seminarski rad iz obligacionog prava - opći dio- agić haris - ugovr kao izvor obligacije

UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

OPĆE PRAVO

------- UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE--------seminarski rad iz Obligacionog prava - opći dio -

Kandidat: Mentor:Haris Agić 993/11 prof.dr. Ljiljana Obradović

Kiseljak, novembar 2013.

Sadržaj

1. Uvod....................................................................................................................................3

2. Ugovor kao izvor obligacije................................................................................................5

3. Zaključenje ugovora..........................................................................................................10

3.1. Poslovna sposobnost stranaka....................................................................................10

3.2. Saglasnost volja ugovornih stranaka..............................................................................12

3.3. Ponuda............................................................................................................................12

3.4. Predmet ugovora............................................................................................................14

3.5. Osnov ugovora...............................................................................................................14

4. Zaključak...........................................................................................................................19

5. Literatura...........................................................................................................................20

2

1. Uvod

Cilj ovog seminarskog rada je da pokaže značaj ugovora kao izvora obligacija kroz

historiju, kao i sve faze u izradi jednog valjanog i priznatog ugovora. Na početku je data

definiciju ugovora, objašnjena po njenim sastavnim dijelovima, objašnjene su dvije važne

teorije, teorije volje i izjave, te sastojci koji svaki ugovor mora imati (bitni sastojci), sastojci

koje stranke same mogu ugovoriti te sastojci koji se uvijek podrazumjevaju i stranke ih

posebno ne moraju ugovarati.

U drugom dijelu sasu razrađene faze u izradi jednog ugovora. Nijedna stranka ne može

sačiniti ugovor i zaključiti ga bez poslovne sposobnosti. Jasno je ukazano kako pravo gleda na

pojedine učesnike u pravnom prometu, ko nema poslovnu sposobnost,a ko je i pored

nedostatka može dobiti u specijalnim slučajevima. Izjava volja stranaka mora biti očita, bila

ona jasno izgovorena, potvrđena gestikulacijama ili konkludentnim radnjama. No pravo jasno

određuje da stvarna volja i izjava moraju biti jedno biće, kako pod prisilom ili u zabludi ne bi

jedna od stranaka ispaštala. Svaki ugovor mora sačinjavati ponudu, te u konačnici i prihvat

ponude. Uz to se mora voditi računa o rokovima koji u većini slučajeva uslovljavaju ponudu,

a u pravu nije beznačajno ni vrijeme kao ni mjesto zaključenja ponude (ugovora). Na samom

kraju obrađen je predmet i osnov samog obligacionog ugovora te forma u kojoj se može

pojaviti.

3

2. Ugovor kao izvor obligacije

Najčešći izvor obligacija su ugovori. Iako ih susrećemo i u drugim granama prava,

stvarnom, međunarodnom, nasljednom, oni za razliku od obligacionog nisu izvor prava. Kod

samog definisanja ugovora daću jednu složeniju definiciju koju ću izložiti po njenim

sastavnim dijelovma. Najčešće citirana definicija ugovora je da su to dvostrani pravni poslovi

koji se sklapaju da bi se postigao određeni cilj (causa), a oni se zaključuju tako što se jedna

strana obavezuje drugoj na neko činjenje, propuštanje ili neko davanje, a druga strana da će

sve to prihvatiti, jer nema ugovora bez prihvata ponude. U literaturi susrećemo još neke

definicije ugovora : „ Ugovor je saglasnost izjava volja dva ili više lica u cilju proizvođenja

pravnih posljedica“1. Ovdje treba istaći da je cilj obligacionih ugovora nije da proizvede bilo

kakve pravne posljedice već da mijenja, dopunjuje i ukida postojeći obligacioni odnos. Druga

definicija sa kojom se još susrećemo: „ Ugovor je takav pravni posao kojim jedna strana

obećava drugoj imovinsku činidbu, a druga to prihvata“. Tačno je da se najčešće jedna od

strana obavezuje na imovinsku činidbu, ali imovinska činidba , kao predmet obligacija je

konkretizacija dužnikove obaveze2. Po samoj definicij da su ugovori dvostrani pravni poslovi

vidimo da oni pretpostavljaju najmanje dvije strane koje ravnopravno stoje jedna nasuprot

druge i te strane se najčešće nazivaju ugovornim stranama. Pored termina ugovorne strane na

nekim mjestima susrećemo i nazive kontrahenti, ugovrnici, stranke za označavanje istog

pojma. Činjenica da je ugovor pravni posao koji zahtjeva najmanje dvije strane predstavlja

suština samog ugovora jer drugi pravni poslovi, izvori ne zahtjevaju da postoje najmanje dvije

strane, npr. javno obećanje nagrade. Kao i kod ugovorni stranaka, tako i sam naziv ugovor

može se označiti nekim drugim terminima koji u suštini označavaju isti pojama. U starom

rimskom pravu susrećemo nazive kao što su kontrakt ( contractus) , koji se razlikuju od

termina kvazikontrakt jer kod istog saglasnost volja stranaka nije potrebna (poslovodstvo bez

naloga) te pakt (pact). Razlika između kontrakta i pakta ogleda se u pravnoj zaštiti. Za jedne

je predviđena tužba po civilnom pravu (ius civile), za druge pak nije. Pakt je označavao

saglasnost izjava volja koje nisu bile zaštićene3. Izrazi koji se još upotrebljavaju da bi označili

ugovore jesu sporazum i konvencije, terminologija se češće koristi u međunarodnom pravu.

1 Lozo Bogdan, „ Obligaciono pravo – opšti dio“, Dom štampe, Zenica, 1978, str. 81


3 Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 68

4

Za razliku od kvazikontrakata gdje saglasnost volja nije potrebna, jedan od sastavni

elemenata ugovor je upravo saglasnost volja stranaka usmjerena ka postizanja određenog

cilja. Ugovor ne nastaje na osnovu zakona već saglasnošći volja, te vrijedi ono što su stranke

dogovorile, postaje trajno i obavezujuće za sve (erga omnes). Sadržaj samog ugovora biće

uređen saglasnošću volja jer su stranke dužne da se dogovore oko bitnih elemenata ugovora.

Bez njih ugovor ne može postojati i proizvoditi pravne učinke. Upravo u ovom se ogleda

razlika između obligacionog ugovora i zaključka koji donosi kolegijalni organ po pitanju o

kojem je raspravljao. Zaključak će u konačnici obavezati sve bez obzira da li je ta stranka

glasala za njega ili ne. Kod samog zaključenja ugovora onaj ko nije izjavio saglasno kao

drugi, ne smatra se ugovaračem, te njega eventualno zaključeni ugovor i ne obavezuje4. No

svaka saglasna izjava volja u konačnici ne mora uvijek dovesti do zaključenja obligacionog

ugovora ( dvije osobe se slože, dva muškarca da je djevojka koja sjedi stol do njih zgodna i

privlačna, u tom slučaju ne dolazi do zaključenja ugovora bez obzira na to što imamo

saglasnost volja, već se radi o običnoj konstataciji da je neko lijep, privlačan).

Sama volja mora biti proizvod želje i htjenja stranaka i ne smije biti konstruisana pod

prijetnjom ili u zabludi. Kako volja mora biti punovažna tako se zahtjeva da je i pravno

relevantna, da postoji namjera da se ugovor zaključi, sto znači da volja mora biti također

ozbiljna i stvarna. Sve što se kaže u šali ne može se uzeti kao osnov za ugovor. Sa izjavom

volje u šali poistovjećuje se i izjava volje data na pozornici ili drugoj instituciji, gdje se

prepoznaje da je izjava u pravnom smislu „neozbiljna“5. No postavlja se pitanje šta se dešava

ako stranke pogrešno izraze svoju volju ili druga strane pravilno ne protumači njihovu volju,

hoće li ugovor biti poništen, punovažan ili će vrijediti samo pojedini dijelovi ugovora koji

sami mogu opstati, da li je bitnije ono što je stranka htjela izjaviti ili ono što je već izjavljeno?

Najbolji odgovor na ova pitanja dobićemo u objašnjenju dvije teorije koje stoje jedna

nasuprot druge i primjena jedne od njih zavisi isključivo od države do države, od zakona do

zakona. Zakon daje konačni sud o tome koja od teorija će se primjenjivati. Prva teorija, koja

nosi naziv teorija volje (Willens-theorie) zastupa stanovište da samo volja može stvarati prava

i obaveze. Ovu teoriju je posebno zastupao njemački pravnik Friedrich Carl von Savigny,

pripadnik pravne škole koju je osnovao Gustav Hugo. On je poznat također što je zahvaljujući

njemu došlo do ratvoja pravnog posao na volju (Wille) i očitovanja volje (Willenserklärung).

Ovu teoriju ćemo najbolje objasniti kroz primjer zablude ( npr. error in substantia/ materia).



5

Teorija na error gleda kao na nesvjestan nesklad između očitovanje i volje. Prema toj

koncepciji ugovor je uslijed error in substantia/materia nevaljan zbog toga što je određena

ugovorna strana, imajući pogrešnu predodžbu o supstanciji materiji predmeta kupoprodaje,

očitovala ono što zapravo nije htjela. Npr. Osoba je kupila narukvicu imajući predodžbu da je

ona od zlata (viriola aurea), no ispostavilo se da je ona od pozlaćene mjedi (vriola aenea).

Njezina prava volja usmjerena je na zlatnu narukvicu, dok je njezino očitovanje, uslijed

zablude o supstanciji/materiji, usmjereno na narukvicu od pozlaćene mjedi6. Ugovor je

nevaljan, preciznije ništav, zbog nesvjesnog nesklada volje i očitovanja glede

supstancije/materije predmeta kupoprodaje.

Teorija volje je domininrala u prvoj polovici 20 stoljeća, ali je izgubila značaj te će u

prvi plan doći neke druge teorije među kojima je i druga teorija, teorija izjave. Ono što je

jedna strana izjavila drugoj strani ima prednost nad svim i relevantno je za nastajanje ugovora.

Ovu teoriju je zastupao takodjer njemački pravnik Kohler koji je velik trag ostavio

izučavajući pravo osobnosti. Kod ove teorije izjava ima prednost u odnosu na unutrašnju

volju. Sobzirom da je jako teško utvrditi stvarnu unutrašnju volju stranaka bez moći koji

nadilaze mogućnosti čovjeka (čitanje misli), prednost se daje izjavi koju je lahko utvrditi. Bilo

da se radi o izričitoj izjavi volje, putem jasno izgovorenih riječi ili putem određenih

gestikulacija (kimanje glavom), puno lakše ju je utvrditi od unutrašnje volje koja bez

očitovanja sa sigurnišću se ne može znati. Da ne bi dolazilo do raskida ugovora nakon

određenog vremena jer jednoj od stranaka sad pravni učinci koje ugovor proizvodi nisu po

volji, teorija izjave služi kao osigurač i sigurnost pravnog prometa.

No nijedan Zakon izričito ne odbacuje neku od teorija , a takav je primjer i u Zakonu o

obligacionim odnosima (ZOO) koji teorije primjenjuje od slučaja do slučaja. Prema članu 26.

ZOO ugovor je slopljen onda kada se ugovorne strane sporazume o bitnim elemntima

ugovora. Upravo po ovoj odredbi ZOO vidi se za naš Zakon slijedi teoriju izjave kao što to

rade i drugi pravni sistemi koji su imali uticaja na naš Zakon7. No u slučajevim zablude,

prijetnje, prinude, tzv. mana volje do primjene ove teorije neće doći te će se u konačnici

6 Mjed je legura bakra i cinka sa sadržajem cinka od 5 % do 40 % koja je poznata od pretpovijesnih vremena,

davno prije otkrića cinka. Proizvodila se taljenjem bakra s kalaminom, cinkovom rudom. Kovkost mjedi dostiže

maksimum s oko 30 % cinka a vlačna čvrstoća s 45 % iako ova svojstva jako ovise o mehaničkoj i toplinskoj

obradi legure. Otporna je na koroziju i od nje se izrađuju različiti ukrasni predmeti, muzički instrumenti, ventili i

adapteri za vodovodne cijevi, vijci i sl. Zbog svoje sličnosti sa zlatom često može biti predmet zablude.7 Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 69

6

gledati stvarna volja jer ne postoji podudarnost između nje i izjave. Isto važi i kod izjava koje

su date u šali koje smo ranije u tekstu spomenuli.

Nijedan ugovor ne može nastati bez saglasnosti volja o bitnim elementima. Bez bitnih

elemenata ugovor nikad nije nastao niti proizvodio pravne učinke te eventualne tužbe nisu

moguće jer ništa bitno nije ni dogovoreno, i sve ono što je važilo prije važiće i poslije, jer

ugovor pravno ne postoji. Ti bitni sastojci se u rimskom pravu označavaju nazivom

„essentialia negotii“.No bitni sastojci ugovora nisu definirani Zakonom te je njihovo

određenje ovisi od tipa ugovora, radi li se o zajmu, kupoprodajili ili o ugovoru od djelu. No sa

sigurnošću možemo reći da su bitni sastojici svakog ugovora oni minimalni sastojci

neophodni za postojaje samog ugovora8. I među bitni sastojcima postoji podjela na objektivne

i subjektivne. Razlika postoji sobzirom na činjenicu da li se bitni sastojci određuju zakonom

ili samom voljom stranaka.

Objektivno bitni sastojci određuju se pravnim propisom, odnosno zakonom (npr. prema

čl.454. predmet i cijena su bitni sastojci ugovora o prodaji ili kod ugovora o zajmu to je

obaveza zajmodavca da preda zamjenljivu stvar u vlasništvo zajmoprimca,uz obavezu ovog

posljednjeg da vrati istu količinu i kakvoću).

Subjektivno bitni sastojci su oni koje same stranke ugovore. Sastojci koje jedna od

stranaka želi da ugradi u ugovor i bez kojih ona ugovor ne želi da zaključi. Ti sastojci u

suštini nisu bitni za nastanak ugovor, ali ako se stranke slože oko njih i ugovore ih kao bitne

oni će predstavljati ključne elemente samog ugovora. U slučaju spora i eventualnih tužbi

samo objektivni se sastojci neće dokazivati dok će teret dokazivanja subjektivno bitnih

sastojaka biti na strani koja se na njih poziva.

Npr. Bitni sastojci ugovora o djelu su posao koji poslenik treba da obavi i postigne

određeni rezultat, vrijeme u kome poslenik treba da izvrši dati posao te koliku će naknadu

poslenik dobiti za preuzeti posao.

Osim bitnih sastojaka ugovor može sadržavati i prirodne (naravne) te slučajne (uzgredne)

sastojke. Oni nisu konstitutivni za zaključenje i postojanje ugovora i stranke ne moraju biti

upoznate o njima.

Prirodni sastojci ugovora ( naturalia negotii) su oni sastojci koji postoje po samoj vrsti

pravnog posla, stranke ih ne moraju ugovoriti i sastavni su dio ugovora. Najpoznatiji prirodni


7

sastojak ugovora je odgovornost prodavaoca za pravne i materijalne nedostatke prodane

stvari, bez obzira da li su to stranke posebno dogovorile. Stranke mogu isključiti ovu odredbu,

ali ako to nisu naznačili u ugovoru, ovaj prirodni sastojak će se smatrati sastavnim dijelom

ugovora.

Sporedni sastojci pravnog posla (accidentalia negotii) nikad se ne podrazumjevaju i

važe samo ako ih stranke ugovore. Oni nisu propisani zakonom, već ih stranke prema samoj

slobodi ugovaranja koje im zakon dopušta mogu ugraditi u ugovor. Za razliku od prirodnih

sastojaka koji važe ako o njima stranke ništa nisu ugovore, ovi sastojci se moraju posebno

ugovoriti jer po svom imenu (slučajni) u ugovoru se nalaze samo ako na tome stranke

insistiraju. Da ne bi bilo zabune, između sporednih sastojaka i subjektivno bitnih sastojaka

postoji jasna razlika. Prvi su ugrađeni u ugovor jer su to stranke željele, ali oni nisu neophodni

za postojanje samog ugovora, dok su subjektivno bitni sastojci su oni koji nisu neophodni za

nastanak ugovora, ali sobzirom da jedna od strana insistira na njima i ne želi pod drugim

uslovima zaključiti ugovor postaju sastojci bez koji ugovor ne može proizvoditi pravne učine i

ključni su element postojanja ugovora.

Primjer: Stranke mogu dogovoriti ugovornu kaznu za onog ko ne ispuni svoj dio

obaveze, u nekim slučajevima u ugovor se može staviti da će stvar biti prodana drugome ako

prodavatelj u određenom roku dobije bolju ponudu od drugog kupca, nakon proteka roka

stvar će biti prodana ugovornoj strani kako je dogovoreno.

Sama primjena obligacionih ugovora je toliko rasporostranjena da je danas nemoguće

organizovati razmjenu dobara i usluga bez ugovora. Ako se nekad vjerovalo na riječ danas je

potreba za ugovorima velika prije svega zbog pravne sigurnosti kako bi stranke mogle mirno

spavati i kako bi rizik od eventualne prevare bio sveden na minimum. Potreba za stalnim

čovjekovim napretkom uslovila je da broj obligacionih ugovora bude neograničen te da se i

obligacioni ugovori i samo obligaciono pravo konstantno razvijaju. Neki ugovori uslijed

slabije primjene gube svoj značaj i gube se iz pravnog prometa, a pojavljuju se neki drugi sve

u cilj što lakše razmjene dobara i usluga i što lakšeg funkcionisanja prometa. Ako bi u nekom

scenariju ukinuli ugovore, nastupio bi pravni haos nesagledivih posljedica te je njihovo

postojanje ključno za normalno funkcionisanje kako trgovački tako i svih drugih tokova.

8

3. Zaključenje ugovora

Obligacioni ugovori nastaju saglasnim izjavama volje ugovornih strana. Ugovorne se

strane moraju najmanje usaglasiti o bitnim elementima konkretnog ugovora. Sve dok

ugovorne strane nepostignu punu saglasnost o bitnim elementima, ugovor nije zaključen.Nije

svaki sporazum ugovornih strana relevantan za obligaciono pravo, nego samo oni ugovori

kojima zakon (pravni poredak) priznaje svojstvo obligacionog ugovora. Da bi jednom

ugovoru bilo priznato svojstvo obligacionog ugovora, on mora ispunjavati sljedeće

pretpostavke:

da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost;

da postoji saglasna izjava volja ugovornih strana;

da postoji ponuda

da postoji predmet ugovora;

da postoji valjan osnov ugovora (obvezivanja), a ponekad i forma ugovora (kao

poseban uslov, samo kod pojedinih ugovora).

3.1. Poslovna sposobnost stranaka

a) Poslovna sposobnost fizičkog lica

Punoljetna fizička lica koja nisu pod starateljstvom (a niti im je oduzeta poslovna

sposobnost), kao i pravna lica imaju potpunu poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnost

imaju i ona lica koja još nisu navršila 18. godina ako su zaključila brak. Lica koja imaju

potpunu poslovnu sposobnost mogu svojim vlastitim radnjama sticati prava i obaveze9. Pored

poslovne sposobnosti, potrebno je kratko podsjetiti i na pravnu sposobnost.

Za razliku od potpune poslovne sposobnosti, postoji i potpuna poslovna nesposobnost.

Potpuno poslovno nesposobna lica su svi maloljetnici ispod četrnaest (14) godina, kao i ona

punoljetna lica kojima je oduzeta u cijelosti poslovna sposobnost. Za lica koja nemaju

9 U bivšoj Jugoslaviji nije postojala jedinstvena kodifikacija Građanskog prava, te je pitanje poslovne

sposobnosti prepušteno republičkom zakonodavstvu. U Bosni i Hercegovini poslovna sposobnost

regulirana je u Porodičnom zakonu. Prema članu 105. st. 3 Porodičnog zakona BiH propisano je da se

potpuna poslovna sposobnost stiče nastupanjem punoljetstva, kao i zaključenjem braka prije punoljetstva.

U stavu 2. istog člana određeno je da dijete postaje punoljetno kad navrši 18 godina života

9

poslovnu sposobnost ugovore zaključuju njihovi roditelji, odnosno staraoci kao zakonski

zastupnici. Ugovor zaključen od strane lica koje nema poslovnu sposobnost je ništav.

Ograničena ili djelimična poslovna sposobnost. Tek donošenjem Porodičnog

zakona regulisana je i ova pravna praznina. Ograničeno poslovno sposobne su osobe koje ima

navršeni 14 godina života. Ograničeno poslovno sposobna lica mogu bez saglasnosti

zakonskog zastupnika zaključivati samo one ugovore čije im je zaključenje zakonom

dozvoljeno. Lica koja imaju ograničenu poslovnu sposobnost mogu zaključivati i druge

ugovore ukoliko za to imaju saglasnost zakonskog zastupnika. Tu saglasnost zakonski

zastupnik može dati prije zaključenja ugovora, i tada se govori o dozvoli, ili nakon

zaključenja ugovora, i tada se radi o odobrenju. Saglasnost za zaključenje ugovora mora se

dati u onoj formi koja je propisana za taj ugovor. Ukoliko bi ugovor bio zaključen bez

saglasnosti zakonskog zastupnika, takav ugovor bi imao obilježja nepotpunog ili šepavog

ugovora (negotium claudicans). Ukoliko se dobije naknadna saglasnost (odobrenje), ugovor

će važiti kao da je saglasnost postojala i prije zaključenja ugovora. Ako zakonski zastupnik ne

bi dao odobrenje, ugovor bi bio ništav od početka (ex tunc) i ne bi proizvodio pravno dejstvo.

Maloljetnik koji je navršio 15 godina života može zasnovati radni odnos i svojom

zaradom slobodno raspolagati. Ovi maloljetnici imaju specijalnu poslovnu sposobnost i mogu

punovažno, bez odobrenja roditelja ili staraoca, zaključivati sve pravne poslove koji se odnose

na njihovu zaradu.

b) Poslovna sposobnost pravnog lica

Poslovna sposobnost pravnog lica mjeri se sposobnošću njegovih organa, preko kojih

pravno lice realizira svoju poslovnu sposobnost. U principu poslovna sposobnost pravnih lica

izjednačena je sa poslovnom sposobnošću fizičkih lica. Razlika je u tome što kod pravnog lica

nema stupnjevanja poslovne sposobnosti, dok kod fizičkog lica ima. Oragan koji zastupa

pravno lice, fizička osoba je ovlaštena da sklapa ugovore u okviru poslovne sposobnosti

pravne osobe. Znači, ugovor sklopljen izvan okvira poslovne sposobnosti nije važeći, ali lice

koje je prilikom sklapanja ugovora bilo savjesno, ima pravo tražiti naknadu štete.

3.2. Saglasnost volja ugovornih stranaka

10

Saglasnost volja predstavlja jedan od osnovnih uslova da bi ugovor nastao. Za

nastanak ugovora potrebna je podudarna saglasnost volja dvije ugovorne strane. Izjava volje

za zaključenje ugovora mora biti ozbiljna, stvarna, slobodna i da je usmjerena na ono što je

moguće da se ostvari. Ozbiljna volja označava da se ugovor ne može realizovati na osnovu

šale određenog lica. Pored toga, ona mora da bude i stvarna a ne prividna, da bi dovela do

zaključenja nekog ugovora. Osim toga, ona mora da bude i slobodno izjavljena bez neke

pretnje, prinude ili zablude kod lica koje izjavljuje volju. Ona mora da bude usmjerena na

nešto što je moguće ostvariti. Tu se podrazumjeva i pravna i fizička mogućnost, gdje pravna

mogućnost označava realizaciju ugovora i onih pravnih poslova koje pravo ili moral

dozvoljava, a pod fizičkom ili faktičkom mogućnošću podrazumeva se ono što se u stvarnosti

može realizovati.

Unutrašnja i izjavljena volja - Da bi moglo da dođe do zaključenja i realizacije

ugovora potrebno je da se volja izjavi. Na osnovu toga može se zaključiti da postoji i

unutrašnja volja koju jedno lice ima prilikom zaključenja određenog ugovornog odnosa, ali u

isto vreme on tu svoju unutrašnju volju manifestuje na određeni način putem svoje izjave

volje.Volja se može izraziti izričito i prećutno. Izričito se najčešće izjavljuje riječima usmeno

ili u pisanoj formi, dok prećutna izjava volje najčešće izražava konkludentnim radnjama.Volja

mora biti stvarna, a ne simulirana. U slučaju da dvije stranke izjave prema trećim licima da

zaključuju jednu vrstu ugovora (ugovor o poklonu), a u suštini zaključuju drugi ugovor (npr.

ugovor o prodaji), tada saglasna izjava volja ne bi vodila do zaključenja ugovora.Sobzirom da

se radi o prividnom ugovoru on po ZOO-u ne može proizvoditi pravne učinke. Ako ugovor

koji se htio sakriti prividnim ugovorom ispunjava sve uslove za valjanost, on će proizvoditi

pravne učinke.

3.3. Ponuda

Ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedno određeno lice (ponudilac) drugom licu

(ponuđenom) nudi zaključenje određenog ugovora pod određenim uslovima. Ponuda mora biti

tako formulirana da zaključenje ugovora zavisi samo od saglasnosti ponuđenog. U pravilu,

ponuda se upućuje tačno određenom, jednom ili više lica. Međutim, ponuda može biti

upućena i neodređenim licima. To je slučaj kod ponude putem automata za cigarete ili piće.

11

Ponuda mora sadržavati najmanje bitne elemente (bitne uslove; essentialia negotii)

predviđene za zaključenje ugovora. Kada ponuđeni dobije ponudu, zaključenje ugovora zavisi

od njegovog prihvatanja te ponude. Ukoliko on prihvati ponudu, ugovor se smatra

zaključenim. Ponuda ne mora sadržavati prirodne i slučajne elemente, ali može. Ako ponuda,

pored bitnih, sadrži i prirodne i slučajne elemente, tada se ugovarači i o tim elementima

moraju usaglasiti. Prirodni elementi (naturalia negotii) nisu potrebni jer oni se već nalaze u

prirodi tog konkretnog ugovora koji se želi zaključiti, a i sam zakon te elemente regulira.

Ponuda mora biti upućena od strane ovlaštenog lica, koje želi zaključiti ugovor, i to u

svoje ime i za svoj račun (ponudilac) ili od trećeg lica koje je ovlašteno da zaključi ugovor

(punomoćnika, odnosno zastupnika ponudioca).

Ponuda mora sadržavati jasno izraženu volju ponudioca da želi zaključiti ugovor, i to

sa ponuđenim, pod uslovima iz ponude (animus contrahendi). Ako bi ponudilac u svojoj izjavi

stavio određene rezerve , tada to ne bi bila ponuda, nego bi to zapravo bio poziv na pregovore,

odnosno poziv da druga strana da ponudu. Naš Zakon propisuje da se slanje kataloga, cjenika,

tarifa i drugih obavijesti učinjenih putem štampe i sl., ne smatra ponudom, nego samo

pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uslovim.

Prihvat ponude je jednostrana izjava volje ponuđenog, kojom on ponudiocu izražava

svoju saglasnost s njegovom ponudom. Ta izjava je usmjerena na zaključenje ugovora, jer

prihvaćanjem ponude ponuđeni odgovara ponudiocu da je saglasan sa uslovima koje je on

postavio u svojoj ponudi. Prihvat ponude i ponuda moraju biti podudarne, odnosno one

moraju sadržajno odgovarati jedna drugoj. Podudarnost dviju volja naziva se konsens, a

njihova nepodudarnost disens. Konsens i disens se odnose na izjavljene volje, a ne stvarne

volje ugovarača. Ukoliko su obje volje saglasne prema vani, ugovor je zaključen, bez obzira

jesu li to stvarne volje ugovarača.

Vrijeme zaključenja ugovora. Veoma važno pitanje je i vrijeme od kada se smatra da

je jedan ugovor zaključen, odnosno od kada on proizvodi pravna dejstva. Pitanje momenta

zaključenja ugovora (perfekcija ugovora) ne postavlja se kada je ponuda upućena prisutnom

licu. Ako ponuđeni prihvati ponudu, ugovor je tad i zaključen, a ako ne prihvati, nema

ugovora. Spor o vremenuzaključenja ugovora može se javiti samo kad je ugovor zaključen

između odsutnih lica.

12

Mjesto zaključenja ugovora. – S pitanjem vremena zaključenja ugovora usko je

povezano i pitanje mjesta zaključenja. U ZOO je određeno da je ugovor zaključen u mjestu u

kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno svoje prebivalište u trenutku kada je učinio

ponudu. Mjesto zaključenja ugovora posebno je važno u oblasti međunarodnog privatnog

prava, i to kod pitanja koje se pravo primjenjuje u slučaju spora. Pored toga, mjesto

zaključenja ugovora je bitno za određenje mjesne nadležnosti suda.

3.4. Predmet ugovora

Predmet ugovor najčešće je neka stvar ( obaveza jedne stranke da preda drugoj neku

stvar), pravo (stvarno) , a nekad to mogu biti radnje davanja, činjenja , propuštanja (dare,

facere, parestare).

Ako je predmet ugovora stvar ona mora postojati u trenutku sklapanja ugovora.

Predmet ugovora mogu biti i buduće stvari, kao što su plodovi iz voćnjaka ili priplod od

stoke.Predmet mora biti moguć kako pravno tako i fizički. Predmet ugovora ne mogu biti

stvari koje su dio državne imovine ili stvari koje su uništene ranije uslijed više sile.

Predmet ugovora mora biti dopušten, tj. da stvar ili određena radnja nisu zabranjene

pravnim poretkom ili moralom. Pravo imperativno zabranjuje da ovakve stvar ili radnje budu

predmet ugovora. Kada je predmet ugovora nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv,

ugovor je ništav10.

3.5. Osnov ugovora

Samim zaključenjem ugovora stranke žele postići određenu causu ili cilj. Npr.Ako neko želi

da posjeduje određeni automobil, onda je njegov cilj da postane vlasnik tog automobila. Vlasnik će

postati zaključivanjem sa ovlaštenikom kupoprodajnog ugovora. Kupoprodajnim ugovorom kupac će

se obavezati da će platiti određenu ugovorenu cijenu, a prodavac se obavezuje da će po prihvatu ovca

predati dotični automobil koji je predmet ugovora. Kakav će osnov ugovora biti ovisi prije svega od

vrste ugovora. Tako npr. banka daje kredit da bi od druge strane, pored glavnice, dobila i kamate. Kod

ugovora obaveza jedne strane predstavlja osnov obaveze druge strane.

10 MTVU – studentski portal (Online) ,

„http://www.knowledge-banks.org/poslovno_pravo_10_nfps_2_svi_02/lekcije/lekcija4.htm“, (Datum

preuzimanja: 10.11.2013.)

13

Dopuštena osnova ugovorne obaveze je bitan uslov za nastanak punovažnog ugovora. Ukoliko

je osnova nedopuštena, ugovor je ništav. Uopšteno rečeno, nedopuštenom osnovom smatra se ona

osnova koja je suprotna javnom poretku. Osnovi ugovora koje su suprotne javnom poretku mogu imati

zabranjen i nemoralan osnov. Zabranjen osnov postoji kad je cilj ugovora suprotan ustavnom

uređenju, dok je nemoralna osnova kod koje je cilj suprotan društvenom moralu. Osnova također mora

biti i istinita, jer ne smije biti prividna. U jednom slučaju stranke misle da su zaključile jedan, a u

suštini zaključile su drugi pravni posao. Takav ugovor nema pravnog učinka. U drugom slučaju koji

smo ranije spomenuli je simulirana kauza. Stranke prema trećim iznose jednu kauzu ( da su zakljucili

ugovor o poklonu), a u suštini cilj je da se prikrije ugovor od prodaji. I u ovom slučaju radi se ugovoru

koji neće proizvoditi pravne učinke.

Na osnovu člana 600. do 609. Zakona o obligacionom odnosima zaključuje se

UGOVOR O DJELU broj:_______

14

Zaključen u Sarajevu, dana __________. god. između: 1. ____________________________________, ul ____________________ (u daljem tekstu: poslodavac) koga zastupa ______________________________ i 2. __________________, ul ____________________ (u daljem tekstu: vršilac poslova) Član 1. Ugovorene strane su se sporazumjele da vršilac poslova radi za poslodavca: - Prikupljanje svih neophodnih saglasnosti; - Pripremanje plana osnivanja Društva; - Pripremanje normativa i akata za registraciju; - Izvršavanje tehničke registracije Društva i - obavlja druge poslove. Član 2. Poslovi iz člana 1. ovog ugovora obavljat će se od ________do ____________odnosno do izvršenja posla. Član 3. Vršilac se obavezuje da će poslove iz člana 1. ovog Ugovora obavljati savjesno i korektno. Član 4. Poslodavac se obavezuje da će izvršiocu poslova isplatiti novčanu naknadu za obavljene poslove iz člana 1. ovog Ugovora u ukupno bruto iznosu od 1.000,00 KM. Sve poreske obaveze po osnovu Zakona o porezu na dodatna primanja i isplatu neto iznosa isplačivat poslodavac. Isplata će se vršiti na žiro račun _______________ kod ______________ banke. Član 5. Eventualne sporove iz ovog Ugovora rješavat će nadležni Sud u ___________. Član 6. Ovaj Ugovor je sačinjen u tri (3) primjerka, od kojih se jedan nalazi kod vršioca poslova a dva (2) primjerka kod poslodavca. _________________ ___________________Poslodavac Vršilac poslova

UGOVOR O KUPOPRODAJI NEPOKRETNOSTI

15

zaključen u _______________________ dana ____________ godine, između ugovornih strana: 1. _________________________ iz ___________________, ul. ___________________ br. ____, kao prodavca __________________ (predmet kupoprodaje), s jedne strane i 2. _________________________ iz ___________________, ul. ___________________ br. ____, kao kupca ________________, s druge strane.

UGOVORNE STRANE SU SE SPORAZUMELE O SLEDEĆEM: ČLAN 1. Predmet ovog ugovora o kupoprodaji je _________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________(bliže određenje predmetne nepokretnosti). ČLAN 2. Prodavac prodaje, a kupac kupuje ___________________________________ iz člana 1. ovog ugovora, po međusobno ugovorenoj ceni od _________________ (slovima:_______________________) dinara. ČLAN 3. Zaključenjem ovog ugovora, ugovorne strane potvrđuju da je kupcu predata u posed nepokretnost iz člana 1. ovog ugovora, ispražnjena od lica i stvari. ČLAN 4. Prodavac garantuje kupcu da danom overe ovog ugovora kod Suda, na predmetnoj nepokretnosti nema nikakvih tereta, da nepokretnost nije predmet nikakvog spora, ni drugog pravnog posla i da prema istoj treća lica nemaju nikakvih prava ni potraživanja, te se obavezuje da kupcu pruži zaštitu od evikcije. Prodavac garantuje kupcu da predmetna nepokretnost nema nikakvih skrivenih nedostataka, a kupuje se u viđenom stanju. ČLAN 5. Ugovorne strane su se sporazumele da ________________ snosi troškove overe ovog ugovora i porez na prenos apsolutnih prava po ovom ugovoru. ČLAN 6. Prilikom predaje ________________________ (predmetne nepokretnosti) u posed, prodavac je dužan predati kupcu svu dokumentaciju koja se odnosi na pravo svojine na nepokretnosti, priznanice o plaćenim uslugama, naknadama i porezima koje se odnose na korišćenje predmetne nepokretnosti, zaključno sa danom predaje nepokretnosti. ČLAN 7. Prodavac je saglasan da na osnovu ovog ugovora kupac može upisati pravo svojine u zemljišnim knjigama na svoje ime, kao novi vlasnik i držalac te nepokretnosti, bez davanja posebne izjave i prisustva prodavca. Ova izjava je "clausula intabulandi".

16

ČLAN 8. Ugovorne strane su saglasne da će uzajamne sporove rešavati mirnim putem a ako ne postignu sporazum, spor će rešavati nadležni sud u ________________. ČLAN 9. Ugovorne strane su ovaj ugovor pročitale i razumele, te ga u znak saglasnosti i pristanka svojeručno potpisuju. ČLAN 10. Ovaj ugovor je sačinjen u pet istovetnih primeraka, od kojih tri pripadaju kupcu, a jedan primerak pripada prodavcu, dok je jedan primerak za Sud. U _____________________, dana ___________________ godine. Prodavac, Kupac, _____________________ _______________________

.

4. Zaključak

Danas je nemoguće zamisliti saradnju između ljudi bez ugovora, radilo se o

obligacionim, trgovačkim ili pak nekim drugim. Kroz historiju, pa i u najprimitivnijim

društvima ugovori su bili zakon u poslovanju i saradnji između gradova, plemena, čak i

17

srodnika. Da ne bi nastupila pravna anarhija, da ne bi ljudi prisvajali nesšto što su ranije

izgubili, prodali, poklonili, ugovori služe kao zaštita i pečat na svaki eventualni proces i

tužbu. . Jednostavnom saglasnošću volja oni nastaju, proizvode pravno dejstvo, stvaraju prava

i obaveze, menjaju ih ili ukidaju, zavisno od potreba i volje pojedinaca. Međutim, i pored

ovoga, oni čine čvrstu i pouzdanu pravnu formu.

Obligacioni ugovor je najčešći i najvažniji izvor obligacija, zbog čega je njegov značaj

osobito veliki u obligacionom pravu. Njihova primjena je toliko rasprostranjena da se danas

normalan život ne može zamisliti bez obligacionih ugovora. Sama riječ obligare – vezivati,

pokazuje da svakog subjekta obavezuje da poštuje ono što je ugovoreno.

5. Literatura

[1] Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

Sarajevo, 2007

[2] Bikić Abedin, „Modul 6 –Građanska oblast“, VSTV Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2006

18

[3] Lozo Bogdan, „ Obligaciono pravo – opšti dio“, Dom štampe Zenica, Zenica, 1978

[4] MTVU – studentski portal (Online) ,

„http://www.knowledge-banks.org/poslovno_pravo_10_nfps_2_svi_02/lekcije/lekcija4.htm“,

[5] Zakon o obligacionim odnosima FBIH (“Sl.novine Federacije BiH” 42/11).

19

seminarski rad iz obligacionog prava - opći dio- agić haris - ugovr kao izvor obligacije

Documents