Seminar

Analiza oblika: Brandenburški koncert br. 5

J. S. Bach

Teo Visintin

I. odsjek, III. godina

J. S. Bach (1685.-1750.)

Rođen je u Eisenachu, u današnjoj Njemačkoj. Prvu poduku iz sviranja violine i čembala je vjerojatno primio od oca, a u skladanje ga je možda uputio stric Johann Christoph. Ostavši bez roditelja u desetoj godini života, preselio se k starijem bratu, Johannu Christophu Bachu (1671-1721), orguljašu u obližnjem Ohrdrufu. Tamo je prepisivao, proučavao i izvodio bratova i druga glazbena djela i nesumnjivo od brata dobivao korisnu poduku u sviranju čembala i orgulja. Od 1708. Bach djeluje u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, najprije kao orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj, a od 1714. i kao koncertni majstor. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne glazbe, od kojih je najpoznatiji Dobro ugođeni klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Novu službu Bach je preuzeo 1717. kada prelazi u Cöthen, gdje također vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Cöthena, koji je i sam bio glazbenik. Većina skladbi iz ovog razdoblja su svjetovne (Brandenburški koncerti, suite za čelo, sonate i partite za violinu, te orkestralne suite). Godine 1723. Bach prelazi u Leipzig, gdje je imenovan kantorom u luteranskoj crkvi sv. Tome i gradskim glazbenim direktorom. Na ovim je službama ostao do kraja života. Uz poučavanje učenika, imao je zadaću svakog tjedna skladati kantatu, koje bi se izvodile nedjeljom, i bile vezane u biblijska čitanja. Za veće blagdane, kao Božić, Veliki petak ili Uskrs, skladana su značajnija djela, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd.

Općenito ga se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova su djela zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Mozarta do Schoenberga. Među djela JS Bacha spadaju Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena ponuda, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i jednak toliki broj djela za orgulje.

Brandenburški koncerti:

Šest Brandenburških koncerata posvećeni su knezu Christianu Ludwigu Brandenburškom kao forma za primitak na Brandenburški dvor. Iako inskripcija datira iz 1721. godine, njih je Bach pisao od 1708. dok je bio na službi u Weimaru i Cőthenu kao dvorski skladatelj. Unatoč njihovoj kompozicijskoj savršenosti, Bach nije dobio odgovor Cristiana Ludwiga za primitak (postoje i glasine da knez nije nikad ni otvorio pošiljku), ali je Bach svoja djela prepisao te čovječanstvo zadužio svojim djelima.

Forma Brandenburških koncerata je concerto grosso. Cocerto grosso je orkestralna forma u kojoj se izmjenjuju dvije grupe izvođača, tutti (gudački orkestar s continuom) i concertino (solisti, najćešće violina i flauta u paru). Bach je tu formu preuzeo proučavajući partiture Vivaldijevih koncerata, ali je svojim variranjem fome proširio kompleksnost samog oblika te orkestracijom obogatio zvuk (posebice u prvom koncertu).

Brandenburški koncert br. 5, BWV 1050:

Zanimljivost ovog koncerta je ta što čembalo ima ulogu i general basa i concertina ( uz flautu i violinu). Predpostavlja se da ga je Bach napisao 1719. Kao djelo koje će biti prezentirano na novom čembalu Michaela Mietkea koje je Bach donio iz Berlina za Chöthenov dvor. Predpostavlja se da je koncert napisan i za natjecanje u Dresdenu protiv Louisa Marchanda, tada poznatog francuskog skladatelja i orguljaša. Marchand je pobjegao prije no što se natjecanje održalo.

Karakteriziraju ga virtuozne bravure na čembalu i solo kadenca koju je Bach napisao za čembalo, pa se taj koncert uspoređuje sa trostrukim solističkim koncertima (violina-flauta-čembalo) koji su pisani kasnije, u razdoblju klasicizma.

Formalna analiza:

Prvi stavak:

Forma ritornella. Ritornello je stavak karakterističan za concerto grosso, a prepoznaje se po motivima koji se kroz stavak ponavljaju u tuttima nakon concertina.

Stavak započinje izlaganjem motiva u tuttima i traje 8 taktova i dobu, u D duru. Motivi su:

A

B

C

,

s time da motiv C ima i završetak koji se kroz stavak uvijek varira.

U 9. taktu nastupa concertinom sa specifičnim motivom u dionici čembala i u kojoj se jedino javlja:

motiv čembala

, popraćen obrtajnim kontrapunktom u dionicama flaute i violine koji traje dva takta. Također se u na 3. dobi 10. takta javlja 1. Takt motiva A koji popunjuje zvuk te se motiv čembala ponovi za oktavu niže, isto tako traje 2 takta te se u 13. Taktu javi 2. Takt motiva A, ponovno kao dopuna zvuka. Na 3. Dobi 13. Takta započinje međustavak u kojem se sekventno provodi manji motiv iz čembala (u malim triolama) kroz flautu i violinu te se modulira te se modulira u A dur, koji je početni tonalitet R1.

R1 započinje u A duru motivom A, tuttima, u 19. taktu. Na trećoj dobi 20. takta nastupa concertino novim obrtajnim kontrapunktom između flaute i violine. Sam kontrapunkt traje 2 takta, a ponavlja se 3 puta i to redoslijedom kroz A dur, fis mol te D dur. U tom se kontrapunktu koristi glava motiva B koji je ritmički sažet u osminkama, a njegova se karakterističnost prepoznaje u 27. taktu gdje nastupa u flauti prije R2, koji nastupa na drugoj polovici 28. takta motivom B u A duru. Treća doba „ugošćuje“ slobodniji concertino s povremenim upadima tuttija od 35. takta do 37. takta. Kroz njega de modulira u h mol, koji je briprema za R3, koji nastupa na trećoj dobi 39. takta motivom C koji je malo izmjenjen i traje do 42. takta. Ujedno se može reći da je sektor od 19.do 42. jedan dio, odnosno da su motivi A, B i C jedna cjelina razdijeljena concertinima. To se dodatno potvrđuje u 42. taktu gdje nastupa concertino s motivom čembala, slično kao i prvi put.

Kao što je već rečeno, concertino (42. takt) s motivom čembala u h molu, popraćen dvostrukim obrtajnim kontrapunktom u flauti i violini. Dva puta nastupa taj kontrapunkt modulirajući kroz e mol i D dur do G dura, koji je zapravo uklon na 4. stupanj u D duru. Most u 47. taktu koji traje 3 takta i načinjen je od motiva zadnjeg takta kontrapunkta. U 50. taktu novi kontrapunkt, odnosno isti kontrapunkt koji se javio u concertinu nako prvog ritornella. Također nastupa tri puta (kao i 1. put) kroz tonalitete D dura, h mola i G dura. U 58. taktu na trećoj dobi R4 u tuttima s B motivom u D duru. Auftaktom na 61. takt opet concertino s novim obrtajnim kontrapunktom koji traje 3 takta te nastupa dvaput. Na drugoj polovici 67. takta započinje sekvenca motivom iz repa kontrapunkta te se kroz 3 takta modulira u fis mol, kojim započinje novi dio.

Taj dio je jedna sasvim nova cjelina u kojoj nema javljanja starog materijala. Ona je potpuno slobodna i služi kao intermezzo prije novog nastupa poznatijeg motiva. U tom djelu

je podjednako popunjen zvuk i tuttima i concertinom, s time da concertino vodi melodijsku liniju, a tutti homofono prate concertino.

U 101. taktu nastupa R5 tuttima u A duru, motivom A. Druga polovica 102. takta donosi novi obrtajni kontrapunkt u concertinu. Traje jedan i po takt i ponavlja se dvaput. Zatim nastupa novi kontrapunkt auftaktom na 105. takt. Traje 1 takt i također se javlja dvaput. U 108. taktu mali most građen nizanjem repa drugog kontrapunkta te popunjenjem zvuka motivom A na drugoj polovici 109. takta u tuttima. Na trećoj dobi 110. takta nastupa motiv čembala s isitim obrtajnim kontrapunktom kakvog smo imali u 9. taktu, odnosno prvi concertin zajedno sa sekvencom je prepisan, s time da je kraj modificiran da bi se vratilo u D dur.

Tutti ponovno donose ritornello u 121. taktu i to motiv A i B u D duru. U drugoj polovici 125. takta nastupa concertino s novim obrtajnim kontrapunktom, koji traje 3 takta. Nastupa dvaput, u G duru i duru. U 132. mali most prije nastupa 7. ritornella na trećoj dobi 136. takta, motiv B u D duru.

Treća doba 139. takta donosi novu situaciju, opet novi dio koji je zapravo priprema za solističku kadencu čembala. U njemu se ipak javljaju neki prethodni elementi, i to u taktovima 143-146 gdje se koristi isti materijal iz taktova 47-50. Polaganim smirivanjem orkestra dionica čembala se „priprema“ za kadencu koja nastupa u 154. taktu. Sama kadenca traje jako dugo te koristi motiv čembala kao glavnu vodilju. Nastup motiva A, B i C započinje u 219. taktu tuttima u D duru čime stavak završava.

Drugi stavak:

Prva stvar koju uočujemo drugom stavku jest ta da nema tuttija, odnosno orkestra već cijeli stavak svira concertino. Dijelovi su podijeljeni sviranjem cijelog sastava concertina te čembala solo čime se stvara privit odnosa tuttija (cijele skupine) i sola (čembalo). Forma stavka je dvodijelna.

Stavak započinje izlaganjem teme u violini te kontrapunktom u flauti u h molu, koji se ponaša kanonski naspram violine ali ipak nije pravi kanon.

Glavom te teme započinje čembalo u 5. taktu, glava se opet provodi kroz flautu i violinu zaredom na polovici 6. takta. Na kraju 6. takta u dionici čembala imamo A motiv koji će se kroz cijeli stavak ponavljati na prijelaznim mjestima, variran na početku.

Taj se motiv već počinje provoditi u 7. taktu, kroz tri naredna takta. U tom se trotaktu javljaju flauta (takt 7) i violina (takt 8) kao eho teme. Kroz ta se tri takta također modulira dijatonski preko prvog stupnja u h molu kao šestog stupnja u D duru koji se potvrđuje uvjerljivom kadenzom na kraju 9 takta.

U 10. taktu započinje drugi dio nastupom skraćene (odnosno modificirane nakon 2 takta) teme. Cijeli nastup traje 4 takta. U 14. taktu međustavak, čembalo solo s A motivom u inverziji popraćen ehoima u violini i flauti.

Taj solo dio započinje u D duru, no već u prvom taktu modulira u fis mol. Iako se kroz cijeli dio sekvencira u razne tonalitete, solo dio na kraju završava u fis molu i priprema slijedeći nastup teme. Ona nastupa u 20. taktu u dionici flaute u već najavljenom fis molu te je potpuno preslikana iz prva četiri takta, samo transponirana i izmjenjena među glasovima. U 24. taktu započinje međustavak u kojemu dominira motiv A. Čembalo započinje glavnom temom kao solist,ali se ona brzo gubi, dok flauta i violina nastupaju ehom A motiva. U 28 taktu nova situacija iako međustavak još nije gotov; u dionicama flaute i violine uvjerljivo nastupa motiv A te priprema te priprema nastup teme. U ovom slučaju, u 30. taktu ulogu teme preuzima A motiv, a prava tema se javlja 2 takta kasnije. Naime svaki nastup glavne teme traje 4 takta, s time da se javljaju varijacije sa nastupom prva dva takta glavne teme. U ovom slučaju tema mjenja mjesto s A motivom te skladatelj tako ostaje doslijedan broju taktova. Taj dio započinje u e molu te preko uklona u d mol i C dur modulira u G dur. U 34. taktu započinje međustavak u tom tonalitetu s inverziranim A motivom u čembalu te ehom koji koristi slobodni materijal u ostala dva instrumenta. Lažni nastup teme u 38. taktu u flautinagovješćuje kraj stavka koji će kroz slijedeći 6 taktova kulminirati. Naime u 40. taktu se počinje provoditi A motiv u svim dionicama, i to u osnovnom obliku u flauti i violini te inverzirano u čembalu.

U 43. takt se motiv A javlja zadnji put prije kraja kao „kadencirajuća pojava“ na petom stupnju h mola.

U 45. glavna tema u izvornom obliku i tonalitetu, u ulozi code.

Treći stavak:

Forma stavka je da capo aria, A B A, B dio je dvostruko duži od A djela.

A dio:

U dionici violine se izlaže tema u D duru koja traje 2 takta. U trećem taktu nastupa odgovor u flauti, i to tonalni u dominantnom tonalitetu, pa zaključujemo da skladatelj koristi tehniku fugata.

tema

Tema nastupa opet u 9. taktu u doljnjoj dionici čembala te odgovor u 11. taktu u gornjoj dionici. Također tu se javlja i kontrapunkt A u dionici flaute u 9. taktu, koji će se koristiti kao materijal u međustavcima, iako kontrapunkt nije stalan.

kontrapunkt

Slijedi međustavak u 13. taktu sa slobodnim materijalom koji traje 4 takta, nema posebnih harmonijskih progresija. U 17. nastupa tema u dionici flaute u A duru i to bez odgovora, sa variranim kontrapunktom u violini. U 19. taktu započinje međustavak s provođenjem motiva iz kontrapunkta, preko kojeg se dijatonskom modulacijom vraća u D dur. U 29. taktu prvi put

nastupaju tutti, i to nastupom teme u violi, D dur s pratećim odgovorom u dionici violine. Tema opet nastupa u dionici flaute u 33. taktu. Tema opet nastupa u 39. taktu u basovim dionicama, nakon čega slijedi međustavak u 41. taktu. Tema opet nastupa u 48. taktu, opet u basovim dionocama u istom, D dur tonalitetu. Još jednom tema u dionici flaute u 50. taktu nakon čega slijedi (u 52. taktu) međustavak s motivom A kontrapunkta. U 62. taktu nastupa tema u basovoj dionici u D –duru kao najava daljnjeg provođenja: Naime već u 64. taktu opet nastupa tema (D dur) u violi, ali u stretti s nastupom tonalnog odgovora u violini u istom tonalitetu (nastup je tonalitetan zbog harmonijskih odnosa). Isto se tako na violinu nadodaju basove dionice, te na predhodne čembalo s glavom teme. U 68. taktu mečustavak s provođenjem motiva A kontrapunkta, te završni nastup teme u D duru udionici flaute i solo violine (75. takt).

B dio:

B dio započinje trostrukim obrtajnim kontrapunktom između instrumenata concertina u h molu (79. takt). Taj je kontrapunkt više monodijskog karaktera gdje flauta svira karakterističnu melodiju, a violina i čembalo sviraju pratnju. On traje 8 taktova te koristi motive iz teme.

B dio

Isti se kontrapunkt u obratu javlja u 89. taktu nakon trotaktnog međustavka, u istom tonalitetu, s melodijom u violini. U tom se međustavku provodi tema i to kroz continuo u 86. taktu (gdje je malo varirana) te violinu u 87. taktu (izvorni oblik). Opet ista situacija s međustavkom u 96. taktu, s time da se sada modulira dijatonskom modulacijom preko prvog stupnja h mola, odnosno četvrtog stupnja fis mola. Opet kontrapunkt, ovog puta u najavljenom fis molu s

melodijom u čembalu. Slijedi međustavak u 106. taktu concertina koji koristi motiv s kraja kontrapuntske melodije te A kontrapunkta iz A dijela u sekvenci. Tema opet nastupa u 123. taktu u dionici solo violine u fis molu. Također tema nastupa u stretti s flautom, nakon čeka se koristi drugi takt teme kao most za spoj s tuttima. Tutti opet donose temu u 128. taktu (fis mol) s odgovorom u h molu u dionici flaute (130. takt). Zatim opet tema u violini u 132. taktu u e molu te tema u flauti (A dur) i glava teme u D duru (136. takt). Zapravo, taktovi 128.-136 sadrže izlaganje teme u sekvenci preko kvintne srodnosti. U 137. taktu započinje međustavak u kojem se koristi glava teme u violini tuttija i slobodni kontrapunkt. U 147. nastupa trostruki obrtajni kontrapunkt s melodijom u dionicama tuttija (violina i viola) u A duru. Nakon toga nastupa kratki međustavak čembala u 155. taktu sa povremenin upadima tuttija u 157. i 161. taktu s temom. Zatim slijedi kraći kanon u dionici čembala u h molu kao mali intermezzo (takt 163).

početak kanona

Slijedeći međustavak započinje u 177. taktu. U njemu se koriste motivi A kontrapunkta, glava teme te cijela tema. On traje malo duže, sve do 220. takta gdje tema nastupa u orkestralnoj violini u fis molu, u stretti s violom. Tema u stretti još nastupa i u basovim dionicama s odgovorom u flauti i solo violini (taktovi 222-225) nakon čega slijedi coda koja s kojom završava B dio.

U 233. započinje ponovno A dio koji je u potpunosti „prepisan“ s početka, bez promjene.