1

Sadržaj

Sadržaj .................................................................................................1

Uvod ....................................................................................................2

Romul ..................................................................................................3

Numa Pompilije....................................................................................5

Tul Hostilije ..........................................................................................7

Anko Marcije .......................................................................................9

Tarkvinije Prisko ................................................................................10

Servije Tulije ......................................................................................12

Tarkvinije Oholi ..................................................................................13

Zaključak ............................................................................................15

Literatura ...........................................................................................17

Uvod

1

Kada govorimo o povijesti općenito, uvijek se vraćamo na njezine početke i s velikim zanimanjem pažljivo otvaramo oči pred izvorima s kojih je potekla neka povjesna priča. Ali kada govorimo o povijesti jednog Rima, koji je u knjizi povijesti čovječanstva zauzeo doista jedno važno poglavlje, ne možemo ostati ravnodušni. Upravo je ovaj grad utjecao na antički svijet, a samim time današnjim narodima, državama, značajnijim ljudima itd. ukazao na važne segmente života. Neosporiva je činjenica da je upravo ovaj grad imao snažan utjecaj na današnji način življenja, iako je i sam bio podvrgnut utjecajima antičke Grčke i svojih susjeda Etruščana.

Nakon što je Romul zaorao brazdu budućeg grada 753. godine pr.Kr. (godina koja se smatra godinom osnutka Rima), započelo je razdoblje kraljevstva u kojem je državnom vladalo sedmero kraljeva. Oni su uspostavili prve temelje kasnije jedne od najvećih svjetskih sila i obilježili ju. Romul, prvi rimski kralj, pobrinuo se za državnu organizaciju, stanovništvo itd. dok su kasniji kraljevi na sebi svojstven način učinili da se glas o snažnom Rimu pročuje među sve narode i kraljevstva ondašnjeg svijeta. Kraljevi su bili najviša upravna i pravosudna vlast, bili su vojskovođe u ratovima te su upravljali dijelom državnog bogoslužja, vlast su dijelili sa senatom i narodnom skupštinom. Razdoblje kraljeva trajalo je sve do 510. godine pr.Kr. kada je, zbog revolucije, došlo do osnutka Republike.

U tablici je navedeno svih sedam kraljeva i razdoblje njihove vladavine:

Romul – 753.-716.pr.Kr.

1

Romul (lat. Romulus) bio je sin boga Marsa (bog rata) i Reje Silvije, Vestine svećenice (vestalka)1.

Po ocu je bio potomak jednog od najmoćnijih bogova, a po majci potomak Jula koji je trojanske doseljenike doveo u Italiju. Nije odrastao u kraljevskoj obitelji već među pastirima. Naime, kada je vučicu privukao plač dječaka koji su se našli na obali rijeke, položeni u košaru i nakon što su s njom bili neko vrijeme, uočio ih je Faustul, pastir Amulijevih2 stada koji ih je smjestio u svoj dom te ih je sa svojom ženom Akom Larencijom odgajao uz svojih 12 sinova.

Kada su saznali za svoje porijeklo, Romul i Rem su odlučili otići i osnovati grad koji će biti veći nego ijedan drugi u to vrijeme. Međutim, pošto se nisu mogli dogovoriti o nazivu grada, čekali su povoljno znamenje ptica. Remu se pojavilo 6, a Romulu 12 jastrebova. Uskoro je došlo do sukoba u kojem je Rem kasnije izbugio život. Na kraju, Rim je po Romulu dobio ime Roma ili Rim , a Romul je ujedno postao i njegov prvi kralj.

Gesta koja je Romula proslavila kao iznimno lukavog i mudrog kralja bila je famozna otmica Sabinjanki. Nakon što su Romul i njegovi prijatelji osnovali grad, bilo je potrebno osigurati mu i budućnost koja je neostvariva bez žena. Pošto u gradu nije bilo žena, Romul je organizirao veliko slavlje u čast boga Neptuna na koje je pozvao okolna sela, među njima i Sabinjane. Na slavlju je bio prisutan i sabinjanski kralj, Tit Tacije. Dok je slavlje bilo u tijeku, na Romulov znak, prisutni mladići navalili su na sabinjanske djevojke te su ih silovali. Kasnije će, upravo zbog ovog čina, doći do sukoba između Sabinjana i Rimljana. No, otete djevojke su kasnije utjecale na odnos dvaju naroda čiji će kraljevi nakon pomirbe dijeliti rimsko prijestolje. Romul je za svoje vladavine uspostavio senator i narodnu skupštinu (comitia) te je uspješno vodio nekoliko ratova.

O Romulovoj smrti postoje dvije verzije: patricijska (artistokratska) i plebejska (pučka). Aristokrati tvrde da je Romul živ uznesen na nebo na ognjenim kolima boga Marsa dok je jednom (točnije 17. ožujka nepoznate godine) prinosio žrtvu na Marsovu polju, kod Koprejskih močvara. Cijeli taj događaj bio je popraćen vjetrom i pljuskom i odonda ga nitko nije vidio.

1 kolegij svećenica koje su štovale Vestin kult. Vestalke postaju kao djevojčice koje moraju imati oba roditelja. Svećenička služba traje 30 godina, a nakon toga se mogu udati. Do tada moraju ostati djevice, ne smiju se ktiti i moraju čuvati plamen grada. U slučaju kršenja nekih od pravila, žena se živa sahranjuje.2 mlađi sin kralja Proka koji je naredio da Reja Silvija i njezini sinovi, Romul i Rem, budu bačeni u rijeku.

1

Druga pak, plebejska verzija govori kako su Romula ubili rimski patriciji jer je navodno htio ograničiti njihovu moć. Rimljani su ga zato pokopali na rimskom Forumu. Kasnije je proglašen bogom pod imenom Kvirin (Quirinus) te postaje zaštitnikom grada.

U cijeloj priči koja se veže uz Romula, velika zanimljivost je ta da njegovim imenom počinje i završava povijest antičkog Rima. Posljednji rimski car svojem je imenu pridružio Romulovo ime, a zvao se Romul August (Romulus Augustus). Međutim, jako je važno naglasiti činjenicu da je Romul u potpunosti i bez sumnje mitološka osoba. Vjeruje se da Rim zapravo niti nije bio osnovan već da je i prije postojao, a nastao je stapanjem latinskih naseobina čiji su stanovnici zavladali sabinjanskim i drugim naseljima na području današnjeg Rima. O mitološkom aspektu Romulove ličnosti svjedoči i sam naziv grada. Naime, smatra se kako je Rim dobio ime po Romulu. Međutim, Romul je navodno izvedenica od riječi Rim koja je vjerojatno etruščanskog porijekla. U prilog mitskom Romulu ide i sam osnutak grada te Romulova tzv. grobnica koja je 1899. godine otkrivena na sjeverozapadnoj strani Foruma. Tijekom iskopavanja utvrđeno je da je to samo kenotaf3.

Bilo kako bilo, postojao ili ne, Romul je odigrao najvažniju ulogu, odradio je ono što su mu bogovi namjenili i za što je bio predodređen. Nakon njegove smrti (ili misterioznog nestanka) gradom su zavladali nemiri i razdori te je došlo vrijeme da se izabere njegov nasljednik.

Numa Pompilije – 715.-673.pr.Kr.

3 simbolična grobnica

1

Numa Pompilije (lat. Numa Pompilius) bio je Romulov nasljednik i drugi rimski kralj.

Po nekoj čudnoj podudarnosti rođen je upravo istog dana kada je Romul zaorao brazdu budućeg grada. Bio je sabinjanin, a vladao je punih 43 godine. Segment kojem se Numa najviše posvećivao i na što je najviše obraćao pažnju, bila je rimska religija. Čak se vjerovalo da ga je u vještinu vjerovanja i služenja bogovima uputio sam Pitagora. Međutim, to je nemoguće jer je Numa živio krajem 8. stoljeća pr. Kr., a Pitaroga je u Italiji djelovao tek sredinom 6. stoljeća pr.Kr. Numa simbolizira vjerski život u Rimu te se pokušava odmaknuti od tradicije koju je Romul utemeljio na državnoj i vojničkoj djelatnosti. Također, već se usmjerava na manje koristoljubivo poznavanje natprirodnih istina.

Numa Pompilije u narodu je ostao zamapćen kao vrlo dobar, miran i mudar vladar.

Bio je jednostavan čovjek, uvijek predan vrlini i obrazovanju. Živio je na selu, vrlo povučeno, a državnički ga poslovi nikada nisu zanimali. Čudno je to kako je upravo on bio predviđen za jednog od rimskih kraljeva unatoč tome što se nije smatrao pozvanim na takvu službu. Kada su mu jednom donijeli vijest da je izabran za kralja, njegovi glasnici i suradnici nisu mogli ni slutiti koliko će truda i napora trebati bili uloženo da ga se nagovori na pristanak, tj. da prihvati prijestolje i da postane kralj. Numa je uporno odbijao, ali je pristao tek na temelju povoljnog božanskog znamenja.

1

Numina vladavina bila je obilježena mirom, ali i značajnom produktivnošću koju je dokazao u organizaciji kako državnog tako i vjerskog aspekta. Za svoje je vladavine podigao Janusov4 hram.

Svećeničke dužnosti podijelio je na nekoliko kolegija5 te mu je također pripisano stvaranje flamina6, od kojih je jedan vršio Marsov, a jedan Jupiterov kult. Stvorio je kolegij Salijaca i ustanovio “pontifex maximus”7. Reformirao je kalendar čiji je cilj bilo usklađivanje sunčevih i mjesečevih ciklusa. Uz to je reformirao vojsku, smanjio broj aktivnih vojnika, podigao je hramove itd.

Doista je vidljivo koliko je Numa kao prioritet postavio vjerski život rimskih građana. Svaki njegov potez i odluka imali su težinu i što je najbolje, udario temelje religije budućeg grada. Pokazao je kako posvećivanje vjerskom životu nije ništa manje važnije od uistinu važnih državničkih potreba i ciljeva. U svakom slučaju, 43 godine Numine vladavine zapamćene su po jednostavnosti, plemenitosti i miru (kojeg će u kasnijem razvitku Grada biti sve manje i manje).

4 Janus (Ianus), bog „početaka“, vrata; vrlo staro i značajno božanstvo koje je posjedovalo svog flamina. Njegovo porijeklo i priroda su vrlo nejasni. Najvjerojatnije se radi o „demonu povezivanja“, indoeuropskog porijekla. Prikazuje ga se s dva lica, a asimilirao se s nekim etruščanskim božanstvom istočnjačkog porijekla.5 izraz koji obilježava zakonom priznato udruženje magistrata jednakih po činu (npr.kolegij dva konzula) ili svećenika koji obavljaju isti kult (kolegij pontifeksa, augura, itd.), kolegij igrača, pjesnika, mladići pod pokroviteljstvom careva...6 kolegij svećenika vrlo starog porijekla. Postoji 15 flamina vezanih za 3 vrhovna božanstva (Mars, Jupiter, Kvirin) i 12 koji služe drugim bogovima. Najveći je Jupiterov flamin koji je vrhovni bog, a predstavlja „pontificis maximi“.7 starješina koji brine o točnosti obreda

1

Tul Hostilije – 670.-639.pr.Kr.

Tul Hostilije (lat. Tullus Hostilius) bio je treći rimski kralj i nasljednik Nume Pompilija. Za kralja je izabran od strane narodne skupštine. Gradom je vladao 32 godine nakon kojih je u narodu ostao zapamćen po ratobornom duhu i stalnim vođenjem ratova.

Uz njegovu obitelj veže se jedno poznato ime, a to je ime Hosta Hostilija. Naime, za Romulove vladavine, sabinjanska i rimska vojska spremala se na međusobni napad. Neposredno prije početka borbe, jedan jedini Rimljanin je pohitao prema neprijateljskoj strani i započeo famoznu borbu sa sabinjanskim ratnikom koji je imao slične ideje kao i taj hrabri ratnik rimske vojske čije je ime bilo Hostije Hostilije.

Činjenice govore da su od sedam kraljeva jedino Romul i Tul Hostilije bili Rimljani. Što je vrlo zanimljivo, upravo bi se između Tula i Romula mogla povući paralela s obzirom da su obojica udvostručili broj stanovnika u gradu, organizirali su rimsku vojsku, a i misteriozna smrt jedna je od njihovih karakteristika.

Kada govorimo o Tulu, možda najvažnija stvar koja se veže za njegovu vladavinu jest to da su Rimljani po prvi put u svojoj povijesti teritorij grada proširili izvan gradskih zidina. Razorio je glasoviti grad Alba Longa8. U početku je njezine pripadnike smatrao saveznicima, no nakon izdaje Metije Fufetija, njihovog vođe, Tul se razočaran okrenuo protiv svojih navodnih suradnika. Nakon napada na Albu Longu, Tul grad razara do temelja, a njezine preživjele stanovnike dovodi u Rim čime udvostručuje broj građana u Gradu. Albanski vođa uskoro je uhvaćen i biva rastrgan konjima čime je platio svoju izdaju. Također je važno spomenuti kako je Tul neke bogatije pripadnike sada razorenog grada prihvatio u Senat, no nepoznat je razlog tog Tulovog čina. Ipak, kao mogćui razlozi navode se uspostavljenje mira među albanskim građanima, njihova povezanost s glavnim gradom ili jednostavno povećanje grada, kako navodi Tit Livije.

Uništenje Albe Longe smatra se činjenicom s obzirom na to da se na svih sedam kraljeva gleda kao na legende. Tada se poteže pitanje tko je i kada zapravo uništio ovaj grad kojeg je prema Vergiliju, osnovao Eneidin sin Jul? Smatra se da su to najvjerojatnije bili Latini, a ne Rimljani koji bi uništenje zemlje svog porijekla smatrali bogohulnim činom. No, primanje bogatih građana Albe Longe u Senat govori kako je taj grad možda ipak osvojio Tul Hostilije.

Smrt Tula Hostilija

8 prema rimskom povjesničaru Titu Liviju, Enejin sin Aksanije Jul osniva novi grad Alba Longu. Na prijestolju tog grada izmijenit će se dvanaest kraljeva. Vladavina prve jedanaestorice protječe u blagostanju, ali kada kraljevstvo naslijeđem prijeđe na braću Numitora i Amulija, počinju se pojavljivati nesuglasice. Amulije, mlađi brat, dijeli čitavu baštinu na dva dijela, stavivši na jednu stranu kraljevstva čast, a na drugu blago i zlato za koje se vjerovalo da potječe iz Troje. Numitor izabire krunu, a Amuliju pripadne svo blago te on lako otme kraljevstvo svome bratu, ubije njegova dva sina, a kći jedinicu Reu Silviju učini Vestinom svećenicom kako nikada ne bi imala potomke. Ali sudbina je htjela drukčije.

1

Smrt Tula Hostilija slična je Romulovoj jer je smrt obojice obavijena velom tajne. Zadnje godine Tulove vladavine strašna je pošast zadesila grad. Rimsko-albanski građani smatrali su tu pojavu kao božansku kaznu zbog svih Tulovih loših postupaka, grijeha i uznosite arogancije. Uskoro, Tula je zadesila teška, nepoznata bolest. Kada je pokušao izvršiti obred u Jupiterovu hramu, Tul je ubijen gromom. Još je jednom smrt rimskog kralja bila okružena misterioznošću.

Nakon njegove smrti, na prijestolje dolazi Anko Marcije.

1

Anko Marcije - 640. – 616. pr. Kr.

Anko Marcije (lat. Ancus Marcius) četvrti je rimski kralj i nasljednik ratobornog Tula Hostilija.

O njegovom životu i djelovanju kao kralj ima izrazito malo podataka, ali i ono što se o njemu zna , značajno je za Rim i njegovu bogatu povijet. Anko Marcije bio je sin Marcija II. i njegove žene Pompilije. Najčešće mu se pridodaje karakteristika koja je posebno opisivala drugog kralja, Numu Pompilija. Sam Anko pozivao se na njegovu ličnost, vladavinu i ideje koje je i sam slijedio i nastajo ih provesti među građanima i

svim stanovnicima Rima. To svjedoči činjenica da se najviše posvećivao održavanju mira i vjerskom obrazovanju. Prema

tradiciji, napisao je pravilnik religijskih obreda .

Međutim, pošto su susjedni narodi još uvijek bili pod dojmom nasilne i ratoborne vladavine Tula Hostilija, dolazak novog kralja koji se poziva na mirno vođenje grada smatrali su kao slabost rimske moći. U tome su vidjeli idealnu priliku kako bi uzdrmali rimsku vlast. Iako se sam Anko Marcije nije htio baviti ratovima i raznim opasnostima zbog svojih pacifističkih uvjerenja, bio je primoran braniti grad od neprijatelja. Tako su, primjerice gradovi Politorij i Medulija postali dio Rima (baš kao i stanovnici Albe Longe).

Anko Marcije za grad je poduzeo i druge značajne pothvate: Rimu je pripojio male okolne naseobine, sagradio je glasovitu luku u Ostiji, podigao je most Sublicio (lat. pons Sublicius, ponte Sublicio), most preko rijeke Tiber, sagradio je akvedukt (vodovod) “Aqua Marcia” te je 625. godine pr. Kr. utemeljio prvi javni zatvor podno Kapitolija, porazio je Latine i smjestio ih na padine Aventina.

Upravo zbog ovakve vladavine Anka Marcija koji je pokazao snažnu povezanost s Numom Pompilijem, grad je iznimno ojačao te su se granice još više proširile.

1

Tarkvinije Prisko - 616. – 578. pr.Kr.

Tarkvinije Prisko (lat. Tarquinius Priscus) bio je peti rimski kralj i prvi među posljednja tri koji nisu bili Rimljani već Etruščani. Poznatiji je i kao Tarkvinije I.

Tit Livije nas obaviještava da je pravo ime Tarkvinija Priska zapravo bilo Lukumon čije ime obilježava etruščanski politički položaj „vođe“. Potjecao je iz etruščanskog grada Tarkvinija. Bio je ekstremno bogat što je, po njegovu kasnijem dolasku u Rim, privuklo pažnju ondašnjeg stanovništva.

Tarkvinije je bio sin Demarate koji je bio Korinćanin te je Tarkviniju upravo zbog tih razloga zabranjen pristup političkim uredima vlastitog grada. Uskoro emigrira u Rim gdje će učvrstiti svoje prijateljstvo s Ankom Marcijem. Kralj ga je

iznimno favorizirao, a kada je umro, narod ga je, privučen njegovim govorništvom, dostojanstvom i prvenstveno bogatstvom, izabrao za kralja. No, prije nego što je zauzeo prijestolje, spriječio je sinove Anka Marcija (čiji je Tarkvinije ujedno bio odvjetnik) da zauzmu prijestolje prijevarom.

Smatra se da je vodio ratove protiv Latina. Pošto su mu se pripisivale izražene vojne sposobnosti, uskoro ih je morao dokazati u ratu protiv Sabinjana, a kasnijei protiv vlastitih Etruščana. Tako se i za njegove vladavine rimski teritorij još više povećao. Nakon svake borbe, u grad je donosio bogat ratni plijen. Udvostručio je centurije na 1.800 osoba, a Senat je povećao za 100 novih članova.

Tarkvinije je vladao vrlo okrutno i oholo. Kada je htio mijenjati ustav, jedan mu je svećenik rekao da Romulov ustav ne smije mijenjati bez privole bogova, odnosno bez povoljnog znamenja ptica9. U Rimu je bio običaj prije svake važne odluke savjetovati augure. Prisko je omalovažavajućim tonom rekao svećeniku neka priupita ptice je li moguće ostvariti ono što on zamisli u svojoj glavi. Augur upita ptice i vrati se s pozitivnim ogovorom. Kralj mu tada reče: „Prereži, dakle, škrama ovaj brus, jer to sam mislio“. Svećenik uze škare i prereza kamen na dva dijela. Rimljani su potom, u sjećanje na ovaj čudesan događaj, podignuli kip u čast tog svećenika, a brus i škare pohranili u kip.

9 Svećenici su tumačili volju bogova prema letu ptica.

1

Također, za njegovog vladanja gradu podignuta su prva velika svetišta, a najvažnije od svega, podignut je hram boga Jupitera, Najboljeg i Najvećeg na brdu Kapitolu, koji će postati simbol rimske moći. Međutim, Tit Livije nas uvjerava da je Tarkvinije taj hram obećao bogovima, ali da je hram izgrađen do kraja tek pod vodstvom Tarkvinija Oholog. Tako je na Kapitolu ustanovljen kult božanskog trojstva10.

Ubrzo, pošto su sinovi Anka Marcija sada već odrasli, smatrali su da je vrijeme da im se ustupi prijestolje. I tako su, po naredbi Marcijevih sinova, dvojica zemljoradnika sjekirama ubili Tarkvinija Priska. No, njegova žena Tanakvila, zahvaljujući svojoj domišljatosti, izborila se da kraljevine postanu Marcijevi sinovi, već Servije Tulije.

10 Jupiter, Junona i Minerva

1

Servije Tulije - 578. – 534.pr.Kr.

Servije Tulije (lat. Servius Tullius) bio je šesti rimski kralj i drugi kralj etruščanskog porijekla. Vladao je 44 godine i uz Romula i Numu smatra se jednim od utemeljitelja rimske države. Smatralo se da je rođen kao rob, ali se i pričalo da je oženio kći Tarkvinija Priska (kojoj je također ime bilo Tarkvinija) kojeg je naslijedio nakon atentata 579. godine pr.Kr.

Bio je prvi kralj koji na prijestolje nije došao odlukom naroda ili Senata već putem nasljedstva, ali i zbog oštorumnosti i mudrosti žene pokojnog Priska, Tanakvile. Također, jedne noći dok je kao dijete spavao, navodno je bio okružen vatrenom aurom što je kraljici Tanakvili bio povod da zaštiti Servija. I tako je Servije bio odgojen na kraljevskom dvoru kao princ.

Naime, uz njegovo se porijeklo vežu mnoga pitanja. Tit Livije je smatrao da Servije nije rođen kao rob i da je njegova majka bila kraljica etruščanskog grada kojeg su jednom zauzeli Rimljani. No, u prilog Titu Liviju ne ide i etimologija njegova imena. Ako malo bolje promotrimo korijen riječi „Servije“, tj. Servius, primjećujemo da se u njegovu imenu krije imenica servus, -i, m. što znači „rob“. Kako se cijela priča o kraljevima i rimskom kraljevstvu od samog osnutka Rima do Republike bazira na mitologiji, mogli bismo zaključiti da njegovo ime ujedno predstavlja jednu Servijevu karakteristiku, a ta je da je Servije ipak bio rođen kao rob. No, to će pitanje još uvijek ostati bez svog pouzdanog odgovora.

Servije Tulije učvrstio je upravu i političku organizaciju Rima te je pokrenuo nekoliko graditeljskih projekata. Također, proširio je grad i reformirao ustav. Ostao je zapamćen i kao branitelj ljudskih prava. No, njegova 44-godišnja vladavina završena je urotom 535. godine pr.Kr. vođena Tarkvinijem Oholim i njegovom ženom Tulijom koja je bila Servijeva kći. Naime, Servijeve dvije kćeri oženili su Priskovi unuci, Lucije i Aruns. Lucije ubija svoju ženu, a Tulija svog muža Arunsa. Nakon toga, Lucije i Tulija postaju par. Nakon nekog vremena spremaju urotu protiv kralja tako što će Lucije ubiti Servija, a Tulija će se probinuti da ubojstvo u očima javnosti ispadne kao slučajnost tako da preko njegova mrtva tijela prođe kočija. Tako je urotom završila vladavina kralja Servija Tulija kojeg nasljeđuje Tarkvinije Oholi.

1

Tarkvinije Oholi – 535. - 510. pr.Kr.

Lucije Tarkvinije Oholi (lat. Lucius Tarquinius Superbus) bio je posljednji, sedmi rimski kralj etruščanskog porijekla. Bio je sin Tarkvinija Priska i muž Tulije, kćeri Servija Tulija. Vladao je 25 godina, tj. do osnutka Republike 510. godine pr.Kr. Iako je se radi o samo 25 godina vladavine, uspio je pokazati svoju aroganciju i oholost (zbog čega je i dobio nadimak “Superbus”, tj. Oholi). Kao što je već poznato, bio je jedan od organizatora urote protiv oca svoje žene i pretposljednjeg kralja, Servija Tulija.

Ono što je Tarkvinija snažno opterećivalo bila je spoznaja da nije naslijedio prijestolje i tako postao kraljem. Uza sve to, još ga je više uznemiravala spoznaja da je na prijestolju sin roba.

Tada je sazvao Senat i proglasio se kraljem. Uz pomoć svoje žene, kćerke Servija Tulija, osmislio je urotu, tj. ubojstvo kralja koju su realizirali njegovi plaćanici. No, kako bi još više dokazao svoju nadmoć i nedostižnost, dao je ubiti još nekoliko ključnih članova Senata koji su podržavali Servija Tulija.

Uz Tarkvinija se veže i priča o Sibilskim knjigama11. Naime, priča govori kako je jednom jedna starica, za koju se pretpostavljalo da je Sibila12 Kumska, Tarkviniju ponudila devet knjiga po vrlo visokoj cijeni. Tarkviniju je to bilo preskupo i nije ih htio kupiti na što je starica prve tri bacila u vatru. Tada mu je ponudila preostalih šest za istu cijenu. Tarkvinije se ponovno nije složio s ponuđenim iznosom pa je Sibila u vatru bacila još tri knjige. Tada mu je ponudila posljednje tri po istoj cijeni. Kada je Tarkvinije napokon pistao kupiti knjige, dao starici novac koji bi inače dao za devet knjiga. Od tog trenutka, knjge su postale jedne od najvažnijih u povijesti Rima.

25 godina Tarkvinijevog vladanja gradom bilo je obilježeno velikim krvoprolićem i nasiljem. Vodio je ratove protiv Latina i Etruščana, a nižim je klasama oduzeo oružje te im dao nalog da rade na

11 U Sibilskim knjigama skupljena su najvažnija proročanstva. Knjige su bile smještene u podrumu kapitolskog hrama, a čuvao ih je svećenički red od 15 članova. Kasnije su uništene u požaru. Senat je kasnije dao nalog da se skupe nova proročanstva u mjestima koja se smatraju sjedištima sibila. Skupljeno je oko 1000 proročanstava koja su pohranjena 74.god.pr.Kr. u novi kapitolski hram. Da bi se spriječila zlouporaba Sibilinskih knjiga, August ih je prenio u Apolonov hram na Palatinu. 12 Sibile su žene koje u ekstazi predskazuju strašnje događaje. Posrednice su između bogova i ljudi, najčešće tumače Apolonovu volju. Nisu besmrtne, ali žive duže od ljudi. U početku je postojala samo jedna, a kasnije se govori o 2 do 10 sibile.

1

izgradnji velikih monumentalnih građevina (nekima je pak dao da rade na važnim javnim/državnim poslovima). Brak njegova sina za kći Oktavija Minila iz Tuskula značilo je i savezništvo koje mu je osiguralo snažnu pomoć na bojnom polju. No, čin silovanja Lukrecije njegova sina Seksta Tarkvinija značilo je i pobunu koju je vodio Lukrecijin nećak Lucije Junije Brut (Lucius Iunius(Junius) Brutus). Pobuna je naposljetku rezultirala progonstvom cijele kraljevske obitelji, pa tako i Tarkvinija Oholog. Nakon što je napustio Rim zbog vlasitith nedjela i nedjela svojih sinova, pokušao je ponovno steći povjerenje i savezništvo nekih etruščanskih vladara i, iako je bilo nekih naznaka, sav trud Tarkvinija Oholog pokazao se kao uzaludan.

Nakon ekscentičnog Tarkvinija Oholog, nastupa jedno novo razdobolje, a to je radobolje Republike koje će u mnogočemu obilježiti daljni razvitak rimske povijesti.

1

Zaključak

U jednom od svojih djela, Ciceron veliča i uzvisuje Romula zbog njegove osjetljivosti na geografski položaj grada; hvali njegov čin i osobu jer je odabrao savršeno mjesto za osnutak grada. Romul je zaorao brazdu na najboljem mogućem mjestu koje su bogovi predodredili. Da je u kojem slučaju to

učinio u blizini mora, grad bi bio izložen stalnim neprijateljima s mora, nemirima, skupocjenoj robi koja bi rezultirala skupocjenom trgovinom, raskoši i sl. Uistinu, Ciceron nas je uvjerio u važnost Romulove osobe.

No, pogledamo li realno na ove 243 godine kroz koje su sedmorica kraljeva pokazali moć Rima, ali i svoju vlastitu moć upravljajući gradom, možemo zaključiti da je Rim svoju dugogodišnju moć započeo na jedan doista zanimljiv način. Među ovom „veličanstvenom sedmoricom“ mogu se uočiti različiti karakteri, interesi, težnje, propusti itd. Sve je pokrenuo Romul, zaoravši brazdu i okupivši narod koji će postati svjedocima svog vremena. Numa Pompilije svojim je životom i vladanjem gradom ukazao na važnost vjerskog života koji predstavlja važan životni segment svakog velikog Rimljana te je aktualizirao pacifističke načine riješavanja sukoba. Njegovu veličinu i važnost okrunio je i Anko Marcije koji se pozivao na njegovu ličnost i dijelo. Tul Hostilije, uz Romula jedini Rimljanin, pokazao je kako i poprilično trivijalne stvari mogu proširiti granice grada. Dva famozna Etruščana, Tarkvinije I. i Tarkvinije II., otac i sin, svojom su nasilnom vladavinom pokretali grad i donosili mu budućnost. Svoje su misli doslovno provodili u djelo, bez ikakvih razmatranja i previranja. Prema tome, na jednom mjestu, u 243 godine kraljevstva, nalazimo različitosti; i dobre i loše postupke i principe.

Nadalje, postavljamo dva važna pitanja: kolika je pouzdanost ovih podataka s obzirom na mitološko obilježje ovog razdoblja i koliko je Rim uistinu originalan? Promatrajući živote pojedinih kraljeva, nailazimo na neutemeljnosti. Je li Romul uistinu prvi rimski kralj, je li Rim dobio ime po Romulu ili Romul po Rimu, je li Romul umro ili je čudesno uznesen na nebo, je li Servije Tulije rođen kao rob ili je bio sin kraljice? Jesu li svi ovi kraljevi doista postojali? Što svjedoči novčić s likom Anka Marcija (slika u poglavlju o Anku Marciju)? U povijesti se iznova priča o vladavini sedam kraljeva, ali koliko se u obzir uzima mitološka strana te priče, daje se na raspolaganje struci.

S obzirom na to da su od sedam samo dva kralja bila Rimljani, postavlja se pitanje jedinstvenosti i originalnosti grada Rima. Već je poznato kako su na rimsku kulturu i religiju utjecali Grci i susjedni Etruščani. No, kao što je vidljivo, takvih je ujecaja bilo i u politici. Numa kao Sabinjanin i posljednja tri Etruščana vodili su grad. Što to govori, daje se na subjektivnu procjenu svatkome tko dođe u doticaj s pričom o sedam kraljeva.

Ono što je sigurno, svaki kralj dao je nešto gradu Rimu, a što se krilo iza svakog njihovog poteza i čina, koja misao i želja, nama, ljudima 21. stoljeća, ostaje i ostat će nepoznato. Ipak, znamo jedno: bilo je sedam rimskih kraljeva.

1

Literatura:

1. časopis Nova Akropola, 2007. „Rimsko carstvo“, broj 27., Zagreb, 16.-18. str.2. Grimal, P., 1968. „Rimska civilizacija“, „Jugoslavija“, Beograd3. Zamarovsky, V., 2004., „Junaci antičkih mitova“, Dušević & Kršovnik, d.o.o., Rijeka4. http://duerrholz.de/latein-welt/geschichte/koenigszeit/, 20. prosinca 2007.5. http://ancientworld.net/_aw/Post/342917, 21.prosinca 2007.6. http://italycyberguide.com/History/factspersons/ancus.htm, 21. prosinca 2007.

1

7. http://crystalinks.com/priscus.html, 23. prosinca2007.8. http://historie-fr.com, 29.prosinca 2007.

Napomena:Zbog nedostatka literature na hrvatskom jeziku, tekstovi su prevađani s engleskog, njemačkog i francuskog jezika. Moguće da u tekstu postoje krivo prevedena imena nekih osoba, mjesta, itd. Također, za neke kraljeve nije postojao izvor slika koje prikazuju njihove portrete.