Josip Sili OD REENICE DO TEKSTA (Teoretsko-metodoloke pretpostavke nadreeninog jedinstva) Ova knjiga bavi se vezanim tekstom, u kojem reenica kao jedinica govora dobiva svoj puni smisao. U vezanom tekstu reenice su zdruene i ine strukturno, smisaono, ritmiko-melodijsko i stilistiko jedinstvo. Problematika ove studije su veze meu reenicama u vezanom tekstu, teme i reme, i, prije svega, pitanje koliko aktualno ralanjivanje reenice utjee na povezanost reenica u vezanom tekstu. Osim toga, ovdje se govori o redu rijei i intonaciji, kao o dva najvanija sredstva aktualnog ralanjivanja. Neizbjeno je, takoer, pitanje sinsemantinih i autosemantinih reenica, te njihov odnos prema kontekstualno neukljuenim i ukljuenim reenicama. Sa kontekstualno ukljuenim reenicama namee se pitanje redundancije i ekonomije u jeziku, koje naroito dolazi do izraaja u vezanom tekstu, gdje za to postoji velika mogunost. U knjizi su tipologizirani konektori kao sredstva veze meu reenicama u vezanom tekstu, te je prikazano koji su svojstveni inkoativnim a koji finitivnim reenicama. Na kraju su prikazane specifinosti linearne i paralelne veze, te su dati primjeri iz hrvatskog knjievnog jezika.

OSNOVNI SEMANTIKO-GRAMATIKI RED RIJEI Kada se govori o redu rijei razlikuju se kontekstualno ukljuene i kontekstualno neukljuene reenice. Kontekstualno neukljueni red rijei je osnovni semantikogramatiki (apstraktni) red rijei, a kontekstualno ukljueni aktualizirani red rijei. Osnovni semantiko-gramatiki red rijei nije uvjetovan kontekstom, pa se on izuava na nivou reenice. On zavisi od semantikog i gramatikog suodnosa lanova reenice, a aktualizirani red rijei zavisi od semantikog suodnosa reenica u vezanom tekstu. Osnovni red rijei je prema tome izvan domena aktualnog ralanjivanja reenice. Iz toga proizlazi da je stilistika markiranost/ nemarkiranost problem konteksta i da se ne izuava na nivou osnovnog, ve na nivou aktualiziranog reda rijei. U istraivanju osnovnog reda rijei polazi se od odnosa subjekta i predikata, za koji je bitno: 1. Aktivni odnos (proizvoa radnje i radnja koju on proizvodi). Takav je subjekt ispred predikata u reenici (Student pie.), a glagoli se kao nosioci radnje aktualiziraju dvojako: postponirano (procesualni) i anteponirano (egzistencijalni). Procesualni se glagoli uglavnom nalaze u tekstu vezanom linearnom vezom, a egzistencijalni u tekstu vezanom paralelnom vezom. Postponirani i anteponirani glagoli u odreenim uvjetima mijenjaju semantiku glagola: procesualni glagoli se u antepoziciji egzistencijaliziraju, a egzistencijalni se u postpoziciji procesualiziraju. (Pojavilo se sunce. Sunce se pojavilo.) Takvi su glagoli stilogeni.

2. Pasivni odnos (proizvedena radnja i proizvoa radnje od kojeg je ona proizvedena). Takva je konstrukcija transformacija aktivne reenice. U njoj radnja prethodi svome proizvoau. (Pisano od studenta.) 3. Predmet i njegovo svojstvo. Ako se ti pojmovi uzmu u irem smislu, u takvom odnosu se predmet nalazi ispred svojstva. (Jabuke su crvene.) 4. Vrsta i rod. Vrsta je logiki ua od roda, pa mu i prethodi. (Maka je ivotinja.) Sili u nastavku navodi da se neki odnosi manje-vie svode na spomenuta etiri i da zahtjevaju objanjenja, pa navodi specifinosti odreenih konstrukcija. Tu, izmeu ostalog, spominje konstrukcije tipa Rastati se od njega bilo mi je ao, gdje se infinitiv nalazi u ulozi subjekta na bilo kojem mjestu u reenici. Kontekstualno ukljueni red rijei, znaenje i intonacija po Siliu se moraju posmatrati u meusobnom suodnosu, jer su meusobno tijesno povezani. Tu Sili kritikuje Babiev navod da je gramatiki red komponenata u naelu u svim junoslavenskim jezicima slobodan. Babi tu svoju tvrdnju potkrepljuje mogunou permutiranja pravila reda komponenata S, P i O. Sili smatra da neloginost proizlazi iz pomijeanosti kriterija koje su postavili Babi i Berus, navodei da se permutiranost komponenata mora dovesti u vezu s kontekstom. U nastavku Sili se bavi pozicijom svih reeninih komponenata, S, P, O AO, KA, NA u razliito ustrojenim reenicama u razliitim kontekstima. Poseban tip sloenih reenica je onaj s odnosnim zavisnim dijelom u kojem se sreu kataforike i anaforike rijei u meusobnom suodnosu: onaj koji, onaj tko, onaj iji itd. (Donesi mi onaj kaput koji ti ne treba.) Komponente su u koordiniranim strukturama povezane logiki i leksikosemantiki, pa se njihov redoslijed utvruje uglavnom po naelu logike i leksikosemantike postupnosti. U tom sluaju se redoslijed komponenata utvruje kontekstom, koji odreuje koja e se komponenta nai na prvom, koja na drugom mjestu. Mjesto enklitika odreuje se drugaije nego redoslijed ostalih reeninih komponenata, jer one naruavaju aktualno ralanjivanje i razdvajaju komponente koje znaenjski pripadaju jedna drugoj. Ta odvojenost enklitike od njene znaenjske matice moe uiniti reenicu morfoloki homoniminom: Otac mi je kupio potrebnu knjigu. Otac je kupio potrebnu mi knjigu. Mjesto enklitika je ustaljeno u iskazima s veznikom (nalaze se neposredno iza njega) ili s kontekstualnom prilonom oznakom i u njihovom kontaktu. Na drugim mjestima u reenici enklitikama je mjesto relativno slobodno, potujui prozodijska pravila. Veznik ne pripada nijednoj kategoriji osnovnog reda rijei i redovno stoji na poetku konstrukcije. Jedino se veznik li nalazi neposredno iza linog glagola. I upitna rije stoji na poetku konstrukcije. Upitna rijeca li kao i veznik li stoji iza glagola u linom glagolskom obliku ili iza koje druge rijei.

U nastavku Sili obiljeava reenine komponente simbolima i navodi modele osnovnog reda rijei s primjerima.

AKTUALIZACIJA OSNOVNOG GRAMATIKO-SEMANTIKOG REDA RIJEI Komponente koje sainjavaju osnovni red rijei su u razliitim komunikativnim ulogama razliito rasporeene. Tu Sili objanjava primjer reenice: Marko ore njivu, koju navodi u 6 moguih varijanata, a potom objanjava kojoj komunikacijskoj ulozi koja varijanta odgovara. Tekst je potom potkrijepljen veim brojem primjera na kojima se objanjava odreeno mjesto neke komponente u aktualiziranom redu rijei. STILISTIKA INVERZIJA REDA RIJEI Sili smatra da se na stilistiku inverziju reda rijei treba gledati neto drugaije nego to je to bio dotad sluaj. Raspored reeninih komponenata je uvjetovan kontekstom, pa je njihov raspored relativno slobodan. Njihova stilogenost posmatra se s gledita stepena njihovog dinamizma. Stilogenost zavisi od komunikacijske uloge reenice, ali ono to je bitno je da se na isto pitanje mogu dobiti reenice s istim odgovorom. Razlika u odgovorima je samo u intonacijskom sreditu reenice. Shema: 1. ta ore Marko? Marko ore njivu. Njivu ore Marko.

2. Tko ore njivu? Njivu ore Marko. Marko ore njivu.

AKTUALNO RALANJIVANJE SLOENE REENICE Inae se razlikuju statike reenice na gramatikoj razini i dinamike reenice na komunikativnoj razini. Dinamika reenica temelji se na suodnosu teme i reme. Tema je ishodini dio dinamike reenice, a rema dio koji nosi glavnu obavijest. Tema i rema esto se u teoriji o aktualnom ralanjivanju s onim to je dato (tema) i s onim to je novo (rema). To nije obavezno tako. Prema Silievom miljenju, reenica ne moe biti bez teme, ali moe biti bez datog. Ono to se obino pripisuje kontekstualnoj uvjetovanosti ne odnosi se na suodnos temarema, ve na suodnos dato i novo. I tema i rema mogu obuhvatati i dato i novo. Stoga Sili sloenost teme, odnosno sloenost reme ne posmatra u prisutnosti veeg broja tema, odnosno rema, nego u prisutnosti veeg broja datih, odnosno

veeg broja novih. U skladu s tim bismo i komunikativni dinamizam trebali posmatrati u suodnosu dato-novo, a ne u suodnosu tema-rema. Po Silievom miljenju na taj se nain moe lake shvatiti organizacija sloenih reenica na komunikativnoj razini. U tu svrhu on nije mijeao temu i remu sa datim i novim, te je izostavio stupnjevanje pri aktualnom ralanjivanju reenice. U tekstu se govori o tome je li sloena reenica na komunikativnoj razini cijelosna komunikativna jedinica ili spoj dviju ili vie cijelosnih jedinica. U tekstu se zastupa miljenje da je sloena reenica cijelosna komunikativna jedinica i da se ralanjuje na jednu temu i jednu remu. Tema i rema se dalje ralanjuju na dato i novo. Time su objanjene i komponente glavnog ili zavisnog dijela sloene reenice uvjetovane kontekstom (jedna drugom zavisna nezavisnom i obrnuto) na primjerima. Prema tome, sloena reenica je jednotemna i jednoremna, ali je potencijalno viedatna i vienovna. Tu je situaciju Sili objasnio na primjeru reenice s dvokomponentnom temom i dvokomponentnom remom: Kad je kapetan otiao, ljudi su se uznemirili. Pretpostavljeno je 16 situacija u kojima su odreene komponente kontekstualno uvjetovane, a odreene nisu i sve je prikazano shemama. Meutim, zbog specifinosti odnosa tematskog i rematskog dijela sloene reenice, ne moe se ostvariti svaka shema niti je odgovarajui kontekst svugdje mogu.

PROVJERAVANJE KONTEKSTUALNE UKLJUENOSTI SLOENE REENICE Tek se u novije vrijeme poela posveivati panja problemu kontekstualne ukljuenosti, odnosno, kontekstualne ukljuenosti i obavijesnosti, te stupnju komunikativnog dinamizma i reda komponenata sloene reenice. Lingvista Sgall je pokuao razrijeiti problem kontekstualne ukljuenosti komponenata sloene reenice metodom pitanja. Taj metod objanjen je u knjizi preko primjera. Naprimjer: Sloena reenica Kad sam kopao njivu, ljudi su se udili odgovara na pitanja: 1. ta se dogodilo? 2. ta se dogodilo kad sam kopao njivu? 3. ta se dogodilo kad sam kopao ta? Uz sloene reenice s logikom vezom uzrok-posljedica s postponiranim zavisnim dijelom ne moe se postaviti svekontekstualno (beskontekstualno) pitanje ta se dogodilo? Naprimjer: Kad je rat niko nikom nije brat. Zbog toga se ove sloene reenice pojavljuju s anteponiranim zavisnim dijelom. Sloene reenice s logikom vezom posljedica-uzrok odgovaraju na pitanje ta se dogodilo? i u tom sluaju cijeli odgovor predstavlja novu informaciju. Naprimjer:

Ribar je kupio mreu da moe loviti ribu. Za ovakve reenice moe se postaviti i pitanje zato je neto uraeno. (Zato je ribar kupio mreu?) Kataforika rije zato i openito sve kataforike rijei to stoje u glavnom dijelu utiu na to da se sav ostali glavni dio ukljui u dato. Naprimjer: Ribar je kupio mreu zato da moe loviti ribu. U ovom sluaju mogue je samo postaviti pitanje Zato je ribar kupio mreu? Uz iskaze tog tipa s anteponiranim zavisnim dijelom ne mogu biti postavljena pitanja s upitnom rijeju zato, nego samo s upitnom rijeju ta: ta se dogodilo da ribar moe loviti ribu... da moe loviti ta itd.

KONTEKSTUALNA STRUKTURE)

UKLJUENOST

SLOENE

REENICE

(IMPLICITNE

Sloene reenice sa zavisnim dijelom su kontekstualno ukljuene. To je razlog to neke od njih pretpostavljaju implicitne strukture. Naprimjer: Da si me pozvao, doao bih. Implicitne strukture su negacija/ afirmacija eksplicitnih struktura i obratno. Mogue su i strukture s negiranim glavnim, odnosno s negiranim zavisnim dijelom, ali u konfliktnim situacijama. Ako se ispred glagola u zavisnom dijelu pojavi neki od intenzifikatora (i, ak, ak i itd.), naruit e logiku ravnoteu suodnosa glavnog i zavisnog dijela, pa e u tom sluaju odreene strukture postati konfliktne, zbog toga to intenzifikator unosi u strukturu dopunsku negaciju. Slino se ponaaju i ostali tipovi sloenih reenica s pogodbenim zavisnim dijelom. Razlika je samo u mogunosti njhovog parafraziranja. I sloena struktura s uzronim zavisnim dijelom pretpostavlja implicitne strukture. Ono to se postie intenzifikatorima u sloenim strukturama s pogodbenim zavisnim dijelom (logika ravnotea/ neravnotea), to se postie u sloenim strukturama s uzronim zavisnim dijelom leksiko-gramatikim sredstvima tipa opet, ali u njihovim parafrazama. Nakon to je to uraeno, sloene strukture s uzronim zavisnim dijelom pribliavaju se sloenim strukturama s dopusnim zavisnim dijelom i mogu biti neka vrsta antipoda sloenih struktura s uzronim zavisnim dijelom. U prilog toj pretpostavci ide i to to sloene strukture s dopusnim zavisnim dijelom pretpostavljaju implicitne sloene strukture s uzronim zavisnim dijelom. Sloene strukture s dopusnim zavisnim dijelom logiki uravnoteuju ono to je logiki neuravnoteeno u sloenim strukturama s uzronim zavisnim dijelom i obratno. I sloene strukture s vremenskom zavisnom klauzom pretpostavljaju implicitne strukture. Implicitnost ovakve reenice zavisi od stupnja njene kontekstualne ukljuenosti, odnosno od stepena njene obavijesnosti.

Pri postponiranom zavisnom dijelu sloenih struktura s pogodbenim, uzronim, dopusnim i vremenskim zavisnim dijelom vidljiva je implicitnost njihovih struktura: Ne bih doao da me nisi pozvao. Ii e kui jer si poloio ispit. Nee ii kui iako si poloio ispit. Ide u kolu kad ne pada kia.

SLOENIM STRUKTURAMA S NAMJERNIM, IZRINIM I POSLJEDINIM ZAVISNIM DIJELOVIMA IMPLICITNOST STRUKTURA NIJE SVOJSTVENA. Da sloene strukture sa zavisnim dijelovima zavise od konteksta pokazuje i njihova ambigvitetnost. U ovom tekstu govori se jo o uticaju intonacije na strukturne i semantike pomake u sloenim reenicama. Deava se da u sloenim strukturama sa silaznom ili silazno-uzlaznom intonacijom da intenzifikatori razuravnoteuju odnos izmeu glavnog i zavisnog dijela. Sloenim strukturama sa naglaenom silaznom ili silazno-uzlaznom intonacijom svojstveno je i to da im zavisni dio stoji u postpoziciji. Pritom u prethodnoj sloenoj strukturi (antecedentu) zavisni dio moe stajati i u postpoziciji. Kontekstualna ukljuenost omoguava da se iskazi oslobode suvinih strukturnih elemenata, a da pritom ostanu smisaono potpuni. O tome se govori u narednom poglavlju. KONTEKST I EKONOMIJA IZRAZA U ovom poglavlju Sili preko primjera nastoji pokazati da se iskazi (sloene reenice/ strukture) mogu lahko destrukturirati zahvaljujui semantikoj kompresiji, tj. njihove komponente mogu se pojavljivati kao strukturno autonomne. Tako se iskaz Govori, jer e dobiti batina moe ostvariti kao Govori. Inae (ili) e dobiti batina, kao Govori. Dobit e batina itd.

DIJALOG I IMPLICITNOST U prethodnim poglavljima pokazalo se na primjeru pitanja Tko je doao? da se na njega moe odgovoriti dvojako: Doao je Ivan i Ivan je doao. Drugi odgovor je stilistiki markiran, jer je redoslijed rijei aktualiziran. To je kad su u pitanju obina pitanja. Uz analitika pitanja tipa Ivan nije doao, je li?, meutim, mogu doi raznovrsni odgovori (Da, Ivan je doao. Ne, Ivan nije doao. Da, Ivan nije doao. Ne, Ivan je doao. Da, da, Ivan je doao. Ne, ne, Ivan nije doao. itd.)

Takvi odgovori mogu se pojaviti i kao implicitni: Ne. - Da. u znaenju nije doao/ doao je. Alternativna pitanja tipa Je li Ivan doao ili nije? mogu takoer imati implicitne odgovore, ali drugaijeg karaktera. Na njih se ne moe odgovoriti samo sa Da ili Ne, nego sa Da, doao je ili Ne, nije doao. Odgovori tipa Da/ Ne ili Jesam/ Nisam na alternativna pitanja ukljuuju oba alternativna sadraja, pa se rado iskoritavaju u dvosmislenim situacijama. Naprimjer: Jesi li dobar ili lo? Jesam/ Nisam. Ironijska pitanja tipa Kakav je on strunjak? s akcentom koji negira sama su sebi odgovor, pa implicitnost za njih ne vai. Nekategorijalna pitanja tipa Ivan je doao? takoer trae odgovor Da / Ne. Na takva pitanja moe se odgovarati afirmativno reduplikacijom Ne ili negativno reduplikacijom Da. MUKARAC: udno. ENA: Ne vjeruje? MUKARAC: Ne, ne, vjerujem. Poseban je tip odgovora u obliku pitanja. Iz tih pitanja se uzima kljuni leksem i oblikuje pitanjem. U tom pitanju moe biti afirmacija ili negacija, to se postie specifinom intonacijom, no moe se nastaviti komentarom iz kojeg e se vidjeti je li odgovor afirmativan ili negativan. DIOKLECIJAN: (...) Zar mi nisu vjerovali? DRUGI DVORJANIN: Vjerovali? Ne vjeruju oni ni roenom bratu.

AMBIGVITETNOST KONTEKSTUALNO UKLJUENIH REENICA Ambigvitetnost/ neambigvitetnost reenice kao govorne jedinice razrjeava se u kontekstu. Reenica kao govorna jedinica s drugim reenicama ini strukturno i smisaono jedinstvo. Izvan tog jedinstva ona gubi strukturnu i smisaonu potpunost. Razlog tome je i leksika zasienost njenih lanova, koja je u njoj kao izoliranoj jedinici uopena i ambigvitetna. Naprimjer: Stanko voli enu. Leksemi su ambigvitetni i uz neke determinatore. Obino su to posesivni, kvantitativni, diskriminativni i similativni determinatori. Naprimjer: Stanko voli moju enu (posesivni). U nastavku ovog poglavlja na primjerima se pokazuje ambigvitetnost odreenih leksema uz sve vrste determinatora. Zakljuak je da uvijek postoji dvosmislenih reenica i da bi se takvi primjeri mogli razrijeiti prijeko je potrebna intervencija semantike metode.

SIGNALI SINSEMANTINOSTI REENICE

Vrlo esto su reenice sa svim strukturnim komponentama smisaono nepotpune i izgledaju kao istrgnute iz konteksta, zbog toga to imaju u sebi neke elemente koji ih povezuju sa prethodnim reenicama. Njihova smisaona potpunost postie se kad se otkrije sadraj na koji se odnose. Te reenice koje su strukturno potpune, ali semantiki nepotpune nazivamo sinsemantinim reenicama, a reenice koje su i strukturno i smisaono potpune nazivamo autosemantinim reenicama. Autosemantine su one reenice koje se daju izolirati iz konteksta. Zakljuak je da strukturno potpune reenice ne moraju biti smisaono potpune, ali da strukturno nepotpune reenice moraju biti smisaono nepotpune, tj. sinsemantine. Autosemantinost i sinsemantinost reenice ne smijemo poistovjeivati sa kontekstualnom neukljuenou i kontekstualnom ukljuenou reenice. Reenica moe biti kontekstualno ukljuena a autosemantina. Ovaj odnos Sili objanjava ralanjivanjem teksta gdje oslobaa reenicu elemenata koji su je kontekstualizirali i pritom je ini strukturno i smisaono potpunom. Pritom on sloene reenice sa zavisnim dijelom posmatra u smisaonom pogledu kao jedinstvene reenice. Tu Sili itatelja dovodi do zakljuka da je pojam kontekstualne neukljuenosti odnosno ukljuenosti iri od pojma autosemantinosti odnosno sinsemantinosti. Zakljuak je i da red rijei, koji je inae jedan od najvanijih pokazatelja kontekstualne ukjuenosti reenice, ne ulazi u signale njene sinsemantinosti. Neke su reenice kontekstualno ukljuene leksiki, neke redom rijei, a neke s oboje. Iz signala sinsemantinosti iskljuuju se aspekatsko-vremenski suodnos predikata, nedeiktiki leksiki supstituti (pa prema tome i sinonimski supstituti), veze po naelu metonimije , sinegdohe, derivacije i svaka repriza stilistike naravi.

SIGNALI KONTEKSTUALNE UKLJUENOSTI REENICE Signale kontekstualne ukljuenosti reenice Sili je nazvao konektorima i podijelio ih na gramatike, leksiko-gramatike, leksike i stilistike. Leksiko-gramatiki konektori dalje se dijele na: konektore-partikule, konkluzivne, intenzivne i verifikativne. Leksiki konektori dalje se dijele na: reprizne, sinonimske, deiktike, komparativne, amplifikativne, metonimijske, sinegdoke, ekskluzivne, nominalne, eksplikativne, konfrontativne, derivativne, lokalne, temporalne, spacijalne, koncesivne, kondicionalne, kazualne, finalne, modalne i kvantitativne. Stilistiki konektori dalje se dijele na: leksikostilistike i gramatikostilistike konektore. U posebnu vrstu konektora ukljuuju se propozicionalni konektori.

Gramatiki konektori u tekstu imaju dvojaku ulogu: oni i povezuju i razvijaju. U nastavku ovog poglavlja Sili se bavi oprimjeravanjem i objanjavanjem svake vrste konektora pojedinano, navodei koje veznike ubrajamo u koje vrste konektora.

INKOATIVNA I FINITIVNA REENICA NADREENINOG JEDINSTVA Poetna/ inkoativna reenica u vezanom tekstu razlikuje se od zavrne / finitivne i strukturno i smisaono. Inkoativnu reenicu karakterizira uglavnom strukturna i smisaona potpunost, to znai da je u naelu autosemantina. U njoj se susreu leksemi s inkoativnom semantikom, tj. oni koji imaju otvaraku ulogu, kataforiki i komparativni konektori itd. Njoj su svojestveni glagoli u antepoziciji, posebno kad su u pratnji deiktikog konektora. Posebno se kao inkoativne reenice poznaju reenice s hipertemom praenom determinatorom koji upuuje na amplifikativnost. Na njihovu prisutnost esto upozoravaju propozicionalni konektori postcedentnog i antecedento-postcedentnog tipa. Finitivnu reenicu ne karakterizira strukturna i misaona potpunost. U njoj se susreu leksemi s finitivnom semantikom, koji imaju zatvaraku ulogu. Kao finitivne reenice pogodne su one u kojima se sreu anaforiki konektori modalno-temporalno-lokalnog tipa i implicitni predikati. Anaforiki konetori imaju vrlo vanu ulogu u finitivnim reenicama, a posebno kad se nau zajedno s nekim drugim finitivnim konektorom. Jedan od vrlo vanih pokazatelja inkoativnosti odnosno finitivnosti je ritmomelodijska struktura teksta.

LINEARNA TEKSTNA SEKVENCIJA Zavisnosloene reenice imaju zatvorenu, a nezavisnosloene reenice otvorenu strukturu. Zavisnosloene reenice karakterizira gramatika, a nezavisnosloene reenice logika zavisnost. S obzirom da su, dakle, nezavisnosloene reenice zavisne, ali logiki, one se mogu posmatrati i na nivou vezanog teksta. Linearna veza meu reenicama jedna je od bitnih osobina formalnog (strukturnog) sadraja raspravljanja i pripovijedanja. U njoj su reenice povezane tako da slijedea proizlazi iz prethodne. Jedan se lan izdvaja iz prethodne reenice da bi se u slijedeoj ponovio i razvio. Taj sadraj u prethodnoj reenici pripada novom, a u slijedeoj datom. Teko se mogu izolirati iz konteksta, gotovo nikako, jer su meusobno teko strukturno i smisaono povezane, uglavnom sinsemantine.

PARALELNA TEKSTNA SEKVENCIJA

U paralelnoj vezi su reenice povezane tako da slijedea ne izlazi iz prethodne. Za reenice u paralelnoj vezi moe se rei da im se gramatika i aktualna struktura djelimino podudaraju: subjekt pripada datom, a predikat novom. To se odnosi samo na paralelnu vezu nepojaanu anaforom. Takva svojstva reenica u paralelnoj vezi uvjetovana su njihovom strukturom. Sve veze karakterizira isti raspored komponenata ili istorodnog aspekatskovremenskog suodnosa predikata. One se relativno lahko daju izolirati iz konteksta. U paralelnoj vezi preovladavaju autosemantine reenice i to ovu vezu ini otvorenom strukturom. Sili je ove tvrdnje potkrijepio primjerima. U paralelnoj vezi pojaanoj anaforom redoslijed komponenata moe biti i drugaiji, ali e reenice u naelu biti strukturno iste. Redoslijed komponenata e, prema tome, biti jedan od najvanijih pokazatelja paralene veze. Nisu joj svojstveni konektori koji upuuju na uzrono-posljedine odnose. S obzirom na to da se ni linearna ni paralelna veza ne susreu uvijek u istom vidu, trebalo bi se govoriti i o mijeanoj linearno-paralelnoj tekstnoj sekvenciji (vezi). Ova veza svojstvena je opisivanju.

SAETAK I ZAKLJUAK U ovom posljednjem poglavlju knjige Od reenice do teksta Sili je napravio rezime i teorijski uokvirio i ponovio ono to je kroz cijelu knjigu pokazivao na primjerima. U saetku se, izmeu ostalog, ponavlja da se govorilo o odnosu reenice i konteksta, o odnosima izmeu subjekta i predikata u reenici, o jednopredikativnim i viepredikativnim reenicama. Zatim se u knjizi govorilo o redoslijedu komponenata u reenici, o tome ta je uvjetovalo razliite tipove reda rijei, o mjestu enklitika u sloenoj strukturi, osnovnom i aktualiziranom redu rijei itd. Govorilo se, takoer, o razlici izmeu teme i reme i datog i novog, to je po Siliu znaajna i razlika bitna za spomenuti. U knjizi je takoer ispitana kontekstualna ukljuenost iskaza u vezanom tekstu i u vezi s tim su istraivane implicitne strukture pri kontekstualno ukljuenim sloenim reenicama. Vii stupanj implicitnosti pretpostavljaju strukture u kojima je jedna od komponenata asocijativno povezana s odgovarajuom komponentom druge strukture. Posebno je prouena implicitnost strukture dijaloga i to u suodnosu pitanje-odgovor. Zahvaljujui semantikoj kompresiji uvjetovanoj kontekstom mnoge strukture osloboene su jednog dijela svog iskaza, pa se u knjizi govorilo i o ekonomiji izraza. Naposljetku je pokazano i to kako reenica kao jedinica govora, neukljuena u kontekst, zahvaljujui svojoj leksikoj zasienosti, moe biti ambigvitetna.

Izlaganje je zavreno navoenjem signala kontekstualne ukljuenosti i neukljuenosti, te navoenjem razlika i slinosti izmeu linearne i paralelne veze. Govorilo se, u skladu s tim, i o inkoativnim i finitivnim reenicama. Svaka teorijska postavka objanjena je postupno preko velikog broja primjera, a svako izlaganje potkrijepljeno je modelima reenica i shemama koje nastaju u skladu s tim. Ova radnja ima uglavnom teorijski i metodoloki karakter. Sili smatra da bi nakon ove knjige trebalo istraiti odnose u linearnoj i paralelnoj vezi na predloku svih funkcionalnih stilova. Tek tada bi se moglo utvrditi koji su gramatiki, leksiki i stilistiki postupci svojstveni kojem funkcionalnom stilu na razini teksta. To bi bio poetak naune oblasti koja bi se zvala stilistika teksta.