UNIVERZITET U SARAJEVUPRAVNI FAKULTET

ISTOČNO PITANJE U SVIJETLU MIGRACIJA U BiH

MENTOR: PROF.DR. Enes DurmiševićSTUDENT: Nikola Andrić

SARAJEVO, NOVEMBAR 2015

Sadržaj

SadržajUVOD...............................................................................................................................................3

DEFINICIJA ,POJMOVNO ODREĐENJE ISTOČNOG PITANJA.............................................................4

DEKADENCIJA OSMANSKE VLADAVINE KAO UZROK POJAVE ISTOČNOG PITANJA I UZROK VELKIH MIGRACIJA..........................................................................................................................4

STANOVNIŠTVO OSMANSKE EVROPE U DOBA ISTOČNOG PITANJA..............................................5

SEOBE U DOBA ISTOČNOG PITANJA...............................................................................................6

PROGON MUSLIMANA U SRBIJI......................................................................................................7

BERLINSKI KONGRES KAO ODLUKA O BOSNI..................................................................................8

AUSTRO-UGARSKA VLAST UTICAJ NA STANOVNIŠTVO..................................................................9

STANOVNIŠTVO U BOSNI I HERCEGOVINI 1878-1910...................................................................11

OKONČANJE ISTOČNOG PITANJA..................................................................................................11

UVOD

Istočno pitanje (res Orientales ) kompleks problema i događaja u međunarodnim odnosima u Europi.Uzrok tih problema bila je borba za prevlast nad osmanskim teritorijem tj. Baštinom. Stalno slabljenje državne organizacije i gospodarstva te jačanje oslobodilačkih narodnih pokreta bili su glavni uzroci propadanja Osmanskoga Carstva i prilika gospodarski i politički mnogo naprednijim europskim državama za ostvarivanje ekspanzionističkih težnji. Najšire gledano to je problem odnosa islama i kršćanske Evrope.U užem smislu to je pitanje koje se ticalo postanka i opstanka Osmanske carevine kao muslimanske države u Evropi. Širenje Osmanskog carstva u Europi i na Balkanu od 15. stoljeća bila popraćena stalnim i intenzivnim migracijama različitih etničkih skupina. U ranom modernom razdoblju pomicanja imperijalne ili nacionalne granice i promjenu vladara često potaknutim kretanja stanovništva i emigracije ili imigracije iz jednog područja na drugo. Ekonomski i socijalni uzroci često doveli do internih migracija i trans-imperijalnih migracija.  U tom pogledu, masovnog bijega balkanskih kršćana na tlo Habsburške Monarhije, a muslimanskih skupine napuštaju teritorije kada su osvojili Habsburgovci. Vjerski motivi, također, igrali ulogu kada su pripadnici određenih etničkih skupina odlučili napustiti regiju višenacionalne države, kako bi se naselili u područje gdje je njihova vlastita religija prevladavala. Rađanje svake balkanske kršćanske nacionalne države bilo praćeno masovnim pogronima muslimana.Stalni ratovi ,sukobi, pomjeranje , prekrajanje granica su uzrokovale su velike emigracije i imigracije na području Bosne kao graničnog područja u tom dobu. Bosna u ratovima pretrpila veliku materijani ljudsku štetu i samim time stalno mijenjana demografske odlike struktura društva .Kada je počela dekadencija osmanske vladavine otvorilo se i istočno pitanje .Odnosi prema muslimanskom stanovništvu su se mijenjali tokom ratova polako su bili labaviji jer postojao je veliki otpor i takvom politikom nastojao je bit smekšan.Prilikom Berlinskog ugovara Austrija je navela da je 250 000 tisuća stanovnika je pobjeglo u njihovu državu i da zbog toga oni imaju određene troškove i polažu pravo na Bosnu.Okupacija i aneksija bosne će dovesti do još većih migracija koje će značajno uticati na demografsku strukturu stanovništva.

DEFINICIJA ,POJMOVNO ODREĐENJE ISTOČNOG PITANJA

Termin je, izgleda, prvi put spomenut nakon bitke kod Lepanta 1571. Nakon toga ušao je u upotrebu diplomata i političara. Tokom 19 st. ponuđene su prve naučne analize i definicije ovog termina, a u prvoj polovini 20.stoljeću termin je stavljen u historijsku perspektivu pošto su procesi na koji se odnosio bili završeni. Francuski historičar Max Choublier u djelu La Question d’Orient depuis le Traite de Berlin, štampanom 1899., smatrao je da je nastalo tokom osmanlijskog povlačenja iz oblasti Crnog mora u 18. stoljeću i da obuhvata brojne probleme kao što su sudbina preostalih osmanlijskih posjeda u Evropi, Maloj Aziji, sjevernoj Africi i moguće oživljavanje “muslimanskog fanatizma” u Aziji i sjevernoj Africi. Jedan drugi francuski autor, Edouard Driault, koji je objavio knjigu La Question d’Orient 1909., smatrao je da je ovo pitanje rezultat povlačenja islama u Evropi i Aziji i da se prvenstveno tiče obnavljanja kršćanskih balkanskih država i napredovanja osmanlijskih susjeda.1 Marriot smatra da je “Istočno pitanje” proisteklo iz sukoba običaja, ideja i shvatanja Zapada i Istoka u zemljama Jugoistočne Evrope.2 Širi kontekst “Istočnog pitanja”, kako ga definira Marriot, u stvari je sličan paradigmi “sukob civilizacija”. “Istočno pitanje”, bez obzira na način definiranja, obično stavlja u vremensku perspektivu između 1774. godine (ugovor u Kučuk Kainardži) i 1923. (ugovor iz Lozane). M. S. Anderson definira “Istočno pitanje” kao napore velikih evropskih sila da se nose sa posljedicama dezintegracije Osmanlijske carevine, te ambicijama i suparništvima koje su taj proces okruživale.3 Sve muslimanske grupe Balkana u postosmanlijskom periodu bile su lojalne balkanskim nacionalnim državama u okvirima kojih su egzistirale.

DEKADENCIJA OSMANSKE VLADAVINE KAO UZROK POJAVE ISTOČNOG PITANJA I UZROK VELKIH MIGRACIJA

Porazom pod Bečom, 1683. godine, kao i kasniji ratni neuspjesi Osmanskog carstva, negativno su se odrazili i na stanje u Bosanskom pašaluku, koje je ponovo postalo krajište (pogranično područje) sa tri strane. Tako, ovaj ejalet se graniči sa Habsburškom carevinom sa zapada i sjevera, dok na jugu se graniči sa Mletačkom republikom. U tim novonastalim okolnostima Bosna nije više polazana tačka za daljnja osvajanja, već

1 Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX. Vijeku ,Fikret Karčić ,2001 god. ,14-15 str.2 2J. A. R. Marriot, The Eastern Question: An Historical Study in European Diplomacy (Oxford:Clarendon Press, 1969) 1 str. 3 The Eastern Question 1774-1923: A Study in International Relations , M. S. Anderson, str. 388.

naprotiv najisturenija evropska provincija Osmanskog carstva, kojoj je pripadao “lavovski dio tereta” u odbrani carstva.Period od 1815. do 1878. godine odlikuje opadanje osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Nakon reorganizacije vojske (uništenje janjičarskog korpusa), u Bosni i Hercegovini dolazi do nemira među bosanskim muslimanskim plemstvom, tradicionalno povezanim s tom vojnom postrojbom, kao i do pobune lokalnih zapovjednika-kapetana (najpoznatija je neuspjela buna Husein kapetana iz Gradačca u sjevernoj Bosni, koji je s vojskom od 25.000 ljudi pokušao iznuditi uspostavu autonomije Bosne i Hercegovine pod upravom lokalnog muslimanskog plemstva, kao i prestanak socijalnih reformi ).4 Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i istodobno gubilo svoje teritorije u ratu protiv Rusije, Austrije i Venecije. Osmanski, Bosanski pašaluk, postao je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. U ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo se Osmansko Carstvo na nesreću bosanskog i drugih južnoslavenskih naroda spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili su rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje čitavog Balkanskog poluotoka.  Međutim, iznutra to golemo Carstvo, nagrizaju ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumuna i Crnogoraca, uz pomoć Rusije. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluk bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana. Seljaci dizali ustanke 1852., 1857., 1858. i 1862. godine koji su redovito bili smirivani oružanom silom. Ipak, te su pobune pokazivale da bi se mogle, ako se seljačko pitanje ne riješi na zadovoljavajući način, jednom pretvoriti i u mnogo ozbiljniji ustanak.Veliki nameti seljcima bili preveliki i oni su bježali često u Austrijsko carstvo to je bilo nemuslimansko stanovništvo.Muslimani su dizali bune od kojih je najpoznatija Abdurahmana Muharemije.

STANOVNIŠTVO OSMANSKE EVROPE U DOBA ISTOČNOG PITANJA

Da bi sagledali stanovništvo osmanlijskog dijela Evrope dvije vrste statistikemoraju se razmotriti: ona balkanskih kršćanskih država i naravno osmanlijska.Ostali nisu imali ni priluku niti interes da se bave ovim specifičnim problemom. Tako na prostoru između Drave, Dunava, Save i oko 1580.godine, dakle pred Bečki rat, muslimani su činili većinsko stanovništvo.Na selu je u većini pokrajina bilo brojnije kršćansko stanovništvo i to pravoslavnog obreda,izuzev u najsjevernijim dijelovima, gdje su brojniji katolici.Tako u nekim, danas kršćanskim sredinama, muslimani su bili brojnija vjerska skupina.Istraživanjima demografskih osobenosti Slavonije tog vremena bavili su se Stjepan Pavičić i Josip Buturac. Njihovi rezultati, iako su neovisno istraživali, se u značajnoj mjeri podudaraju. Prema rezultatima S. Pavičića na navedenom prostoru živi: oko 115.000 muslimana. Katolika (Hrvata) ima oko 72.000., Srba(pravoslavaca) oko 33.000. i 2.000 Mađara.

4 Histrorija države i prava ,Mustafa Imamović,2003. god. 170 – 185 str.

Demografske analize pokazuju da je muslimansko stanovništvo (Albanci, Bošnjaci, Turci i dr.) dominiralo u gradovima, koji su po svojoj fizionomiji imali „islamsko orijentalni karakter“, na području cijelog Balkanskog poluotoka. Na selu je u većini pokrajina bilo brojnije kršćansko stanovništvo i to starosjedilačko (katoličko), mada se pod okriljem osmanske uprave ciljano doseljava vlaško (pravoslavno) stanovništvo.5

Grčke, bugarske i srpske procjene stanovništva

U pokrajini Selanik (Solun), naprimjer, poznati Bugarski apologet Brankov, tvrdio je da je bilo 500.000 Bugara, 400.000 muslimana i 150.000 Grka. Grci, na drugoj strani, tvrde da je bilo 400.000 Grka, 450.000 muslimana i manje od 200.000 Bugara u istoj pokrajini. Na taj način Bugari su tvrdili da je bilo dva puta više Bugara nego što su to dopuštali Grci. Mogućnost za ovakve razlike bila je otvorena činjenicom da ni Grci ni Bugari nisu nikada brojali stanovništvo. Za njih navođenje broja stanovništva bio politički, a ne naučni zadatak.6 Njihove su statisike u sukobu vjerovatno zbog neprofesionalnosti i pristranosti nekim etničkim grupama ,što vidimo da svatko u svom popisu ima najveći broj je onog stanovništva tko je radio popis odnosno autora. Mnoge druge evropske statistike bile su manje precizne, a osmanlijske statistike bile su često falsificirane ili nezakonito mijenjane da odgovaraju nacionalističkim težnjama.

Osmanlijske državne statistike

Osmanlijske statistike o stanovništvu,statistike koje je regularno vodilo osmansko carstvo radi svojih potreba.Na turskom vođenje popisa stanovništva bili su defteri odnosno registri.Upočetku su uključivali samo muškarce ,a kasnije i žene.Klasifikacuju stanovništva vršili su prema religiji.Rasu nisu prihvatali kao klasifikaciju stanovništva. Ali klasificiranje stanovništva po religiji na balkanu je uzrokovalo i problme jer se naprimjer nisu razlikovali pravoslavni stanovnici po nacijama recimo Srbi ,Bugari ,Grci itd..Osmanlijski popisi stanovništva su objavljeni kao (salname) svake godine u pojedinačnim provincijama.Od 1878. do 1918. godine, između 130.000 i 150.000 bosanskih Muslimana ode iz Bosne na područja pod osmanskom kontrolom, neki na Balkanu, drugi u Anadoliju.7 Ni jedna balkanska država u svojim geografskim kalkulacijama nije ozbiljno uzimala u obzir želje naroda.Kao što bi se moglo očekivati u tom vremenu i prostoru, one su se oslanjale isključivo na “pravo osvajanja” u određivanju svojih granica. Osim toga, kako se vidjelo ranije, svaka grupa opravdavala je svoje teritorijalne želje projiciranim procjenama stanovništva.

SEOBE U DOBA ISTOČNOG PITANJA

Ove seobe mogu se smatrati kao neprekinuti proces koji je trajao više od šezdeset pet godina ili, otprilike, od 1815. do 1914. godine. Intenzivni masovni pokreti evropskog

5 Istočno pitanje i Bosna i Hercegovina do požarevačkog mirovnog sporazuma ,Edin Mutapčić ,60-61 str.6 Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX. Vijeku ,Fikret Karčić ,2001 god.,30 str.7 Na Balkanu i na Bliskom istoku: Uvod u zajedničku povijest, Verlag Münster ,2011, 336. str.

muslimanskog stanovništva zbili su se u periodu 1862-1865. i, ponovo, 1878., kao posljedica mjera prinude koje su provodile Rusija i Bugarska. I prije i poslije perioda ovih masovnih seoba manje grupe su se polako ali kontinuirano kretale iz slavenskih zemalja prema Anadoliji. Seobe u Osmanlijskoj državi počele su u vrijeme ruske aneksije Krima 1783. godine. Muslimani su počeli napuštati svoja ognjišta zato što su više voljeli živjeti pod vlašću muslimanskog vladara negoli ruskoga pravoslavnog cara, ali i iz vrlo važnih ekonomskih razloga: sa povećanjem ruskog prisustava na Krimu, muslimanski seljaci postali su kmetovi ruskih zemljoposjednika, koji su nastojali povećati svoj prihod povećavajući pritisak na zemljoradnike. Seobe su intenzivirane nakon ratova 1806-1812. i 1829., a naročito nakon Krimskog rata 1853-1856., pošto su muslimani podržali osmanlijske i savezničke vojske u nadi da će dobiti staru autonomiju i nezavisnost. Veliki talas seoba sa Kafkaza - koji je dostigao vrhunac nakon 1862. -počeo je nakon što je antiruski otpor Murida pod vodstvom šejh-Šamila, bio skršen 1859.Posljednji veliki talas seoba došao je sa Balkana nakon Tursko-ruskoga rata 1877- 1878. i Balkanskog rata 1912-1913. Muslimansko stanovništvo Balkana, koje je predstavljalo većinu u mnogim područjima, podijeljeno je u različite nemuslimanske nacionalne države, odvojene od Osmanlijskoga carstva, i u svakom slučaju muslimani su bili odmah prisiljeni na iseljavanje. Srbija je počela protjerivati muslimane odmah nakon što je zadobila određen stepen autonomije 1815.; Grčka, Bugarska i Rumunija slijedile su istu praksu 1878., odnosno 1892. i 1913. Ukupan broj stanovništva koje se uselilo u Osmanlijsko carstvo između 1860. i 1914. bio je između pet i sedam miliona. Osmanlijske statistike pokazuju da se ukupno stanovništvo države povećalo za oko 40 % tokom perioda 1860-1878. i za oko 10 % krajem 19. stoljeća. Pošto je osmanlijska stopa priraštaja tokom ovog perioda bila samo 1,2 %, zaključak da je porast stanovništva bio uglavnom rezultat useljavanja.8 Godine 1878. oko milion muslimana bilo je protjerano sa područja koje je danas poznato kao Bugarska i Rumunija, od strane ruske vojske i bugarskih naoružanih bandi koji su, prema izvještajima britanske ambasade, takođe ubili oko 300.000 muslimana. Akt masovne seobe, koji je uključio najniže kao i najviše slojeve muslimanskih zajednica, pomogao je da se poveća osjećaj muslimanske grupne solidarnosti i da se dokinu društvene barijere koje su razdvajale migrante u njihovoj prvobitnoj domovini. Ne samo da su se stavovi promijenili; konkretne promjene u njihovom ekonomskom i društvenom položaju rezultirale su takođe većom jednakošću.Migracije su se na balkanu kretale tako kao i ofanzive jednih i drugih pobjednik je potiskivao stanovništvo koje je bilo na osvojen prostoru ne uvijek silom li ih je potiskivao.Podrućje Bosne i Hercegovine bilo je zahvaćeno čestim ratovima u tom periodu što je značilo i ćesto promijenu vlasti težak položaj stanovništva na periferiji i zbog toga je narodovih prostora bio podležan migracijama u Bosni i Hercegovini.

PROGON MUSLIMANA U SRBIJI

Muslimansko stanovništvo na prostoru Beogradskog pašaluka u kojem je bilo veoma malo etničkih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, početkom 19 stoljeća činilo je većinsko stanovništvo, naročito u Beogradu, Sapcu i Užicu. U jedanaest nahija ovog

8 Osmanlijsko stanovništvo 1830-1914,demografske i socialne karakteristije ,Kemal H. Karpat ,1985 ,

pašaluka oni su predstavljali 58% stanovništva. Jezgro muslimanskog stanovništva formiralo se kroz jedan dugotrajan i složen proces, dijelom islamizacijom domaćeg slavenskog stanovništva, raznorodne etničke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Iseljenje muslimanskog stanovništa sa ovih prostora zaključeno je 1876.godine, a iz jugoistočne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Međunarodna konferencija održana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgrađu, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguće brže”. Oštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 groŠa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjištima, zadržati sva svoja dobra, ali samo pod slijedećim uslovima:

-da se vrate vjeri pradedovskoj, a ako to neće onda mogu

-da budu Srbi islamske vjere, a ako i to neće,

-onda moraju da da se pišu u vode kao Cigani, a ako i to neće

-onda moraju da se isele iz Srbije.

Nakon toga neki su otšli ka osmanskim teritorima neki su se izjašnjavali ko Cigani a veliki dio stanovništva otišao u Bosnu. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranična mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi. Kolone iseljenika obezbjeđivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijeđali su iseljenike, drugi su ih žalili. Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Užica, ovi gradovi su nastavili normalan život zahvaljući ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rušenja nije više naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen isključivo etničkim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rušenjem grada koje su izvršili ruski stručnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki život u grada. Ispražnjeni prostori od muslimana postali su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa različitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine.9 Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, određene količine hrane, oslobođenje od poreza, vojne obaveze tokom određenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ograničenja, sa ciljem da se ne proređuje stanovništvo u neoslobođenim krajevima.10

BERLINSKI KONGRES KAO ODLUKA O BOSNI

Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u 9 www.bosnjaci.net10www.ieg-ego.eu

Berlinu. Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala. Austro-ugarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine, dotad osmanskog bosanskog pašaluka, bilo je rezultat dogovora na Berlinskom kongresu 1878. Velike europske sile su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom da tamo uspostavi mir i red. Austro-ugarska 2. vojska na čelu s generalom Josipom Filipovićem, sastavljena uglavnom od Hrvata, Slovenaca, Srba te drugih slavenskih naroda Monarhije, potkraj srpnja iste godine prešla je granicu i ušla u BiH. Iako su u Beču očekivali da će operacija proći bez većih borbi, okupaciji se žestoko oduprlo muslimansko i pravoslavno pučanstvo, koje se odupiralo tri mjeseca te je austro-ugarskoj vojsci nanijelo nekoliko poraza. Nakon tri mjeseca borbi Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i Sandžak. Austro-ugarska vlast u BiH potrajat će do 1918. Zbog dogovora na Berlinskom kongresu o zadržavanju formalne vrhovne sultanove vlasti, ali i zbog dualističkog ustroja Monarhije, Bosna i Hercegovina nije pripojena niti austrijskom niti ugarskom dijelu nego je nad njom uspostavljena zajednička vlast, kondominij. Nova vlast je pretvorila Bosnu i Hercegovinu u protektorat. U Sarajevo, Tuzlu, Banju Luku, Mostar, poslani su stručnjaci uglavnom iz Hrvatske, Česke, Poljske, Slovenije i drugih slavenskih zemalja, koji su znali jezik. Za prvog guvernera BiH postavljen je hrvatski general austro-ugarske vojske, Josip Filipović, ali je uskoro smijenjen po nalogu iz Budimpešte.11 Ubrzo nakon zaposjedanja došlo je do vala iseljavanja protivnika okupacije, mahom muslimana. No, uskoro je uspostavljeno stanje razmjerne sigurnosti te je pokrenut niz društvenih i gospodarskih reformi kako bi BiH postala "model-kolonija". Monarhija je modernizirala zakone, upravu i BiH uopće.Zaposjedanje Bosne automatski je značilo da treba uspostaviti vlast Austro-ugarska je za uspostavlanje vlasti dovodila činovnike iz svoje zemlje čime direktno naseljava svojim stanoništvom.Provodili su modernizaciju proizvodnje u Bosni pošto za to nije bilo dovoljno obrazovanog stanovništva dolazili su stručnjaci iz drugih država što dodatno komplikuje demografsku kartu Bosne.

AUSTRO-UGARSKA VLAST UTICAJ NA STANOVNIŠTVO

Austro-Ugarska Monarhija započela je svoju vlast nad Bosnom i Hercegovinom zaposjedanjem zemlje 1878. Sljedeće četiri godine zemljom je upravljala vojna uprava, da bi 1882. bila zamijenjena civilnom vlasti. Od 1878. do 1918. godine traje austrijska uprava u Bosni i Hercegovini. Tijekom toga perioda, najznačajni procesi koji su oblikovali

11 Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnoh položaja Bosne i Hercegovine,Mustafa Imamović,2006,77-81 str.

društvo bili su: ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u kulturni i politički prostor Europe. Nerazvijeno gospodarstvo, loše i malobrojne prometnice te zastarjela osmanska državna uprava stavili su pred austrougarske vlasti 1878. godine velik zadatak. Posebice je velik bio nedostatak školovanog činovništva i stručnih osoba. Među stručnjacima i obrazovanim ljudima koji su tada došli u Bosnu i Hercegovinu bilo je mnogo Hrvata, ali i ljudi iz drugih krajeva Monarhije. Posebice su se u velikom broju doseljavali Slovenci, Česi, Slovaci i Poljaci, kojima se nije bilo teško snaći u novoj sredini zbog bliskosti slavenskih jezika. U početku je na čelu Bosne i Hercegovine bio general Josip Filipović, ali je 1882. uvedena civilna uprava pa je za prvog civilnog upravitelja postavljen Mađar Benjamin Kállay, tadašnji austrougarski ministar financija. Kállay je od početka u svojem vođenju Bosne i Hercegovine radio na obrani mađarskih interesa. Mađari su u to vrijeme najveću opasnost vidjeli u ujedinjenju austrougarskih Slavena protiv mađarskog interesa. Zato je i Kállay nastojao u Bosni i Hercegovini voditi takvu politiku koja bi spriječila jačanje ujedinjavanja južnoslavenskih naroda. Austrougarsko razdoblje je doba umjerene modernizacije Bosne i Hercegovine (početci industrijalizacije, reforme u školstvu i društvenim odnosima), koja je imala za cilj zadržati BiH kao posebnu, samo-održivu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske Monarhije, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u Habsburškom Carstvu. Opća zaostalost (manje od 15% gradskog stanovnistva, od približno 85.000 kmetovskih obitelji, srpskih je bilo oko 60.000, a hrvatskih 25.000. Broj bosanskohercegovačkih Muslimana kmetova bio je zanemariv) kočila je provedbu i umjerenih reformi. U Bosnu i Hercegovinu se do 1914. godine doselilo oko 180 do 200 tisuća Hrvata, Slovenaca, Čeha, Nijemaca i drugih. Između 1879. i 1913. oko 40 % od oko 89 000 kmetovskih kućanstava otkupilo je zemlju na kojoj je živjelo. Međutim, situacija oko posjedovanja zemlje neznatno se promijenila. Godine 1910. 91 % zemljoposjednika koji su posjedovali i kmetove bili su muslimani. 68 % srpskoga, 57 % hrvatskoga i samo 7 % muslimanskog poljoprivrednog stanovništva bili su kmetovi ili djelomično kmetovi. Bilo je još oko 50 000 seljaka zakupnika, pretežno pravoslavaca, čiji je gospodarski položaj bio osjetno teži od položaja kmetova.[1] Kad je Habsburška Monarhija zaposjela Bosnu i Hercegovinu muslimani koji nisu željeli prihvatiti novu vlast selili su u Tursku. Udio u stanovništvu stoga im se smanjio s 38,7 % godine 1879. na 32,3 % godine 1910. Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43,5 %), a katolika se malo povećao zbog useljavanja državnih službenika s 18,1 % na 22,9 %.12 Znajući koliki utjecaj na narod u Bosni i Hercegovini ima Crkva, austro-ugarske su vlasti već nakon prvih godina svoje vladavine nastojale pod svoju kontrolu staviti sve vjerske i crkvene zajednice u BiH. Godine 1881. Austro-Ugarska je potpisala Konkordat s Vatikanom o uvođenju svjetovne katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Iz Carske kancelarije u Beču upućeno pismo zahvale biskupu fra Paškalu Buconjiću u kojem se ističe održavanje katoličkog stanovništva u Hercegovini i obećaje dalja carska naklonost prema tom stanovništvu.

Aneksija 1908. godine

Pod utjecajem mladoturskog pokreta u Osmanskom Carstvu Austro-Ugarska je 1908. godine odlučila proglasiti aneksiju Bosne i Hercegovine. Austro-Ugarska je 29. veljače 1909. postigla dogovor s Osmanskim Carstvom o isplati 2,5 milijuna turskih funti (54 milijuna Kruna) u zlatu kao naknadu za aneksiju Bosne i Hercegovine. Nakon proglašenja

12 Povijest 3, Bekavac S., Skenderović R, Zagreb, ALFA, 2009., str. 232.-238.

aneksije proglašen je ustav, a 1910. osnovan je i Bosanski sabor. Bosanski sabor nije bio samostalan, nego je sve svoje zaključke morao podnositi na odobrenje austrijskim i ugarskim vlastima.

STANOVNIŠTVO U BOSNI I HERCEGOVINI 1878-1910.

Stanovništvo Bosne i Hercegovine u razdoblju 1879.-1910.

Preuzeto sa: https://hr.wikipedia.org

Ovi popisi su najbolji pokazatelji kretanja stanovnistva u Bosni odnos migracija i emigracija.Iz tabele vidimo smanjenje muslimanskog stanovništva uzrokovano odlazkom zbog raznih faktora koji su stalno uticali i pritiskili to stanovništvo.Broj katolika je najviše porastao iz migracija stanovništva zapadni zemalja su dolazili u Bosnu kao potreba za modernizaciju rad koje se u to doba vršilo na ovim prostorima.Naravno jačim utjecajem Crkve u ovo doba i njen sam uticaj na stanovništvo.Osim toga vratio se i dio stanovništva koji su izbjegli za vrijeme Osmanske vlasti.Porast pravoslanog stanovništva uzrokovala je politika koju je diktirala Srbija odnosno Miloš Obilić.Srbi dobivši autonomiju njihov nacionalni duh jača i oni se šire kako teritorijalno tako i populaciski.

OKONČANJE ISTOČNOG PITANJA

Na redu je tada bila Bosna i Hercegovina, gdje su, iz Srbije i Crne Gore, radili na osnivanju javnih i tajnih društava i organizacija, kojima je jedini cilj bilo rušenje Austro-Ugarske i stvaranje Velike Srbije.Pod njihovim utjecajem bila je i Mlada Bosna, koja je isticala svoj oslobodilački i jugoslavenski program. Godine 1914. u Sarajevu je 28. lipnja ubijen prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, sa suprugom Sofijom. U tijeku I. svjetskog rata mnogo je građana Bosne i Hercegovine, svih triju konfesija bilo unovačeno u austrougarsku vojsku i upućeno na granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine, te granice kultura i civilizacija tijekom brojnih stoljeća. U početku rata, imala je Srbija početne uspjehe, njena vojska je cak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austrougarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata, Sarkotića i Šnjarića, potukla Srbe kod Han Pijeska i izbacila ih preko Drine. Od 1914. do

1915. Njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike, Francuze i Englezi, uspjela 1918. godine s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske: Bačka, Banat, Baranja i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u Prvom svjetskom ratu, iako je doživljavala uglavnom poraze, nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima, Bosna i Hercegovina je imala središnje, dominantno mjesto. Te pokrajine i tada oko 40 posto Srba u njihovom stanovništvu, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na podrucju bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Na taj bi se način sav srpski i crnogorski narod, dakle pravoslavni živalj, našao u jednoj državi u kojoj bi Srbi bili prvi, najveći i vladajući narod. Tijekom samoga rata, po nekim procjenama, demografski gubitak stanovništva Bosne i Hercegovine, uključujući ratne gubitke i iseljavanja, iznosi oko 300.000 ljudi. Srbi su u Bosni i Hercegovini bili podvrgnuti progonima i zlostavljanjima. Budućnost same BiH i njenih naroda je odlučena kolapsom Austro-Ugarske, sovjetskom komunističkom revolucijom koja je Srbiji oduzela glavnog zaštitnika velikosrpskih projekata, te mješavinom političkih igara u kojima su sudjelovali razni činitelji od Jugoslavenskoga odbora u kojemu su različite uloge igrali političari kao Ante Trumbić ili Svetozar Pribićević i srbijanske vlade s Pašićem na čelu do britanskih, američkih, francuskih i, posebno, talijanskih vojnopolitičkih interesa. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), naziv je za monarhiju koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije.Time možemo reći da je završena istočna kriza.

ZAKLJUČAK

Neuspješnom opsadom Beča, 1683. godine, i nekoliko poraza u nastavku rata uslovili su gubitke značajnih teritorija za Osmansko carstvo.Ofanzivni rat Austije poslije 1683, godine predstavlja početak „Istočnog pitanja“ koje će u nekoliko narednih stoljeća biti u epicentru evropske politike, ali njegove konsekvence se osjećaju i danas na balkanskim prostorima. Navedenim ratom, otpočinje proces formiranja današnjih bosanskohercegovačkih granica.Područje Bosne u doba istočnog pitanja je područčje stalnih migracija stanovništva.Demografske odlike o sama struktura stalno je mijenjana što zbog stalnih ratova ,koji su odnosili velike žrtve na ovim prostorima ,migracija stanovništva zbog vjere i progoni naravno u to je podsticale velike sile zbog svojih političkih interesa koje su imale na balkanu.Kada Osmansko carstvo povećavaju se nameti seljacima pa stanovništvo iz pograničnih područja se prebacuje u drugu državo to stanovništvo su bili većinom Hrvati koji su migrirali iz Bosne u Austrijsku carevinu .Prilikom sve jačih napada što vojnih što političkih Bosna slabi na kraju je okipirana pa i anektirana od starne Austrije a Srbija dobija autonomija poslije i samostalnost pa tako svojim utjecajem potiskuju muslumansko stanovništvo ka jugu.Srbi su to radili veoma otvoreno i možemo reći na silu.Dok politika Astrije prema muslimanskom stanovništvu bila ma labavija to možemo vidjet da je u Bosni osta mnogo veći broj muslimana nego Srbiji.Istočno pitanje je obilježeno velikim migracijama ,koje

su bitna karekteristika tog pitanja ,na tom se prostoru susreće se tri religijska kruga ,isprpleću se razni interesi velikih sili i u o vrijeme jačanje nacionalnog duha.

LITERATURA

Muslimani Balkana: „Istočno pitanje“ u XX. Vijeku ,Fikret Karčić ,2001 godina.

Istočno pitanje i Bosna i Hercegovina do požarevačkog mirovnog sporazuma ,Edin Mutapčić.

Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnoh položaja Bosne i Hercegovine,Mustafa Imamović,2006. godina.

https://hr.wikipedia.org

Histrorija države i prava ,Mustafa Imamović,2003. godina.

www.ieg-ego.eu

Istoćno pitanje ,Vasilj Popović, 1999