Šeher banja luka 36

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 36 - MART-APRIL - 2015. - MOTALA - GODINA VII

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareIsmet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Haris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Radmila Karlaš (BiH)Aida Bašić (Švedska)Rešad Salihović (BiH)

Dr Severin D. Rakić Australija

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaIzeta Štaljo Rakić


Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Ova godina nije počela dobro u našoj domovini. Ekonomska, a posebno politička situacija je sve gora i gora i čini mi se da je BiH upalau jedan kovitlac iz kojeg će se biti teško izvući. Tome su doprinijeli nesposobni političari, koji se brinući se samo za sebe i svoje najbliže, pot-puno zaboravili one koji su ih izabrali. To se posebno odnosi na manji entitet u kojem se vrše hapšenja, donose nedemokratski zakoni i sva-kodnevno priča o otcjepljenju istog kao jednom normalnom procesu. A ovdje u Švedskoj jačaju desne snage, puno se priča o novimizbjeglicama, njihovom statusu, a školstvo je po zadnjim rezultatima i statistikama jedno od lošijih u EU. Medjutim ima i svijetlih trenutaka,barem kad je riječ o Bosancima i Hercegovcima koji žive i rade u Švedskoj. Naime, stigla nam je lijepa vijest da je osvjedočeni Bosanac Ja-senko Selimović od jeseni član EU-Parlamenta sa sjedištem u Briselu. On se u svojoj predizbornoj kampanji predstavio našim građanima naorganiziranim skupovima, u udruženjima i putem medija. U svojim obraćanjima Jasenko je obećao da će svim srcem, naravno ako bude iz-abran, uz svoje partijske i državne obaveze, raditi i na lobiranju i pomoći BiH i njenom pridruživanju evropskim integracijama i konačnomulasku u EU. Prijedorčanka, Sadeta Murić, je izabrana za najboljeg nastavnika maternjeg jezika u Švedskoj. Nagradu joj je uručila mini-strica za kulturu, Alice Bah. To je veliki uspjeh, ne samo za ovu vrijednu učiteljicu i nesebičnog volontera, već i za sve nas. Čestitamo!

Zbog obilja događaja, prekrasnih i zanimljivih priloga naših dopisnika iz cijelog svijeta odlučili smo, da uprkos povećanim troškovima,štampamo Šeher na većem broju stranica. Zato je veoma bitno da i vi, koji ste u mogućnosti, svojim dobrovoljnim prilozima pomognete ovajnaš zajednički projekt. Ovom prilikom pozivamo i naše privrednike da nam se jave i svojim sponzorstvom i reklamama pomognu ovaj popu-larni magazin. A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu stavili smo ga i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosa-dašnje brojeve “Šeher Banja Luke”.

http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoćii razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

Sadržaj

3

In memoriam: Nail Najko Osmančević................................................................4Savez Banjalučana i NBV na zajedničkim poslovima........................................6Intervju: Jasenko Selimović................................................................................8Sajam knjige: Priča koja traje..........................................................................10Reportaža: Ferhadija opet sija.....................................................................14Promocija: Radmila Karlaš, “Pogrešan peron”.........................................16 Reportaža: Potrošene uspomene................................................................18Otvoreno pismo.............................................................................................20Ako među svojima.........................................................................................21Zapis o Stambolu(3.): Novo sunce se rađa nad Bosforom.......................22Sjećanje: Europsko lice grada.....................................................................24Žubor Studenca: Voda iz kamena................................................................26Banjalučani u Sarajevu.................................................................................29Branko Ćopić: “Kućico moja, najljepši raju”..............................................30Reportaža: Skupština saveza održana u Vekšju........................................32Prijateljstvo koje još traje.............................................................................34Pred eksponatima “Čajaveca”: Sjećanje na budućnost...........................36Sa nekadašnje stanice - u čudesni svijet....................................................3822.april: Banjaluka je i moj grad...................................................................40Putopis: Etiopija............................................................................................42Planetarna proslava kulta smrti...................................................................45Volim jesenji vjetar u šumi............................................................................46Bosanska kafa...............................................................................................48Reportaža: Bosansko udruženje Derby......................................................50Draganin kutak: Uskrs..................................................................................52Poezija............................................................................................................54Mudre izreke..................................................................................................56Vicevi..............................................................................................................57’vako je to bilo................................................................................................58


ssttrr..1100

SSaarraajjeevvsskkii ssaajjaamm kknnjjiiggaa

PPrriiččaa kkoojjaa ttrraajjee ssttrr:: 3322

SSkkuuppššttiinnaa SSaavveezzaa ooddrržžaannaa uuVVeekkššjjuu

ssttrr..88

JJaa ssaamm ssaammooggoovvoorriiooiissttiinnuu

ssttrr..1188

PPoottrrooššeennee uussppoommeennee

Foto: Slobodan Rašić Bobara

In memoriam

4 Š E H E RBANJA LUKA

Nail Najko Osmančević rođen je u Go -rnjem Šeheru, najstarijem dijelu Ban-jaluke, 1936. godine, u jednoj od uglednihporodica Osmančevića sa Graba. U svomgradu završio je Gimnaziju i Pedagoškuakademiju, a svoje obrazovanje zaokružioje diplomom novinarske škole uBeogradu.

Od svoje rane mladosti bio je zalju -bljenik lijepog pisanja, ogledavši se i kaopjesnik za djecu. Prvih pet radnih godinaproveo je u prosvjeti kao nastavnik i di-rektor Osnovne škole u Kozarcu, a potomse opredijelio za novinarstvo. U tojsloženoj i teškoj profesiji ostao je do od-laska u penziju. Bio je prvi urednikprivredne rubrike „Glasa“. Nakon togaradio je kao dopisnik i urednik ju-goslovenskog lista „Privredni pregled“, auređivao je i više listova banjalučkihkolektiva, uvijek sa posebnim interesovan-jem za praćenje i razvoj privrede Ban-jaluke, regije, BiH i njenih poslovnihrelacija na jugoslovenskom prostoru. Ipaknajradije je pisao reportaže i literarne za-pise o običnim ljudima kao i feljtone iznaše prošlosti.

Uz to bio je aktivan društveno-političkiradnik. Deset godina bio je član Predsjed-ništva i predsjednik komisije za info rmi -sanje Opštinskog vijeća Saveza sindikata,potpredsjednik RKUD-a „Pelagić“, a višegodina bio je predsjednik žirija manife -stacije „Kakav turizam želimo u Bosan-skoj Krajini“, čiji je organizator bilaOsnovna privredna komora Banja Luka.

Od 1998. godine uređivao je list „Zav-ičaj“ posvećen izbjeglicama i raseljenomsta novništvu na ovim i sa svih prostoragdje žive. „Zavičaj“ je dostizao tiraž i do30 hiljada primjeraka. I nije slučajno, jerje „Zavičaj“ bio posvećen događajima,

zbi va nji ma, sudbinama, ljudima iporodicama na ovim prostorima i pros-torima šireg okruženja. Uz svoj rad an-gažovao je i veliki broj saradnika, aostvario je i punu saradnju sa udruženjimapovratnika Banjaluke i šireg područja. Radi svoj angažman nastavio je pišući hronikeGornjeg Šehera i Banjaluke. Počeo je kn-jigom „Gornji Šeher kolijevka Banjaluke“,koja je doživjela i drugo izdanje, a taj svojopus zaokružio je, kroz desetak knjiga, kn-jigom „Banjaluka između dva svjetskarata“. To je njegov amanet mladima dakroz njegove publikacije, knjige, saznajuviše o gradu i sredini u kojoj su rođeni oniili njihovi roditelji, jer su sve njegove kn-jige opredijeljene naporom da se ne zabo-ravi gdje smo živjeli i kako smo proživjeli.

U svemu šta je radio bio je temeljit.Dane je provodio u Arhivu, jer su gotovosve njegove knjige bile bazirane na istori-jskim dokumentima. Znali smo satima raz-govarati o nekim pitanjima ili događajimakoji su njega zanimali, a koje je htio pre-

točiti u svoju knjigu. Kada je pripremaoprvu knjigu razgovarao je sa više ljudi, jernije htio da ispusti nijednu porodicu kojaje živjela u Gornjem Šeheru.

Volio je Gornji Šeher, svoj Grab, pri-jatelje. Kada je pisao knjigu o stanovanjuđaka iz okolnih sela u muslimanskimporodicama poslije Drugog svjetskog rata,jer u okolnim selima nije bilo škola, osvakom od njih pričao je sa sjetom,upoređivajući to vrijeme sa vremenom utoku i poslije zadnjeg rata. Mnogi od tihđaka ostali su mu bliski prijatelji -Vukašin, Gojko, Ostoja...

Kao čovjek bio je cijenjen i prihvatljivu svim sredinama gdje je radio i boravio,čovjek širokih pogleda i otvorenog srca,ne dijeleći ljude po statusu, vjeri i naciji.

Za svoj rad dobio je više društvenihpriznanja. Uvijek je isticao da su mu naj-draža ona koja su se odnosila na nov-inarski rad.

Za sve što je uradio i ostavio iza sebeneka mu je veliko hvala.

Nail Najko Osmančević (1936.-2015.)

Vrijedni hroničar

Napisao: Džavid Gunić

Saradnja

SAVEZ BANJALUČANA I NBV NA ZAJEDNIČKIM POSLOVIMA

Predstavnici Saveza Banjalučana u Švedskoj boravili su 6. maja u Stockholm-u gdje su se sastali sa predstavnicima Trezvenjačkogobrazovnog saveza – NBV. Cilj posjete je uspostavljanje šire saradnje između ove dvije organizacije i upoznavanje sa trenutnom situaci-jom i aktuelnim projektima.

Delegaciju Saveza činili su: predsjednik Mirsad Filipović, članovi Glavnog odbora Enisa Bajrić i Elmedina Kušmić , urednik Magaz-ina „Šeher Banja Luka” Goran Mulahusić i Zlatko Avdagić. Oni su razgovarali sa Jonatan Hjort-om, predsjednikom NBV Saveza, ÅkeMagnusson-om, direktorom, Rolf Andersson-om, šefom personalnog, Katarina-om Kjellberg koordinatorkom NBV Saveza, te Stefan La-hall-om, odgovornim za strateška pitanja. Dogovorili su se o daljoj saradnji i planirali neke zajedničke programe u narednom periodu.Ovom prilikom Savezu Banjalučana uručena je i potvrda o saradnji, a na osnovu ranije potpisanog ugovora.

Savez Banjalučana u Švedskoj se zahvaljuje domaćinima na gostoprimstvu i konstruktivnom razgovoru s nadom u uspješnu saradnju iobostranu dobrobit u budućnosti.

tekst:Zlatko Avdagićfoto:Goran Mulahusić

Företrädare för Riksförbundet Banja Luka i Sverige: Mirsad Filipović Förbundsorförande, Enisa Bajrić - styrelsemedlem, ElmedinaKušmić - styrelsemedlem, Goran Mulahusić – redaktör på magasinet Šeher Banja Luka och Zlatko Avdagić – ekonomi ansvarig

var i Stockholm den 6 maj i samband med arbetsbesök med representanter från Nykterhetsrörelsens bildningsverksamhet - NBV. Syftetmed besöket var att etablera ett bredare samarbete mellan de två organisationerna samt att diskutera den nuvarande situationen och olikapågående projekt.

Efter en gemensam middag och samtal med företrädare för NBV: Jonathan Hjort Förbundsordförande, Åke Magnusson - Förbundsrek-tor; Rolf Andersson - HR chef, Katarina Kjellberg – Förbundskoordinator och Stefan Lahall - Verksamhetsstrateg, presenterades ochdiskuterades gemensamma aktiviteter inför nästkommande period. Vid detta tillfälle fick Riksförbundet Banjaluka officiellt intyg om part-nerskap grundat på tidigare tecknat avtal.

Riksförbundet Banjaluka i Sverige vill tacka värdarna för gästfriheten och konstruktiva samtal, med hopp om ett framgångsrikt samar-bete och ömsesidig nytta i framtiden.

Foto: Goran Mulahusi?

Tekst: Zlatko Avdagić

Rolf Andersson, Stefan Lahall, Mirsad Filipović, Enisa Bajrić, Almedina Kušmić, Jonathan Hjort, Åke Magnusson, Katarina Kjellberg i Zlatko Avdagić


7

Saradnja

Dvojica predsjednika upravnihodbora: Mirsad Filipović iJonathan Hjort

Jonathan Hjort sa važnimcertifikatom


8

Prvo da Vam u ime čitalaca i redakcije našeg magazina, „ŠeherBanjaluke“, čestitam na izuzetnom uspjehu - ulasku u EvropskiParlament. Obradovali ste, osim vaših partijskih simpatizera, i bro-jne Bosance i Hercegovce koji su Vam ukazali povjerenje, glasajućiza vas. Kako ste doživjeli ovu prijatnu novost?

-Šta reći, za ovo smo se toliko trudili svi. Veoma sam sretan iželim se ovom prilikom zahvaliti svima koji su me podržavali i kojisu radili zajedno sa mnom za ovu veliku stvar. Meni je ovo veomavažno, zbog nas, zbog BiH.

Vaša, i naša, nastojanja nisu bila uzaludna i ovome uspjehu sig-urno je prethodio dugotrajan i složen rad. Možete li nam ukratkoopisati kako je tekao taj proces.

-Ovaj rad zahtijevao je mnogo odricanja, mnogo priprema i ob-jašnjenja. Ljudi su često izloženi pritiscima svakodnevice iuskraćeni su za određene informacije i pojedinosti. Bilo mi je zado-

voljstvo družiti se sa ljudima, sresti ih i upoznavati. Bilo je zaista idivnih momenata. I odličnih ćevapa!

U predizbornoj kampanji mnogo ste govorili o važnosti borbeprotiv otvorene mržnje prema strancima i širenju EU prema zeml-jama Balkana, uključujući tu u prvom redu BiH. Da li ćete uz drugeobaveze prema švedskom društvu, koje vas čekaju u Briselu, održatiobećanje i pokušati pomoći i našoj zajedničkoj domovini?

-Svakako da ću dati sve od sebe. Ja sam izašao na izbore ikrenuo u kampanju sa namjerama i željama, sa vizijom o proširenjuEvropske Unije na Balkan. Ja ću raditi na tome koliko god budemmogao! Od samog početka!

Nešto što također cijenimo kod Vas su vaši medijski istupi, pre-davanja, diskusije i argumentiranje o širenju istine o vojnoj, poli-tičkoj i ekonomskoj agresiji prema BiH, koja je za posljedicu imalagenocid i masovno etničko čišćenje. Rizikovali ste mnogo toga, zarne?

-Ja sam samo govorio istinu. Istina nekad zvuči grubo i bolno,ali je istina najvažnija. Moramo se učiti svi da se nosimo savlastitom odgovornošću i da znamo kakve su konsekvense neistine.

Vi ste čovjek koji je iz jednog kulturnog miljea ušao u svijetpolitike. Šta je bio motiv za takvu drastičnu promjenu?

Jasenko Selimović, rođen je 1968. godine u Sarajevu, Bosna i Herce-govina. Izbjegao je u Švedsku krajem 1992. godine. Obrazovao se naAkademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Dramskom Institutu uŠtokholmu, Universitetu u Lundu i Universitetu u Edinburgu (VelikaBritanija). Po završetku školovanja radio je u raznim pozorištima uŠvedskoj, a poslije toga bio je na dužnosti direktora u GeteborškomGradskom Pozorištu. Režirao je drame, tv-filmove i dobio niz značajnihnagrada za svoj rad. Bio je domaćin u TV-programu Pričati ozbiljno.Proglašen je za ličnost godine grada Geteborga i za Evropsku ličnostgodine u Švedskoj. Pisao je hronike za magazin Fokus, Dobro Jutro,Svijete (Švedski radio) i za brojne novine. Od 2009 je aktivnije uključenu politiku i član je Liberalne stranke. Radio je kao državni sekretar uministrarstvu rada 2010-2014. Njegova partija ga je kandidovala za EU-Parlament kao trećeg na svojoj listi. Od jeseni ove godine je član EU-Parlamenta. Dokazani je borac za širenje istine o agresiji na nezavisnudržavu Bosnu i Hercegovinu.

RAZGOVOR SA JASENKOM SELIMOVIĆEM, EVROPSKIM PARLAMENTARCEM

JA SAM SAMO GOVORIO ISTINU

Razgovarao: Mirsad Filipović

Vizija o proširenju Evropske unije na Balkan


9

Intervju

Ako morate izabrati:

Crno ili Bijelo Svijetlo plavo! Liberalno.

Ćevapi ili HamburgerPa kakvo je to pitanje? Ćevapi, naravno!Ja se ne družim sa onima koji izaberuhamburger.

Džeko ili ZlatanKad ga Džeko makazama, preko leđazavali, sa centra, pred 100 hiljada ljudi,tad ćemo glasati za njega. Do tada – Zla-tan.

Film ili TeatarFilm je lakše napraviti. I levat ga možeizrežirati da se to može svariti. Ali dobarteatar (baš dobar, ne ono ko fol „dobar“) –to samo mogu carevi. Ko Sidran. Teatar.

Sir Laurence Olivier ili Al PacinoTežak izbor ali – Olivier. Kad me Al Pa-cino u Scarfaceu pogleda – ja se naježim.Al kad me onaj Olivier u Maratoncu pita„Je li sigurno“ – mene svi zubi zabole! Izdravi i bolesni. Užas, majke mi! A skoromi pedeset godina!

Derviš i smrt ili Zločin i kaznaDerviš i smrt. Hasan! „Ne jebe živu silu“.

Indexi ili Bijelo DugmeBrega je moje djetinjstvo, moje ljubavi,moje uspomene, moje ulice, moje osamde-sete opisao. Brega.

Valter brani Sarajevo ili Bitka na NeretviValter - zbog one Azre Skojevke.

Ničija zemlja ili Sjećaš li se Dolly BellKusto ga je ...bozaje... do zla boga. Tajfilm mu je divan al brate.... A na

akademiju sam išao zajedno sa Danisom.Neću vam reći kako smo ga zvali.

Torta ili BaklavaMa baklava, kakva torta? Šta je to?

Ingrid Bergman ili Greta GarboGreta. Neću vam reći zašto.

Kapitalizam ili SocijalizamMajka mi je član CKBIH bila pa ne smi-jem da lajem.

Liberalizam ili KonzervatizamLiberalizam vazda - ne volim kolektive.Nek svak fura kako hoće.

Boza ili Coca ColaE došlo doba da se izda – Coca Cola. Ne

volim bozu - nikako. Ni kad je Ramiz naČaršiji napravi.

Stockholm ili SarajevoJa ni bez jednog ne mogu. Ja u Stock-holmu – lijepo, fino, mirno, bogato,sređeno, prekrasno. Ali sve – samopovršina. Nema uspomena, nema mojeteta Raze sa vrućim somunom u četiriujutro, nema ćoška gdje sam je prvi putpoljubio, nema akademije i budala sa ko-jima sam se budio teške glave, nema nipretjerane ljubavi ni pretjerane mržnje. Aja u Sarajevu – kao da imam neku tajnuvezu sa stoljećima. Kad udahnem - kao dadišem historiju. Ali me ona sadašnjica pri-tisla ko pegla!

-Ja nisam osjećao da svojim aktivnostima u teatru i kulturičinim bog zna koliko za bolji svijet. Lijepo se time baviti, ja samuživao, ali ako hoćeš da pomogneš drugima – nije teatar i kulturanajbolji način. Jednostavno, to mi se činilo presporo. Trebao samnešto što će mi dati prostor za brze reakcije. A politika je puno boljii brži način da se stvari promijene, da se nešto napravi. Zato samotišao u politiku.

Jesen se približava i Vaš odlazak u Brisel. Možete nam ukratkoobjasniti kojoj grupi- alijansi ćete pripadati i u kojem resursu ćeteraditi?

-Evropski parlament je podijeljen na nekoliko velikih grupa.Mi, liberali, pripadamo jednoj grupi koja se zove ALDE - AliansaLiberala i Demokrata u Evropi. Jako mi je drago da je ta grupa uvi-

jek bila najpozitivnija prema Evropskoj Uniji i jedina se zalagala zaproširenje Evropske Unije na Balkan. Jedina! A ja sam ih već uizbornoj kampanji nagovorio da javno kažu da će podržatiproširenje. Šta ostaje da uradimo? Da tražimo koalicije sa ljudimaiz drugih grupa koji su za to proširenje, kako bismo dobili većinu.A vlade raznih zemalja treba da podrže ovu Njemačko-Francuskuinicijativu za proširenje. Nadam se da će ova Švedska vlada to ura-diti. Nadam se, ali ja tu sada nemam puno utjecaja.

Želimo Vam puno uspjeha na novoj dužnosti, i da se Vaše pro-gresivne ideje i želje ostvare u što većem obimu. Hvala Vam što ste,uprkos Vašoj zauzetosti, odvojili vremena za naše čitaoce.

-Hvala i vama, i još jednom se želim zahvaliti mojim glasačima.Srdačan pozdrav svima!

Foto: Goran Mulahusić


»Banjaluka je jedna slojevita, otvo -rena priča, u koju svako od nas upisujesvoje stranice, unosi svoj dah. Priča je tokoja traje…« Ovo je zapisano u uvod-niku nove, već 17. knjige Banjalučkihžubora, s naslovom »Vrbaska priča«.

A ta banjalučka, vrbaska priča utkalase u zajedničku bosanskohercegovačkupriču, »ispričanu« stranicama brojnih lit-erarnih, publicističkih i naučnih djela,izloženih na ovogodišnjem 27. Među-narodnom sarajevskom sajmu knjiga,održanom od 22. do 27. aprila u Sk-

enderiji. Ministarstvo za ljudska prava iizbjeglice BiH i ove godine je obogatilosajamske panoe i promocije novim dje-lima naših autorakoji žive i stvarajuširom svijeta, i koji su došli u Sarajevo,da se druže i predstave svoja djela. Međunjima je zapaženo i učešće literata izBanjaluke, koji su čitali stihove i prozuiz svojih knjiga, te sa stranica zajedničkihizdanja, prije svega magazina »ŠeherBanjaluka« i godišnjaka »Banjalučki žu-bori«.

ŠIROKO OTVORENE STRANICE

I ova smotra knjiga bila je lijepa pri-lika da predstavimo nove brojeve naše»Šeher Banjaluke«, o kojoj je govoriočlan naše redakcije Goran Mulahusić, na-glasivši ono što glavni urednik MirsadFilipović stalno ponavlja u uvodnicima –ovo glasilo, u kojem se prepliću infor-macije, komentari, reportaže, sjećanja,susreti, stihovi i proza, široko je otvorenoza saradnju, dajući zapažen prostor te -mama i autorima koji nisu samo ban-

SA SARAJEVSKOG SAJMA KNJIGA

PRIČA KOJA TRAJE…Foto: Goran Mulahusić

Promocije našeg magazina i nove knjige Banjalučkih žubora, te novih knjiga naših autora– Živo na štandu pisaca iz dijaspore – Nagrada za najbolju dječju knjigu na ovogodišnjem

sajmu pripala izdavačkoj kući »Bosanska riječ« iz Tuzle i Wuppertala za pjesme i priče Ismeta Bekrića »Patuljci se uvijek vraćaju«

jalučki. Riječ je zapravo o bosansko-hercegovačkom magazinu u kojem sara -đuju naši autori iz cijeloga svijeta, odAustralije i SAD-a do Skandinavije iBiH. Neki stalni saradnici, koji su došlina Sajam da predstave svoje knjige, »iza-šli« su tako i sa stranica našeg magazina– Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić,Zlatko Lukić, Idriz Saltagić, Ismet Be -krić, Migdat Hodžić, Denis Dželić.

Novu knjigu Banjalučkih žubora,»Vrbasku priču«, predstavio je urednikIsmetBekrić, a bili su tu i saradnici EnisaOsmančević Ćurić, Šimo Ešić, DenisDželić, koji su čitali svoje pjesme i poet-sku prozu. Uvodni dio promocije bio jeposeban omaž saradnicima koji, nažalost,nisu više među nama, ali su zato njihovadjela dobila još dublji smisao: NenaduRadanoviću, Jovanu Joci Bojoviću, Sla -vku Podgorelcu i Goranu Terziću. »Zarmi je potreban neko na ovombrdu? /Možda prijatelj, / koji ode još dalje.« Ovistihovi Jovana Bojovića na najbolji načinizražavaju smisao okupljanja pisaca nasajmu knjiga, koje na najbolji načinpovezuju riječ i duh naše literature, iakorasute, ipak zgusnute u svojim porukama.Kao što su one koje nam u novim Žu-borima još kazuju: Severin D. Rakić,Adem Čukur, Mišo Vidović, Mirsad Om -e rbašić, Jasmin Zemić, Mustafa Bajag-ilović, Kemal Coco, Fikret Tufek, ŠemsoAvdić, Kemal Handan, Namik Hrle,Sulejman Kovačević, Aljoša Mujagić,Sadeta Sokol, Edhem Trako, MersadRajić, Salih Đođić, Sakib Salama, AtifTurčinhodžić i Ismet Bekrić, te likovniumjetnici: Alojz Ćurić, Omer i TarikBerber, Alija Sarač, Jovan Spremo, IfetaŠtaljo Rakić i Anto Miketa.

Saradnica »Šeher Banjaluke« i »Ban-jalučkih žubora« Ljubica Perkman nasajam je ovog puta došla i sa knjigompriča »Miris šumskih jagoda«, u kojoj na-jviše piše o svome djetinjstvu u Čelincu iškolovanju u Banjaluci.

PISCI KAO SUPUTNICI

Bila je ovo prilika i da se predstavi iz-davač i štampar »Banjalučkih žubora«,koji se potpisao i pod više djela ban-jalučkih i bosanskohercegovačkih autora– to je Grafička radionica »Bor« uIlirskoj Bistrici, na jugu Slovenije, kojaje između ostalog objavila knjige našihsugrađana: Velide Džigumović, DenisaDželića, Nedžada Talovića, Seada Mula-bdića, Sadete Sokol i Azre Dedić. Uz nji-hove naslove, predstavljene su i dvijepoetske zbirke VladimiraVekića, koga su

Živo na štandu pisaca iz dijaspore

Pjesnik Šimo Ešić sa vrijednim predstavnicama Dječijeg grada u Sarajevu

Prozaisti i pjesnici: Mehmed Đedović, Zlatko Lukić i Zejćir Hasić

Djeca Dječijeg grada na promociji knjige "Patuljci se uvijek vraćaju"

životni putevi vodili iz njegove srednjeDalmacije i preko Bosne i Hercegovine,pa Srbije i Hrvatske, do Slovenije, ukojoj je penzonisan kao viši željezničkiprometnik, a sada živi u Rogatcu kodRogaške Slatine. Uz pjesme iz »Suput-nika« u centralnoj sajamskoj dvoranislušali smo i njegove stihove iz izabranihpjesama »Odsjaji« o kojima Jure Drl-jepan piše: »Njegovi vlakovi voze ljudeiz idiličnosti sela u lažni sjaj velegrada anjegovi junaci obični su ljudi u zu -pčanicima vremena.« Slovenski pjesniki kritičar Marjan Pungartnik naglašava da»život zapljuskuje njegovu literaturu«.

Tako su i pisci postali istinski suput-nici na putu kulturne saradnje i prepli-tanja stvaralačkih vrijednosti; djelaba njalučkih i bosanskohercegovačkih au-tora, pisana na raznim meridijanima svi-jeta, svjetlo dana i oka ugledala su ujednom malom slovenskom mjestu kojeje postalo osobeno kulturno središte. Utome je i značaj stvaralaštva bez granica,literature koja povezuje i oplemenjuje.

PISCI SE UVIJEK VRAĆAJU

Na štandu pisaca iz dijaspore bilo ježivo svih sajamskih dana. Susreti, raz-govori, potpisivanje knjiga, svojevrsnepromocije. Ovdje su i gostoljubivi do-maćini iz Ministarstva za ljudska prava iizbjeglice BiH koje i u finansijskimteškoćama ulaže napore da se ne prekineovaj put knjige, ovaj stvaralački konti-nuitet.

Ovdje je i pisac Šimo Ešić čija iz-davačka kuća »Bosanska riječ« ob ja -vljuje djela autora iz dijaspore. I ovegodine došla je sa više novih naslova,među kojima su i knjige Ranka Pavlo -vića »Mašta na tufnice« i Ismeta Bekrića»Patuljci se uvijek vraćaju«. Među bro-jnim izloženim knjigama »Bosanske ri-ječi« primjećujemo vidnu zastupljenostpisaca iz Banjaluke, od Petra Kočića,Nasihe Kapidžić Hadžić, Nenada Rada -novića, Stanka Rakite, do Enise Osman-čević Ćurić, Irfana Horozovića, RankaRisojevića, Ranka Pavlovića, KemalaCoce, Ismeta Bekrića, Idriza Saltagića,Zlatka Lukića, Edhema Trake, DenisaDželića, Kemala Handana.

I tako, još jedan sajam knjiga, jošjedno predstavljanje stvaralačke dijas-pore. »Patuljci se uvijek vraćaju« naslovje knjige Ismeta Bekrića koja je na-građena kao najbolja sajamska knjiga zadjecu. A mi još dodajmo: Pisci se uvijekvraćaju!

Pripremila redakcija

Goran i Ismet

Na promociji "Šeher Banjaluke": Enisa Osmančević Ćurić i Denis Dželić

Djeca kao likovi iz bajki

Djeca kao likovi iz bajki

Reportaža

13Š E H E RBANJA LUKA

Samo desetak dana nakon što je u Banjaluci dobio značajnu re-gionalnu nagradu »Princ Dječijeg carstva«, u okviru tradicionalneknjiževne manifestacije »Dječije carstvo«, bosanskohercegovački ibanjalučki pisac IsmetBekrić, naš stalni saradnik, dobio je još jednovrijedno priznanje – njegova nova knjiga za djecu dobila je nagradu27. Međunarodnog sarajevskog sajma knjiga kao najbolje izdanje zadjecu. Riječ je o knjizi pjesama i priča »Patuljci se uvijek vraćaju«koju je objavila izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle i Wupper-tala. Urednik edicije »Mali princ« i izdavač Šimo Ešić ističe zado-voljstvo što ovo veliko priznanje ponovo krasi njegova izdanja, čimese nagrađuju i literarni dometi Ismeta Bekrića, i opredjeljenje nje-gove »kuće sa srcem« da u prvi plan svoje misije postavi upravo kn-jige za djecu.

Knjiga »Patuljci se uvijek vraćaju« predstavljena je i uokviru ovogodišnjjih sajamskih manifestacija, a o djelu su govorili

pisci Enisa Osmančević Ćurić i Šimo Ešić.»I, evo nas ponovo kod naziva knjige. I, mada nisu bajke,

moglo bi se reći da i pjesme i priče u ovoj lijepoj knjizi imaju nešto-bajkovito iako pjevaju i pričaju o realnom svakodnevnom životu. Ali,gotovo u svakoj pjesmi i priči postoji ono zrnce ljepote i dobrote,koja može obasjati dječiju dušu, kao najblistaviji krunski dragulj.Može osvijetliti neke vječne istine i vrijednosti…«, rekla je o ovojknjizi pjesnikinja Enisa Osmančlević Ćurić, poručujući: »Uđite,djeco, u ovu knjigu radoznalim srcem.«

I pjesnik Šimo Ešić je napomenuo da je ovo knjiga kojom jesavremena književnost za djecu u našoj zemlji dobila još jednuneizbrisivu zlatnu stranicu: »Cijela knjiga je, u stvari, oda djetinjstvu– onom koje ne prolazi i koje nas ne napušta i kada odrastemo ipostanemo ljudi, sasvim svojim vrlinama i manama, brigama,obavezama, odgovornostima – sa svime što čini život.«

PRIZNANJE BANJALUČKOM PISCUODA DJETINJSTVU

»PATULJCI SE UVIJEK VRAĆAJU« ISMETA BEKRIĆA I »BOSANSKE RIJEČI«- NAJBOLJA KNJIGA ZA DJECU NA OVOGODIŠNJEM SAJMU LIJEPIH STRANICA

Sa promocije "Šeher Banjaluke" i "Vrbaske priče"


Reportaža

14

Ferhadija je ponovo ljepotica Banja Luke kao što je bila od 1579.godine do 7.maja 1993. godine kada su je neprijatelji Bosne i Hercegovine porušili (minirali), anekoliko mjeseci kasnije uklonili i temelje. Svi građevinski radovi su potpuno za-vršeni.

„Stručnjaci koji su vršili rekonstrukciju unutrašnjeg dijela Vijećnice u Sarajevujoš obavljaju unutrašnje radove na Ferhadiji i obećavaju da će ih završiti do 7. maja- Dana džamija. Od tog dana Ferhadija će biti ono što je stoljećima i bila – ponosnajvećeg i najljepšeg grada u Bosanskoj Krajini“, kaže ing. Sead Lala Pašić, direk-tor obnove ovog izuzetnog kulturnog i vjerskog spomenika. I ističe da je obnovatrajala skoro devet godina, ali je završena onako kako su samo najveći optimistiželjeli.

LJEPOTICA ZAKOPANA NA DEPONIJI

Kakve su bile namjere rušitelja banjalučkih džamija, a među njima Ferhadije iArnaudija, najbolji pokazitelj je mjesto gdje su „zakopani“ ostaci ovih spomenike.Poslije desetak godina šutnje, napokon je rečeno da su materijali kojima su bilesagrađene ove džamije na deponiji otpada u Ramićima kod Banje Luke.

„Rušitelji ovih džamija znali su za vrijednost svakog njihovog dijela (kamena).Zato su kamenje ovih džamija miješali i zatrpali drugim kamenjem, ali i smećem,na dubini negdje većoj i od pet metara. Očekivali su da nikada neće biti pronađeno,i da džamije neće biti ponovo sagrađene. Na sreću, to im se nije ispunilo. Ferhadijaje ponovo na istom mjestu, u milimetar iste dužine i širine, gdje je stajala više od

400 godina, a to isto će se dogoditi i Arnaudiji. Za njenu izgradnju pribavljene susve potrebne dozvole i, lično mislim, da nije daleko dan kada će započeti i njenagradnja“, govori ing. Sead Pašić, koji je ovih dana doživio prijatno iznenađenje.

Građevinski fakultet u Beogradu dodijelio mu je „Zlatni indeks“. To je priz-nanje koje dobivaju svršeni studenti ovog fakulteta za rad u struci tokom radnog vi-jeka.

„Da li je i rad na obnovi Ferhadije doprinio ovom priznanju?“ postajemoradoznali.

„To ne znam. Jedino mi je poznato da se ovo priznanje dodjeljuje onima kojisu svojim radom opravdali ugled Građevinskog fakulteta u Beogradu. A ja sam zavrijeme obnove Ferhadije sarađivao sa mnogim institucijama čije je sjedišta u Sr-biji. Možda su ljudi uvidjeli da radim veoma zahtjevan posao“, dodaje ing. Pašićkoji je punih 15 godina bio prvotimac nogometne ekipe BSK-a i koji je od ranemladosti znao da prvo treba završiti školu (fakultet), a ostatak slobodnog vremenaposvetiti sportu. Zato je i odbio ponude poznatih klubova da postane profesionalninogometaš. I sada tvrdi da nije pogriješio, pogotovo poslije dobijenog priznanja izBeograda.

SKENIRANO VIŠE OD 3.500 ELEMENATA

Priznaje ing. Pašić da je teško opisati ogroman trud kojeg su uložili obnoviteljijedne od najstarijih džamija na Balkanu, ali ističe da je veoma, veoma velik.

„Dovoljno je reći da su neprijatelji Ferhadije iskopali, i na deponiju otpada u

FERHADIJAOPET SIJA

FERHADIJAOPET SIJA

Susret sa inženjeromSeadom Lalom Pašićem, direktorom obnove čuvenebanjalučke džamije

Završetak svih radova očekuje se do 7.maja, Dana džamija – Ugrađeno oko 70posto materijala koji je bio upotrijebljen idaleke 1579. godine - Za gradnju Arnaudijepribavljene sve dozvole

Piše: Kemal COCO Slike: Sead Pašić Lala


Re-

15

Ramiće odnijeli, svaki kamen iz temelja, a prazni prostor zatrpali pijeskom izemljom kojeg su donijeli sa raznih strana grada. Oni su bili sigurni da je Ferhadijaza sva vremena napustila Banju Luku. U tome, hvala Bogu, nisu uspjeli“, kazujeing. Pašić i dodaje da je bilo veoma mnogo posla oko izgradnje temelja jer je tre-balo pronaći svaki kamen i ugraditi ga na isto mjesto na kojem je bio postavljendaleke 1579. godine.

Obnovu Ferhadije finansirale su sve evropske zemlje, osim Rusije. Zadatakpred graditeljima, odnosno obnoviteljima, bio je jedinstven: da džamija bude istakakva je bila dan prije njenog miniranja.

„Siguran sam da smo u tome uspjeli, jer je sve što se moglo pronaći 'došlo nasvoje mjesto', a dimenzije su u milimatar iste kao što su bile prilikom prve grad-nje“, ističe naš sagovornik uz naznaku da poslove kakvi su bili u obnovi Ferhadijemogu raditi samo ljudi koji vole svoj posao. Posebno ističe klesare iz Fojnice, kojisu zanat učili kod klesara na otoku Braču, a koji su radili na obnovi mostarskihdžamija. Takvih profesionalaca je malo u cijeloj Evropi. Ovi ljudi svoj posao radeprvo iz ljubavi, pa tek onda za novac,

Poznato je da je džamija Ferhadije spomenik kulture pod zaštitom UNESCA ida pri njenoj obnovi sve mora biti onako kako je bilo prije rušenja. Graditelji su bilitoga svjesni i tako su i radili.

Na poseban lokalitet u naselju Vrbanja prvo su sa deponije smeća u Ramićimadovezeni elementi (kamenje) koji su bili ugrađeni u zidine Ferhadije. Prvi posaobio je da se odvoje elementi koji su pripadali Ferhadiji (rušitelji su namjerno pomi-ješali kamenje ovih džamija kako bi eventualno budućim graditeljima otežaliposao).

„Taj posao, uz pomoć savremene tehnike, obavljali su 'ljudi od struke', a zatimje nastao najteži dio posla: to je značilo da smo više od 3.500 fragmenata trodi-menzionalno skenirali da bismo odredili kojoj od džamija pripadaju. Posebno smovodili računa o ukrasnim dijelovima koji su sadržavali fragmente boja da biposlužile kao vodilja u kasnijem pronalaženju adekvatnih boja i njihovo mjesto udžamiji. Moram priznati da o Ferhadiji kao objektu nismo imali mnogo podataka.ali smo se brzo snašli. Zahvaljujući uposlenicima Zavoda za zaštitu spomenika uKotoru, koji su radili na sanaciji Ferhadije poslije zemljotresa (oktobar 1969.go-dine), dobili smo potrebnu arhivu i na taj način riješili mnoge probleme. Inačemoram istači da su nam sve institucije u svim državama Balkana, od kojih smo za-tražili bilo kakvu pomoć, rado pružile pomoć i stekao sam utisak da je svima željada Ferhadija ponovo bude onakva kakva je bila, i na istom mjestu“, kazuje ing.Pašić i prisjeća se svog susreta daleke 2006. godine sa tadašnjim reis. ulemomMustafom ef. Cerićem. Priznaje da je bio obradovan ponudom da bude glavni in-žinjer (direktor obnove) Ferhadije, ali i zabrinut da li će povjereni posao uraditionako kako treba.

„Sada, kada je sve završeno, sa ponosom mogu naglasiti da je sve urađenoonako kako su najveći optimisti i stručnjaci željeli. Svaki kamen koji je pronađen'ponovo je na svom mjestu', a dimenzije džamije su u milimetar iste kakve su bile.Treba pohvaliti i izvanredan projekat kojeg je uradio profesor Muhamed Hami-dović, a koji je nama graditeljima umnogome olakšao posao, iako se danonoćnoradilo više od osam godina. Svi oni koji su radili na obnovi Ferhadije iz sebe suizvlačili posljednje atome znanja i snage kako bi svoj dio posla uradili kako na-jbolje znaju i umiju. Današnji izgled Ferhadije njihova je najveća nagrada“, riječi

su ing. Seada Lale Pašića koji priznaje da velike zasluge što Ferhadija ponovo krasiBanju Luku ima dr. Mustafa ef. Cerić koji je obnovu najpoznatije džamije u BanjojLuci internacionalizirao, što je rezultiralo novčanim donacijama brojnih ambasadau Bosni i Hercegovini.

Samo riječi hvala ima naš sagovornik i za sve članove Islamske zajednice uBanjoj Luci, kao i o zanatlijama kojima su povjereni pojedini radovi. Smatra da susvi uradili svoj dio posla na najbolji mogući način.

„Neimar Sead“, kako su ga prijatelji već počeli zvati, priznaje da je imao hil-jade neprespavanih noći, da je prešao hiljade kilometara u potrazi za najboljimrješenjima ponovne izgradnje Ferhadije, ali i trenutaka kada stariji Banjalučani,koji nisu islamske vjeroispovjesti, govore kako je džamija ista kakva je nekada ibila, kako ponovo uljepšava Banju Luku

„Kada čujem ovakve riječi starijih Banjalučana zaboravim sve noći bez sna ibudem ponosan na sve graditelje sa kojima sam ovih osam godina radio“, kaže ing.Pašić koji sada živi u Sanskom Mostu i koji je nedavno penzionisan. Istina, on jeposao direktora obnove Ferhadije obavlja za simboličnu nadoknadu jer je i na tajnačin želio dati svoj doprinos obnovi ove džamije.

ARNAUDIJU PREPUSTITI MLAĐIMA

Na upit da li se neimar Sead umorio odgovara da „kada gleda Ferhadiju kakoizgleda“ nije, ali priznaje da se poželio odmora.

U Banjoj Luci sve je glasnije razmišljanje da će svečano otvaranje Ferhadijebiti 17. jula, prvog dana Ramazanskog Bajrama. Ing. Pašić kaže: „Mi građevinarismo svoj dio posla završili. Sve ostalo je stvar odgovarajućih organa. Bit će onakokako oni odluče.“

Na obnovu sada u Banjoj Luci čeka Arnaudija. Postajemo radoznali - da li ćeisti neimari koji su radili na obnovi Ferhadije samo promijenit lokaciju svog rada?

„I Arnaudija je u građevinskom smislu izazovna i lijepe građevina. Budućimgraditeljima ove džamije bit će mnogo lakše nego nama koji smo radili na obnoviFerhadije. Ako je u obnovu Ferhadije ugrađeno oko 70 posto istog materijala koji jebio u trenucima rušenja, taj procenat će u Arnaudiji biti daleko veći jer su većskenirani i na posebnoj lokaciji ostavljeni potrebni elementi (kamene plohe). Znamda će mnogi građevinski radnici koji su radili na obnovi Ferhadije raditi i na obnoviArnaudije, ali za sebe nisam siguran. Želim da posao obnove ove džamije dobijumlađi inžinjeri, a mi stariji možemo im samo pomoći savjetima (ako to požele). Toje moje mišljenje, ali odavno je poznata istina -nikada ne reci nikada. Možda jepostanem i neimar i Arnaudije“, govori ing. Pašić uz nekoliko puta ponovljeno izv-injenje što ne može imenom i prezimenom, ali i nazivima ustanova i firmi, nabro-jati sve one koji su radili da se Ferhadije ponovo vrati u svoj grad, ali i porukarušiteljima nacionalnih bogatstava da na svijetu ima mnogo više graditelja negorušitelja. Najbolji primjer tome upravo je Ferhadija.

Sasvim je sigurno da će ovogodišnja turistička ponuda Banje Luke biti bogatijaza posjetu jednoj od najstariji islamskih građevina kulture na Balkanu. Sasvim jesigurno da će je posjećivati i oni koji su ranije posjetili „onu“ Ferhadiju, ali i ovudanašnju za koju građevinari kažu da je potpuno ista kao i ona koja je sagrađenadaleke 1579. godine.

Detalji iz unutrašnjosti

Ferhadije

Promocija


Nakon romana Četvorolisna djetelina (2009.) i Kad utihnumelezi (2010.) – upravo je, u izdanju tešanjskog Centra za kulturu iobrazovanje, objavljena nova knjiga Radmile Karlaš, zbirka kratkihproza naslovljena Pogrešan peron.

Korice je oblikovao Ismar Mujezinović, a u odlomcima iz re-cenzija u knjizi stoji slijedeće:

“To je svijet naseljen demonima, utvarama, sjenama, slutnjama– ali Radmila Karlaš uspijeva literarno oblikovati te prostoreracionalno nedohvatljivog, jer su joj, očito je, prisno bliski, jer živeu njoj, kao što i ona živi s njima. Stoga svaka od ovih proza, kao iknjiga u cjelini, ostavljaju vrlo snažan dojam potpune vjerodosto-jnosti (…) Ovdje je, dakle, posrijedi posebna potreba, pa i strast zaponiranjem u psihološko, također i u nesvjesno, a za proznu kn-jiževnu artikulaciju ovakvih prostora neophodan je i posebanspisateljski dar. Takvi svjetovi postuliraju, naime, pripovjednu sin-taksu drukčiju od uobičajene, a Radmila Karlaš u tome jedosljedno samjerena, jer je autoričin sluh nedvojben, a njezin dari vještina uobličenja razvijeni su često i do virtuoznosti.” (AmirBrka)

“Šarenilo vjera i vjerovanja, pogledi na svijet, strategijerazvoja i prije svega turbulencije koje su obilježile Balkan,nude poprište na kojem od ex jugoslavenske književnostimožemo uvijek očekivati semantička iznenađenja. Topotvrđuju i priče Radmile Karlaš, upravo u smislu izne-nađenja i neobičnih semantičkih obrta, zaokreta te usmjer-avanja. Spisateljica je tako negdje potpuno metafizičkiusmjerena, drugdje zavičajno raspjevana i vezana naobičaje bosanskog čovjeka, na drugom mjestu svijet jeusmjeren u kozmos u za pisca tipičnoj melanholiji tra-gaoca. (…) Upravo priče u kojima Radmila Karlašposeže za izuzetno osjetljivim temama pokazuju jekao zrelu i formiranu autoricu koja može suverenoizaći na kraj sa patetikom, jasnim i preciznimspisateljskim diskursom, što je i dokaz da je njenavještina majstorska. Mada se njena proza dotičemelanholije i zapletenih tema, upravo joj izne-nadni semantički zaokreti i vitalno nadanje dajublistavu moć.” (Jurij Hudolin)

Radmila Karlaš rođena je u Banjaluci1963. godine. Novinarstvom se počela bavitiu svojoj dvanaestoj godini (revije Džuboks iFilm). Široj javnosti poznata je kroz svojvišedecenijski rad u BBC, Voice OfAmerika, WDR, Alternativ InformativNetvork (AIM), Video nedeljnik (VIN) imnoge druge printane i elekronske medije. Bila je više-godišnja koordinatorica Amnesty International (AI) u BiH, te član-

ica mnogih nevladinih organizacija u zemlji i svijetu (Sistem intranzition Berlin, Verona forum Brisel, Asocijacija Sarajevo Ruan.Forum Bosna i druge.) U svojim višestrukim javnim nastupima uzemlji i svijetu bila je bespoštedna kritičarka i oponentica akterimarazdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslav-ije. Članica je Društva pisaca BiH. Živi u Banjaluci.

Moć literatureMoć literaturePriče u novoj knjizi Radmile Karlaš „Pogrešan peron“ – „ostavljaju dojam

poptpune vjerodostojnosti“

Reportaža

Mnogi tvrde da je maj naljepši mjesec na ban-jalučkim ulicama: priroda se probudi , zazelenealeje, sunce rasipa svoje zrake, budi se i Vrbas-s,„mjerkaju“ ga Vrbaslije, pripremajući vrbaskedajak čamce, i sve lagano „miriši“ na to da ljetonije tako daleko kao što je izgledalo u martu.

Prvomajski paradoksi

A dođe i prođe i Međunarodni praznik rada -1. maj. Banjalučanima ni ove godine kriza nijebila prepreka da raspale roštilje, ohlade pivu, nekiokrenu i janje. U tome su „prednjačili“ om-ladinke i omladinci, na što su ukazivali i medijskiizvještaji da su „na poznatim banjalučkim izletiš-tima uglavnom mlađi Banjalučani“. Malo stariji,preostali relikti radničke klase i pokojnog sred-

njeg staleža, “pretvoreni“ u zaposlenike, nam-ještenike i u svašta nešto drugo, koliko se moglo -pijuckali, mezili, i potiho pjevušili „da nam živi,živi rad“, iako sve manje vjerujući da rad „živi“ aoni da žive od svog rada! Trošili su posljednje us-pomene na vrijeme kada nisu brinuli za redovnuisplatu ličnog dohotka, ni da će im neko „ukrasti“one poznate tri osmice, ili uskratiti i pravo nagodišnji odmor, topli obrok, rad na (ne)određenovrijeme i sl... Ipak, bilo je mnogo više razloga dai ove godine veća grupa razvlašćene radničkeklase i (ne)zaposlenih radnih ljudi i građanapreskoči prvomajski uranak: U vremenu i pros-toru gdje se broj nezaposlenih svakodnevnopovećava, a vlast godinama uredno prosipa fo -luške o tzv.“privrednim reformama“, i gdje gla -dan sitom ne vjeruje, paradoksalno je oblje ža vati

Praznik rada! Stoga je jedini problem onima kojiplatnu listu nisu vidjeli godinama, a na tekućemračunu tek toliko da ga banka ne ugasi, bio dasvom potomstvu „iskopaju“ koju marku za tal sarajom za roštilj i pivu!!!

Mlako NE...

Za divno čudo, prvog maja na banjalučkimulicama bilo je i onih koji su protestovali!?Članovi Saveza sindikata RS (policijski izvještajitvrde da ih je bilo 2500) protestno su šetali ukazu-jući na „konstantno kršenje radničkih prava i lošpoložaj zaposlenih“. Upozoravali su„da neće pri-hvatiti novi zakon o radu“, da će „ako treba i višeod 120.000 radnika reći odlučno ne daljnjemurušavanju njihovih prava“. Šetali, nosili trans-

MAJ U BANJALUCI

POTROŠENE USPOMENEBio je Praznik rada, bila je i poneka parola na kojoj seprizivalo bolje sutra u sjenci sjećanja na godine u kojima jevećina imala sigurna radna mjesta, bilo je i poneko pivoohlađeno u Vrbasu, kupljeno sićom na dnu džepova, o je iprotesta i obećanja, samo nije bilo problema sa parama, jerpara, jednostavno, nema...Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Š E H E RBANJA LUKA 19

paretnte, galamili, „radile“ su zviždaljke, i sve tona očigled velikog broja policajaca, manjeg brojaslučajnih šetača i i većeg broja penzionera iz-mamljenih prvomajskim suncem. Slučajni šetačii brojni suncem namamljeni penzioneri, ubrzosvako na svoju stranu, čini se bez prevelike željeda se pridruže koloni koja je na kraju završila uparku „Mladen Stojanović“. Neubjedljivi povici„lopovi, lopovi“, dok su prolazili pored zgradeVlade RS, brzo su utihnuli, jer i njima je bilo jasnoda ministri, doministri, i njima slični,vjerovatnonegdje sjede za bogatom prvomajskom sofrom. Ina kraju opet svako na svoju stranu: novinari, sni-matelji, fotorepoteri, da u redakcijama „istresu“kako su „i ove godine Prvi maj, Međunarodnipraznik rada, prazovali uglavnom mladi uz roštilj,pivo i gitaru na tradicionalnim izletištima, dok sus druge strane , u protestnoj šetnji sindikalne or-ganizacije još jednom ukazali na težak ekonom-sko-socijalni položaj u kome se nalaze zaposleni,te jasno i glasno protiveći se najavljenim refor-mama u radnom zakonodavstvu“. Doviđenja, dosljedećeg Prvog maja!!!

U „privredne, finansijske, ekonomske i so-cijalne reforme“, koje su predstavnici entitetskevlasti najavljivali prije nego što će sjesti za prvo-majsku sofru, čini se da niko više ne vjeruje.Iz-gleda da ne vjeruje ni vlast, jer pare nisu problem,novca nema!!!

Od obećanja se ne živi

Na upozorenja ekonomista, ali i političkeopozicije u RS (koja je postala i pomalo anemičnau kritikama prema vlasti nakon što su postali diovladajuće koalicije na nivou države BiH), da se„od obećanja ne živi“, izvršnoj vlasti u RS za kr-pljenje budžetskih rupa kako bi isplatila plate,penzije, socijalna davanja, ne preostaje ništa drugonego da se zadužuje. Na stara zaduženja , koja sudostigla astronomske cifre, pokušavaju se „uvesti“nova zaduženja, a vlast spas vidi u novim kredit-nim aranžmanima i sa Međunarodnim mone-tarnim fondom(MMF). U trenutku pisanja ovogteksta (druga polovina maja mjeseca-op.aut),okončan je dvonedjeljni boravak njihove dele-gacije u BiH.Obavljeni su i razgovori sa pred-stavnicima vlasti RS, i nakon što je MMF„snimio“ stanje, zasad od novih kredita nemaništa!Prvo ispunite uslove, pa tek onda dobijatenovac, jasna je poruka predstavnika MMF-a, auslovi su između ostalih značajno smanjenje javnepotrošnje, kontrola nad nižim nivoima vlasti, efi-akasnija borba protiv kriminala i korupcije... Iakoiz MMF-a tvrde da „novom aranžmanu nisuzatvorili vrata“, nisu ni precizirali kada će nas-taviti pregovore, a ni kada se može očekivati da„otključaju“ kasu. Za aktuelnu entitetsku vlast ni-malo prijatne vijesti, pa ponovo aktueliziraju poo-davno pominjane tzv.“velike“ i „male“ ruskekredite. Ali, zasad je to još uvijek samo pustaželja, iako je predsjednik RS Milorad Dodik, popovratku iz Moskve, gdje je 9.maja prisustvovaoparadi povodom Dana pobjede, izjavio kako mu

je u glavnom gradu Rusije rečeno „da to nije skin-uto sa dnevnog reda, i da RS može da računa napomoć te vrste“.

I dok priča o kreditima sve više poprima ob-like bajke u koju, čini se, ni djeca više ne vjeruju,entitetska vlast svojim ponašanjem, mjerama, rad-njama, pa i zakonima koje namjerava donijei radina ograničavanju ljudskih sloboda i prava.

Podsjećanja radi, nedavno je u RS usvojenZakon o javnom redu i miru, kojim se i internet “tretira” kao javna površina , pa ko “prekrši” zakonna društvenim mrežama može odgovarati, slijedi ijoš jedan jedan zakon koji bi, prema ocjenama iprocjenama stručnjala, ukoliko se usvoji, mogaoznačajno uticati na slobodu govora i javno izraža-vanje mišljenja.Radi se o prijedlogu nacrta Za-kona o javnom okupljanju RS.

Ograničavanje slobode javnog izražavanja

Ministarstvo unutrašnjih poslova za ovajzakon navodi da mu je cilj ispravljanje “ne-dorečenosti i preventivno djelovanje u postojećemzakonu, te potreba da se isti uskladi sa obavezamaiz člana 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruži-vanju BiH s EU koje se odnose na poštovanjedemokratskih principa i ljudskih prava iz Uni-verzalne deklaracije”. Takođe iz Vlade RS sao -pšteno je da se njime “uređuje način ostvarivanjaUstavom zagarantovanog prava javnog okupl-janja građana, radi javnog izražavanja političkih,socijalnih i drugih uvjerenja i interesa, način or-ganizovanja mirnih okupljanja i javnih protesta,javnih priredbi i drugih oblika okupljanja". Ta -kođe, ministar unutrašnjih poslova RS DraganLukač tvrdi da "cilj zakona nije da se građanimaograniči sloboda okupljanja i izražavanja javnogmišljenja, ali jeste da se spriječe svi nasilni po -kušaji uništavanja imovine RS".

Po objavljivanju nacrta ovog zakona reagov-ala su udruženja građana I nevladine organizacijenavodeći da se njime ograničava sloboda javnogizražavanja i mišljenja.Govoreći o ovoj temi,predstavnici nevladinih organizacija i udruženjagrađana smatraju da je “opravdano sumnjati daje nacrt Zakona o javnom okupljanju samo još

jedan pokušaj da se suzi i ogranični prostor zadjelovanje organizacija civilnog društva u RS”.

“Javna okupljanja i javni protesti su jedan odlegalnih i legitimnih načina izražavanja nezado-voljstva i neslaganja sa aktuelnom političkomsituacijom, a nacrt Zakona koji se pojavio na webstranici MUP-a govori u prilog tezi da se radi opokušaju gušenja ili onemogućavanja da se tiglasovi nezadovoljsta i neslaganja čuju. To jevidljivo već iz člana 4 nacrta Zakona u kojem sepropisuje protestovanje ‘u smjenama’. Naime,član 4 kaže da se javni skup ‘može održati u vre-menu od 08.00 do 14.00 sati i od 18.00 do 23.00sata i da može trajati najduže tri sata! Kako tu-mačiti ovu odredbu osim da se na ovaj načinpokušava spriječiti kontinuirano protestovanje iliprotesti koji traju više dana, odnosno da se dajezakonsko uporište vlastima da onemoguće takvepokušaje”, stav je koji su iznijeli predstavnici iHelsinškog parlamenta građana Banjaluke.

“RE:Akcija”

Tako je i Građanska inicijativa za Banjaluku“Re:Akcija” uputila Otvoreno pismo ministru un-utrašnjih poslova RS u kojem od predlagača tražida omogući široku javnu raspravu i uključivanjesvih zainteresovanih strana u dalji proces izradeteksta zakona. Inicijativa za monitoring evrop-skih integracija BIH pozvala je Narodnu skupštinui Vladu RS da nacrt Zakona o javnom okupljanjuupute Venecijanskoj komisiji i od nje zatraže mišl-jenje da li je usklđjen sa Evropskom konvencijomo ljudskim pravima, ali i drugim aktima međunar-odnog prava.

Ukoliko bi nacrt Zakona o javnom okupljanjubio usvojen u formi u kojoj se predlaže, uz većpostojeći Zakon o javnom redu i miru, onda bi uRS na djelu bio trend, i pojava, smanjivanja pos-tora građanskih sloboda , a entitetska vlast bi time,poručuju i iz Centra civilnih inicijativa BiH (CCIBiH), sistemski smanjila prostor ljudskih pravaslobode izražavanja, vršeći pritisak na kritičarenegativnih pojava u društvu.

“Ovi zakoni, u predloženom i usvojenom ob-liku, nisu u interesu građana RS-a ni evropskogputa BiH za koji se zalažu svi domaći političari“ -kategorični su u ovoj nevladinoj organizaciji.


Otvoreno pismo

20

Birmingham: 09.05.2015.

Proteklih dana svjedoci smo masovnih pretresa kuća,zastrašivanja i hapšenja Bošnjaka povratnika od stranepolicijskih strukutra RS. Koristeći atentat u Zvorniku,režim Milorada Dodika je započeo žestoku kampanjuna osnovama islamofobije i prikazivanja Bošnjaka kao„bijelih terorista”. Hapse se i oni koji demokratski dru-gačije misle i pišu, hapse se i oni koji ističu legalnu zas-tavu Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima, kojaje dugo godina visila i pred zgradom UN, hapse seBošnjaci zbog svog odijevanja i izgleda. Nažalost, sve se to radi u ime jedne genocidne politikekoja je više puta osuđena i u Hagu. Sama činjenica dase to provodi na teritoriji RS je dokaz da nije gotov pro-jekat etničkog čišćenja koji zarad političkih ciljevaprovodi Milorad Dodik i njegovi policajci.Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine oštro os-uđuje takvu politku uzurpatora zakona te traži oddržavnih organa Bosne i Hercegovine da se počnu mi-

ješati u svoj posao, nađu zakonska rješenja i pod hitnoobustave teror nad Bošnjacima povratnicima i spriječenamjeru Milorada Dodika i njegove “gebelsovske” poli-tike da se od Bošnjaka u vlastitoj zemlji naprave noviPalestinci. Također, SSDBiH traži od međunarodne zajednice,odnosno prije svega od vlada Njemačke i Velike Bri-tanije, da nastave sa procesom implemantacije svojeinicijative koja će direktno dovesti do vladavine za-kona u Bosni i Hercegovini.Inače, Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine poko zna koji put daje bezrezervnu podršku borbi protivbilo kakvog oblika terorizma, ekstremizma i radikalizmai to naravno u onom obliku koji se vodi u skladu sa za-konom.S poštovanjem,

GO SSDBiHHasan Šehović

Predsjednik

PRESS: Otvoreno pismo SSDBiH povodomhapšenja građana Bosne i Hercegovine u RS



21

Nakon velikog interesovanja koje je u rukometnoj javnostina teritoriji bivše Jugoslavije izazvala najnovija knjiga AbasaArslanagića – Ake, na red je došlo i njeno prvo predstavljanjeu inostranstvu. Ništa logičnije nije moglo biti nego da se kn-jiga ovog proslavljenog rukometnog golmana banjalučkogBorca i reprezentacije Jugoslavije predstavi njegovim Ban-jalučanima i to baš u Švedskoj, koja je ratnih 90-godinapružila utočište za skoro petnaest hiljada stanovnika BanjaLuke.

Rukometni golman – najvažnija karika uspjeha naziv jeove knjige – udžbenika. U njoj je sabrano 50-godišnjeiskustvo koje je ovaj legendarni rukometni golman, inače pro-

fesor fizičke kulture, sticao ne samo kao igrač nego i kaotrener, selektor, predavač IHF ...

Knjiga je predstavljena 3. januara 2014. godine uUdruženju Banjalučana – Geteborg.

O autoru knjige, njegovoj briljantnoj sportskoj karijeri, kaoi o njegovoj knjizi govorio je bivši rukometaš, BanjalučaninReuf Jakupović, koji sada živi u Malmeu, a čije prijateljstvosa Arslanagićem datira još od 1965. godine, kada su jednokraće vrijeme zajedno igrali u Borcu.

O svojoj knjizi govorio je i sam autor, a zatim je odgovaraona mnogobrojna pitanja svojih sunarodnika.

Druženje sa Arslanagićem proteglo se do kasno u noć:bilo je i muzike, i pjesme – posebno sevdalinki – pri čemu suone o šeher Banja Luci bile u prvom planu.

Bilo je to nezaboravno veče – veče za pamćenje.

Greškom redakcije ovaj uvodni tekst je izostavljen uprošlom broju.

Izvinjavamo se auroru teksta.Redakcija magazina.

Abas Arslanagić

Ako medju svojima

Tekst: Reuf Jakupović



Eseji i putopisi

22

U Mehmet-ovom restoranu u Newtown-u, na zidusuprotno od ulaznih vrata, visi Ataturkova slika. Ispod nje, vazna sasvježim cvijećem, koje se mijenja svaki dan. Stariji Australijanciignorišu scenu; glad je valjda jača od nacionalnog ponosa. Nisambaš siguran u to, da svi gosti ovog restorana znaju da je Ataturk ko-mandovao turskim linijama na Gallipoli-u 1915. godine, te da je za-hvaljujući vojno-strateškim sposobnostima Kemal-paše, ANZACdivizija doživjela takav debakl u ovoj bici da se cijela Australija,evo već punih sto godina, sa zebnjom i ponosom istovremeno, sjećatog nemilog događaja. Povijest se tada samo malo poigrala sa Aus-tralijancima, kao što je to mnogo puta, u dugoj historiji, uradila sanarodima Balkana. Oni mlađi, vjerovatno i ne znaju ko je bioKemal Mustafa Ataturk, ali znaju da se za “Sultanovim stolom”dobro jede, pa je restoran uvijek pun. Mehmet je, opet, silnoponosan na “oca turske nacije”, te smatra Ataturka velikimvizionarom i liderom, od koga su mnogi učili. Među njegovimučenicima, po Mehmetu, nalazi se i naš Tito. Neosporno je da suoba lidera imali dosta uzajamnog poštovanja i razumijevanja jedanza drugog, te niz zajedničkih vrijednosti, po kojima će biti za-pamćeni u novijoj povijesti Evrope; u prvom redu po njihovimradikalnim reformama i modernizaciji u društvu u kojem su živjeli;ali i po neodoljivoj karizmi, koja okružuje ličnosti samo vrlo malogbroja lidera u povijesti ljudske zajednice. S druge strane, politička,kulturna i historijska razmimoilaženja između dvojice su bila tolikoizražajna, da ih, ipak, ne bismo mogli nazvati “drugarima”, aliMehmet se toliko entuzijastično zanio u svojoj priči, da nisam imaosrca grubo ga prekinuti. No, nisu svi tolerantni, posebno ne našiljudi, pa je buđenje Mehmetovo, kantom ledene vode, uslijedilomnogo prije nego se iko za stolom nadao. U pola njegove ode Ke-malu Ataturku, jedan naš “mudrov” će ti: “Ataturk je preko noći odpismene nacije, napravio Turke nepismenim i bezbožnim, Turkinjekurvama, a nekad moćnu carevinu, engleskim slugama.” Mehmetnije ništa rekao; samo je pozelenio od bijesa. Dotični se nastaviohvalisati i rasipati neprovjerenim informacijama, pa sam ga ja, nanjegovu najavu skorog odlaska na hadž u Meku, upitao začudjeno:“Jesi li ti spreman za takav put?” znajući da je odskora vjernik i danije baš naočit i pretjerano entuzijastičan u novoj filozofiji u kojojse našao, nego eto, kud svi Turci, tu i mali Mujo, onako stihijski.Na to će on, oholo: “Možda i nisam spreman, al’ sad imam novca, aposlije ko zna?” Nekad mogu proći godine, a da čovjek ne doživiutjelovljenje onoga što je nekad, negdje pročitao. A onda, sasvimnenadano, dođe objašnjenje za ono što se godinama nije dalo objas-

niti. Sva kontradikcija prorokovih riječi, tada postaje kristalno čistai jasna (parafraza): “Allah-u je draži san jednog naučnika, nego hil-jadu dana besmislenog padanja po sedždi jednog nazovi vjernika.”

Da li je samo Ataturk bio taj, koji je čeznuo za integraci-jom Turske u Evropu? Možda zato što je bio rođen na tlu Evrope, uSaloniki (gr.Thessaloniki) 1891. godine? Ili je možda smatrao da ćeevropeizacijom Otomanske carevine u kolapsu, učiniti život svojimsunarodnjacima podnošljivijim, a prijelaz iz jedne društvene epoheu drugu jednostavnijim. Teško je odgovoriti na historijsko pitanjezašto je Turska, u prvom redu Istanbul, postala/ostala dio Evrope,ali je Mehmet u jednom sigurno u pravu: Posjetilac, bez obzira sakoje strane svijeta dolazi, u Istanbulu se osjeća kao u svojoj kući.Da li je to zbog ljudi, koji gostu, odmah po dolasku, obuku papuče iserviraju topli šerbet, te se stranac tada osjeća sigurnim i prih-vaćenim; da li je to dah prošlosti, koji srećemo na svakom koraku uovom vječnom gradu; ili je to, ipak, neodoljivi Bosfor sa svojimdereglijama, što lijeno promiću mirnom površinom vode, donosećimirise ruskih stepa sa jedne i Mediterana sa druge strane, razdvaja-jući tako milionima godina, izlazak i zalazak sunca.

U 10. i 11. stoljeću moć Rima je rapidno slabila, osobito uazijskom dijelu carstva, pa je utjecaj kršćanstva na ovaj dio svijetabio u potpunosti zamijenjen islamom, pred nadolazećom plimomnepobjedivih Turaka Selđuka. Sve zasluge za svoje ratne uspjehe ubitkama sa Krstašima, Perzijancima i već

pomalo dekadentnim i oslabljenim Bizantskim carstvom, Turcisu pridavali Allah-u i njegovoj bezgraničnoj milosti i zaštiti, u nji-hovom napredovanju na Zapad. Samopouzdanje i ratna srećaučinili su da su zapadna selđučka plemena, u prvom redu plemeSogut, pod vođstvom Ertugrula, osnažila i ubrzo zavladala čitavomAnadolijom. Ertugrulov sin Osman I smatra se osnivačemotomanske dinastije, koja će kasnije, punih šest stoljeća, vladatinajmoćnijom carevinom toga doba. Potkraj 13. i početkom 14. stol-jeća, Osman I je osvojio gotovo sva važna bizantska utvrđenja uMaloj aziji. Njegov sin Orhan I osnovao je prvu otomansku prije-stonicu u Bursi (gr. Prousas) 1326. godine. Orhanova ženidba saTeodorom, kćerkom bizantskog princa Jovana VI Cantacuzenusa injegova pomoć u svrgavanju kralja Jovana V Palaeologusa,omogućila je Turcima osvajanje Gallipolija i ulazak Otomana naevropsko tlo. Ubrzo su Turci sagradili utvrđenje na Galipolju, kaobazu za daljnja osvajanja na evropskoj strani Bosfora. Puni zamahu osmanskoj ekspanziji na Balkan dogodio se za vrijeme sultanaMurata I i njegovog sina Bayazida I, kada je osvojen Adrianopolis(danas Edirne), Makedonija, Kosovo, Srbija i Bosna, te dioBugarske. Zbog rivalskih sukoba sa drugim selđučkim plemenima,sa Perzijancima i Mongolima u Aziji, te unutrašnje borbe za vlastmeđu samim Otomanima, dalje napredovanje u Evropu i osvajanjeKonstantinopolja će uslijediti mnogo kasnije u vrijeme SulejmanaI, odnosno Mehmeda II. Tako je Konstantinopolj skoro dva stoljećaostavljen u stanju poluopsade, još uvijek zvanično prijestonica

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Zapis o Stambolu (3):Novo sunce se rađa

nad Bosforom


23

Eseji i putopisi

Bizantskog carstva, ali bez ikakvog utjecaja na ostatke nekadmoćne imperije, koja se tada već svela na prevlaku oko Mramornogmora, na evropskoj strani i dijelove Grčke. Izuzev dva neuspjelapokušaja, Turci se nisu puno trudili da osvoje neosvojivo, nego sustrpljivo čekali da iscrpljen višestoljetnim rivalstvom sa Rimom,ratovima sa Krstašima, Venecijom, Rusima, Avarima i Arapima, teunutrašnjom borbom za vlast među bizantskim vladarima, gradKonstantinopolj konačno padne u njihove ruke. I zaista, tako se izbilo. Nakon neuspjelog pokušaja pape Benedikta I, da posljednjimkrstaškim pohodom, spasi ovaj kršćanski grad od pada u otomanskeruke, Konstantinopolj je, bez pomoći izvana i uz prethodnubrižljivo pripremljenu ratnu strategiju Mehmeda II, konačno osvo-jen 29. maja 1453. godine. Kako je Constantinopolis kroz čitav nizstoljeća bio kulturni centar Istočnog rimskog carstva i Ortodoksnekršćanske crkve, grad je bio dom mnogih umjetnika, graditelja,naučnika i filozofa, pretežno grčkog porijekla. Nakon pada Kon-stantinopolja, većina ovih umnih i duhovnih ljudi, naselila se u Ital-iji, te se smatra, da su nedvojbeno baš oni, imali veliki utjecaj napojavu Renessainse tamo.

Osvajanjem Konstantinopolja, Mehmed II je dobio imeOsvajač

i znatno je učvrstio svoju poziciju kao vladar, nakon dugog pe-rioda unutrašnjih borbi za vlast među Bayazidovim nasljednicima,poznatog kao “Vrijeme bezvlašća”. Ovaj uspjeh, također je učvrstiopoložaj i ugled otomanske države kao lidera u regionu, te međuvazalskim kraljevinama, osvojenim u evropskim pohodima za vri-jeme Murata I i Bayazida I. Prijestonica je prenešena iz Edirne uKonstantinopolj, a ime promijenjeno u Istanbul. Odmah nakon us-postavljanja otomanske vlasti u Istanbulu, Mehmed II je započeo saintenzivnom gradnjom nove prijestonice. Kao i svaki drugi vladar,Mehmed II je prvo sagradio svoju palaču, pošto je stara bizantskacarska palača bila razorena i neupotrebljiva. Nova sultanova rezi-dencija je izgrađena na najvišoj tački starog Konstantinopolja,Acropolisu, koji dominira Zlatnim rogom i čitavim južnim dijelomBosfora, te je zbog toga i dobila ime Topkapi palača. Osnovni kon-cept palače, izgrađen za vrijeme Mehmeda II, sastojao se od sul-tanove rezidencije i pomoćnih zgrada na samom uzvišenju, da bi sečitav kompleks opasan sa mnogobrojnim zidinama, koje su uključi-vale četiri dvorišta; sa građevinama od različitog državnog značajai funkcija; stepenasto spuštao sve do samih obala Bosfora. Oko če-tiri stoljeća, koliko je Topkapi palača bila dom sultana i sjedište na-jvažnijih državnih i vjerskih institucija Otomanske carevine, čitavkompleks je, kroz cijeli period permanentnog građevinskog di-namizma, znatno promijenio svoj orginalni izgled. Kako je koji sul-tan bio uspješan u svojim osvajanjima, tako je njegov ego rastao irezultirao u sve većim građevinskim pothvatima. To se naročitoočituje u izgradnji kapija, koje razdvajaju unutrašnja dvorišta iodvajaju čitav kompleks od vanjskog svijeta. Neke su od njih zaista

impresivne kao Prva kapija ili Carska kapija (tur. Sajtanat Kapisi),još poznata

i kao Sultanova kapija, koja je, kako kažu, inspirisala glasovitogMozart-a da napiše Turski marš. Dalje se redaju: Prvo dvorište, paSrednja kapija ili Kapija Salutiranja (tur. Orta Kapi), gdje su sviposjetioci morali da ostave svoje konje i nastave put pješke. Samoje sultan mogao da jaše konja sve do svoje rezidencije. Drugodvorište, gdje je sultan obavljao pravne dužnosti, audijencijestranih diplomata i drugih važnih ličnosti, bilo je dizajnirano da im-presionira posjetioce, o čemu svjedoče zapisi i kazivanja diplomatai uglednih stranih gostiju iz toga doba. U drugom dvorištu, poredsuda, nalazila se još i bolnica, škola i janičarska postaja, te sul-tanove štale. U sporednoj ulici, u zidu između Drugog i Trećegdvorišta, nalazila se kuhinja, koja je nakon požara 1574. godine, zavrijeme vladavine sultana Sulejmana I, obnovljena i re-dizajnirana,zajedno sa sultanovim haremom; djelo carskog arhitekte, glasovi-tog Mimar-age Sinana. Nova kuhinja je imala 22 dimnjaka, zapošl-javala 800 ljudi, kuhinjskog osoblja i za vrijeme vjerskih praznikabila u stanju da pripremi istovremeno 6000 obroka. U Trećedvorište, u kome su bili smješteni vladine institucije, trezor, sul-tanova bibliteka i harem, ulazi se kroz Treću kapiju ili Puškarnicu.U sredini dvorišta, između Carskog vijeća i Harema, nalazi se Sul-tanov Toranj Pravde. Toranj ima više spratova i najviša je građevinau cijelom kompleksu, te je jasno vidljiva sa svake strane Bosforakao orijentir i znak sultanovog prisustva u Stambolu. Kroz Četvrtukapiju, tzv. Kapiju sreće (ar. Bab-us Saadet), sagrađenu za vrijemeMehmeda II, ali preuređenu u italijanskom “rococo stilu” 18. stol-jeća, za vrijeme sultana Mustafe III, ulazi se u unutrašnje iliČetvrto dvorište (tur. Enderun), gdje su bile smještene privatne sul-tanove odaje. Niko, pa ni veliki vezir, nije mogao proći kroz ovukapiju bez posebnog sultanovog odobrenja i kapija je biladanonoćno strogo čuvana od strane eunuha. Ispred ulaza u Četvrtodvorište, nalazi se postolje, u koje je bio zabadan barjak prorokaMuhameda, koji je prorok nosio u Bici kod Bedra(1). Vojskovođakome je bila dodijeljena komanda, prije polaska u ratni pohod, naovom mjestu, preuzimao bi povjereni mu barjak na čuvanje ibrinuo se o njemu tokom ratnih operacija. Nakon povratka, naistom mjestu, svečano bi predao barjak, nazad na čuvanje, sultanu.Cijeli se kompleks, carskim vrtovima, kaskadno spušta na obaluZlatnog roga.

1. Bitka kod Bedra dogodila se 13. marta 624. godine n.e. uoblasti Hejaz (zapadna Arabija) i prvi je veliki obračun između peigambera Muhameda i njegovih sljedbenika saprotivnicima islama, pripadnicima plemena Quaraish iz Mecce,te se slavi među muslimanima kao prekretnica u povijestiislama.

Otomanska arabeska urađena u glaziranim keramičkim višebo-jnim”Iznik” pločicama Muzej Islamske Umjetnosti u Istambulu

24

Nakon odluke Berlinskog kongresa iz1878. godine, kojom je Austro-Ugarska okupiralaBosnu i Hercegovinu, vremenom dolazi doznačajne promjene u svim sferama života i ub r za -nog privrednog, društvenog i kulturnog razvitkaBanjaluke. Sve to doprinijelo je i značajnoj gra-diteljskoj aktivnosti koja se, u prvom redu, man-ifestovala širenjem grada sjeverno od rječiceCrkvene na do tada skoro neizgrađenim pros-torima. Promjenama u načinu građenja i urbanis-tičkog planiranja i oblikovanja, Banjaluka dobivai obrise grada zapadnoevropskog tipa. Napušta seautohtoni, tradicionalni način građenja orijenta -lnog tipa i dolazi do primjene izgradnje u nekomod tada aktuelnih klasičnih evropskih stilova, na-jčešće neorenesansnih. Zgrade se rade od tvrdihmaterijala: opeke, kamena, betona.., krovišta od

drvene građe, a pokrov od crijepa ili lima. Najznačajniji infrastrukturni zahvat iz

tog perioda predstavlja izgradnja glavne longitu-dialne saobraćajnice u pravcu sjever-jug oddžamije Ferhadije do Bojića hana na sjeveru kojaje po završetku izgradnje dobila naziv ”Carskidrum”. Cesta je građena po uzoru na tadašnjebulevare u većim gradovima Monarhije sa pot-puno ravnom trasom i dosta širokim profilom satrotoarima i drvoredima na obe strane. Oko nje,više sa zapadne nego istočne strane, niče niz in-dividualnih, najčešće jednospratnih, stambenihzgrada / vila sa prostranim uređenim dvorištima,u nekom od tada aktuelnih arhitektonskih stilova,pa ugodna šetnja ispod drvoreda predstavlja, naodređeni način, šetnju kroz galeriju tih stilova naotvorenom. U skoro svakoj od njih nalazio se i

salon za prijem gostiju / vizitna soba sa stilskimnamještajem. Godine 1879. dolazi do reorgani-zacije uprave u Bosni i Hercegovini kada Ban-jaluka postaje središte sreza / kotara čime graddobiva na značaju, što rezultira i izgradnjom ob-jekata primjerenim takvom centru. Među prvimobjektima je zgrada gradske uprave na lokalitetujužno od katoličke stolne crkve: To je izduženijednospratni objekat čiji je ulaz sa južne stranenaglašen timpanonom u visini krova.

Ubrzani razvoj grada rezultirao jejačanjem građanske klase, naročito trgovačkeburžoazije, koja nekoliko stotina sjeverno odsadašnje Stare čaršije, na prostoru zvanom Varoš,gradi novi poslovni centar grada – Gospodskuulicu sa jednospratnim objektima u jednom od ak-tuelnih klasičnih stilova u kojima su u prizemlju

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Europsko lice grada

Tekst i foto: Adem Čukur

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

Dolaskom Austro-Ugarske grad se počeo širiti isjeverno od rječice Crkvene i dobijati obrise

zapadnoeuropskog obilježja

Gradska uprava

Sjećanje

bile trgovačke, zanatske ili ugostiteljske radnje, ana spratu stanovi (opisano u člancima ” Gospod-ska ulica” i ”Kompleks ul. Veselina Masleše /Gospodske ul.” ). Godine 1891. gradi se prugaBanjaluka Predgradje - Banjaluka Grad te zgradaUprave željeznica sa željezničkom stanicom”Grad”, jednospratni objekat u stilu neorenesansa(opisan u članku ” Željezničke stanice ”). U škol-stvu se (pored zatečenih konfesionalnih školakoje su i dalje egzistirale) otvaraju i za to vrijemesavremene državne škole. Već 1880. godinepočela je svoju obrazovnu misiju prva osnovnaškola, a godine 1895. i Velike Realka / Realnagimnazija u novoizgrađenom objektu na platouiznad lijeve obale Crkvene, nasuprot tvrđave Kas-tel, u stilu neorenesansa, jedan od najznačajnijihobjekata austrougarskog perioda i kao gra-

diteljsko zdanje i kao institucija (opisana u članku”Srednje škole”).

Razvojem privrede, trgovine i gra-diteljstva ukazala se potreba za izgradnjom ho-telskih kapaciteta zapadnjačkog tipa, pa je već1885. g. otvoren Hotel ”Bosna”, jednospratni ob-jekat sa naznakama stila neorenesansa (opisana učlanku ”Bosna i Palas”). Kasnije je srušen objekatSrpske čitaonice u Gospodskoj ulici i na tommjestu izgrađen jednospratni uglovni objekat –Hotel ” Balkan”, jedan od najljepših hotela u BiHiz austrougarskog perioda (koji je kasnije, radiizgradnje zgrade Banske uprave, srušen ), ukojem se odvijao i društveni život grada.U pri -vrednom pogledu, pored dotada izgrađenog mlinavećeg kapaciteta, pivovare i ciglane, nastavlja seproširenje privrednih kapaciteta samostana ”

Trapisti ”, izgradnjom Tvornice tkanina, Tvornicetjestenine i Sirarne / Tvornice za proizvodnjusira...Trapisti grade i hidrocentralu na Vrbasu čijusu energiju, pored zadovoljenja vlastitih potreba,prodavali i gradu. Pored navedenog, država je1888. g. izgradila Tvornicu duhana na istočnojstrani Carskog druma, koja je zapošljavala, za tovrijeme, značajan broj stalnih i sezonskih radnika.Godine 1884. počinje izgradnja Stolne crkve-Kat-edrale Svetog Benaventure u stilu rane gotike, naprostoru sa istočne strane Carskog druma, nalokalitetu današnje novoizgrađene katedrale(opisana u članku ”Banjalučka katedrala”).

Po dolasku nova uprava je 1879. g. or-ganizovala bolničku službu u objektu zvanom”Hasthana”, lociranom na transverzali izmedjudžamija Ferhadije i Arnaudije. Godine 1908. za-padno od gradskog centra podignuta je novazgrada bolnice / spitalja sa dvije etaže, građena ustilu neorenesansa koja je bila embrio kasnije iz-građene Gradske bolnice (opisana u članku”Zdravstveni objekti”). Pored primjene neok-lasičnih stilova dolazi i do pojave pseudo-maurskog stila čiji su najznačajniji objektu”Osnovna škola u Gornjem Šeheru (opisana u za-sebnom istoimenom članku ) i zgrada čitaonicepored Ferhadije, koja je u međuvremenu srušena.

U posljednjoj deceniji austrougarskogperioda saživljava i bosanski stil građenja, a na-jznačajniji objekti tog stila su zgrada ”Zemaljskebanke” (opisana u članku Banke) i jednospratnastambena zgrada / vila porodice Husedžinović (iz1913. g.) locirana na uzvisini južno od Gradskogmosta na lijevoj obali Vrbasa, koja predstavlja na-jbolji primjer stambenih objekata tog stila ugradu. Projektant je arhitekta Josip Vancas. Uovom periodu izgrađen je i željezni rešetkastimost u Gornjem Šeheru / naselju Ilidža, mjestugdje je Vrbas najuži, a obale najviše.

Hotel Balkan

Vila u ulici Mladena Stojanovića

Napisao: Mersad RAJIĆ


26

Vruć i težak augustovski dan, žega pritisla džehenemskom vrelinompa neda ni disat', ništa se ne mrda, ni hajvan ni insan, ni 'tica pa ni list. Suncevisoko odskočilo pa stoji na sred neba, ko prikovano, pripeklo i prži ionako većpožutjele livade sa obje strane Vrbasa. Uokolo, razastr'o se težak, suh i za-gušljiv miris izgoretine a polumrtvo drveće, prašnjavo i jadno, pogurilo se ičami sa obješenim polusvehlim lišćem koje se ne mrda i ne daje znakenikakava života jer nejma ni daška vjetra, ni malko propuha, da ga bar na trenoživi. Na bistroj i zelenoj površini Vrbasa oslikava se plavo nebo i sjeneotužnog drveća; nebo je bez oblačka, drveće bez živosti a dole, nizvodno odmosta, na lijevoj obali Vrbasa, ispred Kastela, stoje šutke vitki jablanovi,poređani ko mrtva straža dok su žalosne vrbe, s obje strane rijeke, umočilesvoje vitke ogranke u vodu, ko da hoće žeđ da utole i usput da se Vrbasommalko rashlade i tako se o'brane od nesnosne sparine. Da hoće bar da puhnebilo kakav povjetarac pa da malo razgali ovu nesnosnu vrelinu.

Kroz ovako tešku vrelinu, usamljena i pogurena figura starca, sa cr-venim fesom na glavi i dva teška bakrena džuguma u rukama, mirno jeprelazila čaršinsku ćupriju hodajući lagahno ko da je sjena. Riječno korito jebilo opasano rasutim stablima žalosni' vrba u gustoj, al' sada potpuno sasušenoji podobro požutjeloj travi dok iz daljine dopire vesela graja i cika naroda kojise kupa i sunča na obližnjim plažama Abacije, Studenca i Medreskog Potoka.Ni hladnoća zelene vode Vrbasa nije mu mogla rashladiti osjećaje tišine i us-amljenosti dok se kret'o preko ćuprije, mirnim, starački ujednačenim koracimai onda skrenuo ulijevo uputivši se uskim prašnjavim puteljkom što se lagahnopenj'o na brdašce gdje se nalazila vel'ka, sivkasto bijela zgrada Gradskog odb-ora.

Odma' iza kockaste kućerine sa puno pendžera i malog, betonskimstubovima, ograđenog perivoja, nalazila se i lijepa i vel'ka Hamzagina kuća iimanje. Tu se na mjestu današnjeg bijelog odborskog zdanja nekad nalazilanadaleko poznata Husedžinovića musafirhana. A poznato je bilo da sumusafirhane, derviške zavije i konačišta, građene ko punktovi okupljanjamuhadžira i često su predstavljali najranije podignute objekte u formiranju ur-bani' naselja osmanskog perioda. Služile su socijalnoj, komunalnoj i kulturnojsvrsi: ko svratišta i konačišta za putnike i namjernike, al' i ko sklonište i bo-ravište derviša. Takva je bila namjena i Hamzagine musafirhane. Važno jenapomen'ti, da je sve u musafirhani bilo besplatno, il' se davala sadaka odimućniji' ljudi koji su svraćali u nju. Iz ovog detalja more se zaključiti kol'kosu putnici namjernici bili poštovani i važni u stara prošla vremena. O njima sevod'lo računa jer su tadašnja putovanja bila dugačka i teška.

U visoko ograđenoj Hamzaginoj avliji bila je smještena lijepa i pros-trana Hamzagina kuća sa baščom i šadrvanom u sredini koji je krasio i hladioprostranu bašču i baščidžik u njoj. Voda iz kamena isticala je u bezbroj sitni' ibijeli' kapljica koje su se rasipale ko rosa po mehkom i, oko šadrvana, zelenomtravnatom tepihu i raznobojnom cvijeću karamfila, zumbula, šeboja a međukojem su se naročito isticali grmovi tamno crveni' mirišljavi' đula.

Đombavim puteljkom, punim sitne i užarene prašine, polijegali vrapcipa se šepure i dahću otvoreni' kljunova, nevoljno rastresaju perje i prašinu,godi im ova vrućina, to ne kriju, na obalama, iznad ćuprije, zrikavci umukli,po okolnom bagrenju lišće usahlo pa tužno visi skapavujući na ovoj nesnos-noj žegi. Dodijala brate svima ova nesnosna žega i polegla suša, dodijala i in-sanu i hajvanu, pa im se ni živjet' ne da, a i jedni i drugi znaju ako kiša pa'ne,

Žubor Studenca: Voda iz kamena

Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka


27

Priča o Vehabu: ŠABESA I KITIRI

sve će izgledat' ko ponovo rođeno. Zeleno i svijetlo ko džam dženetski.Hamzagina ogromna kuća, ko kakva stara tvrđa, strši i dominira

ovom mahalom, a njezina još veća sjenka baca hlad na obližnji perivoj na kom'se vidi usahla, polegla trava, žuta i spržena, što vapi za prestankom žege,željno čeka kišu koja danima ne dolazi. Hava je teška i žeže, zapara je ljuta,nepodnošljiva, a bagrenje, skakavci, zrikavci, kamen, prašina, džombavi putel-jak i sasušena trava, i sve uokolo što se vidi, ko da su uspavani, usnuli u ovojjari, željni su kiše koje nejma, i ovde muklo miruju, šute i sporo skapavaju naovom dugom udaru vreline i suše. Sve izgleda malaksalo i iznemoglo, tužno ijadno izmučeno nesnosnom toplinom.

Zadihana umorom dok se uspela uz neveliko brdo, možda umorenagodinama, il' bolešću, a možda i teškom zaparom ovog ljetnog podneva, pogr-bljena prilika se tromo i nečujno uputila prema dotrajaloj drvenoj klupi kojase nalazila u debeloj hladovini sevlija što su rasle odma' uz ogradu Hamza-gine avlije.

Došavši do klupe, umorom i godinama pogrbljena prilika, zastade ispusti teške džugume koji muklo zveknuše prilikom udara u sitno kamenjerazasuto oko klupe. Otpuhnu nekol'ka puta blagosivljući onog ko klupunapravi, sjede i razmaha ječermom, crnim čohanim jelekom da se rashladi,zatim skide fes i stavi ga na jedan od gvozdeni' nosača stare, izbledjele klupe.Ukaza se prorjeđena i sijeda kosa, bijelo tjeme god'nama skrivano crvenilomfesa, a bjelina tjemena i sijede kose neprirodno je odudarala od tame izbora-nog i neobrijanog lica. Smireno i natenane, još uvijek glasno otpuhujući, uzečist i uredno savijen rubac, obrisa znojavo čelo i tjeme a zatim ga ponovo složipo istom kalufu i vrati nazad u džep njegova mrka jeleka ukrasena žutim gaj-tanima. Prebaci nogu preko noge i izvadi iz pojasa duhankesu i skvrčenimprstima smota cigaru i zapali je. Dok je sa vel'kim ćejfom uvlačio dim zadimom, trseći se da je razgori, na njegovu ionako mršavu licu ukazaše seduboke rupe u obrazima, cigara je duboko uranjala u njegova skupljena bezubausta, a brojne sitne bore oko usana kazivale su da pogrbljena i umorna prilikanejma ni jednog zuba u glavi. Tamne oči, skrivene sjenom obrva čije su dlakerasle bez nekog reda iznad očni' kapaka, mirno su gledale u tiho dogorijevanjecigare između izborani', skvrčeni' prstiju. U tom pogledu bilo je neke sjetnetuge što oslikava usamljenost duše ovog starca koji mirno sjedi na klupi uhladu sevlija pokraj Hamzagine avlije.

Odsjaj sunca na rijeci ko dragulj sija dok umorne sjene oporno mir-išljavi' sevlija mirno leže na požutjeloj travi. Tamo dole, ispod obale, u hladubagrenje, mirno teče zlatnozelena rijeka, otiče ispod ćuprije prema Zelencu, aniže u daljini, ispod Plaže, oko Dolca i Halilovca, talasi Vrbasa pjene i huče,voda se preliva i blista, nemirno skakuće, ko da svojom hukom i skakutanjemkazuje o ljepoti i prolaznosti života.

On to ne čuje i ne haje za tim, satrven umorom, god'nama i ovom nes-nosnom vrućinom, samo šuti. Odmar'o se starac sve dok mu se nije dah povra-tio i sa njim teško, jednolično i staloženo disanje. Dugim sjedenjem i odmoromna klupi, nest'o je znoj sa njegova potamnjela i ko oskoruša nabora čela. Sjedi,šuti, ganuto gleda negdje u davno prohujala sjećanja što mu se ponekadprikažu.

-Euzubillahi.irahim..- ko u polusnu, se javiše riječi tihe molitve. Sveje svoje poslove i radnje započinj'o molitvom pa i sada kad je košćatim rukamavrać'o fes na glavu i s dubokim uzdahom ust'o, uzimajući teške džugume vješ-tim i uhodanim pokretima od koji' ni jedan nije bio nisuvišan ni nepotreban. S

vidljivim tragom umora, što od godina, što od žege, uputi se do kraja ogrademalom i uskom stazom, utabanom u sasušenoj travi, posutom sitnim tu-canikom, te onda zakorači na prašnjav i džombast sokak okupan vrelinom ljet-njeg sunca.

Po ivicama sokaka vidjele su se zgrudvane kaplje prašine koja jeostala tako stisnuta od jutarnjeg polivanja sokaka "špricom" čaršijske Čistoćekoju je sa dva konja vuk'o, uvijek nasmijan, ciganin Ramo sa Veselog brijega.Veseli ili Vlaški brijeg je bilo Romsko naselje nedaleko od Rebrovačke crkvea na putu prema Vrbanji.

Prašnjavi rubovi sokaka bili su obavijeni tamnim sjenama stari' kućakoje su godinama uporno odolijevale vremenu i njegovim mijenama. Snena inijema tišina ko da osluškuje vjetrić kojeg nejma i ne dolazi. Korač'o je staractom tišinom i sokakom obradovan što je sam i što nikog nejma da ga bihuzurisvojim zahtjevima i pitanjima. Pogotovu, starca je obradov'o letimičan i brzpogled na visoke, uske tarabe mahalske građe, vidjevši da je Građa pusta i daniko ne hoda po njoj. Kočijaši, utovarivači, rezači, cjepari i ostali besposličarilješkarili su u ćošku ograđene ledine na samom kraju Građe u debeloj hladoviniogromnog oraha, jedni su jeli, neki drijemali, neki puš'li, kako je ko umio iznao, čerdali su oni još jedan dan u hladu oraha i bijesu dosadnih muha.Bataleći pos'o po ovoj nesnosnoj žegi i sparini ljenčarili su dremuckajući usjeni ogromne krošnje oraha.

Prošavši pored golemi' kapija Hamzagine kuće, koračala je umornafigura misleći o teškim mukama i ožiljcima što mu na duši leže, a koje mu jeostavila prošlost. Mislio je na mladost koje više nejma, na budućnost kojojputa ne zna, al' ovaj sokak je znao napamet. Bezbroj puta je ov'da proš'o i kozna kol'ko će još puta njime proći noseći svoje džugume koji su svakim danompostajali sve teži i teži a mušterija sve manje i manje.

Starac korača polahko, teško dašće ko da nejma dovoljno have, uneposrednoj blizini je rijeka, hladna i bistra, tu je i Studenac koji ga očekuje sledenom vodom od koja ruke mrznu dok je piješ, hava u sokaku postaje sveteža i nesnosnija, a on mora da napuni džugume i napoji žedan narod koji gau čaršiji očekuje. Sve se ponavlja, svaki dan je isti i ništa ovaj vakat ne možeda zaustavi, nikakava habera koji ukazuje da će bit' bolje, i da će potraga zaboljim vaktom uroditi plodom. Nebo je široko i bez oblaka, sunce nad sokakomodskočilo visoko i nemilosrdno prži po sokaku i mahali, po starcu koji nijemokorača noseći u sebi ono što jeste, što drukčije ne more bit. Naizgled je miran,djeluje siguran i pouzdan u ono što radi, čiste je duše a samo njegove vod-njikave oči otkrivaju njegovu tugu pažljivu pogledu. Teško je bilo otkriti nje-gove prave osjećaje.

Ugled'o je visoku kapiju i Afganbegove avlije, kapija oronula, drvo,crvima pojedeno, truhlo, oko zahrđali' mandala ufat'la se paučina, osjeti se iviđa zapuštenost i nebriga, al' njega se ne tiče, nije njegovo, a i da jeste šta bion mog'o promijen'ti, pa 'nako poguren, usitnio korakom, nastavi sokakom tezamače iza visoka ciglenog zida u uzak, preuzak sokak i uronu u dubokuhladovinu Jovkina šljivika. Osjeti olakšanje jer ni sparina nit' sunčeva vrelinajoš nisu uspjeli razbiti jutarnju svježinu koja ga dočeka u dubokoj sokačkojsjeni. Poširoki sokak se opružio između već dobro zagrijanog zida Afganoveavlije i sivkasti' taraba Jovkine bašče i dalje krivuda između zida i bašče,skriven i zaštićen sjenama voćaka i visokog duvara Afganbegove avlije. Ozdood Vrbasa dopirala je graja dječurlije koja je bezbrižno provodila još jedan danljetnjeg raspusta uživajući u kupanju i rashladi ledene rijeke. Rijeka je uspje-

Mali izvor Studenac


nila od dječijeg skakanja po njenim plićacima. Putić se strmo spušt'o premaStudencu vukući se između visokog duvara Afganove avlije i Šahurića kuće,ogromno stablo bijelog duda pojačalo je sjenu, zreli plodovi su ležali okolo,neki tek otpali, neki ugaženi, i on ostavi džugume, i žalosno othukujući, sagese i pokupi nekol'ko zreli', otpali' dudova, puhnu u njih da očisti prašinu kojase ufatila po njima dok su se valjali po puteljku i prinese ih ustima. Slast imehkoća zreli' plodova razgali staračku dušu. Bezbroj muha, osa, pčela zujaloje uokolo uživajući u slasti razgaženi' i polutruhli' zreli' plodova. Kad je vidioda nejma više friško otpali' plodova, starac malo podiže glavu, zakrenu se ipogleda kroz zaokružen otvor između duvara i džanar'ke. Ugleda ukazanikomad rijeke prepun dijece koja su skakala, trčkarala, vriskala i igrala se po ve-likoj žutoj sedri na Vrbaskom dnu, ispod Studenca.

Sa lijeve strane, na upaljenu, ko zreo bostan crvenu duvaru, trčkaraloje desetak gušterova, manji' i veći', ganjali su dosadne muhetine ili su bježaliod umorne Abdulahove sjene što je nesvjesno unijela nemir u ovaj mirni kutakputeljka što se pomalo strmo opružio ka basamcima Studenca. Prošavši krozprirodnu kapiju satkanu od ispleteni' grana džanar'ke i gustog voćnjaka kajsijau Bešlagića bašči on zakorači na prvi od tri basamka koji su se spuštali naneveliku travnatu plohu odakle se pred njim ukaza čist i lijep pogled na ka-menom ozidani Studenac, travnatu zelenu Abacije te dole niz Vrbas, niže nizrijeku, na Gradsku ćupriju preko koje je upravo bio preš'o. Vrbas između njihklizi ko zejtin, glatko i bešumno, a samo je mirnoća vel'kog tihaka iza vel'kesedre i kamene brane oslikavala njegovu prozirnu bistroću s kojom se nebostapalo svojim azurnim plavetnilom dajući time rijeci njenu posebnu boju ibistroću.Tu mirnoću i plavetnilo tihaka ponekad bi poremetio poneki plivačkoji bi žurno uplivav'o u njega vraćajući se sedrama i ganji po njima. Čuju sei daleki glasovi vriska sretne dječurlije umuljan u glasan žubor Studenca.

Pogrbljen, jadan, nespretno je silazio niz basamke, od kamena iskle-sane, a koji su se spuštali prema, pjeskom nasutoj ploči, oko metra izdignutojna podzidanoj obali iznad nivoa Vrbasa i one žute sedre. Sišavši na pjeskovito

tlo, starac se odma' uputio prema glavnom izvoru na Studencu. Taj se izvornalazi uzidan u strmoj visokoj obali, nadzidanoj kamenom, koju je stari Af-ganbeg napravio još davni' godina prije rata i okupacije dajući Studencusadašnji izgled i ljepotu i tako ga pretvario u jedno od najljepši' i najuređeniji'kupališta na Vrbasu.

Studenac je sav opasan kamenom, obala mu je visoko podzidana,čvrsta i sigurna, god'nama tako odolijeva brojnim napadima pomahnitala Vr-basa koji bi ga plavio u vrijeme proljetni' il' jesenjski' poplava, a tim podzidom,ujedno je štitio kuće i bašče koje su ležale iznad samog Studenca. Kamenimbasamcima se, iz nekad Afganove bašče, silazilo do velike betonske ploče kojaje služila za ribanje ćilima, pranje ponjava, postekija i drugi' kućni' prostirki.Ta je ploča skoro uvijek bila pod vodom i klizava, samo sada, za vrijemegolemi' vrućina i suša, škrto se pomaljala, glatka i sasušena, i kao takva nijebila ni klizava ni opasna.

Bašče su bile ograđene niskom željeznom ogradom s bogatoukrašenom cvijetnim motivima, sa vrhovima šiljatim i oštrim ko koplja. Udonjoj bašći nalazi se divna jabuka "K'ompiruša" koju su komšinska djecarado brala. Dole niže, ispod jabuke "K'ompiruše" i niske željezne ograde, a nacentralnom i najvećem kamenu zidu, nalaze se uzidana tri točka, tri željeznecijevi iz koji' je neprestano cur'la bistra, ledena i mekahna izvorska voda. Iznadcijevi izdiže se kameni portal u obliku kapije sa zasvedenim lukom na čijemse vrhu nalazila, metar široka i oko dva metra dugačka, kamena ploča na kojojsu se sunčala dječurlija tek izašla iz Vrbasa. U unutrašnjosti tog portala, u vječi-toj tami i hladu, nalazi se izvor, a samo ponekad, trunka svjetlosnog snopa do-prla bi do njega kroz četvrtast otvor dovoljan da se dijete provuče kroz njega.Iz cijevi, izvorska voda je curila u uzidanu betonsku kadu sa jednim basamkomu sredini u kojem ima izbušena rupa kroz koju voda otiče u Vrbas.

Nastaviće se

Studenac iz druge perspektive

Banjalučani u Sarajevu

Na Grbavici u Sarajevu, u restoranu uređenom u tradi-cionalnom bosanskom stilu, redovno se sastaju Banjalučani

koji su se tu nastanili silom ratnih zbivanja. Nađu se tu dakahvenišu, da se našale i sjete dana provedenih kraj zelenaVrbasa. Tako sam u šetnji sreo ove ljude koji su se tog dananašli u restoranu. Redovni su čitaoci našeg Šehera. Malosmijeha i slika za magazin. Mnogi su otišli ranije kućama naručak. Produžio sam dalje i tamo u Skenderiji sreo prijateljaMirsada Filipovića, Banjalučanina koga ne zatekoh neštoranije u restoranu. Mirsad je inače rođak, imenjak i prezimen-jak našeg glavnog urednika. Došao da obiđe sajam knjiga pasreo prijatelje. Sjedoh i ja da proćaskam.

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

dr.Emir Bišćević; Derviš Spahić-Dedo; Eso Tahirović-Šukrijin; Braco Karabeg; Bahrudin Fazlagić-Baho; Bakir Šeranić;

Eso Vajrača; Derviš Spahić-Dedo Prijatelj Risko iz Kaknja, Denis Dželić i Mirsad Filipović


Čarobnjak riječi, veliki dječak, Branko Ćopić, bio je junak i moga djet-injstva, tamo na obalama rječice Crkvene, u kojoj smo, kao nekad i on, urječici Japri, lovili ribe. I naši pobrđanski mačori ličili su na Brankovogmačka Tošu, a i u našim svaštarama kao da je bilo istrgnutih listova iz tekaBrankovog školovanja u Hašanima, seocu na Grmeču, tamo u svijetu med-vjeda i leptirova.

Uz Brankove pjesme i priče završili smo osnovne škole, ja i Gim-naziju, čuvenu Realku, pa kasnije i studij književnosti u Sarajevu, da bih kas-nije, nakon i svojih objavljenih pjesničkih zbirki, doživio nešto o čemu samkao dječak samo sanjao – sa svojim omiljenim piscem, zajedno, učestvovaosam na književnim susretima sa učenicima u Novom Sadu, na Zmajevimigrama, i u

Bosanskoj Krupi, mjestu Brankovog školovanja.

OTAC GRMEČ

Bio sam i izuuzetno sretan, i ponosan, da sam se mogao, kao ured-nik, potpisati i na dvije Brankove knjige koje smo objavili u našem »Glasu«.Prvo je, prvih godina osme decenije prošlog stoljeća, izašla knjiga izabranihpjesama »Otac Grmeč«, sa ilustracijama djece iz Brankove škole u Hašan-ima. A onda je među učenike krenula i druga knjiga, bile su to izabrane pričenazvane »Pohod na mjesec«. Branko Ćopić je neku godinu kasnije bio i gost»Glasa« koji je, obilježavajući 30-godišnjicu svoje novinske i stvaralačkemisije, na spomen obilježju, na zidu svoje zgrade u Kozarskoj ulici, otkrio iBrankovo poprsje, kao jednoga od ratnih urednika ovog glasila koje je svojprvi broj objavilo 1943. godine na oslobođenoj partizanskoj teritorijiBosanske Krajine.

Sjećam se mnogih susreta s Brankom Ćopićem, posebno onog unjegovom stanu u Beogradu, kad smo pripremali objavljivanje knjige »OtacGrmeč«. Sa mnom je bio i priređivač ovog izdanja Dr Voja Marjanović, profknjiževnosti na Pedagoškom fakultetu u Beogradu. Branko nam je skuhaoi kafu, a zatim nam pokazivao neke svoje ranije i novije rukopise. Gotovo svesvoje knjige, posebno one za djecu, Branko je pisao rukom, olovkom, uobičnu malu školsku teku. Kao što su bile one koje je nosio u školu u Hašan-ima, te kasnije u Bosanskoj Krupi i Bihaću, a i kao srednjoškolac, neko vri-jeme i u Učiteljskoj školi u Banjaluci, iz koje se morao i prepisati u druge,

ne svojom voljom. Brankov stan nalazio se u zgradi u centru Beograda, uz ulicu koja

vodi od Terazija prema Slaviji. Baš tada je pred tim zdanjem, u kojem su živ-jeli još neki pisci, među kojima i Desanka Maksimović, izniknula visokarobna kuća koja je Branku zaklanjala pogled prema zapadu, tamo gdje se,iza rijeka, ravnica i gora, nalazio njegov Grmeč sa svojim padinama što suse spuštale prema Uni i Sani.

»Ma, podigoše ovu zgradurinu baš tamo prema našoj Bosni, premaGrmeču… Ali, čini mi se, da sada još jasnije vidim svaki kutak moga zav-ičaja!«

STAZAMA DJETINJSTVA

Prisjećam se ovih Brankovih riječi. A samo nepunu godinu nakonovog susreta bili smo ponovo u Brankovom društvu, u njegovoj BosanskojKrupi, na promociji knjige »Otac Grmeč«. Bio je to i početak književnih sus-reta »Stazama djetinjstva«, na kojima su svoje stihove govorili i tada većpoznati banjalučki pisci za djecu: Stanko Rakita, Kemal Coco, RankoPavlović, Ranko Risojević i dr.

Prošlo je od tada skoro četrdeset godina. Branko Ćopić je otišao zakaravnima koje je vodio njegov Lijan, otišao je u čudesni svijet svoje litera-ture, u bašte sljezove boje. Ali ostale su staze djetinjstva, i njegove i dječije,koje su vječne, i na kojima skakuću neki novi dječaci. Ostao je njegov zav-ičaj, kao cvijet na reveru Oca Grmeča, ostala su njegova brojna djela kojapredstavljaju zajedničko blago, kao duhovna i kulturna vrijednost svakogdjeteta, svakog pojedinca, ma kojeg imena bio. Jer, Branko je svojim kn-jiževnim riječima gradio mostove među svim bićima, i ljudima i pticama, ibubama i travkama. Ostavio nam je široki, dječiji, ljudski osmijeh.

U ovom prisjećanju na velikog pisca, Krajišnika golubijeg srca,uđimo zajedno u svijet njegove »Ježeve kućica«, bajke u stihovima koja inajmlađeg i najstarijeg čitaoca vraća u zagrljaj zavičaja, pa bio on u nekomdijelu grada kraj rijeke ili u zabačenom planinskom selu. Takav je i slavniJežurka Ježić koji nikud neće iz svoga doma, tamo negdje na Grmeču. A s po-tomkom tog domoljuba susreo se jedan lik kojega sam osmislio, bolje reći –susreo; to je patuljak koji živi u bibliotekama i koji rado putuje. Jednostavno,zavuče se nekom piscu ili putniku u torbu, i s njim potuje od mjesta od

PPIISSAACC GGOOLL]]UUBBIIJJEEGG

SSRRCCAA

»KUĆICO MOJA, NAJLJEPŠI RAJU…«

Piše: Ismet BEKRIĆ

Sjećanje

mjesta, od susreta do susreta, od doživljaja do doživljaja. To je Palčić Či-talčić koji je za dječiji list »Palčič«, koji izazi u Sarajevu, godinama pisao oknjigama, piscima i svojim susretima. Evo šta vam ovog puta o svomeprelasku Grmeča piše taj knjigoljub…

SUSRET SA JEŽURKOM JEŽIĆEM

Znate li, dragi moji čitalčići, gdje se nalazi planina Grmeč? Da, da,znate – između rijeka Sane i Une, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.Planina je to puna visova, proplanaka, šuma i potoka. Ujesen, kad se po njojprospu čudesne boje, izgleda kao da se uzdiže iz neke bajke.

Eh, baš prošle jeseni prošao sam preko Grmeča, na putu od San-skog Mosta do Bosanske Krupe. Dan je bio sunčan, tek pokoji oblačak, kaoTošo mačak, sjeo bi na proplanak ili krošnje bukvi i hrastova. Nisam mogaoodoljeti toj ljepoti, zaustavio sam se, i malo prošetao po obližnjim šumarcima.Kod jednog oborenog stabla začuo sam šuškanje, kao da se neko vrpolji ispodotpalih listova. Jedan smeđi list počeo je da se kreće, a onda se, ispod njega,pojaviše neka mala koplja. Bile su to bodlje šumskog ježa.

Okrenuo se prema meni i blago me upitao:»Otkud ti ovdje, mali? Prvi put te vidim!«»Zdravo! Ja sam Palčić. Putujem u Bosansku Krupu, na obale

Une«, odgovorio sam, pokušavajući da izgledam smireno, ali sam ipak ko-raknuo malo unazad, da bih bio što dalje od njegovih oštrih iglica.

»A ja sam jež. Zovu me Ježurka Ježić, po onom čuvenom ježiću okojem je još dosta davno pisao pjesnik i pripovjedač Branko Ćopić«, po-hvalio se bodljikavko sa padina Grmeča.

»Oh, ti si, znači, potomak čuvenog Ježurke Ježića koji je svimsrcem, i svim bodljama, branio svoju kuću!?« obradovalo me je, da sam baštu, na pjesnikovoj rodnoj planini, u blizini njegovog sela Hašani, susreo ju-naka iz znane porodice Ježurke Ježića.

»Da, da! Po njemu sam dobio i ime!« ponosno je odgovorio slavnilovac, »s trista kopalja naoružan«.

»Baš mi je drago da sam te sreo!« uzviknuo sam radosno. »Po-hvaliću se i svojim prijateljima koji vole knjige, i koji su, sigurno, pročitalipjesničku bajku o Ježurki Ježiću koji je iznad svega volio svoju kućicu, svojuslobodicu, pjevajući joj:

'Ma kakav biomoj rodni prag,on mi je ipakmio i drag.

Prost je i skroman,ali je moj,tu sam slobodani gazda svoj'.«

»Da, da, s lista na list, s bodlje na bodlju, prenosi se priča o pla-vokosom dječaku Branku koji je jurio vječitu ribu u rječici Japra, i koji jevolio ježurke, baš zbog toga što nisu olako napuštali svoj rodni dom«, pričaomi je novi Ježurka Ježić. »A kad je Branko porastao do pisca, nije zaboraviosvog hrabrog ježića iz djetinjstva, pa je napisao i priču u stihovima o nje-govoj kućici, koju nije nikome dao, nema tog blaga za koje bi prodao svojskromni dom.«

Dugo sam još razgovarao sa Ježurkom Ježićem sa Grmeča, kojime je pozvao i u svoj skriveni dom, u korijenju jednog panja, gdje je svojupostelju spleo od suhe paprati, grančica i otpalog lišća.

Kad smo se pozdravljali, stisnuo mi je ruku, i rekao:»Pozdravi sve čitaoce, svu djecu na stazama djetinjstva, i reci im

da čuvaju i vole svoju kućicu, svoj rodni dom!«A kad sam se nakon tog putovanja vratio u svoj dom, u kutak bib-

lioteke, među knjige, ponovo sam pročitao »Ježevu kuću« omiljenog dječ-jeg pisca Branka Ćopića. Osjetio sam toliko ljubavi i topline, i toliko nekenove snage, koja će mi pomoći da lakše savladam sve nove teškoće. Proči-tajte, svakako, i vi tu himnu zavičaju i domovini, tu bajku »ispod rodnogkrova«.

I vi ćete, kao i Ježurka Ježić, kliknuti:

»Kućico moja,najljepši raju!«

Onih, koji su Ježurki htjeli uzeti dom, i koji su bili spremni da seolako odreknu svoga, odavno više nema. Ali zato:

»Po šumi, danas,bez staze,putaJežurka Ježićlovi i luta. Vještak i majstoru poslu svom,radi i čuvarođeni dom.«

UZ STOGODIŠNJICU ROĐENJA BRANKA ĆOPIĆA

Reportaža

Redovna 19. godišnja skupština je održana, 14. marta u Vekšju uorganizaciji sekcije Banjalučana iz istoimenog grada. Prisutnih 32 od38 pozvana delegata su jednoglasno usvojila sve izvještaje i radnematerijale, izabrali novo - staro rukovodstvo i usvojili budžet i planza iduću godinu. Rad saveza je pohvaljen od mnogih i možemo bitisvi zadovoljni proteklom godinom. Skupština je bila dobro posjećena,a domaćini su se potrudili da se gosti osjećaju kao kod kuće. Skupš-tini je prisustvovala naša draga gošća, predsjednik Saveza žena uŠvedskoj, Senada Bešić. Skupštinu je znalački vodio NisvetTurkanović.

Skupština Saveza održana u Vekšju

Tekst i foto: Goran Mulahusić

Naša draga gošća: Senada Bešić, predsjednik Saveza žena u Švedskoj Vrijedni domaćini iz sekcije Banjalučana u Vekšu

Delegati i domaćini ispred udruženja "Ljiljan"

ReportažaDelegati glasaju za predložene odluke

Radno predsjedništvo: Sekretar Lejla Arnautović, Faruk Sarajlić, predsjedavajući Nisvet Turkanović i Nusreta Garčević

Zlatko Avdagić:Blagajnik SavezaBanjalučana

Delegati, Almedina Kušmić i Baisa BabićDelegati: Nail Vajrača, Sabina Nuhanović i Fatima Mahmutović

Š E H E RBANJA LUKA36

Polovinom aprila, tačnije, 14-og, navršilo se šezdeset i pet godina odrješenja o osnivanju "Rudija Čajaveca", koje je potpisao Josip Broz Tito, apedeset i pet godina od regulisanja inovatorstva u istoj firmi.

Izložbu na datu temu u banjalučkom Domu mladih postavio je banjalučkifotoreporter Slobodan Rašić Bobara, a trebali su učestvovati i Bratislav BracoNapotnik, te Zoran Šimunović. Zbog prerane smrti Brace Napotnika, prvo-bitni plan se rasplinuo, ali je Bobara, uz pomoć Šimunovića ipak uspiopostaviti

vrlo originalnu izložbu.Braco Napotnik, kako je prvobitno bilo predviđeno, trebao je "referisati",

odnosno održati predavanje na temu inovatorstva, a Bobara i Šimun uraditiscenu. Razne su detalje, vezano za ovaj privredni gigant, Bobara, Braco iŠimun "pretresli" i isplanirali za izložbu. Od toga kako je čak čuveni Peleimao televizor Rudija Čajaveca, potom o nadasve razvijenoj tehnologiji ovefirme kada je "Samsung" tek bio u povojima, do požutjelih novinskih is-ječaka, sa napisima i fotografijama kako je recimo tada najpopularnijajigoslovenska grupa "Bijelo dugme" posjetila "Čajavec", samo su neki odnaslova koji upadaju u oči. Stari televizori sa originalnim zvucima i još

bezbroj interesantnih detalja, dio su kolorita koje je Slobodan Rašić Bobaraprezentovao javnosti. Uz nezaobilaznu crnu mačku, maskotu "Čajaveca".

Žestoke emocije, sa suzama, uzdasima i slično, pratile su moje obilaženjeizložbe. Dolazile su odnekud s boka ili s leđa, a potom su dobivale i obličjeu likovima starih Čajevčana koji su pomno zagledali svaki izloženi detalj.Kada sam postavila info o izložbi na svoju fb. stranicu, oglasila se čini mi sekompletna postavka "Čajaveca" iz egzila. Koliko uspomena, provedenih go-dina! Čini se da sam baš uhvatila sevapa. Nakon Bobare! Koji je, osim za većnavedeno, imao dovoljno strpljenja da mlade naraštaje vodi od eksponata doeksponata i zbori znalački...

"Vidiš, takva tehnologija ovdje postojala je još prije tvog rođenja..." Sasvojom karizmom i nevjerovatnom sličnošću Korneliji Bati Kovaču, jedan odnaših najboljih fotoreportera i ovom se izložbom upisao u one koji na na-jsvrsishodniji način predstavljaju svoj grad.

Kao svojevrsno sjećanje na budućnost.

Izložba se dešavala u sklopu INOST MLADIH 2015. a zvaničnootvaranje bilo je 15.04. u 11 sati.

Piše: Radmila Karlaš

Pred eksponatima „Čajaveca“

SJEĆANJE NA BUDUĆNOST

Foto: Slobodan Rašić Bobara


Stanice i aerodromi, u novije vrijeme, mjesta su odakle se odlazi naputovanja, a svako putovanje otkriva nam nove vidike, daje novaiskustva i spoznaje. Sjećam se svojih putovanja iz djetinjstva i stare au-tobuske stanice u centru grada. Masa svijeta žurno se talasala, posvudaljudski žagor i miris goriva, i mnoštvo lica, čini mi se mnogo vedrijihod ovih koje danas susrećem u gradu. Sjećam se i stare, zapuštenezgrade, daskama ograđene, sa zakovanim prozorima i vratima. Pam-tim i očeve riječi, da se umjesto autobuskih perona tu nalazila pruga ida je tada ćiro veselo zviždukao njome, a da je to zdanje stara žel-jeznička stanica. Otac se ljutio i govorio da tu zgradu, koja je i daljebila lijepa, što prije treba obnoviti i namijeniti nekoj kulturnoj ustanovi.

STANICA KAO UMJETNIČKA GALERIJA

Zgrada željezničke stanice izgrađena je 1891. kao monumentalnozdanje u neorenesansnom stilu, a povezivanje Banjaluke sa Evropomtračnicama bio je veliki civilizacijski skok za, u to vrijeme malu, balka-nsku kasabu. Zdanje je služilo kao željeznička stanica, sve do njenogpremještanja na današnju lokaciju, nakon čega je zgrada zapuštena.Ipak, nakon obnove, zdanje je na veliku radost poštovalaca kulturedato Umjetničkoj galeriji.

Galerija svom osnutku može ''zahvaliti'' banjalučkoj tragediji1969. Tada je cijela nekadašnja Jugoslavija pokazala veliko srce i ple-menitu dušu i pomogla zemljotresom razoreni grad. Umjetnici su po-mogli donacijama svojih umjetničkih dijela, koja su činila prvi funduskada je Galerija osnovana te 1971. godine. Narednih decenija fundusse uvećavao otkupima djela sa značajnih izlozbi, kao i novim donaci-jama i poklonima.

Nerijetko sam sa bratom, rodbinom i prijateljima posjećivao Ga-leriju i pratio izložbe, a za ovo zdanje veže me i Međunarodni šahovskiturnir koji se najčešće odigravao upravo u Galeriji. Iako nije bio na-jviših kategorija, ipak je ovaj turnir u šahovsku orbitu lansirao jednogGarija Kasparova, a učesnica i pobjednica turnira bila je i tadašnja sv-jetska prvakinja Maja Čiburdanidze koja je sredinom osamdesetihpočistila svoje muške suparnike. Meni se u sjećanju urezao i turnir iz

Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

BOGATSTVO FUNDUSA MUZEJ

Sa nekadašnje stani

3739

1987. na kom sam bio demonstrator partija koje su igrali majstoridrevne igre, a koji je osvojio velemajstor Krunoslav Hulak. Kada jejedne večeri u jeku borbe na 64 polja nestalo struje, prespremni sudijapok. Dragan Vještica odnekud je izvukao ogromne svijeće i izazvaoopšti smijeh prisutnih.

UMJETNIČKA EVROPA U BANJALUCI

Naviku odlazaka u Galeriju, a od 2004. Muzej savremene umjet-nosti Republike Srpske, sačuvao sam do današnjih dana, često udruštvu i svoje Sare. U njemu je mnogo dešavanja, veoma značajnih,a dok nastaje ovaj tekst traje i izložba Sigmara Polke, poznatog nje-mačkog fotografa i slikara, prošle godine posebno interesantna bila jeizložba instalacija Brede Beban, nekoliko posljednjih godina redovnose održavaju izložbe pobjedničkih karikatura sa konkursa Pjer. Ali, dabi se shvatio značaj i domet radova (slike, grafike, crteži, kolaži, skulp-tire, instalacije) iz fundusa depoa Muzeja, treba istaknuti izložbu iz2004. godine, pod nazivom Evropska savremena umjetnost iz fun-dusa Muzeja savremene umjetnosti RS, koja je pružila uvid u evrop-sku umjetnosti druge polovine dvadesetog vijeka. U Evropi je to periodumjetnosti brzih promjena stilova, inovacija i u misaonom i utehničkom stilu, velikih sloboda u upotrebi materijala i različitihmedija istraživanja i izražavanja. A u istočnim zemljama, zbog izolo-

vanosti, prisutan je nastavak kontinuiteta umjetnika školovanih naiskustvima moderne, između dva svjetska rata. Ova izlozba prikazalaje svu tu raznolikost: djela koja pripadaju pravcu intimizma (Gvozde-novic, Todorović, Sokic...), realizma (Kalvdzijev, Luzina,Paraskevov...), konstruktivizma (Verna, Percz...), lirske i geometrijskeapstrakcije (Ivačković, Beandoin, Misirlić, Numankadić, Čelić...), ap-straktnog ekapresionizma (Murtić, Lubarda, Messagier...), optičke ikinektičke umjetnosti (Šutej, Biasi, Richter, Ginter Uecker, Otto Piene,Heinz Mack...), enformele (Popović, Basaga, Kos...), nove figuracije(Ivančić, Omčikus, Kragulj, Pignon...), nove fantazije (Ciuha, Šuš-taršič, Kavurić...), konceptualizma (Dimitrijević, Mojović, Stili-nović...), slikarstva bojenog polja (Tadić), i postmodernizma (Blatnik,Zaplatil, Dobrović, Ivančić, Seder...), kao i djela balkanskih umjetnikakoji su uspjeli da pomire lokalno i globalno u korist univerzalnih vri-jednosti.

Naravno, trebalo bi nam mnogo više prostora da pobrojimo svebitne autore čija se djela nalaze u fundusu Muzeja savremene umjet-nosti. Danas se fundus uvećeva i djelima mladih autora, čije vrijemetek dolazi.

Iz zgrade nekadašnje zeljezničke stanice, danas ne možete otići nina putovanje vozom, niti na putovanje autobusom, ali možete uvijekiznova započeti putovanja u čudesne svjetove umjetnosti.


JA SAVREMENE UMJETNOSTI RS

ice – u čudesni svijet

40

Suncem obasjana Krajiška ljepotica, kako primjećujem na sabahprogramu RTRS, iščekuje ”bogatu” proslavu sedam decenija oslobođenjaod fašizma. Čitam pomalo i novine pa tako saznajem da će udarni događajidanašnjeg svečanog dana biti trka, nešto ala maraton. i polaganje vijenacana biste narodnih heroja. Jedino što je vrijedno hvale jeste akcija UG”Oštra nula” koja je, uz učešće svojih prijatelja iz čitave BiH, organizovaliakciju ”Banja Luka je i moj grad”. Podrazumijeva se da ova akcija nemanikakve veze s gradskim vlastima, niti od njih oćekuje bilo kakvu pomoć. ”Ovom akcijom želimo da ukažemo da Banja Luka nije grad jednog čov-jeka, jedne partije, jednog režima i postojećih kumsko-rodbinskih veza,već da je to grad svih građana i građanki Bosne i Hercegovine”, objašn-javaju iz ”Oštre nule”. Čitam, dalje, kako je popodne gradonačelnik Gavranović rezervisao da

”građane” počasti velikom tortom. Alal vjera! Nakon džabane, svi svojimposlom, jer, na kraju krajeva, šta je 22. april ”Banjalučanima” naspram,recimo, 9. januar. Jedino, ako se nisu uspjeli dočepati parčeta torte, zadnjašansa je bila roštilijada i (čuj) pasuljijada na trgu ispred ”Boske”. Sve je to,doduše, i normalno suhoparno i bezidejno jer šta očekivati od ljudi kojiovaj grad ne osjećaju kao svoj. Hebi ga, gdje god svrnu svoj izgubljeni (usvemiru) pogled, nigdje njegove njive, njegove šume i zemljoradničkezadruge. Imao sam pregršt prilika da ih promatram tokom mojih rijetkih,nažalost turističkih, posjeta mom gradu. Lako ih je prepoznati. Savijaju,dok hodaju, noge u koljenu. Šta ćete, ostalo zauvijek zabilježeno u krvi igenima, navikli ljudi uzbrdo hodati pa grabe li grabe i po ravnom. Ima još

jedna caka. Naime, pomalo zabezeknuto izvijaju vratove i gledaju u visokezgrade oko sebe. Pa normalno, uvijek pomislim - i ja bih se tako ponašaokada bih se našao izgubljen u šumi... ...Nekada davno, da sam na današnji dan bio daleko od Banje Luke, imamosjećaj da bih presvisnuo od muke. Ma, ko bi zamislio ne gledati tada oneveličanstvene vatromete sa Kastela pa ih je čitav grad mogao posmatrati iuživati u njima. A tek ona gužva, desetine hiljada ljudi u centru, od Naro-dnog pozorišta pa sve do ”Palasa”. Na sve strane vidite razdragana lica, os-mijeh naprosto isijava iz ljudskih očiju. Danas, na žalost, takvih osmijehanema a iz ovih očiju izbija praznoća, hladnoća i mrak. Zato i jesam danasravnodušan. Pràvo se zaledile one biste heroja, velikih ljudi, iskonskih an-tifašista kada svako malo ugledaju kojekakve promenade spodoba, ucrnom, sa šubarama na glavi i crnim zastavama sa mrtvačkim glavama.Nažalost, ostali su skamenjeni, ne mogu se pomjeriti, a inače… A taman ihbanjalučke vlasti naštelile na mjesto odakle imaju odličan pogled premaglavnoj ulici i nekadašnji Dom kulture.

Posebna je priča Vrbas tog nekadašnjeg 22. aprila. Od Šehera panizvodno, sve do Rebrovačkog mosta, i sa lijeve i sa desne strane dimi li sedimi. Roštilji gotovo načičkani na svakih desetak metara. Čuje se pjesma iglasan smijeh. Dječurlija ganja loptu, stariji pomalo rakijaju i veselo čavrl-jaju, dok se gajbe piva hlade u vrbaskom plićaku. I slučajni prolaznik jedobrodošao. Običan čovjek je bio zadovoljan i sa malo. Važno je da jeduša puna a srce titra. Ipak je jedan ovakav dan u godini (uz nezaobilazni1. maj).

Posebna je priča dodjela plaketa i nagrada zaslužnim građanimapovodom 22. aprila. Nekada davno, tačnije sve do početka rata u našojzemlji, bila je to prestižna nagrada i uglavnom su je dobivali zaista za-služni građani. Od rata naovamo sve je postalo sprdnja. Em nagrade dobi-vaju oni (uz časne ali rijetke iznimke) koji zaista nemaju nikakve veze sagradom na Vrbasu (jer im taj grad služi samo kao sredstvo za neke njihoveinterese), em u sebi nemaju, koliko je crno ispod nokta, ljubavi premagradu! Sve u svemu ili vam ga - suma sumarum, za 22. April, dakle danas,ovdje u Švedskoj, obući ću odijelo i na rever staviti crni flor i žmirit ću ipokušati se prisjetiti one moje lijepe i nadasve drage Banje Luke.

Uz 22. april - Dan oslobođenja Banje Luke

”BANJA LUKA JE I MOJ GRAD”ili

PRAZNIK KOJEGA NEMA KO DA SLAVI

Tekst: Ozren Tinjić


Foto : Muhamed Gafić

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

Putopis

Buđenje jako rano, prije 5. Brzo umivanje, kafa i pravac aerodrom.Pošto su karte spremne, bez problema prolazimo policijske kontrole naaerodromu. Da malo pojasnim: policijske kontrole na svakom aerodromusu rigorozne, a u Adis Abebi posebno. Nema ulaska u aerodrom bez ski-danja cipela, kaiša i tako detaljnog pregleda da čak malo i nervira. Ali sadruge strane, čini se da su putnici sigurniji nego na nekim drugim mjes-tima. Same kontrole su uvedene zbog položaja Etiopije, zbog njenog na-glog razvoja i miješanja svih religija. Ekstremistima svih vrsta je uvijekpotrebna pažnja i pozornost. Još ako pri tome žele zlo jednoj zemlji kojase razvija, kud će bolja šansa ako nije zaštićen aerodrom. Inače, i ostalamjesta u Etiopiji su pod strogom kontrolom, i niti u jedan restoran ilišoping centar nije moguće ući bez prethodne provjere na vratima.

Nakon aerodromskih procedura, ukrcavamo se u avion i letimo premasjeveru. Planirali smo prvo obići gradić Lalibela, a zatim gradove Bahi-dar i Gondar. Cijeli put je planiran od četvrtka do nedjelje.

Zašto uopšte obilazak Lalibela-e? Na 2700 m nadmorske visine,nekih 550 km sjeverno od Adis Abebe, nalazi se mjesto na kojem suisklesane monolitne crkve. To mjesto je trebalo da simbolički predstavljaAfrički "Jeruzalem" a počelo se sa izgradnjom kada je sultan i vo-

jskovođa Salahudin osvojio Jeruzalem 1187. g. Ukratko: Lalibela jedrugi po redu sveti grad, iza Aksuma, a pored jedanaest monolitnih crkvi,postoje putevi koji su također uklesani u stijenu i koji predstavljaju rijekuJordan i povezuju te crkve međusobno.

Veličina ovih objekata varira. Najveća crkva je Beta MedhanemAlem, a najpoznatija je ona sa razglednica, crkva Saint Gorges. Svaka jepo nečemu značajna, a da bi se detaljno obišle, treba odvojiti najmanjejedan dan. Obavezno treba uzeti prevodioca/vodiča koji će na određennačin dočarati svetost objekata. Ono što zapanjuje je da se kompletan lotcrkava zajedno sa putevima isklesao, kažu, za 25 godina, i da su samomiskopu pomagale više sile. Nevjerovatni su ti građevinski radovi kadaznamo da u to vrijeme nije bilo bagera, buldoždera, kamiona i ostalihpomagala koje danas imamo. Sami inženjerski proračuni su također za-panjujući. Odlaganje iskopanog materijala je rađeno sa velikom pažn-jom. Vezano za veličinu i vrijeme radova, danas postoje različitamišljenja: jedni istraživači tvrde da su se radovi nastavili i narednih 100-150 godina, opet drugi tvrde da su neke od crkvi bile počele da se izvodekao fortifikacijski objekti i do 500 godina unaprijed za vrijeme aksumi-janske civilizacije. Graham Henkok u svojoj knjizi o Etiopiji tvrdi da sucrkve izgrađene uz pomoć vitezova Templara. Na ahmaric jeziku Lali-bela znači med, a majka kralja Gebre Mesqel Lalibelae je to protumačilakao znak pošto je malog kralja po rođenju okružio roj pčela. Crkve su podzaštitom UNESCO-a i u posljednje vrijeme vrše se radovi na rekon-strukciji, kako bi se zaštitile od propadanja. Naš obilazak je bio par danaprije ortodoksnog božića, odnosno 2-3 januara. Interesantan je prilivhodočasnika iz cijele Etiopije na ovo mjesto. Po samom dolasku, okocrkvi smo primijetili grupe ljudi koji spavaju na otvorenom, hrane se i

ETIOPIJAETIOPIJATekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Crkva Bete Medhanem Alem

Putopis

43

lože vatru zajedno. Od aerodroma, koji je na 1700 mnv, do grada vodiuska, krivudava ali sve u svemu pristojna cesta. Pored auta, putem sesusreću vjernici sa vrlo malo tereta na sebi.

Uglavnom su to porodice i svako sa sobom nosi neku vrstu pro-stirke za spavanje, granje za potpalu i hranu. Naravno, i djeca imaju svojzadatak i gone stoku isped sebe, od koje dobijaju mlijeko i vjerovatnohranu. Niko se ne buni, nikome nije težak uspon. Možda nama strancima,koji imamo koju kilu viška, ovakav poduhvat ne bi škodio.

Ulazak u crkvu je opet zanimljiv na svoj način. Veličina najvećecrkve je impozantna, i tu je stvarno veliki broj ljudi svrstanih u raznegrupice. Jedni se mole, drugi stoje, treći pjevaju, pričaju itd. Također, ujednom dijelu postoji, navodno, mali dio drvenog križa na kojem je Isus

razapet, i to je svetinja koju vjernici pokušavaju dodirnuti. Samo drvoje, kako sam primijetio, od silnih dodira glatko kao ogledalo. U svakojod crkvi postoji zavjesa ispred koje stoji pop-sveštenik sa jednim ili dvakrsta u rukama.

Ortodoksna etiopska crkva daje veliki značaj zavjetnomkovčegu "Ark of covinent", koji je Mojsije dobio od Boga i u kojem senalazi deset zapovijedi. Interesantan je i put samog kovčega po KebriNagast, knjizi Etiopskih kraljeva, ali o tome drugi put. Elem, sama zav-jesa skriva sliku svetog od najsvetijeg, i obično se iza zavjese nalazi ireplika zavjetnog kovčega.

Nama, običnim smrtnicima, nije dozvoljen pristup tome. Svaki odpopova, ima svetu knjigu ispred sebe napisanu na staroahmarskom pismuGez, koji je još u upotrebi jedino kod sveštenih lica, koji tu knjigu čitajui u isto vrijeme propovijedaju. Legenda kaže, a i svaki Etiopljanin će topotvrditi, da zavjetni kovčeg postoji i da se nalazi u Aksumu, prvom sve-tom gradu Etiopije. Po toj legendi, u jednoj od crkava postoji prostorijau kojoj se nalazi kovčeg i samo jedan određeni čovjek-sveštenik, zavje-tovan, može boraviti u njoj. Kovčeg je, navodno, toliko moćan da uslučaju dolaska u pogrešne ruke može prouzrokovati mnogo zla.

Pored crkvi u Lalibeli, zanimljive su tradicionalne lokalne kućice, unarodu poznate kao tukule. Tukule su okrugle građevine, izgrađene od ši-blja i blata, sa krovom od snopova trave kroz koji kiša, koliko god da jejaka, skoro nikad ne prodre. Kućice su podijeljene u dva dijela: jedan zastanovanje, a drugi za čuvanje stoke. Postoje i tukule na sprat i onda je uprizemlju stoka, dok je na spratu porodica.

Oko dvorišta tukula je ograda od šiblja sa trnjem, kako bi odbilaeventualne divlje zvjeri kojih je Etiopija puna, a naročito hijena, kojihima posvuda. U samom dvorištu se nalaze instrumenti za kuhanje i ko-jekakve druge stvari potrebne jednom domaćinstvu. Hoteli u Lalibeli supristojni i jedino što je potrebno je ranija rezervacija, obzirom na brojturista koji posjećuju ovo mjesto. Nakon doručka, pozdravljamo se saLalibelom i krećemo za Gondar.

S obzirom da smo predvidjeli sve moguće komplikacije, unaprijedrezervisane avio karte, hoteli i prevozi su nam uveliko olakšali putovanje.Samo sa ručnim prtljagom, nismo imali potrebe za dugim čekanjemnakon slijetanja aviona, nego smo se uputili direktno prema izlazu i uhodanje.

Gondar je u ranijem periodu bio glavni grad Etiopije i u njemu sustolovali kraljevi koji su sagradili veličanstvene srednjevjekovne dvorce.Napomene radi, na cjelokupnom području Afrike, Gondar je jedini gradu kojem postoje očuvani srednjevjekovni dvorci sličnim onim evrop-skim. U ranijem periodu, prije 16-tog vijeka, sami kraljevi nisu imalineko stolno mjesto nego su živjeli sa kompletnom svitom i familijom ušatorima, te su se kretali po kraljevstvu.

Tako su i nastali pojedini gradovi . Gondar je nastao u 16. vijeku kaotrgovački grad. Grad je lociran na nadmorskoj visini od 2100 metara inalazi se na planinskom dijelu koji završava na zapadnom dijelu jezeraTana, najvećeg jezera u Etiopiji.


Unutrašnjost crkve

Crkva Sankt George

Tipična "Tukula"

Dvorac kralja Fasilidisa- Gondar

Putopis

44

Kralj Fasilidis je ostavio možda i najveći građevinski trag uGondaru, a u bazenu, većem nego što je olimpijski, i danas se vršemasovne svetkovine, pogotovo u periodu ortodoksnog praznika Timkat(6. januar). Prilikom obilaska dvoraca, imali smo vodiča upućenog iškolovanog za taj posao. Tu smo saznali za legende vezane za etiopskucrkvu, potomke kralja Solomona, otkud jevreji u Etiopiji, što je kasnije

vodilo za daljnja istraživanja i naukovanja. Gondar je poznat po svomuniverzitetu za medicinu koji je jako rigorozan, međutim kada izađetekao doktor sa tog univerziteta, sigurno nećete imati problema u dobijanjuposla. S obzirom da je to jedan od najjačih državnih fakulteta, državasnosi veliki dio troškova, a po završetku, doktor je dužan da radi udržavnoj službi 2-3 godine. Za daljnji obilazak grada iskoristili smo sinanašeg druga Fekada, uspješnog studenta četvrte godine medicine.

Uz njega smo prošli ostale dijelove Gondara, i pojasnio nam jekako teku pripreme za praznik Timkat. Naime, u isto vrijeme krenupovorke iz nekoliko crkvi i procesiraju dok se ne sastanu na glavnoj cesti.Posljednji dan se okupe ispred bazena sa vodom, koju su svešteniciposvetili. Nakon liturgije i prosvećenja, mase skaču u bazen kako bi sedoživjela neka vrsta pročišćenja, slično kao i potapanje u rijeci Jordan.Završetak obilaska Gondara vodi nas u Bahir Dar, grad na južnom dijelujezera Tana, u kojem počinje veličanstvena rijeka Nil. U Etiopiji, taj krakNila poznat kao Plavi, nazivaju Abay. Geografski, grad je baš na obalijezera na oko 1800 metara n.v. Pošto je Bahir Dar jedan od centaraproučavanja Etiopske Tawhedo crkve, iz grada je moguće pristupitinekim otocima na jezeru na kojima se nalaze crkve i gdje su se za vrijemeratova skrivali sveštenici. Pored sveštenika tu je sakrivano i crkvenoblago za vrijeme invazija, bombardovanja i ostalih nepogoda. Čak sespominju i otoci kao ranije prebivalište Zavjetnog kovčega, prije nego

što će biti premješten u Axum. U Bahir Dar-u oko jezera Tana nalaze semnogobrojni hoteli i restorani a "Fish gulash" je uglavnom odličan gdjegod da se naruči. U jednom od tih restorančića nalazi se žalo u blizini nakojima se mogu vidjeti mnogobrojne ptice. Jezero nije dobro za kupanje,pored nilskih konja koji su vidljivi navodno je voda prepuna bilharzije,i nismo vidjeli da neko ulazi u vodu. Današnje jezero je manje nego štoje ranije bilo i trenutno je dužine oko 80 km i širine 60 km. Maksimalnadubina jezera je nekih 15-tak metara. Razne vrste pelikana i ostalih pticase mogu vidjeti na i oko jezera, kornjače se također mogu sresti prilikom

sjedenja u nekom od restorana na samoj obali. Jezero se puni sa više ri-jeka i do 10-tak, zavisno od sezone. Sa jednog dijela se pružaveličanstveni pogled na veliki Nil, Abay, koji kasnije ide Etiopskim kan-jonima i klisurama te prelazi u Sudan i u Khartumu se spaja sa BijelimNilom.

Učešće Plavog Nila je najmanje 60%, a u kišnoj sezoni i do 80%ukupne količine vode u rijeci Nil.

Pogledom iz zraka vidi se veličina jezera a kasnije i rijeke koja pro-tiče kanjonima dubokim i do 1500 m. Ovdje je moguća uporedba sa Ve-likim kanjonom u Sjevernoj Americi. Nakon obilaska ova tri grada nasjevernu Etiopije, krećemo prema aerodromu i Adisu, kako bismo seodmorili i nakupili snagu za daljnje putešestvije. Tu ćemo provestiodređeno vrijeme i prikupiti neophodne informacije kako bismo mogli uzistu preciznost organizovati put na istok zemlje. Bazen za svetkovine Timkat

Početak rijeke Nil

Skup dvoraca, pored dvorca Fasilidisa

Jezero Tana



Sunce je jučer zašlo, “potonulo” u Sredozemno more,gledano sa tel-avivske geogr. širine, u 16.45 h. Od sada ćese polako tačke zalaska pomijerati prema Sjeveru, što značida će dan postajati duži. Malo čudno, i na prvi pogled neo-bično, početkom zime i nastupom najhladnijih dana, krećemose prema ljetu. Skupa sa Suncem, sa svim solsticijima i peri-helima, putujemo eliptičnom periferijskom putanjom kroz Mli-ječni put brzinom od 230 km/h, na udaljenosti od 26.000svjetlosnih godina od centra naše galaksije. Nagib Zemljineosi u odnosu na galaktički ekvator iznosi 23.5 stepena.Svakih 25.868 godina, os ispiše pun krug. Tada se na putanji(zvanoj Precesija, ili put kroz Zodijak) događa poklapanjerotacijske osi Zemlje s galaktičkim ekvatorom. Taj procestraje dvadesetak godina (posljednje poravnanje bilo je23.12.2012. god). Prema astronomskom proračunu zadnjeledeno doba moglo se dogoditi 9250. god. p.n.e. Do tadavladala je na čitavoj sjevernoj hemisferi izuzetno blaga klima,računajući i subarktičke predjele. Da li idemo u susret dugomljetu, ili, dugoj zimi…?

U tim razmjerima šta predstavlja “Nova godina”? Nekomepuno, dok veganima znači svirepo pogubljenje desetak mili-jardi duša (prasići, jagnjad, telad, ćurke, patke, ribe, asnobovi višeg ranga zadovoljiće se afrodizijacima pravljenimod jezika ptica pjevačica, nosorovog roga, peraja morskog

psa, i tome sl.). To je u stvari “praznovanje” povijesnih i as-tronomskih falsifikata. Da stvar bude gora, takvih “novih god-ina” ima nekoliko (katolička, pravoslavna, jevrejska,muslimanska, kineska…), pa sva žrtvovanja treba pomnožitisa brojem globalnih praznovanja. Zatim slijede “Uskrs” i“Vaskrs”, slave “svetaca”… Čast Hristu, Isi, ali datumi Pe-saha, odnosno “Pashe” su grubo naštimani od strane Rimakoji je predao Hrista u šape židovskom notornom klero-krimi-nalcu i srebroljupcu Kajafi. Papa Silvester Prvi je pak uživaou ljudskoj krvnoj žrtvi (o tome više u mom tekstu “Paganskapoema”, http://tacno.net/sarajevo/marjan-hajnal-paganska-poema-2/). Na već ionako opustošenim šumskim lokalitetimanemilosrdno će se “u ime Hrista” posjeći deseci milionamladih jelovih stabala. Pridoda li se svemu do nivoa doktrinerazvijena “teorija” liječenja mamurluka, nakon nekoliko mili-jardi ispijenih boca raznih vrsta alkoholnih pića (one plastičneod sokova plutaće površinom rijeka i jezera) od čega bas-noslovno profitira narko-mafija, a koju direktno reketira mafijavišeg ranga, ona vladajuća, preostaje samo da se zaključi daslavoljubivi ljudi ritualno slave drevno pagansko BožanstvoSmrti. Politizirani kler puni svoje tezore zahvaljujući ljudskojnaivnosti i neznanju, ali i kada znaju, isti se slijepo-fanatično-zadrto pozivaju na “tradiciju” (!?), sentimentalno se vezujućiza dječju radost (kao da djeca ne trebaju poklone u vidupažnje i ljubavi tokom cijele godine). Na kraju, kako da kori-jen sofisticirane pedofilije i kult smrti imaju ikakve veze sapažnjom i ljubavlju prema djeci? Nisu li u toj projekciji vječitonedorasle djece skriveni auto-destruktivni anticivilizacijskiporivi oslobađanja svakog zla, u ime “svojih” “svetaca”,“svoje” “slave”?

Za Sunce je ta mizerija krvožednih kreatora najcrnje mag-ije irelevantna, ono revnosno životodavno kruži sa svojombraćom i sestrama oko centra svima, nažalost zajedničke,Galaksije.

PLANETARNAPROSLAVA KULTA SMRTI

Piše: Marjan Hajnal

4646

Od šume u zimu, proljeće i ljeto za nijansu više volim šumu ujesen, oktobra. Tek u ovom mjesecu počinjemo shvatati veličinuBožjeg stvaranja i maštovitosti u nijansama ljepote. Pokušajte barpribližno odogonetnuti sve boje koje nam oktobarska, bjelogoričnašuma nudi, odustat ćete nakon sto i neke nijanse zelene, a gje su os-tale…

Volim jesenji vjetar u šumi. Tek ovdje vidimo njegovu pravusvrhu i moć, kada se zavuče u još bujne šarene krošnje, fijuče, cvili,moćno zatrese svako stablo i cijelu šumu odjednom, a spektar bojaleti i pada na tlo, već prekriveno šarenim lisnim tepihom.

Sunčani dan, zapadni vjetar, moćan, razigran, danas me odmamiu šumu. Nosim korpicu za svaki slučaj. Znam da nakon mnogosunčanih dana moj redovni ulov gljiva neće biti kao prethodnih dana,ali isto tako znam da mi šuma uvijek spremi neki poklon. Sa šumamasam uvijek imala neki poseban odnos.

Oduvijek sam je smatrala jednim velikim bićem i nekako sampažljivo po šumi hodila, pazeći da je ničim ne uznemirim. Ima neko-liko godina, ili sam duhovno dozrela ili sam skroz prolupala, sve za-visi kako ko na to gleda, a mene baš i briga, ja radim po svom, prijenego uđem u šumu, jasno i glasno joj se obratim kao dobrom do-maćinu na pragu kuće, i kažem „ Šumo, moja šumice, mnogih bićamajčice, primi me u svoje okrilje, ako odlučiš da mi ponudiš nekipoklon, rado ću ga uzeti, a ja ti obećavam da ni jedno tvoje biće neću

namjerno uznemiriti i povrijediti..hvala ti!“.. i nakon toga uđem sadubokim poštovanjem u šumu. Zanimljivo, nedavno tek pročitah kn-jigu o drevnim slovenskim bogovima i tamo pročitah sve poznato obogu Velesu ili Volosu, neki ga još zovu Gospodarem šume. Smatralose da je taj dobri slavenski bog bio bog životinja, polja i šuma,odnosno plodnosti, vegetacije i života u najširem smislu. I sada sepitam nisam li nekako pročitala utisnutu informaciju u svoj slaven-ski genetski kod o postojanju tog drevnog boga i njemu se sve vri-jeme molila u šumi. Kako god, ja se prepustim šumi i kažem, vodime!

Zanimljivo, tumaram, reklo bi se nasumice i uvijek budem dove-dena do najljepšeg i najbogatijeg nalazišta gljiva, ili drugih plodova.Danas nije bilo gljiva. Nisam razočarana, mnogo sam ih ubrala zad-njih dana i zahvalih se šumi na darovima. Vjetar je duvao, suncenalazilo uske prolaze kroz ogromne, desetometarske bukve i hras-tove, još gusto olistale sada već šarenom krošnjom, opalo lišće šuštipod nogama, suhe grančice pucketaju. Na samo desetak metara odmene brz pokret i obradovah se kada prepoznah vitki obris srne,jedne od četiri iz šumske porodice ovih prekrasnih životinja.

Znam da će se pojaviti i ježurka ježić kojeg uvijek sretnem uodređenom dijelu šume. Po ljuskama od oraha koje nalazim ispoddrveća, slutim prisustvo vjeverica, ali se ne daju mom oku. Sretnemlisicu, malenog žutog tijela, lepršavog repa, i hitrog zečića. Radu-jem se tim šumskim susretima. Osluškujem pjev ptica kojih ovdje u

Mirjana Kapetanović: ŠUMOLJUBLJE

VOLIM JESENJI VJETAR U ŠUMI...


4547

Kozjanskom kraju u Sloveniji ima vrlo rijetkih, čak i jedinstvenihvrsta. Dugorepi djetlić kucka mi iznad glave. Zastajem da ga vidim.Čudo ljepote i spretnosti. Vodi me šumica svojim stazama, prepuš-tam se i nastojim u pogled ugurati što više ljepote odjednom. Podnogama osjetim nešto drugačiju podlogu... bockave čahure. Kesten!Na glas rekoh obradovana. Kesten u šumi…ne onaj na pijaci, naba-can na hrpu, sa napisanom cijenom, nego kesten... iz davnog djet-injstva.

Imala sam ne više od pet godina. Tata je jedne oktobarske, istoovako sunčane i lijepe, neradne subote, rekao, onim svečanimglasom, kojim je najavljivao nešto značajno: “Idemo danas u Obreu kestene!“ Da je rekao Nju Jork, Tokio, Havaji... manje bih seobradovala. Obri su mjesto tatinog rođenja, na desnoj obali velikogJablaničkog jezera. Do tamo se putovalo prvo vozom ili autobusomdo Ostrošca, a onda bismo se spuštali do blatnjave obale Jablaničkogjezera, zviždukom, oštrim, dugim pozivali bi čamdžiju koji jetrenutno bio slobodan, kratko bi tata sa njim pregovarao o cijeni pri-jevoza i onda bismo se svi , nas petoro, smještali na izlizane klupiceširokog čamca, čamdžija trzajem palio pentu na naftu, ona bi zabrek-tala ratatratatara i motor je upalio, okretom ručice naš vozar dodajegas, usmjerava kljun ka sredini jezera i mi krećemo.

Oštro čamac siječe, tamnu od velike dubine, vodu, kratko sezabavljam gledajući talasiće koji se stvaraju oko čamca, a ondaočekujem tatinu priču. Uvijek bi nam objašnjavao da se evo sadavozimo tačno iznad starog Ostrošca, koji je bio ne selo kao sada,nego varošica, općina, sa svim sadržajima koje treba da ima jedangradić. „Evo ovdje, tačno ispod je nekada bila željeznička stanica irestauracija, tu su gospoda sa damama izlazili na malinovac i će-vapčiće, a evo sada se vozimo iznad zgrade Općine, evo još malo iprijeći ćemo preko moje škole, a blizu škole bio mostić, sa njegasmo nekada skakali u Neretvu. „ Vozimo se tom silnom vodurinomi ja ne vidim vodu nego dame i gospodu i restauraciju iz koje se vidikada pišteći prolaze dugi vozovi sa crnom, parnom lokomotivom, aćevapčići se peku na roštilju u bašti dok gospoda ispija malinovac.

I negdje vidim musavu dječurliju kako se naguravaju na ograditog nevidljivog mosta, skaču u Neretvu, čiji tok je uništen, prekrivenovim ogromnim jezerom… „Tata, a kako je nastalo ovo jezero?“ sje-tim se da upitam. „Umjetno, napravljeno, pregradili Neretvu i svepotopili!“ „Ko?“ vrisnem užasnuta. „Vlast!“ bez objašnjavanjaodgovori tata, a ja se ne usudih više pitati. Ostade mi vlast nekastrašna riječ, neobjašnjiva, nešto što uništava škole i dame i gospodui željezničke restauracije, i mostove, a najstrašnije od svega,Neretvu…

Još opterećena pitanjima bez odgovora klipšem uz brdo za ocemi majkom. Nakon pola sata pješačenja stižemo u Gaj. Gaj je šumakestenovih stabala, koje je moj deda Vojka posadio svojim rukamatamo neke davne 1922. godine, kada je kao mlad, tek oženjen čov-jek došao iz Mostara u ovaj kraj da stvara vlastitu familiju, stiče inamiče. Moji su bili trgovci, a pradjed Milan poslanik u Mostarskomsrezu, kraljevine SHS. Bilo je to vrijeme poslijeratno, vrijeme novedržave nastale nakon pada velike Austrougarske, vrijeme ogromnihdruštvenih prelamanja. Moj pradjed je bio veoma poštovan čovjek icijenjen političar. Voljeli su ga ljudi svih vjera i nacija.

Tako srete svog velikog prijatelja bega Ajanovića iz Repovaca uMostaru, te uz kahvu eglen po eglen, beg, uznemiren novim poli-tičkim previranjima, upita mog pradjeda Milana da li zna šta sesprema begovatima i aginlucima. Ne znam da li je otkrio velikudržavnu tajnu, ali otkri prijatelju da se sprema jedna od agrarnih re-formi kojim bi se ograničila imovina nad zemljom dotadašnjim vlas-nicima begovima i agama. Šta da radi, vidjelo se na snuždenom begu

šta misli. Imanje je kod njega veliko, srezaće mu ga, vlast je vlast,oteti, bolje rečeno. Treba djelovati, što prije. I odluči beg. „Milane,pobratime moj, bi li ti kupio moje imanje u Obrima?“ Nađe se za-tečen tim pitanjem moj pradjed. Nije mu na um padalo da kupuje, aopet ovakva se ponuda ne dobija često. Kako tako, dok su pojeli jošpo porciju vrućeg bureka, dvojica pobratima se rukovaše i zaključišeusmeni, a nekoliko dana kasnije i pismeni ugovor o prodaji imanjau Obrima. Moj djed i baka su se taman vjenčali i potajno sanjali dase osamostale, a kao dar sa neba dođe im tog dana otac i reče da sepakuju i sele u Obre kod Ostrošca. U ono vrijeme to je bilo hrabro idaleko od zavičaja, ali to ni malo nije umanjilo radost mladog para.I čim se doselio moj dobri Vojka, odluči da zasadi mlade kestenove,čuo je da dobro rađaju u ovom, inače blagorodnom kraju. I novukuću je sazidao, vinograd zasadio, šljive, jabuke, kruške…narađalidjece moji preci, stekli i namakli. Kestenov gaj rastao i obilato rađaosvake godine. Bilo kestena i za domaće i za prodaju u dalekomDubrovniku gdje je djed vozom odvozio voće iz Lisičićkih i Klišan-skih voćnjaka, prodavao, a nazad dovozio „prtokale“ kako je nazivaonarandže. Lijepo je posao išao, a onda poče rat. Smjenjivale se vo-jske na kazanu kod mog djeda, partizani jer je djedova kuća sigurnai gostoljubiva, ustaše, jer je bolje kod jedinog Srbina u kraju obje-dovati da se ne pravi šteta „svojima“, četnici opet, jer je jedini Srbin,a ko će koga ko svoj svoga... elem nahrani se moj djed vojski. Triputa ga izvodili na strijeljanje u taj njegov Gaj. Prvi put ustaše,spasili ga komšije domobrani, drugi put Talijani, spasili ga četnici,treći put Švabe, zapucali partizani, deda kutarisao glavu, a Gaj mugotovo, pa omrznu, nije šala tri puta u njemu gledati smrti u oči. Ionda bi Bitka na Neretvi, 4. Ofanziva, tifusari dođoše u selo, mojaih baka liječila, njegovala, pa i sama dobila tifus. I njeno četvorodjece. Za jednu noć umrije joj troje, četvrto sljedećeg dana, a onasama jedva glavu izvuče, zauvijek ostade bez kose.

Završio se rat i opet nova vlast, nova politika, umjesto agrarnihreformi, eksproprijacija eksproprijatora. Priča se o velikom jezerukoje će potopiti cijelu plodnu dolinu Neretve. Narod zbunjen, novavlast nemilosrdna, narod nije važan, važni su veliki ciljevi. Struja jepotrebna mladoj državi, a to što će jedan kraj biti zauvijek potopljen,uništen, manje je važno. Za agitaciju među narodom treba vlast poš-tovane ljude. Moj deda Vojka je prepoznat kao takav. Ali on ne želigovoriti nešto sa čim se ni sam ne slaže, ne želi „gladiti niz dlaku“vlasti koja ga nagovara da laže svom narodu u „ime narodne vlasti“.Prijete mu zatvorom, ucjenjuju ga, nema mira ni danju ni noću. Ionda naglo odluči…ostavlja sve što je stekao svom bratu, a sampotrpa malo stvari i porodicu na „voz bez voznog reda“ i krenu ukolonizaciju, u Banat. Zadnji put je otišao u svoj Gaj i kukao kaomajka nad djetetom, kao sinja kukavica, istjeran iz svoga doma, povolji vlasti, utjeran silom u dom starosjedilaca Nijemaca Banatskih,otjeranih iz svojih domova po volji iste vlasti. Mnogo zla, mnogonasilnog presađivanja, a sve u ime „naroda i vlasti“.

Svake godine moj tata je dolazio u taj dedin Gaj, po kestene, kojeje onda pakovao u kartonski paket, obmotavao plavim pak papirom,pečatio crvenim pečatnjakom i slao u Ravni Topolovac, Banat, Vo-jvodina, u ulicu Konjičku, onome koji je posadio svako stablo u tomGaju. I čekao je tužni starac nestrpljivo taj paket, sa okusom Herce-govine, svoje zemlje, sa okusom kamena i Neretve, slatkoćom zav-ičaja i gorčinom vlasti i vladara.

Kupim danas kestene u pitomoj šumi Slovenačkoj, a pred očimami Gaj u Obrima, moj tata, deda Vojka…Onaj koji je sadio šumukestenova. Eto odakle mi ti geni šumoljupca, odakle mi poštovanjeza šumu, majku mnogih bića, eto zašto sam radije šumsko biće negoposjetilac predizbornih skupova na kojima se bira neka nova vlast,sa novim idejama zbog kojih na kraju uvijek strada krajnji u hranid-benom lancu, obični čovjek, željan mirnog života, u svom i na svom.Ja glasam za šumu, ja sam šumoljubac.


48

Ako se u Banjaluci raspituješ za FeridaHalimića, teško da će ti neko pomoći. Aliako tražiš Rižu - svi će odmah znati okome je riječ.Jedne prilike, kada ga upitahkako je dobio ovo drugo ime, po čemu jepoznat, Ferid reče da ni sam tačno ne zna,osim da je počelo još u ranom djetinjstvu.I dodaje da uopšte ne reaguje kad ga nekopozove „Feride“, kao da je u pitanju tuđeime. Ali ako se kaže: ’’Riža“, svima pa injemu je sve jasno... Čitav radni vijek jeradio u «Elektro-Banjaluci», najviše kaokontakt persona sa građanima, koji su se

po raznim pitanjima obraćalipreduzeću.Primjedbi i zahtjeva Ban-jalučana je bilo mnogo, često i onih de-likatnih, kada rješenje nije bilojednostavno. A on je bio, kao izmišljen, danađe baš onaj pravi izlaz kojim će građanibiti zadovoljni. Dodatno je bio godinamaangažovan u društvenim, posebno sport-skim, organizacijama. Bilo je nezamislivoda kulturna, društvena ili sportska mani-festacija, kakvih je u Banjaluci bilomnogo, prođe bez Riže. Društven i bezrezervi predan zadacima koje obavljapostaje cijenjen, poznat i priznat od svojihsugrađana.Svi ga poznaju, vole i obraćajumu se. Takav je bio Riža, moj dragi pri-jatelj, kakvi se rijetko sreću. Dok smo u“Alibabi’’, pod lipom, nad Vrbasom, ispi-jali domaću kafu, kakvu je redovno pio,potaknut prizorom, okupljenom društvu is-pričah doživljaj vezan za kafu...

-Na poslovima koje sam obavljao, bilo

je dosta službenih putovanja širom Ju-goslavije.Tako se nađem u Beogradu,odsjednem na Terazijama, u hotelu“Moskva”. Slučaj je htio da se to podudar-ilo sa čuvenim fudbalskim derbijemizmeđu Partizana i Crvene zvezde. Od-lučim da gledam utakmicu, takva se pri-lika ne propušta. Bila je nedjelja i ponavici poželim jutarnju kafu. Siđem ubašču hotela, sjednem za sto, a ubrzo sepojavi konobar. Pozdravi i upita:

- Šta želite ?- Želim ono što vi ne možete ponuditi.- Kažite, pa ćemo vidjeti - ljubazan je

konobar.- Želim kafu !- Nema problema, samo kažite – koju?- Neću instant-kafu, neću expresso,

neću “tursku”, a neću ni “srpsku”.- Pa čovječe, kažite kakvu želite ? - Želim “bosansku” kafu.

- Samo mi objasnite kakva je to kafa,


Piše: Edhem Edo ČIZMIĆ

BOSANSKA KAFA

49

konobar će.- To je kafa zasuta u džezvi, kocka

šećera, dva fildžana, jedan sa toplomvodom i drugi sa mlijekom.

- Je li to sve ?- Da to je sve, kažem.- Vidjeću šta se može učiniti - reče

konobar, pa se udalji.Nisam dugo čekao i konobar, koji je

imao strpljenja sa mojim izvoljevanjem,pojavi se i na tacni donese sve kako samrekao. Naravno, kafa po mojoj želji meobradova, razvučem osmijeh, razlomimšećer i po uobičajenom ritualu, pijem iuživam. Primijetim da se moj konobarzadržava u blizini i posmatra me. Tek štosam završio, on se pojavi sa još jednomkafom i stavi je pred mene.

Sa zahvalnošću kažem da nisam tražiodrugu kafu.

- Znam, odgovori ljubazno konobar, alija sam Vas posmatrao, sa kakvim je zado-voljstvom pijete i molim vas da popijete iovu drugu, “bosansku”kafu, kojom vasčastim i želim vas ponovo gledati. Zah-valim se novom prijatelju, popijem i drugukafu i poslije podne pođemna’’Marakanu”, gledati derbi.

Tako je Riža u Banja Luci živio i radiodo početka devedesetih kada ga snađe, kaoi mnoge sugrađane, zla sudbina i tako-rekuć preko noći, posta nepodoban.Nepodoban i nepoželjan. Nesta prijateljs-tava i druženja, ljudi za koje je mislio daih poznaje, postadoše nešto drugo, prisusretima okreću glavu, ni da pozdrave.Da, bilo je izuzetaka, ali rijetkih. Samo,takvi su nemoćni. Dođoše neki novi ljudi,anonimusi, koji sve znaju i sve mogu. Kodovakvih, kakav je bio Riža, prvo nastanevjerica, a onda svakodnevica pokaza damnogi ostadoše bez posla, bez kuća istanova, bez uslova da žive i naposlijetkubez nade. Oni snalažljiviji nalaze brza ibolja riješenja.Vrše zamjenu imovine iiseljavaju se. Kada više nije imao za-poslenja i Riža krenu na dalek i neizvjes-tan put. Samo to više nije bio onaj istiRiža, već čovjek izgubljen u vremenu iprostoru.

Sabirni centar Gašinci je bio prva stan-ica. Sa suprugom Kijom i njenom sestromDevom stiže u Finsku, grad Turku, uni-verzitetski centar, nekadašnja prijestolnicazemlje. To je čudesno lijep i neobičangrad, krasi ga srednjevjekovna arhitektura,raznobojnost fasada, uredan i čist, samnoštvom parkova, muzeja, galerija, bib-lioteka i sportskih objekata. Ali, tom obiljuljepote nedostaju aleje, nema Vrbasa. Stani socijalni status bijahu brzo riješeni. Čov-jeku kakav je bio Riža ništa nije moglo

nadomjestiti druženja i prijatelje. Mada uranijim vremenima nije imao zdravstvenihteškoća, imunitet je sve slabiji i bolnicapostaje sve češće odredište. Uslijedilo jeviše operacija, hod narušen, kreće se uzpomoć štaka i štapa, često danima imjesecima ne izlazi iz stana, sanja svojuBanjaluku, neka svoja prošla vremena iprijatelje.Ljudima kakav je bio Riža pod-jele i sve što se izdogađalo padalo suteško, zbunjivale ga i stvarale ne-doumice.Sam je postavljao pitanja, tažioodgovore u dugim sjevernim noćima,patio i iznova prožiljavao već doživljeno.

Život se suzio sa svih strana i tračaksvjetlosti je dolazio sa pomisli da ćetokomljetnih mjeseci, sa Kijom i Devomkrenuti put Bosne. Ne poznajem nikoga kose toliko radovao Banjaluci i susretima saprijateljima.A njih je sve manje, raseljeniširom svijeta, jedni odlaze zauvijek, bezpozdrava a drugi pokazaše da nikad i nisubili istinski prijatelji.

Za ljetnih dolazaka, u Banjaluci jeskoro cijelo vrijeme provodio ispredhotela “Palas”. Tu se oko njega okupljalodruštvo, sjedilo se i pričalo o negdašnjemživotu i druženjima, pjesmi i zabavljanju,dogodovštinama sa Vrbasa, o sportistima isportskim događajima i rezultatima. U tepriče se toliko uživljavao, preporode ga iučine sretnim i nakratko zadovoljnim. A“Palas” je bio mjesto gdje si ljeti mogaosresti najviše Banjalučana i domaćih i onihkoji dolaze na odmor. Za njegovim stolomskoro redovno si mogao vidjeti: Enesa,

Alu, Jelenka,Mladena, Mimu, Midhu,Kseniju, Terezu, Edu, Alagu, Ismeta, Ri-fata... Ponekad bi zatražio da ga odvezemna “Slap”, na “Adu”, a posebno seradovao odlasku na Pobrđe, dio grada gdjeje rođen i gdje je proveo djetinjstvo.Od-lazili smo u: Slatinu, Kozarac, Čelinac,Kotor Varoš i Tuzlu. U svim razgovorimaje iskazivo želju da se zauvijek vrati uBanjaluku, ali vremenom to je bilo sveteže ostvarivo. Kaže mi da želi umrijeti uBanjaluci i da tu bude ukopan, ne možezamisliti da bude drugačije. Ponekad sedruštvo ispred “Palasa” raziđe i on samsjedi za stolom, sjedi i gleda prolaznikestrpljivo i uporno, očekujući da bi mogaojoš neko poznat naići.

Ljeto 2013.godine je na izmaku, naziruse prvi znaci jeseni, Riža kaže da sevraća u Finsku, avionom polaze iz Splita,a do Splita će njih troje ići taksijem. Kadaje taksi stigao pred stan, iznesoše kofere, ionda kao da je nešto naslutio.kaže Kiji da hoće se odmori. Kija gaodvede u sobu, a nakon 15 minuta, kada seVratila, više nije disao. Njegovo putovanjese završilo, onako kako je već odavnoželio. Zauvijek je ostao u svojoj Ban-jaluci…

Dolazi ponovo ljeto i dani kada Ban-jalučani iz svijeta stižu u svoj grad. Rižaneće biti među njima.Dobri ljudi ne umiru,oni samo odu da bismo ih se sjećali i vol-jeli ih kao da su muđu nama - zauvijek.

Prošlog ljeta nisam više odlazio predhotel “Palas”…


Ferid Halimić

Reportaža


Bosansko-hercegovačko udruženje iz Derbija ne treba dabrine ni u narednih pet godina! Naime, britanski Lotto tefonder iz uprave grada ovom našem udruženju nedavno sudodijelili petogodišnji grant od pola miliona funti. Imajući uvidu tešku ekonomsku situaciju u Velikoj Britaniji, mnogi os-tanu zatečeni ovom viješću, jer ipak u današnjim okolnostimaizuzetno je teško dobiti toliki novac.

Menadžera Bosanskog centra u Derbiju FeridaKevrića, koji je prema ocjenama mnogih najzaslužniji zadobivanje granta, pitamo kako im je to uspjelo?

“U ime svih nas hvala na čestitkama i željama. Da bismoshvatili da novac ne pada s neba, već se mora zaslužiti,vratitću se malo na historiju našeg udruženja. Bh. asocijacijau Derbiju je formirana u januaru 1995. godine, registriranakao dobrotvorno društvo 1997. godine, prvi grant od 183.000funti ostvaren je 1998./1999., a prvi objekt Bosanski centarkupili smo 1999. godine. Udruženje je pomoglo stvaranjupartnerske organizacije Derby Refugee Forum koji je formi-ran 2000. godine i od tada je baziran u našem Bosanskomcentru” - priča Kevrić.

Nakon toga, također uz njihovu pomoć, formiran je NCISEDerbyshire, koji djeluje u njihovim prostorijama i sve tri orga-nizacije zajednički rade projekte i zajednički apliciraju zagrantove. Ovo što se radi u Udruženju je plod odličnogdugogodišnjeg rada, sigurnosti u odrađivanju projekata,dobre organizacije i rada Upravnog odbora i zaposlenog os-oblja.

Kevrić: Mora se zaslužiti“Samo da kažemo da je Udruženje napravilo do sada 73

aplikacije (projekta), a na više od dvije trećine smo bili usp-ješni. Do sada smo ukupno osigurali više od milion funti kroz-grantove, a kada se tome doda da objekt vrijedi više od polamiliona funti, može se konstatirati da je dosadašnji rad bioveoma uspješan. Sve ovo vrijeme radili smo za dobrobit bh.građana koji žive u Derbiju” - navodi Kevrić.

Ovaj sadašnji projekt je vrijedan oko 501.000 funti. Ovoje, ustvari, plod dosadašnjeg zajedničkog rada, a i proširenjeprethodnog projekta kao i pilot-projekta koji je bh. udruženjekao vodeća organizacija radila s Derby Refugee Forumom iNCISE Derbyhsire. Projekt ima za cilj da pomogne članovimabh. udruženja iz Derbija i Notingema, potom izbjeglicama izbivše Jugoslavije, da poboljšaju svoje zdravlje, da se štolakše integriraju u život u Velikoj Britaniji.

Pomoći zbjeglicamaDrugi aspekt projekta je da se kroz rad Derby Refugee

Foruma pomogne izbjeglicama iz svih zemalja kroz savjete,popunjavanje formulara, podršku kroz davanje sedmičnogpaketa hrane i garderobe, te integracije.

Treći dio posla vodit će NCISE Derbyshire, kao partner-ska organizacija u projektu. Ona će pružati pomoć novim et-ničkim zajednicama u organizaciji, zakonskom reguliranjurada, traženju fondova, vođenju njihovih projekata, sve u ciljuda se osamostale u svom radu.

Bosanskohercegovačko udruženje Derby – NOVI GRANT

Pola milionafun� za narednihpet godina radaBh. udruženje u Derbyju, formirano u januaru1995. godine, registrovano je kao dobrotvornodruštvo 1997. godine, a prvi grant od 183.000 fun�ostvarenje 1998./1999., dok je prvi objekat,"Bosanski centar", kupljen 1999. godine.Udruženje je do sada imalo 73 aplikacije (projekta)a na više od dvije trećine su bili uspješni. Do sadasu ukupno obezbijedili više od million fun� krozgrantove, plus objekat Bosnia&Herzegovina Centrevrijedan više od pola miliona fun�.

Tekst i foto: Namik AlimajstorovićUspješan menadžer: Ferid Kevrić

Sedmični paketi hraneProjekt će osigurati i sedmični paket hrane i odjeće za

siromašne azilante, učenje engleskog jezika, brigu o djeci iprostor za obiteljske sastanke i druženja. Aktivnosti ćeuključivati 24-satni SOS telefon za psihološku krizu, štam-panje biltena svaka dva mjeseca. Imat ćemo i radnika koji ćeposjećivati one članove koji nisu u stanju da zbogzdravstvenih problema dođu u Centar po pomoć...

Čak 27 jezikaKroz angažiranje volontera iz grupe azilanata moći ćemo

osigurati da Centar ima prevodioce za više jezika. Do sada je

u Centar ulazilo mnogo klijenata iz raznih zemalja i oko 27različitih jezika se govorilo. Ovi volonteri će omogućiti dapružimo zadovoljavajuće usluge na jeziku koji klijent treba,kaže Kevrić.

Nova radna mjestaNaravno ovako veliki projekt otvorio je i nova radna

mjesta. Tako će u BiH centru u Derbiju, osim menadžeraFerida Kevrića, raditi i Nedžad Salkić, Ermina Zahirović-Algie, Narges Yavari i Hannah Stirland.

BHDINFODESK - BIRMINGHAM

BH centar Derby

Aktivnosti u BH centru Derby

Autor: Dragana Pranjić


Poezija

54

ČIJI JE TO GRAD

(Rodnoj Banjoj Luci)

Bio jedan gradČiji su građaniProtjerani u 2.222 gradaProgonitelji su misliliDa će ih tako nestati.

Građani 2.222Grada u svijetuPrimili suTe prognanikeU svoje zagrljajeI oni počeli da rastuKao nekadaU svom rasadniku.

Bio je jedan gradOdakle počinje život2.222 porodiceU toliko gradovaAli ne znam U koliko zemalja.

Možda je to Moj gradMožda je to Tvoj gradMožda je to Njegov gradJedino je sigurnoDa to nije Njihov grad.

Ima jedan gradNa ovom svijetuO kojem svake noćiPjevaju 2.222 njegovaBivša stanovnika.Pjevaju o svom rodnom gradu.

Kemal COCO

BLAGA I DOBRA MJESEČINA

Blaga i dobra mjesečina,što pada, kô molitve matera našihpo grobovima zaboravljenihmilostiva je utjeha onih,koji nerado pod suncem hode.Mjesečina.Kad prožme sivi i snuždeni oblaki on bude bijel i lijep,ko latice divnoga cvijeta.I sivi, snuždeni oblak!I licima usedjelih djevojakadaje ljepotu zaboravljenih noći,mladosti snova i cvijećai očima tužnim sjaj strasnihdavnih ašikovanja. Mjesečina. Majka nevoljnih,sestrica onih koji se vole,ulazi u srca paćenikai diže stare, suzne spomene, kô svele ruže iz prašnih knjiga.

Svi koji mnogo stradajune vole obijesno sunce.Mjesečina. Njina je molitva srebrenanad grobovima onih koji su žalosno umrli. Ko miris neznana cvijećaona je bolesnim,ko blijedi prsti djevojkemiluje obraze samotnim,ko ritam starih, starih pjesamazvoni u srcu nesrećnih.

Blaga mjesečina, sestrica ljubavi,milosno zove sebi turobne.

Ivo Andrić

PRIJATELJI

Iste nas rijeke spajaju,vijenci planina opasavaju,ne priznajem nikakve podjele,ni granice koje nam dodijele,ni jezik nije prepreka,za prijatelja, čovjeka,sve lahko, dobro stvorimo,kad srcem govorimo,i znam, otkad sam prodisao,da u nama je smisao…

Mustafa Bajagilović Jomu

DAJAK

Vitez iz brze zelene rijeke, te čuvar mnogih vrbaskih tajni, šampion pjesme i raznih priča sjećanja vječnih dugih i trajnih.

Dajak to biješe lutalica, usnula bijela vrbaska ptica što moćno svojom vodom jezdi i mirno ide ka svojoj zvijezdi.

Uglješa Kesić


Poezija

55

Čuvam joj ruke

Čuvam joj ruke, grlim je i tražimDa poljupcima opljačkam njen smijeh,U naručju da otmem joj dražiDa ispijem joj usne, tamne kao grijeh.

Ali tko nebu plavetnilo da uzme?Ljepotu mi se dodirnuti htjelo,Al' izmedj' ruku ona mi ispuže:U rukama mi osta samo tijelo.

Gdje je ljepota? Gdje je njezin svijet?Vraćam se natrag prevaren i smožden.Ah kako tijelom da dotaknem cvijetŠto samo duh ga dotaknuti može?

Tagore

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tadauz muk i suza breme,a bol nam srca savlada,na vrlo dugo vrijeme,blijed, hladan, obraz ti posta,ko led sam cijelov tvoj;a meni tek tuga ostakroz cijeli život moj.

Tog jutra rosu ledenusred svog osjetih čelako hladnu strepnju jednušto obuze me cijela.Ti skrši zavjete svoje;sad mnogom pripadaš, znam;kad ime spomenu tvojei mene samog je sram.

O tebi priča svud bruji,za me posmrtno zvono;kroz srce jeza mi struji:što te ljubljaše oni?Ti nikome od tih ljudine biješe tako znana;bol osta sred mojih grudii večno živa rana.

Mi sastasmo se tajno;sad tajno pamtim, smijerno,što srce ti nehajnoveć presta biti vjerno.A sretnem li te kadakroz mnoga ljeta duga,moj pozdrav biće tadasav pusta, nijema, tuga.

Lord Bayron

JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,O posudo tuge, i tvoju mirnoćuJa ljubim sve više što mi bježiš daljePa i makar mislim da te tama šaljeDa bi ironično razmak povećalaŠto ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačemI k'o crv lešinu ne bih dao jačem!I meni je draga, u očaju slijepom,Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

C.Baudelaire

NOĆ

Htio bih ne znati i ne sanjati.Tko bi me naučio kako da me ne bude,da živim, a da zapravo ne živim?

Kako li traje voda?Koje je nebo kamenja?

Nepokretan, sve dok selidbene zaustave svoju sudbinui onda produže put u vjetruhladnih arhipelaga.

Nepokretan, sa skrovitim životompoput podzemna grada,koji je umoran od svojih ulica,koji se sakrio pod zemljui više nitko ne zna da postoji,ostao je bez ruku i trgovinai hrani se svojom tišinom.

Katkada biti nevidljiv,govoriti bez riječi, čutisamo pokoju kap kiše,samo let pokoje sjene.

Pablo Neruda


Mudre izreke

56

Henry FordNe tražite manu, tražite rješenje.B. FranklinZa onog čovjeka, koji je mišljenja da će novcem moći učiniti sve, možemo vjerovati da će učiniti sve zanovac.Mark TwainHrabrost je otpor strahu, vladanje strahom – a ne odsutnost straha.Paul R. GudonisČovjek sa planom je vođa.Albert EinsteinVažno je nikad ne prestati postavljati pitanja.Tim BlixsethMorate vjerovati u sebe jer ste katkad jedina osoba koja vjeruje u vaš uspjeh.

Muhammad AliČovjek bez mašte je čovjek bez krila.Aldous HuxleySamo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.NestroyVi ne morate ništa znati. Vi ste bogat čovjek. A ja sam sirotinja. Meni mora nešto pasti na pamet.

GoetheAh, najjača kušnja je bijeda. I najmudrije ribe glad tjera na udicu.

Čovjek ne može da učini ništa protiv toga što stari, ali se mora svim silama boriti da ne zastari. (Mom)Čovjek nije žalostan zato što je star, već zato što više nije mlad. (Drajzer)Čovjek primećuje da je ostario kad utvrdi da su svijeće bile skuplje od rođendanskog kolača. (Alen, D.)


57

Došao Mujo u kafić i sjeo za šank. Uskoro on, konobar i još par gostiju pričaju o tome što sunjihovi očevi. Mujo kaže:- Moj otac je bio MađioničarKonobar odgovori:- Vadio zečeve iz šešira?Mujo kaže:- Ne, pilao je ljude- Pilao je ljude?- Da. Zato imam jednog polubrata i dvije polusestre.

Javlja se Mujo Radio Sarajevu i kaže: "Da vam kažem,hodam ja Čaršijom, kad odjednom ugledam na podunovčanik."Spiker: "Jesil' ga podignuo?"Mujo: "Da."Spiker: "Jesil' ga otvorio?"Mujo: "Da."Spiker: "Pa šta si vidio?"Mujo kaže: "1.000 maraka, 500 eura i lična karta.Spiker: "Pa šta piše na ličnoj?"Mujo: "Muharem."Spiker: "I šta sad?"Mujo: "Pa, ako može jedna pjesma za Muharema!

Kako se u Bosni kaže družina prstena?- Ringe ringe raja

Došao debeli dječak kod policajca:

-Čiko, sad ću da vas pojedem!-Mali nemoj da jedeš govna!

Dolazi policajac u stanicu u 2.00 ujutru potpuno go, ko odmajke rođen. Kad ga je vidio šef poludi i kaže:- Jesi ti normalan, šta ćeš u ovo doba u stanici i još go!?- Ma nisam ja kriv šefe, sinoć sam bio na nekoj žurci. Bilonas je desetak muškaraca i desetak ženskih. Taman semalo popilo, kad domaćica kaže "Svi muški da se odmahskinu!". Skinemo se mi, pa će ona "Sve ženske da seskinu". Skinu se i one. Zatim ona ugasi svetlo i dreknu: "Hajdemo sad muškarci na posao!". I šta ću, ja došao.

Riješili lisica, magarac i vuk da otvore firmu.Kaže lisica:- Ja sam lukava, ja ću otići u opštinu i srediću nam dozvoluza čas posla.Ode lisica i vrati se sva pokunjena – nije uspjela.Onda kaže vuk:- Ja sam opasan i ljudi me se plaše, sada ću ja na brzinu dadobijem dozvolu.Kad, eto vuka – podvio rep, ni on nije uspjeo.Tada kaže magarac:- Idem ja da probam.Vrati se magarac posle pola sata sav sretan i vikne:- Dobio sam dozvolu, dobio sam!Lisica i vuk ga upitaju kako, kada oni nisu uspjeli.A magarac ispriča:- Odem ti ja u opštinu, pokucam na vrata i uđem, kad onotamo sve moji školski drugovi.


Jedan dan jedne porodice

58

Dođe i 1. mart, Rođendan Republike Bosne i Herce-govine. Starkica i ja ga provedosmo na uobičajen način: spa-vanje malo duže, ustajanje oko 9 sati, kafu kajmakušu svakojutro kuham ja, pa je onda lagahno posrkasmo uz tradi-cionalnu “sprehu” o svemu i svačemu. Doručkovasmoflingure, ona s mlijekom, a ja sa voćnim jogurtom, malo većusedmičnu nabavku obavismo u našoj omiljenoj prodavnici, aonda svak za svojim poslom. Ja se presvukoh u radnuodjeću, natakoh gumene čizme, pa na pranje višemjesečnoneopranog auta. Starkica se prihvati vešeraja, peglanja i(onako usput) spremanja ručka. Usisavanje i brisanje po kućimokrom krpicom se i ne računa. Takva je moja Starkica.Kada neka Šveđanka započne samo jedan od ovih poslova,u kući je rat i raspodjela zaduženja, a moja Starkica to sve el-egantno i ne buneći se uradi i poslije nema nikakvog prigo-varanja, ni zanovijetanja.

A ručak, to je posebna priča. Za taj dan je odlučila daspremi nešto tradicionalno i u našim krajevima uobičajeno, a

u Švedskoj nijedna Šveđanka pojma nema da se to možeuraditi na taj način. Cijela kokoš sa krompirićima, u tepsiji, urerni. Nikakva filozofija: kokica se opere, pa se posuši, pa semalo nasoli, pa vegeta izvana i iznutra, pa malo ulja i ondase to zajedno sa krompirićima stavi u rernu, i gotovo. Kadakuća počne mirisati na piletinu, kestene, mlade krompiriće idomaću atmosferu, onda Starkica pripremi zelenu salatu samladim lukom, paradajzom i naravno malo soli da ne boli,malo ulja da ne žulja i specijalnim sirćetom kupljenim u Lidlu.Pa kada se taj miris rajske salate pomiješa sa onim iz rerne,više čekanja nema. Nego serviraj to jednostavno, ali bogov-sko jelo na sto, pa onda nastaje čeputanje i biranje šta komenajbolje odgovara. Karabatak i batak Starkica nikada ne zab-oravi da stavi u moj tanjir, a krompirići se razbaškarili okorumene kokice, kao da su juče iz bašče stigli direkt na našutrpezu. Mirisi, ukusi, ljepota naših kuća u domovini se razmilipo arterijama i venama gladnih Bošnjana i nas dvoje se naje-dosmo kao u najboljim danima u staroj domovini. Ostadepoznati ukus domovine i domaćinskih ručkova u zlatna vre-mena cijelo popodne, sve do kafe kajmakuše oko 6 sati. Mani nasumice kupljeno ”Perlebach” njemačko pivo nije uspjeloodagnati najljepše uspomene naših ručkova u starojporodičnoj kući u Banjaluci na Čairama ”Pod pećine aman ja,pod pećine zeman ja, pod pećine pod najviše stiiiiine”.

A onda, uz moju poznatu kaficu, Starkica servira tri vrstesladoleda: malina, mango i orasi sa kockicama žute mirisnedinje. Još nam je samo zafalio film ”Miris dunja” pa da ovajdan završi potpunim trijumfom pobjednika. A onda, drugi dan,druga nafaka…

´vako je to bilo…

Zapisao: Ahmet KOZARAGIĆ


Šeher banja luka 36

Documents