1

Senko Karuza: BUSBUSKALAI

2

U SJENI

Pritvaram škure, oblačim prozirnu tamu, liježem pokriven nostalgičnim sjećanjem na dječaka koji

ovo nikada ne bi učinio. Augustovsko žuto popodne. U svemu je moguće naći sadržaj: potraga za

zmijom koju je netko jučer vidio i pobjegao, probijanje kroz travu i šiblje s mislima žeženijim od

sunca, probijanje vremena i eto: sumrak, pobjedonosno vraćanje, svečani defile uskim ulicama,

graja dječaka koji se žele nepravedno priključiti, svađe, fijuk mrtve zmije kroz zrak, krici i zaborav.

3

ZASJEDA

Svake godine vraćam se ponovno na to mjesto, makar znam danikada neću razumjeti. Tu je kostur

betonske pojilice koju je pojela trava, mrežu zamišljam obojenu zemljom, mraz, možda led,

dvadeset metara dalje zasjeda, uređeno mjesto gdje mi otac neprestano šapuće da budem miran,

smrznuti prsti, čekanje i vježbanje upornosti i onda nagli nalet šljuka, otac nepomičan sa konopcem

u ruci, kao pas u visokoj travi na onoj slici koja prikazuje lov na divlje patke, koja visi u kuhinji,

koju su prodali cigani, koji...i onda trzaj i trk. Otac vadi šljuke ispod mreže, tras u kamen, gomila

pred mojim nogama i, iznenada, posljednja pripada meni. Držim je u rukama, on pita što čekam,

udaram i puštam, ali moje ruke nisu jače od ptice. Gledam mog oca kako trči za ranjenom pticom.

Zaustavljam dah, ali ne znam točno na čijoj sam strani.

4

MIRIS METALA

Izronili su odjednom, kao da su pali s neba, raštrkani po cesti sa neshvatljivim teretom na leđima, u

rukama, nešto su i vukli na improviziranim kolicima. “Krpimo lonce, kišobrane, oštrimo škare,

no`eve, domaćice, `ene”, odjekivalo je još prije ulaska u selo. Ispod velikog bora podigli su šareni

šator, zapalili vatru, ukrasili i pronašli svrhu svemu što je godinama stajalo okolo kao smetnja.

Po našoj kući počela je premetačina, otvarale se škrinje, na tavanu je pronađen slomljen kišobran i

pocinčani kazan sa rupom, u ladici tupe škare i nepotrebne stvari kojih se napokon treba osloboditi,

počelo je neviđeno trčkaranje po selu kojeg je već osvojio miris kalaja i kokošje juhe.

Nas, koji smo razumjeli samo želju da izbliza vidimo rastopljeno olovo čarobnjaka, prestrašili su

pričama o krađi i surovosti, prodaji djece i neizlječivim bolestima. Opklada je pala bez razloga, za

izmišljen predmet, znalo se da se samo iskušava hrabrost. Netko mi je u ruku stavio istrošeni komad

blijedožutog sapuna i ja svečano odlazim da ga predam onima kojima je potreban i koji će mu

sigurno naći neku drugačiju, tajnu namjenu. Zauzvrat mogu sjediti pored vatre i gledati izbliza kako

se puši, oštri noževe, kako s lakoćom metal postaje tekućina. Dobijam i komadić bijelog kokošjeg

mesa na limenom tanjuru, već sam dio porodice, makar samo šutim i gledam i glođem kosti.

Majka dolazi iznenada, netko je u nečemu pogriješio, odvodi me kući, dolaze susjedi, ispitivanja o

svakom zalogaju, čeprkanje po kosi, umivanje i pranje. Netko pita da li je kokoš bila bolesna.

Predveče sjedimo uz komin, ja uporno čekam kad će se željezna šipka rastopiti. Djed me stišće

među koljenima i kaže: bio bi dobar Ciganin. Želim da se željezo rastopi što prije, da što prije

postanemo dobri Cigani.

5

VLAGA

Jutro: moja mama u kariranoj sivocrvenoj haljinici bez rukava, sa otkopčanim prvim dugmetom na

dekolteu, mali džepić na lijevom boku u koji se mogu staviti cigarete i upaljač (ona to radi bez

gledanja), zatim prekrižene noge i jedna turska siva sandala na podu, zapravo papuča zaoštrena na

vrhu, sa egzotičnim prozirnim perlama blage srebrnkaste boje, moja mama sa sigurnim očima i

pokretima, zamišljena u trenutku dok puši cigaretu i gleda u vlažne sivozelene plohe od hrapavog

kamena. Ona bi htjela da je to drugačije, ali meni ne izlazi iz glave pomisao da je to jedini prostor

kojim apsolutno vlada, ne razumijem zašto, dok se vrzma oko sitnog bijelog plinskog štednjaka koji

predstavlja jedinu čistu bjelinu u tami konobe, glasno razmišlja o promjenama. Sada je već kod

vrata, odmiče prozirnu zavjesu od starinske čipke postavljenu da brani od komaraca i pogleda, gleda

na trenutak vani, popravlja položaj olova koji zavjesu drži napeto i prilazi djetetu koje se igra na

hladnom podu. Kada me zagrli do boli, bez riječi, ne mogu zamisliti stvari koje mi nedostaju.

6

KAKO NASTAJE KRAJ ILI TIŠINA JESENJEG JUTRA

Trebalo bi – kaže, i više je niti ne slušam, jer znam da će sve biti daleko i nedostižno.

7

NIŠTA

Ulazim u muku ulazeći u stan. Odjednom se mijenjaju stvari. Ne znam. Već na pragu ne znam. A

onda hodnik, kroz odškrinuta vrata bivšeg – bivšeg? – dnevnog boravka, a zapravo njegove sobe,

već vidim sve njegove stvari. Ne mislim više na to da li ga volim ili ne. Ili možda mislim, a ne

znam, kao što ne znam znam li nešto o svom znanju i neznanju. Ne znam ni kako bih se izrazila. Ta

muka. Ulazi kroz stopala, čeka me na vratima. Sve što mogu reći je ništa. Bože moj – Bože moj? –

da li sam sposobna za bilo kakav zaključak?

Tišina zuri u mene, sada u kuhinji, dok gledam sivu plohu stola. Ne postojim. Ništa se ne događa.

Niti ne plačem. Ne znam da li sam ostala bez nekoga, takav je bio. Ili ja?

8

PRIZORI SNA

– Sanjala sam pustinju – reče i obori pogled u šutnju, sklopi ruke na koljenu, nepomično.

– Ne luduj – rekoh, – nije to tako strašno, ne mora to značiti prazninu, naprosto otvorenost, na

primjer, ili otvaranje putova.

– Da – kaže tajanstveno, – ali ta izgubljenost, ta paraliza, kao da je stvarna, nije nestala sa

ustajanjem.

– Svatko se ponekad osjeća tako.

Pa onda njen blagi smiješak, odsutnost.

– Ovo je drugačije.

– U takvim stanjima uvijek misliš da je drugačije, a tek

kasnije...

– Nema kasnije.

– Ali ipak ćeš jednom morati ustati, oprati suđe, otići na posao, posjetiti prijatelje, pričati...

– To je čista mehanika. Bez osjećaja.

– A osjećaj izgubljenosti?

Ponovno njezin blagi pogled: ti nikada nećeš razumjeti, nikada me nećeš moći dodirnuti, pa makar

me ne ispuštao iz zagrljaja. Nećeš prodrijeti u mene ma koliko se upirao iz svih svojih smiješnih

poza. Nećeš. Nećeš nikada više ništa moći učiniti sa mnom, što znači da je naš dosadašnji život bio

zabluda. Uživao si sam, drkađijo, a to je pola, a pola je u tim stvarima ništa, nula, a nula je nula,

pustinja.

9

Napokon ustaje, sakrivam misao u pogledu kroz prozor, jer ja tu ne mogu ništa.

– Ah, osjećaj izgubljenosti – kaže, – da li je to uopće osjećaj? A pustinja, to je koračanje bez kraja.

Pitam se ima li smisla hodati kad znam da je samo hodanje cilj. Ponekad se umorim. Ali sam uvijek

izgubljena.

– Dobro, a sada reci što zapravo skrivaš iza te otrcane metafore? Mora postojati neki konkretan

razlog.

– Zaboga, ti zaista vjeruješ da postoji neki razlog?

10

MOŽDA DA MOŽDA NE

Pepeljara je napravila skok i pogodila me u čelo. Znam da sam te vidio na mjestu odakle nije mogla

doletjeti, prema tome ti je nisi mogla ni baciti. Ali, zašto stvar nije za mene završena, to je izraz

tvog lica koji sam uspio uhvatiti prije nego sam se srušio.

11

* * *

– Ne misliš li već jednom ustati sa tog prokletog kreveta i nešto učiniti – upitala je naglo.

– Kad bih samo našao razlog...

– Što? Razlog? Napiši neku svoju tužnu priču, eto ti jedan razlog.

– Ah, to je besmisleno. Dosta je tuge oko nas i bez mene.

– Bože, onda naprosto ustani, bez razloga.

– E, to je već dobar razlog da se započne dan!

12

* * *

Tetka Klara je došla provjeravati kakav se to život ovdje odvija, da li se drogiramo, dosađujemo, da

li naše dijete ima perspektivu, zaboravljamo li rodbini i prijateljima čestitati Božić, želimo li se,

možda, vratiti u civilizaciju. To je samo dio pitanja koje je donijela. U drugom paketu su uzdasi i

nevjerice, u trećem prijedlozi i savjeti, u rukavu as kojeg, nadamo se, neće upotrijebiti.

Da, imamo prijatelje.

Dijete uči engleski i crta.

Zadovoljni smo.

Ništa nam ne nedostaje.

Uživamo u seoskom ambijentu.

Imamo socijalno osiguranje.

Pišemo i zovemo prijatelje iz grada.

Ne želimo se vratiti.

Sami proizvodimo povrće bez pesticida.

Mina prodaje slike turistima.

Ponekad i ja nešto radim.

Ipak ja mislim da će vaše dijete biti uskraćeno u mnogo čemu. Ali tetka Klara, pa i vi ste bili

seljačko dijete, zar ne? I što vam fali? Nije vrag da bi i vlastito djetinjstvo prodali! Eh, sad, to je

drugo, druga vremena su to bila, ali znaš, mi malo obrazovaniji koji smo bili nešto i pročitali, ipak

smo se mi svakako dovijali da dođemo do grada. Tek poslije kad je ishlapio miris zemlje i

13

provincije, tek onda se počela stvarati potajna želja da povremeno isprljamo cipele u balegu. Ali što

ja to pričam, odbrati namjerno takav život, to mi ni u snu ne bi palo na pamet.

Tetka Klara strogo zabacuje glavu i čeka odgovor, umišljajući da je nešto rekla. Razočarana je kad

se slažemo. Mi znamo da joj drugačije ne bi godilo. Ali mi...

A po čemu se molim lijepo, vi to razlikujete od nas?

Ni po čemu.

Pa onda?

Ne znamo kako dalje.

U ništa me niste uvjerili, djeco.

Kad bi tetka Klara znala da je ova slikovnica napravljena samo za nju!

14

* * *

Sve je spremno za zaborav. Vrijeme teče brže nego priča. Ponekad se pogledamo dok slažemo

stvari u kartonske kutije.

Prilazim prozoru i proučavam naplavine na žalu koje je donijelo jučerašnje nevrijeme. Bogati, ima

tu dovoljno materijala da se započne jedan novi život.

Okrećem se. Mina je nemilosrdna u pakiranju.

– Zar moramo baš sve to vući za sobom? – pitam.

15

JESI LI ČITALA DOSTOJEVSKOG?

– Trenutno nije u modi, dosadan je.

On je pogleda ispod oka. Lukavo. Ona uzvrati pogled, potpuno sigurna.

– To ipak znači da si ga čitala.

– Koliko besmislenih razgovora se događa u krevetu –

uzdahne i odmakne se od njega. Bulji u plafon, širi ruke i noge zauzimajući skoro cijeli krevet.

Odjednom odluči da se igra. Naglo ga gurne nogom i on pada na pod. Ali nespretno. Bubne glavom

u nešto tvrdo. Oh!

– Oprosti, nisam htjela biti tako gruba. Htjela sam da

ispadne štos.

Mazno spušta glavu s kreveta, ne silazeći, rukama ga hvata za glavu i ljubi mjesto za koje misli da

je bolno.

– Vidiš, počinila sam zločin i za kaznu ti dajem ljubav.

16

MOJA TRANSCENDENTALNA KOKOŠ

Uskršnji praznici. Napunila se kuća rodbine, milijun dječurlije, čudo kako smo preživjeli. Netko

hoće ovo, netko ono, jedva smo izlazili na kraj sa živcima. Mrzio sam uskršnje praznike.

Onda je netko poslao jednodnevno žuto pile sa trobojnom vrpcom oko vrata. Nastala je ludnica.

Govana i hrane bilo je po cijelom stanu, od zahoda do bračnog kreveta. Rekao sam da mu treba

odrediti samo jedno mjesto i djeca su to odmah prihvatila. Vezali su ga koncem za nožicu i stavili

ispod televizora.

– Neću da vidim govno tu.

Djeca su i to shvatila i svaki čas ga odvezivala i nosila na zahod. Jednom im je pao u školjku.

Mislio sam da je gotov. Osušili su ga fenom i kad je ponovno živnulo, nagradili su ga tako da ga

više nisu držali vezanog. Odlučio sam da ih ta dva-tri dana pustim na miru, pa kako bude. Lijepo je

poticati ljubav prema domaćim životinjama, pogotovo djeci iz velegrada, koja ih uglavnom mogu

vidjeti po mesnicama, gole i smrznute.

Tako, na rastanku se mahalo i plakalo i dogovaralo, otvarala se vrata od auta i opet zatvarala, trčalo

u kuću po zaboravljeno i kraj. Odahnuli smo i zagrljeni, moja žena i ja, ušli u kuću. Pile je bilo

vezano ispod televizora i ćijukalo, možda tužno zbog rastanka, ali je bilo kasno da se rođaci

dozovu. Uzeo sam ga u ruke i iznio iz kuće s namjerom da ga pustim da samo nekud ode. Ali to

čudo je počelo panično ćijukati, očito izgubljeno. Ponovno sam ga uhvatio i osjećao kako mu srce

ubrzano udara. Nije htjelo biti napušteno. Kada sam ga pustio u dnevni boravak, smirio se i postao

onaj stari, nestašni pilić. Kljucao je mrlje po itisonu, gulio tapete sa zida i kad bih viknuo, odmah bi

pobjegao ispod televizora. Tamo je najviše srao.

17

Hilda i ja sjeli smo na kauč i neko vrijeme ga nijemo promatrali. Mora da je ono te poglede

osjećalo, ili čak misli, jer je neprestano izvijalo svoj mali vratić prema nama, kao da nešto očekuje.

– Možda bi htio postati član porodice – rekao sam u šali.

Hilda me okrzne nepovjerljivim smješkom.

– Molim te – reče brzo, – treba ga se čim prije riješiti. Najbolje da ga uvališ nekom klincu.

Gledao sam to malo biće i sjećao se muka kroz koje je prolazilo ovih dana sa klincima.

– Hilda – rekoh.

– Ne dolazi u obzir – plane. – Ti nisi normalan. Ponašaš se kao dijete.

Da nije bilo tog pileta sigurno bih se opet rastužio nad njenim točnim procijenama mojih misli.

Nisam mogao imati tajne. To me još više približilo piletu.

– Ne vidim razloga zašto on ne bi mogao biti, recimo, kućni ljubimac. Napravit ću mu kućicu na

terasi.

Cijela je postala ružičasta. Znala je da mislim ozbiljno, iako ja još nisam bio siguran u to.

Ustala je i počela raspremati kokošinjac. Obično bih i ja

u ovakvim situacijama uhvatio nešto da joj olakšam, ali sada

mi je odjednom to bilo glupo. Buljio sam u to nesretno stvorenje koje je skakutalo i bježalo ispred

njenih nogu, dok je ona odlučno koračala po kuhinji i dnevnom boravku kao

18

da smo sami i kao da nikoga više nema u stanu. Ako zgazi, zgazi, vidjelo se da je odluka jaka,

makar sam znao da ona to ne bi nikada namjerno učinila. Bilo je nečeg izazovnog u toj odluci da mi

baš tako pokaže što misli i mom saznanju da

sam s podjednakom nježnošću promatrao i nju i pile, za koje sam ipak malo strepio da nekom

nesrećom ne završi pod njenom

teškom drvenom klompom. Eto, i klompe!

Uglavnom, pile je ostalo u kući. Nešto zbog inercije, nešto zbog inata, a najviše radi toga što nisam

znao kome i na koji način da ga uvalim.

Nekoliko puta smo se okrenuli, nekoliko puta se posvađali i eto ljeta. Pile je skoro postalo kokoš,

iako meni nije izgledalo tako strašno. Piljevina više nije uspijevala zatomiti mirise koji meni nisu

toliko smetali, makar su svi ostali to uzimali jako tragično. Odlučio sam da ga preselim na selo,

desetak kilometara izvan grada gdje smo imali staru

kuću, ostavštinu, u koju nismo tako često odlazili.

Susjedima je bilo drago što sam počeo posjećivati djedovinu, svakodnevno. Nisam im uspio

objasniti zašto sam donio samo jedno pile jer ni ja nisam bio baš načisto da li ono može biti

ljubimac, pogotova na selu.

Počeo sam se mučiti kako da odredim njegovo značenje, ali sam sve više osjećao strah i nemoć. O

njemu i Hildi razmišljao sam istovremeno. Mislio sam da ću puknuti od muke jer nijedno nije htjelo

popustiti. Bilo je pitanje kome ću posvetiti godišnji odmor.

– Sutra dolaze Igor i Lea iz Zagreba – reče Hilda jedne vruće večeri.

I stvarno, eto ti njih! Tko bi rekao da smo nekada bili najbolji prijatelji? To su bili drugi ljudi.

19

– Odlučili smo, dakle, da upišemo taj tečaj trascendentalne meditacije, onako, iz čiste dosade.

Čovječe, to je otkriće! Tek sad sve ima smisla, to ti je kao da imaš nove oči, teleskopske, a odnos...

ma šta!

Hilda je bila više po tom pitanju, ja sam suzdržavao u sebi bijes.

– Čuo sam da će neki japanac ove zime u Zagrebu otvoriti tečaj za hara-kiri – kažem.

Oni ništa. Uopće se nisu ljutili.

– Kupili smo pile – pokušah ponovno.

Lea se nasmije.

– Ostavite to za drugi put. Mi smo vegetarijanci.

– Živo pile, mislim. Živo!

Nasta muk. Hilda se diže sa stola, nestane.

– Kako to misliš, živo? – upita Igor.

– Živo – rekoh. – Odnio sam ga na selo. Tamo ga hranim.

Odličan je, dva mjeseca, malo više. Otkači kad me vidi.

Mislili su da sa mnom nije sve OK. Zato se nisu smijali,

po tome sam znao. Ali, tko će im objašnjavati. Neka meditiraju.

Ta je večer bila nategnuta. Ma koliko željno očekivala svoje velegradske prijatelje, i Hildi je

laknulo kad smo se nekako dogovorili da ovo ljeto oni provedu na selu, u toj

20

našoj kući. Tako ja neću neko vrijeme trošiti na benzin, a oni će mi hraniti pile i gledati ga kao da je

njihovo. Meni je već tada bilo sve svejedno. Možda sam bio korak do nirvane, ma koliko je mrzio.

Nakon tjedan dana odlučismo da ih posjetimo.

– Sigurno su umrli od dosade – rekoh dok smo vozili prema selu. – Jedino ih pile može spasiti.

– Postao si otrovan. Koji se to vrag uvukao u tebe?

– Možda su ga i pojeli, vegetarijanci.

– Ha, ha. Duhovito!

Šutili smo neko vrijeme. Morao sam gledati cestu.

– Što god ja kažem, ne može biti duhovito. Ma koliko to duhovito bilo. To znači...

– Daj, daj, kako ti se da?

Osjećao sam se jadno.

– S tobom čovjek ništa ne može učiniti.

– Zašto ne pokušaš s piletom?

Stvarno sam se osjećao jadno.

I tako. Tu smo. Lea sjedi ispred kuće s nogama na drvenom stolu i čita. Na stolu boca vina, čaše i

ostaci od ručka. Kokoš!

Hilda me pogleda, čekala je da grunem. Meni je bilo sve jedno.

– Gdje je Igor? – upitah Leu.

– Meditira.

– U kući?

21

– Ne, u kokošinjcu – reče i ispitivački me pogleda.

– Zaljubio se u tvoju kokoš. Uspostavio je komunikaciju s njom. Cijele dane su zajedno. Kaže da je

posebna, imao si ti pravo. Čak je promijenio i mantru.

Iz kokošinjca se čulo dugo kooooooooo, koje nije sličilo na kokošje.

– Evo ga, to je on – nasmije se Lea. – Potpuno je poludio.

Pokušao sam se nasmijati i nešto reći, duhovito, ali ništa nije izlazilo iz mene.

– Kooooooooo? – upitah napokon.

Hilda i Lea prasnuše u smijeh i razgovor poteče sam od sebe, kao u dobrim starim studentskim

danima. Nisam imao vremena razmišljati što je to što čovjeku uporno stvara iluziju da nije u

govnima.

Odjednom su se otvorila vrata od kokošinjca, uz tresak. Iznutra je izašao Igor, potpuno gol i crven

ko rak. Nešto je držao u ruci poviše glave, nasmješen, drugom je pokušavao pokriti golotinju,

nevješto, vidjelo se da mu nije do toga stalo. Dotrčao je do stola i na njega stavio jaje. Malo jaje, ne

veće od golubovog.

– Uspio sam! – bio je van sebe od sreće. – Jaje! Dva mjeseca prije! Dva! Zajebali smo prirodu!

Božanski!

Iz kokošinjca je izašla kokoš, lagano, skrenula je lijevo, nešto čeprkajući, nije me ni pogledala.

Znao sam da sam opet propustio šansu da budem s nekim s kime se dalo nešto učiniti.

22

MALI KUĆNI DUH

Busbuskalai se pojavio na sudoperu, počinju nevolje. Opet se sprema pokvariti mi dan. Počinje

ovako rano, za doručkom. Toliko će biti bezobziran da neće čekati niti da djeca krenu u školu. Neka

i ona vide kakvog oca imaju. Odlučim da zaustavim sva sranja koja mogu uslijediti, dižem se naglo

sa stola, skačem na sudoper i odvalim ga šakom posred lica. Suđe se razleti na sve strane, on je

ošamućen među krhotinama. Čekam hoće li me sada ostaviti na miru.

– Ti si potpuno lud! Zašto se ne ideš liječiti? – viče moja žena histerično.

Suzdržavam se da ne govorim. Ako ostane na ovome, ako se Busbuskalai povuče, sve će biti O.K.

Bit će to samo jedan mali napad jutarnjeg nezadovoljstva. Zatvaram oči i čekam, glave pognute nad

sudoperom. Vidim djecu kako nijemo bulje u mene. Treba to izdržati, to da gledaju oca i misle da je

lud. Oni još nemaju svog Busbuskalaija.

– Što sad tu glumiš? – pita moja žena i prilazi mi, stavalja mi ruku na pleća, osjećam da mi se unosi

u lice. Otvaram oči, vidim njene nesigurne oči, ljutite i zabrinute. Zagrli me lijevom rukom i želi me

poljubiti, ali krajičkom oka vidim Busbuskalaija kako se namiješta pred mojim usnama. Ugrizem ga

naglo za obraz i žena krikne. Kupi djecu sa stola i šalje ih u školu. Zajedno se grle u hodniku i

plaču.

Čekam. Uskoro je sve tiho.

– Zašto mi to radiš? – pitam ga. – Zašto ne možeš kao i svi drugi normalni duhovi mirno sjediti i

gledati što se događa u kući?

Busbuskalai pokrije lice rukama i zaplače.

– Ne znam što je to s tobom – kaže, – samo tebi u ovoj kući toliko idem na živce.