senkovic eticka kriza dostojevskog

7/31/2019 Senkovic Eticka kriza Dostojevskog

1/15

209

ELJKO SENKOVI*

UDK 17.037:821.161.1.09

Dostojevski, F. M.Struni lanak

Primljeno:20. sijenja 2010.

* Dr. sc. eljko Senkovi,Sveuilite J. J.

Strossmayera u Osijeku,Filozofski fakultet u

Osijeku, L. Jgera, 9,31000 Osijek, Hrvatska,

[email protected]

Etiki krisis kod Dostojevskog

Saetak: Ulanku se razmatra nekoliko temeljnih pi-tanja kod Dostojevskog u kojima je uoljiv aporetiki

element. Tako, ovaj tragalac za smislom, govori o lju-

bavi (bar) dvosmjerno. Jednom je ona kljuni element

ivljenja po Rijei Krista, ali se prokazuje i kao egoisti-

ni impetus podinjavanja i tiraniziranja Drugoga. Ot-krivatelj kriza due i duha istraivao je egzistencijalni

pathos i kroz prijepore pokazivao da je bitiovjek i biti

slobodan jedno te isto. Argumentira se protiv trivijalnih

teza iz Golosovkerove studije Dostojevski i Kant, a sve

zbog inzistiranja na miljenju krize kao primjerenom

kvalifikativu velikoga pisca. Freudova analiza Dosto-

jevskog vrjednovana je kao ekscesivno pretjerivanje ili

nepriznavanje odlunih momenata. Biografska istrai-

vanja se pokazuju takoer vrijednim podrujem za do-bivanje potpunije slike.

Kljune rijei:Dostojevski, kriza, ljubav, Bog, Kant.

Ljubav kao egzistencijalni stav, pregnue srca kojimse razrjeava aporetinost i tegoba ivljenja, mnogima sepokazuje kao kljuna misao kod Dostojevskog. Pri tomuizbjei vlastita interpretacijska uitavanja nije mogue.Zapravo je uvijek tako pri itanju velike literature, jer i-

tajui je, pozvani smo na sabiranje k bitnostima, to e-sto pak vodi k hipostaziranju jedne ideje. No, pogledajmodvije vrste ljubavi, odnosno dva puta na kojima namse pokazuje Dostojevski. U romanu Braa Karamazovi,u poglavlju Dama male vjere, kroz lik starca Zosimekazao je:

Potrudite se voljeti svoje blinje djelatno i ustrajno. Pre-ma tomu koliko budete uspijevali u ljubavi, toliko ete seuvjeravati u opstojnost Boju i u besmrtnost svoje due.

Ako se dovinete do potpunoga samoprijegora u ljubavi,


2/15

210

DIACOVENSIAXVIII (2010.)1.

onda ete svakako povjerovati u Boga i nikakva vam sumnja ne e moi prodrijetiu duu. To je provjereno, to je sigurno.1

U navedenim rijeima iz razgovora starca Zosime s gospoom Hohlak rije je obuduem, zagrobnom ivotu. Ona ga moli da joj pomogne nai nain da povjerujeu Boga i besmrtnost. Starac joj najprije govori da tu nije mogue nita dokazati, azatim - da se moe uvjeriti putem djelatne ljubavi. Zosima tvrdi to je iskuano, toje tono. Meutim, do Boga je mogue doi samo preko blinjega, preko drugoga.

Daljnji tekst pokazuje da su rijei redovnika na gospou Hohlak djelovale kaonekakvo kazalino ishodite, pa ona s teatralnim pathosom deklamira kako bez-granino ljubi ovjeanstvo, ali ipak i tada ima zadrku. to ako odmah ne dobijezasluenu moralnu plau, to ako se apstraktna ljubav spram ovjeanstva po-

kae posve drugaijom od ljubavi spram blinjega. Nadalje kae: to vie volimovjeanstvo, to manje ljubim ljude kao pojedince.

Na djelu je zapravo2 suptilno ironiziranje prikaza ljubavi spram ovjeanstva kaoinaice samoljublja.3 Ivan priznaje da nikada nije mogao razumjeti kako ovjekmoe ljubiti svoje blinje. On ne nijee ljubav, ali po njemu ona pohodi samo me-usobno udaljene ljude. Da moe zavoljeti ovjeka, kae Ivan, ne smije gavidjeti jer im pokae lice, propade ljubav. O tomu je Zosimi govorio jedan mu-dri lijenik, koristei rije odvraeno (moe ljubiti samo odvraeno; ruskiotvleeno). Duan Pirjevec taj pojam prevodi s apstraktno, pa je tu, znai, na

djelu apstraktna ljubav. Cilja se, naravno, na odmaknue od neposrednosti.Izmeu ideje o ovjeku i ivoga ovjeka uspostavlja se nepremostiva razlika, kojaodgovara razlici bivstvovanja i biti, egzistencije i esencije. U romanu o Karamazo-vima Ivan je apostrofira pitanjem Aljoi: Zavoljeti ivot vie nego njegov smisao?S jedne strane naelna ljubav spram ovjeanstva vezana je uz ideju i bit, stalo joj jenajprije do logike i smisla. Tomu nasuprot stoji djelatna ljubav kojoj je prije svegado ivota, i to onoga koji prethodi logici, razumu i smislu.

Djelatna ljubav nema uzroka i razloga, ne donosi koristi, ona je ljubav za nita.

To nita ovdje pokazuje da nije fokus na nekoj realizaciji ovjeka, nego djelatna1 . , , , . , , . , .

2 O tome: D. PIRJEVEC,Braa Karamazovi i pitanje o Bogu, AGM, Zagreb, 2003.3 O ljubavi i samoljublju postoji jedno znaajno mjesto uZapisima iz mrtvog doma. Naime, tamo opisuje

enu koja je htjela neto pokloniti zatvorenicima, pomoi im, a i sama je bila krajnje siromana. U njojse na svakom koraku primjeivala beskrajna dobrota; napravila je kutije za cigarete arenim papirom idala im to plaho, kao da se ispriava zbog poklona. PripovjedaZapisa kae na to: Neki kau (uo samto i itao) da je najuzvienija ljubav prema blinjemu u isto vrijeme i najvei egoizam. U emu je tu bioegoizam nikako ne mogu shvatiti.


3/15

211

. SENKOVI, ETIKIKRISISKOD DOSTOJEVSKOG, STR. 209-223

ljubav ide ovjeku, ukoliko jednostavno jest. Djelatna ljubav ljubi ovjeka u njego-vu bitku i samo s obzirom na bitak. Starac Zosima kae: Jedanput, u bezgrani-

nom biu, koje se ne moe izmjeriti ni vremenom ni prostorom, bit e dana nekomduhovnom stvorenju, koje se pojavilo na zemlji, prilika da sebi kae:Jesam i volim(ja esm i ja ljublju). Moda je ovjeku dan samo jedan trenutak djelatne i iveljubavi, i zato mu je dan zemaljski ivot, vrijeme i rokovi.

Zosimina formulajesam i volim stoji kao svojevrstan parnjak Descartesovoj klju-noj postavci na putu metodike sumnje. tovie, uBrai Karamazovima pojavljujese francuska inaica kartezijanske formule, pa se Zosimina misao moe jasno pozi-cionirati tek s obzirom na sredinju Descarteovu (racionalistiku) misao. Mislim,dakle jesam izrie avao, koji je kako Ivanova halucinacija, tako i utjelovljenje

njegovih najgadnijih i najglupljih misli/osjeanja. No, premda je u njemu, Ivanne poznaje avla u sebi, on je njegova tajna, skrivena istina. Odnosno, Ivan Ka-ramazov utjelovljenje je Descartesove formule, koja nosi odreeni smisao bitka iontologijsku odluku. ini se da je Dostojevski upotrijebio njen filozofski dignitet daZosiminu odlukujesam i ljubim uzdigne do adekvatnoga mjesta u pitanju o bitkui smislu.

O ljubavi kao vrhuncu bivstvovanja i kao ivljenu od-govaranju na muku teodicejeDostojevski je svakako izrekao predivne rijei preko spomenutoga starca, ovjekamira i vjere. Meutim, ne treba zanemariti ni ono to stoji pri kraju druge knjige

Zapisa iz podzemlja:Voljeti je za mene znailo tiranizirati i podinjavati. Cijeloga ivota nisam mogaoni zamisliti drugaiju ljubav, a dotjerao sam dotle da sada, s vremena na vrijeme,mislim kako se ljubav sastoji u dobrovoljno darovanom pravu voljene osobe da jetiranizira. Ja sam ljubav i u svojim podzemnim snovima zamiljao samo kao borbu,poinjala je uvijek kao mrnja i zavravala kao moralno podinjavanje, a tada vienisam mogao ni zamisliti to da radim s pokorenim biem.

Treba istaknuti da je i ovo, dakle, Dostojevski - s ovakvim stavom o ljubavi. Kaomislilac i kao ovjek. K tomu, pisac Dostojevski u stvarnomu je ivotu (mnotvo

je izvora o tomu) bio vrlo hirovit, esto nagle naravi; njegovim rijeima: uspjenoje tiranizirao blinje. U asopisu Vrijeme, glavni suradnik Strahov, prirodnjaki matematiar, jedan je od onih koji su o Dostojevskom izrekli vrlo otre rijei:Bio je zao, zavidan, razvratan, itav je ivot proveo u nemirima koji su ga inilibijednim, a inili bi ga i smijenim da istovremeno nije bio tako zao i pametan. Licakoja mu najvie slie su junak izZapisa iz podzemlja, Svidrigajlov (Zloin ikazna),Stavrogin (Zli dusi). To je bio lo i nesretan ovjek koji je uobraavao da je sretan,a njeno je volio samo sebe. Pisac Turgenjev pak kae da se prema Dostojevskomodnosio kao prema bolesniku. A ako je zaista imalo sliio junakuZapisa izpodze-

mlja, razmislimo o jednom navodu iz tog djela:


4/15

212


Ja sam samo u svom ivotu dovodio do krajnosti ono to se vi niste usudili dovestini dopola, i jo ste svoj kukaviluk tumaili kao razboritost i tako se tjeili obma-njujui sami sebe Ostavite li nas same, bez knjiga, odmah emo se zaplesti, izgu-biti ne emo znati kamo da krenemo, ega da se drimo; to da volimo, a to damrzimo, to da cijenimo, a to da preziremo? Tegobno nam je i to da budemo ljudi ljudi s pravim, vlastitim tijelom i krvlju; stidimo se toga, smatramo to sramo-tom i nastojimo biti nekim nepostojeim opeljudima. Mrtvoroenad smo, ve seodavno i ne raamo od ivih oeva i to nam se sve vie i vie svia. Prilagoavamose opem ukusu. Uskoro emo izmisliti kako da se raamo od ideja.

Nita novo ne bih rekao ukoliko bih navodio opepoznata mjesta o znaajnostiDostojevskog kao otkrivatelja dubine due i duha. Kao realist u viem smislu,pokazuje se kao jedan od istinskih tumaa zbilje. Ona pak oigledno ima svevre-mensku konstantu. Zbilja ljudskoga ivota, kako po miljenju velikana duha, tako ipo mojemu skromnom iskustvu, perpetuira se u nikad zavreno traganje. Uzmemoli jedan segment ostvarenosti i uinimo li od njega okamenjeno postignue, negi-ramo temeljni egzistencijalni problem ipathos, iz kojega izlaza nema. Stalno smou prijeporima i to pokazuje nau bit, da biti slobodan i biti ovjek jest jedno te isto.Biti u krizi stoga znai da ne pristajemo i ne smijemo pristati na rjeenja koja e zanas uiniti drugi, jer se za vlastitost moramo izboriti. Tako je u naelu, a tako je i stematikom to nam jo uvijek govori preko Dostojevskog.

Dostojevski je za nas ivi pisac onoliko koliko je iva svaka tradicija koju njeguje-mo. Klasik o kojemu moramo misliti u prezentu, makar to bio i historijski prezent.Klasino je ono prvorazredno, to nas otkriva u bitnostima do kojih nam kaoljudima uvijek treba biti stalo. Jer kao to nije odve razborito govoriti o mrtvim iivim jezicima (nego klasinim i modernim), tako stvar stoji i s velikim misliocima.Tu su da bi nam pokazali mogunosti istinskoga bivanja ovjekom, to je nikadzavriv posao. Ono to je na Dostojevskom veliko jest (ve spomenuto) bivanje utraganju, muci traganja za istinskim ivotom i bogoovjetvom. To je nerazrjei-vo povezano s prikazom lomova i padova ovjeka u jednoj konkretnoj, povijesnojzbilji. Sve je to Dostojevski, otvorena knjiga, koju treba uzeti i po slovu i po duhu

njezinu i pri tomu, koliko je mogue, izbjei selektivna tumaenja.to je sve za Dostojevskog bila ljubav, u raznorodnim inaicama, od najuzvienije-ga pregnua kistom oitovanju evaneoske poruke do patolokih bludnji svijestilunatika i kockara, ne moe biti jednako vrjednovano. Ali, to sve stoji pred namakao polimorfna srika Dostojevskog: prikaz munoga hoda izmeu ivotnih kraj-nosti. Priznavati dubinu i vanost ovoga pisca utoliko je moda najbolje ako pojamkrize uzmemo kao iroki horizont, prvi i najiri krug u kojemu se sve metamorfozeskupljaju.

Da, on je mislilac koji upuuje na evaneosku ljubav. Ali, moemo li to uzeti kao

postignue koje e nam potvrditi nae vlastite egzistencijalne intencije, bez da pro-


5/15

213


mislimo/proivimo sav intelektualni sadraj ipathos u kojemu se veliki pisac na-lazi? A to je pak, doslovce uzeto, nemogue. Moje je miljenje da je Dostojevski

zaista kranski usmjeren (njegovo kranstvo duha emfatino je naglaavaokako Berdjajev tako i mnogi drugi), ali u svemu ega se dotakao, ukljuujui tajbitan aspekt njegova habitusa, prevladavala je kriza i pitanje. Ustrajavati u pitanju,priznati da postoje nerjeivosti, biti pred zidovima i lutati u svemu (pa i s obziromna ljubav!), to je dostojevtina.

***

Pronaao4 sam zapis o dogaaju tijekom kriarskoga pohoda kralja Luja koji je sa-inio Yves le Breton. Susreo je staricu koja je tumarala s pladnjem u desnoj ruci, nakojemu je bila vatra, i s vrem punim vode u lijevoj ruci. Rekla je da hoe zapaliti

raj sve dok u potpunosti ne izgori, a vodom e ugasiti vatru u paklu, jer eli da nitkone ini dobro samo zato da bi doao u raj ili se boji pakla, ve iskljuivo iz ljubaviprema Bogu. Slina prispodoba stoji u sufijskom islamu: Boe, ako te budem po-tovao zbog toga to se bojim pakla, spali me u njemu. Ako te budem potovao jerse nadam raju, nemoj me u njega pustiti. A ako te budem potovao zbog tebe samo-ga, nemoj me liiti tvoje vjene ljepote (Rabi al-Adawiyya iz Basre, 713.-801.).

U duhu ovoga ine mi se vrlo izglednim opasnosti od trivijalnosti u tumaenju mi-sli: Ako nema Boga, sve je doputeno. Za neke, to je jedna od najupeatljivijihteza Dostojevskog, koja svjedoi o dubini kranske i moralne orijentiranosti. Meni

je tu pak problematina teodiceja u moralnoj perspektivi, koja ne pokuava pratitidubine krize dostojevtine, na koju se poziva. Smatrati da ova ili slina izrekamoe i treba biti uzeta kao forma otkrivanja istine, jest supstitutiv za razmiljanje.Svakako, postoje ljudi koji e i poslovicu Tko rano rani... identificirati s krajnjommudrou. I najozbiljnija tema moe biti okljatrena i stavljena u okvire forme pri-mjerene onima koji ne mogu izdrati teinu razvijanja misaone problematike, nemogu pratiti njen diakrisis, moda i teorijsku nerjeivost. To jest, uzeta zasebno,misao Ako nema Boga..., ne vrijedi mnogo. Ona je misaono korisna samo kaouvod u razvoj vrlo suptilne problematike, bez da unaprijed nudi gotova rjeenja.

Meni je osobno blii stav Ako ima Boga, sve je doputeno, na tragu Augustinova:Ljubi i ini to hoe. Istinsko kranstvo ne plai, ne nijee i ne treba zasniva-nja na negativnim formama, te i moebitnom podupiranju straha kao priprave zavjerovanje.

Ante Armanini5 kae da Ivan Karamazov nije svjestan da s tvrdnjom: Akonema..., njegova sloboda uope nije slobodna za ovo ili za ono, nego je to jedinosloboda protiv neega, negativna sloboda. K tomu, ta sloboda znai trajnu zagleda-

4 Prema: S. IEK, O nasilju, Naklada Veljak, Zagreb, 2008., str. 116.5 A. ARMANINI,Dostojevski i volja za mo, Ceres, Zagreb, 2003., str. 63.


6/15

214


nost u samo negativno, u lice strane i blistave smrti. Ipak, uBrai Karamazovimapostoje mnogobrojni slojevi koje treba paljivo odvagivati kada se govori o slobodi,

temeljima moralnoga djelovanja i njihovoj svezi s teodicejom. Posebno je upeat-ljiv tragizam toga romana. Rije moe biti uzrok velikih ljudskih nesrea. Zosimatvrdi da se ovjek treba osjetiti odgovornim za sva bia na ovomu svijetu, ne samoza djelo, ve takoer za rije i misao. Jer svi junaci romana, koji nisu imali odgovor-nosti za svoja djela i rijei, pojeli su jedni druge. I ta injenica namee zakljuakda ne moe biti drutvene linosti ni drutva bez valjanoga morala. Da Ivan nijepropovijedao sve je doputeno, Smerdjakov ne bi ubio. Ivan je rtva vlastitogaamoralizma, u kojemu je ovjek-priroda u osnovi koncepcije svijeta. Ako u ovje-ku postoje mrani nagoni, radikalno zlo, atavistika snaga, ili kako ve nazvali tajneistraivi ponor nesvjesnoga i neukrotivoga, to prvenstveno treba potaknuti ideju

jaanja normativnoga etikog elementa, suzbijanje loih strasti, zamah k samokon-troli i odgovornosti.

Daljnja problematika oko teze Ako nema Boga jest u tomu da, koliko samupuen, svi znaajni etiki sustavi (aretaika tradicija s Aristotelom, deontika sKantom i utilitaristika s J. S. Millom; da moderne inaice ne spominjem) imajutendenciju zasnivanja moralnosti na autonomnosti ovjeka. Pitanje Boga, ukolikoje otvoreno, kao primjerice kod Kanta, biva ishoditem to u konanici zacjelju-je nemogunost ostvarenja ovozemaljskoga podudaranja moralnosti i blaenstva.Spekulativni um kod Kanta nije osigurao izvjesnost besmrtnosti ljudske due, ali

jamstvo/nadu tomu nalazimo u praktikom umu. Meutim, svi koji bar povrnopoznaju njegovu etiku dunosti, priznat e da je religijski aspekt tek dodatak u for-miranju dostojanstva kategorikoga imperativa kao srike praktikoga uma. Ononajunutranjije u moralnosti jest da se moramo potruditi iz sebe i u sebi pronairazloge o odnosu spram drugoga i sebe samih. To pak ne umanjuje znaaj odnosaspram Boga. Naprotiv, jer se ovim potvruje ovjekova sloboda i mogunost bogo-likosti.

Meutim, kada ve spominjem Kanta, treba se osvrnuti na knjigu Golosovkera,6Dostojevski i Kant, gdje se razmatra spomenuta misao o (ne)doputenosti (Ako

nema Boga...), na nain koji mi je vie nego zaudan. Ta knjiica je, koliko godsam je puta itao, na mene djelovala poticajno, ali i enervantno. Puno toga u njojmoe iritirati, ukoliko ste skeptini spram unaprijed donesene odluke o rascjepuna logos i srce, pri emu je filozofiji Imannuela Kanta dana uloga avolskogadjelatnika, kojeg je Dostojevski koristio (navodno njegovuKritiku istog uma)u dijalektikom postavljanju problematike. Na kraju, sam Dostojevski pokazujese kao filozof srca i ljubavi, onaj koji nadvladava Kantove antinomije. Po meni,Dostojevski je zasigurno kompleksniji od tog reduciranja, on je i jedno i drugo, te

6 J. GOLOSOVKER,Dostojevski i Kant, Grafos, Beograd, 1983.


7/15

215


puno vie, ukoliko se ne prepustimo uobiajenim interpretacijskim uljepavanji-ma toga mislioca.

Golosovker prvo iznosi hvalospjeve o Kantu kao filozofu. Njegovo djelo veliko jeintelektualno udo, filozofski most koji moramo prijei (to je to ako nije he-gelijanska fraza, naknadno pomijeana s patetinim aspektima loe intelektualneapologije duhovnosti), ali vrlo brzo mijenja retoriku: to je avolji most. Dijalektikai dedukcije u Kriticiistog uma zapravo su: dobro konstruirana zabava, lukavakonstrukcija, eristika, sofistike sekcije. K tomu, tvrdi da je Kant maskirao teorij-ski agnosticizam teatralnom prirodnom i neizbjenom iluzijom uma, skrivenogu naim sudovima, u naem prikazivanju njihovih subjektivnih osnova kao neegobjektivnog, djelovanjem dijalektike koje se na um ne moe osloboditi. Da stvar

prikazivanja Kanta bude jo gora, moe se nadodati da izrijekom tvrdi (str. 83.), ukontekstu prikazbe Ivana Karamazova - koji ide izvriti dunost: to znai izvr-iti dunost ako ne kategoriki imperativ. Takvo zakljuivanje je na razini loegstudenta filozofije, nita vie.

Ako su ti elementi, kontakt s isto filozofskim pojmovljem i tradicijom vrlo upit-ni, treba rei da je prikaz same tematikeBrae Karamazovikod Golosovkera vrlonadahnut. avao-ubojica (koji e se pokazati kao, dakle, izrastao izKritike istoguma) ruga se Ivanu jer se mui sa savjeu, po sveopoj ljudskoj navici tijekomsedam tisua godina, te jer e poi uiniti podvig plemenitosti, okriviti sebe pred

sudom, a sam u plemenitost ne vjeruje. Prema tom zakljuivanju Ivan odlazi to ui-niti jer je kukavica, jer ne smije ne otii, a zato ne smije, to je zagonetka. U romanusu prikazane dvije ideje ovjeka: antipodi koji vode neprestanu borbu na ivot ismrt. Jedan novi ovjek, o kojemu govore Ivan, avao i bogoslov Rakitin, jestbogoovjek kojemu je sve doputeno. Ironino - ovjek s repiima u mozgu (ne-uronima), umjesto due. Drugi, novi ovjek, aktualiziran je kod starca Zosime,Aljoe i Mitje: to je preobraeni ovjek, koji pada u tihu radost, voljan rtvovati se.

U romanima-tragedijama Dostojevskog prevladava mrana strana, primjerice jakopuno je leeva, samo to tu zapravo i nije rije toliko o likovima ljudi, ve o idejama.

Uzevi samo etiri romana (Braa Karamazovi,Zli dusi,Zlo

in i kazna,Idiot) rijeje o dvadeset leeva: etiri samoubojice (Smerdjakov, Stavrogin, Svidrigajlov, Ki-

rilov), a ostali su zaklani, ubijeni metkom, ugueni ili rastrgnuti (stari Karamazov,Lizaveta Nikolajevna, kapetan Lebjadkin i njegova sestra, atov, robija Feka,stara lihvarka, gluhonijema Jelisaveta, Nastasja Filipovna i drugi). Sve te samo-ubojice i ubijene upokojila je misao sve je doputeno, koja prema autoru moraubiti i sebe samu. Ta misao ima mnogo vidova: neobuzdana samovolja, mahnitostnevjerovanja, cinizam, zanesenost gordosti.

U romanuBraa Karamazoviprikazana su dva ponora vjere i nevjere. Kae se

da su njih oci pustinjaci iskuavali u isti mah. S tim se valja sloiti, ali i ustrajati


8/15

216


u naporu da se dubina misaonog i estetskog djela ne apsolvira u olakom zauzima-nju moralistikog stava. Dostojevski je sve navedeno, a prozivanje nekog velikogfi

lozofa ilifi

lozofske tradicije za svojevrsnog krivca jer se ono bolje u nama nijeoitovalo, maestralan je promaaj. Filozofija se bavi logosom, ali i Krist je Logos.Svakako, takva je analogija omoguena pretumaenjem, no mislim da unato tomustoji jedno veliko ipak. Ovo je, naravno, prvenstveno izreeno da se istakne kakooprjeka um-srce moe postati promaena ukoliko se u djelu takve slojevitosti i du-bine, kao to je u sluaju Dostojevskog, ne uvia njihova konstantna metamorfozai sveza, narav egzistencije.

***

Sigmund Freud u studiji o Dostojevskom7 kae da se u bogatoj osobnosti Dostojev-

skog mogu razlikovati etiri fasade: pisca, neurotiara, etiara i grjenika. Trebase znati snai u toj sloenosti. Glede njegove etike dimenzije, Dostojevski se na-kon borbi da izmiri nagonske zahtjeve individue sa zahtjevima ljudskog drutvasputa do podinjavanja, najprije svjetskom, a onda duhovnom autoritetu. Stra-hopotovanje pred carem, zatim Bogom, pa uskogrudnim ruskim nacionalizmom.Dostojevski je, smatra Freud, propustio postati uitelj i osloboditelj ljudi, pridruiose njihovim tamniarima. Njegove neuroze odvele su ga na svojevrstan duhovnibrodolom.

Nadalje, Freud u Dostojevskom otkriva velikog grjenika i potencijalnog zloinca.

To zakljuuje iz sklonosti pisca materijalu za knjievna djela u kojima je prvenstve-no izraen nasilniki, ubilaki i sebini karakter, te osobna strast za kockanjem.Destruktivni nagon usmjerio je protiv sebe pa je dolo do razvoja mazohizma iosjeanja krivice, razdraljivosti. Znao je muiti voljene osobe, a to zapravo radi iitateljima.

Nadalje, tri su odreujua imbenika u psihi Dostojevskog: izvanredna snaga afek-tivnog ivota, perverzna nagonska dispozicija (to vodi ili k sado-mazohizmu ilipostajanju zloincem) i umjetnika nadarenost. Ono to dodatno komplicira stvarijest neuroza, kao znak da Ja nije svladalo probleme koji su se pred njim pojavili.

U svezi s njom Freud razmatra epileptine napade kod pisca. Razlikuje organskiuvjetovanu epilepsiju i tzv. afektivnu epilepsiju, to stoji u slubi neuroze, ija sebit sastoji u tomu da se obilje uzbuenja, s kojima ona ne moe psihiki izai nakraj, oslobodi tjelesnim putem. Smetnje koje je epilepsija stvarala u ovom drugomsluaju, a koje su postojale kod Dostojevskog, izraz su samoga duevnog ivota.

Freud smatra da postoji veza izmeu ubojstva oca uBrai Karamazovima i sud-bine oca Dostojevskog, gdje pronalazi najteu traumu i stoer neuroze pisca. Rijeje o mjeavini ljubavi i mrnje prema ocu, strahovima od kastracije kao reakciji

7 S. FROJD, Dostojevski i oceubistvo, u:Iz kulture i umetnosti, Matica srpska, 1981.


9/15

217


na matanje o najstarijem zloinu na svijetu, ocoubojstvu. Ako je otac bio strog ibrutalan, Nad-ja preuzima od njega ova svojstva, a Ja postaje mazohistiko. U Janastaje velika elja za samokanjavanjem, koja se iskazuje kao predavanje sudbini,ili uivanje u surovom postupanju Nad-ja8.

Prava opasnost za Dostojevskog pojavila se kada je fantazija postala realnost, poti-snute elje su se ostvarile, a sredstva obrane su se zbog toga pojaala. Nakon smrtioca rani patoloki napadi (napadi umiranja od iznenadne bezrazlone letargije,osjeaj da e morati umrijeti, zatim i stvarno umrtvljivanje) postaju epileptini.Dostojevski se nikada nije oslobodio bremena savjesti zbog namjere ocoubojstva, ato je odredilo njegovo dranje prema dravnom autoritetu (od kojeg prima kaznu,kao svojevrsno zamjensko kanjavanje za njegov prvotni prijestup) i spram vjere

u Boga.Uza sve ovo, jo je zanimljivo i psihoanalitiko objanjenje pieve kockarske stra-sti. Dostojevski bi eni obeavao i zaklinjao se, svakog dana iznova, da ne e kocka-ti. A onda bi to inio, dok ne bi sve to ima potroio. Tek kad bi bio posve uniten,tek tada je otiao demon s njegove due, preputajui mjesto stvaralakom geniju. Inakon to je tako sebi omoguio da se pred enom kanjava, tjerao ju je da ga prezi-re, da je saalijeva to se udala za starog grjenika. No, poslije rastereenja savjestipoputale bi unutranje preprjeke za rad i mogao je pisati.

O Freudovu tumaenju treba rei da je znaajno zbog pokazivanja mogunosti

pretjerivanja i neshvaanja. Ono u emu je Dostojevski najbolji, u iznoenju pro-blema unutranjeg ivota, kao da je od Freuda prepoznato kao konkurencijskiizazov. Potpuno iskljuivo, s koprenom ideologema u pristupu religiji, psihoana-litiar je propustio naglasiti piev specifikum u otvorenosti kranskom tezariju.Jer za neke je sve to poziva na evaneoski duh i Krista krajnji dogmatizam i po-robljavanje ovjeka. Freud je vlastitu znanstvenu intenciju uzeo neozbiljno kada jenormativistiki vrjednovao ono do ega je doao odbacivanjem religije kao takve.Budui da je za njega i filozofija krajnje upitna djelatnost (ona je ostatak animizmajer vjeruje u svemo rijei, po emu je bliska stanju paranoidnog ludila), u dosta

oitovanja uvao se opih teza o ovjeku i njegovim bitnim ciljevima. On, koji je da-kle izbjegavao poopenja, te volio istaknuti kako je to naravi njegovih istraivanjastrano (jer se zanima za pojedinane, znanstvene aspekte) na primjeru Dostojev-skog nije izdrao ne izrei protivljenje kranskoj optici velikoga pisca. Umjesto dasagleda moduse po kojima se ujedno moe biti kranin i pitalac, kranin i onajkoji sumnja, kranin i psihoanalitik, Freud olako apsolvira stvari.

ivot Dostojevskog iznimno je zahvalan za prouavanje, bilo ono psihoanalitikoili drugaije. U njemu kao da autentinost, snaga i kompatibilnost proivljenog s

8 Jedan od temeljnih idejnih vodilja kod F. M. Dostojevskog bila je nunost prihvaanja patnje, to jenaelno u skladu s Freudovim analizama njegove unutarduevne dispozicionalnosti.


10/15

218


miljenim, pa napisanim, govori sama za sebe. Rani doivljaji su, rekao bi Freud,presudni za formiranje psihe. U skladu s tim Leonid Grossman u biografskoj knji-

zi

9

navodi da je u kolovozu 1831. godine na rubu zabaenoga sela Brikova ili Feineumice, desetogodinji Dostojevski susreo seljaka Mareja, koji ga je zagrlio, upla-enog akustinom halucinacijom. Sijedi ora ostavio je svoju ralicu da bi zemljom iumrljanim prstima prekriio uplakanog djeaka. To je jedna od izuzetnih stranicau fragmentarnoj autobiografiji Dostojevskog. Ora Marej mu je pokazao kakvimdubokim i prosvijeenim ljudskim osjeanjem moe biti ispunjeno srce ruskogaseljaka-kmeta.

Od ranoga kolskog doba Dostojevski je itao i duboko proivljavao djela primje-rena svojoj dobi. A kada mu je bilo oko esnaest godina poeo je osjeati sebe na

nain da u njemu plamti svojevrsna vatra. U tu je unutranju vatru vjerovao, a toe od toga poslije ispasti, nije ga mnogo brinulo. Njegova majka imala je nesumnjivtalent u izraavanju, prikazivanju emocija i ivota, a buduem je piscu paenikimivotom i preranom smru postala neizbrisivi temeljac, zaetnik otvaranja moral-nih pitanja, nedune patnje, nezasluenoga bola, psihikoga stradanja u samopo-rtvovnosti.

Nakon poznate optube za zloinake planove protiv pravoslavne crkve i vrhovnevlasti (slinost s optubom Sokrata?), uslijedilo je jo jedno snano osvijetenje. Naputu u Sibir, njegova grupa susrela se sa enama osuenih dekabrista. To su bile

etiri patnice koje su odluile kao nedune sa svojim muevima proivjeti sibirskoizgnanstvo na dvadeset pet godina. Nagovorile su njihove uvare da ih nahrane,dale im neto stvari i svakome po jedan primjerak knjige, jedine knjige koju susmjeli imati sa sobom na robiji. Bilo je to Evanelje, u ije su rasjeene korice sta-vile po deset rubalja. Dostojevski je ovu knjigu uvao itav ivot, te ju je otvorio ina dan svoje smrti. Iz nje mu je ena, prije smrtnog asa, na njegovo traenje, italapriu o izgubljenom sinu. To je zadnje sluao.

Ipak, ostalo je svjedoanstvo da je Dostojevski izbjegavao razgovor o religiji. Mo-da zato jer je ona u njemu bila topos konstantne krize i onog najvieg. Koliko god

je o prijeporima u vjeri puno pisao, malo ili nimalo je o njoj govorio ivom rijeju.Znakovitosti navedenoga zasigurno su odgonetljive, to bi tek trebalo promisliti.

Pored toga, nikada nije pokazivao vlastito egzistencijalno i(li) duhovno beznae,nauio se prihvati patnju. Zapravo, gotovo nikad. Jer kad je izgubio svoje prvo dije-te, tromjesenu kerku Sonju, pao je u duboko burno oajanje. Njegova ena svje-doila je da je tada prvi put ula jadikovku o osobnom tunom ivotu. Usamljenamladost, smrt njeno voljene majke, podsmijeh drugova na knjievnom popritu.Zatim robija, nemogunost pronalaenja sree u prvom braku, a onda, kad mu se

9 L. GROSSMAN,Dostojevski, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1974.


11/15

219


u drugom braku rodila kerkica, ona tako brzo umrije. Patnja na patnju, kriza zakrizom.

***ivot Dostojevskog uistinu je pravo izvorite za prikazbu unutranjih lomova, pr-votnog hijatusa izmeu materijalnoga svijeta i prostora gdje se ovjek duha htioudomiti. Vjerojatno su mnogi imali osjeaj da njegova djela ni u emu nisu bila tekprostor uitavanja zasebne zbilje. Ne, ona kao da odravaju ivom pupanu vrpcujave i snovienja, prostora izmeu ruba i provalije, kojim je autor toliko puta pro-lazio. Uhvaen u noi izmeu 22. i 23. travnja 1849. godine, pod optubom zboguea u ostvarivanju zloinakih ideja, pisao je jo istoga dana svojemu bratu.Nakon saznanja o promjeni smrtne kazne u dugogodinju robiju, meu ostalim tu

itamo:Brate, ja nisam tuan i nisam pao duhom. ivot je svuda ivot. ivot je u namasamima, a ne u izvanjskom. Kraj mene e biti ljudi, a biti ovjek meu ljudima iostati ovjek bez obzira na to kakva te nesrea snae, ne tuiti i ne pasti duhom utomu je ivot, njegov smisao.

etiri sljedee godine, koje je proveo u Omskoj tvravi, bile su nalik ivotu u Dan-teovu paklu. Iz njih je kasnije nastala zaista patniki ivljena, a ne prosanjana knji-evna vizija pakla u svim njegovim krugovima. Nastalo je djelo Zapisi iz mrtvogdoma, umjetnika materijalizacija stvarnih doivljaja, ni roman, ni pripovijetka, nimemoari, nego je sadraj sam sebi takoreku dao formu - zapisa. Dugo je vremenaovo djelo, iz snage subjektivnoga doivljaja, konkretnih linosti i jednosmislenogavienja istine, zacrtalo pravac univerzalnoga ophoenja s temom. No, uZapisimanema osobne optube, govora o vlastitomu stradanju i preivljavanju. Rije je ouzrocima i smislu same zbilje koju prikazuje, o problemima ovjekove egzistencijeuope, o zlu kao takvom.

Svijet mrtvog doma ne slii jednom postojeemu, ovdje su vladali posebni za-koni, njegovo stanovnitvo imalo je vlastitu nonju, naravi i obiaje. ivot je tu na

svoj nain bujao, ljudi su bili izuzetni, smatra Dostojevski, premda ivi sahranjeni.Referentna toka kojom ovo djelo moemo pojmiti, s obzirom na ivot u prijepo-rima kao kljunu karakteristiku misaonoga ivota Dostojevskog, jest prikaz mr-tvog doma, lienoga vremenskog tijeka, u bezizlaznoj toki. Tekoa ivljenja imiljenja u okviru beznadnosti pojaava se komparacijom sa ivotom izvan tamni-ce. Sve u tom domu bezuvjetno vodi proivljavanju velikih pitanja, sagledavanjupovrinskoga i dubinskoga u ivotu i psihi zatvorenika.

Svi smo mi, barem ponekad, proivljavali utamnienja, mogli bismo na tragu Do-stojevskoga misliti. Nekad nas utamnii nekontrolirani poriv, ponekad su drugi

krivci da se osjeamo nemonima, a i socijalno-psihike uvjetovanosti mogu otvo-


12/15

220


riti preteku Pandorinu kutiju o slobodi i neslobodi. Ono pak to Dostojevski eliprikazati uZapisima izmrtvog doma nije samo prikaz robijanja i konkretnih pro-

blema, nego i opeljudska paradoksalnost. No, to nam osvijetenja toga moguponuditi? Autor prikazuje crnohumornu situaciju zajednikoga kupanja robijaa.Pitanje je kako je treba pojmiti.

Kad smo otvarali vrata parne kupaonice, mislio sam da ulazim u pakao... Oi sunam obnevidjele od pare, ai, prljavtine i tjeskobe... Na itavom podu nije bilinijednog mjesta ni koliko dlan velikog gdje nisu sjedili zgreni zatvorenici, pljuska-jui se iz svojih kanti... Paru su putali svake minute... To vie nije bila vruina, toje bio pakao. Sve je to vriskalo, hihotalo se uz krgut stotinu okova koji su se vuklipo podu... Prljavtina se lila sa svih strana. Svi su bili u nekom uzbuenom stanju

duha; razlijegali su sefi

juci i krici... Obrijane glave i rasparana pocrvenjela tijelarobijaa izgledala su jo nakaznije...

Dostojevski je bio uvjeren da je ovdje zaista vidio sliku pakla, odnosno da on vje-rojatno slii neemu ovakvom. Meutim, snaan kontrast navedenoj infernalnojorgiji uzaludnog ienja predstavlja opis smirenosti zatvorenika za vrijeme po-sta, kad su se veoma usrdno molili Bogu i svaki od njih je davao poneku kopjejkukao prilog Crkvi. Izmeu ta dva dijametralno suprotna stanja Dostojevski je traioljudsku bit robijaa, traio je nit koja spaja nebo i zemlju u ovjeku, raj i pakao,rasputenost i mirnou. I robija je mislio: pa i ja sam ljudsko bie, pred Bogom

smo svi jednaki.Takve scene uZapisima iz mrtvog doma sugeriraju nam da na sibirskoj robiji (ami to naravno moemo poopavati) nisu zapravo neizdrivo teki ni okovi, glad,studen, robijaki rad ili batine. Najvea muka je spoznaja da nisi slobodan, da nepripada sebi. Iz toga pisac izvodi zakljuak da je sloboda u samoj biti ljudskostinajvanije svojstvo, ono to nas ini ovjekom. Bez nje se sputamo u animalno.

A kako se odsustvo slobode pokazivalo u domu, paradoksalno mrtvom, para-doksalno ivom? Meu zatvorenicima, kae autor, nije se moglo uoiti prijatelj-stvo, a k tomu nema govora ni o kakvoj solidarnosti; posve drugaiji odnosi nego

na slobodi. Ali ako im se da mogunost da bar nakratko sami odluuju, kad im jeprimjerice doputeno da neto uine na vlastitu inicijativu, oni se ponovo pre-tvaraju u ljude. Dobiju li obaviti neki posao u radionici, to je nerijetko uinjenoprije zadanoga roka, proradi mata i darovitost. Na tren su dobili ono zbog egapate: nedostatak vlastitoga ja, gubitak vlastite osobnosti. enja za slobodom uZapisima neodvojiva je od enje za samim sobom, od elje da se pokae svoja uni-ena osobnost, koja povremeno izbija u obliku pomraenja uma, zlobe, groznice.

Zatvorenici tamo rade ono to je Dostojevski nastavio initi i nakon robovanja.Kopaju po sebi, svjesnom i nesvjesnom podruju, gonjeni tenjom za samospo-

znajom, uplaeni eventualnim otkriima. Autor u ovim Zapisima svoje iznimno


13/15

221


snane vanjske i unutranje traume iznosi hladno objektivno, to daje dodatni gr.Samoanaliza je vrhunac i jedino vano, poruuju redci ovoga djela, meni osobno

moda najblieg u korpusu Dostojevskog. Ljudi priaju o sebi, o nekom sebi kojije ostao izvan zidina u koje su sada zatvoreni, kao sjene negdanjih ljudi, zapravo.Oni govore o svojim zloinima, ali vie nema pojmova dobra i zla koji bi ih mogaookarakterizirati. Budui da nemaju jastvo, nema ni dobra ni zla u njima. I dobro izlo je u linosti, a obezlien ovjek nije ni dobar ni zao. Stanje neslobode nije pri-rodno stanje.

Dodue, Dostojevski dijeli robijae na dobre i zle, ali to je tipizacija koja vie trebaprikazati krajnosti. Dobri starac Alija, djeak Sirotkin, zaboravljeni ovjek Suilov.Oni su jednostavni, kao to dobrota jednostavno jest ili nije. Meutim, zlo itekako

ima gradacije. Lik Gazin autoru se priinjao kao divovski pauk. ...prialo se daje nekad klao malu djecu, isto iz zadovoljstva: odvede dijete negdje na pogodnomjesto, najprije ga zaplai i kada se potpuno zadovolji strahom i trepetom malertve, tiho je zakolje s uivanjem. No, u zatvoru se ponaao vrlo pristojno, bio jetih, izbjegavao svae, premda je na sve gledao s prijezirom, kao da je sebe smatraoviim od ostalih.

***

San i zbilja, fantastino i realno, stekli su se u Dostojevskom na nain da je ivot,takoreku, ivio u dva plana.10 Bio je aktivni lan revolucionarnoga pokreta, kru-

oka Petraevskog, to e ga odvesti na robiju, a svijet knjievnih likova, koje jezapoeo stvarati, predstavljao mu je istilite nebeskih duhova zamraenih gr-jenih mislima. Rano sudjelovanje u raspravama socijal-utopista, prijateljevanjesa strastvenim socijalistom Bjelinskim, lomljenje oko socijalnih i duhovnih tema,dovelo je do toga da je Dostojevski, postao dijete svojega stoljea, dijete nevjericei sumnje i takave, po vlastitim rijeima, ostati do groba.

Za oprimjerenje njegovih etiko-psiholokih prijepora, sraza realnog i fantasti-nog, na kraju emo uzeti neto manje poznatu pripovijetku Gazdarica. U njoj jerije o mladomu petrogradskom znanstveniku, sanjaru i udaku, Ordinovu. Rodi-

telje nije poznavao, s turobnom naravi odbijao je od sebe drugove koji su se premanjemu ophodili grubo i neovjeno. Kretao se u krajnostima unutranjega doiv-ljavanja. Nakon to je postigao znanstvenu titulu, kao da se zatvorio u samostan.Odrekao se svijeta, potpuno je podivljao. Pisao je o povijesti Crkve, strastveno usmislu da je naposljetku svaka njegova misao, svaki bestjelesni komarni san po-stajao stvarnost, pretvarao se u itave svjetove. Vidio je sebe kao zrnce praine kojelebdi u svem tom beskonanom, bezizlaznom svijetu. Bio je car u svijetu duei dijete u vanjskom svijetu. Mogao je savreno lebdjeti pod samim nebeskim

10 O tome M. STOJNI,Ruski pisci XIX i XX vijeka, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1972.


14/15

222


svodom, ali nije znao koraati zemljom. Boji se ivljenja, premda traga za ljud-skom ljubavlju, za ovjekom. Susreo je sebi slinu, ivano podrovanu, djevojku

Katarinu, djevojku preosjetljivu, jednako bespomonu pred svijetom kao to je ion sam. Oboje su stvorili svoj svijet da bi u njega pobjegli, branili svoje pravo naizmatane svjetove.

U toj pripovijetci, ispunjenoj sukobima svake vrste, dva su toka dogaanja: real-ni i fantazijski. Rije je, naravno, o predstavljanju ovjekova doivljaja stvarnosti,pokazivanju ovisnosti vanjskoga i unutranjega, sudarima meu njima koje mogudovesti do traginih sukoba. Iz ovoga se profiliraju problemi osobnosti, slobode inunosti. Dostojevski je tragine sukobe sna i jave stavio u konstituciju pojedinihlinosti; sukobi racionalnoga i iracionalnoga tu imaju svoje podrijetlo, a izvanjte-

nje u konstelaciji drutvenih i drugih odnosa u ivotu samo je izvedeno. Moglo bi seustvrditi da je i u ovoj efemernoj pripovijetci, ne ba dobro ocijenjenoj od kritike,uoljiv pravi duh stvaralatva Dostojevskog: potenciranje kriza duevnog ivota iustrajavanje u prikazivanju njihovih tekih aporetinosti.


15/15

senkovic eticka kriza dostojevskog

Documents