Najviši organ vlasti bio je

Svesavezni kongres sovjeta, u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje

delegate. Sarno su mjesni sovjeti birani izravno općim biračkim pravom od

18. godine. Kongres sovjeta je izabrao svoj prezidij i predsjednik prezidija

je formalno predstavljao državu, ali nije imao nikakve vlasti. Savjet

narodnih komesara ostao je i nadalje snažna izvršna vlast koja je obavljala

sve državne poslove.

21. siječnja 1924. umro je, nakon više napadaja kapi od kraja 1922.,

neosporni voda sovjetske države Lenjin. Nakon njegove smrti državu je

vodio kolegij trojice - "trojka" Zinovjev, Kamenjev, Staljin, dok naposljetku

nije Staljinu, koji je od 1922. bio generalni sekretar partije, pošlo za rukom

da sam izbije na čelo zahvaljujući tome što je držao u ruci partijski

birokratski aparat. Žilavošću, odlučnim realizmom i "čeličnom" voljom

(otuda mu i pseudonim "Staljin") nadmašivao je sve svoje suparnike, pa i

vatrenog revolucionara Trockog te blistavog teoreticara Buharina.

lzdavajući se za pravog Lenjinovog interpreta i vjemog sljedbenika njegove

ideje, on je prakticki od 1924. sve više sam upravljao preobražajem zemlje

i na samodržački način. Nasuprot konceptu Trockog, koji je inzistirao na

tezi o "permanentnoj revoluciji", dakle o njezinom nastavljanju izvan

granica SSSR-a, Staljin je objavio učenje o "socijalizmu u jednoj zemiji",

koji je veliki Sovjetski Savez sa svojim ljudima i bogatstvima sposoban

ostvariti. Tako je on prišao pretvaranju Rusije, sve do tada još pretežno

agrarno strukturirane, u industrijsku državu, pa je u tu svrhu 1927.

proglasio prvi veliki petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni

posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede,

putem motoriziranja, elektrificiranja sela i izgradnje velikih industrijskih

poduzeća. Pri tomu je dobro dolazila pomoć u kapitalu i savjetnicima iz

inozemstva, iz Njemačke, Engleske i SAD.

Preobražaj sela vršio se uz besprimjernu bezobzirnost; ogorčeni seljaci

poklali su svoju stoku i time samo ubrzali svoju propast. U razdoblju 1931-

1933. zemljom je krenula još jedna glad, veća od one u vrijeme

građanskog rata, koja je prema ocjenama u doba Hruščova odnijela oko 10

milijuna ljudskih života, od toga ponajviše kulaka i srednjih seljaka -

elementa koji je bio najsposobniji da podigne i modernizira poljoprivrednu

proizvodnju.

Najviše je propatila plodna Ukrajina. Ali tada se proces preobražaja

afirmirao, i otada je ekonomski uspon SSSR-a očigledan. Drugi petogodišnji

plan je uz daljnje velike kanale i željeznice (Moskva-Volga, Bjelomorski

kanal, produzetak Turkestansko- sibirske željeznice, itd.) nagoviještao

nastajanje golemih kombinata, u koje bi se udružile različite industrije

cijelih pokrajina, kao i poboljšanje kvaliteta proizvoda.

Ali usprkos obećanju, potrošnih dobara nije bilo više nego prije, jer je,

pored ostalog, u prvi plan sve više stupalo naoružanje i naglo jačanje

Crvene armije.

Taj strahovito nagli preobražaj trebalo je, općenito, plaćati najvećim

žrtvama cijelog stanovništva.

Sve brojnijom birokracijom sovjetski sistem nije oslobodio radnog čovjeka,

već ga je posve uključio u aparat moderne države sa svim njezinim

pomoćnim oblicima kontrole. Socijalizacija kapitalističkih poduzeća nije

neposrednim proizvođačima donijela samoodlučivanje, već samo njihov

prelazak pod vodstvo države, tj. u ruke državnih opunomoćenika

postavljenih u ime naroda, koji su se sve više formirali kao samostalan sloj

s vlastitim interesima - težnjom za moći. Postojali su i radnički sindikati, ali

ne toliko kao zastupnici radnika koliko kao još jedna nadzorna organizacija.

Protiv svih protivnika režima strogo se postupalo. Osnovani su golemi

logori za prisilni rad sve tamo do Dalekog istoka i sjevernog Sibira. I oni su

u prvom redu bili namijenjeni ostvarivanju velikih pothvata, pa je od 1935.

bilo u njima uvijek više milijuna zatvorenika; npr. samo za kopanje

bjelomorskog kanala dopremljeno je oko 250000 kažnjenika.

Staljin je u partijskom vodstvu počeo izvoditi "čistku", koja je svoj vrhunac

dostigla između 1936. i 1938. godine. Prvo se okrenuo protiv tzv. desne

opozicije, koja se opirala prisilnoj kolektivizaciji poljoprivrede, a potom i

protiv svih eventualnih suparnika. Na nizu režiranih javnih političkih

sudskih procesa osuđena je većina vodećih boljševika iz dana revolucije i

potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da emigrira u Meksiko, gdje ga je

ubio Staljinov atentator. Kao moguća jezgra opozicije desetkovano je i

rukovodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska za

duže vrijeme bila veoma oslabljena. Sa čistkom se i u sociološkom pogledu

zbio značajan preobražajni proces. Umjesto ljudi iz doba revolucije, koji su

dobro poznavali Europu i bili snažno internacionalistički usmjereni, sada se

popela na vrh nova generacija sovjetske inteligencije, koja je odrasla već u

novoj državi i bila ispunjena ponosom na svoju domovinu. Iskovala se nova

svijest, ispunjena i tradicijama velike ruske prošlosti, koja je tobože svoj

pravi nastavak našla u sada nastaloj socijalističkoj domovini.

Ta riječ sada se ponovo smjela upot rebljavati, pa su se i u novoj zakletvi

sovjetskih vojnika umjesto dotadašnjih internacionalističkih izraza našli u

središtu pojmovi kao narod, domovina i država.

A na vrhu države stajao je čovjek neograničene vlasti, koji je sada i svoje

vanjskopolitičke odluke donosio samo prema realnoj političkoj računici, pri

čemu je imao u vidu prvenstveno velike državne koristi SSSR-a. A služio se

sovjetskim vanjskopolitičkim državnim aparatom, kao i Komunističkom

internacionalom.

Od rujna 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio

osigurati od opasnosti nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum

sa zapadnim demokracijama, SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu

1939. zaključio s Hitlerom pakt o nenapadanju.

Fašistički tip

U razdoblju izmedu dva rata u nekim državama svijeta pojavili su se

totalitarni politički sistemi, koji se zajedničkim nazivom označavaju kao

fašistički. Premda su među njima postojale i neke znatne razlike, ipak su

svima bile zajedničke određene bitne crte. Od najvećeg značenja bila je

činjenica što su se ti sistemi pojavili u onim modernim kapitalističkim

državama u kojima parlamentarna demokracija u drugoj polovini 19. st.

nije bila dovoljno učvršćena u političkom životu, a to su bile prvenstveno

Italija, Japan i Njemačka. Za pojavu tih sistema postojali su vanjskopolitički

i unutrašnjopolitički razlozi. Versailleskim mirom te su države dobile manje

no što su očekivale (Italija) ili ih je pak taj "mir" izvanredno teško pogodio

(Njemačka), pa su se zato u njihovim društvenim strukturama pojavile jake

političke, u prvom redu konzervativne snage koje su težile reviziji

odredaba mirovnog ugovora a u vanjskoj politici zauzimale agresivna

stajališta prema svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim

unutrašnjo- političkim i ekonomskim stanjem zemlje; posvuda je bio

razmjerno brojan srednji sloj za koji se nisu osobito zanimali ni

krupnokapitalistička liberalna buržoazija, ni marksistički pokret.

Tako se taj srednji sloj (seljaci srednjaci, sitna burzoazija, činovništvo),

ekonomski i socijalno konzervativan, oslanjao na novu društveno-

političku, izrazito konzervativnu doktrinu, koju su, na temelju starijih

elitističkih doktrina (Sorel, "Konzervativna revolucija"), nakon prvog

svjetskog rata proglašavali malograđanski ideolozi. Ta je doktrina

sadržavala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu, koji je

ugrožavao opstanak srednjeg sloja, a s druge strane neprijateljski je

odbacivala emancipacijska nastojanja socijalističkog radničkog pokreta i

uopće svu modernu demokraciju.

"Fašizam je", kako je 1935. ustvrdio Ernst Bloch, "politička mobilizacija

zaostalih sektora društva, mobilizacija nezadovoljstva modernizacijom,

racionalizacijom i društvenom emancipacijom."

Fašizam je vidio spas u čvrsto autoritarnoj nacionalnoj državi, koja bi

ukinula "truli liberalni parlamentarizam" i, s druge strane, klasnu borbu, na

kojoj je inzistirao radnički pokret. Ideal mu je bilo staleški uređeno društvo,

koje bi se oslanjalo na solidarizam, ali bi istodobno sačuvalo privatno

vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Ideolozi fašizma naglašavali su

brojne "iracionalne elemente", kao što je superiornost vlastite nacije

odnosno rase i njezino poslanje. Fašistički pokreti osnivali su vlastite

vojničke odrede, koji su mu služili za vršenje fizičkog nasilja nad političkim

protivnicima. Veoma su razvili suvremene metode masovnog

obavještavanja i političke propagande, pa je zato optika fašističkog

fenomena između dva rata i dandanas mnogo primjetnija na što je tada

pokazivala njihova povijesna težina. Fašistički su se pokreti dokopavali

vlasti tako da su se povezivali s tradicionalno vladajućim elitama, koje su u

fašizmu vidjele dobrodošlo sredstvo za obračun s demokratskim i

socijalističkim snagama i tendencijama. U toj sprezi, fašistički su pokreti

posve napustili svoj dotadašnji demagoški antikapitalizam i odano služili

interesima nacionalnog krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske

političke institucije, pogazili većinu čovjekovih osobnih sloboda i uveli

najbrutalniju i najnehumaniju diktaturu u suvremenoj ljudskoj povijesti. U

vanjskoj politici fašističke su se države, osobito nakon pobjede fašizma u

Njemačkoj, ponašale izvanredno agresivno. Svojim neprestano novim

zahtjevima i prijetnjama postale su isključivi krivac i izazivač drugog

svjetskog rata.

Italija. Na tokove europskog zbivanja Italija nije toliko utjecala svojom

vanjskopolitičkom težinom, koliko time što se u njoj razvio nov društveno-

politički oblik - fašizam, koji su kasnije prihvatili i u nekim drugim

državama, pa se općenito upotrebljava kao označnica za diktatorske

režime razdoblja između dva rata. Zbog velikih obećanja prigodom

stupanja Italije u prvi svjetski rat, talijanska je buržoazija bila razočarana

ratnim plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje habsburške

monarhije. Na toliko žuđenoj sjevernoj obali Jadranskog mora

uspostavljena je naime Jugoslavija, pa se talijanske teritorijalne aspiracije

nisu mogle u cijelosti ostvariti. I financijski Italija se našla u vrlo teškom

položaju, a njezina je privredna razvijenost bila posve neujednačena: na

sjeveru ona je već imala modernu krupnu industriju, a na jugu naprotiv

posve zaostalu poljoprivredu s feudalnom strukturom i trajnom

nezaposlenošću. Nakon što je Amerika ograničila useljavanje, izgubljen je i

taj "ventil" za popuštanje pritiska brzog porasta broja stanovništva.

Opće izborno pravo donijelo je masovne stranke, koje su se nakon rata

pridružile ranije vladajućim liberalima, pa se čak i takmičile s njima.

Nasuprot katolitički orijentiranim "popolarima" (Narodna stranka) stajali su

socijalisti, koji su se smjesta priključili Trećoj (komunističkoj) intemacionali,

dok početkom 1921. nije i tu došlo do podjele na socijaliste i komuniste. U

ljeto 1920. u Sjevernoj Italiji sve je upućivalo na blisku socijalističku

revoluciju. Revolucionarno raspoloženo radništvo zaposjelo je tvornice i

osnivalo radnička vijeća.

Ali je za preuzimanje državne vlasti i dalje bilo suviše slabo, a načinilo je i

nekoliko pogrešaka u politici prema saveznicima iz srednjeg sloja.

Reformisti u sindikalnom radnčkom pokretu bili su i za sporazum s vladom,

zadovoljivši se povećanjem nadnica i poboljšanjem socijalnog

zakonodavstva u građanskom društvu. Ipak je strah od socijalističke

revolucije ostao. Te su činjenice olakšale uspon Benita Mussolinija, u

kojem su se ujedinile težja za vlašću i znatne demagoške sposobnosti s

mnogo realističke političke pronicljivosti. Od borbenog pacifističkog

socijalista on se bio pretario u vatrena zagovomika ulaska Italije u rat, a

potom je, iskoristivši uznemirenost naroda i nemoć vlade, osnovao vlastiti

pokret.

Borbeni sastavi ("fasci di combattimento") s kojima je započeo bitku protiv

postojećih političkih stranaka dali su ime cijelom pokretu. Protiv

generalnog štrajka, koji je ljevica najavila u jesen 1922., Mussolini je

svojim borbenim sastavima zapovjedio marš na Rim. Kralj se pokorio i

povjerio Mussoliniju da sastavi vladu (premda su fašisti imali tek neznatan

broj poslanika u parlamentu) te time legalizirao fašistički pokret.

U svojem duhovnom konceptu fašizam je ujedinjavao sindikalističke ideje

Georgea Sorela i teoriju elite Vilfreda Pareta s gorljivim nacionalizmom.

Trebalo je stvoriti opće uvjerenje da je talijanska država prava nasljednica

antičkog Rima, pa prema tome može istupiti s imperijalnim zahtjevom za

Sredozemljem.

Ne dirajući formalno ni monarhiju ni ustav, Mussolini je tijekom nekoliko

godina (ne prezajući ni od fizičkog terora) uspostavio jednopartijsku

vladavinu. Godine 1926. raspuštene su sve političke stranke. U parlament,

koji je još postojao, birali su se poslušni poslanici, međutim uz njega je

obrazovano još i Fašističko velika vijeće, a nad svima odlučujuću vlast

imao je u svojim rukama vođa stranke i države "duce".

Povelja rada ("Carta di lavoro") iz 1927. depolitizirala je sindikalne

radničke saveze i spojila ih s poduzetnicima u poslušne korporativne

strukovne saveze. Opozicija se nemilosrdno gušila, pri čemu se nije

prezalo ni od političkog ubojstva (poput onoga socijalista Metteotija, kojeg

su fašisti ubili 1924. godine).

Ali neosporni unutrašnjopolitički uspjesi, kao što su bili stabilizacija valute,

smanjivanje nezaposlenosti, osvajanje novih obradivih površina i

osamostaljenje Italije u pogledu opskrbe žitom, učvrstili su fašistički režim i

pruzžli mu razmjerno široku društvenu podršku.

Mussolini ju je 1929. pošao za rukom još jedan značajan unutrašnjopolitički

podvig - pomirenje s Vatikanom zaključivanjem tzv. Lateranskog ugovora,

što mu je donijelo naklonost i podršku katoličke crkve. Nepomirljivi politički

protivnici morali su emigrirati. Mogućnost djelovanja nisu imali ni liberali ni

popolari, a još manje socijalisti i komunisti. Tako je udaren temelj

častoljubivoj vanjskoj politici, koja je u prvom desetljeću još umijela

ocjenjivati granice talijanske moći. Ali se sredinom tridesetih godina u

vanjskoj politici upustila u otvorenu agresiju.

Iz svoje kolonije Somalije napala je 1935. i zaposjela Etiopiju, članicu

Društva naroda (talijansko-abesinski rat). Svi prosvjedi Društva naroda i

sve sankcije ostali su bez uspjeha, i Italija je 1936. priključila Etiopiju

svojem "imperiju". Ohrabren Hitlerovim saveznistvom, Mussolini je potkraj

godine objavio jedinstvo njemačke i talijanske vanjske politike (“tosovina

Rim-Berlin"), a uz to je od samog početka otvoreno pomagao generala

Franca, prkoseći Francuskoj, koja se opredijelila za nemiješanje.

Tako se početkom 1937. na Francovoj strani borila talijanska armija od 80

tisuća ljudi naoružanih najsuvremenijim oružjem. Želja za prisvajanjem

nekih francuskih posjeda dovodila je talijansku politiku sve više u sukob s

Francuskom, a neizravno i s Engleskom, i tjerala je u sve tješnji zagrljaj s

Hitlerovom Njemačkom, kojoj je u jesen 1938. u Münchenu vjemo

sekundirala.

Japan. U deceniji nakon Prvog svjetskog rata u Japanu se povremeno činilo

da će moderne političke stranke, zastupljene u parlamentu, dobiti veći

utjecaj na odlučivanje u zemlji. Ali su od "mandžurijske krize" 1931.

militarističke i ekspanzionističke grupe sve više uzurpirale vlast i uništile

još neučvršćenu osnovu japanske demokracije. U deceniji uoči Drugog

svjetskog rata u Japanu se učvrstio totalitarni sistem, koji je japanski

liberalni političar dvadesetih godina Hozumi Nobusige nazvao teokratsko-

patrijarhalnim konstitucionalizmom, a ako bismo ga htjeli nekako

komparativno svrstati, mogli bismo ga po njegovim bitnim elementima

uvrstiti u fašizam.

Japan je u jesen 1918. dobio prvu posve civilnu vladu; sačinjavali su je

zastupnici političkih stranaka na čelu s Takaši Harom, vođom liberalne

stranke Seijukai.

Unatoč najvećoj odlučnosti, njemu ipak za tri godine nije uspjelo ostvariti

demokratski politički sistem s parlamentu odgovornom vladom. Car je i

dalje ostao značajan izvanparlamentarni činilac s teokratskim atributima.

Unatoč više-manje pasivnom političkom držanju car je ostao snažan

oslonac svih elita prohujalog “razdoblja Meidži". A to su bile prije svega

zemaljska oligarhija i iz nje proizašla vojna elita. Usprkos modernim

građanskim reformama, japanska vojska je održala povlašten društveni

položaj.

Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu nego izravno caru, i

zato su zbog njegove pasivnosti bile potpuno samostalne. Nakon smrti

Takašija Haroa (koji je bio žrtva desničarskog atentata) 1921., na vlasti su

se smjenjivale dvije političke stranke: spomenuta Seijukai - stranka

financijsko liberalnog građanstva - i Minsetto - vodeća agrarna stranka;

neko su vrijeme vladale i u koaliciji. Stranke nisu stvorile iskristalizirani

politički program, ni modemu organizaciju s masovnom bazom, pa zato u

državi nisu ni stekle veću popularnost i autoritet.

Ni nakon izborne reforme 1925. godine, kad je uvedeno opće izbomo

pravo muškaraca, prilike se nisu mnogo izmijenile. Obje japanske radničke

stranke dobile su na izborima za donji dom parlamenta 1928. samo

492000 glasova

i 8 mandata, što je predstavljalo svega 3% čitavog glasačkog tijela.

Uz tradicionalno snažne patrijarhalne komponente, sindikalni se pokret

kod japanskog radništva nije mogao jače razmahati. Od 4 milijuna

industrijskih radnika bilo ih je 1925. sindikalno organizirano 250000, a taj

se broj, unatoč naglom brojčanom porastu radništva, do 1929. popeo

samo na 330000.

Iako su lijeve radničke stranke bile politički nemoćne, ipak je već njihovo

opstojanje u redovima građanskih stranaka pobuđivalo strah i

uznemirenost.

Svjetska privredna kriza 1929-1930. izazvala je i u Japanu veće ekonomske

i društvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena japanske svile i njezin izvoz

smanjili su se za 50%. Znatno je pala i cijena riže. To dvoje najteže je

pogodilo ionako siromašnog japanskog seljaka. Od pet i pol miliona

seljačkih porodica 68% ih je 1928. moralo unajmljivati zemlju od

veleposjednika. Bijedu je povećavao i nagli demografski porast, koji

industrija nije mogla apsorbirati.

Zato su američku zabranu useljavanja Azijaca u SAD Japanci dočekali s

velikim ogorčenjem, i ona je pobudila porast japanskog nacionalizma i

rasizma.

Odavno tinjajuće japansko nezadovoljstvo američkom politikom u

potpunosti je došlo do izražaja u proljeće 1930., nakon završetka

Londonske konferencije o ratnim flotama. Radikalne nacionalističke snage

napale su svoju vladu što je prihvatila diskriminatorske odredbe

konferencije o dopuštenoj snazi japanske ratne mornarice u odnosu 3:5:5

prema momarici SAD i Velike Britanije.

Na predsjednika vlade Hamagučija (vođu civilne vlade stranke Minseito)

izvršen je atentat. Nacionalističko-militaristički i totalitaristički krugovi

preuzeli su vlast i 1931. izvršili otvorenu agresiju u Mandžuriji.

Pobjeda militarizma i nacionalizma dovela je do sve većeg

unutrašnjopolitičkog učvršćenja totalitamog sistema, koji je ukinuo

demokraciju, dakle i političke stranke i sindikate. Suprotno europskim

fašističkim državama. Japan je prvo krenuo u vanjsku agresiju, što će

potom ubrzati unutrašnjopolitički proces fašizacije. Pri tome se pokazalo

koliki su utjecaj stekli u japanskoj javnosti od 1930. radikalno-

nacionalistički i totalitaristički politički pogledi.

Najugledniji ideolozi bili su "seljački" tribun Kita lkki, a iz oficirskih redova

potpukovnik Hišmiato Kingoro, vođa pokreta sakuraki (društvo trešnjeva

cvijeta).

Obojici je, kao i nizu drugih radikalno-nacionalističkih pokreta, bilo

zajedničko da su se odlučno protivili parlamentarizmu, odbacivali liberalni

kapitalizam, a s druge strane dakako i marksizam kao neprimjerene

japanskom nacionalnom karakteru.

Radikalni Ikki je čak tražio zakonsko ograničavanje veličine privatnog

posjeda zemlje, kapitalističkih poduzeća i drugog imanja. Posjed koji bi

prelazio zakonom određenu granicu preuzela bi i njime upravljala država.

Radikalima su obitelj i seoska zajednica predstavljali praoblik japanskog

stila života, koji je propao prodorom iskvarenog zapadnjačkog utjecaja, ali

ga u budućem državnom i društvenom uređenju Japana treba ponovo

uspostaviti. Za njih su društveni nosioci preporoda bili seljaci i oficiri.

Institucija i kult cara kao sina božjeg predstavljali su emocionalnu i

državnopravnu srž programa svih radikala u obrazlaganju posebnog

karaktera i poslanja japanskog naroda, koji ima pravo svoju državnu vlast

proširiti na velika prostranstva Istočne Azije.

U narodu su propagirali militarizam i vojničke vrline sadržane u japanskom

vojničkom kodeksu "bušido".

Sve je to japanski radikalni nacionalizam prilično približilo europskom

fašizmu. Japanski se fašizam od ostalih razlikovao samo po tome što nije

imao neku karizmatičnu ličnost na čelu velikog efikasno kontroliranog

masovnog pokreta, ali je tog zapadnjačkog "vođu” vjerojatno nadomjestala

careva ličnost. U Japanu nisu postojali antitradicionalistički i antireligijski

nazori, kao što nije bilo ni ideja preispitivanja svih vrijednosti u cilju

stvaranja novog tipa čovjeka i društva.

Radikalni nacionalistički japanski oficiri iskoristili su u septembru 1931.

jedan incident u Mukdenu da zauzmu Mandžuriju, koja je formalno

pripadala Kini. Time su zadovoljili neutaživu žudnju japanskog

imperijalizma za tom sirovinama bogatom zemljom koje su se morali

odreći pod pritiskom Amerikanaca i Engleza 1922. na konferenciju u

Washingtonu. Potom su Mandžuriju proglasili samostalnom državom

Mandžukuo, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu

povezala se s Japanom.

Japansku je akciju Društvo naroda osudilo i Japan je u veljačl 1933.

napustio tu organizaciju, što je bio jedan od sudbonosnih događaja te

godine. Zbog svoje nemoći Društvo naroda nije poduzelo nikakve sankcije

protiv Japana.

Učvrstivši svoj položaj u Mandžuriji, Japan je, nakon novog incidenta kod

Pekinga (u srpnju 1937), poveo pravi rat protiu Čang Kaj-še- kove Kine.

Nakon nekoliko mjeseci slomio je njezin otpor i zauzeo oko dvije trećine

kineskog teritorija. Sada Japanci vise nisu težili za teritorijalnom

ekspanzijom starog stila kao u doba kolonijalizma.

Željeli su, kao što je bilo rečeno već 1934. s objavom neke vrste japansko-

azijske Monroeove doktrine, sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i

tržište za svoju industriju, te su u Nankingu ustoličili poslušnu vladu.

Takvom svojom politikom sve su više dolazili u spor sa SAD, koje su

postajale sve oštrije prema Japanu.

Japan je već u studenom 1936. zaključio s Njemačkom i Italijom pakt protiv

Komintrne, a 1937. iz Mandžurije poveo ratne operacije protiv Mongolije i

SSSR-a.

Ali pošto mu je Crvena armija 1938. nanijela prvi veći poraz, odustao je od

tog plana agresije i povukao se, te čak ni u drugom svjetskom ratu nije

ponovo napao SSSR. Nakon toga svom se snagom počeo pripremati za

bliski obračun sa SAD na Pacifiku.

Njemačka pod nacionalsocijalizmom. Uspon Nacionalsocijalističke stranke

(NSDAP) i s njom nerazdvojno povezane licnosti Adolfa Hitlera na vlast

sasvimje neobičan. Od malobrojne münchenske stranke lumpenproletera i

reakcionarnih građana, nastale u poslijeratnom razdoblju krize, koja je

svojom prvom značajnijom političkom akcijom (pučem u studenom 1923. u

Münchenu) doživjela pravi slom, izrasla je, nakon godina unutrašnje

konsolidacije zemlje u drugoj polovini dvadesetih godina, masovna stranka

koja je značila sudbonosnu političku snagu posljednjih godina Weimarske

republike te naposljetku tu republiku i uništila.

Isto je tako neobično i to što su nacionalsocijaliste i Hitlera u Njemačkoj

mnogi podcjenjivali dok je još bilo vremena za protuakciju, premda je

Hitler svoje političke ciljeve otvoreno iznio u svojoj knjizi "Mein Kampf"

(Moja borba; 1924) i prije svoga političkog uspona. Knjiga sadrži prilično

točne poglede na psihologiju masa, iz kojih upoznajemo upravo jezivu

Hitlerovu obdarenost za zavođenje naroda.

Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci.

U knjizi je prezrivo odbacivao politiku Weimarske republike iznoseći

otvoreno svoj vanjskopolitički cilj da za njemački narod dobije prostor na

Istoku ("Lebensraum"), kako bi Nijemci napokon stekli svjetsku važnost.

Već je program stranke iz 1920., koji je kasnije proglašen nepromjenjivim,

u prvoj točki zahtijevao pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi

ujedinjenja.

U Hitlera se ta ideja povezivala još i s rasnom ideologijom, s primitivnim

biologizmom iz Darwinove borbe za opstanak pretvorenim u politiku.

U "Mein Kampfu" on je objavio nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka,

tobože utjelovljenog u Nijemcu, i njemačko gospodstvo kao povijesno

poslanje njemačkog naroda. Smisao svega političkog života on je vidio u

dobivanju prostora, zadaći kojoj državnik treba podrediti sve ostalo.

Unutrašnja politika trebala je u osnovi služiti jedino tome da tvori temelj

sile u borbi za opstanak prema vani.

Iz njega je izrastalo opravdanje za vođu-diktatora i totalitarno-diktatorsku

državu. Stoga se lako moglo provesti gašenje ličnosti i osobnih prava što

su ih u europskom svijetu izgradili klasična filozofija, prosvjetiteljstvo i

humanizam: svatko je morao nestati u pokretu koji vodi jedan čovjek, jer ti

nisi ništa, tvoj narod je sve".

I njemački je narod, kao najbolji historijski izraz germanske rase, mogao

druge tobože manje vrijedne narode zgaziti, uništiti, protjerati ili u

najboljem slučaju pretvoriti u svoje sluge. Ni jedan jedini kamen u zgradi

tih predodžbi nije originalan, njih susrećemo svuda u povijesti i često čak

veoma davno.

Svojevrsna je, naprotiv, jeziva dosljednost s kojom su takve misli bile

dovedene do kraja i skupljene u ideologiju, a da bi se ona pretvorila u

zbilju bio je stav1jen na kocku čitav jedan svijet - uključivši i v1astiti narod.

U vrijeme ekonomske krize Nacionalsocijalistička je stranka svojim

demagoškim antikapitalizmom i nepomirljivim antiboljševizmom privukla

mase srednjih slojeva, koje su rado prihvaćale njezinu propagandu da

treba štititi onog koji živi od rada svojih ruku i posteno zarađene imovine.

Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali

nacionalsocijalistima njihove napade na "nepravedni versailleski sistem" i

"pogubni kolektivizacijski boljševizam", koje treba uništiti. Kad su na

vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički krugovi shvatili da

neće moći lako izaći na kraj s političkom ljevicom, osobito objema

radničkim strankama, odlučili su se da kao oruđe upotrijebe

nacionalsocijalizam.

Tako se od susreta u Bad Harzburgu u jesen 1931. Nacionalsocijalistička

stranka sve tješnje povezivala s tim krugovima i, gledano unatrag, bila je

samo pitanje vremena i načina kad će formalno doći na vlast.

U međuvremenu je krčila sebi put i do tada neuobičajenim fizičkim

terorom svoje naoružane milicije, tzv. udarnih odreda (Sturmabteilungen,

SA) nad političkim protivnicima, u prvom redu onima iz radničkih redova.

Čim su nacionalsocijalisti (skraćeno: nacisti) ušli u vladu, započeli su

provoditi unutrašnjopolitičke mjere koje su za nekoliko tjedana posve

preobrazile lik Njemačke i učinile ih apsolutnim gospodarima.

Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora za 5.

ožujka 1933., vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno ovlaštenje za

nacističku vladavinu.

Nacistički je teror sve žešće bjesnio. Vec 27. veljače u svijet je bačena

vijest o paležu Reichstaga. Premda je i tada mnogo ljudi vjerovalo da je to

djelo SA, Hitler je taj događaj iskoristio za obračun s političkim

protivnicima –

komunistima, koje je optužio za palež.

Dan nakon paleža vlada je donijela dvije izvanredne naredbe, prvu "O

zaštiti naroda i države" i drugu "Protiv veleizdajničkih smutnji", koje su

ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva pred sudom. No unatoč

tome izbori nisu Hitleru donijeli željenu plebiscitarnu potvrdu. Od 647

mandata, nacisti su dobili samo 288, ali su u zajednici s ekstremno desnim

nacionalistima (52 mandata) imali većinu; uz njih održali su se u

parlamentu katolički centrum, socijaldemokrati i komunisti.

Već u ožujku 1933. novi parlament, iz kojega su isključeni komunisti, s

pristankom svih građanskih stranaka donosi "Zakon o ovlaštenju"

(Ermächtigungsgesetz) koji je vladi davao četvorogodišnje pravo izdavanja

zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta, uključivši i državni

budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora.

Jedino su socijalisti na usta svojeg predsjednika Otta Welsa oštro

prosvjedovali i glasali protiv. Rezultat glasanja značio je parlamentarno

samoubojstvo i kraj Weimarske republike.

Sada su Hitleru bila širom otvorena vrata do vlasti. Daljnje postojanje

funkcije predsjednika države i parlamenta bile su samo puke opsjene. Jer

već narednih dana vlada je raspustila sve zemaljske parlamente i vlade. U

pojedinim

zemljama sada je centralna vlada postavila državne komesare kojima je

podijeljena zvučna titula "namjesnika Reicha". Velika ovlaštenja dobila je

policija. Pored dotadašnje, uspostavljena je i "Tajna državna policija"

(Gestapo).

Takvo zauzimanje vlasti čvrstom rukom pratilo je preformiranje političke

svijesti. Potican je mit o "vođi" (Führeru) koji tobože utjelovljuje povijesno

poslanje njemačkoga naroda i zato ga stranka i narod moraju bezuvjetno

slijediti.

Za ministra propagande, koji je za sve vrijeme Trećeg Reicha igrao vrlo

značajnu ulogu, Hitler je postavio talentiranog Josepha Goebbelsa, bivšeg

vođu berlinske organizacije nacističke stranke. S radničkim sindikatima

nacisti su

obračunali već 2. svibnja 1933., kad su u krvi ugušili radničke

manifestacije koje su dan ranije bili dopustili. Sindikati su raspušteni, a

radnici učlanjeni u "Njemački front rada" koji su vodili nacisti. Nekoliko

tjedana kasnije zabranjena je Socijaldemokratska stranka, a građanske su

se stranke same raspustile - posljednja među njima stranka katoličkog

centra, 5. srpnja 1933.

Sada je NSDAP mogla kazati da izražava političku volju njemačkog naroda.

Nenacističke ministre u vladi Hitler je odgurnuo na položaje gdje nisu imali

o čemu odlučivati ili su pak, kao Hugenberg u lipnju, sami odstupili.

Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo Nacionalsocijalistička

stranka i narod je na njima smio izraziti

samo još svoje "što brojnije sudjelovanje".

Od ljeta 1933. u Njemačkoj nije bilo nikakvih ustavnih odredbi koje bi

sputavale Hitlerovu samvolju. Prepreke su nastajale jedino u njegovoj

vlastitoj stranci. Po vojničku obrazovani udarni odredi (SA) sve su se više

probijali u prvi plan. Brojni od njihovih vodećih ljudi preuzeli su važne

položaje u policiji i upravi, ali kao cjelina bili su poslušno oruđe u rukama

Ernsta Röhma, koji ih je i izgradio.

U SA se očito našlo dosta ljudi koji su računali sa socijalno-revolucionarnim

dijelom nacističkog programa (Gregor Strasser). Da bi uništio te elemente i

umirio njemački generalitet, koji se plašio suparništva i ambicija SA, Hitler

je odlučio da se otrese Röhma i vodstva SA, a to je učinio utoliko lakše što

je u Röhmu vidio supamika za položaj vođe. U lipnju 1934. su elitni

nacistički zaštitni odredi (Schutzstaffel, SS) na čelu s Heinrichom

Himmlerom likvidirali Röhma i vodstvo SA. Nacionalsocijalističko vodstvo

je razglasilo da je to bilo potrebno fradi državne sigumosti, jer da je Röhm

pripremao puč.

Njemačka vojska i političari gledali su to obračunavanje skrštenih ruku,

premda su tada likvidirani i drugi nacistima nepoćudni ljudi, kao npr.

general Schleicher, konzervativni politicar Kahr i dva bliska suradnika

vicekancelara von Papena. Po Njemačkoj su nicali koncentracioni logori, u

koje su nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste, a među

njima, odmah u početku, i vođu KP Njemačke Ernsta Thälmanna.

Početkom srpnja 1934. umro je predsjednik države maršal Hindenburg, pa

je Hitler prisvojio i predsjedničko mjesto te tako i formalno dobio u ruke

vrhovnu komandu vojske, koja se odmah morala zakleti "vođi i državnom

kancelaru".

Time je na svoju stranu pridobio i vojsku, koja u početku nije bila

oduševljena "lumpenproleterskim kaplarom".

Hitleru je išlo naruku što je vladu preuzeo u trenutku kad je svjetska

privredna kriza već prešla svoju najvišu točku. Godine 1933. započeta

nacistička ekonomska politika odgovarala je općem svjetskom kretanju

dok je ostajala u granicama crpljenja kredita pod nadzorom predsjednika

Državne banke Hjalmara Schuchta.

Ali su nacisti počeli državu ubrzano naoružavati, a postavili su i opširan

program autarkije, da bi država postala neovisna od uvoza sirovina. Ta je

politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemačku

marku. No tako brz ekonomski polet, koji je kod njemačkih masa izazivao

privremeno zadovoljstvo režimom, mogao je trajati samo kratko vrijeme a

njegov nužan nastavak bili su vojnička agresija i osvajanja.

Zbog kritike takve privrede Schacht je 1939. morao odstupiti, a naslijedio

ga je nacistički novinar Walter Funk.

Hitleru je, odmah u početku vladanja, pošao za rukom još jedan veliki

politički pogodak. Po ugledu na talijanski fašizam, u ljeto 1933. zaključio je

konkordat s Vatikanom i tako otupio oštricu političkog i kulturnog otpora

njemačkih katolika i katoličke crkve.

U tome je pogledu svakako bio uspješniji od Bismarcka. Ni s

protestantskom crkvom nije imao osobitih poteskoća. Nacizam je formalno

osiguravao sve željene slobode za vjerski život i poučavanje vjeronauka u

školama, a sam je za mladež uspostavio organizaciju Hitlerjugend

("Hitlerova mladež") u kojoj joj se ulijevalo učenje o "krvi i tlu".

Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti

njemačke Židove.

Nakon propagandnog jednodnevnog općeg bojkota Židova, najprije su

uklonjeni iz javnih službi; u rujnu 1935. oduzeli su im njemačko

državljanstvo, a naposljetku su ih, uz oskvrnuće njihovih sinagoga i

grobova (tzv. "Kristalna noć", između 9. i 10. studenog 1935), posve

istisnuli iz privrednog života.

Do izbijanja rata je otprilike polovina od 600000 njemačkih Židova

napustilo Njemačku i tako izbjeglo sudbinu da bude fizički uništena.

U vanjskoj politici je nacizam od samog početka bio agresivan, premda je

najprije svoje zahtjeve još formalno-pravno i diplomatski opravdavao. Pri

tome je pokazao prilično spretnosti u izigravanju svojih protivnika.

Već u jesen 1933. Njemačka istupa iz Društva naroda, otkazuje "kolektivnu

suradnju" i vraća se politici sile. Ubrzo je prekinula sve odnose i ugovore s

SSSR-om, zeleći demonstrirati svoj programski antiboljševizam. Politiku

prema Istoku je, dakle, okrenula za 180 stupnjeva.

Početkom 1934. približila se svojoj do tada najvećoj protivnici Poljskoj i s

njom zaključila ugovor o nenapadanju i prijateijstvu. Već u proljeće 1935.

Hitler uvodi opću vojnu obvezu. Svjestan engleske težnje za neutralnošću,

1936. dovodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast.

Od 1936. Njemačka je u sve jačem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se

države međusobno podupiru u vanjskoj politici. Tako je npr. uz

Mussolinijev pristanak Hitleru uspio u proljeće 1938. njegov veliki vanjsko-

politički cilj - priključenje Austrije (Anschluss) Njemačkoj.

Otada Hitlerovi ekspanzionistički apetiti postaju sve veći. U jesen 1938.

diktirao je u Münchenu zapadnim saveznicima sporazum, kojim je u stvari

uništena Čehoslovačka. Engleska i francuska buržoazija nadale su se da će

Hitlera ustupcima ipak odvratiti od rata. Ali Hitler se više nije osvrtao na te

ustupke: u ljeto 1939. usmjerio se na posljednje uporište obiju

zapadnoeuropskih velesila u Srednjoj Europi - na Poljsku, čime su ove bile

politički vitalno ugrožene; do kompromisa više nije moglo dati. Pošto im je

u kolovozu uspjelo da potpišu ugovor o nenapadanju i prijateljstvu sa

SSSR-om, koji se time želio osigurati od njemačke agresije, nacisti su se

osjećali sigurnima: Njemačkaj e 1. rujna 1939. mogla započeti svoj napad

na Poljsku, što je bio početak drugog svjetskog rata.

Međutip između parlamentarne demokracije i totalitarizma

Pod taj se zajednički nazivnik može uvrstiti cijeli niz država, od Kine na

Dalekom istoku, preko Srednjoistočne i Jugoistočne Europe i Španjolske do

Latinske Amerike. Društvena je struktura u svima njima bila prilično slična.

Države su bile većinom agrarne, dakle opterećene svim problemima

veleposjeda i, dakako, u skladu s time, socijalnom ugroženošću srednjeg i

malog seljaka.

Moderni kapitalistički razvoj zapravo je tek počinjao. Politička je

demokracija u svima njima bila bez tradicije, a vojska predstavljala vrlo

značajan integracijski faktor u državi, što joj je osiguravalo položaj

povlaštene elite.

Istodobno se većina spomenutih država borila s veoma zaoštrenim

nacionalnim suprotnostima. Uzmemo li za primjer samo nekoliko država,

recimo Kinu u Aziji, a u Srednjoistočnoj i Jugoistočnoj Europi kao tipične

Poljsku i

Jugoslaviju, na kraju ćemo u Španjolskoj posve jasno vidjeti sve

karakteristične crte razvoja i problema ovoga tipa država.

Kina. Kina je nakon prvog svjetskog rata započela svoju obnovu s ljudima

školovanim na Zapadu, uglavnom na američkim sveučilištima, i nakon

pada posljednjeg cara 1911. godine uspostavljena je republika. U Kini je

izazvao velika ogorcčnje versailleski diktat kojim je odredeno da Japan

zadrži nad Kinom vojno-političku kontrolu (tzv. japanski program od 21

tocke).

Zato kineska vlada nije htjela potpisati Versailleski mirovni ugovor. U Kini

su protesti protiv versailleskog diktata značili početak procesa obnove pod

vodstvom Sun Jat-sena, tzv. kulturne revolucije.

Njezini su najvažniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i društvenog života

zemlje uklanjanjem zloupotreba degenerirane "pravovjernosti"

konfucijanskog kulturnog života, bezuvjetno uključivanje Kine u suvremen

razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignuća kineske

narodne kulture, reformu okoštalog tradicionalnog književnog jezika i

uvođenje živog narodnog govora u književnost.

Pomocu Amerike i Velike Britanije kineska je vlada u Kantonu uspjela u

veljači 1922. sklopiti s Japanom mnogo povoljniji ugovor o međusobnim

odnosima. Japanci su se morali odreći programa od 21 tačke, ali su

zadržali

vojno-političku kontrolu kineske Mandžurije.

Sun Jat-senova vlada je uvidjela da joj s europske i američke strane

doduše više ne prijeti nikakva opasnost, ali da otuda ne može očekivati ni

pravu pomoć; osim toga je spoznala da u društvu koje je dva tisućljeća

oblikovalo mandarinstvo (visoka činovnička elita) utemeljeno na

konfucijanskoj naobrazbi, u društvu koje je gotovo posve agrarno i koje

državna organizacija tek slabo povezuje, još nije došlo vrijeme za

demokraciju zapadnog tipa.

Zato se na prijelazu 1922. i 1923. godinu obratila Sovjetskom Savezu, i

odande su joj poslali svoje savjetnike.

Stranka Kuomintang (s tri programske točke: nacionalizam, demokracija,

socijalizam), nastala od revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru,

sada se preformirala prema ruskom obrascu. Prišli su osnivanju moderne

vojske - što je bilo utoliko teže što su vojničko zvanje Kinezi tradicionalno

prezirali.

Sovjetski su savjetnici postupali taktično i u početku nisu inzistirali na

agrarnoj revoluciji, već su se zauzimali samo za "naprednu" politiku. U

sjevernim su pokrajinama, doduše, generali u međusobnom nadmetanju

nastupali kao vlastodršci koji nisu priznavali središnju vladu u Kantonu, ali

je konsolidiranje države iz Kantona sve više napredovalo. Pa i nakon Sun

Jat-senove smrti (u ožujku 1925) ono je predano nastavljeno i pod

njegovim nasljednikom Čang Kaj-

šekom. Njemu je uspjelo napredovanje daleko na sjever u dolinu Jangcea.

Nakon toga je otpustio sovjetske savjetnike. Na to ga je, s jedne strane,

nagnala sama sovjetska politika, jer se u Moskvi radikalno lijevo krilo

izjasnilo za prijelaz na jasan komunistički program u Kini, a s druge su

strane u samom Kuomintangu prevagnule desne snage bogatog

građanstva, kojem više nije bilo do suradnje s Komunističkom partijom

Kine, koje je moć među masama siromašnog seljaštva u dolini Jangcea i

kod industrijskog proletarijata u primorskim gradovima znatno porasla.

Radnici u Šanghaju su u proljeće 1927. pod vodstvom komunista proglasili

socijalističku komunu i početak socijalističke revolucije u Kini.

Čang Kaj-šek je protiv radnika poslao vojsku reakcionarnih nacionalističkih

generala, koja je 12. travnja uništila šanghajsku komunu. Odmah nakon

toga obrazovao je u Nankingu novu vladu sastavljenju od pristaša desnog

krila Kuomintanga. u koju više nije uključio komuniste.

U Kini je započeo građanski rat između komunista i sve izrazitije

buržoasko-nacionalističkog Kuomintanga. Komunisti su potkraj prosinca

1927., po uputama delegata Kominterne, pokušali uspostaviti sovjetsku

komunu u Kantonu, ali se ona održala samo nekoliko dana - čete

Kuomintanga brzo su je slomile. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog

pojasa, pa su težište svojega djelovanja prenijeli na siromašne seljake u

jugozapadnoj Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Iskra

socijalističke agrarne revolucije je upaljena, a vođa KP Kine postao je

ideolog agrarne revolucije Mao Ce-tung, koji je dugo vremena morao ostati

u pozadini i slušati kritiku Kominterne. Mao je na granici pokrajina Hunan i

Kjangsi poceo izgrađivati svoju revolucionarno seljačku sovjetsku republiku

i revolucionarnu kinesku Crvenu armiju.

Od prosinca 1930. Čan Kaj-šek je velikim vojničkim snagama (oružje i

savjetnike dobivao je od Amerikanaca) pokušavao zauzeti tu oblast i

uništiti komuniste. Ali su Maove ideje i praksa kod siromašnog seljačkog

stanovništva već pustili duboko korijenje. Mao je izradio taktiku

partizanskog ratovanja protiv mnogo jačeg i tehnički bolje opremljenog

protivnika. Ipak se pred golemom Čang Kaj-šekovom silom (milijun

vojnika) u listopadu 1934. komunistička Crvena armija morala povući s

jugoistoka na sjever Kine.

U takozvanom "Dugom maršu", koji je trajao 12 mjeseci (do listopada

1935), Crvena armija je prešla jedanaest kineskih pokrajina prevalivši

ukupno oko 12 tisuća kilometara. Pri tome je probila mnoge neprijateljske

obruče, izdržala niz ofenziva i naposljetku se zaustavila u pokrajini Šensi.

Komunisti su, dakle, uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je, na

maršu, podjelom veleposjedničke zemlje, kod seljačkih masa središnjih i

sjevernih kineskih

pokrajina stjecala mnogo pristaša.

U Jenanu su komunisti prišli izgradnji svojeg komunističkog društvenog

sistema (Jenanska republika), dok se u kuomintanskoj Kini učvršćivao

nacionalistički autoritarni režim diktatora Čang Kaj- šeka. Godine 1937.

došlo je međutim do otvorenog japanskog napada na Kinu, pa su kineski

komunisti i Kuomintang međusobni obračun privremeno odgodili i sklopili

sporazum za borbu protiv Japanaca.

Poljska. Poslije prvog svjetskog rata obnovljena je, nakon više od stotinu

godina, samostalna poljska država, što je kod poljskog naroda izazvalo

prilicnu nacionalnu euforiju, koja je u koječemu prerasla u naglašeni

nacionalizam. Ta pretjerana nacionalistička ambicioznost, koja je uhvatila

korijena u razmjerno širokim slojevima poljskog naroda, nije doduše imala

nikakvu realnu privrednu i društveno-političku osnovicu, ali je više ili

manje determinirala cjelokupnu poljsku politiku između dva rata i u

znatnoj mjeri skrivila i poljsku tragediju 1939. godine.

Nakon kapitulacije Centralnih sila u prvom svjetskom ratu, u Lublinu je

osnovana Privremena vlada, koja je Poljsku proglasila republikom (u toj su

vladi bili zastupnici liberalne buržoazije, zemljišnih veleposjednika i

malograđanske pristaše Pilsudskog). Istodobno je u Krakovu postojao

Regentski savjet, koji su još za vrijeme rata postavili Nijemci i Austrijanci;

taj je savjet 14. studenog 1918. svu vlast predao Pilsudskom, koji se iz

njemačkih zatvora vratio u Varšavu. Lublinska i krakovska vlada ubrzo su

se sporazumjele i poglavarom države postao je Jozef Pilsudski.

Na izborima za ustavotvornu skupštinu buržoaske su stranke - osobito

desne (Nacionaldemokratska i Agrarna stranka) - dobile većinu glasova i

za prvog predsjednika vlade izabrale poznatog klavirskog virtouza Ignacyja

Jana Paderewskog, koji se vratio iz SAD.

Radničke stranke nisu mogle dati do većeg političkog utjecaja. U Poljsku

socijalističku stranku (PSS) Jozefa Pilsudskog, koja je i dalje bila vrlo

nacionalistička, već se masovno uključila sitna buržoazija, a ona je u tom

političkom trenutku bila za demokratsku republiku a protiv sistema sovjeta

i protiv Sovjetske Rusije.

Ljevica iz PSS i socijaldemokratske stranke Poljske i Litve ujedinile su se

potkraj 1918. u Komunističku partiju Poljske, koja se zalagala za uvođenje

sovjetskog sistema.

Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno je da se poljska država učini što

snažnijom, kako bi postala stup Antantine politike prema Njemačkoj i

Sovjetskom Savezu.

Ustavotvoma skupština je u lipnju 1919. za šefa države postavila

Pilsudskog i donijela građanskodemokratski ustav po francuskom uzoru s

jakom vlašću parlamenta.

To je u tadašnjoj unutrašnjopolitičkoj konstelaciji snaga Poljskoj veoma

štetilo jer je parlament postao poprištem

borbe različitih buržoaskih stranaka i njihovih interesa, što je

onemogućavalo konstruktivnu politiku i slabilo državu. Cijelo ljeto 1919. u

Poljskoj su se redali štrajkovi; ugušila ih je tek vojska, koja je uz pomoć

Antante do jeseni narasla na 600000 ljudi. Svjesni svoje velike vojničke

moći, Poljaci su se pod antiruski i antiboljševički raspoloženim

Pilsudskim upleli u rat protiv SSSR-a zbog granice.

Nakon poraza Crvene armije pred Varšavom u kolovozu 1920. Poljaci su

proširili granice daleko na istok i svojoj državi priključili zapadnu Ukrajinu,

dijelove Bjelorusije i Litve s Vilnom (mir sa SSSR-om u Rigi 18. ožujka

1921). Potom su na sve te nepoljske narode vršili težak nacionalistički

pritisak.

Velikim političkim borbama desničarskih buržoaskih stranaka s desnim

socijalistima Pilsudskog bili su popraćeni izbori za parlament (sejm) u

studenom 1922. Na tim su izborima ponovo pobijedile buržoaske stranke,

ali nijedna od njih nije dobila dovoljnu većinu da bi sama obrazovala vladu.

Tako su se sve do 1926. redale koalicijske vlade desnice i centra, koje su

zanemarivale rješavanje socijalnih problema. Pilsudski se 1922. više nije

htio kandidirati za predsjednika države, s motivacijom da mu ustav

osigurava premalo prava, te se - doduše privremeno - povukao iz

političkog života.

U Poljskoj su izvanredno brzo izrastali različiti kapitalistički karteli, a jačali

su i veleposjednici. U gradovima je vladala nezaposlenost, a po selima

gladovala seljačka sirotinja. Stoga je 1923. i 1924. bilo mnogo štrajkova,

dok je seoska sirotinja zahtijevala provođenje agrarne reforme. U

ukrajinskim i bjeloruskim predjelima pojavio se pokret za priključenje

Sovjetskom Savezu.

U ljeto 1925. započeo je žestok carinski rat izmedu Njemačke i Poljske. U

Poljskoj se gomilao neprodani šleski

ugljen i opadala vrijednost nacionalne valute - zlota. Naredne godine

Pilsudski je uz pomoć svojih pristaša izvršio državni udar. Obećavajući

"istinsku izvanparlarnentarnu demokraciju", oslobođenu stranačkih borbi, i

"radničko-seljačku vladu", u početku je dobio podršku seljaka, sitne

buržoazije pa i radništva (čak i Komunističke stranke).

Taj režim "sanacije" sejm je legalizirao. Predsjedničko mjesto Pilsudski je

ustupio svom prijatelju profesoru Mooecickom, a on je ostao ministar

vojske i stvarni diktator sve do svoje smrti 1935. godine.

No ni taj režim nije proveo značajnije socijalne reforme, pa je stoga sve

više gubio široku podršku. Djelomično gaje podržavalo desno krilo PPS i dio

Agrarne stranke, ali mu je najvažniji oslonac bila vojska a u njoj veterani

Pilsudskog. U zemlji su se redali štrajkovi, a policija je progonila komuniste,

osobito nakon izbora 1928., kad je režim od 444

mandata dobio samo 128, dok je Savez radnika i seljaka dobio više od

milijun glasova.

U ljeto je Pilsudski raspustio sejm i pozatvarao sve vođe opozicije. Novi

sejm je u ožujku 1932. prepustio vladi sva zakonodavna prava, a potom je

još veću diktaturu donio ustav od travnja 1935., što ga je provodio

nasljednik Pilsudskoga E. Rydz-Smigly.

Unatoč policijskom teroru, od sredine tridesetih godina KP Poljske bila je

veoma aktivna. Nastojala je stvoriti Narodni front za borbu protiv fašizacije

zemlje i za obranu od izravne njemačke opasnosti. Uspjela je pridobiti na

suradnju lijevo krilo PPS. Ali je od 1937. Komintrna pokazivala sve veće

nepovjerenje prema poljskim komunistima i 1938. raspustila KP Poljske.

Zbog spora sa Čehoslovačkom Poljska nije htjela postati članicom Male

antante, premda je Francuska na tome inzistirala. Poljaci su dugo bili

nepomirljivi protivnik Njemačke i na dolazak nacista na vlast namjeravali

odgovoriti

zaoštravanjem odnosa u Gdansku (Danzigu).

Ali su se Pilsudski i njegov ministar vanjskih poslova Jozef Beck predomislili

i u siječnju 1934. sklopili s Njemačkom ugovor o miroljubivom rješavanju

međusobnih sporova. Zbog takve svoje politike Poljska dobrim dijelom

snosi

krivnju što 1939. nije došlo do sporazuma između Sovjetskog Saveza i

zapadnih saveznika.

Jugoslavija. Jugoslavenska je država nastala 1. prosinca 1918., kad su

delegacija Narodnog vijeća (osnovano je 6. listopada kao zastupnik

južnoslavenskih naroda nekadašnje Austro-Ugarske, koji su mjesec dana

bili u samostalnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba bez međunarodnog

priznanja) i regent Kraljevine Srbije Aleksandar proglasili ujedinjenje Držve

SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu Srba, Hrvata i

Slovenaca.

Ujedinjenje je provedeno nedemokratski, sporazumom između vlade Srbije

i nekih buržoaskih grupa iz ostalih jugoslavenskih zemalja. Jugoslavenski

narodi (a osobito njihove mlade buržoazije kao nosioci

narodnooslobodilačkih težnji) nisu bili zadovoljni takvim ujedinjenjem, koje

je Srbiji pružalo velike prednosti i mogućnosti da nameće svoju

hegemoniju.

U novoj su se državi ubrzo pojavile nacionalne i socijalne suprotnosti. U

travnju 1919. revolucionarno se radništvo organiziralo u Socijalističku

stranku Jugoslavije (koja je 1920. promijenila ime u Komunistička partija

Jugoslavije).

Unatoč oslanjanju na Francusku, Jugoslavija je doživjela vanjskopolitički

neuspjeh.

Plebiscitom provedenim 1920. izgubila je slovensku Korušku u korist

Austrije, a Rapallskim ugovorom morala je pristati na odredbe Londonskog

ugovora, koji je Italiji davao slovenske i hrvatske predjele s više od pola

milijuna stanovnika. Za sve vrijeme opstanka Kraljevine SHS Italija je bila

njezin glavni vanjskopolitički neprijatelj.

U novoj državi srpska je buržoazija svoju slabiju ekonomsku snagu i

organiziranost htjela nadoknaditi političkim sredstvima državnog aparata,

koji je nadzirala, i stoga se trudila da državu organizira strogo

centralistički.

Glavni zagovornici centralizma bile su Narodno radikalna i Jugoslavenska

demokratska stranka. U Ustavotvornoj skupštini, izabranoj u studenom

1920., prevladavale su centralističke stranke, koje su potom donijele tzv.

Vidovdanski ustav. Protiv tog ustava izjasnila se većina Hrvata i Slovenaca.

Hrvatska republikanska seljačka stran ka (HRSS), iako je na izborima za

Ustavotvornu skupštinu dobila 230590 glasova i 50 poslaničkih mandata,

bojkotirala je rad konstituante, a Slovenska ljudska stranka (SLS) glasala je

protiv ustava.

Još prije donošenja ustava jugoslavenska je buržoazija obračunala s

revolucionarnim radničkim pokretom. Taj se pokret 1919/20. prilično

razmahao, ali je KP Jugoslavije ideološki bila slaba, njezina gledišta o

nacionalnom i agrarnom pitanju bila su pogrešna, pa je stoga brzo

podlegla udarcima buržoazije.

Takozvanom "Obznanom" u prosincu 1920. zabranjen joj je rad, kao i

djelatnost sindikata, a u kolovozu 1921. je "Zakonom o zaštiti države"

raspuštena pa je tako sve do 1941. djelovala ilegalno, a iz raznih uzroka

dugo vremena nije imala ni većeg političkog utjecaja.

Dio demokrata s Lj. Davidovićem uvidio je neodrživost unitarizma i od ljeta

1922. počeo tražiti sporazum s Hrvatskom republikanskom seljačkom

strankom, što je dovelo do razilaženja demokrata i radikala. Na

parlamentarnim izborima 1923. Radikalna je stranka ojačala na račun

demokrata, a ojačale su i protucentralističke HRSS, SLS i Jugoslavenska

muslimanska organizacija (JMO). Ove su obrazovale federalistički blok,

kojem su se počeli približavati i

demokrati.

Međutim, tome se opirao demokrat Svetozar Pribičević, glavni zagovornik

unitarizma, i početkom 1924. odcijepio svoje krilo Demokratske stranke te

osnovao Samostalnu demokratsku stranku, kojom je podržavao radikale.

Pašić-Pribičevićev režim nastupio je protiv HRSS policijskim terorom i Radić

je s hrvatskom buržoazijom morao popustiti. Odmah nakon izbora 1925.

pristao je na Vidovdanski ustav, državno jedinstvo i dinastiju te zaključio

sporazum s radikalima i ušao u vladu.

Time je Pašicu uspjelo razbiti federalistički blok, ali su problemi -

centralizam ili federalizam; a s tim i problem normalnog ekonomskog

razvoja svih jugoslavenskih naroda - ostali i dalje otvoreni. Radikali i kralj

Aleksandar, koji je sve više težio za osobnom vlašću, ubrzo su napustili

sporazumijevanje s Hrvatima i Radića istisnuli iz vlade.

Na vlast su dolazile vlade sastavljene od radikala i dijela demokrata koji su

podilazili dvoru. Taj je reakcionarni režim 1927. našao saveznike u

slovenskim klerikalcima dra Korošca i u JMO. Ubojstvo prvaka HSS u

Narodnoj skupštini u lipnju 1928. predstavljalo je samo uvod u kraljevu

diktaturu.

Kralj je 6. siječnja 1929. ukinuo ustav, parlament i sve političke stranke i

sam postavio vladu s generalom Živkovićem na čelu. Mase su u početku

taj korak pozdravile (čak i u Hrvatskoj) , očekujući rješenje nacionalnih

sporova i sređivanje ekonomskog i socijalnog života, ali su u njemu ubrzo

prozrele diktaturu velikosrpske buržoazije.

Režim je počeo propagirati integralno jugoslavenstvo ("tri plemena jednog

naroda") i promijenio upravnu podjelu države: umjesto dotadašnje 33

oblasti uvedeno je devet banovina, koje se nisu poklapale ni s kakvim

etničkim ili povijesnim granicama.

I Jugoslaviju je 1931. zahvatila privredna kriza, pa je kralj u rujnu 1931.

izdao oktroirani ustav. Dopuštao je nekakav kvaziparlamentarizam s

jednom svedržavnom strankom, od 1933. nazvanom Jugoslavenska

nacionalna stranka (JNS). Diktatorski režim je nemilosrdno nastupio protiv

revolucionarnog radničkog pokreta, a progonio je i građansku opoziciju

(osobito HSS i SLS), koja je tražila obnovu parlamentarne demokracije.

Uza sve to režim JNS je sve više slabio i nakon smrti kralja Aleksandra

(atentat u Marseilleu u listopadu 1934)

održao se samo do rujna 1935.

Novi režim "kneza namjesnika Pavla" i stranke JRZ sa Stojadinovićem na

čelu podržali su slovenski klerikalci, dio radikala i JMO. Stojadinović se

pokušao nagoditi s Hrvatima i riješiti tzv. "hrvatsko pitanje", a u vanjskoj

politici se preusmjerio prema sve moćnijoj Njemačkoj.

Protiv tog režima, koji je pokazivao elemente totalitarizma, obrazovala se

jaka građanska opozicija u Srbiji i Hrvatskoj ("ujedinjena opozicija"), a

rastao je i otpor demokratskih i naprednih narodnih masa, koje je

preporođena KPJ, što ju je od 1937. vodio Josip Broz, pokušavala

organizirati u Narodni front. Između srpske i hrvatske buržoazije nije došlo

do sporazuma, početkom 1939. pao je Stojadinović, a dvor se sam nagodio

s Hrvatima - nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza sklopljen je

sporazum Cvetković-Maček, kojim je stvorena relativno autonomna

Banovina Hrvatska.

Tako se sva krupna jugoslavenska buržoazija ujedinila u reakcionarnom

režimu.

Španjolska. Glavna tema španjolske povijesti u razdoblju između dva rata

bio je u doba republike promašeni pokušaj ostvarenja razumnog slobodnog

političkog sistema, koji bi ukinuo uzroke zaostalosti i bijede velikog dijela

stanovništva.

U Španjolskoj je od 1918. teoretski vladala parlamentarna monarhija, ali

praktički vlada i parlament (cortes) nisu zastupali najvažnije i najbrojnije

društvene slojeve. Izborima je i dalje manipulirala oligarhija proizašla iz

gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na političku

periferiju. Političkim su stremljenjima davali oduška u idejama socijalizma i

anarhizma, osobito u socijalističkim (UGT) i anarhističkim (CNT)

sindikatima.

Kod socijalista bio je snažno ukorijenjen reformizam, a španjolska

specificnost bio je anarhizam, koji je nailazio najak odjek kod najbrojnijeg

španjolskog društvenog sloja - agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka

Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog radništva Katalonije.

Anarhosindikalisti iz CNT težili su za spontanošću i cilj im je bio ukidanje

svake državne prisile i atomiziranje vlasti. Nasilje eksploatatora

namjeravali su dočekati silom i generalnim štrajkom, koji bi srušio

postojeći autoritet države i omogućio nastanak "carstva slobodnih

ličnosti", udruženih u manja udruženja povezana međusobno dobrovoljnim

sporazumima. Tako je 1927. osnovana Organizacija pravih anarhista (FAI)

s ciljem da spriječi razvoj CNT u organizaciju moskovskog tipa.

Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski tijesno

povezan s agrarnom aristokracijom. Razvoj industrije u predjelima Bilbaoa,

u Asturiji i oko Barcelone vodila je klasa bogatih industrijalaca. Ti su ljudi,

zajedno s agrarnom oligarhijom, kontrolirali novčane zavode, pri čemu su

bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju.

U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička

crkva, koja je posjedovala goleme zemljoposjede, kao i nekretnine u

gradovima. Brojila je 80 tisuća svećenika, redovnika i redovnica. Ljudi su

bili duboko religiozni, osobito žene gornjeg i srednjeg sloja.

Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u politiku se miješala i

vojska.

Općenito nije bila dobra plaćena, ali su sinovi iz obitelji srednjeg sloja, koji

su sačinjavali oficirski zbor, u vojsci stjecali materijalni oslonac, društveni

ugled i osjećaj pripadanja eliti.

Tako je vojska vjerovala u "dobru tradiciju 19. stoljeća" da je pozvana da

se brine za red, iskorjenjivanje korupcije,

koju potiču liberalni parlamentarni režimi, pa je 1923. sporazumno s

kraljem preuzela vlast.

General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je

nastojala stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela

i neke socijalne zaštitne zakone u korist radništva. Ali nije ni pokušala

provesti agrarnu reformu, te je zemljišni veleposjed, to najveće zlo

Španjolske, ostao netaknut.

Zbog velikog političkog nezadovoljstva u zemlji Primo de Rivera je u

proljeće 1931. dopustio održavanje općinskih izbora, koji su

republikancima donijeli tako odlučnu pobjedu da su i Rivera i kralj morali

napustiti zemlju.

U lipnju iste godine održani su izbori za ustavotvomu skupštinu i još

jedanput dati isti rezultat: republikanska većina u parlamentu proglasila je

republiku. Tu Drugu španjolsku republiku najprije su podržavali ili je barem

prihvaćali svi najvažniji slojevi španjolskog društva.

Povijest narednih godina, od 1931. do 1936., zapravo je povijest

propadanja tog jedinstva, što je predstavljalo sudbonosno zbivanje u

novijoj španjolskoj povijesti. Prvim predsjednikom republike postao je

napredni katolički republikanac Alcala Zamora, a predsjednikom vlade

radikalni lijevi republikanac Manuel Azana.

Socijalistički kandidati su poduprli vladu i njihov je voda Largo Caballero

postao ministar rada. Republikanska se vlada predano latila rješavanja

mnogobrojnih problema. Kataloniji je priznala autonomiju sa samostalnom

vladom, a isto je obećala i Baskima, pa je tako te dvije pokrajine i njihova

stanovnšstvo (čak i konzervativno) pridobila za republikanski režim.

Nadalje, ozakonila je državni školski sistem i time zadrla u područje veoma

značajno za Crkvu.

Za dvije godine otvorila je blizu deset tisuća škola. Isto je tako odlučila da

Crkvi više ne isplaćuje nikakva sredstva iz državnog budžeta.

Godine 1932. izdala je Zakon o agrarnoj reformi, koji je omogućio

oduzimanje više milijuna hektara veleposjedničke zemlje i njezinu podjelu

zadrugama ili seljačkim obiteljima.

No zbog nedostatka novca za plaćanje odštete, stvarno je podijeljeno

manje zemlje no što se to moglo po zakonu. Caballero je izdao zakon o

osiguranju protiv nesreće i za poljoprivredne radnike, zakon o plaćenom

godišnjem odmoru, osmosatnom radnom vremenu i minimalnim

nadnicama, učvrstio zastupstvo radnika u mješovitim odborima u

poduzećima; ti su odbori djelovali pod nadzorom delegata koje je

postavljalo ministarstvo rada.

Svjestan opasnosti što je republikanskom režimu prijetila od vojske, Azana

ju je pokušao reformirati.

Dajući im visoke penzije, umirovio je konzervativne oficire, a unaprijedio je

republikanske, ali je vojska kao cjelina ostala i dalje nepovjerljiva.

Republikanski je režim uspostavio svoju miliciju (Guardia del Asalto).

Azanin se kabinet našao između dvije vatre: s jedne strane su ga napadali

konzervativni reakcionarni krugovi, zajednički s katoličkom crkvom, a s

druge libertinistički anarhisti, smatrajući da je već kucnuo njihov trenutak,

i u proljeće 1931. izazivali su velike nerede i uspostavljali svoje komune u

Kataloniji i Andaluziji.

Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s reakcionarnom "civilnom

gardom". Republikanski asalti pokušali su sačuvati mir i u siječnju 1933. u

Barceloni su pucali na anarhiste, među kojima je tom prigodom bilo dosta

mrtvih. Vojska i civilna garda pripremaju puč, ali ga je vlada spriječila; ipak

je u ljeto 1933. odstupila.

Na novim parlamentarnim izborima u studenom 1933. pobijedili su desnica

i centar. Osobito se istakla nova katolička desničarska organizacija (CEDA)

pod vodstvom Gila Roblesa, koja se, kao i druge kršćanske socijalne

stranke u Europi, zalagala za katolički konzervativno parlamentarni sistem.

Plašeći se anarhističkog egalitarizma, srednji se sloj sitnih posjednika

utekao stranci Centra - Lerrouxovim radikalima. Anarhisti su bojkotirali

izbore i tako je Azanina lijeva republikanska stranka pretrpjela velik poraz.

Nova vlada

radikala i CEDA je provodila posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomni

status Katalonije i nastupila protiv Baska. Obustavila je provođenje

agrarne reforme, dopustila rad katoličkim crkvenim redovima i nastavila

plaćati Crkvi doprinos iz budžeta, prestala podizati državne i ponovo

dopustila otvaranje crkvenih škola, a u vojsci opet poticala desničarske

oficire. Svojim proturadničkim mjerama izazvala je otpor sindikata.

U reformističkim sindikatima UGT je, u međuvremenu, pod vodstvom L.

Caballera došlo do velikog preokreta - postali su revolucionarni i bili

spremni za oružanu borbu protiv reakcije.

U jesen 1934. izbio je u Asturiji, središtu rudarstva i metalurgije, štrajk koji

je ubrzo dobio sva obilježja revolucionarne klasne borbe. Socijalistička i

anarhistička sindikalna centrala sporazumijevaju se o suradnji, a priključili

su im se i do tada gotovo beznačajni komunisti, te je tako stvoren

jedinstveni Radnički front.

U Asturiji je dva tjedna vladao radnički komitet koji je organizirao čak i

španjolsku "Crvenu armiju". Vlada je protiv radnika poslala vojsku (legiju

stranaca i marokanske čete) koja je po zapovjedništvom generala

Franciska Franca de Bahamondea krvavo ugušila pobunu. Ustanak u

Asturiji predstavljao je generalnu probu za građanski rat.

Potkraj 1935. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim

zahtjevima Gila Roblesa i raspustio je parlament.

Za nove izbore u veljači 1936. lijeve stranke stvaraju narodnofrontovski

blok i glatko pobjeđuju sa 278 zastupnika prema 134 zastupnika desnice i

55 zastupnika Centra.

U Narodnom frontu snage su bile raspoređene ovako: socijalisti 99, Azana

87, katalonski i baskijski saveznici i manje lijeve grupe 75 te komunisti 17

mjesta. U svibnju 1936., pošto je Zamori istekao mandat, predsjednikom

republike postao je Azana, a predsjednikom vlade njegov prijatelj Quiraga.

Socijalisti nisu ušli u vladu, ali su je u parlamentu podučavali. U tome se

očitovala njihova podvojenost. Naime, nakon asturijskog ustanka I. Prieto

se vratio umjerenoj reformističkoj politici, dok je vođa sindikata L.

Caballero otvoreno propagirao revoluciju udružene radničke klase.

Slijedeći politiku Narodnog fraota, KP Španjolske se protivila bilo kakvim

revolucionarnim koracima i povezivala se sa socijalističkom desnicom.

Zbivanja 1936. godine tekla su gotovo jednako kao 1931. pod Azaninom

vladom. Quiragina je vlada vodila sličnu politiku kao tada Azanina.

Anarhisti, s kojima su se sada solidarizirali i socijalistički sindikalisti,

ponovo počinju uspostavljati svoje komune. U jugozapadnoj Španjolskoj

seljaci su zaposjeli neobrađenu veleposjedničku zemlju i prisilili vladu da

ubrza provođenje agrarne reforme. Radnici su štrajkali. Svaki je član

donosio nova nasilja anarhista i reakcionarne desnice. Desnicu je obuzeo

strah od socijalnih nemira, te je stala izražavati nezadovoljstvo Azaninim

režimom. Desničarske organizacije, od monarhista Calva Sotela do

falange, koju je obrazovao Antonio de

Rivera, imale su sve veći utjecaj. Reakcionarni kapital se odlučio da sve

stavi na njih i njihova nastojanja za autoritarnom konzervativnom

neparlamentarnom državom.

Otkad je u proljeće 1936. u falangu stupio Serrano Suner, vođa

omladinskog pokreta CEDA, sa svojim pristalicama, falanga je prihvatila

posve fašistički program talijanskog tipa.

Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i provodile teror

protiv ljevičara i republikanaca. Ali je za republikanski režim ipak glavnu

opasnost predstavljala vojska.

Režim je ispremještao poprilično desničarskih generala i tako za neko

vrijeme spriječio put. No 17. srpnja 1936. ipak je širom države započeo put

protiv republikanske vlade. Pučište su podržavali oficiri i civilna garda.

U nekim krajevima, zbog kolebanja vojnika, put nije uspio. U Madridu je

priličan broj oficira ostao vjeran vladi, a puču su se također suprotstavili i

asalti. Puč je posvuda naišao i na odlučan otpor organiziranog radništva.

Vlada je 19. srpnja podijelila oružje civilnom stanovništvu, i time je

započeo građanski rat. Španjolska se narednih dana geografski podijelila

na dva dijela: na dio gdje su pobijedili pučisti i dio koji je ostao lojalan

republikanskoj vladi, a taj je obuhvaćao više od dvije trećine države.

Granica između njih tekla je otprilike linijom od portugalske granice južno

od rijeke Tajo planinama između Stare i Nove Kastilije, sjeverno od

Madrida i dalje prema jugoistoku do Teruela i otuda na sjeveroistok na

Pireneje po sredini francusko-španjolske granice. Južno od te granice

pučisti su držali Sevillu, Cordobu i Cadiz, a na sjeveru su republikancima

ostale vjerne Asturija i baskijske pokrajine, koje su bile odsječene od

ostalog republikanskog teritorija. Potom su pučisti pokušali svoj teritorij

proširiti vojnim operacijama. Rat nije tekao samo kao pobjednički marš

pucističkih nacionalista, nego su i republikanci izvojevali veći broj vojničkih

pobjeda.

U cjelini, mogao bi se podijeliti na četiri faze: 1) od početka puča do ožujka

1937; u to vrijeme su pučisti (Francove marokanske trupe) osvajali

jugozapad Španjolske i probili se preko Toleda do Madrida; potkraj 1936.

republikanci su uspješno obranili Madrid, a u ožujku 1937. izvojevali veliku

pobjedu kod Guadalajare, dok su pučisti u međuvremenu osvojili Malagu;

2) do listopada 1937; pučisti su osvojili sjeverne pokrajine, a republikanci u

srpnju dobili veliku bitku kod Eruneteja, koju nisu iskoristili; 3) od listopada

1937. do prosinca 1938; republikanci su dobili bitku kod Teruela,

u prosincu 1937. i na Ebru u srpnju 1938., ali je u proljeće te godine

nacionalistima uspio prodtor do sredozemne obale južno od Ebra, čime su

republikanski teritorij presjekli na dva dijela, i 4) od prosinca do kraja

ožujka 1939. nacionalisti su skršili otpor republikanaca.

Pučisti su odmah u početku pokazali da žele obraniti povlastice armije,

agrarnih veleposjednika, krupnog kapitala i Crkve. Taj jasan cilj nisu

mnogo zamagljivali ideološkim ukrasima. Vođa pučista je, naime, u rujnu

1936. postao konzervativni general Franco, koji nije osjećao neke naročite

simpatije prema suvremenim ideologijama, ali je zato dobro uviđao smisao

i potrebu političke stranke kao oslonca režima.

U tu svrhu upotrijebio je falangu, koju je uspio ujediniti s posve drukčije

usmjerenim monarhistima. Potom je falanga propagirala uskogrudni

konzervativizam na čelu s vodom (caudillom) - slično talijanskom fašizmu.

Franco i nacionalisti su svoj rat nazivali "maršem protiv crvenih", ali je u

stvari to bio više izgovor, jer Azaninu i Quiraginu vladu nije bilo moguće

nazivati "crvenima".

Njihove su vlade zapravo bile umjereno napredni demokratski režim. Tom

istom režimu prijetila je socijalna revolucija i sa strane anarhista i lijevih

socijalista L. Caballera. A vojni put otvorio je vrata upravo toj revoluciji:

kad je izgubila dio armije i policije, republikanska vlada više nije mogla

spriječiti revoluciju.

U prvim mjesecima rata u republikanskom je dijelu Španjolske nestalo

autoriteta centralne vlade i vlast u zemlji stvarno su preuzeli odbori u

kojima su prevladavajuća snaga bili sindikalisti. Revolucionarni komiteti

kontrolirali su opskrbu namirnicama, komunalne uslužne djelatnosti, i

organizirali miliciju za borbu protiv pučista.

Po gradovima su, osobito u Barceloni, socijalizirali industrijska poduzeća i

trgovine, a po selima zaplijenili veleposjede i zemlje davali zadrugama ili

seljacima.

U toku tri mjeseca od izbijanja puča republikanska je Španjolska doživjela

najopsežniju i najuspješniju "spontano socijalističku revoluciju odozdo” što

ih je ikada bilo. To je bila prva istinska alternativa boljševičkoj oktobarskoj

revoluciji. Imala je mnoga obilježja dostojna divljenja: ponegdje je vladala

do tada nepoznata briga o ljudskom dostojanstvu, slobodi i težnja za

materijalnom jednakošću.

S druge strane bilo je dosta nasilja prema protivnicima - pristalicama

pučista koji su ostali na republikanskom teritoriju. Najviše je stradala Crkva

i njezini predstavnici, u kojima su revolucionarne mase s pravom gledale

najjači oslonac reakcije. Ali je revolucija malo- pomalo, otkako je u rujnu

1936. predsjednikom vlade postao L. Caballero, svedena u odredene

granice. Caballero je među radnicima uživao izvanredni autoritet. Ubrzo je

uvidio da bez discipline u republikanskoj armiji neće biti moguća uspješna

borba protiv sve jačih nacionalista.

A to je značilo da vlada mora doista vladati. Zato je u studenom 1936.

pozvao u vladu četiri predstavnika anarhističkog CNT -a, što je značilo

velik preokret u anarhističkim nazorima.

Za uspostavljanje reda najviše su se zauzimali španjolski komunisti;

zalagali su se za ukidanje svih revolucionarnih tekovina iz ljeta 1936. i

prema uputama Kominterne inzistirali samo na borbi protiv fašizma. U

republikanskoj

Španjolskoj komunisti su malo-pomalo počeli dobivati sve veći ugled kao

izvanredno aktivni i disciplinirani ljudi, kojima treba zahvaliti što su

osigurali pomoć Sovjetskog Saveza, jedine države koja je Republici slala

oružje i instruktore. Posljednjih mjeseci 1936. radnički naoružani odredi

uključeni su u redovitu republikansku vojsku.

Nastala je neobična situacija da su komunisti pri povratku k liberalno-

demokratskoj vladi iz vremena prije rata preuzeli vodstvo. Jos nije posve

razjašnjeno koliko su to bili samo vanjskopolitički interesi protufašističke

alijanse a koliko ideološko ustrajanje na "lenjinističkom" modelu revolucije

i socijalizma.

Činjenica je da su komunisti nastupili protiv svih revolucionarnih ljevičara

služeći se i vladinim i svojim vlastitim aparatom. Komunističko likvidiranje

anarhista u Malagi i kasnije, 1937., anarhista i trockista u Barceloni,

oslabilo je revoluciju i otpornu snagu Republike protiv nacionalista. Pod

pritiskom komunista i njihovih intriga u proljeće 1937. odstupio je

Caballero, a njegovim je nasljednikom postao desni socijalist Juan Negrin,

koji je djelovao više po

komunističkim direktivama. Takvim razvojem u svojim redovima

republikanski je tabor bio osuđen na poraz.

Nije ga više mogla spasiti ni pomoć međunarodnih brigada, dobrovoljaca-

antifasista koji su od kraja 1936. stizali u Španjolsku i pokazivali veliku

disciplinu i odvažnost.

(U vrijeme kad su bile najjače imale su oko 35 tisuća ljudi; od toga 1600

Jugoslavena; iz njihovih je redova u jugoslavenski NOB došao priličan broj

darovitih i iskusnih partizanskih boraca i komandanata, među kojima su

prevladavali komunisti.)

Zapadne su demokracije svojom neutralnošću Republici više škodile nego

koristile. Francuska joj nije htjela poslati već plaćene avione, dok su s

druge strane fašističke sile od samog početka pomagale Franca oružjem, a

i politički mnogo pridonijele njegovu uspjehu. Španjolska republika

izdahnula je u očajnickim borbama.

Znanost, tehnologija i ekonomija, koje su u krajnjoj liniji osnova ovakvom

ili onakvom političkom sistemu, razvijale su se u vremenu između dva rata

tako naglo da su u koječemu daleko nadizale postojeće političke sisteme i

u znatnoj mjeri udarile temelje društveno-političkom i kultumom poletu

nakon drugog svjetskog rata.

U filozofiji dvadesetih godina neokantovstvo i intuicionizam, koji je prije

rata do najvišeg stupnja bio razvio Francuz Henri Bergson, već su

preživjeli. Prevladavaju Husserlov fenomenologizam i egzistencijalizam,

Nijemci M. Heidegger i K. Jaspers, Španjolac M. Unamuno, Francuzi G.

Marcel i, kasnije, J. P. Sartre.

U Indiji je s Gandhijem i njegovim prijateljima doživio renesansu

hinduizam, a u Japanu zen budizam. I marksistička je filozofija također bila

plodna, ali samo izvan Sovjetskog Saveza. Treba spomenuti G. Lukacza

("Povijest i klasna svijest", 1923; nakon te godine posvetio se u prvom

redu estetici) i vjerojatno najvećeg marksističkog filozofa između dva rata,

Nijemca Ernsta Blocha (glavno djelo "Princip nada", 1954-59).

U početku tridesetih godina bio je izvanredno napredan frankfurtski

marksistički krug (Max Horkheimer, H. Marcuse, E. Fromm, Th. Adorno i

drugi), koji je, osim u filozofiji, imao znatnih zasluga i za marksističku

sociologiju i političku ekonomiju (Henryk Grossman, "Zakon akumulacije i

propadanja kapitalističkog sistema"; 1929).

U Sovjetskom je Savezu u prvoj polovini dvadesetih godina vođena živa i

zanimljiva ekonomska diskusija, prvenstveno između teoretičara ljevice

Preobraženskoga (koji je zastupao mišljenje da komunistička privreda

mora nastaviti borbu za ubrzanu industrijalizaciju na račun seljaka) i

zagovornika NEP-a Buharina (koji je predlagao postupnu industrijalizaciju i

skladno suživljavanje grada i sela te kombiniranje sitne privatne robne

proizvodnje s planskom državnom u postupnom ostvarivanju socijalisticke

privrede).

Građanska sociologija stvarala je mnoštvo teorija koje su nastojale negirati

neminovnost klasnog antagonizma i njegovo nužno uklanjanje

socijalizacijom. Engleski građanski teoretičar političke ekonomije Keynes

već je dvadesetih godina upozoravao na granice liberalno-kapitalističke

ekonomije i predviđao instrumentarij državne intervencije za sprečavanje

kriza i opstanak kapitalizma. Kasnije je prema njegovim teoretskim

receptima američki predsjednik Roosevelt dobrim dijelom izgrađivao svoj

New Deal.

Povijesna znanost je usavršavala sliku ljudske prošlosti. Indijski arheolozi

otkrili su 1921. i potom istražili najstariju indijsku civilizaciju u Mohendžo

Daru. Englez H. Carter je 1922. otkrio Tutankhamonov grob, koji je

potvrdio dotadašnje pretpostavke o profinjenom umjetničkom ukusu i

religioznim običajima Egipćana.

Francuska škola analista je u tridesetim godinama obogatila spoznaje o

europskom feudalnom društvu, a istodobno su G. Lefebvre i njegova škola,

poštujući osnove historijskog materijalizma, stvorili najpotpuniju sliku

velike francuske revolucije i njenog svjetskopovijesnog značenja.

U psihologiji je doba između dva rata značilo konačan prodor psihoanalize

Bečanina S. Freuda i Švicarca K. Junga, iako su se protiv frojdizma već

javljali opravdani prigovori. Medicina se obogatila nizom novih lijekova

među kojima je svakako bio najvažniji antibiotik - penicilin (pronalazač

Englez Fleming, 1928), koji će doduše pokazati svu svoju djelotvornost tek

desetak godina kasnije (od 1940., kada je izoliran u čistom obliku) i u

kratkom vremenu svladati jednu od najtežih bolesti - tuberkulozu.

Epohalan i upravo revolucionaran je bio napredak matematike, fizike i

kemije, koji je udario temelje kasnijoj tehnološkoj revoluciji. Neposredno

prije prvog svjetskog rata je Danac N. Bohr s pomoću Planckove kvantne

teorije otkrio novu strukturu atoma - "vodikov spektar", razbio "ljusku"

atoma i dopro do atomske jezgre, koju je valjalo dalje analizirati. Time se

potom bavio niz znanstvenika: Englez Chadwick otkrlo je 1932. neutron, a

onda su Francuzi F. Joliot i njegova žena I. Curie otkrili neke radioaktivne

izotope i time dali medicini dragocjeno oružje.

Talijan E. Fermi je 1934. prvi neutronima bombardirao atomsku jezgru i

time nagovijestio mogućnost nuklearne fisije koju će 1938. u laboratoriju

izvršiti Nijemci O. Hahn i L. Meitner.

Čovječanstvo je suočeno s pronalaskom koji mu je omogućavao

oslobađanje goleme energije. Ali je tu energiju najprije upotrijebilo u

razorne svrhe s atomskom bombom što su je u toku drugog svjetskog rata,

zahvaljujući navedenim dostignućima, uspjeli proizvesti u SAD. No u

svemu ovom napretku, dakako, ne smijemo zaboraviti najvećeg

znanstvenika i najveće otkriće, koje također spada u ovo razdoblje (1916),

a to su A. Einstein i njegova opća teorija relativiteta, koja, premda u

početku oštro napadana, ubrzo postaje osnovom moderne fizike i

astronomije, a time ijedan od međaša modernog doba. Einstein je bio velik

još u jednoj stvari, koja je trebala da prožme svijet, a to su njegova etika i

humanizam, koje je posvjedočio i time što je 1933. emigrirao iz nacističke

Njemačke i upozoravao čovječanstvo da ne iskorištava znanost u rušilacke

svrhe.

U razvijenim su državama između dva rata razvoj i široka primjena novih

tehničkih tekovina izvanredno utjecali na promjenu načina života. Na

prvom mjestu treba spomenuti brzi razvoj automobila. No još je

dalekosežnije posljedice imalo usavršavanje aviona. Amerikanac Ch.

Lindberg je 1927. prvi preletio Atlantik na relaciji New York-Pariz.

Već sredinom dvadesetih godina uveden je avionski poštanski i putnički

promet, ali je sve do drugog svjetskog rata održavan samo na kraćim

relacijama, s relativno malim brojem putnika.

Veliko olakšanje čovjeku i doprinos bržem razvoju privrede značila je

široka elektrifikacija. Radiofonija je povezala svijet, učinila ga manjim i

pridonijela bržem i boljem informiranju ljudi te tako postala i snažno

sredstvo političke propagande. Prema broju radio-prijemnika u odnosu na

broj stanovnika ocjenjivali su se između dva rata tehnička razvijenost i

životni standard pojedine države.

Izvanredno je napredovala i kemijska industrija, koju su, zbog oskudice u

sirovinama, naročito strateških, najviše razvijali Nijemci. Proizvodila je niz

novih sintetičkih spojeva primjenjivih u privredi, među kojima su osobito

značajno mjesto zauzimala umjetna gnojiva. Već u to vrijeme naslućivalo

se upravo izvanredno i svestrano značenje nafte za budućnost. Velik

napredak postignut je i u metalurgiji (elektroliza).

Nova tehnička sredstva u poljoprivredi upotrebljavala su se prvenstveno u

razvijenim zemljama. Europa se počela ugledati u SAD i naveliko

proizvoditi moderne poljoprivredne strojeve: traktore, motorne kosilice i

vršilice. Uvođenje takve mehanizacije kao i uzgoj novih i oplemenjenih

sorti unaprijedili su agrarnu proizvodnju, tako da je podmirivala potrebe

sve većeg broja stanovništva i sve veće urbanizacije.

Sve nove i nove tehničke tekovine i porast kapitalizacije, koja je izazvala

efikasnije gospodarenje, naglo su povećali nacionalni bruto proizvod u

razvijenim zemljama, osobito u prvom deceniju, do gospodarske krize.

Tako se npr. u SAD nacionalni proizvod od 62,5 milijarde dolara 1919.

povećao na 93 milijarde 1928. godine, a veoma se povećao i u Njemačkoj i

Japanu. Usporedno s time brzo se povećavala i međunarodna trgovina. Ali

je, razumije se, u svjetskoj

privredi dolazilo i do velikih pomicanja. Nove ekonomske sile, u prvom

redu SAD i Japan, počele su konkurirati starijima i potiskivati ih, lako npr.

Veliku Britaniju, koja je u koječemu stagnirala. Uoči prvog svjetskog rata

vodeća, engleska je tekstilna industrija, zbog snažne konkurencije novih

sila i razvijanja tekstilne industrije u novonastalim državama

Srednjoistočne i Jugoistočne Europe, izgubila velik dio tržišta.

Britanski izvoz pamučne pređe i pamučnih tkanina pao je od 576000 tona

1913. na 377000 tona 1925. godine i na svega 135000 tona 1938.,dok se

u isto vrijeme japanski izvoz popeo od 3000 na 234000 tona; Britanci su,

naime, nakon 1930. godine izgubili kinesko i indijsko tržište. Doduše,

kvalitetne engleske vunene tkanine održale su svoje mjesto u svijetu,

Engleska je očuvala i svoje vodeće mjesto u trgovačkoj mornarici, ali je

zato vrlo mnogo izgubila u prodaji proizvoda svoje strojogradnje: tu se u

poslijeratnim godinama brzo uzdigla Njemačka - njoj je, naime, bilo

otvoreno istočnoeuropsko, u prvom redu sovjetsko tržište.

U dvadesetim godinama Europa se razvijala sporije nego SAD ili Japan:

tako su 1929. SAD izvozile tri puta više automobila nego V. Britanija,

Njemačka, Francuska i Italija zajedno. Izvoz strojeva iz SAD se u razdoblju

od 1913. do 1919. povećao za dva i po puta dok se izvoz iz Zapadne

Evrope povećao samo za oko 20%.

Položaj Evrope će se tek tridesetih godina donekle popraviti. Sve se to

odražavalo i u međunarodnoj trgovini, u kojoj je udio Evrope između dva

rata opao: dok je 1913. izvoz iz Evrope u ostali svijet iznosio 30 %

cjelokupnog svjetskog izvoza, u razdoblju od 1925. do 1937. spao je na

25%. Sve to vrijeme ni trgovačka razmjena medu evropskim silama nikada

više nije dostigla predratni nivo.

Najjače industrijske države sudjelovale su između dva rata u

svjetskoj proizvodnji gotovih proizvoda sa slijedećim postocima:

SAD SSSR Njemačka Vel. Britanija Francuska

Japan ltalija

1929: 43,3 5,0 11,1 9,4 6,6

2,5 3,3

1937: 35,7 14,1* 11,4 9,4 4,5

3,5 2,7

*. Podatak za Sovjetski Savez, koji je 1937. već prešao dvije petoljetke,

možda je malo previsok. Svi su podaci uzeti iz "Fischer Weltgeschichte",

sv. 34, R. A. C. Parker. Das Zwanzigste Jahrhundert 1918-45, str. 110.

Uz neosporan napredak, ekonomski razvoj je donosio sa sobom i velike

društvene probleme, u prvom redu sve veću nezaposlenost, a ponegdje

socijalne napetosti izmedu vlasnika kapitala i slojeva ovisnih o nadnici. A

uz to, već je otvarao pitanje kolonijalizma i njegova opstanka.

Ekonomske krize u svijetu između dva rata

Slom na berzama 1929. i svjetski finansijski krah koji je slijedio, bili su

samo manifestacija dubljih slabosti svjetske ekonomije. Bilo je nekoliko

uzroka nestabilnosti. Prvi svjetski rat izazvao je dramatičan porast

proizvodnih kapaciteta, posebno vojnih, u većoj mjeri izvan Europe, ali nije

bilo odgovarajućeg porasta potražnje. Osim toga postojao je veliki nesklad

između poljoprivrede i industrije.

Rezultati razvoja su se nagomilavali u industrijskim zemljama, a unutar

tih zemalja na industrijskom i finansijskom polju. Povećana proizvodnja

omogućila je pad cijena hrane i sirovina tokom dvadesetih godina,

pogoršavajući uslove trgovine u zemljama koje su zavisile o izvozu tih

artikala, te smanjujući njihovu sposobnost da kupuju industrijske proizvode

iz Evrope i SAD. Plaće su u SAD zaostajale za profitima, ugožavajući razvoj

domaćeg tržišta i ograničavajući potencijal novih industrija, kao što je

automobilska, da zamijeni one koje su nazadovale kao što je tekstilna.

Međunarodne finansije se nikada nisu oporavile od poremećaja

uzrokovanih Prvim svjetskim ratom. Predratni sistem čvrstih valutnih

kurseva i potpune konvertibilnosti zamjernjen je kompromisom-

zlatnodeviznim standardom- koji nikada nije dostigao stabilnost potrebnu

za obnavljanje svjetske trgovine.

Prva ekonomska kriza trajala je od 1921-1923., a zahvatila je

uglavnom zaraćene zemlje, posebno Japan, Italiju, Njemačku... Poslije

1922. počelo je opadanje trgovine i industrije, što je dovelo do

nezaposlenosti u vodećoj teškoj industriji... Nakon rata SAD su postale

glavni kreditor i zauzele su nekadašnje mjesto Britanije. Veliki dio svjetskih

zlatnih rezervi bio je skupljen u Fort Noksu, osiguravajući tako Americi

osnovu za široku ekspanziju proizvodnje. Porast kredita i potrošnje na bazi

ovih zlatnih rezervi, doveli su do velikog porasta industrijske proizvodnje.

Sjedinjene Države su dvadesetih godina doživljavale veliki

prosperitet. Sa opuštanjem do koga je došlo u posljeratnim godinama to je

stvorilo grozničavu atmosferu “l udih dvadesetih.“ Isto to, samo u manjoj

mjeri, osjetilo se i u Evropi krajem te decenije, kada je oživljavanje

privrede doprinijelo popularizovanju američke muzike, igara i filma.

“Zlatne dvadesete godine« (fabulous twenties) nisu bile posljednja faza

kapitalizma na vrhuncu uspona već posljednja faza reprezentativnog

privatnokapitalistickog »big businessa« sa simbolikom uspjeha u zvanju i

idealom potrošačkog društva.

Obilje u tim godinama predstavljaju automobili, hladnjak i radio,

zabavljačka filmska industrija, komercijalizirani sport, džez i ilustrirani

visokotiražni časopisi.

Od 1921. do 1929. godine industrijska proizvodnja se udvostručuje,

pri čemu najviši porast postiže proizvodnja artikala široke potrošnje,

građevinarstvo i automobilska industrija (1926 god. 26 miliona

automobila). Jaka horizontalna i vertikalna koncentracija preduzeća,

naročito automobilske industrije i industrije potrošnih dobara, banaka i

trgovačkih kuća dovodi do poznatog problema savladavanja tržišta putem

oligopola. Dok prinosi kapitala i profiti poduzetnika između 1923. i 1929.

rastu za 65%, porast plaća radnika i službenika iznosi samo 11%, a prihodi

farmera stagniraju. Samo 29% od svih američkih obitelji ima godišnji

prihod iznad službeno priznatog egzistencijalnog minimuma od 2500 $…

Kao najvažniji događaj u zakonodavstvu toga vremena valja zbog

njegovih dalekosežnih posljedica spomenuti na prvom mjestu uvođenje

prava glasa za žene 28. augusta 1920. (19. Ustavni amandman) koje vodi

računa o izmijenjenom položaju žene u industrijskom društvu. Za razliku

od 1914. god., kada je u SAD-u bilo zaposleno 2 miliona žena, godine

1930. radilo ih je 10 miliona. Zabrana prodaje alkohola (“prohibicija”) od 1.

januara 1920., pa sve do ukidanja toga zakona 5. decembra 1933.

podijelila je narod u “dry” i “wet”, u “suhe” i u “ mokre”, pa je s

krijumčarenjem i potajnim pecerama, igrom na sreću i korupcijom

komunalnih činovnika pojačala razvoj gangsterstva. Međusobne borbe

gangstera u Chicagou (Al Capone), o kojima se još i danas snimaju filmovi,

postale su čuvene i zloglasne

Opću ekonomsku krizu pokrenula je finansijska kriza. Velike

špekulacije na berzi 1928. otvorile su put naglom padu cijena akcija u

oktobru 1929. U trci za likvidnošću kapital je tekao natrag iz Evrope u

Ameriku i nestabilni evropski prosperitet se slomio. U maju 1931. austrijski

Kredit Anstalt više nije izvršavao svoje obaveze. I kada je V. Britanija u

junu 1933 napustila zlatni standard dopuštajući da funti padne vrijednost,

praktično je cijeli svijet bio pogođen.

Nešto optimističkija ekonomska klima krajem dvadesetih godina

okončana je krahom Volstrita u oktobru 1929. Bum koji je Amerika

doživljavala počeo je da jenjava u ljeto te godine. Opadanje privrednih

pokazatelja i pad akcija izazvali su paniku. U Americi je došlo do velike

nezaposlenosti kada su krediti presahli: potrošnja je opala, a bankrotstva i

neprodate zalihe postali su opća pojava. Za vrijeme velike krize cijene

poljoprivrednih proizvoda u mnogim dijelovima zemlje su katastrofalno

opale. U toku jedne godine nezaposlenost u svijetu se udvostručila: u SAD

je broj nezaposlenih krajem 1930. dostigao šest miliona.

Kriza je za dvije godine zahvatila cijeli industrijalizirani svijet. U SAD

je 1932. bilo više od 12 miliona nezaposlenih; u mnogim naseljima je sve

bilo u zastoju. Veliki krah je porazno djelovao i na evropsku privredu, jer su

mnoge zemlje zavisile od američkih kredita.

Tadašnji ekonomski stručnjaci su smatrali da se ekonomska kriza

može prebroditi samo strogom deflacijom koja bi izbalansirala budžete,

smanjila višak kapaciteta i omogućila da se savladaju teškoće. U

Njemačkoj je vlada Franza von Papena primjenila još jaču dozu deflacije, a

taj primjer su slijedile Britanija i SAD.

U mnogim industrijskim zemljama otpušteno je više od četvrtine

radnika. Industrijska proizvodnja u Njemačkoj i SAD pala je na 53 % u

odnosu na proizvodnju iz 1929., a svjetska trgovina je pala na 35 %

vrijednosti iz 1929.

Činilo se da privredna depresija nema kraja. Sve do 1939. svjetski

prosjek nezaposlenosti je bio iznad 11 %.

Efekti ekonomske krize nisu bili jednaki u svim područjima svijeta.

Neke su se ekonomije brzo oporavile, dok su neke posrtale čitavu

deceniju.

Gotovo jedina zemlja koju je ekonomska kriza mimoišla bio je SSSR.

Uoči pojave krize on je prešao na plansku proizvodnju, dok su osnovna

sredstva za proizvodnju bila u društveniom vlasništvu. Osim toga SSSR je

bio izolovan od svjetske privrede, jer su svjetske sile vršile ekonomsku

blokadu. Problem nezaposlenosti nije postojao, pa dok je u većini zemalja

proizvodnja stagnirala u SSSR-u je zabilježila znatan napredak.

Tridesetih godina desile su se u ekonomiji značajne strukturalne

promjene. Nove industrije su i dalje napredovale, promjenili su se obrasci

potrošnje, periferne oblasti povećale su proizvodnju industrijskih dobara, a

realne zarade su porasle.

Rađao se novi svjetski ekonomski poredak, čiji su se središta

nalazila u Wall Streetu i Detroitu. Međutim, ni 1939. okosnica tog novog

sistema nije dostigla nivo industrijske proizvodnje iz 1929., i tek je Drugi

svjetski rat izvukao SAD iz depresije.

Prva reakcija vlada pogođenih zemalja bila je deflacija i pokušaj

očuvanja vrijednosti valuta. Uskoro su kobne posljedice krize navodile

vlade da pokušaju stimulirati domaću ekonomiju reflacijom (javni radovi),

devalvacijom, nadajući se povećanju izvoza, zaštitnim i preferencijalnim

carinskim aranžmanima.

Depresija je imala značajne političke posljedice . U SAD se

nezadovoljstvo radom predsjednika Huvera i njegovim rješavanjem

ekonomske krize odrazilo u pobjedi Franklina D. Ruzvelta, koji je obećao “

Nju Dil. “

U Britaniji je laburistička vlada Remzija Mekdonalda zbog posljedica

sve veće depresije 1930. doživjela finasijsku i političku krizu. Narodna

vlada je obrazovana nakon općih izbora 1931., s velikom većinom

konzervativaca, ali pod vođstvom Mekdonalda i male grupe laburista.

U Njemačkoj su rastuća nezaposlenost i strah od društvenog sloma

doveli do podrške Njemačkoj SDP i podrili temelje Vajmarske republike.

Francuska je bila pogođena kasnije od ostale Evrope, jer je nezaposlenost

bila manje izražena zbog razvijene poljoprivrede, a industrijska osnova joj

je bila manja nego u ostalim zemljama. Iako je tridesetih godina depresija

dominirala Evropom i Sjedinjenim Državama, 1933. otpočelo je

oporavljanje, tako da je pred Drugi svjetski rat naglo porastao životni

standard, naročito zaposlenih.

U tom razdoblju SAD su doživjele u unutrašnjosti konfliktni razvoj koji je

od euforije “big businessa” i potrošačke industrijske kulture u “zlatnim

dvadesetim godinama,” puno gorkih iskustava masovne nezaposlenosti, u

debaklu liberalno - kapitalističkog sistema za velike svjetske gospodarske

krize od 1929. do 1932, vodio do državnih zahvata u gospodarski i

društveni život Roosveltova “New Deala.” Koncentracija i birokratska

koordinacija svih gospodarskih snaga u rukama vlade, odnosno u rukama

institucija ovisnih o vladi, u ratnoj su proizvodnji prvi put pokazale

prednosti i mane planiranog i dirigiranog ekonomskog i društvenog

ustrojstva kakav Amerikanci dotad nisu smatrali ni mogućim ni poželjnim.

Uspjeh tih stimulansa zavisio je o izdržljivosti i čvrstoći s kojima su se

oni primjenjivali, i što je još bitnije, kako se brzo i koliko provodilo ponovno

naoružanje. Njemačka i Velika Britanija su se rano naoružale, stimulišući i

svoju i privredu Commonwealtha, Skandinavije i istočne Europe.

Ekonomska kriza imala je u Njemačkoj katastrofalne razmjere i

posljedice. Ona je zahvatila cijelu privredu, a posebno industriju, čija je

proizvodnja prepolovljena, zatim trgovinu, finansije i poljoprivredu.

Nastala je inflacija, a broj nezaposlenih je prešao 6 miliona. nadnice su

opadale a porezi rasli.

Francuska i SAD su se naoružale kasnije, zbog čega su bile mnogo

oštrije pogođene recesijom 1937-38. U međunarodnim okvirima službene

mjere su dovele do pada i nazadovanja trgovine. Veći dio svijeta bio je do

1935. podijeljen na pet moneratnih blokova: područje funte i dolara,

područje zlata i područje jena te valutno područje pod pod njemačkom

kontrolom. Te grupacije uglavnom su odgovarale novom obrascu trgovine i

utjecaja.

Oživljavanje ekonomskog nacionalizma pratilo je novi intenzitet u

međunarodnoj politici. Japanska izvozna ofanziva imala je svoj politički

odraz u vojnoj agresiji na Kinu. Hitler, Musolini i Japanci iskoristili su

poremećaje nastale ekonomskim slomom, pa se svijet polarizirao u dva

oružana tabora: sile Osovine, (Njemačka, Italija i Japan), i “demokracije”

predvođene V. Britanijom, Francuskom i SAD. Između njih stajao je SSSR,

jedina zemlja koja je, izolirana od svjetskog tržišta, uspjela održati

ekonomski rast 30-ih godina, i koju su obje strane pokušavale pridobiti za

saveznike ili je izolirati.

Malo zemalja je iz ekonomske krize izašlo bez većih unutrašnjih

promjena. Budući da je ekonomska kriza radikalizovala gradski proletarijat,

siromašne seljake i bezemljaše, nacionalistički i revolucionarni pokreti u

Africi, Aziji i Latinskoj Americi dobili su nove pristalice.

Razvijeni svijet ravnao se prema ova dva obrasca: prvi je bio liberalan i

demokratski, simboliziran u Rooseveltovom New Dealom u SAD i vladom

narodne fronte u Francuskoj. U obe zemlje je izbor lijevih ili liberalno

orijentisanih vlada uzrokovao veliki talas štrajkova i sindikalnih

organizacija i potaknuo pokušaj reformi.

Ekonomska kriza imala je značajne posljedice na socijalne i političke

promjene u Evropi 1929-1939. Protestni pokreti ljevice i desnice javili su se

u gotovo uu svim zemljama, kao odgovor na ekonomsku krizu.

S pokušajem reformi fašistički pokreti su se proširili po Evropi,

dovodeći na vlast Hitlera u Njemačkoj i dva mjeseca kasnije Dollfussa u

Austriji. Veliki dio istočne Evrope je ubrzo prošao istim putem. Fašistički

pokreti su se čak javili u Francuskoj, V. Britaniji i SAD, vršeći pritisak na

vladu s desna i ometajući reformne pokrete.

Velika ekonomska kriza dovela je do sloma ne samo ekonomskog

liberalizma već i liberalnih političkih institucija.

Razvoj nauke i tehnike. Kultura i sport između dva rata.

Iako se nakon Prvog svjetskog rata razvija ljudsko stvaralaštvo na

svim naučnim područjima, evropski umjetnici i pisci osjećali su se

zarobljeni kulturnom krizom, nasljednicima bolesnog društva, nesigurni

u pogledu čovjekove prirode...

Prvi svjetski rat doveo je do tragičnog razdoblja stvaralačkog

eksperimentisanja u umjetnosti i nadu u društvenu regeneraciju s kojom

je stoljeće počelo. Potresao je evropsko društvo do samih njegovih

temelja i izvrgavao ruglu ono što je ostalo od tradicionalnih vrijednosti.

Razbio je skupinu umjetnika, pisaca i muzičara koji su se poznavali i

zajednički radili. Premda je Pariz ostao magnet koji je privlaćio

umjetnike i pisce na svoju Lijevu obalu, slika “ grada svjetla “ polagano

je tamnjela. Od vremena Prvog svjetskog rata dalje evropski umjetnici i

pisci osjećali su se zarobljeni kulturnom krizom, nasljednicima bolesnog

društva, nesigurni u pogledu čovjekove prirode ali suočeni sa strašnim

dokazima njegove iracionalnosti.

Izvan zapadne Evrope, naročito u Sjevernoj i Južnoj Americi, zemlje

koje su ostale kulturno ovisne, dugo nakon toga što su stekle političku

nezavisnost, izašle su iz kulturnog kolonijalizma tokom tih godina.

Potres što ga je donio rat i evropska kriza potakli su tendencije koje su

već postojale u Sjedinjenim državama i zemljama Latinske Amerike da

istražuju i izražavaju bogatstvo svoje zemlje, svoje povijesne tradicije i

kvaliteta novih nacionalnih kultura.

Duboka nesigurnost bila je na zapadu Evrope dominantna nota od

dvadesetih godina nadalje. Malo je umjetnika i pisaca našlo način da se

poveže s glavnim strujama savremenog života. Ali u svom izražavanju

sukoba, besmislenosti i kaosa često su očitovali pometnju i tjeskobu

koja je mučila njihove savremenike. Njihovo je poštenje raskrinkavalo

lažnu slavu, uskraćuivalo podršku i pripremalo tlo za novo raslinje.

Na pozadini žestoke i drastične promjene, prouzrokovane ratom i

Oktobarskom revolucijom, predratni napadi umjetnika na konvenciju,

koji su tada izgledali smioni,i radikalni, sada su se činili krotki i njihovi su

oblici sada prihvaćani ili su čak postali popularni. U desetljeću nakon

rata, romani, drame i pjesme, upirući se u nepobjedivo dostojanstvo

običnog vojnika, otkrivali su kršenje svih ljudskih vrijednosti koje je

izvršio rovovski rat i ustali su protiv onog ratom izazvanog rascjepa volje

u tobože civilizovanim ljudima zahvaćenim tim ratom.

Tridesetih i četrdesetih godina, makar kakva i u kom smislu bila

usmjerenost što ju je sadržavala poslijeratna provala izražaja, sve je

ponovo razoreno krizom kapitalističkih privreda, pojavom totalitarnih

država i užasima i poremećajima Drugog svjetskog rata. Pisci i

umjetnici, bačeni na smetljište nezaposlenosti ili bježeči pred

nacističkim terorom ili diktaturom u Italiji ili Španiji, našli su da je

društvo s kojim su suoćeni još zbrkanije i nesnosnije i njihova izolacija

od njega još potpunija; sve više glasova zapadnoevropskih umjetnika i

pisaca bili su glasovi prognanika.

... Stvaraoci su napadali rascjepkanost i zbrku gradskog života i

prikazivali masovnu proizvodnju i strojeve kako dokidaju svako

majstorstvo, podvrgavajući radnika neprirodnom, ubitačnom ritmu i

pretvarajući ljude u “ robote. “ : usmjeravali su svoje strelice na

rafiniranu gornju klasu i samozadovoljno društvo: s ironijom i užasom su

gledali na izgled Novog dobrog svijeta koji je otvorila nauka. U

klasičnom prikazu bolesti evropskog društva Thomass Mann je izabrao

sanatorij za tuberkulozne kao sredinu u kojoj će izvršiti svoju dijagnozu.,

da ukaže na neosjećajan, materijalistički lik inženjera kao novog

diktatora budućnosti.

Mnogi su se umjetnici i pisci osjećalim ugroženim sredstvima

komunikacije – radijom, filmom, telekomunikacijama, snimcima,

popularnom štampom – koja su stvarala veliku novu publiku i probila

granice između ozbiljne i popularne umjetnosti...

Period između dva svjetska rata bio je prebogat događajima iz svih

sfera ljudskoga djelovanja. Velika znanstvena otkrića, progres, biznis,

industrija, ekonomija, mediji, umjetnost, kultura, sport itd., oblasti su koje

su doživjele amplitudu ubrzanog rasta. To doba može se odrediti kao

vrijeme velikog kulturno-naučnog progresa i velikog moralno-političkog

pada. Svaku rušilačku ideologiju pratila je potreba za njenim ostvarenjem

u pogledu umjetnosti, nauke i tehnike. Ono što je specifičnost, ako

izuzmemo prirodni tok civilizacijskog napretka, jeste brojnost značajnih

ličnosti koje su obilježile ovo doba, kao period modernosti i kao razdoblje

dominacije individualiteta.

Slavne ličnosti postajale su slavne jer su u velikoj mjeri bile

potpomognute društvenom i medijskom potrebom za stvaranjem ikona

karizmatične aure, zapravo su više isticane zbog onoga što rade jer je

njihovo djelovanje bilo pod stalnom lupom javnosti.

Posebno se to odnosilo na profitabilnu filmsku industriju, ali i na

književnu, likovnu, muzičku, sportsku, pozorišnu, fotografsku, novinarsku,

modnu, te posebno, na političku svjetsku scenu. Iz tih širokih društveno

potvrđenih sfera lansirane su ličnosti koje se danas spominju i drže za one

bez kojih XX stoljeće ne bi bilo onakvo kakvim ga historijske čitanke

predstavljaju.

To je vrijeme novotarija, dinamike, naučnog rasplamsaja, stalnih

promjena, velikih umjetničkih djela, sportskih rekorda – vrijeme

pomjeranja granica ljudskih mogućnosti.

Zvjezde su rođene između dva svjetska rata. «Zvjezda» postaje idolom

kojeg mase obožavaju i čije se lice smije sa naslovnica visokotiražnih

časopisa.

U periodu između dva rata, nauka i tehnika su doživjele veliki

napredak i omogućile veliki ekonomski prosperitet. Najveći napredak

ostvaren je u fizici, kemiji, matematici, biologiji, medicini, te tehničkim

naukama čija su istraživanja po brojnosti, opširnosti i dubini znatno

nadmašila ranije periode.

Fizičari otkrivaju talasno kretanje atoma (1924.), postojanje

pozitrona, antielektrona i neutrona (1932.). Nastavljena su istraživanja na

polju nuklearne fizike. Godine 1938. naučnici su u laboratoriji izveli prvu

atomsku fisiju bombardovanjem izpotopa urana neutronima. To otkriće

otvorilo je put stvaranju atomske bombe i korištenju nuklearne energije u

privredne svrhe. Istraživanja fizičara bila su usmjerena na područje

elektromagnetnih talasa Ta istraživanja omogućila su upotrebu televizije i

usavršavanje radija.

Kemija je svoja istraživanja usmjerila prema tehničkoj primjeni. Svoja

dostignuća bilježila je na planu organske kemije, što je omogučilo otkrića

mnogih vrsta sintetičkog materijala ( bakelita, celuloida, celofana,

vještačke svile i gume...). Od 1938. godine počela je proizvodnja najlona i

perlona i vještačkih vlakana.

Tehnika svoje napore usmjerava u unapređivanju kvaliteta

materijala, usavršavanju tehnologija, a najveći uspjeh doživljava u

stvaranju avionske industrije i usavršavanju avio-konstrukcija.

Značajan napredak postigla je biologija. Naučnici su pronašli encime,

vitamine i hormone. Usavršavanje mikroskopa omogučilo je brži razvoj

mikrobiologije. Razvila se i genetika, nauka o pojavama i zakonitostima

nasljeđivanja kod biljaka, životinja i čovjeka.

Na području medicine postignut je značajan napredak. Godine 1928.

Aleksander Fleming slučajno pronalazi penicilin, za kojeg utvrđuje efikasno

liječenje infekcija (zaraznih bolesti).

Napredak bilježe i društvene nauke. U ovom periodu arheologija

ostvaruje kapitalna otkrića što utjeće i na razvoj historijske nauke. Mada su

arheološka otkrića imala međunarodni značaj, većina društvenih nauka

imala je prvenstveno nacionalno obilježje.

Tako indijski arheolozi otkrivaju prastaru civilizaciju Mohendžo – Daro

1921., dok u Egiptu H. Karter otkriva 1922. Tutankamonovu grobnicu

Francuska šlkola analista je je tridesetih godina obogatila saznanja o

evropskom feudalnom društvu,; istovremeno su Lefevr i njegova škola,

uzimajući u obzir osnove historijskog materijalizma, stvorili najpotpuniju

sliku o velikoj francuskoj revoluciji i njenom doprinosu svjetskoj historiji.

U periodu između dva rata konačno je uvažena psihoanaliza,

Austrijanca Sigmunda Frojda i Švajcarca Junga, mada su se protiv

frojdizma već javili osnovani prigovori.

U filozofiji dvadesetih godina prevaziđen je neokantizam i

intuicionizam, koji je prije rata najviše razvio Anri Bergson. Preovladali su

Huserlov fenomenologizam i egzistencijalizam. Njegovi predstavnici su bili

Nijemci Martin Hajdeger i Karl Jaspers. Hinduizam je doživjeo renesansu u

Indiji, sa Gandijem i njegovim sljedbenicima, a u Japanu zen budizam. Bila

je plodna i marksistička filozofija. Treba spomenuti Đerđa Lukača, koji se

prvenstveno posvetio estetici, kao i največeg marksističkog filozofa

između dva rata, Nijemca Ernsta Blocha.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata u umjetnosti su se javili novi

pogledi i pravci. U likovnoj umjetnosti prevladavala su velika imena

apstraktnog slikarstva, Pablo Pikaso, Vasilij Kandinski, Mark Šagal. Javljaju

se i novi pravci kao što su nadrealizam i ekspresionizam. Salvador Dali u

nadrealističkim slikama prikazuje svijet iracionalnih vizija, a nadrealista

Maks Ernst obogaćuje slikarstvo tehnikama kolaža i fotomontaže.

Među brojnim piscima koji su djelovali nakon Prvog svjetskog rata,

poseban značaj imali su Andre Breton, glavni teoretičar nadrealizma, G.

Bernard Šo kao najznačajniji dramatičar i Žan Pol Sartr, začetnik

francuskog egzistencijalizma.

Od svih umjetnosti međuratnog perioda najveći uspon je zabilježen u

filmskoj. U tom periodu je snimljeno mnogo filmova vrhunske kvalitete. Od

1927. snimaju se zvučni filmovi.

Al Džonson je prvi glumac koji je progovorio i propjevao u historiji

kinematografije, našminkan i obojen kao crnac u prvom zvučnom filmu “

Pjevač džeza ” iz 1927. Prve riječi koje je izgovorio “ Još ništa niste čuli”,

postale su besmrtne, kao prvi razgovor koji se čuo na filmu. Velika

popularnost pjesama i nekoliko dijaloga ubjedili su holivudske biznismene

da će dodatni trošak oko opreme za proizvodnju zvuka biti nužan i

finansijski isplativ. Prvi potpuno ozvučeni film bio je Vornerov svjetlosti

Njujorka,(1928.). Zvuk je doveo do revolucije u filmu, ali je prošlo nekoliko

godina dok je tehnički napredak dostigao umjetničke vrijednosti

postignute u eri nijemog filma.

Komedija, koja je potekla iz cirkusa, razvila se posredstvom filmskih

glumaca nadarenih za upotrebu simboličkih predstava. Čarli Čaplin stvorio

je od nijemog filma izražajno sredstvo velike preciznosti. To je bila, po

njegovim riječima “ poezija pokreta. ” Kao glumac i režiser, podigao je film

do velike komedije koja izražava bol i gorčinu svijeta i donosi olakšanje

putem smijeha. On je bio malena skitnica Šarlo s polucilindrom i štapom,

koji je uvijek upadao u neočekivanu nevolju i uvijek je dočekivao dobrotom

i ljubaznošću. On je imao potpuno izgrađen karakter – slab je i blag, lukav

je ali uvijek dobronamjeran. Postao je sveopći junak svoga vremena, na

kraju uvijek odlazeći cestom, s netaknutim dostojanstvom, ma kakav bio

poraz ili gubitak.

Čaplin je reagirao na krize svoga vremena. U filmu Potraga za zlatom

parodirao je filmove o pionirima, u filmu Moderna vremena način

proizvodnje na pokretnoj traci... U filmu Veliki diktator (1940.) porugom je

razotkrio sliku Hitlera.

Prikazivali su se i crtani filmovi - niz slika ili crteža likova u raznim

pozama slikanih na pokretnoj pozadini. Godine 1923. počeo ih je stvarati

Volt Dizni, a upotrebljavao ih je u širokim okvirima komedije; njegovi Mika

Miš (Miki Maus) i Popaj postali su popularni u cijelom svijetu. Njegov prvi

prikazani cjelovečernji film je bio Snjeguljica i sedam patuljaka ( 1938. ).

Poznati glumci iz međuratnog perioda su bili Rudolf Valentino, Greta

Garbo, Klerk Gejbl, Vivijen Li..( Prohujalo s vihorom)..

Marlene Dietrich, glumica

Ovu Njemicu zanosnoga pogleda Hollywood je napravio divom. Kada

se 1930. pojavila u filmu «Plavi anđeo» svi su joj putevi ka slavi bili

otvoreni. Marlene Dietrich nikad nije bila samo objekt nečije pažnje

nego i principijelna ličnost, koja je u toku Drugog svjetskog rata odbila

biti dio njemačkog nacističkog miljea, a pjevala je i glumila za američke

marince koji su se borili na strani antifašističkih snaga.

Od 1930. godine u SAD se počeo dodjeljivati Oskar za filmska

dostignuća.

Na području muzike između dva rata isticali su se kompozitori

Džorđž Geršvin, Alban Berg i Moris Ravel. Geršvin je svojim djelom

Rapsodija u plavom uveo u muzičku umjetnost simfonijski džez. A. Berg je

bio predstavnik muzičkog ekspresionizma, dok su se u djelima Ravela

nalazili klasicistički i impresionistički motivi. Njegovo djelo Bolero jedno je

od najpoznatijih muzičkih djela XX stoljeća.

Sredinom tridesetih godina afirmisala se džez muzika. To je razdoblje

poznato u muzici pod imenom sving.

Novi momenat historije muzike predstavljala je pojava džeza, koji je

nastao u crnačkim četvrtima Nju Orleansa, a u Europu stigao za vrijeme

Prvog svjetskog rata. U tridesetim godinama džez muzika je počela da

osvaja cijeli svijet i da se emancipuje kao samostalna muzika. U principu

džez je kolektivna improvizacija: njegove opće oznake su naglašeni ritam,

agresivna zvučnost i oprečnost između solističkog i grupnog izvođenja. Od

značajnih stilskih perioda treba spomenuti Diksilend, Nju Orleans, i Čikago

– džez, Sving – eru i Be – bop do 1945.

Od interpretatora muzičkih djela poznati su pjevač i svirač džeza Luj

Armstrong – Sačmo, francuska šansonjerka Edit Pjaf i violinist Jehudi

Menjuhin.

Sport između dva rata

Nakon Prvog svjetskog rata nastavljena su međunarodna sportska

takmičenja. Od 1920. godine ponovo se održavaju Olimpijske igre, na

kojima se bilježe sve veći broj sportista i takmičarskih disciplina. Između

dva svjetska rata Olimpijske igre održane su pet puta: 1920. u Anversu, u

Parizu (1924.), Amsterdamu (1928.), Los Anđelesu (1932.) i Berlinu (1936.)

Od 1924. godine, organizuju se Zimske olimpijske igre. U sportu su

se između dva rata posebno isticali finski atletičari, trkači na duge staze.

Najpoznatiji među njima bio je Pavao Nurmi. Osvojio je ukupno devet

zlatnih olimpijskih medalja, od toga u Parizu 1924. godine čak pet, a u

razmaku nešto dužem od jednog sata čak dvije. U Finskoj je bio toliko

cijenjen da su mu Finci još za vrijeme života podigli spomenik.

Godine 1923. utemeljene su Međunarodne studentske igre – Univerzijada,

te Zimske olimpijske igre (1924.) i Šahovska olimpijada (1927.).

U međuratnom periodu na popularnosti je posebno dobio fudbal. Godine

1930. u Montevideu je održano prvo svjetsko prvenstvo u nogometu, na

kojem je pobjednik bio domaćin, Urugvaj.

Hitlerova olimpijada

Jedanaeste Olimpijske igre i IV. zimske Olimpijske igre održane su u

Njemačkoj. One su davale Hitleru mogućnost da prikaže svoju ideologiju i

pokaže ponovno uzdizanje Njemačke, te pretpostavljenu nadmoć arijevske

rase kroz jaku propagandnu kampanju. Po prvi put niz trkača, sveukupno

3.075 donijeli su olimpijsku baklju iz Olimpije u Grčkoj. da bi se zapalio

olimpijski plamen u Berlinu. Unatoč nadama nacista, neprikosnovena

zvijezda igara nije Nijemac, nego Džesi Ovens, crnoputi Amerikanac. On je

osvojio zlato na 100 m, 200 m, štafeti 4x100 i skoku u dalj. Hitler je

napustio stadion da ne bi morao dodijeliti medalje crnom atletičaru.

Indija i Kina između dva rata

U toku 19. stoljeća pokret za oslobađanje Indije je dobio na snazi. Značajan

momenat bilo je stvaranje Indijskog nacionalnog kongresa. Tu organizaciju

stvorili su Englezi u cilju lakšeg upravljanja zemljom. Međutim, on je

postao glavna politička snaga pokreta za oslobađanje Indije.

Na čelo kongresne stranke 1920 godine došao je Mahatma Gandi, koji je

stranku vodio narednih 30 godina. Vodio je borbu za nezavisnost Indije na

poseban način, dajući pečat cijelom pokretu. Cilj borbe je bila samouprava

a način borbe pasivan otpor. Na nasilje Engleza nije se odgovaralo istom

mjerom, revolucionarnom borbom, nego građanskom neposlušnošću,

bojkotom engleske robe i Engleza uopšte. Ni u zatvoru nije prestao da se

bori na svoj način, štrajkom glađu.

U toku 1927. i 1928. godine došle su u Kongresnoj stranci do izražaja

radikalne struje na čijem je čelu stajao Dževaharlal Nehru, koji je nakon

Gandijeve smrti došao na čelo pokreta. Te struje vodile su i tražile oružanu

borbu, za dublje društvene promjene i bile za saradnju sa seljaštvom i

radništvom.

Još 1920. stvoren je Sveindijski kongres sindikata kojim je rukovodila

Kongresna stranka. Radnici su često štrajkovali, u borbi za svoja prava.

Najveći talasi štrajkova bili su 1921, i od 1932. do 1934., kada je

štrajkovalo oko 500.000 radnika. Između dva rata pojavile su se

komunističke grupe koje stiču utjecaj među radništvom. Konačno, 1934.

stvorena je i KP Indije, koja ipak nije imala značajnijeg udjela u

oslobodilačkom pokretu, zbog odbijanja saradnje sa Kongresnom

strankom. Na takav stav je utjecala Kominterna, odnosno Staljin, koji nije

vodio računa o specifičnostima borbe indijskih komunista.

Englezi su na razne načine nastojali da uguše indijski pokret. Oni su

koristili i vjerski antagonizam između Hindusa i muslimana, pa su još 1906.

stvorana Sveindijska muslimanska organizacija, koja je bila protivnik

Kongresnoj stranci. To je najzad dovelo nakon II svjetskog rata do

rascjepa Indije i izdvajanja Pakistana.

Da bi zadržala Indiju na svojoj strani, za vrije II svjetskog rata Engleska je

nudila indijskim vođama da Indija postane dominion, ali su oni to odbili.

Nakon rata borba i pregovori su nastavljeni. Ipak, 1947. od Indije su

stvorene Indijska unija, Pakistan i Cejlon. Indija je dobila nezavisnost, Ona

je postala članica Komonvelta, ali je ta veza sa Engleskom bila formalna.

nezavisnost su dobili i Pakistan i Cejlon.

Kina

U razvoju kineske revolucije mogu se izdvojiti četiri perioda

1. od 1921. do 1926

2. 1927. do 1936.

3. 1937-1945

4. 1946.-1949.

Prvi period je počeo snažnim revolucionarnim pokretom radnika i

studenata pod vođstvom KP Kine i bio je ispunjen saradnjom sas

Kuomintangom. Reorganizovana je revolucionarna vojska južne Kine,

koja je krenula na sjever, u cilju ijedinjenja zemlje. U toku 1926. i

1927. došlo je do velikih borbi. Vojska južne Kine pod vođstvom

generala Čang Kaj Šeka u više mahova je potukla vojsku reakcionarne

sjeverne Kine. Time je završena prva faza revolucije.

Nakon smrti Sun Jat Sena 1925. na čelo Kuomintanga je došao Čang

Kaj Šek, koji se za kratko vrijeme pokazao kao predstavnik

reakcionarnih krugova u zemlji, tj. kao izdajnik revolucije.

Već 1927. izvršio je pokolj komunista, u velikim gradovima i formirao

novu vladu u Nankingu, koji je postao novi centar kontrarevolucije.

U Kuomintangu su vođstvo preuzele reakcionarne snage, dok je

revolucionarne elemente Čang Kaj Šek potiskivao. Međutim, Staljin je

po svaku cijenu nastojao da očuva saradnju KP Kine i Kuomintanga,

iako ovaj više nije bio demokratska organizacija kao u vrijeme Sun Jat

Sena.

U toku 1927. došlo je do ustanka u gradovima pod vođstvom KP Kine,

ali su oni uskoro ugušeni. I tu je do izražaja došao Staljinov stav koji je

KP Kine nametao iskustva i obrasce oktobarske revolucije. Sve je to

dovelo do sukoba unutar KP Kine. Jedan od njenih osnivača Mao Ce

Tung tvrdio je da borbu treba prenijeti na selo, i u revoluciju uvuči

saveznike radnika, revolucionarno seljaštvo. Po njemu je trebalo

stvoriti Crvenu arniju, i sovjete kao novu revolucionarnu vlast i izvršiti

agrarnu reformu radi stvaranja saveza radnika i seljaka. nakon što je

otpušten iz KP Kine sa svojim saradnicima je otišao u unutrašnjost

zemlje, pozivajući seljake na borbu. Organizovao je jedinice Crvene

armije od seljaka. Naredne 1928. godine njemu su prišli razbijeni

revolucionarni odredi na čelu sa Ču Deom, koji je postao politički

komesar Crvene armije.

Za kratko vrijeme rebvolucionarna armija je povečana. Njoj su

masovno pristupali seljaci kojima je <Mao Ce Tung dijelio zemlju.

Revolucionarna armija je stvarana kroz marševe u borbi. Istovremeno,

ona je stvarala i slobodnu teritoriju i vlast na njoj.

Nakon što se pokazala ispravnost njegovog stava Mao Ce Tung

ponovo je primljen u KP KIne, gdje je postao generalni sekretar.

Stvaranje i uspjesi Crvene armije uplašili su Ćang Kaj Šeka i

reakcionarne krugove. Od 1930. do 1934. Čang Kaj Šek je je vodio

nekoliko pohoda protiv Crvene armije, koju, uprkos nekim uspjesima,

nisu doveli do njenog uništenja. U toku 1937. počeo je i napad Japana

na Kinu.

Period od 1937. do 1945. ispunjen je borbom protiv Japanaca, a

istovremeno se vodio i građanski rat. Nakon napada Japana zaključen je

novi sporazum između Kuomintanga i KP Kine, a zbog spoljne opasnosti

sporazum je prihvatio i Čang Kaj Šek. Prestala je međusobna borba i

počela je zajednička borba protiv Japana.

Crvena armija je ušla u sastav jediinstvene vojske, u kojoj su postojale

dvije posebne revolucionarne jedinice, IV i VIII armija.

Japanske trupe su bile bolje opremljene i prodrle su duboko na kineski

teritorij. Čang Kaj Šek je bio nedovoljno aktivan u borbi, protiv Japana i od

1945. otpočeo je i napad na IV i VIII armiju. Obnovljen je građanski rat.

Glavni teret borbe sa Japanom je pao na revolucionarne armije. Čang Kaj

Šek je veće snage slao protiv revolucionarne vojske nego protiv Japana,

iako je za ovu borbu dobijao pomoć od saveznika, tj. SAD.

Revolucionarna vojska je morala da se bori na dva fronta. Ipak, u avgustu

1945. Japan je bio poražen a veliki doprinos pobjedi dale su IV i VIII armija.

Time je zavrđšena treća faza revolucije.

U četvrtoj i posljednjoj fazi, kineska revolucija se završila nakon žestokih

borbi i velikih teškoća. Nakon završetka rata sa Japanom nastalo je

kratkotrajno primirje između KP Kine i Kuomintanga. Međutim, već oktobra

1945. Čang Kaj Šek prelazi ponovo u napad. On je dobio materijalnu

pomoć od SAD, a čak i moralnu pomoć od Staljina s obzirom da je avgusta

1945 sklopljen savez između SSSR i Kine.

Revolucionasrne snage su odbile napad. Podsredstvom saveznika

početkom 1046. došlo je do novog primirja ali ga je Čang Kaj Šek pogazio i

u julu 1946. prešao ponovo u napad. Sve do jula 1947. njegove trupe su

imale uspjeha. Tada je revolucionarna Kine prešla u odlučujuću

protivofanzivu i početkom 1948. nanijela potpuni poraz Čang Kaj Šeku,

iako su borbe sa ostacima njegove vojske trajale sve do 1951. kada su se

oni sklonili na Formozu.

Nakon vojničke pobjede došlo je 1. oktobra 1949. do proglašenja NR Kine.

Put u Drugi svjetski rat

Zbivanja u svijetu između 1931. i 1939. godine označila su slom

međunarodnog sistema sigurnosti, koji je uspostavljen nakon 1919. Taj

sistem sa Društvom naroda kao središtem, trebao je spriječiti da spor

između dviju država ne preraste u opći rat. Sistem se nije mogao osloniti na

pomoć SAD, a SSSR, iako član Društva, od 1934.-1939. nikada nije igrao veću

ulogu. Stoga je vođstvo pripalo V. Britaniji i Francuskoj. Činjenica da je

Njemačka za vrijeme vladavine Hitlera iracionalno težila ili svjetskoj prevlasti

ili propasti, utjecala je da se sama Italija ili Japan nisu odvratili od

ekspanzionističkih namjera. Kada su se sve tri udružile u paktu protiv

Kominterne (Antikominterna pakt) u novembru 1936., a potom u Trojnom

paktu, demokratske snage su natjerane u defanzivu.

Japanski ekspanzionizam poticali su isključenje sa vitalnih tržišta, i

osjećaj rasne diskriminacije. Japanska ekspanzija u Mandžuriji i sjevernoj Kini

do 1936. bili su sračunati na kontrolu kineskih potencijala i eliminisanje

britanskog, američkog i sovjetskog utjecaja. Ekspanzija Japana počela je

pritiskom na sjevernu Kinu, a nastavila se otvorenim osvajanjem centralne

Kine i obalnog pojasa 1937. – 39., a zatim se proširila na sjevernu Indokinu.

Po evropskom poimanju, Japan se nije nikada pretvorio u fašističku državu.

Nije imao ni firera, ni jednopartijski sistem. Međutim, u njemu je kao i u

Njemačkoj, sa kojom je Japan sklopio savez 1936., postojao brutalni i

agresivni nacionalizam, i ubjeđenje da je parlamentarna demokracija

nespojiva sa nacionalnom veličinom. Opravdanje koje je Japan isticao za

svoju osvajačku politiku u Aziji, bilo je isto kao ono kojim je sebe

opravdavala Njemačka u Evropi: da dobije Lebensraum, životni prostor.

Bez ekspanzije, smatrali su japanski krugovi, Japansko ostrvo bi uskoro

postalo pretjesno za japansko stanovništvo, kojeg svakim danom ima više.

Snažna privredna ekspanzija Japana nakon Drugog svjetskog rata ( kao i

Njemačke), nepobitan je dokaz netačnosti ovog njihovog argumenta.

U periodu između dva svjetska rata pojavili su se u nekim državama

totalitarni politički sistemi ili tzv. fašistički režimi. Oni su se pojavili u

zemljama u kojima se parlamentarna demokracija nije bila učvrstila.

U vrijeme porasta revolucionarnog pokreta radništva pod utjecajem

Oktobarske revolucije, obrazuju se stranke iz kojih su se razvile

fašističke organizacije. U Italiji se javljaju već 1921. godine, pod

nazivom Camicie nere ( Kamicie Nere ) – po crnim košuljama koje su

nosili. Oni su pohodom na Rim u oktobru 1922. godine omogučili

dolazak na vlast Benita Musolinija.

Nezadovoljni vanjskopolitičkim statusom Italije nakon Prvog

svjetskog rata, fašisti su odlučili silom ostvariti hegemoniju na Mediteranu i

Balkanskom poluostrvu

Talijanski ekspanzionizam inspirisan je Musolinijevom potrebom da

ispuni nacionalističke ambicije i održi ugled svjetskog državnika. To ga je

inspirisalo da ojača položaj Italije u srednjoj Evropi i pokuša steći kolonijalno

carstvo u Etiopiji 1935. Britanski i francuski otpor te pobjeda antifašističke

Narodne fronte u Francuskoj naveli su ga na intervenciju u Španiji i na

okretanje Hitleru osovinom Rim - Berlin 1936.

Hitlerov ekspanzionizam bio je u skladu sa njemačkim

nacionalističkim željama da se nadoknade gubici iz 1919. i težnjom za

hegemonijom u Evropi, uključujući evropski dio Rusije, te za kolonijalnim

carstvom u Africi i dalje.

Počeci dvadesetih godina pokazali su da je nacistima bila potrebna

privredna kriza da bi došli na vlast. Godine 1923., dok su vladale

posljedice posljeratne inflacije, nacisti su dobili 32 poslanička mjesta na

prvim slobodnim izborima. Ali, na sljedećim izborima, kada je privredna

situacija počela da se stišava, držali su samo 15 poslaničkih mjesta. Dok

god je to blagostanje trajalo, nacisti su bili osuđeni da ostaju na

marginama njemačke politike.

u kratkom vremenskom roku velika ekonomska kriza je naškodila

njemačkoj privredi diše nego i jednojn drugoj u Evropi. Do 1932.

industrijska proizvodnja se skoro prepolovila, i 6 miliona osoba, trećina

njemačke radne snage – bilo je nezaposleno.

Zahvaljujući ekonomskoj krizi nacisti su prvi put postali glavna

politička snaga . na prvim izborima poslije kraha Vol strita 1930., broj

nacističkih poslanika popeo se sa 12 na 127. U julu 1932., na vrhuncu

krize, nacistička stranka je dobila 30 % glasova i 230 poslaničkih mjesta –

više nego i jedna partija u historiji Vajmarske republike.

Hitler je 30. januara 1933 postao kancelar, uz podršku katoličke partije

“centruma”, koja mu je sa svojih 8 % glasova pomogla da dobije većinu 52

%. Kasnije će Hitler dobijati sve više glasova. On je uveo klasičnu diktaturu i

serijom zakona, odredbi i sl. je rekonstruisao Reich, pretvarajući ga u

unitarističku Njemačku, ukidajući podjelu na protestante i katolike i sl., a

proglašavajući arijevce i u skladu sa time progoneći Jevreje.

30. januara 1934. donio je Zakon o omogućavanju vođenja vlade, čime

je ukinut federativni karakter njemačke države, tj. landovi. Poslije smrti

Hindenburga u avgustu 1934. Hitler je postao i poglavar države. Dužnosti

kancelara i predsjednika sjedinjene su u njegovoj lićnosti. Kao predsjednik

Hitler je automatski postao vrhovni komansant njemačke vojske od koje je

od tada zahtijevano da se zaklinje na vjernost ne otadžbini, nego Hitleru

lično.

Hitler je težio ratu, ali nije očekivao da će to biti rat takvih razmjera. U

njegovoj tzv. “Drugoj knjizi” objavljenoj nakon rata,govori se o teorriji

prostora, pri čemu Hitler kaže da njegov pokret mora da odredi rast

naroda koji je prvi na svijetu. On ima ideju o tome da Njemačka bude

hegemon hegemona, tj. da Europa bude hegemon svijeta, a Njemačka

njen hegemon. Po Hitlerovom mišljenju zemlja je božija i pripada onome ko

je prvi stavi pod plug. To Njemačka mora da uradi kao najsposobnija za to,

pa je prema tome rat opravdan. Teorija prostora ima dvije varijante:

ujedinjenje austrijskih Nijemaca, sudetskih Nijemaca, njemačkih manjina u

Poljskoj, osvajanje Rusije s tim da ona postane njemačka Indija. Njemačka

je težila priključenju sjeverne Francuske zbog rudnika, Belgije, zatim

Poljske i Ukrajine, sklapanju carinske unije sa Austrijom i svođenju Rusije

na predpetrovske granice, što znači da Rusija nebi izlazila na Baltičko i

Crno more. Ribentrop je podijelio Evropu na 7 velikih prostora i shodno

tome na 7 velikih sila.

Čim je Hitler došao na vlast, Njemačka je počela da se ponovo

naoružava. “ Zahtijevan od vas Nijemaca, rekao je u januaru 1933., da

nama , pošto ste drugima dali 14 godina, date 4 godine. Na zboru u

Nirnbergu 1936. Hitler je podnio izvještaj šta je učinjeno za te četiri

godine: nijedan dotadašnji premijer nije bio u stanju da prikaže tako

pobjedonosni rekord uspjeha. nezaposlenost je pala u toku četiri godine sa

6 na manje od 1 miliona, a industrijska proizvodnja se podigla do nivoa koji

je imala prije velike krize. Hitler je tada mogao tvrditi da je stvorio koliko

veliku toliko i uspješnu Njemačku. Sar se 1933. referendumom izjasnio za

pripajanje Njemačkoj, a u martu 1936. njemačka vojska je umarširala u

demilitarizovanu Rajnsku oblast.

Njemačka vlada više nije priznavala ograničenja Versaja i započela je

obiman program naoružavanja. Prvi put nakon Prvog svjetskog rata,

Njemačka je ponovo postala največa sila na evropskom kontinentu, od

koje se strahovalo i čiji se glas slušao.

Između 1933. i 1938. troškovi za odbranu Njemačke su se

upetostručili. Ova akcija posebno je uzela maha nakon 1936. godine,

nakon okupacije Rajnske oblasti. Tada je usvojen četvorogodišnji plan za

ponovno naoružanje koji je, više nego i u jednoj drugoj evropskoj zemlji,

veći dio privrede usmjerio na ratne potrebe.

Treći Rajh je bio zasnovan na nakim političkim i ideološkim

stavovima neposredno naslijeđenim iz XIX stoljeća, koje je Hitler razradio u

političku teoriju i pretvorio u praksu, a Rozenberg nazvao “ mitom XX

stoljeća.“ “ U ljudskom društvu i čovjekovoj historiji”, glasi suština tih

stavova, “ ključnu ulogu imaju rase, a zadatak je XX stoljeća da osigura

rasnu čistoću.”

Nacionalsocijalistički pokret je to ispisao na svoj barjak i, došavši na

vlast, počeo da ostvaruje društvo i državu rasne čistote. Osnovu njegovog

rasizma činio je antisemitizam, pa je namjera da se ideologija pretvori u

političku stvarnost otvorila pitanje mnogobrojnih Jevreja, sraslih s

njemačkim društvom, čija je uloga u društvu, privredi i kulturi bila veoma

istaknuta, a od kojih su mnogi nosili u sebi duboko ukorjenjeno njemačko

nacionalno osjećanje. Ali, upravo je ovo srastanje Jevreja u njemačku

naciju budila posebna ogorčenja antisemita, naročito nacionalsocijalista...

Pravne osnove rasnoj državi postavljene su Nirnberškim rasnim

zakonima, od kojih je jedan zvanično nosio ime Zakon o zaštiti Rajha, a

drugi Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti. ... Prva među tim

naredbama od 14. novembra 1935. utvrdila je slijedeći princip: “ Jevrejin

ne može biti državljanin Rajha. On ne raspolaže sa pravom glasa u

političkim pitanjima; on ne može vršiti javne funkcije.

Hitler je težio da Jevreje odvoji od ostalog njemačkog naroda, i da ih

pripremi za eventualnu likvidaciju. Jevreji su bili isključeni iz državne

službe, odvojeni od svojih zanimanja, sportova i umjetnosti. Organizovani

su bojkoti jevrejskih radnji i isticane su crne liste onih domačica koje su se

usudile da se ogluše o bojkot.

Godine 1935. po Nirnberškom zakonu o rasi, postalo je nezakonito

sklapanje brakova ili održavanje seksualnih odnosa između Jevreja i ostalih

Nijemaca.

... Iznenada je došao nov snažan talas antisemitizma, koji je dotad

stalno jačao, a došao je i kraj privrednoj sigurnosti Jevreja. Povod je bio

atentat jednog sedamnaestogodišnjeg Jevrejina na nekog njemačkog

diplomatskog službenika pri ambasadi u Parizu; službenik je podlegao

povredama, Mladić je pucao u znak osvete zbog nacionalsocijalističkog

antisemitizma, ali je jedino uspio da pruži povod za neviđene pogrome u

XX stoljeću.

Atentat u Parizu dao je priliku koju je Gebels odavno čekao. Na

godišnjicu pokušaja puča iz 1923., uvečer, 9. novembra 1938. nacistički

prvak je iskoristio komemorativnu akademiju svojevremeno izginulih

drugova i pozvao na antisemitsku akciju okupljene vođe partije, SS i SA –

odreda. Tako je počela zloglasna “ kristalna noć “ u kojoj su

nacionalsocijalisti organizovali i predvodili “ spontani revolt njemačkog

naroda. “ Širom cijele zemlje jurišni odredi su se ustremili na jevrejske

bogomolje, škole, trgovine, preduzeća i kuće. Paljevine, rušenja i

demoliranja ipak nisu ostali jedini zločin noći između 9. i 10. novembra

1938: bilo je ubijeno najmanje nekoliko desetina ljudi. Od tada su Jevreji

konačno isključeni iz društvenog života u cjelini i nad njima je počela

lebdjeti sjenka smrti. Početkom 1939. Hitler je u jednom govoru obećao

budućnost bez Jevreja, ali je u tom trenutku masa njih još živjela u

Njemačkoj.

Godine 1940. stvarani su planovi da Jevreji budu iseljeni na ostrvo

Madagaskar poslije Njemačke pobjede u ratu, međutim, od ljeta 1941.

pristupilo se planskom istrebljenju, masovnom ubijanju, što je eufemistički

nazvano “konačnim rješenjem jevrejskog pitanja. “ Rasistička,

antisemitska Njemačka počela je život kao totalitarna država, koja ima

dvije kategorije stanovništva, punopravnu i bespravnu, ali je završila kao

kriminalna ustanova koja sistematski vrši masovna ( milionska ) ubijanja

čitavih naroda.

Država nacionalsocijalista nije bila samo antisemitska; ona je za niže

rase proglasila i neke druge etničke grupe, pa čak i porodice naroda.

Rasna strogost je bila usmjerena i na Cigane, sa kojima nije ni moglo biti

pravih problema, jer su oni i onako živjeli na rubu civilizacije, u nekoj vrsti

dobrovoljnog geta, i bili bez ikakvog značajnijeg mjesta u društvenom

životu. Ipak je totalitarna mašinerija počela da progoni Cigane i šalje ih u

logore već od decembra 1938; u Drugom svjetskom ratu su i za njih došli

dani masovnog uništavanja. U pogledu drugih evropskih naroda, Sloveni

su smatrani za nižu rasu, što nije bilo bez najtješnje veze sa namjerama da

se njemačka država proširi na Čehoslovačku, Poljsku, Sovjetski Savez. Za

ljude niže rase smatrani su i svi Nijemci sa urođenim teškim psiho –

fizičkim manama, pa ni oni nisu smatrani članovima zajednice. Kada su

otpočeli eksperimenti na živim ljudima, uz logoraše su kao zamorčići

služile i osobe sa urođenim teškim manama.

Španski građanski rat

Nakon Prvog svjetskog rata u Španiji se razmahao pokret Katalonije

za autonomiju, demokratske snage su jačale te ubrzo proglasile

autonomiju. Ali, jaka reakcija s klerom na čelu i nejedinstvenost

demokratskih snaga omogučile su diktaturu Prima De Rivere 1923-1930.

Godine 1931. Katalonija je postala autonomna, demokratske snage

ujedinile su se u Narodni front, koji je 1936. godine dobio većinu na

izborima. Nakon uspjeha Narodnog fronta na izborima u Španiji 1936.

godine, vojna hunta pokušala je da pučem preuzme vlast u zemlji. Iste

godine general Franco ( Franko ) počeo je krvavi građanski rat, koji su

potpomogle fašističke sile, Italija i Njemačka. Antifašistički pokret

Jugoslavije ispoljio je među prvima solidarnost s borbom španskog naroda

protiv generala Franciska Franka. U španskom građanskom ratu

učestvovalo je preko 1.600 Jugoslavena, koji su se borili u redovima

internacionalnih brigada.

Građanski rat 1936. – 1939. godine postao je međunarodni problem.

Francuska i Velika Britanija su zastupale politiku nemiješanja, dok je SSSR

snabdjevao republikance sa ratnim materijalom. Iz cijelog svijeta hiljade

dobrovoljaca borilo se u “ internacionalnim brigadama “ na strani

republikanaca. Njemačka i Italija pružile su punu podršku pobunjenicima pod

vođstvom generala Franca ( Franka ). Njemačka ih je snabdijevala oružjem,

tehničarima i pilotima, a Italija sa više desetina hiljada dobrovoljaca. Tri

godine kasnije republikanci su poraženi i u zemlji je je uspostavljena

fašistička diktatura.

Anschlus Austrije

Prva na udar Hitlerove politike je došla Austrija. U njoj su kršćanski

socijalisti preuzeli dominantnu ulogu od socijaldemokrata i postepeno

evoluirali ka fašizmu. Nacisti su 15. marta 1933. u Austriji bili u ilegali, oko

čega je bilo sukoba Hitler-Dolfus. U februaru 1934. izbija ustanak radnika u

Beču, a 1. maja Austrija se proglašava fašističkom korporativnom

državom, po ugledu na Italiju. Dolfus je 25. jula ubijen, a naslijedio ga je

Šušnig, na koga Hitler vrši veliki pritisak. Šušnig popušta i pristaje na

plebiscit ali je Hitler bio svjestan da ima dosta onih koji su bili protiv

anšlusa, pa još nije htio plebiscit.

Nakon Šušnigove ostavke na vlast dolazi Zeis-Inkvart, vođa austrijskih

nacista. Ubrzo Hitlerove trupe ulaze u Austriju, koja je proglašena

istočnom markom. Nakon Hitlerovog dolaska u Beč, organizuje se

plebiscit, na kome se 99,8 % stanovnika izjasnilo za anšlus.

Slijedeća je na redu bila Čehoslovačka. Česi i Slovaci su imali

unitarnu državu, u kojoj se smatralo da su Slovaci češko pleme. U

Slovačkoj se razvio nacionalni pokret za federaciju i samostalnost, a daljnji

razvoj situacije im je omogučio da se proglase najprije autonomnim, a

zatim nezavisnim.

Od 1933. Konrad Henlajn je vodio “Domovinski front sudetskih

Nijemaca”, a od 1935. se pokret zvao “Partija sudetskih Nijemaca”. Hitler

mu je davao instrukcije kako da djeluje u cilju pripajanja Češke. Beneš je

pokušavao angažovati Francusku i Englesku diplomatskim putem, ali

uzalud. U maju 1938. dolazi do prve češke krize, a u septembru do druge,

što je vodilo ka Minhenskom sporazumu.

Pomirljiva politika zapadnih država prema Hitleru dovodi 1938. godine do

kapitulacije zapadnih demokracija. Na sastanku u Minhenu 1938. Francuska

i Velika Britanija su popustile pred Hitlerovim zahtjevima, smatrajući da će

to spasiti svjetski mir.

Sastanak dvojice diktatora sa predsjednicima vlada Britanije i

Francuske, počeo je u 12 sati i 45 minuta

... Hitler je bio blijed, uzbuđen. Budući hendikepiran zbog

nepoznavanja i jednog stranog jezika, on se najviše oslanjao na Musolinija.

I zaista je izgledalo da je Musolini bio u boljem raspoloženju od sviju

ostalih i da je odigrao vodeću ulogu na toj konferenciji i to definitivno i

zbog toga što je poznavao jezike ostalih...

Konferencija je bila tako brzo improvizovana da joj je nedostajala svaka

organizovanost. Zapisnici se uopće nisu vodili, delegacije su sjedile u

udobnim naslonjačima, razbacanim u velikom krugu. Poslije odmora za

ručak, u sobu su nagrnuli ambasadori, službenici i ađutanti, koji su

sačinjavali publiku, poredanu duž zidova. Zajednička diskusija bila je često

prekidana u upadicama ili razgovorima pojedinaca a to je bilo olakšano

teškoćama oko prevoda. Kad god bi članovi ove ili one delegacije ulazili ili

izlazili radi pripremanja nacrta, nastajao je prekid u radu. G. Čemberlen,

bivši ministar finansija, bio je naročito uporan u pitanjima kao što je

naknada za svojinu; Hitler je to pitanje odbacio ljutito i ravnodušno. Najzad

je postignut sporazum u ranim jutarnjim časovima, 30. septembra. Dvojica

diktatora prepustili su Britancima i Francuzima odvratan zadatak da

saopće Česima uslove pod kojima će se izvršiti kasapljenje njihovih

zemalja.

... One noći kada je održavana Minhenska konferencija napisao je

general Jodl u svom dnevniku i ovo: “ Potpisan je Minhenski sporazum.

Čehoslovačka kao sila više ne postoji... Hitlerov genije i njegova odlučnost

da se ne prikloni čak ni pred svjetskim ratom, opet su odnijeli pobjedu bez

upotrebe sile. Ostaje nada da su nevjerni, slabi i sumnjalice promjenili

svoje mišljenje i da će kao takvi i ostati. “

Hitlerov prestiž u Njemačkoj uzdigao se ovim još više; olakšanje zbog

izbjegnutog rata bilo je udruženo sa oduševljenjem zbog tako jeftinog

dobitka...

Za šest mjeseci Austrija i Sudetska oblast predstavljali su trijumf

onih metoda političkog rata koje je Hitler tako brižljivo pripremao

posljednjih godina. Time je sjajno odbranjena i njegova postavka o slabosti

zapadnih demokratija, kao i o međunarodnoj pocjepanosti koja nije

dopuštala stvaranje jedinstvenog fronrta protiv njega. Pet godina poslije

dolaska na vlast, on je Njemačku uzdigao sa najnižeg položaja na kome se

nalazila u čitavoj svojoj historiji na položaj vodeće sile u Evropi, a sve to –

ne samo bez rata, nego i uz pristanak Britanije i Francuske. Taktika

zakonitosti donijela je velike dividende, kako u inostranstvu tako i kod

kuće.

Činjenica da je predsjednik vlade Velike Britanije dolazio dva puta u

Njemačku da posreduje kod njega i da je u trećem slučaju žurio žurio

preko Evrope, zajedno sa šefovima vlade Francuske i Italije, da se poslije

najsitnije moguće primjedbe sastane s njim, sadržavala je u sebi razloge

za Hitlerovo lično trijumfovanje. On je svakako bio svjestan značaja

činjenice da je dvadeset godina poslije završetka Prvog svjetskog rata

diktirao uslove pobjedničkim silama iz 1918. u onome istom gradu u kome

je počeo svoju karijeru kao nepoznati agitator.

Poslije Minhena, izvan Njemačke je zavladalo mišljenje da je Hitler

cijelo vrijeme blefirao, da je uvijek imao na umu “ Minhen “ i da se

podrugljivo smješka kada Čemberlen nije mogao prozrijeti njegov blef i

kad je ozbiljno shvatio njegove prijetnje. Ovo mišljenje u najvećoj mjeri

karakteriše diskusija za vrijeme Minhenske krize, čak i danas. Međutim,

ono ne odgovara utiscima onih koji su poznavali Hitlera u to vrijeme. Ako

se ti utisci uporede, dobiva se potpuno različita slika Hitlerovog duševnog

stanja. Najvjerovatnije je da je Hitler bio potpuno neodlučan da li da

rizikuje rat ili ne, sve do podne 28. septembra, kada je primio poruku od

Musolinija. Prema mišljenju Čemberlena, Hitler nije oklijevao u pitanju da li

da dobije Sudetsku oblast pomoću sile ili pregovora, nego da li će dobiti

Sudetsku oblast a uz to i cijelu Čehoslovačku.

Kritika Minhenskog sporazuma, koja je počela da se pojavljuje u

Britaniji i Francuskoj, i činjenica da je Britanska vlada predložila povećanje,

a ne smanjenje svog programa naoružanja, ubrzo je izazvala Hitlerov bijes.

Poslije razmišljanja Hitler je ostavio stvari da miruju za neko vrijeme, ali

njegova namjera da krene jedan stepen dalje nije nikada dolazila u pitanje,

pa je 21. oktobra izdata oružanim snagama nova direktiva koja je

predviđala, neposredno poslije mjera za odbranu Njemačke, pripreme za

likvidaciju Čehoslovačke...

U martu 1939. godine, njemačke trupe su ušle u Čehoslovačku, okupirale je

i raskomadale. Na njenoj teritoriji stvoreni su Češki Protektorat, pod

njemačkom vlašću, a Slovačka je postala satelitska država. Naredni

agresivni akt Njemačke bio je usmjeren prema Poljskoj, od koje je Hitler

tražio Gdansk ( Danzig – Dancig ).

Britanski i francuski stav prema Hitleru bio je do 1939. daleko od

jedinstvenog. Hitlerova autokratija, antiboljševizam i antisemitizam bili su

cijenjeni, a u većem dijelu Evrope nije bilo otpora saradnji sa nacističkom

Njemačkom.

Nakon neuspjeha Društva naroda u slučaju Etiopije, Belgija i druge manje

evropske države pokušavale su očuvati svoju samostalnost, pridružujući se

1938. Kopenhagenskoj deklaraciji. To je bio uzaludan pokušaj jer su do 1939.

samo granice Španije, Portugala, Turske, Švajcarske i Švedske ostale

nepovrijeđene. Britanija i Francuska su pokušavale izbjeći sukob smirujući

Hitlera. Nakon žrtvovanja Čehoslovačke u Minhenu 1939. to više nije bilo

moguće. Zbog neodlučne politike zapadnih zemalja, Sovjeti su se u avgustu

1939. godine nagodili sa Hitlerom, zaključujućim Ugovorom o nenapadanju.