Gramatika koja nije za prosječnog srednjoškolca

Čini se da su autori pretpostavili da je učenik u osmogodišnjemu školovanju usvojio

temeljnu gramatičku normu, pa sada može uživati u plovidbi meandrima njezinih

rukavaca, kojima ga vode Silić i Pranjković.

Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta autorâ Josipa Silića i Ive

Pranjkovića svoj je prvi iscrpan prikaz dobila u Predgovoru. Za sljedeći iscrpan prikaz trebat

će jamačno još počekati: posrijedi je djelo koje treba pažljivo iščitati, a novine nemaju

vremena, dužne su izvijestiti čitatelje čim prije, pa će stoga ovaj prikaz biti nužno parcijalan i

fragmentaran, a ocjene u njemu ne mogu biti definitivne.

Vjerojatno ni sama Gramatika nije definitivna, utoliko što se usuđujemo proreći da će je

autori dorađivati, možda i dopuniti, a jamačno gdješto i popraviti. Namijenjena je, kažu

autori, “uporabi u gimnazijama i visokim učilištima”. Usput: ne vjerujemo da je posrijedi

gramatička inovacija (“u… visokim učilištima”), nego danak žurbi, ili pak umoru poslije tako

opsežna rada. Sami autori kažu da je koncipirana drukčije nego dosadašnje školske gramatike

i navode strukturalna svojstva.

Ne bez šarma

Usuđujemo se ovako, na prvi pogled, reći da je razlika i u tom što su dosadašnje školske

gramatike - osobito najpreglednija među njima, ona Brabeca, Hrasteta i Živkovića -

imperativno normirale gramatička pravila, tako da se učenik mogao latiti knjige kao oruđa i u

njoj relativno lako naći odgovor na svoju dvojbu. Gramatika Silića i Pranjkovića pažljivo,

ponekad baš pedantno, popisuje i opisuje zatečenu normu, izlaže dvojbe (npr. o sklonidbi

glavnih brojeva, gdje se krije jedna od rijetkih sintaktičkih razlika između hrvatskog i

srpskoga srbijanskog standarda), zna se i opredijeliti među njima - ali

prosječnu srednjoškolcu, pa i visokoškolcu, bit će razmjerno teško probijati se kroz njezinih

1606 članaka u potrazi za brzim odgovorom. Tim više što u predmetnom kazalu ima omašaka.

Uzalud ćemo u Kazalu pojmova iskati jat, makar da nas uputi drugamo, nego valja tražiti

refleks jata (o kojemu nešto niže).

Ni uz najbolju volju nismo uspjeli pronaći išta o dugom i kratkom obliku pridjeva (premda

autori rabe i jedan i drugi). Naslov djela glasi, podsjetimo, Gramatika hrvatskoga jezika, pa se

može odatle deducirati da su oni odbacili pravilo (iz Gramatike Brabeca, Hrasteta i

Živkovića) po kojemu kraći oblik dolazi neposredno ispred imenice koju označuje. Još žešću

smutnju izaziva (i u đakâ i u novinarâ…) razlika između određenoga i neodređenog oblika

pridjeva, gdje Silić i Pranjković ipak recipiraju zgodan naputak svojih prethodnika po kojemu

neodređen oblik uglavnom odgovara na pitanje “kakav?”, a određen na pitanje “koji?” - ali ni

na to ne upućuje Kazalo pojmova.

Čini nam se da su autori pretpostavili da je učenik u osmogodišnjemu osnovnom školovanju

suvereno usvojio temeljnu gramatičku normu, pa sada može natenane i podrobno uživati u

sporoj plovidbi meandrima njezinih rukavaca, kojima ga vode Silić i Pranjković, ne bez

šarma.

Vidjevši kakvo je (ne)znanje gramatike u sadašnjih studenata novinarstva - dakle onih kojima

bi baš jezik imao biti glavni zanatski alat - možemo pretpostaviti kakav je prosjek pismenosti

s kojim se izlazi iz osnovne škole i ulazi u gimnaziju gdje bi ova Gramatika imala biti učilo.

Bojimo se da taj prosjek nije sjajan i da ne omogućuje da se lako i s dovoljno koncentracije

brodi kako Silić i Pranjković vode.

A ipak je takav njihov pristup, na dulju stazu, jedini ispravan: da barem sljedeći naraštaji

pristupe svome standardnom jeziku kao fenomenu i sredstvu, a ne kao skupu naredaba ili, još

gore, testu nacionalne podobnosti i revnosti. U tom pogledu Gramatika Silića i Pranjkovića

zaista jest “koncipirana nešto drukčije” i, usuđujemo se reći, bolje. Premda tegobnije.

Gramatika počinje fonologijom, koja je tu “podređena morfologiji”. Valja upozoriti na

poučno poglavlje o glasovnim promjenama koje se očituju samo u izgovoru, gdje se krajnje

pregledno i jednostavno raščlanjuju neke od pojava na kojima naši ortografi desetljećima krše

koplja. Pa ipak tu nema ni slova o nesretnom “jatu”, ne kao kamenu pravopisne kušnje (hoće

li se, kad je dug, pisati “ije” ili “ie”), nego kao ortoepskoj zagonetki iz koje proizlaze ti

ortografski ratovi: izgovara li se “ije” dvosložno ili jednosložno?; ako se izgovara

jednosložno, je li vokal ili diftong? Odgovor na to naći ćemo kojegdje drugdje, najjasnije u

Sklonidbi imenica muškog roda.

Morfologija je središnji dio te Gramatike - i po položaju i po značenju. Autori sami

upozoravaju da su glagole podijelili na vrste drukčije nego njihovi prethodnici. Inovativnim

nam se čini i dio posvećen morfonološkim promjenama. Usklađeni sa svjetskim kretanjima su

i dijelovi o prijedlozima i o veznicima.

Sintaksa se također metodološki razlikuje od prethodnih gramatika, a osobito kada autori

insistiraju na njezinoj komunikacijskoj svrsi.

Novi standard

Taj interes ih je jamačno naveo da se pozabave gramatikom “funkcionalnih stilova” (što bi

nekad rekli: stručnih žargona).

Dirljiv je napor autora da svu terminologiju kroatiziraju, ponudivši gotovo uvijek i hrvatsku

inačicu pojma. U nekome od sljedećih izdanja možda će se za neke termine naći i sretnija

verzija. Pojam “kakvoćni”, tvoren od imenice “kakvoća”, teško da bi se mogao nazvati

uobičajenim (zamislimo termine “zloćni” ili “mekoćni”), pa bi čak i posuđenica iz

slovenskoga (kakovostni) bila muzikalnija, ako ništa drugo.

Josip Silić i Ivo Pranjković su uznastojali da ova njihova gramatika bude usklađena s

jezikoslovnim tokovima početka XXI. stoljeća, pa bi možda bilo umjesnije uspoređivati je s

istodobnim inozemnim radovima nego s hrvatskim prethodnicama. I za to će biti vremena.

Autori su nastojali implementirati novi, hajde da reknemo, kakovostni standard na tom

području, dobacivši struci izazov koji ne može ostati zanemaren.

RECENZIJE S INTERNET-KNJIŽARA

Ova je gramatika dobro došla i dugo očekivana knjiga, jer dvadeset zadnjih godina

prošloga stoljeća nije u hrvatskom izdavaštvu bilo novih gramatika hrvatskoga jezika. Ona je

s jedne strane sinteza dugogodišnje gramatikološke djelatnosti autora, a s druge zanimljiv

pokušaj da se gramatičke strukture prikažu na nov način. Nakana je autora bila izraditi

gramatiku na osnovi stvarnoga suvremenog standardnog jezika, a ne korpusa prijašnjega

stanja jezika. Nova gramatika čini odmak od tradicionalnih opisa hrvatskoga jezika, opis vrsta

riječi je nov, tvorba i funkcija riječi drukčija nego do sad itd.

"Ova gramatika koja je ponajprije namijenjena uporabi u gimnazijama i visokim

učilištima, koncipirana je nešto drukčije nego dosadašnje školske gramatike hrvatskoga

jezika... (...) Fonološka je problematika ovdje podređena morfologiji, pa se zato govori u

prvome redu o funkcionalnim svojstvima glasova, a u drugome su planu njihova fonetska, tj.

akustička i artikulacijska svojstva." (autori)

Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta uspostavlja prijeko potrebnu

vezu jedne gramatičke discipline s drugom. Povezuje fonologiju s morfologijom (koja se onda

naziva fonomorfologijom ili morfonologijom) i morfologiju sa sintaksom (koja se onda

naziva morfosintaksom) te morfologiju s rječotvorjem i leksikologijom. U vezi s time

sustavno se i prvi put u povijesti hrvatske gramatike glasovne promjene tumače kao promjene

uvjetovane morfologijom. Zato se i nazivaju morfonološkim promjenama. Isto se tako prvi

put strogo razlikuje sintaksa kao gramatička i sintaksa kao komunikacijska kategorija.

Sintaksa je u njoj u mnogočemu (i teorijski i metodološki) obrađena kako dosad nije

obrađivana. Strogo se vodi briga i o razlici između oblikotvorja i rječotvorja. Rječotvorje je

razrađeno onako kako to zahtijevaju potrebe suvremene komunikacije. U skladu s time prvi se

put sustavno obrađuje afiksoidno (prefiksoidno i sufiksoidno) rječotvorje. Također se prvi put

hrvatskomu standardnom jeziku pristupa s gledišta njegove polifunkcionalnosti. Navode se (i

objašnjavaju) svi njegovi funkcionalni stilovi i u skladu s time upućuje na pripadnost ove ili

one gramatičke pojave (posebno kad je povezana s naglasnom problematikom)

odgovarajućemu funkcionalnom stilu. Gramatika je namijenjena gimnazijama i visokim

učilištima. I u tome je prva – što je namijenjena i visokim učilištima.

Iz recenzija...

... U gramatici se na poseban način uspostavljaju odnosi između (tradicionalnih) gramatičkih

područja, morfologije i sintakse: fonologija je stavljena „u funkciju” morfologije...: sintaksa

se, što smatram osobito vrijednim, otvara prema tekstu.

prof. dr. sc. Lada Badurina

... Riječ je o koncepciji gramatike koja je drugačija od dosadašnjih školskih gramatika,

ponajprije po odabiru i pristupu gramatičkoj građi... prvi se put pojavljuje gramatika

funkcionalnih stilova koja pomaže u razumijevanju svih funkcija standardnoga hrvatskog

jezika.

prof. dr. sc. Vesna Požgaj Hadži

... Knjiga je dobrodošao priručnik s obiljem raznovrsnih korisnih podataka... U gramatici se

upozorava i na tipične pogreške u upotrebi, pa ona stoga ima i svojevrsnu savjetodavnu ulogu.

Sve joj to podiže pragmatičku funkciju.

dr. sc. Marija Znika