OTVORENI UNIVERZITET “APEIRON” TRAVNIKFAKULTET POSLOVNE INFORMATIKE

SEMINARSKI RAD

PREDMET: EKONOMIKA PREDUZEĆATEMA: TROŠKOVI I KALKULACIJE

PROFESOR: DOC. DR ABID HODŽIĆVIŠI ASISTENT: MR. RAMIZ KIKANOVIĆSTUDENT: NERMINKO MUJAČIĆINDEX: 0131-09/VPI

Travnik, Juni 2010

SADRŽAJ

1.UVOD (Razvitak teorije troškova)……………………………………………………………...22.TEMELJNI POJMOVI TEORIJE TROŠKOVA.........................................................................32.1.Ukupni prihod...........................................................................................................................33. PROIZVODNI PROCES FIRME...............................................................................................44. REPRODUKCIJSKO TROŠENJE.............................................................................................54.1. Amortizacija.............................................................................................................................64.2. Metode obračuna amortizacije.................................................................................................64.3. Troškovi održavanja osnovnih sredstava.................................................................................75. TROŠKOVI – ODRŽAVANJE I RAZVRSTAVANJE.............................................................85.1. Činitelji koji djeluju na visinu troškova...................................................................................85.2. Razvrstavanje troškova............................................................................................................95.3. Troškovi i stepen iskorištenja kapaciteta...............................................................................115.3.1. Stepen iskorištenja kapaciteta.............................................................................................125.4. Diferencijalni trošak...............................................................................................................135.5. Koeficijent osjetljivosti ili prilagodljivosti (reagibilnosti) troškova......................................135.6. Fiksni troškovi........................................................................................................................145.7. Zakonitosti nepromjenjivih (fiksnih) troškova.......................................................................145.8. Propcijonalno-varbijalni troškovi...........................................................................................155.8.1. Zakonitosti propocijonalno-varbijalnih troškova................................................................155.8.2. Degresivno varbijalni troškovi............................................................................................155.8.3. Progresivno varbijalni troškovi...........................................................................................165.8.4. Ukupni varbijalni troškovi..................................................................................................165.9. Ukupni troškovi......................................................................................................................175.10. Granični troškovi..................................................................................................................175.11. Kritične tačke u kretanju troškova........................................................................................185.11.1. Donja i gornja tačka pokriča..............................................................................................185.11.2. Tačka poslovnog minimuma i maximuma........................................................................195.11.3. Tačka optimuma troškova.................................................................................................195.12. Ireverzibilnost troškova (remanencija).................................................................................206. KALKULACIJE (IZRAČUNI) TROŠKOVA...........................................................................216.1. Pojam i vrste kalkulacije.........................................................................................................216.2. Načela kalkulacija...................................................................................................................216.3. Vrste kalkulacija.....................................................................................................................226.4. Struktura (elementi) kalkulacija..............................................................................................236.5. Metode kalkulacija..................................................................................................................246.6. Kalkulacija pomoću ekvivalentnih brojeva............................................................................256.7. Kalkulacija vezanih (paralelnih) brojeva................................................................................256.8. Kalkulacija cijene koštanja.....................................................................................................266.9. Direct costing metoda.............................................................................................................267. PRIMJER IZ PREDUZEĆA.....................................................................................................278. ZAKLJUČAK...........................................................................................................................299. LITERATURA.........................................................................................................................30

1

1.UVOD

RAZVITAK TEORIJE TROŠKOVA

Intenzivno izučavanje troškova počelo je krajem 19. i početkom 20.stoljeća, kada se javljaju prve gospodarske krize u kapitalističkim zemljama. Potreba za analizom troškova je određena pogoršanjem financijskih uvjeta poslovanja. Tvrtke su radi opstanka i razvitka na tržištu morale proizvoditi sa snižavanjem troškova proizvodnje, odnosno prodajne cijene. Za ostvarenje tog cilja morale su izučavati i dobro poznavati odnose troškova i učinaka.

Zahtjev: - Poslovanje uz snižavanje prodajne cijene i pokrivanje troškova izrade. Upitnost: - Do koje granice sniziti prodajnu cijenu da bi se bilo konkurentnim na tržištu, a

poslovalo s dobitkom.

Pojavom prvih industrijskih poduzeća nastaje industrijsko knjigovodstvo odnosno knjigovodstvo troškova koje biva podloga za temeljitu analizu troškova. Prvi pisani radovi koji tretiraju troškove vezani su uz fiziokraciju (vladavina prirode) i njezinog začetnika francuza Qvensija (1757.), koji u svojim radovima iznosi prve izračune, ukupni kapital, troškove i dohodak francuskih poljoprivrednika. Prvi printani radovi i detaljni opisi izučavanja troškova javljaju se u radovima Eugena Schmalenbacha u Njemačkoj (marginalistička škola). U svom radu “Grundlagen der Selbstkostechung und Preispolitik” opisuje proporcionalne, fiksne, degresivne i progresivne troškove. Ovaj autor je prvi opisao i postavio teoriju troškova.

Teorija - grčka riječ theoria - znači promatranje, ispitivanje, postavljanje. vrhunac svake znanosti je teorija ili opća važeća spoznaja o stvarima, zbivanjima i

odnosima.

Teorija troškova u užem smislu – je proučavanje troškova strukture ili kako se troškovi ponašaju u odnosu na promjenu obujma proizvodnje.Teorija troškova u širem smislu – obuhvaća troškovnu strukturu uz analizu cijene učinka i ukupnu prihodovnu strukturu u okvirima tržišta.

Teorija troškova sastoji se od: Teorije proizvodnje Teorije cijene

2.TEMELJNI POJMOVI TEORIJE TROŠKOVA2

Isplata - svaki izdatak gotova novca iz blagajne, ne pita se kakva je namjena te isplate. Izdatak - može značiti isto što i isplata, ali samo onda, ako se radi o izdavanju gotovine. Te operacije plaćanja ne dodiruju kalkulaciju, već knjigovodstvo. Izdavati se mogu i druge stvari (priznanice, materijali, uvjerenja). Rashod - ukazuje na bespovratno izdavanje, na “trošenje” novca i stvari. To je širi i općenitiji pojam od pojma troškova koji je uži i redovito označava samo onaj dio rashoda koji može biti ukalkuliran u cijenu koštanja proizvoda i usluga. Trošak - samo onaj dio rashoda koji može biti ukalkuliran u cijenu koštanja učinka.

Rashodi:o Poslovni – uzrok je poslovanje preduzeća i mogu se ukalkulirati u cijenu

o ukalkulirani rashodi – troškovi nastali u toku proizvodnjeo izvanredni rashodi – troškovi koji su nastali nakon završetka proizvodnje (otpis

osnovnog sredstva)o Neposlovni – nisu povezani s poslovanjem preduzeća (doprinosi i obaveze)

U teoriji troškova se uglavnom proučavaju obilježja i ponašanje ukalkuliranih rashoda, troškova i njihovo djelovanje na preduzeće.

2.1.UKUPNI PRIHOD (UP)

Ukupni prihod je vrijednosno izražena količina naplaćenog novčanog kapitala jedne firme u određenom vremenskom razdoblju.Izvori ukupnog prihoda su:

o prihodi od sudjelućih interesa i ostalih ulaganja, o prihodi od prodaje proizvoda i usluga, o prihodi od prodaje robe i trgovačkih usluga, o ostali poslovni prihodi i o izvanredni neuobičajeni prihodi.

3.PROIZVODNI PROCES FIRME

3

Proizvodni proces - sve radne operacije u poduzećima koje se odvijaju po nekom planiranom redoslijedu. Osnovni elementi proizvodnog procesa su: 1. rad, 2. predmeti rada, 3. sredstva za proizvodnju (tehnologija za rad), 4. usluge, 5. materijalni uvjeti rada (prostor, energija), 6. sociološki i psihofizički uvjeti rada. Osiguranje novčanog kapitala je osnovni preduvjet normalnog funkconiranja temeljnih elementa proizvodnog procesa u nekoj firmi – poslovnom subjektu. Proizvodni proces složen je od: a) proizvodnih metoda - skup postupaka za postizanje određenih učinaka, b) tehnološke razine - skup proizvodnih metoda za izradu određenih učinaka.

Za izradu proizvoda iste vrste primjenjuju se različite proizvodne metode. U praksi se skup proizvodnih metoda za izradu određene vrste proizvoda najčešće naziva tehnološki horizont. Što je on širi, sigurnije je da preduzeće ima mogućnost da odabere za njega najpovoljnije proizvodne metode koje će koristiti u svom proizvodnom procesu.

Elementi proizvodnog procesa: 1. Rad 2. Predmeti rada (sirovina) 3. Sredstva za rad - djeluje se na 2. 4. usluge drugih 5. uslovi za rad 6. određeni sociološki i psihofizički uslovi rada

4. REPRODUKCIJSKO TROŠENJE

4

Reprodukcijsko trošenje je svako trošenje radne snage, sredstava i predmeta rada u svrhu proizvodnje nekog korisnog proizvoda ili izvršenja neke korisne usluge. Reprodukcijsko trošenje se može promatrati s: 1. Tehničkog stajališta - veličina trošenja određuje se

o intenzitetom trošenja o trajanjem trošenja

Reprodukcijsko trošenje se s tehničkog stajališta izražava u fizičkim jedinicama

2. ekonomskog (preduzetničkog) stajališta - izražava se u novčanim jedinicama o Tehnička razina – je određena

a) intenzitetom trošenjai=q/t

b) trajanjem trošenja (t)

Ukupna količina potrošaka (T) jednaka je produktu intenziteta i trajanja.

T=i x t =t x q/t=T=q

i = intenzivnost trošenja t = trajanje q = količina potrošaka izmjerena fizičkim jedinicama T = količina potrošaka

Preduzetnička razina su svi činitelji o kojima ovisi količina potrošenih elemenata proizvodnog procesa, a mogu biti:

o prirodni - svi elementi koji ovise o kakvoći prirodnih resursa (klimatski i geografski uvjeti proizvodnje);

o tehnički - svi elementi koji se troše u tehničkom smislu, mogu im se pridodati i tehnološki elementi (tehnološke metode, sredstva za rad i njihov kapacitet);

o društveni - svi zakoni i odnosi unutar zajednice koji reguliraju ponudu i potražnju na temelju kojih se formiraju cijene (cijene, odnos proizvođač kao pojedinac prema ekonomiji poduzeća);

o organizacijski - svi elementi trošenja između materijalnih potrošaka i osobnih elemenata (razvijenost tvrtke) u proizvodnom procesu.

5

4.1. AMORTIZACIJA

Trošenje osnovnih sredstava u procesu reprodukcije se prikazuje iznosima amortizacije. Amortizacija je dio vrijednosti osnovnih sredstava za koji se smatra da je u toku određenog vremenskog razdoblja fizički ili ekonomski potrošen. Svako osnovno sredstvo ima svoj vijek upotrebe koje ovisi o: 1. tehničkom svojstvu sredstava, 2. funkciji sredstava u tehnološkom procesu, 3. ekstenzivnosti rabljenja sredstava (koliko je sati rabljeno), 4. intenzivnosti rabljenja (pod kojim opterećenjem sredstava radi), 5. stručnosti rabljenja i 6. ekonomskim uvjetima rabljenja.

Trošenje osnovnih sredstava dolazi uslijed tehničkog i ekonomskog zaostajanja, kao posljedica razvoja tehnike i znanosti.

Ekonomsko zaostajanje nastupa zbog: 1. modernijih i djelotvornijih osnovnih sredstava (tehnički) 2. tehnoloških naprednijih i 3. ako su učinci izgubili kupca.

Amortizacija ima tri osnovna cilja: 1. održava ekonomsko trošenje i smanjivanje vrijednosti osnovnog sredstva, 2. služi kao veličina vrijednosti O.S. i 3. skupljeni novčani kapital služi za kupnju novog osnovnog sredstva (zanavljanje dijelova) Amortizacija je pridruživanje kapitaliziranih troškova prihodima budućeg razdoblja. Ostvaruje se kroz amortizacijski trošak, koji je sustavna razdioba izravnog troška kapitaliziranog dobra (osnovno sredstvo) na onoliko budućih razdoblja (godina), koliko tvrtka očekuje ekonomsku korist. Ona tereti prihode izravno ili neizravno. Nova sredstva koja se akumuliraju otpisivanjem amortizacije koriste se za ponovnu nabavku novih sredstava kada stara budu dotrajala. Stope amortizacije su propisane posebnom uredbom, a sva osnovna sredstva svrstana su u 100 skupina te je za svaku skupinu određena minimalna stopa amortizacije. One su utvrđene na temelju prosječnog trajanja osnovnog sredstva. (Preduzeća mogu stavljati i višu stopu amortizacije, ali samo iznad propisane minimalne stope)

4.2. METODE OBRAČUNA AMORTIZACIJE

1. Pravolinijska ili linearna metoda - amortizacijski trošak jednak je za cijelo razdoblje.

%A = (NV-L)/n x NV x 100

B = NV x % A / 100

6

Ub = B x n

%A = amortizacijska stopa NV = nabavna vrijednost O.S. n = broj godina rabljenja O.S. L = likvidacijska vrijednost O.S. B = novčani godišnji iznos amortizacije Ub = ukupni otpis vrijednosti O.S.

2. Ubrzane metode - temelje se na nejednakoj koristi (u početku veće, poslije sve manja) a) Metoda opadajuće osnovice - amortizacija se izračunava na neto vrijednost osnovnog sredstva na početku godine. b) Metoda zbroja godina ili digitalna metoda izračunava se po formuli:

Z. G. = n (n +1) / 2

4.3. TROŠKOVI ODRŽAVANJA OSNOVNIH SREDSTAVA

U kategoriju trošenja osnovnih sredstava osim amortizacije uključeni su: 1. troškovi tekućeg održavanja i redovite njege 2. troškovi investicijskog održavanja (veći popravci...)

Redovno i investiciono održavanje imaju karakter preventivnog održavanja, jer samo tako postoji mogućnost da se izbjegnu nepoželjni kvarovi i zastoji pri radu OS. Gubici koji nastaju zbog zastoja OS znatno su veći od mogućih troškova redovnog i investicionog održavanja

7

5. TROŠKOVI - ODREĐENJE I RAZVRSTAVANJE

Definicija: Troškovi su u novcu izražena količina živoga i opredmećenoga rada, te uračunatih ugovorenih i zakonskih obveza, potrebnih za proizvodnju određenih učinaka. Svijesnim radom zaposlenih se uz pomoć sredstava za rad (strojevi, alati) djeluje na predmete rada (sirovine, tvari, poluproizvode) da bi dobili željeni oblik određene tehničko-tehnološke kakvoće koji ima novu, uvećanu uporabnu vrijednost.

Stalno je pitanje u poslovanju firme koja je razina potrebnih i gospodarski opravdano utrošenih utrošaka da se proizvede određeni učinak. Koliko je potrebno i ekonomski opravdano utrošiti potvrđuje se na tržištu. Različitom zakonskom regulativom se (što je posebno važno u poljoprivredi) djeluje na tržišne odnose, te tako dodatno utječe na razinu “opravdanih” troškova.

U kontroli troškovi treba obratiti pozornost na ispitivanje i pronalaženje činitelja koji su izazvali sniženje ili povećanje troškovi. Zadatak analitičara nije da svojim ispitivanjem utvrdi koliki su stvarni troškovi, nego da utvrdi koliko bi oni uz konkretne uslove trebali iznositi. Što je u firmi učinjeno, to će uvijek otkriti statistika i knjigovodstvo, a što je trebalo biti učinjeno, to treba utvrditi ekonomska analiza.

5.1. ČINITELJI KOJI DJELUJU NA VISINU TROŠKOVA Visinu troškova određuju unutarnji i vanjski činitelji.

Unutarnji činitelji u tvrtki mogu biti: a) tehničkih (objektivnih) značajki

o tehnički normativi o tehnološki normativi o utrošak osnovnih i pomoćnih tvari i slično;

b) ustrojbenih (subjektivnih) značajki. o nestručnost o nadostatna pozornost o loši normativi i slično;

Vanjski činitelji su: a) cijene proizvodnih elemenata kao posljedica tržnih odnosa b) propisi države.

Na unutarnje i vanjske činitelje djeluje zakonska regulativa države temeljem zakona o poduzećima, carinskim propisima, porezima, kreditno-monetarnom politikom poslovnih banaka i središnje banke i slično.

8

5.2. RAZVRSTAVANJE TROŠKOVA

Razvrstavanje troškova je način upoznavanja troškova i zakonitost njihovog ponašanja u različitim uvjetima. Troškovi se razvrstavaju prema:

o porijeklu i funkciji o načinu snimanja i uračunavanja u cijenu o ulaganju u proizvodni proces o složenosti o odnosu prema stupnju iskorištenja kapaciteta o ukupnosti troškova

Porijeklo sadržaja i funkcije troškova Dijele se na:

a) prirodne vrste o troškovi tvari o tuđih usluga o angažiranih sredstava o rada o ugovorenih i zakonskih obveza

b) funkcionalne vrste troškova - koju su funkciju obavili u tvrtki.

Način snimanja i uračunavanja troškova u cijenu proizvoda i usluga

Podijeljeni su na: a) Izravne (direktne) troškove ili troškovi učinaka, su troškovi koje je tehnički moguće i gospodarski opravdano snimiti neposredno po učincima zbog kojih su i nastali. Još se zovu troškovi učinaka ili troškovi izrade. Izravni troškovi su :

o sirovine o tvari o pomoćne tvari o amortizacija o izravne plaće o kamate o zakup.

b) Posredni troškovi ili režijski troškovi ili opći troškovi su troškovi odjela ili mjesta koje nije tehnički moguće niti gospodarski opravdano snimiti po učincima već ih se raspoređuje po područjima odgovornosti pomoću metode izračuna.

Ulaganje troškova u proizvodni procesPodijeljeni su na:

9

a) Primarne troškove, odnosno troškovi koji prvi i jedini put ulaze u proizvodnju (sirovine sa skladišta, u poljoprivredi - ugljen, sjeme, stočna hrana) a) Sekudarne troškove, koji su ustvari troškovi što se više puta pojavljuju u proizvodnom procesu, ali mijenjaju oblik.

Primjerice, kotlovnica proizvodi paru i prodaje je drugim proizvodnim jedinicama - u cijeni pare, kojom će te proizvodne jednice biti terećene, sadržani su troškovi uglja, lični dohotci i drugi troškovi koji su već kao primarni ušli u proizvodni proces, a sada ulaze kao trošak pare po drugi puta.Pri proračunu troškova proizvodnje mora se voditi računa o njihovom dijeljenju prema nositeljima, a ne da se zaračunavaju u apsolutnom iznosu pri izračunavanju cijene koštanja svakog proizvoda (npr. u ličnom preduzetnišvu : mlijeko, prerađevine od mlijeka).

Složenost troškova Prema složenosti dijeljeni su na: a) Jednostavne (orginalne) troškove:

Jednostavni troškovi su prirodne vrste troškova, te ih dalje nije moguće raščlaniti. Nazivaju se i originalni, jer nisu izvedeni iz drugih troškova.

b) Složene (kompleksne) troškove: Kompleksni su troškovi složeni od dva ili više jednostavnih.

Primjerice: 1. opći troškovi uprave 2. opći troškovi prodaje

Odnos troškova prema stepenu iskorištenja kapaciteta Prema ovom kriteriju podijeljeni su na: a) Nepromjenjivi troškovi

Nepromjenjivi su oni troškovi koji u svom iznosu ostaju nepromijenjeni i onda ako se količina proizvoda mijenja. Nazivaju se još i troškovi kapaciteta. Karakteristika im je što oni ne nastaju ovisno o količini proizvoda koja je u nekom razdoblju proizvedena, nego ovisno o vremenu trajanja proizvodnje (zakupnina za 2 mj. bit će 2x veća od jednomjesečne, bez obzira koliko se u tim mjesecima proizvelo). Zbog te ovisnosti o vremenu za koje se oni obračunavaju, u američkoj literaturi ih nazivaju “periodični troškovi” (period costs ili time costs - vremenski troškovi). Znači, nastaju bez obzira da li se proizvodi ili ne (troškovi kapaciteta). b) Promjenjivi troškovi

Promjenjivi su oni troškovi koji nastaju ovisno o proizvodnji učinaka. Nema ih ako nema proizvodnje. U američkoj literaturi ih zbog toga nazivaju troškovi proizvodnje.

10

Troškovi koji imaju osobine promjenjivih ne mijenjaju se sa obimom proizvodnje, pa su podijeljeni na grupe: 1. smanjujuće promjenjljivi troškovi (degresivno-varijabilni) 2. razmjerno promjenjljivi troškovi (proporcionalno-varijabilni) 3. rastuće promjenjljivi troškovi. (progresivno-varijabilni)

Ukupnost troškovaPodijeljeni su na: a) Ukupni troškovi (troškovi u masi) su iskazani u ukupnom iznosu za određeno vremensko razdoblje za ukupno proizvedenu količinu učinaka.

b) Prosječni troškovi (trošak po jedinici proizvoda) su kooficijent ukupnih troškova i proizvedenih učinaka ili cijene koštanja jednog učinka.

5.3. TROŠKOVI I STEPEN ISKORIŠTENJA KAPACITETA

Izraz kapacitet dolazi od lat. riječi capacitas - sposobnost, mogućnost Kapacitet je sposobnost neke firme, mašine ili odjela ili bilo koje druge proizvodne jedinice da u određenom vremenu i pri punoj uposlenosti proizvede određenu količinu učinaka.

Kapacitet je složen od: 1. sredstava za rad (tehničke mogućnosti mašine), 2. svijesnog rada ljudi (sve više intelektualni) 3. intenzivnosti rada, 4. tehnoloških metoda i 5. režim rada u određenom vremenskom razdoblju.

Svi navedeni elementi danas su pod utjecajem sve veće razine tehnologije, tehnike, specijalizacije, informatike i slično.

K=Q/T

Kapacitet (K) je odnos količine učinaka (Q) i vremena izrade (T).

Kapacitet se izučava s preduzetničkog i tehničkog stajališta. S tehničkog je podijeljen na:

1. Najniži - ispod kojega se proizvodnja ne obavlja, nije opravdano, ispod kojeg ne bi bilo tehnički opravdano ili ne bi bilo tehnički moguće proizvoditi; 2. Obični ili realni - kojeg firma ostvaruje uz normalnu djelatnost; uz uobičajene gubitke radnog vremena; 3. Najviši - mogao bi se postići isključivanjem svih gubitaka radnog vremena uz maksimalnu intenzivnost rada te uz tehnički optimalnu organizaciju rada (rješavanje uskih grla i slično), tvrtka ga nikada ne ostvaruje, ali teži njemu;

11

4. Planirani - je količinski kapacitet koji se uzima kao temelj za postavljanje proizvodnog plana u određenom vremenskom razdoblju. S preduzetničkog je podijeljen na: 1. Najniži - je najmanja količina učinaka ispod koje se ne isplati (financijski) proizvoditi učinke, jer se ne bi postigao prihod dovoljan niti za pokriće VT izazvanih proizvodnjom; 2. Optimalni - je najveća količina učinaka standardne kakvoće ostvarena uz najniže prosječne troškove. Predstavlja u isto vrijeme obični i preduzetnički kapacitet, odnosno s tehničke razine to je obični i s preduzetničke optimalni. 3. Planirani – služi kao temelj za postavljanje plana firme. Dobije se kombiniranjem tehnički planiranog kapaciteta i ostalih učinaka koje nisu tehničke osobine izražene u novcu.

5.3.1. STEPEN ISKORIŠTENJA KAPACITETA Kapaciteti mogu biti iskorišteni ili neiskorišteni, a unutar ove dvije krajnosti egzistiraju i slabo, dobro i najviše iskorišteni kapaciteti.

% IK= q x 100 / K

% IK - stepen iskorištenja kapaciteta q - stvarno proizvedena količina učinaka K - kapacitet firme (mogući)

Stepen iskorištenja radnog vremena % IRV odrđeni sati zaposlenika x 100 /mogući sati zaposlenika

= Os x 100 / Ms

Stepen učinkaStepen učinka je postotak koji ukazuje na razinu učinaka uzimajući u obzir stepen iskorištenja kapaciteta i stvarno iskorištenje radnog vremena.

% U = moguće radno vrijeme / stvarno radno vrijeme x stvarna proizvodnja / kapacitet%U = Ms / Os x q x 100 / K

U okviru analize osnovnih sredstava, odnosno utvrđivanja korištenja kapaciteta su posebice značajni pokazatelji stepena korištenja kapaciteta, stepena uposlenosti i stepena učinka.

Navedeni pokazatelji se računaju prema slijedećim jednačinama: stepen iskorištenja kapaciteta = (potencijalni kapacitet / ostvareni kapacitet)*100 stepen uposlenosti = (planirani kapacitet*100) / potencijalni kapacitet stepen učinka = (ostvareni kapacitet / planirani kapacitet)*100 ili stepen iskorištenja kapaciteta = (stepen uposlenosti * stepen učinka) / 100 stepen uposlenosti = (stepen iskorištenja kapaciteta * 100) / stepen učinka stepen učinka = (stepen iskorištenja kapaciteta * 100) / stepen uposlenosti

12

Primjerenost tako izračunatih pokazatelja je moguće ocijeniti uspoređivanjem dobivenih vrijednosti s vrijednostima istih u prethodnim razdobljima (vremenska dimenzija analitičkog ispitivanja), odnosno uspoređivanjem s vrijednostima u srodnim poduzećima ili proizvodnjama. Uspoređivanjem vrijednosti pokazatelja s vrijednostima u srodnim preduzećima ocijenjuje se dostignuti tehnološki stepen u samom preduzeću, dok se poredbom s vrijednostima prethodnog razdoblja može spoznati razina iskorištenosti, uzroci takvom stanju i ekonomske posljedice.

5.4. DIFERENCIJALNI TROŠAK Pri praćenju troškova kod različitog stupnja iskorištenja kapaciteta iskazuje se i različiti ukupni troškovi. Kod većeg stupnja iskorištenja kapaciteta su veći i ukupni troškovi, pa je važno da analitičari prate % IK i troškove, koje uvjetuje određeni kapacitet. U analitici se posebno prate troškovi i razlike troškova između postojeće i uvećane proizvodnje. U teoriji i praksi razlika između postojećeg i uvećanog ili smanjenog % IK naziva se sloj ili zona.

Definicija: Diferencijalni trošak je prosječan trošak koji se javlja između postojeće i uvećane odnosno smanjene proizvodnje (%IK) ili koji se javlja u bilo kojem sloju ili zoni.

ΔT = ΔT / Δ % IKΔ T - diferencijalni trošak Δ UT - trošak diferencije - prirast ili pad ukupnog troška % IK - stupanj iskorištenja kapaciteta

5.5. KOEFICIJENT OSJETLJIVOSTI ILI PRILAGODLJIVOSTI (REAGIBILNOSTI) TROŠKOVA Regibilnost dolazi od latinske riječi reagere što znači odgovoriti na neko djelovanje djelovanjem. Definicija: Reagibilnost troškova je osjetljivost, prilagodljivost ili elastičnost troškova na stupanj iskorištenja kapaciteta. Osjetljivost troškova utvrđuje se pomoću koeficijenta osjetljivosti troškova, a to je odnos troškova i dinamike porasta proizvodnje.

Ko = %Δ UT / % Δ% IK

Ko = koeficijent osjetljivosti troškova % Δ UT = postotni porast ili smanjenje ukupnih troškova u zoni ili sloju % Δ %IK = postotni porast ili smanjenje obujma proizvodnje

Koeficijent osjetljivosti može biti: Ko = 0 Ko > 1 Ko < 1

13

= < Ko < 1

1. Koeficijent osjetljivosti jednak je nuli Ko = 0 Ovakvi troškovi koji ne reagiraju na stupanj iskorištenja kapaciteta nazivaju se nepromjenjivi ili fiksni troškovi.

2. Koeficijent osjetljivosti jednak je jedan Ko = 1 Troškovi koji se mijenjaju istom dinamikom, kao i volumen proizvodnje, nazivaju se proporcionalno varijabilni troškovi.

3. Koeficijent osjetljivosti troškova je veći od “0”, a manje od “1” 0 < Ko < 1 Troškovi kojima trošak diferencije raste sporije od % IK nazivaju se degresivno varijabilni troškovi.

5.6. FIKSNI TROŠKOVI (FT) Osnovna osobitost nepromjenjivih (fiksnih) troškova je da nastaju neovisno o stupnju iskorištenja kapaciteta, a isto tako ne mijenjaju se promjenom volumena proizvodnje. Neki od nepromjenjivih troškova su: 1. amortizacija 2. kamate na kredit za O.S. 3. troškovi investicijskog održavanja 4. osiguranje O.S. 5. stalni doprinosi i članarine 6. plaće izravne izrade učinaka 7. zakupi, koncesija

Nepromjenjive (fiksne) troškove uvjetuje 1. predviđeni volumen proizvodnje 2. odabir tehničko-tehnoloških metoda

5.7. ZAKONITOSTI NEPROMJENJIVIH (FIKSNIH) TROŠKOVA 1) Ft u masi su stalni 2) prosječni fiksni troškovi (ft) imaju degresivnu osobinu s povećanjem volumena proizvodnje 3) diferencijalni trošak FT = 0 4) koeficijent osjetljivosti FT = 0

1. Zakonitosti Ft - konstantni

2. Zakonitosti

14

ft - prosječni trošak ima osobine degresivnosti ft = FT / X

Prosječni fiksni troškovi imaju veliko značenje u poslovanju tvrtke zbog silaznog trenda (s povećanjem % IK sve su manji po učinku).

5.8. PROPORCIONALNO-VARIJABILNI TROŠKOVI (PT)

Proporcionalno-varijabilni troškovi se uvijek mijenjaju proporcionalno s porastom ili smanjenjem stupnja iskorištenja kapaciteta. Proporcionalno-varijabilni troškovi se dijele na: 1. ukupne PT 2. prosječne pt

5.8.1. ZAKONITOSTI PROPORCIONALNO-VARIJABILNIH TROŠKOVA

1. Zakonitost PT Ukupni PT - rastu u istoj proporciji, kao i % IK, pa se u grafikonu prikazuju pravcem koji polazi od ishodišta (bez obzira na kut zatvaranja s osi X), prikazuje se linearnom funkcijom. Yc = Y 2. Druga zakonitost glasi da su prosječni proporcionalno-varijabilni troškovi po jedinici proizvoda stalni, pravac im je paralelan s osi X. 3. Treća zakonitost vezana je u zone ili slojeve troškova ili diferencijalni trošak. Treća zakonitost određena je pojavom da je diferencijalni trošak (T) PT uvijek jednak prosječnom proporcionalnom trošku. Ovu zakonitost potvrđuje koeficijent osjetljivosti. Koeficijent osjetljivosti proporcionalnih troškova uvijek je “1”.

5.8.2. DEGRESIVNO - VARIJABILNI TROŠKOVI (DT)

DT su troškovi koji u masi rastu sporije od stupnja iskorištenja kapaciteta. Dijele se na: - ukupne degresivne (DT) - prosječno degresivne

1) Zakonitost DT Prva zakonitost kazuje da ukupni (masi) degresivni troškovi uvijek imaju oblik krivulje, koja je naklonjena prema osi X (apscisi) 2) Zakonitost DT Druga zakonitost određena je pojavom da su prosječni degresivni troškovi (dt) uvijek usmjereni prema osi X, i prikazuju se pravcem ili krivuljom. 3) Zakonitost - Diferencijalni trošak zone ili sloja Treća zakonitost određena je pojavom da je diferencijalni trošak degresivnosti troška uvijek manji od prosječnog degresivnog troška.

15

4) Zakonitost - koeficijent osjetljivosti degresivnog troška Četvrta zakonitost potvrđuje treću zakonitost, odnosno da je koeficijent osjetljivosti degresivnog troška uvjek manji od “1”, a veći od “0”.

5.8.3. PROGRESIVNO VARIJABILNI TROŠKOVI (PGT)

PGT su troškovi koji rastu brže od rasta količine učinaka (%IK) i odraz su nenormalnih stanja u proizvodnji (nešto se forsira preko mogućnosti). Uvijek ih uvjetuju “uska grla” u proizvodnom procesu.

1) Zakonitost PGT govori da: Ukupni progresivni troškovi (PGT) rastu brže od rasta volumena proizvodnje, a krivulja im polazi od ishodišta i uvijek je naklonjena prema osi Y. 2) Zakonitost PGT - prosječni progresivni troškovi rastom %IK također su u stalnom porastu i obrnuto, a prikazujemo ih pravcem ili krivuljom. 3) Zakonitost - diferencijalni trošak progresivnog troška u zoni ili sloju. Diferencijalni trošak progresivnog troška uvijek je veći od prosječnog progresivnog troška ili 4) Zakonitost ili koeficijent osjetljivosti progresivnog troška. Četvrta zakonitost potvrđuje treću zakonitost, odnosno koeficijent osjetljivosti PGT uvijek je veći od “1”.

5.8.4. UKUPNI VARIJABILNI TROŠKOVI (VT)

Ukupni varijabilni troškovi su zbroj svih pojedinačnih varijabilnih troškova nastalih u određenom vremenskom razdoblju: VT = _PT + _DT + _PGT vt = _pt + _dt + _pgt

1) Zakonitost VT utvrđuje se pomoću tangentalnog fenomena 1. A to je pravac povučen iz ishodišta na krivulju ukupnih VT. 2) Zakonitost PGT Kod prosječnih varijabilnih troškova tangentalni fenomen 1. poprima oblik pravca koji je paralelan s osi X ili potpuno je identičan s proporcionalnim troškovima. U dinamici varijabilnih troškova jako je intervalu kojemu su varijabilni troškovi proporcionalni, jer u toj točki prosječni varijabilni troškovi postižu svoju najnižu razinu, te se ta točka naziva optimum ukupnog varijabilnog troška. 3 i 4) Zakonitost VT po zonama: U pojedinim zonama varijabilni trošak poprima osobine proporcionalnog, degresivnog i progresivnog troška što potvrđujemo analizom diferencijalnog troška i koeficijenta osjetljivosti.

16

5.9. UKUPNI TROŠKOVI (UT)

Ukupni troškovi su zbroj svih troškova koji nastaju u jednom obračunskom razdoblju jedne tvrtke. UT = FT + VT ut = ft + vt S obzirom na iskorištenje kapaciteta UT mogu poprimiti obilježja degresivnih, proporcionalnih i progresivnih troškova. Proporcionalnost UT dolazi jednu zonu kasnije nego li proporcionalnost troškova VT, jer u UT djeluje fiksna komponenta troškova koji su s povećanjem %IK sve manji. 1) Zakonitost UTIsto je kao i kod tangentalnog fenomena 1. 2) Zakonitost UT Druga zakonitost je određena pojmom optimuma ukupnih troškova. Optimum je takvo tehničko rješenje koje će izazvati najniže prosječne ukupne troškove jer je tangentalni fenomen 2. Pravac paralelan s osi X. 3 i 4) Zakonitost U određenoj zoni diferencijalni trošak VT je proporcionalan i ima Ko = 1, međutim diferencijalni trošak UT ima osobinu degresivnosti jer je Ko manji od 1. U zoni ili sloju VT poprimaju progresivnu osobinu, pa je Ko > 1 , dok UT u ovoj zoni poprima osobinu proporcionalnosti i diferencijalni trošak ima Ko = 1. U nekoj zoni, VT, Ut imaju osobine progresivnih troškova s diferencijalnim troškom Ko > 1.

5.10. GRANIČNI TROŠKOVI (GT)

Praćenjem troškova po zonama ili slojevima uočavaju se njihove promjene. Analiza troškova u posljednjem ili zadnjem sloju (kojega mi izaberemo) odnosno u graničnom sloju bavi se graničnim troškovima. Vrlo je važno uočiti kako su granični troškovi najosjetljiviji, jer registriraju samo novonastale troškove. Definicija: Granični troškovi su prosječni varijabilni troškovi izazvani u posljednjem sloju ili zoni. Osnovna razlika između graničnog troška i prosječnog varijabilnog troška je da gt uzima u obzir samo prirast varijabilnog troška, a prosječni varijabilni trošak je kvocjent ukupnog varijabilnog troška i ukupne količine učinaka. Zakonitosti 1) granični trošak FT = 0 ili 2) granični trošak ( DT < dt ) degresivnog troška je manji od prosječnog degresivnog troška3) granični trošak proporcionalnog troška jednak je prosječnom proporcionalnom trošku ili gt PT = pt 4) granični trošak progresivnog troška je veći od prosječnog progresivnog troška ili gt PGT > pgt

17

Grafikon: Ponašanje i matematičko objašnjenje graničnih troškova

5.11. KRITIČNE TAČKE U KRETANJU TROŠKOVA

Kritične tačke su određene ponašanjem krivulje financijskog rezultata, a sjecišta su pojedinih krivulja: 1. ukupnog prihoda 2. ukupnih troškova 3. varijabilnih troškova

5.11.1 DONJA I GORNJA TAČKA POKRIĆA

Krivulja ukupnog troška (UT) polazi od iznosa fiksnog troška (FT) i kreće se iznad ukupnog prihoda (UP). Pri određenom stepenu iskorištenja kapaciteta (%IK) krivulja ukupnog troška siječe pravac ukupnog prihoda, što znači da je u tom sjecištu UT = UP. Spuštajući okomicu na os X iz točke 1, dobije se točka X1 iz koje je vidljivo da je u točki X1

financijski rezultat jednak nuli. Isto se događa i kod prosječnih troškova (ut) i prosječnog financijskog rezultata. Odnosno u sjecištu krivulje ut s pravcem prodajne cijene (pc), fr = 0 jer je ut = pc. Ova prva kritična tačka u kretanju troškova zove se prag rentabilnosti (ekonomiènosti) ili donja tačka pokrića. Do ove tačke firma posluje s gubitkom jer je UT = UP, poslije tačke 1. firma posluje s pozitivnim financijskim rezultatom. Druga kritična tačka u kojoj krivulja ukupnog troška (UT) siječe pravac ukupnog prihoda (UP) naziva se granica rentabilnosti ili gornja tačka pokrića - to je tačka 2.

18

Do nje tvrtka posluje s dobitkom, a u njoj se potvrđuje zakonitost kao i kod praga rentabilnosti odnosno:

Zakonitost praga rentabilnostiUP = UTut = pcFR = 0fr = 0

5.11.2. TAČKA POSLOVNOG MINIMUMA I MAKSIMUMA

Ove dvije točke vezane su uz krivulju ukupnog varijabilnog troška i pravac ukupnog prihoda, odnosno uz prosječni varijabilni trošak i prodajnu cijenu.

Zakonitosti minimuma i maksimuma:ukupni varijabilni trošak = ukupni prihod

VT = UPvt = pc

Prvo sjecište krivulje VT i UP naziva se tačka poslovnog minimuma. Do ove tačke firma gubi varijabilne i fiksne troškove. U tački minimuma tvrtka pokriva varijabilni trošak jer je VT = UP, ali i dalje ostvaruje gubitak fiksnog troška. U drugoj tački ili sjecištu VT s UP ponavlja se ista pojava i točku se naziva poslovni maksimum.

5.11.3. TAČKA OPTIMUMA TROŠKOVA

Tačka optimuma troškova nalazi se u intervalu između praga i granice rentabilnosti troškova. Nalazi se na mjestu na kojem je postotak iskorištenja kapaciteta najveći, ali uz uvjet da su prosječni ukupni troškovi najmanji.

19

Područje optimalnog iskorištenja kapaciteta Zakonitost tačke optimuma:

Ut - minimumUT i ut - proporcio

nalniFr = max.Gt = utGT = UTfr = gfr

FR = GFR

5.12. IREVERZIBILNOST TROŠKOVA (REMANENCIJA)

Ireverzibilnost troškova se naziva histereza ili remanencija troškova. To je osobina troškova da ne opadaju istom brzinom pri smanjenju iskorištenja kapaciteta kojim su rasli kada je rastao i %IK. Ukupni troškovi (UT) pri smanjenju proizvodnje (%IK) sporije se vraćaju od njihovog rasta. Tome su uzrok djelovanje fiksnih troškova (FT) i koeficijenta koji je Kr = 0. Fiksni troškovi (FT) ostaju isti. Proporcionalni troškovi (PT) rastu i opadaju istom dinamikom kao i %IK. Degresivni troškovi (DT) pri smanjenju proizvodnje (%IK) sporije opadaju od njihovog rasta. Progresivni troškovi (PGT) s nazadovanjem proizvodnje vraćaju se na normalu.

Grafikon: Prikaz remanencije troškova

20

6. KALKULACIJE (IZRAČUNI) TROŠKOVA

6.1. POJAM I VRSTE KALKULACIJE

Definicija: Pod izračunom se najčešće podrazumijeva računski postupak pomoću kojeg se po određenim metodama obračunavaju troškovi koji čine cijenu koštanja (C.K.) određenog učinka. Osnovni cilj ovakovog obraèuna je u tome da se proizvedeni učinci opterete onim troškovima koje su i izazvali, kako bi se utvrdila C.K. a uz prodajnu cijenu i ukupni prihod odnosno financijski rezultat. Do cijene koštanja nije jednostavno doći, jer se uz različite vrste troškova i njihovih obilježja mora uzeti u obzir i činjenica da se pri različitoj proizvodnji pojavljuje ne samo jedan finalni proizvod, već i više njih. Moguća je i u poljoprivredi je vrlo česta proizvodnja jednog glavnog proizvoda, te jednog ili više sporednih proizvoda. U praksi to uzrokuje nemogućnost objektivnog utvrđivanja odnosa troškova među pojedinim proizvodima.

6.2. NAČELA KALKULACIJA

Kalkulacija kao metoda zahtjeva određenu postupnost koja se očituje u dva temeljna zahtjeva:a) prvi zahtjev obuhvaća troškove prema određenim razinama kao što je:

o uzročnost o postupnost o dokumentiranost

b (drugi zahtjev obuhvaća raspodjelu troškova, odnosno daljne obračunavanje troškova po nositeljima. Ova dva zahtjeva određuju i temeljna načela kalkulacije.

Načela kalkulacija: 1. Načelo vremenskog razgraničenja: temeljem njega obuhvaćaju se svi troškovi koji su izazvani u određenom vremenskom razdoblju za određenu proizvedenu količinu učinaka. 2. Princip diferenciranja - svi troškovi moraju se analizirati po mjestima nastanka i nositeljima, radi praćenja rasta ili pada ekonomičnosti. 3. Načelo prilagodljivosti - svaka kalkulacija ili izračun mora biti podudaran (kompatibilan) s tehnološkom razinom i raznim poslovnim događajima u proizvodnji. 4. Načelo dokumentiranosti: svi troškovi koji se prikazuju u kalkulaciji moraju biti dokumentirani. 5. Načelo preglednosti, tačnosti, ekonomičnosti i usporedivosti kalkulacija: - izračun mora biti pregledan i davati rezultate na vrijeme, odnosno analizirati i dovesti do ekonomske granice točnosti. Iznosi iskazani u njoj moraju biti točni i usporedivi s prijašnjim izračunima iz prethodnog razdoblja.

21

Osim troškova, kalkulacijama su obuhvaćene i cijene. Bez obzira na to gdje se roba nabavlja, iz njezine cijene nastaju troškovi, te ugradnjom pripadajućih troškova uztroškove proizvodnje, formira se cijena koštanja proizvoda iz nastalih ukupnih troškova. Pri ovome tijeku uvijek se javljaju kalkulacije koje čine vezu između troškova i cijena.

Sirovine i tvari (cijena) - trošak + trošak naše proizvodnje - ukupni trošak + porezi i ugovorene obveze = prodajna cijena Ovaj cijeli slijed povezuje kalkulacije ukupnih troškova proizvodnje. Pod izrazom kalkulacija se podrazumijeva: 1. računski postupak (metoda), 2. obračunavanje troškova i 3. izračunavanje C.K. proizvoda ili usluga.

6.3. VRSTE KALKULACIJA

Podjela kalkulacija se provodi na temelju: o cijene koja se izračunava o vremena izračunavanja o sustava obračuna troškova koji se izračunavaju

1) Prema cijeni koja se izračunava: a) kalkulacija nabavne vrijednosti b) kalkulacija cijene koštanja (C.K.) c) kalkulacija prodajne cijene (P.C.)

2) Prema vremenu kada se izračunava cijena a) prethodna ili planska kalkulacija b) naknadna ili obračunska kalkulacija

Prethodna se kalkulacija izrađuje prije početka proizvodnje ili izrade učinka. Sačinjava se na temelju normativa utrošaka predmeta rada (rada i materijala), normama rada i propisima koji određuju doprinose i poreze. Svrha ove kalkulacije je utvrđivanje cijene učinka prije izrade kako bi se prema uspoređivanju cijene koštanja i prodajne cijene učinka izračunala isplativost proizvodnje učinka (izrade proizvoda ili obavljanja usluge). Pretkalkulacija se koristi kao osnova vođenja politike cijena, kontrole troškova i proračun pokazatelja ekonomičnosti poslovanja. Uz pojam pretkalkulacije javlja se i pojam planske kalkulacije. Dok pretkalkulacija označava izračun cijene koštanja prije početka proizvodnje učinka, planska kalkulacija se odnosi na izračun prije početka novog ciklusa proizvodnje već uvedenog učinka (za sljedeće proizvodno razdoblje). 3) Prema sistemu obračuna troškova koji se izračunavaju a) kalkulacija po stvarnim troškovima b) kalkulacija po standardnim troškovima c) kalkulacija po varijabilnim troškovima

22

6.4. STRUKTURA (ELEMENTI) KALKULACIJE

Definicija: predstavlja raspored, popis njezinih elemenata razvrstanih prema određenom učinkovitom redoslijedu. Prema vrsti cijene koja se izračunava razlikuju se elementi strukture cijene koštanja, elementi strukture prodajne cijene, elementi strukture nabavne cijene i dr. Raspored elemenata i struktura cijena trebaju se tako postaviti da omogućuju što jednostavniji i lakši obuhvat troškova, bolje uspoređivanje, kontrolu i analizu troškova, te utvrđivanje i mjerenje činitelja koji određuju visinu cijene. Elementi kalkulacije prodajne cijene se u pravilu pojednostavljeno razvrstavaju prema sljedećem rasporedu: - troškovi materijala - amortizacija - bruto plaća u proizvodnji - ostali izravni troškovi u proizvodnji - opći troškovi proizvodnje učinaka - opći troškovi uprave i prometa

Ovi troškovi zbrojeni čine cijenu koštanja. Na cijenu koštanja se pridodaje dobitak (ili utvrđeni gubitak), što čini prodajnu cijenu bez poreza na dodanu vrijednost. Na ovu cijenu se prema propisanim stopama zaračunava porez na dodanu vrijednost i dobiva se prodajna cijena.

Tablica 1. Elementi i struktura kalkulacije prodajne cijene

Redni broj Opis1 troškovi materijala2 amortizacija3 bruto plaća4 ostali izravni troškovi5 opći troškovi proizvodnje6 opći troškovi uprave i

prometa7 Cijena koštanja - sum (1:6)8 Dobitak (gubitak)= c.k.-

p.cijena9 Prodajna cijena bez PDV-a10 PDV12 Prodajna cijena

23

Tablica 2. Elementi strukture prodajne cijene prema razvrstavanju promjenljivih i stalnih troškova

Redni broj Opis1 Izravni troškovi materijala2 Funkcionalna amortizacija (po

učinku)3 Bruto plaća (po učinku)4 Ostali izravni promjenljivi

troškovi5 Promjenljivi dio općih

troškova proizvodnje učinka6 Promjenljivi dio općih

troškova uprave i prodaje7 Promjenljivi troškovi ukupno -

sum (1:6)8 Stalni troškovi proizvodnje

učinaka9 Stalni dio općih troškova

proizvodnje učinaka10 Stalni dio općih troškova

uprave i prometa11 Cijena koštanja sum (7:10)12 Dobitak - Gubitak13 Prodajna cijena (11+12)

6.5. METODE KALKULACIJA

Metode su sastavni dio svakog izračuna i predstavljaju različite računske postupke za obračunavanje troškova radi utvrđivanja ukupnih troškova proizvodnje ili cijene koštanja pojedinog učinka.

Razlikujemo nekoliko metoda kalkulacije cijene koštanja: 1) diviziona ili djelidbena 2) obračun cijene koštanja s dodacima 3) direct costing metoda

Diviziona ili djelidbena kalkulacija koristi se isključivo za jedinstveni proizvod i način masovne proizvodnje učinaka. Njeno obilježje je da se ukupni troškovi dijele s količinom proizvoda, te se dobiva prosječni trošak po učinku.

C. K. = UT / QDjelidbena kalkulacija se dijeli na:

o jednostavni ili čisti izračun

24

o obračun pomoću ekvivalentnih brojeva, o obračun vezanih (paralelnih) proizvoda.

Jednostavna ili čista kalkulacija se primjenjuje u slučajevima proizvodnje samo jednog proizvoda, kada su troškovi strukture raspoređeni na samo jedan proizvod. C.K. se izračunava tako da se ukupni troškovi podijele s količinom učinaka.

C. K. proizvoda = UT dovršene proizvodnje / Q dovršene proizvodnje

6.6. KALKULACIJA POMOĆU EKVIVALENTNIH BROJEVA

Ova metoda kalkulacije se koristi za one proizvodnje u kojima se grupno proizvodi više vrsta srodnih proizvoda, a njihovi troškovi stoje jedan prema drugom u određenom odnosu. Tipični slučajevi pojavljuju se u poljodjelsko-prehrambenoj industriji.

Srodni proizvodi su najčešće vezani za jedinstveni tehnološki postupak, odnosno proizvode se iz jedne sirovine i tvari, uz iste tehničko-tehnološke metode, pa nije moguće temeljito odrediti sve pojedine troškove za svaki proizvod. Za određivanje pojedinačne C.K. svi nastali troškovi moraju se “prevaliti” na pojedine proizvode na temelju unaprijed utvrđenih odnosa.

Ovi se odnosi nazivaju ekvivalentnim brojevima. Ekvivalentni brojevi predstavljaju uvjetno izražen odnos troškova proizvodnje i poslovanja kod srodnih proizvoda. Za postavljanje ekvivalentnih brojeva postoje različite baze kao što su: radno vrijeme, površina, prirod, prodajna cijena ili sl.

6.7. KALKULACIJA VEZANIH (PARALELNIH) PROIZVODA

Ova metoda predstavlja takav obračun čija primjena je vezana za one proizvodnje kod kojih po prirodi - tehničko-tehnoloških procesa nastaju tzv. vezani proizvodi, to jest proizvodi koji se vežu jedan na drugi. Ovo je slučaj kod takvih proizvodnji gdje se pojavljuje jedan glavni proizvod, a uz njega još jedan ili više sporednih, nusproizvoda ili vezanih proizvoda.

Kod ratarske i stočarske proizvodnje u kojima se uz pšenicu dobiva i slama, odnosno uz tov stoke i stajski gnoj koji ima tržnu vrijednost. U takvim slučajevima je gotovo nemoguće odvojiti stvarne troškove proizvodnje glavnog proizvoda od troškova proizvodnje sporednog proizvoda. U praksi se često procjenjuje udio troškova po proizvodima. Procjena se provodi najčešće tako da se od ukupnih troškova proizvodnje oduzme vrijednost odnosno ukupni prihod sporednog proizvoda, a zatim se djeljenjem preostalog iznosa troškova s proizvedenom količinom glavnog proizvoda dobiva jedinična C.K. glavnog proizvoda. Drugi način procjene je da se ukupni troškovi (UT) podijele s ukupnom vrijednošću proizvodnje (UP). Dobiveni koeficijent K pokazuje koliko jedinica ukupnog troška dolazi na jednu jedinicu ukupnog prihoda. Koeficijent K pomnožen s jediničnom tržnom cijenom (tc) glavnog proizvoda

25

i tržnom cijenom sporednog proizvoda ili nekom drugom vrijednosti, dobiva se C.K. za svaki proizvod.

6.8. KALKULACIJA CIJENE KOŠTANJA S DODACIMA

Kod ove metode kalkulacije se radi o dodavanju nekih vrsta troškova - prema izabranim proporcijama ili ključevima, onim troškovima koje ne možemo izravno rasporediti po pojedinim proizvodima. Ona se javlja u slučajevima proizvodnje dva ili više različitih proizvoda, a primjenjuje se kod pojedinačne ili maloserijske proizvodnje.

Cijena koštanja proizvoda se formira kombiniranjem izravnih troškova koji se automatski raspoređuju na proizvode i posrednih troškova koji se prvo raspoređuju na mjesta nastanka, a odavde se pomoću ključa (koeficijent dodatka ili postotka) dodaju izravnim troškovima. Zbrajanjem izravnih i posrednih troškova dobiva se C.K. pojedinog proizvoda.

Tačnost C.K. usko je povezana s izborom pravilnog ključa za raspoređivanje općih troškova na pojedine proizvode. Za utvrđivanje ključa je potrebno prvo odrediti osnovicu za njegovo izračunavanje. Osnovicu trebaju činiti elementi ili zbroj stavki troškova koji će najtačnije odrediti udio općih troškova kod pojedinačnih proizvoda. U praksi se kao osnovica najčešće koriste plaće djelatnika, tvari za izradu ili neka druga kombinacija dodajući izravnu amortizaciju.

Nakon toga se iznos posrednih troškova cijele proizvodnje podijeli s ukupnim iznosom i odabere se osnovica svih proizvoda za koje se radi kalkulacija. Tako se dobiva ključ za raspored općih troškova.

Ključ = Ukupni posredni troškovi / Ukupna odabrana osnovica

Množenjem utvrđenog ključa s iznosom odabrane osnovice za svaki proizvod dobije se iznos posrednih troškova za proizvod. Iznos posrednog troška po proizvodu predstavlja umnožak ključa i iznosa odabrane osnovice za pojedini proizvod. Prema osnovnim postavkama ove metode razvijeni su različiti načini obračuna s jednim ili više dodataka.

6.9. DIRECT COSTING METODA (DC)

Direct costing metoda je temeljena na tržnom određenu proizvodnje. Uprava firme i prije nastanka vodi brigu o troškovima prikladno s izvršenjem planiranog opsega proizvodnje. Takva odluke mogu se donijeti samo u uslovima prethodnog poznavanja kako se pojedini troškovi ponašaju pri različitom stepenu iskorištenja kapaciteta.

Po metodi DC troškovi se dijele na:

26

o troškove kapaciteta o troškove proizvoda

Osnovna obilježja direct costing metode su:o Troškovi se dijele na izravne i posredne, a oni se dalje razlažu na troškove proizvoda i

troškove kapaciteta. o Troškovi proizvoda ili opći troškovi se obračunavaju u odgovarajućem iznosu prema

obračunatom ukupnom prihodu. o Troškovi kapaciteta se obračnavaju iz ukupnog prihoda u ukupnom iznosu u kojem su

knjiženi za to obračunsko razdoblje. Prema tome se troškovi kapaciteta ne aktiviraju u zalihama.

Tehničko obračunavanje po DC metodi se obavlja na slijedeći način: Od ukupnog prihoda se najprije oduzmu troškovi proizvoda. Razlika se naziva doprinos pokriću. Doprinos pokriću se raspoređuje na troškove kapacieta koji su određeni proizvodnim potencijalom firme. Nakon toga ostaje dobit.

27

7. PRIMJER IZ PREDUZEĆA “Y”

Poljoprivredno preduzeće posjeduje 3 objekta (štale) za krave s ukupno 500 grla. Pomnoženo s brojem dana u godini to čini 182.500 hranidbenih dana. Planirana proizvodnja je računata s 95%-tnim stepnom uposlenosti. Broj krava se u promatranoj godini mijenjao od početnog stanja (500 krava) i nakraju godine je utvrđen ukupni broj hranidbenih dana – 162.400. potencijalni kapacitet=182.500 hranidbenih dana planirani kapacitet=173.375 hranidbenih dana ostvareni kapacitet=162.400 hranidbenih dana stepen uposlenosti=(173.375/182.500)*100=95,00% stepen iskorištenja kapaciteta=(162.400/182.500)*100=88,98% stepen učinka=(162.400/173.375)*100=93,67%

Tablica 1. Djelovanje stepena iskorištenja kapaciteta na cijenu koštanja mlijeka

Proizvodnja Ukupno Stepen Tr.kapaciteta Tr.proizvoda Cijenamlijeka l tr.kapaciteta iskorištenja po jedinici po jedinici koštanja190.000 2,460.500 10.00% 12.95 0.55 13.50380.000 2,460.500 20.00% 6.48 0.55 7.03570.000 2,460.500 30.00% 4.32 0.55 4.87760.000 2,460.500 40.00% 3.24 0.55 3.79950.000 2,460.500 50.00% 2.59 0.55 3.14

1,140.000 2,460.500 60.00% 2.16 0.55 2.711,330.000 2,460.500 70.00% 1.85 0.55 2.401,520.000 2,460.500 80.00% 1.62 0.55 2.171,710.000 2,460.500 90.00% 1.44 0.55 1.991,900.000 2,460.500 100.00% 1.30 0.55 1.85

28

8. ZAKLJUČAK

U cilju poštovanja osnovnih prinicipa poslovanja, neophodno je stalna kontrola i analiza troškova koji nastaju u poslovanju preduzeća. Takođe iz gore navedenog, možemo zaključiti da kalkulacije cijene koštanja, neovisno od toga o kojoj djelatnosti se radi, predstavljaju nezaobilaznu komponentu u funkcionisanju preduzeća. Korištenje različitih metoda kalkulacija za utvrđivanja cijene koštanja pojedih vrsta proizvoda obezbjeđuje veću preciznost u izračunu troškova po proizvodima, čime preduzeća na taj način sa većom sigurnošću mogu da se opredjele za određeni proizvodni program. Potpuno shvaćanje troškova i kalkulacija nužno je za razumijevanje kako se ekonomska oskudnost na tržištima pretvara u cijene.Ujedno vrlo je važno da troškovi nikad ne budu veći od prihoda poduzeća, jer u tom slučaju proizvodnja nije isplativa i opstanak preduzeća u takvim okolnostima nije ekonomski opravdan.

Menadžmentu preduzeće će omogućiti odabir odgovarajućih proizvoda koje će proizvoditi u svojim kapacitetima, stalno praćenje i kontrolom troškova, uporedne analize cijena proizvoda i cijene koštanja, te kvalitetan nastup na tržištu ponude i tražnje. Klakulacije, kao oblik orijentacije u poslovnoj politici, imaju primjenu u preduzećima koja se bave proizodnom djelatnošću, a i u preduzećima koja se bave uslužnom djelatnošću (trgovačke usluge, komunalne usluge i druge).

29

9. LITERATURA

1. Ekonomika Preduzeća, Prof. dr Mira Šunjić-Beus, Ekonomski Fakultet, Sarajevo Prof. dr Šefkija Berberović, Ekonomski Fakultet, Banja Luka Prof. dr Božidar Stavrić, Tehnološko-metalurški Fakultet, Beograd Treće dopunjeno i izmjenjeno izdanje, 2000 god.2. Teorija Troškova, Doc. dr sc. Zoran Grgić, Agronomski Fakultet, Zagreb, 2006 god.

30