KIKA

Za Santu Ondje gdje val vječno pljuska Usamljene grebene (...) Ondje ljupka čarobnica dala mi je talisman I ljupko mi govorila: »Sačuvaj moj talisman U njem ima tajna sila! Od ljubavi ti je dan.« Aleksandar Puškin: Talisman

KIKA

Povremeno u tim krajevima susrećete tako izuzetne ljude da vam je, koliko god vremena da prođe od susreta s njima, nemoguće na njih pomisliti bez drhtaja u srcu. Nikolaj Leskov: Lady Macbeth iz Mecenskoga kotara Napušten sam kao siroče i nitko se za mene ne brine A ubrzo ću i umrijet i nitko mi zaplakat neće na grobu. Samo će kadšto na obliţnjem drvetu slavuj biglisat... Pjesma malih petrogradskih uličara, 1917.

KIKA

KIKA

PRVI DIO Sankt-Peterburg, 1916. 1. Bilo je tek vrijeme za čaj, a sunce je već bilo zašlo kada su tri careva ţandara zauzela poloţaj na ulaznim vratima Smolnoga institutaza mlade plemkinje. Na završetku polugodišta u najboljem sanktpeterburškom djevojačkom internatu policajci nisu imali što raditi, ali su ipak bili ondje, nepogrešivo prepoznatljivi u zgodnim mornarsko modrim dolamicama s bijelim ukrasima, s blistavim sabljama i kacigama od ovčje koţe sa šiljcima. Jedan je nestrpljivo puckao prstima, drugi otkapčao i zakapčao koţne korice svojeg mauzera, a treći ravnodušno stajao, raširenih nogu i palčeva zataknutih za pojas. Iza njihovih leda čekale su nagomilane brojne saonice s konjskom zapregom, zlatno i grimizno ukrašene obiteljskim grbovima, te dvije blistave limuzine. Snijeg što je polagano i iskosa padao bio je vidljiv tek u treptavom krugu uličnih svjetiljaka i jantarno ţutim svjetlima udobnih automobila. Bila je treća zima Velikoga rata i činila se najmračnijom i najduţom od svih. Kroz crna ulazna vrata, na kraju popločanog prilaza, bijela se veličajnost Instituta i njegovih stupova u ranom predvečerju nazirala poput prekooceanskog broda izgubljena u magli. Ĉak ni ovaj internat, kojemu je pokroviteljica bila sama carica i koji je primao samo plemićke kćeri i kćeri ratnih profitera, nije više mogao djevojkama osigurati hranu ni grijati im spavaonice. Polugodište je završavalo prije vremena. Oskudicu su počeli osjećati i najbogatiji. Malo ih je sada moglo sebi priuštiti gorivo za automobil pa su konjske zaprege ponovno ulazile u modu. Zimska je tama u ratnom Sankt-Peterburgu odisala nekom vlastitom, neugodnom arktičkom tminom. Lepršavi je snijeg prigušivao zvuke što su dopirali od konja i automobilskih motora, ali su se mirisi na ţestokoj studeni izoštravali: benzin, konjski izmet, alkohol u dahu kočijaša što su hrkali, opora kolonjska voda i cigarete vozača u ţuto i crveno opšivenim livrejama te cvjetni miris na vratu ţena što su čekale.

KIKA

U putničkom dijelu delaunay-bellevilleova landauleta, obučenom u koţu bordo boje, ozbiljna mlada ţena, srcolika lica, sjedila je pod svjetlom uljne svjetiljke s engleskim romanom u krilu. Audrey Lewis — gospodi Lewis za svoje poslodavce i Lali za svoju voljenu pitomicu — bilo je hladno. Preko krila bila je navukla čupavo janjeće krzno, na rukama je imala rukavice, a na glavi šubaru od vučjeg krzna i bila odje-vena u debeo kaput. No, svejedno je drhturila. Nije obratila paţnju na vozača Pantamejliona kada se uspeo na svoje sjedište, prstima kvrcnuvši cigaretu u snijeg. Smeđih očiju nije skidala pogled sa školskih vrata. »Poţuri, Sašenjka!« promrmlja Lala ispod glasa na engleskom. Provjerila je vrijeme na mjedenom satu uglavljenom u staklenu pregradu koja ju je dijelila od vozača. »Nemoj još dugo!« Majčinski ushit iščekivanja proţimao joj je grudi: zamišljala je Sašenjkin dugonogi lik kako kroz snijeg trči prema njoj. Malo je majki dolazilo po svoje kćeri u Smolni institut, a od očeva gotovo nijedan, ali je guvernanta Lala uvijek dolazila po Sašenjku. Samo još nekoliko minuta, djevojčice, pomisli, moja divna, pametna, ozbiljna djevojčice. Pogled na fenjere što su sjali kroz njeţne ledene ukrase na zamagljenom automobilskom prozoru vrati je u rodni dom u Pegsdonu, selu u Hertforshireu. Već šest godina nije vidjela Englesku i pitala se hoće li ikada opet vidjeti svoje. No, da je ostala ondje, nikada ne bi upoznala dragu Sašenjku. Prije šest godina bila je prihvatila mjesto u kući baruna i barunice Zeitlin i nov ţivot u Sankt-Peterburgu, ruskoj prijestolnici. Prije šest godina djevojčica u mornarskoj haljinici hladno ju je dočekala, ispitljivo pogledala, a potom Engleskinji pruţila ruku, kao da joj predaje kiticu cvijeća. Nova je guvernanta jedva natucala ruski, ali je kleknula na jedno koljeno i stisnula tu vruću ručicu među dlanove. Djevojčica se, isprva s oklijevanjem, a onda sve slobodnije, naslonila na nju te napokon poloţila glavu Lali na rame. »Mne zavut Mrs Letuis«, na lošem je ruskom rekla Engleskinja. »Pozdrav posjetilici uvaţitoj, Lak! Ja zovem Sašenjka«, odvratilo je dijete na uţasnom engleskom. I to je bilo to: gospoda Lewis ubuduće se »zvala« Lak. Potreba se poklopila s trenutkom. Zavoljele su se na prvi pogled. »Dvije minute do pet«, reče vozač kroz doglasnu cijev. Guvernanta se nagnu naprijed, skinu s kuke cijev sa svoje strane i na izvrsnom ruskom (premda s engleskom intonacijom) reče u mjedeni lijevak: »Hvala, Pantamejlione.«

KIKA

»Što faraoni ovdje rade?« reče vozač. Svi su se sluţili tim šatro-vačkim izrazom za ţandarmeriju, političku policiju. Tiho se smijuljio. »Moţda školarke u podsuknjama skrivaju njemačke šifre?« Lak nije namjeravala o takvim stvarima raspravljati s vozačem. »Pantamejlione, molim vas, pođite unutra i donesite njezin kovčeg«, reče mu strogo. No, zašto su ţandari ovdje, pitala se i sama. Djevojke su uvijek izlazile na vrijeme. Ravnateljica Madame Buxhoeven, medu djevojkama poznata kao grand-maman, Institut je vodila kao prusku vojarnu — samo na francuskom. Lak je znala da je grand-maman štićenica carice udove Marije Fjodorovne i carice Aleksandre. Jedan konjički časnik i jato školaraca i studenata u odorama sa zlatnim pucetima i s kapama na glavi prođoše kroz ulazna vrata idući u susret svojim draganama. U Rusiji su čak i školarci nosili odore. Vidjevši trojicu ţandara, trgnuše se, a onda nastaviše ogledavajući se: što politička policija radi u internatu za mlade plemkinje? Ĉekajući da kćeri svojih gospodara odvezu kući, kočijaši u debelim, do gleţnjeva dugim ogrtačima podstavljenim janjećim krznom, opasani crvenim ešarpama i s polucilindrima na glavi, toptali su nogama i bavili se konjima, ali su usput i promatrali ţandare. Pet sati. Dvokrilna su se vrata Smolnoga otvorik dopuštajući traci kanarinski ţute svjetlosti da padne po stubama u smjeru velikih vrata na ogradi. »Ah, evo ih!« odloţi Lak knjigu. Na vrhu stuba, u šatoru satkanu od svjedosti, pojavi se Madame Buxhoeven, ozbiljna i stroga u crnom ogrtaču, haljini od serţa i visokom bijelom ovratniku — kao da se kreće na kotačićima poput vojnika na švicarskom zidnom satu, pomisli Lak. Njezine svjetlošću prošarane grudi, široke poput kakva obronka, bile su vidljive i na ovoj udaljenosti, a na zvuk njezina zvonkog soprana na stotinu je koraka pucao led. Premda je vani bilo ledeno, Lala spusti prozor i proviri iz automobila, sva uzbuđena. Pomisli na Sašenjkin omiljeni čaj što je čeka u malom salonu i na kekse što ih je posebno za nju kupila u Engleskom dućanu na Obali. Limena kutija Hundey&Palmers leţala je kraj nje na tamnocrvenom koţnom sjedištu. Kočijaši se uspentraše na svoja škripava vozila i smjestiše se ondje s bičem u ruci. Pantamejlion natuče vrpcama ukrašenu kapu i navuče skrletom i zlatom urešen kaputić pa, pogladivši navošteni brk, namignu Lali. Zašto muškarci očekuju da se zaljubimo u njih samo zato što pale auto, pitala se Lala dok je motor kašljucao, pijuckao, a onda najednom oţivio.

KIKA

Pantamejlion se osmjehnu pokazujući puna usta pokvarenih zuba. Glas mu zadihano dopre kroz doglasnu cijev. »Pa gdje je ta naša zgodna curica! Uskoro ću u kolima voziti dvije ljepotice.« Lala odmahnu glavom. »Poţurite se, Pantamejlione. Sanduk i kovčeg, oboje s oznakom londonskog Aspreya. Bistro! Brzo!« 2. Bio je to posljednji sat: sat ručnog rada za cara i domovinu. Sašenjka se pretvarala da izrađuje bodove na kratkim sivoţutim hlačama, ali se nije uspijevala koncentrirati i stalno se ubadala u palac Zvono je trebalo svaki čas zazvoniti i tako nju i ostale djevojke osloboditi iz osamnaesto-ljetne tamnice opremljene spavaonicama punim propuha, blagovaonicama punim odjeka i plesnim dvoranama punim alabastera. Sašenjka je bila odlučna da bude prva koja će se pokloniti pred učiteljicom, pa prema tome i prva koja će izaći iz učionice. Uvijek je htjela biti drukčija od drugih: ili prva ili posljednja, ali nikada u sredini. Stoga je i sjedila posve naprijed, najbliţe vratima. Osjećala je da je prerasla Smolni. Imala je na umu ozbiljnija pitanja od luckastih i lakoumnih razgovora kakve su vodile druge pitomice u ovom institutu za glupave plemenitaške, kako ga je Sašenjka u sebi nazivala. Ni o čemu drugom nisu razgovarale doli o koracima nepoznatih plesova, o kotiljonu, o pas d'Espagne, o pas de patineur, o svačemu i ničemu, o posljednjim ljubavnim pismima od Miše ih Nikolaše iz Garde, o plesnim haljinama po posljednjoj modi, a posebno o tome kako će pokazati svoj dekolte. O tome su nakon gašenja svjetla do u beskraj raspravljale sa Sašenjkom zato što je ona imala najrazvijenije grudi u razredu. Govorile su koliko joj zavide! Njihova plitkost nije ju samo zaprepaštavala, već i zbunjivala, zato što se, za razliku od ostalih, nije imala volje hvastati svojim grudima. Sašenjki je bilo šesnaest godina i nije više, podsjećala je samu sebe, bila djevojčica. Mrzila je školsku odoru: jednostavnu bijelu haljinu, svu od pamuka i muslina, sa slatkom pregačicom i uškrobljenim širokim ovratnikom što se spušta na ramena, u kojoj je izgledala mlado i be-zazleno. Sada je bila ţena, i to ţena sa zadatkom. Ipak, usprkos tim tajnama, nije mogla a da ne ţudi za dragom Lalom koja je vani čeka u očevu landauletu, s kurijom engleskih keksa na straţnjem sjedalu. Odsječan pljesak rukama maman Sokolove (svim se učiteljicama valjalo obraćati sa maman) prodre u Sašenjkino sanjarenje. Niska, zdepasta i

KIKA

kovrčave kose, maman zagrmi gromkim basom: »Gospođice, vrijeme je da predate svoje šiće! Nadam se da ste dobro radile za naše hrabre vojnike koji ţrtvuju ţivot za domovinu i njegovo uzvišeno veličanstvo cara!« Tog se dana ručni rad za cara i domovinu sastojao u pričvršćivanju luksuzne novotarije — patentnih zatvarača — na kratke hlače namijenjene izmučenim ruskim seljacima koji su, pozvani u vojsku, u tisućama pogibah pod zapovjedništvom Nikolaja II. Ova je zadaća izazvala mnogo suzdrţana hihotanja među učenicama. »Posebno pripazite«, bila ih je opomenula maman Sokolova, »na ovaj osjetljivi posao. Loše zašiven zatvarač moţe sam po sebi značiti dodatnu opasnost za ruskog ratnika koji je već okruţen opasnošću.« »Pa valjda tu ne drţe pušku?« prošaptala je Sašenjka djevojci do sebe. Ostale su je čule i počele se smijati. Nijedna nije pretjerano briţljivo šila. Ĉinilo se da dan nikada neće završiti: olovni su sati bih protekli od doručka u glavnoj dvorani i obaveznog naklona pred golemom slikom careve majke, carice udove Marije Fjodorovne prodornih očiju i svadljivih usnica. Pokupivši hlače s loše prišivenim zatvaračima, Maman Sokolova opet pljesnu rukama. »Minuta do zvona. Prije nego pođete, mes enfants, ţelim vidjeti najbolji naklon u cijelom polugodištu! A dobro se nakloniti znači...« »...NISKO se nakloniti!« u smijehu povikaše djevojke. »O, da, plemenite moje gospođice. Sto se naklona tiče, mes enfants, MLADIM PLEMKINJAMA pristaje NIZAK naklon. Primijetit ćete da, što neka dama ima viši poloţaj na tabeli o rangovima što nam ih je milostivo dodijelio Petar Veliki, prvi car cijele Rusije, NIŢE se klanja pred Njihovim carskim Veličanstvima. Do poda!« Kad god bi maman Sokolova rekla »nisko«, glas bi joj se spustio u još veću dubinu. »Mlade prodavačice ovlaš se klanjaju... commega«, tu lagano saţe glavu, na što Sašenjka uhvati pogled ostalih djevojaka i pokuša prikriti smiješak, »ah se DAME KLANJAJU NISKOOOO-OO! Dotaknite koljenima do, djevojke, commepi« — i maman Sokolova nakloni se s nevjerojatnom energijom, tako nisko da prekriţenim koljenima umalo dotače drveni pod. »Koja će prva?« »Ja!« Sašenjka je već bila na nogama, u rukama čvrsto stišćući koţni kovčeţić s ugraviranim imenom i platnenu torbu s knjigama. Toliko joj je bilo stalo do toga da ode da je izvela najniţi i najaristokratskiji naklon što ga je ikad uspjela napraviti, čak niţi nego kada se na dan sv. Katarine klanjala pred caricom udovom.

KIKA

»Merci, maman«, reče. Iza sebe čula je iznenađeni djevojački šapat jer je inače upravo ona bila razredna buntovnica. No, sad joj više nije bilo stalo do toga. Ne nakon ovoga posljednjeg ljeta. Sve se uzdrmalo i preobličilo zbog tajni skrivenih u onim magličastim ljetnim noćima. Kada je zvono zazvonilo, Sašenjka je već bila na hodniku. Ogleda se promotrivši visoke štukaturama ukrašene stropove, blistave parkete i električno svjetlucanje velikih lustera. Bila je potpuno sama. Školska torba na kojoj je zlatnim slovima bilo ugravirano njezino ime — baronesa Aleksandra Zeidin — visjela joj je preko ramena, ali je svoje najveće blago drţala u rukama: ruţnu platnenu torbu s knjigama koju je privijala na grudi. U njoj su bili dragocjeni svesci Zolinih realističkih romana, sumorna Njekrasovljeva poezija i strastveni prkos Majakovskoga. Potrči niz hodnik prema grand-maman koja se kao silueta ocrtavala na svjetlosti što su je bacali farovi limuzina i pred naguranim guvernantama i kočijašima koji su svi čekali da mlade plemkinje iz Smolnija povedu kućama. No, bilo je prekasno. Vrata su se duţ cijelog hodnika pootvarala i hodnik je najednom bio preplavljen nasmijanim djevojkama u bijelim haljinama s bijelim čipkanim pregačicama, bijelim čarapama i mekim bijelim cipelicama. Poput lavine pršića, hrlile su hodnikom prema garderobi. Ususret im se, dolazeći po djevojačku prtljagu, vukla gomila kočijaša u teškim cipelama, dugih brada što su zabijelile od mraza i u kabanicama što su u sebi krile ledenu sjevernu noć. Sav blistajući u kričavoj odori i sa šiljastom kapom u ruci, Pantamejlion je stajao medu njima, kao u transu zureći u Sašenjku. »Pantamejlion!« »Oh, mademoiselle Zeitlin!« trţe se on pocrvenjevši. Što li je moglo zbuniti osvajača što lomi srca u prostorijama za sluţinčad, uz osmijeh se zapita ona. »Da, ja sam. Škrinja i kovčeg nalaze se u spavaonici broj 12, kraj prozora. Ĉekajte malo... je li to nova odora?« »Da, mademoiselle.« »Tko je to smislio?« »Vaša majka, barunica Zeitlin«, doviknu on za njom nespretno se uspinjući stepenicama što su vodile do spavaonica. U što U je to maločas zurio, pitala se Sašenjka: moţda u njezine uţasne grudi ili pretjerano velika usta? Nemirno krenu prema garderobi. Na kraju krajeva, što znači vanjski izgled? Površno područje zanimanja za školarke! Vanjski izgled ne znači ništa u usporedbi s poviješću,

KIKA

umjetnošću, napretkom i sudbinom. Nasmiješi se u sebi izrugujući se majčinoj sklonosti prema skrletu i zlatu. Pantamejlionova blistava odora jasno je ukazivala na to da su Zeitlinovi skorojevići. Sašenjka je prva stigla u garderobu. Ispunjena svilenkastim ţivotinjskim krznima, smeđim, zlatnim i bijelim, kaputima, šapkama i stolama s glavama snjeţnih lisica i kanadskih kuna, prostorija kao da je odisala dahom sibirskih šuma. Navuče bundu, omota bijelu lisičju stolu oko vrata, a bijeli orenburški šal oko glave te je već bila krenula prema vratima kada, spremne za polazak kući, stadoše pristizati druge djevojke rumenih i nasmijanih lica. Izuše cipele, navukoše čizmice i kaljače, podigoše koţne školske torbe i umotaše se u bunde, cijelo to vrijeme brbljajući i brbljajući. »Kapetan de Pahlen vratio se s fronta. Doći će posjetiti maman et papa, ah znam da dolazi radi mene«, rekla je mala grofica Elena svojim drugaricama što su je slušale razrogačenih očiju. »Napisao mi je pismo.« Sašenjka je već bila gotovo izašla iz garderobe kad je čula kako nekoliko djevojaka dovikuje za njom. Kamo ide, zašto se toliko ţuri, zar ih ne moţe pričekati, što poslije namjerava? Ako misliš čitati, moţemo li i mi čitati poeziju s tobom? Molim te, Sašenjka. Gomila na kraju polugodišta već se gurala, probijajući se kroz vrata. Neka je učenica grdila oznojena starog kočijaša koji joj je, natovaren škrinjom, stao na nogu. Iako je vani vladao mraz, u dvorani je bilo grozničavo vruće. Pa ipak se Sašenjka, zabacujući na rame platnenu torbu što je grubo odudarala od raskošnosti njezine bunde, osjećala potpuno odvojenom od ostalih, okruţena nevidljivom preprekom koju nitko ne moţe prijeći. Ĉinilo joj se da u torbi moţe osjetiti pojedine knjige — Blokovu i Balmontovu antologiju, romane Anatolea Francea i Victora Hugoa. »MademoiseUe Zeitlin! Ugodne vam praznike ţelim!« slatkim joj glasom poţelje grand-maman, napola joj zapriječivši prolaz. Sašenjka uspije izustiti merci i izvesti naklon (nedovoljno nisko da bi se to dojmilo maman Sokolove). Konačno, našla se izvan zgrade. Oštri je zrak osvjeţi i pročisti, a u plućima ju je ugodno ţarilo dok joj je snijeg koso padajući štipkao obraze. Svjetla automobila i kočija tvorila su osvijetljeno područje visoko nekih sedam metara, ah ne više od toga. Iznad nje, nemilosrdno, beskrajno nebo bilo je petrogradski crno, poprskano točkicama bjeline. »Landaulet je tamo prijeko!« Pantamejlion, noseći na ramenu Aspreyev putni kovčeg, pokaza na drugu stranu prilaza. Sašenjka se kroz gomilu stade probijati prema autu. Znala je da će je, što god se dogodilo — rat,

KIKA

revolucija ih apokalipsa — njezina Lala čekati s keksima marke Hundey & Palmers, a moţda čak i s engleskim đumbirovim kolačem. A uskoro će vidjeti i taticu. Kada je neki komornik na zemlju bacio torbe, ona ih preskoči. Kada joj je put prepriječio glomazni rolls s velikim vojvodskim grbom na blistavu boku, jednostavno otvori vrata, uskoči u auto i s druge strane izađe. Motori su brektali i stenjah, trube trubile, konji njiskali i udarali kopitima, sluge su teturale pod piramidama kovčega i kovčeţića, a kočijaši i vozači psujući su pokušavah sebi prokrčiti put kroz promet, pješake i prljavi led. Izgledalo je kao da kakva vojska diţe tabor, no vojska pod zapovjedništvom generala u bijelim pregačicama, stolama od činčile i bundama od kanadske kune. »Sašenjka! Ovamo!« Lala je stajala na automobilskoj papučici izbezumljeno joj domahujući. »Lala! Idem kući! Slobodna sam!« Na tren Sašenjka zaboravi da je ozbiljna ţena sa ţivotnim zadatkom i bez vremena za tričarije ili sentimentalnost. Baci se Lali u zagrljaj, a potom u auto, udišući njegov pouzdani miris njegovane koţe i cvjetnog Engleskinjina parfema. »Gdje su keksi?« »Na sjedištu, dušice! Preţivjela si polugodište!« reče Lala čvrsto je grleći. »Kako si narasla! Jedva čekam da stignemo kući. Sve je spremno u malom salonu: pogačice, đumbirov kolač i čaj. Sada moţeš jesti Huntely & Palmersove kekse.« No, baš kad je htjela raširiti ruke i pustiti Sašenjku iz zagrljaja, preko lica joj pade nečija sjenka. »Aleksandra Samujlovna Zeitlin?« Sa svake strane automobilskih vrata stajao je po jedan ţandar. »Da«, reče Sašenjka. Najednom osjeti laganu smućenost. »Pođite s nama«, reče jedan ţandar. Stajao joj je tako blizu da mu je mogla razaznati pore na rošavu licu i dlake u riđim brkovima. »Odmah!« 3. Došli ste me uhititi?« polako zapita Sašenjka, ogledajući se oko sebe. »Ovdje mi postavljamo pitanja, gospođice«, oštro odreţe drugi ţandar kojem je dah vonjao po kiselu mlijeku, a nosio je rašljastu poenkareovsku bradu. »Ĉekajte!« zaloţi se Lala za nju. »Sašenjka je učenica. Što ćete vi s njom? To mora da je neka zabuna.«

KIKA

No, oni su već bili poveli Sašenjku prema običnim saonicama zaustavljenim s jedne strane ceste. »Pitajte nju ako vas zanima«, doviknu ţandar preko ramena, čvrsto steţući Sašenjku. »Hajde, glupava mala gaduro, reci joj. Bar ti znaš zašto smo došli po tebe.« »Ne znam, Lala! Tako mi je ţao. Reci tatici!« vrisnu Sašenjka prije nego što je uguraše u straţnji dio saonica. Kočijaš, isto tako u odori, pucnu bičem. Ţandari se uspeše za njom. Daleko od guvernantinih očiju, Sašenjka se okrenu ţandaru s bradom. »Zašto vam je toliko dugo trebalo?« zapita. »Već vas neko vrijeme čekam.« Bila je pripremila ove riječi za neminovni trenutak svojega uhićenja, no policajac, naţalost, kao da je nije slušao dok su konji posrćući jurili naprijed. Sašenjka je u ušima čula udaranje vlastita srca dok su saonice letjele kroz snijeg, baš mimo Tavričeskog dvorca i prema gradskom središtu. Zametene snijegom, zimske su ulice bile tihe. Stisnuta između podstavljenih ramena dvojice ţandara, zavali se u sjedištu, obavijena toplinom Samodrščevih slugu. Pred njom se pruţao Nevski prospekt, zakrčen saonicama i konjima, nekolicinom automobila i tramvajima koji su po sredini ulice štropotah i bacali iskre. Plinske ulične svjetiljke, zimi upaljene i danju i noću, pod snijegom su što je padao blistale kao ruţičasti krugovi svjetlosti. Sašenjka pogleda pokraj policajaca: htjela je da je opazi netko od poznanika! Sigurno će je uočiti neki od majčinih prijatelja na izlasku iz trgovine pod lukovima Gostinskog dvora, bazara na kojem su se u priprostom ruskom meteţu prodavale ruske ikone, plišani medvjedići i samovari. Ţmirkavi fenjeri i električne ţarulje na prostranim pročeljima raznih ministarstava, dvorci boje okera i blistave trgovine u gradu cara Petra minuse pokraj nje. Bio je tu Pasaţ s majčinim omiljenim trgovinama: engleski dućan s Pearsovim sapunom i kaputićima od tvida, Druce s engleskim pokućstvom, Brocard s francuskom kolonjskom vodom. Zaigrane pahuljice zaplesaše u kovitlacu i ona ovi ruke oko sebe. Uzrujana je, zaključi, a ne uplašena. Na zemlju je poslana da doţivi ovu pustolovinu, to je njezin ţivotni poziv. Kamo me vode, pitala se. U Policijsku upravu na Fontanki? No, uto saonice brzo zakrenuše na Sadovu, prolazeći mimo Mihajlovskog zamka, gdje su plemići svojevremeno umorili ludoga cara Pavla. Sad se u tmini stadoše razaznavati tornjevi Petropavlovske tvrđave. Hoće li je ţivu

KIKA

zakopati u Trubeckom bastionu? No, onda se uputiše preko Litejnog mosta. Rijeka je bila tamna, samo su na njoj svijetlila svjetla povješana po mostovima i svjetiljke na obali. Dok su prelazili na drugu stranu, Sašenjka se nagnu ulijevo da pogleda svoj ljubljeni Sankt-Peterburg, upravo onakav kako ga je izgradio Petar Veliki: Zimski dvorac, Admiralitet, Menšikov dvorac i — negdje u tmini — Brončani konjanik. Volim te, Piteru, pomisli. Car je gradu nedavno promijenio ime u Petrograd zato što je Sankt-Peterburg zvučalo previše njemački, ali je za njegove ţitelje on i dalje ostao Sankt-Peterburg ili jednostavno Piter. Piteru, moţda te više nikad, nikad neću vidjeti! Zbogom, rodni grade, zbogom tatice, zbogom Lala! Ponovi u sebi riječi jednoga od Ibsenovih junaka: Sve ili ništa! Bilo je to i njezino geslo i uvijek će to biti. A onda se pred njima ukazaše turobne tamnocrvene opeke tamnice Kresti čiji se obris uzdizao uvis sve dok njezine sjenke ne progutaše Sašenjku. Veliki se zidovi na tren nadvise na malene saonice kad se vrata otvoriše, a potom i s treskom zatvoriše za njom. Manje nalik na zdanje, a više na grobnicu. 4. S Pantamejlionom za upravljačem, delaunay-bellville brzo se spusti Suvorovskim i Nevskim prospektom i zaustavi se pred kućom obitelji Zeidin, pred gotičkim pročeljem od finskoga granita boje okera na ulici Boljša morska odnosno Velikoj primorskoj cesti. Jecajući, Lala otvori vrata što su vodila u predvorje s uzorkom šahovnice na dnu i gotovo pade preko tri djevojke koje su, s krpama privezanim za ruke i koljena, na sve četiri laštile kameni pod. »Hej, čizme su vam blatnjave!« poviče sluškinja Luda. Na sjajnim je podovima za njom ostajao trag rastopljene bljuzga-vice, ali Lala nije za to marila. »Je li barun kod kuće?« zapita. Jedna od djevojaka zlovoljno kimnu. »A barunica?« Djevojka podiţe pogled prema katu i prevrnu očima pa Lala, nastojeći da se ne posklizne na mokrom kamenu, potrča do vrata barunove radne sobe. Bila su otvorena. Iznutra je dopirao mehanički zvuk koji je podsjećao na ţeljezničku skretnicu.

KIKA

Delphine, mrzovoljna stara francuska kuharica, bila je došla po potvrdu za predloţeni jelovnik. Inače bi se takvim pitanjima trebala pozabaviti ţena, ah nije bilo tako u ovom nesređenom kućanstvu, kako je Lala jako dobro znala. Delphini, puti nalik na voštanicu i mršavoj kao prut, na vrhu je dugačka nosa uvijek visjela nekakva kapljica koja se prijeteći nadvijala nad jelima. Lala se sjeti Sašenjkine opčinjenosti tom kapljicom. A što ako joj to padne u boršč, pitala je, a sive su joj se oči krijesile. »Oni vam nisu ni od kakve pomoći, mon baron« usplahireno je govorila kuharica u smeđoj nabranoj haljini. »Razgovarat ću s njima ako hoćete, izdvojiti ih.« »Hvala vam, Delphine,« reče barun Zeitlin. »Uđite, gospođo Lewis!« Kuharica ostade stajati uspravno kao breza, oholo se ukoči i bez osvrtanja prođe pokraj dadilje. U barunovoj radnoj sobi mogla je Lala i kroz suze osjetiti miris koţe i cigara. Mračna i obloţena orahovinom, prostorija je bila pretrpana skupim neredom i osvijetljena električnim svjetlima pod nabranim zelenim sjenilima. Uz svaki su se zid uzdizale palme. Portreti obješeni na lance što su visjeli sa stropa gledali su odozgo na isklesane glave, male figurice u salonskim kaputima i cilindrima, te potpisane sepija fotografije što su prikazivale cara i nekoliko velikih vojvoda. Bjelokosne lepeze, deve i slonovi pomiješani s ovalnim kamejama nizah su se na stolu za kartanje presvučenom zelenom čohom. Barun Samuel Zeidin sjedio je na čudnom novom izumu koji je ritmično podrhtavao poput konja u kasu ovisno o tome kako je barun pomicao uglačane čelične poluge, drţeći šake na drvenim ručicama, lako zarumenjelih obraza i s ostatkom cigare među zubima. Kaskajući stolac bio je smišljen za poticanje barunovih crijeva na rad nakon jela. »Što je, gospođo Lewis? Što se dogodilo?« Trudeći se da ne zajeca, guvernanta mu sve ispriča, a on odmah skoči s kaskajućeg stolca. Dok je ponovo pripaljivao cigaru koju nikad nije ispuštao iz usta, Lala primijeti da mu ruke lagano podrhtavaju. Potanko je ispita, posve poslovno. Zeitlin je jedini odlučivao o tome kada će razgovor što ga vodi biti topao, a kada hladan. Lala se, i to ne prvi put, saţali nad djecom iz viših krugova koju roditelji ne mogu voljeti kao što voli običan svijet. Potom, duboko udahnuvši, zagleda se u svojeg poslodavca, u intenzivan pogled toga vitkog, pristalog muškarca svijetla brka i s bradom kao u Edwarda VII pa shvati da se, ako se i u koga moţe pouzdati da će njezinu Sašenjku vratiti kući, moţe pouzdati u baruna.

KIKA

»Molim vas, prestanite plakati, gospođo Lewis«, reče barun Zeitlin, vlasnik Angloruske naftne banke u Bakuu i Sankt-Peterburgu, pruţajući joj svileni rupčić što ga je izvadio iz dţepa salonskog kaputa. Smirenost u trenucima krize nije kod njega bila tek jedan od ţivotnih zahtjeva i civilizacijski biljeg, već umijeće, gotovo religija. »Suze je neće izvući odande. Sada sjednite. Priberite se.« Zeidin vidje kako je Lala duboko udahnula, dotaknula kosu i zagladila haljinu. Sjedila je skupivši ruke, nastojeći se ohrabriti, biti smirena. »Jeste li ovo spomenuli kome u kući?« »Ne«, odvrati Lala čije se srcoliko lice, ovako urešeno bistrim suzama, Zeidinu činilo nepodnošljivo privlačnim. Samo joj se visoki glas nije uklapao u sliku. »Ali Pantamejlion zna za to.« Zeidin obiđe pisaći stol i pozvoni povukavši baršunastu vrpcu. Pojavi se sluškinja, lakonoga seljačka cura prćasta nosa, što ju je obiljeţavalo kao djevojče s obiteljskih posjeda u Ukrajini. »Luda, reci Pantamejlionu da pripremi pierce-arrowa u garaţi«, reče Zeitlin. »Da, gospodaru«, reče ona lako se naklonivši u struku: pravi seljaci na seoskim posjedima još se uvijek klanjaju svojim gospodarima, pomisli Zeidin, no ovi iz grada samo se tome podruguju. Kad su se vrata radne sobe zatvorila za Ludom, Zeidin utonu u stolac s visokim naslonom, izvuče zelenu koţnu kutiju sa zlatnim monogramom i odsutno iz nje izvadi cigaru. Pogladivši svijene duhanske listove, skide s njih vrpcu i onjuši ih provlačeći cigaru ispod nosa i preko brkova tako da je njome doticao usnice. Potom, uz bljesak teških puceta za orukvice, dohvati srebrni noţić i odreza joj vrh. Polaganim i senzualnim pokretom stavi cigaru između palca i kaţiprsta vrteći je u ruci kao kapelnički štapić. Potom je stavi u usta i podiţe draguljima ukrašeni srebrni upaljač u obliku puške (poklon ministra rata za kojeg je proizvodio drvene puščane kundake namijenjene ruskom pješaštvu). Zamirisa benzin. »Calme-toi, gospođo Lewis«, reče on Lali. »Sve je moguće. Nekoliko telefonskih razgovora i opet će biti kod kuće.« No, ispod te prividne samopouzdanosti srce mu je lupalo: njegovo je jedino dijete, njegova Sašenjka, sada negdje u nekoj ćeliji. Od pomisli na kakva policajca ili, još gore, kriminalca, pa čak i ubojicu koji bi je mogao dotaknuti osjeti u grudima oštru bol u kojoj je bilo ponešto stida, dašak smetenosti i trunčica krivnje, ali to brzo odbaci od sebe. To je uhićenje ili pogreška ili plod spletke što ju je skovao neki zavidni ratni opskrbnik, ali će smireni zdrav razum, neusporedive veze i izdašno novčano podmazivanje sve to srediti. Izašao je on već na kraj i s većim izazovima

KIKA

no što je puštanje neduţne djevojke na slobodu: njegov dolazak iz unutrašnjosti i uspon na sadašnji poloţaj u Sankt-Peterburgu, mjesto na tabeli o rangovima, sve veće bogatstvo, pa čak i Sašenjkin ulazak u Smolni institut, sve je to potvrda njegove čelične procjene raznih mogućnosti i pomne pripreme, dobre sreće i prihvaćanja zasluţenih nagrada bez ustručavanja. »Gospodo Lewis, znate li išta o samom uhićenju?« bojaţljivo zapita. Moćan u svakom drugom pogledu, bio je ranjiv u vlastitoj kući. »Ako nešto znate, bilo što što bi moglo pomoći Sašenjki...« Kroz sivi se dim Laline oči susretoše s njegovima i na njima zadrţaše. »Moţda biste se trebali raspitati kod njezinog ujaka?« »Kod Mendela? Pa zar on nije u progonstvu?« »Vrlo vjerojatno.« Zeidin osjeti oštrinu u glasu koji je uvijek zvučao kao da pjeva uspavanku upućenu njegovu djetetu i prepoznade pogled iz kojega shvati koliko malo poznaje vlastitu kćer. »Ali prije nego što su ga posljednji put uhitili«, nastavi ona, »rekao mi je da ova kuća za njega više nije sigurna.« »Više nije sigurna...«, promrmlja Zeidin. Time mu je htjela reći da tajna policija motri na njegovu kuću. »Znači, Mendel je pobjegao iz Sibira? A Sašenjka je s njime u vezi? Taj vraţji Mendel! A zašto meni nitko ništa ne govori?« Mendel, ţenin brat, Sašenjkin ujak, bio je nedavno uhićen i zbog revolucionarne zavjere osuđen na pet godina administrativnog progona. No, sada je pobjegao pa je moţda i Sašenjku uvukao u svoje pokvarene makinacije. Lala ustade odmahujući glavom. »Ĉujte, barune, znam kako nije umjesno da ja...« Zagladi haljinu s cvjetnim uzorkom, tako samo još jače naglašavajući svoje obline. Zeitlin ju je promatrao poigravajući se niskom od zada, jedinom neruskom natruhom u cijeloj izrazito ruski uređenoj prostoriji. Iza njih se najednom nešto pokrenu. »Šalom akjkum!« zagrmi bradonja širokih, ramena, u dugačku kaputu od samurovine, s astrahanskom šubarom i visokim čizmama nalik na husarske. »Ništa me ne pitajte o sinoćnjoj večeri! Istresao sam i posljednju kopjejku iz dţepa, ali tko to još broji?« Otvorila su se vrata što su vodila u barunovo svetište i u radnu je sobu dopro vonj po kolonjskoj vodi, votki i ţivotinjskom znoju najavljujući Gideona Zeidina. Barun se trţe znajući da mu brat navraća u kuću samo kad mora popuniti fondove.

KIKA

»Ona cura sinoć koštala me pravo bogatstvo«, reče Gideon. »Najprije kartanje. Onda večera u Donanu. Konjak u Europi. Cigani kod Medvjeda. Ali, isplatilo se. To ti je raj na zemlji, ha? Ispričavam se, gospodo Lewis!« Teatralno se nakloni, a krupne mu crne oči bljesnuše ispod čupavih crnih obrva. »Pa ima h čega u ţivotu osim svjeţih usana i puti? Vrag neka nosi sutrašnjicu! Sjajno se osjećam!« Gideon Zeitlin dotače gospođu Lewis po vratu, na što ona poskoči, a on joj omirisa kosu briţljivo učvršćenu ukosnicama. »Krasno!« mrmljao je obilazeći oko pisaćeg stola da se izljubi sa starijim bratom, utisnuvši mu dva vlaţna poljupca na obraze i jedan na usta. Baci u kut vlaţnu bundu koja ostade ondje leţati poput ţive ţivotinje, a sam se smjesti na sofu. »Gideone, Sašenjka je u nevolji...«, umorno poče Zeitlin. »Ĉuo sam, Samoilo. Ti idiiioti!« riknu Gideon koji je za sve pogreške čovječanstva krivio zavjeru raznih budala, što je uključivalo svakoga osim njega samoga. »Bio sam u redakciji pa sam vijest dobio sa samog izvora. Ne spavam još od noćas. Ali, drago mi je što mama takvo nešto nije doţivjela. Ti si dobro, Samoilo? Srčeko je u redu? Kako je s probavom? A pluća? Pokaţi jezik.« »Drţim se«, odvrati Zeidin. »Da ja vidim tvoj.« Premda su se braća potpuno razlikovala i po izgledu i po karakteru, mlađem novinaru bez prebijene pare i starijem izbirljivom nabobu zajedničko je bilo posve ţidovsko uvjerenje da su u svakom času na pragu smrti od angine pektoris, slabih pluća (s tendencijom k sušici), loše probave i čira na ţelucu, sve to pogoršano neuralgijom, zatvorom i hemeroidima. Najbolji su se liječnici u Sankt-Peterburgu nadmetali s berlinskim i londonskim specijalistima te lječilištima u Biarritzu, Bad Emsu i Karlovim Varima za pravo da liječe te nemoćne bolesnike čija su tijela za liječničku struku bila ţivi zlatni rudnik. »U svakom trenutku mogu umrijeti, vjerojatno opet vodeći ljubav s generalovom curom, ali kvragu i s tim! Gehenu... pakao... knjigu ţivota i sve te ţidovske šuplje rječetine neka nosi vrag! Sve u ţivotu, to je sada i ovdje. Nema ničega poslije ovoga! Proklinju me glavna zapovjednica i njezine pobočnice« — Vera, Gideonova ţena i velika patnica, te njihove dvije kćeri. »Mene? Pa baš mene! Nego, jednostavno ne mogu odoljeti. Neću ništa traţiti od tebe dugo vremena, čak godinama! Moj kockarski dug iznosi...« — tu nešto prošapta bratu na uho. »Daj mi sad dar za bar micvu, Samujlo: daj mi mazumu i neću te više moljakati!« »Kamo ćeš s tim?«

KIKA

Ključem koji mu je visio o zlatnom satnom lancu Zeitlin otključa drvenu kutiju na pisaćem stolu. Pruţi bratu dvije stotine rubalja, što je bila poprilična svota. Zeidin je govorio ruski poput dvorskog komornika, bez ţidovskog naglaska, a mislio je da Gideon u svoj govor ubacuje jidiš i hebrejske izraze samo da bi ga zadirkivao zbog društvenog uspona, da bi ga podsjetio na to odakle potječe. Kako je on na to gledao, za mladim se bratom još uvijek vukao miris očeva dvorišta u Području naseljavanja, gdje su Ţidovi u carističkoj Rusiji morali ţivjeti. Promatrao je kako Gideon uzima novčanice i širi ih u lepezu. »Ovo je za mene. Sad mi treba još toliko da podmaţem dlanove nekolicini idiiiota.« Zeitlin, koji je, osjećajući se krivim zbog bratove bespomoćnosti, rijetko odbijao Gideonove zahtjeve, ponovno otvori onu kutijicu. »Uzet ću u engleskom dućanu malo londonskog kolača sa suhim voćem, otkriti gdje je Sašenjka, podijeliti nešto tvoje prljave mazume policajcima i ćatama i izvući je ako budem mogao. Nazovi redakciju ako me zatrebaš. Gospođo Lewis!« Još jedan drzak naklon i Gideona više nije bilo, a vrata se zalupiše za njim. Sekundu potom, opet se otvoriše. »To znaš, da se Mendel muva okolo? Izašao je iz ćorke! Ako vidim tog šmendrika, tako ću ga zviznuti da će s onim svojim ojačanim čizmama sletjeti ravno Lenjinu u krilo. Sve sami idiiioti ti boljševici!« Vrata se po drugi put zalupiše. Zeitlin na nekoliko sekundi pokri lice rukama, zaboravljajući da je Lala još uvijek ondje. Onda, duboko uzdahnuvši, posegnu za nedavno uvedenim telefonom, koţnom kutijom sa slušalicom obješenom sa strane o kuku. Triput udari odozgo po kutiji i progovori u mikrofon: »Halo, centrala? Spojite me s ministrom unutrašnjih poslova, s Proto-popovim! Petrograd 234. Da, odmah, molim!« Dok je čekao da ga centrala spoji s posljednjim ministrom unutrašnjih poslova, Zeitlin ponovo zapali cigaru. »Barunica je kod kuće?« zapita Lalu. Guvernanta kimnu. »A starci, naš putujući cirkus?« Tako je nazivao tasta i punicu koji su ţivjeli u stanu iznad garaţe. Lala opet kimnu. »Barunicu prepustite meni. Hvala vam, gospođo Lewis.« Kad je Lala za sobom zatvorila vrata, zapita ne obraćajući se nikome posebno:

KIKA

»Sto li je zaboga Sašenjka učinila?« a potom mu se glas promijeni: »Ah, halo, ministre, ovdje Zeitlin. Oporavili ste se od gubitka na pokeru, ha? Zovem vas u vezi s osjedjivim obiteljskim pitanjem. Sjećate se moje kćeri? Da, nje. E, pa, čujte...« 5. U ţandarmerijskom pritvoru unutar crvenih zidova tamnice Kresti čekala je Sašenjka, još uvijek u kaputu od samurovine i stoli od polarne lisice. Smolnijevska haljina i pregačica već su bile umrljane masnim otiscima prstiju i crnom prašinom. Bih su je ostavili u čekaonici s betonskim podovima i zidovima od iverice. Ugaţen se trag pruţao od vrata do klupa, a odande do pulta na koji bi se uhićenici oslanjah laktovima dok bi im uzimah podatke. Na svemu su tisuće što su ovuda prošle ostavile biljeg. Kurve, obijači sefova, ubojice, revolucionari, svi su čekali zajedno sa Sašenjkom. Ţene su je fascinirale: najbliţe njoj, zaudarajući po piću, sjedila je ţena nalik na nadutog morţa, grube ruţičastobrončane koţe i u vojničkom kaputu koji je pokrivao nešto što je nalikovalo na baletnu suknjicu. »Šta oćeš, pizdo?« zareţi ona. »Sta buljiš?« Postidjevši se, Sašenjka se najednom uplaši da će je ovo čudovište udariti. Umjesto toga, ţena se nagnu naprijed, uţasno joj se pribliţivši. »Ja sam ti obrazovana ţena, a ne uhčarka kako moţda izgledam. Sve to učinilo mi je ono kopile, istukao me i...« Uto prozvaše njezino ime, no ona je i dalje govorila, sve dok ţandar ne otvori pregradu na pultu i ne odvuče je za sobom. Dok su se metalna vrata s treskom zatvarala za njom, još je uvijek vikala: »Vi pizde, ja sam obrazovana ţena, mene je ono kopile prebilo...« Sašenjki odlanu kad je ţena otišla, a onda se posrami, ali se onda prisjeti da stara kurva ne pripada proletarijatu, već degeneriranoj burţoaziji. Hodnici pritvorske zgrade bili su silno prometni: muškarce i ţene odvodili su u ćelije, vodili na ispitivanje, slali na dug put u sibirsko progonstvo. Neki su jecali, neki spavali — sav im se ţivot u tome sastojao. Ţandar za pultom i dalje je promatrao Sašenjku kao da gleda pauna u svinjcu. Sašenjka iz torbe izvadi knjige s pjesmama. Pretvarajući se da čita, prelistavala je stranice. Kad je naišla na komad cigaretnog papira na kojemu je sitnim slovima nešto bilo napisano, ogleda se, široko se osmjehnu svakom policajcu koji bi u tom času slučajno gledao prema njoj, a onda strpa papirić u usta. Ujak Mendel bio ju je naučio što treba učiniti. Papirići nisu imali pretjerano loš okus i nije ih bilo odveć teško

KIKA

progutati. Do trenutka kad je na nju došao red da joj na prijemnom pultu zabiljeţe podatke, već je bila uništila sve dokaze koji bi je mogli okriviti. Potom zatraţi čašu vode. »Pa ti se šališ«, odvrati policajac koji je bio zapisao njezino ime, dob i drţavljanstvo, ali joj je odbio išta reći o tome za što je terete. »Curo, nije ti ovo hotel Europa.« Ona podiţe sive oči k njemu. »Molim vas«, reče. Uz kreštav smijeh, tresnu on na pult napuknutu šalicu s vodom. Dok je pila, jedan je ţandar prozva po imenu. Drugi, sa sveţnjem ključeva, otvori ojačana čelična vrata i Sašenjka ude u naredni dio Kre-stija. Zapovjediše joj da uđe u neku sobicu i natjeraše da se svuče, a onda je pretraţi ogromna čuvarica u prljavoj pregači. Nitko je do tada, osim drage Lale, još nije bio vidio golu (guvernanta joj je još uvijek svake večeri pripremala kupku), no reče sama sebi kako to nije vaţno. Ništa nije bilo vaţno osim stvari za koju se zalaţe, njezina Svetog Grala, kao i toga da se napokon nalazi ovdje gdje bi se svaka časna osoba trebala nalaziti. Ĉuvarica joj vrati odjeću, ali zadrţa kaput, stolu i torbu s knjigama. Sašenjka potpisa i zauzvrat dobi potvrdu. Zatim su je fotografirali. Ĉekala je u redu sa ţenama koje su se neprestano češale. Zaudaralo je na znoj, mokraću i menstrualnu krv. Fotograf, stariji čovjek u smeđem odijelu i s tankom kravatom, bez zuba i očiju nalik na rupe u izdubljenoj tikvi, grubo ju je smjestio nasuprot tronošcu na kojem se nalazio ogroman fotografski aparat nalik na

koncertinu. Nestao je pod tkaninom pa mu se odande još samo čuo prigušeni glas: »Dobro, anfas. Uspravi se. Pogledaj nalijevo, pogledaj nadesno. Cura iz Smolnoga, ha, kći bogatog tatice? Nećeš dugo ostati ovdje. Bio sam ja jedan od prvih fotografa u Piteru. A radim i obiteljske portrete pa me moţeš preporučiti tatici... Eto, gotovi smo!« Sašenjka spozna da je njezino uhićenje sada zauvijek zabiljeţeno pa se široko osmjehnu, što samo potaknu brzo fotografovo blebetanje: »Smiješak! Kakvo iznenađenje! Stoku koja ovuda prolazi većinom nije briga kako će ispasti, ah ti ćeš izgledati predivno. Obećajem.« Potom je čuvar ţućkaste puti, ne mnogo stariji od nje, povede prema njezinoj ćeliji. Baš kad se spremila ući onamo, odnekuda se pojavi sluţbenik u sivoj odori s opasačem. »Dobro je, dečko. Ja ću to preuzeti.«

KIKA

Taj je kicoš s nekoliko pruga na epoletama očevidno bio na duţnosti. Sašenjka osjeti razočaranje: bila bi voljela da s njome postupaju kao sa stvarnom osobom, kao sa seljankom ili radnicom. Pa ipak, djevojci iz Smolnoga u njoj laknu kad je on ljubazno dotaknu po nadlaktici. Svuda oko nje hladni je kamen odjekivao povicima, gunđanjem, zveckanjem ključeva, lupom vrata i zaključavanjem brava. Netko je vikao: »Jebeš sve vas, jebeš cara, svi ste vi njemački špijuni!« No, zapovjednik u dolamici i čizmama nije obraćao paţnju na to. Ruku je još uvijek drţao na Sašenjkinoj nadlaktici i uţurbano govorio. »Imali smo već ovdje nekoliko studenata i učenika, ali vi ste prva iz Smolnoga. Ĉujte, ja volim >političke<. Ne kriminalce, to je šljam. Ah zbog vas >političkih<, zbog vas obrazovanih ljudi, posao mi postaje zadovoljstvo. Mogli biste se iznenaditi u vezi sa mnom. Nisam vam ja tipičan ovdašnji čuvar. Ĉitam vam ja, čak sam pročitao i malo tog vašeg Marxa i Plehanova. Zbilja. I još dvije stvari: slab sam na švicarsku čokoladu i Brocardovu kolonjsku vodu. Osjetilo njuha jako mi je sofisticirano: pogledajte mi nos!« Raširi uske nosnice, a Sašenjka se poslušno zagleda u njih. »Imam osjetilne pupoljke kao u esteta, a ipak sam ovdje, zaglibio u ovom pajzlu. Vi imate neke veze s barunom Zeidinom? Evo kako ćemo. Pobrinite se da dozna moje ime. Volkov, narednik S. P. Volkov.« »Pobrinut ću se, narednice Volkov«, odvrati Sašenjka trudeći se da se ne počne daviti od zagušljivog mirisa kolonjske vodice s dodatkom lavande. »Nisam tipični čuvar, jelda? Jeste li se iznenadili?« »O, da, narednice, jesam.« »Svi mi to kaţu. A sad, gospođice Zeidin, evo vašeg smještaja. Ne zaboravite, narednik Volkov za vas je prijatelj, a ne tipičan čuvar!« »Nimalo tipičan.« »Još samo tren i već će vam nedostajati moja kolonjska voda«, opomenu je on. Jedan straţar otvori vrata i grubo je gurnu unutra. Sašenjka se okrenu i posegnu za zapovjednikom, pa čak i podiţe ruku, no njega više nije bilo. Zadah ţena naguranih u skučenom prostoru zapahnu joj nosnice. To je prava Rusija, reče u sebi osjećajući kako joj se zadah truleţi uvlači u odjeću. Vrata se zalupiše za njom. Ključ se okrenu u bravi. Sašenjka je stajala pogrbljenih ramena, svjesna mračnoga tjeskobnog prostora pred sobom u kojem je sve vrvjelo od sjenovitog, opreznog ţivota. Prdeţ, gunđanje,

KIKA

kihanje, pjesma i kašalj nadmetali su se sa šaptom i zvukom dijeljenja karata. Sašenjka se polagano okrenu osjetivši na licu smrdljivi vonj što je, sad vruć, sad hladan, dopirao od dvadesetak-tridesetak ţena. Tamu je razbijala jedna jedina petrolejka. Zatvorenice su stajale uza zidove ili leţale na slamaricama na hladnom i prljavom tlu, spavajući, kartajući se, a neke su se čak i uzajamno grlile. Dvije polugole starice jedna su drugoj, poput majmunica, trijebile uši među stidnim vlasima. Niska je pregrada označavala zahod odakle su dopirali stenjanje i pljusak tekućine. »Poţuri!« vikala je sljedeća ţena u redu. Debeljuca kosih istočnjačkih očiju leţala je čitajući Tolstojeve Ispovijedi, dok je kao kostur mršava ţena u dugačkom muškom vojničkom kaputu prebačenom preko platnenoga seljačkog haljetka naglas deklamirala iz pornografskog pamfleta o carici, Rasputinu i njihovoj zajedničkoj prijateljici, gospođi Virubovoj. »Tri je bolje nego jedno«, reče monah. »Ana Virubova, sise su ti sočne poput sibirskog pečata, ali ništa ne moţe nadmašiti uspaljenu carsku pičku kao što je u vas, carice moja!« Razlijeţe se smijeh. Ĉitačica zastade. »Tko je ovo? Grofica Virubova ravno s dvora medu običan pak?« Stvorenje u teškom kaputu skoči na noge. Zagazivši na neki usnuli lik koji se na to poţali jaukom, jurnu na Sašenjku i pograbi je za kosu. »Ti bogata mala gaduro, ne gledaj tako u mene!« Po prvi put nakon uhićenja Sašenjku obuze strah, i to ozbiljno, strah od kojega joj se utroba stezala, a grlo gorjelo. Prije no što se snašla, dobi udarac po ustima i pade, ali se ono stvorenje baci odozgo na nju da je zgnječi. Borila se za zrak. Uplašivši se da će umrijeti, pomisli na Lalu, na grand-maman u školi, na konjića na ladanju... No, najednom netko podiţe napadačku s nje i odbaci je ustranu. »Polako, gaduro. Ne diraj je! Mislim da je ona jedna od naših.« Debeljuškasta ţena stajala je nad njom s otvorenom Tolstojevom knjigom u ruci. »Sašenjka? Ćelijske starješine ţele ti dobrodošlicu. Sutra ujutro pojavit ćeš se pred odborom. A sad hajde da malo odspavamo. Moţeš led sa mnom na slamaricu. Ja sam drugarica Nataša. Ne poznaješ me, ali ja točno znam tko si ti.« 6.

KIKA

Ţandarmerijski kapetan Sagan, zavaljen u omiljeni naslonjač u Carskom jahtnom klubu u Boljšoj morskoj, baš je u desni utrljavao kokain kad se na vratima pojavio njegov adutant. »Ekselencijo, smijem li izvijestiti?« Sagan vidje kako pristali ađutant pogledom brzo prelijeće po ogromnoj, praznoj prostoriji opremljenoj koţnim naslonjačima i novinama na engleskom, francuskom i ruskom. Iza biljarskog stola visjeli su portreti klupskih predsjednika s prsima punim ordenja, a na drugom kraju prostorije, iznad usplamtjele vatre od drveta što je mirisalo po jabukama, mogle su se vidjeti vodnjikavo plave oči cara Nikolaja II. »Izvijestite, Ivanove.« »Ekselencijo, uhitili smo revolucionarne teroriste. Našli smo dinamita, streljivo, mauzere, letke. Medu njima je i jedna školarka. General kaţe da počnete od nje, i to odmah, prije nego što je ona velika zvjerka od njezinog tatice izvuče iz toga. Vani nas čeka faeton.« Kapetan Sagan podiţe se na noge i udahnu. »Jeste li za piće, Ivanove, ih za malo ovoga?« pruţi mu on srebrnu kutiju. »Novo sredstvo za okrepu koje sam dobio od doktora Gempa, pomaţe pri umoru i glavobolji.« »General kaţe da treba poţuriti.« »Umoran sam«, reče Sagan, premda mu je srce ludo udaralo. Bila je ovo već treća ratna zima i on je prekomjerno radio, tako jako da se iscrpio. Nije bio samo pripadnik ţandarmerije, bio je i stariji časnik u Ohrani, carevoj tajnoj policiji. »Njemački špijuni, boljševici, socijalistički revolucionari, svakojaki izdajnici Ne moţemo ih dovoljno brzo povješati. A onda, tu je i Rasputin. Barem načas sjednite.« »Dobro. Konjak«, reče Ivanov, za nijansu previše nevoljko za Saganov ukus. »Konjak? Sklonosti vam postaju pomalo skupe, Ivanove«, potrese Sagan srebrnim zvoncem. Posluţitelj, visok i tanak kao čačkalica, očevidno odan piću, kliznu kroz vrata kao da se kreće na skijama. »Dva konjaka, i to brzo«, naruči Sagan uţivajući u mirisu cigara, kolonjske vode i paste za cipele, bitnoj značajki časničkih blagovaonica i dţendemenskih klubova diljem Carstva. Kada piće stiţe, dvojica muškaraca ustadoše, nazdraviše caru, istrusiše konjak i pohitaše u predvorje. Navukoše vojničke kapute preko odore i staviše šapke pa izađoše na ledenu studen. Bezoblične su pahuljice bez ikakva reda plesale oko njih. Bila je već ponoć, ali je svjeţi snijeg pod punim mjesecom sjao nadnaravnim plavetnilom. Kokain je, zaključi Sagan, za pripadnika tajne

KIKA

policije idealno sredstvo za okrepu zato što mu intenzivira promatranje, izoštrava pogled. Faeton, taksi-fijaker s jednim konjem kojem je dah iz nozdrva sukljao poput gejzira i kočijašem nalik na gomilu odjeće što hrče, već ih je čekao. Ivanov gurnu kočijaša i ćelava se glava pomoli iz ovčjeg koţuha, ruţičasta, sjajna i mutnih očiju, poput groteskna dojenčeta što se rodilo pijano i slijepo. Sagan, još uvijek uzdrhtala srca, pogledom je pretraţivao ulicu. S hjeva se zlatna kupola Isakijevskog sabora zloslutno uzdizala nad okolnim kućama, kao da će ih svaki čas zgnječiti. Niţe zdesna, vidio je ulaz u Zeidinovu kuću. Provjeri ekipu za nadzor. Da, lik s brkovima u zelenom kaputu i polucilindru virka iza ugla: to je Batko, bivši kozački dočasnik, puši cigaretu na ulazu u stambenu zgradu preko puta. (Kozaci i bivši dočasnici bili su najbolji »vanjski agenti«, agenti zaduţeni za nadzor.) A malo dalje niz ulicu u droški je spavao kočijaš: Sagan se nadao da ipak ne spava uistinu. Rolls-royce, s lancima na kotačima, a na vratima s grbom Roma-novih, promače mimo njih. Sagan je znao da pripada velikom vojvodi Sergeju i da se to on vraća kući s balerinom koja je istodobno bila njegova ljubavnica i ljubavnica njegova rođaka, velikog vojvode Andreja. S Plavog mosta preko Mojke odjeknuše povici, zvuk udaraca šakom i škripe čizama te pada tijela po nabijenom snijegu. Neki mornari iz Kronštadta tukli su se s vojnicima — tamnoplave odore protiv ţutosmeđih. Uto, baš kada je Sagan jednom nogom zakoračio u faeton, uz riku motora dojuri Benzova limuzina. Iz nje iskoči livrirani vozač i otvori koţom presvučena vrata, a kroz njih iskorači ocvao lik, rumenih obraza i odjeven u bundu. Manujlov-Maneševič, špijun, ratni profiter, Rasputinov prijatelj, rođen kao Ţidov, pokršten kao pravoslavac, progura se pokraj Sagana hitajući da uđe u Carski jahtni klub. U limuzini Sagan nazre zguţvani skrletni saten i kanadsku kunu ispod blijeda grla. Smuči mu se od zadaha znoja i dima cigare pa uđe u kola. »Eto na što je spalo carstvo«, reče on Ivanovu. »Cifutski špijuni i utjecajni kramari. Svakodnevna sablazan!« »Ijaaaa!« dreknu kočijaš pucnuvši bičem malo preblizu Saganovu nosu. Faeton zanoseći se krenu naprijed. Sagan se zavali u sjedalu i dopusti svjetlima grada što ga je osnovao Petar Veliki da lebde mimo njega. Konjak je bio poput grude rastopljena zlata što mu je švrljala po ţelucu. Cijeli je njegov ţivot bio ovdje, u prijestolnici najvećega svjetskog carstva kojim su upravljah silno blesavi ljudi, i to usred najstrašnijeg rata što ga je svijet ikad upoznao. Sagan sam sebi reče

KIKA

kako car ima sreće što on i njegovi kolege još uvijek vjeruju u njega i njegovo pravo da vlada, sreće što su toliko budni, sreće što oni neće ni pred čim zastati kada bude trebalo spašavati cara i njegovu histeričnu ţenu, bez obzira na njezine prijatelje... »Znaju šta ja mislim, baron}« reče kočijaš što je sjedio pokraj svojih putnika, a nos mu je, nalik na rilo bradavičaste svinje, osvjetljavao faetonov fenjer. »Zob opet ide gore! Još jedno povišenje cijena i nećemo konje moći ni nahraniti. Svojevremeno je, sjećam se ja dobro tog vremena, zob bila samo po...« Zob, zob, zob, od tih je prokletih kočijaša što su upravljah kolima ili saonicama Sagan samo to slušao. Duboko udahnu dok mu je krv zasićena kokainom kuljala kroz sljepoočice poput gorske bujice. 7. "Kamo ćeš večeras?« pitao je Zeitlin ţenu. »Ne znam«, sanjarski uzdahnu Arijadna Zeidin. Bila je ispruţena na divanu u svojem budoaru uređenom u ruţičastoj boji puti, odjevena samo u čarape i gaćice. Sklopi oči kad joj sluškinja vrućim škarama uze kovrčati kosu. Glas joj je bio tih i promukao, a riječi se stapale jedna s drugom kao da je već pomalo pripita. »Ideš sa mnom u provod?« »Draga, ovo je vaţno.« On sjede na stolac pokraj divana. »Pa, moţda kod barunice Rozen na par koktela, onda na večeru u Donan, malo na ples u Akvarij — volim to mjesto, jesi h vidio one drvne ribe po svim zidovima? A onda, čuj, nisam sigurna... Ah, Njuna, da vidim, večeras sam raspoloţena za nešto od brokata.« Iz sobe za odijevanje pojaviše se dvije sluškinje, Njuna noseći kutiju za nakit, a druga djevojka s gomilom haljina prebačenih preko ruke. »Ma, daj, Arijadna. Moram znati kamo ideš!« prasnu Zeitlin. Arijadna se naglo uspravi na divanu. »Sto se događa? Izgledaš uznemireno. Je h u pitanju krah Burze ili...«, tu mu se njeţno osmjehnu bljesnuvši bijelim zubima, »ili se ti to učiš ljubomori? Nikad nije kasno, znaš. Ţena voli kad se nad njom bdije.« Zeitlin povuče dim iz cigare. Njihov se brak odavno sveo na ovakve kratke razgovore prije no što će oboje, ali svatko za sebe, uroniti u sanktperburšku noć, premda su se još uvijek zajedno pojavljivah na balovima i formalnim večerama. Zirnu prema nepospremljenoj postelji u kojoj je njegova ţena danju toliko vremena provodila u spavanju. Pogled mu pade na haljine od batista, šifona i svile, na boce napitaka i mirisa, na

KIKA

napola popušene cigarete, na iscjeljujuće kristale te na sve ostale hirove i raskošne drangulije, no najduţe se zadrţa na Arijadni i njezinoj snijeţno bijeloj koţi, širokim ramenima i ljubičastim očima. Još je uvijek bila lijepa, premda su joj oči bile krvlju podlivene, a na sljepoočicama joj se isticale ţile. Ona raširi ruke i pruţi ih prema njemu, a miris se tuberoze predivno miješao s mirisom njezine koţe, no on je bio previše zabrinut da bi se upuštao u uobičajene igre. »Ţandari su uhitili Sašenjku«, objasni. »Na samim školskim vratima. Noć će provesti u Krestiju. Moţeš h zamisliti tamošnje ćelije?« Arijadna trepnu, a blijedo joj se lice neznatno namrgodi. »To mora da je nekakv nesporazum. Ona je stalno zadubljena u knjige, teško je i zamisliti da bi mogla počiniti ma kakvu glupost.« Zagleda se u njega. »Pa valjda je moţeš još večeras izvući odande, Samuile? Nazovi ministra unutrašnjih poslova. Zar ti on ne duguje novac?« »Maločas sam nazvao Protopopova. Kaţe daje ozbiljno.« »Njuna?« dade Arijadna znak osobnoj sluţavki. »Mislim da ću obući brokatnu haljinu sljezove boje sa zlatnim preklopom i volanima od Madame Chanceau, a uz to ću nositi višestruku bisernu ogrlicu i safirni broš...« Zaidin je počinjao gubiti strpljivost. »Dosta je bilo, Arijadna.« Prijeđe na jidiš kako ga sluţinčad ne bi razumjela. »Prestani se tu glupirati kao kakva plesačica, dovraga! Razgovaramo o Sašenjki.« Opet se prebaci na ruski mračnim pogledom prelazeći po neurednoj sobi: »Cure! Ostavite nas nasamo!« Zeitlinovi su napadi srdţbe bili jednako toliko rijetki koliko su ulijevali strah pa tri sluškinje ostaviše haljine, dragulje i škare za kovrčanje pa izjuriše iz sobe. »Je li to baš bilo nuţno?« zapita Arijadna drhtavim glasom, a na kolom1 obrubljene oči navriješe joj suze. No, Zeidin je mislio samo na posao. »Hoćeš h vidjeti Rasputina?« »Da, večeras idem u posjet Starcu Grigoriju.2 Poslije ponoći I ne govori o njemu tako podrugljivim tonom, Samuile. Kada me mongolski lama doktora Badajeva hipnotizirao u Kući duhova, rekao mi je da mi je potreban poseban učitelj. I bio je u pravu. Starac Grigorij mi pomaţe, duhovno me hrani. Kaţe da sam ja krotko janje u okrutnom svijetu i da uz tebe postajem duševno utučena. Misliš da sam ja u ovoj kući sretna?« »Ovdje smo da bismo razgovarali o Sašenjki«, usprotivi se on, ah je Arijadnin glas postajao sve glasniji.

KIKA

»Sjećaš li se, Samuile, kako su prije, kad god smo išli gledati balet, svi dalekozori bili upereni u mene, a ne na pozornicu? „Što barunica Zeitlin večeras ima na sebi? Pogledaj joj oči, dragulje, krasna ramena...“ Kad bi me koji časnik pogledao, pomislio bi: sjajan trkaći konj, čistokrvno grlo, zbog nje bi se moţda isplatilo otrpjeti mrlju na savjesti! Nisi h tada bio ponosan na mene, Samuile? A sada — samo me pogledaj!« Zeidin ljutito ustade. »Ne radi se o tebi, Arijadna. Pokušaj misliti na to da govorimo 0 našem djetetu!« »Oprosti. Slušam te...« »Mendel se vratio iz progonstva.« Ona sleţe ramenima. »O, znači, znala si za to? E, pa, to je vjerojatno jednim dijelom utjecalo na to da nam kći završi u zatvoru.« Spusti se na koljena pokraj divana i uhvati je za ruke. »Gledaj, Protopopov tu ništa ne moţe. Ĉak ni premijer Sturmer nema utjecaja — uskoro će ga i smijeniti. Sve je u rukama caričinim i Rasputinovim. Zato ovaj put ţelim da pođeš do Rasputina — potrebno mi je da tamo odeš! Oduševljen sam što imaš pristup k njemu i nije me briga koliko ćeš vremena provesti u šapama te vraţje seljačine. Reci mu da mu se sreća večeras nasmiješila. Samo ti to moţeš učiniti, Arijadna. Jednostavno pođi onamo i moli ih sve redom — Rasputina, caričine prijateljice, koga god hoćeš, da izbave Sašenjku!«

1 Kohl, crni ostatci spaljenog tamjana koji u se koristili za ukrašavanje očiju. (nap. ur.). 1 Odnosno ruski Starec u značenju »sveti čovjek« — (nap. prev.). »Šalješ me po zadatku?« strese se Arijadna poput mačke koja sa sebe otresa kišu. »Da.« »Ja na političkom zadatku? Sviđa mi se kako to zvuči.« Zastade i Zeitlin je gotovo čuo kako joj se kotačići u glavi vrte dok je donosila odluku. »Pokazat ću ti kako sam dobra mama.« Ustade s divana i povuče pletenu vrpcu što je visjela kraj nje. »Djevojke, dođite ovamo! Moram izgledati najbolje što mogu.« Sluškinje uđoše u sobu, prašljivo pogledavajući Zeidina. »A što ćeš ti dotada, Samuile?« »Začepit ću nos i poći do kneza Andronikova. Svi će biti ondje.« Arijadna uze Zeidinovo lice među ruke. Od njezina mu mirisna daha prosuziše oči. »Ti i ja na zadatku, Samuile!«

KIKA

Unatoč hrapavoj koţi — posljedici pića i opijuma — lice joj je, pomisli Zeitlin, još uvijek veličanstveno, nabrekle usnice, posebno isturena i izduţena gornja usna, sebično pohlepne, a ramena i noge još uvijek divni unatoč izbočenu trbuhu. Kakvi god bih Arijadnini nedostaci, izgledala je kao ţena uz koju grubi uţici gotovo odviše lako prijanjaju, isto tako lako kao što se mrlje javljaju na zreloj breskvi. Sada je, očiju ukrašenih kolom i zamrljanih suzama, izgledala poput drogirane Kleopatre. »Samuile, mogu h uzeti russo-balt?« »Riješeno«, reče Zeitlin, sretan što će ona uzeti limuzinu. Ustade i poljubi je. Arijadna lagano zadrhta od uţitka, podiţe poklopac zlatnog sata ukrašena dijamantima, iz skrivenog pretinca izvadi egipatsku cigaretu pa podiţe prema njemu oči u kojima je odzvanjala jeka praznih odaja. Razmišljajući o tome kako je postala nalik na izgubljeno dijete i kriveći sebe zbog toga, on joj zapali cigaretu, a potom i svoju ugašenu cigaru. »Idem ja onda«, reče on promatrajući je kako uvlači, a potom ispušta plavičasti dim da joj izlebdi između usnica. »Sretno, Samuile«, viknu ona za njim. Knezu Andronikovu nije smio zakasniti — Sašenjkina je dobrobit ovisila o njemu, ali se, prije no što će zatvoriti vrata, ipak zaustavi i zirnu preko ramena. »Kako ovo izgleda? A ovo? Gle, leluja dok hodam. Vidiš, Galja?« smijala se Arijadna kad su se sluškinje uţurbale oko nje. »Zar i ti ne misliš, Njuna, da se pred Worthovim haljinama sve ostale mogu sakriti? Jedva čekam da me u ovome vide u Akvariju...« Klonula srca, Zeidin spozna da će mu ţena, čim izađe iz kuće, potpuno zaboraviti i na njega i na Sašenjku. 8. Cijele se noći Sašenjka pripijala uz golemu Natašu koja je podsjećala na kita. Starija je ţena hrkala, a kad se okrenula na leţaju, gurnula je s njega Sašenjku koje je bila gotovo odveć uplašena a da bi se i pomaknula. Ostade leţati, bedara pripijenih uz smrznut kameni pod, no sretna što moţe biti blizu Nataši, na sigurnom. U ustima je imala osjećaj da joj na mjestu gdje je dobila udarac nastaje oteklina, a ruke su joj se tresle. Još se uvijek bojala da će je ona čudovišna ţena ponovo udariti — moţda će joj se noću primaknuti i u svojoj je mahnitosti probosti? Mora da svaka od njih ima noţ. Sašenjka je kroz polutamu zurila u zbrku ţenskih tijela — jedno polugolo, otkrivenih smeţuranih dojki i dugačkih bradavica nalik

KIKA

na ukrasne čepove za boce, šireći oko sebe vrućinu i truleţ. Molila se da netko ubrzo dođe i da je izbavi. Pred ćelijom zatreperiše fenjeri dok je čuvar dvaput zaključavao vrata. Ĉistač je krpom brisao hodnike. Miris petroleja i dezinficijensa privremeno prekri smrad pišaline i govana, ali ne zadugo. Sašenjka se svakom gunđanju, škripi ili lupi vrata nadala kao znaku da će je osloboditi, no nitko nije dolazio. Beskrajna noć bila je pred njom, studena, zastrašujuća, neprijateljska. »Preko zatvorskog telegrafa dobili smo poruku da dolaziš«, bila joj je došapnula Nataša. »Ti i ja smo zapravo svojta. Ja sam ţena tvog ujaka Mendela. Upoznali smo se u progonstvu. Kladim se da nisi znala da se oţenio Jakutkinjom? Da, pravom Sibirkom. Oh, vidim — uopće nisi znala da se oţenio. E, to ti je Mendel, rođeni konspirativac. Ni ja sve do danas nisam znala da ima nećakinju. U svakom slučaju, on se uzda u tebe. Ostani pribrana: prilika uvijek ima...« Sada je Nataša gunđala i meškoljila se u snu, mrmljajući nešto na materinskom jeziku. Sašenjka se sjeti da Jakuti vjeruju u duhove i šamane. Neka ţena viknu: »Grlo ću ti prerezati!« Druga je cmizdrila: »Izgubljeni... izgubljeni... izgubljeni.« Iz susjedne muške ćelije čula se galama: netko je bio ranjen pa su ga čuvari uz stenjanje odvukli i donijeli krpu da očiste pod. Vrata su se otvarala i s treskom zatvarala. Sašenjka je osluškivala sušičavi kašalj i bućkanje u crijevima, korake čuvara i kruljenje u Natašinu trbuhu. Uopće nije mogla vjerovati da se ovo njoj događa. Premda je bila ponosna što je ovdje, strah, smrad i beskonačna noć izazivah su u njoj očaj. Pa ipak, zar joj ujak Mendel nije rekao da je zatvor zapravo obred prijelaza? A što li joj je ono Jakutkinja Nataša prišapnula prije nego što će zaspati? Ah, da: »Mendel se uzda u tebe!« A upravo je zbog Mendela i bila ovdje, zbog njihova susreta prošloga ljeta. Obitelj je ljeta provodila u Zemblišinu, ladanju juţno od grada, blizu Varšavske ceste. Zidovima nije bilo dopušteno ţivjeti u prijestolnici ih posjedovati imanja, osim ako nisu bih trgovački kneţevi poput baruna Zeitlina. Sašenjkin otac nije posjedovao samo veliku kuću u gradu, nego i vlastelinski dvorac s bijelim stupovima, šumama i perivojem. Sašenjka je znala da njezin otac nije jedini ţidovski magnat u Sankt-Peterburgu. Drugi je ţidovski barun, ţeljeznički kralj Poljakov, ţivio u starom dvorcu od crvene opeke koji je nekada pripadao knezu Menjšikovu, prvoj kući izgrađenoj u novom gradu Petra Velikog, na novoj obali, gotovo nasuprot Zimskom dvorcu. Svakog su ljeta ţene bile prepuštene vlastitoj zabavi na ladanju, premda bi ih Zeidin katkad uspio nagovoriti na partiju tenisa ih voţnju biciklom.

KIKA

Majka, uglavnom mahnitajući zbog kakve neuralgijske krize, mističnog hira ih slomljena srca, rijetko je izlazila iz spavaonice i ubrzo se u ţurbi vraćala u grad Lala je dane provodila u branju gljiva i borovnica ili u jahanju na riđem konjiću po imenu Almaz. Sašenjka je čitala u osami, u osami je uvijek bila sretna. Tog je ljeta s njima bio i ujak Mendel. Sitan neobičan čovjek s debelim cvikerom na velikom povijenom nosu i kljastim stopalom cijele je noći radio u knjiţnici, pušeći cigarete koje je sam motao od mahorke i kuhajući tursku kavu koja je kuću ispunjavala vrućim, zamamnim mirisom. Spavao je iznad konjušnica, ostajući cijelo jutro u krevetu i ustajući tek nakon ručka. Kao da se nije bio sposoban prilagoditi ljetu, uvijek je nosio isto zamrljano tamno odijelo i zguţvanu košulju sa prljavim ovratnikom. Cipele su mu uvijek bile pune rupa. Kraj njezina dotjeranog oca i po posljednjoj modi odjevene majke, doista je izgledao kao došljak s drugog planeta. Ako bi ulovio Sašenjkin pogled, namrštio bi se i pogledao ustranu. Izgleda strahovito bolestan, mislila je, s tom blijedom pristavom koţom i sipljivim disanjem, što su mu ih donijele godine provedene u zatvoru i sibirskom progonstvu. Obitelj je prezirala Mendela. Cak ga ni Sašenjkina majka, Mendelova rođena sestra, nije voljela, no dopuštala mu je da ostane. »Nikoga nema, jadni siromah«, znala je svisoka reći, A onda Sašenjka jedne noći nije mogla spavati. Bilo je tri sata ujutro. Ljeto je bilo toplo i u njezinoj sobi pod krovom skupljala se vrućina. Zaţeljela se malo limunade pa se spustila u prizemlje, prošavši pokraj portreta grofa Orlova-Cesmenskog, bivšega vlasnika vlastelinske kuće, pokraj petnaest kristalnih paunova na polici i djedova engleskoga zidnog sata, sve do predivno hladnog predvorja popločana crnim i bijelim nepravilnim kamenjem. Vidjela je da svjetla u knjiţnici još gore i osjetila miris kave i cigareta kako se miješaju u toploj, ugodnoj noći. Mendel otvori vrata pa se Sašenjka skloni u garderobu, odakle nastavi promatrati ujaka kako hramajući izlazi iz knjiţnice sa sjajem u krvlju podlivenim očima i snopom dragocjenih papira u rukama nalik na kandţe. Zgusnuti zadah cjelonoćnog pušenja cigarete za cigaretom isprati ga poput sablasnog plimnog vala. Sašenjka sačeka dok on ode, a onda sunu u knjiţnicu da vidi koje ga to knjige toliko privlače da je sretan što zbog njih moţe otići i u zatvor. Stol je bio prazan. »Radoznali smo, Sašenjka?« Mendel je stajao na vratima, glas mu je bio neprimjereno dubok i bogat, a odjeća prkosno izjedena od moljaca. Ona odskoči.

KIKA

»Samo me zanimalo da vidim«, reče. »Moje knjige?« »Da.« »Skrivam ih kad s njima završim. Ne volim da drugi znaju što radim pa čak ni što mislim«, malo je oklijevao. »Ali ti si ozbiljna osoba. Jedina intelektualka u ovoj obitelji.« »Nastavi. Reci to do kraja.« »Sve je to pogrešno. Tako nepravedno. Radnici su poput robova. Gubimo rat. Sve je trulo. Jesam li revolucionarka? Boljševik?« Mendel smota novu cigaretu, bez ţurbe i s iznenađujućom istančanošću, liznu papir i zapali. Narančasti plamen buknu i ugasi se. »Još ne znaš dovoljno da bi mogla biti ma što od toga«, objasni joj. »Moramo ići polako. Sad si jedina polaznica mojeg ljetnog tečaja. Evo i sljedeće knjige.« Pa joj pruţi Devedeset i treću, roman Victora Hugoa o Francuskoj revoluciji. Naredne je noći njezino uzbuđenje bilo još veće. »Spremna si za još? Kakva je tvoja analiza?« »Cimourdaina nikada nitko nije vidio da plače«, stade ona navoditi Hugoov opis vlastitog junaka. »Bio je obdaren nepristupačnom i ledenom vrlinom. Pravedan, no strašan čovjek. Nema polovičnih mjera za revolucionarnog svećenika koji mora biti i nečastan i uzvišen. Cimourdain je bio uzvišen, neugladen, negostoljubivo odbojan, tmuran, no nadasve čist!«1

»Dobro. Da danas ţivi, Cimourdain bi bio boljševik. Imaš osjećaja, sad ti je još potrebna znanost. Marksizam je znanost. Sad uzmi ovo«, podiţe on roman naslovljen Lady Cynthia de Fortescue i ljubav okrutnoga pukovnika. Na koricama je bila prikazana ţena s jarko crvenim ruţem na usnama i obraza kao u siktavice,2 a vraški zgodan časnik s navoštenim brkom i stisnutih očiju promatrao ju je iz potaje. »Što je to?« zapita ona. »Samo čitaj ono što ti dajem.« Mendel je već bio za stolom, a pero mu je škripalo po papiru. U svojoj sobi, kad je otvorila knjigu, nađe u njoj skriven Marxov Komunistički manifest. Za njim su uskoro uslijedili Plehanov, Engels, Lasalle, još Marxa, Lenjin. Nitko nikada nije sa Sašenjkom razgovarao kao Mendel. Majka je od nje očekivala da bude luckasto djevojče koje se pripravlja za ţivot

1 Ovaj odlomak samo otprilike odgovara izvornom Hugoovu tekstu: Nitko ga nije vidio plakati. Nepristupačna i ledena vrlina. On je bio strašan pravednik. Za svećenika u revoluciji nema sredine. Svećenik se mogao predati onoj čudnoj pustolovini samo iz najniţih ili najuzvišenijih

KIKA

pobuda; morao je biti gnusan ili uzvišen. Cimourdain je bio uzvišen, ali uzvišen u samoći, na strmini, u nedostiţnoj modrim, uzvišen nad ponorima (Victor Hugo: Devedeset i treća, str. 86, prijevod: Mirko Kus Nikolajev, NIP, Zagreb, 1960.) — (nap. prev.).

2 Bitis arietans — afrička zmija otrovnica — (nap. prev.). ispunjen izuzetno ţivahnim balovima, nesretnim brakovima i prljavim preljubima. Oca je oboţavala, ah on jedva da je i primjećivao svoju »li-sičicu«, gledajući na nju tek kao na draţesnu maskotu. A draga se Lala već odavno pomirila sa svojim mjestom u ţivotu, čitajući samo romane kao što je Lady Cynthia de Fortescue i ljubav okrutnoga pukovnika. Što se pak tiče strica Gideona, on je bio degenerirani razbludnik koji je pokušao s njome flertovati, pa ju je jednom čak i potapšao po straţnjici. Na ručkovima i zabavama rijetko bi kad progovorila, toliko je bila zaokupljena tim kratkim marksističkim tečajem, toliko ţeljna da Mendelu postavlja sve više pitanja. Duhom je bila uz njega u zadimljenoj knjiţnici, daleko od oca i majke. Lala bi je katkada zatekla usnulu uz upaljenu svjetiljku i s kakvim petparačkim romanom kraj nje pa se brinula da dokasna čita. Upravo je Mendel Sašenjku suočio s grotesknom nepravednošću kapitalističkog društva, s dačenjem radnika i seljaka te joj ukazao na to da je i Zeidin — da, njezin vlastiti otac — izrabljivač radnog čovjeka. No, za sve to postoji rješenje, naučila je: klasna borba koja će kroz pojedine faze dovesti do radničkog raja u kojem će vladati jednakost i pristojan ţivot. Marksistička je teorija bila univerzalna i utopijska, a cjelokupna se ljudska egzistencija uklapala u njezinu divnu simetriju povijesti i pravednosti. Nije mogla shvatiti zašto se radnici iz industrijskog svijeta, posebno u Sankt-Peterburgu i Moskvi, kao i seljaci po selima diljem Rusije i Ukrajine, sluge i sluškinje u kućama njezina oca, smjesta ne dignu na ustanak i pobiju svoje gospodare. Zaljubila se u ideju dijalektičkog materijalizma i diktature proletarijata. Mendel se sa Sašenjkom ophodio kao s odraslom osobom, i to ne samo kao s odraslom ţenom, već kao s odraslim muškarcem, suza-vjerenikom u najvrednijem, najizuzetnijem pokretu na svijetu. Već su odavno njihovi sastanci postali nalik na ljubavničke, nalazili su se pred zoru i u blistavim večerima, u konjušnicama, u brezicima i kupinovim gušticima, u berbi gljiva, čak su se noću došaptavali u blagovaonici, zatvorivši se medu njezine ţute svilene zidove što su odisali mirisom karanfila i jorgovana.

KIKA

Da, pomisli Sašenjka, put do ovog smrdljivog zatvora u crnoj sanktpeterburškoj zimi započeo je na očevu bajnom imanju, u onim ljetnim noćima uz slavujev pjev i sumrak ispunjen ruţičastom izmaglicom. No, zar ona doista znači takvu prijetnju carevu prijestolju da ju je trebalo uhititi na vratima Smolnija i baciti u ovaj pakao? Ţena iza Sašenjke ustade i posrćući se uputi prema vjedru za obavljanje nuţde. Nekako se splete preko Sašenjke i pade, psujući djevojku. Ovaj put Sašenjka pograbi ţenu za njeţni vrat, spremna za borbu, no ţena se ispriča i Sašenjka najednom otkri da joj to uopće nije vaţno. Sada je osjetila pravu rusku bijedu. Sada moţe svima reći da ne poznaje samo velike kuće i limuzine. Sada je ţena, odgovorna odrasla osoba koja ne ovisi o roditeljima. Pokuša zaspati, ali ne uspje. U ovom kalu carstva po prvi se put osjećala ţivom. Za svoj pohod u sanktpeterburšku noć Zeidin je stavio novi kruti ovratnik i odjenuo salonski kaput na koji je pričvrstio zvijezdu Reda sv. Vladimira, druge klase, čast koju je uţivala tek nekolicina ţidovskih industrijalaca. Podno stuba, na tren zastavši s rukom na krasnim tirkiznim pločicama kaljeve peći u predvorju, zaključi kako će biti bolje da ţenine roditelje obavijesti o Sašenjki. Znao je da se ona sama oko toga neće potruditi. Prođe kroz praznu primaću sobu i blagovaonicu sa zidovima presvučenim kanarinski ţutom i damastnom svilom, potom otvori čohom prekrivena vrata što su vodila na takozvani Crni put, tamnu utrobu kuće. Posve je drukčije mirisalo ovdje gdje je zrak bio teţak od maslaca, masti, kuhanog kupusa i znoja. Podsjetnik je to, pomish Zeitlin, na drugu, stariju Rusiju. U prizemlju su stanovali kuharica i vozač, ah se Zeidin nije onamo bio uputio. Umjesto toga, stade se uspinjati Crnim putem. Na polovici uspona, osjetivši iscrpljenost i vrtoglavicu, nasloni se na dovratak. Je li u pitanju srce, probava, lagana neurastenija? Hoću li se srušiti mrtav, pitao se. Gideon je u pravu, bolje je da opet pozove doktora Gempa. Nečija ga ruka dotače po ramenu i on poskoči: bila je to Šifra, njegova stara dadilja, kao kostur bijela sablast u narančastoj kućnoj haljini i čupavim papučama koja se do Lalina dolaska brinula o Sašenjki. »Hoćeš li odobriti današnji jelovnik?« zakriješta ona. Svi su se pretvarali da stara Šifra još uvijek vodi kućanstvo, premda je sada Delphine brinula o kuhinji. Šifra je taktično umirovljena, a da joj to nitko nije rekao. »Obratila sam se višim silama, dragi moj momče«, dodade tiho. »Zavirila sam u Knjigu ţivota. S njom će sve biti u redu. Hoćeš li popiti vrući kakao, Samoilo? Kao u starim danima?«

KIKA

Zeidin lamanjem potvrdi jelovnik što mu ga je Delphine već bila pokazala, ali kakao odbi. Starica odleprša poput paučine na vjetru, jednako tiho kao što se i pojavila. Ponovno sam, na svoje iznenađenje otkri da su mu se oči orosile: iz ţeluca mu se javi osjet koji ga podsjeti na djetinjstvo. Vlastita mu se kuća najednom učini tuđom, prevelikom, odveć punom stranih ljudi. Gdje je njegova draga Sašenjka? U zasljepljujućem bljesku panike, shvati da mu je kćerka najvaţnija od svega. No, onda ga svjetovnost i bogatstvo ponovno opletoše tisućama niti. Kako bi se moglo desiti da on, Zeidin, ne uspije nešto srediti? Nitko se neće usuditi grubo postupati s njegovom kćeri: zacijelo svi znaju za njegovu povezanost s Njihovim carskim Veličanstvima? Njegov odvjetnik Flek već poduzima određene korake, ministar unutrašnjih poslova zove upravitelja policije, a on zove zapovjednika posebnog ţandarmerijskog korpusa, koji će pak sa svoje strane zvati šefa Ohranina sigurnosnog odjela. Nepodnošljiva mu je bila pomisao na to da bi Sašenjka noć mogla provesti u policijskoj stanici, a kamoli u zatvorskoj ćeliji. Ali što je učinila? Ĉinila se tako smjernom, tako ispravnom, gotovo preozbiljnom za svoju dob. Sluţinčad je stanovala na višim katovima Crnoga puta, no on se zaustavi na drugome i otvori metalom pojačana vrata koja su vodila u stan iznad garaţe. Ondje mirisi u još većoj mjeri postadoše tuđinski, a Samuilu ipak tako poznati: pileća masnoća, gefilte riba, krumpirove babke i ugriz višnjaka. Primijetivši mezuzu pribijenu novim čavlima na dovratnik, Zeidin otvori vrata koja su vodila u ono što je on nazivao »putujućim cirkusom«. U velikoj prostoriji, ispunjenoj opasnim hrpama knjiga, svijećnjacima, torbicama od tkanine i poluotvorenim kutijama, uspravno je uz stalak stajao visok starac bijele brade i s kovrčavim uvojcima, u crnom kaftanu i jarmulki, okrenuvši se licem prema Jeruzalemu i izgovarajući naglas osamnaest blagoslova. Srebrni pokazivač s ispruţenim prstom pokazivao mu je mjesto u otvorenom Talmudu. Knjiga je bila umotana u svilu, jer se sveta riječ ne smije ostaviti nepokrivenom. Ovaj čovjek, rabin Abram Barmakid, nije bio Zeidinov otac, ali je označavao još jednu vezu sa svijetom njegova djetinjstva: odatle sam, sjetno pomisli Zeitlin, i ja potekao. Rabina Barmakida, svojevremeno glasovitog mudraca iz Turbina, s

vlastitom školom i učenicima, sada su okruţivali tuţni ostaci srebrnih ukrasa što su mu nekoć uljepšavali bogomolju i školu. Bila je tu arka sa

svicima u baršunastim tokovima i sa srebrnim lancima: zlatni lavovi s

očima od crvenih kuglica i s grivama od lazurita stajali su na straţi.

KIKA

Govorilo se da je rabin čudotvorac. Usne su mu se brzo micale hvatajući radost i ljepotu svetih riječi u doba rasula i sloma. Upravo je bio proslavio Jom Kipur i Strašne dane boraveći u ovoj bezboţnoj kući, a jedini je sretan čovjek ovdje bio onaj tko je izgubio sve, ah je sačuvao vjeru. Godine je 1915. veliki vojvoda Nikolaj Nikolajevič, glavni zapovjednik, sve Ţidove proglasio potencijalnim njemačkim špijunima i izbacio ih iz njihovih sela. Dobili su nekoliko sati da na kola utovare stoljeća ţivota. Zeitlin je izbavio rabina i njegovu ţenu i u Sankt-Peterburg ih doveo ilegalno, jer nisu imah propusnica. No, premda su osuđivah bezboţnu kćer Arijadnu, ipak su se i protiv volje ponosili time što se udala za Zeidina, muškarca s poljima nafte u Bakuu, brodovima u Odesi, šumama u Ukrajini... »Jesi li to ti, Samuile?« zazva ga promukao glas. U susjednoj kuhinjici, veličine kuhinjskog ormara, zateče Miriam, rabinovu ţenu, s vlasuljom na glavi i u svilenoj kućnoj haljini, kako u kodu miješa juhu na starom plinskom kuhalu podijeljenom na dva dijela eda bi se razdvajanje mlijeka od mesa ugrubo primjenjivalo na nabacanoj hrpi napola opranoga kuhinjskog pribora. »Uhitili su Sašenjku«, reče Samuil. »Jaoj meni!« dubokim glasom kriknu Miriam. »Prije svjetla tama je uvijek dublja! To je naša kazna, naša Gehena na zemlji, zbog djece koja su se sva odvratila od Boga, sva se do jednoga odmetnula. Odavno smo umrli, čovjek, Bogu hvala, moţe umrijeti samo jednom. Moj sin Mendel bezboţni je anarhist, Arijadna je za Boga izgubljena: kćerka koja, Bog budi s njom, svake večeri polugola izlazi iz kuće! Najmlađi dečko, Avigdor, čije je i samo ime za mene mrtvo, odavno nas je potpuno napustio — gdje je on, još uvijek u Londonu? A sad je i naša draga Silberkind u nevolji.« U djetinjstvu je Sašenjka bila plavokosa pa su je djed i baka još uvijek nazivali Silberkind — srebrno dijete. »Nego, ne smijemo gubiti vrijeme.« I starica poče lijevati med u prazan tanjur. »Što to radiš?« »Medenjake i pileću juhu za Sašenjku. U zatvoru.« Znači, već su doznali zahvaljujući kućnom govorkanju. Zeidin umalo zajeca — dok je on nazivao ministre, stara je rabinova ţena pekla medenjake za unuku. Jedva je mogao povjerovati da su njih dvoje Arijadnini roditelji. Kako li su samo taj cvijet iz staklenika uspjeh uzgojiti u ţidovskom dvorištu?

KIKA

Stajao je promatrajući Miriam baš kao što je nekoć promatrao majku u obiteljskoj kuhinji, u selu što se sastojalo od samih drvenih koliba u Području naseljavanja. »Ĉak i ne znam zbog čega je uhićena«, prošapta Zeidin. Zeitlin se ponosio time što nikad nije prešao na pravoslavlje. Nije to ni morao učiniti. Kao trgovački pripadnik Prvog ceha, imao je pravo boraviti u Sankt-Peterburgu iako je bio Ţidov, a netom prije rata uzdignut je na poloţaj careva tajnog savjetnika, što je bio ekvivalent general-pukovniku na tabeli rangova. No, usprkos svemu tome, još je uvijek bio Ţidov, suzdrţan Ţidov, ali svejedno Ţidov. Još se uvijek sjećao napjeva Kol Nidrea i ushićenja pri postavljanju četiriju pitanja za Pashu. »Blijed si kao krpa, Samuile«, reče mu Miriam. »Sjedi! Ajde, popij ovo!« Pruţi mu čašicu višnjaka i on ga nadušak iskapi. Blago odmahnuvši glavom, podiţe praznu čašicu prema punici, a onda joj bez riječi poljubi ruku prošaranu modrim ţilama pa pohita niza stube i na izlaznim vratima od Pantamejliona preuze bundu i šubaru od dabrovine. Bio je spreman za početak. 10. Površina zamrznutog kanala zrnato je sjala na mjesečini kad su se saonice kapetana Sagana zaustavile pred glavnim stoţerom Policijske oprave na broju 16 u Fontanki. Pošavši dizalom do najvišeg kata, Sagan prođe kroz dva sigurnosna punkta, gdje su na svakome stajala po dva ţandara te uđe u srce tajnoga rata što ga je carstvo vodilo protiv terorista i izdajica: u Ohran, carski odjel unutrašnje sigurnosti. Cak je i kasno noću krema sigurnosne sluţbe ovdje bila u poslu — mladi činovnici sa cvikerom i u modroj odori slagali su kartice (plave za boljševike, crvene za socijalističke revolucionare) i kartama zamršenim poput labirinta dodavali imena revolucionarnih sljedbi i ćelija. Sagan je u ovoj organizaciji bio jedna od zvijezda u usponu. Mogao je i u snu nacrtati boljševičku kartu, s Lenjinom u središtu, sve do posljednjeg imena i strelice. Zastade na trenutak pred takvom kartom da bi uţivao u svojem uspjehu. Evo ih: uhićen cijeli Centralni komitet, osim Lenjina i Zinovjeva, plus šest članova Dume — svi u sibirskom progonstvu, preslabi da bi pokrenuli revoluciju. Shčno je i menjševicima; kao skupina su kastrirani. SR borbena organizacija: razbijena. Ostalo je još tek nekoliko boljševičkih ćelija koje treba uništiti. U uredima dalje niz hodnik dešifranti masne kose i ljuskave koţe zadubljivali su se u stupce hijeroglifa, a staromodni provincijski časnici

KIKA

u čizmama i sa zaliscima planirali su racije, sagnuti nad kartama Viborske strane. Svega treba u sigurnosnoj sluţbi, reče Sagan u sebi uočivši kolegu koji je prije bio revolucionar, ali je nedavno promijenio stranu. Na drugoj strani sobe primijeti bivšeg provalnika koji je sada bio Ohranin specijalist te pozdravi homoseksualnog talijanskog aristokrata, zapravo, sina ţidovskog mljekara iz Mariupolja, koji se bio specijalizirao za osjetljiva ispitivanja... A i ja, pomisli Saganov, imam svoju specijalnost: pretvaram revolucionare u dvostruke agente. Mogao bih i papu okrenuti protiv Boga. Naredi činovniku da mu donese spise o noćašnjim racijama i izvještaje svojih filera o kretanju Zidova Mendela Barmakida i male Zeidinove, njegove nećakinje. 11. Miomiris ruţine vodice i mirisnih svijeća u salonu kneza Andronikova bio je toliko jak da se Zeidinu zavrtjelo u glavi i u prsima ga zaboljele Dohvati čašu šampanjca i nadušak je iskapi: trebalo mu je hrabrosti. Stade pogledom pretraţivati gomilu, no znao je da ne smije izgledati suviše očajno. Znaju li svi zbog čega sam ovdje? Je li se vijest o Sašenjki proširila, pitao se. Nadao se da nije. Prostorija je bila ispunjena moliteljima s ovratnicima kratkih vrhova, u salonskim kaputima urešenim odličjima, ljudi crvenih u licu što puše cigare, no brojem su ih nadmašivala naga ţenska ramena i mladeţ sjajnih obraza i ruţičastih usana odjevena u baršun i ruţem narumenjenih usta što je pušila mirisne egipatske cigarete utaknute u zlatne usnike. Uto ga ustranu odgurnu pretili bivši ministar Hvostov započevši: »Samo je pitanje vremena kada će car imenovati predstavnički minister” — to se ne moţe odrţati, zar ne, Samuile?« »Zašto ne? Odrţalo se već tri stotine godina. Taj sustav moţda nije savršen, ali je jači nego što mislimo.« Za Zeidinova ţivota, koliko god se puta miješale karte, nikad se ne bi raspodijelile potpuno nepovoljno za njegove interese. Njegova su budućnost, njegova sreća bile zapečaćene u Knjizi ţivota. Sve će izaći na dobro — za njega i za Sašenjku, uvjeravao se. »Jeste li štogod čuli?« ustrajao je Hvostov pograbivši Zeitlina za ruku. »Koga kani pozvati? Ne moţemo dalje ovako, zar ne, Samuile? Znam da se slaţete sa mnom.« Zeitlin istrţe ruku. »Gdje je Andronikov?«

KIKA

»Ravno otraga... nikad se nećete tamo probiti! Prevelika je guţva. I još nešto...!« Zeidin uletje u gomilu. Vrućina i parfemi bili su nepodnošljivi. Vlaţne od znoja, muške su ruke klizile i prelazile preko mekih, blijedih ţenskih leđa. Dim cigara bio je tako gust da je tvorio jetku poludivlju-polunjeţnu maglicu. Bili su tu general-gubernator, stari knez Obolenski, pripadnik pravog visokog plemstva, te dvojica Golicina: dom koljena u govnima, pomisli Zeidin. Zgodna djevojka, koju su u trostrukom i isplativom konkubinatu uzdrţavah zamjenik ministra unutrašnjih poslova, ministar rata i veliki vojvoda Sergej, dubokim je poljupcem pred svima ljubila Simnaviča, Rasputinova tajnika. Zeidinu se to nije sviđalo: pomisli na rabina i Miriam koje je ostavio kod kuće. Ne bi mogli povjerovati da je ruski carski dvor spao na ovo. U prolazu što se raščistio između izmiješanih udova i zatiljaka u gomili Zeidin vidje sićušno izbuljeno oko s tako gustim trepavicama da su bile gotovo slijepljene. Bio je siguran da drugo oko i ostatak tijela pripada Manujlovu-Maneševiču, opasnom preprodavaču, policijskom cinkarošu, a sada, sramotno, i šefu osoblja samoga premijera Sturmera. Zeidin se stade probijati laktovima, ah je maleni Manujlov-Maneševič stalno odmicao i nikako ga nije mogao dostići. Umjesto toga, nađe se na ulazu u svetinju nad svetinjama kneza Andronikova, nedavno preuređenu tako da podsjeća na turski harem — sva u lelujavoj svih, s vodoskokom što prska iz zlatne slavine koja tvori penis pozlaćenoga dječaka Pana te, još neumjesnije, krupnoga zlatnog Bude. Kristalni luster sa stotinu svijeća s kojih je kapao vosak samo je pojačavao vrućinu. Vjerojatno sam i sam platio ponešto od tog kiča, pomisli Zeidin ulazeći u malenu prostoriju u kojoj su se tiskali molitelji boreći se za bolji poloţaj. Ondje je, puckajući nargilu i utiskujući poljupce na ruţičasti zatiljak mladoga momka u paţevskoj odori, bio sam Andronikov, a uza nj je sjedio ministar unutrašnjih poslova. Zeitlin se nikad ni pred kime nije poniţavao — bila je to jedna od mnogih prednosti što ih donosi bogatstvo, no sad nije bilo vrijeme za ponos. »Hej, prolili ste mi piće! Kako se to ponašate?« povika jedan molitelj. »Ţurimo se nekamo, barune Zeitlin?« frknu drugi. No, Zeitlin se, misleći samo na kćer, probi pokraj njih. Uskoro se zateče gdje i sam sjedi uz Andronikova i ministra. »Ah, Zeidine, srce moje!« reče knez Andronikov kojemu je lice bilo potpuno našminkano tako da je izgledao poput debeljuškastog kineskog eunuha. »Pusa-pusa, breskvice moja!« Zeidin sklopi oči i poljubi Andronikova u ruţem narumenjena

KIKA

usta. »Krasna zabava, kneţe.« »Prevruće je, prevruće«, ozbiljno reče knez, »a posebno prevruće za odjeću, ha?« doda obraćajući se mladiću kraj sebe na što ovaj zahihota. Crveni svileni zidovi bili su pretrpani potpisanim fotografijama ministara, generala i velikih vojvoda: ima h ikoga tko zbog nečega nije Andronikovljev duţnik? Utjecajni poduzetnik, novinar bez principa, sklon dalekoseţnim i otrovnim tračevima, Andronikov je pomagao u uspostavljanju cijena na burzi utjecaja, a nedavno je srušio i ministra rata. »Kneţe, radi se o mojoj kćeri...«, započe Zeitlin, ah ga prekide nasrtljivija moliteljica, riđokosa mršavica osuta sunčanim pjegama i s nojevim perom što joj se na turbanu uzdizalo iz broša u obliku pauna. Njezinu sinu treba posao u Ministarstvu pravosuđa, ah se već nalazi u vlaku za galicijski front. Protopopov, ministar unutrašnjih poslova, uoči pod nosom cijenu za moguću uslugu pa ustade uhvativši damu za ruku. Zeitlin uluči zgodu pa se smjesti na ispraţnjeno mjesto uz Andronikova i poloţi ruku na glasovitu bijelu aktovku, uobičajeni postupak koji je značio: hajde da se dogovorimo. »Kneţe dragi, moja kći Sašenjka. v« Andronikov odmahnu bucmastom, draguljima nakićenom rukom. »Znam... vaša kći iz Smolnija... uhićena danas popodne — i kriva, po svim točkama optuţnice. A, ne znam. Sto vi predlaţete?« »U ovom času ona se nalazi u Krestiju, u privremenom pritvoru: moţemo h je večeras izvući odande?« »Polako, mileni! Srce moje, noćas je već malo kasno. Ali, ne bismo baš rado da nam ona na tri godine završi u Jenisejsku u Arktičkom krugu, jelda?« Zeirlinu na ovu pomisao uzdrhta srce: njegova draga Sašenjka to nikad ne bi preţivjela! Andronikov zaroni u dubok poljubac s mladićem pokraj sebe. Kad je, još uvijek vlaţnih usana, iz toga izronio da uhvati zraka, Zeitlin pokaza prstom prema stropu: »Kneţe, rado bih kupio vaš... luster«, predloţi mu. »Uvijek sam mu se divio...« »Jako mi je srcu prirastao, barune. To je dar od same carice.« »Zbilja? Pa, dopustite da vam stavim ponudu za njega. Hoćemo li reći bar...« 12. Arijadnu je na noćnom putovanju od salona barunice Rozen pa na večeru pratila grofica Missy Loris, razdragana plavuša rođena u Americi, ali

KIKA

udata za Rusa. Missy je bila zamolila Arijadnu da je predstavi Rasputinu koji je, tako se govorilo, zapravo upravljao Rusijom. Drţeći Missy za ruku, Arijadna je izašla iz limuzine russobalt i prošla kroz mračni luk ulaza na broju 64 Gorohove ulice, preko asfaltiranog dvorišta i uza stube crvene dvokatnice. Vrata se otvoriše kao čarolijom. Vratar, nedvojbeno bivši vojnik, a sigurno Ohranin agent, nakloni se pred njima. »Drugi kat.« Ţene se uspeše stubama do otvorenih vrata presvučenih skrletnom svilom. Muškarac crvena lica u plavim hlačama od serţa i s naramenicama, očevidno policajac, grubo im pokaza da uđu unutra: »Ovuda, moje dame!« Zdepasta seljanka u haljini na cvjetiće uzme im ogrtače i uvede ih u sobu u kojoj je ključao i pušio se visok srebrni samovar. Kraj njega je, igrajući se pregrštima svile, činčilina krzna i samurovine, dijamanata i pera bijele čaplje, sjedio Starac Grigorij, poznatiji kao Rasputin, u košulji jorgovanove boje zavučenoj u grimiznu ešarpu, prugastim hlačama i čizmama od jareće koţe. Lice mu je bilo izbrazdano od vremena, puno madeţa i naborano, nos kozičav, kosa po sredini razdijeljena u masne šiške što su mu na čelu tvorile dva luka, a brada mu je bila crvenkasto-smeđa. Ţute su oči bez treptaja buljile u Arijadnu, a staklaste zjenice bjeţale lijevo-desno kao da ništa ne vide. »Ah, Pčelice«, reče. »Evo!« Pa pruţi ruku prema dvjema ţenama. Arijadna se nesigurno spusti na jedno koljeno i poljubi mu ruku, a onda se ruka pomakne prema Missy. »Znam radi čega ste došle. Pođite u primaću sobu. Moje su golubice već sve ondje, draga Pčelo. A ti si nova.« Stisnu Missy oko struka, što je nju golicalo pa ciknu. »Povedi je, Pčelice.« »Pčelica«, prišapnu Arijadna Missy, »to je ime koje je smislio posebno za mene. Svi ovdje imamo nadimke.« »Nemojte zaboraviti spomenuti Sašenjku.« »Sašenjku. Sašenjku. Evo, trudim se zapamtiti.« Njih dvije uđoše u glavnu prostoriju gdje je desetak ih nešto više uzvanika, većinom ţena, sjedilo oko stola prekrivenog ponudama što su ih sami donijeli — hrpu crnoga beluga kavijara, pola jesetre u aspiku, gomile paprenjaka, kuhana jaja, kolač od kave i boca cahorsa. Rasputin je bio odmah iza njih. Ovi ruku oko Arijadnina struka i okrenu je usmjeravajući je prema određenom mjestu za stolom. Dočeka ih svaku za sebe: »Divlja Golubice, upoznaj se s Pčelicom, Zgodnim Kicošem, Mirnom...«

KIKA

Među ţenama je sjedila debela plavuša mjesečasta lica, u neuglednoj, loše izglačanoj i loše sašivenoj beţ haljini i s trostrukom ogrlicom od najvećih bisera što ih je Arijadna ikada vidjela. To stvorenje sjajnih obraza bila je Ana Virubova, a zgodna, tamnokosa dama kraj nje, odjevena u modernu mornarsku haljinu i s crno-bijelom kapom što se vrpcama vezivala ispod brade, bila je Juha »Lili« von Delin: to su, znala je Arijadna, bile dvije najbolje caričine prijateljice. Duhovnost raspoloţenja za stolom bila je pojačana uzvišenim poloţajem prisutnih osoba. Arijadna je bila potpuno svjesna da carica, dok je car daleko na frontu, upravlja carstvom preko ljudi u ovoj prostoriji. Znala je da Missy još nije Starčeva poklonica — ona je ovamo zapravo došla radi zabave. Bio joj je dosadio ugodni, banalni grof Loris pa je oboţavala sve što je bilo u modi ili pretjerano, a ovdje je našla oboje. No, za Arijadnu je sve to bilo drukčije. Iako već pijana i omamljena, u ovoj se prostoriji osjećala pročišćenom. Tko god da je bila izvana, kolikogod se nesretnom i nesigurnom osjećala kod kuće, kolikogod se očajnički upuštala u ljubavne veze i nasumično tragala za smislom univerzuma, ovdje su stvari bile proţete mirnom jednostavnošću kakvu prije nikada nije našla. Rasputin obiđe oko stola kako bi mu svaki od uzvanika mogao poljubiti ruku. Kad je došao do praznog stolca, sjedne na nj i golom rukom dohvati komad jesetre pa poče jesti, rasipajući hranu po bradi. Dame su ga šutke promatrale kako halapljivo i na pregršti guta kolač, ribu, kavijar, bez i najmanjeg ustručavanja, ţvačući glasno i krepko. Kad je završio, sve ih pogleda, a onda poloţi ruke na Arijadnine i stisnu ih. »Ti! Medena prijateljice, noćas sam ti silno potreban i evo me.« Rumeni sjaj krenu od Arijadninih prsa i uspe joj se uz vrat, a onda joj proze cijelo tijelo, kao da osjeća nešto između mladenačke stidljivosti, vjerskog strahopoštovanja i putenog uzbuđenja. Virubova ljubomorno sijevnu na nju izbuljenim očima, iskusnim, a ipak lakovjernim. Što li naš prijatelj vidi u toj Ĉifutkinji niska roda, u toj prljavoj ţeni ţidovskog bankara? Arijadna je znala da upravo to misli, premda su sama Virubova, a isto tako i carica, imale koristi od Zeitlinove velikodušnosti. Arijadna ne bi marila ni da joj ruţno crvenilo prekrije vrat i gola ramena. Ovdje više nije bila jidiš tokliter, rođena kao Finkel Barmakid u kući glasovitog turbinskog rabina, ili pak zabrinuta neurasteničarka koja jedva uspijeva kontrolirati svoje apetite. Ovdje je bila ţena dostojna ljubavi i paţnje, čak i među samim carevim prijateljima. Rasputin je s čarkama i kurvama razgovarao kao da su jedno te isto. U tome je bio Starčev genij — svoje zavedene golubice pretvarao je u ponosne lavice, svoje neurastenične ţrtve u divne prvake. Taj će prokleti seljak spasiti

KIKA

Rusiju, careve, svijet. Arijadna uz šištanje pro-tisnu dah kroz zube, ispruţi jezik da obliţe suhe usnice. U sobi je bilo tiho i čulo se samo Starčevo mrmljanje i brujanje samovara u susjednoj prostoriji. »Pčelice«, tiho će on svojim priprostim seljačkim naglaskom, podigavši je od stola i povevši je do sofe prislonjene uza zid. Posjede je tamo i privuče stolac, stisnuvši joj noge među svojima. Kroz nju prostruji drhtaj. »U tebi je nekakva praznina. Uvijek se kolebaš između očaja i praznoće. Hebrejka si? Vi ste narod pun jada, no kojem je naneseno i mnogo nepravde. Ja ću te sačuvati od svakog jada. Samo slijedi moj put ljubavi. Ne slušaj svoje svećenike ih rabine«, obuhvati on jednim pogledom njezine sjajne oči, »oni ne znaju cijeli misterij. Grijeh nam je dan zato da bismo se zbog njega mogli kajati, jer kajanje duši donosi radost, a tijelu snagu, razumiješ?« »O, da, potpuno to razumijemo«, glasnim i grubim glasom reče Virubova iza Rasputinovih leda. »Kako da se čovjek koji poţivinči zbog zvjerskih navika izvuče iz ponora grijeha i ţivi ţivotom ugodnim Bogu? Oh, ti moja si draga, Pčelica si moja.« Lice mu je bilo tako blizu njezinu da je Arijadna u njegovu dahu mogla osjetiti miris jesetre i madeire, parfem na bradi i alkohol u znoju. »Grijeh treba razumjeti. Bez grijeha nema ţivota, jer nema kajanja, a ako nema kajanja, nema ni radosti. Kako me to gledaš, Pčelice?« »S osjećajem svetosti, oče. Griješila sam«, započe ona. »Umrijet ću bez ljubavi, a u svakom trenutku potrebno mi je da budem voljena.« »Toga si ţedna, Pčelice Medna«, vrlo joj polako poljubi on usne. »Za sada, Medna Pčelice, dođi sa mnom. Molit ćemo se.« Zanemarujući ostale ţene, uze je za ruku i kroz zastor uvede u svetište. 13. Sašenjkina se zora u zatvoru sastojala od zasljepljujućeg svjetla i vrtoglavih isparina cijelu noć skupljane mokraće, jer je svaka ţena u ćeliji bar jednom ispraznila mjehur. Smolnijevska joj je pregačica bila vlaţna i umrljana krvlju i svaka ju je kost u tijelu boljela. Ĉizme na kamenu, okretanje ključa i škripanje brave. Vrata se na ćeliji otvoriše. Na vratima se pojavi neki muškarac. »Fuj! Kako ovdje smrdi«, promrmlja, a onda prstom pokaza na Sašenjku. »Nju trebamo. Dovedite je.« Nataša joj stegnu ruku kad se dvojica čuvara probiše između ispruţenih tijela da je izvuku iz ćelije. Grubo je odvukoše kroz sive hodnike i otpremiše u sobu za ispitivanje s jednostavnim pisaćim stolom, metalnim

KIKA

stolcem i zidovima što su se ljuštih od vlage. Iz susjedne je prostorije čula muški plač. Ţandarmerijski pukovnik četvrtaste, glatko izbrijane glave i duge, četvrtasto oblikovane brade otvori vrata, bijesno joj pristupi i šakom udari po stolu. »Ispričat ćeš nam sve, do posljednjeg imena«, reče, »i više se nećeš ovako zajebavati naokolo.« Sašenjka se trţe unazad kad on sjede na rub stola i olovno blijedo lice pribliţi njezinu. »Imaš sve ţivotne prednosti«, povika. »A zapravo, uopće nisi Ruskinja. Ti si Ćifutkinja, uopće ne pripadaš našem plemstvu. Onaj Ţidov od tvog starog vjerojatno svake noći salutira Kaiseru...« »Moj otac je ruski rodoljub! Odlikovao ga je car!« »Nemoj ti meni tako odgovarati. Ta njegova titula uopće nije ruska. Ţidovi ovdje ne mogu imati nikakvu titulu. To je poznata stvar. Kupio ju je rubljima koje je ukrao od nekog ušljivog njemačkog kneza...« »Barunom ga je učinio saski kralj.« Kakvi god da su bili njezini pogledi na očevu klasu i kapitalistički rat, Sašenjka je još uvijek bila njegova kći. »I puno radi za ovu zemlju.« »Zaveţi, jer bi inače mogla popiti šamar. Jednom Ćifut, uvijek Ćifut. Profiteri, revolucionari, kramari. Vi Jevreji... Hebreji... samo se time bavite, jelda? Ali, ti si dobar komad. Friška kao rosa!« »Kako se usuđujete!« reče ona tiho, jer se zbog svojeg izgleda uvijek osjećala neugodno. »Nemojte sa mnom tako razgovarati.« Sašenjka od sinoć nije ništa jela ni pila. Nakon prvih junačkih i prkosnih trenutaka počinjalo joj je ponestajati hrabrosti i energije. Hrana joj je bila potrebna kao što je loţištu lokomotive potreban ugljen, a čeznula je i za vrućom kupkom. Ipak, što je dulje slušala ovog siledţiju kako galami na nju, to je on više nad njom gubio moć. Nije se bojala njegovih sitnih ruţičastih očica i modre odore degeneriranog sustava. Kapljice njegove pljuvačke bile su groteskne, ali ih je bilo lako obrisati. Na sekundu sklopi oči, udaljujući se tako od ovog policijskog siledţije, ovoga Derţimorde. Po tko zna koji put pokuša zamisliti kakav je učinak njezino uhićenje ostavilo kod kuće. Dragi moj suzdrţani oče, gdje si u ovom trenutku, pitala se. Jesam li ja samo još jedan problem koji trebaš riješiti? Sto je s Fanny Loris i djevojkama u školi? Kako bih rado danas slušala ono njihovo bezvezno čavrljanje. A moja draga Lala, ljubazna, zamišljena gospoda Lewis s glasom kao stvorenim za uspavanke. Ona i ne zna da djevojka koju voli više ne postoji... Ona se galama opet pribliţi. Od gladi i umora Sašenjka je osjećala slabost dok je ispitivač sirovim polupismenim črčkarijama ispunjavao obrasce.

KIKA

Ime? Dob? Nacionalnost? Obrazovanje? Roditelji? Visina? Posebni znaci? Htio joj je uzeti otiske prstiju: pruţila mu je desnu ruku. On joj svaki prst pritisnu na jastučić navlaţen tintom, a onda na svoj obrazac. »Bit ćeš optuţena po paragrafu prvom, članku 126, zbog udruţivanja u ilegalnu Rusku socijahstičko-demokratsku radničku stranku, kao i po paragrafu prvom, članak 102, zbog udruţivanja u militarističku organizaciju. Da, curice, tvoji prijatelji su teroristi, ubojice, fanatici!« Sašenjka je znala da se sve vrti oko pamfleta koje je raspačavala za ujaka Mendela. Tko ih je sastavio, gdje se nalazi tiskara, uvijek je iznova pitao policajac. »Jesi li rukovala s >maronima< i >kljunovima<?« »Maronima? Ne znam što mislite.« »Nemoj mi tu izigravati nevinašce! Znaš ti jako dobro da su maroni streljivo za mašinke, a kljunovi — pištolji, mauzeri.« Ponovno prskanje pljuvačke. »Slabo se osjećam. Mislim da moram nešto pojesti...«, prošapta ona. On ustade. »Dobro, kneginjice, sad se malo prenemaţemo, jelda? Past ćemo u nesvijest kao ona grofica u Onjeginui« On odgurnu svoj stolac i grubo je zgrabi za lakat. »Vodim te kapetanu Saganu.« 14. Moj naklon, mademoiselle baroneso«, pozdravi je časnik niţe dolje u hodniku, u čistom uredu koji je mirisao na piljevinu i cigare. »Ja sam kapetan Sagan. Petar Mihajlovič de Sagan. Usrdno se ispričavam zbog lošeg ponašanja, kao i lošeg daha nekih mojih časnika. Hajde, sjednite.« Stajao je uspravno i promatrao novu zatvorenicu: vitka djevojka raskošne smeđe kose stajala je pred njim u zguţvanoj i zamrljanoj smolnijevskoj odori. Primijeti da su joj usnice, u opreci s blijedim licem punim masnica, grimizne i lagano natečene. Stajala je nespretno, ruku čvrsto prekriţenih na grudima i gledajući u pod. Sagan se, otmjen u bijelo obrubljenoj modroj dolamici, nakloni kucnuvši petama, kao da se njih dvoje nalaze na nekoj soareji, a potom joj ponudi ruku. Sviđalo mu se rukovati se s uhićenicima. Bio je to način da im »izmjeri temperaturu« i pokaţe ono što je general nazivao »Saganov čelik zaodjeven šarmom«. Primijeti da se djevojci ruke tresu i da se na nju već prilijepio gadni ćelijski vonj. Je li to krv na njezinoj smolnijevskoj pregačici? Vjerojatno ju je napala neka ruţna gadura. Pa, nije ovo Jahtni

KIKA

klub. Mondene školarke baš bi mogle i razmisliti o tome prije nego se upuste u kojekakve urote protiv cara. Privuče stolac i pomogne joj sjesti. Prvi mu je dojam bio da je apsurdno mlada. No, Sagan je za sebe volio reći da je »profesionalni tajni policajac, a ne dadilja«. Za njega bi se uvijek našla kakva zgodna prilika među onima koji su apsurdno mladi i razmaţeni, a upuštaju se u nešto što do kraja ne razumiju. Koliko god bila beznačajna, mora da neko zna. Na kraju krajeva, ipak je Mendelova nećakinja. Ona pade na stolac. Njezinu iscrpljenost Sagan primijeti sa zadovoljstvom i proračunatom samilošću. Zapravo je bila tek zbunjeno dijete. Ipak, to je otvaralo zanimljive mogućnosti. »Izgledate mi gladno, mademoiselle. Biste li voljeli naručiti nešto za

zajutrak? Ivanove?« Zandarmerijski se dočasnik pojavi na vratima, a ona kimnu glavom, izbjegavajući Saganov pogled. »Ĉime vas mogu usluţiti, madmazel?« toboţe perom i papirom zamahnu po zraku Ivanov, izigravajući francuskog konobara. »Da vidimo!« odgovori kapetan Sagan umjesto Sašenjke, prisjećajući se izvještaja iz podataka o njezinu praćenju. »Za zajutrak će vam vjerojatno odgovarati vrući kakao, lagano prepečen bijeli kruh, maslac bez soli i kavijar.« Sašenjka nijemo kimnu. »E, sad, kavijara nemamo, ali imamo kakaa, kruha, a našao sam i malu Cooperovu marmeladu iz Jelisejeva na Nevskom prospektu. To vam odgovara?« »Da, molim.« »Krvarili ste.« »Da.« »Netko vas je napao?« »Noćas, ništa vaţno.« »Znate li zašto ste ovdje?« »Pročitala sam optuţbe. Neduţna sam.« On joj se osmjehnu, no ona još uvijek nije gledala u njega. Ruke je i dalje drţala prekriţene i drhtala je. »Krivi ste, to je jasno, pitanje je samo koliko.« Ona odmahnu glavom. Sagan zaključi kako će ovo biti vrlo sporo ispitivanje. Ivanov, u pregači glupavo zategnutoj preko modre odore, doveze na kolicima zajutrak: kruh marmeladu i malo kakaa u šalici. »Baš kako ste naručili, madmazel«, reče. »Izvrsno, Ivanove. Sjajno vam ide francuski.« Sagan se okrenu uhićenici. »Ne podsjeća li vas Ivanov na konobare u Donanu, najdraţem restoranu vašeg tatice, ili u Grandhotelu Pupp u Karlovim Varima?«

KIKA

»Nisam tamo nikad bila«, prošapta Sašenjka prelazeći vršcima prstiju po širokim ustima, kretnja kojoj je pribjegavala, primijeti on, kad bi se zamislila.. »Moja majka odsjeda tamo, a mene i guvernantu smješta u prljavi pansion. Ali sve to već znate.« Pa opet zašuti. Svi su isti. Nesretni su kod kuće, a onda upadnu u loše društvo, pomisli. Ova tu mora da umire od gladi, ali će on čekati dok ga ne zapita smije li početi s jelom. Sašenjka naprotiv, kao da ju je već sam pogled na hranu okrijepio, pogleda ravno u njega. Hladne poput škriljevca, sive su ga oči promatrale. Zabezeknu ga pjegicama posuta svjetlost njezinih šarenica — sivilo prošarano zlatnim zrncima — što je pod spuštenim obrvama zračila podrugljivom radoznalošću. »Mislite h vi tu sjediti i promatrati me dok jedem?« zapita ona uzimajući komad kruha. Prvi bod za nju, pomisli Sagan. Dţendemen u njemu, potomak naraštaja baltičkih baruna i ruskih generala, htjede joj zapljeskati. Umjesto toga, samo se široko osmjehnu. Ona dohvati noţ, namaza maslac i marmeladu na kruh pa brzo i otmjeno pojede sve do posljednje mrvice. On primijeti sunčane pjegice s obje strane njezina nosa, a sada je, budući da joj ruke više nisu bile prekriţene, mogao vidjeti i njezina raskošna prsa. Sto ih je više pokušavala prikriti, dojke su joj postajale uočljivije. Mi istraţitelji, zaključi Sagan, takve stvari moramo razumjeti. Ivanov odnese posude. Sagan izvadi kutiju cigareta na kojoj se poput grba kočio krokodil. »Egipatske krokodilke sa zlatnim filterom?« reče ona. »Nije li vam to jedini luksuz?« odvrati on. »Znam da cure iz Smolnijane puše, ali tko će vas vidjeti u zatvoru?« Ona uze cigaretu i on joj je pripali. Potom i sam uze jednu i baci je u zrak tako da se zavrti, a onda je uhvati ustima. »Dresirani majmun, a ujedno i mučitelj«, reče ona tihim glasom što ga je karakterizirala hrapavost nalik na bumbarovo zujanje pa stade otpuhivati plave kolutove dima. »Zahvaljujem vam na zajutarku. Mogu li sada kući?« Ah, zaključi Sagan, na kraju krajeva ima u nje i nešto duha. Svjetlost izvuče na vidjelo bogatu primjesu crvenkastosmeđega u njezinoj tamnoj kosi. On posegnu za hrpom rukom pisanih izvještaja.

KIKA

»Citate li nečiji dnevnik?« bezobrazno zapita ona. On je osinu pogledom. »Mademoiselle, gotovo je sa ţivotom kakav ste poznavali. Komisija će vas vjerojatno osuditi na maksimalno petogodišnje progonstvo u Jenisejsk, blizu Arktičkog kruga. Da, pet godina. Moţda se nikad odande i ne vratite. Ovako oštra kazna uvjetovana je izdajom u ratno doba, a budući da ste Ţidovka, sljedeći put bit će još oštrija. »Pet godina!« Dah joj se ubrza i postade plitak. »To je vaš rat, kapetane Sagan, klaonica u koju radnici odlaze na naredbu careva i kraljeva, a ne naš.« »U redu, evo kako ćemo. Ovo su izvještaji mojih agenata o vašem praćenju. Pročitat ću vam što moji spisi kaţu o stanovitoj osobi koju ću nazvati Madame X, a vi ćete morati pogoditi njezino pravo ime.« Blistavih očiju, duboko udahnu, a potom teatralno spusti glas: »Nakon pristajanja uz erotsku religiju prikazanu u Arzabiševljevom1 romanu Sanjin i upuštanja u spolni razvrat, prigrlila je »istočnjačko« učenje takozvane Madame Aspasije del Balzo koja je u postupku zvanom duhovna retrogresija otkrila gospođi X da je u ranijem ţivotu bila sluškinja Marije Magdalene, a onda i izrađivačica prslučića za Ivanu Orleansku!« »Ništa lakše od toga! Madame X je moja majka«, reče Sašenjka. Nosnice joj zadrhtaše, a Sagan primijeti da joj usnice uvijek ostaju malčice otvorene. Okrenu se opet svojem spisu. »Prilikom jedne seanse prizivanja duhova Madame Aspasia dovela je barunicu Zeitlin u vezu s Julijem Cezarom koji joj je rekao da svojoj kćerki Sašenjki ne smije dopustiti da se izruguje tim spiritualnim seansama'.« »Izmišljate, kapetane«, suho će Sašenjka. »U ludnici zvanoj Piter nema potrebe za izmišljanjem. Vi se poprilično često pojavljujete u ovom spisu, mademoiselle, odnosno, moţda bih trebao reći, drugarice Zeitlin. Nego, da nastavimo. Barunica Zeitlin Autor Sanjind zapravo se zove Arcibašev — (nap. prev.). i dalje srlja svim putovima koji vode'k sreći. Naša istraţivanja pokazuju da je Madame del Balzo prije bila Beryl Crump, nezakonita kćerka Fineasa O'Hare Crumpa, irskog poduzetnika izBaltimora, boravište nepoznato. Nakon što je najprije prihvatila učenje francuskog hijerofanta Monsieur Philippea, a onda i tibetanskog iscjelitelja dr. Badmaeva, barunica Zeitlin sad je sljedbenica seljaka, medu adeptima poznatog kao Starac, od kojeg je traţila da istjera zle duhove iz njezine kćerke Sašenjke koja je, kako kaţe, prezire i škodi njezinoj duhovnoj blagodati!«

KIKA

»Nasmijavate me za vrijeme ispitivanja«, reče Sašenjka drţeći se ozbiljno. »Ali nemojte misliti da ćete me tako lako prijeći.« Sagan zavrti spis na stolu, nasloni se u stolici i podiţe ruke. »Ispričavam se. Ni na sekundu mi ne bi palo na pamet da vas podcijenim. Divio sam se vašem članku u ilegalnom listu Rabočniji put ili Radnički put.« Izvuče otrcani tabloid s crvenom zvijezdom u zaglavlju. »Naslov: >Dijalektičlti materijalizam kao znanost, kanibalistički im-perijalistički građanski rat i menjševička izdaja proleterske avangarde<.« »To ja nikad nisam napisala«, prosvjedovala je ona. »Jasno. Ali članak je vrlo temeljito napisan, a od jednog od naših agenata u Zurichu doznajem da je prilično impresionirao vašeg Lenjina. Ne mogu zamisliti nijednu drugu djevojku iz Smolnog instituta koja bi napisala takav sastavak, citirajući Plehanova, Engelsa, Bebela, Jacka Londona i Lenjina, a to je tek prva stranica. I uopće se ne postavljam pokroviteljski.« »Rekla sam vam da ja to nisam napisala.« »Potpisano je kao tovarišPesec. Drug ih drugarica Snjeţna Lisica. Vaše mi sjenke kaţu da uvijek nosite krzno od polarne lisice, vjerojatno dar od širokogrudnog tatice?« »Ništavno nom de revolution, ah ne moje.« »Ma, dajte, Sašenjka — ako vas smijem tako zvati. Nema muškarca koji bi odabrao takvo ime: imamo druga Kamenog — Kamenjeva i druga Ĉeličnog — Staljina koje sam osobno obojicu ja poslao u Sibir. I druga Molotova, odnosno Malj. Znate li njihova prava imena?« »Ne, ja...« »Naš Posebni odjel zna sve o vašoj Partiji. Partija vam je prepuna naših doušnika. Dakle, da se vratimo na drugaricu Snjeţnu Lisicu. Nema mnogo ţena u Partiji na koje bi se to moglo odnositi. Moţda na Aleksandru Kolontaj, ali njezino revolucionarno konspirativno ime već znamo. U svakom slučaju, ona je u progonstvu, a vi ste ovdje. Usput, jeste li čitali njezinu Ljubav među pčelama radilicama?.« »Jasno da jesam«, odvrati Sašenjka uspravivši se na stolcu. »Ima li ikoga da to nije čitao?« »Ali pretpostavljam da je ta slobodna ljubav više u stilu vaše majke?« »Ono što radi moja majka njena je stvar, a što se tiče mojeg privatnog ţivota, nemam ga i ne ţelim ga imati. Sve mi se to gadi. Prezirem takve trivijalnosti.« Poput pepela sive oči opet su gledale kroz njega. Nema ničega poboţnijeg od idealistične tinedţerke (posebno ako je u pitanju dragocjena kći bogatog bankara), razmišljao je Sagan. Impresionirala ga

KIKA

je njezina igra, ali još nije znao što bi s njom: da je pusti ili da je dalje obraduje? Mogla bi mu posluţiti kao mamac za kakvu veću ribu. »Znate da su vaši roditelji i stric Gideon Zeitlin noćas pokušali ishoditi vaše otpuštanje?« »Mama? Ĉudim se da bi se ona brinula za...« »Narednice Ivanov! Imate li noćašnji izvještaj iz Rasputinove kuće?« Ivanov sa spisom dotrupka u sobu. Sagan brzo prohsta rukom ispisane papire. »A, evo. Izvještaj agenta Petrovskog: Mračnije — to je naše kodno ime za Rasputina za slučaj da to već niste pogodili — razgovarao s Arijadnom Zeitlin, Ţidovkom, industrijalčevom suprugom, i prihvatio da s njom posebno raspravi o određenom predmetu. Nakon vremena provedenog nasamo s Mračnim u vezi s predmetom grijeha i bučne scene po dolasku Madame Lupkine, Zeitlinova je, u pratnji američke grofice Loris, u 3.33 otišla iz stana Mračnoga i odvezla se u noćni klub Akvarij, a onda u hotel Astoriju, na Manjinskom trgu, u istom russo-baltovom motornom landauletu kao i prije. Obje su očevidno bile pod utjecajem alkohola. Otišle su u apartman gardijskog kapetana Dvinskog, varalice na kartama i špekulanta, gdje... naručen šampanjac... bla-bla... otišle u 5.30. Ţidovki Zeitlin čarape su bile poderane, a odjeća u neurednom stanju. Odvezla se kući, u Zeitlinovu rezidenciju u Boljšoj morskoj, a potom je automobil odvezao Amerikanku u stan njezina muţa u Milijonoj...« »Ali... mene nije ni spomenula?« Sagan odmahnu glavom. »Ne — premda je to učinila njezina američka prijateljica. Otac vam je bio mnogo djelotvorniji. Ali«, podiţe on prst kada njezino lice zasja od očekivanja, »vi ipak ostajete ovdje. Time vam zapravo činim uslugu. Propao bi vam sav kredibilitet među drugovima revolucionarima kad bih vas prebrzo pustio.« »Ne budite smiješni.« »Ako vas sada pustim, moţda će pomisliti da ste postali moj dvostruki agent pa će vas morati likvidirati. Nemojte misliti da će biti njeţniji prema vama zato što ste još učenica. Hladni su kao led. Ili će pretpostaviti da su vaši bogati roditelji odjurili Rasputinu ili Andronikovu i iskupili vas. Pomislit će — i to, po mojem mišljenju, posve ispravno — da ste tek neozbiljna diletantica. Tako da vam zbilja činim uslugu ako vas pospremim u Arktički krug na pet godina.« Promatrao je kako joj se rumenilo polagano penje po vratu, oblijeva joj obraze i ţari sljepoočice. Uplašila se, pomish zadovoljan sobom. »Za mene će to biti čast. Čvrsta sam, bez straha od noţa u" ognja«, reče ona navodeći Zemfirine riječi iz Puškinovih Cigana. »Osim toga, pobjeći ću. Svi bjeţe.«

KIKA

»Ne, odande nećete... Zemfiro. Vjerojatnije je da ćete tamo umrijeti, a tuđinci će vas sahraniti u plitak, neobiljeţen grob u tajgi. Nikad nećete voditi nikakvu revoluciju, nikad se udati, nikada imati djece — već je sama vaša nazočnost na zemlji gubitak vremena, novca i brige što ih je vaša obitelj na to potrošila.« Vidje kako joj drhtaj prolazi od jednog do drugog ramena. Pusti da šutnja još malo potraje. »Sto hoćete od mene?« zapita ona glasom kreštavim od uzrujanosti. »Da razgovarate sa mnom. Samo to«, reče on. »Zanimaju me vaši pogledi, drugarice Snjeţna Lisice. Zanima me što netko kao vi misli o ovom reţimu. Što čitate. Kako vidite budućnost. Svijet se mijenja. Vi i ja — bez obzira na naša uvjerenja — mi smo ta budućnost.« »Ali vi i ja se toliko razlikujemo«, uskliknu ona. »Vi vjerujete u cara i zemljoposjednike i izrabljivače. Vi ste tajna pest ovog odvratnog carstva, a ja vjerujem da je ono osuđeno na propast i da će se uskoro srušiti. A onda će vladati narod!« »Zapravo, mi bismo se vjerojatno sloţili u mnogo čemu, Sašenjka. I ja znam da se stvari moraju promijeniti.« »Povijest će promijeniti svijet isto tako sigurno kao što je sigurno da će sunce izaći«, reče ona. »Klase će nestati. Zavladat će pravda. Carevi, kneţevi, moji roditelji i njihov izopačeni svijet, plemići kao što ste vi...«, naglo zastade kao da je već previše rekla. »Zar ţivot nije čudan? Ne bih smio ovo reći, ah vjerojatno ţelimo iste stvari, Sašenjka. Vjerojatno čak i čitamo iste knjige. Oboţavam Gorkog i Leonida Andrejeva. I Majakovskog.« »I ja volim Majakovskog.« »Bio sam u podrumu Pas Lutalica one noći kad je deklamirao svoje pjesme i znate što? Plakao sam. Jasno, nisam bio u odori! Ah da, plakao sam pred njihovom čistom hrabrošću i ljepotom. Jasno i vi ste bih u Psu Lutalici?« »Ne, nisam.« »Oh!« Sagan je hinio iznenađenje s natruhom razočaranja. »Pretpostavljam da Mendela baš previše ne zanima poezija.« »On i ja nemamo vremena za odlaske u zadimljene podrume,« reče ona mrko. »Ţao mi je što vas onda ja nisam mogao onamo povesti«, reče joj on. »Ali, rekli ste da volite Majakovskog? Meni je najdraţa ona Bordel za bordelom Sa šest katova visokim faunima smjeli plesovi A ona oduševljeno nastavi pjesmu:

KIKA

Inspicijentu! Mrtvačka su kola spremna Ubaci više udovica u gomilu! Tamo ih nema ih dovoljno! Nitko nikad nije traţio Da pobjeda bude... Potom stihove opet prihvati Sagan: Radi domovine posvećena Batrljku bez ruke preostalom od krvave gozbe. Čemu sve to dovraga? Sašenjka je objema rukama udarala ritam, rumena od strastvenosti tih riječi. Vizija buntovne, prkosne mladosti, pomish Sagan. »Eh, eh, a ja sam mislio da ste vi samo glupa školarka«, reče on polagano. Začu se kucanje na vratima. Ivanov ude i pruţi Saganu poruku. Sagan naglo ustade i baci spise na stol, zbog čega se čestice prašine što su dotada lebdjele na sunčevoj svjetlosti zavrtloţiše u sitnim kovitlacima. »E, pa«, reče Sagan, »to je to. Zbogom.« Sašenjka kao da se ozlojedi. »Šaljete me natrag? Pa niste me ništa ni pitah!« »Kada vas je ujak Mendel vrbovao za Rusku socijalističko-demokratsku radničku stranku? U svibnju 1916. Kako je pobjegao i vratio se iz progonstva? Saonicama koje su vukli sobovi, parobrodom, vlakom (karta drugog razreda, ni manje ni više). Ne zamarajte svoje lijepe oči, drugarice Snjeţna Lisice, sve to već znamo. Ne namjeravam više gubiti vrijeme u pokušajima da vas ispitam.« Sagan se pretvarao da je ponešto ogorčen, premda je zapravo bio jako zadovoljan. Iz ovog je susreta izvukao točno ono što je htio. »Ali, silno sam uţivao u našem razgovoru. Mislim da bismo vrlo skoro trebali opet porazgovarati o poeziji.« 15. Sašenjka omota oko sebe stolu od polarne lisice i orenburški šal, a zapovjednik zatvorskih čuvara pridrţi joj bundu od samurovine. Kad se uvukla u glatku toplinu njezine svilene podstave, bilo joj je kao da je utonula u kupku od toploga mlijeka. Zadrhta od uţitka, jedva slušajući ćurlikanje narednika Volkova o »političkim zatvorenicima« i »kriminalcima«, švicarskim čokoladicama i Brocardovoj kolonjskoj vodi (kojom se upravo za ovu priliku bio obilno poškropio).

KIKA

Ĉinilo joj se da se njezin dolazak u Kresti zbio prije nekoliko desetljeća, a ne tek prethodne noći pa, kad joj narednik reče: »Vidite, nisam tipičan zatvorski čuvar«, najednom ga poţelje zagrliti. On joj pruţi platnenu torbu s knjigama. Dok je izlazila iz zatvora, činilo joj se da lebdi u zraku. Ĉuvari su se klanjali, vrata se za vratima otvarala, a svjetlo bivalo sve bliţe. Ţandari upotrijebiše goleme ključeve što su im se njihali na kolutima, brave otvarajući se zaškripaše. Ţandar na prijemnom pultu čak i dotače obod na kapi. Svi su se s njom ljubazno ophodili, kao da je učenica koja po posljednji put napušta školu. Tko će je dočekati, pitala se. Tata? Flek, obiteljski odvjetnik? Lala? No, čak i prije no što je uspjela sročiti neko predviđanje, stric Gideon već je širom krilio ruke da je zagrli i plesnim korakom dolazi prema njoj, umalo padnuvši ustranu, kao da se cijeli svijet naginje. Uvuče je u svoju bundu grebući je bradom po vratu i gotovo je odiţući sa zemlje. »O, srce moje!« zaurla ne obazirući se na ţandare. »Evo je! Hajde! Svi nas čekaju!« U tom joj je času njegov miris po konjaku i cigarama bio drag pa ga stade ţudno udisati. A onda se nade vani na smrznutoj svjetlosti sjeverne zime. Očev russo-baltov landaulet, zbog leda opremljen lancima na kotačima, za-noseći se krene naprijed. Pantamejlion, kao bljesak skrletnih i zlatnih pletenica, optrči oko auta i otvori joj vrata, a Sašenjka gotovo klonu u koţom presvučenu unutrašnjost što je slatko mirisala po svjeţim karanfilima u srebrnoj vazi. Obaviše je Laline ruke, a stric Gideon uspne se na suprotno sjedište, dobrano otpi iz pljoske i dohvati doglasnu cijev. »Kući, Pantamejlione, ti mladi lomitelju srdaca! Zajebi Mendela! Zajebi revoluciju i sve te idiiiote!« Lala prevrnu očima i njih se dvije nasmijaše. Dok su se vozili preko mosta, Lala pruţi Sašenjki limenku s keksima Hundey&Palmers i jidiš medenjake što ih joj je bila napekla babuška Miriam. Jela je s uţitkom razmišljajući o tome kako joj tanki toranj Admiraliteta, rokoko sjaj Zimskog dvorca i zlatna kupola Isakijevskog sabora nikad nisu bih draţi. Vraća se kući. Slobodna je! U Boljšoj morskoj stric Gideon širom otvori vrata, a Sašenjka, uštrcavši uza stube, projuri pokraj Leonida, starog badera koji se, sa suzama u očima, pred mladom gospodaricom klanjao nisko i iz struka, poput kakva seoskog muzika. Gideon svoju čupavu bundu dobaci baderu koji gotovo pade pod njezinom teţinom te pozva jednog od slugu da mu pomogne izuti čizme.

KIKA

Sašenjka, osjećajući se kao djevojčica koja se tek povremeno pojavljuje pred zaposlenim ocem, otrča u Zeidinovu radnu sobu. Vrata su bila otvorena. Molila se da on bude ondje. Nije znala što će učiniti ako ga ne bude. No, bio je ondje. Zeitlin, u ovratniku s kratkim vrhovima i gamašama, slušao je što mu govori Flek. »Nego, Samuile, upravitelj zatvora traţio je četiri stotine«, govorio je obiteljski odvjetnik koji je nalikovao na krastaču. »Sitniš u usporedbi sa Andronikovom...« Uto Zeitlin ugleda kćer. »Hvala Bogu, ovdje si, draga moja Lisička Sestrička — Lisice Sestrice!« reče, ponovo je nazivajući nadimkom iz djetinjstva. Raširi ruke i ona se nasloni na nj, osjećajući njegov uredni brk na svojem obrazu, kupajući se u poznatom mirisu kolonjske vode, pritišćući usne na lagano ogrubjelu koţu. »Daj da te oslobodimo bunde prije nego što porazgovaramo«, reče joj izvukavši se iz njezina zagrljaja i povevši je u predsoblje. Leonid, poslušno idući u stopu za njom, pomoţe joj da skine bundu, stolu i šal, a ona tada primijeti kako je otac s odvratnošću odmjerava od glave do pete, a nosnice mu podrhtavaju. Sašenjka je bila potpuno zaboravila da još uvijek na sebi ima uprljanu smolnijevsku pregačicu. Najednom i sama osjeti zadah zatvorske prljavštine što se bio prilijepio za nju. »Oh, Sašenjka, je li to krv?« uskliknu otac. »Oh, najdraţa, moramo te okupati i presvući«, uzviknu Lala visokim i zadihanim glasom. »Luda, smjesta pripremi kupku.« »Sašenjka«, mrmljao je Zeitlin. »Hvala Bogu da smo te izvukli odande.« Ĉeznula je za time da se opere, no ipak ostade nepomično stajati, uţivajući u očevu zaprepaštenju i zaprepaštenju sluţinčadi. »Da!« objavi glasom koji se lomio. »Bila sam u zatvoru, vidjela sam careve ćelije koje su zapravo grobnice. Nisam više djevojka iz Smolnija kakva ste mislili da jesam! U tišini koja je uslijedila uzela je Lala Sašenjku za ruku i odvela je na treći kat gdje je bilo njezino carstvo. Ondje je svaki otrcani komadić saga, svaka pukotina na zidovima odmorišta, vlaţne mrlje na ruţičastim tapetama u njezinoj spavaćoj sobi sa zaigranim uzorkom konjića i zečeva, poţutjeli emajl na umivaoniku u njezinu engleskom toaletnom ormariću podsjećao Sašenjku na djetinjstvo provedeno uz Lalu koja je svoju sobu bila uredila tako da stvori ljupko boravište za kćer jedinicu. Već je na odmorištu mirisalo po Pearsovoj esenciji za kupanje i gorkoj soli. Lala je odvede ravno u kupaonicu opremljenu najfinijim britanskim toaletnim potrepštinama, krasnim plavim, jantarnim i zelenim bočicama s losionima, uljima i esencijama. Omašan komad Pearsova sapuna, odlomljen i omiljen, čekao je na drvenom nosaču.

KIKA

»Sto ćemo danas?« zapita Sašenjka. »Isto kao i uvijek«, odvrati Lala, a Sašenjka se, premda je sebe sada smatrala odraslom, nije opirala kad ju je Lala razodjenula i smrdljivu odjeću predala Ludi. »Spali to, molim te«, rekla je Lala. Sašenjki je bilo ugodno osjetiti pod nogama meki sag i vrtlog maglovitih esencija oko sebe. Dok joj je Lala pomagala da uđe u kadu, baci pogled na svoju nagu sliku u zamagljenom zrcalu i trţnu se videći tijelo koje radije ne bi gledala. Voda je bila tako vruća, a kada (engleska, dakako, naručena iz Bond Streeta) tako duboka da smjesta sklopi oči i zavali se nauznak. »Sašenjka draga, znam da si umorna«, reče Lala, »ali samo mi reci što se dogodilo. Je li s tobom sve u redu? Tako sam se brinula...« pa briţnu u plač, a krupne joj suze potekoše niz široko lice. Sašenjka se uspravi u kadi i poljupcima joj obriše suze. »Ne brini, Lala. Sve je bilo u redu sa mnom...« No, dok je opet tonula u kadu, misli joj poletješe unatrag, do konačnog razgovora s Mendelom prošloga ljeta... Bio je sumerki, prekrasne li riječi za ljetno predvečerje. U borovoj je šumi pjevala vuga. Sve je drugo bilo tiho u ljubičastoj noći. Sašenjka je leţala u mreţi za ljuljanje iza kuće u Zemlišinu, polagano se njišući i sama sebi čitajući stihove Majakovskog, kadli sanjivo ljuljuškanje prestade. Mendel je rukom zadrţavao mreţu. »Spremna si«, rekao joj je puckajući cigaretu. »Kad se vratimo u grad, preuzet ćeš neke kruţoke i predavat ćeš radnicima ono što si naučila. Onda ćeš biti primljena u Partiju.« »Ne samo zato što sam tvoja nećakinja?« »Meni obitelj i osjećaji ništa ne znače«, odvratio je. »Sto je to u usporedbi s tijekom povijesti?« »Ah što s mamom i tatom?« »Sto s njima? Tvoj otac je arhiizrabljivač koji pije krv radničkoj klasi, a majka — da moja vlastita sestra — pripadnica degenerirane visoke burţoazije. Oni su neprijatelji povijesne znanosti. Nevaţni su. Shvati to i zauvijek ćeš ih se osloboditi.« Pruţi joj pamflet s istim naslovom kao i prva knjiga koju joj je bio dao tjednima prije toga: Lenjinovo Što da se radi? Goruća pitanja našeg pokreta. »Pročitaj ovo. Vidjet ćeš da je biti boljševik isto kao i biti vitez u ujnom vojno-crkvenom redu, vitez Svetoga Grala.« I dakako, u tjednima što su slijedili, osjetila je radost što je stroga i nemilosrdna profesionalka u Lenjinovoj tajnoj avangardi. Kada se vratila u grad, počela je drţati predavanja radničkim grupama. Susretala se s običnim radnicima, proleterima u golemim petrogradskim

KIKA

tvornicama oruţja, muškarcima, ţenama, pa čak i djecom, a svi su u sebi imali ustrajnu pristrojnost na kakvu nikada prije nije naišla. Crnčili su u opasnim tvornicama i boravili u zagušljivim i prljavim spavaonicama bez posteljine, kupaonica i zahoda, bez svjetlosti i zraka, ţiveći poput štakora u podzemnom paklu. Susretala se i s radnicima koji su izrađivali puške i haubice na kojima joj se obogatio vlastiti otac. Svakodnevno je radila s najvatrenijim i najodanijim partijskim članovima koji su za revoluciju i ţivot stavljali na kocku. Ilegalni svijet komiteta, šifri, konspirativnosti i drugova izazivao je u njoj osjećaj opijenosti — a kako i ne bi? Bio je to dramatičan povijesni trenutak! U vrijeme kada je trebala biti na satovima plesa ili u kući grofice Loris zabavljajući se s prijateljicom Fanny, počela je nastupati kao Mendelov kurir, raznoseći najprije letke i rezervne dijelove za tiskarske strojeve, a potom i »jabuke« — granate, »marone« — streljivo i »kljunove« — pištolje. Dok su Fanny Loris i druge učenice vitičastim, djevojačkim rukopisom pisale namirisana pisamca mladim poručnicima u Gardi, Sašenjkina su ljubavna pisma bile poruke sa šifriranim naredbama od »druga Talioničke Peći«, što je bilo jedno od Mendelovih konspirativnih imena, a polke su joj bile voţnje javnim tramvajima ih očevim saonicama kada bi prenosila tajne pošiljke, skrivene u donjem rublju ili pod šubom u vidu pelerine s krznenim ovratnikom. »Ti si savršena kurirka«, rekao joj je Mendel. »Tko bi išao pretraţivati smolnijevsku učenicu sa stolom od polarne lisice i u krvopijinim saonicama s grbom?« »Sašenjka!« Lala ju je njeţno tresla u kadi. »Vrijeme je ručku. Poslijepodne moţeš prespavati, čekaju još samo tebe.« Dok joj je Lala trljala leđa, Sašenjka je razmišljala o tome kako ju je Sagan ispitivao, o onome što joj je prišapnula Mendelova ţena Nataša te o vlastitim idealima i planovima. Otkrivala je da je jača i starija no što je bila jučer. 16. Pet minuta kasnije Sašenjka je stajala na vratima primaće sobe. »Uđi«, reče joj otac grijući leđa uz vatru i pušeći cigaru. Iznad glave mu je visjela slika nekog starog majstora na kojoj je bilo prikazano utemeljenje Rima, sve u debelom zlatnom okviru. Iznenadilo ju je što vidi sobu punu ljudi. Prema ruskoj tradiciji, plemenitaši su svakoga dana u doba ručka otvarali vrata svojega doma, a Zeitlin je volio izigravati plemenitaša. No, od roditelja bi se očekivalo da na dan njezina puštanja iz zatvora otkazu tu lakrdiju. Dok se tako

KIKA

ogledala po prostoriji, došlo joj je da zaplače i sjetila se zgode kad je bila još djevojčica, a roditelji su joj priređivali večeru za ministra rata, velikog vojvodu i razne velikodostojnike. Te je večeri čeznula za roditeljskom paţnjom, ali kad se pojavila u prizemlju, otac je bio u radnoj sobi — »Traţio sam da me se ne prekida, moţeš li je, molim te, izvesti odavde«, a majka je, u baršunastoj haljini opšivenoj perlicama i s pozlaćenim akantovim lišćem, sređivala stvari — »Brzo! Odvedite je gore!« Kad je majka otišla, Sašenjka je potajno dograbila kristalnu vinsku čašu pa ju je, kad je s trećeg kata čula komešanje zbog dolaska careva rođaka, bacila preko stubišne ograde i promatrala kako se rasprskava na kamenim pločama u prizemlju. U meteţu koji je uslijedio majka ju je ošamarila, iako je otac bio zabranio svako kaţnjavanje, tako da je Sašenjka i opet u Lali našla jedini izvor utjehe. Prepoznade neizbjeţnu Missy Loris u brokatnoj haljini boje slonovače obrubljenoj samurovinom: razgovarala je s muţem, dobroćudnim grofom majmunskoga izgleda. Gideon je dizao čašu traţeći još jedan konjak i obraćao se odvjetniku Fleku koji se trbušinom naslanjao na okrugli stol. Bio je tu i neki engleski bankar — prijatelj odavno odsutnoga Arijadnina i Mendelova brata Avigdora koji je bio otišao još 1903. da imetak stekne u Londonu. Dva člana carske Dume, neki od Zeidinovih pajdaša u pokeru, jedan general s vrpcama i epoletama, jedan francuski pukovnik i gospodin Putilov, proizvođač oruţja. Sašenjka se zadovoljno nasmiješi u njegovu smjeru sjetivši se koliko je sati utrošila na to da njegove radnike nauči kako da sabotiraju njegov izrabljivački pothvat. »Ĉašu šampanjca, Sašenjka?« ponudi joj otac. »Limunadu«, odgovori ona. Leonid joj je donese. »Sto je za ručak?« zapita ona badera. »Barunov omiljeni izbor, mademoiselle Sašenjka: dvopek Melba i miješana mesna salata, blini i kavijar, teleći kodeti Pojarski preliveni kiselim vrhnjem s engleskim jorkširskim pudingom i kisljim brusnicama u zašećerenom ţeleu. Isto kao i uvijek.« Ali sada je sve drukčije, pomisli Sašenjka. Zar to nitko ne primjećuje? »Najprije ćemo na brzinu porazgovarati u mojoj radnoj sobi«, reče joj otac. Sudit će mi se, zaključi Sašenjka, a onda ću morati razgovarati s ovom gomilom lutaka u izlogu.

KIKA

Pođoše u očevu radnu sobu. Sašenjka se prisjeti kako joj je, kad majke nije bilo kod kuće, otac, dok bi radio, dopuštao da se sklupča u prostoru ispod pisaćeg stola. Voljela je biti u njegovoj blizini. »Mogu h vas slušati?« To se Gideon bacio i zavalio na sofu pijuckajući svoj konjak. Sašenjki je bilo silno drago što je on ovdje; moţda će joj posluţiti kao protuteţa majci koja joj je sjedila nasuprot, u očevu naslonjaču. »Leonide, zatvori vrata. Hvala«, reče Zeitlin naslonivši se na svoj kaskajući stolac. »Sjedni.« Sašenjka sjede. »Tako smo sretni što si kod kuće, dijete drago, ali priredila si nam paklenski šok. Nije te bilo lako izvući. Morat ćeš zahvaliti Fleku.« Sašenjka reče da će tako učiniti. »Zbilja si već mogla biti na putu za Sibir. Loše je to što se nećeš vratiti u Smolni...« Nije ni to najgora stvar na svijetu, pomisli Sašenjka, to je institut za glupače! »... ali ćemo ti srediti privatnu nastavu. Eto, pokazala si nam svoju samostalnost. Ĉitala si Marxa i Plehanova. Izbjegla si za dlaku. I ja sam nekad bio mlad...« »Ma kad to?« kiselo je pitala Arijadna. »Nešto se toga ne sjećam«, šalio se Gideon. »Pa, moţda ste u pravu, ali u Odesi sam, kad sam bio jako mlad, odlazio na sastanke navodnika i socijalista. Ali ovo je smrtno ozbiljno, Sašenjka. Više se ne smiješ petljati s tim opasnim nihilistima.« Priđe joj i poljubi je u tjeme. »Tako mi je drago da si kod kuće.« »I ja sam sretna što sam ovdje, tatice.« Pruţi ocu ruku i on je stisnu, no znala je da će taj draţesni prizor izazvati majku. Dakako, Arijadna pročisti grlo. »Pa, sasvim si se lijepo izvukla. Dovoljno si nam dugo dosađivala s pogledima na >radnike< i >izrabljivače<, a sad si nam još priredila i hrpu nevolja. Ĉak sam morala o tome raspravljati sa Starcem Grigorijem.« U Sašenjki uskipje bijes. Poţelje glasno uzviknuti da ju je stid što kreatura kao što je Rasputin upravlja Rusijom, stid što se njezina vlastita majka, čije je ljubavne veze s varalicama na kartama i hirovi sa šarlatanima već dugo dovode u nepriliku, sad još udruţuje i s Ludim Monahom. No, umjesto toga, samo je i dalje odgovarala poput mrzovoljne učenice što je još uvijek i bila. Traţeći neki cilj, usmjeri se na haljinu koju joj je majka odabrala. »Mama, mrzim mornarske haljine i ovo je posljednji put da takvo nešto nosim.«

KIKA

»Bravo!« reče Gideon. »Figura kakvu ti imaš upropaštava se u...« »Dosta, Gideone. Molim te, ostavi nas nasamo«, reče Arijadna. Namignuvši Sašenjki, Gideon ustade. »Nosit ćeš ono što ti ja kaţem«, reče majka odjevena u lepršavu haljinu od kineskog krepa s čipkastim volanima. »Nosit ćeš mornarske haljine dokle god se budeš ponašala kao neodgovorno dijete.« 17. Nizak čovjek s cvikerom, prevelikim kočijaškim ovčjim koţuhom i kapom sa šiltom i naušnjacima stajao je na Nevskom prospektu promatrajući tramvaj kako tutnji prema njemu. Bilo je tamno, a studena ga je mećava šibala po licu već ionako crvenom i ogrubjelom. Kolosalno zdanje Glavnoga štaba bilo mu je slijeva. Mendel Barmakid osvrnu se iza sebe. Spik — tajni policijski zbir — još je bio ondje, brkati muškarac vojničkog drţanja, u zelenom kaputu, trudeći se da se ne smrzne. Ţbiri su uglavnom radili u paru, ali drugog nije mogao vidjeti. Mendel je stajao pred osvijetljenim izlozima Cerniševljeve krojačnice, jedne od jeftinijih u koje je zalazila njegova sestra. U izlogu s lutkama odjevenim u baršun i til koji su se nosili te sezone, ugleda svoj lik: patuljak s kljastom nogom, debelim usnama i urednom bradicom na vrhu čeljusti. Nije to bio privlačan prizor, ali nije imao vremena za prepuštanje sentimentalnosti. Nevski je bio gotovo pust. Temperatura je padala — noćas je bilo minus 20 stupnjeva, a ţbiri su ga opet pronašli kad se petrogradski komitet sastao u tajnom stanu u Viborskoj. Tek je deset dana prošlo od njegova bijega iz progonstva, a ovi blesavi policajci već raspravljaju o tome hoće li ga opet uhititi ili mu dopustiti da ih dovede do ostalih drugova. Tramvaj se zaustavi uz zvonjavu zvonca i sitnu meteorsku kišu krijesnica iz električnih kablova iznad njega. Neka ţena siđe. Ţbir je udarao jednom rukom u rukavici o drugu, a kozačka mu je naušnica svjetlucala na svjetlu ulične svjetiljke. Tramvaj uz škripu krenu. Mendel iznenada potrči za njim, neobičnim hodom zbog bolesnog uda. Tijelo mu se izvijalo poput čovječje parabole, ah je trčao vrlo brzo za bogalja. Tramvaj je već bio u pokretu. Bilo je teško trčati po snijegu, a Mendel je, i ne osvrćući se, znao da ga je mladi, zdravi zbir već uočio i da juri za njim. Ĉvrsto se uhvati za prečku, a kondukter ga, viknuvši: »Dobro ti trčiš, staro momče!«, pograbi za drugu ruku i povuče ga gore.

KIKA

Znojeći se u ovčjem koţuhu, Mendel baci pogled iza sebe: zbir je trčao za tramvajem, ali nije bilo straha da će ga dostići. Mendel ga pozdravi, otmjenim pokretom dotaknuvši šilt. Odvezao-se dvije stanice, a onda kod ruţičastoga Stroganovskog dvorca klisnuo iz tramvaja i opet provjerio prati li ga netko. Nitko — premda bi ga uvijek ponovo našli. Prošao je pokraj stupovlja Kazanske katedrale gdje se ponekad susretao s drugovima u bijegu iz progonstva. Snijeg se lijepio po narančastim svjetiljkama, a on je stalno morao brisati stakla na cvikeru. Vidio je samo trgovine namijenjene krvopijskim klasama — Pasaţ s engleskim krojačima i francuskim draguljarima, Jelisejev emporij opsceno natrpan hrpama šunki, jesetara, keksa, ostriga, lisanki, indijskih čajeva, kolača sa suhim voćem Fortnum 8c Mason, poput labirinta zamršen Gostinski dvor s bradatim trgovcima u kafta-nima koji se bave prodajom starinskih ikona i samovara. Začu udaranje konjskih kopita — dva ţandara u ophodnji, no njih su dvojica glasno razgovarali o nekoj bludnici u Kalugi i nisu ga vidjeli. Uz Jelisejevljev izlog čekao je dok nisu otišli, a onda kraj njega projuri rolls-royce, a u suprotnom smjeru delaunay: moţda je to bio Zeitlin? Stiţe do hotela Europa i njegovih vratara u dugačkim kaputima i cilindrima. U njegovu se foajeu i restoranu mogao naći najveći broj špijuna po četvornom metru i u cijeloj Europi pa se stoga tu osjećao sigurnim. Nitko neće očekivati da se sibirski bjegunac ovdje zadrţava. No, kaput mu je bio odrpan i pun zakrpa, a ljudi su oko njega bih u samurovini, salonskim kaputima, gardijskim odorama. Već je i vratar, koji je inače bio policijski agent, zurio u njega. Mendel začuje suhi sušanj saonica. Othrama do vrata promatrajući njihov dolazak i tragajući za znakovima špika ih jilera, vanjskih agenata. No, saonice su se činile u redu, a na njima tek stari pogrbljeni kočijaš. Mendel pozva saonice i uspe se u njih. »Kamo, gospodine?« »Tavričeski dvorac.« »Pola rublje.« »Dvadeset kopjejki.« »Zob je opet otišla gore. Jedva i konje mogu nahraniti...« Zob i opet zob, pomisli Mendel. Cijene su rasle, rat je bio poguban. No, što gore, to bolje: to je bio Mendelov moto. Kočijaš je, zaključi, zapravo sitni burţuj bez ikakve uloge u budućnosti. No, u Rusiji ionako i nema mnogo pravih proletera u skladu s marksističkim uzorom. Devet od deset Rusa tvrdoglavi su, nazadni, pohlepni, neuljuđeni seljaci. Lenjin, s kojim je Mendel prije rata u Krakovu jeo kobasice i pio pivo, razmišljao je o tome kako će seljacima, ako ne prihvate povijesni napredak, trebati slomiti kičmu. »Okrutna nuţnost«, promrmljao je tada Mendel.

KIKA

Mendel je bio posivio od iscrpljenosti i neishranjenosti. Bilo je teško spavati, teško jesti u bijegu, a ipak je njemu takav ţivot gotovo savršeno odgovarao. Bez obitelji, no njemu su djeca ionako bila dosadna. Brak, da, ah s Jakutkinjom Natašom, još jednom odanom drugaricom s kojom se susretao samo povremeno. Uvijek u pokretu, mogao je jednako dobro spavati na klupi u parku kao i na podu ili soli. Lenjin je bio u Švicarskoj, a praktički je cijeli Centralni komitet — Sverdlov, Staljin, Kamenjev — bio u Sibiru, a on je bio gotovo posljednji stariji veteran iz 1905. na slobodi. No, Lenjin je zapovjedio. »Potreban si u Piteru: bjeţi!« A poslao je Mendelu i stotinu rubalja da kupi »šaru« — laţne identifikacijske dokumente. Vaţna je bila samo Partija i partijska stvar: ja sam vitez Svetog Grala, mislio je Mendel dok su se saonice pribliţavale trijemu s kupolom i veličanstvenom dorskom stupovlju Tavričeskog dvorca, gdje su burţujski praznoglavci u skupštini bez utjecaja — u carskoj Dumi — u ovom trenutku vodili apsurdne rasprave. Ah, prije no što saonice onamo stigoše, Mendel se nagnu naprijed i potapša kočijaša po podstavljenom ramenu. »Evo!« utisnu nekoliko kopjejki u kočijaševu rukavicu bez prstiju i iskoči. Pred Dumom su stajali automobili s upaljenim motorima, ah se Mendel i ne pribliţi dvorcu. Umjesto toga, othrama do nastambe prislonjene uz straţarsku kućicu Konjičkog gardijskog puka. Stara Adlerova limuzina s grbom velikog vojvode, vozeći gardijskog časnika i lakaja u dvorskoj odori, stade ispred kućice i zatrubi. Vratar, u isti se mah klanjajući, zakapčajući hlače i pridrţavajući šešir, istrči i poče otvarati ulazna vrata. Mendel se ogleda i pokuca na prašnjava vrata susjednog kućerka. Vrata se otvoriše. Vratar rumenih obraza u ruskoj seljačkoj rubaški i poţutjelim dugim gaćama uvede ga u turoban sobičak u kojoj su stajali peć i samovar i osjećao se zagušljiv vonj usnulih muškaraca i kuhanog povrća. »Ti?« reče Igor Verezin. »Mislio sam da si na Kamčatki.« »U Jenisejskoj guberniji. Hodao sam.« Mendel opazi da je vratarova glava šiljata i ćelava, oblikom i bojom nalik na usijani metak. »Umirem od gladi, Verezine.« »Sci, crni borodinski kruh i kobasica. Samovar vrije, druţe.« »Ima li poruka za mene?« »Da, netko je ranije rijekom dana gurnuo novine ispod vrata.« »Netko će večeras doći.« Verezin sleţe ramenima.

KIKA

»Gdje su te novine? Da vidim. Dobro.« Mendel zbaci kaput, provjeri straţnji, a potom i prednji prozor. »Mogu h negdje odspavati?« »Samo izvoli, druţe. Sofa je tvoja, premda bih malo kasnije i ja mogao prileći.« U sumračnom sobičku nije bilo kreveta pa su vratari na smjenu spavali na divanu. »Onda, kako si pobjegao?« No, Mendel se, još uvijek u šeširu i čizmama i s cvikerom na nosu, već bio ispruţio na sofi. Na vratima se začu lak udarac, a vratar na pragu zateče mladu djevojku u blistavoj bundi, nedvojbeno od samurovine, te sa stolom od krzna bijele lisice. S oklijevanjem ona stupi u sobu. Bila je vitka, velikih usta i silno svijetlih sivih očiju. »Baš danas imam sreće!« našali se Verezin. »Oprostite zbog mojih gaća!« Ona ga osinu pogledom. »Baramian?« zapita. »Uđite, milostivica,« šalio se Verezin klanjajući se poput dvorskog lakaja. »U toj bundi trebali biste ući na glavna vrata, zajedno s feldmaršalima i kneţevima.« Mendel zijevajući ustade. »O, to si ti«, reče, svjestan toga da mu je glas najimpresivnija osobina — dubok i sonoran poput trube jerihonske. Okrenu se k Verezinu. »Moţeš h se malo prošetati? Oko bloka.« »Sto? Po ovom vremenu? Mora da se šališ...« No, Mendel se nikada nije šalio, osim u vezi s vješalima. Umjesto toga, maleni čovjek oštro pogleda prema peći iza koje je čekao njegov »kljun« — revolver mauzer — umotan u komad tkanine, pa se Verezin ţustro predomisli. »Idem po malo slane ribe.« Navukavši dugački kaput, izađe teškim korakom. Kad je vratar otišao, Sašenjka sjede za pleteni stolić pokraj peći. »Ne vjeruješ mu?« ponudi ona Mendelu jednu od svojih namirisanih cigareta marke Krokodil sa zlatnim filterom. »On je domar«, zapali Mendel cigaretu. »Vratari su većinom Ohranini doušnici, ali kad postanu naši simpatizeri, kuće koje čuvaju najsigurnije su od sigurnih kuća. Tako da, dok god on ne promijeni stranu, nitko neće tragati ni za kakvim boljševikom u Glavnom stanu konjičke garde. On je simpatizer i moţda će stupiti u Partiju.« Ispuhne sav dim iz pluća. »Kuća tvog oca je pod nadzorom. Ĉekaju na mene. Kako si se uspjela iskrasti?« »Sačekala sam da svi pozaspe. Mama je u svakom slučaju svake noći izvan kuće. Onda sam Crnim putem prošla do dvorišta, a odande izašla kroz garaţu. Tramvaji, straţnja vrata, dućani s dva ulaza, kuće s dvorištima. Nikad ne bi od djevojke u samurovini i čizmama od jareće koţe očekivali da će ih nadmudriti. Dobro si me istrenirao. Naučila sam

KIKA

šifre. Sve bolje uspijevam za sobom posijati one koji me slijede. Nalik sam na duha. A brza sam kao planinska koza.« Mendela obuze čudan osjećaj i on shvati da je sretan što je vidi. Zračila je ţivotom, Ipak, nije ju zagrlio kako je to ţelio. Djevojčica je već bila i previše razmaţena. »Nemoj postati previše samopouzdana«, osorno reče. »Drugarice Snjeţna Lisice, jesi li u sigurnu kuću dostavila poruku?« »Jesam.« »Jesi li pokupila pamflete s tiskarskog stroja?« »Jesam.« »Kamo si ih odnijela?« »U stan na Petrogradskoj strani. Široka ulica.« »Sutra moraju stići do drugova u Putilovljevim tvornicama.« »Stići će. Uobičajeni postupak?« Mendel kimnu. »Dobro ti ide, drugarice.« Izgledala je tako mlado kad bi se nasmiješila, a pri mutnoj svjetlosti fenjera u priprostom sobičku Mendel primijeti nakupine sunčanih pjegica s obje strane nosa. Po brzim je odgovorima shvatio da mu ţeli nešto reći, ali je odluči ostaviti da čeka. Zbog njezina se ţara najednom osjeti kao starac, svjestan koţe nalik na kašu i prošarane ispucalim ţilama, sijedih pramenova u masnoj kosi, bolova što ih izaziva artritis. To čovjeku učine izgnanstvo i zatvor. »Dragi druţe«, reče ona. »Ne mogu ti dovoljno zahvaliti za sve čemu si me naučio. Sada se sve uklapa. Nikad nisam mislila da će me riječi >drug< i >komitet< toliko uzbuđivati, ah je tako. Zbilja je tako!« »Ne brbljaj toliko«, reče joj on strogo. »I pazi se pred drugovima. Znaju iz kakve sredine potječeš i samo motre na znakove burţujskog filistinizma. Zamijeni tu samurovinu. Nabavi kaput od karakula.« »Dobro. Osjećam da sam zupčaniku tajnom svijetu, u univerzalnom povijesnom kretanju.« »To smo svi, ali ti si u Piteru u ovom času vaţnija nego što uviđaš. Imamo tako malo drugova«, reče Mendel povlačeći dim iz cigarete i napola sklapajući oči obrubljene crvenilom. »Nastavi čitati, mala. Ĉitanja nikad dovoljno. Samousavršavanje krasi boljševika.« »Nestašica hrane postaje sve gora. Jesi li vidio redove? Svi gunđaju, od kapitalista koji dolaze tati na ručak pa do drugova u tvornicama. Sad bi se sigurno nešto trebalo dogoditi.« Mendel odmahnu glavom. »Jednog dana, da, ali ne sada. Rusiji još uvijek nedostaje prava proleterska klasa, a bez nje revolucija nije moguća. Nisam siguran da će

KIKA

do nje doći za našeg ţivota. Kako bi se mogle preskočiti faze marksističkog razvoja. Do toga ne moţe doći, Sašenjka. Nemoguće.« »Jasno, ali valjda...« »Ĉak ni Lenjin nije siguran da ćemo doţivjeti da je vidimo.« »Imaš njegova pisma?« Mendel kimnu. »Pričali smo mu o djevojci iz Smolnija po imenu Snjeţna Lisica. Kako je obitelj?« Ona duboko udahnu. Sad će mi reći, pomisli on. »Druţe Mendel«, reče ona, »jučer sam uhićena i provela sam noć u Krestiju.« Mendel othrama do peći pa se, dohvativši masnu ţlicu, nagnu nad šči i srčući njime napuni usta, pri čemu mu nekako uspje i dalje zadrţati cigaretu u kutu usnica. »Moje prvo uhićenje, ujače Mendel!« Još se sjećao vlastitoga prvog uhićenja prije dvadeset godina, uţasne reakcije koju je prema tome pokazao njegov otac, veliki turbinski rabin, te vlastita ponosa zbog toga što je stekao to počasno odličje. »Ĉestitam«, reče on Sašenjki. »Postaješ prava revolucionarka. Jesu li se drugovi iz ćelijskog odbora pobrinuli za tebe?« »Na mene je pazila drugarica Nataša. Nisam znala da si se oţenio.« Ponekad se Sašenjka pokazivala kao prava smolnijevska djevojka. »Ja sam se oţenio Partijom. Drugove hapse svaki dan, a jako ih malo puštaju već idućeg jutra.« »Ima još nešto.« »Reci«, kaza on naslanjajući se na peć, stari trik iz progonstva kojim su se olakšavale boli izazvane arktičkom zimom. Glasno je ţvakao velik komad hladne kobasice, a cigareta je nekim čudom još uvijek stajala na svojem mjestu. »Nekoliko sati ispitivao me ţandarmerijski kapetan Petar Sagan.« »Sagan, ha?« Mendel je znao da je Sagan voditelj Ohraninih agenata zaduţen za to da se konačno razračuna s Partijom. Vrati se do stolića vukući tešku čizmu. Kad je sjeo na njega, stolić zaškripa. Sad se koncentrirao promatrajući Sašenjkino lice. »Mislim da sam čuo za to ime. Što s njim?« »Pokušavao me namamiti, ali, ujače Mendel«, reče ona pridruţivši mu se kod stola i čvrsto ga hvatajući za nadlakticu, opet se ponašajući kao cura iz Smolnija, »silno se hvali svojom čovječnošću. On ti je nešto kao liberalni burţuj. Znam da sam u svemu ovome nova, ah samo sam tebe — i petrogradski komitet — htjela informirati o tome kako on kao da se silno ţeli sprijateljiti sa mnom. Naravno, nisam ga u tome ohrabrivala.

KIKA

Ali, na kraju je rekao da bi me volio opet vidjeti i nastaviti razgovor...« »O čemu?« »O poeziji. Zašto se smješkaš, ujače Mendel?« »Dobro ti ide, drugarice«, reče Mendel podrobno razmišljajući o ovom novom razvoju događaja. Sagan, siromašni plemenitaš, prepreden je i ambiciozan policajac koji se specijalizirao za preobraćanje ţena među revolucionarima. Moguće je i da simpatizira s ljevicom, jer tajna policija bolje od ikoga zna koliko je sadašnje uređenje trulo. Ovo bi mogao biti znak, trik, zavođenje, izdaja ili bi jednostavno u pitanju mogao biti uobraţeni policajac. Ima na stotinu načina na koje bi se ovo moglo odigrati, a Sašenjka ništa od toga ne razumije, mislio je. »Što ako mi doista opet pristupi?« »Kako to misliš?« odgovori Mendel. »Ako mi se pribliţi na ulici, objasnit ću mu da nikad više ne ţelim s njim razgovarati i još ga usto i ispsovati. Hoćeš h da tako postupim?« Muk, osim drhtaja petrolejke. Mendel je intenzivno zurio u nju poput svećenika za vrijeme egzorcizma. Djevojka koju poznaje od rođenja bila je nedovršeno, ali vrlo upadljivo stvorenje, razmišljao je nagađajući kako je Sagan ţeli vrbovati kao dvostrukog agenta ne bi li se tako dokopao njega. No, ta se igra moţe igrati na dva načina, a on ne smije propustiti priliku da uništi Sagana, ma koliko to stajalo. »U krivu si«, reče polako. »Ako komitet to zatraţi«, reče ona, »ubit ću ga tatinim brauningom — iz pisaćeg stola ili mauzerom iza ormara za knjige u sigurnoj kući na Širokoj. Pusti me da to napravim!« »Na kraju ćemo ih sve staviti uza zid«, reče Mendel. »A sad me slušaj. Moţda ti se Sagan više nikad neće javiti. Ali ako se pojavi, razgovaraj s njim, izvuci iz njega što moţeš. Mogao bi koristiti Partiji 1 meni.« »Sto ako me pokuša pridobiti?« »Pokušat će. Pusti ga neka misli da je to moguće.« »Sto ako me drugovi vide s njim?« »Unutrašnji komitetski biro bit će informiran o toj operaciji. Trojica nas — trojka, samo ja i još dvojica. Bojiš li se?« Sašenjka odmahnu glavom. Oči su joj gotovo sjale u tami. Vidio je da je prestrašena i uzbuđena što je dobila takav zadatak. »Ali, moglo bi se desiti i da me vlastiti drugovi ubiju kao izdajicu?« »I ti i ja smo u svakom času u opasnosti«, odvrati on. »Iste sekunde kad postaneš boljševik, za tebe je gotovo s normalnim ţivotom. Zauvijek

KIKA

hodaš po ţeravici. Kao da skočiš na saonice koje jure tako brzo da s njih nikad ne moţeš sići. Kad cijepaš drva, iverje leti. Ti i ja, nas dvoje smo u tajnom ratu, u igri nad igrama. Partija protiv Ohrane. Učinit ćeš kako ti kaţem, ništa više od toga, a prenijet ćeš mi svaku riječ. Poznaješ šifre i sandučiće? Budi budna. Budnost je boljševička vrlina. Postala si dobitak za Partiju prije nego što sam to predvidio. Razumiješ?« Mendel se potrudi ublaţiti glas nadajući se da zvuči uvjerljivo. Pruţi joj ruku i njih se dvoje rukovaše. Ruka joj je bila svilena, njeţna i drhtava poput ptičice čije je kosti lako zgnječiti. »Laku noć, drugarice.« Sašenjka ustade pa navuče bundu, stolu, čizme i šapku, a glavu omota maramom. Na vratima se okrenu prema njemu, blijeda i ozbiljna. »Mrzila bih da me štitiš zato što smo u rodu.« »Drugarice, nikad to ne bih učinio.« 18. Vidiš onaj pupoljčić tamo?« reče stari kočijaš u ovčjem koţuhu, obraza crvenih kao rijetka govedina. »Opet ona. Moţda liječi slomljeno srce?« »Je li to neka radnica ili cura planira pljačku banke?« »Moţda je rezervirala sobu u hotelu?« »Ih sve to podnosi da bi našla ljubavnika koji dobro zna kako se timari? Mene, na primjer!« »Hej, curo, popij votku s nama!« Nasred Isakijevskog trga, nedaleko Boljše morske ulice, negdje između Manjinskog dvorca i katedrale, stajala je klimava daščara, obojena u crno i natkrivena nepromočivim platnom, tako da je izgledala kao divovska jednopreţna kočija s podignutim krovom. Ovamo su, u mutno carstvo prekuhanog kupusa i zimskoga znoja, u ranim satima dolazili kočijaši jednopreţnih fijakera — izvoščiki —da nešto popiju i pojedu u potpuno iscrpljenom svijetu. Sašenjka je, odloţivši kraj sebe prostu bundu od karakula i koţnu kapu, sjedila sama i stavljala pokoju kopjejku u bučni automatski vergl. Vergl je već bio odsvirao Yankee Doodle, zatim nekoliko Straussovih valcera, a sada je opet svirao Yankee Doodle. Zapalivši cigaretu, stade kroz prozor zuriti u rolls-royceove pred hotelom Astoria, snijeg što je padao i konje koji su kopitima tapkali po ledu, strpljivo čekajući, a dah i tiho rzanje uočavali su im se na hladnoći. Dva su dana bila prošla od njezina sastanka s Mendelom. U jedanaest navečer Lala je došla u njezinu spavaću sobu.

KIKA

»Ugasi svjetla, draga«, rekla joj je. »Izgledaš umorno.« Kao i uvijek, sjela je kraj nje na krevet i poljubila je u čelo. »Pokvarit ćeš oči tolikim čitanjem. Sto zapravo čitaš?« »Oh, Lala... reći ću ti jednog dana«, reče Sašenjka sklupčavši se u krevetu, u strahu da joj guvernanta ne otkrije kako je ispod spavaćice već obučena za izlazak. Kad je Lala zaspala, išulja se iz kuće, sjede na tramvaj, a zatim unajmi izvošćika do tvornica na Petrogradskoj strani. Sat vremena provela je na radničkom kruţoku u Putilovu, a onda pode, zajedno s još jednim mladim intelektualcem, dečkom iz Gimnazije, te dvojicom kovinotokara, isporučiti rezervne dijelove za tiskarski stroj u novom skrovištu u Viborskoj. Poslije je morala ubiti još sat vremena pa krenu u šetnju duţ Obale, a potom uz Mojku preko Pocelueva mosta koji je posebno voljela, mimo Jusupovljeva dvorca boje okera koji je više nego bilo koja druga zgrada predstavljao nepravedno stečeno bogatstvo u rukama nekolicine. Tu stiţe do kočijaške daščare koja se nalazila blizu njezine kuće, a ipak u posve drugoj dimenziji. Naruči jako začinjenu uhu ih riblju juhu, kozji sir, crni borodinski kruh i malo čaja pa sjedeći stade osluškivati što se oko nje govori. Muškarci su o njoj govorili kao o koki ili o komadu, no ona uopće nije razumjela što to znači. Vidjela je vlastiti odraz u prozorčiću i ozlovoljila se, kao i uvijek. Draţe joj bilo zamišljati samu sebe vani na smrzavici, skrivenu u bundi s visokim ovratnikom, stoli i šapki. Dosta s taštinom, reče u sebi Sašenjka. Izgled joj nije vaţan. Kao i ujak Mendel, ona ţivi za revoluciju. Kamo god bi na ulicama pogledala, vidjela je samo one koji će imati koristi od predivnog marša dijalektike. Umoči kruh i sir u senf, ali ispljunu zalogaj kad joj ljutina kroz nos dopre sve do sinusa. Nakon toga uze grickati bezoblični komadić šećera razmišljajući o tome kako je sada sretnija no što je ikada bila u cijelom ţivotu. Kao dijete, roditelji su je odveli u Turbin da posjeti rabinsku školu njezina djeda Abrama Narmakida, svetog rabina, s njegovim sluţnicima, učenicima, sljedbenicima i pripuzima. Bila je još jako mlada i otac joj se još nije bio toliko društveno uzdigao, a ţivjeli su u Varšavi, punoj hasidskih Ţidova. No, ništa nije pripremilo Sašenjku na srednjovjekovno carstvo Abrama Barmakida. Otvoreni fanatizam, ukočena radost, pa čak i grleni jidiš, muškarci s kovrčavim uvojcima, šalovi s resama i kaputi od gabardena, ţene s perikama na glavi — sve ju je to uplašilo. Već se onda počela bojati srednjovjekovnih čini i praznovjerica.

KIKA

Sada je, međutim, razmišljala o tome kako djedov svijet napučen golemima i urokljivim očima nije ništa gori od svjetovnog klanjanja novcu na trţištu njezina oca. Još od djetinjstva zaprepašćivala ju je ne-pravda što ju je vidjela u Zemblišinu i vlastelinskom dvorcu na velikom imanju kraj Dnjepra. Luksuz i razvrat u nesretnom braku njezinih roditelja činili su joj se zornim primjerom trulosti Rusije i kapitalističkoga svijeta. Mendel ju je izbavio iz sve te pokvarenosti i izmijenio joj ţivot. Ako ljubiš, ljubi sa zanosom, ako prijetiš, ozbiljno to misli, napisao je pjesnik Aleksej Tolstoj. Bilo je to njezino »Sve ili ništa!« Uţivala je u slatkom, gotovo ljubavnom osjećaju da je dio tajne, divovske urote. Bilo je nečega zavodljivog u ţrtvovanju stare moralnosti srednjih klasa novom moralu revolucije. Isto kao i sjediti u ovoj krčmi: upravo je sama njegova neromantičnost taj čin činila romantičnim. Baci pogled na sat: 4.45. Vrijeme za polazak. Opet obuče bundu i stavi šešir, na stol baci nekoliko kovanica. Kočijaši su promatrah, glavom pokazujući na nju. Na ulici su vozari taljiga istovarivah sanduke s mlijekom, u slastičarska kola utovarivao se svjeţe pečeni kruh. Prijevoznici su vukli vreće s ugljenom. Vratari čistih stube. Piter se budio. Ledeni je zrak bio takvo osvjeţenje nakon ustajalog vonja u daščari pa ga je Sašenjka udisala sve dok je nije zapeklo u plućima. Kako samo voli Piter s ovim posebnim podnebljem, s gotovo arktičkim dahom u ljepljivoj zimskoj crnini, a ljeti, kad se nikada ne smračuje, svijetli poput Raja prije čovjekova pada. Raskošna pročelja svijetle zelenkasto-plave boje i boje okera izgledala su izuzetno veličanstveno. No, iza njih su se krile tvornice, električni tramvaji, ţuti dim i pretrpane radničke spavaonice. Ljepota koja je okruţuje samo je laţ. Istina se moţe činiti ruţnom, ali i u njoj ima ljepote. U tome je budućnost! Prijeđe preko Isakijevskog trga. Ĉak i zimi moglo se naslutiti pribliţavanje zore, jer bi zlatna kupola počela blistati tamnim sjajem mnogo prije no što bi se na obzoru pojavila svjetlost. U Astoriji se još uvijek slavilo — čula je glazbenike, a u mraku bi načas opazila dijamante na ţenama i narančasti vrh muških cigara. Jahtni klub još je bio otvoren, trojke i limuzine čekale su na dvorske velikodostojnike i financijere. Krenu niz Boljšu morsku. Začu grmljavinu automobilskog motora i nestade u veţi, poput duha što ga je bila opisala Mendelu. Pred kućom se zaustavi delauney. Pantameijhon, u visokim ulaštenim čizmama, otvori vrata automobila. Odande izađe njezina majka. Najprije se pojavi noţica raskošno obuvena u čizmicu od vrlo mekane jareće koţe.

KIKA

Potom se na tren ukaza svilena čarapa, a za njom satenska haljina na kojoj su svjetlucale šljokice. Bijela ruka pretrpana prstenjem uhvati se za okvir automobilskih vrata. Sašenjka se zgrozi. Eto, ona se vraća sa sluţenja radničkoj klasi, a eto, u savršenoj simetriji, i njezine majke koja se vraća sa sluţenja poţudi nekoga pokvarenog muškarca koji usto nije njezin otac. Nije znala što točno ljubavnici jedno s drugim rade, premda je mislila da je to nešto nalik na pse na očevu imanju, a to joj je bilo odbojno, iako ju je i ushićivalo. Promatrala je majku kako se izvlači iz auta i stojeći se njiše. Pantamejlion pojuri da je uhvati za ruku. Poţelje majci noktima izgrebsti lice i baciti je na zemlju kamo i pripada, ah iskoračivši iz sjene zateče Pantamejliona kako čuči u snijegu nastojeći podići lik što se, svjetlucajući šljokicama, previjao na pločniku. To se njezina majka trudila uspraviti na noge. Sašenjka pritrča. Arijadna je stajala na sve četiri, čarape su joj bile poderane, a gola su koljena krvarila. Opet pade naprijed, jednom rukom u rukavici kao kandţom grabeći snijeg, a drugom pokušavajući od sebe odbiti Pantamejlionovu ispruţenu ruku. »Hvala vam, Pantamejlione«, reče Sašenjka. »Samo provjerite jesu li vrata otvorena. A domara pošaljite natrag u krevet.« »Ali, gospođice, barunica...« »Molim vas, Pantamejlione, ja ću se pobrinuti za nju.« Pantamejlionu se na licu ukaza dvostruka muka kakvu osjeća sluţinčad kad se suoči sa slomom svojih poslodavaca — mrzili su zbrkanu nesređenost poniţene gospodarice baš kao što su se bojali nesigurne budućnosti paloga gospodara. Nakloni se, odgega u kuću i pojavi tren poslije toga, opet se uspne u delauney koji je brujao i ubaci ga u brzinu. Majka i kći ostadoše same na ulici pod fenjerom iznad kućnih vrata. Sašenjka kleknu kraj majke koja je jecala. Iz crnih su joj očiju tekle suze, ostavljajući crni trag po zaprljanoj bijeloj koţi, poput blatnih otisaka nogu u snijegu. Sašenjka je podiţe na noge, prebaci jednu njezinu ruku preko svojeg ramena i odvuče je preko dvije stube do kućnog predvorja. Unutra je veliki hodnik bio gotovo mračan, tek je na prvome katu na odmorištu gorjelo električno svjetlo. Divovske su bijele četvorine blistavo sjale, dok su crne izgledale poput rupa što vode ravno u središte Zemlje. Nekako joj uspje dovući majku u sobu, električno bi svjetlo bilo prejako, stoga upali petrolejke.

KIKA

Arijadna je sad već tiho jecala, sama za sebe. Sašenjka podiţe majčine ruke do usana i poljubi ih, zaboravljajući na svoj gnjev otprije nekoliko minuta. »Mama, mama, sad si kod kuće. To sam ja, Sašenjka! Sad ću te svući i staviti u krevet.« Arijadna se malo umiri, premda je i dalje nizala besmislice dok ju je Sašenjka svlačila. »Pjevaj to opet... usamljenost... usne su ti kao zvijezde, kuće... vino je jedva osrednje, loše godište... opet me drţi... tako se loše osjećam... plati, ja ću platiti, mogu si to priuštiti... Ljubav je Bog... jesam h kod kuće... zvučiš kao moja kćerka... moja pokvarena kćerka... još jednu čašu, molim... poljubi me kako valja.« Sašenjka majci izu čizmice, svuče s nje samurovinu i šešir s nojevim perjem, otkopča joj satensku haljinu izvezenu šljokicama i proţetu mirisom uvenule tuberoze, odriješi steznik, otpetlja rastrgane čarape, otkopča broš, tri niza bisera i dijamantske naušnice. Dok je izokretala kombine i ostalo donje rublje, obaviše je ţivotinjski vonj i zadah alkoholiziranog znoja svojstven uličarkama, mirisi koji joj se zgadiše. Zavjetova se da nikad neće sebi dopustiti da dospije u takvo stanje. Na kraju zagrija malo vode i umi majčino lice. U čudu shvati da se ponaša kao majka, a majka igra ulogu djeteta. Sloţi i objesi majčinu odjeću, pospremi dragulje u baršunom obloţenu kutiju, baci donje rublje u košaru. Potom pomoţe majci da legne u postelju i zavuče se pod pokrivače pa je poljubi u obraz. Pogladi je po čelu i sjede kraj nje. »Ti i ja...«, reče Arijadna padajući u san, prevrćući se i bacakajući u tuţnoj snomorici. »Spavaj, mama. Hajde, hajde. Gotovo je.« »Draga Sašenjka, ti i ja...« Kad Arijadna konačno zaspa, Sašenjka zajeca. Neću imati djece, reče sama sebi. Nikada! 19. Sašenjka je još uvijek spavala u naslonjaču u Arijadninom budoaru kadli najednom začu kako je majka zove: »Sašenjka! Danas te vodim u kupovinu, baš kako je otac rekao. K Cerniševu po jutarnje haljine. A moţda ćeš imati i sreće da dobiješ haljinu kod Madame Brissac, kao i mlada velika vojvotkinja!« »Moram učiti«, reče Sašenjka proteţući se i ulazeći u majčinu spavaonicu.

KIKA

»Ne luduj, draga«, reče majka raspoloţeno, kao da se sinoć ništa šokantno nije dogodilo. »Pogledaj kako se oblačiš. Nalikuješ na učiteljicu!« Arijadni su upravo bili na pladnju donijeli doručak u postelju, a soba je mirisala na kavu, prepečenac, kavijar i poširana jaja. »Lijepo smo se sprijateljile, jelda, sladkaja — slatka moja?« Kad je Leonid završio s posluţivanjem i izašao iz sobe, Arijadna namignu Sašenjki koja se pitala kako li se samo majka stigla tako bezuvjetno, tako besramno oporaviti od noćašnjeg prepuštanja uţicima. Razbludni ljudi nuţno imaju čeličnu konstituciju, pomisli. »Nisam sigurna da mogu poći s tobom.« »Krenut ćemo u jedanaest. Lala ti upravo puni kadu.« Sašenjka odluči da se više neće buniti. Dani su joj se ionako beskonačno dosadno vukli. Ţivjela je za sate tame. Sat vremena kasnije dvotonski mercedes kavene nijanse, treći obiteljski auto, kojim je upravljao Pantamejlion šepureći se u onome što je Sašenjka u sebi nazivala »kapelničkom odorom«, iskrca ih pred glasovitim izlozima punim lutaka sa šeširima, tokama i balskim haljinama: pred Cerniševljevim krojačkim ateljeom na uglu Boljše morske i Nevskoga. Vrata modnog emporija otvoriše im lakaji u zelenim kaputima. Unutra su ţene s bijelim rukavicama, šeširima nalik na voćni kup i haljine uskoga struka, nabrane i utegnute, isprobavale haljine izloţene na vješalicama. Zrak je bio teţak od parfema i mirisa toplih tijela. Arijadna je za sebe prisvojila cijelu desnu stranu trgovine, na silnu Sašenjkinu neugodu. Svaki je njezin hir bio dočekan s nasmiješenom grozničavošću podloţničkog oduševljenja. Isprva je Sašenjka mislila da osoblje kukavički uzmiče pred majčinom bezobzirnošću, no onda shvati da to raspoloţenje odraţava likovanje što se osjeća u svim luksuznim trgovinama prilikom dolaska vrlo bogatog kupca s malo ukusa i još manje suzdrţanosti. Ţena koja je nalikovala na medu u crvenoj haljini i loše govorila francuski ravnala je tom zabavom oštro izvikujući naredbe. Njezine su pomoćnice bile gotovo previše usrdne: kao da su se i malčice glupavo smijuljile? Manekenke (koje su, mislila je Sašenjka, imale previše pudera na licu) koračale su gore-dolje u haljinama koje ju nisu zanimale. Majka bi pokazala na ovaj ili onaj model, od brokata ili od čipke, s volanima ih sa šljokicama, pa ju je čak i natjerala da ih nekoliko iskuša. Lala koja je bila pošla s njima pomagala je Sašenjki da se uvuče u pojedine haljine. Sašenjka je bila odlučila da će uţivati u ovom izletu kako bi izbjegla svađu s majkom. No, oblačenje i svlačenje, guranje i natezanje, toboţnja

KIKA

mršava Francuskinja što je zurila u nju i bockala je vrhom prsta, zabadala pribadače u tkaninu i vadila ih iz nje brzinom koju je bilo nemoguće pratiti, sve ju je to počelo ljutiti. Mrzila je svoj izgled u svakoj haljini i osjećala sve jači bijes i nelagodu. »U ovoj haljini tako ruţno izgledam, Lala. Neću to nositi! Spalit ću je!« Majka je, u baršunastoj suknji i bolero kaputiću s krznenim ovratnikom, izgledala poput predivnog labuđa, dok se Sašenjka osjećala nezgrapnije i deblje nego bradavičava svinja. Još jedan pogled u ogledalo ne bi mogla podnijeti. »Ali mademoiselle Zeitlin ima savršenu figuru za modele po posljednjoj modi«, rekao je modni kreator. »Hoću kući!« »Jadna moja Sašenjka, umorna si, je li tako draga?« Još jedno namigivanje. »Ne moraš sve uzeti, ali svidjelo ti se nešto od ovoga, je li tako, slatka moja?« Osjećajući se pomalo glupavo, Sašenjka kimnu. Val olakšanja prostruja sada medu osobljem. Donesoše čaše pune tokajca za barunicu Zeitlin, a ona zabaci glavu i uze se preglasno smijati, plaćajući velikim zelenim novčanicama, a zadovoljne pomoćnice potom pomogoše damama da opet navuku krznene bunde. Na izlasku od Cerniševa Pantamejlion je išao za njima noseći nabrekle vrećice s kupovinom, a onda ih je brzo potrpao u prtljaţnik. »Eto!« reče Arijadna smjestivši se u auto. »Sada si napokon nabavila nekoliko pravih ţenskih haljina.« »Ah, mama«, odvrati Sašenjka kojoj je bilo muka od pomisli na trošak, a iznenađivalo ju je što takve trgovine u ratno vrijeme još rade. »Ne ţivim ja takvim ţivotom. Samo sam htjela nešto jednostavno. Ne trebaju mi balske haljine, haljine za poslijepodnevne čajanke i jutarnje haljine.« »Oh, da, trebaju«, odgovori Lala. »Ja se ponekad presvlačim i šest puta dnevno«, izjavi Arijadna. »Ujutro nosim jutarnju haljinu. Onda oblačim haljinu za čajanku, a danas idem u posjet Lorisovima u novoj haljini od sifona s brokatnim ukrasima i večeras ću...« Sašenjka je jedva uspijevala podnijeti pomisao na majku i noć. »Ţene se moraju potruditi da bi našle muţa«, objašnjavala je Arijadna. »Kamo ćemo, barunice?« kroz doglasnu cijev zapita Pantamejlion. »U Engleski dućan, Sašenjkinu omiljenu trgovinu«, odgovori Arijadna. U trgovini, iza izloga u kojima su bila izloţena Penhaligonova ulja za kupanje i mirisi, Pearsovi sapuni, Fortnumova srdelna pasta i Cooperova marmelada, njih tri kupiše đumbirov kolač i kekse, i dalje drţeći Sašenjki predavanja o potrebi za haljinama.

KIKA

»Hej, Sašenjka! Jesi li to ti? Da, jesi!« Nekolicina mladića u jednakim dugačkim kaputima i s jednakim kapama dangubila je pred Ĉernišcvom, smijuljeći se i uzajamno se gurkajući. »Zločesta Sašenjka! Ĉuli smo o tvojem doţivljaju sa ţandarima!« dovikivali su. Sašenjka primijeti da »esteti« na glavi imaju beretke, a »dendiji« kape sa šiltom. Jedan od esteta, nasljednik ovog ili onog magnata, svojevremeno joj je pisao ljubavne pjesme. Sašenjka se blijedo osmjehnu i pode ispred majke i Lale. »Mademoiselle, zadovoljstvo vas je opet sresti!« Sašenjka se na tren smrznu, ali joj osjetila zatim opet oţivješe kad se kapetan Sagan okretno progura između učenika što su ih sa strane motrili. Imao je na sebi kaput od tvida, kariranu kravatu i polucilindar, sve najvjerojatnije kupljeno u Engleskom dućanu. Nakloni se uz lagan smiješak, podiţe cilindar i poljubi joj ruku. »Baš sam krenuo kupiti gumbe za manšete«, reče. »Zašto su svi toliko zagrijani za engleski stil? Zašto ne škotski ili velški pa čak i indijski? Sve su to naši saveznici.« Sašenjka odmahnu glavom pokušavajući se sjetiti kako joj je Mendel bio naredio da postupi. Srce joj je udaralo u ritmu zahuktalog vlaka. »To je to, druţe Mendel!« reče u sebi. »Siguran sam da me više nikad ne ţelite vidjeti, ali još nismo završili raspravu o Majakovskom, a ne zaboravite da se Ahmatove nismo ni dotaknuli. Moram juriti. Nadam se da vas nisam doveo u... nezgodan poloţaj.« »Vi zbilja imate petlje!« uskliknu ona. On podiţe cilindar i ona primijeti da nosi dugačku kosu, više nalik na glumca nego na policajca. Sagan domahnu saonicama što su ga čekale, a one uz zvonjavu praporaca kliznuše naprijed i odvezoše ga niz Nevski. Uto je dostigoše Arijadna i Lala. »Sašenjka!« reče majka. »Tko je to bio? Trebala si s njim biti malo ljubaznija.« No, Sašenjka se sada osjećala nepobjedivom, unatoč svim glupim haljinama koje su je njih dvije natjerale da iskuša. Oboţavala je tajni noćni rad boljševičke aktivistice. Sada ću, pomisli, biti pravi dobitak za Partiju. Kuća se nadzire. Sagan mora da je pretpostavio kako će njih tri poći do Engleskog dućana, gdje će on manje upadati u oči nego kod Ĉerniševa. Razgovarao je s njom daleko od majčinih i guvernantinih ušiju zato što joj je htio dati do znanja da je drţi na oku. Jedva je čekala da to ispriča Mendelu.

KIKA

* * * Putem kući Arijadna uštipnu kćer za obraz. »Sašenjka i ja sad ćemo se lijepo sprijateljiti, baš ćemo se lijepo sprijateljiti, je li tako, draga?« stalno je govorila majka. Sjedeći na koţnom sjedištu između Arijadne i Lale, Sašenjka se prisjećala kako se u prošlosti, kad god bi potrčala majci u zagrljaj, Arijadna odmicala od nje govoreći: »Gospođo Lewis, gospođo Lewis, ova nova haljina dolazi od Madame Brissac, a mala je sva musava...« Prošle je noći napokon dočekala majčin zagrljaj, ali ga sada više nije ţeljela. Kada stigoše kući, Arijadna uhvati Sašenjku za ruku i nagovori je da se s njom popne do njezina budoara. »Pođi večeras sa mnom van, u nekoj novoj haljini koja će ti istaknuti figuru!« promuklo joj je šaptala mirišući tuberozu na svojem zapešću. »Od prošle noći, kad sam vidjela kako se kasno vraćaš kući, znam da imaš tajnog ljubavnika! Neću ništa reći tati, ah moţemo zajedno izlaziti. Ĉinila si mi se tako umišljenom, draga Sašenjka, uvijek bez imalo osmijeha — nikakvo čudo da nemaš udvarača, ali bila sam u krivu, jelda? Šuljati se kući u sitne sate kao nekakva mica-maca! A tko je mačor? Onaj lik u tvidu i s polucilindrom kojeg smo maločas vidjele? Obući ćemo veličanstvene nove haljine i ljudi će misliti da smo sestre. Ti i ja smo jednake...« No, Sašenjka je morala isporučiti partijski gumeni ţig i blok priznanica za doprinose. U sigurnoj kući naći će se s drugovima i kuhati ţelatinu za tiskanje letaka na stroju za umnoţavanje. No, prije svih tih duţnosti mora stupiti u kontakt s Mendelom i ispričati mu za susret sa Saganom. Ĉeznula je za misterijama noći kao za ljubavnikovim zagrljajem. 20. Ujedan ujutro Sašenjka izađe iz kuće. Primijetivši na ulici dvojicu policijskih uhoda, odšeće do Nevskog prospekta i uđe u hotel Europu. Iz predvorja se dizalom za poslugu spusti u podrum, prođe kroz kuhinju, gdje su dobavljači u zakrvavljenim pregačama i s čupavim bradama upravo dostavljah jaja, kupus i ruţičasta svinjska i janjeća trupla, pa opet izađe na ulicu, gdje zaustavi trojku u gruzijskoj ljekarni na Aleksandrovskom prospektu te ostavi šifriranu poruku za Mendela. U kočijaškoj kavanici pred Finskim kolodvorom jela je mlake piroške i već po treći put slušala Yankee Doodle na automatskom verglu kad neki

KIKA

mladić skliznu na sjedalo nasuprot njoj. Bio je stariji od nje, ah su oboje krasili umorno sivilo svojstveno noćnim pticama i ozarena uvjerenost svojstvena revolucionarima. »P-p-pokupi k-k-kljun od druga u Konjičkoj gardi«, zamuca student. Oči su mu bile sitne i lješnjakove boje, naočale debele i s čeličnim okvirom, a na neobično četverokutnoj glavi nosio je koţnu radničku kapu. To je drug Molotov, shvati Sašenjka, i dvadeset šest mu je godina. On, drug Mendel i drug Sljapnikov jedini su boljševički vođe u cijelom carstvu koji su još na slobodi. Kad je skinuo koţni kaput, vidjelo se da nosi kratak kaputić i kruti ovratnik poput kakva pisara. Bez kape, čelo mu je izgledalo nenaravno ispupčeno. »Traţi d-d-druga Pahcina. Imaš neku poruku?« Ona odmahnu glavom. »S-s-retno, drugarice,« I druga Molotova više nije bilo. Sašenjka osjeti kako joj niz kraljeţnicu prolaze srsi. U Konjičkoj gardi, u kuću je opet pusti domar Verezin. »Što se dogodilo sa samurovinom? I polarnom lisicom?« zapita. »Privlačili su previše paţnje«, reče ona. »Ima li ovdje nekog tko me čeka?« Drug Ivan Palicin sjedio je kraj nekih boca za okruglim stolom uz peć. Ustade kad ona ude. »Ja sam drug Vanja«, reče. »Poznajem te. Vidio sam te kad si govorila na radničkom kruţoku u Putilovljevim tvornicama.« Pruţi joj krupnu crvenu ruku. »I ja se tebe sjećam«, reče ona. »Ti si jedini postavljao pitanja. Bila sam jako nervozna.« »Nikakvo čudo«, reče Vanja. »Djevojka i intelektualka među nas onoliko. Govorila si vatreno, a mi smo cijenili što nam djevojka kao što si ti ţeli pomoći.« Sašenjka je znala što znači »djevojka kao što si ti« i to je zaboli. Mora da je i on to primijetio, jer blago dodade: »Dolazimo iz tako različitih svjetova, ah ti meni ispričaj ono što znaš, a ja ću tebe naučiti onome što ja znam.« Osjeti se presretnom. Vanja Palicin, čupave kose i visok metar i osamdeset, s istaknutim jagodicama i kosim očima naslijeđenim od tatarskih predaka, bio je utjelovljenje čiste ruske snage iz seljačkih redova i iskrenog, praktičnog radničkog ţara. Znala je da je, za razliku od Mendela i Molotova, on nešto stvarno, netko tko je u Putilovljevim tvornicama crnčio od svoje osme godine, a i govorio je jezikom pravog

KIKA

proletera. Ovo je, mislila je Sašenjka, junak radi kojega je Marx stvorio svoju viziju i radi kojega se ona pridruţila pokretu. »Drugarice Snjeţna Lisice, imam nešto za tebe, zapravo nekoliko stvarčica. Znaš što ćeš s njima?« »Znam.« »Sjedni. Hoćeš li konjak ih votku? Drug Verezin i ja malo slavimo, jelda, Igore?« »Primljen sam u partiju«, reče Verezin. »Ĉestitam, druţe Verezin«, reče Sašenjka. Samo su članovi Partije zasluţivali da ih se s poštovanjem oslovljava s »druţe«. No, Mendel joj je bio rekao da ne sklapa prijateljstva, da puno ne brblja. Intelektualci su mnogo paranoidniji od pravih radnika, pomisli. Vanja Palicin, koji je na sebi imao resama ukrašenu seljačku košulju, čizme i hlače, pruţi joj »kljun« i malen omot. Nauljena kovina pištolja svjetlucala je poput tekućine. »Isporuči ovo tiskaru u podrumskom baru u Gogoljevoj ulici — to ti je jedan Gruzijac i vraški je zgodan. Nemoj izgubiti glavu!« Vanja je pogleda u oči i nasmiješi se. »A kljun je za tebe.« Kraj Tavričeskog dvorca prošla je malo poslije tri ujutro i uhvatila tramvaj koji je vozio niz Litejni prospekt. Osjećala je kako joj je kaput oteţao. »Kljun« — pištolj marke Mauser — bio joj je u dţepu, potpuno nabijen, a usto i rezervna kutija streljiva. Prelazila je prstima po oruţju, čelik je bio studen. Partija joj je prvi put dala oruţje. Nikad nije za ozbiljno pucala iz vatrenog oruţja. Moţda je to samo jedna od Mendelovih provjera? No, što je revolucija bez dinamita? Treba li je Partija zato da likvidira nekog agenta provokatora? To je navede na razmišljanje o Saganu. Znala je da će je on opet pronaći. Zaustavi jednopreţne saonice i odveze se do Karavan-saraja u Gogoljevoj ulici, podrumske špelunke s turskim alkovenima u koju su zalazili siromašniji studenti, vojnici i poneki radnik. Ulaz se nije ni po čemu isticao, no ušavši unutra, otkri da se prolaz proteţe ispod ceste. Osjeti miris cigareta, kobasica, ishlapjelog vina i učini joj se da su odrpani studenti oko jednog stola utihnuli kad je prošla pokraj njih. U jednom je mračnom udubljenju usamljeno sjedio muškarac s otmjenom kavkaskom kapuljačom, bijelim, ali obrubljenim krznom i dugom vojničkom kaputu. Podiţe prema njoj čašu crvenog vina. »Tebe sam čekao, drugarice Snjeţna Lisice. Ja sam Herkul Satinov«, reče drug Gruzijac koji je svojem pravom imenu Satinadze bio dao ruski oblik. »Dođi sa mnom, drugarice.« Povede je dublje u lokal, otvarajući vrata što su vodila u pivski podrum. Zrak je ovdje bio vlaţan i smrdljiv. Kleknuvši, podigao je poklopac s

KIKA

okna u podu. Zavojite metalne stube vodile su do tiskarskog stroja. Ĉula je duboki ritam njegova rada, zvuk koji je podsjećao na mehaničkog bumbara. Muškarci u seljačkim haljecima iznosili su odande hrpe grubo tiskanih novina koje su onda vezivali crvenim uzetom. Prostor je vonjao po ulju i paljenom papiru. Sarinov zbaci otmjenu bijelu kapuljaču. »Upravo sam se vratio u Piter. Iz Bakua.« Kruta, gusta kosa imala je plavocrni odsjaj i rasla mu je nisko na čelu. Bio je visok, ţilav i mišićav i zračio čistom muţevnom snagom. »Imaš novinski papir za mene?« Ona mu pruţi paketić. »Drago mi je što sam te upoznao, drugarice Snjeţna Lisice«, reče on bez i najmanje poruge te uhvati njezinu ruku i poljubi je. »Pravi gruzijski vitez!« reče ona pomalo defenzivno. »Sigurno plešeš i Uzginkul A i Suliko znaš pjevati?« »Nitko ne pleše bolje od mene. A moţda bismo nas dvoje noćas mogli otpjevati koju pjesmu i popiti malo vina?« »Ne, druţe«, odvrati Sašenjka. »Nemam vremena za takve isprazne tričarije. A ni ti ga ne bi trebao imati.« Satinov se nije činio nimalo povrijeđenim. Naprotiv, glasno se nasmija podiţući ruke u znak predaje. »Oprosti mi, drugarice, ali mi Gruzijci nismo tako hladna srca kao Rusi! Sretno!« I povede je do drugog izlaza kroz koji dospješe u pusto dvorište iza Gogoljeve ulice. Na kraju uske uličice Sašenjka, kako ju je Mendel bio uvjeţbao, provjeri prati li je tkogod. Nigdje nikoga. Pričeka. Ni ţive duše na ulici. Najednom je obuze vrtoglavo likovanje: poţelje se smijati i veselo zaplesati zbog mračne čari ove dvojice konspirativaca — Palicina u Konjičkoj gardi, Satinova u tiskari, dvojice mladića iz različitih svjetova, ah sjedinjenih u zajedničkoj odlučnosti. U srcu je znala da ti likovi označavaju budućnost, njezinu budućnost. Zbog toga je uvjerenja gruba tmina ovog ţivota tako jarko sjala. Nikakvo čudo što su ljudi poput Mendela tako predani. Normalnost? Odgovornost? Obitelj, brak, novac? Sjeti se očeva veselja pri primitku posljednjeg ugovora za isporuku 200.000 pušaka i obmanute, nesretne majke. To su mrtvaci, reče u sebi, turobni, sivi, ţivi mrtvaci. Ispod lukom nadsvođena prolaza prijeđe u susjedno dvorište. Bilo je to jedno od Mendelovih pravila: pokušaj izbjeći da u bilo koju zgradu uđeš kroz glavni ulaz i uvijek provjeri da postoje dva izlaza. U Rusiji su vratari i domari dangubili na ulici i rijetko bili skloni tome da pogledaju u

KIKA

dvorište. Poţuri do straţnjih vrata, otvori ih i jurnu uz hladne i mračne stube, sluţeći se slabim svjetlom uličnih svjetiljaka da bi pronašla put do najvišeg kata. Već je ranije ovdje bila, ali je drug kojeg je očekivala propustio sastanak. Moţda će sada biti ovdje. Otključa vrata i zatvori ih za sobom. Stan je bio u tami, no tu je čak i po danu bilo mračno, nalik na špilju ispunjenu azijskim sagovima, starim petrolejkama, perinama i madracima. Duboko udahnu poznati miris naftalina, soljene ribe i poţutjelih knjiga: ovdje ţivi intelektualac. Pode u kuhinju i opipa samovar onako kako ju je Mendel bio naučio: bio je hladan. U spavaćoj sobi zidovi su bili prekriveni policama za knjige, a Apollon i ostali intelektualni časopisi leţali su u hrpama na podu. Ipak, nešto nije bilo u redu. Dah joj zastade u grlu. Najeţivši se zbog boljševičke budnosti, kretala se tiho, a ţivci su joj poput isprekidane munje titrali niz kraljeţnicu. Uđe u dnevnu sobu. Začu se oštar zvuk grubog struganja i petrolejka najednom oţivje. »Pozdrav! Mislio sam da nikad nećete stići.« Poznat glas — zašto li ju je onda toliko prenerazio? »Ne igrajte se sa mnom«, reče teško progutavši. Ta imala je mauzer. »Podignite svjetlo.« Ĉovjek prinese svjedo k licu. »Jeste h kupili zgodne haljine, Zamfiro?« U naslonjaču je sjedio kapetan Sagan, odjeven u crno odijelo koje mu je loše pristajalo i s tankom kravatom oko vrata. Bunda mu je leţala na podu. »Što vi radite ovdje?« Bila je svjesna da joj glas zvuči piskavo i nekako kreštavo. »Drug vam neće doći. Pokupili smo ga. Sutra će ga Posebna komisija osuditi na dvije godine progonstva u Sibir. Ništa pretjerano ozbiljno. A ja nisam htio dopustiti da vam to upropasti večer pa sam došao ovamo.« Ona sleţe ramenima svojski se trudeći da ostane mirna. »Pa? Ova sigurna kuća više neće biti sigurna. Ako me ne namjeravate uhititi, idem kući pa ću malo odspavati. Laku noć.« Kad se okrenula, sjeti se Mendelove naredbe. Mora se bolje upoznati sa Saganom. Osim toga, i sama je bila znatiţeljna u pogledu razloga zbog kojih se on našao ovdje. »Ih je moţda prekasno za spavanje?« »I meni se čini«, reče on zabacivši dugu kosu, zbog čega joj se najednom učini mlađim. »Jeste li noćna ptica?« »Ujutro se osjećam tromo, ali uvečer ţivnem. Odgovara mi sva ova konspirativnost. A vi, kapetane? Ako sam ja noćna ptica, vi ste šišmiš.«

KIKA

»Ţivim na oštrici noţa. Kao i vi i vaš ujak Mendel. Tako malo spavam da kad kod kuće pođem ii krevet, otkrijem da se teško mogu smiriti. Onda ustanem i čitam pjesme. To nam se svima događa. Toliko uţivamo u tome da nas to promijeni i više ni u čemu drugom ne moţemo uţivati. Mi konspirativci, Sašenjka, mi smo kao neumrli pokojnici. Kao vampiri. Hranimo se radničkom krvlju, a vi se hranite krvlju samih krvopija koji radnicima sišu krv. Vrlo darvinski.« Ona se glasno nasmija i sjede na rub metalnog kreveta na kojem je siktava svjetiljka ţutom sepijom bojila madrac. »Mi konspirativci? Nema usporedbe između nas, vi policijski faraone. Mi imamo znanstveni program, a vi jednostavno reagirate na nas. Na kraju ćemo mi pobijediti i s vama će biti gotovo. A sad umjesto nas kopate grob izrabljivačima.« Kapetan se Sagan zasmijulji. »Ne vidim tome ni traga. U ovom trenutku vaša toliko hvaljena Partija sastoji se jedva od nekolicine fanatika: intelektualac Mendel Barmakid, radnik po imenu Sljapnikov, momak iz srednje klase koji se zove Skrjabin, a partijsko mu je ime Molotov, nekoliko radničkih kruţoka, pokoji izazivač nevolja na frontu. Lenjin nije u zemlji, a ostali su u Sibiru. Tako ostajete samo vi, Sašenjka. U cijeloj Rusiji teško da ima više od tisuću iskusnih boljševika. Ali, vi se ludo zabavljate, jelda? Igrate se revolucionarke.« »Zavaravate se, Sagan«, vatreno reče ona. »Repovi postaju sve duţi, a narod sve bješnji, sve gladniji. Ljudi hoće mir, a vi od njih traţite da umru za Nikolaja Posljednjeg, Nikolaja Krvavog, njemačku izdajnicu Aleksandru i izopačenog Rasputina...« »O kojem vi znate sve zahvaljujući vlastitoj majci. Dajte da vam iznesem neke misli. Vaši roditelji pravi su predstavnici pokvarenosti ruskog sistema.« »Slaţem se.« »O teţnjama i pravima radnika i seljaka sadašnji sistem ne vodi nimalo računa.« »Istina.« »A znamo da je seljacima potrebna hrana, ali su im isto tako potrebna prava i netko tko će ih zastupati, tko će ih štititi od kapitalista. Moraju imati zemlju i očajnički očekuju mir. San vašeg oca o na-prednjačkoj grupi koja će preuzeti vlast nije dovoljan i dolazi prekasno. Potrebna nam je stvarna promjena.« »Budući da se u svemu tome slaţemo, zašto i vi niste boljševik?« »Zato što vjerujem da bi do revolucije moglo uskoro doći.«

KIKA

»I ja«, reče Sašenjka. »Ne, ne vjerujete. Kao marksistica, znate da socijalistička revolucija još nije moguća. Ruski se proletarijat još nije razvio. U tome se razilazimo. Prema vama, boljševičke revolucije neće biti.« Sašenjka uzdahnu. »Uvjerenja su nam tako bliska. Prava šteta da se u ovom ne slaţemo.« Na tren zašutješe, a onda Sagan promijeni temu. »Ĉuli ste novog Majakovskog?« »Moţete li mi ga recitirati?« »Da pokušam: Tebi što si ţivio od orgije do orgije Tebi što samo vino i jelo ljubiš... Sašenjka prihvati: Zašto da ja radi tvoje udobnosti ţivot dam? Bolje će mi bit da sok od ananasa sluţim Kurvi u baru. »Krasno odrecitirano, mademoiselle Zeidin! Svaka čast!« »U našoj zemlji poezija je snaţnija od haubica.« »U pravu ste. Trebah bismo se više baviti poezijom, a manje se sluţiti vješalima.« Ona ga paţljivo pogleda, potpuno svjesna da oboje ţivot stavljaju na kocku u onome što Mendel naziva igrom nad igrama. Ruka joj je počivala na ledenom dršku mauzera. Nekoliko tjedana prije toga Mendel je bio sredio da je iz grada odvedu do brezovih šuma i ondje nauče pucati: ubrzo je češće pogađala cilj nego što ga je promašivala. Kad joj Partija naredi da ubije Sagana, to će i učiniti. »Kakvo oruţje imate u dţepu?« Od dodira pištolja pod prstima srce joj poskoči. Ćula je vlastiti glas, ali joj uopće nije zvučao kao njezin. Bio je stran, dublji, iznenađujuće miran. »Moţete me samo uhititi, a onda nekoj meduzi od policajke narediti da me pretraţi.« »Velika razlika između nas, Sašenjka, samo je u jednom: ja vjerujem da je ljudski ţivot svetinja. Vi vjerujete u teror. Zašto vaši drugovi moraju ubijati ? Pitam se ima li nečeg u njihovom mentalitetu što ih čini prikladnima za takvo vjerovanje. Jesu li to kriminalci ih luđaci?« Sašenjka opet ustade. »Imate li vi svoj dom, kapetane? Jeste li oţenjeni?« »Da.« »Imate djece?« »Još ne.« »Sretni ste?« Sašenjka je trljala sada već umorne oči.

KIKA

»Ima li uopće sretnih brakova?« odgovori on. »Zao mi je zbog vas«, reče ona. »Ja se nikad neću udavati. Laku noć.« »Samo nešto, Zemfiro: mislite h da postoji mjesto na kojem bih radije bio nego ovdje?« Sašenjka se namršti. »To i nije neki kompliment. Većina muškaraca ne voli se vraćati kući. Pogotovo ako je riječ o vampirima kao što smo vi i ja.« Oboje smo naoruţani, pomisli ona gotovo izvan sebe od ushićenja. Noćas bismo oboje mogli umrijeti. Opet se našavši vani, Sašenjka uze hodati ulicama po laganoj susnjeţici što joj je milovala lice i trepavice. Sagan je odista ţandar neobična kova, razmišljala je. Kanila se pretvarati da surađuje s njim, izvlačiti iz njega informacije. Stariji je od nje, mnogo stariji, a već je vrbovao mnogo dvostrukih agenata, no samodopadna uvjerenost u vlastitu lukavost njegova je Ahilova peta. Nekako će ga slomiti i predat će ga Partiji, kao glavu Ivana Krstitelja na pladnju. Kroz noć u daljini sa zviţdukom projuri vlak. Srebrni je mjesec bio okruţen crnim tvorničkim dimom. Skoro će zora: nebo je obojeno ruţičastim, snijeg tamnim purpurom. Pribliţavao joj se prigušeni kas konja upregnuta u saonice i ona ih zaustavi. Kljun joj je bio tako hladan u dţepu da joj je pekao prste. »Zob je opet otišla gore«, reče kočijaš cupkajući zamršenu bradu dok su kaskah prema Zeitlinovoj kući u Boljšoj morskoj ulici. 21. Zeitlin pokuca na vrata Arijadnina budoara i ude ne čekajući od-' govora. Bilo je podne, no ona je još leţala u postelji, odjevena u svilenu spavaćicu s plavim vrpcama ispod koje su joj se na ramenima nazirale modrice na bijeloj koţi. Soba je mirisala na kavu i tuberoze. Leonid joj još ranije bio donio doručak i obojeni je pladanj s prljavim tanjurima i praznim čašama sada stajao na noćnom ormariću pokraj postelje. Sobarica Luda slagala je odjeću za taj dan — haljinu za rani ručak, drugu za posjet prijateljima, pa još jednu za piće i posljednju za večeru. Ĉetiri haljine, primijeti Zeidin. Je h toliko odjeće doista potrebno? »Hoće li ovo odgovarati za čaj, barunice?« pojavi se Luda iz budoara drţeći haljinu od krepdešina. »Oh, barune! Dobro jutro!« nakloni mu se. »Ostavi nas nasamo, Luda.« »Da, barune.« »Sjedni, Samuile«, proteţući se reče Arijadna. Uţiva mu dopuštati da primijeti njezinu putenost, razabra on. »Sto je? Je h u pitanju krah Burze? Ionako samo o tome misliš.«

KIKA

»Neću sjesti.« Bio je svjestan da steţe cigaru medu zubima. Ona se ukoči. »Što se dogodilo? Inače nikad ne stojiš. Hoću li narediti da nam donesu kavu?« Posegnu za zvoncem, ali je u tome omete glatkoća vlastite nadlaktice na koju nasloni usne. »Ne, hvala.« »Kako te volja. Tako sam se dobro sinoć zabavila. Opet sam vidjela Starca. Rekao mi je tako fascinantne stvari, Samuile. Svi su govorili o novom premijeru. Samuile?« »Hoću razvod, Arijadna.« Eto — izrekao je to. Nastupi dugačka šutnja, a onda Zeitlin vidje kako su njegove riječi doprle do nje. Odmahnula je glavom i podigla ruku kao da pokušava progovoriti. »Razvod? Ali zašto? Godinama ovako ţivimo. Ti nisi ljubomoran muškarac. Za to si previše... previše samouvjeren. Mora da se šališ, Samuile. Osamnaest godina smo u braku. Zašto sada?« Zeitlin povuče dim iz cigare nastojeći izgledati mirno i racionalno. »Jednostavno sam... umoran.« »Umoran? Namjeravaš se razvesti od mene zato što si umoran?« »Dobivat ćeš velikodušno uzdrţavanje. Ništa se neće promijeniti. Samo nećemo ţivjeti u istoj kući. Zar je to tako strašan šok?« »Ne moţeš mi to učiniti!« Već se bio okrenuo da ode, ali ona skoči iz postelje i baci se na do, ravno njemu pred noge, izbivši mu cigaru iz ruke. On se saţe da je dohvati, a onda ga tako čvrsto zgrabi da je izgubio ravnoteţu i pao kraj nje. Ona zajeca, izbezumljena pogleda, iskolačenih bjeloočnica. On se pokuša osloboditi, ah se u tome njezina spavaćica podera razgolitivši joj grudi, a ona se još uvijek čvrsto drţala za njega tako da mu dijamantna puceta na uškrobljenim prsima od košulje iskočiše i popadaše na pod. Leţali su jedno kraj drugoga, teško dišući. Spustivši pogled, on primijeti njezinu dugačku tamnu bradavicu kako joj proviruje kroz gustu pletenicu. Nalikovala je na cigansku plesačicu. Mora da se takva pokazuje pred ljubavnicima, pomisli on, diveći se njezinoj razbludnosti bez ustručavanja. Kako smo mi ljudi čudni, pomisli. Crno je bijelo, a bijelo je crno. Godinama su, iako su danju bih stranci, noću zajedno uţivali u strasti. Na dnevnom je svjetlu zbog nje osjećao brigu ih gađenje, ah bi onda u sitne sate došla k njemu, a u dahu joj se osjećao davno popijen šampanjac, nedavno popijena rakija i jučerašnji parfem te miris cigara drugih

KIKA

muškaraca, pa bi mu šaptala o nevjerojatnim izopačenostima što ih je iskusila. Sluţila se piskavim govorom poljskih seljaka i grlenim jidišem, jezikom što su ga oboje govorili kad su se prvi put upoznali u kući njezina oca, turbinskog rabina, u ţidovskom selu blizu Lublina. Kakvih li mu je stvari napričala, kakvih predivnih slika ocrtala! O ţudnjama i podvizima gotovo nevjerojatnim za uglednu gospodu! Jedne ju je noći ljubavnik odveo u Ljetni vrt, mjesto gdje se skupljaju psi i prostitutke... nije mu prešutjela nijednu pojedinost. Uzbuđen do grozničavosti, upustio se u erotske podvige dostojne kakva adeta, i to on, najumjereniji od svih muškaraca na svijetu, koji je na strast gledao kao na nešto opasno. No, ujutro se probudio s osjećajem prljavosti i kajanja, kao da je bio s kurvom u nekom pajzlu. A riječ je bila o njegovoj vlastitoj ţeni! »Još sam uvijek lijepa, jelda?« pitala ga je ona mirišući na tuberoze i bademe. »Kako ovo moţeš ostaviti? Moţeš voditi ljubav sa mnom. Hajde, baci se na mene. Znaš da to ţeliš. Ah, ti si tako hladan. Nikakvo čudo što sam tako nesretna. Šališ se u vezi s razvodom, jelda, Samuile?« Pa se nasmija, gotovo kao u sebi, ah onda zabaci glavu i uze se smijati promuklo i iz trbuha. Osjećao je kako joj koţa zrači toplinom, baš kao što i ugljevlje isijava vrelinu, osjećao je kako miriše ljaga njezina uzbuđenja. Ona ga uhvati za ruku i stavi je duboko među svoja bedra, a onda pokaza prema ogledalu: »Pogledaj nas! Pogledaj nas, Samoilo! Kako pristao par! Kao i kad smo se upoznali Sjećaš se? Govorio si da nikad nisi sreo djevojku kao što sam ja. Što si ono rekao? >Nalik si na divlju kobilu<.« Samuil je tada pod tim mislio nešto drugo — već se tada pitao nije li ona odveć nepredvidiva za brak. Popravljajući odijelo, on se podiţe, ah ne baš lako. »Arijadna, ovo s nama pretvara se u ruglo.« Među sluţinčadi se govorkalo. Pantamejlion je sve ispričao Leonidu, a ovaj je bio na sto muka kako da gospodaru kaţe da je Sašenjka majku pijanu pokupila na ulici. Stoga je bader poslao Šifru, Zeidinovu nekadašnju dadilju, da mu prenese tu neizrecivu vijest. Zeitlin nije reagirao, jednostavno je uljudno zahvalio Šifri, poljubio joj ruku prošaranu modrim ţilama i ispratio je do vrata. Povjesničari, mislio je Zeidin, pokušavaju za pojedine događaje naći jedno jedino objašnjenje, ali se stvari zapravo događaju iz više razloga, ne samo zbog jednog. Zapalivši cigaru marke Montecristo, stade razmišljati o Sašenjkinu uhićenju, o uvjerenju gospode Lewis da jedva poznaje vlastitu kćer te o nedobro-došloj Rasputinovoj pojavi u njegovu ţivotu, što je na neki način bilo gore od Arijadninih ljubavnika. Dok se neukrotivi brat Gideon

KIKA

nepromišljeno bacao u uţitke zato što »u svakom času mogu krepucnuti i otići ravno u Pakao«, Zeidin je vjerovao da će mu mirna disciplina osigurati dug ţivot. A onda su ga prethodne noći spopali snovi o iznenadnom umiranju, sudarima vlakova, pucnjevima iz vatrenog oruţja, razbijenim automobilima, kući u plamenu, prevrnutim saonicama, revoluciji, krvi na snijegu, o sebi samome na samrtnoj postelji kako umire od tuberkuloze crijeva i angine pectoris, dok Sašenjka jeca kraj njega, a na samim vratima Raja spoznao je da sa sobom ništa ne nosi. Oduvijek je ulagao u bogatstvo, a ne u ljubav. Bio je nag, a za njim je ostao protraćen ţivot. U zoru je pošao u ostavu do Šifre, ah je stara vještica, skutrena u naslonjaču kao kakav providni pauk, već znala što je sanjao. »U ţivotu ti je potrebna i ljubav«, rekla mu je. »Nemoj uvijek ţivjeti za budućnost. Moţe se desiti da budućnosti i ne bude. Tko zna što ti je zapisano u Knjizi ţivota.« Zeitlin je mrzio promjene i strahovao od potresanja temelja svojega svijeta. No, nešto se pomicalo na ljestvici bića i najednom nije mogao drukčije postupiti. Protiv svakog zdravog razuma, u transu za koji je vjerovao da moţe označavati prisutnost Sudbine, bio je došao u Arijadninu sobu. Sada je gledao odozgo na svoju ţenu koja je još uvijek leţala na podu kao splet mlohavih udova. »Je li u pitanju neka druga ţena?« zapita ona. »Jesi li zaljubljen u neku balerinu iz Marijinskog? Cigansku gaduru iz Medvjeda? Ako je tako, nije me briga. Razumiješ, ti sebična, hladna budalo, jednostavno me nije briga! Bit ću čedna kao redovnica. Starac mi pokazuje radosni put iskupljenja. Sljedeći tjedan opet se trebamo sastati, 16. prosinca. Samo Rasputin i ja. >Poučit ću te, Pčelice<, kaţe. >Toliko si griješila, iz tebe izbija Sotonina tmina. Sad ću te ja naučiti ljubavi i iskupljenju. < To je rekao svojoj Pčelici. Ljubazan je sa mnom. Zna me satima slušati sve do kraja, čak i kad mu se predsoblje ispuni moliteljima, generalima, groficama...« Zeidin uz škljocaj vrati puceta na košulju i opet sveza kravatu. »Samo ţelim ţivjeti normalnim ţivotom«, reče tiho. »Nisam više tako mlad i u svakom se času mogu srušiti mrtav. Je li to tako neobično? Flek će sve srediti.« Pa, s osjećajem tihe tuge i straha pred budućnošću, ode zatvorivši vrata za sobom.

KIKA

22. Film koji se tog poslijepodneva prikazivao na širokom blistavom platnu u kinu Piccadilly na Nevskom prospektu zvao se Njezino je srce igračka u njegovim rukama. Sašenjka je bila zakasnila na prikazivanje tako da je propustila početak, ali kad je podigla lice prema platnu i zapalila cigaretu ubrzo je povezala da je gospodin iz naslova navodno pristao dendi koji je zapravo izgledao kao punjena krojačka lutka, a na plaţi je nosio frak i bijelu kravatu, dok je dama u crveno obojenoj balskoj haljini zurila u plavo obojene morske valove. Na pozornici je kvartet sastavljen od studenata iz Konzervatorija svirao glazbu odabranu da dočara morski povjetarac. Dami je već dojadilo da joj srce bude nečija igračka pa je zagazila u ocean. Debeljko u fraku dojurio je na pozornicu i počeo vrtjeti kotač na mjedenom stroju. Kvartet je prestao sa svirkom i stroj je proizveo zvuk koji je nalikovao na škripu i fijuk valova što se razbijaju o obalu. U tami napola punog Piccadillyja zrak je bio suh od elektriciteta, a srebrnkasti se cigaretni dim vijugavo uzdizao kroz snop svjetlosti s pomoću kojeg su se projicirale slike. Vojnik, inače seljak, koji je sjedio s curom, komentirao je naglas: »Ušla je u vodu! Zakoračila je u more.« Par u zadnjem redu strastveno se ljubio: vjerojatno su oboje bili s nekim drugim u braku, ah presiromašni da bi si priuštili hotel. Neki je pijanac hrkao. No, većina je u zapanjenom ushitu zurila u slike. Sašenjka je upravo bila Satinovu, drugu Gruzijcu s kapuljačom, prenijela Mendelovu poruku pa je morala ubiti sat vremena prije sastanka s drugom Vanjom u Viborskoj. A onda će, kao i obično, kući na večeru. Na crnoj se pozadini pojavi ukrašenim slovima ispisano Kraj, a onda i najava za sljedeći film: Koţa na njezinu grlu bijaše alabasterna. Sašenjka glasno uzdahnu. »Mislite da je to besmislica?« reče glas iza njezinih leda. »Gdje vam je smisao za romantiku?« »Romantiku? Vi ste nasmiješeni cinik«, reče ona. Bio je to Sagan. »Shvaćate da ćemo osvojiti Rusiju preko srebrnoga filmskog platna? Obojit ćemo svijet u crveno. Mislila sam da danju spavate.« Od Sašenjkina uhićenja njih su se dvoje sastajali svaka dva-tri dana, katkada i usred noći. Mendela je izvješćivala o svakoj sitnici. »Budi strpljiva«, rekao joj je. »Nastavi s igrom. Već će on jednog dana s nečim izaći na srijedu.« »Misli da je laskavo što se prema meni ponaša kao prema intelektualki i srodnoj duši.« »Dopusti mu to. I oni u Ohrani su ljudi i rade ljudske greške. Potrudi se da mu se svidiš.«

KIKA

Nikada nije znala kad će opet vidjeti tajnog agenta. Između rasprava o poeziji, romanima i ideologiji postavljao joj je pitanja o Partiji — je li Mendel još uvijek u gradu? Tko je novi drug s Kavkaza? Gdje stanuje Molotov? A ona je, kako ju je Mendel bio poučio, odgovarala raspitujući se o planiranim racijama, planiranim uhićenjima, dvostrukom agentu u Komitetu. Na platnu je započinjao novi film. Kvartet je na ţicanim glazbalima svirao neku brzu melodiju. »Nisam ovdje radi filma«, reče kapetan Sagan, najednom se uozbiljivši. »Vani me čeka trojka. Morate poći sa mnom.« »Zašto? Opet me namjeravate uhititi?« »Ne, majka vam je u nevolji. Ovo je usluga vama i vašoj obitelji. Putem ću vam objasniti.« Uspeše se u trojku i navukoše medvjeđe krzno preko krila pa su tako umotani u krzna sjedili dok su saonice klizale po ledu uz pjenušav zviţduk zbog kojega se činilo kao da lete. Ulice su već bile mračne, ali su svugdje gorjela električna svjetla. Niske finske saonice, pune vrpci, praporaca i razdraganih studenata, jurile su ulicama, a siluete su im se oštro ocrtavale na snijegu. Nestašica hrane postajala je sve veća, cijene su rasle, a Sašenjka uoči i golemi red u kojem su se pred pekarom gurale radnice. Što gore, to bolje, radosno pomisli. Zatuliše sirene viborških tvornica. Snijeg, i inače rijetko bijel, svjetlucao je narančasto. »Vodite me kući?« Sagan odmahu glavom: »U Rasputinov stan. Rasputin je nestao. Mrtav je, mislim.« »Tako? Prava šteta za nas: zahvaljujemo mu više novih članova nego Komunističkom manifestu.« »Tu se razilazimo u mišljenju, Zemfiro. Za nas je to blagoslov s neba. Tijelo mu je negdje pod ledom — naći ćemo ga. Carica je sva izvan sebe. Nije se vratio kući sa zabave u Jusupovljevom dvorcu. Mladi Feliks, onaj transvestit od kneza Jusupova, do grla je u tome, ali je oţenjen jednom velikom vojvotkinjom.« »A moja majka?« »Ĉeka na Rasputina u njegovom stanu. Pomislio sam, nakon one noći, da je najbolje vas pozvati upomoć...« Policajci u sivim odorama s ovratnicima od janjeće koţe čuvali su ulaz u kuću na broju 64 u Gorohovoj ulici. Neuredni mladići u studentskim kaputima, s biljeţnicama i nezgrapnim fotoaparatima, pokušavah su se nagovaranjem probiti kroz prepreke, no Sašenjki i kapetanu Saganu odmah oslobodiše prolaz.

KIKA

U dvorištu su se ţandari u zgodnim modrim odorama sa srebrnim pucetima bili zaklonili od hladnoće. Sašenjka primijeti da su pozdravili Sagana iako je bio u civilu. Na vrhu stuba uglađeni Ohranini časnici po uškrobljenim su košuljama, dobro krojenim odijelima i zgodnim dvobojnim cipelama oštro odudarali od prosijedih brada, crvenih nosova i prljavih cipela policijskih detektiva zaduţenih za istragu. Ohranini časnici pozdraviše Sagana i uputiše ga u razvoj događaja stručnim jezikom koji Sašenjku podsjeti na boljševike. Moţda su sve tajne organizacije jednake, pomisli. »Pođite po njenu majku«, reče Sagan kolegama hvatajući Sašenjku za zapešće. Ona odluči da neće izvući ruku. »Pođite gore, ah brzo«, reče Saganu kolega iz Ohrane. »Upravitelj je već krenuo ovamo. Ministar podnosi izvještaj Njegovom carskom Veličanstvu u Carskom selu,, ali će uskoro biti ovdje.« Kad se pribliţiše stanu, Sašenjka začu nekakvo zavijanje. Zvučalo je promuklo i bez ustručavanja, onako kako jadikuju seljaci. Na pamet joj padoše sirene za zračnu uzbunu, a zatim i pas što ga je jednom vidjela, pas kojem je auto bio odrezao noge. Uđe u predvorje — nalijevo, u kuhinju sa samovarom i punu pare, stol prekriven svilom i krznom, a onda nadesno, u glavnu primaću sobu, gdje je u sredini stajao stol s na-pola ispijenom čašom Starčeve madeire. Mjesto je Sašenjku podsjećalo na seljačke kolibice na Zeidinovim posjedima u Ukrajini, ah se usred mirisa juhe od kupusa osjećala i natruha pariškog parfema. Sve je ovdje neusklađeno, mislila je: ovo je mješavina između seljačke izbe, vladina ureda i građanske obiteljske kuće. Nalik na skrovište kakve razbojničke ciganske druţine. Iza njihovih leđa nastade iznenadno komešanje i u glavnu sobu uđe ţandarmerijski general, okruţen pratnjom. Sagan poţuri van, pozdravi, porazgovara s njime pa se vrati. »Našli su tijelo. U Nevi. To je on.« Prekriţi se, a onda podiţe glas. »U redu. Sad je moramo odvesti kući. Ovdje je od sinoć.« Zavijanje postade glasnije i prodornije. Sagan otvori dvokrilna vrata što su vodila u mračan sobičak sa skrletnim sagovima i jastucima te velikom sofom. Krikovi su zvučali tako ţivotinjski, likovi u sobi bih su tako teško prepoznatljivi da Sašenjka ustuknu, ali je Sagan uhvati oko struka i opet je uze za ruku. Bila mu je zbog toga zahvalna, ah najviše od svega šokirana. Krvave mrlje zaigraše pred njom prije no što su joj se oči priviknule na tamu te sada uspje nešto vidjeti.

KIKA

»Tu je unutra. Vani vas čeka auto, ah morala bi otići odavde prije nego što stignu novinari. Hajde. Ne bojte se«, reče Sagan blago. »To je samo buka.« Sašenjka stupi u sobu. Isprva joj je bilo teško razabrati koji udovi pripadaju kojem tijelu. Neke su ţene, uzajamno se ogrlivši, klečale na podu i zajedno se njihale, histerično jecajući i tulile poput Azijatkinja. Među njima Sašenjka ugleda majku: glava joj se grčevito tresla, lice se doimalo prazno, a usta izgledala kao duboka rana skrletnog vriska. »Gdje sam?« povika Sašenjkina majka, glasom visokim i hrapavim od naricanja. »Tko ste vi?« Zrak je u sobi bio bućkuriš sirova znoja i skupih sapuna. Sašenjka kleknu i pokuša dohvatiti Arijadnu, ah se majka otkotrlja dalje od nje. »Ne! Ne! Gdje je Grigorij? On će doći, znam da hoće.« Sašenjka, sada na oba koljena, pokuša uhvatiti majku, ali joj ovaj put Arijadna s maničnim smijehom iskliznu između prstiju. Neka debela ţena četveronoške je urlikala. Sašenjka osjeti nenadanu pobudu da ustane i pobjegne, ah joj je ovo bila majka i sada je shvaćala, ako već i nije nikada prije spoznala, da Arijadna nije jednostavno loša majka, nego da je bolesna, gotovo bezumna osoba. Visoka, crnokosa mlada seljakinja, jaka kao vol, s crnim dlakama na nadusnici i sraslim obrvama, izvikujući kletve, pograbi Sašenjku. Sašenjka se branila, ali joj napadačka, kojoj su usta bila obrubljena nekakvom bijelom pastom, zabi zube u podlakticu. Sašenjka od bola zavika i odbaci ustranu selja-lrinju, za koju joj Sagan poslije reče da je Rasputinova kći, pa odlučno posegnu za majkom. Dohvati je za ruku, a onda i za nogu pa je izvuče iz bučne gomile. Ostale je ţene pokušaše zaustaviti, ah ih Sagan i još jedan policajac u tome spriječiše. Stvor koji je nekoć bio njezina majka leţao je Sašenjki pred nogama, drhtureći i jecajući, pred hladnim očima Saganovim i policajčevim, a njih su dvojica raspravljali o Rasputinovoj obdukciji i o tome tko gaje mogao ubiti. Osjećala je bol u nadlaktici i jasno vidjela tragove što ih je ostavio svaki pojedini zub njezine napadačke. Primijeti da Arijadna na sebi ima jednostavnu haljinu na cvjetiće, posve različitu od svega što je ikada na njoj vidjela, pa shvati da je pred Starca Grigorija namjeravala doći kao siromašna mohteljica. Sašenjka pade na koljena i sklopi ruke. Poţelje zaplakati. Saganova joj se ruka spusti na rame. »Saberite se, mademoiselle Zeitlin. Morate je izvesti odavde, i to odmah«, reče Sagan stavljajući polucilindar na glavu. »Pomoći ću vam.« Sašenjka i Sagan uhvatiše Arijadnu ispod pazuha i odvukoše je do vrata. Na odmorištu Arijadna opet poče vrištati:

KIKA

»Grigorije, Grigorije, gdje si? Trebamo te da nam okrijepiš dušu i oprostiš grijehe! Grigorije! Moram čekati dok ne dođe! Radi mene će se vratiti...« Istrţe im se iz ruku, grebući i udarajući nogama, pa se pokuša vratiti u stan, ah je Sagan bio brţi. »Gospodo, dobro bi nam došla vaša pomoć!« zazva on dvojicu redarstvenika što su čuvali vrata. Jedan od njih zauze Sašenjkino mjesto kraj Arijadnine lijeve ruke, a Sagan je uhvati za desnu. Drugi redarstvenik skide šešir i glatkim pokretom pokupi oba Arijadnina stopala u naručje. Njih trojica odnesoše Arijadnu niza stube, pri čemu joj se haljina zadrţe otkrivajući poderane čarape i gole noge. Sašenjka je izbjegavala njezin pogled i hodala pred njima, uţasnuta i bespomoćna, a ipak zahvalna na pomoći. Prijeđe dvorište, osjećajući na sebi poglede policajaca, nadajući se da ne znaju kako je ta uţasna osoba njezina majka. Obuzeše je samilost i stid. Automobil sa ţandarmerijskim narednikom za upravljačem upravo je natraške ulazio u dvorište kroz lukom nadsvođen prolaz. »Ubacite je unutra«, reče Sagan bez daha. Drugi ţandar otvori straţnja vrata i pomoţe unijeti Arijadnu u vozilo. »Odvedite je kući, Sašenjka.« Sagan zalupi vratima. »Sretno.« Nagnu se prema vozaču. »Hvala vam, narednice. Boljša morska, i to brzo!« Pa šakom udari po krovu automobila. Sašenjka je sama sjedila s majkom u straţnjem dijelu automobila i to je vrati u godine nakon revolucije 1905. Sjećala se tek Kozaka na konjima i bijesne odrpane gomile te kako ih je Zeidin obje poslao iz Rusije na Zapad. Europu su proputovale ţeljeznicom, u privatnom vagonu. Arijadna je, čak i onda uvijek pod utjecajem pića, nosila skrletni brokat i zabavljala prisutne u Grandhotelu Pupp u Karlovim Varima, Carltonu u Nici, Calridgeu u Londonu, uvijek u pratnji nekog novog »ujaka«. Bih su tu Englez ruţičastih obraza, gardijski časnik sa zlatnim prsnim oklopom i medvjeđom šubarom, okretni španjolski diplomat u salonskom kaputu i barun Mandro (kojeg je Sašenjka nazivala »Gušterom«), ostarjeli galicijski Ţidov s povezom preko oka, rumenih obraza i ruku dlakavih poput ţohara, koji ju je jednom potapšao po straţnjici. Kada ga je ugrizla, osjetila je na jeziku bakreni okus krvi, a Arijadna ju je ošamarila: »Nosi se odavde, mala pokvarenjakinjo!« pa su Sašenjku odnijeli iz sobe, unatoč otimanju i vrištanju. A sada, desetak godina poslije, Arijadnu su, unatoč mlataranju nogama i zavijanju, iznijeli iz one kuće. Sašenjka je zurila kroz prozor. Ĉeznula je za time da se s drugovima nađe na ulicama, u tvornicama i sigurnim kućama, daleko od ove kućne zbrke.

KIKA

Restorani i noćni klubovi bih su prepuni svijeta. Kurve su u skupinama prolazile mimo Isakijevskog sabora prema Astoriji, odjevene u toliko skrleta, zlata i blistave koţe da Sašenjka pomish kako kroz snijeg i u mraku nalikuju na Konjički gardijski puk. Sankt-Peterburg je bio u groznici. Nikada ulozi u partijama pokera nisu bili toliko visoki, nikada nije bilo toliko bučnih zabava, toliko limuzina pred Astorijom... Je li to posljednja mazurka? Kad Arijadni glava pade na kćerino rame, Sašenjka reče sama sebi da je markist i boljševik i da s roditeljima više nema nikakve veze. 23. Vaša je gošća već ovdje, mon baron.« Zeidin je ovu ţenu bio zamolio da se s njime sastane u Donanu, na broju 24 Mojkanske obale. Uvečer su se u restoranu u gomilama okupljali ministri, nabobi, dvorski velikodostojnici, profiteri, a vjerojatno i špijuni, no danju su svi oni stolovali u predvorju i kavani hotela Europa. Poslijepodne je Donan bio pust, zbog čega se Zeitlin njegovim privatnim prostorijama često sluţio za odrţavanje diskretnih sastanaka: upravo se ovdje, u svojoj privatnoj blagovaonici, poznatoj kao barunov kabinet, u kolovozu 1914. sastao s ministrom rata da bi zaključio sporazum o opskrbi vojske puščanim kundacima. Tog je jutra bio nazvao Jean-Antoinea, šefa sale. Rođen u Marseilles Jean-Antoine bio je nadaleko poznat po diskreciji, sposobnosti da se sjeti svakoga koga je ma i jednom sreo te taktu kojim je razrješavao i najsilovitije scene. »Mais d' accord, mon baron«, odvratio je Jean-Antoine. Vaš je kabinet spreman. Šampanjac na ledu? Vaši omiljeni riječni rakovi? Ih jednostavno engleski čaj, engleski kolačići i škotski viski?« »Samo čaj.« »Smjesta ću poslati nekoga u Engleski dućan.« Zeidin se obično vozio automobilom, ah je toga poslijepodneva stavio na glavu šapku s naušnjacima, odjenuo crni kaput s ovratnikom od dabrovine i valjenke koje je obuo preko sivih lakastih cipela (izrađene kod Lobba u Londonu), dohvatio štap sa srebrnom vučjom glavom i izašao iz kuće nikome se ne javivši. Uţivao je u anonimnosti dok se mračnim ulicama kretao bez vozača ili lakaja. Nije snijeţilo, ali je mraz sve prekrivao dijamantnim mrvicama leda. Gotovo je čuo kako se siva poledica na Nevi stapa duţ lomova i pukotina. Po ulicama su se palile plinske svjetiljke, tramvaji štropotali po tračnicama. Iza leda mu se razlijeţe zvuk praporaca i smijeh. Saonice na

KIKA

kojima se guţvalo mnoštvo studenata svojski se upirući da ne ispadnu kliznuše mimo njega i više ih nije bilo. Ovih se dana mladeţ ponaša kako god joj se svidi, pomisli Zeidin. Nikakvih vrijednosti, nikakve discipline. Je li sretniji sada kad se obogatio? Gle, kako mu je ţena luda! A tu je i draga Sašenjka, zagonetka za vlastitog oca. Voli je i čezne za tim da je zaštiti. No, nju kao da vlastita obitelj više ne zanima. Ponaša se kao strankinja, a katkad mu se čini da ga i prezire. Poţali što ne moţe jecati onako slobodno kao kad je bio dijete. Poput starca koji pjeva školsku pjesmicu, zateče se kako pjevuši napjev Kol Nidrea što ga je zapamtio iz djetinjstva, a govori o svijetu što nestaje. Onda ga je mrzio, no sada se zapita: što ako je to bio ispravan put? Svrati kod Jegorova, u kupalište s gotičkim zidovima obloţenim mahagonijem i prozorima od obojena stakla, gdje ga dečko u bijelom haljetku i crnim hlačama odvede u svlačionicu. Potpuno gol, uđe u ledenu kupelj i skliznu ispod ţeljeznog mosta, obrasla bujnim lišćem, što se nadvijao nad vodom. Potom na granitnom stolu nakratko ostade izloţen pari. Nekoliko nagih muškaraca, ćelavih glava i straţnjica neobično sličnih po ruţičastoj boji i sjaju, šibalo se brezovim prućem. Zeidin je samo leţao, ne obraćajući paţnju ni na koga i razmišljajući. Molio bih se Bogu kad bih bio siguran da postoji, reče sam sebi, ali ako i postoji, mi smo za njega tek crvi u prašini. Uspjeh je moja religija. Stvaram vlastitu povijest. Ipak, duboko je u srcu Zeitlin vjerovao kako negdje postoji nešto veće od čovječanstva. Unatoč dimu cigare, košulji s pucetima, prugastim engleskim hlačama i gamašama, još je uvijek bio Ţidov, čovjek koji i protiv volje vjeruje u Boga. Školovao se u hederu, učeći ondje Sulhan aruh ili ţivotna pravila, Petoknjiţje ili pet biblijskih knjiga koje čine Toru ili ţidovski zakon te pedantne, mudre, arhaične stihove iz Talmuda i Misne. Nakon otprilike sat vremena odjenu se, poprska kolonjskom vodom i pješice se vrati do Nevskoga. Visoka sjajna stakla Fabergćove trgovine zablistaše iz mraka. »Dobra večer, baron! Uskačite pa da vas vozim!« s finskih mu saonica doviknu kočijaš pucketajući bičem i zadrţavajući kratkonoge konjiće na kojma su radosno zvonili praporci. Zeidin odbi kočijaša zamahom ruke i gipkim korakom nastavi pješice. Desecima godina bio sam na sigurnom, ali sam bio zarobljenik, mislio je. Vraćam se u ţivot nakon dugačka zimskog sna. Opet ću pridobiti svoju

KIKA

kćer, pokazati joj koliko je volim, pokazati zanimanje za njezino učenje i daljnji studij. Nikada nije prekasno, nikada. U Donanu ga pozdravi Jean-Antoine. Zeitlin zbaci kaput i šešir te svuče kaljače. Jedva je čekao da se pozdravi sa svojom gošćom. U skrletnom okrilju njegova privatnog kabineta, čekala ga je Lala u čednoj haljini od šantunga ukrašenoj blijedo ljubičastim cvjetićima. Ustala je kad je on ušao, blago srcoliko lice odavalo je zbunjenost. »Barune! Ĉemu ova ţurba?« »Nemojte ništa govoriti«, reče on uzimajući njezine ruke u svoje. »Dajte da prvo sjednemo.« »Zašto ovdje?« »Objasnit ću vam.« Na vratima se začu kucanje i konobari unesoše sve što je potrebno za čaj: kolač sa suhim voćem, čajno pecivo s dţemom od jagoda, vrhnjem i dvije čašice pune jantarne tekućine. Lala ustade da počne posluţivati, ali je on zaustavi pa, pričekavši da konobari natoče čaj, zatvori vrata. »Nešto ţestoko«, reče. »Za oboje.« »Sto je to?« zapita ona. »Brinete me. Uopće ne sličite na sebe. I čemu konjak?« »Ovaj je najbolji. Courvoisier. Kušajte.« Zabrinuto su promatrali jedno drugo. Zeitlin je znao da izgleda staro, da mu je lice puno bora, da na sljepoočicama ima nove sijede pramenove. Iscrpljen je od neprestanih sastanaka i vlastite društvenosti, izmoţden zbog stupaca brojki. Svi toliko od njega očekuju, obvezama kao da nema kraja. Satrven je već i profitom vlastitih kompanija. I Lala se čini starijom, najednom pomisli. Obrazi su joj punašniji, koţi su naškodile ovdašnje zime. Strah od budućnosti i samoće, potajna razočaranja, sve ju je to postaralo nerazmjerno godinama. Posramljen zbog tih mish, oklijevao je, kadli vatrica od drvenih cjepanica planu obojivši im hca u narančasto. Ona srknu malo konjaka. Vatra ih polagano zagrija. Lala ustade. »Ne sviđa mi se konjak. Pali mi grlo. Mislim da bih trebala poći. Ne volim dojam što ga ostavlja ovo mjesto. Nije pristojno...« »Ah ovo je Donan!« »Upravo zato«, reče ona. »Ĉitala sam o njemu u novinama...« Nije bilo pomoći. Nije se više mogao suzdrţavati. Baci joj se pred noge i zarije joj glavu u krilo, suzama kvaseći haljinu od šantunga. »Sto nije u redu? Za Boga miloga, o čemu se radi?« On je uhvati za ruke. Pokuša ga odgurnuti, ah ljubaznost koja joj je bila tako svojstvena nadvlada uobičajenu razboritost. Njeţno ga pomilova po kosi i on osjeti njezine ruke meke i tople kao u kakve djevojke. Ustade i uze je u naručaj.

KIKA

Sto to radim, pomisli. Jesam li poludio? Boţe moj, usne imaju svoja pravila. Baš kao što magnezij izgara u dodiru s kisikom, tako se i iz dodira koţe s koţom oslobađa kemijska reakcija. Poljubi je. Ona tiho i prigušeno uzdahnu. Znao je da je okorjela pruţateljica ljubavi, no zar i njoj nije potrebna ljubav? A onda se dogodi nešto čarobno. Opet je poljubi, a najednom, sklopljenih očiju, poljubi i ona njega. Rukama joj prijeđe preko tijela. Ushitiše ga već sama jednostavnost njezine haljine, jeftinoća njezinih čarapa, običnost ruţine vodice kojom se bila namirisala. Kada krenu naviše, jedva je mogao i zamisliti svilenkastost njezina bedra. U oboma zanos izazvaše miris sapuna na koţi, dim što se dizao iz vatre, izrazit okus čaja što se pušio. Postupam krajnje nepromišljeno, nedolično i budalasto, samome sebi reče Zeitlin. A inače kontroliram sve što radim. Smjesta prestani, budalo jedna. Nemoj biti kao tvoj apsurdni brat! Bit ću predmet opće poruge! Potrest ću svoj savršeni svijet. No, taj se svijet već potresao, ah Zeitlin otkri da za to nimalo ne mari. 24. S četrnaest godina ispisala se Audrey Lewis iz seoske škole u Pegsdonu, u grofoviji Hertfordshire, te dobila posao kao maloljetna dadilja u obitelji lorda Sdsteda, na Eaton Squareu u Londonu. Njezina je priča, kako je i sama kasnije govorila, bila jednako tuţno predvidiva kao i zbivanje u nekom od petparačkih romana u čijem je čitanju uţivala. Zaveo ju je i ostavio trudnom neodgovorni lordov sin (koji se posvećivao isključivo mladim sluţavkama), a potom je uređena njezina udaja za gospodina Lewisa, pedesetgodišnjeg vozača, »eda se ne bi diglo previše prašine«. Pobačaj je bio poniţavajući i bolan, a umalo je i umrla od krvarenja, brak je bio neuspješan, pa je napustila sluţbu potkupljena sjajnom preporukom. Roditelji koji su je oboţavah preklinjali su je da se vrati kući u krčmu Ţivi i pusti druge da ţive koju su drţali u Pegstonu, a ime su joj bih nadjenuh tako da odraţava njihovu ţivotnu filozofiju. No, onda je pročitala oglas u časopisu Lady. Jedna joj je riječ bila dovoljna: Rusija. Bila je sredina ljeta u Sankt-Peterburgu kada je Zeidinova kočija došla po mladu Engleskinju koja se upravo bila iskrcala s njemačkoga linijskog parobroda. Samuil je bio u bijelom odijelu, gamašama i slamnatom šeširu, a krasili su ga opalni prsten, srebrna igla za kravatu oblikovana kao zmija i izraz velikodušnog optimizma kojim je smjesta i Audrey

KIKA

uključio u svoju obiteljsku sreću. Bio je vitak i mlad, kosa mu je bila crvenkastokestenjasta, a brkovi kicoški. Zeidinovi još nisu ţivjeli u kući u Boljšoj morskoj, već u prostranom stanu u Gorohovoj. Bili su bogati, ali još uvijek provincijalci: Arijadna je, unatoč ljubičastim očima, modrocrnoj kosi i kraljevskom poprsju, i dalje bila djevojka koja je blistala u privatnim loţama po kazalištima u juţnim gradovima u kojima joj je muţ sklapao poslove. Uvijek se trsila drţati korak sa snobovskim provincijalkama, ţenama ruskih potkraljeva i časnika te armenskih i muslimanskih naftnih baruna u Bakuu i Tiflisu. Zeidinovi su, otkrila je Lala, bili Zidovi. Nikada do tada nije bila srela Zidove. U njezinu selu u Hertforshireu nije bilo Zidova, a ni lord Stisted nije poznavao nikakve Zidove, premda je lady Stisted s prezirom govorila o beskrupuloznim ţidovskim dijamantnim milijunašima iz Juţne Afrike i o tisućama prljavih ţidovskih koljača što su stigli iz Rusije i East End pretvorili u »zločinačko gnijezdo«. Audrey su upozorili da nije dobro raditi za Ţidove, no znala je da ni njezin vlastiti poloţaj ne bi izdrţao pomniju provjeru. Zeidinovi su pak sa svoje strane bih presretni što su se namjerili na djevojku koja je prije radila u plemenitaškom londonskom kućanstvu. Odgovarali su jedni drugima, tim više što se činilo da su Zeidinovi vrlo civilizirani Izraelićani. U trenutku kada je Lala stigla, zapravo, još i prije no što su joj kovčezi odneseni u sobu, odvela ju je Arijadna, sva blistava u haljini od tirkiznog krepdešina, u dječju sobu da se upozna sa svojom pitomicom. »Evo je! Voila ma jille!« rekla je Arijadna preuzetnom kombinacijom francuskog i engleskog. »Gotovo me ubila pri porodu. Nikad više. Rekla sam Samuilu — odsada pa nadalje zasluţujem malo zabave! Ona je neposlušno dijete, nezahvalno i svojeglavo. Moţda ćete je uspjeti malčice ukrotiti, gospodo Linton...« »Lewis, Audrey Lewis, gospodo.« »Da, da... odsada pa nadalje, ona je vaša.« Upravo je prilikom tog susreta gospođa Lewis postala Lala i zaljubila se u Sašenjku. Ona sama nije još bila navršila ni dvadesetu, a dijete nije bilo toliko mnogo mlađe od nje. Nakon pobačaja joj je liječnik u Londonu rekao da nikad neće imati vlastite djece pa se najednom i strastveno poţeljela prihvatiti odgoja te djevojčice. Dijete i njegova guvernanta bili su potrebni jedno drugome i tako je Lala postala Sašenjkina majka, prava njezina majka. Kako su se samo zabavljale: zimi se sklizale i vozile saonicama, ljeti u Zembhšinu išle u voţnju kočijom, skupljale gljive i brale kupine, uvijek u smijehu i uvijek zajedno.

KIKA

Zeidinovi su neprestano putovali, u Odesu, Baku i Tiflis, i to vlakom, ali u privatnom odjeljku. Lala je na tim dugačkim putovanjima učila ruski. U Bakuu su odsjedali u dvorcu što ga je Zeidinov otac bio dao izgraditi po uzoru na francuski zamak: njih su dvije šetale po luci okruţene falangom kočija te tjelohraniteljima s fesom na glavi i naoruţanim berdanskim puškama. U Odesi su odsjedale u hotelu Londonska, ravno na Primorskom bulevaru, baš iznad glasovitih Richelieuovih stuba: Lala je slobodno vrijeme provodila sjedeći u kavani, jedući na Deribaskoj kebab od jesetre. No, englesko joj je srce bilo ostalo u Tiflisu. Proljeće je bilo predivno u Tiflisu, u čarobnom Tiflisu u Gruziji, u Tiflisu, glavnom gradu Kavkazije, na pola puta između Zeidinovih naftnih crpilišta u Bakuu, na Kaspijskom jezeru, te Zeidinovih naftnih tankera u Batumu na Crnom moru. Ondje je Zeidin iznajmljivao palaču od nekoga siromašnog gruzijskog kneza, u kockama popločanoj uličici na strmim padinama Mtatsminde. U kuću su zalazili ruski pukovnici i armenski milijunaši. Arijadna ih je dočekivala prigušeno se smijući među viticama vinove loze na balkonu, pri čemu bi joj zablistali gladni bijeli zubi i ljubičaste oči. U dječju sobu nikada nije dolazila. »Lewisova i dijete stići će s prtljagom«, bila je njezina uobičajena rečenica. No, Zeitlin je, premda je imao mnogo posla, navraćao u dječju sobu. Kao da mu je ondje bilo draţe boraviti nego prisustvovati Arijadninim prijemima, uz mnoštvo časnika i birokrata u salonskim kaputima i cilmdrima, opasanih ešarpama i s epoletama na ramenima. U najvišim su se krugovima djeca nakratko pokazivala zadivljenim roditeljima, a potom im se uklanjala s vida, no Zeidin je Sašenjku oboţavao i uvijek ju je i stalno ljubio u čelo. »Moram natrag na posao«, rekao bi. »Ah ti si tako slatka, mila moja Sašenjka. Koţa ti je kao bogati saten! Ĉovjek bi te mogao pojesti!« Jednom se Lala, jedne od rijetkih svojih slobodnih večeri, obukla u najbolju ljetnu haljinu, uzela suncobran, pa krenula u šetnju glavnom ulicom, pokraj bijeloga potkraljeva dvorca, gdje je, kako je čula, Arijadna časničke ţene svojevremeno sablaznila pokazujući gola ramena i mahnito plešući. Tifliske su ulice mirisale na jorgovan i đurđice. Putem prema Erevanskom trgu prošla je mimo nekoliko kazališta, opera i bogataških kuća. Bili su je opomenuli da se čuva tog trga, a uskoro je i shvatila zašto. Bučne, prljave sporedne ulice što su vrvjele Turcima, Perzijancima, Gruzijcima i pripadnicima gorštačkih plemena što su, u ţarkim i divljim nošnjama, viđali bodeţima i kratkim nabojnjačama. Medu gomilom

KIKA

motah su se kinti, ulični derani. Prodavači vode i nosači gurali su ručna kolica. Ĉasnici su šetali sa svojim damama, ali nije bilo nijedne same ţene. Jedva što je zakoračila na trg, Lalu okruţi gomila malih uličara i prodavača koji su svi vikali svatko na svojem jeziku, nudeći raznoraznu robu — sagove, lubenice, bućine koštice i lobio od graha. Između jednog perzijskog prodavača vode i gruzijskog derana izbi svađa, a neki Ĉečen izvuče bodeţ. Bila je večer i još je uvijek bilo strahovito vruće. Dok su je tako gurah i dodijavali joj, a znoj joj tekao niz lice, Lala se uplaši. Tada se, baš kad je poče hvatati panika, gomila razdvoji, a ona se nađe u jednom faetonu. »Gospođo Lewis«, reče Samuil Zeitlin, odjeven u engleski sportski kaputić i bijele hlače, »hrabri ste, ah niste baš pametni što ovako sami šećete naokolo. Biste h voljeli vidjeti armenski bazar? Za samu ţenu ondje nije sigurno, ah je jako egzotično: hoćete li poći sa mnom?« Primijetila je da nosi štap s vučjom glavom. »Hvala vam, ah trebala bih se vratiti Sašenjki.« »Raduje me, gospođo Lewis, što vam je toliko stalo do mojeg jedinog djeteta, ah ništa joj neće smetati ako ostane sat vremena uz Šifru«, reče njezin poslodavac. »Je li s vama sve u redu? Hajdemo onda malo prošvrljati. Sa mnom ćete biti sigurni.« Zeitlin joj pomoţe da siđe iz faetona i njih dvoje uroniše u neobuzdanu gomilu. Ulični su derani nudili gruzijsku zakusku, Perzijanci s fesovima na glavi točili vodu iz mjehova, ruski časnici u jahaćim hlačama i haljetku sa zlatnim pucetima koračali mimo njih, pripadnici čerkeskih plemena, opremljeni sabljama i ogrtačima sa spremnicom za metke, sjahivah s izdrţljivih konjića. Povici uličnih trgovaca: »Hladne-hladne-hladne vodeeeee!« i miris svjeţeg kruha, kuhanog povrća i hrpa začina zanosno su opijah. Zeitlin joj je na bazaru pokazao strme prolaze i mračne zakutke gdje su pekari pekli plosnati gruzijski lovaš, Armenci izlagali handţare i srebrom ukrašena sedla, Tatari prodavali šerbet što su ga u straţnjem dijelu dućana pripremale ţene prekrivene velom, ponekad zastajući da kleknu na perzijske sagove i pomole se Alahu, a ţidovski su gorštaci svirah sljepačku violu. Hodajući, zavukla je ruku pod Zeidinovu i to se činilo prirodnim. U kavanici iza štanda na kojem su se prodavali začini, Zeitlin je za nju naručio ledeni šerbet i čašu bijelog gruzijskog vina koje je bilo studeno, voćnog okusa i lagano pjenušavo. Smračilo se. Tople ulice, odišući mirisom vrućeg gruzijskog haca-purija, kolača od sira, i armenskog janjećeg šašlika te odzvanjajući od smijeha ţena na balkonima i konjskog topota po kamenju, još su uvijek bile

KIKA

pretrpane i tajanstvene. Svaki čas poneki bi se muškarac u tami okrznuo o nju. Od vina joj se pomalo vrtjelo u glavi. Potapka se rupčićem po čelu. »Moţda bismo se sad trebali vratiti kući.« »Nisam vam još pokazao stari Tiflis«, reče on vodeći je nizbrdo, kroz uzane uličice što su vijugale između ruševnih kuća s balkonima ovijenim starom lozom. Nikoga se nije moglo vidjeti vani na ulici i bilo je kao da su Zeitlin i ona iskoračili iz stvarnog ţivota. Posluţivši se zdepastim ključem, on otvori stara vrtna vrata. Pojavi se čuvar sa šiljatom bradom i pruţi mu fenjer. Nalazili su se u izgubljenom vrtu, ovijenom u bogate nabore vinove loze i kozje krvi što su odisale mirisom koji je udarao u glavu. »Namjeravam kupiti ovu kuću«, rekao je Zeidin. »Ne podsjeća li vas na gotički roman?« »Da, da«, rekla je ona kroz smijeh. »Navodi me na razmišljanje o sablasnim ţenama u bijelim haljinama... Kako se zvala ona knjiga od Wilkieja Colhnsa?« »Pođite u knjiţnicu i provjerite. Volite li knjige, Audrey?« »Oh, da, monsieur Zeitlin...« »Zovite me Samuil.« Uđoše u dvorište popločano kamenim kockama, gusto obraslo puzavicama što su dosezale do balkona. Zeitlin otvori zasunom osigurana drvena vrata što su vodila u studeno kameno predvorje ukrašeno gravurama u bronci. U kući se nađoše u prostoriji visoka stropa, obloţenu tamnim drvom i s tamnim čipkastim zavjesama na prozorima. On krenu uokolo paleći brončane svjetiljke sa zelenim sjenilima pa ona vidje da su ušli u knjiţnicu. Police za knjige od karelijske borovine bile su pune, a još je više knjiga bilo naslagano tako visoko da su nasred sobe tvorile kao nekakav stol, a oko njega se moglo, kao na stolcima, sjediti na knjigama. Zidovi su bih prekriveni najčudnovatijim kuriozitetima — glavama vukova i medvjeda, starim svjetskim zemljovidima, portretima kraljeva i generala, čečenskim sabljama, srednjovjekovnim la-atkim nabojnjačama, pornografskim razglednicama, socijalističkim pamfletima, pravoslavnim ikonama, pri čemu se jeftino miješalo s neprocjenjivim. Izgubljeni svijet. No, najviše su je oduševile knjige na tolikim jezicima — ruskom, engleskom, francuskom. »Uzmite knjige koje god hoćete«, rekao joj je Zeidin. »Dok smo ovdje, morate čitati što god vam se svidi.« Izašla je za njim iz kuće.

KIKA

Oči im se susretoše, potom skrenuše ustranu, a onda se opet sastadoše u sve mračnijoj svjetlosti ovoga vrta proţeta teškim miomirisom, zraka tako gusto ispunjena dahom vinove loze i onim posebnim gruzijskim mirisom u kojem se miješaju jabuka i badem, mirisom tkemalijeva cvijeta,1 da je jedva uspijevala disati. Osjećala je njegovu kolonjsku vodu s limunom, jedak dim cigare i slatko vino u njegovu dahu. U tom bi trenutku, u tom vrtu te stare kuće u Tiflisu, bila učinila sve, sve što bi on zatraţio od nje, no baš kad je pomislila da će je poljubiti, on naglo ustuknu i izađe iz vrta. Na Golovinskom prospektu zaustaviše faeton. Sutradan ujutro, kada je dovela Sašenjku da se za doručkom pozdravi sa Zeidinom — Madame je, dakako, još uvijek spavala — Lala je, međutim, bila presretna što je tada nije ni dotaknuo. Odsutno joj se nasmiješivši i rekavši »Dobro jutro, gospođo Lewis«, poljubio je kćer i vratio se proučavanju prijevozničkih cijena u Crnomorskoj gazeti. Nijedno od njih tu večer više nikada nije spomenulo. Otada je Lali dane ispunjala Sašenjka pa nije imala ni vremena ni sklonosti za druţenje s muškarcima. No, u posljednje je vrijeme Sašenjka prebrzo odrasla. Srebrnom je djetetu potamnjela kosa, tijelo dobilo liniju, a ono samo postalo šutljivo i zamišljeno. »Ti i ja se nikad nećemo udati, jelda, Lala?« jednom je rekla. »Jasno da nećemo.« »Obećaješ?« »Obećajem.« Lala se nije razumjela u politiku, ali je počinjala shvaćati da je njezino mjesto u Sašenjkinu srcu zauzeo Karl Marx i znala je da je tu

1 Gruzijski naziv za crvenolisnu trešnju — (nap. prev.). riječ o nečem lošem i opasnom pa ju je to ispunilo tugom. Za sve je okrivljavala Mendela, onog bogalja s glasom što se orio poput trube. Cesto bi joj, kad bi u sobici na vrhu kuće u Boljšoj morskoj utrnula petrolejku, san prekidali snovi, predivni snovi o onom trenutku provedenom s poslodavcem u gruzijskom vrtu. Kad bi se prevrtala u postelji, koţa bi joj bridjela dok je zamišljala njegov dah na svojim prsima, usne kako joj dotiču dojke, ruku među svojim bedrima. Ponekad bi se probudila sva uzdrhtala. A onda ju je, iz čista mira, Zeidin pozvao u Donan. »Zaista ţelim da mi se kćerka vrati, a vi je poznajete bolje od ikoga«, rekao joj je. »Dajte da se sastanemo negdje izvan kuće i porazgovaramo o

KIKA

njezinoj budućnosti. Prekasno je za upis u Gimnaziju u Gagarinovoj ulici. Razmišljao sam o profesoru Ravu i njegovoj Akademiji na Gorohovoj...« A kako je sve drukčije ispalo. U restoranu nije nijednom spomenuo Sašenjku. Sve je nalikovalo na jedan od njezinih nespokojnih snova, no Lala je znala da je sve ovo pogrešno i to ju je uznemiravalo. Stabilnost joj je bila potrebna. Ako gospodar postane nepouzdan, što će biti sa svima njima u kući, s njom, sa Sašenjkom? Lala se bojala promjene. Početak rata bio je potresan: stajala je na trgu pred Dvorcem medu stotinama tisuća seljaka, radnika, sobarica i grofica. Na balkonu Zimskoga dvorca vidjela je cara, caricu, zgodnu veliku vojvotkinju i malenog nasljednika kako blagosivlju svjetinu. Lala, sad već gotovo Ruskinja, pjevala je rusku himnu i veselila se dok su novaci marširali niz Nevski pjevajući: »Slavuju, slavuju, ti ptičice mala!« Sada je osjećala da će se nešto strašno dogoditi njezinoj novoj domovini, ali je bilo prekasno da bi se vratila kući: previše je svijeta proputovala, a ruski je govorila tečno i mnogo puta bila u Biarritzu i Bakuu, previše se bila ustalila u ovom načinu ţivota da bi opet počela ispočetka u nekoj drugoj kući, a bila je i previše vezana uz Sašenjku da bi majčinski prihvatila neko drugo dijete. Bila je dosta uštedjela, ali ne dovoljno da bi od toga mogla ţivjeti. Po ulicama je viđala redove za kruh i lake ţene pred kockarnicama i noćnim klubovima u Sankt-Peterburgu. U novinama je čitala da se vojska povlači, da su Nijemci osvojili Poljsku i velik dio Zeidinovih šuma. Morala je biti uljudna prema Arijadninim roditeljima koji su se bili utaborili u kući, govorili grlenim jidišem i pjevali na hebrejskom. Car je bio na frontu. Njezin junak lord Kitchener, pobjednik nad Mahdijem i Burima, bio je krenuo u posjet Rusiji, ali mu je brod naletio na minu i potonuo. No, još je uvijek vjerovala da će ih, čak i ako dođe do nevolje, njezin Samuil, njezin barun, sve iz toga izvući. Tijekom svih tih godina Lala se drţala zatvoreno, znajući svoju odgovornost, ţiveći skromno, kao usidjelica osuđena na usamljeničku starost, sablast na tavanu velike obitelji. Zapravo, kao i Šifra. A ipak, dobro prikrivena pod poslušnom blagošću, poput zapjenjene brzice što pod oklopom od debela leda-hita niz gorsku kosu, krv joj se pjenušala. Te je noći, spremajući se u postelju, ponovo u mislima proţivjela čajanku s barunom. Ĉudnovato nesputani, leţali su nagi u kabinetu u Donanu. »Rastajem se od Arijadne«, rekao joj je. »Udaj se za mene.« Toliko joj je dugo tijelo bilo netaknuto, zanemareno, da su joj čak i od najneosjetnijeg milovanja, iznutra i izvana, ostali biljezi kao da su joj sitni pčelinji ţalci išarah koţu.

KIKA

I sada je, dok se u urednoj spavaonici promatrala u malenom zrcalu, s uţitkom osjećala mjesta na kojima je on bio te večeri. Koţa joj je treperila. Do tada neupotrebljavani, nepoznati mišići na njeţnim mjestima lepršali su poput uhvaćenih leptira. Noge su joj još uvijek bile kao od gume. Dok je čekala Sašenjkin povratak, pokušavala je čitati novu knjigu koju je dobila iz Engleske, ali ju je morala odloţiti. Izvana i iznutra podrhtavala je od neobuzdane radosti. Najednom zazvoni zvono u njezinoj sobi. To je bilo neuobičajeno. Kad je izašla na stubište, začu ţenske povike i potrča u prizemlje. U predvorju, kraj otvorenih ulaznih vrata, stajala je Sašenjka, blijeda i iscrpljena, a mokra i mlitava Arijadna sjedila je u naslonjaču nešto mrmljajući i naslanjajući glavu na ruke. »Oh, Lala, hvalabogu da si ovdje. Pomozi nam da stignemo do spavaće sobe. A onda — daj da razmislim — pozovi sluškinje i doktora Gempa.« Sašenjka zastade, a onda se zagleda u Lalu. »Gdje je otac?« 25. Kapetan Sagan umorno je stajao na prozoru sigurne kuće u Gogoljevoj ulici paleći tanku cigaru. Bila je započela nova godina, ali su ruski porazi postajali sve gori. Uze prstovet kokaina iz burmutice i utrlja ga u desni. Krv mu smjesta ţivlje poteče ţilama, a umor se pretvori u neizmjerni optimizam što mu zagalopira u sljepoočicama. U prvim satima jedne siječanjske noći stala su sa zidina Petro-pavlovske tvrđave namigivati svjetla preko Neve. S njegove desne strane, duţ Obale, zapalila su se svjetla i u Zimskom dvorcu, premda carevi ondje nisu boravili još od 1905. godine. Carica je ţivjela izvan grada, u Carskom selu, a car u glavnom stoţeru u blizini bojišta. No, tvrđava je predstavljala autokratsku moć: u njezinoj su crkvi bili pokopani Petar Veliki, Katarina i njezini nasljednici, sve do oca sadašnjega cara. Bila je to, međutim, i tamnica: u ledenim ćelijama Trubeckog bastiona bili su zatočeni anarhisti, nihilisti i socijalisti što ih je upravo on bio uhvatio. Začu škljocanje brave na vratima. Korake iza leđa. Moţda je to ona? Ili pak netko od njihovih ubojica? Jednoga dana ovaj škljocaj i ovaj pogled mogli bi biti posljednje što će njegova osjetila zapaziti prije pucnja koji će mu raznijeti straţnji dio glave. Moţda će na okidaču biti čak i njezin luckasti prst. No, ovo je igra nad igrama, rizik što ga donosi ţivot kakav on vodi, kriţarski posao koji obavlja, sluţba majčici domovini. Vjeruje on u Boga, vjeruje da će poći u nebo: bez Boga i njegova sina Isusa Krista, ne ostaje ništa, tek kaos i grijeh. Ako sada pogine, nikad više neće vidjeti

KIKA

svoju ţenu. Pa, ipak, upravo mu je zbog ovakvih sastanaka u bezdanim noćima ţivot vrijedan ţivljenja. Nije se okrenuo. Drhteći pri pogledu na crveni Menjšikovljev dvorac, na tvrđavu, na zaleđenu rijeku, na Petrov grad, čekao je. Znao je da mu to ona iza leđa ulazi u sobu, sjeda na sofu. Gotovo joj je mogao osjetiti okus. Jednostavno obučena u sivu suknju i bijelu bluzu, poput djevičanske učiteljice, Sašenjka je gledala u nekakvu knjigu. Sagan se zadivi promjeni koja je kod nje nastupila od onog uhićenja. Iako joj je kosa bila začešljana u strogu punđu, a ispijeno lice bez traga šminke, što joj je samo još jače isticalo golubinje sive oči, a sitni se otočići sunčanih pjegica činili još draţesnijim. Ššto je manje pokazivala sklonost flertu, što je više skrivala figuru, to je on više gledao u nju kada bi ona gledala ustranu. Ĉinila mu se čak i privlačnijom... da, čak i prekrasnom. »Onda, druţe Petro« — tako mu se sada obraćala — »imate li nešto za nas ih nemate? Je li samovar provrio? Mogu li dobiti malo čaja?« Sagan pripravi čaj. Susretali su se često i pri tom se prilično neformalno ponašali. Nije znao sastaje li se s njime zato što joj se počinje sviđati ili zato što joj je Partija naredila da tako postupi. Apsurdni smo mi muškarci, pomisli, svejednako se nadajući da je u pitanju ono prvo. Bilo je krasno osjećati njezinu privlačnost, premda jedva da se mogla smatrati ţenom. No, nije se morao podsjećati na to da mu vezanost uz nju, pa čak i naklonost, a kamoli ljubav prema njoj mogu u opasnost dovesti ne samo karijeru, nego i sveti ţivotni zadatak. Pravila su mu bila poznata. Ako konce vuče Mendel, boljševički će bogalj htjeti pobuditi u njemu jaku ţudnju za njom. To se nikad ne smije dogoditi. Nikad se neće dogoditi. Sagan sve drţi pod kontrolom. »Sretna Nova godina, Zemfiro«, reče i triput je poljubi u lice. »Kakav je bio doček 1917. u vašoj kući?« »Veselo. Kuća nam ove godine više nalikuje na sanatorij.« »Kako vam je majka?« »Pitajte svoje špijune ako vas to zbilja zanima.« Naviknuta na konspirativnost, činila se samouvjerenijom no ikada prije. Ipak, bio je siguran da se, unatoč boljševičkoj budnosti, nakon Rasputinove smrti počela pouzdavati u njega. Kada su se sreli prve večeri nakon toga, zahvalila mu je. Na tren je čak pomislio da će ga moţda i zagrliti na ukočeni drugarski način, ali to nije učinila. Ipak, i dalje su se sastajali. »Pomaţe li barunici opijum? Je li pokušala s hipnozom? Ĉuo sam da to djeluje?« »Baš me briga«, odvratila je. »Mislim da joj je bolje. Sprema se naručiti novu haljinu i prigovara zbog strica Gideona i njegovih skandala.«

KIKA

»A razvod?« »Tata bi se trebao razvesti od nje, ali mislim da se neće odvaţiti na to. Ona je izgubljena duša. Vjeruje samo u uţitak. Sada jedva i dolazim kući.« Stanka. »Partija raste. Jeste li primijetili? Jeste li vidjeli redove za kruh? Svaki dan izbijaju tuče za posljednji hljeb.« On uzdahnu, najednom ţudeći za još malo kokaina, suzbijajući u sebi poriv da joj ispriča nešto više o sebi, nešto više o onome što zna. Iznenađivao ga je val beznađa koji kao da je s gradskih ulica provalio ovamo i preplavio ga. Jesu li car, carstvo i pravoslavlje već izgubljeni? »Istina vam je poznata iz izvještaja koje dobivate«, reče ona nagnuvši se naprijed, »a znam da ste naš simpatizer. Hajde, Petro. Otvorite se malo, jer biste inače mogli dosaditi pa se više neću s vama sastajati. Recite mi nešto što ne znam. Recite mi što kaţu vaši izvještaji.« Prodorne sive oči nemilosrdno ga proučavaju, pomisli. Šutio je. Ona podiţe obrve i raširi ruke. Zatim, skočivši na noge, pokupi bundu od karakula i šapku pa krenu prema vratima i otvori ih. »Ĉekajte«, reče on osjećajući se kao da mu škrip steţe glavu. Nije htio da ona ode. »Boli me glava. Dopustite da uzmem malo svog lijeka.« »Samo dajte.« Promatrala je kako otvara srebrnu kutijicu s grbom, baštinu optočenu dijamantima, pa navlaţivši prst, hvata debeo sloj bijelog praha i utrljava ga u desni. Arterije mu se opustiše, krv mu opet šiknu u sljepoočice, a pitao se moţe li ona vidjeti uzavrelu nabujalost njegovih usana. »Naši izvještaji«, poče on, »upozoravaju cara na revoluciju. Nedavno sam napisao izvještaj u kojem stoji: Ako se ne poboljša opskrba hranom, bit će teško provoditi zakon i red na ulicama Petrograda. Garnizon je još uvijek vjeran caru, ali... Zašto se uopće time zamaramo? Nova vlada je lakrdija. Sturmer, Trepov, a sad i taj starac od kneza Golicina, sve su to pigmeji i lopovi. Rasputinovim umorstvom ništa se nije riješilo. Potreban nam je nov početak. Ne slaţem se sa svim u što vi vjerujete, ali nešto od toga ima smisla...« »Zanimljivo.« Stajala je ravno pred njim tako da mu se činilo kako moţe namirisan... je li to Pearsov sapun? Prstom mu prijeđe preko usnica. Sagan shvati da je odrasla brţe no što je on primijetio. »Do sada smo malo zaobilazili, jel tako, druţe Petro? Ali sada postajemo nestrpljivi! Ako mislite da mi se sviđa sastajati s vama, moţda ste čak i u pravu. Mogli bismo se gotovo i sprijateljiti... ali jesmo li u tome uspjeli? Neki drugovi misle da se ne bih trebala s vama više viđati. Ako ste zbilja naš simpatizer, ima stvari koje nam je potrebno doznati. > Ĉisto gubljenje

KIKA

vremena<, kaţu drugovi. >Od Sagana nećemo dobiti ništa korisno. < U svakom slučaju, znajte da vam je sav posao uzaludan. Vaš svijet primiče se svršetku. Morate nam nešto dati da bismo vas poštedjeli.« »Previše ste optimistični, Sašenjka, previše se zavaravate. Nemam previsoko mišljenje o vašim novinama, ali među nama rečeno, istina je što govore o situaciji u tvornicama i na frontu. To me mučilo. Ali moţda imam nešto za vas.« »Imate?« Zbog osmijeha s kojim je to rekla sve ovo postade vrijedno truda. Sašenjka zbaci bundu i opet sjede, zadrţavajući šapku na glavi. Ne po prvi put, Sagan se borio s bezbrojnim mogućnostima što ih je postavljalo pitanje o tome tko koga ovdje izigrava. Iz Sašenjkina je posljednjeg povjeravanja doznao da ona Mendelu još uvijek prepričava njihove sastanke. Bio je razočaran što na njih ne dolazi jednostavno iz naklonosti prema njemu — moţda ga vještina izdaje — ali valjda se on njoj ipak malo sviđa. »Gotovo se i sprijateljiti«, rekla je. I protiv volje, tajni se agent osjeti mrvicu povrijeđenim. Pa razgovarali su o svojim obiteljima, poeziji, čak i o zdravlju. Nego, koliko od toga ona govori Mendelu? Nadao se da za sebe zadrţava priče o njihovoj bliskosti, zato što to tako ide: prešućivanje sitnica vodi do sitnih laţi, a prešućivanje vaţnijih stvari do vaţnih laţi — tako on vrbuje svoje dvostruke agente. Htio je uništiti Mendela, a Sašenjka je bila oruđe za to. U dvoličnosti, a ne u poštenju sastojao se njegov zanat, no ako jednom hoće biti pošten, nije mu bila samo oruđe. Bila mu je radost. »Paţljivo slušajte«, reče joj. »Sutra planiraju upasti u vašu tiskaru niţe niz ulicu. Morate je premjestiti, a ja ne moram znati kamo.« Pokušala je pred njim prikriti ushićenje, ali se on umalo ne nasmija zbog načina na koji je skupila obrve da prikaze vojničku ţustrinu. »Hoćete li vi voditi prepad?« zapita ona. »Ne, to je ţandarmerijska operacija. Da bih došao do ovih pojedinosti, morao sam za uzvrat obećati neke informacije.« »To je drsko od vas, druţe Petro.« On nestrpljivo odmahnu rukom. »Cijeli je obavještajni posao trgovina, Sašenjka. Ovo me drţi budnim iz noći u noć. Ne mogu spavati. Ţivim od praha doktora Gempa. Hoću pomoći vašoj partiji, narodu, Rusiji, ali se sve u meni buni protiv toga da vam išta odam. Znate da sve riskiram time što sam vam ovo rekao?« Sašenjka se okrenu da pođe. »Ako je ovo laţ, sve je gotovo i oni će traţiti vašu glavu. Ako me nakon izlaska odavde vaši ţbiri budu slijedili, više se nikad nećemo sastati. Razumijemo li se?«

KIKA

»A ako je istina?« doviknu on za njom. »Onda ćemo se vrlo brzo ponovo naći.« 26. Blago je ţućkasto svjetlo zasjalo kroz oblake, odrazilo se od snijega i tako se jasnije probilo kroz zastore: opijum je polako tekao Arijadninim ţilama. Doktor Gemp bio je došao da joj da injekciju. Glava joj je bila pala na jastuk pa je tonula u snove i izranjala iz njih. Rasputin i ona zajedno su se nalazili na nebu on ju je ljubio u čelo, a carica ih je nadzirala odjevena u sivo bolničarsko ruho. Rasputin ju je drţao za ruku i ona se po prvi put u ţivotu osjećala istinski sretno i zaštićeno. Ĉula je tihe glasove koji su u njezinoj spavaćoj sobi razgovarah na jidišu. Roditelji su sjedili uz nju. »Jadno dijete« promrmljala je majka. »Da je nije opsjeo kakav dibuk?« »Sve je volja Boţja, pa čak i to«, odvratio je otac. »U tome i jest smisao slobodne volje. Samo ga moţemo moliti da bude milostiv...« Arijadna je čula škripu koţne trake dok je rabin zavezivao tefilin na ruku i prelazio na hebrejski. Počeo je izgovarati osamnaest blagoslova i to poznato, umirujuće pjevušenje poput čarobnog je čilima ponese u prošlost... Mlad i pristao, Samuil Zeitlin stajao je u blatnoj uličici pred talmudskom školom, blizu radionice postolara Lazara, u ţidovsko-polj-skom gradiću Turbinu, nedaleko Lublina. Bio je došao zaprositi njezinu ruku. Najprije je slegnula ramenima: nije on knez Dolgoruki pa čak ni barun Rothschild, nije dovoljno dobar za nju — a tko bi to i mogao biti? Otac joj je vikao: »Taj mali Zeitlin je bezboţnik! Ne jede i ne oblači se kao netko od nas: drţi li košer? Zna li osamnaest blagoslova? I onaj njegov otac s leptir-kravatama i praznicima u Bad Emsu: to su otpadnici!« A onda je ona sedam puta obišla hupu — ţidovski svadbeni baldahin i Samuil je zdrobio vinsku čašu odlučnim udarcem čizme. Njezina su novopečenog muţa raspjevani hasidi podigli uvis, a izraz je na njegovu licu govorio: »Samo se molim da više nikad ne moram vidjeti ove primitivne fanatike, ali — ona sada pripada meni! Ona sada pripada meni! Noćas ću voditi ljubav s najljepšom djevojkom na ovom području! Sutra, Varšava. Prekosutra, Odesa. I ona će se izbaviti iz Turbina, napokon, zauvijek.« A onda, prošle su godine, i ona je u nekom apartmanu u pariškom hotelu Bristol milovala kapetana Dvinskog, zapanjujući svojom izopačenošću čak i tog poznavaoca putenih uţitaka. U poderanom kombineu, klečala je četveronoške, pritišćući mu bedra na lice, vlaţeći ga po licu, izvijajući se

KIKA

kao striptizeta, uţivajući u toj razbludnosti, kroz zube protiskujući psovke na poljskom, a prostote na jidišu. Ĉak su je i sada oblijevali valovi poţude, milovanje golih muškaraca, ţenski poljupci. Uspravi se u postelji, hladna, trijezna. Učini joj se da vidi Starca: da, to je njegova brada, to su njegove blistave oči podno postelje. »Jesi li to ti, Grigorije?« glasno zapita. No, onda shvati da nepomični dio zavjese i haljina na stalku zajedno stvaraju privid visokog, tankog muškarca s bradom. Bila je sama i glava joj se najednom bila razbistrila. Rasputin koji mi je pokazao novi put k sreći sada je mrtav, pomisli. Samuil čija su ljubav i bogatstvo bili stupovi mojeg klimavog dvorca kani se od mene razvesti. Sašenjka me mrzi, a tko je zbog toga moţe kriviti? Moji me roditelji hasidi posramljuju i sramim se vlastite sramote. Cijeli moj ţivot, svaki korak na mom putu, bio je fijasko. Moja je sreća posrtala na napetom uţetu, a onda se survala s visine. Ĉak i moji uţici nalikuju na trenutak u kojem umjetnik na uţetu zadršće i omakne mu se noga... Izrugivala sam se svijetu svetosti i praznovjerja u kojem je ţivio moj otac. Moţda je majka bila u pravu: od rođenja sam prokleta. Rugala sam se sudbini, jer sam sve imala. Je li na mene palo urokljivo oko? Arijadna se zavali na jastuk, sama i nasumce bacana po oceanima, poput broda bez posade. 27. U Lordkipadzeu, gruzijskoj ljekarni na Aleksandrovskom prospektu Sašenjka ostavi hitnu poruku za Mendela, a onda niz Nevski pješice pođe kući Oblaci su se valjali kao kremkaste cvjetače što su visjele nisko nad gradom. Led koji se kovrčavo spuštao iz oluka i s krovova se krutnuo. Termometar je padao do minus 20. U radničkim su se četvrtima oglašavale sirene i pištaljke. Štrajkovi su se bili počeli širiti od tvornice do tvornice. Na Nevskom prospektu, u samom središtu grada, činovnici, radnici, pa čak i burţujske domaćice stajali su pred pekarama u redu za kruh. Dvije su se ţene otkotrljale u blato potukavši se za posljednje hljebove: radnica je opetovano drugu ţenu udarala u lice i Sašenjka je čula krckanje kada se toj ţeni slomio nos. U Jelisejevoj trgovini mješovitom robom, odakle su Zeidinovi naručivah hranu, Sašenjka je promatrala radnike kad su upali unutra i razgrabili kekse i voće. Trgovačkog su pomoćnika oborili toljagom. Te se noći nije mogla čak ni pretvarati da spava. U glavi joj je brujalo. Bijes s ulica ponavljao joj se u mislima. Vani su sirene iz Viborske strane odjekivale preko Neve, poput zova kitova.

KIKA

Ustala je iz postelje i u sitnim se satima našla s drugom Molotovom u kočijaškoj kavanici kraj Finskog kolodvora. »Drug Mendel je zauzet pa je poslao mene.« Molotov nije imao smisla za humor i doimao se nepopustljivo, no bio je pedantan i paţljivo je saslušao Sašenjkine povjerljive informacije. »T-t-tvoj izvor je p-p-pouzdan?« zamuca Molotov pognuvši ispupčeno čelo. »Mislim da jest.« »Hvala, d-d-drugarice. Idem se prihvatiti posla.« U zoru su drugovi Vanja i Sarinov već rastavljah tiskarski stroj, a Sašenjka i ostali drugovi odnijeli su dijelove u bačvama od piva, kantama za mlijeko i vrećama za ugljen. Sam glomazni stroj stavljen je lijes, utovaren na mrtvačka kola ukradena nekom pogrebniku te u pratnji uplakane (boljševičke) rodbine u crnini prevezen u novo sjedište u Viborskoj. Naredne večeri, u prvi sumrak, uspeše se Mendel i Sašenjka uza stube poslovne zgrade nešto niţe u istoj ulici u kojoj se prije nalazila i tiskara. Za Mendela je svaki korak bio napor, jer je čizmu s ojačanim potplatom morao vući za sobom. Izađoše na krov i Sašenjka dade Mendelu jednu od svojih krokodilki, a njezin je zlatni filter odudarao od njegove radničke kape i gruba koţnog kaputa. Zajedno su promatrah kako se pred podrumom zaustavljaju tri kočije s policajcima u sivom i dvoja kola puna ţandara te svi zajedno navaljuju na vrata. »Dobro obavljeno, drugarice Snjeţna Lisice«, reče Mendel. »Bila si u pravu.« Ona porumenje od ponosa. Zaista je dobitak za Partiju, nije razmaţeno dijete iz degenerirane klase. »Da se i dalje viđam sa Saganom?« Mendelove se oči, uvećane lećama debelim poput dna na boci, svrnuše na nju. »Kako izgleda, zaljubljen je u tebe.« Ona se nasmija i istodobno odmahnu glavom. »U mene? Mora da se šališ. Mene nitko ne gleda na takav način. Sagan većinom govori o poeziji. Zbilja se u to razumije. Pomogao mi je u vezi s mamom, ali je bio vrlo pristojan. A ja sam boljševik, druţe, ne upuštam se u flert.« »Zajebi poeziju! Curo, ne budi naivna. To je strast prema tebi!« »Ne, sigurno ne!« smeteno se zarumeni ona. »Ah, on je naš simpatizer. Zato nam je i dao ovu informaciju.« »Uvijek to kaţu, a ponekad je to čak i istina. Ah, nemoj se nimalo pouzdavati u njegov štikl«

KIKA

Mendel se često sluţio jidišem kakav je govorio u djetinjstvu. Dok je Arijadna bila potpuno izgubila naglasak, Sašenjka je primjećivala da Mendel ruski još uvijek govori s jakom poljsko-ţidovskom intonacijom. »A ako si ti, druţe, u pravu u vezi s njegovom nemoralnošću, mislim da se sa Saganom više ne bih. trebala viđati. Jutros mi je poslao poruku s pozivom da pođem s njim u prirodu na voţnju saonicama. Jasno, rekla sam ne, a sad se sigurno ne mislim s njim sastati.« »Ne budi tako šlamazel, Sašenjka«, odvarti on. »Ne znaš ti, curo, što je u ovom najbolje. Ĉuvaj se burţujskog morala. Mi ćemo odlučiti što je nemoralno, a što nije. Ako Partija zatraţi od tebe da uroniš u govno, uronit ćeš! Ako te toliko ţeli, tim bolje.« Sašenjka osjeti još jači nemir. »Hoćeš reći...« »Idi na tu voţnju saonicama«, dreknu on razbjesnjevši se. »Viđaj se s tim ološem koliko god često bude trebalo.« »Ali, za to se mora nečim i iskazati.« »Dat ćemo mu zalogaj-dva. A za uzvrat traţit ćemo glavni zgoditak. Najprije mi pribavi ime izdajice koji je odao tiskaru. Bez tog imena, cijela je operacija neuspješna. Partija će biti razočarana. Budno pazi. Tak! To je to.« Mendelu je lice bilo pomodrjelo od hladnoće. »Hajdemo dolje prije nego što se smrznemo. Kako ti se majka nosi s razvodom?« »Uopće je ne viđam. Doktor Gemp kaţe da je istovremeno histerična i melankolična. Sad je na kloralu, bromu i opijumu. Otac je tjera da pokuša i s hipnozom.« »Namjerava li se on oţeniti gospodom Lewis ?« »ŠŠto?« Sašenjka ovo osjeti kao udar šakom u ţeludac. Otac i Lala? No, Mendel se već spuštao niza stube. Tvorničke se pištaljke opet začuše po cijelom gradu, a ipak se na crnim krovnim pločicama od škriljevca nije primjećivalo ništa od bijesa što je pod njima ključao. Svijet doista postaje sve luđi, pomisli Sašenjka. 28. Narednog je dana bilo toplije. Sunce i mjesec sumnjičavo su se promatrali preko mliječnog neba. Rijetki oblaci nalikovali su na dvije ovce i ovna, s rogovima i svim ostalim, na snijeţnom polju. Tvornice su bile u štrajku. Dok je sjedala na tramvaj prema Finskom kolodvoru, Sašenjka je vidjela gomile kako prelaze mostove što su vodili od tvornica, već treći dan

KIKA

demonstrirajući zbog kruha. Demonstracije su bile započele u utorak, na Međunarodni dan ţena, a odonda su samo jačale. »Ustajte, prezreni na svijetu!« pjevale su gomile mašući crvenim zastavama. »Dolje samovlada! Dajte nam kruha i mira!« Kozaci su ih na Aleksandrovu mostu pokušali suzbiti, ah su deseci tisuća i dalje marširah. Sašenjka je vidjela ţene u seljačkim šalovima kako razbijaju izloge na Engleskom dućanu i grabe hranu: »Naši muţevi umiru na frontu! Dajte nam kruha! Djeca nam umiru od gladi! Ulice su bile prepune uličnih derana, stvorova s dječjim tijelom, ah naduta trbuha i licem kao u starog majmuna, Jedan je od njih sjedio na uglu pjevajući i rasteţući koncertinu: Napušten sam kao siroče i nitko se za mene ne brine A ubrzo ću i umrijet i nitko mi zaplakat neće na grobu. Samo će kadšto na obliţnjem drvetu slavuj biglisat... Sašenjka pruţi dječaku nešto novaca i crveni pamflet: »Nakon revolucije«, reče mu, »imat ćeš kruha, imat ćeš vlast. Ĉitaj Marxa i razumjet ćeš. Počni s Kapitalom, a onda...« Ali, dečko je već bio daleko. Sašenjka nije od Partije dobila posebne zapovijedi. Ĉim je svanulo, provjerila je kod Sljapnikova u sigurnoj kući u Širokoj. »Demonstracije su gubitak vremena, drugarice«, naglašavao je on. »Nemoj uludo dijeliti letke. Ovo sve neće ni do čega dovesti, kao ni svi ostali nemiri.« U petak su radnici na mostu ubili jednog policijskog časnika, a svjetina je provalila kod Filipova, u slastičarnicu gdje je kuharica Delphine kupovala kremšnite za baruna Zeidina. Vlasti su sad uzvraćale udarac. Grad je bio pun Kozaka i vojnika pa je Sašenjki sve to nalikovalo na vojni logor. U svakoj pobočnoj ulici, na svakom mostu bila su postavljena mitraljeska gnijezda i oklopna vozila, konjanički eskadroni gomilali su se po trgovima, a konjski se izmet pušio u snijegu. Kazališta su još uvijek bila otvorena, a Arijadni se stanje bilo toliko popravilo da su ona i Zeitlin bih otišli u Aleksandrinsko kazalište na Ljermontovljevu Maskeradu, najnoviju avangardnu predstavu. Donan i Contant još su uvijek bili pretrpani, a u hotelima Europa i Astoria orkestar je svirao valcere i tanga. Sašenjka se trebala sastati sa Saganom. Najprije je poţurila u sigurnu kuću na Nevskom 153, ali joj je Mendel, koji je ondje bio sa Šljapnikovom i Molotovom, naredio da se smiri.

KIKA

»Neka samo tim radnicima ispale par hitaca iznad glave i daju im komad kruha i svi će neredi prestati.« Ostali su se sloţni. A moţda su i u pravu, nesigurno je razmišljala Sašenjka. Na Finskom kolodvoru Sašenjka, već iz navike, provjeri prati h je tkogod od policije. Jedan se zbir uklapao u priču, ali ga je s lakoćom posijala za sobom prije nego što će uhvatiti vlak, ukrcavši se u treći razred. Na studeni se činilo da se para iz vlaka diţe kao teţak dah, kovitlajući se poput vještičjih čini. Sa Saganom se bila dogovorila da će se sastati u Beloostrovu, gradiću najbliţem finskoj granici. Kada je stigla, jedina se na stanici iskrcavši iz vlaka, Sagan ju je čekao u trojki, saonicama s tri konja, pušeći cigaru i umotan u krzna. Ona se uspne u saonice, a on i svoje i njezino krilo prekri krznenim pokrivačem. Kočijaš ispljunu komad zelenkaste sluzi, pucnu bičem i krenuše. Sašenjka se sjećala takvih voţnji s Lalom u obiteljskim saonicama s bjelokosnim ukrasima, obiteljskim grbom na vratima i prekrivačem od samurovine. A sada ove slabašne saonice, škripeći i lupetajući, lete preko polja, kočijaš u ovčjem koţuhu i krznenoj kapuljači naginje se na jednu stranu, pijano pucketajući bičem iznad šugavih sapi mršavih šaraca. Svako toliko obraćao se što konjima, što putnicima, ali ga je bilo teško čuti zbog šuma saonica i topota kopita. »Đijaaa... Zob... cijena raste... Zob...« »Zar ne biste trebali biti u Piteru i boriti se protiv zločestih faraona?« zapita je Sagan. »Radnici su jednostavno gladni, nisu to pravi ustanici. Niste li ipak zabrinuti?« On odmahnu glavom. »Bit će to samo nemiri, ali ništa više od toga.« »Partija se slaţe s vama.« Podiţe pogled i zagleda se Saganu u lice. Izgledao je iscrpljeno i zabrinuto — napetost zbog dvostrukog ţivota i ţalosnog braka, glavobolja i nesanica, sve veći meteţi u gradu, kao da je sve to uzimalo svoj danak. Odmahivala je glavom na Mendelove optuţbe. Otkuda bi on mogao znati što Sagan osjeća kad se nikad s njim nije susreo, a zasigurno njih dvoje nikad nije vidio zajedno? Ne, Sagan joj je na neki način postao prijatelj — on je jedini shvaćao njezinu bol što ima majku kakva je Arijadna. Osjećala je i da mu je draga, zbog sebe same, ali ne ovako. Nipošto! Sagan čak nije bio prikladan ni za policijski posao. S paperjastom plavom kosom koju nije dovoljno kratko šišao, više je nalikovao na zbunjenog pjesnika nego na strašnog policajca — a ipak mu je to pristajalo. Bih su neprijatelji u mnogom pogledu, znala

KIKA

je to, ah se njihovo razumijevanje zasnivalo na uzajamnom poštovanju i zajedničkim idejama i sklonostima. Njezin je zadatak ozbiljan i kada se to završi, njih se dvoje moţda više nikad neće vidjeti. No bilo joj je drago što joj je Mendel zapovjedio da se opet nađe sa Saganom. Jako drago. Htjela je s njim popričati o obiteljskim novostima, a kome bi se drugom mogla povjeriti? »Kod kuće se nešto dogodilo«, počela je. Nije bilo nikakva zla u prepričavanju bezazlenog govorkanja. »Gospođa Lewis! Moja Lala! Mendel ima špijuna u Donanu. Tako sam doznala. Kad sam se suočila s tatom, pocrvenio je i zanijekao, pa pogledao ustranu, a onda konačno priznao da je razmišljao kako bi se njome mogao oţeniti radi mene, da meni stvori sretniji dom. Kao da bi to značilo ikakvu razliku u mojem ţivotu! Ali sada govori da se neće razvesti od mame. Da je previše krhka. Pitala sam i Lalu, a ona me zagrlila i rekla mi da ga je smjesta odbila. To su takva djeca, druţe Petro. Njihov se svijet primiče kraju, neizbjeţna dijalektika svaki će se čas oboriti na njih, a oni se još uvijek ponašaju kao i onaj orkestar koji je svirao na Titaniku!« »Je li vas to pogodilo?« zapita on nagnuvši se prema njoj. Ona primijeti da su mu plavi brkovi podrezani na isti način kao i u njezina oca. »Jasno da nije«, odgovori ona promuklim glasom, »ali nikad nisam na taj način razmišljala o Lali!« »Guvernante su tome sklone. Ja sam prvi put vodio ljubav s guvernantom moje sestre«, reče Sagan. »Zbilja?« Najednom se u njemu razočarala. »A kako vam je ţena?« On odmahnu glavom. »Duhovno sam odsutan od kuće. Dolazim i odlazim kao duh. Otkrivam da sumnjam u sve u što sam nekad vjerovao.« »Lala je bila moja pouzdanica. S kime vi razgovarate?« »Ni s kim. Ni sa ţenom. Ponekad mislim... pa... da ste moţda vi jedina osoba s kojom se mogu ponašati kao pravi ja, jer smo napola stranci, napola prijatelji, shvaćate?« Sašenjka se osmjehnu. »E, baš smo divan par!« Sklopi oči i dopusti vjetru da joj osvjeţi lice prskajući ga kapljicama otopljenog snijega. »Onamo!« doviknu Sagan pokazujući gostionicu ravno pred njima. »U redu, gazda«, odvrati kočijaš i bičem osinu konje. »Gotovo smo stigli«, reče Sagan dotaknuvši joj nadlakticu. Majušna drvena kućica, s obojenim drvenim rezbarijama što su joj visjele s krova, usamljeno je stajala usred snjeţnih polja, tek s po nekoliko breza

KIKA

s obje strane, poput straţara. Sašenjki se učini da ovo mjesto pripada bajci o snjeţnoj kraljici. Saonice se zaustaviše uz šuštav fijuk, a konjima je iz raširenih nozdrva izlazila para. Drvena se vrata otvoriše, pa iz kuće izađe debeo seljak s bradom crnom kao noć, u kaftanu od medvjeđe koţe1 i mekim čizmama te joj pruţi ruku da joj pomogne sići sa saonica. Iznutra je »gostionica« više nalikovala na seljačku izbu. »Blagovaonica« je bila jedna jedina prostorija s tradicionalnom ruskom peći, na kojoj je ispruţen leţao vrlo star čovjek čupave bijele brade i u čarapama te glasno hrkao. U napola otvorenoj peći Sašenjka nazre divljač kako cvrči na raţnju. Crnobradi seljak odvede ih do grubog drvenog stola i ugura im u ruke obilnu količinu ćaće.2

»Za neobični par!« reče Sagan i oni ispiše. Sašenjka nikada do tada nije bila izašla s muškarcem na večeru ili ručak. Cača joj je gorjela u ţelucu poput usijana metka, a zbog ove nevjerojatne idile — otvorena vatra, usnuli starac i mirna divljač u peći — ublaţi joj se koncentracija. Zamisli da su njih dvoje jedini ţivi ljudi na cijelom zamrznutom sjeveru. Onda se prenu, odlučivši zadrţati pribranost. Šaleći se sa Saganom kojeg je očito poznavao, seljak iznese pred njih pečenu gusku u vrućoj zdjeli, tako dobro pripravljenu da su masnoća i meso gotovo kapali s kostiju pridruţujući svoj okus umaku od šećerne repe, češnjaka i krumpira koji je tjerao vodu na usta. Toliko su uţivali u hrani da su gotovo zaboravili na revoluciju, već su samo neobavezno čavrljali. Deserta nije bilo, a starac se nijednom nije probudio. Na kraju krenuše, veoma zadovoljni, nakon još jedne čašice čače. »Vaš se mig pokazao korisnim, Petro«, reče Sašenjka dok su saonice hitale preko bezobličnih snjeţnih polja. »Bilo mi je teško to vam odati.« »Ali to nije dovoljno. Ţelimo i ime čovjeka koji nas je izdao.« »Moţete ga dobiti. Ali, ako se mislimo i dalje viđati, moram pretpostavljenima nešto donijeti...« Ona pusti da šutnja malo potraje dok se pripremala da progovori, uzbuđena opasnošću ove igre. »U redu«, reče. »Evo nečeg za vas. Gurstein je pobjegao iz progonstva.« »To znamo.« »U Piteru je.« »To smo pretpostavili« »A ţelite li ga i pronaći? On kimnu. »Pokušajte u Kijevskom pansionu, soba 12.« Bio je to odgovor što ga je bila uvjeţbala s Mendelom koji ju je upozorio da će i sama morati odati neke informacije. Gurstein je očito bio potrošna roba.

KIKA

Sagana kao da se to nije dojmilo. »On je menjševik, Sašenjka. Treba mi boljševik.« »Gurstein je pobjegao zajedno sa Senkom Sašijanom iz Bakua.« »Zar s onim ludim razbojnikom koji je pljačkao banke za Staljina?« »On je u sobi 13. Sad ste vi moj duţnik, druţe Petro. Kad bi se ovo doznalo, Partija bi me do jutra dala ubiti. Dajte mi ime izdajice koji je odao tiskaru.« Ĉulo se samo šuštanje saonika što su sjekli po smrznutom snijegu, a Sašenjka je gotovo mogla osjetiti kako Sagan odvaguje cijenu čovječjeg ţivota u usporedbi s vrijednošću agenta. »Verezin«, napokon reče. »Domar u vojarni Konjičke garde?« »Iznenađeni ste?« »Mene ništa ne iznenađuje«, reče Sašenjka likujući. Nebo je bilo izbrazdano skrletom, kao da je krvlju izorano. Zečevi su skakali pred konjima i uzajamno se preskakivali izvodeći razdragane skokove. Kakve li radosti! Sagan naredi kočijašu da potjera konje pa ovaj zamahnu bičem. Sašenjka se zavali u sjedištu i sklopi oči. Dobila je ime. Uspješno je obavila zadatak. Partija će biti zadovoljna. Ima ono što treba Mendelu — nije loše, zaključi, za djevojku iz Smolnija! Nekako su ona i Sagan zajedno uspjeli. Zajednički su osjećali adrenalin što ga osjećaju svi operativci nakon uspješno obavljenog zadatka. Ona ga je zavarala, a on joj je, iz kakvog god to bilo razloga, uručio glavni zgoditak. U daljini se pojavi neka kućica, vjerojatno na rubu kakva imanja. Temperatura je padala, a led je opet krutnuo. Skupina borova izgledala je kao da je načinjena od potamnjela srebra. »Pogledajte onamo!« reče Sagan hvatajući svojom njezinu ruku u rukavici. »Zar nije divno? Daleko od gradskog meteţa. Htio sam vam pokazati prekrasno mjestašce koje volim.« »Evo nas, baron!« reče kočijaš podigavši obrve i pljunuvši. »Kao što ste zapovjedili!« »Mogao bih ovdje zauvijek ţivjeti«, strastveno reče Sagan skidajući šapku, a plave mu kovrče padoše na oči. »Moţda ću ovamo pobjeći. Ovdje bih mogao biti sretan, što mislite?« Malen se tračak dima podiţe iz udaljena limenog dimnjaka. Sagan je uhvati za ruku, skinu joj rukavicu. Ruke im, suhe i tople, prionuše jedna uz drugu uzajamno si upijajući koţu. Potom on dohvati njezinu lijevu ruku i zavuče je u svoju rukavicu, gdje joj prsti ostadoše počivati pripijeni uz njegove, ukopani u jareću koţu i meko zečje krzno. Da, ovo se činilo drskim, a i strahovito intimnim, ah je ona mislila i da je divno. Ostade bez

KIKA

daha. Njeţna koţa na dlanu kao da joj je postala nepodnošljivo osjetljiva, blistajući i peckajući zbog toga što je prianjala uz njegovu grubu koţu. Osjeti kako joj rumenilo oblijeva vrat i naglo izvuče ruku iz njegove rukavice. Osjećala je njegove oči na sebi, ah svrnu pogled ustranu. Ovo je, zaključi, bio korak previše. »Brţe! Bistro!« oštro podviknu Sagan na kočijaša. Tri konja poskočiše naprijed i kočijaš najednom izgubi vlast nad njima. Saonice su posrtale lijevo-desno, kočijaš je vikao, ali je snijeg bio nejednolik pa su se prevrtale sad u jednom, a sad u drugom smjeru te se napokon stale okretati u kovitlacu snjeţne prašine, sve dok Sašenjka najednom ne poletje kroz zrak. Pala je licem nadolje na meki nanos i na tren ostala nepokretna. Sagan je leţao u njezinoj blizini, ali se nije micao. Je li ţiv? Što ako je poginuo? Ona sjede u snijegu. Konji su još uvijek bjeţali u galopu, kočijaš jurio za njima, a saonice bile okrenute naglavce. Sagan je bio nepokretan, a lice mu je bilo pokriveno snijegom. »Petro!« zazva puzeći prema njemu. Dotače mu rupicu na bradi. Sagan se sa smijehom uspravi, otirući snijeg s dugog, uskog lica. »Uţasno ste me prepali«, reče ona. »Pomislio sam da smo oboje poginuli«, odvrati on pa se i ona nasmija. »Gle, kakvi smo!« reče ona. »Promočeni...« »... i smrznuti«, reče on pogledom traţeći saonice. »A bojim se i posve sami!« Vidjela je da su mu tamne zjenice raširene od uzbuđenja zbog pada. Vratila je šubaru na glavu pa nisu mogli prestati sa smijehom, kao djeca. Sjedili su tako usred snjeţnih polja, ona kućica još je uvijek bila jako daleko, a saonica nigdje. On pomaknu glavu i nasloni je na njezino rame, baš u trenutku kad je i ona učinila isto, pa se sudariše glavama, a onda se zagledaše jedno u drugo. Ne oklijevajući ni časka, on je poljubi u usta. Nitko je do tada nije bio poljubio. Misleći na Partiju, uţivajući u svojem uspjehu i prisjećajući se da je na kraju krajeva Mendel moţda ipak u pravu, da se moţda Saganu odista sviđa, ona mu dopusti da pritisne usne na njezine. Da joj jezikom otvori usta i lizne usnice, zube, jezik. U usnicama osjeti trnce te je obuzeše tromost i sanjivost. Na trenutak, tek na trenutak, sklopi oči i nasloni glavu na njegovu, a ruka joj učini ono što je oduvijek priţeljkivala učiniti: pogladi svijetlu kosu koja ju je podsjećala na šećernu vunu. Uzajamno su se jedno drugome povjeravali — o poeziji, njegovu braku i glavoboljama, njezinoj obitelji, ali nikada u vezi s nečim tako sveobuhvatnim kao što je igra nad igrama konspirativnosti. Smrto-

KIKA

nosna je razmjena informacija tvorila vrhunac polagane, sladostrasne polke na vrlo tankom ledu. Sašenjka je bila omamljena i potresena, a ipak su kroz nju sijevale iskre nervoznog uzbuđenja i proplamsaji putene vreline. »Eto nas, baron!« povika kočijaš kojemu je cijela brada bila prekrivena injem nalik na gljive. Bio je ispravio saonice i zapregu uznojenih konja poveo u velikom krugu da bi njih pokupio. »Isprike za pad, ali, hajde, vidim da smo svi čitavi. Ţivi i zdravi!« prostački je blebetao. Saganova je koţa bila topla i gruba pa ju je grebla po obrazima i bradi. To ju je peklo pa se odmaknu. »Ho-o-o!« povika kočijaš. Saonice se zaustave kraj njih uz bljuzgavi prasak, zbog čega im u lice prsnu snop zaleđenih zvjezdica. Sagan joj pomoţe da ustane i očisti je od snijega, a potom je ponovo smjesti u saonice. Njoj su drhtale ruke i koljena. Rukavom obrisa usnice. Bila je nesigurna u sebe, nemirna. Nekoliko trenutaka kasnije stigoše do kućice. Ledena koplja tankih vrhova visjela su sa strehe, a isprepleteno mrazno cvijeće tvorilo je bogate uzorke po prozorima. Ĉavlima okovana vrata otvoriše se i nasmiješena seljančica ruţičastih obraza i u kaftanu od ovčje koţe izađe

1 Gusti kremasti napitak s osnovom od svjeţih jaja, šećera i vrućeg mlijeka, čemu se po ţelji dodaju med, vino i maslac, kao i neki drugi sastojci, sličan našem šatou — (nap. prev.). pred njih, nosed pladanj s dvije čaše gogola-mogola} Blistavo je nebo rasprostiralo iznad snijega svoj meki pokrivač, bojeći ga tako u tamnu purpurnomodru boju. Kasnije, Sagan i Sašenjka rastadoše se na ţeljezničkoj stanici. Sašenjki se brada sva bila zacrvenjela. Dotače je vršcima prstiju pa, prisjećajući se njegovih usana na svojima, zadrhta. 29. Kapetan Sagan promatrao je Sašenjkin vlak kako odmiče i dobiva na brzini, a para mu se uzbibala kao šiljak na ţandarskoj kacigi. Pokaza svoju propusnicu šefu stanice, budalašu koji se umalo obeznanio od ushita kad mu je Sagan rekvirirao udobni ured. Grijući se uz kaljevu peć i natačući konjak u čašu, napisa izvještaj svojem nadređenom, generalu Globačevu. Stezalo ga je u sljepoočicama, što je uvijek označavalo početak nesnosne glavobolje. Brzo natrlja desni s nešto medicinskog praha, a potom i

KIKA

dvaput ušmrknu. Stvari su loše stajale. On i general bili su zabrinutiji u vezi sa Sankt-Peterburgom no što je povjerio Sašenjki. No, obojica su se slagala da su slom i raspuštanje Dume nuţni. Vrijeme je, razmišljao je, da Kozaci malo zamahnu nagajkama. Zbog kokainskog sredstva za okrepu zabrinutost u njemu zamijeni osjećaj sveobuhvatna zadovoljstva što mu je bubnjalo u sljepoočicama. Još od dana provedenih u Paţevskom korpusu, Sagan je bio na vrhu struje, nosilac najviše pohvale tijekom dviju godina pohađanja Detektivske škole. Svladao je antropometrijske tablice Bertillonova sustava koje su sluţile za opis osoba pod nadzorom, osvojio nagradu u gađanju u cilj na praktičnom tečaju o vatrenom oruţju kod kapetana Glasfedta i svladao »Upute u vezi s organizacijskim vođenjem internih agenata«, koje je točku po točku primijenio na Sašenjki. Memorirao je rafinirane naredbe pukovnika Zubatova, Ohranina genija koji je napisao: Na doušnika valja gledati kao na ljubavnicu s kojom se nalazite u preljubničkoj vezi. I doista, nemoguće je bilo revolucionarku vrbovati kao dvostrukog agenta bez uporabe kavalirstva u bilo kojem obliku, čak i ako je to značilo ono što je Sagan nazivao »antikavalirstvom« — dopuštanje smiješnim šiparicama da same sebe smatraju ozbiljnim intelektualkama kod kojih nikad ne bi došao u obzir ni najbeznačajniji flert, a kamoli spolno zbliţavanje. Pridrţavao se Zubatovljevih preporuka s jednom od dvostrukih agentica u SR-u i s drugom medu boljševicima. Nijedna nije bila ljepotica, ah je u postelji drama same špijunaţe obilno nadoknađivala često nezanimljive adetske pothvate. Sagan se za sastanke sa Sašenjkom uvijek pomno pripremao, i to tako što bi poslušao posljednji tango, pročitao kilometre stihova što ih je sklepao Majakovski, a koji su njoj zavrtjeli glavom. Zahvaljujući njezinoj odanosti boljševizmu, sve je bilo dječja igra: ljude bez smisla za humor uvijek je najlakše slomiti, govorio je sam sebi. Kao i toliki drugi revolucionari, bila je Ćifutkinja, Điberica, od roda onih koji kabanicu okreću prema vjetru, a podrţavaju ili bezboţni marksizam ih njemačkog Kaisera. Osmjehnu se sjetivši se vlastitog liberalnog glumatanja, on koji tako strastveno vjeruje u cara, pravoslavlje i majčicu domovinu, u stari poredak. Sada, posluţivši se perom i tintom šefa stanice, poče pisati izvještaj generalu: Vaša Ekselencijo, vrh sam zadovoljan slučajem agentice 23X (Snjeţna Lisica) koja se napokon počela pokazivati korisnom. Kao što je Ekselenciji poznato, dosad sam se s tom članicom RSRP-a (Ruske socijalističke radničke partije, boljševičke frakcije) potajno sastao jedanaest puta, računajući tu prvo ispitivanje. Sati rada isplatili su se, a poslije će znatno donijeti ploda. Zahvaljujući našim ekipama za nadzor,

KIKA

sastavljenim od vanjskih agenata, kretanje Snjeţne Lisice pruţilo nam je priliku za uhićenje trojice nihilista srednjeg ranga i za ulaţenje u trag novom tiskarskom stroju. Cijena za vrbovanje ove agentice bila je 1. filozofska — uvjerenost u moje simpatizerstvo prema njezinoj stvari i njezinoj osobi (spašavanje njezine majke iz stana Mračnoga posebno je pridonijelo stjecanju povjerenja) i 2. taktička — dojava vratarova imena (riječ je o novom članu Partije s konspirativnim imenom Konjički Gardist) koja našu sluţbu nije ništa stajala, zbog ranijeg neuspjeha da ga vrbujemo kao unutrašnjeg agenta, i to unatoč ponudi o uobičajenom financijskom poticaju (100 rubalja mjesečno), kao u »Uputama u vezi s organizacijskim vođenjem internih agenata« P. Stolipina. Na današnjem sastanku agentica je otkrila imena dvojice revolucionista, menjševičkog frakcionista i boljševičkog terorista za kojima podruţnice Sluţbe sigurnosti u Bakuu, Moskvi i Petrogradu već dugo tragaju. Organizirat ću nadzor u skladu s »Uputama za izvanjski nadzor« generala Truševiča te posljedično i uhićenje. Traţim dopuštenje da se agenticom po imenu Snjeţna Lisica nastavim baviti i ubuduće, jer vjerujem da njezina korisnost za našu sluţbu ovisi o mojem vodstvu. Moguće je da su joj boljševički instruktori naredili da nam otkrije ova imena, ali vjerujem kako će prijetnja da bi se mogla naći na udaru vlastitih drugova olakšati postizanje njezine podloţnosti. Naš primarni zadatak ostaje uhićenje njezina ujaka Mendela Barmakida (konspirativno ime Kljasta Noga, odnosno drug Baramian, drug Talionička Peć, itd.) i cijelog petrogradskog komiteta boljševičke frakcije, ali sam neizostavno uvjeren daje ta organizacija sada beznadno razbijena i kratkoročno do srednjoročno nesposobna za bilo kakvu prijetnju... Jadna Sašenjkica, samodopadno pomisli, a ipak je u srcu znao da je ona najblistavija zvijezda na njegovu nebeskom svodu. Nije ţudio za ponovnim susretom sa suprugom ili generalom Globačevom. Da je bilo po njegovu, svake bi se večeri sastajao sa Sašenjkom u sigurnoj kući. Njezina velika plahost, šiparičke sumnje, nespretno drţanje, uštogljenost s kojom se odijevala u sivi serţ, dosadne vunene čarape i zakopčane bluze, a gustu kosu svijala u djevičansku boljševičku punđu, izbjegavanje ikakve šminke pa čak i parfema — sve ga je to na početku zamaralo. No, posljednjih mu je tjedana prirasla srcu pa je sada jedva čekao da osjeti svjeţ miris njezine koţe i raskošne kose u svojoj blizini, da vidi kako ga njezine golublje sive oči intenzivno probadaju, prste kako dotiču kraću gornju usnicu dok govori o majci, da promotri ţenske obline u koje joj se oblikuje vitko tijelo, a koje ona tako odlučno prikriva i prezire. A ništa nije bilo divnije od načina na koji je potiskivala vlastiti humor i joie de

KIKA

vivre, skupljajući obrve ne bi li što više nalikovala na nepopustljivu revolucionarku. Smijao se podvalama Svemogućega, jer je Sašenjku, koliko god da je ţeljela izgledati poput ozbiljne ţene, Bog bio obdario osobinama — usnama koje se nikad ne zatvaraju, prodornim sivim očima, bujnim grudima koje su na svakom koraku potkopavale njezine ţelje i činile je samo još krasnijom. A kad je ono bio okusio njezine usne, ruke su mu uistinu zadrhtale. Zbog ustručavanja da mu uzvrati poljubac njezin je očevidni uţitak bio još uzbudljiviji i sladi. Ili mi se to samo prividjelo, zapita se Sagan. Svaki bi muškarac blizu četrdesete izgubio razum suočen s tom koţom, s tim usnama i promuklim glasom nalik na bumbarovo zujanje što ga je s vremenom tako dobro upoznao. Podiţe ruke i učini mu se da moţe naslutiti miris njezine koţe, njezina vrata... No, ona je njegov agent. Ruska stvar, car i majčica domovina uvijek dolaze na prvo mjesto. To je očajnička borba za opstanak, borba između dobra i zla, a ona je na krivoj strani. Kad bi morao... Ipak, nadao se da do toga nikada neće doći. Obrana je nešto posebno. Bitka za obranu carstva rat je koji treba vojevati s nemilosrdnom konspirativnošću, kao što mu je rekao kolega general Batjušin: »Sva čast ide onome tko obeščasti vlastito ime i slučaj okonča u tišini, prihvaćajući to kao jedinu nagradu.« Navlaţi prst, gurne ga u prah doktora Gempa pa nanese kokain u nos i na desni. Zadovoljno se smijuljio. Otvoriše se vrata. Pojaviše se blijeda njuška i riđi brkovi, a za njima trbušina u odori i ostatak šefa stanice. »Zvali ste, Ekselencijo?« reče šef stanice. »Mogu li kako sluţiti? Preporuka mojim pretpostavljenima bila bi od pomoći. Bio bih tako zahvalan...« »Zašto da ne?« »Nadamo se da ćete uništiti neprijatelje, njemačke agente i ćifutske nihiliste!« Šef je trljao ruke. »Neizostavno! Kad polazi sljedeći vlak za Finski kolodvor? Moram poslati izvještaj.« »Za pet minuta, Ekselencijo. Boţe, cara nam zaštiti!« 30. Mercedes s grbom velikog vojvode već je bio parkiran među kočijama pred Radziwallovim dvorcem na Fontanki kada je Pantameijlonov delaunay skliznuo u prednje dvorište, čvrsto se drţeći na ledu zahvaljujući lancima na kotačima. Samuil i Arijadna Zeitlin čekah su na

KIKA

red dok je renault iz francuskog veleposlanstva iskrcavao veleposlanika Paleologua i njegovu ţenu. Izmajlovskijevi gardisti u zelenim dolamicama, ţandari sa šiljcima na kacigama i Kozaci u koţnim hlačama i bogatom krznu, pucketajući debelim bičevima, bih su udarili tabor oko krijesova na trgovima i straţarili na uglovima ulica. Zrak se pušio od konjskog znoja, izmeta i slatkastog dima od zapaljenog drva, a po kamenim kockama odjekivah su topoti tisuću kopita, štropot kola s haubicama, metalno štektanje pušaka, zveckanje konjske opreme i sablji u koricama. Melodija valcera i smijeh dolebdješe niz mramorne stube dvorca. Zeidinovi se na vrhu stubišta pozdraviše s francuskim veleposlanikom i njegovom ţenom. Njih je četvero baš razgovaralo o tome kako je u gradu tiho kadli preko krovova odjeknu pucanj iz vatrenog oruţja. Psi stadoše zavijati, zajaukaše sirene, a negdje prema Viborskoj strani činilo se da i sam grad reţi. »Kako ste, dragi barune? Jeste li bolje, barunice?« klanjao se francuski veleposlanik tečno govoreći ruski. »Mnogo bolje, hvala. Jeste li ovo čuli?« zapita Arijadna, a oči su joj blistale poput vodenog vira. »Vatromet!« »Bila je to puščana paljba, bojim se, barunice«, uzvrati veleposlanik savršen u crnom salonskom kaputu, cilindru i bijeloj kravati. »Evo, opet. Stotine tisuća metalskih radnika maršira iz Petrograda, Viborga i Narve.« »Smrzavam se«, zadrhta Arijadna. »Hajdemo unutra«, reče Francuskinja uhvativši je za ruku. Veleposlanikova ţena i Arijadna, obje u do poda dugačkom krznu, jedna u hermelinovu, a druga u tuljanovu, zajedno uđoše i predadoše bunde sluţinčadi. Arijadna se, poput anđela što izlazi iz vodoskoka, pojavi blistava i blijeda u haljini od brokata boje sljeza izvezenoj dijamantima, s visokim strukom i dubokim izrezom na leđima. Zagrli najbogatiji par u litavskoj Poljskoj, kneza i kneginju Radziwill. »Tako je lijepo od vas što ste došli večeras, Arijadna, a i vi, Madame Paleologue. Pitali smo se hoćemo li sve otkazati, ali je najdraţi veliki vojvoda Vasilije to bezuvjetno zabranio. Rekao je da je to naša duţnost, da duţnost. Razgovarali smo s generalom Kabalovom i on nas svesrdno uvjerava...« Još puščanih hitaca. Zeidin i veleposlanik ostali su na stubištu pred vratima, zureći u noć. Iz sporih limuzina i šuštavih saonica izlazili su uzvanici. Dijamanti i smaragdi poput kapi su rose visjeli na ušima ţena što su podsjećale na ţivotinje krećući se unaokolo u sjajnim krznima. Parfemi su se sa studeni

KIKA

što je ujedala borili za prevlast nad zrakom. Zeidin jednom rukom zapali cigaru, a drugom ponudi veleposlanika. Obojica su šutjeli. Veleposlanik, znajući kako se cijene vrtoglavo uspinju i za upozorenja tajne policije o neminovnim nemirima, bio je zadivljen videći ministre i velike vojvode kako se zabavljaju u ovakvoj noći Zeitlin je pak bio utonuo u povjerljive misli. Bio je proţivio nemire, demonstracije, pogrome, dva rata i revoluciju 1905., svaki put iz nevolje izašavši bogatiji i jači. Kod kuće se opet sve bilo smirilo, onaj je njegov nekarakteristični proplamsaj ludosti i sumnje prošao. Arijadna se oporavila od injekcija opijuma što joj ih je bio propisao doktor Gemp, razvod je bio zaboravljen, Sašenjka je pohađala nastavu kod profesora Raeva, a Lala se činila mirnom i pomirenom s okolnostima. Jedina mu je briga bio Gideon. Sto li ta ništarija, taj momzer sada smišlja? 31 . Gideon Zeidin upravo se vraćao kući, u velikom udobnom russo-baltu vozio ga je bader Leonid, a u dţepu je imao dvije stotine rubalja. Kozaci i gardisti bih su postavili nadzorne točke oko sluţbenog htejnog kordona koji je straţario oko Glavnog štaba, Ministarstva rata i Zimskog dvorca. No, dok je Gideon prolazio Nevskim, nekolicina radnika stade bacati kamenje na automobil. »Prljavi špekulant!« vikali su. »Naučit ćemo mi tebe kako se guli narod.« Kamenje je bubnjalo po krovu, ali se Gideon, uvijek lagano ošamućen, čak i kad je bio trijezan, ne uplaši. »Mene? Pa baš mene! Vi budale trebate mog brata!« promrmlja pljesnuvši se po bedru. »Vozi dalje, Leonide! Ne razbijaju to oni naš auto!« Badera, plahovita vozača i u najboljim uvjetima, sve je to daleko manje zabavljalo. Zaustaviše se pred brojem deset u Roţdevenskoj, uskoj uličici punoj visokih stambenih zgrada. Gideon iskoči iz auta, prebacujući preko ramena kaput s ovratnikom od dabrovine. »Idem ja sad«, reče Leonid. »Hmm«, reče Gideon koji je ţeni, djeci i bratu Samuilu bio obećao da će neko vrijeme proboraviti kod kuće. No, nije se mogao ni na što obvezati. »Volio bih da pričekaš.« »Oprostite, gospodin Zeitlin, ne volim auto predugo ostavljati vani«, odvrati sluga. »Barun mi je rekao: >Odvezi ga i vrati se kući<, a ja radim za baruna. Osim toga, automobil bi radnici mogli uništiti kamenjem, a ovo su lijepa kola, gospodin Zeitlin, mnogo puta ljepša od delaunaya ili...«

KIKA

»Laku noć, Leonide, s Bogom podi!« Veselo kimnuvši vrataru (misleći usput: Ohranin doušnice i zbira!), Gideon prođe kroz mramorno predvorje i dizalom, krasnom napravom s ulaštenim mjedenim jantarno ţutim okovima i crnim rezbarijama, odveze se do petoga kata. Konjak i šampanjac što ih je bio popio sa Samuilom bezbriţno su mu strujali kroz tijelo, od čega ga je peklo oko srca, crijeva su mu krulila, a u glavi se vrtjelo. Vera, njegova ţena i majka njegovih dviju kćeri, opet je bila trudna, a on je svu mršavu ušteđevinu bio spiskao na večeru u Contantu i igre na sreću. Oh, kakve U tragedije, smijuljio se u sebi, kad se rodiš kao bogataš, a odrasteš kao siromah! I opet ga je brat izvukao iz nevolje otvorivši onaj svoj krasni sef od tikovine i uručivši mu mazumu u vidu dviju svjeţe tiskanih zelenih imperijalnih novčanica. No, ovaj je put barun naglasio da na dulje vrijeme ne kani opet otvarati sef. »Oh, evo te!« reče Vera stojeći uz peć u otrcanoj kućnoj haljini i papučama. »Lijepa dobrodošlica muţu razmetnome«, reče Gideon ljubeći je u obraz nezdrave ţućkaste boje. »I to meni? Pa baš meni!« Unatoč ruţnom vladanju, Gideon se uvijek divio tome kako se ljudi odnose prema njemu. Poloţi joj na trbuh golemu, dlakavu ruku. »Kako se osjećaš, glavna zapovjednice?« Kako joj je trbuh čvrst, napet, uredan i pun ţivota, pomisli. Ovo je moje, plod mojeg sjemena, no tko sam ja da usred ove ţivotne pantomime na svijet donosim još jedno dijete? Cijeli planet izmiče nadzoru... Verin napeti glas omekša. »Lijepo te vidjeti, dragi.« »I tebe, i tebe!« Onda joj umorno lice ponovo otvrdnu. »Hoćeš li s nama jesti? Koliko ćemo dugo biti počašćeni tvojim društvom, Gideone?« »Došao sam k tebi i djeci«, odgovori Gideon vedrim glasom koji bi svakoga tko ga ne pozna uvjerio u to da je on najbolji muţ u Piteru. Ovdje mu nitko nije pomagao skinuti bundu ili kaljače. Stan je bio u neredu i proţet mirisom masti i kupusa, kao seljačka kuća. Kao i mnogi neuredni muškarci koji nikad ništa za sobom ne čiste, Gideon je mrzio nered pa je s optuţujućim bijesom pogledavao neoprano posude, raspremljene postelje s poţutjelim plahtama, gomile cipela i čizama, otiske nogu na sagu i mrvice na kuhinjskom stolu. Bio je to lijep stan, obojen u običnu bijelu boju i s uobičajenim finim pokućstvom od brezovine, no na zidovima još nije bilo slika. »Stan nam izgleda kao svinjac, Vero. Svinjac!«

KIKA

»Gideone! Ni kopjejke nemamo. Mesaru moramo platiti dvadeset rubalja ih se više nećemo kod njega moći zaduţivati. Vrataru dugujemo osam, a dugujemo i...« »Feh,feh, najdraţa. Što ima za večeru?« »Kaša i sir. Ništa drugo nismo mogli nabaviti. U cijelom gradu nema ničega za jelo. Viktorija! Sofija! Evo tate!« Začu se topot nevoljkih nogu u teškim cipelama s vezicama. Na vratima se pojavi djevojka koja je mrzovoljastim, zamućenim očima zurila u oca kao da je Marsovac. »Zdravo, tata«, reče Viktorija koju su inače zvali Vika. »Draga moja Vika! Pa kako si mi ti? Kako je u školi? A onaj tvoj oboţavatelj? Još ti uvijek piše pjesme?« Ĉekao je raširenih ruku, ah mu se draga petnaestogodišnja kći ne pribliţi niti promijeni izraz hca. »Mama je jako umorna i stalno plače, a tebe dugo nije bilo. Treba nam novaca.« Visoka, maslinaste boje koţe i tanke kose, s naočalama uokvirenim raţinom i u jutarnjoj haljini, Vika je podsjećala Gideona na knjiţničarku pretjerano sklonu osuđivanju. Nije joj se uspijevao pribliţiti. »Gdje si bio?« nastavi djevojka. »Opijao si se? Jurio za ţenama lakog morala?« »Za što ti to mene optuţuješ? I to mene? Pa baš mene!« Gideon spusti pogled. Unatoč sklonosti velikim riječima, nemirnim crnim očima, divljoj kosi i bradi, što je sve bilo kao stvoreno za velike geste i grohotan smijeh, osjeti se šupljim i posrami se. Gdje h je pokupila taj izraz »ţene laka morala«? Od majke dakako. »Moram ići pisati domaću zadaću«, reče Vika i nekamo se odvuče. Gideon sleţe ramenima. Vera truje djecu usmjeravajući ih protiv njega. A onda začu niz lakih koraka. Sofija, tamnoputa djevojka kovrčave kose crne kao noć i isto takvih očiju, baci mu se u naručaj. On se uspravi i u onoj je njezinoj otrcanoj noćnoj košulji stade vrtjeti i vrtjeti naokolo. »Mouche!« riknu. »Draga moja Mouche!« Bio je to Sofijin nadimak koji je dobila zato što je, dok je bila beba, nalikovala na vragoljastu muhu. Sada je bila starija, imala je crne uvojke, crne oči i jaku čeljust, a zračila je energijom baš kao i otac »Gdje si bio? Je h revolucija već počela? Vidjele smo tuču u pekari! I ja hoću sudjelovati, tata. Povedi me sa sobom! Kako su tvoji prijatelji revolucionari? Jesi h išta vidio? Ja podrţavam radnike. A kako si ti, tatice? Pišeš h nešto? Nedostajao si mi. Nisi bio zločest, jelda? Nadamo se

KIKA

da nisi! Mi smo ti ovdje jako osjetljivi!« Ovijala se oko njega poput majmunčića. »Sto pišeš, stari tatice momzerui« Volio je kad ga je na jidišu nazivala »taticom ništarijom« i čupkala ga za bradu. »Hoćemo h sada zajedno nešto napisati, Mouche? Dugujem im jedan brzi člančić.« »Oh, da!« Mouche ga uhvati za ruku i odvuče u radnu sobu kamo je bilo teško zakoračiti, a da čovjek ne posrne preko hrpa novina i časopisa, ah se Mouche okretno provuče između svega toga i izvuče zeleni koţni naslonjač za oca, spretno uvuče papir u pisaći stroj i namjesti ga u pravi poloţaj. »Pravilno! Točno tako!« reče on. »A sad, o kome ćemo danas pisati? O kadetima? O menjševici-ma?« »O menjševicima?« odvrati on. »Znači, ovaj tjedan si socijaldemokrat«, zadirkivala je Sofija oca. »Ovaj tjedan!« smijao se on u sebi. »Koliko riječi?« »Petsto, ne više od toga. Ima h nešto za piće?« Mouche otrča brzim koračićima i donese mu čašicu votke. On je nadušak iskapi i sjede u naslonjač. Mouche mu se smjesti u krilo, poloţi mu ruke na podlaktice i povika: »Piši, tata, počni! Što misliš o ovome? >Reakcionarne reţimske budalaštine gotovo iscrpljene.< Ili ovo: >Na ulici sam vidio izgladnjelu sablast od ţene, radnikovu udovicu, kako pokazuje dijete bogatom ratnom profiteru. „ Ili...« »Tako si mi slična«, reče on ljubeći je u čelo. Gideon je bio od onih novinara koji u nekoliko minuta mogu izbaciti članak iskićen zvučnim frazama i oštrim zapaţanjima, i to bez ikakva stvarnog napora. Budući da se nikad nije uspio do kraja odlučiti hoće li biti konstitucionalni liberal, kadet ili umjereni socijaldemokrat, menjševik, pisao je za sve te novine i za još nekoliko drugih časopisa, sluţeći se različitim imenima. Putovao je po svijetu pa su njegovi napisi sadrţavah reference na strane gradove i zaboravljene ratove, što je impresioniralo čitatelja. Rečenice, tako bezbriţno sročene, često su pogađale na pravo mjesto. Ljudi su ih ponavljali. Urednici su traţili još. Nikad nije zaţalio što je Samuilu dopustio da od njega otkupi obiteljski posao, iako bi sada, da je zadrţao svoj udio, bio veoma bogat čovjek. Ni za čim nije ţalio. Osim toga, njemu je novac uvijek klizio kroz prste. Menjševičkom je uredniku bio za taj dan do večeri obećao ţestok članak o raspoloţenju na ulicama. Sada je, dok mu je Mouche pri tipkanju uzbuđeno stiskala tetive na mišićavim podlakticama, brzo radio,

KIKA

udarajući prstima po tipkama i vičući: »Novi red!« na kraju svakog retka. Na to bi Mouche na pisaćem stroju potegnula polugu za vraćanje na početak retka, pjevušeći radosno i ispod glasa, nemirno i s uzrujanom energijom. »Evo«, reče on. »Gotovo. Tatica je upravo zaradio nekoliko rubalja.« »Koje mi nikad nećemo vidjeti!« reče Vera s vrata. »Ovaj put bi se mogla iznenaditi!« Gideon se osjećao kreposnim. Imao je dovoljno gotovine da isplati dugove, udovolji Veri, a djevojkama kupi nove knjige i haljine, kao i nešto dobre hrane. Jedva je čekao da joj pokaţe mazumu: Vera će mu se nasmiješiti, Mouche će zaplesati, a čak će ga i Vika opet voljeti. Pošto je na stol iznijela heljdinu kašu posutu kozjim sirom, Vera opet zapita za novac, i ne spominjući revoluciju koja se spremala. Vani zaurlaše i zatuliše tvorničke sirene, odjeknu hitac, pa još hitaca i na kraju baraţna vatra, a ukradeni su automobili jurili ulicama, skliţući se i drobeći mjenjačima dok su seljaci uţivali u prvim satovima voţnje. »Je li Sašenjka zbilja boljševik, tata? Kako je teta Arijadna? Je li istina da joj je doktor propisao opijum?« Mouche je postavljala pitanja i pjevušila nešto za sebe dok joj se on trudio odgovoriti. Vika bi sijevnula očima na oca svaki put kad bi majka stisnula usne, uzdahnula ili prijetvorno šmrcnula. Gideonu nitko nije mogao pokvariti jelo. Bez obzira na to je h u pitanju bila kaša u sumornom stanu ili jesetrin odrezak u Contantu, uvijek je jeo sa silnim tekom prepričavajući usput obiteljske novosti, cmačući usnama, njuškajući hranu poput sretnog psa i kvaseći bradu bez i najmanje neugode. »Ne jedeš onako kako si nas naučio da treba jesti«, reče Vika. »Uţasno se ponašaš za stolom, jelda, mama?« »Nemojte se ponašati onako kako se ja ponašam«, reče Gideon. »Ponašajte se onako kako vam kaţem!« »Kako djeci moţeš takvo nešto reći?« zapita ga ţena. »To je licemjerno«, reče Vika. »Vas dvije ste pravi sindikat mrgodnih ţena! Razvedrite se malo«, reče Gideon podiţući noge na prljavi stolac na kojoj su njegove čizme u drugim prilikama već bile ostavile tragove. »Dosta je bilo šale, Gideone«, reče Vera pa Viku i Mouche pošalje da pišu zadaću. Ĉim se našao nasamo s Verom, sve se promijeni. Njezino ga je ispijeno upalo lice, stvoreno za mučeništvo, iritiralo. Stalno je brisala nos krpom zamrljanom nečim zelenim. Njezina ga je preosjetljivost izluđivala. Kćeri

KIKA

je oboţavao — točnije, oboţavao je Mouche — no što se dogodilo s Verom? Potekavši iz provincijske burţujske obitelji, ova je kći mariupoljskog učitelja stekla odgovarajuće obrazovanje i postala intelektualka koja je radila za knjiţevni časopis Apollon, puna ţivota i ushita, čvrstih grudi, modrooka i zlatokosa. Sada su joj se grudi bile objesile do pojasa poput kravljeg vimena, oči postale vodnjikave po-primivši bezvoljnu bljedoću, a kosa počinjala sijedjeti. Kako je mogao biti toliko glup i opet je ostaviti u drugom stanju, jedva je uspijevao povjerovati! No, na Mouchin rođendan bila ga je preplavila nekakva nostalgija za Verom kakva je bila nekada, a zaboravio je kakva je sada. Zbog činjenice da ju je upravo on u ovo pretvorio i osjećaja krivnje zbog toga bio je na nju još jače ogorčen. Mouche mu je bila jedina radost pa je odlučio da će je, kad malo poodraste, pozvati da ţivi s njim. Za sada nije ovo više ni trena mogao podnositi. Velika se zbivanja odvijaju na ulicama, na zabavama u hotelima vlada drhtavo uzbuđenje, pisac mora promatrati stvaranje povijesti, a on je zaglavio ovdje s ovom visoko moralnom oštrokondţom. Vera je monotono nastavljala sa ţalopojkama: nema više jutarnjih mučnina, ali je bole leđa i ne moţe spavati. Od vratara je čula primjedbe o Gideonovu razvratnom ponašanju. Vika je prijateljicama ispričala da joj je otac pijanac i revolucionar. Mouche je neposlušna i nepristojna, nastavnici se na nju ţale, a prerasla je sve čizme i haljine. Ali, novaca nema: teško je nabaviti meso u mesnici, a kruh je nemoguće naći, susjedi su od nekoga drugog u stambenom bloku doznali da je Gideon u sitne sate viđen pijan u hotelu Europa i što misli kako se ona zbog toga osjeća? Pun ţeludac nikad u Gideonu nije izazivao pospanost, djelovao mu je izravno na slabine. Jačao mu libido. Iz nekog se razloga u mislima prenese na prošlotjedni ručak u bratovoj kući. Lorisovi su bili glasoviti po sretnom braku, ali dosadnoga grofa na tom ručku nije bilo pa je Gideon Missy izloţio ono što je nazivao Gideonovim manifestom: uţivajmo sada, jer je ţivot kratak, a sutra ćemo umrijeti. (Koliko god bio providan, manifest je bio iznenađujuće uspješan!) Sada se Gideon sjeti kako ga je Missy, kad se na rastanku s njom pozdravljao, pogledala u lice stisnutim, ţmirkavim očima, okruţenim boricama od smijeha, stisnula mu ruku na način koji se nije mogao pogrešno protumačiti i rekla: »Bilo bi krasno još malo razgovarati o Mejerholdu i novom kazalištu. Pretpostavljam da nećete biti na zabavi što je barunica Rozen priređuje u Astoriji...«, a onda je navela datum. Slučilo se da to bude večeras. Gideon je bio zanemario pomisao na to, ah mu se sada okrijepljen i dobro

KIKA

nahranjen falus, briljantni tumač ţenskih nakana, uznemirio. Mora smjesta otići na tu zabavu. Missy nikada do tada nije na njega obratila ni najmanje paţnje. Bila je u dovoljnoj mjeri svjetska ţena — morala je biti širokih pogleda da bi prijateljevala s Arijadnom, no nikad nije doista flertovala s nekim, a svakako ne s njim. Gideon je razmišljao o tome kako se zbog rata, zbog gubitka poštovanja, zbog stalne smjene ministara i nereda na ulicama potresa stablo na kojem raste zreo plod koji inače nikad ne bi pao na do. Sjeti se tijela Missy Loris — ta je plavuša s paţ frizurom bila sama kost i koţa i nije imala prsa, no najednom osjeti glad za golom i čistom radošću što je donosi okus nepoznate koţe, usana, satenske glatkoće na unutrašnjoj strani bedara. Osmjehnu se u sebi: taj je divovski medvjed bio kadar za herkulske erotične podvige za koje nitko — osim samih ţena — ne bi vjerovao da su mogući. Vođenje ljubavi koje na najslađi mogući način prelazi svaku mjeru pristojnosti predlagao je sluţeći se delikatnim francuskim frazama koje su slamale suzdrţanost kako kod plesačica, tako i kod grofica. Pa ipak, zbog tih erotskih uspjeha nikad nije postao samodopadan. Zašto h su te slatke bubele, te curice, mene odabrale? Mene? Pa baš mene! Ja sam ruţni prostak, izgledam kao ţidovski krčmar! Ali, grom i pakao, ni na što se ne ţalim! Bilo je to jače od njega: morao je još iste večeri pronaći Missy. No, ako sad Veri ostavi dvjesto rubalja, neće imati novaca da dame počasti jelom i pićem. Što će sad? Zastenja. Postupit će onako kao što je oduvijek postupao. Nešto kasnije, dok je Vera mrzovoljno prala suđe nakon večere, Gideon zbrisa ostavljajući pedeset rubalja na stolu u hodniku, a za sebe zadrţavajući ostatak. Mouche mu pomoţe nazuti pustene čizme i pruţi mu »naš menjševički članak!«, dok je Vika odmahivala glavom i stiskala usnice. »Već odlaziš, tata? Znala sam. Znala sam. Znala sam!« »Promijenit ćemo brave, ništarijo!« povika Vera, no njega više nije bilo. Izašavši na ulicu, Gideon nije mogao naći saonice. Cmizdravica će se već snaći, mislio je on o Veri. Vera i Vika, krasan par zlovoljnica! Kukavica sam, sramotno nepopravljiv hedonist, ali sam tako sretan! Unaprijed sam pijan od sreće! Sto je loše u sreći? Sami sebi krojimo ţivot! Pa što su ljudi? Mi smo tek ţivotinje. Umrijet ću mlad. Neću doţivjeti starost pa jednostavno činim ono što čini moja vrsta. Osim toga, moram izaći! Moram predati članak u novine. Onjuši ledeni zrak. U daljini su odjekivali čudni zvukovi Praskah su puščani hici, pjevale tvorničke pištaljke, automobili turirali i cviljeli,

KIKA

glasovi pojali — ali se ovdje sve činilo čudnovato mirnim. No, kad je krenuo prema hotelu Astoriji, a misli mu u iščekivanju pojurile k Missynim golim ramenima, njeţnom trbuhu, mirisu ţenskog znoja i parfema, izađe na šire ulice. Počelo je kao mrmor, pretvorilo se u brujanje i preraslo u grmljavinu. Veliki su se bulevari punih ljudskom masom, a zbog pokrivenih glava i teških kaputa svi su izgledali kao jastučasti zaveţljaji koji poput automata koračaju u istom smjeru. Gideon je krivudao amo-tamo, ponekad dopuštajući struji da ga nosi, ponekad se zaustavljajući postrance i promatrajući kako juri mimo njega. Bio je ushićen. Kao pisac, svjedočio je nečemu. No, gdje je vojska, gdje su Kozaci? Uđe u hotel, opet se osjetivši kao kod kuće na blistavim parketima, uz sjajna zlatno-crna dizala i kraj tamnog bara od hrastovine. »Kao i inače, monsieur Zeitlin?« zapita barmen Roustam. U Astoriji uglađena je formalnost bila ustuknula pred divljim i bezbriţnim prazničkim raspoloţenjem. Dobacivši kaput i šešir garderobijerki i zaboravivši skinuti čizme, Gideon otapka prema privatnim prostorijama gdje je barunica Rozen priređivala soareju. Djevojka u narančastoj haljini s vrlo dubokim leđnim izrezom, s pernatom boom i u ţutim cipelama, od onih koje bi Vera nazvala ţenama laka morala, no koje je Gideon s naklonošću zvao bubele, domahnu mu na pozdrav kao starom prijatelju, a on joj se ozareno nasmiješi. Drţala je piće u ruci pa mu ponudi da malo srkne. Recepcionari su joj se smijali: jesu li i oni pijani? Jedan je par, neki časnik i ţena koja je izgledala kao poštovanja vrijedna dama s dvostrukom bisernom ogrlicom, sjedio ljubeći se na sofi u predvorju, kao da se nalazi u kakvu kabinetu, a ne na javnom mjestu. Vratar mu otvori dvokrilna vrata dvorane za prijem, a Gideon primijeti da mu se sluga crvena lica nije naklonio, samo se glupavo zasmijuljio, kao da zna što se Gideonu mota po glavi. Gideon gotovo upade u prostoriju, gurajući se između odora i epoleta, salonskih kaputa i večernjih haljina, slušajući rasprave o situaciji na ulicama, sve dok ne ugleda kacigu plave kose, blijeda ramena i ruku u dugačkoj rukavici, a usto i cigaretu sa zlatnim filterom i dim kako se izvija iz nje poput zmije što se izvlači iz košare. »Znači, stigli ste«, reče Missy Loris svojim američkim naglaskom. »Je li se to očekivalo?« Od smiješka joj draţesne jamice na obrazima postadoše još izraţenije. »Gideone, što se to vani događa?« On prisloni usne na njezino visoko smješteno uho:

KIKA

»Svi bismo noćas mogli umrijeti, bubele! Sto nam je činiti u posljednjim trenucima?« Bila je to jedna od omiljenih replika iz Gideonova manifesta, a sada će se ubrzo pokazati i djelotvornom. 32. Na Finskom kolodvoru nije bilo fijakera kad je Sašenjka stigla u grad. U vlaku nije bilo gotovo nikoga, osim dviju starih gospoda, vjerojatno učiteljica u mirovini, koje su usrdno raspravljale o tome jesu li Trideset nakaza,1 lezbijski roman Lidije Zinovjeve-Anival, napisan prije rata, klasična ekspozicija ţenske senzualnosti ili neukusna nekršćanska drljotina. Rasprava je započela prilično uljudno, ali su se, u času kad se vlak počeo zaustavljati na finskom kolodvoru, dvije gospode derale jedna na drugu, pa čak i psovale. »Vi filistinko, Olesja Mihajlovna, to je najobičnija i najčistija pornografija!« »Vi zadrti gmazu, Marfa Konstantinovna, vi nikad niste ţivjeli, nikad voljeli, ništa osjećah.« »Bar sam se Boga bojala!« »Tako ste me uzrujah, pozlilo mi je. Moram uzeti pilulu.« »Ne dam vam pilule sve dok ne priznate da ste bih krajnje nerazumni...« Sašenjka se smješkala, a onda je nad gradom začula odjeke puščanih hitaca.

1 Roman se zapravo zove Trideset i tri nakaze — (nap. prev.).

Kolodvor je izgledao nadnaravno prazan bez skitnica i uličnih derana. Vani je bio sumrak, ah su ulice ispunjah ljudi u trku, neki od njih s oruţjem. Opet je snijeţilo, velikim suhim pahuljama nalik na ječmeno sjeme, a polumjesec je sjao sablasnom ţutom svjetlošću. Sašenjki se učini da ljudi izgledaju previše naduti, ali onda shvati da mnogi od njih nose dva kaputa ili nešto ispod kaputa da bi se zaštitili od kozačkog knuta. Radnik iz jedne od velikih tvornica za preradu metala reče joj da je na Aleksandrovu mostu neodlučno stanje, ali prije no što ga je stigla išta drugo zapitati, začuše se pucnjevi i svi se nadadoše u trk, ne znajući točno od čega bjeţe. Radnica iz Putilovljevih tvornica reče joj da su se na Aleksandrovu mostu i Znamenskom trgu vodile bitke, da su neki medu Kozacima, volinski gardisti, promijenili stranu i jurišah na policiju. Neki je stari pijanac tvrdio da je socijalist, ali je onda pokušao Sašenjki zavući ruku pod kaput. Stisnuo joj je dojku pa ga je ošamarila i pobjegla. Na

KIKA

Aleksandrovu mostu učini joj se da vidi tijela policajaca. Tramvaja nije bilo. Polako je koračala prema kući niz glasovite avenije po kojima je sad sve vrvjelo od tamnih likova. Po ulicama su gorjeli krijesovi. Ulični su derani plesali oko vatre poput demonskih patuljaka. Jurišem je bio osvojen i neki arsenal: radnici su sada nosili puške. Klipsala je naprijed, iscrpljena, a ipak podrhtavajući od straha i uzbuđenja. Što god ujak Mendel tvrdio o revoluciji, narod se nije rasplinuo na prvi znak otpora. Ĉuo se zvuk novih hitaca. Dva dečka, mladi radnici, poljubiše je u oba obraza i otrčaše. Na Nevskome naiđe na gomilu vojnika. »Braćo, sestre, kćeri, majke, predlaţem da ne pucamo na vlastitu braću«, vikao je neki dočasnik u odgovor na povike »Hura! Dolje samovlada!« Pokušavala je pronaći. drugove, ah nije ih bilo ni u jednoj od kočijaških kavanica ili sigurnih kuća na Nevskom. Hitajući naprijed, Sašenjka osjeti divlju radost. To je to? Revolucija bez vođa? Gdje su mitraljeska gnijezda, Kozaci i faraoni? Začu grmljavinu motora. Ljudi na ulicama ukočiše se i stadoše promatrati, podiţući uvis lica bijela poput mjeseca: što bi to moglo biti? Kao kakav dinosaur, siva oklopna kola marke Austin na kojima je bila montirana haubica vozila su nasumce niz Nevski uz vrištanje mjenjača, slučajno ubrzavanje i skakutavo okretanje. Gomila se rasprši kad se kola uspeše na pločnik i zavezoše se ravno preko krijesa pred Jelisejevom trgovinom mješovite robe, a potom se zaustaviše kraj skupine vojnika. »Je l' netko zna kako se ovo vozi?« povika vozač. »Znam ja!« Mladić kudrave crne kose i sjajnih smeđih očiju skoči na kola. »Naučio sam u vojsci.« Bio je to mladi drug Vanja Palicin, boljševik i metalski radnik. Sašenjka pohita prema njemu da ga zapita za upute, ali se on već nalazio u oklopnom vozilu koje zaturira, zatrese se, a onda ubrza niz Prospekt. »Jesi li ti za revoluciju?« zapita je neki neznanac, dečko s ukrajinskim naglaskom, modrim nosom i vojničkim kaputićem. Bilo je to prvi put što se netko posluţio tom riječju. »Ja sam boljševik!« ponosno reče Sašenjka i njih se dvoje spontano zagrliše. Uskoro je i sama uokolo postavljala to pitanje. Oko nje su se nepoznati ljudi uzajamno grlili: prosijedi viši narednik, poljski student, debela ţena s pregačom ispod ovčjeg koţuha, u koţu odjeveni metalac s pojasom za alat, čak i otmjena ţena u bundi od tuljanova krzna. Bliţe kući, kola puna vojnika što su mahali zastavama i puškama sklizala su se niz Nevski i Boljšu morsku ulicu.

KIKA

Iako ošamućena zahuktalim zbivanjima ove kaotične noći, Sašenjka nije prestajala misliti na Sagana. Jedva je čekala da Mendelu podnese izvještaj. Doznala je izdajnikovo ime, angaţirala Sagana kao boljševički izvor unutar Ohrane pa je sad prokušani stručnjak u umijeću konspi-racije. Rad s novim dvostrukim agentom moţe prepustiti nekom od drugova. Zadatak je izvršen, a lakše se osjeća daleko od Sagana i njegova učinka na nju. Partija će biti zadovoljna. Mučila se da se prisjeti drugih Partijinih sigurnih kuća. Pokušala je na Nevskom 106. Bez odgovora. Onda na broju 134. Vrata su bila otvorena. Razdraţenih osjetila, poletjela je uza stube. Vrata su se upravo otvarala i kao jerihonska se truba čuo Mendelov glas: »Sto ćemo sad?« vikao je. »Ne znam«, odvraćao je Šljapnikov u podstavljenom dugačkom kaputu. »Nisam siguran...« »Hajdemo do G-g-gorkog«, predlagao je Molotov trljajući izbočeno čelo. »On će nešto znati...« Šljapnikov kimnu i krenu prema vratima. »To je to«, reče Sašenjka. Glas joj je bio kreštav, nimalo ne nalikujući na njezin. »Revolucija.« »Komitet nemoj poučavati, drugarice«, odgovori joj Šljapnikov bučno silazeći niza stube zajedno s Molotovom. »Još si premlada.« Mendel je zastao na trenutak. »Tko ovdje zapovijeda?« zapita Sašenjka. »Gdje je drug Lenjin? Tko ovdje zapovijeda?« »Mi!« najednom se nasmiješi Mendel. »Lenjin je u Ţenevi. Mi smo partijsko vodstvo.« »Bila sam sa Saganom«, prišapnu mu ona. »Izdajnik je Verezin, domar u Konjičkoj gardi. Ali pretpostavljam da to više i nije vaţno...« »D-d-druţe!« zazva Molotov iz veţe, a mucanje mu je odjekivalo po stubištu. »Moram ići«, reče Mendel. »Potraţi drugove po ostalim stanovima. U Tavričeskom dvorcu odrţava se skup. Reci im da kasnije ondje podnesu izvještaj.« I Mendel othrama niza stube ostavivši je samu. Sašenjka se vrati na Nevski i krenu u smjeru kuće. Pojela je malo soljanke1 i komad crnoga borodinskog kruha u kočijaškoj kavanici koja je bila puna radnika i kočijaša, a svi su glasnim i pripitim glasom, ne slušajući nikoga osim sebe, pričali priče o pustošenju, orgijama, klanju, gladi i izdaji. Ugljenu i zobi cijena se učetverostručila. Ĉak je tanjur juhe u kavanici sedam puta otišao gore. Posvuda je bilo njemačkih agenata, ţidovskih izdajica i korupcionaša.

KIKA

Kad je Sašenjka ubacila nekoliko kovanica u automatski vergl koji potpuno neprimjereno zasvira »Boţe, cara nam zaštiti«, izazivajući grohotan smijeh medu kočijašima, na ulicama se već bilo smračilo. Iz daljine su dopirali zvukovi nalik na lavlji kašalj u noći, a onda je potmula buka prerasla u zaglušujuću grmljavinu i daščara se zatresla. Isprva nije razumijevala zašto, a onda je shvatila da je u međuvremenu, dok je ona jela, kočijašku kavanicu okruţilo, preplavilo more ljudi u tamnim kaputima. Ulice su bile blokirane. U daljini se čula pucnjava i stao se dizati dim, ruţičast u blijedoj tami: tamnica Kresti bila je u plamenu. Koračajući niz Boljšu morsku ulicu, Sašenjka vidje vojnika i djevojku kako se ljube naslonjeni na zid. Nije im vidjela hca, ah je muškarac djevojci bio zadigao suknju iznad gornjega ruba čarapa, a ona mu

1 Slana juha od mesa, ribe ili gljiva — (nap. prev.). je trgala gumbe na rasporku. Jedna se noga podigla uz muškarčev bok, poput jednog od mostova na Nevi u času kad se otvara. Djevojka je kmečala i izvijala se. Sašenjka pomisli na Sagana i na voţnju saonicama po snjeţnim poljima pa poţuri naprijed. Pred Astorijom neki su vojnici upravo krali rolls-royce, šakom u bradu udarivši vozača u livreji. Vratar, neki časnik i ţandar s vikom istrča iz hotela. Vojnici mirno ustrijeliše časnika i ţandara pa se kola odvezoše uz trubljenje trube. Domalo kraj nje, pjevajući »Slavuju, slavuju«, prođe bradat muškarac s plavušom u bundi i Sašenjka u njima prepoznade Gideona i groficu Loris. Odlanu joj što vidi poznate ljude i već ih se spremala zazvati kadli Gideon objema rukama obuhvati Missynu straţnjicu pa odvuče ţenu iz gomile u kućnu veţu gdje se počeše mahnito ljubiti. Puščana salva odvrati Sašenjki paţnju. Po pročelju Manjinskog dvorca penjali su se ljudski likovi pa trgali i bacali dolje dvoglave Romanovljeve orlove. Na ulici je leţalo tijelo nekog ţandara, izvrnuto tako da mu je bijeli trbuh provirivao iz hlača, kao u mrtve ribe. Iscrpljena preko svake mjere, Sašenjka ga prekorači i pohita niz Nevski — prema Tavričeskom dvorcu. 33. Zašto svi rako stojite ovdje?« doviknu Arijadna s vrha stuba, podignute kose i otmjena u nabranoj haljini od svilenog šantunga. Lica badera Leonida, kao i dvaju vozača i dviju sobarica podigoše se prema njoj kad je započela sa silaskom.

KIKA

»Zar ništa niste čuli, barunice?« Bio je to Pantamejlion, najdrskiji, kao i obično, s uredno potresanim brkom, nauljenom kosom i bezobrazno isturenom bradom. »Sto? Govori!« »U Tavričeskom dvorcu sastavljen je Radnički sovjet«, reče on uzbuđeno, »a čuli smo i da...« »To su stare vijesti«, odreza Arijadna. »Molim vas, prihvatite se posla.« »A u gomili se priča... car se odrekao prijestolja!« reče Pantamejlion. »Koješta! Prestanite širiti glasine, Pantamejlione. Radije pripremite auto«, odvrati Arijadna. »Ako itko zna, znat će barun — on je u Tavričeskom dvorcu!« U tom se trenu otvoriše ulazna vrata i Zeitlin nahrupi u kuću kao zapovjednički lik u dugom crnom kaputu s ovratnikom od dabrovine i šapkom. Arijadna i sluţinčad zurili su otvorenih usta kao da on sam samcat moţe riješiti veliko pitanje njihove epohe. Zeitlin raspoloţeno baci šešir na vješalicu. Ĉinio se godinama mladi, zračio je samopouzdanjem. Tako, znači, pomisli Arijadna, car opet sve drţi u rukama. Kakve besmislice govori ta sluţinčad! Budale! Seljačine! Zeitlin se nasloni na štap i podiţe pogled prema Arijadni poput tenora koji se sprema zapjevati kakvu talijansku ariju. »Imam novosti!« reče glasom drhtavim od uzbuđenja. Eto! Kozaci čuvaju ulice, Nijemci se povlače, sve će se opet srediti kao što se i uvijek sređuje, zaključi Arijadna. Neka nam car dugo pozivi! Kao na dani znak, u taj čas Lala siđe niza stube, Šifra se pomoli iz Crnog puta, a kuharica Delphine iz kuhinje, zajedno s kapljicom koja joj je, kao i obično, visjela s vrha nosa. »Car je abdicirao«, najavi Zeitlin. »Najprije u korist carevićevu, a onda u korist svojeg brata, velikog vojvode Mihajla. Knez Lvov je sastavio vladu. Sve su političke stranke sada legalne. To je to! Ulazimo u novu eru!« »Nema više cara!« prekriţi se Leonid, a onda zajeca. »Baćuška se odrekao prijestolja!« Pantamejlion se bezočno isceri, sučući brk i zviţdeći kroz zube. Obje sobarice problijediše. »Jaoj meni!« prošapta Šifra. »Prijestolja se ruše kao u Knjizi Otkrivenja!« »Što je sljedeće na redu? George Peti?« reče Lala. »Što će biti sa mnom u ovoj zemlji?« Delphine udari u plač i vječna se kapljica odvoji od udobnog smještaja kraj njezinih nosnica i pade na pod. Svi su u kući dvadeset godina čekali na ovaj povijesni događaj, a sad kad se zbio, nitko ga nije ni primijetio.

KIKA

»Hajde, hajde, Leonide«, reče Zeitlin pruţajući badem vlastiti svileni rupčić, nešto što, primijeti Arijadna, prije tjedan dana nipošto ne bi učinio. »Svi se priberite. U mojoj se kući nišu neće promijeniti. Uzmite mi kaput. Kuharice, kad će ručak? Mrvu sam gladan.« Arijadna se grčevito uhvati za mramornu ogradu stubišu promatrajući sluţinčad kako Zeidinu izuva čizme. Nema više cara. Bila je odrasla zajedno s Nikolajem II i sad se najednom osjeti kao da je izgubila korijene. Zeitlin poletje uza stube, preskačući po dvije odjednom, poput kakva mladića. Pošavši za Arijadnom u njezinu spavaonicu, tako je energično poljubi u usta da joj se od toga zavrtjelo u glavi, a onda stade govoriti o novoj Rusiji. Rulja je još uvijek izvan nadzora. Policijski stoţeri gore, policajce i doušnike ubijaju, vojnici i razbojnici po ulicama voze automobile i oklopna kola, iz pušaka pucajući u zrak. Bivši se car ţeli vratiti u Carsko selo, ali je sada uhićenik, a uskoro će se pridruţiti ţeni i djeci — njima se neće nikakvo zlo dogoditi. Veliki vojvoda Mihajlo odbit će prijestolje. Oduševljen je, objasni Zeidin ţeni, zato što su mnogi njegovi prijatelji iz redova kadeta i oktobrista ušli u vladu kneza Lvova. Rat će se nastaviti, novi je ministar rata od njega već naručio još pušaka i haubica, a ispada da je Sašenjka još uvijek boljševik. Vidio ju je u Tavričeskom dvorcu s onim njezinim drugovima — šarena gomila fanatika — ah mladost — ludost. »I tako, vidiš, Arijadna? Sad smo republika. Rusija je svojevrsna demokracija!« »Što će biti s carem?« zapita Arijadna osjećajući se ošamućeno. »Sto će biti s nama?« »Kako to misliš?« rječito odvrati Zeidin. »Jasno, doći će do promjena. Poljaci i Finci traţe samostalnost, ali s nama će sve biti u redu. U svemu ovom ima mnogo mogućnosti. Zapravo, kad sam već bio u Tavričeskom dvorcu, malo sam porazgovarao s...« Arijadna jedva da i primijeti kad je Zeitlin, još uvijek brbljajući o novim ministrima i ugovorima s masnom zaradom, pogledao na zlatni dţepni sat i spustio se u svoju radnu sobu da obavi neke telefonske razgovore. Gotovo u transu, pošla je za njim iz sobe i promatrala njegov silazak. Potom je začula kako se kaskajući stolac sa štropotom pokreće. Uto Leonid pojuri prema ulaznim vratima, a u predvorje uđe Sašenjka, blijeda i uzbuđena, odjevena u onu svoju običnu bluzu i suknju, kose skupljene u punđu i bez imalo ruţa. Arijadnu je kći razočaravala: zašto se mora oblačiti kao provincijska učiteljica? Kakav samo prizor pruţa to

KIKA

dijete! A i smrdi — po dimu, javnim kuhinjama i skitnicama, po skitnicama u jurišu. Ĉak i ţeni boljševiku treba malo pudera i ruţa, a tko zna zašto odbija nositi nove haljine kupljene kod Ĉerniševa? Pristojna haljina itekako bi joj popravila izgled. No, Sašenjka je djelovala nekako krajnje slavodobitno, čak blistavo. »Zdravo, mama!« doviknu joj, ali se onda, zbacivši šubu i čizme, upusti u odgovaranje na pitanja što su joj ih postavljah Lala i sluţinčad Ushićeno, Sašenjka im objasni da Radnički sovjet upravo zasjeda, da je ujak Mendel u Izvršnom odboru, a da je tamo i stric Gideon koji o svemu tome piše, a njegovi prijatelji menjševici najbrojniji su u Sovjetu. Arijadna nije marila za tu političku agitaciju, ali je vidjela da je Sašenjki potreban san. Oči su joj bile crvene, ruke su joj se tresle od kave i veselja. No, promatrajući kćerino ţivotom nadahnuto lice, vidjela je Sašenjku na nov način. Kao da je izrasla jaka i lijepa, poput ličinke što se iznutra hrani majčinim mesom. Sada je sjala od ţivota, dok je Arijadna bila beţivotna i prazna. Suzbijajući ţelju da zajeca, Arijadna se povuče u spavaonicu. Osjećajući se ne toliko mirnom koliko umirenom, Arijadna odmjeri opijumsko sredstvo za okrepu što joj ga je bio propisao doktor Gemp i proguta ga. No, ovaj put nije djelovalo. Udovi su joj bili teški, kao da se kreće kroz šećerni sirup. Ĉinilo se da se Zemlja sve sporije okreće, gotovo se zaustavljajući. Vrijeme se pretvaralo u pravo mučenje. Spusti se i leţe na počivaljku. Nije se mogla radovati vijestima zbog kojih joj se muţ osjećao mladim, a kći činila lijepom — ona je od toga postajala samo starija. Gubila je do pod nogama. Cara nema, Rasputin mrtav, Zeidin je počeo govoriti o razvodu, a nekako ju je najviše uznemiravala Sašenjkina radosna blistavost. Sašenjka izigrava odraslu političarku, ruga se roditeljima. Ima zadatak u ţivotu — a što ima Arijadna? Zbog čega je Sašenjka sretna? Zbog čega je tako samodopadna? Zidni je sat sve sporije otkucavao. Iščekivala je otkucaje, ah su svakome trebali vjekovi da se začuje, a kad bi se to dogodilo, zazvučao bi poput zvonjave dalekog zvona. Dok je odrastala u Turbinu, Arijadna je znala da carevi nisu prijateljski naklonjeni Zidovima, ali su Zidovi bili uvjereni da bi bez careva sve bilo još mnogo gore. Car je bio daleko i doista je nanio mnogo zla Zidovima, kao i Rusima, čak i ako mu namjere nisu bile loše. No, car je Zidove i štitio pred Kozacima, zemljoposjednicima, antisemitima i pogromistima. Više ga nema, tko će ih sada štititi? Tko će se brinuti za nju? Najednom se ţarko zaţelje majčina zagrljaja, zaţelje se majke koju je do tada zanemarivala. Miriam je bila u istoj kući, a isto tako i otac, no mogli su

KIKA

jednako tako biti i u drugom svemiru. Doprijeti do njih potrajat će cijelu vječnost. Zvukovi su u kući bili prigušeni. Nema ničega što bi radila i ta njezina ništavnost nikako da prođe. Svijet se kupa u krvi, baš kako ju je Rasputin svojevremeno upozorio, a po ulicama Pitera vlada anarhija. Izvana je čula teške korake, automobilske trube, klicanje i puščanu paljbu. Ti joj zvukovi nisu ništa značili, sve je bilo izgubilo privlačnost. Sve, čak i njezine skrletne haljine, njezini safiri, izgledalo je sivo. S uzdahom ustade i odluta u smjeru Sašenjkine sobe, shvaćajući da već godinama nije onamo svratila. 34. Barun Zeitlin sjedio je u radnoj sobi, energično štropoćući svojim kaskajućim stolcem, a među zubima je drţao cigaru. Bio je siguran da će se moći prilagoditi novom svijetu, zapravo, gotovo je simpatizirao socijaliste. U njemu je sve podrhtavalo od novih planova. Onda u predvorju začu Sašenjkin glas i prisjeti se kako do tada nije uspio razumjeti vlastitu kćer. Sad će se morati jače potruditi — inače će je izgubiti. »Draga moja Sašenjka!« Bez daha je uletjela u sobu, ali nije sjela. »Ovih posljednjih nekoliko dana... ne mogu vjerovati. Ah ţivot mora ići dalje. Kad ćeš započeti sa studijem?« »Studijem? Imamo previše drugog posla da bismo se sad bavili studiranjem. Lagala sam ti u vezi sa svojim političkim stavovima, tata, zato što sam morala. Mi boljševici ţivimo prema posebnim pravilima. Postupala sam onako kako je ispravno!« Lice joj je bilo čvrsto, gotovo ratoborno. »Sve je u redu, Sašenjka, razumijem«, reče Zeitlin, no ništa nije shvaćao. Krivio je sam sebe što je od kćeri stvorio ovakvu bezboţnu osvetnicu. Njemu je lagala, a obitelj odbacila. No, sam ju je naučio da ne poštuje vjeru i ovo je bio plod toga. A sada nije bilo vrijeme za još jednu prepirku. »Majka misli da imaš dragana.« »Apsurd! Uopće me ne poznaje. Sada imam posao u listu Pravda kao veza s Petrogradskim komitetom i Sovjetom.« »Ali moraš nastaviti sa školovanjem. Revolucija je gotovo završena, Sašenjka. Vlada...« »Tata, revolucija je tek počela. Još uvijek postoje izrabljivači i izrabljivani. Nema ničega između. Ova vlada samo je privremeni burţujski stadij u maršu prema socijalizmu. Zemlja seljacima, jednakost radnicima. Vojnici sad primaju naredbe od Sovjeta radničkih i vojničkih deputata.« Sada je

KIKA

već gotovo vikala na njega, sva rumena od prkosa, a rukama ga je bila pograbila za ramena. »Nastupit će još posljednji stadij kapitalističke korupcije, a onda ćemo pomesti svu tu pokvarenost, sve te krvopije — da, čak i tebe, tata. Bit će krvi po ulicama. Volim te, tata, ah mi boljševici nemamo obitelj i moja ljubav ništa ne znači pred licem povijesti.« Zeidin je bio zaustavio kas svoje naprave. Zagleda se u kćer, u njezine sunčane pjegice i točkicama išarane oči, i prenerazi se. Muk. Odnekuda u kući dopre slabašan prasak. »Jesi li čula?« reče Zeitlin vadeći cigaru iz usta. »Sto je to bilo?« »Kao da je došlo odozgo, s kata.« Otac i kći izađoše na hodnik, a onda se iz nekog razloga nadadoše u trk. Leonid je bio na vrhu stuba, Lala na odmorištu. Svi zagledani u vrata Arijadnine sobe. Hladna ruka grabi Zeidina za srce i on pojuri uza stube. »Arijadna!« vikao je kucajući ha vrata. Njegovi su ljudi piljili mimo njega iskolačenih očiju. Arijadna je, snjeţno naga, leţala na počivaljci. Mauzer iz kojeg se još pušilo, taman i zdepast, bio joj je poloţen na trbuh. Po bijeloj koţi krv joj je grimizno curila niz grudi i stvarala lokvicu na tlu. 35. Sašenjka je stajala uz prozor sigurne kuće u Gogoljevoj ulici, nedaleko Ministarstva rata, pušeći cigaretu i zureći preko zaleđene Neve u Petropavlovsku tvrđavu. Bio je mrak, ali je nebo sjalo neprirodnim purpurnim sjajem poput filmskog platna iza kojega gori svjetko. Svjetiljka na vrhu šiljastog tornjića crkve u tvrđavi lagano se njihala na vjetru. Radnici su kontrolirali tvrđavu. Mendel i Trocki nekoć su bili zatvoreni u Trubeckom bastionu, no jučer su svi zatvorenici oslobođeni. Bila je rana večer i po ulicama je još uvijek uzbuđeno vrvjelo, ali su dobroćudne gomile skidale svakog preostalog Romanovljeva orla. Ohranin je glavni stoţer bio u plamenu. Snovi su joj se ostvarivali, ali je Sašenjka sada od toga bila omamljena. Koračala je ulicama ne videći znamenite prizore i ništa ne slušajući. Majka je uspjela postići nemoguće: zasjenila je Rusku revoluciju. Ljudi su se sudarali sa Sašenjkom. Netko ju je i zagrlio. Vanja Palicin zazvao ju je po imenu iz auta što je projurio mimo nje, pun pripadnika Crvene garde i s Romanovljevim grbom na vratima. U stanu je bilo prevruće, a ona se znojila jer nije bila skinula kaput ili šešir. Zašto li je, za ime svijeta, opet došla ravno ovamo? Na mjesto kamo je bila čvrsto odlučila da više nikad neće doći. Pokušala je iz glave izbaciti

KIKA

Sagana: njegovo je vrijeme isteklo i sad se već nalazi u Stockholmu ili negdje na jugu. Pa, ipak, bila je ovdje, u poznatom stanu, čekajući osobu kojoj se bila navikla povjeravati u vezi s majkom. Začu neki šum i polako se okrenu. Kapetan Sagan, još uvijek u punoj ţandarskoj odori, ali upalih obraza i iscrpljen, stajao je upirući u nju pištolj marke Walther. Sada su mu se vidjele godine, čak je najednom izgledao i stariji. Na tren nitko od njih dvoje ništa ne reče, a onda on vrati pištolj u korice i bez riječi joj priđe. Zagrliše se. Bila je presretna što se pojavio. »Imam malo rakije«, reče on, »a samovar je upravo provrio.« »Koliko ste dugo ovdje?« »Od noćas. Nisam znao kamo bih drugo otišao. Neki su mi radnici upali u kuću, a moje ţene nema. Vlakovi ne voze. Nisam znao kamo bih pa sam jednostavno došao ovamo. Sašenjka, hoću vam reći nešto što će vas iznenaditi. Moj svijet — sve što mi je bilo drago — nestao je preko noći.« »Niste dosad tako govorili.« »U vašim sam rukama. Moţete me prijaviti. Vjerovao sam u carstvo. A ipak, o sebi sam vam rekao istinu.« Dohvati bocu armenske rakije, jeftine ćaće, pa, natočivši dvije čašice, jednu pruţi Sašenjki, a drugu iskapi. Ona skine kaput i šešir. »A zašto ste vi ovdje?« zapita je on. »Ĉovjek bi pomislio da ćete slaviti.« »I slavila sam. A onda se dogodilo nešto uţasno. Krenula sam u Tavričeski dvorac, ali sam usput svratila do vratarske kućice u vojarni i pokucala na vrata. Bila su otvorena. Vratar je — sjećate se vratara Verezina? — mrtav leţao na podu, ubijen metkom u glavu. A onda sam otišla u Sovjet da se nađem s drugovima.« »Rekli ste im da je on izdajica?« Ona kimnu. »I čudite se što je mrtav?« »Ne, ne čudim se. Samo me to malo šokiralo. Ah takva je revolucija. Kad cijepaš drva, iverje leti.« »Ali rekli ste da se dogodilo nešto uţasno.« »Moja je majka pucala u sebe.« Sagan se zgranu. »Tako mi je ţao, Sašenjka. Je li se ubila?« »Ne, ah je jedva ţiva. Pucala si je u prsa. Lijepe ţene, po svemu sudeći, izbjegavaju lice. Pronašla je moj mauzer, partijski mauzer, ispod madraca. Otkuda je znala da je ondje? Kako ga je uspjela pronaći? Doktori su sad tamo.« Sašenjka zastade boreći se za dah. »Trebala sam otići u redakciju, ah sam se umjesto toga našla ovdje. Zato što smo

KIKA

ovdje... vi i ja... toliko govorili o njoj. Mrzila sam je. Nikad joj nisam rekla koliko je mrzim...« Zaplaka, a on ovi ruke oko nje. Kosa mu je mirisala na dim, vrat mu je gotovo imao okus po konjaku, a ipak otkri da ju je smirilo već samo to što je Saganu ispričala sve o majci. Njegov je zagrljaj okrijepi i — ironično — dade joj snage da se odmakne od njega. »Sašenjka«, reče on rukama joj steţući ramena, »moram vam nešto reći. Obavljao sam svoj posao, ah vam nikad nisam rekao koliko ste mi... postali dragi. Nemam nikog drugog. Ja...« Njoj najednom postade hladno. »Toliko ste mladi od mene, ah mislim da vas volim.« Sašenjka ustuknu. Znala je da joj je potreban, ah ne kao muškarac koji ju je poljubio na onim snjeţnim poljima, više kao pouzdanik. Sada su joj njegova potreba za njom, vonj očaja u njemu bih odbojni, a ova ju je sablast srušenog reţima plašila. Poţeli se naći daleko od njega. »Ne moţete me samo tako ostaviti«, povika on, »nakon ovog što sam vam maločas rekao.« »Nikad to nisam traţila, nikad.« »Ne moţete me ostaviti...« »Moram ići«, reče ona pa, osjećajući u njemu nekakvu promjenu, jurnu prema vratima. On se baci za njom. Pograbi je oko struka i odvuče natrag na sofu na kojoj je tolike noći sjedila razgovarajući s njim o poeziji i roditeljima. Ona ga stisnutom šakom udari u bradu. »Pustite me«, zavrišta. »Što to radite?« No, on je zgrabi za ruke i sruši, pa joj se sad njegovo dugo mršavo lice, znoj što ga je oblijevao i pljuvačka što mu je prskala iz usta nađoše opasno blizu. Drugu joj ruku gurnu pod suknju poderavši joj čarape i zaguravši joj je među bedra. Onda se okrenu njenim prsima trgajući joj gumbe na bluzi, kidajući donje rublje pa je ščepa za dojke. Ona se oštro izvi, oslobodi ruke i tresnu ga po nosu. Njegova joj krv briţnu po cijelom licu, ah ju je njegova teţina i dalje pritiskala. Tada mu izvuče pištolj iz korica i postrance ga zviznu po licu. Osjeti sudar čelika sa zubima, kostima i mesom, a po prstima joj poteče još krvi. On se skotrlja s nje: isti je čas bila na nogama i jurila prema vratima. Naglo ih otvorivši, krajičkom oka primijeti Sagana kako jeca, poput djeteta sklupčan na sofi. Sašenjka se ne zaustavi sve dok se nije našla u prizemlju i izvan zgrade. Uletje u podrumsku krčmu punu pijanih vojnika, no njih zaprepasti njezin izgled pa joj, pograbivši puške s bajunetama, ponudiše da će ubiti

KIKA

svakoga tko se nju usudio i prstom dotaknuti. U zahodu opra krv s hca, metalni joj je okus Saganove krvi bio u ustima, u nosu, svugdje, pa ga pokuša isprati, ali joj se od mirisa diţe ţeludac i ona povrati. Izašavši, uze jednom vojniku votku i nadušak je iskapi. To je malčice očisti pa se postupno osjeti mirnijom. Vani su ulice još uvijek bile nemirne. Ĉula je prasak pucnjeva po Nevskom. Dţepare su linčovali, a pijane bande dezertera i razbojnika tumarale su okolo. Predosjećala je da će Sagan poţeljeti otići što dalje od stana pa se sakri u jednoj kućnoj veţi i stade promatrati izlaz iz stambenog bloka. U glavi joj je nabijalo, a od zaostalog joj okusa krvi opet dođe na povraćanje. Drhtala je cijelim tijelom. Sve je ovo bilo radi Partije, a sad je s tim gotovo. Reče sama sebi da bi trebala osjećati likovanje zbog toga što je pobijedila u igri nad igrama. Svršeno je sa Saganom i njegovim gospodarima, a ovaj napadaj na nju odraz je njegova poniţenja. No, sve što je uspijevala osjetiti bio je razorni stid i divlji gnjev. Razmišljala je o tome da se vrati s partijskim pištoljem i ustrijeli ga kao policijskog špijuna, no umjesto toga nespretno zapali krokodilku. Nekih pola sata kasnije Sagan izađe na ulicu i ona pri čudnoj purpurnoj noćnoj svjetlosti ugleda njegovo natečeno, raskrvareno lice, isprekidan hod, opću beznačajnost. Bio je tek pogrbljen, štrkljast lik skriven pod visokim astrahanskim šeširom, a odoru mu je prekrivao dugačak ţućkastosmeđi kaput. Po ulicama su se valjale gomile muškaraca, naoru-ţanih berdanima i mauzerima, posrćući u podstavljenim kaputima. Noć se njihala na onoj tankoj niti koja raspjevanu slavodobitnost dijeli od sve veće ruţnoće. Sagan krenu niz Gogoljevu, pa kroz manje ulice, a onda preko Nevskoga. Sašenjka je išla za njim i vidjela kako su ga pred Kazanskom katedralom okruţili neki radnici. Moţda će ga dobro izdevetati i tako ga kazniti zato što je nju povrijedio, pomisli, ali ga oni propustiše. Onda se on spotače o kamenu kocku za popločivanje i vidješe mu odoru. »Ţandar! Faraon! Uhitimo ga! Zbir! Kopile! Odvest ćemo ga pred Sovjet! Baciti ga u bastion! Evo ti po gubici, lasice!« Okruţili su ga, ali mora da je on izvukao pištolj. Ispalio je hitac — i opet taj zvuk slabašnog praska. Onda svi nogama stadoše udarati neki zaveţljaj na tlu, rugajući se, vičući i podiţući uvis puščane kundake i bajonete. Isprekidano dišući, Sašenjka je promatrala kako se sve odvija prebrzo da bi se moglo zaista razumjeti. Negdje u toj kakofoniji udaraca i krikova začu i njegov glas, a onda cviljenje izranjene ţivotinje. Vlaţni udarci puščanih kundaka rekoše joj ostalo. Između radničkih čizama i skutova njihovih dugačkih kaputa

KIKA

vidjela je ljeskanje krvi na tamnoj odori. Nije vidjela metamorfozu muškarca u umrljanu hrpu na cesti, a kad je sve završilo, nastalo je zatišje nakon mahnitosti, a rulja je pročistila grlo, popravila odjeću i potom odbauljala dalje. Nije dulje čekala. Vidjela je narodnu moć na djelu — sud povijesti. No, više se nije osjećala kao pobjednica. Obuze je val tuge i krivnje, kao da je njega ova strahota zadesila zbog njezine kletve. Mrtvo Verezinovo tijelo, a sad i ovo. No, ovo je bilo ono za čim je ţarko čeznula i mora to pozdraviti: revolucija je plemenit gospodar. Mnogi će u borbi umrijeti, pomisli, a ipak je ubojstvo jednog čovjeka nešto uţasno. Zateče se naslonjena na kip pred Kazanskom katedralom, a suze su joj tekle niz lice. Bio je ovo završetak, ali ne onakav kakav je ona priţeljkivala. Da bar nikad nije upoznala Sagana i da je on bar uspio niz ulicu stići do sigurnog izgnanstva, daleko odavde. 36. Promuklo i otegnuto izrečena rečenica prekinu grobnu tišinu u bolesničkoj sobi: »Ima li čega u tim novinama?« pitala je Arijadna. Dobro poznati glas prenerazio je Sašenjku. Majka danima nije progovorila. Samo je spavala, disanje joj je bilo otezano, a infekcija u prsima uzimala je maha, pa se činilo da se više nikad neće ponovo probuditi Sašenjka je čitala Pravdu, partijske novine, kad se Arijadna protegnula. Progovorila je tako jasno da su Sašenjki novine ispale iz ruke, a stranice se rasule po sagu. »Mama, tako si me prepala!« »Još nisam umrla, draga... ih moţda jesam? Ovdje zaudara. Jedva dišem. Sto kaţu novine?« Sašenjka pokupi stranice. »Ujak Mendel ušao je u partijski Centralni komitet. Svaki dan očekuje se Lenjinov povratak.« Podiţe pogled i vidje da majčine baršunaste oči počivaju na njoj s nevjerojatnom toplinom. To je iznenadi, a potom u njoj pobudi nelagodu. »Kad sam napokon otišla u tvoju sobu...« započe Arijadna, a Sašenjka se napregnu da razabere njezine riječi. »Mama, bolje izgledaš.« Bila je to laţ, no tko umirućima govori istinu? Sašenjka je htjela utješiti majku. »A i bolje ti je. Mama, kako se osjećaš?« »Osjećam...«, stisnu Arijadna kćerinu ruku. Sašenjka joj uzvrati stisak. Oči se opet zamutiše. »Ţelim te nešto pitati, mama. Zašto si...? Mama?« U taj čas u sobu uđe doktor Gemp, debeljuškast, svjetski muškarac sa sjajnom ruţičastom ćelom i teatralnim izgledom koji se često povezuje s otmjenim doktorima.

KIKA

»Majka vam se, znači, probudila? Sto je rekla?« zapita. »Arijadna, boli li vas nešto?« Sašenjka ga je promatrala dok se naginjao nad majku stavljajući joj hladan oblog na čelo i vrat. Skide joj zavoj na prsima pa provjeri, očisti i potapka ranu koja je izgledala kao pest zgrušane krvi Kraj nje se pojavi otac, također se naginjući nad bolesničin krevet. Izgledao je uţasno, ovratnik mu je bio prljav, a po obrazima počinjale izbijati sijede čekinje. Sašenjku je podsjećao na starog Ţidova iz Područja. »Dolazi h k sebi? Arijadna? Govori sa mnom! Volim te, Arijadna!« reče Zeidin. Arijadna otvori oči. »Arijadna! Zašto si digla ruku na sebe? Zašto?« Iza njega su stajali Arijadnini roditelji: Miriam, sitna, osušena lica, usiljena kao u poljskog miša, i turbinski rabin, u kaftanu od gabardena i ćepicom, lica uokvirena proročkom bradom i hirovitim uvojcima. »Draga naša Silberkind«, reče Miriam jakim poljsko-jidiš naglaskom, hvatajući Sašenjku za ruke i njeţno je ljubeći u rame. No, Sašenjka je osjećala koliko se stari par nelagodno osjeća u Arijadninoj sobi Već su prije bili ovdje, a ipak su poput siromaha zurili u bisere, haljine, tarot karte i napitke. Za njih je ovo bio hram Zlatnog teleta i potpuna propast roditeljskih snova. Doktor Gemp, inače stručnjak za tajne tragedije — pobačaje, samoubojstva i ovisnosti — među velikim vojvodama i grofovima, zagleda se u stari ţidovski par kao da je riječ o dvoje gubavaca, ah uspješno završi previjanje Arijadnine rane. Arijadna upre prstom u roditelje. »Vi ste iz Turbina?« zapita ih. »Tamo sam se ja rodila. Samuile, moraš se obrijati...« Minuše sati, noći, dani. Sjedeći uz majčinu postelju, Sašenjka izgubi pojam o vremenu. Arijadnino je disanje bilo promuklo i oteţano, podsjećajući na stari mijeh. Lice joj je bilo sivo, nezdrave boje i upalo. Ostarjela je, utanjila se, smanjila. Donja joj se čeljust bila objesila, a prsa su se škripavo podizala i spuštala pokrećući sluz plućima tako da joj je dah bio hroptav i pucketav. Od ljepote i ţivotnosti nije bilo ostalo ništa, tek ovaj drhtav, ustreptao stvor što je nekoć bio blistava ţena, majka, Sašenjkina majka. Ponekad bi se Arijadna morala boriti za dah pa bi je obuzela panika. Znoj ju je oblijevao vlaţeći plahte, a ona bi se rukama grčevito uhvatila za postelju. Sašenjka bi tada ustala i uhvatila je za ruke. Najednom je bilo

KIKA

toliko toga što je htjela reći majci: htjela ju je voljeti, htjela je da ona nju voli. Je li za to bilo prekasno? »Mama, ovdje sam s tobom, to sam ja, Sašenjka! Volim te, mama!« Je h je zaista voljela? Nije bila sigurna, ah je njezin glas to izgovarao. Doktor Gemp ponovo dođe. Povede Zeidina i Sašenjku ustranu. »Nemojte se previše nadati, Samuile«, reče doktor. »Ah, povremeno se budi! Govori...«, reče Zeidin. »Rana se inficirala, a infekcija proširila.« »Mogla bi se oporaviti, mogla...« navaljivala je Sašenjka. »Moţda, gospođice«, mirno odgovori doktor Gemp dok mu je sluţavka pruţala crni štap i fedora šešir. »Moţda, ah u zemlji čudesa.« 37. Hoćeš li da ti nešto čitam?« začu Arijadna sutradan ujutro kćerino pitanje. »Nema potrebe«, odvrati, »sad mogu i sama čitati.« Neka druga Arijadna iziđe iz Arijadne koja je leţala u postelji i nagnu se Sašenjki preko ramena. Spusti pogled i jedva prepozna voštano blijedo stvorenje sa zavojem na prsima što je ubrzano disalo, poput bolesna psa. Kosa joj se bila objesila i umastila, no nije pozvala Ludu da donese škare za kovrčanje — znači, mora da umire. Pitala se je li oduvijek bila pod kletvom urokljivog oka ili u vlasti kakva dibuka ili je pak sve nevolje sama na sebe navukla. Iz stvarnosti otplovi u čudesne snove. Graciozno obletje sobu. Kakvih h vizija! Ona i Samuil nalazili su se u vrtu, a oko njih ţuborili vodoskoci i rasle sočne breskve. Je li to rajski vrt? Ne, u ovim su šumama sve same vitke srebrne breze: to su Zeitlinove šume od kojih će ubrzo postati puščani kundaci u mrtvim rukama ruskih vojnika. Stabla se pretvoriše u balerine u baletnim suknjicama, a potom se potpuno razgolitiše. Otvori oči. Opet je bila u svojoj sobi. Sašenjka je spavala na sofi. Bila je noć, a sobu je osvjetljavala petrolejka, ne električno svjetlo. Samuil i dvoje starih Zidova, muškarac i ţena, tiho su razgovarali. »Osjećam se izgubljeno, rabine«, na jidišu je govorio Samuil. »Ne znam više tko sam. Nisam Ţidov, nisam Rus, a već odavno nisam dobar muţ i dobar otac. Što da radim? Da nosim teflin i molim se kao poboţni Ţidov ili da postanem socijalist? Mislio sam da sam si sredio ţivot, a sad...« »Samo si čovjek, Samuile«, odgovori bradati mudrac. Arijadna je poznavala taj glas: to je njezin otac. Kako krasan glas, tako dubok i blag. Pitala se hoće li prokleti Samuila i nazvati ga bezbošcem. »Ĉinio si loše i činio si dobro. Kao i svi mi«, reče njezin otac.

KIKA

»Pa što da radim?« »Ĉini dobro. Ne čini ništa loše.« »Zvuči jednostavno.« »Vrlo je teško, ali je silno vaţno. Ne škodi sebi ni drugima. Ljubi svoju obitelj. Od Boga moli milost.« »Ah čak nisam siguran da vjerujem u Boga.« »Vjeruješ. Inače ne bi postavljao ovakva pitanja. Svi griješimo. Tijelo na ovom svijetu i postoji radi grijeha. Bez mogućnosti izbora, dobrota bi bila besmislena. Duša je most između ovoga i onoga svijeta. Ah, sve je to Boţji svijet. Boţja je milost ovdje i čeka, čak i na tebe, čak i na jadnu, dragu Finkel. Samo to trebaš razumjeti.« Tko h je pobogu ta Finkel, pitala se Arijadna. Pa jasno, to je njezino pravo ime. Otac i majka s perikom u jednom su joj trenutku izgledah kao karikature, a u drugom su se doimah posvećenima poput svećenika u Salamonovu hramu. »A Arijadna?« zapita Samuil. »Samoubojstvo.« Njezin je otac odmahivao glavom, a majka zajecala. »Krivim sebe zbog toga«, reče Samuil. »Učinio si više za nju nego mi, više nego itko«, reče njezin otac. »Mi smo iznevjerili nju, a ona nas. Ali, mi je volimo. Bog je voli.« Ovo ganu Arijadnu: prema roditeljima je osjećala njeţnost, ali ne i ljubav. Više nikoga nije voljela. Bih su to likovi u njezinu ţivotu, poznata lica i glasovi, ali nikoga od njih nije voljela. Bila je lagana kao pero, zrak što je dopirao kroz prozor nosio ju je amo-tamo. Tijelo joj je leţalo hropćući i soptavo dišući. To joj je privlačilo paţnju, ah se nije uključivala u njegovo mehaničko funkcioniranje. U sobu uđe doktor Gemp i zbaci sa sebe pelerinu poput španjolskog borca s bikovima. Osjeti kako je tapka po čelu, previja ranu, ubrizgava morfij, a usne vlazi toplim, zašećerenim čajem. U trbuhu ju je boljelo, u crijevima krulilo, u stisku prepunjenom krvlju udaralo oko jednog jedinog metka što ga je sama bila onamo zatjerala. Ovaj stvor na postelji — tijelo koje je prepoznavala kao svoje — nije imalo više vaţnosti od para poderanih čarapa, dobrih čarapa, ah nečega što se bez razmišljanja moţe baciti Otac je naglas molio, čitajući iz Psalama, pojući dubokim pjevom koji je ispuni nesebičnom radošću. Bio je to slavujev glas u vrtu. No, kad ga je pogledala u lice, bio je mlad, brada mu je bila crvenkasto smeđa, a pogled čvrst i sjajan. Uz njega je bila i majka, puna ţivota, čak i mlađa. Nije nosila periku, već joj je vlastita duga kosa u pletenicama padala niz leđa, a na sebi je imala djevojačku haljinu. Bih su tu i baka i djed, oboje mnogo

KIKA

mlađi od nje. I njezin muţ kao mlad dečko. Sašenjka kao djevojčica. Kao da su sad svi bih braća i sestre. Rabinovo je pojanje prenese u Turbin prije tri desetljeća. Otac sa sluţnikom izlazi iz škole, a majka priprema valjuške i rezance posute šafranom, cimetom i klinčićima. Arijadna je već i tada zapadala u po-teškoće: bila se odbila udati za sina mogilevskog rabina, bila je viđena u razgovoru s jednim od hrvačkih momaka koji čak ni uvojke nisu nosili, a s nekim se ruskim časnikom i sastala u šumi blizu vojarne. Oboţavala je njegovu odoru, zlatna puceta, čizme, epolete. Nitko nije znao da se ljubila ne samo s onim litvačkim dečkom, nego i s mladim Rusom, pijuckajući konjak od kojega bi zablistala, dok su je njihove ruke milovale, a koţa joj treperila od tih dodira. Kako mora da se taj časnik smijao i hvalio pred prijateljima u časničkoj blagovaonici: »Nikad nećete pogoditi na što sam danas naišao u šumi. Slatku Ţidovku, svjeţu kao rosa...« Bila sam odveć lijepa za rabinovu kuću u Turbinu, reče Arijadna u sebi. Bila sam kao paun u staji. A sad se, sva sretna, vraćala kući u Turbin. Ili je bar onuda prolazila idući putem koji ju je vodio drugamo. Što li je za nju bilo zapisano u Knjizi ţivota? No, kad je doletjela natrag u poznatu sobu gdje ju je čekala obitelj i vratila se u vlastito tijelo, Arijadna spozna da to više nije njezina spavaća soba, da joj Sašenjka više nije kći, Miriam više nije majka, a da ni ona sama više nije Arijadna Finkel Barmakid, barunica Zeitlin. Postala je nešto drugo i to ju je ispunjalo radošću. Sašenjka je prva primijetila promjenu. »Tata«, rekla je, »pogledaj! Mama se smiješi.« 38. Nema je više«, rekla je Miriam uhvativši kćerinu ruku. »Nema većeg jada nego nadţivjeti vlastito dijete«, tiho je rekao rabin, a onda započeo molitvu za kćer. Sašenjka je osjećala da se na neki način izmirila s majkom, no otac, koji je do tada drijemao na sofi, probudi se i jecajući baci na mrtvo tijelo. Ĉekajući na hodniku, bio je ondje i stric Gideon — sada je pisao za Novi ţivot, novine Maksima Gorkog, očijukajući kako s menjševicima, tako i s boljševicima — pa sad uletje u sobu i podiţe Zeitlina s Arijadnina tijela. Bio je beskrajno jak te odvuče baruna i vani ga posjede u naslonjač. Doktor ih sve posla iz sobe. Zatvori Arijadni usta, sklopi joj oči, a potom ih opet pozva. »Dođite i sada je pogledajte«, uputi ih.

KIKA

»Opet je lijepa... kao i prije«, prošapta Sašenjka. »A ipak u tom tijelu nema nikoga.« Arijadna više nije bila drhtava ruševina, nego jednako lijepa kao što je bila u mladosti. Doimala se smireno, onako bjeloputa, zgodna prćasta nosa i lagano rastvorenih sočnih usana kao da čekaju poljubac nekoga vatrenog mlađahnog časnika. Ovakvu ću je pamtiti, mislila je Sašenjka. Kao pravu ljepoticu. Ipak, osjeti tupo nezadovoljstvo i nelagodu: nikad nije poznavala majku. Bila je za nju neznanka. A tko je ona u ovom kazališnom komadu? Više ne pripada ovamo. Dok joj je majka bila na samrti, opet je bila postala njezinom kćerkom. Otac kojeg nimalo nisu zbunjivale revolucije, ratovi, štrajkovi i abdikacije, pa čak ni kćerino uhićenje, bratove vragolije i ţenine ljubavne veze, koji se suprotstavio petrogradskim radnicima, bakuovskim ubojicama i antisemitski nastrojenim aristoloatima, pokleknuo je pred ovim, pred samoubojstvom u obitelji Počeo je zapuštati posao, propuštati potpisivanje ugovora, zanemarivati poznanstva i u nekoliko tjedana izgubio gotovo svako zanimanje za novac. Poslovi u Bakuu, Odesi i Tiflisu već su bili počeli propadati zbog nastojanja azerskih Turaka, Ukrajinaca i Gruzijaca da se odvoje od Ruskog carstva. No, pojedinosti su mu bile ostale u sjećanju pa se činilo da ovog neobrijanog, bolom pogođenog čovjeka opsjedaju dvojbe u pogledu svega i svačega. Sašenjka gaje znala čuti kako blebeće i plače. Ĉinilo joj se da je moţda u jednom danu izgubila oboje roditelja. Sama više nije plakala — bila se dovoljno naplakala tijekom posljednjih noći — no još je uvijek čeznula za tim da dozna zašto je majka upotrijebila baš njezin pištolj. Je h Arijadna time kanila kazniti Sašenjku? Ih je to jednostavno bilo prvo oruţje koje joj se našlo pri ruci? Sašenjka dugo ostade stajati kraj postelje, dok su ljudi ulazili pokojnici da odaju poštovanje. Gideon oklijevajući stupi u sobu i poljubi Arijadnino čelo. Potom liječniku naredi da Sašenjkina oca smiri sedativima. Stari su Ţidovi molili. Promatrala je kako Turbin sanktpeterburšku demonku vraća na pravi put. Arijadnin smiješak potraja, no lice joj se postupno poče mijenjati Obrazi joj postadoše upali, a nevjernički nos, savršeni nosić zbog kojeg je upadala u ljubavne veze s gardijskim časnicima i engleskim plemićima, semitski kukast. Sašenjkin djed prekri tijelo bijelom mrtvačkom ponjavom i kraj uzglavlja zapali dvije svijeće u srebrnim svijećnjacima. Miriam zastre zrcala i otvori prozore. Budući da se Zeitlin činio potpuno paraliziranim, rabin sve preuze u svoje ruke. U ovoj se najsvjetovnijoj

KIKA

kući na svijetu stvpriše, kao kakvom čarolijom, ortodoksni Ţidovi koje je revolucija oslobodila i dopustila im ulazak u prijestolnicu. Donesoše niske stoličice na kojima će ţene sjediti za vrijeme sive. Među rabinima dođe do rasprave o tome što će se učiniti s tijelom. Samoubojstvo je onkraj Boţjeg zakona pa Arijadnu zbog toga ne očekuje sveti pogreb, još jedna tragedija za Arijadnina oca. No, stigoše još dva rabina i zapitaše od čega je Arijadna zapravo umrla. Od infekcije, odvrati doktor Gemp, ne od metka. Zahvaljujući tom pragmatičnom i milosrdnom rješenju, turbinskom je rabinu dopušteno da kćer imenom Finkel, poznatu kao Arijadna, sahrani na ţidovskom groblju. Napokon kraj postelje u mimohodu prođe sluţinčad, šokirana i zbunjena pojavom svih tih Zidova s uvojcima, u gabardenskim kaftanima i crnim šeširima. Sašenjka je znala da se mora vratiti na posao u boljševičkim novinama. Uto se, kao na dani znak, otvoriše vrata i Mendel, koji se nekoliko dana nakon što je Arijadna pucala u sebe bio pojavio svega na deset minuta, šepajući uđe u sobu praćen dvojicom mlađih drugova — snaţnim, stamenim Vanjom Pahcinom, sada odjevenim u koţni kaput i čizme i s pištoljem u koricama, te Satinovom, vitkim, muţevnim Gruzijcem koji je na sebi imao mornarski kaputić i čizme. U odaju što je odisala po truleţi unesoše dobrodošli dah novog doba. Mendel je na sebi imao dugačak kaput od janjeće koţe i radničku kapu sa šiltom. Pribliţi se postelji, na tren se hladno zagleda u sestrino lice, odmahnu glavom, a onda kimnu roditeljima što su jecah. »Mama, tata!« reče dubokim glasom. »Ţao mi je.« »Je h to sve što nam imaš reći?« zapita Miriam kroz zavjesu od suza. »Mendele?« »Dosta si vremena ovdje potratila, drugarice Zeidin«, Mendel otresito reče Sašenjki »Noćas je na Finski kolodvor stigao drug Lenjin. Imam posla za tebe. Pokupi svoje stvari. Idemo.« »Ĉekaj, druţe Mendele«, mirno reče Vanja Palicin. »Djevojka je izgubila majku. Ostavimo joj vremena da se snađe.« Mendel zastade. »Imamo posla koji treba obaviti, a boljševici ne mogu i ne trebaju imati obitelj. Ah, ako ti tako kaţeš...« zastade osvrnuvši se prema roditeljima i pokojničinoj postelji »I ja sam izgubio sestru.« »Ja ću dovesti drugaricu Snjeţnu Lisicu«, reče Vanja Palicin. »Vas dvojica samo pođite.« Satinov triput poljubi Sašenjku i zagrli je — na kraju krajeva, ipak je on Gruzijac, dosjeti se ona.

KIKA

»Ţalujte koliko god budete trebali«, reče Satinov pošavši za Mendelom kad ovaj othrama iz sobe. Izgledalo je kao da Vanja Palicin, onako krepak u koţnoj odjeći i s koricama za pištolj, ne spada u ovaj profinjeni budoar, no Sašenjka je cijenila njegovu podršku. Vidjela je kako smeđim očima prelazi po sobi i zamišljala kako li ovaj seljak i radnik doţivljava dekadentne znake kapitalizma: haljine i dragulje, industrijalca Zeidina što ničice jeca, otmjenog doktora u pelerini, pripitog bonvivana Gideona, sluţinčad u

suzama i rabina. Vanja očiju nije skidao s poljskih Ţidova što su lelekali! Sašenjki je godilo što se moţe bar nečemu nasmiješiti. »Ĉitala sam o sjedenju kraj pokojnika u Ĉehovljevim pričama«, reče mu potiho, »ali nikad nisam shvaćala da to tako nalikuje na kazalište. Svatko u tome ima svoju ulogu.« Vanja samo kimnu, a onda potapša Sašenjku po ramenu. »Nema ţurbe, drugarice«, prošapta. »Ĉekat ćemo te. Isplači se kako valja. Onda pođi i umij se, lisičice«, reče Vanja, a njegova je njeţnost bila to dirljivija što je sam bio tako krupan. »Vratit ćeš se za pogreb, ah sad nas vani čeka auto. Odvest ću te u Kšesinskinu palaču. Ĉekam te u prizemlju.« Sašenjka posljednjim brzim pogledom obuhvati sobu i obitelj poţeljevši im u sebi zbogom. Pribliţi se postelji i poljubi majčino čelo. Opet se rasplaka, a i u Vanjinim očima opazi suze. »Vanja, pričekaj. Odmah dolazim«, reče Sašenjka, a glas joj se slomi dok je natraške izlazila iz sobe. 39. Sutradan u podne, u sjaju svilom presvučenih zidova modernistički uređene Kšesinskine palače, gdje je balerina Matilda nekoć primala obojicu ljubavnika Romanov, sjedila je Sašenjka na prvom katu, za pisaćim strojem marke Underwood postavljenom na uredni drveni stol. Na sebi je imala bijelu bluzu, do grla zakopčanu, dugu smeđu vunenu suknju i udobne polučizmice s vezicama. Nije bila sama u tom predsoblju. Još su tri djevojke, od kojih su dvije nosile naočale, sjedile za pisaćim stolovima stalno se okrećući da bace pogled na vrata. Ljudstvo su u palači činili naoruţani crveni gardisti, zapravo radnici opremljeni dijelovima raznoraznih odora, a zapovijedao im je sam Vanja. Vanja je večer prije toga Sašenjku odveo da nešto na brzinu pojedu, a poslije je odvezao kući. Ujutro je, prvi i zadnji put u ţivotu, otišla u sinagogu izgrađenu u maurskom stilu u Ljermontovskoj (čiju je

KIKA

izgradnju platio njezin otac), a onda gledala kako joj majku pokapaju na ţidovskom groblju, gdje su se ona, njezin otac i stric Gideon utopili u moru ţidovskih ţalobnika sa širokim šeširima i kaputima, potpuno odjeveni u crno, osim bijelih resa na molitvenim šalovima. Vanja ju je preklinjao da uzme još jedan slobodan dan, ali mu je ona odvratila da je zbog majke u ţivotu izgubila već i previše dana pa se poţurila vratiti u novi ured da se ondje upozna s novim šefom. Kako bi itko od mladih ljudi mogao ţeljeti da bude ma gdje drugdje na svijetu do ovdje, u ovoj balerininoj palači, talioničkoj peći revolucije, povijesnom središtu pozornosti? Za svojim je stolom Sašenjka iz prizemlja čula uzbuđeni ţagor. Sastanak u plesnoj dvorani kojem je prisustvovao cijeli Centralni komitet trebao je svaki čas završiti. Upravo se tad otvoriše vrata dvorane, a zvuk smijeha i glasovi te bat čizama po stubištu stadoše se primicati. Sašenjka i ostale tri djevojke ispraviše se na stolcima, popraviše bluze i još jednom sloţiše na mjesto tintarnice i bugačicu. Vrata od dimljenog stakla naglo se otvoriše. »E, Iljiču, ovo je tvoj novi ured. Pomoćnice već čekaju na tebe, spremne da se bace na posao.« U sobu uđe Mendel s drugom Zinovjevom, Ţidovom zapuštena izgleda u kaputiću od tvida i s čupom kovrčave kose, te Staljinom, malenim, ţilavim, brkatim Gruzijcem obučenim u mornarički kaputić i vrećaste hlače uvučene u meke čizme. Zaustaviše se kraj Sašenjkina stola. Zinovjevljeve nemirne oči preletješe preko njezinih prsa i suknje, a drug Staljin očima joj se boje šarenog meda uz lagan smiješak ispitivački zagleda u lice. Zgodan je način na koji Gruzijci promatraju ţene, pomisli ona. Muškarce kao da je nosio val energije i entuzijazma. Zinovjev je vonjao po konjaku, Staljin zaudarao na duhan. U lijevoj je ruci nosio ugašenu lulu, a u kutu usana visjela mu je zapaljena cigareta. Svi se okrenuše kad u sobu banu nizak, zdepast čovjek, ćelava i izbočena čela i uredne crvenkaste brade, u vrlo burţujskom odijelu s prslukom, te s kravatom i dţepnim satom. U jednoj je ruci drţao polucilindar, u drugoj smotanu gomilu novina, a govorio je nezaustavljivo i promuklo glasom dobro obrazovana čovjeka. »Dobar posao, druţe Mendel«, reče Lenjin ţmirkavim, kosim očima gledajući u Sašenjku i ostale. »Sve ovo lijepo izgleda. Gdje je moj ured? A, da, tamo, malo dalje.« Pisaći je stol bio spreman — papir, tintarnica i telefon. »Mendele, koja je od ovih tvoja nećakinja, ona koja je išla u Smolni?«

KIKA

»Ja, druţe!« reče Sašenjka ustavši i umalo se naklonivši. »Drugarica Zeidin.« »Boljševik iz Smolnog, ha? Zbilja ste se svakog jutra morale klanjati pred caricom? Nego, mi predstavljamo radnike cijelog svijeta, ali nemamo predrasuda prema pristojnom obrazovanju, jel tako, drugovi?« Lenjin se raspoloţeno smijao koračajući prema dvokrilnim staklenim vratima svojeg ureda, a onda se naglo okrenu, više se ne smiješeći. »Dobro, moje dame, od sada radite za mene. Nećemo čekati da nam vlast padne u krilo. Sami ćemo preuzeti vlast i neprijatelja smrviti u prašinu. Treba da budete na raspolaganju za rad u svako vrijeme. Ĉesto ćete morati i prespavati u uredu. Organizirajte se u skladu s tim. U uredu nema pušenja!« Uperi prst u Sašenjku. »U redu, dođite, drugarice Zeitlin. Počet ću s vama. Moram izdiktirati jedan članak. Idemo!«

Drugi dio Moskva, 1939. 1. Prašina se podignu oko limuzine dok je Sašenjka gledala svojeg muţa kako iskače iz auta poput zabavljača iz oblaka dima. Na sunčevoj svjetlosti bljesnuše uglačane čizme, sijevnu pištolj s bjelokosnim drskom i zablistaše skrletne pruge kojima je na ovratniku bila ukrašena dobro izglačana plava dolamica. »Evo me«, povika Vanja Palicin prema verandi gdje je ona stajala, usput domahujući vozaču da otvori prtljaţnik. »Sašenjka, dovedi djecu. Reci im da je tata stigao! Imam nešto za njih. A i za tebe, dušo!« Sašenjka je do tada leţala na sofi na drvenoj terasi u njihovoj kući na selu, pokušavajući pročitati probne otiske za časopis. Prizemnu vilu na bijelim stupovima blizu Moskve na prijelazu stoljeća sagradio je neki naftni nabob iz Bakua. Vrući joj je vjetar nad glavom pronosio val poput pera lakog cvata. Jabukova i breskvina stabla u voćnjaku bila su se gusto osula kremkastim laticama, a na verandi je mirisalo po jasminu, zumbulima i kozjoj krvi. Preko ograde susjedne đače s pucketave je ploče tenor

KIKA

Kozlovski pjevao ariju Lenskoga iz Evgenija Onjegina, a nečiji mu se muški glas svesrdno pridruţivao. Već je neko vrijeme bila vani pa se zateče kako i sama pjevuši istu ariju. Sinčić Karlo, star tri i pol godine, sjedio joj je u krilu i nije joj dopuštao da išta pročita, koliko je bio zahtjevan i zaigran. Zapravo mu je ime bilo Karlmarks, no kako je u doba Španjolskog građanskog rata, kad je Sašenjka svakodnevno nosila beretku, tek bio prohodao, ime mu je dobilo romanski oblik. »Karlo, moram ovo pročitati. Nađi Snješku i igraj se s njom ih reci Karolini da vam pripremi nešto za jelo!« »Ne«, reče Karlo visokim glasom. Bio je on jedar, smeđokos dječačić, široka, no već zgodna lica s jamicama na obrazima, a stalno ju je ljubio po licu. Gradom je nalikovao na medvjede mladunče, ali je uporno naglašavao da je zec. »Hoću biti s mamom. Vidi, mamočka, gladim te!« Sašenjka se zagleda u sina, u njegove krasne smeđe oči, pa mu uzvrati poljubac. »Lomit ćeš ti srca, Karlo, medvjediću moj!« reče. »Ja nisam medvjeđe mlado, mama, ja sam zekonja!« »U redu, tovariš Zajka«, reče ona. »Ti si moj najdraţi drug Zekonja na...« »... cijelom bijelom svijetu!« dovrši on umjesto nje. »A ti si moja najbolja prijateljica.« Tada začu poskakivanje automobila po prilaznom putu. »Evo tate«, reče Sašenjka uspravivši se na počivaljci. »Otvori vrata!« vikao je vozač. »Odmah stiţem«, začu nekog muškarca kako mu odgovara. Prepoznade taj glas. Bio je to netko od posluge, stari Kozak zaduţen za konje. Vrata se na kolnom ulazu širom otvoriše. Kroz njih se vidjela straţarnica na kraju općinske ceste, a kraj nje likovi u plavoj uniformi. Nisu zapravo čuvah njezinu kuću — Vanja je doduše bio prilično vaţna osoba, ali su i neka velika imena — Molotov i Zdanov, obojica članovi Politbiroa, kao i maršal Budjoni i ujak Mendel, stanovali niţe u istoj uličici. Automobil, zeleni ZiS, baziran na američkom lincolnu, s dugačkim poklopcem motora i elegantnom karoserijom, ljuljuškajući se prođe kroz vrata uz dahtanje škripavog ovjesa. U prolazu podiţe oblake prašine krivudajući između kokoši, pataka i pasa što su na njega lajali. Dječji poni, privezan kraj ulaza, ravnodušno ga je promatrao. »Vidi, druţe Zekonja, stigao je tata!« »Ja hoću ljubiti samo mamicu!« navaljivao je Karlo, ali svejedno skoči sa Sašenjkina krila i odjuri zagrliti oca. Niz drvene stube Sašenjka pođe za njim. »Baš si nas ugodno iznenadio, Vanja! Mora da se kuhaš u tim čizmama!«

KIKA

No, nošenje je čizama za pisaćim stolom, čak i usred ljeta, a u moskovskoj je ravnici tog svibnja bilo vruće, bilo više uvjetovano vojničkim mačizmom među boljševicima nego korisnošću ih udobnošću. Drug Staljin nosio je čizme u svakoj prilici. Karlo se baci Vanji u zagrljaj. Otac ga podiţe uvis i stade ga vrtjeti ukrug. Karlo je cičao od veselja. »Kako je bilo na paradi?« zapita Sašenjka promatrajući sina i oca, međusobno toliko slične. »Nedostajala si nam na počasnoj tribini«, odvrati joj muţ. »Novi su avioni prekrasni. Vidio sam Mendela, a i svog novog šefa s njegovim Gruzijcima. Satinov je rekao da će kasnije doći...« »Dogodine ću se pokušati bolje organizirati«, obeća mu. Bila je Karolini dala slobodno jutro da ode na paradu, ali se dadilja već bila vratila. Prije bi Sašenjka ţalila što propušta smotru na Crvenom trgu kojom se demonstrira sovjetska moć, uz redove udarnika, vojnika i gimnastičara u veličanstvenim uniformama, kao i razmetanje avionima i tenkovima. Moć sovjetske armije ispunjala ju je ponosom zbog postignuća od 1917. godine, a uţivala se i pozdravljati s rukovodiocima što su sjedili kraj nje na počasnim sjedalima. No, ove je godine radije ostala s djecom u dači. »Hoće li stric Herkul doći danas na zabavu?« pitao je Karlo. »Da se igra sa mnom!« »Papočka kaţe da hoće, ah ćeš ti onda najvjerojatnije već spavati, Zeko.« Vanja steţe Sašenjku oko vitka struka pa joj obuhvati hce krupnim rukama i poljubi je. »Tako si lijepa, dušo«, reče. »Kako se osjećaš?« Ona se izvi iz njegova zagrljaja. »Iscrpljena sam, Vanja, nakon sastanka sa ţenskom grupom i planova za školu i sirotište. A bilo je problema i u tiskari, nekakva idiotska tiskarska greška...« »Ništa ozbiljno?« Sašenjka vidje kako mu se oči stišću pa se poţuri da ga umiri. Bilo je prošlo doba Velike čistke, ali se čak i korektorska greška mogla pokazati opasnom. Vanja i Sašenjka nisu zaboravili sudbinu slagara koji je jednom prilikom napisao Solin (čovjek od soli) umjesto Stalin (čovjek od čelika). »Ne, ne, ništa ni nalik na to, ali su onda Karolini zagorjele piroške, a Karlo je počeo cmizdriti... Sto tu sve ima?« zapita upirući prstom u kutije u automobilu. »Je li to poklon za mene?« zapita Karlo. »Ĉekaj pa ćeš vidjeti«, smijući se odgovori Vanja. Otkopča koţni remen što mu se preko bačvastog prsnog koša spuštao do pojasa i korica za

KIKA

pištolj, pa sve dobaci vozaču Razumu. Zbacivši plavu dolamicu, zavrti je oko glave pa se ispod nje pokazaše bijela košulja i naramenice što su mu pridrţavale plave hlače s crvenim prugama zavučene u čizme. Vrativši se do auta, pomoţe Razumu, obučenom u isto takvu uniformu, da odande izvuče tri velika omota umotana u plavi papir. Razum je bio stari boksač slomljena nosa. Bio je pravi veteran s brazgotinom na desnom obrazu za koju je tvrdio da mu ju je u Građanskom ratu zadao sam general Škuro (premda ga je Vanja zadirkivao da ju je zadobio kad je pijan pao kroz prozorsko staklo). Spustivši dva manja omota pokraj auta, Vanja i Razum polako poniješe treći prema kući. »Papočkal« Snješka, Sašenjkina i Vanjina petogodišnja kćerkica, s ruţičastim jastučićem u rukama i samo u kratkim hlačicama, istrči iz kuće da zagrli oca. Vanja je podiţe u naručje i poljubi u čelo. »Vidi me! Gle ovo, tatice!« reče mašući po zraku svojom najdraţom »prijateljicom«, takozvanom Jastučicom. »Uvijek te gledamo«, odvrati Sašenjka. »Pokaţi tatici kako plešeš s Jastučicom.« Snješka je bila visoka za svoju dob, vitka i vrlo bljedoputa, po čemu je i dobila nadimak, plavih očiju i ruţičastih usana. Sašenjka uopće nije mogla vjerovati da su ona i Vanja uspjeli stvoriti tako krasno stvorenje, premda je djevojčica pomalo nalikovala na njezina oca, bivšeg čovjeka Samuila Zeidina, bivšeg baruna, bivšeg krvopiju. Sašenjka osjeti nagao ubod tuge i morade se zapitati gdje li joj je sad otac. Nitko nije znao je h još među ţivima, a boljševik ne postavlja pitanja. Snješka stade visoko zabacivati noge, mašući jastučićem i poskakujući kao ţdrijebe. »Vidi, papočka, vidi moj jastukoples!« Izvede do kraja luckasti ples koji je uvijek završavao s »Iju-ju, iju-ju, iju-iju-iju-ju!« Sašenjka zapljeska. Vanja se nasmija. U njegovim očima ona nije mogla pogriješiti. »Vidi!« pokaza Snješka prstom na skrletnog leptira i toboţe poletje za njim, mašući rukama kao krilima. »Još ćeš ti dospjeti u Boljšoj!« reče Vanja. »Kao narodna umjetnica!« Snješka potrča natrag k ocu, poskakujući gore-dolje sa ţivahnošću koju je on kod nje silno volio pa je opet podiţe uvis. Bio je tako visok da su joj noge bile daleko od da. »Sto si danas radila, Snješkice?« »Nisam ja Snješkica. Pokaţi nam poklone,papočkal«

KIKA

»Onda Volja.« Volja joj je bilo pravo ime koje je značilo »sloboda«, ali i »volja«, u znak počasti Narodnoj volji, staroj revolucionarnoj grupi. Još jedno dobro revolucionarno ime, razmišljala je Sašenjka, obzirno ih promatrajući. Znala je koliko je sretna što je u ovim čeličnim vremenima borbe, kada njeţnost među rukovodiocima nije bila u modi, Vanja tako briţan otac, premda joj je Satinov bio prišapnuo da čak i drug Staljin svake večeri piše zadaću zajedno s kćerkom Svjetlanom. Sašenjka i Vanja bili su pravi sovjetski par, zajedno noseći teret kad god im je to bilo moguće, jer su oboje vrlo naporno radili, a oboje su bili i neuobičajeno privrţeni roditelji. Pa ipak, kako je drug Kaganovič, Staljinov pouzdanik, rekao njezinoj delegaciji iz Komiteta komandantskih ţena: »Odgoj sovjetske djece jednako je vaţan kao i likvidacija špijuna ili borba protiv fašista, a sovjetska ţena treba se brinuti za muţa i djecu!« Kopčata ţena s nosom nalik na kljun i u udobnim cipelama, sijede kose skupljene u punđu, uţurbano dotrča za djevojčicom. »Moraš staviti šeširić, Snješka«, grdila je dadilja Karolina, povolška Njemica koja je i kuhala za njihovu obitelj, »ili ćeš dobiti opekotine od sunca kao Karlo!« Vanja spusti Snješku na zemlju. »Praviljno, vrijeme je za darove«, reče. »Ali, prvo, ovaj veliki paket, to je za vašu krasnu majku.« On i Razum dovukoše glomazni paket na verandu. »Hajde! Otvori ga!« »Mogu ja?« reče Snješka poskakujući gore-dolje. »Mogu ja?« povika Karlo otimajući se majci iz naručja. »Pitajte mamu!« reče Vanja smješkajući se Sašenjki. »To je njen poklon za Prvi maj!« »Jasno da moţete«, reče Sašenjka. »Onda, idemo, drugarice Jastučiće i druţe Zekonjo!« reče im otac. Stadoše trgati papir sve dok se na ţarkom suncu ne pojavi raskošni hladnjak kremkaste boje s dodacima od nehrđajučeg čelika i kromiranim slovima General Electrics preko cijele prednje strane. »Sviđa ti se, dušo?« Sašenjka je bila ushićena. Američki friţider toliko će značiti za njihov ţivot u daći, posebno po ovoj vrućini. Zagrli Vanju koji je pokuša poljubiti u usta, ali se ona lagano izvi pa je on umjesto toga dotače usnama po obrazu. »Hvala, Vanja. Ali, gdje si ga samo uspio nabaviti?« »Pa, dolazi od narkoma — narodnog komesara — zato što dobro radimo, ali mi je rekao da je drug Staljin osobno odobrio popis.«

KIKA

Iza njihovih se leđa posluga — vozač Razum, kozački konjušar Golavati s O-nogama i navoštenim brkom, dadilja Karolina i stari vrtlar Artiom — divila američkom friţideru. No, Snješka i Karlo već su bili navalili na otvaranje drugih omota iz kojih na vidjelo izađoše metalni okvir, kotači, volan... »Bicikl!« kriknu Snješka. »Oh, Snješkice, baš ono što si se nadala da ćeš dobiti za Prvi maj!« reče Sašenjka uhvativši Vanjin pogled. »Ti si zbilja divan tata, hvala ti za sve ovo!« Uze Snješku za ruku. »Snješkice, hajde, zahvali našem nevjerojatnom papočki!« »Nisam ja Snješka. Ja se zovem JASTUĈIĆA! Hvala,papočkal« skoči Snješka ocu u naručje i smjesti se ondje. »Moraš zahvaliti i Partiji i drugu Staljinu!« reče Sašenjka. No, djeca su se već zabavljala pokušajima da zadrţe ravnoteţu na biciklu. »Hvala, druţe Sta...« Snješka zanemari nastavak i krenu u lov za drugim leptirom, dok Karlo pokuša pokrenuti bicikl, ali pade s njega, što dovede do suza, zagrljaja i sladoleda što ga je za utjehu dobio u kući. Oko tri popodne bilo je prevruće da bi ostali vani i negdje je pjevala vuga. U srebrnoj je borovoj šumi što ih je okruţivala sve brujalo zbog proljeća, u blizini su mrmorili glasovi, kucalo se čašama, a konji rzali. Sašenjka se njihala u mreţi za ljuljanje promatrajući Vanju koji je, još uvijek u čizmama i hlačama, ali sada gol do pasa, širokih ramena i mišićav, bio donio alat da na Karlov bicikl doda pomoćne kotače, posluţivši se dijelovima sa starih dječjih kolica. Divila se njegovoj domišljatosti — no, dakako, on je bivši kovinotokar, pravi radnik još od djetinjstva, a sjećala se i onog prvog puta kad ga je srela u sigurnoj kući u Lenjingradu, kad je njoj bilo šesnaest, a njemu malo više od toga. Nije bilo sentimentalnog udvaranja ili srcedrapateljne prosidbe, ponosno pomisli, nikakva burţujskog filistarstva ih trulog liberalizma: previše su bih zabavljeni dizanjem revolucije. Jednostavno su se sloţili da će sklopiti brak pa se čak nisu ni registrirali u matičnom uredu sve dok se vlada nije preselila u Moskvu. Onda je došao i Građanski rat Sašenjka je radila za Partiju i išla na večernje tečajeve u Tehničkoj školi Ona i Vanja zajedno su obilazili po selima radi iznuđivanja ţita od tvrdoglavih seljaka i radi kolektivizacije sitnih posjeda. U Domu Sovjeta stanovali su zajedno s drugim parovima i ništa nisu posjedovali Ne mogu vjerovati, mislila je,

KIKA

da mi se već bliţi četrdeseta. Smolni institut za glupave plemenitašice kao da se dogodio u srednjem vijeku. Susjed s druge strane ograde promijenio je gramofonsku ploču i počeo pjevati uz jednu od lako pamtljivih pjesama Isaka Dunajevskog iz dţez filma Pastir Kosta. »Vanja, moţda će Dunajevski kasnije navratiti na zakusku«., reče Sašenjka. »Zajedno s Utjosovom i nekim novim piscima. Stric Gideon ih dovodi sa sobom. Moţda će čak i Benju Goldena nagovoriti da dođe.« »Koga?« reče on nabravši čelo dok je zatezao matice na vijcima kojima je kotače bio pričvrstio na bicikl. »Pisca čije sam priče o Španjolskom građanskom ratu nedavno čitala«, odvrati ona. Vanja sleţe skupljenim ramenima. Sašenjki je bilo krivo što njega malo više ne zanimaju pjevači, pisci i filmske zvijezde. Nju su zanimah, a zašto i ne bi? Vanja je jednom rekao da je »to sve bučna gomila nepouzdanih elemenata, a tvoj stric Gideon je najgori«. Znala je da su Vanji draţi ljudi iz Partije i vojske, ali su oni često bih tako kruti i suhoparni, a nakon Velike čistke bilo je još i gore. Osim toga, ona je bila urednica, a njezin su časopis čitale ţene svih »odgovornih radnika«, kako su se rukovodioci nazivali. Posao joj je bio da poznaje slavne zvijezde. »Pa, dolazi i Satinov, a isto tako i ujak Mendel ako se tebi razgovara o politici«, odgovori mu. »Koliko si ljudi pozvala?« reče on provjeravajući ravnoteţu bicikla. »Ne znam«, odgovori ona sanjarski. »Ovo je velika kuća...« Dača je bila nedavna stečevina, a ponekad su zvukovi i mirisi u njoj i nesvjesno podsjećali Sašenjku na Zemblišino, ladanje obitelji Zeitlin gdje ju je Mendel svojedobno upoznao s marksizmom. Sašenjki i Vanji dača je ustupljena prije godinu dana, u ljeto 1938., kada im je dodijeljen i stan u Granovskoj ulici, kao i vozač. Ĉistka u Partiji bile su brutalan i krvav proces. Mnogo ih nije prošlo kušnju pa su otpali, osuđeni na smrt, odnosno na najveću kaznenu mjeru, sluţbenim rječnikom rečeno. Pokazalo se da su neki od Sašenjkinih najstarijih prijatelja i poznanika izdajice, špijuni i trockisti. Nikada prije toga ruje shvatila da većina među njima nosi masku, pretvarajući se da su dobri komunisti, a zapravo su bili fašisti, saboteri i izdajice. Kad su toliki drugovi nestali u »stroju za mljevenje«, kako se taj postupak nazivao, Sašenjka je, kao i svi njezini prijatelji, uklonila njihove likove iz obiteljskog foto-albuma izgrebavši im lica na fotografijama. Ĉak su i ona i Vanja doţivljavah uznemiravanja, premda su se bili potpuno prepustih ekstazi revolucije. I brak im je bio komunistički zasnovan. Sašenjki i Vanji

KIKA

zajednička je bila vjera u Partiju, a za njih je ta vjera bila sve. Imah su mnogo toga zajedničkog premda su, pomisli iznenada, razlike u onome što ih je zanimalo postale izraţenije što su bivali stariji. No, s Velikom je čistkom sada gotovo, opet mogu mirno disati. Zemlja je jedinstvena i pripravna za skori rat protiv Hitlerovih fašista. Vanja se uspravi i pozva Snješku koja dotrči iza ugla, zajedno s malim Karlom koji ju je pokušavao sustići. »Bicikli su vam gotovi.« Podiţe kćer na sjedalo. »A sad polako, drugarice Jastučiće, samo lagano, ne prebrzo, noge na pedale, sad okreni pedale...« »I ja«, oglasi se Karlo. »Ĉekaj, Karlo, oh, Karlo... Bez brige, medvjediću, drţim te!« »Ja sam zeko, papočkal« srdito povika dječačić Roditelji se nasmijale. »Mamice, ne smij se tako šašavo!« Sašenjka se osmjehnu, srca puna ljubavi prema sinčiću. Ne mari što je bezobrazan prema njoj, samo da ne bude takav prema ocu koji je lako raspaljive ćudi. »Oprezno, Zeko«, doviknu. No, bilo je prekasno. U očajničkoj ţelji da sustigne sestru, prebrzo je krenuo, naglo skrenuo da izbjegne pile pa je pao s bicikla. »Hoću mamicu!« jecao je. Sašenjka ga opet podiţe na ruke, na što on isti čas prestade plakati i zatraţi da opet sjedne na bicikl. »Vidi me, vidi me,papočka i mamomčkal« I opet se otisnu. »A kad te to ne gledamo?« njeţno otpovrnu Sašenjka. Osvrnuvši se uokolo, vidje da je Snješka već ovladala voţnjom na biciklu. Likujući, djevojčica skoči na zemlju i plešući se udalji, mašući jastučićem. »Praviljno, prevruće je, a ja sam gladan«, najavi Vanja. »Bome je uţeglo. Hajde, smjesta svi u kuću!« 2. Sat vremena kasnije, prekriţenih nogu sjedeći na podu, Sašenjka se u dječjoj sobi igrala s djecom u blizini Crvenog kutka u kojem su veliki plakati prikazivali Staljina i Lenjina, a obiteljski radio s gramofonom stajao u lakiranom hrastovom kućištu. Ĉula je Razuma i Vanju kako u laminji raspravljaju o nogometnoj utakmici između moskovskog Dinama i Spartaka. Dinamo Moskva igrao je uţasno. Spartak je napravio prekršaj protiv moskovskog napadača, tako da su ovoga s terena iznijeli na nosilima, ali sudac nije isključio Spartakova igrača. »Moţda je sudac saboter!« šalio se Razum. »Ili mu moţda trebaju nove naočale!«

KIKA

Prije šest mjeseci nitko se ne bi smijao u vezi sa saboterima, razmišljala je Sašenjka, pa čak ni sa saboterima u nogometu. Ljude su hapsili i streljali i za manje od toga. Sjetila se kako je upravitelj moskovskog ZOO-a zatvoren zbog trovanja sovjetske ţirafe i kako je neki učenik iz Školske 118 blizu njihova stana u Moskvi uhapšen zbog toga što je bacio strelicu koja je slučajno pogodila Staljinov plakat. Kad god bi uhapsili nekoga od njihovih prijatelja, Vanja bi zatvorio kuhinjska vrata (tako da djeca ne čuju) i šaptom izgovorio pojedino ime. Ako je u pitanju bio netko poznat, kao Buharin, jednostavno bi slegnuo ramenima. »Neprijatelj je svugdje.« Ako je pak posrijedi bio dobar prijatelj s kojim je, na primjer, provodio praznike u Sočiju, nju bi to smelo i zabrinulo. »Organi sigurnosti sigurno nešto znaju, ali...« »Uvijek postoji razlog«, rekao bi on. »Znači da je to nuţno.« »Iza kakvih se maski sve ljudi ne kriju! Da ne povjeruješ kako su zli ti naši neprijatelji. Snješka je baš trebala otići do njih da se igra s njihovom djecom...« »Otkazi Snješkin posjet«, oštro bi rekao, »i nemoj ići k Eleni! Oprez!« Poljubio bi je u čelo i o tome se više nije govorilo. »Revolucija se ne moţe voditi u svilenim rukavicama«, rekao je drug Staljin i Sašenjka je to sebi svakodnevno ponavljala. No, sad je drug Staljin na 18. kongresu rekao da su narodni neprijatelji uništeni. Jeţov, ludi šef tajne policije, smijenjen je i uhapšen zbog svojih ekscesa, a s Lavrentijem Berijom, novim narkomom NKVD-a, vratile su se pravednost i umjerenost. Muškarci su se, dok su im glasovi pod utjecajem piva i vrućine postajali sve nerazgovjetniji, od srca smijali golu što ga je Vanja bio postigao za njihov amaterski nogometni klub. Sašenjka nije mogla shvatiti zašto bi itko htio raspravljati o nogometu. Uzdahnu. Ona i Vanja bih su potpuna suprotnost jedno drugom: on — radnik seljačkog podrijetla, ona — burţujski odgojena intelektualka. No, svatko zna da se na suprotnosti gradi dobar brak, a ona ima ljubaznog, uspješnog muţa, dvoje krasne djece, vozače, aute, ovu idiličnu daču — a sad i američki hladnjak. Karolina je na verandi počela postavljati veliki stol za ranu prvomajsku večeru. Sašenjka koja je za Prvi maj uvijek priređivala zabavu, bila je unaprijed promislila o današnjoj večeri, kao i o gostima. Stric Gideon dovest će svoje prijatelje bećare i predloţiti nekog neprikladnog, pretpostavljala je. Uto nastade cika. Karlo je bio Snješki oteo voljeni jastučić pa je ona utrčavala za njim u dnevni boravak, a onda opet odande istrčavala i oboje su jurcah oko Crvenog kutka i pritom umirali od smijeha.

KIKA

Sašenjka izađe na verandu pjevušeći melodiju jedne od pjesama Ljubovi Orlove. Zastade, potresena zastrašujućim napadajem sreće. Stoji na strani povijesti. Zahvaljujući kolosalnim postrojenjima za proizvodnju čelika i tisućama aviona i tenkova, sovjetska je snaga velika. Druga Staljina svi vole i dive mu se. Koliko li je mnogo toga Partija postigla! U kako radosnim vremenima ona sama ţivi! Što bi djed, turbinski rabin, vjerojatno još uvijek na ţivotu u New Yorku, rekao o ovoj njezinoj vrtoglavoj sreći? »Ne kušaj sudbinu.« Tako su uvijek glasile njegove opomene — sve one besmislice o urokljivom oku, dibucima i golemima. No, to je bilo obično srednjovjekovno praznovjerje! Toliko toga treba proslaviti. »Imamo li votke?« doviknu ona Vanji. »Imamo, a i sanduk gruzijskog vina u prtljaţniku.« »Daj, natoči mi čašu! I stavi Utjosovljev dţez tango na gramofon.« Djeca i muţ pridruţiše joj se na verandi. Vanja podiţe Snješku uvis i toboţe poče s njom plesati kao da je već odrasla. Sašenjka uhvati Karla i zaplesa s njim pjevušeći uz glazbu. Ona i Vanja u istom trenu okrenuše djecu naglavce, a onda ih opet naglo podigoše. Djeca su cičala od radosti. Koliko drugova i drugarica pleše s djecom ovako kao mi, pomish Sašenjka. Većinom su previše otupjeli za nešto takvo. 3. Sunce se spuštalo oblijevajući vrt svjetlošću boje jorgovana koja je Moskovljane uvijek navodila na misli o minulim ljetima u daći. U sedam sati započe zabava i prvi, kao što je Sašenjka bila predvidjela, stiţe stric Gideon, vodeći sa sobom nekolicinu prijatelja — glasovite dţez pjevače Utjosova i Cefermana, a uz njih i Mašu, namrgođenu mladu glumicu iz Malog teatra koja mu je bila posljednji ulov. Gideon, ne više mlad, ali još uvijek čvrst i neuništiv, bio je jednako bezočan kao i dvadeset godina ranije. Na sebi je imao seljačku rubašku i plavu beretku koju je donio iz Pariza, poklon, govorio je, od prijatelja Picassa... ili moţda od Hemingwaya? Tvrdio je da sve poznaje — balerine, pilote, glumce i pisce. Sašenjka se na strica oslanjala da joj Prvog maja uvečer u kuću dovede te blistave umjetnike. Ujak Mendel koji se kuhao u zimskom odijelu i kravati i njegova ţena Nataša, debeljuškasta Jakutkinja koju je Sašenjka pamtila iz dana prije revolucije, stigoše u zakazani sat sa zgodnom kćerkom Lenom, studenticom koja je od majke bila naslijedila kose oči i jantarnu koţu.

KIKA

Mendel se s Vanjom smjesta upusti u raspravu o vanjskoj politici: »Japanci traţe sukob«, reče. »Molim te, prestani s tom politikom«, reče Lena udarivši nogom o zemlju. »Ne znam o čemu bih drugom govorio, slatkice«, svojim joj se rezonantnim baritonom usprotivi otac. »Točno tako!« povika kći. Kolni su prilaz uskoro zakrčili vozači u ZiS-ovima, bjuicima i linkolnima koji su se pokušavali parkirati uz rub travnjaka pa je Sašenjka zamolila Razuma da tu uvede malo reda. Razum, onako mrtav pijan, uze vikati, pokazivati prstom i udarati šakom po krovovima automobila, no na kraju stade votkom opskrbljivati ostale vozače i organizirati zabavu na ulaznim vratima u dvorište. Prometna guţva postade još gora, a vozači su, na Sašenjkino veselje, pjevali sočne pjesmice. Pripiti Razum bio je zaštitni znak njezinih zabava. U kući Sašenjka pozva goste da se posluţe jelom poslaganim na stolu. Svi natrpaše tanjure raznim zakuskama: piroškama, blinima, dimljenom haringom i jesetrom, telećim kodetima. Pili su se votka, konjak, vino i krimski šampanjac. Nije bilo lako, no ona je u tome uţivala, posebno u susretu s Gideonovim novim prijateljima umjetnicima. »Znači, to je tvoja nećakinja, Gideone«, reče Len Utjosov, dţez pjevač iz Odese, nikako joj ne ispuštajući ruku. »Kakva ljepotica! Očaran sam. Hoćete li ostaviti muţa i poći sa mnom na turneju po Dalekom istoku? Ne? Rekla je ne, Gideone. Sto ću sad?« »Nama se sviđaju vaše pjesme«, reče Sašenjka uţivajući u njegovoj paţnji i zadovoljna što je obukla ovako lijepu ljetnu haljinu. »Vanja, daj nam na gramofonu zavrti Lenovu ploču.« »Zašto vrtjeti ploče«, povika Gideon, »kad moţeš zavrtjeti njega?« »Budi pristojan, striče, ih ćeš prati suđe«, zadirkivala ga je Sašenjka sklanjajući iza uha gustu smeđu kosu s crvenkastim pramenovima, odrezanu do ramena. »Zajedno s Karolinom?« zagrmi on. »Zašto ne? Volim ih svih vrsta i veličina!« Vanja zatraţi tišinu pa nazdravi Prvom maju i »našem dragom drugu Staljinu«. Kad je svjedo oslabjelo, Utjosov poče prebirati po pijaninu, a onda mu se pridruţi i Ceferman pa su uskoro zajedno pjevali pjesme iz odeske tamnice. Ujak Gideon pratio ih je na bajanu, vrsti harmonike. Pijanist iz Hudoţestvenog teatra svirao je na pijaninu, dok se pisac Isak Babelj, čvrste građe, ali nasmijanih očiju iza okruglih naočala i punih usta,

KIKA

obijesno iskrivljenih od nestašnosti, naslanjao na pijanino i promatrao ga. Tamo gdje je Babelj, rekao je Gideon, tamo je zabava. Sašenjki su se svidjele njegove priče iz knjige Crvena konjica i divila se njegovom načinu gledanja na stvari oko sebe. »Babelj je naš Maupassant«, rekla je Vanji kad ih je došao pogledati no on je slegnuo ramenima i vratio se u radnu sobu. Ona je ostala s glazbenicima, drţeći na rukama Karla kojem je bilo dopušteno da dugo ostane budan, pa je pjevala zajedno s njima, a muškarci su se pravili da pjevaju za nju, dok je Snješka plesala okolo po sobi u ruţičastoj svečanoj haljinici dugonoga poput mladog ţdrebeta i mašući svojim neizbjeţnim pratiocem. Dok su prljave pjesme1 s Crnog mora lebdjele nad dačom, Sašenjkini su gosti — pisci u vrećastim krem odijelima, brkati partijci u prikladnim bijelim dolamicama, kačketima i širokim hlačama, jedan pilot u uniformi (jedan od »Staljinovih orlova«), glumice namirisane parfemima Coty i u nisko rezanim svilenim haljinama u Schiaparelhjevu stilu — razgovarali i pjevali, pušili i očijukali. Prvomajske su proslave započinjale paradom na Crvenom trgu i završavale sovjetskim bakanalijama, od vrha pa nadolje. Negdje je u ovom času revoluciji nazdravljao čak i drug Staljin zajedno s drugovima. Od Vanje je Sašenjka čula da iza Mauzoleja na Crvenom trgu uvijek postoji mjestašce za piće i zakuske, nakon čega rukovodioci cijelo poslijepodne provode na ručku kod maršala Vorošilova, a onda do sitnih sati pijančuju u nekoj dači u predgrađu. Lagano opijena šampanjcem i još uvijek napeta zbog ushita koji je u njoj izazivao nelagodu, Sašenjka se zaputi u vrt i spusti u mreţu za ljuljanje razapetu između dva kvrgava jabukova stabla. Pjevušila je maloprijašnje pjesme, promatrala djecu i njihala se amo-tamo dok se pripiti svijet malčice vrtio. »Sašenjka.« Bila je to dadilja Karolina. Karolina se doimala suhoparnom, ozbiljnom i formalnom, ah je ispod tog privida voljela djecu i bila im vrlo privrţena. Sašenjka ju je bila briţljivo odabrala. »Trebalo bi djecu odvesti na spavanje. Karlo je iscrpljen. Još je tako malen.« Sašenjka je vidjela Karla kako, u plavoj pidţami izvezenoj sovjetskim avionima, sjedi u fotelji sanjivo promatrajući glazbenike. Stric Gideon na bajanu je svirao za Snješku, uzvikujući: »Bravo, mala Jastučiće! Hura!« 1 Prljave pjesme (blatnji pesni) — pučke pjesme, često baladesknog tona, s tematikom koja obuhvaća sve društveno neprihvatljivo i nezamislivo, od spolnosti i psovke do pijančevanja i razbojništva, a neke su od njih doţivjele i diskografsku obradu — (nap. prev.).

KIKA

»Jastu-jastu-jastučica pleše sad uz svojeg strica«, pjevala je djevojčica, izgubljena u vlastitom svijetu. »Iju-ju, iju-ju, iju-iju-ju!« »Hvala, Karolino«, reče Sašenjka.. »Za minutu ćemo ga staviti u krevet. Tako se dobro zabavljaju.« Vrijeme za odlazak na spavanje djeci je već odavno bilo prošlo, no kad budu stariji, imat će se čime hvaliti. »Slušali smo Utjosova i Cefermana kako zajedno izvode prljave pjesme. Da, i to 1939. godine, za vrijeme druge petoljetke i u radosnom razdoblju nakon velikog zaokreta, nakon kolektivizacije i duge borbe, u našoj dači!« Ĉestitala je sama sebi na uspjehu ove soareje. Zašto zapravo svi dolaze u njezinu kuću? Zato što je urednica? Ona je »sovjetska kulturna ţena«, dobro poznata po partijnosti, striktnom pristajanju uz partijske nazore. Zato što je muškarci drţe privlačnom? Nikad se oko mene nije dizalo toliko prašine, pomisli, a bilo joj je drago što je obukla bijelu lanenu ljetnu haljinu u kojoj su joj se suncem opaljena ramena lijepo isticala. A tu je, dakako, bila i privlačna snaga moći što je ima njezin muţ. Sve pisce to fascinira! Uto se mreţa tako snaţno zanjiha da Sašenjka umalo što ne ispade iz nje. »Tu se znači krije drugarica urednica časopisa Sovjetska ţena i vođenje proleterskog kućanstva«, zapjevuši podrugljivi glas iza njezinih leđa. »Prepali ste me tim svojim šuljanjem«, reče ona kroz smijeh, okrećući se u mreţi da vidi tko ju je to zaskočio iz zasjede. »A prema drugarici urednici trebali biste se odnositi sa sovjetskim respektom! Uostalom, tko ste vi?« zapita i sjede u mreţi, ugodno ošamućena od šampanjca. »Niste me pozvali«, reče muškarac, »ali svejedno sam došao. Već sam prije čuo o vašim zabavama. Svi na njih dolaze. Ih gotovo svi.« »Hoćete reći da sam vas stalno zaboravljala pozivati.« »Upravo tako. Ali, mene je teško uhvatiti.« »Ne čini mi se da ste pretjerano srameţljivi. Niti da vas je teško uhvatiti.« Bilo joj je drago što je stavila parfem Coty. »Zašto ste onda uopće došli?« »Imate pravo triput pogađati tko sam.« »Rudarski inţenjer iz Juzovke.« »Ne.« »Pilot heroj, jedan od Staljinovih orlova?« »Ne. Imate još samo jedan pokušaj.« »Značajni aparatčik iz Tomska?« »Stavljate me na muke«, prošapta on. »No, dobro«, reče Sašenjka, »Benja Golden, pisac Zločesti stric Gideon rekao mi je da vas je pozvao. A meni se sviđaju vaše španjolske priče.«

KIKA

»Joooj, hvala«, reče on na engleskom, ah s američkim naglaskom. »Uvijek sam zapravo ţelio pisati za Sovjetsku ţenu i vođenje proleterskog kućanstva. Jedna od mojih ţivotnih ambicija.« »Sad mi se rugate«, uzdahnu ona, svjesna koliko uţiva u razgovoru s ovim neobičnim muškarcem. »Ali, za jesen trebamo prilog na temu >Priprema čokoladnih kolača Sretno djetinjstvo i slatkiša Sovjetski Savez — ukusna i hranjiva jela za sovjetsku obitelj <. Ih, ako vam se to ne sviđa, što mislite o tisuću riječi o novom parfemu Crveni trg koji proizvodi Kozmetička zaklada drugarice Poline Molotove? Nemojte se smijati — ozbiljna sam.« »Ne bih se usudio. Ovih dana nitko se ne smije, a da prvo o tome ne promisli, posebno ne kad je riječ o mirisu drugarice Poline koji, kao što to zna svaka sovjetska ţena, znači revoluciju u parfemskoj borbi.« »Ali, vi se obično bavite ratovima«, istaknu Sašenjka. »Mislite li da bi se Benja Golden za promjenu mogao pozabaviti zaista ozbiljnom temom?« »Vaše su teme pravi izazov, drugarice urednice«, odvrati Benja Golden, »a znam da siroto piskaralo ne biste zafrkavah.« »Siroto piskaralo, ma nemojte! Priče vam se zbilja dobro prodaju.« Nakratko zašutješe. »Moram li stajati ovdje kao na audijenciji«, zapita Benya mijenjajući temu, »ili smijem sjesti kraj vas?« »Jasno.« Sašenjka se pomače u mreţi. Benja je na sebi imao bijelo odijelo s vrlo širokim mornarskim hlačama i intenzivno ju je promatrao ispod obrva nisko spuštenih nad modre oči prošarane ţućkastim mrljicama. Svijetla mu se kosa bila počela prorjeđivati. Pri sve prigušenijoj ruţičastoj svjetlosti vidjela je da su mu trepavice duge kao u djevojke. Znala je da je podrijetlom Ţidov iz habsburške Galicije, a sjećala se kako joj je majka govorila da su Galicijci umišljeni i nepouzdani, gori od Litvaka — a Arijadna je vjerojatno imala osobnih iskustava i s jednima i s drugima. Nimalo mi se ne sviđa, najednom zaključi, ima u njemu nekakve bezobzirnosti. Zateče se kako pazi na svoje pokrete dok se premještala u mreţi i osjeti razdraţenost zbog načina na koji joj se maločas prišuljao. Nepozvan joj se nametao, a zbog njegove je blizine osjećala pritajenu drhtavicu. »Imam ideju za članak«, reče Benja. »Sto mishte o... Uznemirujući učinak ţenskog mirisa Crveni trg i rublju iz Moskovske krojačke tvornice na promiskuitetne udarnice i Stahanovke u magnitogorskim čeličanama<? To bi im zbilja raspalilo vatru u visokim pećima.« On udari u smijeh, a Sašenjka pomisli kako mora biti pijan da izgovori nešto toliko nezgrapno i opasno.

KIKA

»Uopće mi se ne sviđa ta ideja«, reče trijezno. Ustade, a mreţa se od toga zaljulja. »Sad se ponašate kao ozbiljna boljševička matrona«, zapali on cigaretu. »Bit ću što hoću u vlastitoj u kući. Ovo je bila nesovjetska filistarska šala. Mislim da bi bilo najbolje da odete.« Kao vihor pojuri Sašenjka prema dači, tako bijesna da se sva tresla. Bila se na trenutak opustila, jer su joj glavom zavrtjele njegova slava, prisutnost u njezinoj kući, no sad joj se, zahvaljujući njezinoj partijnosti, pripiti um vraćao na pravi put. Je h se ovaj podrugljivi prostak ovdje našao slučajno ih je poslan da je navuče na filistarsku šalu koja bi mogla uništiti i nju i njezinu obitelj? Zašto su je njegova pijana arogantnost i bezobzirno očijukanje toliko razbjesnili? Zar ne zna kakav poloţaj zauzima njezin muţ? Zbog njezine je zabrinutosti za vlastitu krhku sreću sve ovo u njoj izazivalo još veći nemir. A onda, iskoračivši iz nejasne tame u svjetlo u kući, vidje Karla usnula u velikom naslonjaču kraj pijanina. Izgledao je prekrasno, tako neduţna prćasta nosa i sklopljenih očiju. Snješka je stricu Gideonu sjedila na koljenu pokušavajući mu u usta ugurati krajeve ruţičastog jastučića dok je on s Utjosovom razgovarao o Aleksandru Nevskom, novom Ejzenštajnovu filmu. Gideonova prijateljica glumica, i sama gotovo dijete, sjedila je kraj njih na sofi, razrogačenih očiju slušajući Gideonova glasna razmišljanja o slavnim piscima, lijepim ţenama i dalekim gradovima. »Striče Gideon«, reče Sašenjka. »Opet sam nešto skrivio?« uzvrati on s toboţnjim strahom. »Ne sviđa mi se previše tvoj prijatelj Golden. Radije bih da ode.« Sašenjka uz poljubac podiţe Karla na ruke, pazeći da ga ne probudi. »Idemo, Snješko. Vrijeme za spavanje.« Karolina se kao čarolijom bila pojavila na vratima i sad joj je do-mahivala. »Neću u krevet! Ne idem u krevet«, vikala je Snješka. »Igram se sa stricem Gideonom.« Gideon se pljesnu po bedru. »Ĉak sam i ja morao ići u krevet kad sam bio mah.« Sašenjka najednom osjeti kako je ova zabava i gosti zamaraju. »Ne ponašaj se razmaţeno, Snješkice«, reče. »Danas si dobila krasan dar. Pustili smo te da duţe ostaneš, a sad si umorna.« »NISAM umorna, ma kakvi, a hoću i zagrliti strica Herkula!« Snješka je udarala nogom i pretvarala se da je jako ljuta, što je u Sašenjki izazivalo ţelju za smijehom. Dnevni je boravak bio postavljen pod pravim kutom u odnosu na Vanjinu radnu sobu. Dok je išla prema vratima, Sašenjka opazi

KIKA

muţevljevu kovrčavu prosijedu glavu i bačvasti prsni koš. Još je uvijek bio u plavim hlačama, premda je sada bio obukao omiljenu vezenu košulju. Vanja je sjedio za pisaćim stolom na kojem su bila smještena tri bakelitna telefona, jedan od njih nova narančasta vertuška, aparat za izravnu vezu s Kremljom. Svađao se s ujakom Mendelom, jednim od nekolicine starih boljševika što su 1934. na Kongresu pobjednika izabrani u Centralni komitet i doţivjeli reizbor na 18. kongresu. Golema je većina ostalih iščezla u stroju za mljevenje i Sašenjka je znala da su uglavnom strijeljani. No, Mendel je preţivio. Raspravljah su o dţezu: sovjetski dţez prema američkom. Mendelu se sviđala Utjosovljeva i Cefermanova sovjetska verzija, dok je Vanji draţi bio Glenn Miller. »Vanja«, poput trube orio se Mendelov glas iz sićušna iskrivljena tijela, »sovjetski dţez odraz je borbe ruskog radnika.« »A američki dţez«, odvraćao je Vanja, »to je glazba crnačke borbe protiv bijelih kapitalista...« »Ne idem u krevet«, kričala je Snješka bacivši se na pod. Vanja skoči, bez po muke podiţe Snješku u naručje i poljubi je. »U krevet prije nego što ti iščupam uši!« Spusti je i lagano gurnu. »Smjesta!« »Da, druţe tata«, reče Snješka smekšavši se. »Noć,papočka, noć, ujače Mendel.« Pa odskakuće iz sobe. »Hvala ti, Vanja«, reče Sašenjka pošavši za njom s Karlom u naručju. Vani se zalupiše automobilska vrata, lagani se korak začu na verandi i Herkul Satinov, najmiliji obiteljski prijatelj, zgodan u bijeloj ljetnoj staljinki, mekim krem čizmama i bijelom kačketu, proviri iza ugla. »Ma, gdje je moja Snješkica?« zazva. »Nemoj Jastučići reći da sam ovdje!« »Stric Herkul!« vrisnu Snješka pobrzavši natrag u sobu, raširivši ruke prema njemu i poljubivši ga. Sašenjka triput izljubi njihova prijatelja, sudarajući se pritom s kćerkom. »Dobro došao, Herkule. Snješka je tako čeznula za tobom! Ali, sad ste se vidjeli, Snješkice, pa ideš u krevet! Reci laku noć drugu Satinovu! »Ali, mama, ja i Jastučića se hoćemo igrati s Herkulom«, zavapi Snješka. »U krevet! Smjesta!« dreknu Vanja i Snješka hodnikom odjuri natrag prema svojoj sobi. U najmanju ruku, razmišljala je Sašenjka, Herkul Satinov s vremenom je postao zgodniji. Crna mu je kosa još uvijek blistala, uz jedva pokoju sijedu vlas. Pamtila je kako su on i Vanja došli po nju kad joj je majka

KIKA

umrla, kako su prema njoj bili obzirni. Sad je promatrala Satinova kako se grli s najboljim prijateljem, a onda primjećuje Mendela i formalno se s njim rukuje. »Sretan Prvi maj, drugovi!« reče s jakim gruzijskim naglaskom. »Zao mi je što kasnim, morao sam riješiti neke papire na Starom trgu.« Satinov, koji je prije pomagao u upravljanju Zakavkazjem, sad je radio u Partijskom sekretarijatu smještenom u sivoj granitnoj zgradi na Starom trgu, iznad Kremlja. »Kakva zabava, Sašenjka! A dţezisti zajedno pjevaju? Ĉak ni na prijemima za rukovodstvo u Georgijevskoj dvorani to nikad nisam vidio. Nadam se, Vanja, da nemaš ništa protiv, ali neki prijatelji iz Gruzije sami su se pozvali k vama i uskoro će biti ovdje.« 4. Zar ti nisi na odlasku?« nagnu se stric Gideon prijeteći nad Benjom Goldenom koji je na verandi pušio cigaretu. »Idiiiote jedan!« »Pst, Gideone. Jesi li čuo što je rekao Satinov? Dolaze neki Gruzijci! Koji? Neki glavonje?« prošapta Benja. »Otkud da ja to znam, šmendriče! Vjerojatno nekakvi gruzijski pjevači ili kuhari ih moţda plesači!« Gideon zgrabi Benju za ruku i izvuče ga iz kuće u mračni voćnjak. Benja se uzrujano ogledao. »Ovdje nas nitko ne moţe čuti«, reče Gideon provjerivši pjevaju li još uvijek Razum i ostali vozači prostačke pjesme na ulaznim vratima. »Ako se radi samo o nekakvim kuharima ih pjevačima, Gideone, zašto si me dovukao ovamo i zašto urlaš ovakvim šaptom?« Nebo je blistalo ruţičasto i toplo, negdje je hukala sova, a slatki se miris cvijeća širio iz voćnjaka. Gideonu se silno sviđao Benja Golden i divio mu se kao piscu. Obojica su voljeli ţene, ali je Gideon rado govorio: »Ja sam ţivotinja, a Benja je romantičan«. »Ako su ti Gruzijci neki glavešine«, reče ogrlivši prijatelja oko ramena, »što manje ljudi kao što su oni znaju o ljudima kao što smo mi, to bolje.« Sjeti se brata Samuila, Sašenjkina oca, za kojeg je pretpostavljao da je sad već odavno mrtav pa ga najednom stegnu u grudima i poţelje zaplakati. »Uf, vrijeme je za polazak! Zaboravi na radoznalost, Benja! Ali, šapćem zato, veliki šmendriče, što si mi uvrijedio nećakinju. Dakle?« »Gadno sam pogriješio u vezi s drugaricom urednicom. Nije ona nikakva Dušenjka«, reče Benja, »nimalo plitka. Nisam pojma imao da je tako izvanredna ţena. Je li sretno udata?«

KIKA

»Ti idiiiote! Kao prvo, to je ţena Vanje Palicina, dragi moj Benja, a kao drugo, nikad drugog muškarca nije ni pogledala! Prva ljubav i odonda su zajedno. Sto si napravio, uštipnuo je za guzu ili natuknuo da je maršal Vorošilov običan glupan?« Benja načas ništa ne odgovori. »Oboje«, priznade zatim. »Ti galicijski šlemilu, šeprdjo jedna!« »Gideone, kakva je razlika između šlemila i šlimazla?« »Kad se šlemilu prolije piće, uvijek polije šlimazla.« »A što sam ja od toga dvoga?« »Oboje!« reče mu Gideon pa se obojica grohotom nasmijaše. »Ah, nevolja je u tome što nemam posla«, reče Benja. »Već stoljećima nisam ništa napisao. A to se, jasno, primijetilo. Zbilja mi treba narudţba za taj njezin list.« »Sto? O tome kako treba organizirati maskirani ples s dţez glazbom za radnike koji proslavljaju radne ciljeve? I ne stidiš se?« zapita Gideon. »Zašto sam je zafrkavao?« zastenja Golden. »Zašto nikad ne mogu odoljeti da nešto ne kaţem? Sad sam se zabrinuo, Gideone. Ona me valjda neće prijaviti?« »Nemam pojma, Benja. Organi sigurnosti i Partija ovdje su svuda oko nas. U takvim kućama moraš se drukčije ponašati. Ovdje blagost vrlo kratko traje.« »Zbog toga sam i morao doći. Hoću razumjeti što pokreće te moćne i nasilne muškarce. A ova Venera tajanstvenih i prezrivih sivih očiju nalazi se u središtu svega toga.« »Ahhh, vidim. Hoćeš razumjeti bit našeg doba i napisati Ljudsku komediju ili Rat i mir o našoj revoluciji, s kneginjicom Sašenjkom iz velike kuće u Boljšoj morskoj ulici u glavnoj ulozi? Mi pisci svi smo isti. Ţivot moje nećakinje, to je zabava za sve, ha?« »Pa, moraš priznati da se tu ima o čemu pričati. Sve sam ih upoznao — maršale, članove Politbiroa, tajne agente. Neki od ubojica bih su prave mimoze, a neki od onih koje su oni uništavali bili su grubi kao brusni papir. Kod Gorkoga sam, znaš, upoznao zlokobnog Jagodu, a jednom sam i svirao gitaru s onim ludim ubojicom Jeţovom, negdje na moru.« Benja se više nije smiješio. Zabrinuto je gledao Gideona. »Ah gotovo je sa strojem za mljevenje, jel tako?« »Drug Staljin kaţe da je čistka završena, a tko sam ja da mu ne vjerujem?« odgovori Gideon koji je sad doista šaptao. »Misliš da sam ovako dugo preţivio postavljajući glupa pitanja? I to ja? Pa baš ja\\s mojim obiteljskim zaleđem? Radim ono što moram — ja sam ovlašteni

KIKA

nekonformist — i nalazim utjehu u svetoj pričesti pićem i putenošću. Posljednje sam tri godine proveo u iščekivanju kucanja na vratima, ah su me dosad ostavili na miru.« »Tko oni? Drug Staljin sigurno nije znao što se događa, jelda? Sigurno Jeţov i čekisti koji su se oteli kontroli. Sad Jeţova više nema, onaj dobričina Berija zaustavio je stroj za mljevenje, a drug Staljin je, hvala bogu, opet sve uzeo u svoje ruke.« Gideon osjeti treptaj straha. Premda je na sebe gledao kao na običnog novinara, jednako je kao i slavni pisci — sam Benja, Solohov, Pasternak, Babelj, pa čak i Mandeljštam prije no što je iščeznuo — slavio Staljina i u slučaju narodnih neprijatelja glasao za najvišu kaznenu mjeru. Na sastancima u Savezu pisaca dizao je ruku i glasao za smrt Zinovljevu i Buharinovu, kao i smrt maršala Tuhačevskog: »Strijeljajte ih kao bijesne pse!« rekao je, baš kao i svatko drugi, baš kao i Benja Golden. Ĉak je i sad bio svjestan toga koliko je nepromišljen što o tako osjedjivim pitanjima raspravlja s Benjom koji tako lako pada u vatru. Privuče Benju bliţe k sebi, tako blizu da ga je bradom škakljao po uhu: »Nikad nije u pitanju bio samo Jeţov!« promrmlja. »Naredbe su dolazile odozgo...« »Odozgo? Što time hoćeš reći...? »Nemoj napisati tu knjigu o organima sigurnosti i nemoj se s mojom nećakinjom šaliti o komsomolskim kolačima i >pećima< radnica u čehčanama! I, Benja, moraš nešto napisati, nešto što će naići na odobravanje. Idemo u Peredelkino — Fadejev priređuje zabavu i nudi spisateljske poslove pa ti je bolje da ovaj put budeš pristojan prema njemu, a ovdje se nemoj više zadrţavati ako misliš ikad ponovo pisati!« »U pravu si. Trebam li se pozdraviti sa Sašenjkom?« »Hoćeš da te raspalim u jaja? Idem po kola, a ti odi po moju curu i reci maloj namiguši da odlazimo.« Baš dok su kretali, dvije se crne Buickove limuzine predući zavezoše na kolni prilaz. »Jesu li to Gruzijci?« protisnu Benja sa straţnjeg sjedala u Gideo-novu autu. Maša je šutke sjedila naprijed i palila cigaretu. »Ne osvrći se«, zagrmi Gideon, »ili ćemo se svi pretvoriti u stup od soli!« Stisnu nogom papučicu i odjuri zacvilivši gumama. 5. Završila je zabava. Vani je polumjesec lijevao mliječnu svjetlost u zdenac tople tmine. Satinov i Mendel, koji je pušio cigaretu za cigaretom i iskašljavao sluz u grlenim napadima, radili su na Starom trgu i sad su

KIKA

razgovarali o obnovi kadrova u strojarsko-tralaorskim stanicama. Sašenjka i Vanja prihvatili su se čišćenja. Osim nelagode što ju je u njoj izazvao Benja Golden, bila je ovo uspješna večer, razmišljala je Sašenjka. U polumraku se pojavi lik u svoj svojoj alabasternoj nagosti. »Mamočka, ne mogu spavati«, reče Snješka, tako šarmantno mašući jastučićem da Satinov zapljeska. Sašenjka osjeti u sebi navalu ljubavi. Nije mogla odoljeti tome da popušta kćeri, moţda sjećajući se hladnoće koju je prema njoj pokazivala vlastita majka, no istina je bila da je uvijek bila sretna što vidi Snješku. »Dođi, kratko ću te zagrliti, a onda natrag u krevet! Nemojte je razigravati — posebno ti, Herkule!« Snješka skoči Sašenjki u zagrljaj. »Pa jel taj anđelak nikad ne ide u krevet?« zagunđa Vanja. »Mama, moram ti nešto reći.« »Sto, dušo?« »Jastučića me probudila da Herkulu prenesem poruku!« »Brzo je meni šapni, a onda natrag u krevet ili će se papočka razljutiti.« »I to jako razljutiti!« reče Vanja hvatajući ih obje u zagrljaj i ljubeći Sašenjku u lice dok je ona nosom doticala Snješkin svilenkasti obraščić. »Mamočka, što ovi duhovi rade u vrtu?« zapita Snješka prstom pokazujući preko majčina ramena. Sašenjka se okrenu i zapilji se kroz prozor. »Duhovi«, četvorica kratko ostriţenih mladića u bijelim odijelima, upravo su bili zakoračili na verandu. »Drugarski pozdrav, druţe Palicine«, reče jedan od njih upravo u času kad u Vanjinu uredu zazvoni telefon, i to aparat izravno spojen s Kremljom, odmah prepoznatljiv po visokom zvuku. Nekoliko minuta kasnije Vanja se vrati i izrazom lagane zbunjenosti na izboranom čelu. Doviknu Satinovu: »Herkule, to je bio tvoj prijatelj, drug Egnatašvili.« Sašenjka je znala da je Egnatašvili viši tajni agent zaduţen za Politbiroove đače i prehranu. »Kaţe da dolazi ovamo s još nekim ljudima. Moţda će nam trebati gruzijskih specijaliteta...« Sjedeći na soli, Satinov podiţe pogled. »Pa, rekao je da će moţda navratiti. Koga to dovodi sa sobom?« »Rekao je samo, s nekim prijateljima Gruzijcima.« »Gruzijskih specijaliteta?« zapita Sašenjka brzo razmišljajući. »Tek je ponoć. Razume!« Stiţe vozač, lagano teturajući i neuredne uniforme. »Moţeš li voziti?«

KIKA

Razum se nalazio u onom stanju blaţenog pijanstva poznata samo ruskim alkoholičarima: bio je toliko nakresan da se gotovo ponovo otrijeznio. »Kako da ne, drugarice Sašenjka«, pa glasno podrignu. »Nazvat ću restoran Aragvi«, reče Satinov krenuvši prema telefonu u radnoj sobi. Restoran je bio u gradu, u ulici Maksima Gorkog. »Druţe Razume, poţuri u Moskvu do Aragvija i donesi odande gruzijskih specijaliteta. Kidaj!« Razum se vinu s verande, poskliznu se, gotovo pade preko ograde, uspravi se i krenu prema autu. »Ĉekaj!« povika Satinov. »Egnatašvili će nešto donijeti. On raspolaţe najboljim specijalitetima u Moskvi.« Nastade stanka kad on i Vanja opet pogledaše prema mladićima u bijelim odijelima što su čuvali ulaz na imanje, a odijela su im blistala kao da ih je mjesec obojio srebrom. »Tko dolazi, mamočkai« zapita Snješka usred tog muka. »Tiho, Volja! Smjesta u krevet!« reče Snješkin otac sijevajući očima. Pravim ju je imenom zvao samo kad je bio smrtno ozbiljan. Sašenjka, ovo dijete treba naučiti redu...« »Što ti misliš tko dolazi?« zapita Vanju Sašenjka koju je mučila briga. »Moţda Lavrentij Pavlovič...« »Mislim da ću krenuti. Bila je ovo ugodna večer«, reče Mendel čija su ţena i kćerka bile otišle već prije nekoliko sati. Sašenjka primjeri da još uvijek, kao jedan od rijetkih medu rukovodiocima, nosi kravatu i burţujsko odijelo koje mu loše stoji, jer nikad nije prihvatio Staljinovu partijsku dolamicu. Mendel izvadi kutiju za pilule i stavi pod jezik tabletu nitroglicerina. »Idem ja pozvati vozača«, mrmljao je ispod glasa. »Tko će podnijeti te neukusno odjevene Gruzijce i sve te zdravice! Uf, prekasno!« Povorka vozila doveze se do ulaznih vrata na imanje, snaţnim svjetlima obasjavajući zelenilo i rumenilo raskošnog vrta. Zastor prašine zamrači zvjezdano nebo, poseţući za mjesecom. Kad duhovi u bijelim odijelima otvoriše vrata, na njima se ukaza nekoliko crnih linkolna i jedan novi ZiS. Unutra sitno zacilika pijanino, iz obliţnje se đače začu smijeh, a Sašenjka vidje kako iz prvog automobila iskače plavokosi adetski lik u poznatoj plavoj uniformi s crvenim prugama. Satinov uzviknu na gruzijskom: »Gagimadţos!« A potom na ruskom: »To je Egnatašvili. Donio je jelo!«

KIKA

Sašenjka vidje da Egnatašvili nosi sanduk vina. Ĉuvari u modrim uniformama stvoriše se na vratima kao da su se pojavili niotkuda. »Uđite, drugovi«, reče Sašenjka. »Satinov mi je rekao da ćete nam se moţda pridruţiti.« Drug Egnatašvili u mraku sijevnu pogledom na nju, stisnuvši oči u znak opomene kad Sašenjka, ispruţivši ruku, krenu naprijed da pozdravi nove goste — a onda u mjestu zastade. 6. Lavrentij Berija, okrugla lica i maslinaste puti, u vrećastim bijelim hlačama i vezenoj gruzijskoj košulji, nosio je kutiju punu tanjura. Bio je to, kao što je Sašenjka dobro znala, novi narodni komesar za unutrašnje poslove, šef tajne policije — NKVD-a. »Lavrentije Pavloviču! Dobro došli!« Vanja side s verande. »Dajte da vam pomognem...« »Lako ću ja to, ne brinite«, reče Berija osvrćući se iza sebe. Sašenjka vidje kako se Vanja ukočio u stavu pozor, a potom noć utihnu, a u susjedstvu zamuknu pjevanje i zveckanje čaša. U njezinu vrtu kao da je stajao kip. Drug Staljin, mačjeg, gotovo istočnjačkog lica, nasmijana i rumena, još uvijek pjevajući neku gruzijsku pjesmu, pojavi se u dnu stuba u bijeloj ljetnoj dolamici, širokim hlačama i svijetlo smeđim čizmama izvezenim crvenom niti. Mjesec kao da ga je obasjavao vlastitim reflektorom. »Ĉuli smo da se drug Satinov sprema na zabavu koju priređuje drug Palicin«, reče Staljin mekim gruzijskim naglaskom, smijuljeći se kao zločesti satir. »Onda smo čuli da je drug Palicin pozvao druga Egnatašvilija. Drug Berija rekao je da je i njega pozvao. To je značilo da je izostavljen samo drug Staljin, a drugu Staljinu se brbljalo s drugom Satinovim. Zato sam se obratio za pomoć prijateljima i priznao da druga Palicina ne poznajem dovoljno dobro da bih na njegovu zabavu došao nepozvan, >Hajde da glasamo<, rekao sam. Glasanje je završilo meni u prilog pa su drugovi odlučili da će me povesti sa sobom. Ali, došao sam na vlastiti rizik. Neću vam nimalo zamjeriti, drugovi domaćini, ako me pošaljete kući. Međutim, donijeli smo vam malo vina i gruzijskih delikatesa. Drugovi, gdje je stol?« Satinov istupi »Druţe Staljine, druga Palicina već donekle poznajete«, reče, »a ovo je njegova supruga Sašenjka koje se moţda sjećate...« »Molim vas, uđite, druţe Staljine, kakva čast«, reče Sašenjka kojoj se napokon vratio glas. Osjećala je uţasan i neboljševički poriv da klecne i

KIKA

nakloni se kao nekoć u Smolniju pred portretom carice udove. Nije bila posve sigurna kako joj se uspjelo stubama spustiti u vrt, no nekako priđe Staljinu — manjem, starijem, bljeđem i mnogo klonulijem no što se sjećala, a lijevu je ruku ukočeno drţao. Trbuh mu se, primijeti, lagano objesio, a dţepovi na dolamici grubo su pokrpani. No, valjda, pretpostavi, divovi ne mare za takve sitnice. Ĉinilo se da je Staljin zadivljen dojmom koji ostavlja, a ipak je uţivao u tome. Uhvati je za ruku i poljubi na stari gruzijski način, pogledavši je u lice očima od meda i zlata. »Drugarice Snjeţna Lisice, krasna vam je ova haljina.« »Sjeća se mojeg starog partijskog imena iz Sankt-Peterburga! Kakvo pamćenje! Kako nezgodno! I kako laskavo!« smeteno je mislila. »Prava je sreća što vi i vaš list učite sovjetske ţene umijeću odijevanja. Vi se vrlo lijepo odijevate«, nastavi uspinjući se stubama. »Hvala vam, druţe Staljine.« Opomenu samu sebe da ne spominje kako joj je haljina sašivena u inozemstvu. »Bar je jednom, drugovi, Partija odredila pravu osobu za pravi posao...«, nasmija se Staljin pa se i ostali nasmijaše zajedno s njim, čak i Mendel. »Hajde, druţe Satinov i druţe Palicine, pridruţite nam se. A i vi, druţe Mendele.« Sašenjka primijeti da Staljin ne pokazuje preveliko oduševljenje u vezi sa strogim Mendelom. Berija u prolazu prijazno bočne Pahcina u trbuh. »Lijepo te vidjeti, Vanja«, coknu jezikom. »Sve mirno? Sve ide kao podmazano?« »Apsolutno. Dobro došli u moj dom; Lavrentije Pavloviču!« »Kako ti se činio nogomet? Spartak treba naučiti pameti, a ako naši napadači sljedeći put ne budu bolje igrali, glave ću im poskidati!« Berija radosno pljesnu rukama. »Hoćeš li sutra igrati košarku u mojoj ekipi? Igramo protiv Vorošilovljeve straţe.« »Doći ću, Lavrentije Pavloviču.« Sašenjka je znala koliko se njezin muţ divi Beriji koji je radio kao konj. Bio je mlad, a okruglo mu je lice bilo glatko i bez bora. »Smijem li sjesti ovamo?« skromno zapita Staljin pokazujući prema stolu. »Jasno, druţe Staljine, kamo god hoćete«, reče ona. Drug Egnatašvili iznese jelo na stol, a Sašenjka se nagne preko stola da dohvati bocu s vinom. »Dopustite da ja to otvorim«, reče Staljin.

KIKA

Natoči svakome po čašu tamnocrvena vina. Onda u zdjelicu za puding stavi malo lobija, guste gruzijske čorbe, ubaci u to malo kruha i odozgo sve pokri tanjurom da se kruh bolje namoči. Posluţi se janjećim raţnjićima i sacivijern, gruzijskom začinjenom piletinom, pa sve što je odabrao odnese do svojeg mjesta. Egnatašvili, plavokos i pristao u dobro krojenoj uniformi, širokih hrvačkih pleća, stajao je nad Staljinom, posluţujući se istim jelima kao i on. Obojica sjedoše i počeše jesti, s time da Egnatashvili svoj lobio okusi tren prije Staljina. Staljin doista ima kušača jela, pomish Sašenjka. »Druţe Satinove«, tiho reče Staljin kretnjom pozivajući Satinova da sjedne kraj njega, dok mu je Berija bio s druge strane. Egnatašvili, Vanja i Mendel sjedili su podalje za stolom. »Lavrentije Pavloviču, tko će biti tamadai« zapita Staljin Beriju. »Neka stoloravnatelj bude drug Satinov!« predloţi Berija. Podigavši gruzijsku čašu za vino u obliku izvijena volujskog roga, Satinov ustade i izgovori prvu zdravicu:. »Za druga Staljina koji nas je u ovako teškim vremenima doveo do blistave pobjede!« »Valjda moţete smisliti nešto zanimljivije!« našali se Staljin, no svi u kući ustadoše i nazdraviše mu. »Za druga Staljina!« »Ne opet za njega« pobuni se Staljin. Glas mu je bio iznenađujuće mek i visok. »Dajte da i ja nazdravim: za Lenjina!« Zaredaše zdravice: Crvenoj armiji, domaćinima, Sašenjki i sovjetskim ţenama. Sašenjka je sve promatrala puneći čaše do vrha, a onda opet sjedajući za stoL Htjela je zapamtiti svaki trenutak ovog prizora. Staljin se na gruzijskom šalio sa Satinovom, no Sašenjka je osjećala da vođa promatra Satinova, da ga procjenjuje. Znala je da Staljin voli jednostavne, pristojne mlade ljude, nemilosrdne i energične, no ujedno bezbriţne i radosne. Satinov je bio radišan i kompetentan, ah je isto tako uvijek ispod glasa pjevušio neku opernu ariju. Mendel stade kašljati. »Kako je s plućima, Mendele?« zapita Staljin i strpljivo sasluša Mendelov odgovor popraćen obiljem medicinskih pojedinosti. »Mendel i ja smo 1908. u zatvoru Bailovki u Bakuu bih u istoj ćeliji«, obavijesti Staljin sve za stolom. »Praviljno«, reče Mendel gladeći skromnu španjolsku bradicu. »A Mendel je od svoje briţne obitelji dobio košaru s hranom i podijelio je sa mnom.«

KIKA

»Praviljno, podijelio sam je sa svim drugovima u ćeliji«, reče Mendel na svoj ukočeni, cjepidlački način, jasno ističući da se kod njega nitko od drugova ne favorizira. No, jedan je od drugova iz ćelije bio itekako vaţan, pomisli Sašenjka. »E, to vam je Mendel! Nepotkupljivi autor popularnog Boljševičkog morala! Ni najmanje se nisi promijenio, Mendele«, reče Staljin zadirkujući ga, ah ozbiljna hca. »Bio si star već onda, a star si i sada!« Zasmijulji se, a ostali mu se pridruţiše. «Ali i mi drugi smo ostarjeli...« »Nipošto, druţe Staljine«, uglas se usprotiviše Egnatašvili, Vanja i Berija. »Sjajno izgledate, druţe Staljine.« »Dosta s tim«, reče Staljin. »Mendel me jednom oštro ispsovao zbog pretjeranog pića na sastanku, u vrijeme kad smo mi prognanici zajedno ţivjeli u staroj staji u Sibiru, a još i danas zna s ljudima biti jako neugodan!« Sašenjka se prisjeti da je Mendel, sve od Lenjinove smrti, u Kontrolnoj komisiji podrţavao Staljina, nijednom se ne pokolebavši za vrijeme gladi 1932. niti se imalo skanjujući da na plenumima 1937. »kopilad« smrvi u prah i pepeo. »Zapravo«, zadirkivao je Staljin Mendela, »često sam ga morao smirivati, inače bi mu izbila pjena na usta i udarila bi ga kap!« Svi se nasmijaše, jer je Mendelov pedantni fanatizam bio opće poznat. No, to je ujedno bio i razlog što je Mendel još na ţivotu. Staljin je pijuckao vino, a napola sklopljene oči kroz proreze su mu nemirno prelazile s jednog na drugog od prisutnih ljudi. »Sto kaţete na malo glazbe, druţe Staljine?« predloţi Satinov. Staljin se osmjehnu poput mačke. Kad je zapjevao Suliko, svi mu se Gruzijci pridruţiše. Onda Satinov uzviknu Crna lastavica, a Staljin se široko osmjehnu pa, ni časka ne oklijevajući, povede pjesmu lijepim, visokim tenorom, uz Egnatašvihjev bariton kao podršku te Berijinu i Satinovljevu višeglasnu pratnju. Sašenjka je zaneseno slušala. Sad poleti, lastavice crna, Čak tamo do rijeke Alazani, Poleti sad, vijesti nam donesi Od braće koja u rat su pošla. Otpjevaše i druge pjesme: crkvene himne, odeske prljave pjesme »Murka« i »Iz odeske tamnice«. Zapjevušiše Staljinove omiljene gangsterske melodije: »Zakopah su zlato, zlato, zlato...« Sašenjka se pitala ne bira h Staljin pjesme tako da bi se svatko osjećao ugodno:

KIKA

pravoslavne himne za Ruse, višeglasne napjeve za Gruzijce, odeske točke za Ţidove — da, Mendelov je duboki glas davao puninu pjesmi »Iz odeske tamnice«. »Sad nam još trebaju neke vruće ţenske!« reče Berija. »Ah, previše sam pio. Mislim da ne bih mogao čak ni...« »Druţe Berija, ponašajte se dolično! Ovdje ima i dama«, reče Staljin s toboţnjom ozbiljnošću i glupavo se smijuljeći. »A da upalimo gramofon? Imate li kakvih ploča? Glazbe za ples?« Sašenjka mu pokaza njihovu zbirku ploča. Bogu hvala, Satinov im je za svaki Prvi maj i 8. studenoga davao gruzijske ploče pa tako Staljin uspje naći točno ono što je htio. Ostade kraj gramofona mijenjajući ploče, a katkad bi podigao ruke i izveo nekoliko kavkaskih plesnih koraka, no većinom je upravljao zabavom. Gruzijci odguraše sofu do zida. Sašenjka uze zamotavati sag, a kad se uspravila, zateče Satinova i Egnatašvilija kako pred njom plešu lezginku. Njoj su bili draţi tango, fokstrot i rumba, ah je poznavala i kavkaski ples pa stade izvoditi ljupke korake, a pridruţiše joj se prvo Satinov, pa Berija i Egnatašvili. »Druţe Herkule, vi zbilja umijete plesati«, s odobravanjem reče Staljin. »Od djetinjstva nisam nikog vidio da tako dobro pleše... Odakle su vaši?« »Borţomi«, odgovori Herkul Satinov. »Nije daleko od mojeg rodnog grada«, reče Staljin ponovo stavljajući istu ploču. Bio je to razgovor među Gruzijcima, ali se Sašenjka slagala sa Staljinom: Satinov je graciozno plesao. Tamne su mu oči blistale, koraci su mu bili gipki i okretni, a ruke otmjene i izraţajne. Sašenjku je drţao tek čvrsto, dok ju je Berijina ruka stezala, a lice se primicalo preblizu. Usne su mu bile tako debele kao da je u njima previše krvi. Ubrzo se Sašenjka zamori i povuče se da promatra ostale. Nađe se blizu gramofona na kojem je Staljin puštao ploče. Najednom se osjeti sretno i lagodno, gotovo previše opušteno. Bila se ustrašila kad je maločas vidjela Staljina usred svojeg vrta. No, on ih je sve naveo da se opuste i ona se sad borila protiv svojeg poriva za očijukanjem i čavrljanjem. Bila je previše uzbuđena i vjerojatno pijana od onoga teškog gruzijskog crvenog vina. Nekoliko su joj puta ludorije već bile navrh jezika. Oprezno, Sašenjka, zapovjedi sama sebi, ovo je Staljin! Sjeti se posljednjih nekoliko godina — stroja za mljevenje! Pazi! Preplaviše je valovi odanosti prema tom čovjeku tako punom prijetnje, a ipak skromnom, tako uljudnom, a tako nemilosrdnom prema neprijateljima. No, osjećala je da bi ga takva sladunjava odanost

KIKA

razdraţila, izazvala u njemu nelagodu. Poţeh ga pozvati na ples. Sto ako čezne za tim da s njom zapleše? No, što ako takav poziv ispadne drzak i on se zbog njega osjetii neugodno? Pa ipak, ţeljela je s njim plesati i on mora da je to vidio na njezinim usnama. »Nikad ne plešem, Sašenjka, jer ovom rukom ne mogu drţati ţenu.« Lijeva mu je ruka bila malo kraća od desne — to je bio razlog zbog kojeg ju je drţao onako ukočeno. Stajali su kraj pijanina i ona je bila svjesna napete šutnje, opasnosti što je okruţivala tog izvanrednog čovjeka. »Oboţavam ovu glazbu, druţe Staljine.« »Glazba oslobađa zvijer u muškarcu«, reče Staljin. Ogleda se uokolo. »Jeste li vi i drug Palicin zadovoljni ovom dačom?« »O, da, druţe Staljine«, odgovori mu. »Vrlo zadovoljni.« »Nadam se. Smijem li malo razgledati?« Berija i ostali promatrali su ih, ali nisu išli za njima, a Sašenjka je bila silno ponosna i dirnuta time što Staljin razgovara samo s njom. »Tako smo zahvalni zbog đače, a danas smo dobili i hladnjak. Hvala vam za povjerenje koje nam Partija ukazuje!« »Moramo nagraditi odgovorne partijske radnike«, proviri Staljin u Vanjinu radnu sobu. »Je li zimi dovoljno toplo? Sviđa mi se radna soba, vrlo je zračna. Ima li dovoljno spavaonica? Sviđa vam se kuhinja?« O, da, Sašenjka je sve ovdje voljela. Ipak, suzbi vrtoglavost, osjećaj radosti i slobode kad joj neizreciva, ali snaţna misao proletje glavom. Razmišljala je o ocu, o Samuilu Zeitlinu. Bi li mogla sada Staljinu po-staviti to pitanje? U tom su trenutku bili tako prisni: kako bi joj išta mogao odbiti? Razabirala je da joj se divi kao novoj sovjetskoj ţenL »Druţe Staljine«, poče ona. Otac joj je nakon Arijadnina samoubojstva bio izgubio razum, a imutak nakon Oktobarske revolucije. Ostao je u Sankt-Peterburgu, sa svojim se financijskim znanjem stavio u sluţbu boljševicima pa je tijekom dvadesetih godina kao »nepartijski specijalist« sluţbovao u narodnim komesarijatima za financije i vanjsku trgovinu, a potom u Drţavnoj banci, prije nego što su ga 1930. pokupili kao »kulaka s trockističkim tendencijama«. Ipak, dopustili su mu da se povuče u Gruziju. Berija ga je ondje uhapsio 1937. — i onda je iščeznuo. Dakako, imah su svako pravo da »provjere« tog klasnog neprijatelja, mislila je Sašenjka. Na papiru je Zetilin bio među najgorim krvopijama i dačiteljima. No, bio se »prestao opirati« i sovjetskoj je vlasti sluţio iskreno, bez krinke. Staljin će zacijelo uvidjeti kako on više nije nikakva prijetnja? Staljin se popustljivo smješkao Sašenjki. S tim naborima što mu se stvaraju s obje strane usta, pomisli ona, izgleda kao prijateljski

KIKA

raspoloţen stari tigar — i na sekundu se pokoleba. Medena se nijansa u njegovim očima izoštri u ţuto i sjenka neugode prijeđe mu preko lica. Ona najednom shvati da je Staljin najvjerojatnije pročitao njezin izraz. On, koji je mogao sve pogoditi, mogao je i razabrati da se ona sprema postaviti pitanje o hapšenju ili pogubljenju nekog rođaka, a nije bilo ničega što bi više mrzio od takva zahtjeva. »Druţe Staljine, smijem li vas zamoliti za...« Riječi joj se opet stadoše oblikovati na usnama i nije ih mogla zaustaviti. Godine je 1937. bila oca izbacila iz sjećanja, ali je sad, u ovom najneprikladnijem, najkobnijem, a ipak pogodnom trenutku čeznula za tim da izgovori njegovo ime. Što se s njome događa? Boljševicima nije potrebna obitelj, dovoljna im je Partija, no ona svojeg tatu voli! Htjela je znati radi li negdje na obaranju drveća? Leţe h mu kosti u plitkom grobu usred sibirske tajge? Ih se moţda već odavno suočio s najvišom kaznenom mjerom? Molim vas, druţe Staljine, molila je u sebi, recite mi da je ţiv! Oslobodite ga! »Druţe Staljine...« »Sto mu jastuka!« Staljin i Sašenjka okrenuše se prema vratima, a Vanji se razjapiše usta. »Mamočka, ne mogu spavati!« zaplaka Snješka. »Previše je bučno. Probudila si me. Hoću pusu!« Snješka je na sebi imala spavaćicu ukrašenu leptirima, duga zlatna kosa kovrčala joj se oko ruţičastih obraza, a smiješak otkrivao pravilno razmaknute mliječne zubiće i ruţičaste desni. Djevojčica pade majci u naručje. 7. Snješka!« Vanja koji je minutu prije toga uţivao u veselom pijanstvu, uspravi se, a lice mu se smrknu. I Sašenjka je osjećala stvarnu pogibelj. Oduvijek je nastojala naučiti djecu da ništa ne govore, ništa ne ponavljaju, ništa ne čuju, no Snješka je bila sposobna za sve! I to uz Staljina u kud. Jedna nerazborita riječ, jedna jedina glupa igrica u najboljem su slučaju od nje i Vanje mogli pred Staljinom napraviti budale, a u najgorem ih sve poslati ravno pred vod za strijeljanje. Sto će Staljin reći? I što će Snješka reći Staljinu? »Tko je to?« mirno zapita Staljin očito uţivajući u Vanjinoj panici. »Druţe Staljine«, reče Sašenjka, »smijem li vas upoznati s mojom kćerkom Voljom?«

KIKA

Staljin ozareno pogleda djevojčicu. Pa zar svi Gruzija ne vole djecu, pomisli Sašenjka dok se on saginjao da poškaklja Snješku po nosu. »Zdravo, Volja«, reče. »Baš lijepo komunističko ime.« »Buka me probudila«, gunđala je Snješka. Staljin je uštinu za obraz. »Prestani!« vrisnu ona. »Štipaš me!« »Da, tako me nećeš zaboraviti«, reče Staljin. »Priznajem krivnju pred tobom, drugarice Volja. Ja sam puštao glazbu, a ne tvoja mama, zato se moraš ljutiti na mene.« »Ona se uopće ne ljuti. Ispričavam se, druţe Staljine«, brzo reče Sašenjka. »A sad, Snješkice, natrag u krevet!« »Mrzim spavati.« »I ja... Snješkice«, šaleći se reče Staljin. »A ovo je moja Jastučića!« Snješka gurne jastučić u lice Staljinu, ali ga Sašenjka u pravi čas uhvati. »A što je to?« zapita Staljin zabavljajući se i s poluosmijehom. »Moja najbolja prijateljica, gospođica Jastučića«, reče Snješka. »Zaduţena je za proizvodnju jastučića za Drugu petoljetku i ţeli biti primljena u jastučaste pionire tako da moţe nositi crvenu maramu!« »Sad je dosta, mala«, reče Sašenjka. »Drug Staljin ne mora slušati tvoje besmislice! Natrag u krevet!« Opazila je kako muţ na drugom kraju sobe rukom prekriva lice. »Da, u krevet!« reče, malčice preglasno. »Polako, druţe Palicine«, reče Staljin razbarušivši Snješkinu kosu. »Zar ne moţe još malo ostati budna? Kao posebna povlastica?« »Pa... jasno, druţe Staljine.« Snješka na brzinu izvede ples s jastukom i dobaci ocu poljubac. »Znači, ti si jastučistkinja?« ozbiljno reče Staljin. »U jastučističkom Pohtbirou«, reče Snješka uz osmijeh koji joj je otkrivao desni. Sašenjka je vidjela kako sva treperi našavši se u ţarištu svih pogleda. »Ţivio jastučizam!« Sašenjka se osjećala kao da se utapa dok je, sva jadna, čekala na Staljinovu reakciju. Zavlada dugačka šutnja. Berija posprdno frknu. Mendel se namrgodi. Staljin skupi obrve ţutim se očima ozbiljno ogledavajući po sobi. »Mislim da bismo, budući da sam je ja probudio«, polako reče Staljin, »morali ovu malenu ljepoticu pustiti da ostane budna i da pjeva zajedno s nama, ali ako tvoji roditelji misle da bi trebala poći u krevet...« Sašenjka odmahnu blistavom glavom, a Staljin podiţe prst: »Donosim zaključak: jedan, Partija priznaje da jastučizam nije devijacija. Dva, ako ostaneš budna, moraš mi sjesti u krilo i ispričati mi sve o jastučizmu! Tri: poći ćeš u krevet ako ti majka tako kaţe. Kako ti se ovo čini, mlada drugarice Snješkice Jastučiće?«

KIKA

Snješka kimnu, a onda se zapilji u Staljina prodornim modrim pogledom. Podiţe ruku. »Znam ja tebe«, reče upirući prstom. Sašenjka se opet lecnu. Staljin ne reče ništa. Samo je promatrao. »Ti si plakat u Crvenom kutku«, reče Snješka. »Plakat je došao na večeru.« Svi se nasmijaše, Sašenjka i Vanja s olakšanjem. Staljin opet sjede za stol i raširi ruke. Uţasnuta pomišlju da bi njezina kći mogla odbiti Staljina, Sašenjka podiţe snješku Vodi u krilo, ali je djevojčicu daleko više zabavljalo mahati jastučićem uz pratnju glazbe. Uslijedi drugi niz pjesama. Nakon prve pjesme Staljin spusti Snješku s krila i poljubi je u čelo, a ona poţuri k majci. »Reci laku noć i hvala drugu Staljinu«, reče Sašenjka čvrsto drţeći Snješku. »Noć, noć, druţe Jastučko«, reče Snješka mašući ruţičastim jastučićem. »Oprostite, druţe Staljine...« »Ne, ne. Ovo je sjajno!« nasmija se Staljin. »Doviđenja, drugarice Jastučiće.« Sašenjka ponese Snješku iz sobe. »Druţe Staljine, vi baš umijete s djecom. Snješka će cijelog ţivota ovo pamtiti. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti za ljubaznost i tolerantnost koju ste pokazali prema Snješki.« S olakšanjem odahnuvši, Sašenjka ušuška Snješku u postelju i tren poslije toga dijete je već spavalo. Kad se vratila u dnevni boravak, nosila je nešto sa sobom. Staljinove oči brzo skrenuše na njene ruke. »Druţe Staljine, kao mali znak zahvalnosti što ste nas kao gost počastili svojim dolaskom, ah najviše zato da vam zahvalim zbog strpljivosti prema našoj kćeri, smijem h vam dati ovaj pulover kao poklon za vašu kćer Svetlanu?« Pokaza kašmirski pulover namijenjen trinaestogodišnjoj Šveđani Staljinoj i pruţi mu ga. »Odakle je to?« hladno zapita Staljin. Sašenjka proguta slinu. Pulover je bio iz Pariza. Sto da kaţe? »Iz inozemstva, druţe Staljine. Veoma se ponosim našim sovjetskim proizvodima koji su bolji od bilo kakve uvozne luksuzne robe, ah ovo je samo običan pulover.« »Za sebe ne bih prihvatio«, reče Staljin odbijajući dimove iz cigarete, »ah obzirom na to da ovom zemljom zapravo upravlja Šveđana, prihvatit ću poklon za nju.« Svi se nasmijaše i Staljin ustade. »Praviljno! Tko je za kino? Htio bih opet gledati Volga, Volga.«

KIKA

Gotovo su svi, osim Sašenjke koja je morala paziti na djecu i druga Mendela koji je rekao da je previše umoran i bolestan, bili za kino. Potrpaše se u aute da se odvezu do kina u Velikom kremaljskom dvorcu. Staljin poljubi Sašenjki ruku i ponovo joj pohvali haljinu. Izašavši iz kuće, proučavao je pupoljke na grmlju. »Uzgajate ruţe. I jasmin. Volim ruţe.« Zatim, okruţen razmetljivim Gruzijcima i mladićima u bijelim odijelima, teškim korakom i lagano pogrbljen nespretno krenu prema automobilima koji su čekali. Egnatašvili mu otvori vrata. Popevši se u jedna od kola, Vanja mahnu Sašenjki, ushićen što se po prvi put našao u Staljinovoj pratnji. »Brzo sam natrag, dušo!« doviknu. Berija je poljubi u usta kobasičastim usnama nabreklim od krvi. »Sviđaš mu se«, reče uz jak mingrelski naglasak. »Lijepo si to izvela. Dobar ukus ima taj naš Hozjain, a ti si i moj tip!« Satinov se posljednji oprostio, prije toga provjerivši pogledom da su šefovi već u autu. Uz lupanje vratima, škripanje guma i oblake ispušnih plinova i prašine što se podigoše nad voćkama koje je cjelivala mjesečina, bjuici i ZiS-ovi ubrzaše i otklizaše s kolnog prilaza. »Uh, Sašenjka!« reče. »Ţivio jastučizam! Poljubi umjesto mene moje kumče, tu malu šarmericu!« Osjećajući slabost, Sašenjka se poljupcem oprosti sa Satinovom. Zatim on uskoči u posljednji auto koji brzo odjuri. Mladići u bijelim odijelima već su prije nestali. Sama na verandi, Sašenjka podiţe pogled prema nebu. Pucala je zora. Pitajući se nije h sve ovo samo sanjala, uđe unutra i pođe poviriti u dječje sobe. Karlo je sve bio prespavao, ali je zato i zbacio sa sebe pidţamu i sad je leţao gol, s glavom na krivoj strani kreveta. Tijelo mu je još uvijek imalo ruţičaste bucmaste obline kao u bebe i u ruci je čvrsto drţao punjenog zeca. Sašenjka sretno odmahnu glavom i poljubi ga u svileno čelo. U svojoj je ruţičastoj sobi Snješka spavala kao anđeo, otvorenih šačica s obje strane glave poloţenih na uzglavlje. Onaj joj je prokleti jastučić leţao na golim grudima. Sašenjka se osmjehnu. Cak se i drugu Staljinu svidjela Jastučića. Kako li je čudna bila ova noć. 8. Staljin je sjedio na sjedalu na izvlačenje, u sredini između prednjih i straţnjih sjedala svoje nove ZiS-ove limuzine, Berija je bio otraga s

KIKA

Egnatašvihjem, a Vlasik, glavni njegov tjelohranitelj, sprijeda uz vozača. Ostali su bih u drugim automobilima. »U Kremlj, molim, druţe Salkov«, ljubazno reče vozaču. Znao je imena i ostale pojedinosti iz ţivota svih svojih tjelohranitelja i vozača, uvijek je bio ljubazan prema njima, a oni su mu bili odani. »Preko Arbata.« »Praviljno, druţe Staljine«, reče vozač. Staljin zapali lulu. Brzo su vozili kroz brezove i smrekove drvorede, a cvijeće je blistalo pod mjesečevim zrakama. Izbiše na Moţajsku autocestu pa krenuše Dorogomilovskom cestom. »Dobra sovjetska ţena, ta Sašenjka«, reče domalo Staljin Beriji, »ne misliš li i ti tako, Lavrentije? A Vanja Palicin je dobar radnik.« »Slaţem se«, reče Berija. Automobilska se povorka nalazila na Borodinskom mostu, prolazeći pokraj kamenih bikova, stupova i obeliska te spremajući se da prijeđe preko Smolenskog trga. »Ta Sašenjka zna dobro plesati«, sanjarski će Egnatašvili koji nije bio političar, nego je ţivio za sport, jelo, konje i djevojke. »A zna i uređivati novine«, našali se Staljin, »premda taj njezin časopis teško da se moţe smatrati ozbiljnim listom. Ali, vaţno nam je to sranje o vođenju kućanstva. Sovjetske ţene takve stvari moraju znati.« Pojuriše niz Arbat. »Ali, kakva je to obitelj! Kod nje još uvijek ima natruha nepodobnog burţujskog podrijeda — jeste h znah da je svojevremeno bila u Smolniju? Ipak, nije nas gnjavila glupim predavanjima kao Molotovljeva ţena. Vodi kuću, peče kolače, odgaja djecu, radi za Partiju. >Prekalila< se u pristojnu sovjetsku ţenu.« »Slaţem se, druţe Staljine«, reče Berija. »Ovo će biti negdje deseti put da gledam Volga, Volga«, reče Staljin. »Svaki put kad vidim taj film, osjećam se kao da mi je praznik! Mislim da ga znam već i napamet!« »I ja«, reče Berija. Širokim praznim ulicama pribliţavali su se Kremlju, automobili sluţbe sigurnosti sprijeda, sa strane i otraga. Kao krv crveni tornjevi srednjovjekovne tvrđave zavrtješe im se iznad glave, vrata se polako otvoriše pripremajući se da ih progutaju. Straţari su salutirali. Kotači su ispuštali gumene uzdahe prelazeći preko da popločana kamenim kockama. »Ovuda je koračao Ivan Grozni«, mirno reče Staljin. A njemu je već više od dvadeset godina ovo bio dom, dulje od vremena što ga je proveo u majčinoj kući, dulje od sjemeništa. Staljin pogleda Beriju kojem su oči bile sklopljene.

KIKA

»Reci mi, Lavrentije«, reče glasno uperivši u njega lulu, a Berija se trţe iza sna. »Gdje je Sašenjkin otac, onaj kapitalist Zeitlin? Sjećam se da smo ga provjeravali. Je li još uvijek kod tebe, na nekom od onih tvojih mjesta, ili je strijeljan? Moţemo li to doznati?« 9. Sviđa mi se članak Kako plesati fokstrot«, reče Sašenjka proučavajući probne otiske na svojem pisaćem stolu u obliku slova T. »Jeste li i vi njime zadovoljni, drugovi i drugarice?« Bila su prošla dva dana i ona se nalazila u uredu Sovjetske ţene i vođenja proleterskog kućanstva u Petrovki. Na zidovima su visjeli Staljinov, kao i Puškinov portret te portret Maksima Gorkog, fotografije Vanje Palicina s posljednje prvomajske parade, u uniformi i uz Snješku i Karla, stajale su joj na pisaćem stolu, a sivi bakelitni telefon i veoma malen sivi sef bili su smješteni na stoliću u kutu. Veličina sefa, broja telefona i kvaliteta Staljinovih portreta pokazivali su količinu moći. Ovo nije bio moćan ured. »Svakako, moramo zabaviti čitateljice, drugarice urednice«, reče Klavdija Klimova, njezina zamjenica, usiljena lica i iskolačenih očiju, koja se oblačila u stravične dronjke iz Moskovske krojačke tvornice. »Ah, ne bismo li trebah gledati i na klasne implikacije fokstrota?« Sašenjka je umjela majstorski igrati ovu igru: i sama je vjerovala u zadatak svojeg lista i ozbiljno ga je shvaćala. Ma koliko da je još uvijek osjećala laganu omaglicu zbog uzbuđenja za prvomajski praznik, poznavala je pravila: nikad ne govori o šefovima, a posebno ne o Hozjainu. Svejedno, nadala se da će priča nekako procuriti. Htjela je da Klavdija i troje ostalih urednika u uredu doznaju tko je u prvomajskoj noći Palicinima došao u posjet! Na kraju krajeva, drug Staljin podrţao je list i njezin rad pa ne bi li to trebala priopćiti drugovima i drugaricama? Nekoliko joj je puta to bilo već navrh jezika, no čak je i ona prezala pred dosegom što bi ga imalo usputno izgovaranje tog imena pa ga je progutala... Natrag na fokstrot i stepanje. »Slaţemo li se s drugaricom zamjenicom? Idemo glasati?« Svih petero podiţe ruku. »Moţemo h zaključiti da ćemo sljedeći prilog o stepanju naručiti kao izraz ugnjetavanja crnaca od strane američkih kapitalista? Klavdija, hoćete h to sami napisati ili imate nekog pisca na umu? A fotografije? Da namjestimo snimku profesionalnih plesača ih da jedne večeri pošaljemo nekoga u Metropol?«

KIKA

Uredništvo se odluči za namještenu snimku: ponekad se u Metropolu znalo naći nepodobnih elemenata. Napokon se raspršiše. Sastanak je bio završen. Sašenjka izvadi Hercegovinu Flor i zapali je upaljačem. Ponudi cigaretom i ostale. Sve četvero također zapališe. »Znate, Utjosov i Ceferman za praznik su svirali kod nas«, reče Sašenjka nesposobna samu sebe spriječiti da se malo bezazleno ne pohvali. Zavlada neugodan muk i Sašenjka smjesu poţali svoje riječi. »Hoće h dati intervju za časopis?« zapita Klavdija. »Pa, nisam ih to odmah mogla pitati«, reče Sašenjka otpuhujući plavi dim. »Ali, mislit ću na to.« Upravo se u tom času začu kucanje na vratima. Sašenjkina sekretarica Galja pojavi se na vratima. »Ovdje je jedan pisac koji čeka da vas vidi.« »Ima li zakazano?« »Ne, ali je jako arogantan. Kaţe da ćete vi znati tko je on i ispričava se na smetnji.« Sašenjka u ţelucu osjeti pritisak, kao da je prebrzo vozila preko brda. »Mora da je to Benja Golden«, reče s omalovaţavanjem. »Kakve h drskosti! Vrlo nepristojan čovjek. Galja, recite mu da nemam vremena.« »Benja Golden?« reče Miša Kalman, jedini muškarac u uredništvu. Već je bio usuo s namjerom da pode, ah sad opet spusti aktovku. »Hoće li pisati za naš list?« »Otkuda vi njega poznajete?« gotovo optuţujući zapita Klavdija, još jače iskolačivši oči. Bila je ostala sjediti, a kad bi uvukla dim, čuo se zvuk kao od vlaţnog sisanja. »Ne poznajem ga. Ali, ovaj je vikend došao u našu daču.« »Mora da je to bila prava pravcata zabava«, reče zamjenica u bezobličnoj vrećastoj haljini. »Utjosov, Ceferman, a sad još i Golden.« Sašenjka zaţali zbog svojeg hvalisanja s popisom gostiju. Okrenu se Galji. »Ne ţelim ga vidjeti. Neka zakaţe sastanak. Osim toga, čujem da je dao svoje. Već godinama nije ama baš ništa napisao. Recite mu da ode, Galja.« »Praviljno, drugarice«, reče Galja. »Ne, čekajte«, reče Miša Kalman visokim, smiješnim glasom. Galja se okrenu kao da će izaći iz sobe. »Recite mu tako, Galja«, inzistirala je Sašenjka pa Galja krenu prema vratima. »Stanite!« reče Kalman. »Ja sam strastveni ljubitelj njegovog rada. Tako rijetko za list dobivamo pisce njegove kvalitete. Carpe diem!«

KIKA

Klavdija svrnu na Sašenjku oči izbuljene kao u velike crvene rakovice. »Kanite li dopustiti da individualizam djeluje na štetu kolektiva?« zapita. Sašenjka osjeti opasnost zbog pretjeranog izraţavanja nesklonosti. Obasjana veličanstvom samoga Staljina, najednom se osjeti velikodušnom. Osim toga, moţda je na zabavi i sama pretjerano reagirala. Je li se Benja zbilja tako loše ponio? »Pričekajte časak, Galja«, reče naposljetku pa Galja zastade, ovaj se put smijuckajući. »Drugovi i drugarice, moramo odlučiti ţelimo li da Golden zaista piše za Sovjetsku ţenu i vođenje proleterskog kućanstva.« Klavdija istaknu da je Golden bio član delegacije na Kongresu pisaca u Parizu 1936. godine, zajedno s Erenburgom, Babeljem i ostalima, te da je 1937. sudjelovao u obiljeţavanju Puškinove stogodišnjice. »Priče su mu nezaboravne«, rekao je Kalman razbarušivši sijede zavojite kovrče, a potom uzeo hvaliti Benjino pisanje o Španjolskom građanskom ratu. Sašenjka se prisjeti da su neki od generala što ih je Benja poznavao kasnije raskrinkani kao narodni neprijatelji i pogubljeni tijekom 1937. i 1938. Gorki, njegov pokrovitelj, bio je mrtav, a mnogi su drugi pisci likvidirani. »Ali, zašto u posljednje vrijeme ništa ne piše?« raspitivala se. »Je li to prosvjed protiv Partije ili ima neke veze sa >smjernicama< iz Kulturne sekcije sa Starog trga?« »Nazvat ću Fadejeva u Savez«, reče Klavdija, »i Zdanovljev kulturni odsjek u Centralnom komitetu. Provest ću neka ispitivanja.« »Prijedlog prihvaćen. O čemu biste voljeli da piše, Klavdija?« »Bi li mogao pisati o tome kako je Boljševička tvornica kolača za rođendan druga Vorošilova proizvela najveću čokoladnu tortu na svijetu, i to u obliku tenka? Golden bi mogao intervjuirati radnike i pokazati kako su, pribjegavši boljševičkoj dovidjivosti, od biskvita i oblatni načinili topovsku cijev na tenku...« Boljševička tvornica kolača zauzimala je visoko mjesto među posebnim prilozima u časopisu, ah se Sašenjka namršti zamishvši Benjinu reakciju na priču o torti, koliko god bila velika i vojnička po svojoj zamisli. »A što kaţete na prilog o plesu?« predloţi Klavdija. »Pod mojom pomnom supervizijom.« »Drugarice, već ste prije sami spomenuli bolju ideju«, reče Sašenjka. »Sjećate se rada našeg Ţenskog komiteta? Tada ste predloţili prilog d sirotištu za djecu narodnih neprijatelja!« »To je duboko osjećajna priča o klasnom iskupljenju i ponovnom kaljenju identiteta«, reče Klavdija.

KIKA

»To je na našim stranicama svakako prilog za ozbiljnog pisca. Napravit ćemo od toga veliku priču, za naslovnicu, pet tisuća riječi. Ĉula sam da je mjesto prekrasno i da se mnogo djece usvaja u toplim sovjetskim domovima. Znači, drugovi i drugarice, hoću li zatraţiti od Goldena da napravi prilog o Općinskom sirotištu za djecu domovinskih izdajnika Feliks Dzerţinski?« Sašenjka se osjećala umornom. Bilo je već sedam uvečer, a Karlo se tog jutra bio probudio u šest i uvukao joj se u krevet. Vani je Moskva blaţeno uţivala u rumenoj svjetlosti svibanjske večeri. Unatoč petoljetki i znakovima gradnje na svakom koraku, u Moskvi je još uvijek bila vidljiva zaostalost. Ulice su bile napola prazne i bilo je malo automobila. Duţ Petrovke prolazila su kola s jednim konjem isporučujući povrće. »Hvala vam, drugovi i drugarice!« reče Sašenjka. »Rezolucija je donesena.« Kolege polako krenuše iz sobe. »Galja?« »Konačna odluka, drugovi i drugarice?« našali se Galja pomolivši glavu iza ugla. »Pošaljite ga ovamo pa moţete ići kući.« Trenutak potom Benja Golden nađe se u njezinu uredu. »Ne mogu razgovarati u ovoj činovničkoj birokratskoj mrtvačnici«, uskliknu hrapavim glasom. »Vani je lahor tako pun mirisa, ulijeva vam ţelju za pjesmom. Pođite sa mnom!« Kasnije, mnogo kasnije, kada bude imala i previše vremena da u mislima ponovo doţivljava ove trenutke, Sašenjka će shvatiti da je upravo ovdje sve započelo. Uz šum krvi u ušima, krenula je s njim do dizala, a onda se zaustavila. »Ostavila sam nešto na pisaćem stolu, Benja. Moram skočiti po to! Ispričajte me!« Ostavila ga je u predsoblju i potrčala natrag u ured. Prstima dodirujući usnice, pogledala je pisaći stol, Vanjine i dječje fotografije, telefon, špalte, svakoga i sve što joj je bilo vaţno. Rekla je sebi da ovaj uobraţeni muškarac znači opasnost. Osoran je, arogantan, neiskren i nedostaje mu partijnosti (čak i nije član Partije), a ţivota se ne boji onoliko koliko bi trebalo. Ne bi trebala poći u šetnju s njim. A onda, svjesna onoga što čini, a ipak čudno nesposobna u tome zastati, okrenu se na peti i vrati onamo gdje je Benja Golden čekao na nju. 10. Ovo je jedan od onih. rijetkih trenutaka kad nitko ne zna gdje se nalazimo«, reče Benja Golden dok su ulazili u Aleksandrovski vrt kraj

KIKA

crvenih nazubljenih tornjeva Kremlja što su, s namjerom da ga prohodu, sezali prema ruţičastom nebu. »Znate, ponekad mi se činite vrlo naivnim za pisca«, ţustro odvrati Sašenjka prisjetivši se njegovih nerazboritih primjedbi u dači. »Oboje smo dobro poznate osobe i šećemo po najznamenitijem parku u gradu.« »Istina, ah nitko na nas ne motri.« »Kako znate?« »Pa, eto, ja nikom nisam rekao da idem do vas u ured, a vi nikom niste rekli da idete u šetnju Moskvom. Inače, bio sam na putu kući i ţeni, a vi ste bili na putu kući i muţu u Granovskoj. Znači, nema razloga da nekoga od nas prate. Vaši drugovi i drugarice misle da u vašem uredu ozbiljno raspravljamo o članku. Da im je to vaţno, organi sigurnosti pretpostavili bi da smo nas dvoje krenuh kući kao i uvijek.« »Međutim, nismo.« »Upravo tako, Sašenjka, ako vas smijem tako zvati. U svakom slučaju, mene s ovom kapom nitko neće prepoznati.« Benja skinu s glave bijeli kačket i duboko se nakloni. »Pa, sad će vas svakako prepoznati«, reče ona zagledavši se u svijetle neposlušne pramenove njegove kose koja se bila počela prorjeđivati. »Pogledajte oko sebe. Cijela je Moskva večeras na promenadi. Zar se nikad ne poţelite riješiti svih odgovornosti? Samo na sat vremena.« Sašenjka uzdahnu: »Samo na sat vremena.« Blagi miomirisni zrak pomilova joj koţu i zavuče joj se u bijelu haljinu, nadimajući i mreškajući hladni pamuk, a ona se od toga osjeti laganom i veselom poput jedra na vjetru. Golden stade brţe koračati, jednako uţurbano govoreći, a ona se borila da zadrţi korak s njim, gotovo trčeći u visokim petama. Razmišljala je o svojim odgovornostima. Bio je tu muţ, konvencionalan, marljiv i uspješan čovjek, bila su tu dva anđela, nemirna kao ţiva, u cvijetu zdravlja i sreće. Imali su dva stambena prostora — novu daču i golem novi stan u ruţičastoj zgradi u Granovskoj, u toj maloj ulici blizu Kremlja poznatoj kao Peta kuća sovjeta. Imali su i poslugu: Karolinu kao dadilju i kuharicu, vozača Razuma, vrtlare i konjušara. Zatim, su tu bih Vanjini roditelji koji su stanovah zajedno s njima u stanu—za njih je same trebalo puno radno vrijeme, posebno za Vanjinu majku koja je cijeli dan sjedila u dvorištu tračajući opasno jakim glasom. Razmatrala je Vanjin stresni, prestiţni poloţaj i vlastite duţnosti u Ţenskom, kao i u Partijskom komitetu. Oboma je ţivot bio grozničav, bliţio se rat, a njih je čekala izgradnja socijalističkog svijeta, nedavno su bih doţivjeli duboku tugu i tragediju, a mnogi su ljudi iščeznuh pod valovima revolucije. Te će noći, kao uglavnom i inače, Vanja raditi do zore — svi su to činili,

KIKA

prilagođujući se Hozjainovim noćnim satima. Vanja joj je pričao da rukovodioci sjede za pisaćim stolom čekajući sve dok preko vertuške ne stignu riječi: Hozjain je upravo otišao iz Malog kutka i krenuo prema obliţnjoj dači. A sada se i nešto veliko događalo. Nakon Miinchena Staljin je stao mijenjati vanjsku politiku, a s njom i ministre. To je bilo značajno za budućnost Europe, ah je isto tako značilo da je Vanja bio stalno zauzet radom na promjenama u Narodnom komesarijatu za vanjske poslove. Kao i inače kad joj je imao povjeriti neku tajnu, odvukao je Sašenjku u vrt na dači. »Litvinov izlazi s pozornice, a ulazi Molotov. Bit ću zauzet nekoliko dana«, bio joj je rekao. Znala je da to znači kako Vanju neće vidjeti ni noću, a da to nikome ne smije spominjati. U međuvremenu su Vanjini roditelji u stanu u Granovskoj čuvali Snješku i Karla. Najednom se osjetivši bezbriţno u Benjinu društvu, Sašenjka zastade i zavrti se oko sebe poput djevojčice. »Samo na sat vremena. Mogu se izgubiti na sat vremena. Kakva divna zamisao!« Vlastite joj riječi na nekako popustljiv način zazvučaše ekstravagantno — nimalo nalik na nju, i poţeli ih vratiti. »Bih ste član partije i prije revolucije, je li tako, drugarice Snjeţna Lisice?« reče Benja. »Mora da ste bili vješti u izmicanju Ohraninim ţbirima? Onda, prati h nas netko?« Ona odmahnu glavom. »Ne. Naši organi sigurnosti nikad nisu bih tako dobri u nadzoru kao što je to bila Ohrana.« »Oprezno, drugarice urednice! Nepromišljene su to riječi!« Vidjela je da je zadirkuje. »A ipak mi se čini da u vas mogu imati povjerenja.« »Moţete, u to vas uvjeravam«, reče Benja. »Zar nije ponekad čarobno moći pobjeći duţnostima i na tren biti potpuno sebičan?« »Mi komunisti to nikad ne činimo«, prigovori ona. »A ni majke to nikad ne čine...« »Oh, za Boga miloga, jednostavno zašutite i okusite to načas. Vrijeme je tako kratko.« Sašenjka ništa ne reče, ali ju je ovo šokiralo, a u glavi joj se komešalo od nekakve vrtoglavice. Obiđoše oko Kremlja. Veliki je dvorac stakleno i zlatno svjetlucao pod večernjim nebom. Prođoše mimo mračnog i tamnog modernističkog

KIKA

labirinta Vladine kuće na Obali gdje su stanovah Satinov, Mendel i mnogi drugi rukovodioci, gdje ih je u mračnim vremenima toliko uhapšeno, gdje su cijele noći stenjala dizala dok je NKVD odvozio ljude u »crnim vranama«. Nije više bilo prometa po ulicama, tek nekoliko kola s konjskom zapregom i neka starica koja je u kiosku prodavala masne piroške. Moskva, pomisli Sašenjka, nekada zbog brojnih crkava nazivana gradom s tisuću kupola, sada je sumorno mjesto. Drug Staljin uljepšat će je i pretvoriti u dostojniji glavni grad za sve radnike svijeta, no sad se još uvijek sastoji dijelom od dvoraca, a dijelom od niza sela — ostatak je tek gradilište. Osjeti jedan od uobičajenih povremenih uboda nostalgije za rodnim gradom: Sankt-Peterburgom, odnosno Lenjingradom, kako se sada zvao, kolijevkom revolucije. Ja ljubim te, o Petra djelo, pomisli citirajući Puškina. »Nedostaje vam Piter«, iznebuha reče Benja. »Kako znate?« »Ĉitam vas kao otvorenu knjigu, zar ne vidite?« Vidjela je to i zbog toga se osjećala jako nelagodno. Stajali su na Kamenom mostu gledajući odozgo na Veliki dvorac i rijeku Moskvu: cijeli se grad ogledao i ponavljao do najsitnijih pojedinosti, kao da stoji na kakvu zrcalu. »Hoćete li plesati sa mnom?« zapita on hvatajući je za ruku. »Ovdje?« Koţa joj se na rukama i nogama najeţi. »Baš tu.« »Vi ste zbilja jako neozbiljan čovjek.« Opet se osjeti vrtoglavo, osjeti se bezobzirno mladom, a koţa joj zaiskri na mjestu gdje ju je dodirnuo kad ju je uzeo u naručje, samosvjesno, a onda je, plešući fokstrot, stao okretati nalijevo i nalijevo, natrag i naprijed, cijelo vrijeme pjevajući neku pjesmu Glenna Millera, američkim naglaskom i savršeno usklađeno. Kad se razdvojiše, njegovo tijelo kao da joj je, dok ju je maločas stiskao uza se, bilo na trbuhu ostavilo uţareni biljeg. Vidjela je da je uz njih na mostu još jedan par. Njih se dvoje nisu ni obazreli kad su im se Sašenjka i Golden primakli. Bili su mladi, on u crvenoarmijskoj uniformi, a ona u bijelom kaputu preko haljine s rasporom sa strane. Vjerojatno jedna od djevojaka iz prehrambenih trgovina u ulici Maksima Gorkog. Ljubili su se otvoreno, kao da ih mori glad, široko otvorenih usta, liţući se jezicima kao što mačka lapće mlijeko, sjajnih lica, sklopljenih očiju, zavjesa njezine guste laneno ţute kose bila je zapela među njegovim zubima, njemu su

KIKA

ruke bile pod njezinom suknjom, a njoj prsti na njegovu patentnom zatvaraču.

1 Stih iz pjesme Brončani konjanik, preveo: G. Krklec, u: A. S. Puškin, Pjesme - bajke - drame, Hum naklada, Zagreb 2002. — (nap. prev.). Sašenjka osjeti gađenje: sjećala se para koji se tako pipkao na ulici u vrijeme revolucije, kao i Giđeona i grofice Loris pred Astorijom, a ipak nije mogla otkinuti oči od tog para pa najednom u cijelom tijelu osjeti zvjezdani prasak divlje pohote i takvu ţudnju da sebe nije prepoznavala, tako joj je to bilo strano, tako tuđe. Taj grč koji ju je ostavio bez daha bio je toliko uporno tjelesan da se uplaši preuranjene menstruacije koja joj steţe utrobu. Benja ju je s bezbriţnom arogancijom vukao duţ Obale, više ništa ne govoreći, već samo pjevajući stare romanse i ciganske pjesme. Ah, te crne oči zarobile su mene, Nemoguće zaboravit je njih, Pred očima mi plamte. Oči crne, oči strasne, oči plamne i prekrasne, kako ljubim vas, kako se bojim vas, nisam vas sreo u dobar čas. Kad je prestao s pjesmom, ruka joj ostade u njegovoj, isprva slučajno, a onda s napetošću, a kad je to primijetila, nije ju pokušala izvući. Flertuje s njom smiono i opasno, sama sebi reče Sašenjka. Zar ne zna tko je ona? Ne razumije li što radi njezin muţ? Ja sam komunistkinja, vjerujem u revoluciju, pomisli, udata sam ţena s dvoje djece. Pa ipak, u toj vrućoj moskovskoj noći, nakon dvadeset godina preţivljavanja i discipline, nakon tri godine čistke i tragedije tijekom raskrinkavanja i likvidacije tisuća i tisuća neprijatelja, ona sad, u društvu ovoga krhkog i proćelavog galicijskog Zidova koji joj je svojim frivolnim plesnim korakom, plavim očima i bećarskim pjesmama bio postavio zasjedu, najednom doţivje treptaj ludosti. Benja je za ruku povede niz malene kamene stube što su vodile ravno do ruba rijeke, do skrivenog pristaništa. »Nitko nas ne moţe vidjeti!« opet joj reče i njih dvoje sjedoše na stube, nogama gotovo dotičući vodu. Voda je vjerojatno bila blatna i prljava, ali je rijeka Moskva noćas bila posuta

KIKA

dijamantima čije im se svjetlo odrţavalo na licima, urezujući u njih purpur i broncu, navodeći ih oboje da se osjećaju mladima. Tijelom joj se razli neki ţar, osjet lepršavih krila. Muţ ju je zadovoljavao u krevetu i napravio joj djecu — pa ipak, nikad nije osjetila ništa poput ovoga. »Jesi h ovo ikad radila kao šiparica?« zapita je on. I dalje joj je sablasno čitao misli. »Nikad. Bila sam dobro dijete i vrlo ozbiljan boljševik...« »I nikad se nisi pitala o čemu govore šlageri?« »Mislila sam da su to besmislice.« »E, pa onda«, reče on, »zasluţuješ sat vremena u svijetu šlagera.« »Kako to misliš?« reče ona opaţajući njegove usne, suncem opaljen vrat, plamene oči što se upijaju u nju. Ponudi je posljednjom egipatskom cigaretom, vrstom Zvijezda Egipta sa zlatnim filterom, i ona se vrati dvadeset godina unatrag. Zapali joj cigaretu srebrnim benzinskim upaljačem, a potom joj ponudi gudjaj iz pljoske. Očekivala je votku, no umjesto toga, osjetila joj preplavi slatkoća. »Što je ovo?« »Novi američki koktel«, reče on. »Manhattan.« Piće joj udari ravno u glavu, a ipak je bila treznija no ikad. Glomazna teglenica, visoko natovarena ugljenom ili rudačom, nalik na ploveću planinu, prođe mimo njih brekćući i leţeći nisko i zahrđalo na vodi. Lađari su sjedili u krugu, pijući i pušeći. Jedan je svirao gitaru, drugi harmoniku. No, kad ugledaše Sašenjku, s bijelim šeširom široka oboda i u perlicama ukrašenoj haljini zategnutoj preko bokova te blistavim bijelim čarapama što su se odraţavale u zamrljanoj vodi, stadoše dozivati i pokazivati na nju. »Hej, pogledaj tamo! Pravo priviđenje!« Sašenjka im odmahnu. »Pojebi je, čovječe! Poljubi je umjesto nas! Naguzi je, druţe! Srećkoviću!« povika jedan od lađara. Benja skoči na noge podigavši šešir poput plesača. »Tko? Ja?« doviknu. »Poljubi je, čovječe!« On sleţe ramenima kao da se ispričava. »Ne mogu razočarati gledateljstvo«, pa je, prije no što se mogla usprotiviti, poljubi u usta. Na sekundu se opirala, no onda mu se, i to na vlastito zaprepaštenje, prepusti. »Hura! Poljubi je umjesto nas!« odobravali su lađari. Ona se smijala pod njegovim usnama. On joj gurnu jezik između usnica, probijajući se onoliko duboko koliko je mogao dosegnuti, i ona zastenja. Oči joj se sklopiše. Doista, nitko na svijetu još se nikad nije tako poljubio.

KIKA

Nikad dotad nije takvo nešto upoznala. U doba Građanskog rata bila je mlada, ali je bila uz Vanju, a muškarci kao Vanja nisu se ovako ljubili. Nije ona nikad ni htjela da je on na ovaj način poljubi: isprva su bili drugovi, on se brinuo za nju nakon majčina samoubojstva, usko su surađivali za vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine, a poslije je ona putovala po Rusiji Agitpropovim vlakovima, a on s Crvenom armijom kao komesar. Poslije su se opet sreli u Moskvi. U te dane nije bilo vremena za romansu: uselili su se u jedan stan zajedno s drugim mladim parovima, od kojih su svi danonoćno radili, ţiveći od čaja od mrkve i dvopeka. Sašenjka je još uvijek bila uskogrudni boljševik i upravo joj se to sviđalo. Seksom opsjednute majke uvijek se spominjala s uţasom i ţaljenjem. No, ovaj drski Galicijac, ovaj Benja Golden, nije imao takvih inhibicija. Lickao joj je usnice, trljao nos o njezino čelo udisao miris njezine koţe kao da je izmirna, a ona je ostajala zapanjena uţitkom što se krio u tim sitnicama! Otvori oči kao da je spavala stotinu godina. Lađara i teglenice više nije bilo, ali ju je Benja i dalje ljubio. Skrivena su mjesta na njezinu tijelu brujala. U neprilici, premještala se s noge na nogu, no svaki put kad bi se pomakla, slabine su joj bile nepostojane i teške. Bilo joj je gotovo četrdeset, no bila je izgubljena. »Znaš, ja ovakve stvari jednostavno ne radim«, reče mu naposljetku, pomalo zadihano. »Zašto ne, dovraga? Jako ti dobro ide.« Mora da je bila pomalo luda, jer se sad ona nagnula naprijed, uhvatila mu glavu među ruke i počela mu uzvraćati poljupce onako kako to nikad prije nije činila. »Ţelim da znaš, Benja, kako volim tvoje priče. Kad sam ih čitala, plakala sam...« »A ja volim ove pjegice s obje strane tvojeg nosa... I ove usne, Boţe, nikad se potpuno ne sklapaju, kao da si uvijek gladna«, reče Benja ponovo je ljubeći. »Zašto si onda prestao pisati?« »Tinta mi je presušila.« »Ne budi smiješan«, odgurnu mu ona grubo glavu, uhvativši ga rukom za bradu. «Ne vjerujem da ništa ne pišeš. Mislim da pišeš u potaji.« On se zagleda u rijeku, tamo gdje su svjetla Britanskog veleposlanstva na dostojanstvenoj zgradi ravno preko puta njih blistala u vodi »Ja sam pisac. Pisac mora pisati ih će umrijeti. Da ne pišem, sasušio bih se i istrunuo. Zato prevodim članke iz socijalističkih listova i dobivam narudţbe za knjige snimanja. Ah već je i to gotovo presušilo. Sad sam

KIKA

gotovo bez prebijene pare, iako još uvijek imam stan u Knjiţevničkoj kući.« »Zašto nisi ostao u Parizu?« »Ja sam Rus. Bez domovine, bio bih ništa.« »Onda, čime se baviš?« »Tobom.« »Pišeš o tajnoj policiji i partijskoj vrhuški? Pišeš rukom i noću, a onda skrivaš pod madrac. Ih moţda u kući neke cure u predgrađu? Jesam li ja jednostavno grada za tvoje tajno djelo? Iskorištavaš li me zato da zaviriš u naš svijet?« On uzdahnu i počeša se po glavi. »Mi pisci svi imamo nekakvu tajnu koja nas drţi na ţivotu i daje nam nadu, premda znamo da to nikad nećemo moći objaviti. Isak Babelj potajno nešto piše. Miša Bulgakov piše roman o đavolu u Moskvi. Ah njih dvojicu nitko nikad neće čitati. Ni mene nitko nikad neće čitati« »Ja hoću. Mogu h pročitati to što pišeš?« On odmahnu glavom. »Nemaš povjerenja u mene? »Ĉeznem za tim, Sašenjka. Voho bih ti pokazati taj roman, jer za njega nitko ne zna, čak ni moja ţena, a kad bih ga pokazao tebi, imao bih jednog čitatelja, i to krasnu čitateljicu, umjesto nijednog i opet bih se osjećao kao umjetnik, a ne kao propalo piskaralo u ovim danima kad smo se svi pretvorili u ljudoţdere.« Benja pogleda ustranu i ona mu nasluti, čak ako ih i nije vidjela, suze u očima. »Sklopimo sporazum«, reče uhvativši ga za obje ruke. »Ti u mene moţeš u svemu imati povjerenja, čak i u vezi s romanom. Bit ću tvoja čitateljica. A za uzvrat, ako se zakuneš da me nikad nećeš povrijediti, da nikad nećeš izdati to povjerenje, moţeš me opet poljubiti kraj Moskve nakon zalaska sunca.« On kimnu i njih se dvoje stisnuše za ruke, a lica su im u ljetnoj noći blistala kao ulaštene faraonske posmrtne maske. Iza sebe je čula krik, a onda i sablasni lepet krila kad se dva labuda uz čist i pjenušav sušanj spustiše na namreškanu površinu rijeke. U tom je trenu bila sretnija, u sebi i radi sebe, nego ikada prije, koliko god se daleko unatrag mogla sjetiti. 11. Benja stubama povede Sašenjku za ruku od Obale prema hotelu Metropol. Ona ustuknu kad im vratar u cilindru i opšivenoj livreji otvori vrata, no Benja je razabirao da ţeli zaplesati jednako koliko i on.

KIKA

Benja je volio atmosferu u Metropolu. Ĉak je i u doba čistke ovdje i dalje svirao dţez sastav pa je u plesu mogao nevolje odagnati uz zvuke truba i saksofona. Prije 1937. godine hotel je bio pun stranaca u pratnji ruskih djevojaka u francuskim večernjim haljinama, no sad su poslovni ljudi, diplomati, novinari i društvene delegacije iz inozemstva sjedili zasebno. Prije no što je ubijanje počelo, Gideon ga je ponekad dovodio ovamo na večeru sa značajnim stranim piscima. Upoznao je H. G. Wellsa, Gidea i Feuchtwangera. Slušao je govor svojeg pokrovitelja Gorkog upućen partijskim piscima i kazališnim birokratima kao što su bih Averbah i Kiršon. Jedan za drugim, svi su iščezli. Likvidacija stranih elemenata! No, on je preţivio, a i Sašenjka je nekim čudom preţivjela čistku pa se Benji najednom učini da bi večeras trebah slaviti što su ţivi. Dok su zajedno prolazili kroz vrata, bih su u jednom trenu tako blizu i tako usklađeni da joj je odraz tamna drva i sjajnog kroma na recepcijskom pultu mogao vidjeti u sivim očima. No, čim se nađoše u predvorju, Benja primijeti da se Sašenjka drţi podalje od njega. Shvati da se brine neće li je tko prepoznati, no povremeno je ovamo izvodila pisce koji su pisah za njezin hst, a on joj je bio novi pisac. »Opusti se«, prišapnu joj. Konobari u crnim kaputima odvedoše ih do crnoga secesijskog stola. Kako se blagovaonica činila drukčijom. Blistava zrcala, vijugav plavi dim što se poput izmaglice u gorju uzdiţe prema štukaturom ukrašenom stropu, svjetla na pozornici, siluete muškaraca kose ošišane na četku i uredna brka, blještave čizme, zakrivljenu liniju jahaćih hlača na oficirima Crvene armije, trajne na glavama djevojaka — sve je večeras bilo beskrajno čarobnije. Djevojka u bijeloj bluzi s baterijskom svjetiljkom i kutijom punom cigareta i čokoladica što joj je na vrpci visjela oko vrata pojavi se pred njima. Ne skidajući ni načas očiju sa Sašenjke, Benja kupi kutiju cigareta i ponudi je. Zapali njoj, a onda i sebi. Nisu ništa govorili, ah kad ga je pogledala, pogled joj je bio poput zrake sa svjetionika što sja s prijateljske obale. Dim se kovitlao oko nje u prekinutim krugovima, kao da joj se i on ţeli što više pribliţiti. Sve se u noćnom klubu vrtjelo oko nje. Pomisli kako opet izgleda hladno i mirno, kao »sovjetska kulturna ţena« u bijeloj haljini, no onda joj se usnice, koje su bile upravo dovoljno otvorene da on moţe na časak uhvatiti bljesak njezinih zuba, malo trznuše dok je povlačila dim iz cigarete. Oči joj se na sekundu sklopiše i tamne trepavice poput lepeze dotaknuše koţu i rijetke arhipelage sunčanih pjegica te on vidje da ispod cijele te smirenosti pomalo ostaje

KIKA

bez daha. I sam je bio bez daha. Večeras se činilo da se svijet malo brţe okreće i malo jače naginje. Glazba je trebala svaki čas započeti. Svjetla se zavrtješe, a potom obasjaše vodoskok u sredini prostorije. Začuše se bubnjevi. Večeras nije nastupao Utjosovljev sastav, već neka druga dţez grupa s trojicom trubača, saksofonistom i dvojicom kontrabasista, svi u crnim odijelima s bijelim ovratnicima. New Orleans i Odesa susretoše se uz razmetanje sumnjiva, zadimljena ritma. Benja naruči vino, votku i zakusku: kavijar, sled, peljmene, a onda shvati da u dţepu jedva ima koju kopjejku. »Ja ću naručiti, a ti plati«, reče Sašenjki. »Švorc sam kao crkveni miš nasred Milijone.« Pila je gruzijsko vino, a on ju je promatrao kako uţiva u njegovu okusu, a onda ga guta i uzdiše kao da joj je utaţilo ţeđ — i čak se taj najobičniji čin činio dragocjenim. Naposljetku, povuče je na noge da zaplešu. »Samo jednu pjesmu«, reče ona. Benja je znao da je dobar u fokstrotu i u tangu pa su otplesali i više od jedne pjesme. Tijelo mu je bilo vitko i krhko, ali ju je vrtio uokolo plešući kao da korača po zraku. Najednom osjeti kako mu vrijeme izmiče. Okolnosti koje su im omogućile ovakvu slobodu moţda se više nikad neće ponovo poklopiti pa mora navaljivati koliko god bude išlo. Stoga je privinu k sebi, po samom njezinu dahu znajući koliko je i ona ushićena. Ona se brzo otrţe i ponovo vrati za stoL »Sad moram krenuti«, reče mu kad ju je sustigao. »Ovo je noć koja u našem ţivotu ne postoji«, prošapta on. »Ništa što se noćas dogodi nikad se nije ni dogodilo. A kako bi bilo da uzmemo sobu?« »Ni slučajno! Ti si lud!« »Ah zamisli kolika bi to bila radost.« »A kako bismo je uopće uzeli?« odgovori ona. »Laku noć, Benja«, pograbi ona svoju torbicu. »Ĉekaj.« Zadrţa joj ruku pod stolom, a onda je — u ludom kockanju kojim će ih upropastiti ovu noć ili uspjeti — stavi ravno na svoj rasporak. »Sto to, dovraga, radiš?« zapita ona naglo trgnuvši ruku. »Ne«, odgovori on. »Pogledaj što ti meni radiš. Mučiš me.« »Moram smjesta krenuti.« No, nije otišla i on joj je u raširenim sivim očima vidio učinak svoje drskosti. Bila se napila, ah ne od vina. »Pa ti ovdje već imaš sobu, Sašenjka. Za potrebe časopisa.« Ona porumenje.

KIKA

»Soba 403 pripada Litfbndu i urednici Sovjetske ţene mogu je koristiti za pisce koji dolaze iz drugih mjesta, ali o tome apsolutno nema ni go...« »Je li netko sada tamo?« Hladan joj bijes bijesnu u očima i ona ustade. »Ti valjda misliš da sam ja nekakva... bumekel« Zastade, a on shvati da se iznenadila što se posluţila jidišem da označi ţenu na zlu glasu, što joj je bio ostatak iz djetinjstva. »Ne bumeke«, odgovori on hitro kao munja, »samo najdivnija bubele u Moskvi!« Ona udari u smijeh — nitko je dotad nije nazvao curicom, lutkicom, i Benja shvati da im je zajednička i čudnovato umirujuća prošlost u starom ţidovskom svijetu iz Područja naseljavanja. »Soba 403«, reče gotovo u sebi. »Bonsoir, Benja. Natjerao si me da samu sebe iznenadim, ah što je dosta, dosta je. Pošalji članak do ponedjeljka«, pa se okrenu i izađe iz blagovaonice, a dvostruka se kromirana i staklena vrata zanjihaše za njom. 12. Sašenjka se nasmija vlastitoj gluposti. Bila je prošla kroz pogrešna vrata, ali nakon onakva izlaska nije se mogla vratiti u blagovaonicu. Sad sjede na skrletne stube što su vodile do straţnjih hotelskih dizala i zapali Hercegovinu Flor. Boravak u ovom skrivenom prostoru u samom srcu hotela učini joj se posve prikladnim. Nitko nije znao da je ovdje. Ne razmišljajući, uđe u dizalo za poslugu i odveze se do četvrtog kata. Poput mjesečarke, vukla se po zagušljivim, vlaţnim hodnicima mirišući ishlapjeli dašak klora, kupusa i istrunulih sagova što se osjećao čak i u ovom najuređenijem moskovskom hotelu. Bila je izgubljena. Mora poći kući. Bojala se da će je na četvrtom katu za pultom dočekati uobičajena bakica (ujedno i NKVD-ova doušnica), no onda shvati da je, došavši straţnjim putem, staricu potpuno izbjegla. Stigavši do sobe 403, začu korake iza sebe. Bio je to Benja. Otvori vrata ključem koji je kao urednica u časopisu drţala kod sebe i njih dvoje umalo što ne padoše u sobičak koji je, da je to analizirala (a sve dok bude ţiva, neće zaboraviti te mirise), nalikovao na zapečaćenu kapsulu ispunjenu naftalinom i dezinficijensom. Unutra je soba bila mračna, osvijetljena tek tmastim skrletom električnih zvijezda na vrhu svakoga od osam šiljastih kremaljskih tornjeva što su se vidjeli kroz prozor. Spustiše se na krevet koji se u sredini ugibao, s plahtama natopljenim nečim odbojnim što je kasnije prepoznala kao sasušenu spermu

KIKA

i alkohol, koktel posebno smiješan za sovjetske hotele. Htjela se boriti, strogo ga koriti, ţaliti se, no on joj pograbi lice rukama i poljubi je tako silovito da od toga u njoj liznu plamen i spali je do same srţi. Njegove joj ruke smaknuše haljinu s ramena i on joj glavom zaroni u vrat, a potom u kosu, hvatajući je između nogu. Svuče joj grudnjak, rukama obuhvati dojke, uzdišući od blaţenstva. »Boţanstvene su ove plave ţilice«, prošapta. I u tom trenutku nelagodu koju je, zbog te svoje ruţne tjelesne karakteristike, cijelog ţivota osjećala zamijeni zadovoljstvo. On joj liznu bradavice, gladno kruţeći jezikom oko njih. Potom nestade pod njezinom suknjom. Ona ga odgurnu odatle, jednom, a onda i drugi put. No, on se i dalje onamo vraćao. Udari ga po ustima, prilično jako, ali on nije mario. »Ne, ne, ne tamo, daj, ne, nemoj, ne...« Šćućurila se kao od straha, od stida sklopivši oči. »Lijepa si«, reče joj on. Je li to istina? Da, navaljivao je on pa stade po njoj palucati jezikom. Nitko joj dotad nije takvo nešto učinio. Zadrhta, jedva se uspijevajući obuzdati. »Krasna!« reče on. Toliko se stidjela da je sakrila lice u ruke. »O, nemoj!« »Pokušaj se pretvarati da se to ne događa!« glasio je njegov prijedlog prije nego što je zaronio licem u nju. Kad je napokon pogledala dolje, on joj smijući se uzvrati pogled. Imam ljubavnika, pomisli ona s nevjericom. Njegova ju je razularena putenost očaravala. Bilo joj je kao prvi put s muţem, jedinim ljubavnikom osim ovoga, pa ipak nije uopće bilo onako. Zapravo, pomisli, sad stvarno gubim djevičanstvo u rukama ovog paklenog, umiljatog ţidovskog lakrdijaša koji se toliko razlikuje od svih mačo boljševika u mojem ţivotu. Nije normalan, pomisli dok je opet s njom vodio ljubav. O, Boţe, nakon dvadeset godina koje sam provela kao najracionalnija boljševička ţena u Moskvi ovaj me vilenjak izluđuje. Opet se izvukavši iz nje, on joj se pokaza. »Pogledaj!« prošapta i ona ga posluša. Je li to zbilja ona? Onda joj se on opet zavuče medu noge čineći joj najapsurdnije, krasne stvari na mjestima između koljena, na mišiću na samom vrhu njezinih bedara, po ušima, po sredini leda. No, ljubljenje, samo ljubljenje, bilo je boţanstveno. Izgubila je svaki osjećaj za vrijeme, mjesto i doličnost. Tjerao ju je da zaboravi da je komunistkinja, tjerao ju je da se zaboravi po prvi put u dvadeset godina — i napokon je počinjala ţivjeti u bujnoj, nepobjedivoj sadašnjosti.

KIKA

13. Sve je bilo tiho. Leţeći na zguţvanim plahtama, Sašenjka otvori oči kao netko tko se iz duboka sna probudio nakon poplave ih potresa. Svijede h zvijezde s Kremlja još uvijek kroz prozor ih su se zbog njihova vođenja ljubavi ugasile i nestale? Polako se vraćala u stvarnost. »O, moj Boţe«, reče. »Sto sam učinila?« Odmahnu glavom opet sklapajući oči. »Pogledaj me«, reče on. »Reci mi koliko to voliš. Ili te više nikad neću poljubiti.« »Ne mogu to izgovoriti.« »Samo kimni.« Ona kimnu i osjeti da joj je lice nagnječeno. Jedva je mogla povjerovati u opijenost vlastitoga drhtavog tijela u tom mračnom sobičku na vrhu Metropola, jedne svibanjske noći 1939. godine, po završetku čistke. Njezina su haljina i donje rublje leţali na podu, no grudnjak joj je još uvijek bio na trbuhu, jedna je čarapa još uvijek bila na svojem mjestu, ah je druga visjela preko svjetiljke obasjavajući joj udove mjedenom sepija svjetlošću. Usta su im bila slana, a okaljanost uţitkom i znojem zbog čista je ushita stvarala u njoj osjećaj bezglavosti. Benja joj je opet ljubio usne, a onda ju je ljubio između nogu — ondje je sad bila tako osjetljiva da se od toga lecnu. On je poljubi u usta, a onda opet njeţno tamo dolje. Drhtala je, a krupne kapi znoja prekrivale su joj zaobljeni trbuh. Potom povuče Benju gore k sebi i okrenu ga, tako da je sad ona bila odozgo, a on je ponovo bio u njoj. Nekako su se točno uklapah jedno u drugo. Zašto h se u njegovu naručju osjeća kao kod kuće? Zašto se sve ovo čini tako prirodnim? Grozota ovoga što se dogodilo pogodi je poput udarca šakom. Izdala je Vanju, čovjeka dobra srca i njeţne duše, svojeg muţa i prijatelja tijekom svih ovih godina, oca svoje djece. Još uvijek ga voli, no ova groznica od koje se potresa svijet, to je drukčija ljubav, krajnje strana i proturječna toploj uobičajenoj ljubavi prema domu i djeci. Ţene navodno ne mogu istodobno voljeti dvojicu muškaraca, ali sad vidim da je to apsurdno, mislila je Sašenjka. Pa ipak, drhtaj krivnje kliznu joj niz vrat sve do nemirna srca. »Još nikad nisam ovakvo nešto napravila«, prošapta ona. »Pretpostavljam da ti to sve kaţu...« »Pa, zanimljivo je što to pitaš, ali prema Sovjetskom proleterskom vodiču kroz etiketu preljubništva to je tradicionalna ţenska primjedba upravo u ovom trenutku tijekom prvog susreta.« »A prema tom... Sovjetskom proleterskom vodiču kroz etiketu preljubništva, kako glasi ispravan muški odgovor?«

KIKA

»Pretpostavlja se da ću ja reći: >Oh, znam!<, kao da ti vjerujem.« »A zapravo mi ne vjeruješ.« »Zapravo, doista ti vjerujem.« »A tko je autor te glasovite i premudre knjige?« »Neki B. Z. Golden«, odgovori Benja Golden. »Kaţe h se ondje što se događa nakon toga?« Šutio je i ona vidje kako mu sjenka prelazi preko lica. »Bojiš li se, Sašenjka?« Ona uzdrhta: »Pomalo.« »Više se nikad ne bismo trebah vidjeti«, reče on. »Ne misliš to ozbiljno?« zapita ona, iznenada se ustrašivši da on to moţda doista ozbiljno misli. On odmahnu glavom, a oči su mu bile vrlo blizu njezinima. »Sašenjka, mislim daje ovo nešto najradosnije što mi se ikad dogodilo. Imao sam mnogo djevojaka, spavao sam s mnoštvom ţena...« »Ne hvali se, ti galicijski prostače!« grdila ga je ona. »Moţda su to ova vremena. Moţda sad sve proţivljavamo tako intenzivno. Ali zasluţujemo i malo sebičnosti, jel tako?« Uze joj lice u ruke i ona se iznenadi koliko se uozbiljio: »Osjećaš h išta za mene?« Sašenjka ga odgurnu i posrćući ode do prozora dok joj se znoj sušio na leđima, a medu nogama još uvijek udaralo bilo. Nalazili su se pod strehom stare zgrade. Kroz noć bijelu od mjesečine gledala je na rijeku Moskvu, mostove, pretjerano kićene lukovičaste kupole Sv. Vasilija i u unutrašnjost Kremlja, šezdeset i devet jutara prekrivenih dvorcima boje okera, smaragdnim krovovima, krvavo crvenim kruništima bedema, zlatnim kupolama i kamenom popločanim dvorištima, pa je vidjela i mjesto gdje je obično radio drug Staljin, u trokutastoj Sovnarkomovoj / zgradi s kupolastim zelenim krovom. Mogla je čak vidjeti i svjetlo u njegovu uredu. Je li i sada ondje? Ljudi su tako mislili, ah je ona znala da je vjerojatno u Kuncevu. Josif Visarionovič joj je prijatelj... pa, ne baš. Drug Staljin je iznad prijateljstva, ali je Otac Naroda — da, njezin novi poznanik, a ponekad i gost, koji je promaknuo njezina muţa i divio se njezinu listu — bio najveći drţavnik u povijesti radničke klase. U to nije sumnjala, i dalje je bila boljševik od glave do pete. Ovo što se u ovoj sobi dogodilo nije u tome ništa izmijenilo. No, nešto se jest promijenilo. Benja je palio cigaretu leţeći ispruţen na krevetu. Promatrao ju je šutke, jedva dišući. U prizemlju je sastav moţda još uvijek svirao, ali je u sobi bilo mirno i tiho. U ţivotu ima sve osim ovoga. Komunistkinja je i majka, a Benja je pisac s blokadom, neusklađen

KIKA

s najsmionijim idealima svojeg doba, otuđen od velike povijesne dijalektike, primjerak otpadničkog ljudskog taloga koji druga Staljina i radničku drţavu promatra sa zanimanjem podrugljiva zoologa. Pa ipak, taj tašti, bezočni i napadno odjeveni Galicijac s rupicom na bradi, obrvama nisko spuštenim nad modre razigrane oči, jadnim preostatkom plave kose na ćelavu čelu i da, svojim spolovilom, učinio ju je bezumno sretnom. On ustade i stade joj iza leđa. »Što je?« zapita ovijajući ruke oko nje. »Počinila sam nešto gore od nevjere, nešto što sam mislila da nikad neću učiniti. Postala sam ista kao i moja majka.« No, on je nije slušao. »Ĉak i ne znaš koliko si erotična«, reče prelazeći joj odostrag rukama po bedrima. I onda ponovo poče novo nadmetanje, puno drhtave strepnje. Iz njega izađoše nalik na morske stvorove, tijela glatkih, vlaţnih i gipkih kao u rasplesanih dupina. Poslije je, naslonivši se laktovima na prozor, opet promatrala Kremlj, a njegovi su dodiri odostrag po njoj iscrtavali tako tananu mreţu i s tako veselom njeţnošću da je jedva prepoznavala zemljovid vlastitog tijela. »Kako si samo nezasitna!« zadirkivao ju je. Ţivio je ţivotom punim radosti, s veseljem koje je u njezin jednobojni svijet unosilo sve divlje dugine boje. Znači, oko ovoga, sanjarila je u sebi, oko ovoga se diţe tolika prašina. 14. Tijela još uvijek proţeta trncima i vrelinom, Sašenjka kući pođe pješice prolazeći mimo Kremlja, višeg i sjajnijeg no ikad zbog reflektora iz kojih su se, zabadajući se u nebo, uzdizah čudni bijeli stupci, preko Manjeţa i uz hotel National. Kad se osvrnula prema Kremlju, osam je crvenih zvijezda podsjeti na Benju. Te su zvijezde, bila je pročitala u novinama, načinjene od kristala, aleksandrita, ametista, akvamarina, topaza i sedam tisuća rubina! Da, sedam tisuća rubina u čast njoj i Benji Goldenu. Sto se dogodilo s njom, pitala se. Nestvarnima su joj se činile Benjina nesputana pohota ili isparavanje znoja zbog kojih se onaj sobičak bio zamaglio. Ostavivši zdesna staro sveučilište, skrenu u malenu Granovsku ulicu. Peta kuća sovjeta, njezin ruţičasti dom, izgrađena na prijelazu stoljeća i nalik na svadbenu tortu, nalazila se na lijevoj strani, sa straţom na vratima. Straţari joj kimnuše. Kućepazitelj je crijevom polijevao dvorište. Uđe u stan na prvom katu. Nije palila svjetla, ali osjeti uţitak zbog blistavih lakiranih podova što su mirisali po laštilu i hvatah slabašnu

KIKA

svjetlost, obradova se visokim stropovima, tako lijepo ukrašenim štukaturom, i mirisu drva što je dopirao iz namještaja od karelijske borovine koji im je pribavila vlada. Svekar i svekrva spavah su u sobi na drugom kraju hodnika u obliku slova L, ah ona kraj uzglavlja upali svjetiljku čije se podnoţje sastojalo od mišićava zlatnog bicepsa u koji je bila pričvršćena ţarulja zaklonjena zelenim sjenilom. Na sekundu sjede na krevet i zadrţa dah. Izdaje li to ona sve koje voli? Moţe h sve ovo izgubiti? Pa ipak, nije mogla ţaliti zbog onog što je učinila. Otvori vrata dječje sobe i pogleda djecu. Hoće li na njoj osjetiti zadah grijeha? No, njih su dvoje spavali kao anđeli. Nije ih izdala, reče čvrsto sama sebi. Samo je pronašla dio sebe. Stajala je gledajući u njih, a onda se sagnu i poljubi Snješku u čelo, a Karla u nosić. Mališan je u naručju drţao jednog od svojih bezbrojnih zečića. Najednom je obuze čeţnja za tim da ih probudi i stisne u zagrljaj. Još sam im uvijek majka, još sam uvijek Sašenjka, reče sama sebi. Baš se tad Snješka, još uvijek steţući jastučić, uspravi u krevetu. »To si ti, mamice?« »Da, dušo. Babuška te stavila u krevet?« »Išla si plesati?« »Kako znaš?« »Još uvijek nešto pjevušiš, mamice. Kakva je to pjesma? Neka smiješna pjesmica?« Sašenjka sklopi oči i tiho zapjevuši, samo za sebe i Snješku. Oči crne, oči strasne, oči plamne i prekrasne, kako ljubim vas, kako se bojim vas, nisam vas sreo u dobar čas. Kakvu h je to pjesmu pjevala s Benjom Goldenom, pomish. Pjevuši li je on još uvijek? Snješka zgrabi majčinu ruku, omota je mekanim jastučićem, pa oboje stavi pod svoju zlatnu glavicu i ponovo zaspa. Dok je tako sjedila na krevetu, ruke zarobljene ispod Snješkina alabasternog obraščića, Sašenjkina nelagoda ishlapi. Nije ona Arijadna, ne moţe se sjetiti da ju je Arijadna ikad poljubila za laku noć. Njezina se majka bila pretvorila u raskalašeno stvorenje, u izbezumljenu ţivotinju. Sjedeći tako uz Snješkino uzglavlje, sjeti se majčine smrti. Zalila je što nisu porazgovarale. Zašto se Arijadna ubila njezinim mauzerom? Nikad Sašenjka neće zaboraviti kako je sjedila uz zasoptanu majku ţeleći joj da umre. Sada, slušajući tiho dječje disanje, opet pomisli na svojeg oca. Kako h se samo ponosila što nije pobjegao u inozemstvo, već se odrekao kapitalizma i stao uz novi reţim. No, nije ga vidjela još od 1930. godine, kad je iz statusa >nepartijskog specijalista< preveden u status >bivše osobe< i >sabotera< te kaţnjen blaţim protjerivanjem u Tiflis, gdje je

KIKA

ţivio u samačkoj sobi. Za vrijeme čistke Sašenjka je, kao >kapitalistova kći<, moţda mogla biti ranjiva, ali je ona bila stari boljševik, oduševljeno je podrţavala čak i čistku, a »prekalila« se kao jedna od Staljinovih novih sovjetskih ţena. Štitili su je i Vanjin status kao pripadnika radničke klase i njegov uspjeh, ah je prihvatila da se ne moţe zaloţiti za oca, pomoći mu pa čak ni slati pakete. »Pusti neka ide«, rekao joj je Vanja. »To je najbolje i za njega i za nas.« Nedavno se umalo zaloţila za oca kod druga Staljina, ali ju je Snješka u pravi čas prekinula. Posljednji je put obzirni, uljuđeni glas Samuila Zeidina — njegov ton i osebujan način govora što su toliko odisali sjećanjem na njihovu staru kuću i ţivot prije revolucije — čula preko telefona, upravo prije njegova uhapšenja 1937. Njezina ga djeca nikad nisu upoznala: oboje je vjerovalo da su joj roditelji davno umrli. Sašenjka nikad nije kritizirala Partiju zbog načina na koji se postupalo s njezinim ocem, čak ni u mislima, no to je nije sprečavalo da se sada zapita: Gdje li si sada, tatice? Cijepaš li drva u Vorkuti, u pustošima Kolime? Ih si dobio sedam grama olova — najvišu kaznenu mjeru — još prije mnogo godina? Polagano se vrati u svoju sobu, istušira se, a onda, uzevši Karla u naručje, pode s njim u krevet. Karlo se probudi i poljubi joj usne. »Našla si malog zeku u šumi«, prošapta pa, usta još uvijek primaknutih njezinu uhu, zaspi zajedno s njom. Sutradan ujutro, tek što je u uredu sjela za pisaći stol u obliku slova T, zazvoni telefon. Tih glas, pun humora i s onom ţidovskom galicijskom intonacijom koja joj, smjesta i dovodeći je u nezgodnu situaciju, odjeknu medu nogama, reče: »Ovdje je vaš novi pisac, drugarice urednice. Nisam dobro shvatio — jeste li mi povjerili pisanje onog članka ih ne?« 15. Deset dana poslije toga ručao je Benja Golden, kao i obično, u Klubu knjiţevnika sa stricem Gideonom. Poslije toga obojica pođoše u Sandunovsko kupalište, a Benja nastavi do Armenca Stasa i njegove malene brijačnice u neposrednom susjedstvu. Ondje su na zidu visjeli Staljinov portret i zbirka metalnih šišača i golih britvi pričvršćenih na magnetski nosač, a u prozoru stajala plastična biljka. Radio, koji je kod Stasa uvijek bio upaljen, izvještavao je o sukobima s Japancima u Mongohji. Bliţio se rat. Benja sjede u mekan koţni naslonjač, a Stas mu namoči lice vrućom vodom i potom ga nasapuna.

KIKA

»Sretno mi izgledate«, reče Stas, stari Kavkazac guste masne kose obojene u neprirodnu, kao noć crnu boju i bećarskog brka. »Dobili ste narudţbu? Ih ste se zaljubili?« »Oboje, Stas, oboje, i to u isto vrijeme! Sve mi se u ţivotu promijenilo otkad smo se posljednji put vidjeli.« Prepuštajući se uţivanju pod toplim ručnicima omotanim oko lica i vrata, Benja je lebdio u oblacima. Za narudţbu nije mario ni koliko je crno pod noktom. Nije mogao misliti ni o čemu drugom nego o Sašenjki. O njezinu promuklom glasu od kojeg se topio, o tome kako zateţe gornju usnicu dok se koncentrira, o tome kako su plesali, vodili ljubav, pjevah, razgovarah i razumijevali jedno drugo... »Kao da smo rođeni pod istom zvijezdom«, glasno reče, polagano odmahujući glavom. Nije bilo dana, sata ili minute kad nije izgarao od potrebe da je vidi, da s njom razgovara, da je dodirne. Ţelio je napasati oči na njoj i stvoriti zalihe uspomena tako da, čak i kad ona ne bude s njim, gotovo moţe posegnuti za njom i osjetiti je. Sad je i najobičnija mjesta, ako su bila s njom povezana, gledao sa strahopoštovanjem. Tog je dana lutao niz ulicu Gorkoga. Zvijezde i tornjevi nisu slavili careve ih Staljina, već nju, Sašenjku. Kad bi laganim korakom prošao kraj Granovske gdje je ona stanovala, samu bi ulicu osvijetlila prozračna aureola. NKVD-ovi straţari nisu čuvali maršale i komesare, čuvali su njegovo srce što je ondje prebivalo. No, uz ljubav je išla i patnja: ona je bila udata. A i on je bio oţenjen. I sreli su se u okrutna vremena. Nekoć je volio svoju ţenu, no svakodnevna je ţivotna borba smrvila njihovu strast i pretvorila je u rutinu, postali su kao brat i sestra, čak gore od toga — stanari u istom stanu u kojem su ţivjeli sa zajedničkom kćerkicom. A Sašenjka je bila — uzmanjkaše mu pompozne romantične fraze — jednostavno najdivnija ţena koju je ikad upoznao. Bilo mu je kao da sjedi navrh vrtoglavog visa, zureći odozgor u blistavu zemlju okrunjenu zvijezdama. Moţe li to potrajati? Ni sekunde ne smijemo potratiti, pomisli. »Koliko je sati? Kasnim. Poţurite, Stas!« Najednom osjeti nestrpljivost, kao da nekom mora povjeriti tajnu od koje izgara. »Zaljubljen sam, Stas. Ne, više nego zaljubljen, lud sam za njom!« Na drugoj strani grada, u Kitajgorodu, moskovskoj kineskoj četvrti, Sašenjka se, u otmjenom skrletno crvenom kostimu koji je katkad odijevala za posao, uspinjala malim stubištem do radionice monsieur Abrama Lernera, posljednjeg moskovskog krojača stare škole. Radio je on za odsjek posebnih sluţbi NKVD-a i upravo je on, kad je Staljin u vojsci

KIKA

ponovo uspostavio stare činove, dizajnirao novu maršalsku uniformu. Govorilo se da šiva i za samog Staljina, ali je Vođa mrzio novu odjeću pa je to vjerojatno bilo tek govorkanje. Lerner je za rad sa ţenama rukovodilaca bio zaposlio Kleopatru Fishman. Sašenjka je znala da Polina Molotova i sve ostale ţene dolaze k njoj te da neke inzistiraju na plaćanju, dok druge uopće ne plaćaju. Ona je, na kraju pretrpanog radnog dana, bila došla podići još jednu novu haljinu. Nestrpljivo je sjedila u čekaonici gdje su bile naslagane gomile brojeva američkih časopisa Bazaar i Vogue. Ako bi se mušteriji svidio neki model, pokazala bi ga na stranicama Voguea pa bi ga Kleo i njezine švelje za nju izradile. Lerner i Kleopatra, koji nisu bili u rodu, ali su već desetljećima zajedno radili, ţivjeli su na otoku staromodne kurtoazije: njihova je radionica bila u cijelom Sovjetskom Savezu vjerojatno jedina ustanova u kojoj tijekom posljednjeg desetljeća nitko nije denunciran ih strijeljan. Kleopatra Fishman, zdepasta ţenica sijede, kovrčave kose što je mirisala na vodopiju, otprati Sašenjku do sobe za probu i ondje razmota plavu svilenu haljinu s plisiranim volanima na donjem dijelu. »Hoćete h je sada isprobati ili ćete je samo ponijeti?« Sašenjka pogleda na sat. »Obući ću je.« Brzo zbaci odjeću sa sebe — ovako kao sada, razmišljala je, još to nikad nije učinila — smota je i stavi u torbu pa odjenu novu haljinu. Zadrhta dok joj je svila klizila niz nanovo oblikovano tijelo. »Napravih ste i novu frizuru, Sašenjka.« »Da, trajnu. Mislite da mi dobro stoji?« Starija je ţena odmjeri od glave do pete. »Blistate, drugarice Sašenjka. Jeste li u drugom stanju? Imate nešto povjeriti staroj Kleopatri?« Petnaest minuta kasnije, u sedam uvečer, u onom visokom gnijezdu na vrhu Metropola, Sašenjka, u novoj haljini i s novom frizurom, u novom grudnjaku, namirisana novim parfemom i u novim čarapama, ljubila je Benju Goldena koji se, iako mu se bijelo odijelo bilo ponešto uprljalo i otrčalo, bio isto tako dotjerao, obrijao i okupao. Vodili su ljubav, razgovarah i smijali se, a onda je ona iz torbe izvadila paket i bacila ga na krevet. On je skočio i otvorio ga, odvagujući mu teţinu u rukama. »Mali poklon za tebe.« »Papir!« uzdahnu on. Trgovina Literarnog fonda bila mu je odbila izdati papir pa ga je ona naručila umjesto njega. »Papir je put do piščevog srca.«

KIKA

Tijekom deset dana svakodnevno su se sastajali u Metropolu i njihov je odnos prešao granice puke seksualne zaluđenosti. Sašenjka je njemu ispričala povijest svoje obitelji, a on je njoj pričao o odrastanju u Lembergu, doţivljajima u Građanskom ratu i mnogim besramnim erotskim smicalicama u koje se našao upleten. Nakon dvadeset godina provedenih u vlasti boljševičkog birokratizma, Sašenjku je s nogu oborila raznovrsnost Goldenova ţivota: svaka se strahota pretvarala u smiješnu komediju u kojoj je on nastupao kao glavni lakrdijaš. Njegovi su se sukobi s birokracijom — turobni i bolni kod bilo koga drugog — pretvarali u vesele humoreske napučene grotesknim likovima. Njegovi pogledi na socrealističke pisce i filmske stvaratelje bih su razuzdano nepristojni, a ipak je o poeziji govorio sa suzama u očima. Posuđivao joj je knjige i vodio je u kino usred bijela dana, uţivali su u Moskvi po kojoj su cvjetali jorgovani i magnolije, a on joj je kupovao i vijence mimoza i kitice ljubičica što su dolazili, uvjeravao ih je cvjećar, čak s Krima. »Vratila si me u ţivot«, rekao joj je Benja. »Sto ja radim s tobom?« odgovarala je ona. »Osjećam se kao usred predivnog slobodnog pada. Kad dvadeset godina ţivi discipliniranim ţivotom, a onda joj se disciplina raspadne, ţena lako izgubi razum.« »Znači, ipak ti se malčice sviđam?« ustrajao je on. »Uvijek si u lovu na pohvale, dragi.« Smiješila se pogledom mu obuhvaćajući modre oči sa ţutim točkicama što su se tako prodorno upijale u njezine, rupicu na bradi, usta koja su uvijek bila na rubu smijeha. Sašenjka shvati da se, premda se u društvu svoje djece toliko smijala, u ţivotu nije smijala dovoljno, sve od onih davnih dana uz Laki. Vrlo je malo smijeha bilo uz Mendela i Vanju, a sad je otkrivala koliko na ovom svijetu (a posebno u boljševičkoj Partiji) ima ljudi koji ne znaju za radost. Kad s Benjom nije vodila ljubav, smijali su se, cijelim ustima i blistavih očiju. »Stalno ti treba sve više pohvala, jelda? Sve mi se čini da te mamica kao dečka jako voljela.« »Aha. To se toliko vidi? Jako me razmazila.« »Pa, ja ti ne namjeravam reći što mislim o tebi, ti šašavi Gahcijče. Glava ti je ionako sasvim dovoljno napuhana. Uostalom, zar se ne kaţe da se zlato u vatri kuša?« »Ovo zlato uvijek voli da ga se kuša«, reče on. Ona uzdahnu: »Cijelo vrijeme te ţelim.« Stajala je kraj prozora dopuštajući lahoru da joj osuši znoj po tijelu, a na sebi je imala samo čarape. On je ispruţen leţao na krevetu raširenih ruku

KIKA

i nogu, pušeći Belomor1 i bez ičega na sebi do bijelog kačketa. Ona mu priđe i leţe na njega pokrivajući nogama i rukama njegove, nasloni glavu na ruku, uze mu cigaretu da iz nje povuče dim, a onda mu plave krugove puhnu ravno u usta. No, ovaj se put on ne prepusti vođenju ljubavi. »Napisao sam ti onaj članak«, reče ne gledajući je. »O Općinskom sirotištu za preodgoj...« »...djece domovinskih izdajnika Feliks Dzerţinski...« »To mora da je plemenita i poticajna ustanova«, mozgala je ona. »Prva linija u borbi za stvaranje novog sovjetskog djeteta.« »Ne mogu to tako napisati, Sašenjka. Cak i da se pretvorim u propalicu najtvrđeg srca, najkukavičkiju i najkrvoločniju, ne bih to mogao napisati...« »Što hoćeš reći? Pa to je priča o iskupljenju.« Šokirala ju je njegova nenadana silovitost. »Iskupljenju? Prije o prokletstvu, o Danteovom posljednjem krugu pakla!« najednom je počeo vikati, a ona mu je prelazila prstima preko usana, iznenađena njegovim bijesom. »Ne znam odakle da počnem. Izdaleka je sve izgledalo jako slatko — stara plemenitaška kuća u šumi, vjerojatno nešto poput Zemblišina iz tvog djetinjstva. Djeca na jutarnjem zboru paradiraju u bijelim uniformama i raspravljaju o novom Kratkom kursu povijesti Svesavezne komunističke partije (boljševika). Ah kad sam htio ući u dom i malo razgledati, upravitelj, neka ukrajinska ţivina po imenu Kančuk, napravio je cijelu stricu, premda je popustio kad je čuo ime uredničinog muţa. Unutra, daleko od očiju javnosti, djeca skapavaju od gladi, prljava i loše obrazovana. Jedan je šestogodišnjak umro jučer — cijelo maleno tijelo bilo mu je prekriveno posjekotinama i opekotinama. Liječnici su mi rekli i da ga je Kančuk svaki dan mlatio. Nastavnici su degenerirani divljaci koji se spolno iţivljavaju na djeci i postupaju s njima kao s robljem. Najmanje mališane teroriziraju bande izopačene starije djece. Jedno od najuţasnijih mjesta koja sam ikad vidio.« »Ah to vodi NKVD... u ime Partije, a oni se brinu o tome kako će prekahti djecu. Drug Staljin kaţe...« »Ne! Ne razumiješ!«

1 Naziv je tih cigareta na ruskom Belomorkanal — (nap. prev.). Opet je počeo vikati i ona se malčice uplaši. Nikad ga dotad nije vidjela ljutita. Strese je sa sebe, skoči na noge, izvadi komad papira iz jakne i poče čitati:

KIKA

Općinsko sirotište za preodgoj djece domovinskih izdajnika Feliks Dzerţinski jedan je od najdivnijih primjera iskupljenja u našem sovjetskom raju. Ovdje, na draţesnom šumskom proplanku, ova nevina dječica, okaljana tek okrutnom sudbinom što ih je povezala sa zlim roditeljima, terorističkim krvopijama, rušilačkim špijunima, zmijama, štakorima i ubilačkim trockistima, prolaze kroz nov i čudesan uvod u velikodušnost sovjetskog odgoja. Ništa čudno u tome! U 6 sati ujutro, na jutarnjem zboru sretno pjevaju Internacionalu, otpjevuše »Hvala ti, druţe Staljine, za naše sretno djetinjstvo«, a onda se bacaju na proučavanje Kratkog kursa. U međuvremenu je u Crvenom kutku banda gladnih, prljavih i zlostavljanih tinejdţera počela mučiti četverogodišnju djevojčicu, sluţeći se skakavcem i upaljačem za cigarete, a sve to pod nemarnim pogledom pokvarenog i izopačenog upravitelja Kančuka. Prije kraja dana nju će vjerojatno još i silovati ova bjesomučna djeca lišena svake obzirnosti i bezazk-nosti djetinjstva. Ništa čudno u tome, jer je upravo danas ujutro dvoje djece koja su baš proslavljala dvanaesti rođendan uhićeno kao trockisti i japanski špijuni te odvedeno pred sud gdje će biti osuđena ili na smaknuće ili na teţak ţivot u gulagu... Sašenjka ostade bez daha. »Ne moţemo to objaviti! Ako to predam Klavdiji, mojoj zamjenici, ona će te smjesta izvesti pred partijski Komitet, a oni će te prijaviti organima sigurnosti.« Benja je šutio. »Ne ţeliš valjda da joj to predam?« reče ona. »Ne ţelim umrijeti, ako na to misliš, ali danas ne ţelim ni biti Rus. Noćas nisam spavao. Vidio sam vlastito dijete u tom danteovskom paklu i probudio sam se jecajući. Ţelim da na to mjesto upozoriš svog muţa.« Muţa. Prema Benjinoj izmišljenoj knjizi Sovjetski proleterski vodič kroz etiketu preljubništva sloţili su se da nikad neće spominjati Vanju ili Katju, Benjinu ţenu. »Nisam sigurna bih li muţa uopće trebala upozoravati na tebe.« »Valjda ga to ne bi naročito ni zanimalo, posebno ako još uvijek onako oštro obrađuje one diplomate...« U njegovu se glasu čula oštrica koja joj se nije sviđala. »Oštro obrađuje? On itekako teško radi.« »O, da, svi smo već čuli za njegov teški rad.« Sašenjka se dugo zagleda u njega, a u ţelucu joj se komešalo zbog ţalca u njegovim riječima koje nije u potpunosti razumjela. Maločas su tako mahnito vodili ljubav, a pod strehom Metropola bilo je vruće. Uţasnuo ju je Benjin članak, podsjetivši je na pjesmu iz peterburške mladosti: Napušten sam kao siroče i nitko se za mene ne brine... Samo će kadšto... slavuj... Benja opet leţe kraj nje i stade je gladiti po bijelim leđima što su svjetlucala od znoja, istraţujući joj prstima između bedara, no ona mu

KIKA

naglo odgurnu ruku i upaljačem zapali članak, drţeći ga dok je plamtio i dok se gasio. »Prezireš li me?« reče isprekidanim glasom nalik na bumbarovo zujanje. On opet uzdahnu: »Sovjetski proleterski vodič kroz etiketu preljubništva otkriva nam da je to pitanje koje preljubnice najčešće postavljaju. Ne, ja zapravo o tebi mislim sve najbolje...« Neobuzdano ga poţeljevši, ona ga povuče na sebe, sanjareći o tome da s njim provede noć, zapjeva uz klavir i zajedno se probudi. 16. Lavrentij Berija znao je da ne pristaje dobro u potpunu plavo-crvenu uniformu generalnog komesara prvog stupnja u sluţbi drţavne sigurnosti. Noge su mu bile prekratke za hlače s ušicima i čizme, ramena preširoka, vrat predebeo, ah je tu smiješnu odjeću povremeno morao nositi. Crni bjuik sa zatamnjenim staklima uveze ga u Kremlj kroz Spaska vrata, skrenu na Troicki trg i uz škripu guma stade pred Sovnarkomovom zgradom. Mjere sigurnosti u Malom kutku, kako se nazivao Staljinov ured, bile su vrlo stroge. Straţa je bila odgovorna sa-mom Staljinu pa je tako čak i narodni komesar za unutrašnje poslove morao pokazati propusnicu i predati oruţje. Berija je u Moskvi bio tek deset mjeseci pa je bio još uvijek dovoljno nov da mu poloţaj pričinja uţitak, ali i posve svjestan činjenice kako se mora boriti da ga zadrţi. Uzdao se u sebe da se moţe nositi sa svakim stupnjem odgovornosti — bio je neumoran, mogao je raditi bez sna. S aktovkom u ruci Beria kroz prvu sigurnosnu točku prođe u ured Aleksandra Poskrebiševa, šefa Staljinova kabineta. Ovdje je predao mauzer. Poskrebišev, ćelavi patuljak s licem kao u babuna i blijedoţute, gotovo posivjele koţe, zabiljeţi njegov dolazak u knjigu Hozjainovih sastanaka. Beriju je pozdravio s poštovanjem, što je ukazivalo na Staljinovu naklonost. »Uđite smjesta! Hozjain vas čeka i nešto je zamišljen.« Vaţnim posjetiocima Poskrebišev je pruţao ovu uslugu: najavu Staljinova raspoloţenja. Prva se vrata otvoriše i grupa vojnih zapovjednika i intelektualnih tipova izađe iz sobe, noseći daske za crtanje. Beriji se učini da na crteţima vidi tenkove i topove. Vojnici i crtači letimice ga pogledaše i Berija vidje kako su problijedjeh: da, on je nemilosrdni mač revolucije. Moraju ga se bojati. Ako ga se ne boje, svoj posao ne obavlja dobro. Kad su svi otišli, Berija

KIKA

prođe kroz posljednja sigurnosna vrata. Vojnički ga pozdravi mladić u modrom. Soba je bila prazna. Berija je znao da Hozjain sada razmišlja o situaciji u Europi. Madrid, glavni grad Španjolske Republike, bio je upravo pao i to je uklonilo sve prepreke za dijalog s hiderovskom Njemačkom. Britanija i Francuska u Munchenu su popustile pred Hiderom pa su Hozjainu na umu sad bile trenutne promjene. To je bio razlog za slučaj protiv bivših diplomata u Inozemnom komesarijatu — znak Berlinu da sovjetska politika doţivljava promjene. Poskrebišev zatvori vrata za Berijom. Berija sačeka kraj vrata prostrana i visoka pravokutnog ureda s brojnim prozorima. Golem stol, presvučen zelenom čohom, stajao je u sredini Portreti Lenjina i Marxa visjeli su s jedne, a kao dodatak koji je predviđao skori rat, portreti maršala Kutuzova i Suvorova s druge strane. Lenjinova je posmrtna maska bila osvijetljena svjetiljkom sa zelenim sjenilom kako bi posjetioce podsjetila na to da je riječ o svetinji nad svetinjama. Na drugom kraju prostorije otvoriše se malena vrata, gotovo nevidljiva u drvenoj oplati, i u ured uđe Staljin noseći u srebrnom drţaču čašu iz koje se pušilo. Beriju je uvijek impresionirala mješavina Hozjainove ţivotinjske gracioznosti, seljačkog šepirenja i misaonog intelekta. Za velikog je drţavnika bilo potrebno sve troje. »Lavrentije, gamardţobal«, reče Staljin na gruzijskom. Nasamo, mogli su govoriti gruzijski. U prisutnosti drugih Rusa, Staljin je nerado govorio materinjim jezikom zato što je bio ruski vođa, a Gruzija tek manja pokrajina ruskog carstva, »uskogrudna močvara«, kako ju je jednom nazvao. No, kad bi se našh nasamo, bilo je to u redu. Staljin uputi Beriji tigrovski osmijeh: »Ah, nova uniforma. Nije loše, uopće nije loše. Sjedi. Kako je Nina?« »Izvrsno, hvala, druţe Staljine. Puno vas pozdravlja.« Berija je znao da se Staljinu sviđa njegova plavokosa ţena Nina. »A tvoj sin, mali Sergo?« »Snalazi se u školi. Još se uvijek sjeća kako ste ga stavljali u krevet kad je bio posve malen.« »A čitao sam mu i priče za laku noć. Šveđana je jako sretna što je i on sad u Moskvi. Sviđa li se Nini plemićka kuća koju sam za vas odabrao? Je li dobila gruzijski dţem koji sam joj poslao? Ti si posebno povjerljiv odgovorni radnik, treba ti prostora. Trebaju ti posebni uvjeti.« »Hvala vama i Centralnom komitetu na povjerenju, kući i dači. Nina je oduševljena!« »Ali na dţemu bi mi baš i sama mogla zahvaliti.«

KIKA

Obojica se nasmijaše. »Vjerujte mi, Josife Visarionoviču«, s poštovanjem se Berija posluţi Staljinovim imenom i očestvom, »piše ti pismo.« »Nema potrebe. Sjedi.« Berija sjede za zelenom čohom presvučen stol i otvori patentni zatvarač na torbi izvlačeći iz nje papire. Staljin je sjedio na čelu stola miješajući čaj. Potom iscijedi u čaj krišku limuna. »Praviljno, što imaš za mene?« »Ima mnogo toga što moramo proći, druţe Staljine. Slučaj u Vanjskom komesarijatu dobro napreduje i među starim diplomatima ima njemačkih, poljskih, francuskih i japanskih špijuna.« »Tko radi na tome?« »Kobilov i Palicin.« »Kobilova znamo. Slon u staklani, ah dobar operativac. Radi bez svilenih rukavica. Palicin je dobar radnik?« »Vrlo dobar«, odvrati Berija, premda je Palicina bio naslijedio, a ne sam odabrao. »Ovdje su neka priznanja koja su uhapšenici već potpisali. Druţe Staljine, pitali ste za bivšeg čovjeka, baruna Zeitlina, oca Palicinove ţene i brata novinara Gideona Zeitlina.« »Sašenjka Zeitlin-Palicina pristojna je sovjetska ţena«!, reče Staljin. Berija primijeti da Hozjain nije raspoloţen za šale o seksu, temi koja njemu nikad nije na duţe vrijeme izbijala iz glave. Danas je vidio da su Staljinove misli usmjerene na međusobno povezana granična područja u Srednjoj Evropi. Promatrao je Hozjaina kako pijucka čaj i iz otrcane ţute dolamice vadi novu kutiju cigareta Hercegovina Flor. Otvorivši je, zapali cigaretu i uze premetali olovke na pisaćem stolu. »Jesu li ga ona ili Palicin ikad kontaktirali?« zapita Staljin. »Ne.« »Stavili su Partiju na prvo mjesto«, reče Staljin oštro gledajući Beriju. »Vidiš? Pristojna sovjetska djevojka koja se >prekalila< unatoč klasnom porijeklu i društvenim vezama. Sjećam se da sam je vidio dok je tipkala u Lenjinovom uredu. Ne zaboravi da je i sam Lenjin bio pripadnik plemstva i da je odrastao na seoskom imanju, jedući jagode i valjajući se sa seljančicama po sijenu.« Beriji je bila poznata ova Hozjainova lukavština: samo je Staljin smio kritizirati Lenjina, onako kako se jedan bog smije rugati drugome. Pokaza se očekivano šokiranim, na što bljesnuše oči starog tigra. Staljin je bio Lenjin današnjice. Berija izvadi nekoliko papira. »Pitali ste za Zeidinovo boravište. Trebalo je malo vremena da se ispita njegova sudbina. Dana 25. oţujka 1937. po mojoj je naredbi uhapšen u

KIKA

Tiflisu, gdje je, još od razrješenja 1930. godine, mirno ţivio u izgnanstvu sa svojom ţenom Engleskinjom. Ispitivan je...« »U svilenim rukavicama ih bez rukavica?« Berija je vidio da Staljin zelenom olovkom u boji crta vučju glavu na bloku za pisanje sa zaglavljem J. V. Staljin. Naškraba usto i riječ Zeitlin, a onda i rukavica. »Prilično grubo. Pa nismo tamo vodili hotel! Ah, ništa nije priznao.« »Sto? Taj slabić je preţivio Kobilovljevu obradu?« »Da ga ja nisam nadzirao, Kobilov bi ga bio smrvio u prah. Bik zna otići predaleko.« »Revolucija od svih nas zahtijeva obavljanje prljavih poslova.« »Ja i moji momci ne nosimo svilene rukavice. Zeitlin je prema članku 58. osuđen na višku« — to je medu rukovodiocima bio šifrirani izraz za smaknuće, najvišu kaznenu mjeru — »kao trockistički terorist koji je sudjelovao u uroti s ciljem da se počini atentat na drugove Staljina, Vorošilova i mene osobno.« »Ĉak i na tebe? Baš si skroman!« reče Staljin uz lagano smijuljenje, no onda pomalo tuţno uzdahnu. »Pogreške nam se ponekad događaju. U ovoj zemlji imamo toliko poslušnika.« Berija je bio navikao na ovakva ispitivanja. Staljinovo je pamćenje bilo izvanredno detaljno, ali čak se ni on nije mogao sjećati svih imena na popisima za smaknuće. Na kraju krajeva, osobno je potpisao takve popise popraćene »albumima« — kratkim ţivotopisima s fotografijom osoba navedenih na popisu — za 38.000 narodnih neprijatelja. Otprilike ih je milijun smaknuto od 1937. godine, a još ih je više pomrlo putem do gulaga ih u samom logoru. Berija se pitao zašto se Hozjain zanima za zaboravljen stari slučaj kao što je Zeitlinov — osim ako mu nije za oko bila zapela Sašenjka, a u tome nije osporavao Staljinov ukus. Hozjain je o svojem privatnom ţivotu usta drţao čvrsto zatvorena, ah je Berija bio doznao da je u prošlosti imao mnogo ljubavnih veza. Još mu jedna mogućnost pade na pamet. Zeitlin je svojevremeno imao poduzeća u Bakuu i Tiflisu. Poznaje h Staljin Zeitlina osobno? Bez obzira na sve, Staljin je ponekad izraţavao ţaljenje zbog takvih smaknuća: »Znači, Zeitlina više nema?« zapita sjenčajući vučju glavu. »Ne, bio je u albumu od 743 imena koji je NKVD-ov Narkom 15. travnja 1937. pripremio za vas i Politbiro. Potvrdili ste sve osude na višku, ah ste uz Zeidinovo ime stavili crticu.« »Jednu od onih mojih crtica?« promrmlja Staljin.

KIKA

Beriji je bilo poznato da sitni Hozjainov znak — puki interpunkcijski potez na komadu papira, ih ton glasa, ih podignuta obrva — moţe izmijeniti nečiju sudbinu. »Da. Zeidin nije pogubljen, nego je poslan u Vorkutu, gdje se sad nalazi u gulaškoj bolnici zbog upale pluća, angine i dizenterije. Radio je kao knjigovođa u gulaškom skladištu.« »Ti burţuji uvijek nešto izmisle, kako vidim«, reče Staljin. »Bio je stalno bolestan.« »Skripava vrata često najčvršće drţe.« »Moţda neće preţivjeti.« Staljin sleţe ramenima i otpuhnu dim. »Lavrentije Pavloviču, mislimo li zaista da bivši čovjek Zeitlin još uvijek predstavlja takvu opasnost? Dođi večeras u Kuncevo na večeru. Dolaze filmski redatelj Careuli i nekoliko ozloglašenih gruzijskih glumaca. Znam da imaš posla... samo ako nađeš vremena.« Staljin mu gurnu dosje preko stola i Berija shvati kako je to znak da se mora oprostiti. Sastanak je bio završen. 17. Završivši s uobičajenim ručkom — boršč, soljeni sleđ i teleći kotleti > za svojim uobičajenim stolom u Klubu knjiţevnika u Moskvi, Gideon Zeitlin, Sašenjkin stric stavi na glavu fedora šešir i išeta na mirisne ulice. S njim su na ručku bili Crveni Grof — gipki, svjetovni i debeli Aleksej Tolstoj, jedan od Staljinovih omiljenih pisaca, Fadejev, pijani sekretar Saveza pisaca, Uja Erenburg, razuzdani pisac romana i Gideonova ljepuškasta kći Mouche, sada glumica koja je u filmovima počinjala dobivan velike uloge. Preţivjevši strašne godine 1937. i 1938., ovi su knjiţevni lavovi uţivali u svojim povlasticama — hrani, vinu, daćama u Peredelkinu, odmoru u Sočiju. Poshje ručka šetao je Gideon, div bodljikave brade, čeljusti kao u vola i razigranih modrih očiju, s Mouche po moskovskim ulicama. Bilo je rano ljeto i djevojke su prolazile na sve strane. »Mouche, jesi h primijetila da su se, sve donedavno, ţene oblačile kao cifraste redovnice?« izjavi Gideon. »Hvalabogu, gotovo je s tim! Suknje postaju kraće, prorezi viši. Oboţavam ljeto!« »Prestani s tim ogledavanjem, tatice momzeru«, izgrdi ga Mouche, na jidišu ga nazivajući ništarijom, kao u starim danima. »Prestar si za to.« »U pravu si, prestar sam, ah sam lagano nacvrckan i još uvijek mogu gledati. A još uvijek mogu i više od toga!« »Ti si prava nevolja!« »Ali me voliš, jel tako, Mouche?« čvrsto uhvati Gideon Mouche za ruku.

KIKA

Kći mu je sad bila u tridesetim godinama, bila je udata i imala djecu, a ludo je dobro izgledala, onako crnih očiju, guste crne kose, jakih jagodica i vlastitim je snagama bila postala gotovo slavna. Gideon je djed, ali kvragu i s tim! Tog je svibnja u Moskvi djevojaka bilo na sve strane, a stari je poznavalac napasao oči na nogama, golim ramenima, novom izgledu kose uobličene u trajnu — oh, osjećao im je koţu, bedra. Odluči da će poći do Maše, nove ljubavnice i djevojke koju je bio poveo sa sobom na Sašenjkinu zabavu. Maša je, mozgao je, jedna od onih spokojnih, nehajnih djevojaka koje bi bile jednostavno dosadne da u njih nema gotovo nezdrave ţelje za seksom u svim oblicima. Baš je u glavi vrtio taj prizor, kadli shvati da ga Mouche poteţe za rukav. »Tata! Tata!« Bijela je Emka bila zastala ravno kraj njih. Vozač je mahao Gide-onu, a putnik, mlad čovjek u vrećastom smeđem odijelu, s okruglim intelektualnim naočalama i kokoticom, iskoči iz auta i otvori straţnja vrata. »Gideone Mojsejeviču, moţemo li malo popričati? Neće dugo trajati.« Mouche je bila posve problijedjela. Zgodne djevojke na ulici ne-stadoše Gideonu iz vidnog polja i on se primi rukom za grudi. »Ako se ne osjećate dobro, moţemo to ostaviti za drugi put«, reče mladić koji se dičio tankim riđim brkom. »Tata, hoćeš li biti dobro?« zapita Mouche. Gideon napne bačvasta prsa i kimnu. »Vjerojatno samo kratak razgovorčić, dušo. Vidimo se poslije.« Ovo je rutina, reče sam sebi. Ništa zabrinjavajuće. Za par sati opet će se vratiti k Mouche. Gledajući oca kako ulazi u auto, Mouche obuze uţasan osjećaj da ga moţda nikad više neće vidjeti. Ta, gdje je stric Samuil? Iščeznuo. Polovica je očevih prijatelja nestala. Najprije se u novinama ismijavalo njihovo pisanje, a onda su im stanovi pretraţeni i zapečaćeni. Kad je te prijatelje ponovo srela, jedva ih je bila u stanju pozdraviti. Nosili su na sebi biljeg smrti. Konačno su uhapšeni, a onda su iščeznuli. No, Gideon je gazio preko leševa i Mouche je uvidjela da je on majstor preţivljavanja. Radio je ono što je morao, premda je potjecao iz sredine koja je bila za krajnju osudu. Preţivio je samo zato što se govorilo kako se njegovo pisanje i njegove veze s europskom inteligencijom sviđaju drugu Staljinu. Sada je Mouche, kolebajući se na ljetnom vjetru, promatrala kako automobil uz razmetljivo cviljenje guma kreće prema Lubjanki. Dok se udaljavao, vidjela je kako se otac okreće i šalje joj poljubac.

KIKA

Poţuri do telefonske govornice i nazva sestričnu. »Sašenjka? Tata se neočekivano razbolio.« Znala je da samo toliko treba reći. »U kojoj je bolnici?« »U bolnici na vrh brda.« 18. Ustanu u Granovskoj Sašenjka se s djecom igrala u igraonici. Dadilja Karolina bila im je za uţinu pripravila prepečenac i dţem od bresaka i sad je za večeru prţila teleća jetrica. Vanju su očekivali oko sedam, ali je kasnio, a Satinov i njegova ţena Tamara, već u visokoj trudnoći, već su bili stigli na večeru. »Sto je?« pitao je Satinov čim je ugledao Sašenjkino zabrinuto lice. »Herkule, hajde sa mnom da ti pokaţem naš novi auto dolje pred kućom.« Sašenjka je znala da Satinov izvrsno razumije tu šifru. Ostavivši lutkastu Tamani s djecom, siđoše dizalom do dvorišta gdje je pod budnim okom kućepazitelja i NKVD-ova straţara stajao cijeli niz blistavih limuzina. Zgrada u Granovskoj bila je sad rukovodilačka rezidencija pa je imala i vlastitu drvenu straţarnicu. Raskokodakano jato muškaraca i ţena u polukrugu je sjedilo na platnenim stolcima, u večernjoj svjetlosti toploj od vrućeg asfalta — muškarci zakamuflirani u šešire, potkošulje i kratke hlačice u kojima su im se isticali naborani stari trbusi i prsa obrasla sijedim runom i nadu-te ţene u jeftinim sandalama i ljetnim haljinama, sa šeširima obješena oboda, širokih bokova i bijele koţe pocrvenjele od sunca. Muškarci su čitah novine ili igrali šah, a ţene razgovarale, upirale nekamo prstom, smijale se, došaptavale pa onda opet razgovarale. U sredini je bila Marfa, Vanjina majka i po ponašanju prava piljarica, veseli morţ u slamnatom šeširu. »Hej, pa to je moja snaha«, promuklim glasom uzviknu Marfa. »Sašenjka, baš im pričam o Prvom maju i o tome tko je navratio u daču. A one jedva mogu u to povjerovati.« Sašenjkin svekar Nikolaj Palicin, stari seljak, ponosno upre prstom u nju. »Razgovarala je s NJIM!« reče Nikolaj podiţući oči k nebu. »S NJIM!« »A ON je spomenuo koliko se divi Vanji!« dodade Vanjina majka. Sašenjka se pokuša nasmiješiti, ah su Vanjini roditelji predstavljah izvor opasnosti. Dvorište je na svoj način bilo probrano: bili su to sve roditelji rukovodilaca, ah je svako govorkanje značilo nepromišljenost i moglo se pokazati kobnim. »Zdravo, druţe Satinove«, doviknuše stari Palicini. Satinov im domahnu, besprijekorno otmjen u dolamici i čizmama.

KIKA

»Idem Herkulu pokazati novi auto«, reče Sašenjka. »Moţe li im se vjerovati?« prošapta Satinovu. »Kako ih se moţe ušutkati?« »Ne brini, Vanja će to već srediti. A sad mi reci što se dogodilo«, reče on. »Nazvala me Mouche. Uhapsili su Gideona. Mislila sam da je sve gotovo, osim nekoliko posebnih slučajeva. Mislila sam...« »Većinom je gotovo, ali je to sad naš sistem. Nikad neće biti gotovo. To je način na koji čuvamo SSSR, a ţivimo u tako opasnim vremenima. Moţda to nije ništa, Sašenjka. Gideon je uvijek bio na svoju ruku. Vjerojatno se napio, ispričao nekakav blesavi vic ili pokušao pipati mrzovoljnu Molotovljevu ţenu. Ne zaboravi: ništa ne radi i ništa ne govori.« Uto se kraj njih zaustavi bjuik i vozač otvori vrata. »To je Vanja.« Sašenjka se ne iznenadi vidjevši da joj muţ izgleda ispijeno, ne-obrijano i iscrpljeno — bilo je to zbog sati koje je odradio, kao i zbog stresa. »Sto je?« zapita još i prije nego što će poljubiti Sašenjku ili se pozdraviti sa Satinovom. »Idem se ja gore igrati s djecom«, reče Satinov. »Jesi li čuo za Gideonovo hapšenje?« zapita Sašenjka muţa, pretvarajući se usput, radi staraca i straţe, da pregledava auto.« Vanja svojim velikim šakama obuvhati njezine glatke ruke. »Budi mirna, u ovom su času sa mnom vrlo zadovoljni. Ne znam pojedinosti, ah spomenuli su mi to, a ja sam samo rekao: >Neka ga naši drugovi provjere.< Razumiješ? Uvjeravam te da ovo ni na koji način neće utjecati na nas.« Sašenjka se zagleda u Vanjino proleterski pouzdano lice obuhvaćajući pogledom nabrano čelo, prosijede sljepoočice i zguţvanu uniformu. Toliko joj je laknulo što su na sigurnom. Gideon je poseban slučaj, reče sama sebi, europski pisac koji je imao inozemna poznanstva, u Parizu zalazio u javne kuće, engleskim novinama davao intervjue. I opet je bila presretna zbog muţevljeve kao kamen čvrste postojanosti. Onda se sjeti Benjina sarkazma o »oštrom« teškom radu, što potom pomrači slatka uspomena na Benjine usne po njezinu tijelu ranije u toku toga dana. Srh nelagode prođe joj kraljeţnicom. Gore su Snješka i Karlo po cijelom stanu trčali za Satinovom. Sašenjka uđe upravo kad su uhvatili Satinova i počeh ga škakljati. »Reci mi, striče Herkule«, reče Snješka zajahavši kuma, »gdje ţive jastuci?« »Jasno, u zemlji Jastučnici«, pomagao je Satinov Snješki u izgradnji izmišljena svijeta. »Jesu h to šumski jastuci, nebeski jastuci ili morski jastuci?«

KIKA

»Herkule, izvrsno ti ovo ide«, reče Sašenjka. »Bit ćeš sjajan kad budeš imao vlastitu djecu.« »Volim ove klince«, reče Satinov i predade se, dopuštajući Karlu da mu skine čizme. Karolina uđe i najavi da je večera gotova. 19. Gideon je bio polumrtav od straha dok su kola prolazila Crvenim trgom i Trgom revolucije, a potom se stala uspinjati uzbrdo prema Lubjanskom trgu. Pogled mu se zamrači kad pet golemih katova od siva granita i tri od ţute cigle baciše odozgo sjenu na auto koji je kroz glavna vrata skretao u zatvor Lubjanku. Mozak mu je cijelo vrijeme radio. S griţnjom savjesti pomisli na brata kojeg već gotovo deset godina nije vidio, a nije mu telefonirao još od 1935. Samuil je sigurno shvatio kako je za obojicu riskantno da budu u kontaktu? No, gdje je sad Samuil? Gideon se prisjeti brata kako se u velikoj kući u Boljšoj morskoj ulici, u onoj radnoj sobi pretrpanoj edvardijanskim dranguhjama, njiše na kaskajućem stolcu. Kako se moglo dogoditi da taj čovjek sad više ne postoji? I ne razmišljajući, Gideon pognu glavu i stade za brata šaptom izgovarati kadiš, zapanjivši se što se uopće moţe sjetiti stare ţidovske molitve za mrtve... Suočeni sa smrću, okrećemo se djetinjstvu, obitelji. Gideon spozna da više no ikoga na svijetu voh kćerku Mouche. Hoće li me Mouche shvatiti, hoće h me se sjećati pošto dobijem sedam grama olova u zatiljak, pitao se. Bol u prsima bila je nepodnošljiva. Gotovo je jecao od straha. »Eto nas!« Mladi se čovjek nasmiješi Gideonu. Nije se prema njemu odnosio kao prema zatvoreniku. Naprotiv, čekist u uniformi — svi su se pripadnici tajne policije, u čast Lenjinovim »vitezovima revolucije« odnosno Ceki, nazivali čekistima — otvori vrata i pomoţe mu izaći iz auta. Pa, ja sam knjiţevna veličina, pomisli Gideon malo ţivnuvši. Nema bolje okrepe od slave. Primijeti mnogo parkiranih bjuika i ZiS-ova: ovo nije dvorište kamo dovode nove zatvorenike. Kroz dvokrilna drvena vrata Gideona povedoše u mramorno predvorje, a potom hodnikom s drvenim zidnim oplatama i modrim dugačkim sagom po sredini. Posvuda su uţurbano trčkarali oficiri u enkavedeovskim uniformama i sekretarice. Sve je nalikovalo na bilo koji

KIKA

drugi drţavni ured. Gideonu odlanu što ga ne vode ravno u unutrašnji zatvor, ah je i dalje premetao misli po glavi traţeći značenje ovog privođenja. Je h u novije vrijeme nešto napisao? Nešto rekao? Događa h se u Europi nešto što uključuje i njega? Ţidov je, a nedavno su smijenili Litvinova, komesara za vanjske poslove, ah isto tako i Ţidova. Padaju h to Ţidovi u nemilost? Zbliţava li se SSSR s Hitlerom? Ako moram umrijeti, jesam h pojebao dovoljno ţena, najednom pomisli Gideon. Nikad dovoljno! Ţgaravica mu prostrijeli grudi i on ostade bez daha. »Ovo je moj ured«, reče mladi čovjek kojem se kokotica u savršeno oblikovanoj kukmi uzdizala nad ruţičastim čelom. »Ja sam isljednik Mogilčuk iz Odsjeka za teţe slučajeve povrede drţavne sigurnosti. Je li vam dobro? Evo!« ponudi on Gideonu kutijicu s pilulama. »Nitroglicerin? Vidite, očekivao sam vas.« Gideon proguta dvije pilule i bol mu se u prsima smanji. U prednjoj je sobi sjedila i tipkala crvenokosa cura sa sunčanim pjegicama i velikim sisama te u haljini koja je sa strane bila prerezana. Ĉak se i ovdje Gideonove mish zavukoše pod djevojčinu suknju tragajući za slatkim prvim dodirom nove... Na njezinu je stolu bilo cvijeća. Djevojka mu prihvati šešir. »Uđite, Gideone Mojsejeviču«, reče uredni i mladi isljednik Mogilčuk. Dok su se smještali u stolce, djevojka s pjegicama obojici im donese čaj i zatvori vrata. »Hvala vam što ste došli, građanine Zeidin«, poče Mogilčuk izvukavši blok i olovku. Gideon je osjećao slatki miris kokosova oraha iz proklete pomade u mladićevoj riđoj kosi. »Vodit ću bilješke o našem razgovoru. Usput, jeste li vidjeli novi Rommov film, Lenjin 1918. godine? Kao vaš mladi oboţavalac, baš sam se pitao što vi mislite o tom filmu?« Gideon samo što ne ispljunu čaj: zar su ga ovi idiiioti zastrašili samo zato da ga dovedu ovamo na razgovor o filmu? No, jasno da nisu. Sve tamo od dvadesetih godina Ceka se sluţila sofisticiranim toboţnjim intelektualcima za obrađivanje pravih. Ovaj pjegavi momak bio je tek posljednji u dugom nizu. »Lenjin 1918. godine? divan je film, a Staljin je krasno prikazan u kontrastu s ubojicom i teroristom Buharinom«, odvrati. »Vi, jasno, poznajete Romma. A kako vam se čini Ejzenštejnov Aleksandar Nevski?« »Ejzenštejn je veličanstven umjetnik i prijatelj. Film nam pokazuje da je boljševizam krajnje kompatibilan s ruskom nacijom i suprotstavlja se nacionalnim neprijateljima.«

KIKA

»Zanimljivo«, iskreno reče Gideonov ispitivač gladeći riđi brk. »Moram vam reći da sam i ja pisac. Moţda ste čitali moju zbirku detektivskih priča objavljenih pod imenom M. Sluţba? Jedna od njih uskoro će se kao kazališni komad izvoditi u Hudoţestvenom teatru.« »A, da«, reče Gideon, nejasno se prisjećajući da je u nekom debelom časopisu svojevremeno čitao prikaz zbirke dosadnih detektivskih zapleta, klišeiziranih i nevjerojatnih, kojima je autor bio stanoviti Sluţba. »Odmah sam pomislio kako te priče imaju u sebi prizvuk istinitosti.« Mogilčuk se zubato osmjehnu. »Laskate mi! Hvala vam, Gideone Mojsejeviču, od vas je to kompliment. Svaki komentar bit će dobrodošao«, poloţi on ruku na papire pred sobom, ah ne promijeni ton. »A sad, da vam za početak pokaţem ovo.« Gurnu prema Gideonu snop međusobno spojenih papira. »Sto je ovo?« Gideonova samopouzdanost opet presahnu. »Ma, samo neka priznanja vaših prisnih prijatelja skupljena tijekom posljednjih par godina.« Gideon uze pregledavati stranice natipkane na posebnom papiru s NKVD-ovim zaglavljem, od kojih je svaka bila potpisana u jednom kutu. »Vi ste poznato ime i često se pojavljujete u ovim priznanjima«, revno, gotovo s divljenjem objasni mladac. »Svi vas spominju. Pogledajte ovdje... u ovim protokolima o ispitivanju, a pogledajte i ovdje!« Moţe li ova vještica divljih očiju što je vidi na fotografiji biti Larisa, ono podatno čeljade stvoreno za uţitak čijeg se grlenog smijeha i slatkih dojki s toliko radosti sjećao otprije četiri godine, od ljeta provedena u sanatoriju Mukalačka na Krimu? Zar ga je ona zaista potkazala da planira ubojstvo druga Staljina? No, onda se prisjeti kako je i sam na sastanku u Savezu pisaca potkazao Larisu kao izdajnicu, zmiju i špijunku koju bi trebalo strijeljati zajedno sa Zinovjevom, Kamenevom i Buharinom. I nitko ga nije morao mučiti da ga natjera na takvu izjavu. Gdje su svi ovi njegovi prijatelji? Jesu h svi mrtvi? Gideon je od straha plitko disao, a pred očima su mu plesale crvene mrlje. Izvan ovog udobnog sunčanog ureda u kojem je sjedio ovaj sladunjavi novi sovjetski čovjek pomadom namazane kose nizali su se hodnici i uredi u kojima su mah tirani izrastah u velike tirane, u kojima su se ambiciozni batinaši pretvarali u sistematične mučitelje. A negdje u ovom gnijezdu jada nalazio se unutrašnji zatvor s podzemnim ćelijama u kojima su mu umrli prijatelji, gdje će moţda i on sam umrijeti. Gideon se zapanji pred zlom ovog svijeta. »Ovo je sve potpuna laţ«, reče. »Poričem ove besmislice.«

KIKA

Kukmasti se prijazno osmjehnu. »Nismo ovdje zato da bismo o tome raspravljali. Samo ćemo malo pročavrljati. O vašem rođaku Mendelu Barmakidu.« »O Mendelu? Što je s Mendelom? Pa on je značajna osoba.« »Dobro ga poznajete?« »On je brat pokojne ţene mojega brata. Poznajem ga otkad su se oni vjenčali.« »I divite se drugu Mendelu?« »Nismo mi prijatelji. Nikad nismo bih prijatelji Za mene je on idiiiot!« Gideon osjeti olakšanje, ali i krivnju. Nikad nije volio Mendela koji je u Malom teatru zabranio dva njegova kazališna komada, ali ne, takvu sudbinu nikom ne bi poţelio. S druge strane, Gideon je bio u pedesetim godinama i nikad gladniji ţivota, nikad ţeljniji da ga se pohlepno nauţiva. Voli li itko ţivot toliko kao ja, pitao se, zasluţuje li itko ţivot više od mene? Zahvaljivao je Bogu što ţele Mendela, a ne njega! »Gdje ste posljednji put vidjeli druga Mendela?« »U kući Palicinih, prvoga svibnja uvečer.« »Jeste h s njim razgovarah?« »Ne.« »S kim je on razgovarao?« »Ne sjećam se. Ne obraćam na njega paţnju. A ni on mene ne gleda lijepim okom. Uvijek je bio takav.« Gideon je primjećivao da ispitivač Mendela još uvijek naziva »drugom«, što je značilo da je ovo tek lov na informacije. Ovi se mučitelji uvijek pokušavaju dočepati drugih velikih imena koje će dodati izmišljenim urotama. Zato su i Gideona potkazali stari prijatelji: NKVD mu naprosto daje na znanje da ţivi na tankom ledu. Dobro, neka im bude. Imaju ga i to je to! »Drug Mendel pojavljuje se u mnogim priznanjima koja isto tako imamo ovdje. Prisjeća li se drug Mendel početaka svoje revolucionarne karijere u ilegali? Svoje uloge 1905. godine? U progonstvu? U Bakuu? U Petrogradu? U ranim danima 1917? Hvasta li se svojim podvizima?« »Cijelo vrijeme. Ad nauseam« , nasmija se Gideon hvatajući se rukama za debeo i pozamašan trbuh, i to tako nenadano i od srca da se i mladi isljednik nasmija visokim i piskavim kreštanjem. »Već sve te priče znam napamet. Zapravo se toliko ne hvasta koliko beskrajno tupi po tome.« »Jeste li popili sav čaj, građanine Zeitlin? Biste li moţda kolača? Voća? Jako nam puno vrijede ovi prijateljski razgovori. Onda, ispričajte mi te priče.« Mladac raširi ruke. Gideon se osjeti hrabrije.

KIKA

»Bit će mi drago pričati vam stare priče, ah ako trebate doušnika, nisam vam ja pravi čovjek za takav posao...« »Potpuno vas razumijem«, blago reče Mogilčuk skupljajući spise. Iz njih napola izviri neka fotografija, a Gideon osjeti oštro stezanje u prsima. Bila je to Mouche, njegova ljubljena kći, u šetnji s Rovinskim, filmskim redateljem koji je iščezao 1937. Znači, Mouche je bila razlog što su ga ispitivah o filmu. Mogilčuk brzo opet pokupi fotografiju i ona nestade u njegovim papkama. »To je bila Mouche«, kriknu Gideon. »S ljubavnikom Rovmskim«, reče Mogilčuk. »Znate h gdje je sad Rovinski?« Gideon odmahnu glavom. Nije znao za Mouchinu ljubavnu vezu, no ona je bila toliko nalik na njega. Dragu svoju kćer mora zaštititi. Mogilčuk samo raširi šake kao da propušta pijesak kroz prste. »Zanimaju vas sve Mendelove priče?« reče Gideon. »To bi moglo potrajati do sutra ujutro!« »Drţava vam, ako treba, moţe na raspolaganje staviti cijelu vječnost. Sanjarite li o Maši, onoj svojoj maloj slatkici? Premlada je za vas i tako zahtjevna! Uz nju ćete doţivjeti srčani udar. Ne, za vas je bolje da mislite na svoju kćer dok nam budete prepričavali te Mendelove priče.« 20. Bila su prošla dva dana i bio je suton na Patrijaršijskirn ribnjacima. U sparnom su polumraku parovi šetali oko hladnih ribnjaka nalik na ruţičaste sjenke, drţeći se za ruke ispod drveća. Stope su im drobile šljunak, smijeh zvonio, a netko je svirao harmoniku. Dvojica su staraca, obojica nepomični, zurila u šahovsku ploču. Sašenjka, u bijelom šeširu i bijeloj haljini ukrašenoj perlicama i priljubljenoj uz bokove, kupila je dva sladoleda pa jedan pruţila Benji Goldenu. Koračah su lagano razdvojeni, ah bi paţljivi promatrač smjesta shvatio da su ljubavnici po stalnoj simetriji njihovih tijela što su se kretala kao povezana nevidljivim nitima. »Imaš li posla?« pitala ga je. »Ne, praktično ništa ne radim niti za to dobivam novce. Ah«, ovdje stade šaptati, »cijeli dan sjajno pišem na onom divnom papiru! Mogu li dobiti još? Tako sam sretan kad si mi pred očima. Jednostavno čeznem za tim da te opet poljubim, da te okusim.« Ona uzdahnu, napola sklapajući oči. »Da nastavim?«

KIKA

»Nije mi jasno kako mogu ţeljeti da čujem od tebe takve riječi, ali to ţelim.« »Ţelim ti reći nešto ludo. Ţelim s tobom pobjeći na Crno more. Ţelim s tobom šetati duţ luke u Batumu. Na obalnoj promenadi stoji verglaš koji svira sve naše omiljene romanse pa bih mogao pjevati uz njega, a onda, kad zađe tropsko sunce, mogli bismo sjesti u Mustafinu kavanicu i ljubiti se. Nitko nas neće prekidati, ali će nas u ponoć nekolicina starih Tatara, mojih poznanika, čamcem prevesti u Tursku...« »A moja djeca? Njih nikad ne bih mogla napustiti.« »Znam, znam. To je jedna od stvari koje me kod tebe privlače.« »Sramotno si perverzan, Benja. Što uopće radim s tobom?« »Ti si divna majka. Ja sam cijelog ţivota bio pokvarenjak, ali ti ne. Ti si prava ţena od krvi i mlijeka, partijska matrona, urednica, majka. Reci mi, što se zbiva u časopisu?« »Ludilo od posla. Ţenski komitet u prosincu planira svečanu proslavu za šezdeseti rođendan druga Staljina, pripremamo specijalno izdanje za praznike revolucije, uspjela sam prijaviti Snješku za prvo pionirsko logorovanje u Arteku — već sanja o tome kako će nositi slavnu crvenu maramu. Ah najbolje od svega, Gideon je opet kod kuće. »Svejedno ga moţda čeka osuda, znaš. Moţda ga naprosto iskorištavaju kao mamac.« »Ne, Vanja kaţe da bi sve trebalo biti u redu. Drug Staljin rekao je na Kongresu...« »Nemojmo više s partijskim frazetinama, Sašenjka«, ţurno reče Benja. »Nemamo vremena za razgovor o kongresima. Postoji samo ovo sada! Samo mi.« Zakrenuše za ugao, udaljujući se od ribnjaka, i najednom se nađoše nasamo. Sašenjka uhvati Benju za ruku. »Jesi h jedva čekao da me vidiš?« »Cijeli dan. Svaku minutu.« »Zašto me onda gledaš tako zločesto i lukavo? Zašto si me domamio ovamo?« Pribliţavali su se prolazu pod svodom koji je vodio u neko dvorište. Provjerivši da ih nitko ne motri, Golden je gurne u prolaz, pa kroz dvorište, sve do vrta u kojem se nalazila rasklimana vrtna kućica, onakva u kakvu umirovljenici vole spremati geranijevo sjeme. Zamahnu ključem po zraku. »Ovo je naša nova dača.« »Ova šupa?« On se nasmija. »Iz tebe izbija burţujski moral.«

KIKA

»Ja jesam komunistkinja, Benja, ali kad vodim ljubav, sve i da hoću, ne mogu biti veća aristokratkinja!« »Zamisli da je ovo tajni paviljon kneza Jusupova ili grofa Šeremetjeva!« otključa on drvena vrata. »Pogledaj! Zamisli!« »Kako moţeš i načas pomisliti da bih ja...« Sašenjka shvati da su dani kad je s Vanjom ţivjela u Šestoj kući sovjeta, u majušnom sobičku namještenom krevetima na kat, odavno prošli. Bila je boljševik, ali je i zasluţila svoj luksuz. »Gadno je i smrdi po gnojivu.« »Ne, to je novi parfem Madame Chanel.« »A ovo mi izgleda kao vile!« »Ne, baroneso Sašenjka, ovo je dijamantima optočena vilica što su je za samu caricu načinili znameniti dresdenski majstori.« »A ona odvratna stara krpetina?« »Onaj prekrivač? To je prostirka od svile i činčilina krzna pripremljena za baronesinu udobnost.« »Ne idem ja unutra«, čvrsto reče Sašenjka. Goldenu se lice snuţdi, ali nije popuštao. »A da ti jednostavno kaţem, bez puno foliranja, da nas ova vrata vode u skriveni svijet gdje nas nitko neće moći vidjeti ni taknuti i gdje ću te voljeti više od ţivota? Nije palača, znam. Pa neka i jest samo jadna vrtna šupa, ali to je šupa u kojoj ću te oboţavati i voljeti ne gubeći ni jedne jedine sekunde u kratkom ţivotu usred ovog opasnog svijeta. Moţda ti zvučim smiješno, ah stigla si k meni u ljeto mojeg ţivota. Nisam star, ali više nisam ni mlad, a i poznajem sebe. Ti si jedina ţena u mom ţivotu, ţena koje ću se sjećati kad budem umirao.« Najednom se silno uozbilji pruţivši joj knjigu koju je izvukao iz kaputića — Puškinove pjesme. »Donio sam ovo tako da nikad ne zaboravimo ovaj trenutak.« Ona otvori zbirku: na stranici na kojoj se nalazio Talisman, njezina najdraţa pjesma, leţala je jedna jedina osušena orhideja. On poče recitirati: Sačuvaj moj talisman U njem ima tajna sila! Od ljubavi ti je dan. »Nikad me ne prestaješ iznenađivati«, šapnu Sašenjka. Osjećala je takvo ganuće i tako očajnički čeznula za tim da ga poljubi da su joj ruke drhtale. Zakorači u šupu i nogom zatvori vrata. Sve joj se oko nje — oruđe, sjeme i neke stare čizme — činilo jednako ţivo i puno ljubavi kao i ona. Benja je uze u naručje i ona po pogledu u njegovim očima, po izrazu na njegovim usnama razazna da misli to što govori, da je odista voli i da je ovaj trenutak u njihovu posebnom svijetu jedna od onih posebnih prilika koje se u ţivotu dogode jednom ili dvaput, a ponekad ih nikad i ne bude.

KIKA

Poţeli ga spremiti u bocu, pohraniti ga, zauvijek ga sačuvati u medaljonu na čelu svojega sjećanja, tako da uvijek moţe posegnuti za njim i opet ga u potpunosti proţivjeti, no bila je toliko omamljena ushitom da je jedva uspijevala zadrţati tu misao. Samo pruţi ruke za njim i stade ga ljubiti i ljubiti sve dok nisu morah poći svako svojoj kući. No, čak i kad se razdvojiše, ponavljala je u sebi: Sačuvaj moj talisman, u njem ima tajna sila — od ljubavi ti je dan. I jedva je mogla vjerovati u svoju radost i sreću da je njoj netko doista rekao te riječi. 21. Sto je sad? Zalit ću se Stambenom komitetu. Dosta s tim divljanjem! Sad je tri ujutro!« vikao je Mendel Barmakid, član Centralnog komiteta, član Politbiroa, Zamjenik predsjednika Centralne kontrolne komisije, predstavnik u Vrhovnom sovjetu. I kćer Lenu probudilo je lupanje po vratima pa je na tren ostala leţati, smješkajući se očevu apsurdno opernom gnjevu, zamišljajući ga u prastarom kućnom ogrtaču od rebrasta baršuna, umrljanom i izjedenom od moljaca. Ĉula ga je kako otvara vrata obiteljskog stana u Vladinoj kući na Obali. »Sto je, Mendele?« dovikivala je Mendelova ţena Nataša. Sad je i majka ustala, pomisli Lena, i bilo joj je gotovo kao da vidi punašnu Jakutkinju eskimskih crta lica i u lepršavom modrom kaftanu. Roditelji su s nekim razgovarah. Bogzna tko je to. Lena skoči iz kreveta, navuče skrletni kimono i stavi naočale pa izađe iz sobe, obiđe oko ugla hodnika i okrenu prema ulaznim vratima. Vidje oca kako, trljajući crveno obrubljene oči, škilji u golema diva u enkavedeovskoj uniformi. U blistavim čizmama, besprijekoran u modro-skrletnoj uniformi, drţeći jahaći bič u ruci prekrivenoj neukusnim prstenjem, a u drugoj mauzer s draguljima ukrašenim drškom, Bogdan Kobilov zurio je odozgo u troje Barmakidovih. Nije bio sam. »Tko je to? Tata, što hoće ovi ljudi?« Prije no što je Mendel mogao odgovoriti, Kobilov šepireći se uđe u hodnik, gotovo zaslijepivši Lenu turskom kolonjskom vodicom od koje su suzile oči. »Večer, Mendele. Po naredbi Centralnog komiteta, moraš poći s nama«, reče jedva razumljivim gruzijskim seljačkim naglaskom. »Pretraţit ćemo ti stan i zapečatiti radnu sobu.« »Ne vodite vi njega nikamo«, reče Lena prepriječivši mu put. »U redu! Odstupi«, reče Kobilov iznenađujuće tihim glasom. »Ako me budete tjerah da trošim vrijeme i zajebavah se sa mnom, smrvit ću vas

KIKA

sve troje u prah, računajući i malu ţdrebicu. Ako sve ostane u pristojnim okvirima, to bolje za vas. Moţete si misliti da ima puno drugih stvari kojima bih se radije bavio u ovo doba noći«, razmetao se on snagom. Lena sijevnu pogledom na gnjavatorove dragulje i kovrčavu kosu, no otac joj blago poloţi ruku na rame i odvuče je s puta Kobilovu. »Hvala, Vladlena«, uz kratak osmijeh podrugljivo reče uljez. Lenino puno, revolucionarno ime glasilo je Vlad-Lena, skraćeno od Vladimir Lenjin. »Dobra večer, drugovi«, reče Mendel onim svojim poljsko-jidiškim lublinskim naglaskom koji nikad nije izgubio. »Kao boljševik još od 1900. godine, pokoravam se svim pozivima Centralnog komiteta.« »Krasno!« podrugljivo se ozari Kobilov. Lena, dvadesetogodišnja studentica, osjećala je koliko ovaj neobrazovani pripadnik tajne policije, porijeklom iz nekog Gruzijskog sela, mrzi stare boljševike, sovjetsko plemstvo, sa svim tim njihovim knjiţnicama, otmjenim drţanjem i intelektualnim pretenzijama. »Mogu li se obući, druţe Kobilov?« zapita Mendel. »Neka ti tvoje ţenske pomognu. Jedan od mojih ljudi drţat će te na oku. Gdje ti stoji oruţje?« Lena je od oca bila čula koliko drug Staljin mrzi samoubojstva. »Ima jedan Nagan u noćnom ormariću i jedan Walter u radnoj sobi«, gromkim glasom odvrati Mendel hramajući prema spavaćoj sobi. »Moram sjesti«, promrmlja Nataša pa se sruši na sofu u dnevnom boravku. »Mama«, vrisnu Lena. »Je li ti dobro, Nataša?« doviknu Mendel. »Sve je u redu. Lena, daj, molim te, pomozi tati da se obuče.« Nataša leţe na sofu teško dišući. Lena donese majci čašu vode pa stade promatrati čekiste kako u Mendelovoj radnoj sobi otvaraju ladice i slaţu rukopise na hrpe. Tijekom '37. i '38. svake je noći u njihovu bloku bilo hapšenja i racija — čula bi dizala kako rade u sitne sate i vani vidjela parkirane NKVD-ove »crne vrane«. Sutradan ujutro primijetila bi da je NKVD zapečatio vrata pojedinih stanova. »Čeka brani revoluciju«, rekao joj je otac. »Nikad ništa ne govori o tome.« No, sa svim je tim bilo gotovo. Hapšenja su bila prestala prije godinu dana. Mora da je ovo nekakva pogreška, pomisli ona. »Mendele«, zazva Kobilov. »Imaš kakvih pisama Centralnom komitetu ili od Komiteta? Stare stvari?« Mislio je na pisma druga Staljina. »Tvoji memoari?«

KIKA

»U sefu, otvoren je«, otpovrnu Mendel iz spavaće sobe. Na Lenino iznenađenje, bilo je tu nekoliko Staljinovih dopisnica primljenih iz progonstva, nešto biljeţaka iz dvadesetih godina i strojem pisani memoari na poţutjelim listovima velikog formata, išarani Mendelovim paučinastim rukopisom. Otac je toliko skroman. Pripovijedao joj je priče o svojim doţivljajima, ah nikad nije spominjao imena. »Lena!« Lena pođe za ocem u spavaću sobu. Otvori ormar i izvadi mu odande crno odijelo s prslukom, crni šešir, visoke cipele s podignutim potplatom, koţnu kravatu i Lenjinov orden. Potom mu, boreći se u sebi da ne pokaţe nikakve emocije i svjesna da mu ne smije stvarati dodatne probleme, pomoţe da se obuče, kao što je to i majka često činila. On je šutio sve dok se nije potpuno odjenuo. »Hvala, Lenočka.« »O čemu se radi, tata? Znaš što je u pitanju?« zapita ga, a onda poţali što ga je uopće gnjavila tim pitanjem. On odmahnu glavom: »Najvjerojatnije ništa.« Mendel uđe u dnevni boravak i poljubi ţenu u čelo. »Volim te, Nataša«, reče dubokim glasom. »Ţivjela Partija!« Onda se okrenu prema kćeri. »Otpratit ću te do dolje«, reče Lena osjećajući se kao obamrla. U hodniku pomognu ocu da prekorači gomilu obiteljskih fotografija, papira, pisama i probnih otisaka za njegovu glasovitu knjigu Boljševički moral. Pod je izgledao kao razbacani kolaţ čitava njihova ţivota. Dolje se odvezoše ukrašenim, ali škripavim dizalom. Vani je noć bila topla. Veliki je dvorac u Kremlju veličanstveno sjao. Premda je bilo kasno, na Kamenom je mostu bilo dvoje ljubavnika, a tango je negdje u golemoj zgradi dopirao kroz otvoren prozor. Nije bilo prometa, tek jedna Packardova limuzina i kombi »crna vrana« s natpisom jaja, kruh, povrće, oba automobila s motorom u slobodnom hodu. Na vlaţnoj ulici izlizani, preveliki Kobilov, komesar sluţbe sigurnosti, podsjećao je pomalo Lenu na blistavi kip od papirmašea u prvomajskoj povorci. »Kočija te čeka, Mendele«, reče mu pokazujući glavom prema kombiju. Lena je gledala kako se otac, u staromodnom odijelu i hramajući, uza zveckanje metalnih potkovica na cipelama, pribliţava vratima crnog kombija. Zastade, i Leni načas zastade dah, a srce joj se pope u grlo, no

KIKA

Mendel samo podiţe pogled prema supermodernom stambenom bloku gdje su s tolikim ponosom stanovah, ali ništa ne reče, premda mu je nervozni tik titrao na obrazu. Njezin strogi, lakonski i vrlo staromodni otac nije bio čovjek koji bi pokazivao što osjeća, ah je Lena po milijun sitnica znala da nju, jedino svoje dijete, neizostavno voli. I tad učini nešto što nikad dotad nije učinila. Uhvati ga za ruku pa je, stavivši je među svoje, čvrsto stegnu. On pogleda ustranu i ona ga začu kako usopljeno diše. Bilo mu je šezdeset, ah je izgledao mnogo starije. Potom se okrenu k Leni i na njezino joj se iznenađenje i duboko ganuće sluţbeno nakloni, a onda je poljubi triput, na starinski način, a la russe. »Budi dobra komunistkinja. Zbogom, Lena Mendelovna.« »Zbogom, tata«, odgovori ona. Ţeljela je udahnuti njegov miris po kavi, cigaretama i sapunu, njegovu prisutnost, njegovu ljubav, suzbi u sebi poriv da mu se čvrsto uhvati za odijelo, da se baci na pločnik i zgrabi ga za noge tako da ga ne mogu odvesti — no sve je prebrzo završilo. Mendel se ne osvrnu ponovo na nju i Lena shvati zbog čega: bilo mu je previsoko zakoračiti u kombi. Dvojica čekista dohvatiše Mendela i podigoše ga u auto. Unutra su bili metalni kavezi tako da nije mogao sjesti. Zatvoriše ga u jedan od tih pregradaka i Lena, kad se vrata kombija zalupiše, vidje ne samo očeve suzne oči u kojima se odraţavala svjetlost, već i oči drugih ljudi. Khznuvši na suvozačko sjedalo, Kobilov udari glavom o krov limuzine. Lena je stajala na ulici i promatrala kako oba vozila ţure preko mosta, pa mimo Kremlja, a onda joj se gube iz vida. Kućepazitelj, inače tako prijateljski raspoloţen, uvijek spreman za njihovu obitelj obavljati sitne posliće, zureći je stajao na stubama, ah joj ništa ne reče i odvrati oči od nje. Lena tad pode gore da se pobrine za Natašu. Majka je tako teško jecala da nije mogla ni govoriti. Lena umorno sjede i zapita se što će sad. Pamtila je da joj se majka, one noći u zatvoru 1916. godine, bila brinula za Sašenjku. U zoru nazva Lena Sašenjku s telefona na ulici. Ĉula je u pozadini Snješkino pjevanje, zveckanje pribora za jelo. Sašenjka je, tamo u Granovskoj ulici, djeci stavljala doručak na stol. »Ovdje Lenočka«, reče. »Lenočka... što je?« »Tata se iznenada razbolio i oni su ga... otišao je na liječenje«, obuze Lenu zla slutnja. Oči joj se zališe suzama pa spusti slušalicu.

KIKA

»Tko je to bio?« pitala je Snješka. »Lenočka? Teta Lenočka je debela jastučića. Mama, što nije u redu?« »Boţe moj«, uzdahnu Sašenjka utonuvši u stolac i uhvativši se rukom za glavu. Sto to znači? Prvo Gideon, onda Mendel. Smuči joj se. »Mamočka«, zacvrkuta Karlo uzveravši joj se na koljeno poput pripitomljena medvjedića u plavoj pidţami. »Ţalosna si? Ja ću tebe za-grliti i pomilovat ću ti lice i poljubit ću te... ovako! Volim te, mamočka, ti si mi najbolja prijateljica!« Karlo je poljubi u nos s toliko obzirne njeţnosti da Sašenjka uz-drhta od ljubavi. 22. Naredne je subote Sašenjka iščekivala Vanjin povratak kući. Dača je bila tiha, od mirnoće u njoj jedva se disalo. Djeca su uz Karolinu mijesila kolač. U golubinjaku su gukale golubice, a vrane graktale u brezovim krošnjama. Njištali su konji u stajama maršala Budjonija, a dječji im se konjić odazivao. Pčele su zujale, bolesno slatko mirisao jasmin. Najbliţi susjed pjevao je pjesmu iz filma Pastir Kostja. Ali, telefon nikako da zazvoni. Ni Satinov se nije javljao u vezi s partijom tenisa. Sve se bilo smirilo. Sašenjka je sjedila na verandi, toboţe čitajući novine i probne otiske za časopis. U novinama nije bilo nikakva traga, nikakva miga o špijunskoj maniji i montiranim procesima iz prethodne godine. Ljude su oslobađah, slučajeve revidirali. Moţda ona postaje paranoična. Bila je telefonirala Benji i u šiframa mu ispričala što se dogodilo s njezinim stricem i ujakom. »Geraniji će svaki čas propupati«, mirno je odgovorio i ona se sjetila vrtne kućice i njihova talismana. Cijelo je vrijeme mislila na Benju. Sljedeći će se tjedan naći s njim. Utješit će je, na onaj će je svoj fatalistički ţidovski način natjerati na smijeh. Kako je uopće uspjela tako dugo ţivjeti bez jedinstvenog Benje? Ĉeznula je za tim da ga nazove, ali ne iz dače. Niţe niz put nalazila se telefonska govornica. Benja ju je stalno zadirkivao nastojeći je navesti da kaţe kako ga voh. »Ne osjećaš za mene ništa posebno?« znao ju je zapitati. Nakon deset dana? Ona, članica Partije, majka, urednica i stari boljševik, da se zaljubi u besposlena pisca? Je li on lud? Ne, poludjela je ona. O, Benja! Što bi on zaključio iz svega ovoga? Znakovi su zbunjivali. Gideon nije uhapšen, a Mouche je nazvala da javi kako je bio »pozvan« tek radi razgovora o filmu, »o filmu i grčkoj i rimskoj povijesti.« Je h to bio mig upućen Sašenjki ih nasumce izrečena fraza? Je li ih to Gideon pokušavao upozoriti na Mendelovo hapšenje?

KIKA

»Grčka i rimska povijest.« Mendel je poznavao stariju povijest. Pripadao je starijoj povijesti. Njegovo hapšenje mora da ima korijene negdje u dalekoj boljševičkoj prošlosti. »Stric« Abel Jenukid-ze, Staljinov stari gruzijski prijatelj, bio je napisao priču o boljševičkoj tiskari u Bakuu, ali je omalovaţio Hozjainovu ulogu u tome, što se pokazalo kobnim. Sašenjka se dobro sjećala druga Abela, plejboja kose boje pijeska i modrih očiju, nemirnih ruku i s cijelim haremom balerina. Strijeljan je 1937. Ipak, Mendel nije Abel. Ujak Mendel nikad se nije pridruţio nikakvoj opoziciji i uvijek se divlje borio za Staljina. Bio je savjest Partije, a ne brbljavac. Zašto Mendela i zašto sad kad je čistka uistinu gotova? Mendela su mogli uhapsiti u bilo koje doba 1936. godine. To nema nikakva smisla. Ih je Gideon mislio na staru obiteljsku povijest? No, svi su znah za Zeitlinove, kao i to da je ona bila Lenjinova tipkačica, ona — boljševička milijunaševa kći, drugarica Snjeţna Lisica! Steţu li organi sigurnosti krug oko nje i njezine obitelji? Njezini preci moţda i jesu burţuji, ah nju štiti brak s Vanjom Pahcinom, njegova vjerna sluţba i proletersko rodoslovlje te zajednička partijska pravovjernost. Ili je moţda problem povezan s njezinim muţem? Postoji li nekakvo rivalstvo unutar organa sigurnosti, Berijini novi Gruzijci protiv starih Moskovljana? No, Vanja nikad nije bio vazal prethodnom šefu Jeţovu, a Berija se u svakom slučaju već prije nekoliko mjeseci riješio svih preostalih Jeţovljevih ubojica. Tih manijaka više nema. Sad su samo prah. Hapšenja u obitelji ne moraju se nuţno odraziti na nju, uvjeravala je samu sebe Sašenjka. To se cijelo vrijeme događa. Svojevremeno su uhapšeni čak i Svanidzeovi, Staljinova svojta. Smaknuta su čak i braća Staljinova dragog druga Serga. I njezin je otac nestao. Staljin je rekao da sinovi ne trebaju ispaštati za grijehe svojih otaca, ali je na tajnoj večeri u Kremlju, na kojoj je bio i Vanja, isto tako zaprijetio da će uništiti narodne neprijatelje »i cijeh njihov rod! Da, cijeli rod!« Staljin, povijest i Partija djelovali su na misteriozan način, znala je to. Mi članovi Partije poslušnici smo vojno-religioznog reda u doba sve intenzivnije klasne borbe i skorog rata, pomisli Sašenjka. Što veći budu uspjesi naše Partije, to će se neprijatelji protiv nas jače boriti — to jebila Staljinova parola. Vjernost dugujemo Partiji i Svetom gralu revolucionarne Ideje, a ne burţujskoj sentimentalnosti. Mendel je političar, a u našem naprednom, ali nesavršenom sistemu, ovo je politika.

KIKA

Bit će sve dobro, reče sama sebi. Mendel će se vratiti, baš kao i Gideon. Ovo je nova, manje mesoţderska era. Loša su vremena prošla. Na zvuk automobila golubice u golubinjaku uzletješe raširivši se poput lepeze. Sašenjka bosonoga side do ulaznih vrata kako bi pomogla vozaču da ih otvori. Njezin muţ umorno izađe iz auta, ali se Sašenjka osjeti umirenom pri samom pogledu na njega. Vanja je bio pomoćnik zamjenika narodnog komesara za unutrašnje poslove te, od kongresa u oţujku, kandidat za člana Centralnog komiteta i evo ga ovdje — ţiva i zdrava. Tek je malo iscrpljen i ima više sjedina u čvrstoj gustoj kosi, no i inače kući dolazi umoran. Bila je glupa što se brinula. Snješka i Karlo izjuriše iz kuće. Karlo je bio gol, a Snješka je na sebi imala ruţičastu ljetnu haljinu, brzo je rasla. Otac ih zagrli, privinu uza se, pozdravi se s njihovim zečićima i jastučićima, sasluša sve što je trebalo o kolačima i slatkišima u kuhinji, a onda ih posla natrag u kuću. Potom se zagleda u Sašenjku, gledajući u nju kako je nikad prije nije gledao, gnjevnim, kao ugalj crnim očima. Baš je zaustio da progovori, kadli Karolina s verande najavi ručak. Okrenu leđa ţeni i uđe u kuću. 23. Objed se za stolom na verandi činio duljim nego obično. Miris jorgovana bio je boţanstven, no onda je Snješka pogodila brata komadićem kruha. Vanja prasnu, skočivši i naglo odgurnuvši kćerkin stolac od stola. »Prestani s tim!« dreknu. Šokirana, Snješka stade jecati. Karlo se očito uţasnu, a onda mu se široko lišće rastopi u suzama. »Ja nisam ništa napravio!« zaplaka. Potrča k majci, ali Sašenjka ništa ne reče. Sva su joj osjetila bila usmjerena na muţa. Vanja je izbjegavao njezin pogled i jedva da je nešto jeo. Umjesto da se osjeti krivom, kao što je očekivala da će se dogoditi, osjećala je ogorčenost. Ĉeznula je za Benjom i njegovim neobuzdanim smislom za zabavu, rableovskom raskalašenošću i osjedjivošću. »Vanja, morao bi se naspavati«, reče konačno. »Da? I što s tim?« Sašenjka ustade. »Idem s djecom do rijeke na kupanje.« Bilo je pola tri popodne. Vanja se zatvori u radnu sobu. Bosonoga i ponijevši ručnike, Sašenjka uze djecu za

KIKA

ruku i prašnjavom ih stazom povede između srebrnih breza do obala Moskve. Kad god radi noću, Vanja se uvijek vraća mrzovoljan, govorila je samoj sebi. Ĉak i hodajući, osjećala je koliko joj je Benja promijenio ţivot. Noge su joj bile gole, a činilo joj se da joj sunce licka jagodice na licu, ramena i koljena, kao da je oblivena šećernim sirupom. Bedra su joj se lagano doticala, znojna, malčice se lijepeći jedno od drugo. Ĉak joj se i pijesak među noţnim prstima činio senzualnim. Mlada Sašenjka iz doba Građanskog rata i u dvadesetim godinama takvo što nikad ne bi ni primijetila, a partijska je matrona u tridesetima bila preozbiljna, prezasićena partijskim kampanjama i parolama. Onda se s promišljenom jednoličnošću odijevala u najobičnije, najmrkije čarape, u bezoblične vrećaste haljine, češljajući kosu u najčvršću moguću punđu i uvijek je zateţući istim rupcem. Sada je bila zapanjena izazovom što ga je za njezina osjetila značila svaka sitnica. Gumbićima zakopčana pamučna haljina kao da ju je milovala po bedrima i vratu. Ĉeznula je za tim da Benji do u tančine ispriča sve o divnom mirisu borove smole i sve što osjeća i radi. Hladni povjetarac podiţe joj nezakopčani rub haljine i otkri joj noge. Široko se osmjehnu misleći na Benju i njegove ruke kako prelaze posvuda po njoj, na ples s njim i na način na koji se smije, široko otva-rajući usta. Raspravljah su o knjigama i filmovima, slikama i kazališnim komadima, ali — oh, kako su se samo smijali. A smijeh je vodio do njezinih bedara, dojki i usana — sve je njemu pripadalo. Stigoše do zlatnih obala blatno smeđe rijeke, obrubljene trešnjevim stablima bremenitim od ruţičasta cvata. Snješka ubra grančicu za nju. I druga su djeca bila došla ovamo na kupanje pa Sašenjka prepozna neke od partijskih obitelji. Domahivala je i slala poljupce, pljeskala djeci dok su se utrkivala i ronila. »Mama, vidi me!« dozivao ju je Karlo svaki put kad bi se spremao skočiti, a ona mu je svaki put odgovarala: »Uvijek vas gledamo!« Obrisala ih je i obukla tek kad su promrzli. Vratiše se kroz šumu. Cijela vojska zvončića pruţala se pod drvećem čekajući na njih. Snješka i Karlo počeše podizati logor za šumske jastuke, utonuvši u svijet divana od mahovine i dvoraca u šupljim deblima. Sašenjka je sjedila na klupi kraj puta i promatrala ih. Znala je zašto ih je ovuda povela. Oči su joj prelijetale s logora na obliţnju telefonsku govornicu pa opet natrag. Da nazove, da ne nazove? Ne, neće nazvati. »Mileni moji, sad moramo kući«, reče djeci. »Ne!« povika Snješka. »Hoćemo se još igrati.«

KIKA

Znala je da mora telefonirati, da je oduvijek namjeravala posluţiti se tim telefonom. Sklopi oči. Benja joj je rekao da će biti u svojoj ruševnoj dači u Peredelkinu, knjiţevničkom selu. Imala je broj i čeznula za tim da mu predloţi da se negdje sastanu. U nekoj vrtnoj šupi — privijajući se jedno uz drugo, okruţeni lopatama i geranijima! No, morala je pričekati dok se ne riješe stvari s Mendelom. Osim toga, Benja je bio sa svojom obitelji. Svejedno će ga nazvati. Ako joj se javi Benjina ţena, predstavit će se kao njegova urednica. Doista je s njim i namjeravala ugovoriti da za časopis napiše prilog: »Kako se zabaviti na pravom sovjetskom narodnom krabuljnom plesu! Kako napraviti kostime, maske i svečanu zakusku!« Dok su djeca plesala po pješčanoj stazi, okrenu Benjin broj. Telefon je zvonio i zvonio. Bez odgovora. Nade se naslonjena na aluminijsku stijenku telefonske govornice, pripijajući se uz nju, sanjivo promatrajući električno čudo koje će joj ţicama do uha donijeti njegov glas. Prekide se, odmahujući glavom zbog vlastite ludosti. Morat ćeš pričekati, Benjo Goldene. Naći ću načina da ti to dam na znanje, reče sama sebi. Namjeravala sam ti reći da te volim. 24. U četiri sata poslijepodne Sašenjka stigne do đače. Bijeli stupovi na pročelju, drveni stol, mreţe za ljuljanje, sve je podsjećalo na Zemblišino prije revolucije. Djeci se spavalo pa ih Karolina odvede u njihove sobe da se odmore. Vanja je sjedio u vrtu, u skrletno vezenoj seljačkoj rubaški, čizmama i vrećastim hlačama. Uvijek čizme. »Dobro si, Vanja?« zapita ga. »Ima li novosti o Mendelu?« On se najprije ne pomaknu. Onda polagano ustade, okrenu se prema njoj i udarcem u lice obori je na zemlju. Udarac šakom bio je tako jak da ga zapravo nije ni osjetila, premda je, omamljena leţeći na travi, mogla osjetiti krv na jeziku. Uz nekontrolirane trzaje na bešćutnom licu, Vanja je stajao nad njom steţući i grčeći, steţući i grčeći natečene šake. Sašenjka se podiţe na noge i baci se na muţa otvorivši usta da zavrišti na njega, no on je uhvati za zglavak i opet sruši na do. »Gdje si bila, kurvo odurna?« Naginjao se nisko nad nju. Ĉak i u ovoj svađi oboje su bih svjesni glasova s one strane ţivice, posluge u kući, straţara; svi su se bavili pri-sluškivanjem i prijavama. I pošto ju je udario, još su uvijek razgovarali šaptom, bez galame, tiše od zuja ljetnog dana. »Bili smo na rijeci, na kupanju.«

KIKA

»Išla si do telefonske govornice.« »Pa, prošla sam kraj nje...« »I nekoga nazvala.« »Ne razgovaraj sa mnom kao da sam jedan od tvojih slučajeva. Pa što ako i jesam? Ni telefonirati ne smijem?« »Koga si zvala?« Već zna, razabra ona i to je uţasnu. »Zvala si onog ţidovskog pisca, jelda? Jelda? Misliš da ja nisam imao drugih prilika? Jesam li ti bio vjeran?« »Ne znam.« »E, pa da ti onda ja kaţem, Sašenjka, za sve ove godine nijednom nisam ni taknuo drugu ţenu. Oboţavao sam te. Sve sam za tebe radio. Brinuo se da imaš sve što ti treba.« Onda siknu na nju: »Upoznala si ga u našoj kući, droljo! Povela si moju djecu sa sobom do govornice da moţeš nazvati to svoje kopile od pisca!« Što točno zna, izbezumljeno je Sašenjka premetala činjenice kao da miješa karte: ako i zna da je telefonirala Benji, što to dokazuje? Ako i zna da je dogovorila pisanje članka, pa zašto i ne bi? Ali ako zna za hotel, onda je izgubljena! Vanja je stajao nad njom i ona pomisli da će je opet ošamariti ih je izgaziti čizmama, baš tu, u vrtu njihove đače i uz djecu koja spavaju u kući. »Jebala si se s njim?« »Vanja!« »Nije ni vaţno, Aleksandra Samujlovna. Sad više nije vaţno. Sad je to iza nas. Ne moţeš razgovarati s njim jer ga nećeš naći.« Još se uvijek pipala po otečenoj usnici kad se na nju sruči značenje riječi što ih je njezin muţ izgovorio. »O čemu pričaš?« Primaknuo je lice njezinu. Znojio se. »Nećeš ga naći, Sašenjka! Nema ga više. To mu je plaća!« Sašenjka se razbjesni, a usnice joj problijediš od divljeg gnjeva koji je nenadano obuze. »Znači, ovo je tvoja osveta? Ovako čekisti paze na vjernost svojih ţena? Trebao bi se stidjeti! Mislila sam da sluţiš Partiji. I što si s njim napravio? Prebio ga na mrtvo ime u nekoj ćeliji, i to palicom? Time se i inače svaki dan baviš, Vanja?« »Ne razumiješ ti to.« Vanja najednom sjede. Sklopljenih očiju, protrlja rukama lice, protrlja kosu. Onda ustade i polako krenu prema kući. Sva se tresući, Sašenjka se podiţe na noge. Benja je uhapšen! To ne moţe biti istina. Sto će biti s njime? Jedva je i mogla podnijeti misao na njegovu patnju. Gdje li je on sada?

KIKA

25. "Mamočka!« plakao je Karlo. Uvijek se budio zlovoljan. »Zašto ti i tata tako razgovarate?« reče Snješka uplesavši u vrt. »Mama, zašto ti je usnica krvava?« »Oh«, reče Sašenjka, po prvi se put osjetivši posramljenom. »Zaletjela sam se u vrata.« »Ja ću te liječiti, mama. Mogu ti staviti flaster na ranu?« reče Karlo dotičući joj usnicu i ljubeći ruke, dok je Snješka, osvjeţena i razigrana, kaskala po vrtu kao odmoran konjić. Niz hodnik Sašenjka pogleda prema Vanjinoj radnoj sobi, a razne su joj se mogućnosti sudarale u glavi. Bilo joj je gotovo drago što ju je Vanja udario, a nije sc iskalio na djeci. Radije bi pristala da bude sva crna i plava od batina ako bi to značilo da Benja neće patiti. No, što ako Benja nije ono što sc činilo da jest? Recimo da nije uhapšen zbog osvete prevarenog rogonje, nego zato što je zapravo »nepoćudni element«, nekakav trockistički špijun? Ili je moţda Vanja izmislio njegovo hapšenje samo zato da bi nju mučio? Ili je moţda Mendel zapao u pravu nevolju i nekako u to upedjao nju i njezine prijatelje? Kako bi joj u mašti dozrela koja od tih vjerojatnih pretpostavki, osjetila bi nov napad straha, sve dok je neko od djece ne bi zazvalo. »Mamočka, vidi me!« Prvo Snješka, a onda Karlo. Sašenjka je gotovo kao mjesečar proţivjela poslijepodne koje sc očajno sporo vuklo, savršen primjer proljetnih radosti u srebrnim šumama usred moskovske ravnice. Što sam učinila, mislila je, što sam učinila? Napokon je došlo osam sati uvečer i vrijeme za spavanje. »Hoćeš li me maziti da zaspim?« mumljao je Karlo upirući smeđe oči u njezine. »Jedanaest puta po čelu«, reče ona. »Da, mamočka, jedanaest puta.« Obično bi Sašenjka bila potpuno obuzeta Karlom, no danas su joj misli bile drugdje. Gdje je bila? Uz Benju u podrumima Lubjanke? Uz Mendela u podzemnim tamnicama pakla? I kakav poloţaj u svemu tome zauzima ona i njezina obitelj? Molila se za razrješenje napetosti, a ipak se toga bojala. »Mamočka? Da ti nešto kaţem? Mama?« »Kaţi, Karlo.« »Volim te iz dubine srca svoga, mama.« Bio je to za njega nov izraz pa teško pogodi Sašenjku. Zgrabi debeljuškasto tjelešce i čvrsto ga zagrli. »Baš slatko, dušo. I mama tebe voh iz dubine srca.«

KIKA

Poloţi mu ruke na satenski meko čelo pa stadoše naglas broji-ti: jedanest mu je puta pogladila lice prije no što mu se sklopiše oči. Snješka je hvalabogu bila iscrpljena pa je bez puno priče pošla ravno na spavanje. Bila je raskošna, sparna noć. Kućom su prolazile ophodnje debelih lepršavih moljaca, pospanih pretilih muha zunzara i ušiju okupljenih u rojeve. Stropni su ventilatori zujali. Karolina je bila u svojoj sobi. Telefon nije zvonio. Vanja se na verandi smjestio u stolac za ljuljanje, pušeći i pijući. Zidovi, mislila je Sašenjka, ne piju u trenucima krize: dobivaju osip i lupanje srca. Prisjeti se oca. Vanjin je stolac škripao njišući se naprijed-natrag i ona začu štropot očeva kaskajućeg stolca kao što ga je čula prije svih ovih godina. Bilo je vrijeme. Vrane su na lipi graktale. Sašenjka se plaho pribliţi muţu. »Vanja?« reče. Morala je otkriti kako je doznao za Benju, što uopće zna. Sve dotad, ništa ne priznaje. »Vanja, ništa nisam učinila«, šlaga. »Bio je to samo flert. Oprosti mi...« Očekivala je od njega više strogosti, no kad se okrenuo prema njoj, lice mu je bilo vlaţno i natečeno od plača. Vanja nikad nije plakao, osim kad bi se jako napio, za vrijeme tuţnih filmova, na pukovnijskim skupovima ili kad bi gledao Snješkin nastup u školskoj predstavi. »Nemoj«, reče on. »Mrziš me?« On odmahnu glavom. »Molim te, samo mi reci što znaš.« Vanja pokuša nešto reći, ali mu se široka usta, osorna brada i okrugle oči kao u dječjeg medvjedića naglo smekšaše i on nijemo za-plaka u toplom sutonu. »Znam da sam ti jako skrivila. Vanja, oprosti mi!« »Sve znam«, reče on. »Sve? Sto se tu ima znati?« On zastenja od goleme, teške muke. »Ne trudi se, Sašenjka. Tu se više ne radi samo o odnosu muţa i ţene.« »Plašiš me, Vanja.« Dok se nebom prelijevalo krvavo crvenilo sunčeva zalaska, njemu su obraze oblijevale suze.

KIKA

26. Udišući miris jasmina, Sašenjka je stajala kraj stolca za ljuljanje. Mislila je na Mendela. Mislila je na Benju, kao i na djecu koja su spavala u svojim sobama. Konačno se Vanja podiţe sa stolca. Bio je pijan, uţarena i odvaţna oka, ali pijan onako kako teški pijanci podnose alkohol, pa je privuče k sebi, podigavši je uvis tako da joj se noge odvojiše od da. Po prvi je put nakon dugog vremena bila sretna zbog njegova dodira. Preko ograde je vidjela kuniće u kunićnjaku i konjića kako mirno pase, no ona i Vanja bili su sami kao i prije. »Mogu se rastaviti od tebe«, reče ona. »Nitko to ne mora znati. Pusti me da se rastavim od tebe i riješit ćeš me se. Razvedi se od mene! (Prije samo nekoliko sati ovo bi moţda značilo sanjarenje o bijegu s Beli jom, a sad se činilo očajničkom mjerom.) Učinila sam nešto uţasno! Oprosti mi, molim te, oprosti...« »Ne govori tako«, prošapta Vanja, čvršće je steţući. »Bijesan sam na tebe, to je jasno, ludice. Ali nemamo vremena za povrijeđenost.« »Za Boga miloga, objasni mi što to znači? Tko zna za ovo?« »Znaju sve, a za to sam ja kriv«, reče on. »Molim te! Reci mi što se dogodilo!« On je najednom stade grliti ljubeći je u vrat, oči, kosu. »Maknuli su me sa slučaja u Komesarijatu za vanjske poslove. Šalju me u Staljinabad u Turkestanu da provjerim neke naše drugove. »Onda ću ići s tobom. Svi se moţemo preseliti u Staljinabad.« »Saberi se, Sašenjka. Mogu me uhapsiti na kolodvoru. Mogu već noćas doći.« »Ah zašto? Samo sam ja kriva... Molim za oproštaj, ali kako to moţe imati veze s politikom?« »Gideon, Mendel, a sad i Benja Golden — ima nečeg u svemu tome, Sašenjka, a ja ne znam što. Moţda imaju nešto o tom tvom piscu? Moţda je kopile povezano sa stranim špijunima. Ali imaju nešto i o tebi i meni. Ne znam što je u pitanju, ali znam da bi nas to sve skupa moglo uništiti.« U sve slabijoj svjedosti naziralo mu se blijedo grozničavo lice. »Moţda više i nemamo vremena. Što ćemo učiniti?« Strahota njegova predviđanja ušutka Sašenjku. Prije dva tjedna drug Staljin bio je u njezinoj kući, zajedno s drugom Berijom, narkomom NKVD-a. Zvijezde pozornice i filmskog ekrana pjevale su u njihovu domu, Vanja je bio novo promaknut i smatrao se pouzdanim, drug Staljin divio se njezinu časopisu, divio se njoj, a Snješku je štipkao za obraščiće. Ne, Vanja je u krivu. Sve su to laţi. Srce joj je

KIKA

nepravilno kucalo, crvene joj se iskre pojavljivale pred očima, a utroba se grčila. »Oh, Vanja, uţasno se bojim.« Ostadoše sjediti za stolom na verandi, tijesno pripijeni, obraz uz obraz i s rukom u ruci, bliţi jedno drugome no tijekom medenog mjeseca kad su bili mladi i zaljubljeni, vezani mnogovrsnijim vezama no što bi ijedan muţ i ţena ikad trebali biti. Vanja se pribra: »I ja se plašim, Sašenjka. Odmah moramo napraviti plan.« »Zbilja vjeruješ da će doći po nas?« »Moguće.« »Zar se ne moţemo nekom obratiti ? Jesi li zvao Lavrentija Pavloviča? Njemu se sviđaš. Zadovoljan je tobom. Ĉak si i igrao za njegovu košarkašku ekipu. A što je s Herkulom? On sve zna, Staljin ga voli, pomoći će nam.« »Obojicu sam zvao«, odgovori Vanja. >Drug Berija je zauzet<, rekli su mi u njegovom uredu. Herkul mi nije uzvratio poziv.« »Ali to ništa ne znači. Berija vjerojatno negdje naganja ţenske. A Herkul će nas nazvati.« »Noćas moramo odlučiti što ćemo. Mogu uhapsiti mene, ili tebe, ili nas oboje. Tko zna što baš u ovom času batinama izvlače iz Mendela... ih iz tvog jebenog knjiţevnika.« »Pa ne mogu ih valjda natjerati da nešto izmisle?« »Kriste oslobodi!« uskliknu Vanja. »Pa ti se šališ. U NKVD-u kaţemo: >Dajte mi nekog večeras i do jutra će mi priznati da je glavom engleski kralj.< Povjerovala si u sva ona priznanja na suđenjima? U Zi-novjeva, Kameneva, Buharina, u teroriste, ubojice, pljačaše, špijune?« »To je bila istina. Rekao si mi da je istina, u duhu, u biti.« »O, da, bila je istina. Sve je to bila kopilad. Neprijatelji u duhu. Nisu imah vjere, a vjera je sve. Ali...«, odmahnu on glavom. »Tukao si ljude zato da sve to kaţu, Vanja?« »Za Partiju, bio bih sve učinio. A sve sam i učinio. Da, znam što znači slomiti čovjeka. Neki se slome kao šibica, neki radije umiru nego da išta zucnu. Ali bolje je pobiti stotinu, pa čak i tisuću neduţnih ljudi nego pustiti ma i jednog špijuna da umakne.« »O, Boţe moj, Vanja.« Opet ču Benjine riječi i vidje mu izraz lica dok ih je izgovarao. Benja je znao što Vanja po cijele noći radi, a ona, ona... »Što si mislila da radim? To jest bilo strogo povjerljivo, ali je tebi odgovaralo da ništa ne znaš.«

KIKA

»Ali Partija je u pravu kad tamani špijune. Znam da je bilo i pogrešaka, ali svi smo uvijek govorili da su se te pogreške isplatile. A sad, što ako smo se mi pretvorili u takvu pogrešku? Vjerujem u Partiju i Staljina, to sam radila cijelog ţivota. Vanja, i ti još uvijek vjeruješ u to?« »Nakon svega što sam učinio za Partiju, moram vjerovati. Ako me večeras ubiju, umrijet ću kao komunist. A ti?« »Umrijeti? Nisam u stanju umrijeti! Nisam u stanju nestati! Ţelim ţivjeti! Sve ću učiniti da ostanem ţiva!« »Stišaj glas, draga drugarice Snjeţna Lisice.« Ovaj je dašak energične konspirativnosti vrati u vrijeme kad je Vanja bio strastven mladi boljševički aktivist u Petrogradu 1916. godine — bila je to jedna od stvari koje su je kod njega i privukle. »Budi mirna! Nećemo umrijeti, ali moramo sve unaprijed isplanirati. Ako nas uhvate« nllta nemoj priznati. U tome je tajna. Ako ne priznaš, ne mogu ti ništa. Što god nam učinili, nemoj ništa priznati!« »Nisam sigurna da bih to mogla podnijeti. Bol«, drhtavo reče Sašenjka. »Vanja, imaš ovdje revolver?« Vanja podiţe kačket koji je leţao pred njima na stolu. Ispod njega se krio pištolj marke Nagan. Sašenjka poloţi ruku na hladni čelik i sjeti se »kljunova« koje je u Petrogradu raznosila za Partiju. Kako je strastveno i ponosno nosila te pištolje za revoluciju. Kako se divila Vanji, kršnom radniku čije su ruke više nalikovale na šape, njegovu smjelom licu, smeđim očima! U što se taj čovjek pretvorio? U što su se oboje pretvorili? »Vanja, mogli bismo se noćas ubiti. Ih bih se ja mogla ubiti i ti bi me se oslobodio. Bio bi čist. Samo to zatraţi od mene, i ja ću to učiniti...« »To nam je prvi izbor. Imamo pištolj i imamo ovu noć. Ali, recimo da nemaju ništa o tebi? Tući će te i poniţavati. Ali, ako ne priznaš, zapitat će se: >Je li nam išta potpisala? Ne? Pa, onda moţda na kraju krajeva i nije gadura.< I na kraju će te pustiti. Radi nas, radi ţivota, radi djece.« Djeca! Gotovo su bili zaboravili na djecu. Smrt, nasilje i konač-nost iščezavanja s ovog svijeta i prestanka postojanja, sve je to tako uţasavalo, bilo je tako neposredno da je urodilo zaokupljenošću samom sobom u njezinu najčišćem vidu. Kako je mogla biti tako sebična? Sašenjka se okrenu i utrča u kuću, a Vanja za njom, pa zajedno upadoše u Snješkinu sobu. Drţeći se za ruke, s tjeskobom se zagledaše u Snješku, njezinu bijelu koţu i svijedu kosu rasutu na jastuku — tiho je disala, duge je ruke bila svila kraj sebe, a šašavi ruţičasti jastučić bio joj je prislonjen uz obraz. A Karlo je leţao, potrbuške, gol, raskuštrane kose, ruku i nogu još uvijek naboranih kao u malog djeteta, zagnjurivši glavu u najdraţeg baršunastog zeca.

KIKA

Sašenjka je jedva mogla disati, grlo joj je bilo suho, u toploj, mračnoj sobi koja je osobito svjeţe mirisala po maloj djeci u ljetno doba, po vaniliji i sijenu. Kao da su ona i Vanja prvi i posljednji roditelji na svijetu. No, bili su jedini kojima je bilo jasno s čime će se sukobio. Osjećala je komešanje u ţelucu. Malo nedostaje da svoje blago zauvijek izgube. »Snješka, Karlo, oh, mili moji!« Sašenjka pade na koljena između dvaju krevetaca, a Vanja uz nju, te su uskoro oboje zagrljeni tiho jecali. »Ne budi ih«, reče Vanja. »Ne smijemo ih buditi«, sloţi se slomljeno Sašenjka, ali se ne uspje suzdrţati. Drhtavim rukama posegnu u Karlov krevet, podiţe ga i privi uza se obasipajući mu poljupcima svilenkasto čelo sve dok se nije stao meškoljiti. Vanja je čvrsto drţao Snješku, uronivši joj lice u kosu koja mu je poput zlatnih niti prianjala uz vlaţne obraze. Oboje se djece pospano i njeţno priviše uz roditelje, veličanstveno nesvjesni oluje što se pribliţavala, i ona probuđena iz dubokog sna u sparnoj noći. Sve je četvero klečalo u utješnoj tami, roditelji od suza ostavši bez daha, a djeca proteţući se i uzdišući, tek se napola probuđena uvlačeći u zagrljaj pun ljubavi. Napokon Vanja povuče Sašenjku za ruku. »Stavi ih opet u krevet!« reče. Ponovo ušuškaše djecu, a onda se išuljaše iz sobe i kraj otvorenog francuskog prozora sjedoše na rub sofe. U noćnom se zraku začu kako su se negdje glasno zalupila automobilska vrata. »Vanja! To je to? To su oni?« baci mu se ona u zagrljaj. On je stade umirivati nezgrapnim rukama, a njihova je grubost sad bila dobrodošla, poznata. »Ne, nisu to oni. Ne još«, prošapta. »Ali, moramo mirno razmisliti. Prestani plakati, curo! Saberi se. Radi djece...« A onda i on zadrhta i ona nehotično zastenja, no on joj rukom pokri usta. Napokon, ona izađe iz sobe i umi lice hladnom vodom. Strašna se trijeznost spusti na oboje. »Vanja, ne moţemo se ubiti zato što...« »Staljin samoubojstvo naziva >pljuvanjem u lice partiji<. Sebe ćemo spasiti od boli, ali ne i djecu. Partija će se iskaliti na djeci.« »Znam što ćemo. Ubit ćemo sebe i djecu. Noćas, Vanja, sad. Umrijet ćemo zajedno i bit ćemo zajedno. Zauvijek!« Ĉudno, no ona je ipak vjerovala u svojevrstan ţivot nakon ţivota. U vječnost. U to su vjerovali njezin djed rabin i njezina baka, a ona jc, kao komunist, uvijek bjeţala od toga. Sad joj se u sjećanje vratiše stare riječi iz

KIKA

Turbina — Ţohar, knjiga o blistavilu i srce kabale, nebesa i gehena, golemi i dibuci što opsjedaju one koje netko ureknuto pogleda, duhovni svijet tako tuđ znanstvenom marksizmu i dijalektičkom materijalizmu. A ipak je sada zamišljala vlastitu dušu, kao i ljubav te duše, kako ţive izvan školjke njezina tijela. Ondje će vidjeti majku i oca, oboje ponovno mlade. Svi će opet biti zajedno! Izvuče Nagan ispod Vanjine enkavedeovske kape. Još je uvijek znala kako se njime sluţi. »Ti vjeruješ u to?« zapita on. »Ja vjerujem. Na nebu ćemo svi biti zajedno. Moţda si u pravu. Ako dođu po nas, ubit ćemo njih, a onda i sebe.« »Znači, to je odlučeno.« No, kad Sašenjka krenu prema spavaćoj sobi, on je zaustavi, oduţe joj pištolj i spremi ga u korice. Ĉvrsto je zagrli uz šapat: »Ne bih to mogao učiniti. Jednostavno ne bih mogao. Ari?« Sašenjka odmahnu glavom. Sad je već bila prošla ponoć i um joj je sustavnije radio. »Nemamo više vremena za plač, dragi Vanja.« »Imaju nešto o nama. Ne znam što.« »Gideon je spomenuo >Grke i Rimljane<, a onda su uhapsili Mendela. Benja Golden ne zna ništa o nama.« »Ali, moţda je provokator? Špijun? Moţda je policajac?« »Moţda...« Sad se već toliko bojala da je krivnju bacala na ljubavnika. Je li se to dogodilo? Je li Benja uništio njezinu obitelj? Tad se na nju obruši nova meteorska kiša raznih mogućnosti: »Moţda se u Lubjanki odvija neka intriga unutar Ĉeke? Za sve ovo mora postojati neki razlog, Vanja.« On raširi ruke. »Mora postojati uzrok«, objasni. »Ah ne mora nuţno postojati i razlog.« Upravo tad začuše škripu na straţnjem ulazu u daću. »To su oni, Vanja. Volim vas, Vanja, Snješkice, Karlo. Ako itko od nas ostane ţiv, oh, Vanja... Da završimo sa svim tim? Gdje je pištolj?« Ĉvrsto se stisnuše jedno uz drugo. On je u ruci drţao pištolj pa su zajedno dlanovima stezali hladni čelik kao da je to zalog njihove ljubavi. Drugih zvukova nije bilo. Noć je odisala mučnom sporošću. Mrtvilo razbi nečiji zviţduk i lik pod bijelom kapuljačom istupi iz sjenke u voćnjaku. Vanja podiţe Nagan. »Tko je to? Pucat ću. Sve ću vas povesti sa sobom,gadovil«

KIKA

27. Mogu ostati samo nekoliko minuta«, reče posjetilac omaknuvši kavkasku kapuljaču koju je uvijek nosio u ranim danima, tijekom one petrogradske zime. »Oh, Herkule, stigao si, hvala Bogu!« poljubi ga Sašenjka nekoliko puta, čvrsto se za njega uhvativši. »S nama će biti sve u redu? Došao si nam reći kako da sve sredimo. Kome se moramo obratiti ? Molim te, reci!« Ugasiše svjeda na verandi i Herkul Satinov sjede za stol uz Vanju i Sašenjku. Ona svima troma natoči po čašicu armenske rakije. »Bit će sve u redu?« reče ona opet. »Sve nam se to samo učinilo, jelda? Oh, Herkule, što ćemo napraviti?« »Pst, Sašenjka«, reče Vanja. »Pusti ga da govori.« Satinov kimnu, a oči su mu u tami bile kao prorezi što su svje-ducali poput ţive. »Paţljivo me slušajte«, započe. »Ne znam sve, ali znam da se nešto promijenilo. Obraduju Mendela i otkrili su nešto o tebi.« »O meni?« vrisnu Sašenjka. »Vanja, razvedi se od mene! Ja ću se ustrijeliti.« »Daj ga saslušaj, Sašenjka«, reče Vanja. »Sad je već otišlo dalje od toga«, kratko reče Satinov. »Razmišljao sam o... djeci.« Sašenjki stade krv tući u sljepoočicama. »Mogu li ja otići do Berije? Sve ću učiniti! Sve! Moţda bih mogla uvjeriti Lavrentija Pavloviča...« Satinov odmahnu glavom i Sašenjka osjeti napetost koja ga proţima. Nije čak imao vremena da raspravlja o njima dvoma. Samo o djeci. »Mogla bih pisati drugu Staljinu. On me poznaje, poznaje me još od oţujka 1917., kad sam bila Lenjinova tipkačica... Poznaje me.« Satinovljeve oči bljesnule i Sašenjka shvati da ovo dolazi sa samog vrha, od najviše vlasti, od Instancije. »Sad morate misliti samo na djecu«, reče on jednostavno. »Oh, moj Boţe«, prošapta Sašenjka, a crvene su joj točkice skakutale pred očima. »Poslat će ih u neko sirotište. Tamo će ih mučiti, ubiti, silovati. Djeca Trockoga su mrtva. I sva Kamenevljeva. I sva Zinovjevljeva. Znam što se događa na takvim mjestima...« »Tiho, Sašenjka. Herkule, što moţemo napraviti?«, zapita Vanja. »Mogu li ostati kod nekog iz obitelji?« upita Satinov, no Sašenjka je znala da su Gideon i Mouche na rubu ponora, a da je Viktorija, Gideonova druga kći, partijski fanatik i da nikad neće pomoći djeci na kojoj leţi takva ljaga. Mendel je već u smrtonosnom zagrljaju Lubjanke, a Vanjini će roditelji biti vjerojatno uhapšeni ubrzo nakon njih.

KIKA

»Onda Snješku i Karla moramo nekamo poslati«, reče Satinov. »Smjesta. Moţda čak već i sutra. Na jug. Imam ondje prijatelje koji mi duguju poneku uslugu. Sjećate se da sam dugo vremena bio u Za Kav-Komu. Izvan gradova ţive obični ljudi, nepolitični ljudi. Povremeno sam bio gadan dok sam dolje radio, lomio sam kičmu neprijateljima, ali kad god sam mogao, pomagao sam ljudima.« »Tko su ti ljudi? Što će biti sa Snješkom i Karlom?« Sašenjku stade obuzimati histerija: borila se za dah, usta su joj hvatala zrak, ali nije mogla udahnuti dovoljno kisika. »Sašenjka, moraš imati u mene povjerenja. Ja sam Snješkin kum. Imaš li povjerenja u mene?« Ona kimnu. Nema izbora. Satinov im je sve što imaju. »Praviljno, na jug moraju otputovati tajno. I ja noćas moram do Zakavkazja, ali ne mogu s njima putovati. Netko apsolutno pouzdan mora ih odvesti »na ljetovanje« - u tome nema ničeg sumnjivog. Ta će ih osoba na određenom mjestu predati drugoj osobi koju imam na umu.« »A Vanjini roditelji?« »Da, majka voli djecu...«, ţivo reče Vanja. »Ne«, prekinu ga Satinov. »Oni su u Granovskoj. Cijelo ih vrijeme promatraju. Njih dvoje ne bi bili pametan izbor, Vanja, oprosti, ali njihova partijnost istovremeno je vatrena i prostodušna, što je opasna kombinacija.« »Ti znaš... nekoga tko će se na jugu brinuti za djecu, nekog tko će biti zbilja njeţan, dovoljno njeţan za ovako voljenu... za ovakve anđele?« zapita Sašenjka. Satinov uze Sašenjkine ruke u svoje i čvrsto ih stisnu. »Nemoj samu sebe mučiti. Da, o, da, uvjeravam te, Sašenjka, imam na umu nekog s kim bi ti bila zadovoljna. Ali, čak ni ta osoba ne smije znati gdje će njih dvoje biti konačno udomljeni.« »Hoće li biti zajedno? Molim te, reci da hoće. Vole se, trebaju jedno drugo, a bez nas...« Herkul odmahnu glavom: »Ne. I u NKVD-ovom sirotištu za djecu izdajnika razdvojili bi ih i promijenili im imena. Osim toga, mogla bi se pokrenuti svesavezna potraga za bratom i sestrom i onda bi ih našli. Bit će sigurniji ako se razdvoje. Sad ima na tisuće izgubljene djece, čak i na milijune, prihva-tilišta su ih puna.« »Ali, to znači da će izgubiti brata odnosno sestru, a ne samo roditelje. Više neće pripadati istoj obitelji. Vanja, ne mogu to podnijeti. Ne mogu proći kroz to.«

KIKA

»Da«, odvrati Vanja, »moţeš.« »Bit će smješteni u odvojenim obiteljima«, nastavljao je Satinov. »Već znam u kojim. Postoje ljudi bez djece, ni na koji način umiješani u politiku, ali pristojni, dobri ljudi. Ako se vas dvoje vratite, ako se pokaţe da sve ovo nije ništa, ako samo odete u progonstvo, dugo vremena nećete moći ţivjeti u Moskvi, ali će vas djeca čekati, to vam obećajem. Doći će k

vama i s vama ţivjeti ma gdje bili. Ali, ako ne bude tako i stvari budu izgledale loše...« »Molim te, reci mi koje su to obitelji. Tko su ti ljudi?« preklinjala je Sašenjka prepuklim glasom. »Nitko osim mene ne smije znati gdje će biti udomljeni. Pomaganje djeci narodnih neprijatelja sve bi nas moglo stajati glave. Ali, ja to mogu izvesti, Sašenjka. Papirnati dokazi će se zagubiti i oni će sigurno nestati. Niste sami u ovome. Mnogi su '37. slali djecu na selo. Eto, to je moja ponuda. Ako je prihvatite, kunem se da ću paziti na vašu djecu dok god bude ţivota u meni. To će mi biti ţivotni zadatak. Ali, morate odmah odlučiti.« Vanja pogleda u Sašenjku i ona pogleda njega. Napokon, okrenu se prema Satinovu. »Oh, Herkule«, promuklo izusti, no onda kimnu. Pokuša zagrliti Satinova, ali se on izmače i ona shvati kako se on osjeća, jer se tako ranije i sama znala osjećati. Kad su prokazani prijatelji koje je čekalo hapšenje bili '37. stavljeni na led, izbjegavala ih je kao da su zaraţeni, kao da su okuţeni, jer su u to vrijeme takve veze mogle biti kobne. Sad je i sama bila gubava, a ovaj joj je dragi prijatelj htio pomoći. »Hvala ti«, reče tiho. »Ĉastan si čovjek, pošten komunist.« »Vjeruj mi, nisam baš tako divan«, samo to reče Satinov pa ustade. »Dobro«, reče. »Prvo, moram poslati nekoliko brzojava. Spremite djecu još noćas. Od sutra nadalje moţete ih poslati kad god hoćete. Ili moţete pričekati dok jedno od vas dvoje ne pokupe pa ćete znati nešto više. Ti sutra krećeš za Staljinabad, Vanja? Ako te pokupe, hoćeš li moći poslati poruku? Ja noćas polazim posebnim vlakom Centralnog komiteta i bit ću sutra u Tiflisu. Postavljen sam tamo radi novog zadatka i bit ću mjesec dana na jugu. Pravi blagoslov, jer ću vam tako moći pomoći. Dat ću vam podatke kamo mi moţete poslati brzojav. A ovo je vaţno: ako vas uhapse, treba mi vremena da nekamo smjestim djecu prije nego organi sigurnosti dođu u provjeru. Vanja, ti znaš o čemu govorim. Nemojte ni pomišljati da se ubijete. Morate me pokriti pa ma koliko vas to stajalo. Dobro ću to upotrijebiti, razumijete? A sad, prva faza. Hoće li ih Karolina povesti na prvi dio putovanja?«

KIKA

Sašenjka razmisli o suhonjavoj povolškoj Njemici. Na tren je oklijevala. Preplavljena strahom, pitala se hoće li ih dadilja izdati. Uistinu se ni u koga ne moţe imati povjerenja. Onda reče: »Da, vjerujem da će za našu djecu ići i na kraj svijeta.« »Idi po nju«, reče Vanja, ali je Sašenjka već kucala na dadiljina vrata. Kad vidje Karolinino zabrinuto lice, shvati kako dadilja zna da nešto nije u redu — jedva da joj je trebalo išta objašnjavati. Nekoliko je riječi bilo dovoljno. Sašenjka se borila sa suzama, a po sumornoj odlučnosti na Karolininu licu i stisnutoj čeljusti shvati da je Karolina tijekom proteklih sati primijetila njezinu i Vanjinu patnju. »Dođite i sjednite s nama«, reče Sašenjka. Razlika između poslodavke i sluškinje bila je nestala u sekundi, jer ih je moć da spase (ili unište) jedna drugu međusobno izjednačavala. »Praviljno«, reče Satinov kad se Sašenjka vratila s dadiljom. »Svi shvaćate da, što god se dogodilo, ja nikad nisam bio ovdje. Vanja, Sašenjka, posljednji put smo se vidjeli na večeri u Granovskoj kad sam bio kod vas sa ţenom. O politici nismo razgovarali. Ja nemam pojma o vašoj sudbini. Karte i propusnice za Karolinu morate rezervirati što je prije moguće. Nazovite kolodvor, provjerite vozni red, i to odmah, već noćas.« Stavi na stol dvije legitimacije. »Ovo su dokumenti za dvoje siročadi iz Dzerţinskog sirotišta. Karolina mora putovati s vlastitim dokumentima, ali će dječje karte glasiti na laţna imena. Po kolodvorima i vlakovima ovih dana provode se stalne inspekcije. Sašenjka, uništi dječje legitimacije — nemoj ih ostavljati u dači!« »Kamo da ih Karolina odvede?« zapita Sašenjka. »Moţda kući, u svoje selo?« »I ondje bi je mogli pronaći«, reče Satinov. »Bilo je već mnogo hapšenja povolških Nijemaca u Rostovu. Karolina, sjest ćete na vlak Moskva-Baku-Tiflis koji kreće sa Saratovskog kolodvora. Kad u Rostovu siđete s vlaka, u uredu šefa stanice čekat će vas poruka na vaše ime — Giinther, jel tako? Karolina Giinther? Ili osoba ili poruka. Poslije toga, morat ćete se vratiti u svoje selo. Sve vam je jasno?« Satinov stare prijatelje na odlasku ne pogleda u oči, primijeti Sašenjka, ali njoj poljubi ruku baš kao i onda kad su se prije dvadeset godina prvi put sreli i zagrli Vanju. Navukavši gruzijsku kapuljaču, ode kroz vrt baš kao što je i došao, a vrata zaškripaše za njim. Sašenjka ga je poznavala od zime 1916. godine, kad su još svi bili mladi. Vidio ju je uz Arijadninu samrtnu postelju, bio je njoj i Vanji najbolji prijatelj na svijetu. Sad je njihova veza završavala ili je

KIKA

moţda doţivljavala preobrazbu. Od prijatelja mogao bi se pretvoriti u jedinu obitelj koju će njezina djeca imati na ovom svijetu. U ruskoj naciji koja se sastoji od samih gmizavaca i kukavica, oportunista i cinkaroša, jedini je pokazao dovoljno hrabrosti da ostane ljudsko biće. »Hajde. Imamo posla«, ţustro reče Karolina uhvativši Sašenjku rukama za nadlaktice i stisnuvši ih. »Ali, prvo moramo jesti. Za bistru glavu treba pun ţeludac.« Pa iznese pladanj s kozjim sirom, rajčicama i crnim borodinskim kruhom, a usto i kiselu vodu Narzan. Nisu palili svjedo na verandi, ali su navalili na jelo kao da nikad prije ništa nisu jeli. Vrijeme se polagano mrvilo. Sašenjka se sad bolje osjećala: imala je zadatak pred sobom. Mora imati povjerenja u Her-kula Satinova. Rekao je da će joj djecu udomiti kod »dobrih ljudi«, ali... oh, kako joj se srce slama! Prisjeti se Snješkina i Karlova poroda u Kremljevki, kremaljskoj bolnici, u Granovskoj. Sa Snješkom, prvim djetetom, bilo je lako: samo se pojavila s glavom punom plave kose i prvu noć prospavala na Sašenjkinim prsima... Sad do u beskraj priča o jastučićima i leptirima (zna nazive kao što su plavi tropski leptir i ljepokrili admiral) i mrzi jaja. Karla prije spavanja treba jedanaest puta pogladiti, a noću se zna probuditi pa mu je potreban zagrljaj. Mrzi jogurt i ima zbirku zečeva, a kad se između obroka zaţeli nečeg slatkog, trebaju mu omiljeni Pečeni kolačići, oni sa slikom Kremlja na limenci, i uvijek voli razgledavati nove stanice podzemne ţeljeznice s onim mramornim hodnicima i staklenim kupolama i voziti se vlakovima... Da sve to zapiše za one »dobre ljude«? Bi li to uopće ikome mogla objasniti? Tko bi osim majke sve to mogao znati? Kako će njih dvoje moći biti sretni bez majke? Sašenjka se opet počne tresti. »Discipliniraj se! Moramo biti praktični!« zasiječe Vanjin glas u njezin uţas. Sašenjka se u sebi zgrči kao da ju je dotaknula ledena gromada. Ne moţe ništa zapisati i djeca će vrlo malo toga moći ponijeti sa sobom — nadasve ništa što bi ih moglo povezivati s roditeljima. Sad nije bilo vrijeme za sentimentalnost, suze, krivnju. Sašenjka je sad bila majka, ništa više od toga, tek majka koja štiti svoju mladunčad. Mora ih spasiti od sirotišta kakvo joj je Benja opisivao. Kad sve bude spremno, ako joj ostane vremena, moći će uţivati u prisutnosti toga ţivog blaga i nakratko razgovarati s njima. Poslije moţe jecati koliko joj duša ţeli. Sašenjka otkri da joj hrana nema okus ni po čemu. Vrt moţe biti i od kartona, jasmin, jorgovan i kozja krv mirisati po truleţi, konjić, kunići, vjeverice, sve ostalo u ţivotu moţe istrunuti što sc nje tiče, samo

KIKA

kad bi bila pošteđena toga da sama ne odgoji svoju djecu, kad bi ona samo bila slobodna da joj se vrate... Napušten sam kao siroče i nitko se za mene ne brine... Nikad ta stara pjesma nije bila prikladnija i nepodnošljivija. »Vanja, moramo paţljivo porazgovarati. Ovo nam je moţda posljednja zajednička noć. Ali, što ćemo njima reći?« pitala je gušeći se u vlastitim riječima. »Što manje, to bolje«, reče Vanja. »Moraju zaboraviti da smo nas dvoje ikad postojali. Snješka će se bolje sjećati, ali Karlu su tek tri godine. Ĉak neće...« Nije mogao nastaviti. Sašenjka uhvati Karolinu za ruku. »Karolino, idemo spakirati kovčege. Moramo im pronaći nešto toplo tako da im nikad ne bude hladno.« Vratiše se u Snješkinu sobu i Sašenjka počne Karolini dodavati dječju odjeću. Svaki put kad bi prinijela nosu kakvu suknjicu ili pulover, udahnula bi miris vanilije i sijena. Dala sam ovoj djeci ţivot, reče Sašenjka u sebi, ali ih nikad nisam posjedovala. Sad moraju dalje ţivjeti bez mene, kao da nikad nisam ni postojala. 28. Stari Razum, vozač kojemu je sinoćnje piće izbijalo kroz razrovane pore, stiţe u zoru da odveze Vanju do Moskovskog kolodvora. Po-trubio je pred ulaznim vratima u daču pa je Sašenjka u spavaćici boje sljeza izašla iz kuće. Bilo je hladno, jasno, svjeţe svibanjsko jutro. Rosa je na travi svjeducala poput dijamantne kiše, a ruţe su pupale. Djeca su već bila na nogama i Karlo je skakao po roditeljskom krevetu. »Mama, da ti nešto kaţem...« Vanja je cijelu noć proveo pijući pa mu je i znoj vonjao po votki. Sašenjka ga je promatrala dok je ulazio u igraonicu da poljubi djecu. Znala je da ima mnogo stvari koje bi im rado spomenuo: sitne savjete, izreke, pogreške na koje treba pripaziti, ukratko dragulje koje svi očevi vole povjeriti djeci prije nego krenu na put. No, djeca su bila previše uzbuđena pa mu čak nisu htjela ni sjesti u krilo. »Ja neću ljubitipapočku, a ti, Snješko?« pokazivao je Karlo prstom na oca koji je stajao pred njima u punoj enkavedeovskoj uniformi — čizmama, kačketu, tri pruge na crvenom ovratniku, koţnom opasaču i koricama za pištolj. »Ljubit ćemo samo mamu i Karolinu. Tata je grozno čudovište! Tata će nas pojesti, a onda će nas ispljunuti!« vikala je Snješka poskakujući kao

KIKA

obijesno janje. Njih je dvoje skakalo oko njega, a Sašenjka je sa suzama u očima gledala kako ih Vanja jedno za drugim hvata i tek na tren prislanja uz njih lice, usne, nos. »Auh, tata, ti pikaš!« zavrisnu Karlo. »To me boli!« »Ja neću poljubiti to tvoje bodljikavo lice«, reče Snješka. »Poljubi Jastučiću umjesto mene. Moţeš je i uzeti sa sobom!« »Zbilja mi daješ svoj najdraţi jastučić?« pitao je Vanja gotovo potpuno svladan. »Da, tako me nećeš zaboraviti, ali, papočka, obećaj da ćeš mi je poslati natrag!« Vanji zadrhtaše usnice dok je od nje uzimao ruţičasti jastučić i stavljao ga u dţep, a onda zgrabi Snješku zadrţa je načas u zagrljaju. »Pusti me, papočka! Tako čudno mirišeš!« I odskakuće dalje preskočivši dva uredna platnena kovčeţića ostavljena kraj vrata. Vanja izađe, a niz neobrijane su mu obraze tekle suze. Karlo potrča za njim. »Tata! Volim te ovdje«, reče, »u dubini srca svoga. Daj da te pogladim pa više nećeš plakati.« Vanja zastade i podiţe sina uvis, a Karlo mu plišanim zekom obrisa suze. »Zašto si tuţan, tata?« zapita Snješka već na verandi. »Ne volim kad moram biti daleko od vas«, reče Vanja njeţno spuštajući Karla. »Brzo ću se vratiti, ali dok me nema, ako se ikad zapitate gdje sam, gledajte u zvijezde na nebu onako kako sam vas učio. Gdje god vidite Velikog medvjeda, tamo ću biti i ja.« Sašenjka pođe s muţem do vrata. On je uze u naručaj, podiţe uvis i stisnu tako čvrsto da joj papuče spadoše s nogu. »Brak s tobom...«, jedva je artikulirao riječi, »najbolja odluka... u ţivotu. Ne brini, ovo će proći, ali ako ne prođe, imamo plan.« Okrenu se prema Karolini i nisko joj se pokloni. Karolina spusti pogled i jaku vilicu izbaci naprijed, a onda mu pruţi ruku i on je stegnu, stojeći uspravno kao na smotri. »Hvala vam, Karolino!« Onda pograbi i nju pa zagrli to suho, mršavo tijelo. Razum je bio okrenuo auto. Vanja uđe u kola i njih se dvojica odvezoše. Sašenjka je promatrala njihov odlazak, a onda otrča u kuću i baci sc na krevet. Kako sve ovo moţe nestati? Još uvijek nije u to mogla potpuno vjerovati. Pokuša zamisliti gdje se nalazi Benja Golden, kao i Mendel, ali joj to ne pode za rukom. Bezobzirnost joj je bila obuzela dušu: sad više nije

KIKA

postojao nitko osim nje, Vanje i djece. Nitko. Trebala bi osjećati samilost prema Benji koji je voli, pa i prema Mendelu, ali je ne osjeća. Neka svi izginu samo da ona i djeca mogu ostati zajedno. Na krevetu osjeti nečiju teţinu. »Što nije dobro? Mamočka plače. Tuţna si zato što je papočka otišao?« zapita Snješka. »Mama, mama, da ti nešto kaţem... Ja ću tebe sad poljubiti i pomaziti«, reče Karlo. Smeđe mu se oči zamagliše, kao u filmskog zavodnika, a onda je čvrsto poljubi u nos. »Dušice moje?« »Da, mama.« »Uskoro biste mogli poći na putovanje, u veliku pustolovinu.« »S tobom i tatom?« »Ne, mislim da ne, Snješkice. Ali, oboje volite Karolinu, jelda? Moţda ćete poći s njom, a znate da nikad ne smijete pričati o svojoj obitelji ili bilo čemu što ste kod kuće čuli.« »To već znamo«, reče ozbiljno Snješka. »Tata uvijek kaţe: Bez brbljanja!« »A što će biti s tobom i tatom?« zapita Karlo sa zabrinutošću u očima. »Pa, mi ćemo moţda doći kasnije, Karlo. Ako budemo ili kad budemo mogli... Ali, uvijek ćemo biti uz vas, uvijek...« »Jasno da hoćete, šašava mamice!« reče Snješka. »Bit ćemo zajedno uvijek i zauvijek.« 29. U nedjelju poslijepodne Sašenjka odveze djecu natrag u grad. A onda je počelo. Straţari u Granovskoj ponašali su se prijateljski kao i uvijek, ali je među njima bio i jedan novi lik. Kakav mu je to izraz u očima? Zna li da je Vanja u Staljinabadu? Zna li i zašto? Postoji li tu uopće nekakvo zašto? Marfa i Nikolaj, Vanjini roditelji, sjedili su na stolcima u dvorištu zajedno s cijelom gerijatrijom: zašto Vanjin otac nije prekinuo čitanje novina i obratio joj se? Sto znači prepredeni pogled u oku starog Andrejevljeva oca — je li mu sin, pripadnik politbiroovske vrhuške, štogod spominjao? Je li mu rekao da se malo pripazi tih Palicinih, da djeci na neko vrijeme ne dopusti igru s njihovom djecom? Kućepazitelj im domahnu, no zašto ih nije naglas pozdravio i pomogao im unijeti kovčege? Uvijek je to činio? Moţda nešto zna? S ulice ih je neki mlad čovjek u gabardenskom kaputu i običnom šeširu promatrao kako ulaze na parkiralište. Cekist? Straţari u straţarnici nešto su biljeţili: motrili su je. Nešto znaju. Pred njihovim se stanom motala

KIKA

kućna pomoćnica maršala Budjonija metući stubište. Doušnica? Ovo je bila prava agonija. Apsurd. Krug samouvjerenosti i očaja ritmično se okretao u njoj poput škripava starog vrtuljka u cirkusu. Bila je nedjeljna večer i ona je leţala u krevetu. U ţelucu joj je zjapila rupa. Jezik joj je bio obloţen gorčinom. Opet je pogodi strah, uţas da ćc izgubiti djecu i uţas pred smrću. Nije se, međutim, bojala posljednjeg reza: mladi ljudi koji bi postali revolucionari uvijek su bili nadomak vješalima. Kad je za vrijeme Građanskog rata putovala Agit-propovim vlakovima, cijelo je vrijeme bila spremna na susret sa smrću ako padne u ruke bijelima. To je značilo biti boljševik. No, otkad je dobila Snješku i Karla; počela je osjećati prikradanje smrti, kao ponoćnog tata, drumskog razbojnika koji joj hoće oteti djecu. Pipala je dojke u potrazi za kanceroznim kvrţicama, bojala se gripe i TBC-a — kakav je to kašalj? Molim, molim, preklinjala je Sudbinu, daj mi vremena da ih volim i ljubim. Udijeli mi dovoljno godina da ih vidim sretne i u braku i kao roditelje vlastite djece. Kad je došla čistka, vidjela je kako drugi roditelji nestaju, a nakon njih iščezavaju i njihova djeca, ne igraju se više u dvorištu kuće na Obali ili ovdje u Granovskoj. No, ti su roditelji bili skrenuli s partijskog kursa i postupali su nepromišljeno, neiskreno, pokvareno. Pričinjali su se poštenim komunistima, a u stvarnosti su nosili maske. Partija je dolazila na prvo mjesto, a oni su otpali od nje. Oduvijek je sebe uvjeravala da nikad takvo nešto neće učiniti. A ipak, upravo je to učinila. Smračilo se pa Sašenjka pokuša zaspati, no samo se nađe na udaru utvara u kojima su joj se priviđali uţasi, mučenja, hapšenja, uplakana dječja lica. Tresla se i bilo joj je ubrzano tuklo: zar će doţivjeti srčani udar? Vanja nije nazvao. Zapade u san, ali na mahove, nikako ne uspijevajući u nj utonuti prije no što će po njemu skliznuti poput oblutka po površini ribnjaka. Vidje mrtvu vlastitu majku, vidje ju ţivu, vidje ju mladu, vidje gdje joj oca metkom u zatiljak ubijaju pred njezinom djecom. »Tko je taj čovjek?« pitala je Snješka. »Zar ne prepoznajete svog dedušku, svog djeda?« »Što će se s njim dogoditi sada kada je mrtav?« pitao je Karlo. »Postat će duh?« Sašenjka se probudi sva u znoju i dršćući, pođe u dječju sobu i leţe uz Karla, jedva sposobna povjerovati u to da ovaj divni dječačić moţe postojati u ovakvu svijetu. Poloţi lice na njegovo rame. Koţa mu je bila meka i bogata. Pomilova mu gola leđa i opet zaspi. Kad se probudila, Karlo ju je milovao, a slatki je njegov dah osjećala na licu. Kakve li radosti! »Mamočka, da ti nešto kaţem. Netko kuca na vrata.«

KIKA

Ona se uspravi u krevetu i sve joj se opet vrati. Spopadoše je mučnina i vrtoglavica. Kucanje je bilo tako glasno, tako bijesno. Poljubi oboje djece, a onda priđe k vratima. »Otvaraj!« »Tko je to?« povika Snješka. »Ja sam, Razum!« reče vozač. »Brzojav.« Sašenjka načas zastade. Duboko udahnu. Otvori vrata. »Dobro jutro, drugarice«, smiješio se Razum. »Krasan dan! I poruka od šefa.« STIGAO U STALJINABAD. DOBRO SAM. POZDRAV DJECI. DOMA U SRIJEDU. V. P. Sašenjka osjeti likovanje, iznenadnu izvjesnost da se ništa loše neće dogoditi. Sve je to izmislila. Zašto pomoćnik komesarova zamjenika kao što je Vanja ne bi bio poslan u Staljinabad na privremenu duţnost? To se cijelo vrijeme događalo, nisu baš svi koje se slalo po zadatku bivali uhapšeni. I Satinov je bio na nekoliko tjedana preraspoređen u Gruziju pa nitko nije pretpostavljao da je u bilo kakvoj nevolji. Spremi se da pođe u redakciju. Hladno je razmišljala o neprijateljima i izdajicama, kao što je" to često činila ranije, kad su organi sigurnosti »provjeravali« prijatelje koji se nikad nisu vratili. Je li preko časopisa opasno povezana s Benjom Goldenom? Klavdija je bila nazvala Kulturni odsjek Andreja Zdanova na Starom trgu i Fadejeva u Savezu pisaca. Obojica su ga propustili, što znači da su joj leđa zaštićena. Ona i on sastajali su se radi dogovora o prilogu. Među njima nije bilo osobne povezanosti. Najednom je obuze gađenje prema samoj sebi. Voli samo djecu, muţa, sebe i nikog drugog. Moţda je Satinov bio u krivu? Moţda je jedina veza između Mendela i Benje u tome što su obojica istaknute osobe pa ih je upravo to dovelo u opasnost. Prije nego što je otišao, Vanja joj je ispričao da su u posljednje vrijeme uhapšeni i neki drugi pisci i umjetnici: kao prvo, Babelj, novinar Kolcov, kazališni redatelj Mejerhold. Moţda su međusobno povezani? Vanja joj je prišapnuo i to da se planira i četvrti montirani proces, na kojem će glavna zvijezda biti pali »ţeljezni komesar« Jeţov, a da razmatraju mogućnost i da u isti kotao ubace i neke diplomate i intelektualce. Moţda je cijela ova noćna mora u vezi s tim? Poljubi djecu, zagrli Karolinu, odjenu najdraţi kremkasti kostim s bijelim gumbima i bluzu s velikim bijelim ovratnikom, iza uha stavi malo parfema Crvena Moskva. Pozdravivši kućepazitelja i straţare, krenu pješice na posao. Granovska je ulica bila otmjena, stambeni blok ruţičast i ukrašen, čarobno mjesto za ţivot. Niţe niz cestu, malo uvučena, dizala se

KIKA

Kremljevka u kojoj su najbolji specijalisti pomagali pri porodu njezine djece. Iz Granovske izađe u blizini Moskovskog sveučilišta gdje će jednog dana studirati Snješka i Karlo. Poletni je lahor plesao oko nje i smiješila se dok je prolazila pokraj Kremlja, zračeći valovima naklonosti prema draţesnom prozorčiću sjajnog Zabavnog dvorca, odmah uza zid Aleksandrovskog vrta, gdje je Staljin ţivio sve do samoubojstva svoje ţene Nadje. Dok je prelazila preko Manjeţa i prolazila uz hotel National, ukaza joj se pogled na kupolom nadsvođen trokutasti sjaj Sovnarkomove zgrade gdje je Staljin radio i ţivio, gdje je svjedo cijelu noć gorjelo. Hvala ti, druţe Staljine, uvijek točno znaš što treba učiniti, kroz jantarni mu zrak sunčanog moskovskog dana u mislima posla poruku. Upoznao si Snješku, sve razumiješ. Dugo nam bio ţiv i zdrav, Josife Visarionoviču! Kročeći lagano nestašnim korakom, zaokrenu nalijevo u ulicu Maksima Gorkog. Zdesna se uzdizala stambena zgrada u kojoj je u prostranom stanu ţivio stric Gideon, uz druge glasovite pisce, kao što je bio lija Erenburg. Teretni su kamioni grmjeli niz ulicu, prevozeći cement za novi hotel Moskva koji se polako dizao poput hrama od plemenita kamena, linkolni i ZiS-ove limuzine jurili su niz aveniju prema Kremlju, pjegavi konj i kola stajali su pred bivšim dvorcem koji je sad bio gradonačelnikov ured. Moskva još uvijek nije uobličena, još je uvijek tek skup raznih sela, no ona pripada ovamo. Nastavljajući uzbrdo i spuštajući se na drugu stranu, Sašenjka je prolazila kraj muškaraca i ţena što su radili na novim zgradama, kraj milicionara na duţnosti što su vrtjeli palicama, kraj djece što su išla u školu — malih pionira s crvenim maramama. Prije nego stignu do Bjeloruskog kolodvora, vidje krasni Puškinov kip pa skrenu nadesno do Petrovke i tamošnjih bijednih kioska u kojima su se prodavale pečene piroške. U uredu, pozva urednike da se smjeste oko stola u obliku slova T. »Uđite, drugovi. Sjednite, molim. Da čujem vaše ideje za prosinački broj posvećen rođendanu druga Staljina?« I dani joj stadoše prolaziti lagano i graciozno, poput novih klizaljki na glatkom ledu. 30. Vratio se tata!« vikala je Snješka. »Zašto ti nisi u krevetu?« Sašenjka je bila u spavaćici i kućnom ogrtaču. »Natrag na spavanje! Skoro će ponoć!« »Na vratima je Razum s taticom!«

KIKA

»Tata se vratio?« Karlo se, u plavoj pidţami i sav raskuštran, pojavi ravno iz kreveta i po parketu dotapka niz hodnik koji je vodio kroz cijeli stan. »Na vratima je!« poskakivala je Snješka gore-dolje. »Moţemo li ostati budni? Molim te, mamice!« »Ma, jasno!« otvori ona vrata. »Zdravo, Razume, pokupili ste ga? Kao i obično, kasni...« »Odstupi i bez sranja«, reče Razum pretjerano jakim glasom, uz zadah votke i češnjaka, ustobočivši se pred njom razmaknutih čizama, s pištoljem u ruci i u uobičajenoj otrcanoj enkavedeovskoj uniformi. »Hajde, ljudi, stigli smo! Pogledajte kako su ţivjeli, pogledajte što je Par-tija sve dala mom debelom šefu, a pogledajte kako je on to uzvratio!« Razum nije bio sam: iza njega su stajala četvorica čekista, a još iza njih kućepazitelj, znojan i zbunjen, premećući u ruci barokni sveţanj od stotinu ključeva. Ĉekisti se mimo nje provukoše u stan. »Oh, Boţe, počelo je.« Sašenjki umalo otkazaše noge i ona se nasloni na zid. Stariji oficir, komesar uska lica i s dvije pruge, pretanak za svoju preveliku uniformu, stade pred nju: »Ovo je nalog za pretres stana, potpisan sa L. P. Berija, narkom, NKVD.« Razum laktom odgurnu u stranu ovog komarca, toliko mu se ţurilo da se uključi u operaciju. »Uhapsili smo Palicina još na Saratovskom kolodvoru, u svitanje. Šakom je udario jednog od njih, to ti je taj Vanja Palicin.« »Dosta je, druţe«, reče komarac na duţnosti. »Gdje je Vanja?« nestrpljivo zapita Sašenjka. Vanjin je vlak, znači, stigao na vrijeme. Razum (vjerojatno isključen iz tajne kako ne bi upozorio šefa) stigao je na kolodvor da se nade s Vanjom pa je Vanja uhapšen u tom trenutku i na licu mjesta. Razumova groteskna pantomima bila je očajnički pokušaj da dokaţe vlastitu lojalnost i spasi koţu. Sašenjka je znala dovoljno da shvati kako je Vanja odveden ravno u zatvor, i to na mjesto koje su svi nazivali »Centrom«: u Lubjanku. »Ni riječi više, druţe Razume«, reče komarac. »To je naš posao.« »Uvijek sam gajio neke sumnje u vezi s tim baronima«, još je uvijek klepetao Razum. »Nema tog što nisam vidio. A sad ćemo pretraţiti stan, pronaći papire koje je ta zmija skrivala. Ovuda, ljudi!« Komarac i njegovi čekisti već su bili u radnoj sobi. Karolina ih je promatrala s vrata svoje spavaonice. Jesu li nju došli uhapsiti, pitala se Sašenjka. Opet je obuzeše neobuzdane čeţnje i sebične misli: moţda je

KIKA

sigurna? Moţda hoće samo Vanju? Neka Vanju uhapse, a ona neka ostane s djecom. Sašenjka i Karolina šutke su se gledale. Je li prekasno? Hoće li djecu maltretirati u tom sirotištu? Otkuda će znati kako se trebaju ponašati? Vanja nije poslao nikakav znak. Da Karolina odmah sad krene s djecom? Noćas! Ili će im to samo donijeti daljnje nevolje? »Mama, što se događa?« pitala je Snješka ovijajući majci ruke oko struka. Na Karla je djelovala gungula u kojoj su sudjelovale čizme i glasna vika, bezobzirnost s kojom su čekisti otvarali ladice i lupali vratima ormara u radnoj sobi, bacajući papire i fotografije na hrpu na podu. Tri se faze smijeniše na njegovu osjedjivu licu: krajevi usana i očiju lagano se izviše nadolje, na oči mu navriješe suze i crte mu se izobličiše, a na kraju ga obli tamno rumenilo i on stade zavijati. »Ostanite u sobi«, viknu Sašenjka zaklanjajući ih vlastitim tijelom. »Idite Karolini.« Karolina raširi ruke, ali se djeca ukočiše uz Sašenjku, rukama se hvatajući za njezina bedra i bokove, traţeći kod nje zaklon poput putnika u oluji. Iz sobe izjuri Vanjina majka u purpurnoj spavaćici, a za njom i njezin muţ. »Što je to?« derala se. »Što se događa?« Utrča u radnu sobu i stade tjerati čekiste od Vanjina stola. »Vanja je junak! To je neka zabuna! Zbog čega je uhapšen?« »Ĉlanak 58, mislim!« reče onaj komarac. »A sad se sklonite s puta. Iznose sef.« Sašenjka vidje kako pripadnici tajne policije pečate vrata na radnoj sobi. Ĉetvorica su se naprezala da Vanjin sef odvuku do dizala. Napokon kućepazitelj odnekud donese metalna kolica pa ga odvezoše. »Laku noć, drugarice Zeidin-Palicina«, reče Sašenjki komarac u uniformi. »Ne dirajte pečat na vratima radne sobe. Sutra ćemo se vratiti po ostatak materijala.« »Ĉekajte! Treba li Vanji nekakva odjeća?« »Špijun je sa sobom imao kovčeg, molit ću fino«, prezrivo frknu Razum ustobočivši se s rukama na bokovima. »Odmah ću ja za vama, dečki!« preko ramena doviknu komarcu i ostalima što su u dizalo ukrcavali gomile papira. »Zašto nas toliko mrzite?« tiho ga zapita Sašenjka. »Propjevat će on! Sve će priznati ta hijena!« reče Razum. »Vi rukovodioci ţivite kao da ste plemići! Mislite da ste bolji od nas? Svo ste vrhnje pokupili. A sad ćete dobiti po zasluzi.«

KIKA

»Tišina, druţe Razume, ih ćete se i sami naći u istoj kaši«, oglasi se komarac pridrţavajući vrata dizala. Stari se Razum naglo okrenu, ali mu pritom iz dţepa nešto ispade. Izvikujući pijane uvrede, otkaska za svojim pajdašima. Vrata se dizala zatvoriše. I Sašenjka zatvori vrata, nasloni se na njih i spuznu na pod, a Karlo i Snješka padoše zajedno s njom, zaplevši joj se u noge. Hladno je razmišljala, pokušavajući planirati s ledenom odanošću majke u krizi, premda su joj se ruke tresle, crvene joj iskre iskakale pred očima i zasljepljivale je, a u ţelucu joj se sve komešalo. »Jastučića!« pruţi Snješka ruku i sagnuvši se dohvati ruţičasti jastučić. »Šašavi Razum! Bacio je moju dragu Jastučiću na pod«, pa Sašenjki pokaza zguţvani ruţičasti predmet. Sašenjka joj pograbi jastučić iz ruke, pregleda ga, okrenu na sve strane, pomirisa. »Ne, Snješkice, čekaj«, odreza kad joj ga je kćerka htjela oduzeti. »Hoću svoj jastučić!« plakala je Snješka izazivajući saţaljenje. »Karolino!« Dadilja je već bila tu. Iz svoje se sobe ponovo pojaviše Vanjini roditelji i zastadoše zablenuvši se u prizor na hodniku. »Gdje je Vanja?« pitala je Vanjina majka divlje upirući prstom u Sašenjku. »Uvijek sam mu govorila da si ti klasni neprijatelj, porijeklom i odgojem. Ovo je sve tvoje djelo!« »Dajte bar jednom zašutite!« otpovrnu Sašenjka. »Sve ću vam kasnije objasniti. Sutra moţete ići u daču ili na selo, ali sad, molim vas, idite u svoju sobu. Moram razmisliti!« Dvoje starih seljaka nešto progunđaše na račun njezine grubosti, ali se opet povukoše u sobu. »To kopile od Razuma«, bijesno će Karolina. »Od sada nadalje svatko je kopile. Upravo smo doţivjeli prijelaz od jedne vrste u drugu«, reče Sašenjka, čvrsto drţeći ruţičasti jastučić. »Karolino, ovo je bilo u dači?« »Da.« »Ali, nismo to donijeli sa sobom.« »Ne, nismo. To ţivi ondje u igraonici.« Sašenjka se okrenu kćeri: »Odakle ti ovo, dušo?« »Razum ga je bacio na pod. Šašavac stari! A još i smrdi!« »Ali tko ga je odnio iz đače ? Jesi li vidjela da je netko to učinio ?« »Da, šašava mamice, tata ga je odnio. Dala sam mu ga da pazi na njega i on ga je stavio u dţep.« »Znači, papočka nas se sjetio«, promrmlja Sašenjka. »Dragi Vanja.« Snješkin jastučić: moţe li biti boljeg znaka? »Dobri stari Razum«, dodade.

KIKA

»Mamočka, mogu ga dobiti?« »Moţeš, srce moje, moţeš.« Sašenjka podiţe oči prema Karolini, a dadilja joj uzvrati pogled: bio je to sporazum bezuvjetne majčinske ljubavi, pogled pun ozbiljnosti koji je odjeknuo tako snaţno da su obje ţene time bile ošamućene. U tom času Sašenjka pokuša dotaknuti, okusiti, vidjeti i osjetiti sve kao blago pohranjene dojmove i dragocjene trenutke u ţivotu svoje djece. No, ne uspje joj ih zadrţati pa joj, nošeni vjetrom, kliznuše kroz prste. 31. Sutradan ujutro Sašenjka pode u ured. Netko bi drugi moţda bio ostao u krevetu pozivajući se na bolest, ali bi to već samo po sebi moglo pobuditi razne sumnje. Muţevo hapšenje ne vodi uvijek do ţenina hapšenja. Ne, kao i uvijek, nastavit će s uređivanjem časopisa i prihvatiti ono što je snađe. Na odlasku poljubi djecu, udahnu miris njihove koţe, njihove kose. Zagleda se svakome posebno u lice. Izljubi Karlu smeđe oči, a Snješki pritisnu usne na svileno čelo. »Volim vas. Uvijek ću vas voljeti. Nikad to nemojte zaboraviti. Nikad«, reče čvrsto i jednom i drugom. Bez suza. Disciplinirano. »Mama, mama, da ti nešto kaţem?« reče Karlo. »Ti si šašavi stari medo!« pa prasnu u smijeh zbog te zločeste šale. I Snješka se nasmija, ali zauzme maminu stranu. »Ne, nije. Mama je draga jastučića.« Zbilja velika pohvala. Karolina im je stajala iza leđa. Vanjini su roditelji navlačili kapute. Sašenjka je načas oklijevala, a onda im kimnu. I oni kimnuše njoj. Više nije bilo ničeg što bi se moglo reći. Sašenjka se strese. Ĉeznula je za tim da ponovno poljubi Karla i Snješku, toliko čeznula da bi im i samu koţu mogla poljupcima otopiti, ali zadrhta, navuče kaput i otvori vrata. »Mama, volim te u dubini srca svoga«, uzviknu Karlo. Glasno joj se izbelji, a onda Snješki ote jastučić i otrčkara s njim. »Vrati mi to, medo!« progonila ga je Snješka odmičući se od odraslih. Sašenjka ugrabi taj trenutak i ode ponijevši sa sobom malenu platnenu torbu i ručnu torbicu. Samo tako. Djeca čak nisu ni primijetila. U jednom je trenutku bila majka i bila uz svoju djecu, u narednom svega toga već više nije bilo. Kao skok iz zrakoplova: sekunda koja mijenja sve u ţivotu. Silazeći otmjenim drvenim stubištem, Sašenjka od slanih suza što su joj zamagljivale pogled nije vidjela ništa pred sobom.

KIKA

No, osjetila joj se izoštriše kad je sišla u prizemlje. Straţari za-šutješe kad im se pribliţila, a kućepazitelj se s nevjerojatnim poletom prihvati pometanja parkirališta. Kad se mimoišla s partijskim sekretarom drugom Andrejevom i njegovom ţenom, zamjenicom narodnog komesara Dorom Kazan, koji su upravo išli prema svojem ZiS-u, njih dvoje susretoše njezin pogled, ali su svejedno gledali ravno kroz nju. Vjerojatno će se još istog dana vidjeti s drugom Staljinom, drugom Molotovom i drugom Vorošilovom na hodnicima Kremlja, u zemlji ţivih. Putevi im se moţda više nikad neće susresti. Veselo domahnu straţarima. Jedan joj uzvrati mahanjem, ali ga ostali zbog toga strogo izgrdiše. Krenu na posao. Svjetlost, cvijeće u Aleksandrovskom vrtu, kola i konji, prašina i buka zbog gradnje svih tih novih projekata, mali pioniri s crvenim maramama što, koračajući dvoje po dvoje, veselo pjevaju — ništa od toga nije zapaţala.. Pločnik se činio mekanim. Lebdjela je u zraku jer joj cipele, stopala, kosti više nisu bili čvrsti. Adrenalin je kolao kroz nju, zajedno s dobrom kavom koju je bila popila tijekom noći. Najednom osjeti poriv da se trkom vrati i opet izljubi djecu. Bio je tako jak da joj se mišići zaista napeše i počeše se pokretati, ali ona ovlada njima. Drţi se plana! Radi djece. Svaka ludost, svaka glupa sen-timentalnost mogli bi sve uništiti. Srce joj je udaralo kao bubanj, vid se izoštravao. Uţivala je u pojačanim osjetilima. Na cesti je primjećivala kako je, usput metući dvorište, promatraju kućepazitelji. Na uglu Granovske milicionari su se nešto došaptavali. Zastade na uglu i načas se osvrnu. Da, svekar i svekrva bili su izašli na ulicu. Na vrijeme. Vanjina je majka mahala platnenom ručnom torbom koju je obično nosila, ali je ovaj put među njezinim seljacima-tračerima nitko ne pozdravi. Vanjin je otac gledao prema Sašenjki, ali se drţao kao da je ne poznaje. Uz muţevu pomoć Vanjina je majka, pušeći cigaretu, natečenim nogama hramala u suprotnom smjeru. Sašenjka skrenu iza ugla i krenu mimo Kremlja s desne, a hotela Nacional s lijeve strane, a potom uz ulicu Gorkoga. Otprilike će baš sada Karolina sići s djecom da ih povede u šetnju. Krenut će s njima u istom smjeru u kojem su pošli baka i djed, nalijevo od vrata. Straţari na straţarskom mjestu u Granovskoj ravnodušno će ih promotriti: koga briga za njih! NKVD se zanima za roditelje. Drugih naloga nemaju. Za sada.

KIKA

Sašenjka je malo postajkivala pred Nacionalom. Nadala se da su Karolina i djeca dostigli babušku i dedušku Palicine, a oni će im onda predati sićušni platneni kovčeţić koji je pripadao Snješki. Plan se sastojao u tome da se dječji kovčeţići iznesu iz kuće a da straţari to ne primijete. Djeca su ostala s djedom i bakom, a Karolina je skrenula u prvu ulicu desno i stigla u ulicu Maksima Gorkog baš kad je Sašenjka namjeravala prijeći preko raskriţja. Njih se dvije pozdraviše. »Idemo na kavu, drugarice? »Moţe.« Uđoše u hotel Nacional i u kavani naručiše kavu. Sašenjka se pokušavala odrţati u pustolovnom raspoloţenju, ali se osjećala tako loše, tako očajno da joj je od toga bilo mučno i u ţelucu joj se komešalo baš kao i onog dana kad ju je Lala prvi put ostavila u internatu, a ona htjela pojuriti za njom. Sva izvan sebe, otrgnula se od učiteljice i velikom brzinom potrčala niz hodnike Smolnija, odgurnuvši u stranu druge djevojke i istrčavši kroz ulazna vrata, gdje ju je napokon ugledala Lala i ponovno je zagrlila. Sad se ta mahnitost vratila. No, koščata i bezizraţajna Karolina popila je kavu, kratko poljubila Sašenjku, a onda odbrzala jedva se i osvrnuvši, ali ponijevši sa sobom Karlov kovčeţić u kojem su bili zimska odjeća, donje rublje, sapun, četkica za zube i tri plišana zeca. Sašenjka je u glavi ponavljala popis: jesu li što zaboravili? Sto će biti s Karlovim kolačićima? Na vratima kavane Karolina se još jednom okrenu. Ona i Sašenjka razmijeniše posljednji molećiv pogled pun najstrašnijih emocija — ljubavi, zahvalnosti, tuge. Onda Karolina stisnu čeljusti i doskora je više nije bilo. Provedba plana bila je u tijeku. Vanja je preko Razuma bio poslao znak da Sašenjka mora smjesta početi djelovati pa su Sašenjka i Karolina sve uredile onako kako je Satinov bio predloţio. Sašenjka je s očajničkom i divljom zavišću promatrala dadiljina mršava leđa. Kao što amputirana osoba osjeća koračanje noge koje više nema, tako je i ona osjetila vlastito sablasno tijelo gdje trči za njom dok je sama još uvijek sjedila u kavani. Onda joj se tijelo zgrči i trţnu i ona se nađe na nogama. Spremala se da potrči za Karolinom. Zateče se kako na stol baca kovanice da plati kavu. Trčala je sva u znoju, srce joj je tuklo u grudima kao da će svaki čas doţivjeti srčani udar, gotovo je letjela, a za njom su prskale suze poput kiše na automobilskom vjetrobranu. Bila je na ulici. Osvrtala se lijevo i desno. Karolina je već bila otišla. Boţe, mora ih opet vidjeti! Jecaj joj se u grlu pretvori u divlje stenjanje, zvuk kakav nikad u ţivotu nije čula. Mahnitom brzinom potrča niz ulicu. A onda ih ugleda. U daljini se zaustavio tramvaj, bacajući za sobom iskre. Snješka je bila na prvoj stubi, mašući ruţičastim jastučićem i smijući se,

KIKA

tako da joj je Sašenjka mogla jasno razabrati široko bijelo čelo i svijede kovrče. Karolina je, drţeći obje torbe u lijevoj ruci, pomagala Karlu koji se pravio bedast, pretvarajući se da maršira i nešto pjeva. Povlačio je dadilju za rukav. »Karolina, Karolina, da ti nešto kaţem?« znala je Sašenjka da joj govori, no i Karolina se sad već bila uspela uza stube. Dvojica se vojnika popeše iza njih, obojica s cigaretom. »Stanite! Karolino! Karlo! Snješkice!« Sašenjka je sad već vrištala. Karolina je kupovala karte na prozorčiću. Sašenjka je vidjela samo vrh dječjih glava: Karlovu raskuštranu smeđu kosu i Snješkine pletenice ţute poput maslaca na kojima je mrljica sunčeve svjedosti odsijevala kao na zlatnoj pređi. Sve će pokvariti bude li trčala. NKVD će je vidjeti i doznati da djecu šalje odavde, uhapsit će je kao špijunku, a djecu baciti u sirotište Dzerţinski, strijeljati ih. No, Sašenjka je bila izvan sebe, ludo jureći naprijed, sudarajući se sa starom ţenom čija se torba za kupovinu potrga, a krumpiri zakotrljaše po pločniku, ali je Sašenjka i dalje trčala dok su joj se suze u slapovima slijevale niz lice. U kiši iskara, tramvaj se trgnu. Vrata sc zatvorišc. Vozilo krenu sve brţe. Sašenjka ga dostiţe i onda ponovo vidje djecu. Karolina im je pomagala da se smjeste na sjedište pokraj prozora. Tek mutan dojam modrih očiju i mliječna čela, smeđih očiju i kose — i više ih nije bilo. Neki čovjek odgurnu Sašenjku s puta pa ona pade u neku veţu i sjede na prag. Ĉula je samu sebe kako zavija isto onako kako joj je majka zavijala kad je ubijen Rasputin. Ljudi su hitali mimo nje promatrajući je s laganim gađenjem. Polagano se pribra. Stari Palicini vratit će se u stan i objasniti straţarima da se preko ljeta vraćaju u daću. Straţari će to razumjeti, zato što je Vanja Palicin uhapšen, pa će slegnuti ramenima: koga briga za njih? Sašenjka se uspravi i popravi odjeću. Svi su na sigurnom. U nadi da nijedan NKVD-ov doušnik nije zapazio njezinu histeriju, obrisa lice, podiţe se na noge i prijeđe ulicu Gorkoga bacivši odozgo pogled na Kremlj i odozdo na prozor strica Gideona. Nema ga smisla nazvati premda za tim čezne. Njezine telefone moţda prisluškuju, a on će ionako sve dovoljno brzo doznati. U mislima mu je slala svoju ljubav: hoće li to ikad doznati? Onda opet pomisli na oca: gdje li je sad? Hoće li mu se i ona pridruţiti u nekom zaboravljenom grobu? Nije mogla, jednostavno nije mogla pojmiti vlastiti nestanak s površine kugle zemaljske. Krenu drugim putem do Petrovke, ne preko Puškinova trga, nego Stolešnikovim prilazom. Nastojala je sve upiti — male barove, gruzijski restoran Aragvi, čistača cipela, novinski kiosk, brijačnicu Mingrela

KIKA

Zvi-jada, no ništa joj nije ostajalo u pamćenju. Poput noći. Previše je toga trebalo upamtiti. Gdje bi Snješka i Karlo sad mogli biti? Ni slučajno ne gledaj na sat, reče sama sebi. Recimo da te promatraju: mogli bi se zapitati zašto stalno provjeravaš vrijeme. No, vlak za jug polazio je u deset ujutro, a sad je bilo 9.43. Njezina će djeca svaki čas krenuti. 32. Vratar se ukočeno ispravi kad Sašenjka stiţe na posao, njezina sekretarica Galja porumenje kad ju je vidjela, Klavdija čak i ne podiţe pogled dok je prolazila kraj nje. Svi su znali da Sašenjka više nije stvarna osoba. Bila je bivša osoba, još i gore, svi su nekako doznali da je ţena narodnog neprijatelja i da se Vanja nalazi u podrumima unutrašnjeg zatvora u Lubjanki, kao i Benja Golden, novi pisac kojeg je bila upoznala u svojoj dači Prvog maja uvečer, s kojim je bila zajedno otišla iz ureda, s kojim su je vidjeli u šetnji... Sašenjkasjedne za pisaći stol. Nitko nije ulazio. Cijeli dan provede ondje, osim kratkog odlaska u menzu gdje je nasamo pojela malo boršča. Pokuša čitati probne otiske, ali se ne uspje koncentrirati. Znala je za mnoge prijatelje i drugove nad kojima su se bile nadvile sjenke i oblaci, ali su nastavili kao da se ništa ne događa — i preţivjeli. Kao stric Gideon. Sačuvaj ţivce pa ćeš moţda sačuvati i djecu, uvjeravala je samu sebe. Uvečer se vrati kući. Visoki stropovi, blistavi parketi, ukrasna štukatura na zidovima, šareno smeđi sjaj namještaja od karelijske borovine, zelene svjetiljke s mišićavim brončanim likovima, sve je to pripadalo njezinu ţivotu s djecom. Sad je taj stan mrzila. Odjekivao je tišinom. Ĉeznula je za tim da zaviri u dječju sobu. Ne čini to. Slomit ćeš se, poludjeti, reče samoj sebi. Ali, samo načas? Odbacivši ručnu torbicu i kaput, projuri hodnikom, baci se na njihove krevete i stade udisati miris njihovih jastuka, najprije Snješ-kina, a onda Karlova. Ovdje se napokon mogla isplakati. Oponašala je njihove glasove i razgovarala s njihovim fotografijama. Potom te fotografije spali, sve do jedne, a s njima i dječje legitimacije. Snješka je bila ostavila većinu svojih jastučića, a Karlo većinu svoje zečje vojske. Sašenjka sve ponese sa sobom u krevet, kao društvo u besanoj noći što ju je čekala. Nešto kasnije, spakira za sebe kovčeg s četkicom za zube, toplom odjećom, donjim rubljem. Odabra najbolje. Zašto i ne bi? Sutradan opet pode na posao, uzevši sa sobom kovčeg. Isto tako i slje-dećeg dana. I dan poslije toga. Od napetosti se počela razbolijevati. Imala je grlobolju, lice joj je bilo upalo i jedva je uspijevala jesti. Noću je sanjala

KIKA

o Vanji i djeci. Gdje su sada? Tri noći na putu: jesu li kod neke obitelji? Ili na nekoj ţeljezničkoj stanici, sami, gladni, izgubljeni? Cijelo je vrijeme razgovarala s djecom, naglas, poput luđakinje. U snu joj dođe i Benja Golden. Probudi se ispunjena ţaljenjem, krivnjom, gađenjem, ali — na vlastiti uţas — i grozničavim uzbuđenjem. I najednom ga zamrzi. Bila bi ga voljela golim rukama zadaviti, iskopati mu oči: je li za ovo on kriv, s onom svojom samodopadnom izazovnošću, odbijanjem da piše, radoznalošću u vezi s organima sigurnosti, slavnim prijateljima u Parizu i Madridu — hoće li njegove veze nju ubiti i oteti joj djecu? Da, voljela ga je, da, s njim je upoznala divlju sreću, ah sada, u usporedbi s ljubavlju prema djeci — to je prah i pepeo! Trećeg dana primijeti neku razliku u straţarskim pogledima. Kad ga je pozdravila, kućepazitelj podiţe pogled prema njezinu stanu i ona shvati što se sprema. Zastade na stubama, gotovo s olakšanjem što je boravak u ovom pretpaklu završen. Kad se vratila u stan, radna je soba bila otpečaćena i osjećao se miris klinčića. Prošavši pokraj Crvenog kutka, ude u dnevni boravak i ondje na blagovaoničkom stolu vidje tanjure s napola pojedenom hranom. Vrlo krupan čovjek u posebno krojenoj enkavedeovskoj uniformi i lakiranim koţnim čizmama leţao je ispruţen na sofi. Uz škripu visokih čizama, podiţe.se na noge i uputi Sašenjki blistav bijeli osmijeh. Koţa mu je bila smeđa i sjajna, kosa kovrčava, a na svakom je debelom smedem prstu nosio šareno prstenje. Kolonjska vodica s mirisom klinčića vonjala je tako prodorno da je Sašenjka na jeziku osjećala njezin okus. Nije bio sam. Još se dvojica čekista teturavo podigoše na noge, moţda pomalo pijani i blesavo se smijuljeći. Sašenjka je na sebi imala ljetnu haljinu od ruţičasta pamuka. Nedavno je bila dala urediti kosu, na čelu lagano nakovrčanu i na nov način uobličenu u trajnu, a lice joj je bilo našminkano. Uspravi se što je ponosnije mogla. »Oprostite što kasnim, drugovi. Već me dugo čekate? Ja sam Sašenjka Zeidin-Palicina, a Lenjin me nazivao drugarica Snjeţna Lisica.« »E, drugarice, ovo je krasna dobrodošlica«, reče Bogdan Kobi-lov, zvan Bik, generalni komesar drţavne sigurnosti (drugog stupnja) i zamjenik narodnog komesara NKVD-a. »Znate da je drug Berija vaš oboţavatelj?« Sašenjka duboko uvuče dah, nosnice su joj podrhtavale, a sive je oči skupila. »Svaki čas sam vas očekivala. Gotovo da mi je drago...« »Sad vidim zašto drug Berija s takvim poštovanjem govori o vama«, reče Kobilov.

KIKA

Kao mnogim odveć krupnim muškarcima, glas mu je bio meden, gotovo ţenskast. Sašenjka ga je prezirala. Pomisli na to da su joj djeca daleko — sad su već bile prošle tri noći od njihova odlaska. Znala je da će u narednih nekoliko minuta prekoračiti granicu ovog svijeta, ali je pamtila što mora učiniti. Hladno izvadi cigaretu i zadrţa je u ruci kao filmska zvijezda. Kobilov, mašući prstenjem na prstima jantarne boje, nagnu se naprijed i pripali joj, a ona osjeti miris njegove masne puti i klinčića. »Hvala vam, druţe.« Uvuče dim, sklapajući oči i otpuhujući plavičasti oblačak. Netko je u susjednom stanu svirao klavir i neko je dijete pjevalo, obitelj iz normalnog svijeta. »Što hoćete?« »Kad je riječ o zgodnoj ţeni«, reče Kobilov nabravši nos, »volim osobno doći po nju.« 33. Nekih tisuću milja juţnije, u gradiću Tiflisu, jedna je sjedokosa ţena pakirala torbu za kratko putovanje. Stanovala je sama u jednokrevetnoj sobi, blizu središta, u dnu mračnog, korovom obraslog prilaza baš ispod sumpornih kupki, starog grada i pravoslavne crkve s okruglim gruzijskim tornjem. Njezin je sobičak, u kojem su se nalazili krevet, svjetiljka, ormar za haljine i stare fotografije bogate obitelji — svi s navoštenim brkovima, cilindrima, mornarskim odijelima i blistavim limuzinama, bio smješten u otmjenoj rezidenciji, nekoć u posjedu loze gruzijskih kneţeva, od kojih je posljednji bio ekscentrični antikvar, sku-pljač knjiga i vlasnik sumpornih toplica. (Trenutačno je u Parizu radio kao taksist.) U doba revolucije 1905. bio je dvorac prodao ţidovskom naftnom magnatu iz Sankt-Peterburga. Sada je zgrada bila podijeljena na male stanove, a kneţevska je knjiţnica u prizemlju pretvorena u kavanu, kićeno sastajalište kakva više nije bilo u Moskvi ili bilo gdje u samoj Rusiji. No, ovdje u Gruziji, unatoč nedavnom ubijanju kojim je inteligencija desetkovana, ova je čudna kavana, s vlaţnim starim knjiga-ma, svijećnjacima oblivenim voskom i zamagljenim prozorima obraslim gustim, kovrčavim povijušama, i dalje dobro poslovala sluţeći tursku kavu i gruzijska jela. Sjedokosa je ţena cijelog dana radila u kavani kao konobarica. Posao nije bio dobro plaćen, ali je bio pristojan za ona vremena, imala jc uredne dokumente, sve je bilo po zakonu. Drţala se povučeno, nikad nije čavrljala s gostima pa čak ni s drugim konobaricama koje su naposljetku bile odustale od tračeva o njoj. Bilo je jasno da je burţujka i da ne pripada ovamo, ali su provincijski gradovi tih dana bili puni takva ljudskog

KIKA

taloga, a Gruzija je bila tolerantnija od drugih krajeva. Govorilo se da komunizam ionako ne dopire daleko preko granica glavnog grada. Zena je nekoć ţivjela s nekim starijim muškarcem, ali je on bio otišao, a ona nije pokazivala zanimanja za razgovor o svojem privatnom ţivotu. Konobaričin je ruski bio izvrstan, gruzijski više nego prihvadjiv, ali je i jedan i drugi jezik govorila s naglaskom. Bila je uljudna prema svakome, ali se primjećivalo da pravu briţnost zapravo čuva za knjiţnicu. Kuhinja i bar bili su sklepani u dnu mračne, stare prostorije između dva ormara za knjige. Vlaga iz lonaca i kodova bila je uništila drvo, knjige su se ljuštile i izobličavale, stare slike nakupljale plijesan i ţutjele, no ona je činila što god je mogla, oprašivala knjige, pa ih čak katkada i sušila u svojoj sobi na katu. Prethodnog je dana ta ţena zatraţila tjedan dana dopusta, nešto što se nikad dotad nije dogodilo. No, kako godinama nije koristila godišnji odmor, Tengiz, vlasnik kavane, odobri joj dva tjedna. Danas je vdo rano ustala i preko Berijina trga odšetala do armenske trţnice gdje je nabavila neke namirnice. Vrativši se u sobu, stavi u kovčeg ne samo odjeću, nego i vreću plosnatog gruzijskog lavaša, sušena mesa i slatkiša. Dohvativši sa zida fotografiju nespretne školarke u odjeći nekog carističkog internata, otvori okvir na poleđini i iz njega izvadi nekoliko novčanica. Dvije stotine rubalja sakri u steznik, poljubi fotografiju i vrati je na zid. Provjeri svoj izgled u zrcalu i pucnu jezikom: jagodice na srcoliku licu s vremenom su oronule i ogrubjele, oči postale podbuhle, a odjeća dostojanstvena, ali iskrzana po rubovima. Izgledala je kao da joj je pe-deset, a bila je mlađa od toga. Kako si pobogu, zapita se, ovdje završila? Odmahnu glavom i nasmiješi se. Nekoliko sati kasnije uhvati tramvaj do kolodvora, gdje kupi kartu za Baku, a odande do Rostova na Donu. Presjede na Bakuskom kolodvoru, mjestu koje je vrvjelo muslimanima, Turcima i Tatarima u sovjetskim uniformama, fesovima i haljama što su sa sobom nosili kokoši, ovce i djecu. Jedna je obitelj ponudi turskim pilavom, hladnim janjećim gulašem, a ona sa zahvalnošću prihvati. Ĉekala je vlak. Kad ga najaviše, činilo se da cijeli kolodvor na njega juriša, ali joj oni prijateljski raspoloţeni Turci pomogošc i uvukošc je u svoj vagon. Sjede blizu njih, i opet zahvalna zbog njihove zaštite. U vlaku pokuša spavati, no to joj ne pode za rukom, jer je neprestano razmišljala o čudnim događajima prethodnog tjedna. Ĉetiri dana prije toga, strašni duţnosnik u partijskoj dolamici bio je došao radi provjere boravišne i radne dozvole zaposlenika u kavani. Svima je

KIKA

naređeno da dođu u stari Potkraljev dvorac, partijski štab na Berijinu bulevaru, radi sređivanja papira. Tengizu je rečeno da ona mora doći prva. To je bilo čudno, ali nitko nije postavljao pitanja: provjere, opravdavanja i čistke bili su dio svakodnevnog ţivota. Muţ joj je već bio nekamo nestao, vjerojatno bio mrtav, a ona već neko vrijeme čeka da dođu po nju. Sigurno će i nju uhititi pa će i ona iščeznuti. No, je li išta od toga uopće vaţno? Ţena se teško uspne uzbrdo do veličanstvenog bijelog Potkraljeva dvorca iz kojeg je Gruzijom upravljao prvi sekretar. Ĉekanje je u njoj izazivalo tjeskobu. Bilo je mnogo pitanja koja bi silno rado postavila. No, kao i svatko drugi, bila je bespomoćna pred nezgrapnom i glomaznom drţavom. Pitanja koja biste postavili mogla su dovesti do pitanja o vama — bilo je bolje pognuti glavu. Kao i ostali deprimirani ljudi, mladi i stari, što su kašljali, češali se i gunđali, čekala je u prljavom predsoblju s istrošenim drvenim prozorima. Kad je na nju došao red, gurnula je dokumente kroz prozorčić. Potom je pozvaše u prljav ured neobojenih zidova. Pripremala se na prostačku tiraniju nekog beznačajnog gruzijskog birokrata. No, duţnosnik koji ju je čekao nipošto nije bio od te vrste. Vitak i pristao muškarac, očito partijski rukovodilac, ustao je kad je ona ušla u sobu, privukao joj stolac, a onda zauzeo mjesto za pisaćim stolom. Staljinka mu je savršeno pristajala uz široka ramena i uzak struk. Zračio je energijom staljinske generacije i doimao se previše sofisticiranim za ovaj otrcani ured. Mora da je Moskovljanin, moćnik, pomislila je ona. No, njegove su modre oči bile jasne, ispitivačke. »Audrey Lewis ?« Ona kimnu. »Ništa se ne plašite. Oduvijek sam znao da ste ovdje u Tiflisu. Sjećate li se vi mene?« zapita on. »Sreo sam vas još davno u Sankt-Peterburgu. U kući na Boljšoj morskoj ulici, onog dana kad je umrla Sašenjkina majka. Trojica drugova došla su tog dana po Sašenjku. Jedan je bio njezin ujak Mendel. Drugi je bio Vanja. Ja sam bio treći. Nego, Lala, sad moram nešto zatraţiti od vas.« 34. Vonj znoja i kolonjske vodice s klinčićima dopirao je sa širokog vrata i bedara komesara Kobilova za voţnje kroz ljetnu moskovsku noć. Sašenjka je bila stisnuta uza nj, a on je uţivao u toj blizini, mičući slonovskom straţnjicom i nabirući nos prema Sašenjki poput kakve goleme domaće mačke.

KIKA

Auto se popne uzbrdo do prijetećih granitnih zidova Lubjanke, Narodnog komesarijata za unutarnje poslove, a potom zavijuga u po-krajnju ulicu pa kroz otvorena vrata nekog dvorišta, zbog čega je za-pahnu po vratu Kobilovljev dah što je mirisao po začinu. No, Sašenjka već više nije za to marila. Pokušavala se smiriti, sačuvati energiju, kako to pokušavaju svi uhapšenici. Svjeda nad dvorištem, izvana nevidljiva, obasjavala su prizor koji je nalikovao na ţeljeznički kolodvor na koji ljudi stiţu, ali nikad s njega ne odlaze. Sašenjka je slutila da je ova skrivena deveterokatnica ozloglašeni unutrašnji zatvor. Kombiji poznati kao »crne vrane« i takozvani Stolipinovi kamioni, kroz čija su se otvorena straţnja vrata nazirali rešetkaste pregrade, istoxarivali su muškarce mutnih očiju u noćnim košuljama i s raskrvarenim usnicama, ţene što su vrištale u koktel haljinama i razmazane šminke oko očiju, gomile loše vezanih papira i otrcanih koţnih kovčega. Za svakog je od pridošlica karakteristično bilo blijedo lice nekoć staloţene osobe koja najednom pada u ponor straha. Jedan oficir otvori vrata Kobilovu. Teško dišući, ovaj podignu nezgrapne čizme i nagnu se van dok ga vlastita teţina ne pretegnu na do. Oficir mu pomoţe izaći. I Sašenjki otvoriše vrata i jedan je čekist zgrabi za nadlakticu pa je uvede u veliki podrum s okrhnutim lukovima i iskrzanim drvenim zidovima gdje je još više izbezumljenih ljudi stajalo u redovima. Prostorija je smrdjela na juhu od kupusa, mokraću i očaj. Sašenjku — kao poseban slučaj, potišteno primijeti ona — povedoše naprijed. »Ja sam sovjetska ţena i član partije«, reče ona čekistu koji se očito dosađivao. Svojevremeno je pomagala izgraditi ovaj sovjetski sistem, vjerovala da je ova opresivna mašinerija nuţna za stvaranje novog svijeta u skladu s dijalektičkim materijalizmom kao marksističko-lenjinističko-staljinističkom znanošću pa je htjela da čekisti znaju kako još uvijek vjeruje u to, čak i ako joj to prijeti propašću. No, čekist samo odmahnu glavom i reče joj da isprazni dţepove, ručnu torbicu, kovčeg. Mahnu ţućkastom rukom da je poţuri i stade ispunjavati obrazac. Puno ime oca, godina rođenja. Zapilji se u nju. Boja kose? Boja očiju? Osobiti znaci? Pritisnu joj prste na plavi jastučić za ţigove i uze otiske. Dade joj zatvorenički broj. »Sat? Prstenje? Novac?« Pribiljeţi njezinu imovinu i gotovinu, pruţi joj obrazac da ga potpiše i otrgnu potvrdu. Iza nje su se gurala druga tijela. »Ţene na ovu stranu!« prstom pokaza čekist. Sašenjka se prisjeti uhićenja u Sankt-Petersburgu i identičnih pitanja, no sad se daleko više bojala.

KIKA

Caristička je vlast bila mekana, a pri stvaranju ovog SSSR-a koji proţdire ljude pomagala je sama. Uđe u sobicu u kojoj je za pisaćim stolom sjedila ţena u bijelom ogrtaču pušeći jetku mahorku. »Svlači se!« dreknu na Sašenjku. Sašenjka skide haljinu i cipele pa ostade stajati u donjem rublju i čarapama, lagano dršćući zbog noćne jeze hladnog betona. Prisjeti se da joj je donje rublje od svile. Primijetile su to i ţenine oči što su se caklile od pohlepe. »Sve! Nemoj da čekam i ne pravi se fina!« Ţena zagura cigaretu u kut usana i podignu rukave pokazujući snaţne dlakave podlaktice. Sašenjka skinu grudnjak i ostade stajati skrivajući dojke rukama. Nisu loše nakon dvoje djece, stoički reče sama sebi. »Do kraja!« Ona svuče gaćice stidljivo zaklanjajući rukom stidne dlake. »Ma nikog ne zanimate ni ti ni taj tvoj ofucani muf. Idemo! Otvaraj usta!« Ţena gurnu Sašenjki prste u usta. Imali su okus po pljesnivu siru. »Sad, ruke na stol. Raširi noge.« Gurnu Sašenjki glavu nadolje. Prst joj stade bolno prekapati po radnici, a onda joj se zabije u rektum. Sašenjka dahnu zbog tog nasilja. »Očvrsni malo, princezo. Ovo ti još nije ništa! Oblači se.« Uze Sašenjkine cipele. »Izvadi vezice. Daj mi pojas. Nema olovaka.« Ţena izmjeri zatvoreničinu visinu i zapisa je. »Sjedi!« S olakšanjem što je ponovno odjevena, Sašenjka pade na stolac. »Vlad!« zazva ţena. U sobi se pojavi suhonjav stari fotograf zalizane kose, sitne glave i u otrcanu modrom odijelu: očiti alkoholičar, sav se tresao jedva uspijevajući drţati teţak fotografski aparat. Okrugla se bljeskalica bila rascvjetala na aparatu poput kromnog suncokreta. »Gledaj u mene«, reče. Sašenjka se zagleda u fotoaparat, isprva umorno, ali se onda pokuša dotjerati pa popravi kosu. Sto ako jednog dana njezina djeca vide tu sliku? Upre oči u leću fotoaparata pokušavajući prenijeti poruku: Snješkice i Karlo, volim vas, volim vas! Ja sam vaša majka! Ne zaboravite me! Sanjajte o meni!« »Ne miči se! Gotovo!« Bljeskalica sijevnu uz siktav prasak. Sašenjka ugleda srebrne zvijezde kako se tope na crnom nebu.

KIKA

Jedan je čuvar uhvati za nadlakticu i provede kroz zaključana vrata koja se za njima uz škljocaj zatvoriše. Gipele su joj bez vezica bile preširoke, a haljina joj više nije dobro pristajala. Sad su uz nju išla trojica čuvara: jedan naprijed, drugi ju je pridrţavao, a treći otraga. Prolazila je mimo metalnih rešetaka, uspinjala se uz čelične stube i spuštala stubama od kamena, čekala u betonskim zajedničkim prostorima, koračala duţ nizova ćelija s čeličnim vratima i pomičnim okancima. Ĉula je zatvorske zvukove kašalj i psovke, zveckanje lokota, lupanje vratima i struganje nogama, zveckanje snopa zanjihanih ključe-va. Izlizani parket na podu svjcducao je nagrizen od deterdţenta. Zatvorski miris — po mokraći, znoju, izmetu, dezinficijensu, juhi od kupusa, ulju za pištolje i lokote — podsjeti je na Piter 1916. godine. Opet sam tu, ah me ovaj put tata neće odavde izvući, tuţno je mislila. Slutila je da su i Vanja, i Benja, i ujak Mendel, negdje u blizini i to je na određen način utješi. U jednom hodniku pribliţavala se druga zatvorenica, zajedno sa svojim čuvarom, pa Sašenjka načas ugleda mladu ţenu, mlađu od sebe, s modricom na oku. »Gledaj ravno, broj 778«, oštro će njezin čuvar, izustivši prve riječi što ih je do tada izgovorio. Gurnu Sašenjku prema kutu u kojem je uspravno stajalo nešto što je nalikovalo na metalni mrtvački kovčeg. Otvori vrata i gurnu je unutra, a onda zaključa. Vrata kovčega priti-snuše joj leđa. Je li to početak mučenja? Borila se za dah u zagušljivom prostoru. Mimo nje su prolazili drugi čuvari s još jednom zatvorenicom. Kad su otišli, kovčeg se otključa i oni nastaviše sve do reda ćelija, a čuvar pridrţa otvorena vrata jedne od njih. Na njima je na komadu masnog kartona pisalo 778. Ćelija je bila mala i hladna s dva leţaja na kat, bez ikakvih prozora, s vjedrom za izmet u kutu, zidovima od opeke i vlaţnim podom. Vrata se zatvoriše, brave zastrugaše, Sašenjka ostade sama. Otvori se prozorčić, oči zirnuše u nju, a onda se špijunka opet zatvori. Sklopi oči i stade osluškivati ţivot oko sebe. Zatvorenici su pjevali, kašljali i pljuvali te jedni drugima kuckanjem slali poruke sluţeći se zatvorskom šifrom koja se nije promijenila još od carskih dana. Divovska je zgrada brujala poput tajnoga grada. Cijevi su klokotale i podrhtavale. Netko je hodnikom vu-kao metalno vjedro, a onda je vani zašuštala mokra krpa. Zaštropotaše kolica. Začu se ţamor glasova, odjek metalnih zdjelica i ţlica. Prozorčić se otvori i zatvori. Potom se uz struganje opet otvoriše vrata. »Večera!« Dvojica zatvorenika, jedan s bradom, star i slabašan, drugi sijed, ali vjerojatno iste dobi kao i Sašenjka, dijelili su juhu iz lonca na kolicima. Stariji joj pruţi limenu zdjelicu, a drugi joj kudačom napuni zdjelicu

KIKA

tekućinom što se pušila u kodu. Dvojica čuvara, s rukom na pištolju, pomno su motrila. Među zatvorenicima nije smjelo biti nikakva kontakta. »Hvala!« reče Sašenjka. »Bez razgovora!« reče čuvar. »Ne gledaj druge zatvorenike!« Mlađi joj zatvorenik pruţi grudicu šećera i malen četvrtasti komad crnog kruha i načas se zagleda u nju, s iskrom nekakva osjećaja na senzitivnu, nekako vragoljastu licu. Prije Benje ne bi bila prepoznala o čemu je riječ, ali je sad govorila ovaj neobični jezik. Boţe moj, pomisli, pa to je poţuda! Sašenjki se to svidje: ljudi ovdje još uvijek osjećaju ţudnju! Moţda poţuda traje dulje od mnogo čega drugog. Kad se vrata zalupiše, popi vodenastu heljdinu kašu. Ode do vjedra za nuţdu, a onda leţe. Gdje god da si, Vanja, pomisli, znam što mi je činiti. Ipak nije sve izgubljeno: djeca su otišla, ali protiv nje moţda i nema optuţbe. Vanja je to znao. Još bi se uvijek mogla vratiti. I vratit će se. Što mogu imati o njoj, najlojalnijoj komunistkinji? Onda naglas izgovori riječ: »Jastučića!« Svjeda ostadoše upaljena. Sašenjka pokuša zaspati. Naglas je razgovarala s djecom, ah su ona već pripadala drugom svijetu. Moţe li se još sjetiti njihova mirisa? Tekstura njihove koţe, zvuk njihovih glasova, sve joj je još bilo krajnje svjeţe i ţivo. Zaplaka, strpljivo i pomirena sa sudbinom. Poklopac se na prozorčiću otvori. »Tišina, zatvorenice! Lice i ruke moraju stalno biti vidljivi!« Zaspa i opet je bila dijete na Zeidinovu imanju u Zemblišinu: otac, u bijelom odijelu i brodskim cipelama, pridrţavao joj je konjića za uzdu, a Lala, draga Lala, pomagala joj je da se uspne u sedlo...« 35. Sašenjku probudi štropot kolica, šuštanje krpa, škripa brava. Prozorčić se otvori i zatvori, a onda se uz struganje otvoriše i vrata. »Ĉišćenje! Ponesi kantu!« Ĉuvar je odvede do praonice, gdje je oči zapekoše od klora. Izli vjedro i umi lice vodom. Potom je vratiše u ćeliju. »Doručak!« Isti zatvorenik koji ju je jučer onako prepredeno i pohotno gledao sad je nosio pladanj od šperploče poput razvodnice koja prodaje cigarete. Drugi zatvorenik, bradati starac sav u tetovaţama — pravi kriminalac, slutila je Sašenjka — uli joj čaj i pruţi komadić kruha, grudicu šećera i osam cigareta uz fosforni trak s kutije od šibica. I opet dugo usko lice prvog posluţitelja ništa nije odavalo, ah su mu oči lutale po njezinu tijelu i vratu i blistale najsirovijom strašću, sve dok se vrata ponovo ne zalupiše. Ĉaj i kruh već su imali boţanstven okus. Od Vanje je bila čula

KIKA

da uhapšenici ponekad tjednima čekaju na ispitivanje tako da će moţda vjekovi proći prije nego što dobije priliku da izloţi svoje stajalište, da se obrani kao komunistkinja i otkrije što ju je zapravo ovamo dovelo. Onda opet leţe na krevet. Gdje su mi sad djeca, pitala se. A naglas izgovori riječ koja je za nju polako postajala talisman, šifra kojom ćc svoju ljubav preko ruskih širokih stepa i moćnih rijeka prenijeti udaljenoj djeci: »Jastučića!« »Broj 778?« otvorila su se vrata. »Da.« »Idemo!« Trojica straţara povedoše je hodnicima, uz metalne stube, niz betonsko stubište s metalnim rešetkama da bi se spriječila samoubojstva, preko klimavih drvenih mostića prebačenih preko granitnih ponora, kroz hodnike, sve dok ne prođoše dvoja blindirana vrata pod straţom i uđoše u širok prolaz što je vodio pokraj ureda, a ne uz ćelije. Sašenjka je nešto pjevušila za sebe — na vlastito iznenađenje otkri da pjevuši onu cigansku romansu koju je Benja Golden toliko volio, njihovu ljubavnu pjesmu. Oči crne, oči strasne, očiplamne i prekrasne, kako ljubim vas, kako se bojim vas, nisam vas sreo u dobar čas. Doista se to pokazalo lošim časom za ljubav, no ova je melodija ispuni naglim valom optimizma. Sad je bila sigurna da neće biti potrebe za Vanjin uţasni plan. Lako će pobiti čekističke optuţbe. Onda će je pustiti. Malo će pričekati, a onda pozvati djecu da se vrate. Oh, kakve U radosti! »Ovamo!« Ĉuvar je gurnu u malen i čist ured s linoleumom na podu, praznim pisaćim stolom, sivim telefonom i svjedom okrenutim prema njoj. Jaka je ţarulja na sekundu zaslijepi. Zlatne joj se kuglice rasprsnuše pred očima i osjeti miris pomade od kokosa. Mlad čovjek u enkavedeovskoj uniformi, s okruglim naočalama, riđim brkom i neumjesnom kukmom otvori papku, vlaţeći jezikom prst dok je okretao stranice. Nimalo nije ţurio, a kad je završio, uz škripu se čizama zavalio u stolac. Milovao je, gotovo masirao papire što šu leţali pred njim. »Zatvorenice, ja sam isljednik Mogilčuk. Jeste li spremni da nam pomognete?« Nije joj se obratio s »drugarice«, ali se doimao ljubazno i razumno. Glas mu je bio promukao kao u nedorasla studenta, naglasak je bio juţnjački, negdje s Crnog mora, moţda iz Mariupola, pa je pretpostavljala da je učiteljski sin, pripadnik provincijske inteligencije, vjerojatno s

KIKA

pravničkim obrazovanjem, pozvan u Moskvu da bi obuo čizme starog, sad već preminulog čekista. »Da, isljednice, spremna-sam, ali bih vam voljela prištedjeti vrijeme. Od 1916. član sam Partije, radila sam u Lenjinovom uredu i voljela bih vas zapitati...« »Tišina, zatvorenice! Ovdje ja postavljam pitanja. Kao isukani mač Partije, mi čekisti odlučit ćemo o vašem slučaju. To nam je zadatak. A sad, hoćete li nam pomoći?« »Bezuvjetno. Ţelim ovo raščistiti.« Isljednik Mogilčuk istegnu vrat i isturi bradu. »A što to?« reče. »Pa, to za što sam optuţena, što god to bilo.« »Znate vi dobro zbog čega.« »Ništa mi ne pada na pamet.« »Ma, dajte, zatvorenice. Opet ću vas pitati: zašto ste ovdje?« »Ne znam. Neduţna sam. Najozbiljnije.« Mogilčuk pomno opipa krutu površinu svoje kokotice pa skupi obrve. »To nam baš nije od velike pomoći. Pitam se koliko je iskrena vaša ţelja da sluţite Partiji? Da ste iskreni, znali biste zašto ste ovdje.« »Ja sam iskreni komunist, druţe isljednice, ali ništa loše nisam učinila! Ništa! Nisam se druţila s opozicijom. Nikad! U svemu sam podrţavala politiku Lenjinove i Staljinove partijske linije. Nikad nisam tolerirala antisovjetske razgovore. Cak ni antisovjetske misli. Ţivot sam posvetila Partiji!« »Zaveţi!« reče isljednik i udari šakom po stolu, što je bio tako apsurdan postupak da je Sašenjka s mukom suzdrţavala prezir. Osjećala je neumjestan poriv za smijehom. »Nemoj da gubimo vrijeme!« prasnu on na nju. »Misliš da smo te doveli ovamo radi zabave? Ja sam do grla u slučajevima i hoću da odmah priznaš što si učinila. Znamo mi kako treba postupati s takvima kao što si ti.« »Takvima kao što sam ja?« »S razmaţenim partijskim kneginjicama koje misle da im drţava duguje fine haljine, aute i đače. Specijalizirani smo za to da takve svedemo na pravu mjeru. Zato ponavljam: zagledaj se u svoj ţivot, svoju komunističku savjest, svoju prošlost! Zašto si ovdje? Ako priznaš, sve će ti biti puno lakše.« »Ali, ne mogu... neduţna sam!« »A kako se činjenica da smo te uhapsili moţe pomiriti s tvojom tvrdnjom da si neduţna? Počni s priznavanjem! Nemoj da to moramo iz tebe silom izvlačiti!«

KIKA

Sašenjku ovo smete. Sto on traţi od nje? Ako prizna nešto beznačajno, hoće li ga to zadovoljiti? Sjeti se Vanjinih podrobnih uputa u trenutku kad su one noći ispunjene očajem sjedili u mreţi za ljuljanje u mračnom i vrućem vrtu: »Ništa nemoj priznavati. Bez priznanja, ništa ti ne mogu. Vjeruj mi, draga, znam o čemu govorim. Slomio sam već svu silu ljudi i ovo je moţda osveta uperena protiv mene. Ali nemoj izmišljati nekakav sitni grijeh. To pritisak neće smanjiti! Budu li imali nešto točno određeno, suočit će te s tim. Budu li htjeli nešto točno određeno, iscijedit će to iz tebe.« Mogilčuk se nagnu naprijed. Bolesni je miris njegove kokosove pomade bio nesnosan. »Dolaziš iz burţujske obitelji, obitelji pravih krvopija. Jesi li ozbiljno prigrlila Partiju ili si ostala pripadnicom svoje prljave klase, kao neprijatelj radnog naroda?« »Radila sam za Lenjina.« »A što to meni danas znači? Ako si prevarila druga Lenjina, neka te vrag dvaput odnese.« »Zvao me: drugarica Snjeţna Lisica. Znao je za moje porijeklo i rekao mi da i sam dolazi iz redova plemstva pa da to nije. vaţno zato što sam ja zbilja uvjereni boljševik.« »Kako se usuđuješ blatiti druga Lenjina! Još nisi shvatila gdje si? Još nisi shvatila što si? Ti si nitko i ništa! Sjediš pred sudom revolucije: pred Ĉekom. Samo odgovaraj na moja pitanja.« Spusti pogled na dosje, masirajući papir kruţnim pokretima. »Koliko dugo poznaješ Mendela Barmakida?« »To mi je ujak. Cijeli ţivot.« »Vjeruješ da je on dobar komunist?« »Uvijek sam tako mislila.« »Zvuči kao da baš nisi sigurna?« »Znam da je uhapšen.« »Znači, znaš i to da mi ne hapsimo ljude nizašto?« »Druţe Mogilčuk, vjerujem u oruţano krilo Partije. Vjerujem da ste vi čekisti, kako je to Dzerţinski rekao, vitezovi revolucije. I moj suprug...« »Optuţeni Palicin. Misliš da je on baš takav uzor partijnosti? Zbilja? Pretraţi po svojem sjećanju, sjeti se vaših razgovora: je li uvijek bio častan čekist?« »Da.« Najednom joj se čak i to učini upitnim: što ako je Vanja bio fašistički špijun?

KIKA

»A Mendel? On nikad nije bio pravi komunist, jelda... drugarice Snjeţna Lisice« — dodade on s prezrivim podsmijehom — »ako te smijem tako zvati?« »Bio je častan boljševik koji je pet puta bio u progonstvu, odsluţio zatvor u Trubeckom bastionu, uništio zdravlje teškim radom i nikad se nije pridruţio ni jednoj jedinoj devijaciji ili opoziciji...« Mogilčuk skide naočale. Bez njih je bio bespomoćno kratkovidan. Protrlja lice i prijeđe rukama po crvenoj kosi. Sašenjka je osjećala koliko mu je stalo do toga da njezino priznanje isporuči svojim nadređenima. Moţda će njime impresionirati Beriju. Moţda će čak i najviša Instancija, sam drug Staljin, čuti za tog vatrenog mladog isljednika? On vrati naočale na nos. »Strgni Mendelu masku, razotkrij nam šakala i razoruţaj ga za nas!« »Ništa ne znam«, reče ona. »Mendel! Pokušavam razmisliti...« »Razmisli pa mi reci!« Mogilčuk podiţe pero. »Ti pričaj, a ja ću pisari. Je li Mendel ikad spominjao japanskog diplomata s kojim se upoznao u Parizu?« »Ne.« »Engleskog lorda koji je dolazio u ambasadu u Londonu?« »Ne.« »Koje je strance poznavao? Je li ikad od tebe traţio da se s njima nađeš? Razmisli — temeljito pretresi sve čega se sjećaš!« Znači, zapravo hoće ujaka Mendela! Sašenjka shvati da se ne zanimaju za nju. Gideona su pozvali u Lubjanku na razgovor o Mendelu. Onda je i Vanja u to uvučen: moţda je netko načuo Mendclovu i Vanjinu raspravu o dţezu? A preko Vanje, ona. Benja očito nema nikakve veze s Mendelom. Osim preko nje, ali to je silno neuvjerljivo. Ne, Benja je dio nečeg drugog, slučaja protiv intelektualaca, a Mogilčuk ga nije ni spomenuo. Jasno je bilo, međutim, kako im je ona potrebna da denuncira Mendela. I tako, ovu je nesreću na nju navukao Mendel: on joj je zapravo odveo djecu. Majka u njoj načas je bila sretna što moţe ţrtvovati Mendela: bila bi učinila bilo što samo da ponovno vidi djecu. Ali, ako izmisli podatak da je Mendel japanski špijun, hoće li se to shvatiti kao da je ona neduţna i da je lojalno sluţila Partiji? Prisjeti se Vanjinih uputa: »Ako grade slučaj protiv Mendela, trebat će im tvoje svjedočanstvo, ali ne zaboravi da je on i tebe i mene upoznao s marksizmom, oboje nas doveo u Partiju i jedno k drugome! Takvo priznanje sve će nas uništiti! Ĉekaj dok ne saznamo što imaju protiv nas.« Isljednik opet provjeri frizuru.

KIKA

»Onda?« »Ne, Mendel je ispravan drug.« »A ti mi sa svoje strane nemaš ništa reći?« Ona odmahnu glavom, osjećajući iscrpljenost i slabost. Ali, ima nade, reče sama sebi. Poput čovjeka zatrpana u odronu, činilo joj se da postoji put do pukotine kroz koju prodire svjedost. Ni Vanja neće priznati, a čak ako njezin dragi Vanja i završi u stroju za mljevenje, protiv nje nema dokaza. Vanja će, kao i svaki otac, lakše umrijeti ako bude znao da su mu ţena i djeca na sigurnom! Budi jaka, ništa ne priznaj pa ćeš opet vidjeti Snješku i Karla, uvjeravala se. Na kraju krajeva, ovo je bilo poprilično uljudno. Moţda su samo u lovu na informacije... »U redu, ti bi s nama igrala igrice?« posve mirno reče Mogilčuk. »Moraš shvatiti, drugarice Snjeţna Lisice, da sam i ja intelektualac kao i ti, kao tvoj ujak Gideon. Moţda si vidjela moje priče objavljene pod imenom M. Sluţbe ? Nego, ja s ljudima volim samo razgovarati. Takav je moj način. Pruţio sam ti svaku moguću priliku, ali ako ne počneš govoriti, gadno ćeš se iznenaditi.« Dohvati bakelitni telefon i okrenu broj. »Ovdje Mogilčuk... Ne, odbija... Praviljno\« Vrati slušalicu na svoje mjesto. »Dođi sa mnom.« 36. U pratnji jednog čuvara, isljednik Mogilčuk povede Sašenjku niz dugačak prolaz koji nikad prije nije vidjela, uz nekoliko stuba prema gore, preko natkrivenog mosta, niz nekoliko stuba prema dolje, a onda izadoše na širok hodnik u kojem je pod bio prekriven parketom. Obloţen je bio blistavim pločama od karelijske borovine, a duţ njega su se nizali portreti i poprsja prvih Cekinih heroja te svileni stjegovi. Po sredini se pruţao modri sag što su ga na mjestu drţale široke zlatne zakovice. Straţari u ceremonijalnoj NKVD-ovoj uniformi stajali su uz sovjetsku zastavu i kip Dzerţinskog u prirodnoj veličini. Hodnik je završavao impozantnim dvokrilnim vratima od orahovine. Jedan ih straţar otvori. Uđoše u predvorje gdje su dvojica NKVD-ovih oficira, vjerojatno pristigla iz regija, sjedila s aktovkama. Mogilčuk prođe ravno kroz sljedeća dvokrilna vrata koja im otvori drugi straţar. Našavši se unutra, Sašenjka smjesta prepozna uţurbani aparat sovjetskog moćnika: brojne sekretarice u bijelim bluzama i sivim suknjama, radišne mlade ljude u partijskim dolamicama, nizove bakelitnih telefona, gomile dosjea u papkama i zelene palme. Jedan mladi oficir skoči na noge i povede ih do trećih zatvorenih vrata. Pokuca i otvori ih. »Isljednik Mogilčuk?«

KIKA

Uđoše u zračan i svijetao ured monumentalnih proporcija, s blistavim parketom i u karelijskoj borovini, a mirisao je po laštilu i šumskoj svjeţini. Slijeva je na perzijskim sagovima stajalo nekoliko sofa i mekih naslonjača. Iznad kamina visjela je golema slika druga Staljina, Gerasi-movljevo djelo rađeno u ulju, a u kutu je stajao srebrni sef viši od čovjeka. Mramorna poprsja Lenjina i Dzerţinskog stajala su svako na jednoj strani sobe, a drugi se Gerasimov, tako daleko da ga je Sašenjka jedva uspijevala vidjeti, uzdizao na zidu, ovaj put prikazujući Dzerţinskog, Ţeljeznog Feliksa, osnivača Ĉeke, s luđačkim pogledom i kozjom bradicom. U sredini sobe uz konferencijski je stol bio prislonjen ulašteni orahov pisaći stol da bi se dobio Oblik slova T, zajednički svim uredima u SSSR-u. Bio je u savršenom redu, sa srebrnim pisaćim priborom, tintarnicama s tirkiznom tintom te samo jednim-dva komada papira na podlozi za pisanje od bugačice. Stolić iza pisaćeg stola dičio se s osam telefona i vertuškom za vezu s Kremljom. Stolujući nad svim tim, u baršunastom naslonjaču bordo boje s visokim naslonom sjedio je drug Lavrentij Pavlovič Berija, narkom Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove. Berija je jeo iz tanjura u kojem se nalazilo nešto što je nalikovalo na špinat ili listove salate. Pozva Sašenjku u sobu raširenom šakom, usput energično ţvačući. Mogilčuk vojnički pozdravi i ode iz sobe. »Oh, Lavrentije Pavloviču«, reče Sašenjka, »tako mi je drago što vas vidim! Sad će se sve ovo raščistiti.« Berija proguta zalogaj, a onda uljudno ustade, obiđe stol i poljubi joj ruku. »Dobro došli, Aleksandra Samujlovna«, formalno reče bogatim mingrelskim naglaskom zadrţavajući joj ruku među svilenkastim prsti-ma. »Sigurno se pitate što jedem?« »O, da«, reče ona premda joj se ţivo fućkalo za to što on jede. »Pa, vidite, ne jedem meso. Mrzim ubijanje. Jadna telad i janjad! Ne, ne mogu to podnijeti, a osim toga, Nina kaţe da se ne smijem debljati! Vegetarijanac sam pa zato jedem samo ovo — čak i kod Josifa Visarionoviča. >Berijina trava!< tako to zove drug Staljin. >Gle, Lavrentij Pavlovič opet jede onu svoju travu!< A sad, dajte da vas pogledam.« I dalje je drţeći za ruku zavrti je ukrug kao u plesu. »Ah, tako ste blijedi. Ali još uvijek tako pre-kras-ni. Dovoljna je ova figura pa da muškarca kao što sam ja odvede u ludilo! Da ga navede da sve stavi na kocku samo za

KIKA

jedan zagrljaj. Vi ste kao kolač s kremom. Kakva šteta da se ovako susrećemo, jelda?« Njegove bezbojne oči prijeđoše preko Sašenjke s tako proţdrljivom pohlepom da se ona lecnu. Zdepasti i ćelavi narodni komesar s cvikerom u svojim je mekim antilopskim cipelama bešumno obilazio oko nje. Nije bio u uniformi, tek u ţutim vrećastim hlačama i vezenoj rubaški bez ovratnika, kao kakav Gruzijac s mora. Sašenjka nije bila zaboravila da joj je muţ znao igrati u Berijinoj košarkaškoj ekipi na dači u Sosnovki. Promatrajući igru, primijetila je da je Berija nevjerojatno brz na nogama. »Drago mi je što vas vidim«, ponovi, a doista je tako i mislila. Berija je bio nemilosrdan, ali sposoban. Vanja se divio njegovoj radišnosti, marljivosti i poštenju nakon pijane Jeţovljeve mahnitosti. »Vi to moţete riješiti, Lavrentije Pavloviču! Blagoslovljeni bih!« »Mogao bih cijeli dan gledati vaše bokove i grudi, kolačiću moj, ali vidim da ste umorni. Hoćete li nešto pojesti?« Podiţe telefonsku slušalicu i reče: »Donesite nam sendviče.« Na Berijin poziv, Sašenjka sjede na jedan od stolaca s koţnom sjedalicom za konferencijskim stolom koji se naslanjao na Berijin pisaći stol. Sjedne i on. Dvokrilna se vrata otvoriše i ţena u bijeloj pregači ugura u sobu kolica za posluţivanje. Prebacivši bijeli ubrus preko ruke (baš poput konobarice u hotelu Metropol), posluţi ih čajem i iznese sendviče i riblju zakusku, a potom izađe. »Eto!« reče Berija cmoknuvši mlohavim usnama nalik na balon. »A sad jedite dok razgovaramo. Trebat će vam energije.« Sašenjka je oklijevala bojeći se da će je uţivanje u ovim slasnim zalogajima na neki način obavezati da izda muţa ili Mendela. Koncen-triravši se, pomisli na djecu. Sad joj se pruţa prilika. »Ne znam za što sam optuţena, poštovani druţe Berija, ali ja sam neduţna. Znam da vi to znate. Nemate pojma kolika je za mene radost što vas vidim.« »Oh, i za mene što vidim vas. Jedite, dragi moj kolačiću. Nije otrovano, uvjeravam vas.« Ona počne jesti. »Znate, vi ste u potpunosti moj tip, Sašenjka. U trenutku kad sam vas vidio, znao sam da ta vaša isturena gornja usnica ukazuje na sposobnost za uţitak. A ipak niste izgledali presretno kad sam vam se udvarao onda kod vas za Prvi maj, hmmm? Znate, ja cijeli dan mislim na ţene. Baš sam pravi gruzijski muškarac, ha?« Berijine se oči zamagliše, a kapci mu se napola spustiše. »Znate što bih volio učiniti, Sašenjka? Volio bih vas odvesti u svoju kuću u Moskvi. Nina i sin ţive u Sosnovki, u dači. Uţivat ćemo u gruzijskoj supri, a vi i ja u mojoj banji, u toj ugodnoj sauni pit ćemo najbolja vina, pa ću vas onda

KIKA

poleći na sofu i podići vam suknju i nosom doći visoko... visoko, sve dok ne osjetim miris vaših jagoda...« Sašenjka je znala da joj Berija daje na znanje kako bi mogao učiniti što god poţeli. Ipak, nije ga htjela ohrabrivati. Ova opscenost mogla bi biti prevara, mamac. Ih je to znak da zbilja ţudi za njom pa je, ako se ţeli izvući iz ovoga, ovo jednostavno cijena za to? Ali, ovo je Lavrentij Berija, narodni komesar, čovjek kojeg je poštovala i voljela, boljševik u kojeg se Staljin uzda i kojeg je sam izabrao. Kako moţe ovako razgovarati s drugaricom koja je poznavala Lenjina i u svojoj kući ugostila Staljina? Brzo je razmišljala pa na licu mjesta odluči da će učiniti sve, koliko god to bilo ogavno i poniţavajuće, samo da opet vidi djecu. »Zbunjujete me, Lavrentije Pavloviču«, promuklo prošapta. »Nisam navikla na ovakve...« »Niste? Ma, dajte, Sašenjka. I sam sam se iznenadio. Vi ste tako uvaţena... tako pristojna sovjetska ţena koja naše domaćice uči kako će peći kolače i krpati suknjice malenim pionirkama. Ali, znamo mi kakav ste vi razbludan stvor. Znamo sve što naglas vičete, što traţite da vam se radi kad ste zbilja uspaljeni. Baš kao i vaša majka. I ona je bila poznata po tome.« Krhotina leda zabi joj se u ţeludac. Mora da je Benja Golden odao njihove seksualne tajne, a tako je i njezin muţ saznao za to. Berija joj se ozareno smiješio predebelim, preširokim usnama. »Sve mi znamo, najdraţi moj kolačiću od kreme«, reče pohotno. »Ako ste mogli s onim ţidovskim piscem, mogli biste i sa mnom. Ali, nemojte se previše nadati. Niste ništa priznali onom mom malom Mogilčuku. Jeste li čitali njegove priče ? Cisto sranje, znate. Smišlja dosadne detektivske zaplete, krimiće — teţi za tim da stvori sovjetskog Sherlocka Holmesa. Ali, naţalost, duţnost se sukobljava s uţitkom. Vaš je slučaj ozbiljan, Sašenjka, pa koliko god bih vas ja volio okusiti, Instancija pomno prati ovaj predmet.« »Drug Staljin zna da sam neduţna.« »Oprezno, oprezno. Ne spominjite to ime preda mnom, zatvorenice Zeidin-Palicina. Hoću da znate kako vam je brzo priznanje jedina nada. Ne opirite se, razotkrijte svoje izdajničko antisovjetsko djelovanje. Mi ovdje teško radimo. Kanite li nas natjerati da upotrijebimo silu?« Ustade i obiđe pisaći stol obavijajući je mirisom svoje kolonjske vodice s limetom. Pomilova joj kosu, rukom prijeđe po jednoj dojci. Sašenjka se skupi u sebe trudeći se da ne zavrisne. On joj dotače usne, a onda joj na silu ugura

KIKA

svinuti prst u usta. Imao je okus po bakru. Berija nastavi smiješno visokim glasom: »Ne ţelim biti grub. Nemojte mi to činiti! Ja volim ţene! Oh, njihov okus! Nemojte me tjerati na to.« Onda sjedne, opet se poslovno drţeći. »Oprezno razmisli. Nema ničeg što o tebi ne znam, o tvojoj prošlosti, obitelji, poslu, o tvojoj pički... Eh?« Lupkao je prstima po stolu. »Namjeravaš li nam pomoći? Ustani! Odmah! Ako nam ne pomogneš, smrvit ćemo te u prah i ustrijeliti kao jarebicu! Još minutu i vratit ćeš se u ćeliju, a ja ću se vratiti svom poslu. Stani malo. Ĉekaj. Nemoj se okretati! Sklopi oči.« Začula je kako otvara ladicu na pisaćem stolu. Otvoriše se jedina vrata na drugom kraju ureda. Začula je ljudsko disanje i škripu čizama kako joj se primiču, ali i prolaze iza njezinih leđa. »Ne na perzijski tepih, da se ne uništi. Razmotajte onaj. Taaa-ko«, čula je kako kaţe Berija. Uslijedi tup udar o pod. Oči joj zasuziše — evo je opet, te jetke kolonske vodice s klinčićima, na usnama ju je mogla osjetiti. »Hvala, druţe Bik!« Opet Kobilov. Što je ovo? Nekakva igra? Strah je najednom zgrabi u svoje kandţe. »Praviljno! Sad. Odvedimo drugaricu Snjeţnu Lisicu natrag u ćeliju pa... jen-dva-tri... okret!« Nešto nalik na palicu udari Sašenjku po desnom obrazu, i to tako oštro da je natjera da se okrene oko sebe i s nogu je obori na parket u prostoru za sjedenje. Svijet se rastoči u mećavu crvenih mrljica u dijamantnom kaleidoskopu. Nađe se na podu prekrivenom parketom gledajući prema pisaćem stolu uz koji je stajao nasmiješeni Berija s crnim pendrekom u rukama. Drţeći se za onu stranu lica koja kao da se trzala po vlastitoj volji, ona između blistavih čizama što su stajale pred njom zirnu prema zaveţljaju odjeće poprskane osušenim blatom. Shvati da je taj zaveţljaj ţiv, da dršće i da se miče. Pogled joj se nezaustavljivo spusti na masu sirovo crvenih, plavih i ţutih modrica na goloj koţi, na prste što su krvarili na vrhovima, na neobrijano lice s očima crvenih kapaka, tako natečenih da su se jedva mogli otvoriti. Usta joj se od šoka razjapiše. »Što je vama da ovo dovlačite ovamo?« zapita Berija. »Niste znali da je Sašenjka kod mene, druţe Kobilov? Niste ni kucali! C-c-c-c, kakvo ponašanje!« »Oprostite, Lavrentije Pavloviču, nisam znao da imate posla«, reče divovski Kobilov. »Moramo još malo raditi na ovoj staroj vreći govana,

KIKA

još jedan tvrdoglavi slučaj. Ali, ona ne treba vidjeti ništa što bi je moglo uznemiriti.« »Nipošto«, reče Berija. »Pomozite joj da ustane i odvedite je natrag u ćeliju.« »Gadna modrica!« reče Kobilov dotaknuvši Sašenjku po obrazu i nabravši nos koji se sjajio. »Mora da ste na nešto naletjeli.« Pomoţe joj da ustane na noge. Nije mogla odvojiti oči od tijela na strahovito umrljanom sagu. »Hajde, moramo vas zaštititi od ovog odvratnog prizora — tako je teško zaustaviti druga Rodosa kad ga obuzme ţar.« »Rodosa?« promrmlja ona. Na drugom kraju sobe, neki je zdepasti čovjek s dlakavim made-ţom na obrazu, šiljasta lica i glave što je podsjećala na pileću mesnu okrugljicu gladio crnu palicu. Isljednik Rodos, u sivoj dolamici, opasan širokim vojničkim remenom i u prljavim čizmama, skromno sleţe ramenima pa, uz izazovan pogled prema Sašenjki, stade udarcima po trbuhu obasipati čovjeka na sagu, vrlo sporo i promišljeno podiţući pendrek iznad ramena, kao da se sprema visoko izbaciti loptu. Ĉovjek na podu svaki bi put zastenjao, kao krava čije je teljenje Sašenjka jednom promatrala na Zeidinovim imanjima u Ukrajini. »Grub prizor, ali doista fascinantan«, reče Berija dok je ona izlazila. Kobilov je uhvati za nadlakticu i izvede na hodnik, gdje je dočeka zubati osmijeh isljednika Mogilčuka. »Opet ćemo se vidjeti, nadam se«, reče Kobilov, u dašku se klinčića vraćajući u Berijin ured. Sašenjka se sva tresla. Nesposobna da se suzdrţi, nagnu se i povrati svu hranu koju je pojela, od čega joj u ustima ostade okus po siru. Tupi udarci pendrekom po čovjeku na podu tukli su joj u ušima. Nije mogla vjerovati u ono što je vidjela vlastitim očima. Tko je ono...? Je li ga prepoznala ili joj se prividjelo? Je li to način na koji Berija postupa sa starim boljševicima? Je li Vanja isto ovo radio cijele noći prije povratka u daču i k djeci? Je li se isto ovo dogodilo i prijašnjim vlasnicima njihove đače i njihova stana? Ponavljala je u sebi Vanjine upute. »Sto god se dogodilo, ništa ne priznaj, sve dok ne budeš znala da imaju nešto stvarno optuţujuće... Ja se nikad neću izvući, ali ti, Sašenjka, ti ćeš moţda opet vidjeti djecu. Nikad ne zaboravljaj na njih! Sto god da ti učine, ništa ne potpisuj!« Još uvijek nije vjerovala da imaju išta o njoj i bilo je jasno da nitko od onih koji su s njom povezani dosad nije priznao. Još bi se uvijek mogla izvući ako zadrţi trijeznu glavu. Mora se za to drţati, koliko god je to stajalo.

KIKA

Ah, gdje je Vanja? Gdje je Benja? Sjećala se vremena provedena s njim u hotelu, u vrtnoj kućici, sjećala se kako su se ljubili kao da su mladi, kraj rijeke pjevali »Crne oči«, razmjenjivali osušeno cvijeće, sjećala se toga kao najromantičnijih dana u svojem ţivotu. Sedam tisuća rubina na kremaljskim zvijezdama još je bilo na svojem mjestu! Sad ih je obojicu ljubila, Vanju i Benju, različito, silno. Njih su joj dvojica sad bili obitelj. Bili su sve što je imala u ovom bezdanom ponoru sjenki. Ponovo je povedoše uza stube, pa onda niza stube, van iz svijeta karelijske borovine, palmi i kolonjske vodice s klinčićima, kroz oštri miris kupusa, mokraće i deterdţenta, natrag u unutrašnji zatvor. Nekoliko se puta morala nasloniti na zid kako ne bi pala. Opipala je obraz — krvario je kraj oka i oticao. Snješka, Karlo, Jastučića, Zeko! Snješka, Karlo, Jastučića, Zeko! ustrajno je ponavljala. Jesu h na sigurnom? Izračuna da je od njihova odlaska prošlo šest dana, a tri noći i tri dana od njezina hapšenja. Spoznaja da će se Satinov pobrinuti za dječju sigurnost tvorila je duboko u njezinoj nutrini topao i nedodirljiv ljubavni medaljon. »Evo nas opet kod kuće«, reče Mogilčuk uvodeći je u ćeliju. »Odmori se. Razgovarat ćemo sutra ujutro.« Sašenjka se u ćeliji s mukom spusti na donji leţaj. »Oh... a jesi li prepoznala svog ujaka Mendela? Mislim daje to bio on... ih bar ono što je od njega ostalo.« 37. Te su je večeri preselili u novu ćeliju s jarko upaljenim svjetlima, ali su odbili smanjiti rasvjetu. Cijevi su u ćeliji zadrhtale, zabrujale i počele grijati premda je ljeto bilo u punom jeku. U ćelijama je zrak i inače već bio zagušljiv. Sašenjka zalupa po vratima. »Na krevet.« Brave se uz struganje otključaše. Dvojica se čuvara pojaviše na vratima. »Ţelim se poţaliti narkomu Beriji, Centralnom komitetu. Grijanje se upalilo, a sad je ljeto. I, molim, ugasite svjedo. Tako je jako da ne mogu spavati.« Ĉuvari se zgledaše. »Prenijet ćemo nadređenima ove prituţbe.« Vrata se zalupiše. Grijanje se pojača. Sašenjka se znojila. Jedva je disala, a mučila ju je i ţed. Skine haljinu i u donjem se rublju smjesti na leţaj. Svjeda su bila tako jaka, tako vruća da nije mogla spavati, koliko god čvrsto stisnula oči. Ako bi zabila lice u madrac, prodrmali bi je. Kad bi napokon uspjela na mahove zaspad, špijunka bi se otvorila:

KIKA

»Buđenje!« »Spavam, još je noć.« I opet bi zaspala. »Probudi se, zatvorenice. Stavi ruke tako da ih vidimo.« Kad povici više nisu bili dostatni da je zadrţe budnom, bacili bi je na pod, udarali nogama, šamarali po licu. Sad je shvatila. Na ovo je spala njezina Partija. Jedna noć bez sna još je mogla proći, ali je druge noći osjetila da se počinje raspadati. Cijelo je vrijeme osjećala mučninu, znoj je izbijao iz nje i nije bila sigurna je li se razboljela ili je samo izmoţdena. Zaspala bi na nogama, čuvari bi je našli kako spava na zahodu, ali bi je čak i ondje probudili. Kao najgore od svega, strahovi su je obavijali, rastući po njoj poput plijesni: što ako je Vanja cijelo ovo vrijeme neprijatelj? Djeca su izgubljena i plaču za njom ili su pak već mrtva. Sati i dani sporo su se vukli. Bez kretanja. Bez umivanja. Hranu je dobivala triput dnevno na pladnju koji bi joj proturili kroz prozorčić, ali je stalno bila gladna, stalno ţedna. Sama u ćeliji, prisilno se budeći svakih nekoliko minuta, čula je Snješkin i Karlov glas. Ne smije se slomiti. Radi njih. No, shrvaše je njihova lica i miris. Već su izgubljeni, reče sama sebi. Satinovljev plan nikako nije mogao uspjeti: sad su u nekom sirotištu, siluju ih, muče, tuku, zlostavljaju, a kad budu dovoljno stari, onda će ih strijeljati. Bolje da prizna bilo kakvu laţ, sve radije nego ovo. Samo da moţe zaspati u hladnoj ćeliji. Djeca su već mrtva. Mrtva za nju, mrtva uistinu. Više nisu njezina. Zauvijek su izgubljena. Više se nije nalazila u zemlji ţivih. 38. Na jugu, daleko od Moskve, povolška Njemica s rupcem na cvjetiće i u običnoj ljetnoj haljini ponovno je kucala na vrata šefa stanice u Rostovu na Donu. Ponovno je sa sobom dovukla tri kovčega i dvoje djece, plavokosu kćerkicu i smeđokosog sinčića, koja su se čvrsto drţala za nju, a upale su im oči već bile postale tuţne i prazne. Ured šefa stanice bio je odmah kraj urnebesnog kaosa u uredu za prodaju karata, gdje su stotine ljudi cijeli dan čekale u redu i gdje bi se toliko njih razočaralo. Opremljen naslonjačima te Lenjinovim i Staljinovim portretom, bio je oaza mira i civilizacije. Pa premda je već četiri dana svakog jutra dolazila ovamo i premda je nikad nije dočekao ni brzojav, ni znak, ni prijatelj, povolška je Njemica i dalje ulazila u ured, očevidno uţivajući u minuti provedenoj u ovom čistom, tihom oku oluje. Šef stanice i njegov pomoćnik pogledavali su se i prevrtali očima. Dadilja je,

KIKA

sa svoja tri kovčega i dvoje djece, bila tek jedna iz očajničkog, sivog mnoštva koje je svakog jutra dolazilo ovamo nadajući se nekom znaku odozgo, nekom brzojavu od nepostojećih rođaka, nekoj izgubljenoj prdjazi koja se nikad neće pronaći, nekoj karti za vlak koji nikad neće krenuti. »Druţe Stepanijane«, četvrtog dana ona pozdravi šefa stanice, »dobro vam jutro. Ima li za mene kakvih novosti? Moţda brzojav?« Stepanijan umorno segnu rukom u drveni pretinac pa, puckajući jezikom kao da oponaša konjski topot, poče se probijati kroz debele ţute papire karakteristične za sovjetsku birokraciju, mičući usnama dok je čitao svaki pojedini telegram. Prvog je dana bio provjerio dokumente povolške Njemice i njezinih dvoje dobro odjevene djece koja su putovala u sirotište blizu Tifli-sa. Svakog su se dana vraćali, izgledajući gladnije, prljavije, izgubljenije. Koščata i beskrvna dadilja doimala se izbezumljenom od iscrpljenosti. »Rado bih vam pomogao. Jesu li dječica dobro?« nasmiješi se Stepanijan djeci. »Je li s vama sve u redu, vas dvoje? A što ti to imaš?« »Jastučiću«, izgubljeno reče djevojčica. »Stavljaš jastučić pod glavu kad spavaš?« »Ovdje se ne moţe dobro spavati. Mi smo pokraj menze, ali bismo radije kući. Jastučića je moja prijateljica.« »Hoćemo mamu«, reče dječarac čije su oči već bile postale tje-skobne kao u svakog kolodvorskog djeteta. Na ove riječi povolška Njemica kao da se uzrujala. Stepanijan je pogleda, a ona odmahnu glavom smjesta počevši skupljati torbe da bi se vratila na peron, gdje im je jedna azerbajdţanska obitelj čuvala mjesto pod nadstrešnicom, baš ispred menze. Pokušavala je prikriti zabrinutost, ah je šef stanice bio dobar poznavalac bijede i nesigurnosti. »Hvala, druţe«, vrlo uljudno reče ţena. »Sutra ću opet provjeriti.« Stepanijan ustade i otvori im vrata. »Zao mi je, ne mogu vam pomoći«, reče. »Dođite sutra.« »A moţda ona fantazira? Moţda nema nikakvog brzojava?« zapita njegov pomoćnik nakon njihova odlaska. »Tko zna?« sleţe Stepanijan ramenima, pa se, izbacivši ţenu i djecu iz glave, uz puckanje jezikom vrati za pisaći stol. Imao je vaţnijeg posla. Izašavši iz ureda, mokra i blatnjava trojka polako se vukla prema peronima. Kolodvor u Rostovu na Donu odjekivao je grmljavinom što ju je stvaralo ranţiranje vagona, a zrak bi svaki čas proparali zviţduk i dahtanje lokomotive. Iako je s nemirima izazvanim kolektivizacijom i čistkom bilo gotovo, regionalni su kolodvori još uvijek bili šugave lud-

KIKA

nice prepune zbunjenog ljudstva. Obitelji bi se utaborile oko kovčega, jedni dobro stojeći, a drugi u dronjcima, jedni u građanskom ruhu, drugi u seljačkim čizmama i platnenom haljetku. Vlakovi su bili pretrpani i nikad nisu polazili na vrijeme, milicija je pomno provjeravala propusnice i ţigove na legitimacijama, skidajući s vlaka one koji nisu imali ispravne papire ili energije da izbjegnu iznenadne milicionarske upade. Bila je prava sreća što se to događalo za topla ljeta, jer su peroni nalikovali na logor prenapučen vojnicima, radnicima seljacima i djecom, gladnom i odrpanom djecom, dobro uhranjenom i izgubljenom djecom, djecom što su sjedila na koţnim kovčezima, malim uličarima staračkog lica, djevojčicama koje su, s ruţem na usnama i u kratkim suknjama, pušile cigarete i ogledavale se za mušterijama. U kolodvorskoj menzi nudila se okrepa za one s dovoljno rubalja u dţepu. Jedan je stari Tatarin drţao kiosk s novinama i slatkišima, a iza moskovskog perona bila je hrđava slavina pred kojom su kolodvorski ţitelji po cijeli dan čekah na vodu. Do zahoda se dolazilo stubama što su vodile ispod kolodvora, a bili su poplavljeni zapjenjenom smrdljivom tvari, ah su svejedno i ondje bili stalni repovi: djeca su jecala i uneređi-vala se, a odrasli su se gurali da se što prije probiju naprijed. Karolina je sad već bila više nego zabrinuta. Nije znala što se dogodilo sa Sašenjkom pa je pretpostavljala najgore. Bila je silno praktična ţena, ah ju je napetost zbog brige za dvoje djece i boravka na kolodvoru uništavala. Uvijek se dičila čistoćom, ali je sad svo troje bilo prljavo, a dječja je odjeća bila umrljana hranom, masnoćom i mokraćom. Za hranu je imala svu silu rubalja, ali su Snješka i Karlo, profinjeni jelci, bili navikli na dobru kuhinju i mrzili su vodenastu povrtnu juhu, crni kruh i valjuške u slabom umaku od rajčice, a u menzi je samo to bilo na jelovniku. Već su bili počeli gubiti na teţini. Danju su se igrali s drugom djecom, ali se Karolina nikako nije mogla opustiti, jer su neki od tih uličnih derana bili divljaci i varalice i na sve sposobni. Morala je paziti i na kovčege. Noću su, uzajamno se zagrlivši, zajedno spavali na razmotanom madracu, navukavši preko sebe pokrivač i razne kapute. Snješka i Karlo plakali su joj u naručju i pitali za mamu i tatu. Kad će ih opet vidjeti? Kamo to idu? Sam odlazak iz Moskve bio je prilično lagan. Vanjini su roditelji rezervirali mjesta za Karolinu i djecu. Vlak je krenuo na vrijeme, putovanje je, doduše, trajalo dan dulje nego što je bilo predviđeno, ali su se ljubazni crvenoarmijski oficir i njegova mlada ţena, koji su zbog muţevljeva premještaja putovali na tursku granicu, raţalili nad djecom i

KIKA

na stanicama na kojima se vlak zaustavljao kupovali im sladoled i poslastice. No, djeca su znala da nešto strahovito nije u redu. Traţila su majku. Karolina je čeznula za tim da ih moţe utješiti, ali im nije htjela lagati ili ih ohrabrivati da kaţu štogod opasno što bi moglo privući paţnju. Bila je to prava agonija. Dok su se putujući udaljavali od prijašnjeg ţivota, od roditelja, od Moskve, Snješka i Karlo pripijali su se uz nju. »Bit ćeš s nama, Karolino? Ostat ćeš s nama, je li da hoćeš? Hoću mamu!« Nakon posjeta drugu Stepanijanu, pođoše u menzu na dnevni obrok. Sjedoše za jedan od masnih stolova presvučenih ultrapasom. Karolina otkri da se sva trese. Premda umorna i klonula duha, pokušavala se boriti protiv napada gole panike. Palicinih više nema. Moţda je drug Satinov zaboravio na plan? Moţda je i on stradao? U mislima prebroji novac koji joj je ostao: ima dvadeset i pet rubalja pri ruci, a u stezniku poveću svotu od četiri stotine, namijenjenu za hitne slučajeve. Ako uskoro ne stigne nikakva poruka, morat će donijeti tešku odluku. Već je bila odlučila kako ne dolazi u obzir da Snješku i Karla ostavi i u jednom sirotištu, a posebno ne u NKVD-ovu, ali je među činov-ništvom imala malo poznanstava, a i svako je od njih bilo povezano s Palicinima. Morat će djecu povesti sa sobom, u svoje njemačko selo nedaleko od Rostova. To ju je ispunjavalo radošću, jer je voljela Snješku i Karla. I njih je dvoje nju voljelo i znala je da će, zahvaljujući ljubavi i brizi, s vremenom uspjeti iscijeliti rane izazvane gubitkom. No, bila je prestara da im bude majka, a i neće dugo proći prije nego što NKVD dođe uhapsiti dadilju Palicinih — pa gdje će je drugo traţiti nego u rodnom selu? Te noći nije mogla zaspati. Slušala je brektanje lokomotiva i ši-štanje pare, ţamor ljudi i štropot strojeva što se na kolodvoru nikad ne smiruju. Karolina se zagleda u blijeda dječja lica, u Snješku koja je, da se utješi, na usnice bila prislonila ruţičasti jastučić pa, po prvi put nakon odlaska iz Moskve, zaplaka. 39. „Zatvorenice 778, sjedni. Onda, jesi li dobro spavala?« Sašenjka, raščupana, blijeda, dehidriram i jedva dovoljno snaţna da progovori, odmahnu glavom. »Je li ti ćelija udobna? Kakvo je strujanje zraka po ovoj ljetnoj vrućini?« Sašenjka ništa ne reče. Isljednik Mogilčuk prijeđe rukom po gustoj kokotici, a potom pogladi papire pred sobom. Isto kao i jučer, i prekjučer, i dan prije. Sašenjka je bila tri dana provela na takozvanoj »tekućoj vrpci«. Nedostatak sna u

KIKA

pregrijanoj ćeliji bio je već slomio i jače zatvorenike od nje. Nakon doručka i praţnjenja vjedra s izmetom, ponovo su je doveli u ovu sobu za ispitivanje. »Bome na obrazu imaš krasnu masnicu. Sve nešto crno i plavo.« Sašenjka oprezno opipa obraz. Bio je bolan. Moţda joj je čak slomljena i jagodična kost, pomisli. »Počnimo ispočetka. Sjeti se ujaka Mendela. Nemoj da to moramo iz tebe silom izvlačiti! Počni s tim priznavanjem! Onda ćemo te pustiti da se naspavaš i riješiti problem s grijanjem u ćeliji. Bilo bi zgodno jednu noć odspavati, jelda?« »Nemam što priznati. Neduţna sam.« »A kako se onda činjenica da smo te uhapsili moţe pomiriti s tvojom izjavom da si neduţna? Misliš da se ja tu zafrkavam, a drug Berija samo čeka da mu prođe vrijeme?« »Ni sama to ne razumijem. Jedino mi pada na pamet da je to neka pogreška ili rezultat nerazumijevanja izazvanog nekakvim slučaj-nostima.« »Partija ne priznaje koincidencije«, reče Mogilčuk. »Vidjela si druga isljednika Rodosa u uredu druga Berije? On ti je poseban čovjek, NKVD-ova legenda, više je nalik na opasnu zvijer: cijelo ga vrijeme moramo zadrţavati da nam ne poubija zatvorenike. Zapravo, baš je ovaj tjedan sredio nekoliko tebi bliskih ljudi. Kaţe da mu padne mrak na oči i da se zaboravi. On mrzi takve kao što smo mi, Sašenjka. Mrzi intelektualce! Mogla bi se ubrzo s njim sresti ako se ne prestaneš opirati. Ali, imaš sreće. Namjeravam ti pruţiti još jednu priliku. Dovest ću ovamo nekog tko bi ti moţda mogao osvjeţiti pamćenje.« Dohvati telefon na stolu pred sobom. »Isporučite paket!« reče razdragano. Osmjehnu se Sašenjki, skinu pa opet nataknu naočale i provjeri svoju kukmicu. Ĉekah su u tišini. Onda zazvoni telefon. »Da, da, druţe, čekat ćemo vas.« Mogilčuk načas izađe iz sobe pa se vrati. »Samo provjeravam je li sve kako treba.« »Mogu li dobiti čašu vode?« ponavljala je u sebi Vanjine upute, a onda, bez daha, no još uvijek mičući usnama stade bajati: »Snješka, Karlo, Jastučića, Zeko.« Mogilčuk joj je upravo ulijevao vodu u čašu kadli se vrata naglo otvoriše i Kobilov se toboţe ušulja u sobu podiţući goleme masne ruke s mnoštvom bhstavog prstenja.

KIKA

»Ponašajte se kao da me nema, druţe isljednice. Sakrit ću se ovdje u kutu!« Baš kao školski upravitelj koji iz zadnje klupe promatra nastavnikov sat, namirisani div nasloni se na zid i prekriţi čizme. Na vratima se začu kucanje. »Sad ti nastupaš!« šapnu Kobilov i nabra nos gledajući u Sašenjku. Ona skrenu pogled ustranu, a on prosikta: »Umorna?« »Naprijed!« zapjevuši Mogilčuk. »Suočenje počinje.« Vrata sc otvoriše i u sobu ude mučitelj iz Berijina ureda. »Dobro došli, druţe Rodos«, reče Mogilčuk. Leptirići fizičkog straha zalepršaše Sašenjki u ţelucu. Rodos se kretao polagano kao da je načinjen od zahrđala čelika. Kirnnu svojim kolegama, a potom pogleda Sašenjku ravno u oči. Sjedne na stolac kraj Mogilčuka i počne se igrati dugim crvenim dlakama što su mu izbijale oko madeţa na bradi. Ovo je bila Sašenjkina ekipa: Kobilov će nadgledati postupak, a Mogilčuk i Rodos igrati mekog i tvrdog isljednika. Samo zato da je slome? Ne, mora da rade na nekom većem slučaju, pomisli, slučaju koji uključuje jadnog Mendela. Njezin joj urođeni optimizam, jedva joj još kucajući u grudima, reče da će ona ovo preţivjeti. Nitko se još nije slomio, to je jasno. Pa koga onda dovode kao iznenađenje za nju? Mendela je već bila vidjela — onaj prizor od kojeg se parao srce, onaj prizor koji izaziva grozu. Ako je u pitanju Vanja i ako im je on napričao laţi o njoj, razumjet će to, podvrgnut Rodosovoj brizi, prešao je u drugi svijet: ona će mu i dalje slati svoju ljubav. Neće priznati: još uvijek moţe preţivjeti. A ako je posrijedi Benja, dragi Benja od osam zvijezda, od sedam tisuća rubina, on je sad izvan svake krivnje. Onoga ga je dana bila nazvala da mu kaţe: »Volim te.« Sad ga je i opet voljela, uvjerena da je jednako neduţan kao i ona. Ako nikad i ne izađe iz Lubjanke, uvijek će mu biti zahvalna na tome što je upoznala onakvu ljubav. Ali, priznati neće, pa ma što tko rekao, zato što je još uvijek neduţna. A ako ne prizna, jednog će je dana osloboditi. I onda će zatraţiti da joj vrate Snješku i Karla. Sve je ovo sad radi njih. Vrata se otvoriše. S uţasnom slutnjom Sašenjka se zagleda u vlastite prste. Znači, to je to. Perifernim vidom nazre neki suhonjav lik kako oklijeva na vratima. »Sjedni, zatvorenice«, reče Rodos pokazujući za konferencijskim stolom u obliku slova T stolac sučelice Sašenjki. »Ovamo!« Mršav postariji čovjek u modrom zatvoreničkom odijelu opet zastade, pokazujući prstom na sebe.

KIKA

»Da, ti! Sjedi, zatvorenice. Brzo!« Iščekivanje je pogodi kao munja. Je li to otac? Proguta slinu. Je li ţiv? Je li svjedočio protiv nje? Nije vaţno: ako je ţiv, ona će klicati od veselja. U njoj nabuja ljubav prema ocu, prema majci, prema baki i djedu, prema svima njima. Tata! Sto god da su mu učinili, što god da je on učinio njoj, samo ga je htjela zagrliti. Hoće li joj dopustiti da ga poljubi? »Optuţena Zeidin-Palicina«, otresito će Rodos. »Suočite se s kaţnjenikom.« 40. Cijenjeni Josife Visarionoviču, najdraţi Koba Pišem ti kao stari drug, što i jesam već više od dvadeset i pet godina tijekom kojih sam sluţio Partiji i tebi kao njezinoj idealnoj personifikaciji, nijednom ne skrećući s partijske linije. Vjerujem da uspješnu karijeru kao odgovoran radnik u našoj plemenitoj Partiji radnika i seljaka dugujem tvojem povjerenju i ljubaznosti. Pokorit ću se svakom naređenju Centralnog komiteta, kao što sam uvijek činio, ali moram protestirati protiv metoda »isljeđivanja« koje su na meni primijenili organi sigurnosti. Slabog sam zdravstvenog stanja (sjena na desnom plućnom krilu, angina pectoris i zatajenje srca, kao i fizička slabost uzrokovana hramanjem od djetinjstva i teškim artritisom uzrokovanim teškim radom i produţenim izgnanstvom u Sibir u carsko doba), a sada mije već i šezdeset jedna godina. Kao član Centralnog komiteta, moram vas, kao generalnog sekretara i člana Politbiroa, izvijestiti da je od mene, po dolasku ovamo u unutrašnji zatvor u Lubjanki, zatraţeno da priznam svoje sluţenje stranim silama. Kad sam to odbio, silom su me oborila na tepih i po stopalima i nogama gumenim palicama strahovitom silom tukla trojica ljudi. Više nisam mogao hodati i noge su mi se prekrile crveno-modrim tragovima unutarnjih krvarenja. Svakodnevno su me iznova tukli po istim mjestima koţnim remenom i gumenim palicama. Bolje bio tako jak kao da me netko polio kipućom vodom ili da me izgrizla kiselina. Mnogo sam se puta onesvijestio, plakao sam, vrištao, preklinjao ih da tebi kaţu, druţe Staljine, što trpim. Kad sam spomenuo tvoje ime, dobio sam šakom u lice, od čega su mi se slomili nos, jagodična kost i naočale, bez kojih jedva da i mogu funkcionirati, a onda su me počeli tući i po kraljeţnici. Moje me boljševičko samopoštovanje gotovo sprečava da ti više ispričam o tome, slavni druţe Staljine, a boli me čak i što ti ovo govorim: Kad sam, leţeći na podu kao drhtava hrpa, i opet odbio izgovoriti partijske laţi, ispitivači su mi se pomokrili (a time i zagadili ime naše svete Lenjinove i Staljinove Partije) po licu i u oči. Čak ni u katorgi nije pod carom vladala prava tlaka nikad nisam morao podnijeti ni tisućiti dio ovakvog straha i boli. Sad sam u ćeliji i svaki mišići u mom tijelu drhti, a jedva mogu i drţati pero. Osjećam nepodnošljiv strah, ja koji kao revolucionar strah nijednom nisam

KIKA

osjetio u ovih trideset godina, kao i uţasan poriv da ti laţem,Josife Visarionoviču, i da okrivim samog sebe i druge, uključujući tu poštene i odgovorne radnike, čak iako bi to samo po sebi značilo zločin protiv Partije. Razumijem da je našoj velikoj drţavi potrebna strahovlada sa svim svojim oruţjem kako bi preţivjela i trijumfirala. Podrţavam naše herojske Organe u traganju za narodnim neprijateljima i špijunima. Nisam ja vaţan. Vaţne su samo Partija i naša uzvišena stvar. Siguran sam, ipak, da Vam o ovakvoj praksi ništa nije poznato pa tebe cijenjeni stari druţe, veliki Vodo radničke klase, našLenjine današnjice, pozivam da to ispitaš i olakšaš patnje onome tko iskreno i odano sluţi Partiji i tebi, druţe Staljine. Mendel Barmakid, član Partije od 1904. 41 . Starac u plavoj zatvoreničkoj odjeći koji je sjeo sučelice Sašenjki bio je izgledom nalik na mrtvaca, prozirne ţućkasta koţe, a na ljuskavom, krastavom vlasištu bili su mu ostali tek čuperci blijede kose. Sisao je desni, trzao se i ogledavao oko sebe, češao se svaki čas i prevrtao očima, a potom bi uslijedile duge minute komatozne obamrlosti. Nikada dotad nije bila srela zeka, no sve je na ovoj slomljenoj podrtini od čovjeka vikalo da je to zek, veteran iz gulaga. Slutila je da je godine i godine proveo u Vorkuti ili Kolimi, tucajući kamenje i obarajući stabla. Ĉak više nije mirisao na zatvor niti je u njemu bilo lukave, prepredene ţudnje za preţivljavanjem kakvu je sad već i sama pokazivala. Ova je slabašna ljuska postojala bez nade i duha u sebi. Sad je vidjela pravo značenje izraza koji su toliko voljeli Berija pa čak i njezin Vanja: »smrviti u prah i pepeo«. Dotad to nikad nije bila razumjela. Naposljetku mu se usudi pogledati u lice, a suze su joj samo navirale: je li to barun Samuil Zeidin, uhapšen 1937. godine? Ne, to ne moţe biti otac. Ovaj čovjek ni po čemu ne nalikuje njezinu ocu. Kobilov je sa sportaškim likovanjem oblizivao usne primijetivši da su isljednici opazili zatvorenikovu nestrpljivost. »Prepoznajete li se?« ţivo zapita Mogilčuk. »Govori, zatvorenice«, iznenađujuće toplo reče Rodos. »Prepo-znaješ li ovu ţenu?« Sašenjka je prekapala po uspomenama. Tko je ovo? Mora da mu je osamdeset ili i više od toga? Zek glasno gutnu i otvori usta. Nije imao zuba, a zubno mu je meso bilo blijedo i prekriveno čirevima. Sašenjka mu primijeti trag na vratu i shvati da je to modro-crni podljev.

KIKA

»To je ona! Ona!« reče taj stvor dojmljivo obrazovanim, odmjerenim i profinjenim glasom. »Jasno daje prepoznajem.« »Kako se zove?« ţustro upita Rodos. »Izgleda točno isto kao i onda. Samo bolje.« »Govori! Tko je ona?« Ona se prazna ljuska zasmijulji na Rodosove riječi. »Mislite da sam zaboravio? »Hoćeš da te ja podsjetim?« reče Rodos još se uvijek poigravajući oštrim dlakama što su mu izbijale iz madeţa. »Sto ćete sa mnom učiniti poslije ovoga? Izbaviti me iz moje bijede?« Rodos prijeđe rukom preko neujednačeno ošišane kose. »Ako te više ne zanima francusko hrvanje... Ako nećeš još malo...«, pa ustade i dreknu manijakalno silovitim glasom: »Kako se zove ova ţena?« Zatvorenik se ukoči, poskoči, probi ga znoj. »Opet ćete me tući? Ne morate. To je baronesa Aleksandra Zeit-lin... Sašenjka... koju sam nekada volio.« Rodos odšeta do vrata. »Imam drugog posla«, reče Kobilovu. »Uţivajte«, reče Kobilov. »Nastavite, isljednice Mogilčuk.« »Optuţena Zeidin-Palicina«, reče Mogilčuk, »prepoznaješ li ovog zatvorenika?« Fascinirana i uţasnuta, Sašenjka odmahnu glavom. »Kako se zoveš, zatvorenice?« »Petar Ivanovič Pavlov.« Bio je to glas nekog drugog čovjeka, iz nekog drugog grada u nekom drugom iščezlom vremenu. »Ali to ti nije pravo ime«, blago ga je mamio Mogilčuk. »To je laţno ime pod kojim si se više od deset godina u Irkutsku prikrivao kao učitelj, a zapravo si bio bjelogardijski špijun. Sad pogledaj optuţenu i reci joj kako se stvarno zoveš.« 42. U drugoj sobi za ispitivanje sjedio je, sučelice isljedniku Borisu Ro-dosu, Benja Golden. »Uhapšeni ste zbog izdajničkog antisovjetskog djelovanja«, reče Rodos. »Priznajete li krivnju?« »Ne.« »A zbog čega onda mislite da ste uhapšeni?« »Zbog stjecaja okolnosti i nesposobnosti za pisanje.« Rodos zagunđa i zapilji se u papire pred sobom uz podrugljiv izraz od kojeg mu se boksački nos još jače spljošti.

KIKA

»Vi ste, znači, pisac? Nikakvo čudo da vas je Mogilčuk htio ispitivati. Ja sam mislio da ste naprosto prljavi izdajnik i obično govno. Pisac, ha?« Benja nije mogao suzdrţati iznenađenje: »Napisao sam knjigu pod naslovom Španjolske priče koja je prije dvije godine imala veliki uspjeh, a onda...« »Jebemu, a što to mene briga, ti umišljeni pizdunčiću?« Rodos će bijesno. »Vidim pred sobom uobraţenog Zidovčića kojeg mogu prelomiti kao prut. U prah te mogu smrviti.« Benja u to uopće nije sumnjao. Svojom spljoštenom ćelavom glavom, pretjerano razvijenim ramenima i kratkim nogama, Rodos ga je podsjećao na hijenu. Benja je strahovao od gubitka svega što voli, od gubitka djeteta, a nadasve od gubitka svoje dragane, svoje Sašenjke. Sve ostalo više mu ništa nije značilo. »I opet, zbog čega smo te uhapsili?« »Ĉasna riječ, ne znam. Ţivio sam u Parizu, bio sam u vezi s francuskim i američkim piscima. Poznavao sam neke generale koji su uhapšeni zbog trockizma.« »A tako? Nemoj da otvorim ladicu u kojoj drţim svoje palice i pretvorim ti taj kukasti ćifutski nos u kašu. Volim francusko hrvanje — tako mi to ovdje zovemo. Priznaj svoje kriminalno i moralno djelovanje pa se ja neću morati ni oznojiti. Ispričaj mi cijelu priču o svom izopačenom seksualnom ponašanju u sobi 403 hotela Metropol.« »To?« uskliknu Benja. Znači, uhapšen je zbog ljubavne veze sa Sašenjkom? Gideon ga je bio opomenuo da se ne pedja sa ţenom pripadnika tajne policije. Ĉak ni u ova puritanska vremena tako ozbiljno ne moţe biti. Moţda to znači da će morati poći u progonstvo u provinciju, daleko od Moskve, ah će bar ostati ţiv. Mora zaštititi Sašenjku. »Da, to«, odgovori Rodos podiţući debeo dosje. »Poznat nam je svaki ogavni detalj.« »Sad razumijem. Njezin muţ stoji iza ovoga. Ali, ona je neduţna, uvjeravam vas. Nije ni za što kriva. Ona je lojalni komunist.« Benja je pogledom pretraţivao Rodosovo lice, ah je to nalikovalo na pokušaj da čovjek pročita komad mesa. »Je li netko rekao da nije?« »Znači ona nije ni za što okrivljena?« »To je povjerljiva informacija, optuţeni Goldene. Samo ti meni priznaj kako je sve to počelo...« Benja se molio da Sašenjka nikad ne dozna ništa o ovome. Moţda će se vratiti ulozi dobre supruge kakva je uvijek i bila. Pretpostavit će da je

KIKA

Benja uhapšen kao trockistički špijun pa će ga prezreti, zaboraviti na njega i nastaviti ţivjeti ţivotom proţetim partijnosnom duţnošću i luksuzom. Toliko ju je volio da je za nju htio patiti, samo da njoj prištedi bol. Kad su došli po njega, nije se iznenadio. U protekla je dva tjedna provedena u ljubavi sa Sašenjkom bio tako sretan da nije mogao vjerovati da će to potrajati — premda je znao da mu je ona jedina istinska ljubav u ţivotu. Bila je to ljubav koja se događa samo jednom, ako se ikad i dogodi. Iz auta je, dok su ga vozili u zatvor, promatrao kako mimo njega promiču gradske ulice, svjeda se rasplinjuju u njegovim suzama. Bila je zora, vrijeme kad se gradovi bude pred svitanje: kamioni su odvozili smeće, kućepazitelji vodom prskali stube, starice skupljale papir, neki je čovjek u radnom odijelu nosio kantu s mlijekom. No crvene zvijezde što su s Kremlja sjale u njihovu sobu u Metropolu pripadale su oboma. A sad će njega raspeti na muke, rastrgati ga na komade — krv mu se ledila u ţilama. Sašenjka, ta divna ţena koju voli, ţivjet će dalje. Nitko nikad neće doznati što je njima dvoma u srcu, koliko god ga tukli. Njezin opstanak izvan zatvora, baš kao i opstanak njegove kćerkice, znači da će i on ţivjeti sve dok ona bude ţiva. Nikad mu nije rekla da ga voli, ali se nadao da je tako... Zašto mu to nije rekla kad se toliko patnje pruţa pred njim? Puštala ga je da čeka na te riječi, a moţda će morati čekati da ih čuje na drugom svijetu. Pitao se sada što je najbolje reći. Kako da zaštiti Sašenjku? Ili je više ne moţe zaštititi? Tolika je bila njegova spisateljska radoznalost da je, čak i izrugujući se smrti, nagađao o posljednjim riječima prilikom vlastite likvidacije. Sto bi za ovaj slučaj preporučivao Sovjetski proleterski vodič kroz etiketu preljubništva, pitao se prisjećajući se kako su se on i Sašenjka zajedno tome smijali. »Prestani se opirati pa da čujemo to priznanje!« dreknu Rodos. Najednom izvuče ladicu pa crnim gumenim pendrekom jednom, drugi put i još jednom opali Benju preko lica. Benja pade na pod zastrugavši obrazom po betonu. Rodos krenu za njim, čizmama mu drobeći nos iz kojeg krv briţnu kao iz vodoskoka, a pendrekom mu zadajući tupe udarce po licu, bubrezima, slabinama, pa opet po licu. Benja u silnoj boli stade povraćati izbacujući iz sebe ţuč, krv i zube.

KIKA

»Sašenjka«! zastenja, sa svakim udarcem sve više shvaćajući da ni ona nije na slobodi, sluteći da je i ona ovdje negdje, u blizini i u boli — i to ga do kraja slomi. »Volim te? Gdje si sad?« 43. Petar Sagan, ţandarmerijski kapetan«, reče stari zek vrlo uglađenim i aristokratskim tonom. »Evo, ovo ju je šokiralo.« Sašenjka dahnu. Pa zar on nije poginuo na petrogradskim ulicama? Srce joj je udaralo poput bubnja, kandţe joj razdirale utrobu. »Otkuda je poznaješ?« zapita Mogilčuk. »Nekad sam je volio«, reče ona prazna ljuska naglaskom kakav se nekad čuo u Paţevskom korpusu i Jahtnom klubu. »I imao si s njom seksualnu vezu?« »Da.« »To je laţ!« vrisnu Sašenjka prisjećajući se one romantične, ali čedne voţnje saonicama, a onda i nesretne noći kad ju je Sagan pokušao silovati. »Tiho ili ćemo te odstraniti odavde«, reče Mogilčuk. »Za koji čas dobit ćeš priliku da govoriš.« »Bila je djevica?« »Da. Postala mi je ljubavnica i uz mene je naučila neopisive perverzije. Davao sam joj i kokain, za koji sam se pretvarao da ga uzimam kao lijek.« »Nikad!« uzviknu Sašenjka. »Ovo nije Petar Sagan. Uopće ne prepoznajem ovog čovjeka. To je varalica!« »Zatvorenice, ne slušaj je. Nastavimo. Vas dvoje ste imali i profesionalnu vezu?« »Iskorištavao sam je... Mrzio sam taj revolucionarni šljam... ali sam se na kraju u nju zaljubio.« »Ne zanimaju nas tvoje romantične uspomene, zatvorenice. Što je bilo s profesionalnom vezom?« »Bila je moj dvostruki agent.« »Kad ste je vrbovali za Onranu?« »U zimi 1916. Uhitili smo je kao boljševika. Vrbovao sam je u tamnici Kresti. Poslije smo se sastajali u sigurnim kućama i po hotelskim sobama gdje je onda izdavala svoje drugove.« »Nije istina. Znate da to nije istina! Tko god da ste, ovo su obične laţi!« Sašenjka ustade. Kobilovljeve draguljima ukrašene ruke teško joj se spustiše na ramena i gurnuše je natrag na stolac. Drhtaj joj prođe tijelom i sva se stade tresti.

KIKA

»Je li ona za tebe vrbovala druge agente, više pozicionirane u boljševičkom visokom vodstvu?« »Da.« »Koga?« »Prvo, Mendela Barmakida.« Sašenjka je odmahivala glavom. Osjećala je da se utapa, da joj se voda sklapa nad glavom. »Je li Mendel bio koristan agent, zatvorenice Sagan?« »O, da. Ostali vođe bih su u tamnici, Sibiru ili izvan zemlje. On je bio član Centralnog komiteta u kontaktu s Lenjinom.« »Koliko je dugo bio dvostruki agent?« »Mendel je još uvijek dvostruki agent.« »Laţeš! Kopile jedno!« opet uzviknu Sašenjka osjećajući kako sva energija istječe iz nje. »Zbog ovog ćeš trunuti u paklu! Da znaš što zapravo činiš! Da samo znaš...« I stade jecati. »Svladaj se, optuţena«, reče Mogilčuk, »ili će te Rodos rastrgati.« Načas zavlada muk. »Sagane, što se dogodilo s Ohraninim agentima nakon revolucije?« »Prešli su u ilegalu, baš kao i ja.« »Pod čijom kontrolom?« »U početku bjelogardijskom, ali smo kasnije stupili u sluţbu jednog... pokvarenog saveza zmija i pasa trkača.« Na ovo se Sagan ponovo zasmijulji i Sašenjka u njemu nasluti stid pomiješan s izrugivanjem. Skriveno iz nemirnih, skakutavih plavih šarenica, kao da je jecao, preklinjao je da mu oprosti. Jesu li ga drogirali ? »Pod čijom kontrolom, Sagane?« »U krajnjoj liniji pod zapovjedništvom japanske i britanske obavještajne sluţbe, ah dobivajući naredbe od ujedinjene opozicije Trockog i Buharina.« »Znači, tijekom svih ovih godina bio si u kontaktu s optuţenom?« »Ja sam bio kontakt između nje i neprijatelja radnog sovjetskog naroda.« »Redovito ste se sastajali?« »Da, redovito.« »Ovo je smiješno« povika Sašenjka. »Nikad nisam čula za ovog čovjeka. Policajac Sagan poginuo je 1917. na Nevskom prospektu. Ovaj čovjek je glumac!« »Koje agente je ona još vrbovala?« »Svog muţa, Vanju Palicina. A u novije vrijeme pisca Benju Goldena — sluţeći se istim degeneriranim seksualnim tehnikama koje je naučila od mene kao djevojka.«

KIKA

»Znači japanska i britanska obavještajna sluţba, zajedno s Troc-kim i Buharinom, neprekidno je godinama vodila izdajnika Mendela u Centralnom komitetu, izdajnika Palicina u NKVD-u i pisca i izdajnika Goldena?« »Da!« »Kopile jedno!« Sašenjka se baci preko stola, ali kad joj prsti dotaknuše čovjeka koji ju je optuţivao, bilo joj je kao da rukama grabi pijesak. Nije bilo ničeg što bi mogla uhvatiti. Starac je bio tako slab da je pao sa stolca, okrznuvši glavom rub stola i sručivši se kao hrpa na pod. Kobilov pograbi Sašenjku odostraga, podiţe je kao krpenu lutku i grubo je baci na stolac. »Oprezno, curo, na njega moramo paziti, jelda, dečki?« reče Mogilčuk pomaţući Saganu da ustane. Ovaj je još uvijek bio mlitav i jedva je mogao uspravno sjediti, a ruke i noge samo su mu se grčile. Sašenjka je proţivljavala očaj prokletnika. Ovo je strašilo zazvonilo posmrtnim zvonom nad cijelim njezinim ţivotom. Pomisli na djecu. Nezamislivo se dogodilo. Ništa nije bilo onako kako je ona zamislila da će biti. Nije beznačajna figura u ovom slučaju, shvati. Taj se slučaj oko nje vrti, ona je u središtu te paukove mreţe, i nikad više neće izaći odavde, nikad neće ponovo vidjeti Snješku i Karla. »Dajte mi vremena da smjestim djecu«, bio je zatraţio Satinov. Molila se da je u tome uspio. Je li sad vrijeme da postupi prema Vanjinom planu? »Priznaj samo kad shvatiš da nemaš izbora«, bio ju je uputio. Je li on ovoliko izdrţao? »Dobar posao, momci!« pljesnu rukama Kobilov i pode, nogom u blistavoj čizmi za sobom zalupivši vrata. Mogilčuk dohvati uvis dosje na kojem je pisalo »Protokol o ispitivanju« i otvori ga. »Ovo je tvoje priznanje. Potpisao si se na svakoj stranici i na kraju.« Sagan kimnu češkajući se dok su mu koljena poigravala. Ĉekist gurnu dosje prema Sašenjki. »Evo, optuţena Zeitlin-Palicina! Pročitaj! Ne moţeš se svega sjetiti? Nije valjda da si zaboravila?« 44. Druţe Stepanijane, ima li išta od tog brzojava?« Karolina je nesigurno stajala u uredu šefa stanice. Bilo je naredno jutro, na stropu je zujao ventilator, a vrući ured tog je dana bio pun ljudi. Stari seljak u rubaški i klompama, piljeći sitnim očicama nad dugom bijelom bradom, sjedio je

KIKA

nasuprot šefovu pisaćem stolu, mladić u partijskom haljetku i s kalinjinovskom bradom čekao je s legitimacijom i kartama, NKVD-ov oficir čitao je sportski časopis podigavši noge na radijator. Drug Stepanijan spusti ruku na hrpu brzojava i lupnu po njima. »Ne, ne, nema brzojava...« Karolinu proţme očaj. Satinov ih je iznevjerio, sve je ovo bilo uzalud. »Danas odlazim«, reče na rubu suza. »Ne mogu dulje čekati.« Pode prema vratima povukavši za sobom djecu, kadli Stepanijan, dok se ona mučila da ih otvori, najednom trţe pucnu jezikom poput djedica. »Ĉekajte! Nema telegrama, ali vas netko čeka kraj samovara u menzi. Neka ţena. Već je neko vrijeme tamo.« »Hvala vam, druţe Stepanijane. Hvala! Mogla bih vas zagrliti...«, pa izjuri iz ureda. »Je li to mama?« pitao je Karlo dok su ţurili prema lokalu. »Mama je nekamo otišla«, ozbiljno reče Snješka. »Karolina ti je to već rekla. Ovo je pustolovina.« »Hajde«, reče Karolina. »Trčimo, i to brzo. Oh, dao Bog da već nije otišla.« U menzi, malo postrani od reda za čaj i vruću vodu kraj samovara koji se pušio i podalje od pladnjeva s masnim valjušcima, piroškama i peljmenima, ukočeno je sjedila dostojanstvena postarija ţena srcolika lica i sa sivim kovrčama iza ušiju. U kostimu i sa staromodnim zvo-nastim šeširom na glavi, Lala je iz šalice pijuckala čaj, napeto motreći gomilu. Kad ugleda dadilju i dvoje djece, sve mokre i blatnjave, ustade i domahnu im. »Zdravo, došla sam se naći s vama.« Svima im se osmjehnu i pruţi ruku Karolini koja se već bila od-vikla od takve uljudnosti. Dvije su se ţene na tren gledale, a onda se zagrliše kao stare prijateljice. »Ţao mi je što je to tako dugo trajalo. Vlak je kasnio u polasku, a ja se u svemu tome najbolje ne snalazim. Dođite, sjest ćemo za stol«, reče govoreći polako i pomno promatrajući djecu, djecu svoje drage Sašenjke. »Uzela sam sobu u hotelu Revolucija u Rostovu pa moţemo otići onamo, oprati se i malo odspavati. Moţemo tamo i jesti. Imam potvrđene papire za djecu, a dobila sam i nešto novaca.« Karolina zatetura, a onda sjedne i zabije lice u ruke — Lala je znala koliko mora da ovaj trenutak stoji dadilju. Karlo pritrča Karolini i poljubi je u kosu. »Ti si moja najbolja prijateljica na cijelom bijelom svijetu!« reče joj gladeći je po obrazu.

KIKA

Lala poloţi Karolini ruku na rame. »Ţivimo u ruţna vremena, a vi ste ipak uspjeli doći ovamo. Molim vas, Karolino, prestanite plakati! Nikad nisam traţila ovaj zadatak. Kao i vi, u ovome puno riskiram. I ja se krećem po nesigurnom du.« »Ali imate plan? Znate što treba učiniti?« »Da, dobila sam upute, Karolino, i sve ću učiniti da ih kroz ovo provedem.« Još jednom pogleda djecu, a ona se zagledaše u nju. »Tko je ona?« zapita Snješka. »Budi pristojna, Snješko!« Karolini se na očigled Lali vraćala stara ţustrina. »Ova gospođa hoće vam pomoći.« »Gdje je mama?« pitao je Kado kojem se lice opet snuţdilo. »Ti si sigurno Karlo«, reče Lala. »Imam nešto za tebe.« Posegnu u platnenu torbu i iz nje izvuče limenku čajnih kolačića sa slikom Kremlja na poklopcu. Karlo nije očiju mogao odvojiti od limenke. Lala je otvori, a Karlo ostade bez daha pred ţutom čarolijom kolačića punjenih slasnom kremom i dţemom, ali se ni ne pomaknu. »Ĉula sam da ovo voliš«, reče Lala osjećajući na sebi Karolinin smiješak. »Vidi, Karlo«, reče Snješka, »zna da su ti ovi najdraţi.« Snješka izvadi jedan kolačić i pruţi ga Karlu, a on ga pojede. Ĉvrsto je drţao sestru za ruku. »A ti, Snješko? Je li to tvoja prijateljica Jastučića?« zapita Lala. »Ĉuli ste za Jastučiću?« »Jasno, za Jastučiću svi znaju. Hej, gospođice Jastučiće! Imaš svje-diju kosu od mame Snješke, a oči su ti plave, ali imaš njezina usta — a ti, Karlo, izgledaš baš kao otac.« »Vi poznate mamu?« zapita Snješka. »Poznate tatu?« reče Karlo. »Oh, da«, reče Lala prisjećajući se dana kad se prvi put srela sa Sašenjkom i istog je časa zavoljela kao rođeno dijete. Pamtila je noći koje je provela u postelji uz Sašenjku, u kući na Boljšoj morskoj ulici, voţnje saonicama što su letjele sanktpeterburškim bulevarima, veselje što su ga nalazile u klizanju, radost koju su nalazile u jahanju na poni-jima na obiteljskom ladanju. Bila je Sašenjki prava majka i, premda je nije vidjela već gotovo deset godina u tom ludom svijetu što proţdire ljude, a koji je Sašenjka prigrlila, svakodnevno je mislila o njoj i razgovarala s onim portretom smolnijevske školarke u pregačici, kao da su njih dvije još uvijek zajedno. Znala je isto tako da se ovdje, na ovom kolodvoru, ne

KIKA

nalazi tek radi sebe same ili radi Sašenjke, nego i radi Samuila Zeidina, bio on ţiv ili mrtav. Sad je Sašenjku progutala ista ona Partija kojoj je do tada usrdno sluţila pa je jedini način na koji je Lala mogla izraziti svoju duboku ljubav bio da se radi obitelji Zeidin prihvati ovog nezgodnog zadatka. »Poznajem vašu mamu bolje od ikoga ţivog«, reče Karlu i Snješki. »Ali sad ne smijemo razmišljati o mami. Moramo napraviti plan za budućnost, za vašu sljedeću pustolovinu. O, i morate me zvati Lala.« Mukim, i fit, »Znači, vi ste Lala?« reče Snješka. »Mama mi je pričala da ste jc svaki dan kupali. Sviđate mi se. Jako ste jastučasti.« Dvije se dadilje osmjehnuše jedna drugoj, zajednički se diveći Snješki, a potom naglo svrnuše pogled ustranu. Ovo je bilo odviše bolno. Okrenuvši leda kolodvoru, pješice uđoše u Rostov na Donu, svaka drţeći za ruku po jedno dijete. »Hoću se njihati!« zapjevuši Karlo zabacujući noge uvis, po prvi put sretan u posljednjih nekoliko dana. Kad ga Karolina uhvati za jednu, a ona za drugu ruku, Lala se nije mogla othrvati pomisli da sad završava jedna faza u Snješkinu i Karlovu ţivotu — a druga se sprema uskoro započeti. 45. Sašenjka je dopuzala do ćelijskih vrata. »Odvedite me Kobilovu!« Spijunka se otvori, ţmirnuše mutne oči pune dosade, a onda se opet zatvori. Skapavajući od vrućine, Sašenjka se opet spusti na leţaj, zapa-dajući u san i budeći se iz njega. Koliko ima dana da nije spavala dulje od deset minuta? Bila je o tome izgubila svaki račun. Bila je izgubila osjećaj za razliku između dana i noći. U ćeliji nije bilo prozora, tek blještava svjedost što joj je prodirala i u najdublje, najtamnije i najhladnije zakutke duše i spaljivala ih. Zbog suočavanja s kapetanom Saganom sve se promijenilo. Razmišljala je o tome cijeli dan i dugo u noć, zapadajući u delirij i izbav-ljajući se od njega. Na javi je sanjarila o djeci, o Vanji, o Benji Goldenu i razmatrala apsurdna pitanja: moţe li ţena istodobno voljeti dvojicu muškaraca, jednog kao ljubavnika, a drugog kao muţa? Oh, da, to je moguće. No, svaki bi put prešla u nesvjesno stanje bez snova, kliznula pod površinu bezdane crne vode u kojoj ništa nije vidjela. Onda bi je grubo probudili: »Bez spavanja!«

KIKA

Nije čak ni znala je li Vanja još ţiv. Znala je da su prema njemu zacijelo bih nemilosrdni. Bio je jedan od njih, znao je gdje su sva stara trupla zakopana, pa su ga sad nastojali ušutkati. Ĉeznula je za tim da ga vidi. Pomišljala je na to da zatraţi susret s njim kako bi joj potvrdio da treba poduzeti sljedeći korak, ali se bojala da će bilo kakva sumnja u to da su njih dvoje uskladili izjave usmjeriti isljednike na djecu. Sad su već draga Jastučića i dragi Zeko za svoju strahotnu pustolovinu na raspolaganju imali tjedan dana. Po čemu su ono mirisali? Po sijenu i vaniliji. Kako je ono Snješka govorila: »A sad —jastukoples!« Svim se silama trudila sjetiti točnog načina na koji su djeca nešto govorila, uvijek im iznova u mislima crtajući lica, ali bi se pri obliku nosa ili oblini čela (onih predivnih čela, mjesta koja je najviše voljela ljubiti, baš ondje gdje se kosa sastaje sa sljepoočicama, oh, zauvijek bi ih ondje mogla dodirivati vrhom nosa!) nekako zbunila i sve bi potonulo pod neumoljivu crnu vodu. Moţda joj je to priroda sve olakšavala omogućujući joj zaborav. Mozak joj je funkcionirao samo koliko je bilo najnuţnije, jedva je registrirala zatvorski ţivot oko sebe: postojala je tek na tekućoj vrpci. No, ako poludi, Karlu i Snješki neće biti ni od kakve koristi. Slutila je da je došlo vrijeme za sljedeći korak. Bila je kasna noć kad su došli po nju. Cijela je sovjetska vladavina, od Staljina naniţe, funkcionirala noću. Kako je naivna bila u vezi Vanjinih povrataka kući u zoru, kad je sa sobom donosio miris starog razvratnika, kao da se sve dotad zabavljao u nekakvu baru. Njegova joj je tajnovitost odgovarala, jer nikad nije morala pitati što po cijele noći radi. Sad je shvaćala kompromis što su ga oboje bili napravili. Kad su stigli do soba za ispitivanje koje su u njezinu umu bile smještene u pretpaklu, točno na pola puta između oplatama obloţenih ureda u prednjem dijelu lubjanskog kompleksa i podzemnih ćelija u unutrašnjem zatvoru, Sašenjki laknu, baš kao što joj bilo neobično laknulo kad su je uhapsili. Ĉim je ušla u sobu, po leđima je tako oštro udari gumena palica da se ničice srušila. Na niz ţestokih udaraca nogom, uz stenjanje se skvrči. Palice su — u prostoriji su bila dvojica — joj padale po leđima, dojkama, trbuhu, kamo god bi se okrenula, ali posebno po nogama i stopalima. Vrištala je od boli, a krv joj je tekla niz lice i ulazila u oči. Pokuša se pretvarati da je sve ovo vrlo neugodan, ali nuţan medicinski postupak, pa čak i nekakva terapija, te da će uskoro završiti, no to joj nije dugo koristilo.

KIKA

Kroz vonj u kojem su se bili zgusnuli znoj pun votke, kolonjska vodica i svinjska kobasica, a koji je izbijao iz njezinih mučitelja, kroz silnu bol zbog udaraca što su joj padali po grudima, kroz muţevno stenjanje i soptanje ove dvojice neprikladnih muškaraca izazvano zama-hivanjem pendrecima, kroz sve je to Sašenjka uviđala da njezini krvnici nalaze jarosnu zabavu u ovom batinanju. Moţda je njezin zahtjev prekinuo kakvu gozbu u NKVD-ovu klubu ih čak kakvu orgiju negdje u nekoj sigurnoj kući. Teško dišući, muškarci nakratko zastadoše. Obrisavši oči, sva drhtava i zbog silne boli ostavši bez daha, zaškilji odozdo prema Kobilovu i Rodosu, obojici u čizmama, bijelim košuljama i hlačama što su ih pridrţavale naramenice. Stajali su jedan uz drugoga, dvojica tako razli-čitih muškaraca, no s jednakim očima: podlivenim krvlju, poţutjelim i divljim, kao u vuka kad se nađe pred farovima. »Ţelim priznati«, reče onoliko glasno koliko je mogla. »Sve. Preklinjem vas — prestanite s ovim!« 46. Hura! Hura!« vikao je Kobilov skačući gore-dolje kao školarac na nogometnoj utakmici. »Hristos vaskrse!« Prisjeti se majke, prsate i vedre Gruzijke koja ga toliko voli. Posljednji put kad ju je posjetio u njezinu novom stanu u Tiflisu, opome-nula ga je: »Pazi se nesreće koju uzrokuješ, Bogdane! Ne zaboravljaj Boga i Isusa Krista!« Navuče dolamicu obrisavši čelo ţutim svilenim rupcem. »Sad dosta! Pobrinite se da se opere, druţe Rodos, neka se malo naspava, rashladite joj ćeliju i donesite joj kave kad se probudi. Onda joj dajte papir i pero i Mogilčuka da je šarmira. Ja se vraćam na zabavu na kojoj me čeka mnoštvo ţdrebica! Hvala nebesima što moţemo prestati prije nego joj potpuno promijenimo lični opis. Ovo je teţak posao, Sašenjka, za muškarca koji voli ţene. Nije lako to mučenje, nipošto nije lako.« Pa, blještavo domahnuvši prstima punim dragulja i blistavom čizmom zalupivši vrata, ode. Sašenjka je prespavala cijeli sutrašnji dan. Ćelija je bila ugodno hladna i tamna, ah ju je u prsima jezivo boljelo — moţda su joj bili slomih rebro? U neko je vrijeme u noći dode pogledati liječnik, specijalist sijede brade i u bijelom ogrtaču, koji je s otmjene prakse u gradu spao na ovaj svijet ţivih mrtvaca. Bila je napola budna, ali joj se kao u snu činilo da je to nestali profesor Izrael Paltrovič koji je u Kremaljskoj bolnici vodio Snješkin porođaj. Nešto u vezi s tihim uzvikom iznenađenja kad je vidio

KIKA

da je to ona, nešto u vezi s aristokratskim i tihim govorom uz bolesničku postelju, premda je sam izgledao slomljeno, nešto u vezi s blagim umirivanjem usred noći, sve ju je to podsjetilo na njega. Poţeli s njim razgovarati o Snješki. »Profesore, jeste li to vi...?« On joj na šaku poloţi smirene prste i stisnu je za ruku. »Samo se odmarajte«, reče, pa tiše doda, »spavajte, dušo.« Dade joj injekcije i u mišiće utrlja neku ljekovitu kremu. Kad se probudila, nije se mogla ni pomaknuti. Tijelo joj je bilo crno i modro, a mokraća crvena. Nešto je pojela i još malo odspavala, a onda joj dopustiše da se opere i da pođe na šetnju po dvorištu: ondje se, hramajući uokolo, zagleda u veličajni tirkizni svod nad svojom glavom. Zrak je bio krepak, svjeţ i topao. Bilo joj je kao da je danas ponovo rođena. Na neki je način imala sreće, reče sama sebi. Sreća je bila doţivjeti Lalinu ljubav i odgoj, udati se za Vanju i s njim roditi ovakvu djecu, uţivati s Benjom Goldenom u milovanjima od sedam tisuća rubina, u jedinoj divljoj, nepromišljenoj ljubavnoj vezi koju je imala u ţivotu punom zdrava razuma i teškog rada. Osobno je bila upoznala Lenjina i Staljina, te Titane ljudske povijesti. Sve će se to sad uskoro okončati, ali Bogu hvala što je sve to upoznala. U kakvom li je bogatstvu, u kakvim li je vremenima uţivala! Izvući će to iz nje, znala je Sašenjka, a ona će im spremno reći sve od nje što zatraţe — pa i više od toga. Riječi koje će izgovoriti, priznanja koja će izreći, sve je to bio dugotrajan oblik samoubojstva, ali ovisnički neophodan za njezina jedinog čitatelja: za Instanciju, za druga Staljina koji će u njezinim bez daha sročenim prisjećanjima pronaći ono što je uvijek htio vjerovati o svijetu i narodu koji je mrzio. Vanja joj je pripovijedao o Staljinovim mračnim vizijama i ona će ugoditi svakoj pojedinoj od njih. Vanja bi, da je još ţiv, učinio isto, samo manje kićeno. Nije znala, a sad vjerojatno više nikad i neće znati zašto su ona, Mendel, Benja i Vanja uopće uhapšeni. Posao pauka i njihove mreţe sad joj više nisu ništa značili. Jedino je bilo vaţno to što je ona u središtu svega toga, što ih je ona sve uništila. Ona i Petar Sagan. Mogli bi je jednostavno mjesecima drţati na ledu, ali do vremena njezine osude (a taj joj se dio, njezino smaknuće, taj neizrecivi svršetak, to naglo okončanje nečega misterioznog, beskrajnog, blistavog što se naziva Ţivot, još uvijek činio nezamislivim), djeca će biti negdje udomljena pod novim imenom i s novom sudbinom, zdrava i čitava i u svijetu ţivih, a ne u njezinu svijetu mrtvih. Slala im je svoju ljubav, a Satinovu zahvale,

KIKA

ljubav za one koji su joj dragocjeni. Morala ih je pustiti da odu. Od svoje je šesnaeste godine bila komunistkinja. Komunizam joj je bio religija, ushit apsolutizma, znanost o povijesti. No, sad je, kasno u ţivotu, vidjela da joj je ovo, to njezino posebno fantastično samoubojstvo priznanjem, posljednji zadatak. Opet je postala majkom, baš kad je to prestala biti. Bila je trudna, no u utrobi je nosila cilj. U dvorištu za šetnju vidje pramenaste oblake što su rasplesano oblikovali vlak, lava i bradati rabinslti profil. Je li to djed, turbinski rabin? A bi li ono mogao biti zec i jastučić, obasjani sunčevim zrakama, baš izvan dosega oka... Moţda su, na kraju krajeva, mistici ipak u pravu, ţivot je tek himera, vatra u pustinji, grozničav trans, ali je bol stvarna. Kad dode vrijeme za najvišu kaznenu mjeru, obeća Sašenjka sama sebi, s dobrodošlicom ću dočekati sedam grama olova i za Snješku i Karla ostaviti izraz ljubavi na dverima vječnosti. Vrijeme je za završni čin. 47. Evo nagrade«, reče Kobilov srdačno dočekavši Sašenjku u sobi za ' ispitivanje. Pripadnik tajne policije promatrao je lijepu zatvorenicu koja je najprije osjetila nagovještaj, a onda i jak miris prţenog, lagano kiselog kavenog zrnja. »Morate priznati svo svoje kriminalno i izdajničko djelovanje«, reče Mogilčuk ulijevajući joj kavu iz mjedene pljoske. Sjedila je na stolcu, snjeţnobijele puti tamo gdje nije bilo modrica i masnica, i mršava, ali je bilo nečeg u vezi s usnama koje se nikad nisu potpuno sklapale, sitnim otočićima sunčanih pjegica s obje strane nosa, kao i grudima, što je smućivalo Kobilova koji je sjedio na prozorskoj dasci mašući novim čizmama od teleće koţe boje kave. Volio je ovu fazu u rješavanju pojedinih slučajeva. U zraku je lebdjelo nekakvo dru-garstvo kao na početku školskog raspusta, iako je ogledati se u francuskom hrvanju s pravim kopiletom uvijek bilo uzbudljiv sport. Osjećao je kako joj sive oči počivaju na njemu, ponovo jasne, smione i budne. Kobilov joj namignu i nabra nos. Izvadi odnekuda kutiju cigareta ukrašenu krokodilom poput kakva grba. »Vaše omiljene egipćanke«, reče uzimajući cigaretu i dobacivši joj kutiju. »Nisam mogla ni zamisliti da ću, kad sam postala boljševik, ovdje završiti«, reče mu ona. »Kad ste se odlučili za revolucionarni ţivot, pa makar i u šesnaestoj, upustili ste se u igru ţivota i smrti i potragu za Svetim gralom stavili iznad sveg ostalog«, reče Kobilov paleći joj cigaretu, a zatim pripalivši i sebi. »To mi je rekao sam drug Staljin.«

KIKA

»Ali ja više nisam ista«, reče Sašenjka otpuhujući čipkaste ko-lutove dima. Kobilov podiţe oči k nebu. »To je nepovratno«, reče. »Kao voţnja saonicama iz kojih nikad ne moţeš izaći...« »Vrijeme je da se prihvatimo posla«, reče Kobilov. Mogilčuk podiţe pero gladeći djevičanski čist list papira. »Počnite s priznanjem.« Sašenjka zagladi kosu s čela. Preko obraza joj se protezala pore-zotina, a cijela joj je jedna strana lica još uvijek bila natečena, okruţena dugom koja se sastojala od tamno modre, prljavo ţute i zatvoreno crvene. Kobilov se osjećao kao lovac koji je plemenitog jelena stjerao u škripac pa mu se, čak i dok diţe pušku i cilja mu u srce, svejedno mora diviti. Ostajao je zadivljen pred njezinom pribranošću i hrabrošću. Sašenjka prijeđe prstima preko usana i susretne se s Kobilovljevim pogledom. »Počet ću od dana kad me Ohrana uhitila ispred Smolnog instituta u Sankt-Peterburgu, u zimi 1916. Tako se dogodilo da su me vrbovali najprije caristička tajna policija, a kasnije britanska, njemačka i japanska obavještajna sluţba te njihov plaćenik Trocki. Mogu li krenuti od dana kad je sve to započelo?« 48. Karolina je čula kad su se vrata njezine sobe tiho zatvorila. Soba je vrvjela kukcima: strop, pa čak i prekrivač na krevetu bili su presvučeni slojem svjetlucavih crnih tjelešaca, nalik na ţivi kavijar. Djecu je to fasciniralo. U jednom od dva jednaka kreveta noćas je, tvoreći jedinstvenu skulpturu, spavala s Karlom koji se bio sklupčao oko nje. Nakon kolodvora ovo se činilo najraskošnijom prostorijom na svijetu. No, sad je, trgnuvši se iz neizmjerno duboka sna, shvatila da škljocanje brave moţe značiti samo jedno. Skoči iz kreveta i pritrča k prozoru, a onda se, oslanjajući se rukama o staklo, divljim pogledom zagleda dolje na ulicu. Medu kolima s konjskom zapregom, kamionima i pobedama vidjela je ţene u haljinama na cvjetiće i crvenim rupcima te kao grašak zelene uniforme uobičajene u provincijskom sovjetskom gradu. Onda je, daleko s druge strane trga, ugledala djecu kako idu prema kolodvoru. Drţala su se za ruke s gospodom Lewis, kao dva daleka lika. No, Karolina je poznavala svaku sitnu osobitost njihova hoda, način na koji Karlo topće noţicama i Snješkinu dugonogu lelujavu gracioznost, toliko nalik na majčinu. Na tren poţeli potrčati za njima, dostići ih i opet ih

KIKA

grliti, i grliti, i grliti... No, već je znala da je ovakav odlazak za sve najbolji. Vlak će s drugog kolosijeka krenuti dalje, a onda i ubrzati. Uskoro će Snješka i Karlo ostaviti za sobom još jednu osobu koju su voljeli i poći u novi ţivot. Dugo je vremena sjedila u hotelskoj sobi glasno i nesuzdrţano plačući. Proklinjala je Lalu, tu obzirnu dadilju kod koje su se djeca sad nalazila. Moţda će ostati kod nje, pa čak iako se ona nikad neće brinuti o njima s toliko ljubavi kao Karolina (nitko ţiv to ne moţe!), bit će joj bolje s njom nego uz nekakve strance. No, znala je isto tako da ne mogu zauvijek ostati uz Lalu, da Lala ima nekih opasnih veza, a veze treba izbjegavati, objasnio je drug Satinov. Znači, Lala ih vodi nekamo druga-mo. Bila je spomenula sirotište u Tiflisu, ali je to bilo samo radi papira. Ondje će dječji identitet biti prikriven, a usvajanje sluţbeno potvrđeno. Prethodne je noći bilo teško natjerati djecu da zaspe, premda su bila iscrpljena i presretna što mogu leći u krevet. Na sav su glas plakala za mamom i tatom. Obje su ih dadilje milovale, grlile i hranile ih omiljenim kolačićima, sve dok im na kraju djeca nisu uzvratila zagrljaj 1 prepustila se snu. Onda su obje dadilje sjele u kupaonicu i Karolina je stala govoriti s prijekom ţestinom, prenoseći Lali sve što zna o djeci: što vole, što mrze — hranu, hobije, knjige. Na kraju je, već zapavši u bolnu tjeskobu, prošaptala: »Ispričajte novim roditeljima o Jastučići, ispričajte im o Zeki. To je sve što ovoj djeci ostaje od dosadašnjeg ţivota!« Lala je shvatila: »Znam koliko su njih dvoje osjedjiva djeca. Tako sam se dugo brinula o Sašenjki...« »Kakva je bila?« zapitala je Karolina. »Je li nalikovala...?« Pogledala je prema sobi, ali onda više nije mogla govoriti. Dosta s pojedinostima. Nijedna od njih dvije ne bi mogla toliko podnijeti. Obje su se ţene, Engleskinja i povolška Njemica, u suzama zagrlile. Na kraju su, legavši svaka uz jedno od djece, i same uspjele zaspati u toploj hotelskoj sobi koja je gledala na Don, rijeku po kojoj je nekoć plovio Petar Veliki. Spakiravši torbu i uhvativši autobus kojim će se vratiti u rodno selo, prisjeti se Karolina kako su njihova tri lika vijugala prema kolodvoru. Lala je teturala, a djeca su je vukla u raznim smjerovima, i to sve kroz smijeh, pomisli, sudeći po načinu na koji je Karlo zabacivao glavu, a Snješka poskakivala. Shvati da je tad posljednji put vidjela Snješku i

KIKA

Karla Palicina. Vrlo će brzo njih dvoje postati druga djeca, s novim imenima, i pripadat će drugim obiteljima. »Zbogom, dušice moje najdraţe!« glasno reče. »Bog vas blagoslovio, a moja ljubav bila s vama kamo god pošli ma tko postali.« Na ono što nju čeka ni na časak nije pomišljala. Usred ruske agonije, kada su i najdivniji ljudi postajali okrutni ili okretali pogled ustranu znalo se naći ovako krasnih ţena kao što je bila Karolina. Takve su uzorne osobe bile rijetke. No, postojale su. I jedino su zahvaljujući njima svijeće ljubavi i dalje gorjele. 49.

Ljeto je bilo u punom jeku, a to je doba kad Tiflis postaje miomiri-san, veoma vruć i suh grad, pun kavana na otvorenom i lutalaca po bulevarima. U kavani Biblioteka Lala Lewis baš je jednom redovnom gostu točila crveno vino u čašu kadli se otvoriše vrata. U kavanu ude star muškarac voštane koţe, u otrcanu, prašnjavu sepija odijelu i s koţnim kovčeţićem. Imao je uredne sijede brkove i sitnim je korakom i s mukom krenuo prema blagajni. Vlasnik Tengiz nije bio siguran prepoznaje li ovu sablasnu prikazu: je li to kakvo čudo? Jedan od »sretnih leševa« koji se vratio iz mrtvih? Engleskinja je na tren šutke promatrala muškarca što se teturavo pribliţavao, oči su joj se sve jače širile, a usta se otvarala u vrisku prije no što je ikakav zvuk izašao iz njih. Onda ispusti posve djevojački jauk, kao da joj je šesnaest, pa gotovo poskoči preko drvenog poda muţu ususret. Bila je prepoznala »bivšu osobu« Samuila Zeidina, koji je 1937. uhićen, osuđen na smrt, ah pomilovan zahvaljujući centimetru tinte iz Staljinova pera i poslan u kolimski gulag u sjeveroistočnom Sibiru. Onda je, prije nekoliko kratkih mjeseci, usprkos svim izgledima što mu ih je bila odredila sudbina, Zeidin, klasni neprijatelj nad neprijateljima, ponovo pomilovan. »Dobri Boţe!« reče Lala na engleskom. »Samuile! Ţiv si! ŢIV!« I baci se u njegov slabašni zagrljaj, gotovo ga srušivši na tlo. Nikad joj nije ni na pamet palo da bi još mogao biti ţiv. Brzo mu natoči čašicu rakije, a on je nadušak ispi i uzdahnu. »Hvala Bogu da si još uvijek ovdje, draga Lala«, reče padajući na koljena, upravo tu usred kavane, i ljubeći joj ruke i noge. »Hajde da ustanemo«, reče ona podiţući ga na noge, zazirući od daljnjeg privlačenja paţnje. »Ti si zbilja čudo. Otkad je čistka završila, malo ih se vratilo — ljudi ih zovu sretnim leševima.«

KIKA

»Da samo znaš, ali ti to nikad ne bi mogla povjerovati, što sam sve vidio putem do Kolime, što sam vidio da ljudi rade drugim ljudima...« Lala ga posjedne za stol, donese mu čašu rakije, tanjur lobija od graha i vruću krišku kačapurija. On joj ispriča o neobičnoj stvari koja mu se dogodila. U ured gdje je radio kao gulaški knjigovođa u dalekom kolimskom paklu došao je NKVD-ov straţar i zapovjedio mu da pođe k zapovjedniku gulaga, gdje su od njega zatraţili da potpiše povrat svoje odjeće. Vratili su mu staro odijelo i cipele, a onda ga je zapovjednik pozvao na ručak na kojem je ponuđen telećim kodeti-ma, što je stjecajem okolnosti bilo gotovo isto jelo što ga je Delphine svakodnevno pripremala u kući u Boljšoj morskoj ulici. Odveli su ga u brijačnicu (brijač je bio bivši pripadnik plemstva). Onda su ga, uz skromnu novčanu pripomoć, pustili na slobodu da se otputi na dug, spor povratak u Tiflis. Kad se malo okrijepio, Lala i Tengiz pomogoše mu da se popne u njezinu sobu. Tengiz im donese vruće vode. Kad je gostioničar otišao, Lala razodjenu Zeidina i opra mu krhko tijelo toplom spuţvom. Samuil je sjedio na rubu kreveta, gledajući u nju, očima postavljajući pitanja. Znala je da ţeli nešto čuti o Sašenjki, ali se nije mogao natjerati da to zapita. On s uzdahom legne, sklopi oči i odmah zaspi. Lala je leţala kraj njega s glavom na njegovu ramenu. U tom ga je času toliko voljela da nije ţalila ni za čim. Bilo joj je kao da je o rođenju i djetinjstvu u Engleskoj tek maštala. Ĉinilo joj se da se njezin ţivot oduvijek odvijao u Rusiji uz Zeidinove. Njezina obitelj u Hertford-shireu godinama nije od nje primila pismo. Vjerojatno su mislili i da je umrla. A ona je mlada Engleskinja Audrey Lewis i bila mrtva. Samuila je voljela gotovo trideset godina, a zajedno su bili više od dvadeset: njegova je obitelj bila i njezina. Oplakivala ga je i ţalovala za njim u stoičkoj tišini svojstvenom tim vremenima. Nikad nije krivila Samuila što je zbog njega ostala u Rusiji — bili su sretni zajedno. A bio je i pravi blagoslov što nju nisu uhitili, nego je još uvijek radila u ovoj kavani, zdrava i pripravna, čekajući na njegov povratak. I sad je njezin Samuil ovdje, ţiv i izbavljen iz gulaga, vraćen iz mrtvih. Izljubi mu lice i ruke, osjeti njegov muški miris po dimu i kolačićima. Bio je gotovo onakav kakva ga se sjećala. On otvori oči kao da ne moţe odista vjerovati gdje je, nasmiješi se pa opet zaspi. Lala ga je milovala po koţi, po tom gulaškom pergamentu, i pitala se kako će mu i kada ispričati sve o junaštvu njegove kćeri, o tome što se

KIKA

prije jedva nekoliko tjedana dogodilo na kolodvoru te kako su ona i Sašenjka spasile Snješku i Karla.

TREĆI DIO Kavkaz, London, Moskva, 1994. 1. Tri sata, dvanaest minuta i jedanaest sekundi do vlaka za London!« uzviknu Katinka Vinska, u ruţičastoj spavaćici pritrčavši prozoru, gotovo se poskliznuvši na nabranom ţutom sagu i naglo raširivši smeđe, od pare uprljane zavjese. Nakratko u ogledalu uhvati vlastitu nasmiješenu sliku, a iza svojih leđa kaotičnu spavaću sobu s posvuda razbacanom odjećom i do polovice napunjenom platnenom torbom. Bila je zora u seljačkoj kući u Beznadeţnoj, selu na ruskoj granici sa sjevernim Kavkazom, dovoljno udaljenog od lokalnog stanovništva da se za njega moglo reći kako je izgubljeno u gluhoći. »Mamočka!Papočka! Gdje ste?« zazva otvarajući vrata. Uto vidje doktora i njegovu ţenu kako, već odjeveni, sjede u kuhinji s dnevnim boravkom. Znala je da otac najvjerojatnije uvjerava majku kako će sve biti u redu s kćerinim odlaskom na put, kako će dovoljno rano stići na kolodvor, kako je mjesto u vlaku rezervirano (i to u smjeru voţnje, jer je njihovoj dušici zlo ako mora sjediti u suprotnom smjeru od kretanja vlaka), kako će vlak stići na vrijeme eda bi Katinka mogla uhvatiti autobus za moskovski aerodrom Seremetjevo i čekirati se za Aeroflotov let do Heathrowa. Majka vjerojatno uvjerava oca da će Katinka imati dovoljno hrane za put i da je ponijela odgovarajuću odjeću za London, gdje, kako se kaţe, kiša nikad ne prestaje, a magla se nikad ne diţe. Daleko su, zaključi Katinka, uzrujaniji od nje. Katinka je znala da su joj roditelji u dvojbi zbog tajanstvenog posla što ga je bila prihvatila u Londonu. Bili su tako ponosni kad je na Moskovskom sveučilištu diplomirala povijest s najvišim ocjenama, ali kad joj je akademik Beljakov, njezin profesor, pokazao oglas u glasilu Odsjeka za humanističke znanosti, otac ju je stao preklinjati da nikamo ne ide. Kakvi su to ljudi koji ţive u Londonu, a dovoljno su bogati da angaţiraju

KIKA

povjesničara? No, Katinka nije mogla odoljeti. Istraţivanje obiteljske povijesti, traganje za iščezlom prošlošću... Zamišljala je nekog kulturnog grofa Voroncova ili kneza Golicina koji ţivi u oronuloj londonskoj kući, punoj starih samovara, ikona i obiteljskih portreta, koji gori od ţelje da otkrije što se dogodilo s njegovom obitelji, dvorcima i umjetničkim djelima iz 18. stoljeća, što je bilo njezino razdoblje, njezina specijalnost. Zalila je što se nije rodila u tim otmjenijim vremenima... Nikad prije nije bila u inozemstvu, iako je tri godine provela u studentskom domu u silno udaljenoj Moskvi. Ne, ponuda je bila pre-dobra da bi se propustila: mladim se povjesničarima koji su se specija-lizirali za 18. stoljeće ne pruţa često prilika da zarade toliko potrebne američke dolare i da otputuju u London. Dr. Valentin Vinski, Katinkin otac, pušio je cigaretu ushodavši se po sobi, a Tatjana, njezina majka, njeţno, poput pera lagano stvorenje svijede, crveno obojene kose, bila se uţurbala po kuhinji zajedno sa svekrvom — babuškom ili kraće Babom. Kroz paru stvorenu kuhanjem kretala se Baba, niska seljanka širokih ramena, u haljini na cvjetiće i sa skrletnim rupcem na glavi, obuvena u neke stare čarape za vene, gumicom pričvršćene na nogu, poput dinosaura u magli. Iz lonaca u kojima se kuhala juha od povrća para se uzdizala tako gusto, tako aromatično da su se obje ţene jedva nazirale. Kao da je hranjiva vlaţnost cijeloj kući izmijenila izgled. I ovdje je, kao u milijun drugih sovjetskih kuća, sve — sagovi, zastori i odjeća, bilo poţutjelo od pare, vlage i masti. »A tu ste!« reče Katinka utrčavši u dnevni boravak. »Koliko ste već dugo na nogama?« »Ja ni oka nisam sklopio!« odvrati otac. Bio je to visok, tamnoput muškarac smeđih očiju. Premda mu se sijeda kosa prorjeđivala i premda je uvijek bio iscrpljen, Katinka je mislila da izgleda kao jedna od pristalih filmskih zvijezda iz četrdesetih godina. »Sve si spakirala?« »Kuda ti se ţuri, papočkal« »Tebi se treba ţuriti...« »Oh, papočka!« Otac i kći zagrliše se sa suzama u očima. Cijela je obitelj bila brza na suzama, a Katinka, najmlađa od troje djece i voljena, kasno rođena kći, bila je njezina meka i najviše čuvana jezgra. Otac joj je bio misaon čovjek. Nije se puno smijao, zapravo, nije puno ni govorio, a kad bi nešto i rekao, to je bilo zamršeno i nerazumljivo — pa ipak je bio štovan praktički kao kakav bog među susjedstvom, u kojem je pri porodu pomagao djeci djece koju je porodio, pa čak i njihovoj djeci.

KIKA

»Uopće mi nije jasno kako sam uspio odgojiti tako samopouzdano, brbljavo dijete kao što si ti, Katinko«, rekao joj je jednom. »Ti si svjedost mog ţivota. Za razliku od mene, ti moţeš sve!« I bio je u pravu — i sama je znala da u sebi ima svu sigurnost paţenog i maţenog djeteta iz najsretnije obitelji na svijetu. »Nemaj brige, spremit ćemo mi tebi svega, curo«, gotovo je bezubim desnima izgovarala Baba. »Ajd ti probudi Stjenicu il te neće stić ispratiti« Klop ili Stjenka bio je Sergej Vinski, Katinkin djed. Katinka se niz hodnik odvuče prema kupaonici, prolazeći kraj vlastite malene spavaonice s krevetom za jednu osobu, svjedom i noćnim ormarićem (standardno sovjetsko izdanje) te posterima Michaela Jacksona što su se svijali na vrhovima. Dok je dozivala djeda, čula je vodu kako teče iz slavine. Vrata se ku-paonice otvoriše i ona se susretne s bogatim, slatkim rezultatom distilaci-je iz Stjeničinih crijeva i poznatom pljesnivom vlagom što izbija iz starih ručnika, a koja je bila još jedan sastojak zagušljive atmosfere u provincijskim domovima. Stjenka, malen, istrošen seljak u potkošulji i ovješenim sivim gaćama, pojavi se iz kupaonice koja je bila tako mračna zbog prostrtog rublja da je nalikovala na ciganski šator. Poloţivši ruke na bokove i mljackajući desnima, ispusti strahovit prdeţ orkestralnih razmjera. »Jesi čula ovo? Dobro jutro i ţiva mi bila, curo moja!« pa stade promuklo hihotati. Svakog je jutra kod kuće bilo isto. Katinka se već bila navikla na to, ali je od povratka sa sveučilišta kućne navike promatrala s većom objektivnošću. »Odvratno! Gore nego na selu!« reče mu veselo. »Na selu bar ţivotinje nisu nepristojne. Hajde, Stjenke, poţuri! Doručak je gotov, a ja uskoro odlazim!« »Je li? A šta ja imam ţurit? Imam ja svoje rituale!« kimnu on prema zahodskoj školjci, zbog jedinstvenog sovjetskog dizajna sličnoj umivaoniku, čime je jamčila da će smradni teret zadrţati u sebi što god bude dulje moguće, pa se isceri. »Da, Stjenke, i nitko ne uţiva u tim ritualima kao ti. Ali, doći ćeš me ispratiti?« »A zašto? Fala Bogu da ideš!« pa se opet zasmija. »Ĉekaj, Katinka! Na radiju je bilo nešta o nekakovom novom umorstvu! U Kijevu serijski ubojica jede svoje ţrtve, mozak, jetru, sve, ma, da čovjek ne povjeruje!« Katinka se vrati u glavnu prostoriju odmahujući glavom. Stjenka, stari kolhoznik, ţivio je u vlastitom svijetu. Sad, kad je stari poredak nestao, a

KIKA

Sovjetski se Savez raspao, oplakivao je Komunističku partiju i zajedno s pajdašima s kojima je kartao u Vegaz-Kalifornija klubu grmio protiv novih ruskih bogataša —pokvarenih »Ţidi i Černji i činovniki« — Zidova, Ĉečena i birokrata! Nema premca gorčini kojom gore starci u malim selima, pomisli Katinka. Stjenka je, međutim, u raspadu radničkog raja otkrio i nešto korisno. U tim je čudnim, nemirnim vremenima Rusija doţivjela sablasnu ljetinu serijskih ubojica, ljudoţdersku gozbu. Uz rad svojih crijeva, Stjenka je za stare dane sebi našao nov hobi — ţivote ubojica. Katinka uzdahnu i vrati se u u kuhinju na posljednji doručak prije polaska za London. 2. Izašavši iz kuće da je otprate do ţeljezničke stanice, Katinkini se roditelji, baka i djed pojaviše u najboljem ruhu što se prije nosilo za Dan Revolucije. Bio je svjeţ dan pun oštre jasnoće u selu u kojem su pomiješani ţivjeli Rusi i Kavkasci, dan prikladan za novi početak. Raspucana kora prljavog leda još je uvijek prekrivala polja, pašnjake i jarke s obje strane Suvorovljeve ulice, do prošle godine poznate kao Lenjinova, jedine asfaltirane ulice u selu, s turobnim prizemnicama koje su oţivljavali tek plavi ili crveni prozorski kapci. Nema uzbudljivijeg godišnjeg doba u Rusiji — ispod umrljane je bjeline Katinka već čula vodu kako hitro teče. Led se topio i pjenušave su se bujice, skrivene od pogleda, talasale, spajale i razdvajale, puštajući na slobodu visibabe što su se već probijale kroz pocrnjeli snijeg. Sa stabala je kapao biljni sok, a poljske ševe i zebe slavile su proljeće cvrkućući od radosti. Katinka je na sebi imala kaput od zečjeg krzna i bijele plastične čizme, mini suknju od trapera (turske proizvodnje) i purpurni pulover na koji je bila silno ponosna, s umjetnim draguljima našivenim u obliku rombova. Otac, u dugačkom pustenom kaputu što mu je prekrivao liječnički ogrtač, odnio je do bijele obiteljske Volge jedinu kćerinu torbu. Auto je bio star i hrđav, ah je u njegovoj širokoj, pouzdanoj čvrstoći bilo skupljeno sve najbolje iz starog SSSR-a. U selu su doktorova kola bila znak nekakve promjene: kad bi se našla parkirana pred nečijom kućom, to je značilo da obitelj očekuje ili rodu ili starog Kosca. Stjenica, u sjajnom, masnom smeđem odijelu, crvenoj košulji zakopčanoj do grla, ali bez kravate i ratnim ordenjem na prsima (Staljingrad, Kursk, Berlin), pridruţio se u kolima Babi i Tatjani. Katinka, obiteljska maskota, sjedila je naprijed.

KIKA

Dok su se tako vozili niz staru Lenjinovu ulicu, mimo betonskog bloka s narančasto-crnim oblogama iz 70-ih godina, iz kuća su izlazili seljani da je isprate mahanjem. Katinka je mahala ţenama u bijelim kutama i poput breskve ruţičastim obrazima iz mljekara i mesnice, tipkačicama iz gradonačelnikova ureda u kostimima i s trajnama, pa i samom gradonačelniku koji je, s natapiranom kosom i u bijelom odijelu, izgledao kao kakav latinoamerički popularni pjevač. Beso i In-gušetijci iz voćarne ubaciše joj kroz automobilski prozor smeđu vrećicu s gruzijskim rajčicama, a Stjenjka Kozak, tetovirani izbacivač i bodi-bilder iz noćnog kluba i kavane Vegaz-Kalifornija, u koţnom prsluku i izblijedjelim trapericama, doda joj limenku meksičkog piva i malenu bočicu parfema Zašto ne? grčke proizvodnje. Gaidar, otac tamnoputih Azerbajdţanaca u ovčjim koţusima, koji je radio u kiosku, ubaci u auto čokoladu Twix, a Katinka je dade ocu kojem je tijekom dana u krvi često padao šećer pa će imati priliku smazati te čokoladne štapiće... Ali gdje je Andrej? Bio je tu, osmjehujući se na svoj njeţni, odani način, s onim svojim milovidnim očima, kao stvorenim za ispraćaj vlakova i duge oproštaje. U tamnoplavim trapericama, čekao je na nju na stubama male ţeljezničke stanice. Kao i njezin otac, ni Andrej nije htio da ona ode u London, a prošle ju je noći preklinjao da pričeka do kasnog proljeća, kad će oboje moći poći na Krim uţivati u dopustu i suncu. Naizmjence je ljubeći i uvjeravajući, gotovo ju je nagovorio — sve dok nije prekinula igru šaljivim: »Ne tako brzo, Andrjuška. Vidjet ćemo.« Nadurio se, a ona ga je tješila misleći o tome koliko voli njegove zelene oči, ali koje je mjesto po vaţnosti zauzimao u usporedbi s Londonom, Moskvom, doktoratom čije je pisanje namjeravala započeti, njezinim ţivotnim pozivom povjesničarke ? Htjela je pisati, baviti se kao povjesničarka Katarininom Rusijom, zamišljala je sebe kako ţivi u Moskvi, objavljuje značajne knjige, a moţda je jednog dana čeka mjesto i u Akademiji... Andrej joj je htio nositi torbu do vlaka, a isto je htio i otac. Na kraju, nakon kraćeg natezanja, napraviše kompromis pa svaki dohvati jednu ručku na platnenoj torbi. Svi se uspeše u vlak i smjestiše Katinku u odjeljak. Dr. Vinski zagrli kćer i poljubi je u čelo pa suznih očiju izadc. Andrej joj prišapnu: »Volim te«. Katinka je stajala kraj otvorenog prozora dobacujući poljupce obitelji i dečku. Onda od ulja zamrljana lokomotiva zaštropota, strese se i s prodornim zviţdukom odtutnja u daljinu, na sjever i u srce Rusije. Vlakovi što odlaze s praznih ţeljezničkih stanica u provinciji doimaju se tuţno i u najsretnijim prilikama, a rastanak to nikad nije. Obitelj je časkom šutjela, a potom Tatjana potapka oči rupčićem izraţavajući brigu

KIKA

zbog Katinkina posla. Kakvom li će se vrstom istraţivanja baviti? Od čega će ţivjeti? Zašto je morala otići? Pa rukama obgrli Andreja. Baba, ţivi dokaz kompatibilnosti komunističke dogme i seljačkog praznovjerja, uze se kriţati. Stjenka je Beznadeţnu napustio samo jed-nom — u lipnju 1941. godine, i to zato da bi se pridruţio Crvenoj armiji, a isto se tako samo jednom vratio — u svibnju 1945., no on je bio krenuo na lokomotivi za kojom se vio rep bijelog dima i koja ga je odvezla cijelim putem od Moskve do Berlina... Najbolje i najstrašnije vrijeme njegova ţivota, rekao je ţeni: jedne je prijatelje izgubio, druge stekao. »Za Staljina i domovinu!« Staljin, e, to je bio čovjek! Dr. Vinski ostao je sam stajati na peronu pošto su drugi otišli. Bilo je tek deset sati ujutro, ali će njegova ambulanta u medicinskom centru u Suvorovljevoj ulici, između ureda lokalnog partijskog sekretara i trgovine mlječnim proizvodima biti puna penzionera s proljetnim prehladama i sve manjim ušteđevinama. Zapali cigaretu i zagleda se za vlakom. Bio je silno ponosan zbog Katinkine hrabrosti: bi li on bio kadar jednako postupiti? Odrastao je uz roditelje, Stjenicu i Babu, upravo ovdje u Beznadeţnoj, a s osamnaest je godina ovim vlakom i sam krenuo na studij medicine u daleki Lenjingrad. Baba mu je kupila novu jaknu, nove čizme i crveni satenski kovčeg: bili su siromašni, ali silno ponosni što im je sin primljen na Medicinski fakultet u Lenjingradu. Prvi iz obitelji Vinskih, a zacijelo i prvi u selu tko će pohađati fakultet. Dr. Vinski pitao se (i to ne po prvi put) zašto se, kao mlad liječnik, vratio u ovo od Boga zaboravljeno mjesto na granici imperija. Mogao je dalje studirati, sanjario je o tome da postane ginekolog, specijalist ih profesor u Moskvi. No, došao je kući — kući u seljački dom s plavim prozorskim kapcima u kojem je rođen i u kojem još uvijek ţivi, da ostane uza stare roditelje seljake i vodi lokalnu ambulantu. Moţda ne bi ni uspio u Lenjingradu, a moţda je kukavica, pomisli. No, ovo mu je dom i ovo silno ţeli. Dr. Vinski mrzio je rastanke: mrzio je bilo čiji odlazak — sinovi su mu se oţenili i sad ţive daleko od njega, a sad mu je otišla i jedina kći. Njemu je samom bila blizu šezdeseta, imao je slabo srce i znao je da nikad neće napustiti ovo mjesto. Kvrcnuvši cigaretu, baci je na tračnice. Kakvo je to »obiteljsko istraţivanje« Katinkinih poslodavaca, i opet se zapita. U Rusiji je prošlost bolje ostaviti na miru. Ovdje prošlost uvijek nade načina da zatruje sadašnjicu. Bez inzistiranja akademika Beljakova da će s Katinkom biti sve u redu, nikad ne bi kćeri dopustio odlazak u London.

KIKA

Katinka je, zaključivao je, blistava rajska ptica zatočena u tmurnoj krletki: mora je pustiti da odleti. Za razliku od svojeg starog oca, dr. Vinski nije bio komunist, a ipak je, u ovim nemirnim vremenima — u kojima su carevali kaos, korupcija i demokracija — čeznuo za stabilnošću. Moţda upravo zbog toga osjeća nelagodu u vezi s ovim putovanjem. Katinka sad putuje u svijet u kojem je on ne moţe štititi. 3. Putovanje ju je — voţnja vlakom do Moskve, let s aerodroma Šeremetjevo — toliko omamilo svojom uzbudljivošću da je Katinka svaki trenutak biljeţila u dnevnik koji je bila posebno za to kupila. Opisivala je ljude koje je srela u vlaku, čekiranje na aerodromu, putnike koji su joj sjedili slijeva i zdesna za vrijeme leta (nikad prije nije letjela avionom), voţnju do Londona u sumornom Metrou (ili Cijevi, kako to Englezi manje draţesno nazivaju), koja je bila tako mračna i prljava u usporedbi s mramornim katedralnim svodovima na stanicama moskovske podzemne ţeljeznice, a potom pješačenje ili posrtanje s torbom od stanice Sloane Square. I evo je sad, razrogačenih očiju s udivljenjem zuri u diskretnu raskoš hotela u kojem je za nju bila rezervirana soba u Cadogan Gardensu, u Chelseaju. Recepcionar, lik voštane puti i ondulirane kose koji se bavio pre-metanjem papira s jedne strane stola na drugu, nije se činio presretnim što je vidi. Kad je shvatio da je Ruskinja, pokazao se sumnjičavim proučavajući njezinu putnicu kao da će u njoj naći neki trag kagebeovskog biološkog oruţja. Kad je provjerio njezinu rezervaciju i otkrio da je unaprijed plaćena, i to gotovinom, vidjela je kako se njegova procjena o njoj mijenja te da u njegovim očima sa statusa KGB-ova agenta pada na status gangsterske cure. »Što ćete raditi u Londonu? Razgledavati ili«, zapita je ne diţući pogled s pisaćeg stola iza pulta. »Ja sam povjesničarka«, odvrati ona nesigurnim engleskim, nastojeći ne zahihotati pred njegovom zabunom. Učini joj se da malčice odmahuje glavom: prostitutka, špijunka ili... ili povjesničarka, nikako to nije mogao dokučiti. Popevši se u sobu, nije se mogla prestati čuditi dvostrukom krevetu s baldahinom i mramornoj kupaonici s dva, da, s dva umivaonika, dva, da, dva pahuljičasta ogrtača za kupanje i Aladinovom pećinom punom besplatnih šampona, sapuna i pjenušavih kupki (što sve smjesta sakri u torbu da ponese kući), te kablovskom televizijom. Sve je bilo toliko

KIKA

drukčije od njezina doma na sjevernom Kavkazu ili sobe u studentskom domu u Moskvi gdje je ţivjela tri godine. Pisaći je stol bio opremljen omotnicama s izbočenim ukrasima i papirom za pisanje — i s tim ravno u torbu! Jastuci punjenim guščjim perjem, krevetni prekrivači, zastori i zastornice kao u kakvu dvorcu, a u prizemlju je bio salon, tih ako se izuzme kucanje starinskog sata, s dubokim, dobro tapeciranim sofama i hrpama blistavih novih časopisa, kao Vogue i nešto po imenu Illustrated London News. Oh, sve je to bilo tako engleski! Kakva sreća, mislila je, što joj je u školi engleski tako dobro išao i što se još uvijek nečeg sjeća. Kad se ogledala oko sebe, recepcioner joj pruţi poruku u omotnici s natipkanom adresom. Auto dolazi po vas sutra u 9 ujutro. Vozač se zove Artjom. Poruka je se dojmi svojom simboličnošću pa je utaknu u dnevnik radi budućih naraštaja. Prije nego što će krenuti u šetnju Sloane Squa-reom i niz Kings Road, iz sobe nazva roditelje da im kaţe kako je zdrava i čitava. Javi joj se otac koji je preko telefona bio upravo bolno stidljiv. »Katinka, nemoj se tamo ni u koga pouzdavati«, opominjao ju je između dviju stanki što su zjapile poput ponora. »Ovdje nas se svi boje, tata. U hotelu misle da sam ili u vezi s gangsterima ili špijunka!« »Obećaj mi da se nećeš upuštati ni u kakve opasnosti, dušo«, reče on. »Oh, tata. U redu, obećajem, bez opasnosti. Šaljem ti pusu, tata. Pozdravi mamu, Babu i Stjenku!« Nasmija se u sebi: kako bi on ovo mogao razumjeti? Oboţavala je oca, no mogla ga je zamisliti uz telefon kraj police za knjige, kako kasno noću puši cigaretu u onoj dalekoj seljačkoj kući u selu »izgubljenom u gluhoći«, a ona je sad u Londonu. Ali, kad se zavukla u raskošno mekani krevet sa svom onom nevjerojatnom silom jastuka, sklopi oči i zapita se što zaboga ovdje radi. Bodljikava ţica tjeskobe zabijala joj se duboko u srce što je uzbuđeno kucalo. 4. Sutradan ujutro, nakon engleskog doručka koji se sastojao od tosta, marmelade i prţene šunke s rajčicom (naručila je obilan obrok), Katinka u hotelskom predvorju zateče Rusa obrijane glave i vojničkog drţanja kako ondje stoji i zuri u nju loše prikrivajući prezir. Znači, to je Artjom, pomisli, kad je čovjek kimnuo prema vratima i usmjerio je prema velikom crnom mercedesu koji je predivno mirisao po novoj koţi. Artjom ukočeno sjede na sjedalo točno ispred nje i Katinka začu kako se na sve četvero vrata brave sa škljocajem zatvaraju. Kad se agresivno

KIKA

ubacio s autom u promet, što nju prilijepi uz automobilska vrata, ona sa zlim slutnjama uze promatrati njegova zdepasta ramena i mišićav vrat. Osjeti se malom i bespomoćnom pa se zapita nije li otac, kojem se još nedavno rugala zbog opreznosti, na kraju krajeva bio u pravu. Sto ako je cijelo ovo putovanje pokvarena prevara koju je smislio neki krupni ruski kriminalac? Prijeti li joj opasnost da je prodaju u bijelo roblje? No, zašto bi se neki lopov na vlasti, kakvi su već bili poznati ruski gangsterski kumovi, mučio da od akademika Beljakova, autora klasičnog djela Zakonodavstvo i građevinarstvo u doba Katarine II: zakonodavno povjerenstvo, da u glasilu Odsjeka za humanističke znanosti umjesto njega objavi oglas? Beljakov je bio pozvan da imenuje svojeg najboljeg diplomiranog studenta. I zašto bi gangsteru trebao povjesničar kad provincijska sela i moskovske ulice vrve curama u čizmama i mini suknjama koje jedva čekaju da ih netko proda u bijelo roblje u Londonu ili New Yorku? »Kamo idemo?« zabrinuto zapita Artjoma. »U kuću«, promrmlja Artjom, kao da već i sam taj odgovor u njemu izaziva silan umor. »S kim ću se tamo sastati?« »Sa šefom.« Ove su ga dvije riječi još više umarale. »Gospodinom Getmanom?« pitala je. Artjom ne odgovori. »Je li gospodin Getman jako bogat, Artjome?« Artjom prezrivo otpuhnu s teškom superiornošću pa stade na blistavoj ploči s instrumentima podešavati hlađenje kao da upravlja MIG-ovim nadzvučnim lovcem. »Kako ste počeli raditi za gospodina Getmana?« »Sluţio sam kao pripadnik specnaza u Afganistanu«, odvrati on. Katinku je zabavljalo što u Rusiji svaki plaćeni ubojica i izbacivač u noćnom klubu tvrdi da se borio u Specijalnim snagama u Afganistanu. Da svi govore istinu, Rusija je mogla dobiti taj rat. »Pripada li gospodin Getman oligarhiji?« Još jedna duga, prezriva stanka, dok je mercedes iz unutrašnjeg kruga Regents Parka skretao na skriveni prilaz. Visoka ulazna vrata zadrhtaše, a onda se polako otvoriše. Katinka začu kako pod mercede-sovim kotačima škripi krupan šljunak i ostade bez daha pred ljepotom i razmjerima kuće, savršeno oblikovana zdanja u stilu kraljice Ane i skrivena među drvećem Regent's Parka, u samom srcu Londona, kao jedno od onih tajnih mjesta kakva je, doznala je poslije, u prošlosti posjedovalo nekoliko legendarnih milijunaša.

KIKA

Artjom obiđe automobil da Katinki otvori vrata. »Ovuda curo«, reče, i ne pogledavši je. Okrenu se i zagrabi uz stube. Katinka nemirno pođe za njim, sve do crno-bijelo popločenog predvorja gdje su odozgo u nju zurili portreti engleskih grofova rumenih obraza, u hlačama napetim preko trbuha i baršunastim salonskim kaputima. Konjanik u crvenom kaputu, jurišajući s isukanom sabljom, nestašno joj je privlačio pogled sa širokog, zlatno uokvirenog platna što je visjelo na veličanstvenom stubištu s blistavim rukohvatima od hrastovine. Ali gdje je Artjom? Katinka se izbezumljeno ogledavala, ali se kuća činila tihom i odbojnom. Onda se na šarkama pomaknuše vrata skrivena u tapetama s uzorkom chinoiserie. Ona ih otvori i vidje Arjomova široka leda kako nestaju iza ugla. S olakšanjem, potrči za njim u mračni hodnik, s obje strane opremljen uokvirenim engleskim karikaturama. On otvori neka crna vrata. Jasna sunčeva svjedost što je dopirala kroz niz prozora na tren je zaslijepi. Podigavši ruku k očima, ţmirnu i pokuša se pribrati. Nalazila se u najvećoj kuhinji što ju je ikad vidjela. Svaka je radna površina bila prekrivena crnim mramorom. Električni aparati — pećnica, stroj za pranje rublja i stroj za pranje suda — činili su se široki poput automobila s rasporedom gumba i tipki koje su prije pripadale u kakav Sputnjik nego u kuhinju. Je li se od nje očekivalo da dođe ovamo? Moţda je trebala pričekati u predvorju? Već se htjela okrenuti i vratiti se istim putem, kadli vitka sjedokosa ţena, uz širok, nesputan osmijeh, ustade od stola od borovine. Katinka zastade kad Artjom prođe pokraj nje prema skrlet-nom naslonjaču s visokim naslonom — gotovo kao kakvo papinsko prijestolje, pomisli — u kojem je sjedio krupan, poguţvan čovjek ko-vrčave tamne kose, promatrajući zid prekriven televizijskim ekranima koji su prikazivali različite prostorije i pristupe kući. »Šefe«, reče Artjom zaustavivši se pred papinskim prijestoljem. »Cura je ovdje. Kamo ću s njom?« Sve je ovo uţasna pogreška, zaključi Katinka ţarko poţeljevši da umakne, da ode kući, brinući se kako će stići do aerodroma. No, neuredni čovjek koji je na sebi imao kariranu jaknu od krepa skoči na noge i raširenih je ruku ţivahno pozdravi. »Vi ste sigurno Ekaterina Vinska? Dobro nam došli, uđite! Jedva smo dočekali da stignete!« Govorio je ruski s teškim ţidovskim, ode-skim naglaskom kakav je bila čula samo u starim filmovima. »Hvala vam što ste nam došli u posjet.« Nama? Kome to »nama«? Ĉovjek kratko pogleda vozača.

KIKA

»U redu, Artjome, vratite se u jedanaest.« Vidno razočaran, Artjom izađe teško se krećući, ostavivši kuhinjska vrata da se njišu za njim, ali njegov odlazak popravi Katinkino raspoloţenje. »A sad«, reče neuredni čovjek, »Sjednimo. Ja sam Paša Getman.« Znači, ovako, pomisli Katinka, izgleda pravi oligarh, milijarder koji bezbriţno prolazi hodnicima samog Kremlja... no, on ju je već vodio prema stolcu. »Hajde, mama«, obrati se vitkoj gospodi. »Donesi medenjake. Jesu li gotovi?« A potom Katinki: »Kakav čaj volite? Kakvo mlijeko? Hajde, idemo!« Ĉinilo se da Paša nije u stanju sjediti pa čak ni mirovati. Prštao je od iskričave energije. No, prije nego što je uspio nastaviti, neka telefonska spravica, koja očevidno nije bila spojena ni na kakve ţice, zazvoni pa se on javi na ruskom, a onda prijeđe na engleski. Kako se činilo, raspravljao je o cijenama nafte. Onda, pokrivši telefon širokom mekom šapom, reče: »Katinka, ovo je moja majka, Roza Getman.« Pa se vrati izdavanju naredaba preko telefona. Znači, ovi su ljudi njezini novi poslodavci, pomish Katinka. Paţljivije pogleda ţenu koja joj se primicala sa srebrnim pladnjem. Para se vijugavo uzdizala iz plavog porculanskog čajnika, kolačići i Apfelstrudel bili su sloţeni na tanjurima, a šalice za čaj draţesno su stajale na pri-padajućim tanjurićima. Spustivši pladanj pred nju, Roza Getman poče lijevati čaj. »Paši se uvijek nekamo ţuri«, reče Katinki osmjehujući se sinu. »Nema vremena za bacanje. Ţivot je kratak, a moji neprijatelji voljeli bi mi ga još i pokratiti. Kad ti je to jasno, sve ti je jasno«, objavi Paša koji je, čini se, bio sposoban simultano voditi nekoliko razgovora. Katinka nije znala što bi s ovim Odešanima koji su joj se činili tako oholi, tako sofisticirani, tako neruski (iz djedova je gunđanja doznala da su oligarsi većinom Ţidovi) da se uz njih osjećala kao nespretna provincijalka. No, baš kad ju je malodušnost opet počela hvatati, Roza joj pruţi tanjur. »Kušajte moje medenjake. Tako ste tanašni, morate se malo popuniti. A sad mi recite, mila, kako ste letjeli i kako vam se sviđa hotel?« »Oh, Boţe moj, krasan je«, odgovori Katinka. »Nikad prije nisam letjela avionom, a hotel je.pravi dvorac. Nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam vidjela onaj doručak i pahuljaste ručnike...« Zastade porumenjevši, jer se opet osjetila kao provincijalka, ali se Roza nagnu prema njoj i dotakne joj ruku. »Tako mi je drago«, reče istim odeskim naglaskom kao i Paša.

KIKA

Odjevena je s diskretnom otmjenošću, pomisli Katinka diveći se svilenom šalu oko Rozina vrata. Kosa joj sijedi, ali mora da je nekoć bila prava i nakovrčana je kao u filmskih zvijezda iz pedesetih. Bluza joj je od kremkaste svile, suknja od tvida i s naborima, a ne nosi nakit osim vjenčani prsten i broš u obliku leptira na kašmirskoj vesti. No, ništa se od toga nije Katinku dojmilo kao ţenino nekoć lijepo — ne, još uvijek lijepo hce, blijeda koţa i tople oči, oči najnevjerojatnije modre nijanse što ju je ikad vidjela. Paša je uto završio s razgovorom, no gotovo u istom času zazvoni veliki telefon na stolu. On pritisnu tipku koja je svijedila na tipkovnici i stade na ruskom govoriti o nekakvoj umjetničkoj aukciji. »Mama, ti samo počni, nemoj mene čekati«, reče ponovo prekrivši rukom mikrofon pa je Katinka sad mogla svu svoju radoznalost usredotočiti na ovu privlačnu stariju ţenu koja je očito imala sve, shvati najednom, osim sreće. Sto radim ovdje, ponovo se zapita zagrizavši u medenjak koji je bio tako sladak da se od toga stresla. »Tako mi je drago da ste došh«, reče Roza. »Traţili smo povjesničara istraţivača pa sam se konzultirala s akademikom Beljakovom.« »Vi ste stručnjak za 18. stoljeće?« reče oduševljeno Katinka izvlačeći notes iz naprtnjače. »Ma kakvi!« upade Paša s treskom spuštajući slušalicu. »Ja sam počeo tako što sam u Odesi prodavao karte za koncerte, a onda se to proširilo, najprije metali, pa auti, a sad nafta i nikal, tako da... ne, ništa ne znam o 18. stoljeću, a isto tako ni mama.« Katinka se osjeti poraţeno. »Paša ne budi tako bombastičan«, reče Roza. »Katinka, potreban nam je jako dobar povjesničar, a profesor je preporučio vas. Već ste radili istraţivanja? U arhivima?« »Da, u Drţavnom arhivu, o zakonodavnom povjerenstvu Katarine II iz 1775. prikaz o...« »Izvrsno«, reče Roza, »jer upravo i hoćemo da obavite jedno genealoško istraţivanje.« »Hoćemo da istraţite povijest naše obitelji«, dodade Paša nestrpljivo se naginjući nad njih i paleći čudovišnu cigaru. »U 18. stoljeću? Obiteljsko podrijetlo?« »Ne, mila«, reče Roza, »u 20. stoljeću.« Srh nelagode prođe Katinkinom kraljeţnicom. »Dobro ćemo vam platiti. Zvuči li vam u redu tisuću dolara mjesečno plus troškovi?« Katinka se uspravi na stolcu.

KIKA

»Ne, ne«, reče. »Nije potrebno.« Novac ju je zabrinuo: bilo je to »puno previše«, a to je značilo da tu nešto nije u redu. Sto će otac reći? Sto se Stjenice tiče, on ionako te oligarhe smatra antikristima. »Mislim da ne mogu obaviti taj posao. Poznajem samo 18. stoljeće.« Paša pogleda majku bučno ispuhujući kroz nos oblak dima. »Je 1' vi to meni govorite da odbijate ovaj posao?« »Paša«, reče Roza, »nemoj navaljivati na nju. Ima pravo postavljati pitanja.« Pa se okrenu prema Katinki: »Ovo vam je prvi posao?« Prvi posao, prvi odlazak u inozemstvo, prvi oligarh, prvi dvorac, sve prvo, kimajući pomisli Katinka. »Gledajte«, reče Paša, »radili ste s jednom vrstom arhiva pa što ne biste i s drugom? U čemu je razlika. Katarinini arhivi, Staljinovi arhivi.« Katinka se ukoči. Staljinova era! Još jedno zvono za uzbunu! U to se razdoblje ne valja petljati. »Nikad ne pitaj ljude što su im djedovi radili«, jednom joj je rekao otac. »Zašto? Zato što je jedan djed denuncirao drugog!« A ipak ju je sad akademik Beljakov, njezin poštovani mentor, bacio u ovu zmijsku jamu. Prešla je sav ovaj put, a sad mora odavde pobjeći — samo kako? Duboko udahnu. »Ne mogu to učiniti. Ne poznajem to razdoblje i ne ţelim se miješati u pitanja koja se tiču Partije i organa sigurnosti«, reče zaţarena lica. »Ne poznajem dovoljno dobro Moskvu i ne mogu prihvatiti ovu pretjeranu plaću. Namjerili ste se na krivu osobu. Osjećam se krivom zbog toga što ste mi platili avion i cijeli ovaj put i nikad neću zaboraviti hotel, ali obećajem da ću vam nadoknaditi trošak...« »Pa jasno!« tresnu Paša šalicu i tanjurić na stol, pri čemu se čaj proli, a on promrmlja nešto o »nazorima mladih sovjetskih provinci-jalki« i stisnu cigaru među zubima. Šokirana ovim ispadom, Katinka se već spremala ustati i oprostiti, kadli dvije telefonske linije i mobitel istovremeno zazvoniše u kreštavoj kakofoniji. »Paša, preuzmi te pozive u radnoj sobi«, ţustro reče Roza, »ili ću sve te telefone pobacati kroz prozor. I ta odurna cigara!« Kad joj je sin izašao, uze ona Katinkine ruke u svoje. »Oprostite na ovome. Sad moţemo razgovarati kako valja«, za-stade i ispitivački se zagleda u Katinku. »Molim vas, shvatite, ne radi se o taštini pa čak ni o radoznalosti. Ne radi se o Pašinom novcu. Radi se o meni.« »Ali, gospodin Getman je u pravu«, reče Katinka. »Ja to ne mogu. Ne znam ništa o 20. stoljeću.« »Poslušajte me malo pa ako nam i dalje ne budete htjeli pomoći, prihvatit ću to. Svejedno ţelim da lijepo provedete vrijeme u razgledavanju

KIKA

Londona prije nego vas avionom vratimo kući. Ali, ako biste nam mogli pomoći...« U njezinim se modrim očima načas pojavi sjenka. »Katinka, odrasla sam sa prazninom u srcu, s pustim mjestom upravo tu, kao nekakvo ledeno mjesto, i cijelog ţivota nisam bila u stanju o tome govoriti pa čak nikad nisam sebi dopuštala da o tome mislim. I znam da nisam sama u tome. Po cijeloj Rusiji ima ljudi kao ja, muškaraca i ţena moje dobi koji nikad nisu doznali tko su im roditelji. Izgledamo kao i svi drugi, sklapali smo brakove, rađah djecu, ostarjeli, ali ja nikad nisam mogla biti bezbriţna. Cijelo sam vrijeme nosila u sebi taj osjećaj gubitka i još ga uvijek nosim. Moţda sam zbog toga i odgojila Pašu da bude tako samopouzdan i ekstrovertan, zato što nisam htjela da kroz ţivot ide kao što sam išla ja.« Namršti se i tiho se nasmija samoj sebi, a i Katinki se taj zvuk učini silno umiljatim. »Nikad nisam o tome razgovarala s pokojnim muţem pa čak ni s Pašom, ali mi je Paša nedavno poţelio nešto darovati. Rekla sam mu da samo ţelim svoju obitelj, a on je meni rekao: >Mama, komunista više nema, KGB-a više nema, a ja ću platiti koliko god treba da ti pomognem. < I tako ste se vi našli ovdje.« »Jeste li vi... siroče?« zapita Katinka. Nije mogla zamisliti kako to izgleda. »Cak ni to ne znam«, odgovori Roza. »Gdje su mi roditelji? Tko su bih? Ne znam tko sam. Nikad to nisam znala. Gledajte na tu zadaću kako god ţelite — kao na izazov, povijesni projekt, posao kojim ćete preko praznika zaraditi nešto novaca ili tek kao na čin čiste ljubaznosti. Meni je ovo posljednja prilika. Molim vas, molim vas, recite da ćete mi pomoći otkriti što se dogodilo s mojom obitelji?« 5. Bilo je proljeće u odnedavno shizofreničnoj Moskvi, gradu usred najluđe krize identiteta u svojoj povijesti. Tmuran i obasjan neonom, pretvorio se u azijsko-amerikaniziranu metropolu punu BMW-a i lada, komunista i oligarha, aparatčika i kurvi. Ledene, od oluka zaprljane svijeće još su uvijek pucketajući visjele s ukrašene ruţičaste strehe na zgradi u Granovskoj ulici kad je Katinka pronašla zvono za četvrti stan na prvom stubištu. U toj malenoj, izdvojenoj ulici ledeni su se slapovi tako opasno njihali nad pločnikom da su kućepazitelji pojedina mjesta ogradili radi zaštite pješaka. U međuvremenu su se propupale trešnje kitile rascvalim cvijetom, rap glazba treštala je po ulici, a pred kućom su stajali parkirani mercedesi i range roveri. Katinka je polagano hodala duţ zida zgrade čitajući narančaste ploče na kojima su bila zabiljeţena imena glasovitih komunista što su nekad ovdje

KIKA

ţivjeli - maršala i komesara, Staljinovih slugu, imena iz iščezlih crnih vremena. I opet je poţeljela umaknuti. Ne moţe ona to napraviti, ne bi trebala ovo raditi — a ipak je bila ovdje. Bila su prošla tri dana, tri dana tijekom kojih su Katinka i Roza Getman pile čaj, šetale kroz ruţičnjake u Regents Parku i razgovarale o Rozinu djetinjstvu, adoptivnim roditeljima i maglovitim uspomenama na neki drugi ţivot. I Katinka je pristala. Usprkos svim svojim instinktima i očevim upozorenjima, bila je ovdje u Moskvi — radi Roze. Pribliţila se drvenim vratima s ostakljenim oknima i oštro pozvonila na starinsko mjedeno zvonce. Dugo je čekala i već je mislila odustati kad se začuo zvuk kašljucanja iz nečijeg postarijeg grla. »Da, izvolite?« javi se promukli glas. Katinka se nasmiješi superiornom načinu na koji su stari činovniki — birokrati — odgovarali na njezine pozive, kao da kaţu: »Podčini se, robe!« »Ovdje Katinka Vinska. Povjesničarka. Ranije sam vas zvala i rekli ste mi da dođem.« Duga stanka. Hrapavo disanje, a onda vrata škljocnuše. Katinka se kroz trošna drvena vrata probi u predvorje pa uz prljavo, ali nekoć veličanstveno stubište stigne do drugih vrata s ojačanim bravama. Baš se spremila pokucati, kadli se vrata otvoriše i ukaza se blještavo predsoblje obrubljeno čizmama i cipelama. »Zdravo?« reče Katinka. »Tko ste vi?« zapita crnomanjasta, sredovječna ţena duga nosa i u otrcanoj crnoj odjeći. Govorila je dobro, primijeti Katinka, kao da je završila najbolje škole. »Ja sam povjesničarka i dolazim u posjet maršalu.« »Očekuje vas«, reče ţena pa se, pokazavši prstom prema hodniku sa sjajnim parketom, povuče u kuhinju. »Ostavite cipele u predsoblju!« reče nečiji starački glas. »Dođite ovamo! Gdje ste?« Katinka izuje cipele, natakne neke poţutjele spuţvaste papuče i kroz nadsvođeni prolaz krene za glasom. Znači, ovako su ţivjeli šefovi? Nikad dotad nije bila vidjela ovakav stan. Stropovi su bili visoki, lusteri blistavi, lamperija od svijede karelijske borovine, baš kao i secesijski namještaj iz tridesetih godina. Hodnik u obliku slova L vodio je u mnoge prostorije, no ona skrene u primaću sobu. Bezobzirni je proljetni sjaj prodirao kroz sva četiri prozora, no onda joj se pogled razbistri i ona ugleda, iza klavira s gusto poslaganim obiteljskim fotografijama, tri i pol metra visoku Lenjinovu sliku na Finskom

KIKA

kolodvoru na jednom zidu, a na drugom originalni Ge-rasimovljev portret pristalog maršala oštra lica i u svečanoj odori, sa zlatnim epoletama i prsima načičkanim ordenjem kao boţično drvce. Njoj zdesna stajao je stol s hrpama sovjetskih i stranih časopisa, najnoviji model mobitela punio se na prozorskoj dasci, a iz malih crnih zvučnika visoko smještenih na drţačima u sva četiri kuta čula se sa Sonyjeva CD plejera Mozartova Sinfonia Concertante. Katinka je bila zadivljena. Istina je što kaţu — sovjetski su rukovodioci zbilja ţivjeli kao kneţevi. U dubokom koţnom naslonjaču, leđima okrenut svjedosti, sjedio je dostojanstveni primjerak nekadašnjeg Homo sovieticusa. »Zdravo, djevojko, uđite!« Katinka je očekivala masnu sovjetsku začešljanu frizuru, voštano bljedilo (takozvanu »kremaljsku preplanulost«) i trbušinu kao u mnogo starijeg muškarca, no ovaj antikni uzorak, što je uspravno sjedio u plavom sovjetskom odijelu, samo sa zvijezdom Ordena crvene zastave za hrabrost u Velikom rodoljubnom ratu na suvratku, bio je vitak i kao isklesan. Kosa mu je bila nalik na čelik, bodljikava i gusta, a orlovski nos kao u perzijskog šaha. Prepoznavala je u njemu smanjenu verziju maršala s portreta. Original ustade, nakloni se i ponudi joj da sjedne na stolac od karelijske borovine njemu sučelice, a onda opet sjedne. »Sjednite, molim. Tako. A sad, djevojko...« »Ekaterina«, reče ona sjedajući na ponuđeno mjesto. »Katinka... ako smijem... što mogu učiniti za tebe?« Rukama što su se pomalo tresle, Katinka izvadi biljeţnicu i kemijsku olovku. »Herkule Aleksandroviču...« Okrenu previše stranica odjednom, ispusti olovku, podiţe je, zaboravi gdje je stala, sve vrijeme silno svjesna kako je njegove oči, nevjerojatno modre boje, poput različka, oštro motre. Nikad dotad nije bila srela tako vaţnog čovjeka. Maršal je poznavao svakog sovjetskog rukovodioca, od Lenjina do Andropova. Provincijska skromnost liječničke kćeri iz Beznadeţne, poriv da radi vlastita samoodrţanja izbjegava duţnosnike, Moskovljane, a posebno pripadnike tajne policije te opasnosti koju vlast sama u sebi nosi, urođena svakom sovjetskom građaninu — sve se to borilo u njoj. Prisjeti se priče koju joj je Roza Getman ispričala u Londonu i baš se spremala zapitati maršala o tome, kadli on njoj postavi pitanje: »Sto mislite koliko mi je godina?«

KIKA

»Znam koliko vam je godina«, odvrati ona odlučivši se pretvarati samopouzdanijom no što se osjećala. »Stari ste koliko i naše stoljeće.« »Praviljno! Točno!« nasmija se maršal. »Nije loše za devedeset četiri godine, ha?« Katinka primijeti njegov još uvijek jak gruzijski naglasak, unatoč desedjećima provedenim u Moskvi. »Znate da još uvijek mogu plesati? Mariko!« Sredovječna se ţena pojavi na vratima noseći pladanj s čajem. »Ovo je moja kćerka Mariko. Brine se za mene.« Katinka pomisli kako stari maršal ima u sebi daleko više ţivota od svoje kćeri. »Stavi mi lezginku, mila!« Mariko odloţi pladanj na stol kraj prozora, a onda promijeni CD u kutu. »Nemoj pretjerati, oče«, reče. »Već ionako teško dišeš. Bez pušenja! I nemoj se opeci, čaj je vruć.« Kratko pogleda Katinku, a onda teškim korakom izađe iz sobe. Kad se začu legzinka i njezine divlje ţice i frulice, maršal Satinov ustade, nakloni se pa okretno zauze pozu kakvkaskog plesača — ruke spusti na bokove, jednu nogu okrenu ustranu, a drugom stade na prste. Katinka u sebi prizna, kako se on vjerojatno i nadao da hoće, da je još uvijek dotjeran i otmjen. Maršal načini nekoliko plesnih koraka, a onda opet sjedne pa joj se osmjehnu. »E, pa... Katinka... Vinska... jesam li dobro upamtio ime? Ti si povjesničarka?« »Pišem doktorat o zakonodavstvu pod Katarinom II za akademika Beljakova.« »Ljupka znanstvenica, ha? Cvijetak iz provincije!« Katinka po-rumenje, zadovoljna što je tog dana bila odjenula bolju suknju, primjerak visoke sovjetske mode s trokutasto našivenim šljokicama i visokim prorezom. »Nego, ja sam uzorak sovjetske povijesti. Trebalo bi me staviti u muzej. Pitaj me što god te zanima dok malo dođem do daha.« »Radim na specifičnom projektu«, poče ona. »Znači li vam išta prezime Getman?« Modre se oči najednom usredotočiše na nju, no izraz im ostade neutralan. »Onaj bogati bankar... kako se to danas zove? Oligarh.« »Da, Paša Getman. Angaţirao me za istraţivanje o njegovoj obitelji.« »Obiteljsko rodoslovlje za skorojeviće? Siguran sam da su knez Dolgoruki ili Jusupov jednako postupali u carsko doba. Getman nije neuobičajeno ime, ţidovsko, dakako. Iz Odese, pretpostavljam, ali izvorno iz austrijske Galicije, moţda iz Lvova, inteligencija...« »U pravu ste. Iz Odese su, ali poznajete li vi osobno obitelj Getman?« Nastupi oštar, leden muk.

KIKA

»Pamćenje mi više nije kakvo je nekad bilo... ali ne, mislim da ne«, naposljetku reče Satinov. Katinka nešto pribiljeţi u biljeţnicu. »Ovaj projekt o obiteljskoj povijesti potaknula je majka Paše Getmana.« »Njegovim novcem.« »Jasno.« »Pa, ako imate novaca, mogli biste nešto i otkriti. Ali, meni to ime ništa ne znači. Koga pokušava pronaći?« »Sebe«, reče Katinka pomno ga promatrajući. »Djevojačko prezime bilo joj je Liberhart. Govori li vam to nešto, maršale?« Satinovu licem prijeđe sjenka. »Jednostavno ne mogu to ime nikamo smjestiti... U ţivotu sam sreo toliko ljudi, razumijete, ali imena...« Uzdahnu i promeškolji se u naslonjaču. »Ispričajte mi malo više o tome.« Katinka duboko udahnu. »Majka Paše Getmana zove se Roza. Sve što zna o svojem porijeklu jest ovo: krajem tridesetih godina usvojili su je jedan profesor muzikologije na Odeskom konzervatoriju i njegova ţena, isto tako nastavnica. Zvali su se Liberhart, Enoh i Perla Liberhart. Sami nisu mogli imati djece pa su usvojili tu petogodišnju djevojčicu. Bila je svjedokosa pa je dobila nadimak Silberkind — srebrno dijete.« »A prije toga?« upita Satinov. »Roza se sjeća samo pojedinih fragmenata iz ţivota prije usvoje-nja«, reče Katinka sjećajući se nedavnih razgovora na krepkom proljetnom londonskom zraku. Smijeha neke lijepe ţene u kremkastom kostimu i bluzi sa zgodnim bijelim ovratnikom, pristalih muškaraca u staljinkama, igara s drugom djecom, niza putovanja i ţeljezničkih stanica, a na kraju i usvojenja...« »Uobičajena priča u onim danima«, prekinu je Satinov. »Djeca su se često gubila i ponovo udomljavala. U izgradnji novog svijeta bilo je mnogo pogrešaka i tragedija. Nego, moţda je ona izmislila cijelu priču? I to se često događa, pogotovo sad kad novine opet iskapaju sav taj jad i tiskaju takve laţi.« Modre su je oči izazivale. Neizravno i cinično. »Pa, posao mi je da joj vjerujem, ali... zbilja joj vjerujem. Liber-hartovi su je odvraćali od kopanja po prošlosti, jer su je bili zavoljeli kao da im je rođeno dijete. Nisu htjeli izgubiti Rozu i bojali su se da na sebe ne privuku paţnju. Usvojenje je uređeno pod pokroviteljstvom vrlo visokog duţnosnika, a u te je dane sve bilo tajna.« »Ali, nakon Staljinove smrti sigurno je...«

KIKA

»Da«, reče Katinka, »nakon Staljinove smrti Roza je navalila na Liberhartove da postave sluţbeni upit. Rekli su joj da joj je oboje roditelja poginulo za vrijeme Velikog rodoljubnog rata, što se uklapa zato što i njezino usvojenje pada otprilike u to vrijeme.« Satinov raširi ruke: »I ona to prihvaća?« »Prihvaćala je desedjećima. Voljela je adoptivne roditelje. Enoh je umro 1979. godine, ali je Perla sve donedavno bila ţiva. Prije nego što je umrla, komunizam je pao. Tek je onda Perla priznala Rozi da joj je lagala. Liberhartovi uopće nisu bili poslali sluţbeni upit, jer nikad nisu ni znali ime njezinih pravih roditelja.« »Reci mi, Katinka, jesu li ti Liberhartovi bili... ljudi na svom mjestu, dobri roditelji?« zapita Satinov nagnuvši se prema njoj. Katinka iznenada nasluti vrdoţenje dubljih, opasnijih voda. Nostalgično pomisli na svoj studij: na Katarinu Veliku u Drţavnom arhivu, na plemenitija, zlatnija vremena. No, bila je povjesničarka, a kojeg povjesničara ne bi fascinirao susret s relikvijom kao što je Satinov, s istinskim dahom nedavne prošlosti, i to prošlosti obavijene tajnom? »Roza kaţe da su njih dvoje bili intelektualni zanesenjaci, nesposobni za odgajanje djece. Profesor Liberhart nije znao ni skuhati jaje, a kamoli voziti auto — Roza kaţe da je jednom otišao na posao obuvši cipele na pogrešnu nogu. Perla je bila predebela blauštrumfko)a. nije znala kuhati, krpati ni pospremati krevete, a nikad nije upotrebljavala šminku ili napravila frizuru — premda joj ni jedno ni drugo ne bi bilo loše došlo! Ţivot je posvetila prevođenju Shakespeareovih soneta na ruski. Tako je Roza odrasla kao nekakva mala odrasla osoba koja se brine za ekscentrične roditelje. Sjeća se uţasa koji su se dogodili u tom ratu: opsade Odese, pokolja odeskih Ţidova što su ga izvršili nacisti i Rumunji, holokausta. No u svemu su je tome Enoh i Perla voljeli ljubavlju kakvu osjećaju roditelji blagoslovljeni djetetom kojem se više nisu nadali.« Satinov umiješa malo dţema od šljiva u čaj i obliza ţličicu. Onda, provjerivši da nikoga nema na vratima, izvuče iz dţepa kutiju Luxa i zapali cigaretu srebrnim upaljačem, drţeći je razmedjivo poput kakva mladića. »Ne bih smio pušiti, ah... nosi se od mene, Sotono...« Sklopivši oči, duboko uvuče dim. »Onda, zašto si zapravo došla k meni?« »Kad je Rozu, kao vrlo mladu djevojku, trebalo operirati, roditelji su se zabrinuli za njezino zdravlje i nazvali nekoga u Moskvi, a taj netko je sve sredio.«

KIKA

»Nekakav ujak ili stric?« »Jednom prilikom u Odesi se odrţavala velika partijska konferencija. Roza misli da je to bilo negdje pedesetih godina. U grad je došlo puno rukovodilaca. Jednog poslijepodneva vidjela je pred školom crnu ZiL-ovu limuzinu i u njoj nekog muškarca u odori, nekog visokog rukovodioca. Imala je osjećaj, ne, više od toga, bila je sigurna da čeka na nju. Promatrao ju je cijeli tjedan i svakog jutra. Ne znam tko je bio taj čovjek, maršale Satinov«, pogleda ga Katinka izravno, a maršal se lagano promeškolji u naslonjaču. »Roza je Liberhartovima oprostila što su joj lagali, ali je preklinjala majku da joj kaţe bar neko ime. Prije smrti, Perla je priznala Rozi da ste Moskovljanin kojeg su zvali bili vi. Vi ste joj pomogli da ode na liječenje. Moţda ste bili i muškarac u limuzini?« Satinov povuče još jedan dim iz cigarete. Katinka je jasno vidjela da je pomno sluša. »Priče, puste priče«, reče. Katinka osjeti nagao nalet nestrpljivosti. Nagne se naprijed na neudobnom stolcu. »Roza i ja ţelimo znati zašto ste joj pomogli, maršale. Roza je uvjerena da vi znate tko su joj bili roditelji.« Satinov se namršti i odmahnu glavom. »Shvaćaš li ti, djevojčice, koliko me takozvanih >povjesničara< naziva, a sve samo zato da bi mi postavljali bezobrazna pitanja? Zato što sam star, očekuju da ću potkopavati najveća postignuća 20. stoljeća — stvaranje socijalizma, pobjedu u Velikom rodoljubnom ratu, vlastito ţivotno djelo.« Ustade. »Hvala ti što si došla, Katinka. Prije nego što odeš, htio bih ti darovati svoju autobiografiju.« Pruţi joj knjigu sa svojom slikom u svečanoj odori na koricama. Knjiga je nosila naslov U sluţbi slavne Oktobarske revolucije, Velikog rodoljubnog rata i izgradnje socijalističke domovine: sjećanja, bilješke i govori maršala Herkula Satinova. Seksi naslov, pomisli Katinka, kladim se da su mu govori za umrijet od smijeha. Shvati da je otpušta, a bila je sigurna da joj nešto skriva. »Hoćete h mi se potpisati na knjigu?« zapita pomalo bez daha, čvrsto odlučivši da se ne da smesti. »Sa zadovoljstvom.« Ona se primakne njegovu naslonjaču. Jasno je vidjela da uţiva u pogledu na nju pa se stoga nagne bliţe k njemu, usput zabacujući kosu. Šaljivo je potapšavši po ruci, Satinov napisa: Lijepoj tragačici za istinom. Herkul.

KIKA

»Ovo je objavljeno na nekoliko jezika — poljskom i češkom«, ponosno reče pruţajući joj knjigu. »Ĉak i na mongolskom.« »Hvala vam, maršale. Vi ste prvi glasoviti ratni junak kojeg sam upoznala i znam da biste mi pomogli, samo da moţete. Je li moguće da je Rozina obitelj poginula za vrijeme rata? Ili su stradah u velikoj čistki? Ako jesu, zapis o tome trebao bi postojati u KGB-ovim arhivima. Obitelj moţe podnijeti zahtjev za uvid u svoj dosje, ali kako bi se bez imena moglo išta zatraţiti? Biste li nam mogli pomoći u podnošenju zahtjeva?« On joj se osmjehnu, posve odvaţno gledajući u nju. »Uvijek sam volio ţene«, reče tiho, »pa makar već bio star i oronuo.« »Mora da ste s mnogo njih plesali i drţali ih u zagrljaju«, reče Katinka. Muk. »Nego, još uvijek mi preostaje poneki kontakt«, naposljetku reče Satinov, »iako je većina mojih prijatelja otišla Lenjinu na istinu.« »Kamo?« »U Politbiro na nebu. Nisi komunistkinja, pretpostavljam?« »Ne, ali moji djed i baka istinski vjeruju u komunizam.« »Ja sam postao marksist sa šesnaest godina i nikad nisam od toga odstupio.« Ništa joj ne kani reći, shvati Katinka, najednom osjetivši poti-štenost. U ovom sastanku s jedinom vezom između Getmanovih i njihove prošlosti, već je iznevjerila Rozu. Mora da joj se hce snuţdilo jer Satinov uhvati njezinu desnu ruku između obje svoje i stisnu je. »Katinka, prošlost u našoj zemlji, to je tamna ćelija. Ne smiješ nikad traţiti stare ljude, nego se koncentriraj na mlade. Tragaj za mladima! Mladi zasluţuju tvoju paţnju. Razumiješ Katarinin dvor, ali ne znaš ništa o meni ili mom radu. Morat ćeš sama uroniti u doba izgradnje socijalizma ako išta ţeliš pronaći. Razgovaraj s istraţivačima koji prekapaju po arhivima. Istraţuj dublje, tragaj za karikama u lancu. Bio je to svijet pod vodom, ali nije u njemu sve bilo potopljeno. Postojala su prijateljstva čak i onda, u najteţim vremenima, pa ako nađeš neko ime, nit koja vodi do prošlosti, onda se vrati da porazgovaramo.« Katinka je slutila kako on ne ţeli da ona doista odustane, stoga skupi svu snagu za konačni pokušaj. »Maršale, smijem li vam postaviti nezgodno pitanje koje bi meni moglo prištedjeti mnogo posla — pa ću se moći vratiti Katarini II.« »Morat ćeš upornije raditi ako hoćeš napredovati u tom projektu«, ţustro reče Satinov vodeći je prema vratima, »ili ništa nećeš pronaći. Kako glasi to pitanje?« Katinki je srce tako glasno tuklo u ušima da shvati kako gotovo viče.

KIKA

»Jeste li vi Rozin pravi otac?« 6. Katinka je uţivala u prigušenoj tajanstvenosti kakva je vladala u knjiţnicama. Neki su njezini prijatelji mislili da su knjiţnice dosadne s onim svojim pljesnivim vonjem i strogom tišinom koju tu i tamo prekine samo nečiji kašalj, nedopušteno došaptavanje i listanje stranica. Za nju su, međutim, knjiţnice bile kao hoteli: skrivena sela nastanjena strancima u prolazu, pristiglih iz tisuću različitih svjetova da se ovdje nađu tek na nekoliko sati. Budući da nije znala odakle da krene s istraţivanjem, počela je ondje gdje svi počinju — čitaonici Lenjinove knjiţnice na Vozdviţenki. Tu je već i prije radila pa je imala iskaznicu, no ovaj put primijeti da je pročelje staljinističko-goričke zgrade prekriveno brončanim likovima sovjetskih junaka — pisaca i znanstvenika. Dok je prolazila između redova polica s knjigama, zaobilazeći neuredne stolove s grupom koja se sastojala od studenata koji su se protezali i zijevali te opsesivnih starih ljudi sive puti, razne se oči naglo i prikriveno podigoše prema njoj. Ponovo osjeti uzbuđenje zbog budućeg otkrića i sjeti se nevjerojatnih Rozinih očiju i njezine usrdne molbe za pomoć. Katinka se bila zaputila u potragu iako pojma nije imala kamo ide. Sjede za prazan stol ispod visokih prozora i pokuša razmisliti ? Otkuda da krene? Inače je u knjiţnici paţnju obraćala na studente, no sad se zagleda u stare ljude koji su se, u smeđim odijelima i s kravatom, probijali kroz dokumente, nečidjivim rukopisom črčkali bilješke po poţutjelim notesima: zašto toliko ţude za podacima kad im je ţivot ionako pri kraju? Ima li itko od njih odgovor za nju? Da ima pristupa njihovim uspomenama o boljševičkim tajnama, uspomenama što će uskoro iščeznuti, netko bi od njih sigurno mogao pruţiti rješenje za njezinu potragu. Što ti ljudi znaju? Što su vidjeli? Dok je tako promatrala jednog starca kako jezikom vlazi prst, ţmirkajući podiţe oči i okreće stranice, u sjećanje joj se vrati jedna Satinovlje-va rečenica: »Bio je to svijet pod vodom, ali nije u njemu sve bilo potopljeno.« Sve je u to doba bilo tajno osim... osim čega? Osim novina, dakako. Pode, a onda gotovo potrči do glavnog pulta, gdje je knjiţničar uputi na novine iz tridesetih godina uvezane u velike zelene sveske. Znala je da je Satinovljev uspon počeo 1939. godine, nakon ulaska u Centralni komitet. Negdje u tim starim novinama, negdje bi, reče sama sebi, mogao biti odgovor koji maršala povezuje s Rozinom obitelji. Te su poţutjele novine bile drugi svijet, pisane neprirodnim boljševičkim jezikom koji kod nje

KIKA

izazva osmijeh svojim apsurdnostima, novostima o pojedinim petoljetkama, o postignućima u kolhozima, traktorskim stanicama i ţeljezničkim talionicama u Magnitogorsku, o pilotima herojima, drugovima proleterima i rudarima stahanovcima. Vani je svje-dost od danjeg plavetnila prelazila u prašnjavi sumrak, a Katinka je još uvijek sjedila čitajući Izvestiju i Pravdu, počinjući shvaćati da Satinov i Roza potječu s nekog drugog planeta, vremenski ne toliko udaljenog, ali jednako tuđeg njezinu ţivotu kao što su to Mars ili Jupiter. Dvaput je naišla na članke u kojima se spominjao »drug Satinov« u vezi s govorom o abhazijskoj proizvodnji čaja, povratkom u Moskvu po Stalji-novu nalogu, s promaknućem u sklopu drţavnog aparata — no nigdje ni slova o njegovu osobnom ţivotu, o prijateljstvima ili vezama. Nekoliko je puta obišla kolosalnu knjiţnicu, tek toliko da ostane budna i da potakne cirkulaciju, nekoliko je puta pala u iskušenje da prestane i baci se na čitanje zapadnih časopisa ili satiričkog Ogonjoka, pa ipak bi se svaki put vratila novinama i njihovim pričama iz prošlosti. Već je htjela odustati kad se broj Pravde iz oţujka 1939. otvorio na petoj stranici: ondje je našla fotografiju koja je prikazivala mladog Satinova, u staljinki i čizmama, kose ošišane na četku i začešljane unatrag, kraj kršnog čovjeka bačvasta prsnog koša i u NKVD-ovoj uniformi. Ispod fotografije bio je sloţen članak o prvoj Plenarnoj sjednici Centralnog komiteta odrţanoj nakon Osamnaestog kongresa. Drug Staljin pohvalio je novu generaciju kadrova predloţenih za članove Centralnog komiteta, iznoseći razmišljanje o tome kako su »neki drugovi sazreli u školi same Partije, kao svjeţ čelik prekaljen u revoluciji...« Nakon toga, u neformalnom obraćanju delegatima, drug Staljin podsjetio se s očinskom naklonošću kako je drugove H. A. Satinova i I. N. Palicina prvi put sreo zajedno, kao mlade partijske radnike, u Petrogradu 1917. »Bili su mladi, bili su drugovi po oruţju, bili su odani boljševici. Od Partije su dobili mnoge i teške zadatke«, rekao je drug Staljin, »ali su sad ta braća po oruţju opet udruţena na vrhu velike radničke drţave...« Dvaput pročita tekst, zabiljeţi pojedinosti i novo ime: I. N. Pa-licin. Ogleda se po čitaonici: bila je praznija nego prije. Polovica je stolnih svjetala bila pogašena. Mladi su već svi bili otišli, ostali su samo starci, stari ljudi s toliko malo vremena pred sobom, nalik na Rozu i njezin uţasni osjećaj gubitka. Je li ovo ime koje je traţila? »Postojala su prijateljstva čak i onda...«

KIKA

Katinka naglo sklopi svezak uz prigušen tresak zbog kojeg jedan od starijih korisnika poskoči i trţe se, kao da se budi iza sna. Bilo je vrijeme za polazak. Trebala se s nekim sastati. 7. Motorist u koţnim hlačama i blijedo smeđoj pilotskoj jakni, s rogatom kacigom u vikinškom stilu, proklizavajući se zaustavi pred noćnim klubom Crni pas. Klub se nalazio na obali Moskve, na nekoliko metara od Britanskog veleposlanstva, upravo preko puta Kre-mlja. Pokoji je komad leda još uvijek plutao niz rijeku Moskvu, a crna je zemlja bila obrubljena snijegom nalik na čipkasti volan, ali je u zraku, proljetna primjesa, lebdio vonj vlaţne zemlje. Već se bio počeo spuštati mrak, ali je noć bila topla i zrnata. Katinka je čula kako u klubu neki hevi metal sastav izvodi pjesmu Winds of Change grupe Scorpions. Pitala se nije li došla na pogrešno mjesto: nije bila Moskovljanka, a gradsko središte jedva da je i poznavala. Ĉinilo joj se ovo neobičnim mjestom za sastanak dvoje povjesničara. Onda bajker sjaši s motora i krenu prema njoj, skidajući kacigu s rogovima i pruţajući koţnu šapu. »Vi ste Katinka? Ja sam Maksi Subin.« »Oh, bog...« Katinka osjeti kako joj rumenilo oblijeva lice i od toga se osjeti još neugodnije: bio je toliko mlađi od onoga što je očekivala. Tamna mu je kosa bila duga, čupava griva, oči boje karamela i krupne, a lagana brada izgledala kao daju je pustio preko vikenda, i to prije slučajno nego namjerno. Kad je vidjela da na sebi ima uske koţne hlače ukrašene srebrnim patentnim zatvaračima, potrudila se da se ne nasmiješi. »Baš ne izgledate kao znanstveni istraţivač.« Maksi se osmjehnu: »A ni vi kao akademska građanka. Jeste li za piće?« Vratar, panker sa svom silom pirsinga u usnicama i nosu, mahnu im da uđu u klub. Na katu se nalazio prostor za sjedenje, zrak je bio pun dima, a upotrijebljene staklene čaše, čašice od sriropora i sendviči u raspadnom stanju prekrivali su svaku površinu. Dolje je sastav svirao tako da im je pod pod nogama podrhtavao od svirke, ali su bar mogli razgovarati. Maksi se smjesti na jednoj sofi, pozva konobaricu koja je, u plastičnim čizmama, čarapama i koţnim kratkim hlačicama, nalikovala na ulično siroče, pa naruči dva hladna piva Očakovo. »Novi ste u Moskvi?« »Studirala sam ovdje i ovdje istraţujem, ali...« »Da pokušam pogoditi prema vašem naglasku: vi ste negdje sa sjevernog Kavkaza? Mineraljnije vodi ili Vladikavkaz?«

KIKA

»Otprilike«, reče Katinka kojoj se od ledenog piva vraćalo sa-mopouzdanje, potpuno nesvjesna da joj je na nosu ostalo malo pjene i da joj se po odjeći vidi kako dolazi izdaleka. »Vi ste Moskovljanin?« »Porijeklom iz Pitera.« »Piter je prozor u Europu. Kako romantično!« »Zbilja tako mislite?« reče Maksi. »Ja sam od onih koji još uvijek u to vjeruju. Zapravo, Piter je sada prava zabit, otmjena i poetska zabit, grad praznih dvoraca. Ali, u njemu postoji tradicija slobode pa je moţda to imalo neku ulogu u mojem radu u Zakladi za naknadu stradalnicima.« Skinu sa sebe koţnu jaknu. »Kako ste me pronašli? I kakvim se to projektom bavite?« »Pročitala sam vaš članak o NKVD-u za vrijeme čistke u Vopro-si Istorii, jasno, čula sam i o istraţivanjima Zaklade u vezi sa ţrtvama čistke pa sam vas jednostavno nazvala. Lijepo od vas što ste tako brzo našli vremena za mene.« Maksi kao da se malo smeo pa Katinki pade na pamet kako je tako brzo našao vremena za nju samo zato što je djevojka, ali onda odbaci pripisivanje tako niskih motiva ovom kriţaru u potrazi za istinom. »Za doktorat razrađujem temu o Katarini Velikoj...« Maksi se nagne k njoj, smeđe mu se oči upregne u njezine. »A zašto draţesni, plemeniti, romantični dvor te velike carice napuštate radi Staljina i njegovih prljavih psihopatskih ubojica?« zapita. »Ne znam«, prizna ona. »Uopće nisam htjela ovaj posao. Najprije sam ga i odbila.« »Ali ste ga svejedno prihvatili?« »Događa li vam se ikad da sretnete neku osobu tako lijepu i in-trigantnu da joj ne moţete odoljeti?« Maksi nagne glavu ustranu i sugestivno je pogleda. »Samo vrlo povremeno«, reče. »Hoću reći, u svojim istraţivanjima«, hladno reče ona odmaknuvši se od njega. Maksiju se lice snuţdi. »Da, u poslu često susrećem ljude kojima su zločini iz prošlosti nanijeli toliko štete da poţelim učiniti sve što mogu i pomoći im da ozdrave — to mi je ţivotni poziv.« Sad se doimao mladim i ozbiljnim pa joj se više sviđao. »I ja sam srela upravo takvu osobu. Zove se Roza Getman i prošlost ju je tako pozlijedila da sam joj morala pomoći...« Maksi je pomno slušao Katinkinu priču o putovanju u London, o oligarhu i njegovu dvorcu, o šetnjama po Regent s Parku i o tome kako je

KIKA

telefonirala Rozinoj jedinoj vezi s prošlošću, starom komunističkom moćniku, kako je otišla do njega radi istrage koju je počela smatrati svojom... »Zvuči kao milijun drugih priča, tisuće slučajeva na kojima upravo sad radim«, reče Maksi naposljetku. »U pojedinostima vam neću moći pomoći — rastrgan sam poslom — ali vam mogu dati grube odrednice. Gle, hajde me nazovite drugi tjedan pa ću vas spojiti sa suradnikom koji će vam moţda biti više od koristi.« Otpi malo piva i Katinka shvati da im se razgovor primiče kraju. Odbila je flertovati s njim, a njezin je slučaj poput tolikih drugih pa on nema pravog razloga da joj pomogne. Sto se prije vrati u 18. stoljeće, to bolje za nju. »Usput, tko je bio taj stari komunist?« zapita Maksi ustajući. »Oh, neki Satinov«, reče Katinka pitajući se kako reći Rozi da joj nitko ne moţe pomoći. Maksi naglo opet sjede. »Herkul Satinov?« »Da.« »I primio vas je?« Ona kimnu. Maksi zapali cigaretu, ponudi Katinku i pripali joj. »On nikad nikog ne prima, Katinka«, reče govoreći brzo i s uzbuđenjem na licu. »Petnaest godina pokušavam se sastati sa Satino-vom, a nijedan od mojih kolega u Zakladi, nijedan liberalni povjesničar nije se nikad uspio s njim vidjeti. Svi su drugi stari dinosauri pomrli, a Satinov je ostao kao posljednji od njih, kao čuvar tajni, preţivjeli velikan 20. stoljeća. On zna gdje su tajne zakopane. Ako vas je primio, učinio je to zato što ga zanimate. A to znači da vam moţe pomoći.« Katinka ga osinu pogledom. Maksi raširi ruke. »Ako podijelite sa mnom rezultate svojeg istraţivanja, pomoći ću vam koliko god mogu. Nemojte me tako gledati, Katinka — vjerujte mi, bit ću vam zbilja potreban kad budete traţili put kroz taj iščezli svijet. Otkrit ćete da je lakše dešifrirati staroegipatske hijeroglife nego se snaći u labirintu Staljinovog Kremlja. Sto kaţete? Jel vaţi?« Katinka opet pomisli na Rozu i uzdahnu. »Da«, reče, »ali nemojte zaboraviti, ja sam ozbiljna povjesničarka, a ne cura za bacanje folova.« On se nasmija i naruči još dva Očakova. Podigoše boce. »Za neobično partnerstvo.« Ispiše i kucnuše se bocama.

KIKA

»A sad«, reče Maksi, »pričajte mi o sastanku s drugom Satino-vom. Hoću čuti sve. Nijedna sitnica nije presitna. Sve je vaţno, čak i čarape koje je nosio.« Maksi ju je pomno ispitivao, ozbiljno slušao i poticao daljnja pitanja. Iako su se nalazili u zadimljenom, ponešto prljavom baru, toliko su napeto raspravljali da su jednako tako mogli sjediti i u tihom svetištu samih arhiva. »On bez sumnje zna nešto o obitelji za kojom tragate. I to nešto vaţno«, reče Maksi. »Ne razumijem zašto mi onda to jednostavno ne kaţe«, reče ona. »Onda bih se mogla vratiti svojem doktoratu.« »Ne, ti ljudi imaju drukčiji stil«, objasni Maksi. »Ne smijete o boljševicima razmišljati kao o modernim političarima. To su bili religiozni fanatici. Marksizam im je bio fanatičan, ţar napola islamski, a sami su sebe shvaćali kao pripadnike tajnog vojno-crkvenog reda poput srednjovjekovnih kriţara ili vitezova templara. Bili su bezobzirni, amo-ralni i paranoični. Vjerovali su kako milijuni moraju umrijeti da bi se izgradio njihov savršeni svijet. Obitelj, ljubav i prijateljstvo nisu ništa značili u usporedbi sa Svetim gralom. Ljudi su na Staljinovom dvoru umirali zbog trača. Za čovjeka kao što je Satinov tajnost je bila sve.« »Ali Staljin je umro prije četrdeset godina, a komunizma više nema već tri godine«, prigovori Katinka. »Sto Satinova sprečava da nam sad ispriča te tajne?« »Morate razumjeti da su šutnja i tajnost bile duboko usađene ljudima kao što je Satinov. Dok je Staljin bio ţiv, njegovi su aparatčiki šutjeli djelomično zato što su vjerovali u ono što rade, djelomično zato što su bili rođeni konspirativci — konspirativnost im je bila prirodno stanište, a djelomično zbog straha. I to straha koji nikad ne prolazi: zauvijek se zavlači u kosti. Nakon Staljinove smrti, šutjeli su jer su htjeli zaštititi komunističku ideju, Sovjetski Savez, Sveti gral. Za nekoga kao što je Satinov tajnost nije bila samo navika, bila je to bit revolucionarnog kodeksa.« Oboje su šutjeli razmišljajući o ovome. »Nego, jeste li našli nešto s čim se moţete vratiti k njemu?« naposljetku zapita Maksi. Katinka sleţe ramenima i otpuhnu dim iz cigarete. »Nadala sam se da ćete moţda vi imati neku ideju. Probijala sam se kroz godišta raznih novina, ali nisam našla nikakvu osobnu vezu — osim ovoga«, pruţi mu ona fotokopiju članka koji je bila našla u Lenjinovoj knjiţnici. »Ne čini mi se da će nam to puno pomoći...«

KIKA

Maksi uze članak i paţljivo ga prouči, a onda zviznu. »Vanja Palicin. Znam točno tko je to. Radio je u tajnoj policiji i bio je veteran stare škole, a nestao je brzo nakon što je ova fotografija snimljena. U tridesetim godinama bio je vaţna osoba, ali se ne pojavljuje ni u memoarima ni u povijesnim knjigama. Nikad ništa nije objavljeno o njegovom uhićenju i uopće ne znamo što se s njim dogodilo.« »Ali kako to nama pomaţe?« »Pa, ja nikad nisam znao da su Satinov i Palicin bili prijatelji, a morali su biti jako prisni prijatelji, dobro poznati po tom prijateljstvu, kad se Staljin na takvo nešto osvrće u > neformalnom obraćanju delegatima<.« Moţda je to slijepa ulica, ali našli ste moguću vezu sa Satinovljevom prošlošću. Zar vam nije baš to rekao da napravite?« Drhtavo uzbuđenje zbog povijesnog otkrića, zbog nekadašnjih ljudi ponovo'pronađenih i uskrsnulih planu u Katinki. Zaglušna glazba, brbljanje stalnih posjetilaca kluba, sve se to činilo dalekim i beznačajnim. Mogla je misliti samo na Rozu i Rozinu neuhvadjivu obitelj. »Hoće li to biti dovoljno da progovori i da mi nešto kaţe?« zapita. »Mislim da biste ipak trebali još malo istraţivati, za svaki slučaj«, polako reče Maksi. »Imate Palicinovo ime. Podnesite zahtjev za uvid u njegov dosje u KGB-ovim arhivima — podnijet ću ja zahtjev umjesto vas — i otkrijte što se s njim dogodilo, je li imao obitelj, djecu. To je lakši dio. Onda se vratite k Satinovu. Već ste radili u arhivima?« »Volim arhive«, reče ona obavivši se rukama. »Zašto?« »Moţete osjetiti miris ţivota na papiru. Sjedila sam u Drţavnom arhivu i u rukama drţala ljubavna pisma Katarinina i Potemkinova, strastvene poruke koje su odisale njezinim parfemom i koje su njegove suze natapale dok je leţao na samrti u stepi.« , Maksi kimnu. »E, ovo su drukčiji arhivi. Tamo gdje ima toliko patnje, tamo je i svojevrsna svetost. Nacisti su znali da pogrešno postupaju pa su sve skrivali, boljševici su bili uvjereni da postupaju ispravno pa su sve čuvali. Sviđalo vam se to ili ne, vi ste ruska povjesničarka, tragačica za izgubljenim dušama, a u Rusiji je istina uvijek zapisana ne tintom, kao drugdje, nego nevinom krvlju. Ovi su arhivi jednako sveti kao i Golgota. U suhom šuštanju dosjea čuje se dječji plač, manevriranje vlakova, odjek koraka koji se spuštaju u podrume, hitac iz Nagana koji u sebi nosi sedam grama olova. Sam papir miriše na krv.«

KIKA

8. Dva dana kasnije Katinka izađe iz goleme i istrunule staljinističke lju-šture hotela Moskva u kojem je bila odsjek pa se, prolazeći mimo Kremlja, Boljšoj teatra i hotela Metropol, uspe uzbrdo do Lubjanskog trga. Gomile su uredskih sluţbenika kuljale iz podzemne ţeljeznice, mimo kioska urešenih kolaţem senzacionalističkih časopisa, promet je tekao oko središta trga gdje je prazno postolje na kojem je nekad stajao kip Dzerţinskog obiljeţavalo pad komunizma. Ondje je nekad bio glavni KGB-ov stoţer, neosvojiva utvrda od crvena i siva granita koja je u sebi krila urede, arhive, tunele i podzemne zatvore. U nekadašnjim uredima Ruskog osiguravajućeg društva našli su 1917. godine dom neustrašivi, nemilosrdni i nepotkupljivi vitezovi Komunističke partije. Djelovali su pod raznim imenima — Ĉeka, OGPU, NKVD, KGB — a bilo je i drugih kratica što su izazivale strah, ali njihove moći više nije bilo. Katinka je bila sigurna da KGB neće nikad više ponovno vladati Rusijom. Nije htjela doći ovamo. Nijedan Rus nikad nije ţelio ići u Lub-janku — bila je to nacionalna kosturnica. No, morala se samo sjetiti telefonskog razgovora s Rozom pa da brţim korakom krene prema toj gruboj zgradi iz koje je još uvijek zračila moć, moć da se uništi ljudska sreća. Preko telefonske veze s Londonom Roza nije komentirala ono što je Katinka bila otkrila, ali ju je poticala da nastavi... No, da je Katinkin otac znao da će mu ovo istraţivanje kćer dovesti do Lubjanke, nikad joj ne bi bio dopustio da prihvati ovaj posao. »Pusti to na miru! Ne njuškaj po groblju. Previše je opasno«, bio bi rekao. »Znaš koliko te volim? Više nego ikoga sve od postanka čovječanstva, sve od početka vremena! Eto koliko!« Bilo je divno imati oca — a i majku — koji te toliko vole. Katinka opet pomisli na Rozu i na to kako mora izgledati kad i ne znaš tko su ti roditelji. Laktom otvori dvokrilna drvena vrata Lubjanke i ude u nadsvođeno mramorno predvorje. Dva vodnika u modrom provjeriše joj putnicu, nazvaše nekoga na katu pa je poslaše dalje stubama tako širokim da bi se i tenk njima mogao uspeti. Na pola puta do gore stajalo je poprsje Jurija Andropova, KGB-ova šefa s naočalama i sovjetskog vođe. Nađe se u dugom hodniku s crvenim sagom, starim zastavama i portretima nekadašnjih čekista. Maksi joj je ispričao da se u okviru ove tvrđave nalazi ţuti unutrašnji zatvor gdje su moţda ubijeni roditelji njezine poslodavke, premda su svojih sedam grama mogli dobiti i u Butirki, ih Lefortovu, ili pak u Suhanovki, Berijinom posebnom centru za torturu, prekrasnom nekadašnjem manastiru u predgrađu. Objasnio joj je

KIKA

i da je sad dobro vrijeme za podnošenje zahtjeva za uvid u dosjee. Nazvao ju je prethodne večeri: »Telefonirali su mi iz Lubjanke. Dosje vas čeka.« »Sigurni ste da bih trebala provjeravati Palicina? Maršal Satinov me upozorio da zaboravim na odrasle i krenem od djece.« Maksi se nasmijao: »Sjećate li se što sam vam rekao o Satinovu i ostalim boljševičkim veteranima? Laţi su bile njihova duţnost prema revoluciji. To upravo potvrđuje da morate krenuti od odraslih, a o djeci ćemo misliti poslije.« »Polako se počinjem snalaziti u ovome«, rekla je ona. »Pričekajte dok ne vidite arhive. Ne zaboravite, Katinka, nitko nikad nije našao dragulj svima pod nosom.« Slijedila je njegove upute, skrenula nadesno, a onda nalijevo i ugledala vrata na kojima je pisalo Pukovnik Lentin, direktor, Registra-cijski i arhivski odjel. Pokucala je, nečiji joj je glas odgovorio pa je ušla u malen i jednostavan ured sa spuštenim bijelim nabranim zastorima. Zrak je bio zagušljiv, stakla zamagljena, sofa neuredna pa je shvatila da je pukovnik prespavao u uredu. Ali gdje je sad? »Dobro jutro«, reče onaj glas i ona se okrenu. Tust muškarac svilenkaste kose i u civilnom odijelu upravo je zakapčao košulju ispod grla i pričvršćivao kravatu pred zrcalom skrivenim iza vrata. »Oprostite! Upravo se uljepšavam za posjetitelje. Izvolite sjesti!« Katinka sjedne za konferencijski stol u obliku slova T i stavi biljeţnicu pred sebe. Instinkt ju je na ovom mjestu tjerao da se pokorava svakoj naredbi, ali je u tom trenu radoznalost bila jača od straha. Sto se prije svih ovih godina dogodilo sa Satinovljevim prijateljem Palici-nom, i to moţda upravo u ovoj zgradi ? Shvati da je počinje obuzimati Maksijevo oduševljenje, drhtavo uzbuđenje zbog potrage. »Dakle«, sjede pukovnik Lentin za pisaći stol pa, narančastim jezikom navlaţivši prst, otvori dosje što je leţao pred njim. Govorio je krasnim, školovanim ruskim. »Vi ste povjesničarka koja se, pod mentorstvom akademika Beljakova, bavi proučavanjem prava u 18. stoljeću, a onda, fa-la-la, najednom podnesete zahtjev za uvid u dosjee iz vremena kulta ličnosti.« Fa-la-la? Mora da je pukovnik Lentin oboţavatelj glupavih meksičkih sapunica koje danas zagađuju rusku televiziju, pomisli Katinka. Koţa mu je izgledala kao da nikad nije vidjela britve, masne su mu trepavice bile skorene od krmelja. No, sitno lice, izbočena čeljust i plosnat nos podsjećale su je na ţivotinju. Da, Lentin je razmedjivo-namedjivi majmun svilaš.

KIKA

»Nisam znao da je Katarina Velika reformirala zakone tridesetih godina ovog stoljeća. Ili mi je to promaklo?« »Mene kult ličnosti nikad nije zanimao. Ovo radim kao manji projekt u sklopu obiteljskog istraţivanja«, nehajno reče Katinka. »Da skupim nešto novaca kojim ću platiti studij o Katarini.« »Shvaćam«, reče Majmun Svilaš. »Nego, vaš prijatelj Maks Su-bin i oni njegovi isto rade neka istraţivanja, ali bilo bi vam bolje, čini mi se, da taj svoj projektić ne miješate s njihovima. Ne smeta nam vaš rad, ali ti liberali, to vam je u sluţbi Amerike pa uţivaju u današnjem poniţavanju Rusije. Potkopavaju same drţavne temelje u nadi da ćemo mi, fa-la-la, samo tako nestati. Ali, bez nas, gospođice Katinka, Rusija bi bila izgubljena i u vlasti korumpiranih špekulanata i američke hegemonije — izgubljena, potpuno izgubljena. Mi čekisti ozbiljno shvaćamo svoj zavjet. Uvijek ćemo biti ovdje.« Katinka uzdahnu. Ove su kagebeovske frazetine zastarjele u novoj Rusiji u kojoj ţive ona i Maksi. »Razumijem što govorite, pukovniče«, reče, no uto se vrata otvore i u sobu uđe starčić u bijelom ogrtaču gurajući metalna kolica s visoko naslaganim hrpama šareno smeđih papirnatih dosjea, na uglovima pričvršćenih gumicom, svaki s različitim brojem i naljepnicom na prednjoj strani. »Evo, pukovniče.« Starac obilno pijunu u mjedenu pljuvačnicu postavljenu na kolicima. Kraj pljuvačnice je dubokim snom spavala de-bela riđa mačka. »Još zlata u prašini!« »Dobro vam jutro, druţe... gospodine arhivaru«, reče Katinka ustavši i lagano se naklonivši. Odmah je prepoznala pravog arhivskog štakora, Quasimoda skrivenih polica. U svakom je arhivu postojao po jedan takav čovjek, istinski potomak trogloditske vrste koja je uspješno opstajala u sumračnim tunelima i spremištima ispod moskovskih pločnika. Ah, imah su i moć, i Katinka je znala da im povjesničari moraju iskazivati poštovanje i steći njihovu naklonost. »Dva dosjea iz arhiva, druţe po-ruč-ni-če! Ugodno vam bilo!« Pruţi dosjee Svilašu, a onda s kolicima krenu prema vratima. Ispod mačke iskoči vrlo mršavo mače. »Smijem li vas pitati za ime, druţe arhivaru?« brzo zapita Katinka. »Kuzma«, reče sablasni lik. Ponovo pijunu, a Katinka na pljuvačnici primijeti urezan KGB-ov znak. Je li to dobio kao dar za dugu sluţbu?

KIKA

»Jako cijenim vašu pomoć, druţe Kuzma«, reče Katinka. »Sigurno puno znate o povijesnim događajima, toliko da biste i sami mogli o njima pisati. Kako se maca zove?« zapita pokazujući na ţivotinju. »Utjosov«, reče joj Kuzma. »Oboţavatelj ste odeskog dţeza?« Kuzma kimnu. »A kako se onda zove mače? Ceferman?« Kuzma je ne pogleda u oči niti se nasmiješi, nego jednostavno na tren zastade milujući mačke i pjevuckajući poput zadovoljna oca čiju je djecu netko pohvalio. Katinka je točno pogodila. »Mali Ceferman? Moj otac voli tu glazbu pa sam ja odrasla uz nju. Moţda bih mogla donijeti malo mlijeka za Utjosova i Cefermana kad sljedeći put dođem?« Kuzma uzvrati posebno gustim ispljuvkom koji izvede dva sal-ta prije no što će se spustiti u do ruba punu pljuvačnicu. Katinka se uspješno pretvarala da cijeni tu ljupku izvedbu. »Hvala vam, druţe Kuzma. Dovidenja, Utjosove i Cefermane.« Za arhivarom se zatvoriše vrata. »Evo vaših dosjea. Nadisat ćete se prašine«, reče Majmun Svilaš. »Da vidimo«, pa uze naglas čitati: Istraţni dosje — svibanj / lipanj 1939. Slučaj 16373 Glavna uprava Sluţbe drţavne sigurnosti Ivan Nikolajevič Palicin Podiţe dosje i baci ga na stol pred Katinku, tako da ona poskoči: iz dosjea se diţe prašina, sićušne čestice i srebrnkasti sateliti podrhtavali su i iskrili se na svjedosti. Katinka je oklijevala prelazeći pogledom po smeđem, šarenom ovitku, po ţigu s KGB-ovim znakom, snopu tipkanih stranica i rukom pisanih biljeţaka na kojem su bili navedeni broj njegova fonda, opisa i papke — oznaka njegova smještaja u arhivu. »Mogu li praviti bilješke?« »Da, ali mi sebi pridrţavamo pravo provjere. Previše je dosjea prekopirano 1991. godine, jer smo popustili pod stranim utjecajem, a i zbog nemara u postupku. Sto se nadate da ćete otkriti?« »Moguću vezu s mojom strankom...« »Moţda ćete naći neke odgovore, ali sve nemate pravo znati, čak ni sada.« »Znate li je li bio oţenjen, je li imao djece?« Svilaš kimnu i stavi na prethodnu još jednu tanku papku. »Palicinova ţena ima vlastiti dosje. I on je ovdje. Zanima vas da ga vidite?«

KIKA

Katinka dohvati dosje i pročita: Istraţni dosje — svibanj / lipanj 1939. Slučaj 16374 Aleksandra Samujlovna Zeitlin-Palicina, zatvorenica br. 778 »Samujlovna Zeidin. To nije rusko ime. U tim danima bila ih je u Partiji sva sila, a za mnoge se pokazalo da su izdajice«, reče Svilaš nagnuvši se preko njezina ramena da otvori dosje. Uz ono malo papira što ih je bilo unutra bila je spajalicom pričvršćena fotografija. »Evo, ovo je fotografija kakvu naprave na dan uhapšenja.« Katinka je gledala sliku, a srce joj je udaralo. Na njoj je bila prikazana ţena punih, lagano otvorenih usta i pepeljastosivih očiju što su, pune ţara, gledale u objektiv. »Lijepa je, tko god da je bila.« Katinka se najednom osjeti očaranom i pomalo ganutom. »Da, svojevremeno je prilično dobro izgledala... ta Dalila. A onda, fa-la-la, najednom je nestala!« »Smijem li sad pregledati dosje?« Katinka nije mogla dočekati da se riješi Svilaševa zurenja. »Imate trideset minuta.« Gurnu dosje prema njoj, a onda se vrati na svoje mjesto i sjede promatrajući je. »Za ovaj cijeli dosje?« »Za oba. Takva su pravila.« »Slobodno se vi posvetite svom poslu, pukovniče«, bojaţljivo reče Katinka. »Moj posao«, odvrati on, »sastoji se u tome da motrim na vas.« 9. Katinka poloţi fotografiju na dosje pa sve privuče bliţe k sebi i . zagleda se u ţenino lice: u očima joj se reflektirala bljeskalica staromodnog fotografskog aparata, ali je pogled, daleko od praznog samosaţaljenja, zračio toplinom i podrugljivom samosvjesnošcu, pa čak i, kako je Katinka iščitala iz mišićne napetosti, nastojanjem da na rubu ponora pokaţe najbolje lice što moţe. »Zdravo«, prošapta Katinka zamislivši da bi joj fotografija mogla odgovoriti, da bi te oči što preklinju mogle trepnuti. »Tko si ti?« Pričvršćen klamericom za unutrašnju stranu korica, nalazio se pohaban, zamrljan komad papira na koji se morao potpisati svatko tko bi zavirio u ovaj dosje, ali je bio prazan. Nitko izvan KGB-a nikad nije proučavao ovaj dosje. Dograbi prvi hst papira, kratak ţivotopis.

KIKA

Aleksandra Samujlovna Zeitlin-Palicina, rođena 1900. u Sankt--Peterburgu, poznata kao Sašenjka i drugarica Snjeţna Lisica. Nacionalnost: Ţidovka. Član Partije od 1916. Posljednje radno mjesto: urednica u časopisu Sovjetska ţena i vođenje proleterskog kućanstva, Drţavna izdavačka kuća. Pitomica u Smolnom insti tutu... »Sa-šenj-ka...«, reče Katinka samoj sebi. »Hoćeš li pomoći Rozi i meni?« Obitelj: otac, barun Samuil Zeitlin, kapitalistički bankar, kasnije nepartijski specijalist u Narodnom komesarijatu za financije, zatim za vanjsku trgovinu, a zatim u Drţavnoj banci, razriješen duţnosti 1928., prognan 1929., uhapšen, 1937., osuđen na deset godina u Kolimi. Majka: Arijadna Zeitlin, rođena Barmakid, umrla 1917. Ujak: Mendel Barmakid, Ţidov, član Partije od 1904., član Centralnog komiteta 1911—1939, uhapšen 1939. Stric: Gideon Zeitlin, pisac. Nije član Partije. Ţidov. Bračni drug: Ivan Palicin, rođen 1895. u Sankt-Peterburgu, Rus, član Partije od 1911., stupio u brak 1922., uhapšen 1939., posljednje radno mjesto: pomoćnik zamjenika narodnog komesara za unutrašnje poslove, NKVD. Djeca: Volja i Karlmarks. »Drago mi je što sam vas sve upoznala«, reče Katinka ispod glasa. Sašenjka i njezin muţ sad bi bili već jako stari, ali bi još uvijek mogli biti ţivi — u dosjeu nije bilo ničeg što bi govorilo suprotno od toga. A djeca im čak i ne bi bila stara. Nije znala je li ova ţena vaţna za njezino istraţivanje, ali joj bilo stade brţe udarati. »Pitam se što se s vama dogodilo.« »Razgovarate sami sa sobom«, reče Svilaš. »Tišinu molim.« »Oprostite.« Katinka okrenu stranicu i naiđe na obrazac sa Sašenjkinim opisom, ispunjen 16. svibnja 1939. Boja očiju: siva. Kosa: tamnosmeđa s kestenjastim pramenovima. A tu su bili i njezini razmrljani otisci prstiju. Onda zamrljan komad papira s izravnatim pregibom i zaglavljem Glavna uprava Sluţbe drţavne sigurnosti, Odsjek za teţe slučajeve povrede drţavne sigurnosti. U sredini, natipkana velikim, oblim, otvorenim slovima što su izgledala smiono i časno, kao da nemaju što prikrivati, nalazila se sljedeća naredba: Zeitlin-Palicina, zajedno sa suprugom Palicinom, raskrinkana je kao dugogodišnji Ohranin i bjelogardijski špijun, trockistički saboter i japanski agent. Iznimno ju je vaţno uhapsiti i provesti istraţni postupak. Tekst je bio okruţen ţigovima, viticama i potpisima. Prvo ime bilo je kapetan Melski, voditelj 9. sekcije 4. odsjeka, Glavna uprava Sluţbe drţavne

KIKA

sigurnosti. No, njegovo je ime bilo precrtano debelim flomasterom i ispod toga je netko dodao bilješku koja je, što po rukopisu, a što po pravopisu, izgledala kao da ju je napisalo dijete: Operaciju ću ja preuzet. B. Kobilov, generalni komesar, drugi stupanj, Sluţba drţavne sigurnosti. A poslije toga: Operacja izvršita. Zatvorenica Aleksandra Zeitlin-Palicina isporučita u unutrašnji zatvor. B. Kobilov, generalni komesar, drugi stupanj, Sluţba drţavne sigurnosti. Svilaš je još uvijek sjedio i zlobno je promatrao, ali Katinka nije marila. Ovo ju je posve zaokupilo. Znači, Sašenjka i njezin muţ stradali su 1939. Zašto? Okrenuvši stranicu, nade svjedočanstvo nekog čovjeka po imenu Petar Sagan, bivšeg ţandarmerijskog kapetana, Ohranina časnika, a poslije (pod laţnim imenom) i učitelja u Irkutsku. Sagan je ustvrdio da su Sašenjka i Vanja bili u Peterburgu 1917. — baš kao i Satinov. No, uskoro je postalo preteško apsorbirati izljev sumanutih, optuţbi protiv Palicinih. Kao da je neki duh izronio iz magle vremena donoseći sa sobom pravu pošast laţi i optuţbi. No, onda pogleda datum Saganova priznanja: bilo je to 5. srpnja — nakon Sašenjkina uhićenja. Sagan u Lubjanku nije stigao prije 1. srpnja. Znači, Sašenjka je uhićena zbog nečeg drugog. Ali, zbog čega? Katinka pohlepno prelista loše otipkano priznanje na petnaest stranica, potpisano u svakom kutu Saganovim krhkim, anemičnim parafom — kako li je čudno, mislila je, da se ţivot tih likova sveo na poteze perom. Pokuša zamisliti osobu skrivenu iza tih izblijedjelih, tintom povučenih crta pa zadrhta. Kao sljedeće, pronađe jedan jedini list papira s odlomkom naslovljenim Izvod iz priznanja Benjamina Lazaroviča »Benje« Goldena: priloţiti dosjeu Aleksandre Zeitlin-Palicine. Pisac Benja Golden. Bila je čula za njega i njegovo jedino remek-djelo, one priče o Španjolskom građanskom ratu. Nastavi čitati: B. Golden: Sluţeći se pokvarenim tehnikama zavođenja na način špijunke Mate Hori, Sašenjka — optuţena Aleksandra Zeitlin-Palicina — prvo me seksualno zavela pod izlikom poziva da pišem priloge za njezin časopis i nagovorila me da se s njom sastajem u cilju izvođenja izopačenih seksualnih radnji u sobi 403 u hotelu Me-tropol, rezerviranoj od strane Saveza pisaca / Litfonda za smještaj pisaca izvan Moskve, a u korist časopisa Sovjetska ţena i vođenje proleterskog kućanstva, u kojem je ista bila urednica. I dalje pod krinkom nove sovjetske ţene, Zeitlin-Palicina mije priznala da je Ohranin agent i trockist i zatraţila da je ubacim u francusku tajnu sluţbu, za koju sam vrbovan u Parizu 1935. godine, prilikom odlaska onamo na Međunarodni kongres pisaca, kao član sovjetske delegacije. Već je bila vrbovala svog ujaka

KIKA

Mendela Barmakida, člana Centralnog komiteta, a ja sam vrbovao njenog drugog rođaka, svog prijatelja i poznatog pisca Gideona Zeitlina, kao pomagače u planiranju atentata na drugove Staljina, Molotova, Kaganoviča i maršala Vorošilova na zabavi u kući gore imenovane Sašenjke, koji će se atentat izvesti tako što će se gramofon kojim će se sluţiti drug Staljin poprskati otrovom. Prvi pokušaj atentata u njenoj kući — prilikom posjeta druga Staljina za Prvi maj 1939. nije uspio, jer ja nisam stigao poprskati gramofon... Iskazu svjedočio: isljednik Rodos, Odsjek za teţe povrede drţavne sigurnosti, Glavna uprava Sluţbe drţavne sigurnosti. Katinka se zgrozi. Znači, Benja Golden, taj talentirani, elegijski pisac, ponio se kao mlitavac i optuţio Sašenjku. Mora da je Goldenova denuncijacija dovela do njezina uhićenja. Kako je mogao takvo nešto učiniti? Optuţbe protiv Sašenjke činile su se potpuno promašenima. Međutim, ovo je bilo datirano na 6. kolovoza, čak i kasnije od priznanja što ga je dao Petar Sagan. Katinka u ţurbi okrenu nekoliko stranica. Dosad je na čitanje potrošila već više od petnaest minuta. Nakon poprilično slikovitog kolaţa ţigova, trokutastih, četvrtastih i okruglih, pročita bilješku datiranu šest mjeseci poslije toga: Ured vojnog prokuratora, dne 19. siječnja 1940. Slučaj protiv terorističko-špijunske grupe Zeitlin-Palicin-Barmakid sadje kompletiran i moţe se proslijediti sudu... Slučaj poslati Vojnom kolegiju, dne 21. siječnja 1940. Katinka osjeti bolnu napetost kao da 21. siječnja 1940. suđenje očekuje nju ili nekog njoj bliskog. S fotografije su je zabrinuto promatrale Sašenjkine oči. Maksi je bio u pravu: u ovim je tajanstvenim starim papirima postojala stanovita prisnost, kao i nepodnošljiva slutnja o tragediji. Sto je s tim ljudima bilo na suđenju? Je li Sašenjka ostala ţiva ili je umrla? Katinka nestrpljivo okrenu stranicu. Dalje nije bilo ničega. »Pet minuta!« reče Majmun Svilaš lupkajući prstima po stolu. Katinka primijeti da Svilaš čita Manchester United Fanzine, nogometni časopis. U biljeţnicu zapisa osnovne činjenice i nova imena: Benja Golden — slavni pisac, Mendel Barmakid — zaboravljeni aparatčik, Gideon Zeidin — lik iz knjiţevničkog svijeta. Katinka brzo posegnu za Palicinovim dosjeom. Prvo fotografija: Ivan Palicin, Sašenjkin muţ i Satinovljev prijatelj, anfas i iz profila, kršan, adetski građen čovjek, guste prosijede kose, kosih tatarskih jagodica.

KIKA

Ovaj zgodni primjerak kudrave ruske proleterske vrste odista je radio u Putilovljevim tvornicama. No, na slici mu je jedno oko bilo crno, a usna krvarila. Mora da se branio. Nosio je enkavedeovsku dola-micu. Zagleda mu se u oči i ondje vidje... umor, prezir, gnjev, a ne strah i privlačni sarkazam kakvi su se čitali u očima njegove ţene. »Ĉetiri minute«, reče Svilaš. Pročita Palicinov ţivotopis. Vanja je bio visoki čekist koji je čuvao samog Lenjina tijekom ranih godina u Petrogradu i Moskvi, od 1917. do 1919. Gazeći za vrijeme čistke preko leševa vlastitih šefova, sigurno je bio odgovoran za svoj udio u zločinima sve dok... Pronađe nalog za hapšenje, malo prije uhićenja njegove ţene. Mora da je zbog toga više izgledao umoran i gnjevan nego uplašen: da, shvaćao je što ga čeka, ali je procedure koje je tako dobro poznavao doţivljavao kao gnjavaţu. Sto je bilo s njim? Ĉitala je i iščitavala dosje, biljeţeći datume, pokušavajući razumjeti slijed. Sve je bilo ovdje, ali ništa nije bilo onakvo kakvim se prikazivalo: bio je to sovjetski nerazumljivi jezik, boljševički kod. Listala je dalje. Palicin je s priznavanjem počeo 7. lipnja i nastavio sve do srpnja, kolovoza i rujna. I on je predan sudu. »Vrijeme vam je isteklo«, reče Svilaš. »Molim vas... samo sekundu!« Preskoči nekoliko stranica i otvori dosje na samom kraju. Morala je otkriti što je bilo s Palicinom. Pronađe potpisano priznanje. Optuţeni Palicin: Priznajem krivnju zbog špijunaţe u korist japanske i britanske obavještajne sluţbe, zbog sluţenja Trockom i planiranja terorističke zavjere protiv vodstva Sovjetskog Saveza. Ali, njegova priča nije imala završetka, a nigdje nije bilo ni spomena o Satinovu, nikakve veze s njihovom zajedničkom prošlošću. Zapisa datume u biljeţnicu i uzdahnu, spremna da zaplače. Zašto? Zbog dvoje ljudi koje nikad nije ni upoznala? »Nema zapisa o presudi«, reče naglas. »Je li moguće da su preţivjeli? Da su moţda još ţivi?« »Piše li u dosjeu da su umrli?« zapita pukovnik. Ona odmahnu glavom? »Pa onda...« On ustade i protegnu se. »Ali, iz ovih dosjea puno toga nedostaje, pukovniče. Nema pojedinosti o presudi. Moţda su Palicini poslani u gulag i amnestirani nakon Staljinove smrti. Htjela bih podnijeti zahtjev za uvid u druge dosjee. Hoću otkriti što se dogodilo s tim ljudima.«

KIKA

»Mala, je li to nekakva igra? Fa-la-la. Moţda ćete imati sreće. Moţda nećete. Prenijet ću vaš zahtjev svojem nadređenom, generalu Fursenku. Ja sam tek kotačić u stroju.« Katinka najednom osjeti potištenost. Još uvijek nije bila otkrila zašto su Sašenjka i njezin muţ uopće uhićeni. Priznanje kapetana Sa-gana datirano je nakon njihova uhićenja. Nije vjerovala u priču Benje Goldena o ljubavnoj vezi sa Sašenjkom, a pogotovo ne o uroti radi atentata na partijsko rukovodstvo, pa je moţda i ovo bilo izmišljeno. A još uvijek nije znala je li sve to na bilo koji način povezano sa Sati-novom. Dok je Sašenjkin dosje gurala preko stola prema pukovniku, slučajno okrenu list s popisom onih koji su ikad otvarali ovaj dosje. Na drugoj je strani bilo nekoliko naţvrljanih imena iz 1956. godine. Srce joj poskoči. Evo ga: Herkul Satinov. Svilaš uze provjeravati jesu li svi dokumenti na mjestu, vlaţeći prste jezikom dok je okretao stranice. Katinka shvati da joj se pruţa prilika za još minutu-dvije. Brzo ponovno otvori dosje Ivana Palicina i nešto joj zapne za oko. Nalog od 4. svibnja 1939. godine, rukom napisan na papiru sa zaglavljem Sluţbe drţavne sigurnosti: Soveršeno sekretno. Strogo povjerljivo. Za: Kapetan Zubenko, posebna tehnička grupa pri Sluţbi drţavne sigurnosti Smjesta organizirati nadzor na području grada Moskve nad drugaricom Sašenjkom Zeitlin-Palicinom, urednicom u časopisu Sovjetska ţena i proletersko vođenje kućanstva, Petrovka 23, kao i postaviti opremu za prisluškivanje u sobi 403, hotel Metropol — izvršenje smjesta. Izvještaje podnositi isključivo meni, bez kopija. Katinka je zurila u potpis. Vanja Palicin, generalni komesar trećeg stupnja, Sluţba drţavne sigurnosti. Sašenjkin muţ. Poslije je Katinka šetala moskovskim ulicama, sišavši nizbrdo pokraj Boljšoja prema Kremlju. Ĉvrsto je drţala notes i razgledavala štandove uličnih prodavača koji su nudili piratske CD-ove, senzacio-nalističke povijesne pamflete, američku pornografiju, talijanske časopise iz svijeta šoubiznisa, pa čak i pravila dobrog vladanja Petra Velikog. Ali, zapravo ih nije gledala. Jednom se zaletjela u nekog muškarca koji se izderao na nju, a drugi je put udarila ladu parkiranu na pločniku. Pokušavala je pronaći neki smisao u onom što je vidjela u dosjeu. Najzad se uspne kamenim kockama popločanim putem od rijeke, prođe mimo kremaljskih zidina, a onda zaokruţi oko Crvenog trga.

KIKA

Moţda je na kraju krajeva priznanje Benje Goldena i bilo istinito. Je li Sašenjka zbilja mogla imati ljubavnu vezu s glasovitim piscem i sastajati se s njim u sobi 403 hotela Metropol? No, bilo je opasno zavesti čekistovu ţenu, ţenu čijem je muţu na raspolaganju stajalo sve oruţje tajne policije — nadzor, prisluškivanje, uhićenje. Ĉini se da je Vanja nekako doznao za tu vezu pa je sam zakotrljao grudu snijega i tako pokrenuo lavinu: osobno istraţivanje bez sluţbenih sankcija. Izvještaje podnositi isključivo meni, bez kopija. Palicin. Ljubomora, pomisli Katinka. Jesu li svi nastradali zbog straha tog muškarca da će mu ţena nabiti rogove? Jesu li svi umrli zbog njegove ljubomore? 10. Znači, Vanja Palicin snimao je ţenu u krevetu s piscem?« reče Mak-' si te iste večeri, sjedeći, odjeven u koţu, na motoru pred noćnim klubom u blizini Britanskog veleposlanstva. »I dobio izvještaj sa svim oh i ah uzvikivanim za vrijeme ševe...« »... Vanja je bio ogorčen«, nastavljala je Katinka, »pa je izdao nalog za uhićenje Benje Goldena.« »Ne, ne«, reče Maksi. »Benja Golden je slavan pisac, a Sašenjka je bila poznata osoba, nećakinja Mendela Barmakida, > savjesti Partije<. A ako se sve ticalo samo preljuba, zašto je i sam Vanja uhićen?« »Benja je uhićen pa je denuncirao svoju ljubavnicu Sašenjku, a onda je ona denuncirala muţa?« »Ne, Katinka, najglavnije vam izmiče. Nitko ih nije mogao uhititi bez Staljinovog odobrenja.« Maksi zapali cigaretu. »Osim toga, datumi se ne poklapaju. Morate shvatiti da su arhivi puni laţi i iskrivljavanja činjenica. Moramo ih čitati kao hijeroglife.« Katinka uzdahnu. Bilo je sve hladnije, a mini suknja je nije štitila od vjetra. »Sto ću sad?« »Nemojte se uzrujavati zbog svega ovog. Zbilja ste to dobro izveli — bolje nego što sam mislio da je moguće.« Maksi pogleda na svoj crvenoarmijski ručni sat. »Ĉekajte — tek je 9 uvečer: zašto ne nazovete njegovu eminenciju maršala? Treba vam njegova pomoć da dobijete ostatak KGB-ovih dosjea, ono što vam nisu pokazali. Sad znate više, pa moţete postavljati i više pitanja. Potrebna nam je njegova potvrda da je trebalo tragati za Palicinima.«

KIKA

Zaključivši poslovni dio, on joj ponudi cigaretu i zapali šibicu. Zajednički rukama zakloniše plamen. Kad im se koţa dotaknu, njemu se oči suziše, a ona postade svjesna njegova pomnog pogleda. »Recite mi... namjeravate li potrošiti sav taj oligarhov novac? Na haljine? Ili na šminku? Ne, previše ste razumni, previše ozbiljni. Ništa od toga nećete potrošiti. Trebali biste više uţivati u ţivotu!« nasmija se on. »Previše ste zgodni za povjesničarku, Katinka.« Nagne se naprijed i skloni joj kosu s lica. »Ne tako brzo«, hladno reče ona dopuštajući mu da je poljubi u obraz. Koţa joj se zaţari od dodira s njegovom tek izraslom bradom. Kvrcnuvši prstima cigaretu u zrak tako da je pala na obalu uz Moskvu, Maksi stavi kacigu na glavu, nogom pritisnu starter i na motoru odjuri prema Kamenom mostu. Katinka ga je promatrala kako odlazi, a onda dotače obraz na mjestu gdje ju je maločas poljubio i podrugljivo u sebi ponovi njegove riječi: Previše ste zgodni za povjesničarku. Kako blesav ulet, pomisli. Moţda od tebe mogu nešto i naučiti, ali si pomalo pozer. O tome tko će me ljubiti, a tko neće, odlučujem ja. Zatim polako, zamišljeno, dok joj se osam crvenih kremaljskih zvijezda iskrilo iznad glave, odšeta do telefonske govornice i otipka broj. »Da, izvolite?« odgovori starački glas s gruzijskim naglaskom. »Ovaj put neću plesati«, reče Herkul Satinov s ledenim osmijehom. Sjedio je u naslonjaču u Granovskoj, kao i obično okruţen fotografijama članova svoje obitelji, ispod vlastitog portreta maršala s ordenjem. »Sve sam bolesniji.« »Bez pušenja, oče! Pravio se vaţan pred zgodnom curom«, reče Mariko unijevši čaj. »Poslije je morao leći u krevet, da znate.« Zvučala je ljutito, kao da je Katinka za to kriva. »Niste trebali sad doći. Jako je kasno. Bilo bi bolje da odete.« Mariko tresnu pladnjem o stol i izađe iz sobe dobacivši posjetiteljici kiseo pogled. »Sve je u redu, Mariko...« Mariko zatvori vrata, premda je škripa parketa ukazivala na to da se nikad previše ne udaljava. »Pa«, reče Satinov, »prilično sam star.« Kad je Katinka sjela na isti stolac kao i prošli put i prekriţila noge, starac se s odobravanjem zagleda u nju. »Izgledate kao da ste plesali po noćnim klubovima. A zašto i ne? Zašto bi cvijetak, mlad i svjeţ kao vi, tratio mladost usred prašnjavih arhiva i starih jada?« Opet izvadi cigaretu, zapali je i sklopi oči. »To najbolje umijem raditi, maršale.«

KIKA

»Ili vam ne treba tako puno vremena za istraţivanje kao što ste mislili«, reče on, »ili vam se ja počinjem sviđati?« Zagleda se ravno u nju. »Onda, mala, što ste otkrili?« Katinka duboko udahnu. »Godine 1956. bili ste u Lubjanki i pregledavah dosjee Sašenjke i Vanje Palicina. Njih su dvoje bili vaši stari prijatelji, još prije revolucije. I oni su veza s prošlošću koju ste htjeli da nađem.« »Kao da vam je više stalo do ove teme nego prije«, primjeti ori.

»I jest. Ti ljudi... čine se tako stvarni.« »Ah. Znači, povjesničarku koja se posvetila Katarini Velikoj sad privlači naše vrijeme. Osjećate miris sretnog cvijeća i gorkog pepela? To pokazuje da ste prava povjesničarka.« »Hvala, maršale.« »Objasnite mi još jednom«, reče on najednom se nagnuvši naprijed. »Prezivate se Vinska. Zašto ste dobili ovaj posao?« »Preporučio me akademik Beljakov. Bila sam njegov najbolji student.« »Jasno«, reče Satinov šišajući cigaretu i spuštajući kapke. »Vidim da ste pametna djevojka, posebna osoba. Akademik Beljakov dobro je učinio kad je između svih stotina studenata kojima je mnogo desedjeća predavao izabrao upravo vas... Razmislite o tome.« »Mislim da mi je htio pomoći.« Katinka je osjećala zlovolju. Vidjela je da on igra s njom, kao što se cijelog ţivota igrao s mnogim drugim inferiornim bićima. Ovo je bio drugi Satinov, prepreden i gmazolik. Ukočila se od jeze, a to je u njoj počelo trovati naklonost prema njemu. »Maršale, molim vas, odgovorite mi na pitanje. Jesu li Sašenjka i Vanja Palicin ljudi koje sam trebala potraţiti? Sto se s njima dogodilo?« Satinov odmahnu glavom i Katinka primijeti kako mu se na obrazu trza mišić. »Nema pisanog traga ni o suđenju ni o presudi. Jesu li mogli ostati ţivi?« »Malo vjerojatno, ali moguće. Prošle godine jedna ţena našla je muţa koji je bio uhapšen još 1938. godine, a sad je ţivio u Norlsku.« Osmjehnu joj se kratkim, gorkim osmijehom. »Tragate za kamenom mudrosti koji su toliki traţili, a nitko ga nije našao.« Katinka stisnu zube i opet pokuša. »Zaista mi treba vaša pomoć. Moram vidjeti njihove dosjee, dosjee koje još uvijek drţi KGB.« On uvuče dim, ne ţureći se, kao i uvijek.

KIKA

»U redu«, reče. Nazvat ću neke stare prijatelje u organima sigurnosti — sve je to gerijatrija, kao i ja, čekaju smrt u dači, idu u ribolov, igraju šah, proklinju skorojeviće. Ali, dat ću sve od sebe.« »Hvala vam«, sjede ona na prednji rub stolice. »U dosjeima se navodi da su Palicini imali dvoje djece, Volju i Karlmanca. Sto je s njima bilo?« »Nemam pojma. Kao i mnoga djeca u to vrijeme, moţda su jednostavno nestali.« »Kako?« »Vaš je posao da to otkrijete«, reče on hladno meškoljeći se u naslonjaču. »Odakle ste ono rekli da dolazite? Sa sjevernog Kavkaza?« Katinka od ushićenja brzo uvuče dah. Promijenio je temu, neznatno je skrenuvši. Njušila je plijen. »Smijem li vas pitati... poznavali ste Palicine? Kakvi su bili?« On uzdahnu: »Bili su uvjereni boljševici.« »Vidjela sam u dosjeu njezinu fotografiju. Bila je tako lijepa i neobična...« »Tko ju je jednom vidio, nikad je ne bi zaboravio«, reče on tiho. »Ali, oči su joj tako tuţne«, reče Katinka. Satinovu otvrdnu lice, crte perzijskog nosa i jagodica postadoše oštre, stvarajući trokutast dojam. Oči mu se sklopiše. »Teško da je bila jedina. Ima na milijune takvih fotografija. Na milijune uništenih ljudi kao što je bila ona.« Katinka je osjećala da se Satinov opet zatvara, pa stoga nastavi s pritiskom. »Maršale, znam da ste umorni i ja ću sad otići... ali, je li Roza Getman bila jedno od to dvoje djece?« »Sad je dosta, mala!« U sobu ude Mariko, zaogrnuta crnim šalom nalik na španjolsku mantilju. Stade između Katinke i Satinova. »U prvom redu, uopće niste trebali doći ovamo. Kakva to pitanja postavljate? Otac mi je umoran. Odlazite.« Lagano sopćući, Satinov se zavali u naslonjaču. »Razgovarat ćemo opet«, teško izgovori. »Ako Bog da.« »Oprostite, previše sam traţila od vas. Predugo sam ostala...« On joj se ne nasmiješi ponovo, nego joj pruţi ruku gledajući u stranu. »Umoran sam.« U njegovoj je ruci bio komad papira. »Netko kome morate otići. Ne čekajte. Moţda je već i prekasno. Prenesite toj osobi moje pozdrave.«

KIKA

11. Dva dana kasnije Katinku u sićušnom, zagušljivom sobičku, smještenom u kvadratnom kolosu koji se nazivao hotel Moskva, probudi zeleni plastični telefon. Krevet, noćni ormarić, svjedo i pisaći stol bili su načinjeni kao jedan komad drvenog namještaja. Krevetni prekri-vač, sag i zastori bili su sumporne boje. Baš je bila sanjala o Sašenjki: ţena s fotografije razgovarala je s njom. »Nemoj odustati! Budi uporna sa Satinovom...« Ali, zašto se Satinov toliko opire? Hoće li se odbiti ponovo vidjeti s njom? Još je napola spavala kad je dohvatila slušalicu. »Halo«, reče. Očekivala je da će čuti roditelje ili moţda Rozu Getman koja ju je redovito zvala da se raspita o tome kako napreduje istraţivanje. »Zdravo, Katinka, je li se u smeću našao i kakav dragulj?« Tako je Roza uvijek započinjala razgovor. »Ovdje pukovnik Lentin.« Katinka se zaprepasti: bio je to Majmun Svilaš iz KGB-ovih arhiva. »Htjeli ste vidjeti još neke dokumente?« »Da«, reče ona, a srce joj nabuja. »To bi bilo čudesno.« »Ĉudesno? Da, pravo čudo. Vi ste takav entuzijast. Nađimo se u dva sata u kafiću Klavir na Patrijaršijskim ribnjacima.« Katinka navuče na sebe čizme i suknju od trapera sa šljokicama. Po prvi put u ţivotu radila je za novac, ali još uvijek nije osjećala da joj taj novac pripada. Trošila ga je na sobu, jelo, prijevoz i ni na što drugo. Ĉini ovo samo radi Roze, uvjeravala se, tako da moţe imati nekoga svoga, kao što to ima Katinka. Spusti se dizalom do sivog mramornog predvorja pa kroz njega prođe do druge velike prostorije, gdje se uspne stubama, nastavi hodnikom nalijevo, a potom nadesno te napokon odgrnu crveni zastor otkrivajući tako skučenu prostorijicu s tri stola i staricom u sićušnoj kuhinjici. Pozdravi je zamaman miris masti za pečenje i glazba cvrčanja jaja u tavi. Mladi engleski novinar i stari Armenac sjedili su svaki za stolom za kojim su i inače sjedili i pijuckali espresso. »Jutro, senorita«, reče starica u plavoj pregači koja je loše govorila ruski. Smeđe su joj lice širokih čeljusti prekrivale duboke bore. »Španjolski omlet?« »Kao i obično«, reče Katinka. Kuharica je bila stara Španjolka koja je tvrdila da u ovom zapećku kuha još od vremena Španjolskog građanskog rata. »Najbolja kuharica u Moskvi!« promrmlja Armenac utisnuvši poljubac na ruku i otpuhnuvši ga prema starici.

KIKA

Sat vremena poslije toga koračala je Katinka polagano Tverskom ulicom, što je bilo novo ime za ulicu Maksima Gorkog, a onda skrenula nalijevo kroz nadsvođeni prolaz što je vodio do Patrijaršijskih ribnjaka, trga s parkom u sredini, a u parku dva jezerca okruţena drvećem.1 Bulgakov je, znala je, ţivio u blizini dok je pisao Majstora i Margaritu. Kupi sladoled na kavanskoj terasi i sjedne promatrajući parove, djecu u šetnji, stare ljude što su promatrali nju dok je ona promatrala njih. Zašto je Svilaš htio da se sastanu ovdje, a ne u Lubjanki? Moţda će dokumente donijeti sa sobom? Ne, nemoguće. Onda, zašto? Nije imala povjerenja u te ljude. U dva sata poslijepodne ode s trga i zaviri iza ugla na drugom kraju ulice. Bio je tamo — crno-bijeli natpis BAR-KAFE KLAVIR. Uđe. Rod Stewart je iz zvučnika pjevao Do Ya Think I'm Sexy. Kafić je bio prazan, ne računajući sablasno mršavog i sijedog čovjeka što je stajao za šankom pušeći cigaretu i nalijevajući tri čašice votke te dvojicu muška-

1 Autor Sašenjke nije prvi kojeg je zavarala uporaba naziva u mnoţini: Patrijaršijski ribnjaci. Ti su ribnjaci u prvoj polovici 19. stoljeća zatrpani i od njih je ostalo tek jedno jedino ukrasno jezero, pa je tako bilo i 1994. kada se zbiva radnja ovog dijela romana — (nap. prev.). raca za kromiranim stolom. Jedan je od njih bio Svilaš, pukovnik Lentin, odjeven u zeleni sportski blejzer i wimbledonsku tenisku kravatu. On ustade i pruţi joj ruku. »Dođite i sjednite, mala«, povede je on do stolca. »Dopustite da vam predstavim svog druga, Olega Sergejeviča Trofimskog.« »Oduševljen sam, Katinka, oduševljen. Da, sjednite!« Trofimskome je glava bila široka i unakaţena kao da je ispaljena iz kakva srednjovjekovnog topa, a rašljasta mu je brada davala izgled ostarjelog čarobnjaka. Barmen donese votke i s treskom ih spusti na stol. »Ne, ne«, hrapavim se glasom pobuni Ĉarobnjak. »Dima, donesi nam najstariji škotski viski koji imaš. Ova mlada dama previše je fina za običnu rusku votku.« Barmen sleţe ramenima i vrati se do šanka. »Dima je bivši drug«, objasni Ĉarobnjak Katinki, »pa smo mi — da tako kaţem — njegov lokal uzeli pod svoje. Navikao je na moj ukus, jel tako, Dima?« Barmen prevrnu očima i donese im jantarnu tekućinu. Ĉarobnjak se opet okrenu Katinki.

KIKA

»Ovo pijte s pomnjom. Staro je pedeset godina, ostarjelo je u hrastovim bačvama na škotskim otocima. Kako se zove? Laphroaig. Kušajte: vidite? Moţete osjetiti okus treseta, a takvo je do tamo. Dok sam bio u veleposlanstvu u Londonu — posao mi je, da tako kaţem, bio ilegalan — obišao sam kaledonijske otoke. Britanska kraljevska obitelj samo ovo pije kad pođe u lov u škotske krajeve. Hajde, ispijte!« Katinka otpi, ali samo gudjaj. »Vi ste povjesničarka?« zapita Ĉarobnjak gladeći rašljastu bradu. »Da, specijaliziram se za 18. stoljeće.« »I ja sam se bavio poviješću pa sam temeljito proučio Baršunastu knjigu, Romanove, obitelj Sachsen-Coburg, čak i bočne loze«, reče on. »To mi je hobi, da tako kaţem. A sad, kad sam vas poučio nečem u vezi s civiliziranim ţivotom, dopustite mi da prijeđem na stvar. Trenutno se bavite posve drukčijim istraţivanjem? Razdobljem kulta ličnosti?« »Da, zanima me jedna obitelj«, oprezno odgovori Katinka. »Znam, znam, rekao mi je pukovnik Lentin. I niste zadovoljni dokumentima koje ste imali prilike vidjeti?« »Voljela bih vidjeti i ostale«, reče ona. »Pa, moţete, to je potpuno moguće. Vidjet ćete ih.« »Hvala vam«, reče iznenađeno Katinka. »Kad?« Ĉarobnjak joj priprijeti prstom. »Prilagođavamo se novoj eri, jel tako, pukovniče Lentin? Dočekujemo je raširenih ruku! Ali, još smo uvijek rodoljubi. Ne ţelimo biti Amerikanci. Bez zabune, mala, mi u mjerodavnim organima savjest smo ove zemlje. Mi ćemo joj vratiti snagu!« »Ah, što je s dokumentima? Kad ih mogu vidjeti?« »Mladi ste i ţuri vam se. Recimo, sutra?« »Da, molim vas«, reče ona, s jednako toliko ţara kao i nelagode. »Moţemo li to sutra izvesti, pukovniče?« zapita Ĉarobnjak. »Za tri dana moţda«, reče Majmun Svilaš koji je ovdje očito bio mlađi ortak. »Moţda i za tjedan dana.« »Onda je to riješeno«, reče Ĉarobnjak. »A neće biti ni previše skupo.« »Skupo?« uzviknu Katinka. »Ah...« »Ahhh, pogledate je!« teatralno uzviknu Ĉarobnjak. »Pogledajte to zabrinuto zgodno lice! Ha-ha. Novi ste u Moskvi, baš kao poljski miš u velikom gradu, koliko vidim. Da, sve ima svoju cijenu. Pukovnik i ja prihvaćamo novi mentalitet! Još viskija, Dima. Da nazdravimo ovome!« 12. Sutradan, točno nakon podneva, prolazila je Katinka kroz visoke dvorane i duţ predvorja novih trgovina u GUM-ovoj arkadi na Crvenom

KIKA

trgu. Dogovor je imala u restoranu Boško, gdje su vitke, suncem opaljene djevojke dugih nogu u čizmama, odjevene u suknje i s blistavim Versaceovim lančićima sjedile uza zdepaste muškarce u talijanskim odijelima. Zrak je bio proţet mirisom mljevene kave i naparfimirane koţe. Mjesto je bilo tako šik da se Katinki činilo kako se moţda našla u Veneciji ili New Yorku, premda je dosad bila samo u Londonu. Kakva li mjesta, mislila je, i ne opazivši kako se šef sale, talijani-zirani Tatarin golubljeg profila, mršti na njezinu suknju sa šljokicama i bijele čizme. »Oh, vidi!« izletjejoj. »Kakav pogled!« Sa senzualnim uţitkom mlade provincijalke uzdahnu pred panoramom Crvenog trga i njegove površine prekrivene sjajnim kamenim kockama, panorame što se protezala preko cijelog jednog zida u Bošku. Odavde su pretjerano nakićeni sladoledni tuljci Sv. Vasilija izgledali više tatarski nego ruski. Točno pod kremaljskim zidinama stajao je čudnovato neslavenski, egipatski mauzolej od šarenoga granita u kojem je leţala Lenjinova mumija. Malo dalje, gotovo skriveno uz kremaljski zid, stajalo je maleno Staljinovo poprsje od zelena mramora, grubo uklonjeno sa svojeg počivališta u mauzoleju. Ruska narav Kremlja, s njegovim pravoslavnim crkvama, carskim dvorcima zelene boje i boje okera, pa čak i onim crvenim zvijezdama, sve je to Katinku ispunjalo slavenskim ponosom. Vidjela je kupolasti krov zgrade Ministarskog vijeća u kojoj su radili Lenjin i Staljin. Sad je ondje bio ured predsjednika Jeljcina. Sašenjka je Lenjina i Staljina poznavala u prvim godinama sovjetske vlasti, sjeti se Katinka, zapanjena vlastitom opsjednutošću: obraćala se ţeni koju poznaje samo s fotografije i prema njezinu dosjeu. »Izvolite, gospođice?« reče tatarski šef sale. »Stol s pogledom?« »Gospođica je sa mnom«, reče glas iza nje. Paša Getman nespretno ju je nadvisivao. Nezgrapno se kretao i nijedan dio odjeće kao da mu nije pristajao kako valja, premda je sve na njemu izgledalo skupo. Hlače su mu bile previše vrećaste, košulja otvorena oko vrata i krivo zakopčana, a ipak su od njega dopirali kozmopolitska samopouzdanost, odeska gordost i oštar dim prevelike cigare. Katinka se nakon sastanka s Ĉarobnjakom i Svilašem javila Rozi i Roza ju je zamolila da o svemu porazgovara s Pašom, a Paša se sloţio da će se odmah s njom sastati. Sad nije bila sigurna neće li je čak i zagrliti. Oboje su se nagnuli jedno k drugome, no on je u posljednjem času ustuknuo i pruţio joj ruku. Katinka je porumenjela, ali ju je uto spasio šef sale.

KIKA

»Dobro došli,gospodin Getman! Vaš stol u alkovenu? Gospodine i gospođice, izvolite za mnom!« Tri Getmanova tjelesna čuvara, glomazna tijela i obrijane glave, s tetovaţom što im se nazirala u vratnom izrezu, sjedoše za susjedni stol. Katinka je išla za Pašom promatrajući njegov hod — koračao je poput medvjeda koji ţonglira, a ruke nalik na šape drţao spremne za hvatanje loptica. »Nemam puno vremena«, reče Paša čim su sjeli. »Nisam ni znala da ste ovdje. Mislila sam da ste u Londonu.« »Vode?« posegnu Paša za vodom i prevrnu je. Konobari pojuriše da to počiste, ali se on i ne osvrnu na njih. »Opet sam se vratio kući. Uskoro će izbori. Predsjedniku treba naša pomoć — moramo iz igre isključiti komuniste. Mama se vratila u London. Shvaćate da joj je ovo posljednja prilika da otkrije tko je zapravo. Zamislite kako je ne znati takvo nešto, Katinka! Ja sam svoje roditelje poznavao tako dobro, tako prisno, ali je ona uvijek u sebi nosila mučni osjećaj gubitka. Vi poznajete svoje roditelje?« »Svakako.« »Sretno djetinjstvo?« Ona kimnu, bezuspješno prikrivajući unutrašnje zadovoljstvo. »Otac mi je doktor. Oboje me zbilja vole, a ţivimo s djedom i bakom u njihovoj staroj kući.« »Vi i ja imamo puno sreće. Nego, znam da ste razgovarah s mamom« — Katinku je zabavljalo što ovaj medvjed od milijardera, unatoč tome što je već na polovici tridesetih godina, još uvijek vlastitu majku zove »mama« — »ali bih i sam volio čuti što ste dosad sve otkrili.« Dok je Katinka objašnjavala, Pašin je mobitel neprestano zvonio. Jednom je jedan od tjelohranitelja preuzeo poziv i prenio šefu poruku, crvenokosa djevojka u koţnoj mini suknji i Chanel čizmama te s odgo-varajućim pojasom došla ga je pozdraviti, nekoliko se poslovnih ljudi došlo s njim rukovati, no ipak mu je, provlačeći se između tih prekida, uspjela ispričati priču. Dok je govorila, Paša se nagnuo naprijed i slušao, ţvačući cigaru, a oštrim, tamnim očima gledajući ravno u njezine. »Znači, Satinov nešto zna, ali je već jako star i tajanstven. Tipično za tu generaciju za koju je tajnost fetiš. Dobro vam ide.« Katinka se zarumenje od zadovoljstva. »Ali, ti su dokumenti bili nepotpuni pa sam se sastala s kagebe-ovcima da riješimo pitanje onih koji nedostaju i... tako mi je neugodno... ja sam im, jasno, rekla da je to nemoguće... ali su oni traţili...« »Sto su traţili?« »Novac! Ogavno!« »Koliko?« zapita Paša. »Rekla sam im da je to smiješno.«

KIKA

»Gledajte«, reče Paša, »ne bih volio zvučati kao... Stariji sam od vas... Zao mi je što sam u Londonu onako izgubio ţivce. Mama mi je svašta izgovorila. Ali, vi tako malo marite za ovozemaljske stvari. Upoznao sam mnogo pohlepnih djevojaka. Shvaćam da vas novac ne zanima. Mama mi je rekla da ovo ne činite iz koristoljublja — da nam iskreno ţelite pomoći. Zato se nadam da ćete i dalje na tome raditi danju i noću. Koliko traţe?« »Ali ne biste im trebali platiti«, usprotivi se Katinka. »Ne organima sigurnosti! To su bezobzirni ljudi.« »Hajde, recite mi koliko hoće za dokumente.« »Spomenuli su... previše je to, to je kriminal, a oni su mafijaši...«, uzdahnu ona. »Petnaest tisuća dolara. Prava sramota! Što se danas do-gađa s Rusima?« Paša sleţe ramenima, otvarajući i zatvarajući šake kao da ţonglira. »Ha, to je moj dar mami. Istina je skupa, ali vjerujem da obitelj nema cijene. Time je sve rečeno. Platit ću što traţe.« »Ne.« »Prestanite mi govoriti što da radim!« zagunđa on pa, zguţvavši ga, povuče stolnjak gotovo srušivši sve čalice na pod. »Novac je moj, a trebaju nam njihovi podaci.« »Onda, u redu...«, najzad reče Katinka. »A ima još nešto. Satinov mi je ovo dao i rekao da moram otići do ove osobe, i to što prije.« Pruţi mu preko stola komadić papira. »To je broj u Tbilisiju. U Gruziji.« »Da.« »Pa što čekate? Morate smjesta krenuti, Katinka.« »Sada?« »Svakako, pokupite putnicu i kovčeg iz hotela. Kad se vratite, dat ću vam gotovinu pa ćete se moći sastati s onim kagebeovskim pokvarenjacima.« Poče birati broj na mobitelu. »Ja sam. Rezervirajte let za Tbilisi za danas poslijepodne. U četiri? Izvrsno. Ekaterina Vinska. Smjestite je u hotel Metehi Palace. Bog.« Okrenu se prema susjednom stolu. »Hej, Tigre!« Jedan od tjelesnih čuvara nespretno im priđe. »Odvedi Katinku natrag u hotel, a onda na Šeremetjevo. Odmah.« 13. U Tbilisiju — nekoć poznatom kao Tiflis — već se bio spustio mrak kad je Katinka stigla na tamošnji aerodrom, nalik na sajam na kojem se čula dreka vozača taksija i mogli se vidjeti naoruţani ljudi, trgovci, vojnici i dţepari. No, na nju je čekao vozač s natpisom na kojem je pisalo Vinska i Volgom koja se očevidno pokretala jedino dvjema ţicama i pjevušenjem. Dok su se vozili u grad, hici iz vatrenog oruţja ovoj malenoj divljoj zemlji bačenoj usred građanskog rata odjekivali su nad napola osvijedjenim

KIKA

gradom. Hotelom Metehi Palace, ruţnom modernom građevinom što se, sa svojim staklenim dizalima i velikim otvorenim foajeom s redovima zelenih metalnih balkona što su sezali prema divovskim gornjim prozorima, prolazile su ophodnje naoruţanih Gruzijaca noseći u sjajnim koricama za pištolj trošne kalašnjikove. Ostavivši prdjagu u hotelu, Katinka uhvati taksi do grada, prolazeći kroz kontrolne točke koje su čuvali pripadnici milicije u svakovrsnim odorama, potječući iz neke od nekoliko privatnih vojski. Sama je policija izgledala otrcano i izgubljeno u vlastitom gradu. Zgrade su bile silno oronule, a ulice bile obojene primjesom levantinskog sna o Parizu kojeg nikad nije bilo. Katinka nikad nije bila u Gruziji — obitelj je praznike provodila u Sočiju na Crnom moru — ali je, dakako, mnogo slušala o njoj: košara s voćem, bačva vina, plejbojska prijestolnica, dragulj u kruni, palača uţitaka sovjetskog imperija s raskošnom berbom groţđa i povrća, sumpornom vodom Borţomi u poznatim zelenim bocama, zemljano crvenim vinima, povlaštenim, korumpiranim komunističkim rukovodiocima koji su ţivjeli poput sultana, svadljivim intelektualcima i raz-medjivim zavodnicima i ljubavnicima. No, Gruzija je imala i svoju tamnu stranu. Odavde su ponikli Staljin i Berija, kao i drugi glasoviti komunisti neizgovorljiva, donekle i smiješna gruzijskog imena: Sergo Ordţonikidze, Abel Jenukidze i — maršal Herkul Satinov. Taksi je odvede ravno do središta grada, preko Trga slobode (nekoć Erevanskog trga u doba carstva, zatim Berijina, a onda Lenjinova trga) pa u široku i krasnu Rustavelijevu aveniju (Golovinsku ulicu u vrijeme careva), do njezinih kazališta i dvoraca. Vozač nije znao kako da dode do kuće kamo je Katinka htjela stići pa se dovikivao s ljudima da se raspita za put. Zavezao se kolima u suprotnom smjeru, ne obazirući se na bučni promet, i pokazao joj izgorjelu olupinu hotela Tbilisi, nekoć najotmjenijeg juţno od Moskve. Konačno se zaustaviše na strmom, oblucima popločanom breţuljku, ispod crkve s okruglim tornjem u gruzijskom pravoslavnom stilu, pa vozač prstom pokaza u mrak. »To je ovdje!« Katinka mu plati dolarima, a onda se oprezno spusti niz mračnu ulicu. Iza visokih zidova dugoprsta se vinova loza ovijala oko velikih kuća, a nad dvorištima se nadnosili cvijećem obrasli balkoni na kojima su treperili smijeh i fenjeri. Bradat muškarac guste bijele kose koju Gruzijci kao da nikad ne gube podiţe uvis fenjer. »Kamo idete? Jeste li se izgubili?« Katinka vidje da on ima sačmaricu, ali se ne uplaši.

KIKA

»Kavana Biblioteka?« zapita. »Dođite!« Ruski mu je bio strahovito loš, ali je uhvati za nadlakticu i povede niz oblucima popločanu ulicu, sve dok ne stigoše do kuće gotovo potpuno skrivene pod vinovom lozom. Otvori dvokrilna drvena vrata što su vodila u oronulu, svijećom osvijedjenu mramornu dvoranu što je zaudarala po gruzijskim gozbama. Zdesna su bila velika trošna vrata i on ih gurnu, brbljajući nešto na gruzijskom, a sačmaricu drţeći opasno naslonjenu na rame. »Dođite! Ovdje je kavana Biblioteka!« Dahnuvši od čuda, Katinka uđe u kavanu pod treptavim svjedom svijeća ukrašenim voštanim krilima. Učini joj se da slasno miriše: na tkemali, đumbir, jabuke i bademe. Bila je to stara knjiţnica u kojoj su police za knjige još uvijek stajale između stolova i iza šanka. Karte, stjegovi carskih pukovnija, gruzijskih brigada i boljševičkih radnika, crteţi, plemeniti i opsceni, ikone, dijelovi starih gruzijskih odora, mačevi i bodeţi, poprsja što su prikazivala Mozarta, kraljicu Tamar, Staljina i rimske senatore prekrivali su zidove. Neke su od polica za knjige bile istrunule i raspale se, izasuvši neprocjenjive stare sveske na do, gdje su leţali, a ţute im se pergamentske stranice širile poput lepeze. Za malim stolovima, jedan je starac u crnom fedora šeširu čitao pri polusvjedu, nekolicina američkih turista s ruksacima, u ţutim tim-berlandicama i kratkim hlačama, s novčanicima pričvršćenim za pojas oko struka (upozoravajući tako svakog prisutnog razbojnika na njihovo zapadnjačko bogatstvo), međusobno je nazdravljala gruzijskim vinom, a dva su se sijeda Gruzijca glasno prepirala o gruzijskim političarima. »Sevarnadze ja izdajica, špijun, kagebeovac!« vikao je jedan. »Ziad je luđak, špijun, kagebeovac!« uzvraćao je drugi. »Izvolite? Stol? Vino? Večeru?« pitao ju je visok i vitak Gruzijac s plavom beretkom na glavi i u kaputu od čohe, utegnutom u struku i s dţepovima za metke, te s draguljima ukrašenim bodeţom za pojasom. Nakloni se pred njom. »Ja sam Nuzgar. Tko ste vi? Izgledate izgubljeno.« »Poznajete li Audrey Zeidin? Ţelim je posjetiti.« »Staru Engleskinju? Ona je naša ikona, naša maskota! Svaki dan joj nosimo jelo. Dugo vremena je ovdje radila, naučila je engleski i nas i našu djecu! Gore je, dođite!« Katinka pođe za Nuzgarom na prvi kat, hodnikom gdje je vinova loza sebi probila put kroz zid i s drugim se svojim krakom spojila kroz prozor koji se sad više nije dao zatvoriti. On pokuca na vrata na kraju hodnika.

KIKA

»Anuko!« zazva. Gruzijci, pomisli Katinka, i njihovi smiješni deminutivi! »Imate posjet, Anuko!« Bez odgovora. Zagledavši se nesigurno u tamu, Nuzgar otvori vrata. 14. Oduvijek sam se nadala da ćeš doći«, govorila je Lala prigušenim staračkim glasom. Na sebi je imala kućni ogrtač prebačen preko spavaćice, a duga joj je kosa bila bijela. Bila se sva skupila u sebe, pretvorila se u vreću kostiju što ih je na okupu drţala bijela koţa, tako tanana da se gotovo prozi-rala. No, oči su joj se, kad ih je uprla u Katinku, blistavo prelijevale i činile se ogromnima zbog smione, ţive volje koja je privlačila paţnju i bila ravna energiji mlade osobe. »Ĉekala sam pedeset godina. Zašto ti je tako dugo trebalo?« »Zdravo«, s oklijevanjem reče Katinka, bojeći se da je došla na pogrešno mjesto, a ipak iznenađena što ova starica, čini se, zna tko je ona. »K vama me poslao maršal Satinov.« »Ah... Satinov. On je bio naš junak, naš anđeo čuvar. Sad je već star, jasno. Ipak, ne tako star kao ja. Sjedi, sjedi.« Katinka sjede u mekani naslonjač u kutu malene sobice. Kraj kreveta je gorjela jedna jedina svijeća, a okolo su se mogle vidjeti sepija fotografije velikana s krutim bijelim ovratnicima i polucilindrima, slika umišljene školarke u bijeloj pregačici, srebrni model naftnog tornja i mnogo starih knjiga. »Hajde, malena, protresi mi jastuk iza leđa i donesi mi čašu vina. Traţi od Nuzgara, dolje u kavani. A onda moramo razgovarati. Cijelu noć. Ne spavaš puno kad si star kao ja. Tko u mojim godinama još ţeli ţivjeti ? Jadno je to. Svi prijatelji su mi mrtvi, a to nije nimalo lijepo! Muţ mi je umro prije četrdeset godina, ali, mislim da sam čekala, da sam na tebe čekala, drago dijete. A sad si tu, dolaziš od maršala Sa-tinova. Sigurno hoće da pronađeš moju izgubljenu dječicu. Hoćeš li zapisivati, redom kako ti budem pričala, dušo?« Osjećajući se kao da se najednom našla usred kakva sna, Katinka stade prekapati po torbi u potrazi za notesom i kemijskom olovkom. »Pričat ću ti o Sašenjki, Snješki i Karlu.« »Samo malo, znam tko je Sašenjka, ali tko su Snješka i...?« »Pa, malena, jel ti uopće išta znaš? Snješka i Karlo bili su Sa-šenjkina djeca. Prava imena su im bila Volja i Karlmarks. Ispričat ću ti njihovu priču, ali prvo, molim te, otvori prozor.«

KIKA

Katinki je bilo drago što moţe u sobu pustiti miomirisni zrak. Vani se talasao sanjivi vrt. Miris ljubičica, ruţa i onog bademastog, jabučastog tkemalijeva cvijeta kroz daščice je na staromodnim rebrenicama u valovima polagano prodirao u zagušljivu sobu. Odozdo su pak kuhinjski lonci u kojima je vrijuckao čakapuli na kat slali jak miris dumbira i muŠkata. I tako je Katinka, uz vino i kriške kačapurija što ih je iz kavane donio gruzijski ratnik, krenula na put kroz vrijeme, vraćajući sve do ne-zamisliva razdoblja u kući u Boljšoj morskoj ulici u Sankt-Peterburgu, gdje su kćer po imenu Sašenjka odgajali bogati ţidovski bankar i njegova lakoumna ţena, uz pomoć mlade engleske dadilje čiji su roditelji svojevremeno drţali krčmu Ţivi i pusti druge da ţive u selu zvanom Pegsdon, nedaleko trgovišta Hitchin u Hertforshireu. »Lala« Lewis, kako ju je Sašenjka prozvala, »a i ti me moraš tako zvati, Katinka«, znala je sve o obitelji Zeidin. Opisala je Katinki ozbiljnu i nezgrapnu djevojčicu koju je majka zastrašivala i prezirala, a otac suzdrţano volio pa se hranila dadiljinom odanošću. Kakvu li je samo sliku Lala Lewis dočarala o tim vremenima: o automobilima s vjetrobranskim staklom iz dva dijela i kromiranim faro-vima, iznutra presvučenim koţom i obloţenim tikovinom, o kočijama i saonicama s kočijašima u cilindrima i ovčjim koţusima, o milijunašima, grofovima i revolucionarima, o ujacima, stričevima i vozačima, o ţivča-nom slomu i samoubojstvu. »U baruna Zeidina zaljubila sam se upravo ovdje, u Tbilisiju, u kući koju je ovdje imao prije dugo, dugo vremena«, ispričala je Lala Katinki, kao i to kako ju je barun kasnije zaprosio u svojem kabinetu u otmjenom restoranu Donan u Sankt-Peterburgu. »Samuil je sve izgubio 1917. godine, ali u sovjetskoj sluţbi ponovo izgradio karijeru, a onda opet sve izgubio 1929. pa smo se vratili ovamo. Mislili smo da će tako biti sigurnije. Predosjećali smo da nemamo puno vremena pa nismo gubili ni trenutka«, govorila je. »Tako smo se voljeli. Svaki dan bio nam je medeni mjesec, svaki poljubac dobitak, dar. U Moskvi su Sašenjka i Vanja, kako su svi zvali njenog muţa, bili medu rukovo-dilačkim kadrom. Poznavali su svakoga, čak i Staljina — Sašenjka je bila urednica u časopisu, a Vanja pripadnik tajne policije i vjerojatno uţasan krvolok, premda se činilo da je veseljak. Ĉeznuli smo za tim da ih vidimo — voljela sam Sašenjku, baš kao i Samuil. Upravo nas je ljubav prema Sašenjki i spojila, znaš. Kad je NKVD odveo Samuila, znala sam da će biti osuđen pa sam čekala da dođu i po mene. I dalje sam radila ovdje u kavani, učila druge engleski, čuvala djecu, postala sam najbolja učiteljica engleskog u gradu.

KIKA

Poučavala sam djecu rukovodilaca, a pomalo se time bavim još i danas! Ali, previše ţurim naprijed. Kad su odveli Samuila, oplakala sam ga kao da je umro. Pisma i novac koje sam mu slala vratili su mi se, a to je značilo da ga više nema. Zatim su odveli Sašenjku i Vanju. Bila sam očajna. Zamisli onda moje zaprepaštenje kad se Samuil vratio. Oh, kako je smrt u ono vrijeme nasumično udarala!« »Kako je Samuil prihvatio Sašenjkin nestanak?« »Dok je na samrtnoj postelji tonuo u komu i budio se iz nje, stalno je govorio: >Sašenjka draga, lisićka moja, lisičice moja mala, Sašenjka, hoćeš li me poljubiti prije nego što umrem !< Bio je siguran da će se Sašenjka vratiti. Zato sam mu obećala da ču je ja čekad umjesto njega.« »Jeste li umorni, Lala?« zapita Katinka, zabrinuta za Lalino zdravlje, ali ţeljna njezinih priča. »Hoćete li malo odspavati?« Vidjela je kako staroj ţeni niz obraze klize suze. »Umorna sam, ali tako sam dugo čekala da sve ovo ispričam. Vidiš, dok je Samuil bio u gulagu, drug Satinov pozvao me u Potkraljev dvorac i predloţio mi nešto što nisam mogla odbiti. Slušaj me dobro, Katinko. Neću imati snage ovo još jednom ispričati.« »Paţljivo slušam, uvjeravam vas!« »Herkul Satinov bio je junak. Imao je mladu ţenu i tek rođeno dijete i sve povlastice koje su išle uz njegov poloţaj. Mogli su ga streljati zbog toga što je pomogao Sašenjkinoj djeci, ali je ipak sredio. U vrijeme kad su svi ostali bili lakaji, kukavice i ubojice, jedini se usudio biti časna osoba. Ako ikad napišeš ovu priču, to svakako napiši!« »Hoću«, reče Katinka sjetivši se šudjivog starog maršala i njegova bolnog izraza dok mu je postavljala pitanja o Sašenjki i njezinoj djeci. »U Potkraljevom dvorcu — onda je to bio komunistički stoţer — Satinov mi je objasnio da se sa Sašenjkom i Vanjom nešto uţasno dogodilo i da se ja moram pobrinuti za djecu. Rekao mi je da odem na rostovski kolodvor i tamo sam u kantini zatekla djecu i njihovu dadilju Karolinu. Oboje su bili iscrpljeni, gladni i prljavi, ali sam ih smjesta zavoljela. Bilo mi je kao da sam ih sama odgajala, jer se Sašenjka brinula za njih jednako kao što sam se ja svojevremeno brinula za nju. Snješka me toliko podsjećala na Sašenjku da sam je poljubila čim sam je vidjela, a ona mi se rastopila u zagrljaju! Karlo je bio predivno dijete, odvaţno i veselo, nalik na oca, ali je imao Samuilove oči i osmijeh, čak i njegovu jamicu na bradi. Odmah sam stekla njihovo povjerenje, tko zna zašto, moţda su slutili neku povezanost s njihovom mamom. Oh, bilo je to da ti srce pukne! Najprije su bili odvojeni od oca, onda od majke, a zatim i od Karoline koja im je bila kao majka. Otišla sam s njima iz hotela u Rostovu dok je ona još

KIKA

spavala — još uvijek zbog toga osjećam krivnju — ali nadam se da me shvatila, jer je i sama radi to dvoje djece stavila ţivot na kocku.« »Sto je bilo s njom?« zapita Katinka, ali starica ne zastade s pričom, kao da se boji potratiti i mrvicu energije na nešto što nije strogo nuţno. Katinka najednom shvati da joj Lala Lewis pripovijeda priču koju joj Satinov moţda nije imao snage sam ispričati. Lala otpi gudjaj crvenog vina, zalivši se malo po spavaćici. Drhtavom rukom pokuša obrisati mrlju, ali je promaši pa uskoro odustade. »Preklinjala sam ga da mi dopusti zadrţati djecu, ali mi je objasnio da bih i ja mogla biti uhićena, a što onda? Znala sam da će biti uz mene vrlo kratko vrijeme i da to vrijeme moram iskoristiti što bolje mogu. Pet dana i noći koje smo zajedno proveli bili su mi premalo. Bila sam izgubila Samuila, ali sam sad imala njih. Od Satinova sam dobila dovoljno novaca da djecu dobro hranim, a imali smo i papire pa smo se mogli slobodno kretati. Imala sam obitelj. >Gdje je mama? Kad će se mama vratiti ?< pitala su djeca, ali mi je Satinov objasnio da im moram reći da su im roditelji poginuli u udesu. Bio je to uţasan trenutak. Više nego ikad privih su se uz mene i uz onaj jastučić, smiješni jastučić koji je za dragu Snješku postao i otac i majka, kao i uz onog ruţičastog zeku kojeg je Karlo noću grlio. Ţeljela sam tu djecu ljubiti i grliti, razmaziti ih, utješiti, izliječiti im rane. Htjela sam ih zaviti u ljubav. Ali, nisam se smjela s njima previše zbliţiti, jer sam znala da ću za njih i ja morati uskoro nestati. Spavali su sa mnom u krevetu, da, baš u ovom krevetu, i uţivala sam u noćima koje sam s njima provela, u svakoj sekundi. Dok sam tako leţala između njih dvoje, dodirivali su me njihovi njeţni udovi i slatki dah pa sam jecala zbog njih i Sašenjke, ali se nisam smjela pomaknuti ni glasa izustiti, tako da su mi suze tekle u tišini. Kao podzemna rijeka, A ujutro mi je jastuk bio mokar. Jednog jutra Snješka me poljubila. »Moţemo li kući, Lala? Gdje je sad mama?« pitala je. »Mislim da pazi na vas?« »Kao zvijezde na nebu?« »Baš tako. Uvijek će paziti na vas, dušo!« »Zašto je otišla i ostavila nas?« »Nije ona to htjela, dušo. Znam da je tebe i Karla voljela više od svega na svijetu. Noću, gdje god se vas dvoje budete nalazili, mislim da će vas poljubiti, a vi se od toga nećete probuditi. Ah, ujutro ćete na sebi osjećati lagani dašak i znat ćete da je bila tu.« »A što je s tatom?« »I tata će te poljubiti u čelo, samo s druge strane.« »Hoćeš li nam ti biti namjesto mame?«

KIKA

Oh, Katinko, drago moje dijete, moţeš li zamisliti taj razgovor? Morala sam ih odvesti izvan grada, u sirotište Lavrentij Berija. Pakleno mjesto. Ĉak je kratak posjet bio grozno iskustvo. Ali, tamo su na dokumente dobili ţig, čime su dodijeljeni obiteljima koje će ih posvojiti. Satinov je sve pomno uredio tako da čak nisu ni bili registrirani kao djeca narodnih neprijatelja, nego samo kao obična siročad. Kako mu je to sve uspjelo, ne znam. Strepila sam od rastanka s njima. Voljela sam ih oboje, Snješku i Karla. Draga djeca, još i sad osjećam miris njihove koţe, još uvijek im vidim pogled u očima, još uvijek im čujem glasove — morala sam ih ostaviti, a što je najgore, morala sam rastaviti brata i sestru. Da više nikad ne vide jedno drugo. Bio je to jedan udarac za drugim!« Niz naborane obraze potekoše suze. Katinku to toliko ganu da i sama briţnu u plač pa bez riječi sjede na krevete i njih se dvije zagrliše. Napokon Lala otpi malo vina, pojede komadić kačapurija i pročisti grlo. »Imate li dovoljno snage da nastavite?« zapita Katinka. »Imam. A ti?« reče stara ţena brišući oči. »Nisam tako loša za svoje godine.« »Tko su bili ljudi koji su ih uzeli? Sjećate li se toga?« »Nikad nisam doznala njihova prezimena. Satinov se za to pobrinuo. Samo ih je on znao. Ali, sjećam se dana kad sam srela i jednu i drugu obitelj, kao da je bilo jučer. Oh, bila je to prava agonija! Karlo se u jednoj sobi u sirotištu igrao s vlakovima, a Snješka je pripremala večernju zabavu za jastuke i jastučiće. A onda su došle te dvije obitelji. Pretpostavljam da su to sve bili dobri ljudi, ah nisu bili kao Sašenjka ili ja — nije u njima bilo topline. Ţidovski par — nisu to rekli, ali bih su iz Odese ili Nikolajeva, negdje na Crnom moru — bio je ljubazan, čini mi se, ali posve nepodesan za brigu o djeci: on je već bio u srednjoj dobi i imao raskuštranu kovrčavu kosu, svojevrstan intelektualac, a ona je bila blauštrumf. Htjela sam im reći da je i Snješkina majka Ţidovka pa joj tako na neki način odgovaraju. Objasnila sam im koje su Snješkine omiljene igračke i igre pa su se ukočeno počeli igrati s njom, to me kasnije tješilo. Ostavila sam Snješku s njima, u nadi da će se uspjeti zbliţiti. Ali nisu. Snješka je stalno trčala natrag k meni. >Gdje je Lala?< vrištala je. >Lala, nećeš nas ostaviti, je li da nećeš, Lala? Gdje je Karlo, hoću ostati s Karlom! Karlo!< Dok su je odvodili sa sobom, zavijala je: >Lala, obećala si, lala, pomozi mi, Lala!< Htjela je mene, htjela je svog brata. Na kraju su je odgojiteljice i čuvari morali na silu ugurati u auto. Udarala je nogama oko sebe i plakala: >Lala, obećala si!< Onda su i njeni novi roditelji sjeli u auto o odvezli se s njom. A ja sam klonula na pod i počela zavijati, kao ţivotinja, pred cijelim sirotištem...«

KIKA

Katinka se osjećala iscrpljenom, a ipak je, usprkos ovoj tragediji, osjetila i uzbuđenje. »Taj par iz Odese, to mora da su bih Liberhartovi«, reče. »Roza je Snješka.« No, Lala je i dalje govorila kao da je nije čula: »Isto je bilo i s Karlom i onim seljacima.« »Seljacima?« zapita Katinka biljeţeći. »S parom koji je uzeo Karla. Istog časa kad je Snješka otišla, počeo je plakati: >Gdje je Snješka? Hoću maziti Snješku! Lala, nećeš me ostaviti, je li da nećeš, Lala?< Jedva sam preţivjela taj dan. I on se otimao kad su ga odvodili. I sad još čujem njegov glas... Na neki način za njega je bilo lakše, jer su mu bile tek tri godine. Molila sam se da zaboravi na Sašenjku i Vanju, a moţda ih je i zaboravio. Namjeravali su mu dati drugo ime. Kaţu da su tri godine granica između onog što pamtiš i onog što zaboravljaš.« Katinka opet uze Laline ruke u svoje. »Lala, imam za vas prekrasnu vijest.« »Sto? Sašenjka?« zagleda se starica u sjenke kraj vrata. »Sašenjka je ovdje? Znala sam da će doći.« »Ne, Lala. Ne znamo gdje je Sašenjka.« »Znaš, tako je često sanjam. Sigurna sam da je ţiva, jer smo i za Samuila svi mislili da je mrtav, a onda se vratio iz mrtvih. Pronađi je, Katinka. Dovedi je k meni.« »Učinit ću sve što budem mogla, ali vam moram reći nešto drugo. Mislim da sam pronašla Snješku. Obitelj koja ju je posvojila zvala se Liberhart, a snješka je dobila novo ime — Roza. Večeras ću joj telefonirati i dovest ću je k vama. Onda ćete joj sve ovo moći sami ispričati.« Lala se zagleda u Katinku, a onda okrenu lice ustranu prekrivajući rukom oči. »Znala sam da nisam čekala uzalud. Taj Satinov je anđeo, anđeo«, prošapta, a onda sjede uspravno i okrenu se licem prema Katinki. »Ţelim vidjeti Snješku. Ali, nemojte previše odgađati. Nisam besmrtna.« Kad je ustala, Katinki se vrtjelo u glavi. Kao da je i sama prošla sve ove tragične rastanke. »Moram se vratiti u hotel i telefonirati Rozi.« No, starica pruţi ruku prema njoj. »Ne, ne... ostani sa mnom. Tako sam dugo čekala, bojim se da se nećeš vratiti i da je ovo samo priviđenje. Cesto sanjam jedan san. Samuil drţi u ruci čašu gruzijskog vina i vodi me u knjiţnicu, punu knjiga i neobičnih kurioziteta, u nekoj ruševnoj kući zarasloj u vinovu lozu i jorgovan. A Sašenjka sjedi u saonicama s praporcima, juri po peterburškim ulicama,

KIKA

smije se i govori: >Brţe, Lala, brţe...< A onda se probudim, sama u ovoj sobici.« »Ostat ću, jasno«, reče Katinka ponovo se smjestivši u udobni naslonjač u kutu. Bilo joj je drago što se ne mora vraćati do neugodnog hotela u predgrađu. U toploj noći probudila ju je Lala uspravivši se u krevetu. »Uhitili su je na školskim vratima, barune. Da, ţandari su je uhitili... Što ćemo danas, Sašenjka? Da pođemo na klizanje, dušo? Ne, ako budeš dobra djevojčica, kupit ćemo u Engleskom dućanu na Nevskom kutiju keksa Hundey&Palmers. Pantamejlione, dovezite saonice...« Katinka se pribliţi krevetu. Laline su oči bile otvorene, a ruke na prsima pritiskale su fotografiju: slika je prikazivala Sašenjku u bijeloj pregačici Smolnijeva instituta i njoj već poznatih podrugljivih očiju. »Spavajte, Lala. Spavajte«, umirivala ju je Katinka gladeći je po čelu. »To si ti, Sašenjka? Oh, dušo moja, znala sam da ćeš se vratiti. Tako sam sretna što te vidim...« Lalina glava opet pade na jastuk. Katinki se staričino lice učini bezvremenim, njeţno srcoliko lice djevojke koja je prije tolikih godina iz Engleske stigla ovamo. Onda se vrati u naslonjač i zajeca — nije bila sasvim sigurna zbog čega — i jecala je sve dok nije ponovo utonula u san. 15. Bilo je miomirisno proljetno jutro u Gruziji. Kad se Katinka probudila, zastori su bili razvučeni. Lala je, odjevena u iznošenu ruţičastu jutarnju haljinu, u ruci drţala malenu šalicu s turskom kavom i plosnati gruzijski lavaš, što joj je odozdo bio donio ratnik Nuzgar. S druge strane prozora Gruzijci su, idući na posao, pjevali Suliko. Mnogo je glazbe bilo u Tbilisiju. Vrlo gruzijski tkemalijev miris po bademima i jabukovu cvatu uzdizao se iz vrta, slast svjeţe kave i kuhinjski štropot dopirali su iz kavane ispod njih. »Dobro jutro, dijete drago«, reče Lala. »Skokni dolje po kavu.« Katinka se uspravi u naslonjaču. Trljala je oči. Zadatak je gotovo izvršen, a ipak još uvijek toliko toga treba otkriti. Je li Karlo još ţiv? A gorjela je i od ţelje da dozna što se dogodilo sa Sašenjkom i Vanjom. Kao da joj čita misli, Lala reče: »U srcu znam da je Sašenjka ţiva, znam i tko bi nam mogao pomoći da je nađemo.«

KIKA

Sutradan je ujutro do deset sati Katinka već bila u Moskvi i koračala Tverskom ulicom. Kao studentica, često je listala knjige u knjiţari Knjiţni svijet u Tverskoj. Sad pozvoni na trećim vratima zgrade. Vrata se uz škljocaj otvoriše i ona ude u praznu kamenu veţu koja je uobičajeno zaudarala po kupusu pa se malenim, odbojnim dizalom koje ju podsjeti na riblju konzervu obješenu o kabel odveze do najvišeg kata. No, kad se vrata stenjući otvoriše, ostade bez daha od iznenađenja. Umjesto odmorišta s troje ili četvero vrata, iz dizala se ulazilo u stan s visokim stropovima, ukrašen draţesnom, njeţnom borovinom i pun onakvim tamnim, otmjenim pokućstvom kakvo je obično viđala u muzejima. Uz zidove su visoko uzdizale naredane knjige i debeli časopisi iz sovjetske ere, a slike u zlatnim okvirima i stari filmski plakati bili posvuda povješani. Mjesto nije zračilo nadmoćnom veličinom kao stan maršala Satinova, već je izgledalo udobno i aristokratski, kao odaje bogata esteta iz carskih vremena. »Dobro došli, Katinka«, reče dojmljiva starija ţena što je stajala nasred sobe. Dobro odjevena, bujnih grudi koje je lijepo isticao jedan od onih kostima od tvida kakve je četrdesetih godina nosila Marlene Dietrich i s odgovarajućom frizurom, tako je dobro pristajala u ovu prostoriju da je u pitanju mogla biti i poza za modnog fotografa. Katinka pretpostavi da je ova ţena poprilično prešla osamdesetu, a ipak se, uz istaknute obrve i gustu, crno obojenu kosu, drţala poput glumice na posljednjoj turneji. »Ja sam Mouche Zeidin«, reče ţena pruţajući ruku djevojci. »Uđite pa ću vas provesti okolo. Ovo je bila očeva radna soba...«, povede ona Katinku u omanju prostoriju još uvijek natrpanu hrpama papira i knjiga, pokazujući na zid prekriven svescima. »Ovo su sva njegova djela. Moţda se nekih od njih i sjećate ili ste moţda premladi...« »Ne, poznato mi je njegovo ime«, odgovori Katinka. »Na očevoj polici s knjigama imamo sve knjige Gideona Zeidina, uz Gorkog, Erenburga i Solohova...« »Div sovjetske ere«, reče Mouche koja je govorila otmjenim ruskim jezikom kao uvjeţbana glumica. »Pogledajte!« pokaza ona na zidu na velike crno-bijele fotografije što su prikazivale razdragana crnookog čovjeka prosijede crne brade, a oči i osmijeh bili su mu isti kao i u kćeri. »Ovo je otac s Picassom i Erenburgom u Parizu, a ovdje je s maršalom Zukovom u Hiderovom kancelarskom uredu 1945. Oh, a ovdje je s nekom od bezbrojnih ljubavnica. Znala sam ga zvati tatica momzer — to na jidišu znači >ništarija<. Sestra i majka poginule su u opsadi Lenjingrada, ali smo otac i ja, zahvaljujući svojem smislu za humor, preţivjeli ratove, revolucije i čistku. Zapravo, sjajno nam je išlo... čak me

KIKA

malo i stid to reći. Vidite ove plakate? To sam ja na filmu. Vjerojatno ste vidjeh neke od mojih filmova. Hajde da popijemo čaj.« Prodoše kroz prostranu prostoriju i Katinka se najednom zateče kako sjedi za velikim kuhinjskim stolom. »Pišete li o ocu ili o meni?« »Ne, zapravo uopće nisam zbog toga došla k vama...«, porume-nje Katinka, ali Mouche Zeidin odmahnu rukom. »Jasno da niste, dušo, pa i zašto biste zbog toga došli? Vi ste nova generacija. Ali, rekli ste da ste povjesničarka.« Zapali Gauloise utaknutu u srebrni cigaršpic pa ponudi Katinku cigaretom. »Ne, hvala«, reče Katinka, a onda ispriča Mouche o tome kako je upoznala Rozu i Pašu te cijelu priču sve do prethodnog dana provedenog s Lalom. »Lala me poslala k vama. Imala je vašu adresu, mislim da ju je vjerojatno sačuvala nakon Samuilove smrti. I tako, sad znamo da je moja poslodavka Roza Getman zapravo Snješka, Sašenjkina kćerka.« »Boţe! Snješka!« Mouche napusti sva odrješitost i najednom je obliše suze. »Ne mogu vjerovati! Kako smo samo ţeljeli pronaći to dijete. A što je s Karlom?« »Nadam se da i njega nekako moţemo naći.« »Ali Snješka je ţiva i zdrava? Ne mogu vjerovati!« Mouche ispruţi ruke prema katinki, kao da je i sama posjetiteljica davno izgubljen član obitelji. »Vi ste anđeo koji donosi blagoslov! Mogu li joj telefonirati? Kad je mogu vidjeti?« »Jako brzo, nadam se«, odvrati Katinka. »Ali, još se toliko toga ima otkriti. Došla sam vam donijeti ovu dobru vijest, ali isto tako i zato da vas pitam jeste li ikad pokušali tragati za Sašenjkom i Vanjom?« »Otac je sve do smrti pokušavao otkriti što se dogodilo s njima i djecom. Bilo je mnogo trenutaka za vrijeme Staljinove vladavine kad je i sam otac bio bhzu propasti, premda je bio jedan od diktatorovih omiljenih pisaca. Krajem rata otac je otputovao dolje u Tbilisi da se opet vidi sa starijim bratom Samuilom, a jasno, i s Lalom Lewis. Njih dvoje bili su sretni zajedno. Bio je to radostan susret, dva brata nisu se vidjela već toliko godina. U svakom slučaju, Samuil je od mog oca zatraţio da mu obeća da će, čim bude mogao, otkriti što je bilo sa Sašenjkom i njenom obitelji.« »I jeste li nešto otkrili?« zapita Katinka vadeći notes. »Jesmo. Još za Staljinovog ţivota. Tata se raspitivao kod Ĉeke i doznao da su Sašenjka i Vanja 1939. dobili deset godina u gulagu. Opet smo podnijeli molbu 1949. godine, kad je Sašenjka trebala biti puštena, ali nam je rečeno da je dobila još deset godina bez prava na prepisku. Za

KIKA

vrijeme političkog odmrzavanja nakon Staljinove smrti doznali smo da su oboje u toku rata umrli u gulagu od srčanog udara.« »Znači, za nju zbilja nema nade.« »Tako smo i mi mislili«, reče Mouche. Ali, 1956. posjetila nas je ovdje jedna bivša kaţnjenica, nedavno oslobođeni zek, i ispričala nam da je bila sa Sašenjkom u kolikskom gulagu, da je Sašenjku posljednji put vidjela prije vrlo kratkog vremena, a da je svakako bila ţiva u trenutku Staljinove smrti u oţujku 1953.« Katinki poskoči srce. Kasnije istoga dana blindirani mercedes pokupi Katinku u hotelu Moskva i odveze je do glavnog ureda Paše Getmana, bivše kneţevske rezidencije u ulici Ostoţenka. Katinku je zanimalo da vidi »Dvorac«, kako se to mjesto nazivalo u tisku. Govorilo se da je to leglo u kojem se kuju političke i financijske spletke pa se gotovo razočarala kad se auto provezao kroz osigurana vrata i zaustavio pred draţesnom, ali malenom jednokatnicom od bijela mramora i s polustupovima ukrašenim viti-cama u orijentalnom stilu. Unutra je predvorje bilo uređeno, zaključi Katinka, kao harem kakva turskog sultana, s mnoštvom divana i vo-doskoka. Dočeka je lijepa crnokosa tajnica, mlada Ruskinja ne mnogo starija od nje, u crnom kostimiću sa sićušnom suknjicom i kolosalno visokim potpeticama, sve dodatno naglašeno zveckavim zlatnim poja-som. Po njezinu posjedničkom pogledu, Katinka smjesta shvati da ova »Versaceova djevojka« za Pašu nije isključivo tipkačica. Lupkajući potpeticama po mramornom podu, pomoćnica Katinku, koja se u suknji od trapera osjećala krajnje neuredno, provede pokraj sobe ispunjene elektroničkom opremom i televizijskim ekranima za kojima su sjedili čuvari u plavim odorama, zatim pokraj blagovaonice u kojoj je jedan mladić provjeravao raspored gostiju, cvijeće i pribor za jelo, a onda je uvede u zračan i moderan ured, sva u staklu i kormu, gdje je Paša pozdravi mahanjem ruke. Bio je na telefonu, ali je Roza sjedila na sofi ispod nekoliko izloţaka skupe, a u Katinkinim očima i grozne moderne umjetnosti. »Draga moja, tako ste dobro sve to dosad obavili«, reče Roza triput ljubeći Katinku i toplo je privijajući uza se. »Jednostavno ne mogu vjerovati da ste sve to otkrili. Smjesta ću nazvati Mouche... Ĉim ste spomenuli prezime Palicin, Sašenjku i Vanju, bilo mi je kao da sve to već znam.« »Niste mi spomenuli da imate i brata.« »Htjela sam početi s roditeljima, a čak i sad mi je teško izgovoriti njegovo ime, razgovarati o njemu...« Roza zastade i na tren sklopi oči. »U svakom

KIKA

slučaju, nisam bila sigurna što ćete otkriti. Ali, oh, Katinka, ne mogu vam jednostavno dovoljno zahvaliti. Vratili ste mi komadić mene same, moj identitet. » Kad se ljubičaste oči opet otvoriše, Katinka vidje kako se Roza bori da se ne slomi. »Ţelite li da nastavim?« Katinka shvati da silno ţeli otkriti što se dogodilo s ostatkom Ro-zine obitelji, posebno s Karlom, ali zbog toga osjeti i krivnju. Vezuje li se to ona strastveno uz dramu tuđe tragedije? »Da, a ovdje vam je i gotovina za KGB«, reče paša Getman obilazeći stol d aje zagrli. Pruţi joj omotnicu. »Znao sam da sam angaţirao pravu osobu.« Katinka uhvati Rozin pogled dok je on to govorio i njih dvije se urotnički nasmiješiše jedna drugpj. »A sad, pronađite ostale Palicine. Ako je itko od njih ţiv...« Katinka se zbog novca koji je nosila u torbici osjećala jako uzrujano. Nikad nije u rukama imala toliko novca i bila je sigurna da će joj ga netko ukrasti ili da će ga izgubiti. Odlanulo joj je kad je ušla u kafe-bar Klavir na Patrijaršijskim ribnjacima da se ondje sastane s dvojicom kagebeovaca, Svilašem i Ĉarobnjakom. Trenutak se poigravala s debelom omotnicom, a onda je pred njima otvorila da im pokaţe američke zelembaće. »Za ovoliko gotovine, hoćemo brzo vidjeti dosjee. Rekli ste sutra, jel tako?« »Je li sve tu?« zapita masni Svilaš zirkajući prema omotnici. »Da, i to usprkos mojem savjetu«, reče Katinka. »Gospodin Getman svakako je htio platiti.« »Sve sa slikom Abrahama Lincolna?« zapita Ĉarobnjak. »Nemam pojma«, reče ona s prezirom prema njegovu gangsterskom jeziku. »Anđele sa sjevernog Kavkaza! Naučit ćete vi kako to ide!« Ĉarobnjak se nasmija i pogladi grube riđe dlake na licu. Kad je preko stola gurnula omotnicu prema njemu, poklopi joj ruku svojima. Lijepo, mala moja. Lijepo, kao i vi.« Katinka brzo povuče ruku i zadrhta. »Sutra, u mom uredu, dobit ćete dosjee o Sašenjki i Vanji, a isto tako i o Mendelu i Goldenu«, obeća Svilaš. »Sve što imamo.« Katinka ustade, ali je Ĉarobnjak ponovo ţeljeznim stiskom zgrabi za ruku. »Hej, mala, čekajte, čemu ţurba? Molim vas, recite gospodinu Getmanu da se nadamo da je ovo početak dugotrajne veze. A i za vas kao

KIKA

povjesničarku. Imamo neke špijunske materijale iz razdoblja hladnog rata koji bi mogli zanimati zapadne medije i izdavače. Vi sad poznate Londongrad,1 išli ste tamo avionom. Podijelili bismo narudţbu s vama ako uspijete zainteresirati londonske novine ili izdavače...« »Prenijet ću to gospodinu Getmanu.« »A kapljicu viskija tako omiljenog medu europskim kraljevskim obiteljima? Glenfiddich, znamenito ime«, predlagao je Ĉarobnjak. »Da nazdravimo našem povijesnom engleskom partnerstvu?« »Već kasnim«, odgovori Katinka ţeleći se što prije udaljiti od ovih odurnih trgovaca, nasljednika čekista koji su svojevremeno uhitili Sašenjku i Vanju. Izletje iz bara. Proljeće je u Moskvi bujalo od daška novog ţivota, a trešnjin su cvijet i novo raslinje okruţivali ribnjake. Ona kupi sladoled i sjede diveći se narcisama što su rasle pod drvećem i veličanstvenim labudicama u pratnji svojih sivih mladunaca. Iz telefonske govornice nazva Satinova. Javi joj se Mariko. »Otac je bolestan. Pao je. A ima i problema s disanjem.« »Ali, imam mu toliko toga pričati. Pronašla sam Snješku. A i Lalu Lewis koja mi je objasnila njegov junački postupak i ţelju da pomogne toj djeci...« »Već ste dosta razgovarali s njim. Ne zovite više.« I Mariko joj s treskom zalupi slušalicu.

1 Londongrad je jedan od ironičnih naziva kojim se London označava kao stjecište ruskih bogatuna — (nap. prev.). 16. Zasjedanje Vojnog kolegija, ured narkoma L. P. Berije, u specijalnom objektu 110 [zatvoru Suhanovska, Berijinom posebnom centru za torturu, nekadašnjem manastiru u predgrađu Moskve];, 3.00, dne 21. siječnja 1940. Predsjednik Vojnog kolegija VS. Ulrih1: Optuţeni Palicine, jeste li pročitali optuţnicu? Razumijete li za što vas se tereti? Palicin: Da, ja, Vanja Palicin, razumijem optuţnicu. Ulrih: Imate li prigovora na nekog od sudaca? Palicin: Ne. Ulrih: Priznajete li krivnju? Palicin: Da. Ulrih: Jeste li, zajedno s Mendelom Barmakidom i svojom suprugom Sašenjkom, planirali atentat na druga Staljina i Politbiro? Palicin: Moja supruga nikad nije bila upletena u tu zavjeru.

KIKA

Ulrih: Ma, dajte, optuţeni Palicin, pred sobom imamo vaše uredno potpisano priznanje o tome kako ste vi i narečena optuţenica Sašenjka Zeitlin...

1 Inicijali su pogrešno navedeni: predsjednik Vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR-a koji je u tom svojstvu sudjelovao u većini montiranih procesa za vrijeme Staljinova reţima zvao se Vasilij Vasiljevič Ulrih — (nap. prev.). Palicin: Ako Partija tako hoće... Ulrih: Partija zahtijeva istinu. A sad nas prestanite zavlačiti tim igricama. Govorite. Palicin: Ţivjela Partija! Od šesnaeste godine sam uvjereni i odani boljševik. Nikad nisam izdao Partiju. Sluţio sam drugu Staljinu i Partiji s potpunom predanošću tokom cijelog radnog vijeka. Isto tako i moja supruga Sašenjka. Međutim, ako Partija pita... Ulrih: Partija pita priznajete li krivnju po svim točkama optuţnice? Palicin: Priznajem. Urlih: Optuţeni Palicine, ţelite li još nešto dodati? Palicin: U srcu ostajem odan Komunističkoj partiji i drugu Staljinu: počinio sam teške zločine i prijestupe. Ako se suočim s najvišom kaznenom mjerom, rado ću umrijeti kao boljševik s poštovanim Staljinovim imenom na usnama. Ţivjela partija! Ţivio Staljin! Ulrih: Suci će se sad povući na vijećanje. 3.22 Suci se vraćaju s vijećanja. Ulrih: U ime Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, Vojni kolegij pri ovdašnjem Vrhovnom sudu ispitao je slučaj i utvrdio da je Ivan Palicin bio pripadnik antisovjetske trockističke grupe, povezan s dvostrukim Ohraninim agentima i bjelogardijcima te pod kontrolom japanske i francuske tajne sluţbe, a u tome udruţen sa suprugom Aleksandrom »Sašenjkom« Zeitlin-Palicinom (poznatoj u partijskim krugovima kao drugarica Snjeţna Lisica), Mendelom Barmakidom (poznatim u partijskim krugovima kao drug Talio-nička Peć) i piscem Benjaminom Goldenom. Sud nalazi optuţenog Palicina krivim za sva navedena krivična djela, prema članu 58, pa ga osuđuje na najvišu kaznenu mjeru, i to strijeljanjem. Presuda je konačna i ima se bez odgode izvršiti... Katinka je sjedila za konferencijskim stolom u Svilaševu uredu u Lubjanki, čitajući prijepis Vanjina suđenja i originale njegovih priznanja. Svilaš je uređivao nokte i čitao Manchester United Fanzine, ali je Katinka, dok ju je jeza podilazila, čula samo okrutnu suševu presudu. Vanja

KIKA

Palicin za nju više nije bio povijesni lik. Bio je Rozin otac pa će Rozi morati reći da joj je otac umro uţasnom smrću. Baš je među papirima traţila potvrdu o izvršenju smrtne kazne kadli se vrata otvoriše i arhivski štakor Kuzma dohrama u sobu gurajući pred sobom kolica na čijoj su najdonjoj polici veselo sjedile dvije mačke. »Skupljam dosjee, pukovniče«, mrmljao je Kuzma u ovratnik svojeg bijelog ogrtača slaţući papke na kolica i razvrstavajući ih u hrpe. Katinka se vrati zapisnicima s Palicinova ispitivanja: priznao je djela što ih je prije toga specificirao kapetan Sagan čije je priznanje također bilo uloţeno u ovaj dosje. No, nešto je bilo čudno: priznanje, potpisano na svakoj stranici s >Vanja Palicin<, u gornjem je desnom kutu bilo zaprljano, kao da je usred zime bilo palo u blatnu lokvu. Je li to ispitivač prolio kavu po papirima? Tek kad je počela okretati stranice, shvati da su ove blatne kapljice sigurno nastale od prskanja krvi. Podiţe papir do lica, onjuši ga i učini joj se da moţe osjetiti izdajnički bakrenasti miris... Osjeti gađenje prema Majmunu Svilašu i prema cijelom ovom opakom mjestu. »Oprostite, pukovniče«, reče Katinka glave još uvijek pune pripadnika Rozine obitelji i njihovih patnji. »U Palicinovom dosjeu nema potvrde o smrti. Sto se s tim dogodilo?« »Tu je sve što ima o njemu«, reče pukovnik. »Je li Vanja Palicin pogubljen?« »Ako tako stoji u dosjeu, jest, ako ne stoji, nije.« »Jučer sam se vidjela s Mouche Zeidin. Ona kaţe da je KGB osudio Sašenjku na > deset godina bez prava na prepisku <. Što to znači?« »Znači da nije mogla primati niti slati pisma ili pakete.« »Znači, mogla bi biti i ţiva?« »Svakako.« »Ali, ovi su dosjei prazni. U njima toliko toga nedostaje!« Svilaš sleţe ramenima i njegova je nonšalantnost razbjesni. »Mislila sam da smo sklopili sporazum.« Katinka je znala da gotovo viče. Oboje pogledaše prema Kuzmi koji se ukočenim, mrtvačkim korakom polako vukao prema watima. »Nisam ja alkemičar«, zlovoljno reče Svilaš. Najednom shvati što joj Maksi govorio: arhivi počinju kao listovi zgnječene celuloze, ali onda oţivljavaju, proţima ih dah postojanja, počinju pjevati o ţivotu i smrti. Ponekad su sve što je preostalo od nečije obitelji, a onda doţivljavaju preobrazbu. Ţigovi, potpisi i upute na zguţvanim, umrljanim komadima ţućkastog papira što sc svija na vrhovima mogu prenijeti nešto blisko ţivotu, ponekad čak i ljubavi. Marmoset zaobiđe stol i s kraja dosjea izvuče bilješku: Spise sa slučajem Palicin poslati u Centralni komitet. »Što to znači?« zapita Katinka.

KIKA

»Znači da to nije u ovom dosjeu, nego u nekom drugom, a taj drugi dosje nije ovdje. A to nije moj problem.« Upravo u tom času Kuzma izbaci sluzavi mlaz u KGB-ovu pljuvačnicu. »Druţe Kuzma, baš mi je drago što vas vidim«, reče Katinka skočivši na noge. Debela šarena riđa mačka sjedila je na kolicima jezikom čisteći mršavo mače. »Kako su Utjosov i Ceferman, naša dva mačja dţezista?« Ovaj put Kuzma otvori bezuba usta i od uţitka ispusti kreštav uzvik. »Ha!« »Nešto sam im donijela. Nadam se da će im se svidjeti«, reče Katinka vadeći iz torbe bocu mlijeka i konzervu mačje hrane. Kuzma oboje zgrabi kao da je u velikoj ţurbi, glasno dašćući i mrmljajući nešto za sebe. Izvuče iz kohca smeđi tanjurić i u njega ulije mlijeko za mačke koje ga ruţičastim jezikom smjesta stadoše laptati. Kad je oduševljeno pljunuo u visoku zelenom luku, Katinka shvati da je izbacivanje sluzi pokazatelj njegova raspoloţenja. Svilaš se podrugljivo nasmija i odmahnu glavom, ali Katinka ne obrati paţnju na njega, nego se osmjehnu Kuzmi, a onda se vrati sljedećem dosjeu dok su mačke u pozadini prele. Istraţni dosje — lipanj 1939. Slučaj 161375 Mendel Barmakid (drug Talionička Peć) Sašenjkin ujak, Rozin praujak, drug Lenjinov i Staljinov, zvan »savjest Partije« — no, dosje je sadrţavao samo jedan komad papira. Za: Narkom L. P. Berija, generalni komesar, prvi stupanj, Sluţba drţavne sigurnosti Od: Zamjenik B. Kobilova, generalni komesar, drugi stupanj, Sluţba drţavne sigurnosti Dne 12. listopada 1939. Optuţeni Mendel Barmakid umro je danas u 3.00. Dr. Medve-dev, NKVD-ov liječnik, pregledao je zatvorenika i utvrdio smrt od srčanog zastoja. Liječnički izvještaj u prilogu. Znači, Mendel je umro prirodnom smrću. Otkrila je sudbinu bar jednog člana obitelji. »Odloţite papire«, naredi Svilaš. »Ali, još nisam ni došla do Sašenjkinog dosjea!« »Još dvije minute.« »Platili smo za te dosjee«, raţestivši se, šapnu ona u njegovu smjeru. »Ne znam o čemu govorite«, odvrati on. »Dvije minute.« »Oduzeli ste mi dragocjeno vrijeme. Prekršili ste riječ!« »Minuta i pedeset sekundi.« Katinka je jedva podnosila ovo prljavo mjesto gdje su osobe drage njezinoj poslodavki nekoć doţivjele gorke jade. Poţelje zaplakati, ali ne pred Svilašem. Vrati se na Sašenjkin dosje koji je sadrţavao jedan jedini

KIKA

list papira, a na njemu je pisalo: U prilogu se nalazi priznanje optuţene Zeitlin-Palicine (167 stranica). Ali, toga nije bilo u spisu. Samo bilješka: Spise sa slučajem Zeitlin-Palicine poslati u Centralni komitet. Prokune samu sebe zbog grubosti prema Svilašu. »Nedostaje Sašenjkino priznanje: molim vas, mogu li ga dobiti?« »Vi me vrijeđate, a preko mene vrijeđate Sovjetski Savez i njegove nadleţne organe!« upre on prstom u bijelo poprsje Feliksa Dzerţinskog. »Vrijeđate Ţeljeznog Feliksa!« »Molim vas! Ispričavam se!« »Izvijestit ću o svemu tome svog nadređenog, generala Fursenka, ali nema izgleda da ćete za to dobiti dopuštenje. »U tom slučaju«, reče Katinka crpeći smjelost iz hrabrosti onih koji su ovdje svojevremeno bili u daleko većoj pogibelji od nje, »jako sumnjam da će gospodin Getman biti zainteresiran pomoći vam u prodaji špijunskih tajni inozemnim novinama.« Svilaš se zapilji u nju, naglo uvuče zrak, a onda ljutito ustade i otvori vrata. »Odjebi odavde, mala gaduro! Gotovo je s takvima kao što si ti! Za sve bacate krivnju na nas, a Amerika je u nekoliko godina Rusiji nanijela više štete nego Staljin u nekoliko desedjeća! A tvoj oligarh nek si jebe mater. Ovdje više nemaš što raditi — gubi se!« Katinka ustade, pokupi notes i torbicu pa, nastojeći zadrţati kakvo-takvo dostojanstvo, polagano izađe, prošavši pritom kraj Kuzme koji je stajao pred vratima po redu slaţući spise na kolicima. Plakala je: sve je pokvarila svojom glupom prenagljenošću. Sad nikad neće otkriti što se dogodilo sa Sašenjkom, nikad neće naći Karla. Osjećala je slabost. Više nije bilo nade. 17. Opet vi?« kiselo reče Mariko. »Što sam vam rekla? Ne zovite više.« »Ali, Mariko, molim vas! Samo me sekundu saslušajte«, prekli-njala je Katinka, a očaj joj se jasno čuo u glasu. »Zovem iz telefonske govornice pred Lubjankom! Bila sam u Tbilisiju kod Lale. Samo me sekundu saslušajte. Hoću zahvaliti maršalu Satinovu. Doznala sam kako je vaš otac spasio to dvoje djece, Snješku i Karla, kako je stavio vlastiti ţivot na kocku. Oni mu ţele zahvaliti.« Muk. Ĉula je Marikino disanje. »Ocu je jako loše. Prenijet ću mu ovo. Ne zovite više.« »Ah, molim vas...« Veza se prekinu. Gunđajući od muke, nazva Maksija u Zakladu.

KIKA

»Eto vas!« pozdravi je on prijazno. »Istraţivanja kao što su naša nikad nisu lagana — meni se ovo cijelo vrijeme događa. Ne gubite hrabrost. Imam ideju. Hajde da se nađemo na Puškinovom trgu, ispod pjesnikovog spomenika.« Katinka zaustavi jednu ladu i dade vozaču dva dolara. Prva stiţe do Puškinova kipa. Bio je blještav proljetni dan, nebo metalno modro, povjetarac oštar, a sunce zubato. Usred automobilskih isparavanja i mirisa jorgovana djevojke su pod pjesnikovim spomenikom čekale na ljubavnike, studenti s naočalama na nosu čitali bilješke, vodiči u poliesterskim odijelima drţali predavanja američkim turistima, limuzine s njemačkim bankarima i ruskim mešetarima zaustavljale su se pred restoranom Puškin. Moji će se stihovi čitati po cijeloj prostranoj Rusiji, pročita Katinka na spomeniku, moj će pepeo nadţivjeti i neće upoznati blijedu truleţ.1 Puškin je utješi, umiri. Odnekud dojuri motorkotač i uspe se na pločnik. Maksi skide vikinšku kacigu uhvativši je za rogove i pretjerano prisno poljubi Katinku. »Izgledaš uzrujano«, reče uzevši je za ruku. »Hajde da sjednemo negdje na sunce pa mi moţeš sve ispričati.« Kad su sjeh, Katinka mu reče za odlazak u Tbilisi, noć provedenu uz Lalu, otkriće da je Roza Getman Sašenjkina kći — i za najnoviji susret s KGB-om. »Sjajno si to obavila«, reče joj Maksi. »Impresioniran sam! Ali, dopusti mi da ti protumačim neke pojedinosti. Mouche Zeidin kaţe da je od KGB-a doznala kako je Sašenjka osuđena na > deset godina bez prava na prepisku<. Obično je to bio eufemizam za smaknuće.« Katinki zastade dah. »Ali, što je s onom bivšom kaţnjenicom koja je početkom pedesetih vidjela Sašenjku u gulagu?« »KGB se zabavljao s takvim zavaravanjem. KGB-ov dosje kaţe da je Mendel umro od »srčanog zastoja«. To je bio još jedan eufemizam, a značio je da je umro za vrijeme ispitivanja: bio je na smrt prebijen.« »Znači, ti dosjei imaju vlastiti jezik?« reče ona. »Tako je«, reče on. »Za vrijeme čistke vladala je uţasna nasu-mičnost, ali istovremeno u tom svijetu nije bilo koincidencija: sve je bilo povezano nevidljivim nitima. Samo ih moramo pronaći. Spise sa slučajem Palicin poslati u Centralni komitet?« ponovi. »Znam što to znači. Dođi. Sjedni iza mene.« Katinka mu se pridruţi na motoru povlačeći suknju od traper niţe na bedra. Stroj promuklo zagrmi i Maksi stade vijugati niz Tversku kroz nemogući moskovski promet, sve dok oštro ne skrenu kraj kipa kneza

KIKA

Dolgorukog, utemeljitelja grada Moskve, i stade se strmo spuštati nizbrdo. Vjetar je Katinki nosio kosu i ona sklopi oči prepuštajući se bogatu proljetnom zraku da je osvjeţi.

1 Ovo je proizvoljna kombinacija nekoliko stihova iz Puškinove pjesme Spomenik: »Ne, umrijet neću sav — u zavjetnoj će liri / Nadţivjet duša moja prah zemaljski, siv« iz druge strofe te »Glas o meni će silnom Rusijom se čuti« iz treće (prev. Gustav Krklec) — (nap. prev.). Zaustaviše se kraj breţnjevske betonske kocke s oronulim staklenim pročeljem i potamnjelim frizom s likovima Marxa, Engelsa i Lenjina iznad okretnih vrata. Maksi skoči s motora napravivši, onako odjeven u koţne hlače, usput »škarice« pa strgnu kacigu i zabaci kosu. Izgleda, pomisli Katinka, više kao hevi metal pjevač iz sedamdesetih nego kao povjesničar. On krupnim koracima pođe naprijed, prema mramornoj dvorani, a ona gotovo trkom krenu za njim. U sivom predvorju neka je ţena za pultom prodavala Bon Jovijeve CD-je, šešire i rukavice, kao na buvljaku, no u pozadini, tamo gdje su pristup dizalima čuvala dvojica prištavih mlađahnih vojnika, stajalo je bijelo Lenjinovo poprsje. Maksi pokaza svoju iskaznicu, a Katinki provjeriše putnicu i zadrţaše je, a njoj dadoše potvrdu. Maksi je povede uza stube, pokraj menze koja je vonjala po pljesnivoj juhi od kupusa pa u dizalo koje ih polako odveze do vrha zgrade. Prije no što je stigla promotriti okolinu, već ju je uvodio u čitaonicu staklenih zidova i s kruţnim pogledom na moskovske krovove. »Nema vremena za divljenje«, došapnu joj dok su ljutiti stari komunisti prijekorno dizali pogled s građe koju su proučavali. Maksijevo je koţno odijelo glasno škripalo u tihoj prostoriji. »Imam ovdje jedno mjestašce za nas.« Sjedoše i slijepi prolaz što su ga tvorili redovi knjiga koji su se nadvijali nad njima. Pričekaj ovdje«, reče. s osmijehom je slušala struganje njegove bajkerske opreme. Nekoliko trenutaka kasnije Maksi se vrati s hrpom smeđih papka i sjede odmah uz nju. Zračio je zajedno stopljenim mirisima koţe, kave, motornog ulja i kolonjske vode s limunom. »Ovo mjesto«, prošapta Maksi, »to je Partijski arhiv. Vidiš ove papke, označene brojem 558? Staljinov osobni arhiv. Još je uvijek sluţbeno zatvoren, a mislim da se nikad i neće otvoriti.« Privuče k sebi prve spise. »Ovo sam već prije pregledavao i primijetio Satinovljevo ime. Ono što je za vaše dosjee pisalo da su poslani u Centralni komitet, to je značilo

KIKA

osobno Staljinu. Ovo je raznovrsna Staljinova korespondencija. Hajde, Katinka, pogledaj pod >S< kao Satinov.« Ona otvori spis i pronađe prvu poruku koju je Poskrebišev urudţbirao u 21 sat 6. svibnja 1939. Za: J. V Staljin Strogo povjerljivo. Dobio sam obavijest da je Ivan »Vanja« Palicin odredio nadzor nad svojom suprugom, članom Partije Aleksandrom »Sašenjkom« Zeitlin-Palicine bez znanja narkoma NKVD-a ili Politbiroa. Potpis: L. P. Beria, generalni komesar prvog stupnja, Sluţba drţavne sigurnosti, narkom NKVD-a. »Vidiš«, objasni Maksi, »Berija je otkrio da Palicin prisluškuje vlastitu ţenu.« »Kako je to otkrio?« »Vjerojatno neka sitna birokratska pogreška. Prijepisi prisluškivanja uvijek su se kopirali za Beriju, a on je odlučivao što će od toga poslati Staljinu. Palicin, lud od ljubomore, odredio je da se prijepisi u ovom slučaju dostavljaju samo njemu. Sjećaš se da je napisao bez kopija? Njegova je tajnica to zaboravila, kao što se tajnicama događa, i zabunom ih poslala Beriji koji je, prema tadašnjim pravilima, morao zloupotrebu drţavnih sredstava prijaviti samom Staljinu. Berija nije imao zlih namjera prema Palicinima i znao je da se od one prvomajske zabave Staljin očinski zanima za Sašenjku. Zbog toga je njegova poruka«, Maksi lupnu po prvoj poruci, »neutralna. Staljin je često bio tolerantan ili su ga čak zabavljali tračevi o tuđim seksualnim provodima — sve dok mu se ne bi učinilo da ga netko obmanjuje.« »A onda je pročitao prijepis?« Za: drug Ivan Palicin, generalni komesar, treći stupanj, Sluţba drţavne sigurnosti Nadzor i prijepis prema zahtjevu za Aleksandru »Sašenjku« Zeitlin-Palicinu, soba 403, hotel Metropol, dne 6. svibnja 1939. Podne: Zeitlin-Palicina izašla je iz ureda u Petrovki i pješice otišla do Metropola, dizalom se odvezla do sobe 403. Pisac Benja Golden ušao je u istu sobu 15 minuta poslije podneva, a sobu su napustili odvojeno u 15.03. Katinka okrenu nekoliko stranica i nađe mjesto označeno crvenom olovkom. Golden: Boţe, volim te. Tako si prekrasna, Sašenjka. Zeitlin-Palicina: Ne mogu povjerovati da sam ovdje. Golden: Zašto, draga? Nije ti se svidjelo prošli put? Kad si uzvikivala moje ime?

KIKA

Zeitlin-Palicina: Kao da to mogu zaboraviti! Čini mi se kao da sam sve samo sanjala. Čini mi se da sam bolesno opsjednuta. Golden: Dođi ovamo. Otkopčaj me. Ovo je raj. Namjesti se na krevetu na ruke i koljena i daj da odmotam svoj dar. Oh, Boţe moj, kakopredivanpogled. Kako slatka [izbrisano]. Kako si [izbrisano]. Kad bi te samo one tvoje uštogljene komunistkinje iz Ţenskog komiteta sad vidjele... Katinka je zavirivala u intimni odsječak vremena, iščezli nabor skrivene strasti, u nekom davnom okrutnom svijetu. Pogled joj privu-koše riječi podcrtane trima grubim i debelim potezima olovkom. Zeitlin-Palicina: Oh, Boţe moj, Benja, [nerazumljivo] te volim, ne mogu vjerovati da si me na ovo natjerao, mislila sam da ću umrijeti od uţitka... »Ta crvena olovka, to podcrtavanje, to je Staljinovo«, reče Maksi izvlačeći iz hrpe spisa masnu nepromočivu biljeţnicu formata A4. »Ovo je Poskrebiševljev popis osoba koje su dolazile u Staljinov ured, ovdje na Troickom trgu u Kremlju, među poznavateljima poznat kao Mali kutak.« On otvori biljeţnicu. Zapisani Poskrebiševljevim sitnim pravilnim rukopisom, nizali su se imena, datumi, vrijeme dolaska i odlaska. »Pogledaj 7. svibnja, uvečer.« Katinka uze čitati: 22.00L. P. Berija. Odlazak u 22.30 22.30 H. A. Satinov. Odlazak u 22.45 10.40 L. P. Berija. Odlazak u 22.52 »Znači, Satinov je stigao malo nakon što je Berija Staljinu pokazao prijepis. Zašto?« »Berija dolazi Hozjainu i donosi mu prijepis. Staljin čita vruće materijale, s crvenom olovkom u ruci. Naređuje Poskrebiševu da pošalje po Satinova koji se u tom času nalazi na Starom trgu, u partijskom štabu. Na Satinovljevom pisaćem stolu zvoni vertuška. Poskrebišev kaţe: >Druţe Satinov, drug Staljin vas čeka. Po vas će doći bjuik.< Staljin se već zgraţa nad onim što su učinili Sašenjka i Benja.« Maksi pročita Staljinovu poruku Beriji: Pogrešno sam procijenio tu moralno izopačenu ţenu. Mislio sam da je to pristojna sovjetska ţena. Ona sovjetske ţene uči vođenju kućanstva. Ona je ţena visokog pripadnika Ceke. Tko zna kakve tajne prenosi okolo? Ponaša se kao uličarka. Druţe Berija, moţda bije trebalo provjeriti. J. St. »Znaš što je značilo >provjeriti<?« zapita Maksi. »Isto što i uhititi. Vidiš kako je u nekoliko slučajnih poteza to došlo do Staljina?« Katinka je odmahivala glavom, a srce joj je tuklo od suosjećanja. Da nije bilo Staljinova posjeta, da nije bilo Sašenjkine ljubavne veze, da nije bilo Vanjine ljubomore... »Ima li još nečeg u ovom spisu?« zapita.

KIKA

Maksi uzdahnu. »Ne, ne u ovom arhivu, ali, Ruski drţavni arhiv posebnih tajnih političko-administrativnih dokumenata na Majakovskom trgu1 prepun je Staljinovih papira i ondje će negdje, jednog dana, buduće generacije moţda otkriti što se dogodilo, ako im bude stalo. Ali, arhiv je zatvoren. Ovo su svi zapisi koje moţemo pročitati. Oh, osim jedne sitnice.« Ponovo dohvati Staljinovu poruku i pokaza u njezin gornji desni kut, gdje je Staljinova crvena olovka malim slovima nekoć ispisala ove riječi: Bičo neka to sredi. »Što to znači?« zapita Katinka. »Mislio sam da znam sve o Staljinovoj eri«, reče Maksi, »ah ovo ne mogu razriješiti.« Katinku shrvaše tuga i iscrpljenost. »Mislim da nikad neću naći Sašenjku ili malog Karla«, prošapta. »Jadna Roza, kako da joj to kaţem?«

1 Zbog spomenika pjesniku Majakovskom ovako se u Moskvi naziva Trijumfalni trg — (nap. prev.).. 18. Pred arhivom su ulice već bile mračne. Još uvijek šokirani onim što su otkrili, Maksi i Katinka rastadoše se nespretno poput dvoje tinejdţera nakon neuspjelog sudara. Kad se Maksi odvezao, Katinka je polagano krenula uzbrdo kroz tamu, prema blještavim neonskim svjedima na Tverskoj, baš iza kipa kneza Dolgorukog. Usporivši da bi popravila torbicu koja joj je visjela preko ramena, primijeti kako netko korača iza nje, ali odviše blizu. Ubrza korak, ali to učini i pratilac. Uspori da bi je on mogao preteći, ali i on uspori. Katinka se najednom uplaši: je li to KGB? Ili čečenski pljačkaš ? A onda lik najednom u ustima skupi sluz i u fosfb-rescentnom svjeducavom luku izbaci je prema slivniku. »Kuzma!« dahnu ona. »Što ovdje...« Bez riječi, on je povuče ustranu, iza kipa, gdje nikog nije bilo u blizini. Nosio je veliku platnenu torbu koju sad otvori i u njoj se pokaza šarena mačja dţezistica i njezino mače. »Udobno!« izlanu neobičnim, ravnim glasom. »Vrlo udobno!« reče Katinka, još uvijek zabrinuta. Što hoće od nje? Kuzma posegnu u mačju torbu i izvuče odande starinsku ţutu omotnicu, zatvorenu crvenom vrpcom pa je gurnu Katinki u ruke, s komičnim se

KIKA

oprezom ogledavajući na sve strane — premda je ona znala da ovo nije šala. Arhivar je stavljao ţivot na kocku. »Za. vas«, promrmlja. »Ali, što je to?« »Pročitajte pa ćete vidjeti!« Ponovo piljeći uokolo, poče se odmicati od nje u smjeru Tverske ulice. »Kuzma! Pričekajte! Nisam vam ni pošteno zahvalila!« Kuzma je uzmicao pred njom kao vampir pred svetom vodom, ali ga ona zgrabi za zapešće. »Jedno pitanje. Kad za dosje piše >dostavljeno na zahtjev Centralnog komiteta<, gdje je sad taj dosje? Mogu li ga vidjeti?« Kuzma se vrati i stade joj tako blizu da ju je njegova neobrijana brada bockala po uhu. Prstom pokaza nadolje — prema zemlji, podrumima, podzemnim zatvorima, grobovima i od njega dopre samo psikanje. »Pa kako ću onda ikad doznati što se dogodilo?« Kuzma sleţe ramenima, ah onda pokaza uzbrdo. »Bolje pjevati dobro kao češljugar nego loše kao slavuj.« A onda ukočeno ode, nestavši u mutnom sivilu kroz koje su gomile hrlile Tverskom ulicom u doba špice. Omotnica ju je pekla u rukama. Jedva se suzdrţavala da je ne otvori, ali pokuša ostati mirna. Ogleda se oko sebe da vidi slijedi li je tkogod, ali zaključi da, ako.se KGB i odluči na to, ona to ionako neće primijetiti. Nije mogla dočekati da se vrati u hotel pa prijeđe cestu i uđe u zapušteno predvorje hotela Intourist, groznog zdanja podignutog u sedamdesetim godinama od stakla i betona. Strop, načinjen od nečeg što je izgledalo kao bijeli kvadrati od stiropora, spuštao se nisko, pod je bio prekriven izblijedjelim, otrcanim tapisonom, a zaštitari za smeđim plastičnim, s prednje strane tapeciranim pultom sastojalo se od agresivnih sovjetskih »bikova« s izbočenom donjom čeljusti. No, unutra je bilo ţivo kao na suku. Jednoruki Dţekovi štropotali su i zujali, a napadno odjevene kurve sjedile su uokolo na narančastim sofama. Kad joj se pribliţi jedan od onih zaštitarskih razbijača, Katinka pokaza prstom na kurve i one sleţe ramenima: poslije će ubrati dio koji mu pripada. Ona sjede na spuţvastu sofu uz dvije cure u čizmama i čarapama što su im ostavljale gola bijela bedra išarana modricama pa ih ponudi cigaretom. Svaka pograbi svoju: prva je stavi u torbicu, a druga zataknu pod rub čarape. Katinka svoju cigaretu zapali, uvuče dim, a onda rastrga omotnicu. Unutra je bilo nekoliko drangulija i snop fotokopiranih dokumenata. Prvi je nosio datum od svibnja 1953. godine, dva mjeseca nakon Staljinove smrti. Svim glavnim isljednicima: slučaj Palicin / Zeitlin

KIKA

Iz sigurnosnih razloga, rođaci koji se raspituju o osudama gore spomenutih drţavnih zločinaca trebaju biti obaviješteni da je nakon desetogodišnjeg boravka u gulagu kaţnjenicima kazna produţena. Potpis: I. V. Serov, predsjednik Komiteta drţavne sigurnosti (KGB) Bijes i zbunjenost prostrujaše kroz Katinku, a za njima uslijedi bespomoćna tuga. Sve što je dosad doznala od Mouche i iz KGB-ovih arhiva bila je bezobzirna laţ. Mora da je i problijedjela, jer se jedna od prostitutki naţe prema njoj i obzirno upita: »Krvni nalaz, dušo? Nešto loše?« »Takvo nešto«, reče Katinka kojoj se čelo orosilo znojem. »Gadno, ali preţivjet ćemo«, reče prostitutka pa zapali cigaretu i okrenu se k prijateljici. Katinka se opet zagleda u tipkane stranice. Zasjedanje Vojnog kolegija, ured narkoma L. P. Berije, u specijalnom objektu 110, dne 22. siječnja 1940. Suđenje optuţenoj Aleksandri »Sašenjki« Zeitlin-Palicinoj (drugarici Snjeţnoj Lisici) Sudom predsjeda predsjednik Vojnog kolegija pri Vrhovnom sudu Vasilij Ulrih Katinka prolista papire do kraja traţeći presudu, ali i opet nade bilješku koja ju je neprestano izluđivala: Spise sa slučajem Palicin poslati u Centralni komitet. A onda poče čitati zapisnik sa Sašenjkina suđenja i od onog što je pročitala ostade tako duboko šokirana da nagura papire natrag u omot-nicu i iz hotela istrča na uhcu pa skrenu nadesno i otputi se nizbrdo prema Kremlju dok je njegovih osam crvenih zvijezda blistalo visoko nad njom u magličastoj rapsodiji proljetne večeri. »Zbilja ste ovaj put otišli predaleko!« reče Mariko jedva podiţući glas, zbog čega se podrazumijevana prijetnja činila samo još snaţnijom. Maršal Satinov sjedio je u visokom naslonjaču u otmjenom, zračnom dnevnom boravku, s maskom za kisik koju mu je na licu pridrţavala elastična vrpca i velikim spremnikom na kotačima kraj sebe. Kao da se u samo nekoliko dana skupio u sebe, a treptavim je očima pratio svaki Katinkin pokret. »Molim vas, dajte da samo na minutu razgovaram s vašim ocem«, reče Katinka, bez daha i rumena od trčanja. »Imam mu toliko toga reći, a i sam je traţio od mene da ga obavijestim o onom što otkrijem...« Preklinjući upre pogled u Satinovljeve oštre oči napola spuštenih kapaka. Isprva se njegove oči i ne pomakoše. No, onda kao da trepnuše i starac strţe masku za kisik.

KIKA

»Oh, Mariko, prestani se uzrujavati.« Teško je govorio. »Donesi nam čaja.« Mariko glasno uzdahnu i otkorača iz sobe. »Kako si uspjela ući, mala?« »Netko me pustio kroz kućna vrata, a onda sam vaša vrata našla odškrinuta.« Satinovu ovo zaokupi paţnju. »Sudbina, eto što je to. Ne zaboravi da si zbog toga ovdje.« Uputi joj mrtvački osmijeh. Katinka sjede uz njega na trosjed, a on raširi uvele ruke kao da kaţe — hajde, mala, sve mi ispričaj. »Našla sam Snješku.« On kimnu s odobravanjem. »Lala Lewis ispričala mi je sve. Bili ste junak. Spasili ste tu djecu. Snješka vas ţeli vidjeti da vam zahvali.« On zatrese glavom i odmahnu. »Prekasno«, promuklo izgovori. »Jesi li pronašla i njenog brata?« »Nisam. Još uvijek pokušavam otkriti što se dogodilo sa Sašenjkom.« »Pusti njih dvoje. Koncentriraj se na Karla! Na djecu, na budućnost...« »Sašenjka i Vanja bili su vam najbolji prijatelji?« »Sašenjka je bila... nije bilo nikog kao što je bila ona... i djeca...« Plave mu oči postadoše mekše i Katinki se na tren učini da u njima vidi suze. Natjera se da nastavi. »Zbog toga vas je Staljin i pozvao u Mali kutak nakon što je pročitao prijepis razgovora između Benje i Sašenjke. Znao je da ih poznajete još od Sankt-Peterburga i da ste Rozin kum. Vidio vas je sve zajedno na prvomajskoj zabavi. Je li htio otkriti što o njima znate?« Satinov ţmirnu i ništa ne reče. »U pola jedanaest navečer Berija je otišao, a vi ste stigli. Vidjela sam Staljinov popis sastanaka. Ali, što se onda dogodilo? Sašenjka je imala ljubavnu vezu. Vanja je bio ljubomoran i ozvučio njihovu hotelsku sobu. Kako je to preraslo u zavjeru s kapetanom Saganom i likvidaciju cijele obitelji?« »Ne znam«, prošapta Satinov. »Zašto je Staljin zahtijevao sve dosjee u vezi s tim slučajem?« Ona sijevnu očima na njega, a hladne, krvlju podlivene oči uzvratiše joj pogled. »Ni na to mi ne mislite odgovoriti? Kako moţete tvrditi da ne znate što se dogodilo?« »Samo nađi Karla«, prošišta Satinov. »Sigurno si već jako blizu.« »A što je Staljin htio s onim što je dopisao — Bičo neka to sredi?« Nastade dugačka stanka za vrijeme koje je Satinov s naporom disao. »Paţljivo pročitaj moje memoare«, reče napokon.

KIKA

»Vjerovali ili ne, pročitala sam svaku riječ u vašim beskonačnim govorima o miroljubivoj koegzistenciji i o vašoj herojskoj ulozi u iz-gradnji socijalističke domovine i u svemu tome nema ni riječi o čo-vječnosti.« Njegove su oči bile uprte u nju, ali se ona nije zaustavljala. »Lagali ste mi i lagali. KGB je prikrio svoje zločine, ali danas sam se dokopala zapisnika sa Sašenjkinog suđenja. Bili ste na suđenju svojoj najboljoj prijateljici!« Satinovu zaškripa u prsima. »Pogledajte«, reče ona izvlačeći prvu stranicu zapisnika. »Nemam naočale.« »Pomoći ću vam. Evo, pogledajte ovamo. To ste vi, maršale Satinov! Niste samo prisustvovali suđenju«, gotovo je vikala na njega, »bili ste sudac.« »Pročitaj što sam rekao«, dahnu on. »Sjedili ste tamo dok se sudilo vašoj najboljoj prijateljici, majci vašeg kumčeta. Sašenjka vas je zatekla u sudnici, Sto je pomislila kad vas je vidjela? Što joj je u tom času prošlo kroz glavu? Mislila sam da ste junak. Spasili ste Snješku i Karla, ali ste nadgledali Sašenjkinu likvidaciju! Je li osuđena na smrt? Ili je umrla u gulagu? Recite mi, recite! Dugujete to njezinoj djeci!« Na Satinovljevu se licu ukaza napetost, dah mu zastade i usta se širom otvoriše. Duboko se stideći, Katinka se borila sa suzama. »Kako ste to mogli učiniti? Kako ste mogli?« »Što se to ovdje događa?« Mariko se pojavi na vratima noseći čaj. »Što je, tata?« Izlazeći iz sobe, Katinka se osvrnu prema starcu. Maska s kisikom bila mu je na licu, usnice su mu bile pomodrjele, jedna se ţilava ruka bila podignula uvis, a kvrgavi prst pokazivao je prema vratima. 19. Sudac Ulrih: Sašenjka Zeitlin-Palicina, priznali ste golemu zavjeru s ciljem ubojstva naših herojskih voda, druga Staljina i članova Politbiroa, u vašoj kući. Pročitali smo vaše priznanje. Imate li još nešto dodati? Optuţena Zeitlin-Palicina: Po dogovoru sam planirala velikog Staljina ubiti u svojoj kući. U zastore u sobi gdje se trebao zadrţavati drug Staljin utrljala sam arsen i cijanid u prahu. Sudac Ulrih: A gramofon?

KIKA

Optuţena Zeitlin-Palicina: Da, i na gramofon. Od raznih ljudi, medu njima, i od mog supruga Vanje, čula sam da drug Staljin voli nakon večere slušati glazbu pa sam gramofon posula cijanidnim prahom. Sudac Satinov: Optuţena Zeitlin-Palicina, treba nam još pojedinosti... Satinov je od početka suđenja sad prvi put progovorio. Katinka je gotovo mogla čuti glasove tih ljudi kamena srca u borovinom obloţenom uredu u zatvoru Suhanovka, osvijedjenom usred noći jasnim električnim sjajem. Naoruţani straţari u plavom stoje na vratima. Ulrih, ćelave glave nalik na metak, sjedi za stolom, zajedno sa Satinovom i drugim sucem, sva trojica u staljinkama i uglačanim čizmama. Ĉim je otišla od Satinova, nakon onog strašnog posjeta, Katinka je nazvala Maksija i od riječi mu do riječi ponovila čitav razgovor, trudeći se da prikrije suze. No, Maksi ju je ohrabrio. Satinov joj je rekao da pročita što je on rekao za vrijeme suđenja pa to mora smjesta učiniti. Rekao joj je da pročita njegove memoare pa i to mora nešto značiti. Na kraju joj je Maksi predloţio da se sutradan u podne nađu u zatvorenom Arhivu za posebne tajne političko-administrativne dokumente, iza trijumfalnog luka na Trgu Majakovskog. Sad je, međutim, bila noć i Katinka je u zapuštenoj sobici u hotelu Moskva čitala zapisnik sa suđenja. Natočila si je malo votke — za hrabrost, kao i za oporavak od iscrpljenosti. Kroz prozor su blistale crvene zvijezde s Kremlja. Sudac Satinov: Kako ste nabavili cijanid? Ispričajte to sudu! Katinka je zamišljala Sašenjku kako stoji na kraju stola u obliku slova T, blijeda, mršava, zlostavljana, ali još uvijek lijepa. Ali, što li je mislila kad je na suđenju, gdje joj se o ţivotu radilo, zatekla Satinova kao jednog od sudaca i gledala ga ravno pred sobom? Vjerojatno se borila da ne pokaţe nikakvo uzbuđenje, ni treptaj prepoznavanja, jer će svi vrebati na njezine i njegove reakcije. No, moţe li se zamisliti njezino iznenađenje, šok i najvaţnija briga, vaţnija od svega ostalog: jesu li djeca spašena? Ili Satinovljeva prisutnost znači da su... Optuţena Zeitlin-Palicina: Odmah ću to objasniti, druţe suče. Vanja ga je pribavio iz NKVD-ovog laboratorija. Sudac Satinov: Kako ste znali koje ćete ploče posuti otrovom? Optuţena Zeitlin-Palicina: Znala sam da drug Staljin voli gruzijsku narodnu glazbu, pjesme iz filma Volga, Volga / Pastir Kos-tja, kao i arije od Glinke i Cajkovskog, pa sam otrov posula po tim pločama. Sudac Satinov: Sluţili ste japanskom caru, poljskim zemljoposjednicima i britanskim lordovima u zavjeri s Trockim?

KIKA

Katinki se najeţi koţa kad je sebi predočila što je u tom času prolazilo Sašenjkinim umom: Snješka i Karlo, gdje ste? Optuţena Zeitlin-Palicina: Da, atentat je naredio Trocki u paklenoj vezi s japanskim carem i britanskim lordovima. Sudac Satinov: A kapetan Sagan, voditelj bjelogardijske mreie, koji vas je kontrolirao u korist Trockog, prisiljavajući vas da se sluţite metodama kojima vas je naučio kao djevojku? Optuţena Zeitlin-Palicina: Mislite na seksualnu izopačenost? Da, a ja sam se time posluţila za vrbovanje drugih agenata, kao stoje bio pisac Benja Golden. Sudac Satinov: Je li pisac Golden postao agent? Optuţena Zeitlin-Palicina: Pokušala sam ga vrbovati sluţeći se lukavstvima kojima me poučio kapetan Sagan, ali je Golden — budući da pred Partijom moram govoriti istinu — bio diletantski i filistarski nepartijac kojem je nedostajalo opreznosti, ali se nikad nije pridruţio zavjeri. Gledao je na to kao na predstavu. Sudac Ulrih: Mijenjate svoje prethodno priznanje? Optuţena Zeitlin-Palicina: Pred drugom Staljinom i partijom moram govoriti istinu. Ja sam kriva, krivi su i moj suprug i kapetan Sagan, ali je Golden bio dijete nesposobno za zavjere. Na ovo se Katinka morala nasmiješiti. Sad je znala da je i Sašenjka istinski voljela Benju Goldena. Nije li ova uvreda upućena Goldenu romantičnija od bilo koje ljubavne pjesme? Sudac Satinov: Drugovi suci, već sam previše zgađen nad zlom i izopačenošću ove zmijske ţene, ove crne udovice. Jesmo li spremni za razmatranje slučaja? Katinka se borila sa suzama čitajući ovaj tragikomični dijalog. Je li Satinov ovo doista mislio? Je li Sašenjka vjerovala da on tako misli? Mora da je Sašenjka gledala prijatelja šaljući mu poruku za porukom. Jesu li djeca udomljena? Jesu li na sigurnom? Ili si nas ti izdao? Pitanja kakva bi postavila majka. Katinka zapali cigaretu i nastavi s čitanjem. Optuţena Zeitlin-Palicina: Moram izjaviti pred ovim sudom da najviše ţalim i stidim se zbog zločina koje sam počinila pred Partijom i toga što će me budućnost... potomstvo... pamtiti kao pokvarenu osobu. Potomstvo? Je li to bila poruka Satinovu? Sudac Ulrih (predsjednik): U redu, drugovi suci, jesmo li spremni? Imate li kakvih komentara? Sudac Lanski (drugi sudac): Kakva pokvarenost! Nemam drugih komentara. Sudac Ulrih: Druţe Satinov? Sudac Satinov (treći sudac): Optuţena Zeitlin-Palicina priznala je šokantne zločine koje je počinila tokom ţivota punog prevare i skrivanja pod krinkom. Moram zamoliti Sud da mi oprosti što ću ovo reći, ali zahvaljujući budnosti

KIKA

NKVD-ovog istraţivanja, mi, kao sovjetski narod, sretni smo što je drug Staljin, naš briljantni narodni voda, sad na sigurnom, što su njegovi lojalni drugovi Mo-lotov, Vorošilov, Mikojan, Andrejev i ostali članovi Politbiroa sad konačno sigurni od špijuna, izdajica i trockista, sigurni su u uredima i domovima od ove guje otrovnice u svojoj sredini. Sad su sigurni, potpuno sigurni. Za ovo je moguća samo jedna kazna, način na koji postupamo s divljim bijesnim psima — narodna pravda... Hvala vam, druţe Ulrih. Katinka je jedva disala. Opet je pročitala tekst, pa još jednom — ovo je bio nepogrešivi znak. Satinov je rekao »na sigurnom«, a onda još četiri puta ponovio »sigurni«. Dvaput »sigurni« za Snješku, dvaput »sigurni« za Karla. Znači, Satinov nije izdao Sašenjku. Naprotiv, zapravo joj je rekao: »Prijateljice mila, umri mimo ako ti to bude moguće, djeca su na sigurnom! Ponavljam, djeca su na sigurnom!« Kakva li olakšanja za Sašenjku. Međutim, presude nije bilo u zapisniku: je li na kraju krajeva ipak ostala na ţivotu? Bila je tu samo ona ista bilješka — poslano u Centralni komitet. Zora se dizala nad Moskvom kad je Katinki glava pala na prijepis koji joj je još uvijek leţao na koljenima. Sudac Ulrih: Hvala vam, druţe Satinov. Sad ćemo se povući na vijećanje. Suci odlaze na vijećanje. 20. Rano je sunce s blijedoplavog neba bacalo zlatnu zraku na kip Majakovskog. Katinka krenu pješice uz Tversku, prolazeći kraj kipa kneza Dolgorukog s jedne, a onda i Puškinova s druge strane, prema novom arhivu. Bila se probudila prerano i ukočena vrata kad ju je Maksi nazvao, a onda ponovo zaspala. No, još ju je uvijek sve boljelo kao da ju je netko prebio i samo joj je jak dvostruki espreso u kafiću Kavino zrno na Tverskoj — dobra kava jedna je od dobrih strana demokracije, mislila je — malo popravio raspoloţenje. Noseći pozamašan omot pod rukom, prođe stanicu podzemne ţeljeznice Majakovski pa skrenu nalijevo kroz jedan crvenih granitnih lukova koji Moskvi daju mračnu i tmurnu veličinu. Nađe se u uličici za koju se činilo da završava kao slijepa, ali baš kad nije mogla dalje, ulica oštro zaokrenu, jednom, a onda i drugi put, usput se i suţavajući. Katinki se silno svidje ovaj nevjerojatni krivudavi prolaz usred nemilosrdne metropole, kao da je iza granitnih zidova i bedema bučnih bulevara otkrila zbrda-zdola nabacano seoce. Nakon drugog zaokreta, naiđe na zid boje okera, bijel po gornjem rubu, a onda i crna čelična vrata koja su bila otvorena i vodila su

KIKA

do nekih stuba. Maksijev je motor stajao parkiran kraj ploče na kojoj je bio urezan ispupčeni Lenjinov profil. »Izgledaš umorno — jesi li uopće spavala? Nabavila si ono što sam predloţio?« zapita je. Katinka glavom pokaza na omot. »Ovo je nešto najskuplje što sam ikad kupila u ţivotu i morala sam Pašu Getmana pitati za dopuštenje.« »Tristo dolara za njega nije ništa. Rekla si mu o čemu se radi?« »Mislila sam da je bolje o tom šutjeti.« »Ĉuj, to nam je jedina nada. Ta ţena za ovo će sve učiniti«, uhvati je Maksi za ruku. »Bojim se da postaješ još jače opsjednuta od mene u pogledu tajnog ţivota prije pedeset godina. Jesi li spremna?« »Jesam, ali kako ćeš nas ubaciti? Mislila sam da si rekao...« »Bez brige. Sve sam organizirao. A sad, pazi«, nastavi on ozbiljna lica, »dogovorio sam ti sastanak da podneseš zahtjev za podnošenje zahtjeva da podneseš zahtjev za pomno proučavanje popisa dokumenata koji se drţe u ovom arhivu, a sad te mogu obavijestiti da će naš zahtjev da podnesemo zahtjev biti, dakako, odbijen. Hajde unutra, Katinka. Sretno.« »Nesigurno se osjećam u vezi sa svim ovim. Hoće li uspjeti ili ću biti uhićena?« »Svakako, jedno od toga«, nasmija se on. »Pomisli samo, prije dva tjedna ne bi čak ni pokušala ovakav trik. Ah, ništa se ne boj. Ponašaj se kao da znaš kamo ideš i da imaš pravo na ono što traţiš. Vidimo se kasnije.« Promatrala ga je kako nogom pritišće starter i vidjela njegovu kacigu s rogovima gdje nestaje u skrivenim uličicama, a onda se okrenula i ušla u kasnogotičku zgradu sa stupovima i balkonima koje su resili heroji isklesani od kamena i izliveni u bronci. Za drvenim pultom, dvojica mlađahnih vojnika unutrašnjih poslova napola su drijemala u otrcanim naslonjačima, ali se uspraviše ugledavši Katinku. Pjegaviji od dvojice novaka gurnu joj preko stola knjigu posjetilaca, pregleda joj putnicu s prezrivim puhanjem kojem je namjera bila da izrazi moć koju mu je ulijevala ruska drţava, provjeri kolaţ ţutih kartica na svojem stolu i pronađe onu s njezinim imenom, ispisa potvrdu na loše otisnutom komadu papira, a potom joj s natruhom muţevnog podsmijeha pruţi papir, zadrţa njezinu putnicu i širokom kretnjom pokaza prema dizalima u bijelom mramornom hodniku iza svojih leđa. »Zahtjevi za arhiv, četvrti kat.« Jedva se usuđivala osvrnuti, ah je osjećala da je netko iza nje. Mršav mladić ćelave glave, u ţutim plastičnim cipelama i sivoj vjetroviti vješao

KIKA

je kaput u garderobi i paţljivo je promatrao. Ĉudna čeljad, ti arhivski štakori, mislila je Katinka poţurivši i ušavši u dizalo. Baš kad su se vrata htjela zatvoriti, neka ih ruka zadrţa i u dizalo uđe onaj arhivski štakor, kimnuvši joj nervozno, ah bez ijedne riječi. Usput je navlačio zaprljani i poţutjeli arhivarski ogrtač, kao laboratorijski pomoćnik, a crveno obru-bljene oči iza umrljanih su naočala izgledale uvećano i nemirno. Dizalo je bilo malo i njih su dvoje stajali tako blizu jedno drugom da se arhivski štakor stalno pokušavao ispričati, ali mu to nikako nije polazilo za rukom, jer je svaki pokušaj razgovora za njega završavao i počinjao hmkanjem. Katinka se pripila uza zid dizala, nalazeći se uţasno blizu njegovoj blijedoj glavi obrasloj rijetkom i bezbojnom kosom, ţućkastim koţnim mrljama i kapima znoja. Stisnula je gumb za peti kat, ali je on pritisnuo četvrti i kad se nesigurno dizalo s trzajem zaustavilo, vrata se otvoriše i on izađe pridrţavajući ih za nju. »Stigli ste.« Nije pitao, objašnjavao joj je. »Zahtjevi.« No, Katinka dvaput odmahnu glavom. Štakor iznenađeno pogleda i ostade zbunjeno stajati pred vratima što su se zatvarala. Katinka se skupi u sebi od straha shvativši da je uhvaćena u pogrešci jer, kako joj je Maksi bio objasnio, »vanjskim podnosiocima zahtjeva nije dopušten odlazak na peti kat«. Dizalo se otvori na odmorištu sa zamagljenim staklenim vratima, nekoliko otrcanih plastičnih palmi i velikim okvirom za nečiji portret, ali bez slike u njemu. Direktorat za Studij dijalektičkog materijalizma i lenjinističkih ekonomsko-političkih povijesnih pitanja u Sovjetskom Savezu pisalo je na pločici, na koju je netko dodatno prilijepio obavijest: Ruski drţavni arhiv za posebne tajne političko-administrativne dokumente. »Bilo bi najbolje ako gore nikog ne sretneš«, bio joj je rekao Maksi pa je svaki čas očekivala da će odnekud iskočiti onaj arhivski štakor i zajedno se s mlađahnim pristavim straţarima baciti na nju. Dugi, parketima prekriveni hodnici s nizovima zatvorenih vrata od borovine bili su tihi. Bilo je prevruće jer je na snazi još uvijek bilo zimsko grijanje. Katinka je provjeravala gravirane pločice s imenom i funkcijom što su stajale na svakim vratima. Zaokrenu nadesno pa opet desno sve dok ne začu zaglušni operni zvuk — poznatu Glinkinu ariju iz opere Ţivot za cara. Kad je ponovo skrenula, glazba se stade pojačavati što se više primicala posljednjim vratima. Agripina Konstatinovna Begbulatova, direktor manuskripata pisalo je na pločici. Kakva li imena! Katinka osluhnu na vratima: glazba je dosezala vrhunac. Je li se trebala najaviti? Ne, Maksi je rekao da je to preopasno.

KIKA

Pokuca. Bez odgovora. Pokuca ponovo. Ništa. Katinka prokune tvrdoglave dinosaure kao što je Satinov, do ludila krute birokrate, sve smetnje u vezi s ovim projektom pa jednostavno otvori vrata. Veoma krupna, bjeloputa ţena u poodmakloj dobi spavala je na trosjedu, ispruţivši se ondje u donjem rublju i pokrivši oči maskom na kojoj je pisalo American Airways. U sobi je bilo vruće, glazba je dopirala s modernog CD plejera, a posvuda su se osjećali teški parfemi. Katinka je na raspolaganju imala samo trenutak da opazi dva uključena ventilatora, gomile poţutjelih rukopisa i dva kao planina golema bedra što su se prelijevala preko gornjeg ruba mreţastih čarapa prije no što je ţena skinula masku i prišla joj. »Kako se usuđujete ovako upadati ovamo? Tko ste vi? Zar se ni ponašati ne znate? Što ste vi, nekakva nekulturna filistrica?« Ţena-kit odmjeri Katinku od glave do pete kao da nikad u svojem posvećenom arhivu nije vidjela djevojku u suknji od trapera i čizmama. »Otkuda vam dopuštenje da mi samo ovako banete u sobu?« »Ovaj... niotkuda«, smete se na tren Katinka. »Onda, molim vas, izađite i nemojte se više vraćati!« vrisnu ţena čije su bujne mliječnobijele grudi napinjale čak i ţicom ojačani grudnjak. »Ne, ne«, rumeneći i mucajući opirala se Katinka. »Samo sam poslana da vam nešto isporučim. Evo, ovo je... za vas«, podiţe ona omot. Ţena Ijutito strţe s glave svijedo ljubičastu mreţicu. »Ne očekujem nikakav paket«, reče prepredeno zirkajući na omot. Katinka više nije imala puno izgubiti. Pokuša ne gledati u drţač na čarape, obilne gaćice boje koţe ili u bilo koji dio priviđenja pred sobom koji bi mamio oko. »Ovo je poklon od...«, provjeri lijevo i desno po hodniku sugerirajući tako da se gospođi moţda ne bi svidjelo ako njezini kolege posvjedoče isporuci omota, »pa, radije bih vam to rekla nasamo.« Ţena se namršti očevidno se sjetivši gdje se nalazi i što ima na sebi. »Samo minutu!« Izbaci Katinku kroz vrata i zatvori ih. Glazba prestade. Vrata se ponovo otvoriše. »Ja sam Agripina Beglbulatov«, izjavi ţena pruţajući čvrstu, znojnu ruku. »Oko podneva volim malo prileći. Molim vas, sjednite!« Katinka sjede na crveni trosjed, osjetivši isti čas vrućinu što je izbijala s mjesta na kojem je maločas počivalo raskošno tijelo direktorice manuskripata. Agripina je sad na sebi imala crveno-grimizni ruţ za usne, plavu haljinu sovjetskog stila, s čipkom preko vratnog izreza i

KIKA

piramidom šljokica na svakom boku. Katinka prepoznade crvenkasto-kestenjastu toranj-frizuru velike sovjetske dame iz Breţnjevljeve ere. »Znate da sam ja zaduţena za skupljanje svih memoara koje napisu

članovi Partije, tako da se mogu katalogizirati i pohraniti u ovom posebnom arhivu?« reče Agripina sjedajući u mek naslonjač. »Agripina Konstantinovna, hvala vam što ste me primili«, reče Katinka. »Nema na čemu«, reče hladno draţesna i uzvišeno strpljiva Agripina. Katinka shvati da joj za objašnjenje na raspolaganju stoji samo jedna sekunda ili je čeka suočenje s KGB-om. U trenutku kad je započinjala, još nije bila odlučila kojom će se laţi posluţiti (zapravo, još se nikad u ţivotu nije sluţila laţima, a kamoli ozbiljnim), a znala je da se sa svakom laţi povećava opasnost od raskrinkavanja, jer se svi pripadnici komunističke vrhuške međusobno poznaju, išli su zajedno u školu, a onda u Institut za strane jezike, nakon čega su se uzajamno poţenili pa sad jedni kraj drugih ţive u daćama i odgajaju nov naraštaj zlatne mladeţi. No, već je čula drukčiji zvuk vlastitog glasa, glasa koji izgovara laţ. »Drugarice Agripina Konstantinovna«, otpoče, »donosim vam poklon od Mariko Satinove. Poznate je, dakako?« Stisnu zube nastojeći prikriti griţnju savjesti. »Mariko?« upitno će Agripina naginjući glavu ustranu. »Da.« »Poznajem druga Herkula Satinova«, reče s poštovanjem Agripina. »Dakako, ne dobro, ali srela sam ga jednom na koncertu u Kon-zervatoriju, a naravno, sretala sam ga i u toku mog rada ovdje.« »Naravno«, sloţi se Katinka. »Ali, Mariko ne poznajete?« Agripina odmahnu glavom. »A ona mi je poslala poklon?« »Da, da, preko mene. Poznaje vas po imenu, drugarice, zbog predanog i vaţnog rada za njezinog oca, druga maršala Satinova.« Agripini uznosito zadrhtaše nosnice, dok su joj se prsa od ponosa nadimala kao da će puknuti.«Drug Satinov je spomenuo mene?« »Oh, da. Ja sam prijateljica njegove obitelji i spomenuo mi vas je sasvim sigurno kad mi je objašnjavao kako ste mu pomagali u pisanju memoara. Rekao mi je da taj posao bez vas nikako ne bi mogao obaviti.« »I legendarni drugovi Gromiko i Mikojan s kpjima sam imala sreće raditi na njihovim knjigama kaţu da bez mojeg stručnog uredničkog doprinosa njihove knjige ne bi bile potpune.« »To me ni najmanje ne iznenađuje«, reče Katinka otkrivajući da laţ, kad je uspješna, čovjeku donosi veselje, a usto i vodi k drugim laţima. »Zapravo, drug Satinov rekao mi je ovako: >Mlada drugarice, pođi do Agripine Konstatinovne, majstorice među urednicama, čuvarice svete

KIKA

vatre, a ona će ti pokazati kako smo nas dvoje radili na mojim memoarima, pokazat će ti skice...<.« »Vi ste komunistkinja, drugarice...?« »Katinka Vinska. Da, bila sam pionirka, onda komsomolka, a sad sam povjesničarka i pišem za druga Satinova prilog o njegovoj ulozi u jurišu na Berlin.« »Ah. Ostalo je tako malo mladih drugova i drugarica, kakvo je osvjeţenje sresti nekog kao što ste vi«, reče Agripina. Zastade, a onda se prestade smiješiti. »Ali, zašto me drug Satinov nije nazvao? On zna da se ovdje treba najaviti...« »Jako je bolestan«, reče Katinka. »Rak pluća.« »Ćula sam za to. Ali, onda bih trebala nazvati njegovu kćerku, tu Mariko, i provjeriti...« Okrenu se prema telefonima na svojem stolu u obliku slova T. »Ĉekajte, Agripina Konstantinovna«, reče Katinka pomalo izbezumljeno, »Mariko je danas s njim u bolnici Kremljevka. Zato sam ja i došla bez najave. Drug Satinov, u jednom je svjesnom trenutku, rekao Mariko da vam pošalje poklon za koji ćete odmah znati da dolazi od njega.« Tu lagano lupnu po omotu koji je nosila. »To je za mene?« »Pa da.« »Od Mariko Satinove i maršala?« Oči kao u kukca bile su uprte u poklon. Vrpoljeći se u naslonjaču, Agripina pomače straţnjicu bliţe njegovu rubu tako da bude bliţe paketu. Katinka zaštitnički poloţi ruku na omot. »Vi ovdje imate potpune memoare maršala Satinova, cijeli rukopis?« slijedila je Katinka Maksijeve upute. »Da, djevojko, imam. Negdje u ovoj hrpi.« ruka s modrim prstenjem pokazivala je na gomile poţutjelih rukopisa koji su zauzimali i najsitniji djelić prostora u sobi. »Shvaćate da su naši poznati drugovi svoje memoare diktirali pomoćnicima ili meni osobno, a meni je onda zadaća bila da knjigu uredim za Partiju, u skladu sa smjernicama Centralnog komiteta, izostavljajući svu građu koja bi čitateljstvo mogla zbuniti. Nisu sve epizode iz memoara maršala Satinova, kao što je to slučaj i sa svim memoarima naših rukovodilaca, uključene u konačnu verziju.« »Maršalu Satinovu naročito je stalo do toga da ja bacim pogled upravo na te dijelove... kako bih mogla što bolje cijeniti vaš urednički rad. Prije nego što ga je bolest potpuno shrvala u ovih posljednjih dan-dva, rekao je Mariko da vam pošalje ovaj dar kao dodatni znak njegove zahvalnosti«, uhvati Katinka omot u ruke. »Imate li taj rukopis?« »Zbilja moram nazvati maršalovu kuću ili razgovarati s direktorom Arhiva prije nego...«

KIKA

»Kako hoćete«, reče Katinka, »ali onda ću poklon morati odnijeti nekom drugom.« Ovo razriješi sve dvojbe. Agripina se natečenim, bucmastim koljenima spusti na sag pa, nadvivši se nad gomile papira, tako da je Katinka i opet uspjela nazreti potporne elemente njezina drţača za čarape, stade tiho govoriti sama sa sobom, imenujući svaki rukopis posebno. Konačno, s likovanjem podiţe uvis Satinovljeve memoare. Teško dišući i ruţičasta u licu, sjede opet u naslonjač i upre oči u omot. Katinka je sjedila, očekujući da joj Agripina pruţi dokument koji joj je sad tako udobno počivao u krilu, ali se to ne dogodi. Agripina je gledala u nju podiţući počupane crvene obrve, a Katinka joj je uzvraćala pogled. Atmosfera se u sobi promijenila onako kako se zrak mijenja kad se sprema kiša. »Oh, da, Agripina Konstantinovna, skoro sam zaboravila«, napokon reče Katinka. »Poklon od Satinovih«. I predade joj teški omot. Agripina, sva ozarena, pograbi vrećicu i iz nje izvuče ogromnu bocu Chanela N° 5 po cijeni od 300 dolara. »Moj najdraţi parfem!« uskliknu Agripina zagrlivši bocu. »Kako je maršal to samo zapamtio?« »Smijem li pogledati rukopis?« zapita Katinka. »Ali, samo ovdje, u ovoj sobi«, odgovori Agripina. »Ima nekoliko odlomaka koji nisu objavljeni. Nitko ih nikad nije pročitao, osim mene.« Uzimajući snop neuvezanih stranica, Katinka osjeti slutnju nečeg zlokobnog. »Dignite noge na trosjed«, reče Agripina. »Uţivajte u hladnom zraku iz ventilatora i u Glinkinoj glazbi. Smijete zapisivati bilješke.« Katinka uze brzo pregledavati stranice. Većina joj toga već bila poznata iz Satinovljeve hvastave knjige — »Kako smo osvojili Djevičanska polja«, »Izgradnja domova za sovjetske radnike«, »Osnivanje mašinsko-traktorskih stanica«, »Zanimljiv razgovor s drugom Gaga-rinom o našem osvajanju svemira« i tako redom... Još jedno gubljenje vremena, pomisli Katinka, no onda, dok je Agripina na zapešća i vrat, pa čak i iza ušiju nanosila neprocjenjivi nektar Madame Chanel, naiđe na nešto od čega joj zalupa srce. 21. RAZGOVOR s J. V STALJINOM, SIJEĈANJ 1940. Herkul Satinov

KIKA

Jedne noći, oko dva ujutro, sjedio sam za pisaćim stolom na Starom trgu kad je zazvonio telefon. »Ovdje Poskrebišev. Drug Staljin vas hoće vidjeti u dači. Dolje vas čeka auto.« Staljin mi je bio sklon. Nedavno smo bili sklopili pakt s Nijemcima, ali smo znali da će uskoro biti rata. Mene je Partija bila odredila da nadzirem izradu novih tenkova i artiljerije za Crvenu armiju. Već sam bio dvaput pozvan u daču radi razgovora o tom poslu. Stoga se nisam bojao, premda, kad god ste išli Staljinu u posjet, nikad niste točno znali kako to moţe završiti. Auto je na kotačima imao lance da se na ledu ne bi sklizao — bilo je dvadeset stupnjeva ispod nule, prava ciča zima. Brzo smo se povezli uz Moţajsku autocestu i s nje skrenuli na put što je vodio kroz šumu u kojoj su se miješali hrastovi, borovi, jele, javori i breze. Povremeno bi se na snijegu ocrtao lik ponekog straţara. Prošli smo kroz dvoja dobro čuvana vrata. Naposljetku se otvoriše i zelena čelična vrata, a iza njih se nalazio Staljinov pravi dom, dača u Kuncevu, obična jednokatnica, nedavno obojena u ţućkastosivo za slučaj rata. Straţar u modroj NKVD-ovoj uniformi dočeka nas na vratima i mene uvede u kuću. Ostavio sam kaput na vješalici. Staljinova se radna soba nalazila slijeva, pretrpana hrpama knjiga i novina, ali tad s desne strane, iz knjiţnice prepune polica s knjigama, izađe sam Staljin u sivom haljetku i čizmama. »Večer, Bičo«, reče mi tiho i sa širokim osmijehom. Oduvijek me zvao Bičo, što na gruzijskom znači >sinko<. »Uđi pa ćemo nešto popiti i pojesti. Jesi li večerao?« Dakako, bio sam već večerao, ali smo se u onim danima svi pri-lagođavali Staljinovim noćnim navikama. »Ovdje je drug Berija, a ostali će svaki čas stići.« Krenuo je preda mnom u veliku sobu s golemim blagovaonič-kim stolom, teškim naslonjačima i sofama, a stropa i zidova obloţenih karelijskom borovinom, s plakatima ruskih umjetnika. Na jednom su kraju stola bila poslagana jela, gruzijska gozba, a kraj toga tanjuri da se moţemo sami posluţivati. Lavrentij Berija već je stajao kraj stola, s čašom vina u ruci. Pozdravio me na gruzijskom. Računajući i Staljina, nas smo trojica bili tri Gruzijca usred ledene Rusije! Staljin je, natočivši mi malo vina, a malo ga i sam uzevši, sjeo za stol. Sjeo sam između njih dvojice.

KIKA

»Onda«, rekao je Staljin paleći Hercegovinu Flor, »što je na kraju bilo sa Sašenjkinim slučajem?« Spomen njezina imena oduvijek je kod mene izazivao uznemirenost, za koju sam se nadao da se ne primjećuje. »Ĉinilo se daje tako pristojna sovjetska ţena«, rekao je Staljin. »Sjećam je se iz Lenjinova ureda u Petrogradu...« Tuţno je odmahnuo glavom. »U našem svijetu ljudi desedjećima mogu nositi maske.« Pogledao sam Beriju. »Sve je priznala«, rekao je Berija. »Suđenje je prošlo glatko«, dodao sam ja. »Ti si je dobro poznavao, sinko?« obratio mi se Staljin. Kimnuo sam. »Jesu li svi prestali nijekati i pokazali kajanje?« pitao je Staljin ubacujući cigaretu u glavu lule i otpuhujući oblake dima. »Na kraju?« »Vanja Palicin jest«, rekao je Berija smijući se promuklo. »Dobro je to sve prihvatio, a u posljednjem trenutku još je vikao >Ţivio drug Staljin!<. Staljin je puckao lulu, a zlatne su mu oči bile napola sklopljene. »Ali, Mendel, ta stara budala!« nastavio je Berija. »Odbio je priznati.« »Uvijek je toliko cjepidlačio u pogledu pravila«, rekao je Staljin gotovo njeţno. »Postupio sam s Mendelom onako kako si zatraţio«, rekao je Berija. Staljin i Berija razmijenili su brz, zavjerenički osmijeh — znao sam da uţivaju u zajedničkim spletkama. Jednom sam čuo Beriju kako govori o sređivanju automobilskog udesa za druga koji je bio previše dobro poznat da bi ga se moglo uhapsiti i smaknuti. »Sinko, zanima te da čuješ što je bilo s Mendelom?« pitao me Staljin. »Da«, rekao sam, iako sam se u stvari toga uţasavao. »Ispričaj mu, Lavrentije«, zapovjedio je Staljin. »Rekao sam Mendelu: >Priznaj sva zlodjela i drug Staljin zajam-čit će ti ţivot<,<< objasnio je Berija, »a znate što je Mendel napravio? Dreknuo je: >Nikad! Neduţan sam i sve do smrti ću biti častan boljševik! <. Pljunuo je na mene, a onda i Kobilovu u lice...« »Tu je pogriješio«, zamislio se Staljin. »Kobilov je poludio pa ga je ozbiljno izmlatio i to je bilo to.« »Kakav ponos! Kakav glupi ponos!« Staljin je pogledao u mene. »Ali, ti si sredio slučaj, sinko?« »Da, druţe Staljine. Sve sam sredio kako ste traţili.« Nisam mogao izbjeći ozbiljan pogled upućen Beriji. Staljin je bio vrlo osjetljiv, odmah je nešto naslutio. »No?« pitao je.

KIKA

»Ništa posebno«, rekao je Berija i ispod stola me nogom oštro udario po potkoljenici. No, koliko god da je Berija mogao biti opasan, nikad nije bila dobra zamisao nešto skrivati pred Staljinom. »Došlo je do stanovite nepravilnosti prilikom jednog smaknuća, druţe Staljine«, konačno sam rekao, loše se osjećajući. »Do nepravilnosti?« hladno je ponovio Staljin. Berija me još jednom udario po nozi, ali je sad već bilo prekasno. »NKVD ima profesionalne i odane kadrove, ali ovo je bio rijedak primjer filistarske infantilnosti«, rekao sam počinjući se znojiti. »Jesi li znao za to, druţe Berija?« »Ĉuo sam o tome, druţe Staljine, i s tim u vezi provodim istragu.« »Mislio sam da si očistio organe sigurnosti od ovakvih sranja? Krivac mora biti kaţnjen.« Okrenuo se prema nama i obojicu nas pomno promotrio. »Praviljno. Druţe Berija i druţe Satinov, formirajte komisiju u koju će ući drugovi Skirjatov, Maljenkov i Merkulov. Izvještaj očekujem brzo.« Upravo u tom času začuli smo predenje automobilskih motora što su se bili dovezli do kuće, a onda i lupanje vratima. Staljin je ustao i otišao dočekati članove Politbiroa koji su dolazili na večeru. Berija i ja ostali smo sami. »Pizdo jedna«, rekao je Berija udarivši me laktom pod rebra, »koji ti je kurac bio da mu to spominješ?« Ali, uto su nam se u blagovaonici već bili pridruţili Molotov, Vorošilov i ostali rukovodioci. Dok smo se posluţivali zakuskom, Staljin se najednom pojavio kraj mene, stojeći mi sasvim blizu. »Ta zgodna mala Sašenjka«, mrmljao je. »Kako uţasne odluke moramo donositi.« 22. Jeste li završili, dušice?« pitala je Agripina. Dok se zrak ispunjao teškim mirisom pariškog parfema, Katinka je upijala Satinovljevo otkriće. Maksi je bio u pravu: postajala je opsjednuta tim strancima — ljudima koji s njom nisu imali nikakve veze, no čije su je priče opčinjavale. Ţarko je ţeljela otkriti što se s njima dogodilo, no ove su izdvojene stranice Satinovljevih memoara samo potaknule nova pitanja. Najtuţnije od svega, sad je bila sigurna da je Sašenjka mrtva. Morat će nazvati Rozu i reći joj da su joj oboje roditelja ubili Staljinovi koljači. Muţ joj je ustrijeljen dok je klicao »Ţivio drug Staljin«, a ujak Mendel nije umro od srčanog udara, nego je pendrecima nasmrt prebijen.

KIKA

Ali, kako je umrla Sašenjka? U čemu se sastojala ona »nepravilnost« ? Jesu li je čuvari grupno silovali, mučili do smrti, umorili glađu? Samo od jedne osobe to moţe doznati: mora bitno poći do Satinova. Koliko god da je sinoć bila bijesna na njega, mora ga vidjeti prije nego što umre. »Hvala vam«, uspjela je još reći Agripini. »Molim vas, najljepše pozdravite maršala i njegovu sestru i zahvalite im što su me se sjetili ovim darom.« »Da, svakako.« Katinka je već bila na putu prema dizalu. Boreći se sa suzama, pričeka nekoliko minuta, ali dizalo nije dolazilo, a najednom primijeti i da više nije sama. Arhivski štakor koji se ranije bio dovezao s njom do četvrtog kata, stajao je iza nje, naslonivši se na kohca natrpana spisima, i hmkao. Konačno pročisti grlo. »Dizalo se pokvarilo. Morat ćete poći našim dizalom.« Katinka primijeti da je rekao »morat ćete«, ali je bila toliko uzrujana da je to zanemarila. On je i dalje govorio hm-hm dok su obilazili pravokutnu zgradu, a ţute mu cipele škripale, sve dok ne stigoše do prašnjavijeg, hrđavijeg dizala u kojem je pod bio posut piljevinom. Dizalo uskoro zagunđa i dašćući krene. Što će reći Rozi? Zapljusnu je val očaja. Satinov je više neće htjeti primiti. Mariko će je izbaciti. I nikad neće pronaći Karla. Naposljetku se dizalo s trzajem zaustavi, ali ne u predvorju, nego negdje pod zemljom. Arhivski joj je štakor pridrţavao vrata. »Izvolite«, reče. »Ali, ovo je krivi kat«, usprotivi se ona. Arhivski se štakor ogleda lijevo i desno po podzemnom hodniku. »Imam neke dokumente koje bih vam htio pokazati.« »Zao mi je«, reče Katinka, najednom ustrašena i oprezna. »Ne poznajem vas. Moram...« Pritisnu gumb za prvi kat, ali je čovjek i dalje drţao vrata. »Ja sam Apostolon Ščeglov«, reče, kao da očekuje da mu ona prepozna ime koje je značilo >češljugar<.1

»Već kasnim. Moram poţuriti«, naglašavala je ona, neprestano iznova pritišćući gumb. »Bolje pjevati dobro kao češljugar nego loše kao slavuj«, reče on citirajući Krilovljevu basnu. Katinka zastade i zapilji se u njega. Ščeglovljev su osmijeh uljepšavala dva zlatna zuba. »Sjećate li se tko vam je to rekao?« zapita. »Da vam pomognem: Utjosov i Ceferman.« Pa, jasno, bio je to onaj Kuzmin neobični pozdrav.

KIKA

»Mi arhivari svi se međusobno poznajemo. Kao tajni red. Hajde«, reče joj pokazujući na dobro osvijedjen hodnik od punog betona. »Ovo je jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu, Katinka, ako vas smijem tako zvati. Ovdje se štiti naša nacionalna povijest.«

1 Ĉešljugar se zapravo na ruskome kaţe ščegol, a prezime Ščeglov posvojni je pridjev izveden od te imenice — (nap. prev.). Još uvijek osjećajući nemir, Katinka mu dopusti da je povede. Stigoše do bijelih čeličnih vrata nalik na ulaz u podmornicu ili atomsko sklonište. Ščeglov okrenu velik kromirani kotač, otvori tri različite brave, a potom utipka kod u elektronsku tipkovnicu. Vrata se pomaknuše ustranu, a zatim kliznuše do kraja: bila su debela oko 65 centimetara. »Ovo moţe odoljeti i punom nuklearnom napadu. Kad bi nas Amerikanci napali H bombama, vi i ja, predsjednik u Kremlju i generali u glavnom stoţeru bili bismo jedini preţivjeli ljudi u Moskvi.« Još je jedna ojačana vrata trebalo otvoriti kao i prva. Katinka baci pogled iza sebe. Osjećala se strahovito ranjivom — recimo da su Kuzmu uhvatili nakon što joj je predao one dokumente pa ga je KGB prisilio da je namami ovamo? Još uvijek hmkajući, Ščeglov s jedne strane ude u malen ured, stalno zadrţavajući glas negdje duboko u grlu. Pisaći mu je stol bio uredan, pun paţljivo sloţenih spisa, ali je veliki stol nasuprot njemu bio prekriven obojenim reljefnim zemljovidom s dolinama, rijekama i kućama, sve napučeno kositrenim vojnicima, topovima, zastavama i konjima i prekrasno obojeno. »Svaku figuricu sam sam ukrasio. Zanima vas da vam pokaţem? Ili vam se ţuri?« Katinki se nikad u ţivotu nije toliko ţurilo. Satinov je umirao odnoseći sa sobom Sašenjkinu tajnu i morala je brzo stići do njega. Ali, što ako ovaj arhivski štakor ima dokumente koji su joj potrebni? Znala je da su strogo povjerljivi spisi i zatvoreni dosjei pohranjeni ovdje i da je nije bez razloga pozvao da dođe s njim ovamo. Odluči da će mu malo podilaziti. »Voljela bih malo pogledati te vaše igračkice«, reče. »Nisu to igračkice. To je povijesna rekonstrukcija«, naglasi on, »precizna u svakoj pojedinosti, sve do topovskog streljiva i dragunskih kapa. Vi ste povjesničarka, moţete li pogoditi koja je ovo bitka?« Katinka obiđe oko stola dok se Ščeglov od zadovoljstva podizao na vrhove ţutih plastičnih cipela.

KIKA

Opazi Napoleonovu Grande Armee na jednoj strani, a na drugoj ruske gardijske pukovnije. »Ovo je 1812. godina«, reče polagano. »Ovo mora da je reduta Rajevskog, ovdje su snage Barclaya de Tollyja, ovdje je knez Bagration nasuprot maršalu Muratu i maršalu Neyu. Ovdje je sam Napoleon sa svojom gardom. To je bitka kod Borodina!« reče s likovanjem. »Hura!« uzviknu on. »A sad, dajte da vam pokaţem gdje čuvamo dokumente.« Otvori još jedna čelična vrata što su vodila u podzemni hodnik s uredno poslaganim metalnim uredskim, ormarićima punim tisuća i tisuća brojevima označenih spisa. »Mnogo od ovog bit će zatvoreno još dugo nakon moje i vaše smrti. Ovo je moje ţivotno djelo i nikad vam ne bih pokazao nešto za što bi mi se činilo da moţe ugroziti sigurnost domovine. Ali, vaše istraţivanje samo je fusnota u svemu tome, premda vrlo zanimljiva fusnota. Molim vas, sjednite za moj stol, a ja ću vam pokazati građu koja vas zanima.« »Zašto mi pomaţete?« zapita ona. »Samo iz usluge poštovanom drugu arhivaru, a i strica. Da, Kuzma mi je stric. Mi arhivari svi smo u rodu: moj otac radi u Drţavnom arhivu, a prije njega tamo je radio djed.« »Nasljedna arhivarska dinastija«, reče Katinka. »Među nama, upravo tako i ja to vidim!« ozari se Ščeglov, a zlatni mu zubi bljesnuše pod električnim svjedom. »Ne smijete ništa prepisivati, čak ni u biljeţnicu. Ne zaboravite, mala, ništa od ovoga nikad ne smije biti objavljeno. Dogovoreno?« Katinka kimnu i sjede za njegov pisaći stol. On dohvati s police tanak snop ţućkastih spisa, otvori jedan od njih, navlaţi prst i okrenu nekoliko stranica. »Prvi prizor. Popis od 123 imena — svako označeno brojem, sa Staljinovim potpisom i potpisima kvoruma Pohtbiroa na dan 9. siječnja 1940.« Katinki uzdrhta srce. Popis osuđenih na smrt. Ščeglov je u sebi mrmljao prelazeći prstom po popisu. 82. Palicin, I. N. S3. Zeitlin-Palicina, A. S. (drugarica Snjeţna Lisica) 84. Barmakid, Mendel Primijeti da je popis naslovljen na Staljina i Politbiro i sitno, uredno potpisan zelenom tintom: L. P. Berija, narkom NKVD-a. Ščeglovljev prst kliznu do črčkarija uz natipkana imena: Slaţem se. Molotov Te izdajice pobij kao guje. Glasam za višku/ Kaganovič Kao pse strijeljaj te kurve i podlace. Vorošilov

KIKA

A usto, odlučno i konačno: Strijeljajte ih sve. J.St. »Znači, osuđeni su«, reče ona, »ali jesu li svi...?« »Drugi prizor«, kićenom joj kretnjom Ščeglov gurnu dokument preko stola, okrenu se opet prema polici pa, pošto je po njoj nekoliko trenutka pretraţivao, izvuče poguţvani dopis što je u svojim nemarnim črčkarijama i nespretnom precrtavanju krio nesnosnu dosadu, tintom zamrljane stolove, masne prste i surovu zatvorsku rutinu. Za: drug Golečev, komandant specijalnog objekta 110 Dne 21. siječnja 1940. Majoru VS. Blohinu1, zapovjedniku operativne komande, prebacite dolje navedene zatvorenike osuđene na strijeljanje. Ispod su bila natipkana 123 imena s onog popisa. Sašenjka i Vanja bili su pri vrhu. snop od više od stotinu išaranih, izguţvanih potvrda — ispunjenih obrazaca s navedenim imenima i datumima — bio je vezan debelom crvenom vrpcom poput sveţnja. Drhtavim rukama Katinka potraţi potvrdu za Vanju Palicina. Po nalogu druga Kobilova, zamjenika narkoma NKVD-a, niţe potpisani proveo je dne 21. siječnja 1940. kaznu strijeljanjem nad... i tu je polupijani krvnik polupismenim švrakopisom unio ime Palicin, Ivan. Ĉovjek koji je izvršio kaznu bio je V. S. Blohin. Katinka je o njemu bila čula od Maksija: obično je nosio koţnu mesarsku pregaču i kapu da ljubljenu NKVD-ovu uniformu zaštiti od prskanja krvi. Katinka osjeti prisutnost zla i ništavila. Nije plakala, bila je za to previše shrvana. Osjećala se ošamućenom i slabom. I ostale su potvrde izgledale jednako. Mogla je misliti samo o tome da svaki taj komad papira, tako nemarno ispunjen, označava kraj nečijeg ţivota, neke obitelji. Jedva se uspjela natjerati da potraţi Sa-šenjkin listić, ali onda poče prebrzo okretati papire, gotovo ih trgajući. »Ne mogu je pronaći«, reče, a glas joj je drhtao.

1 Ponovo pogrešni inicijali', glavni egzekutor staljinističkog NiCVD-a zvao se Vasilij Mihajlovič Blohin — (nap. prev.). Ščeglov pogleda na sat. »Nemamo puno vremena prije nego mi se vrati kolega. Sad ćemo preskočiti šest .mjeseci i vratiti se na to kako je izgledao sam početak slučaja. Bacite pogled na ovo. Prizor treći.«

KIKA

Stavi pred nju poţutjeli komad papira s masno otisnutim zaglavljem J. v. STALJIN — URED. Po cijeloj je površini bio prekriven viticama i sjenčanjem debelom zelenom i crvenom olovkom, rastreseno načinjenim crteţima vukova i prividno nasumce nabacanim riječima. No, Staljinov je tajnik pribiljeţio točan datum i vrijeme: Dne 7. svibnja 1939. ̂ Poslano u arhiv u 23.42. Bilo je to one večeri kad je Berija Staljinu pokazao prijepis Sašenjkinog i Benjinog razgovora i boravka u krevetu iz Metropola. Katinka podiţe pogled prema masnim, poput pepeljara debelim staklima Ščegalovljevih naočala u kojima su se ogledale njezine tjeskob-ne oči, a onda ga spusti na papire pred sobom. Polako je počinjala sastavljati djeliće drame što se odvijala one noći u kojoj su Sašenjka i cijela njezina obitelj osuđeni na propast. Znala je da je Staljin pročitao prijepis prisluškivanja i nad njim se uţasnuo, rekavši za Sašenjku da je moralno izopačena... kao uličarka. Izvadi notes iz torbe i na brzinu pogleda redoslijed Staljinovih posjetilaca te večeri. 22.00 L. P. Berija. Odlazak u 22.30 22.30 H. A. Satinov. Odlazak u 22.45 10.40 L. P. Berija. Odlazak u 22.52 U trenutku kad je Berija u 22.30 izlazio iz Staljinova ureda, Satinov je čekao u predsoblju. Staljin je pozvao Satinova u ured i stao ga ispitivati o Sašenjkinoj ljubavnoj vezi. Pomno proučavajući ovu novu stranicu Staljinovih črčkarija, poče Katinka sa sve većim uţasom razumijevati o čemu je riječ. Pitanja za druga Satinova: Sašenjka u Sankt-Peterburgu stajalo je u sredini stranice, okruţeno krugovima, kvadratima i paţljivo nacrtanom lisičjom glavom, crveno osjenčanom i označenom riječima Drugarica Snjeţna Lisica. Mora da su Satinovljevi odgovori na ta pitanja zadovoljili Staljina, jer je ispod načrčkao: stari prijatelji, odani boljševici. Onda je Staljin pozvao natrag Beriju i njih su dvojica pojačano nastavili s unakrsnim Satinovljevim ispitivanjem. »Ne mogu ovo pročitati«, reče Katinka. Klizeći prstom po riječima, arhivar naglas pročita: Snjeţna Lisica u Sankt-Peterburgu pouzdana / nepouzdana? L. P. Berija: Molotov i Mendel u Sankt-Peterburgu? Katinka shvati da su to sve bila pitanja upućena Satinovu. Pokuša zamisliti kako se tijekom tih pet minuta borio za vlastito preţivljavanje. Ta što je i mogao reći? Mora da je bio blijed, znojio se, a um mu je vrtoglavo radio. Ima slatku ţenicu i nedavno rođeno dijete, ali je i odani komunist i ambiciozan čovjek. Ono što odgovori tokom tih pet minuta ili će mu spasiti ţivot i omogućiti sjajnu karijeru ili ga uništiti, a zajedno s njim i njegovu ţenu i dijete.

KIKA

Kad ga je Staljin zapitao o Sašenjkinoj »pouzdanosti« u Sankt-Peterburgu, mora da je Satinovu na um palo ime kapetana Sagana, u vezi s kojim je znao samo za transakcije s Mendelom krajem 1916. Zna li već Staljin za Sašenjkinu misiju da zavrbuje Sagana, kao i da je to svojevremeno odredio sanktpeterburški komitet? Ako sad progovori o tome, a nitko o tome ništa ne zna, time bi mogao baciti ljagu na Sašenjku, premda to nije bilo vjerojatno, jer je Sagan već dvadeset i dvije godine mrtav. Ali, što ako su Molotov ili Mendel, jedini koji su, osim Sašenjke, znali za Operaciju Sagan, već o tome razgovarali sa Staljinom? Satinov će biti optuţen da nešto skriva pred Partijom, pred samim Staljinom. To bi značilo smrt. Katinka se zagleda u olovkom ispisane hijeroglife što su odavali grozničavu igru ruskog ruleta koji će još pedeset godina poslije toga odlučivati o ljudskim sudbinama. Pa što je onda učinio Satinov? Je li se uspaničio i rekao više nego što je namjeravao? Ili je postupio proračunato i hladnokrvno? »To vjerojatno nikad nećemo znati.« Shvati da govori naglas. »Ali znamo da je rekao ovo«, odvrati Ščeglov pokazujući joj prstom sljedeće riječi što ih je Staljin napisao na svim i svačim pretrpanom komadu papira: Herkul S.: Kapetan Sagan, Sankt-Peterburg. SAGAN. Katinka se sledi. Znači, Satinov je Staljinu i Beriji rekao za Sašenjku i kapetana Sagana iz Ohrane. Osjeti saţaljenje prema Satinovu, a onda bijes, pa onda ponovo saţaljenje. Moţda bi bio drukčije odgovorio da je znao kako je kapetan Sagan ţiv i nalazi se u jednom od Berijinih gulaga, a ime mu je pomno zabiljeţeno u NKVD-ovu kaţnjeničkom popisu. U roku od nekoliko sati, Sagan je već bio na putu prema Moskvi i Kobilov je ubijao boga u njemu da ga natjera na svjedočenje protiv Sašenjke. »Da se Satinov iz toga drsko izvukao«, prošapta, »mogli su svi ostati ţivi.« »Ili se i on mogao suočiti s viškom«, istaknu Ščeglov. »Jeste li pogledali sve što ste htjeli?« poče on skupljati papire i stavljati ih u uredno poslagane spise, gdje će počinuti, moţda zauvijek. »Znači, Satinov je dvoje svojih najboljih prijatelja poslao u smrt«, mozgala je Katinka, »a onda stavio sve na kocku da spasi njihovu djecu. Moţe h ga to otkupiti?« Ščeglov pokaza prema dizalu u ţurbi da je izvede iz svojeg ureda, ali ga Katinka zgrabi za nadlakticu.

KIKA

»Ĉekajte, nešto tu nedostaje. Staljin je odredio komisiju za istragu o Sašenjkinom smaknuću. Gdje je izvještaj?« »Našao sam broj pod kojim je spis zaveden«, reče Ščeglov vodeći je prema dizalu. »Ali spisa nema. Ţao mi je, ali sve zna samo Bog.« Pritisnu gumb da pozove dizalo. »Hvala vam što ste mi ovo pokazali«, reče ona poljubivši ga na odlasku. »Bili ste jako ljubazni. Ne mogu vam objasniti koliko mi sve ovo znači.« »I previše se brinete«, reče on stisnuvši joj ruku. Dok je ulazila u dizalo, opet joj se pred očima ukaza kombinacija izvatka iz Satinovljevih memoara i Staljinove zagonetke bilješke Bičo neka to sredi na papirima koje joj je Maksi pokazao u Partijskom arhivu. Bičo ili »sinko« na gruzijskom bio je nadimak kojim se Staljin obraćao Satinovu. »Srediti« je bila Staljinova riječ za ono što je htio da Satinov učini: da nadzire uništenje obitelji koju voli. »Oh, Boţe«, dahnu Katinka, napokon sve razumjevši. »Satinov je prisustvovao njezinoj smrti. Što su joj napravili?« 23. Izjurivši iz arhiva na Majakovskom trgu, Katinka mahanjem zaustavi jednu ladu koja je velikom brzinom odveze nizbrdo prema Granov-skoj. Pršteći od osjećaja hitnosti, pritisnu svih pet zvonca najednom, vrata zazujaše i ona poleti uza stubedo Satinovljeva stana. Vrata su i opet bila otvorena, ali je ovaj put, kad je Katinka ušla, u predsoblju ispod kristalnog lustera stajala Mariko. »Mariko, znam kako vam se ovo čini, ali molim vas... moram mu reći što sam otkrila. Pomagao mi je cijelim putem i na svakom koraku, a ja to uopće nisam shvaćala. Znam da će sad htjeti razgovarati sa mnom.« Katinka zastade hvatajući dah. Mariko nije pokazivala namjeru da je izbaci. Uopće ništa nije govorila i Katinka, koja je dotad nikad nije pravo pogledala, primijeti da Mariko ne izgleda nimalo Ijutito. Tamno, šiljato lice bilo joj umorno od očaja. »Dođite sa mnom«, tiho reče. »Moţete ga vidjeti.« Pođe hodnikom prošavši mimo dnevnog boravka. Katinka je išla za njom, napeto zureći naprijed. »Uđite.« Satinov je leţao u krevetu, poduprt jastucima i sklopljenih očiju. Lice, kosa, usne, sve je na njemu bilo pepeljaste boje. Kraj kreveta je stajala bolničarka namještajući spremnik s kisikom i plastičnu masku, ali kad je vidjela njih dvije, ţustro kimnu glavom i izađe iz sobe. Iako je imala toliko pitanja, Katinka najednom osjeti da ne zna što bi s njima. Satinovljevo je disanje bilo isprekidano, ponekad bi mu se prsa

KIKA

grčevito podigla, a u drugim bi prilikama na nekoliko sekundi prestao disati. Znojio se od naprezanja i straha. Katinka je znala da treba osjećati saţaljenje za ovog čovjeka na samrti, ali je umjesto toga osjećala samo bijes i frustraciju. Kako joj moţe ovako izmaknuti? Kako moţe biti tako okrutan i ostaviti Rozu nikad nikome ne rekavši što se dogodilo s njezinom majkom? Katinka pogleda Mariko koja joj kretnjom pokaza na nisku stolicu kraj kreveta. »Moţete razgovarati s njim«, reče Mariko. »Na mi-nutu-dvije. Pitao je gdje ste. Razmišljao je o vama i vašem istraţivanju. Zbog toga sam vas i pustila unutra.« »Moţe li me čuti?« »Mislim da moţe. Ponekad nešto kaţe, usne mu se miču. Govorio je nešto o mojoj majci, ali ga je teško razumjeti. Doktori kaţu... Nismo sigurni.« Mariko se nasloni na dovratak, istegnu leda i protrlja lice. Katinka ustade, naţe se nad krevet, a ona opet pogleda Mariko. »Samo dajte«, reče ova. Katinka uze Satinovljevu ruku u svoje. »To sam ja, Katinka. Vaša istraţivačica. Kaţem >vaša<, jer ste cijelo vrijeme vi u rukama drţali sve karte i slali me ovamo ili onamo... Ako me čujete, dajte mi to nekako do znanja. Stisnite mi ruku ili čak samo trepnite.« Pričeka, ali on samo još jednom uzdahnu bez ikakve nade, cijelo mu tijelo uzdrhta, a onda se opet smiri. »Znam da ste voljeli Sašenjku i Vanju, znam da ste učinili nešto uţasno, ali znam i da ste im spasili djecu. Ali, što se dogodilo sa Sašenjkom? Sto ste vidjeli? Molim vas, recite mi kako je umrla.« Nije bilo reakcije. Katinka shvati da je ovaj starac utjelovljenje dvosmislenosti. Pomogao joj je i ohrabrio je, ali ju je obmanjivao i ometao, baš kao što je Sašenjku poslao u smrt i spasio njezinu djecu. Ţalostila se zbog njega, a istodobno se nikad nije osjećala bješnjom. Nekoliko je minuta bio tih, a onda mu se disanje pretvori u borbu, ruke mu grčevito zgrabiše krevetni prekrivač dok mu se tijelo izvijalo da dođe do kisika. Bolničarka se vrati, dade mu kisik i injekciju, a on se opet smiri. »Za minutu ću pustiti braću ovamo«, reče Mariko. »Spavaju na kraju hodnika. Bili smo cijelu noć na nogama.« Katinka ustade i krenu prema vratima. »Jako mi je ţao«, reče. »Hvala vam što ste me pustili unutra. Sad mi je ţao što prije nisam dovela Rozu da ga vidi... imala sam ga toliko toga pitati.« Osvrnu se prema krevetu u nadi da će je on pozvati natrag. »Sama ću izaći.«

KIKA

U taj se čas začu Satinovljev glas. Katinka se hitro okrenu i njih se dvije vratiše do njegova kreveta. Starčeve su se usnice lagano micale. »Sto kaţe?« zapita Katinka. Mariko uhvati oca za ruke i poljubi ga u čelo. »Tata, to sam ja, Mariko, tu sam uz tebe, tatice dragi.« Usnice mu se opet pomakoše, ah se iz njih ništa nije čulo. Nakon nekog vremena Satinovljeve se usnice prestadoše micati pa se Katinka, dok je obitelj ulazila u sobu, išulja odande. Vani ju je čekao Maksi, pušeći i naslonjen na motor. Katinka mu krenu ravno u zagrljaj, osjećajući miris njegove koţne jakne i dim njegove cigarete. Bilo joj je silno drago što je kraj nje. »Umire? To je strašno gledati. Ah, ti si učinila sve što si mogla...« »Gotovo je«, reče ona, »a ja sam iscrpljena. Telefonirat ću Rozi, kolacionirati bilješke i povezati je s osobom koju ţeli vidjeti.« »A što ćeš ti?« »Idem kući. Hoću vidjeti prijatelje, a postoji i netko tko me hoće povesti na ljetovanje. Moţda i jest najbolje da nikad ne doznamo kako je Sašenjka umrla. Tata je bio u pravu. Nisam nikad trebala prihvatiti ovaj posao. Vraćam se Katarini Velikoj.« »Ah, ovo ti tako dobro ide«, reče Maksi. »Katinka, molim te, dođi raditi sa mnom u Zakladi. Toliko toga bismo mogli postići zajedno.« Ona odmahnu glavom i pribra se. »Ne, hvala. Nema plodova, nema ljetine u takvoj povijesti — sva ta polja kao da su zasijana solju. Moţe to biti stara povijest, ali je otrov još svjeţ, a nesreća i dalje ţivi. Ne, prekapanje po tuđim grobovima nije za mene. Previše mi je to bolno. Zbogom, Maksi, i hvala ti za sve.« Obrisa oči i poče se udaljavati. »Katinka!« doviknu Maksi za njom. Ona se napola okrenu. »Katinka, mogu te ponekad nazvati?« 24. No, Katinka je računala bez Paše Getmana i njegove uvjerljivosti. »Ne moţete samo tako odustati i odšetati iz našeg ţivota«, zagrmio je na nju kad ga je nazvala da mu kaţe kako je učinila sve što je mogla. Onda je tišim glasom dodao: »A što je s mojom majkom? Sviđate joj se. Trebate nam za posljednji posao koji ćete obaviti za nas. Shvatite to kao osobnu uslugu Rozi.« I tako se dogodilo da su tri dana poslije toga Katinka i Roza Pa-šinim privatnim avionom odletjele u Tbilisi, što će Katinki, kako ju je Paša

KIKA

podsjetio, kad se bude vraćala kući, biti gotovo usput. Netko od Pašinih tjelohranitelja odvezao ih je ravno do slikovite kavanice u staroj kući obrasloj vinovom lozom. »Lala«, rekla je Katinka staroj gospođi u sobici na katu. »Dovela sam nekog tko vas hoće vidjeti.« Lala Lewis, drţeći u ruci uobičajenu čašu s gruzijskim vinom, uspravila se u krevetu i usredotočila na vrata. »Je li to ona? Sašenjka?« pitala je. »Ne sasvim, Lala, ali vrlo blizu tome. Ovo je Roza Getman, Sa-šenjkina kćerka koju ste upoznali kao Snješku.« »Ohhh«, uzdahnula je Lala i ispruţila ruke. »Dođi bliţe. Jako sam stara. Dođi i sjedni kraj mene na krevet. Daj da te pogledam. Daj da ti vidim oči.« »Hej, Lala«, rekla je Roza drhtavim glasom, »prošlo je više od pedeset godina od vremena kad ste se brinuli za nas.« Katinka je promatrala Rozu kako, uredno odjevena u bijelu bluzicu, plavu vestu na kopčanje i kremkastu suknju, sijede kose još uvijek počešljane u frizuru u stilu iz njezine mladosti, polako prilazi promatrajući oko sebe sitnice što su pripadale jednom iščezlom ţivotu. Kao da je na trenutak oklijevala pri pogledu na dadiljine ispruţene ruke, a onda je, osmjehujući se, kao da Lalu odnekuda poznaje, sjela na krevet. Lala je uhvati Rozu za ruke, a pritom ih nije samo svom snagom stezala, nego i tresla. Nijedna od njih dvije nije ni riječ progovorila, ali je Katinka, s mjesta na kojem je stajala, vidjela kako Rozi podrhtavaju ramena, a Lali teku suze niz obraze. Osjetivši se najednom kao uljez, pode do prozora i zagleda se kroz njega. Zvuči i mirisi Tbilisija — nečije pjevanje na ulici i miris tkemalija, lavašija, mljevene kave i jabukova cvijeta — podigoše se oko nje. Ovo je posljednji prizor u ovoj drami, reče Katinka sama sebi. Učinila je što je Paša traţio od nje. Spojila je ove dvije ţene, sama se usput izlaţući većoj boli no što je mislila da je moguće. Sad će se vratiti kući, tati, mami i — Andreju. Lala je gladila Rozino lice. »Dijete drago, sanjala sam o tome da opet vidim vašu majku. Moram ti sve ispričati o njoj, jer kao ona nije bio nitko. Pogledaj, ovo je njezina slika dok je bila učenica u Smolniju. Vidiš? Redovito sam odlazila po nju barunovim landauletom odnosno automobilom, kako bi se to danas reklo. Samuil ili barun bio je tvoj djed i nikad ga nisi upoznala premda je on znao sve o tebi. Ni dan nije prošao da ja ne pomislim na tebe i tvog brata Karla. Kao djevojčica, bila si silno nalik na majku — bila je plavokosa kad

KIKA

je bila mala, a imaš i ljubičaste oči po baki Arijadni. Oh, dijete moje milo, zamisli kako je bilo meni, djevojci iz Engleske. Ţivjela sam dovoljno dugo da vidim carev pad i dolazak barbara na vlast, pa onda i njihov pad, a sad tebe ovdje vidim — jednostavno to ne mogu vjerovati.« »Teško da sam još dijete«, smijala se Roza. »Već mi je šezdeset.« »Prema meni je i Metuzalem mlad!« odgovori Lala. »Sjećaš li se vremena koje smo proveli zajedno prije nego... Roza kimnu. »Mislim da se sjećam.... Da, sjećam se kako sam te vidjela u kolodvorskoj menzi. Sa sobom si donijela omiljene Karlove čajne kolačiće. Sjećam se da smo hodali i drţali te za ruku, a onda...« »U to sam se vrijeme borila da glavu odrţim iznad vode«, nastavila je Lala. »Bila sam izgubila svoju dragu gojenicu Sašenjku i tvojeg djeda. A onda mi je bilo poklonjeno nekoliko dana takve sreće uz tebe i Karla. Kad sam vas smjestila kod novih roditelja, razmišljala sam o tome da se ubijem. Na ţivotu me odrţala samo pomisao da bi se netko tko mi je bio drag mogao vratiti. I znaš, vratio se upravo onaj za koga sam to najmanje očekivala.« »Lala«, prekide ih Katinka pokušavajući se ne miješati, ali svejedno goreći od radoznalosti, »samo je Staljin mogao Samuilu spasiti ţivot. Jeste h ikad doznali razlog?« Lala kimnu. »Kad je čudovište umrlo, ovdje su svi jecali i ţalovali. Ĉak su bile priređene i demonstracije u njegovu čast. Ali, ja sam bila oduševljena. Samuil je tad već bio jako bolestan i zapitala sam ga: >Sad mi moţeš reći zašto su te pustili. < Rekao mi je da ne zna točno, ali da je 1907. pruţio utočište i dao stotinu rubalja rošavom gruzijskom revolucionaru. Dopustio mu je da se, dok ga policija traţi, smjesti u vratarskoj kućici kraj ljetnikovca koji je imao ovdje u Tbilisiju. Tek je kasnije doznao da je to bio Staljin, a Staljin omalovaţavanje ili uslugu nikad nije zaboravljao.« Lala opet pogleda Rozu još uvijek je drţeći za ruke. Povremeno bi podizala Rozine ruke k usnama i ljubila ih. »Sad ću umrijeti sretna.« »Vi ste mi jedina veza s majkom«, reče Roza. »Znate, tokom cijelog djetinstva gotovo sam mrzila roditelje. Napustili su me, a ja nisam znala zašto. Nisam se mogla dosjetiti što sam krivo učinila da su me odbacili. A ipak, cijelo vrijeme mislila sam na njih. Ponekad sam sanjala da su mrtvi, često sam na nebu traţila Velikog medvjeda, jer mi je tata rekao da će on uvijek biti ondje. Tek sam kao starija shvatila da im se moţda dogodilo nešto loše pa da nisu imali izbora, nego su me morali ostaviti. Ali, cijeli svoj ţivot nisam bila u stanju plakati za njima.«

KIKA

Roza se okrenu prema Katinki. »Tako si dobro sve ovo obavila. Zahvaljujem ti iz dubine srca, hvala ti. Promijenila si mi ţivot. Ali, znam i da se tebi ţuri kući, a Pašin avion čeka na aerodromu da te odveze do Vladikavkaza. Molim te, kreni kad god budeš htjela.« Katinka izljubi Rozu i Lalu pa krenu prema vratima, ali onda zastade. »Ne mogu još otići«, reče i vrati se k njima. »Smijem li ostati i slušati? Bojim se da sam se u svemu tome angaţirala više nego što sam trebala.« Roza skoči i zagrli je. »Pa jasno, baš mi je drago što se tako osjećaš. Postala si mi jako draga.« Opet sjede na krevete. »Lala, zahvaljujući Katinki, doznala sam sve o vama i svojim roditeljima. Ali, molim vas, pričajte mi o Karlu.« Lala srknu malo vina i sklopi oči. »Bio je preslatko dijete, građen kao mali medo s predivnim smeđim očima, dijete puno ljubavi, tako osjećajan. Znao me rukama gladiti po licu i ljubiti mi nos. Dan kad sam se s njim rastala bio mi je jedan od najokrutnijih u ţivotu. Nalazili smo se u Berijinom sirotištu — moţe li se uopće zamisliti dom za djecu koji nosi ime takve spodobe? Dan prije toga vidjela sam tvoj odlazak s Liberhartovima, Snješkice: za njih sam mogla razabrati da pripadaju inteligenciji, da su Zidovi i profesori, ali si se ti otimala, udarala nogama i vrištala, a ja sam poslije satima plakala. Bila bih te zadrţala kod sebe da je za to bilo prilike. Ali, Satinov mi je rekao: >Muţ vam se neće vratiti, a svaki dan mogu doći i po vas — što će onda biti s djecom? Ne, moramo ih smjestiti u čvrste obitelji u kojima će naći ljubav. < Sutradan se pojavilo dvoje seljaka sa sjevernog Kavkaza. Oboje su bili kolhoznici, Rusi s nešto kozačke krvi, ali tako primitivni da su u Tbilisi zapravo došli s traktorom i kolima, jer su najprije povrće iz kolhoza isporučili na trţnicu. Bilo mi je jasno da su neobrazovani i sirovi — čak su imali i sijena u kosi. Ali, nisam se smjela miješati. Imali smo sreće što je Satinov sve tako dobro sredio. Ali, Karlo je bio tako osjedjiv. Morao je imati pri ruci kremaljske čajne kolačiće, jer mu je znao pasti šećer u krvi i osjećao bi slabost. Svake ga je večeri trebalo uspavljivati maţenjem, točno ga jedanaest puta pogladiti, kao što mi je pokazala njihova dadilja Karolina. Kad su ga odveli, pala sam na pod tako izvan sebe da sam se vjerojatno onesvijestila. Ne sjećam se točno što se poslije toga dogodilo, ali pozvali su doktora. Bila sam neutješna...« Katinka najednom osjeti drhtaj uzbuđenja. Satinov je sve tako dobro sredio. Pa jasno, sad joj se sve vratilo u sjećanje. Sto joj je ono rekao prilikom drugog sastanka? Prezivate se Vinska. Zašto ste dobili ovaj posao? Da, akademik Beljakov dobro je učinio kad je između stotina svojih studenata

KIKA

izabrao upravo vas. Sjeti se kako se zbog toga ozlovolji-la, kako joj se učinilo da se on njome poigrava. No, nije se poigravao. Pokušavao joj je nešto reći. Kako li je naivna bila, pomisli. Iskra otkrivenja zaleprša, a potom planu u njoj. Oglas u kojem su Getmanovi traţili povjesničara objavljen je u fakultetskom glasilu, ali ona je dobila posao premda se na oglas uopće nije javila. Akademik Beljakov prišao joj je u knjiţnici i rekao: »Ovo je posao za vas. Ne treba drugih kandidata.« »Kako ste me odabrali za ovo istraţivanje?« zapita Katinka Rozu. »Jeste li razgovarali s drugim kandidatima?« »Ne«, reče Roza. »Prvo smo poslali pismo maršalu Satinovu. To je bilo jedino ime koje sam imala. Jedina veza. Odbio nam je pomoći rekao da sve to s njim nema nikakve veze. Inzistirao je da nam je potreban povjesničar pa nas je povezao s akademikom Beljakovom, a on je objavio oglas.« »Sto vam je Beljakov rekao?« »Da ima puno kandidata, ali da ste vi najbolji — da ni s kim drugim ne moramo ni razgovarati.« Katinka ustade, svjesna da je Roza i Lala čudnovato gledaju. Srce joj je udaralo. Samo je Satinov znao imena adoptivnih obitelji, pomisli. Je li to značilo da zna nešto i p njoj ? Ako je tako, kad je primio Rozino pismo, samo je trebao nazvati akademika Beljakova koji mu je bio prijatelj: »Kad nekakvi milijunaši budu htjeli angaţirati studenta za neko obiteljsko istraţivanje, daj im malu Vinsku.« Tragala je za Karlom po arhivima, a on joj je cijelo vrijeme bio mnogo, mnogo bliţe. »Moram ići«, reče Rozi, već na vratima i trčeći niz stube. »Moram razgovarati s ocem.« 25. Jako smo htjeli vlastito dijete«, objašnjavala je Baba obitelji dok su svi sjedili u otrcanom dnevnom boravku u seljačkoj kući s modrim prozorskim kapcima. Katinka se ogleda po poznatoj sobi u kući u kojoj je odrasla. Na svim se licima čitao nemir, a za to je ona bila kriva. Baba, njezina kršna baka, u kućnoj haljini na cvjetiće i s crvenim rupcem na glavi, sjedila je u izlizanom, uleknutom naslonjaču, a široko joj je lice bilo sama tjeskoba. Katinka je nikad nije vidjela toliko izvan sebe. Stjenka, njezin nabusiti, razdraţljivi djed, koračao je po sobi pa bi tu i tamo prema njoj ispljunuo pokoju psovku. No, najveću joj je bol zadavao voljeni otac. Dr. Vinski dovezao se pred nju na aerodrom ravno iz ambulante, još uvijek u bijelom ogrtaču. Ugledavši predragu kćer, izgrlio ju je i izljubio.

KIKA

»Tako sam sretan da si opet kod kuće«, rekao joj je. »Svjetlo ţivota moga. Je li sve u redu? Dobro si, dušo?« Zagledala mu se u zamišljeno i ozbiljno lice, s onom rupicom na bradi zgodno kao u kakva filmskog idola, shvaćajući da se pretvorila u tempiranu bombu koja će svaki čas raznijeti njegovu obitelj. »Sto je?« rekao je on. I tad mu je Katinka ispričala cijelu priču. Neko vrijeme nije ništa govorio, a onda je zapalio cigaretu. Katinka je napeto čekala, ali nije počeo raspravu s njom. Naprosto je i dalje pušio i razmišljao. »Papočka, reci, jesam li trebala ovo prešutjeti? Hoćemo li sve zaboraviti?« »Ne«, rekao je on. »Ako je to istina, ţelim pronaći sestru — ako je imam. Ţelim doznati tko su mi bili pravi roditelji. Ali, dalje od toga, mislim da će se malo stvari za mene promijeniti. Znam tko sam. Ovi roditelji voljeli su me cijelog ţivota i uvijek će biti moji roditelji, baš kao što ću i ja uvijek biti sin kojeg su voljeli. Ali, od ovog bi im srce moglo prepući, a onda će se slomiti i moje. Pusti me da s njima porazgovaram...« Ostatak voţnje protekao je u šutnji. Kad su zašli u selo Bezna-deţnu, trebalo je očekivati da će Katinki srce biti puno radosti zbog povratka kući. No, selo joj se sad činilo drukčijim, seljačka se kuća nekako izmijenila, kao da se sve protreslo, a onda se ponovo sloţilo na način koji se od prijašnjeg razlikovao u tisuću sitnica. Da nije bilo Katinkine majke, obitelj bi se moţda, zbog očeve tjeskobne šutnje i tvrdoglave bakine i djedove tajnovitosti, razdvojila na dvije strane. No, čim joj je Katinka sve objasnila, Tatjana se — često tako neodređena i lakoumna — bacila na posao da smiri muţa i utješi Stjenku i Babu. Isprva su djed i baka tvrdili da ni o čemu pojma nemaju. Rekli su da je sve to zabuna pa se Katinka stala pitati nije li sve samo izmaštala. Moţda se previše angaţirala u Sašenjkinoj priči? Moţda je njom toliko opsjednuta da od toga gubi razum. »Ovo mi je ko da me neko noţem ubo u srce«, rekla je Baba sinu. »Laţ, kleveta!« Prkosno je sjela. »Reć takovo nešto!« Stjenka je bjesnio. »Pa jel te nismo cijeli ţivot voljeli? Jel ti nismo bili dobri roditelji? A ovo nam je hvala — tvrdit da ti nismo niko i ništa!« A onda se okomio na Katinku. »Sta ti je trebalo da nam takove laţi baciš u lice? Sram i stid te bilo, Katinka! Sta je to, nekakova prevara, nekakova šala koju su smućkali ti bogati Ţidovi iz Moskve?«

KIKA

Katinku su raspinjale bol i sumnja. Gledala je oca. Nikad mu na licu nije vidjela toliki jad. Onda se umiješala Katinkina majka. »Dragi naši roditelji«, rekla je, »bili ste mi oduvijek kao roditelji, a znam da vas Valentin voli više nego što moţete i zamisliti.« Okrenula se k muţu. »Dušo, reci im što osjećaš za njih. Odmah im to reci.« »Tata, mama«, reče doktor kleknuvši pred noge staroj seljanki i uzevši je za ruke. »Vi ste moji roditelji. Uvijek ćete biti moji voljeni mamočka i papočka. Ako i jesam usvojen, za mene se time ništa ne mijenja. Vas dvoje ste me voljeli cijelog ţivota. Sve što poznajem, to su vaša ljubav i njeţnost. Znam tko sam i uvijek ću biti sin kojeg ste voljeli otkako se sjećam. Ako ste odlučili da mi o tome dosad ništa ne kaţete, mogu to razumjeti. U onim danima o takvim se stvarima nije govorilo. Ali ako mi sad nešto ţelite reći, svi ćemo vas saslušati i voljeti vas isto kao i prije.« Njegove su riječi duboko dirnule Katinku pa se zagledala Babi u lice i vidjelo se kako se malo-pomalo smekšava. Dvoje se starih seljaka zgledalo, a onda je baka slegnula ramenima. »Sve ću im ispričati«, rekla je svojem muţu. »Sve same laţi«, rekao je Stjenka, sad već nešto tiše. Neke se tajne tako dugo niječu, pomisli Katinka, da se više ne čine stvarnima. Onda Stjenka kvrgavom rukom mahnu Babi. »Ajd im reci ako baš oćeš«. Sjeo je na trosjed i zapalio cigaretu. »Hajde, mama«, rekao je dr. Vinski i sam zapalivši. Ustao je i natočio u čašicu malo čače i pruţio majci. »Hoću čuti tu priču, pa ma kakva bila.« Baba duboko uzdahnu, naiskap popi čaču pa, zaokruţivši pogledom po sobi, raširi ruke. »Ja i Stjenka bili smo oţeniti već osam godin, a djece niotkuda. Ništa. Prokletsvo je neimat djece. Bila sam pravi komunist, al sam svejedno išla popu da me oće blagosiljat, a bila sam i u susjednom selu kod jednog koji je govorio da to moţe izliječit. I opet ništa. Stjenka nije htio o tom ni razgovarat... A onda sam jednom nešto išla u kolhozu, u ured, i tam sam čula da neki veliki glavonja iz Moskve dolazi k nami, da će inspekcijonkat nove traktorske stranice. Sa svima će nesluţbeno razgovarat, a posebno je htio razgovarat s nama. Bio je to drug Satinov.« »Već ste ga otprije poznavali?« zapita Katinka. »Da«, reče Baba. »Trijest i prve i kod nas je u regiji počela kampanja, da sela treba kolektivizirat, a uništit kulake odnosno bogate seljake. Svi kulaci su deportirati, a puno i je i strijeljalo odma tu u selu. Po kućama je bio pretres da se nade ţito, a mi svi gladni. Svi smo ţivili u strahu.

KIKA

Stjenka je bio denuncirat ko kulak. Oboje su nas uapsili, a svi drugi s te liste su strijeljati. Drug Satinov je tu bio nadleţan i ne znam zašto, al je iz nekog razloga maknio naša imena s liste. Ţivot smo mu dugovali. Osam godin posli toga, 1939., opet nam je donio blagoslov. Reko nam je da će nam dat dečka tri godine starog. »Morate ga volit ko najdragocjeniji dar«, rekao nam je. »A tajnu morate ponijet sa sobom u grob. Odgojite ga ko da je vaše meso i krv.« I tako, jedan dan, pozvali oni nas iz Berijinog skotišta. Ošli smo u Tbilisi donijet... dečkića sa smeđim očima i rupicom na bradi. Najljepše dijete na svijetu.« »Bio si naš sin, samo naš«, rekao je Stjenka. »Zavoljeli smo te isti čas kad smo te vidli«, dodala je Baba. »Jeste li ikad opet čuli za Satinova?« zapita Katinka. »Samo jednom«, okrenu se Stjenka k sinu. »Ti si htio bit doktor. Na najbolje fakultete bilo se teško upisat, a iz moje familije niko nikad nije ni prošo kraj škole. Pa sam nazvo druga Satinova, a on te ubacio na sveučilište u Lenjigradu.« »Dok si bio mali«, nastavi Baba, »još si se nečeg i sjećo. Plako si za materom, za ocem, za dadiljom, govorio o dači i putovanju. Imo si igračku, plišanog zeca, i tako si ga voho da smo u vrtu morali napravit kunićnjak pa smo tamo uzgajali zecove, a ti si im nosio ranu, nadijevo im imena, volio ih, baš ko šta smo i mi volili tebe. Noću sam te drţala kraj sebe pa si polako počeo zaboravljat prošlost, a nas volit. A mi smo tebe oboţavali da se to ne mere opisat... I to ti je prava pravcata istina. Ak smo nešta krivo napravili, a ti nam reci.« Kad je otac ustao da poljubi roditelje, Katinka ih više nije bila u stanju promatrati. Izašla je na verandu da se divi propupaloj punoći proljeća, bujnoj kozjoj krvi, lastavicama što su cvrkutale i ponirale u letu, ţubor pjenušavih potoka i snjeţnim gorskim vrhuncima u daljini. Nije, međutim, ništa uspijevala ni vidjeti ni čuti — tek očevo lice puno ljubavi i bakino zavijanje, onaj neobuzdani plač kakvim su seljaci oduvijek plakali. 26. Tijelo Herkula Satinova leţalo je u kovčegu od lakirane hrastovine i skrletnog satena usred dnevnog boravka u stanu u Granovskoj. Na stalku iza kovčega stajao je Satinovljev portret koji Katinka dotad nije vidjela: na njemu je Satinov bio prikazan u ranim dvadesetim godinama, kao vatreni komesar iz Građanskog rata. U koţnom kaputu sjedio je na konju i, s mauzerom u ruci i puškom zabačenom na leđa, vodio red crvenih kozaka na juriš preko snjeţne pustoši. Katinka pomisli da taj

KIKA

zapovjednik u Crvenoj konjici vjerojatno nije nimalo stariji no što je ona sada. Dva dana prije toga Mariko je nazvala Katinkinu kuću s viješću o očevoj smrti prethodne noći i pozivom za Sašenjkinu djecu da mu dođu odati počast. Roza je već bila u Moskvi pa je Paša poslao avion po Katinku i njezina oca. Roza se od uzbuđenja ponašala kao mala djevojčica. »Opet ću vidjeti Karla«, rekla je preko telefona Katinki. »Ne mogu vjerovati. Ne znam što ću mu reći, ne znam što da obučem. Je li 1 tvoj otac uzbuđen isto kao i ja?« Dok je te noći leţala u krevetu, Katinka je zamišljala ponovni susret brata i sestre, mislila o tome koliko bi to usrećilo Sašenjku i Vanju i kako će se sve to odigrati: tko će kome potrčati u zagrljaj? Tko će plakati, a tko će se smijati ? Njezin će plahi otac malo ustuknuti, a Roza će ga strastveno zagrliti... Ona je dovela do tih događaja, ona jc odgovorna za taj sastanak i ţeli da sve protekne prema planu. U trenutku kad je crnilo noći počelo prelaziti u modrinu svitanja, Katinka se uspravi u krevetu, navuče kućnu haljinu i poţuri u dnevni boravak. Znala je da će ondje na trosjedu naći oca, kako puši u polumraku. On ispruţi ruku i uhvati njezinu. »Nisi se spakirao«, reče ona. »Nikamo ne idem«, odgovori joj on. »Ovo je moj dom. Već imam obitelj...« Ona sjede uz njega. »Ni sa sestrom se ne ţehš sresti? Satinov je toliko ţelio da se opet nađete. Jasno, neke se stvari ne mogu popraviti, ali ako ne dođeš, time pobjedu prepuštaš ljudima koji su ti ubili majku i oca.« Otac je neko vrijeme šutio. »Molim te, papočka!« On polagano odmahnu glavom. »Mislim da su se dovoljno poigravah s nama.« Let avionom do Moskve Katinki se činio samotnim dok je izgubljeno i razočarano sjedila usred sjajne raskoši Pašinog preuređenog boeinga. Nije mogla ne bjesnjeti na oca što ju je ovako iznevjerio, a ipak je poštovala njegovu mirnu odlučnost. Neprestano je razmišljala o ţivotnoj tragediji svojeg djeda i bake i svaki put kad bi na to pomislila, različito je gledala na stvari: bilo je to mračno djelo ljudi koji su vjerovali da se imaju pravo igrati ţivotima drugih i koji i s njezinim ţivotom još uvijek postupaju kao s igračkom. Roza ju je čekala na asfaltnoj pisti na privatnom aerodromu u Vnukovu. Paša je stajao uz nju s dvojicom tjelohranitelja, a iza njega je, postavljena

KIKA

poput lepeze od blještava čelika, bila parkirana uobičajena oligarhova kavalkada što se sastojala od crnog bendeya i dva land eruisera puna čuvara i s uključenim motorima, spremna da ih preveze do Moskve. Vidjevši Katinkino snuţdeno lice, Roza pruţi ruke prema njoj. »Bez brige, Katinka. I ja sam razočarana, ali mislim da razumijem. Malo je prekasno.« A onda stisnu ruku Katinki. »Najvaţnije je što sam otkrila tko sam, a usput sam našla i nećakinju koju nikad nisam imala. Tebe sam našla, draga Katinka.« Na tren su tako stajale kao da su same na svijetu, sve dok Paša njeţno ne poljubi majku u tjeme. »Idemo kući«, reče vodeći je do auta. »Nije to baš blizu, mama.« Zatvorivši vrata za Rozom, prišapnu Katinki: »Ništa čudno. Nisi ti za to kriva. Shvaćaš? Njih dvoje su stranci. Tvoj otac nije ţelio pronaći vlastitu prošlost. Prošlost je pronašla njega.« I tako su sad Katinka i Roza, njezina novo otkrivena teta koju je sve više voljela, stajale ruku pod ruku i čekale u kratkom redu koji se protezao kroz dnevni boravak u Satinovljevu domu. Cak i bez brata, Roza je svakako htjela doći i vidjeti čovjeka koji joj je svojevremeno tako odlučno izmijenio ţivot, jednom kobno, jednom sebično, a sad, sa zakašnjenjem, i u pokušaju da se otkupi. Ostali ţalobnici kao da pripadaju, mislila je Katinka, nekom čudnom vremenu koje se zaustavilo u sedamdesetima. Promatrala je na-dute ţene prevelikih grudi i utegnute u preuske kostime, s divovskim kestenjasto crvenim frizurama dok su prolazile mimo nje s muţevima, kobasičastim aparatčikima s briljantinom namazanim ostacima kose na ćelavim glavama i u smeđim odijelima okićenim ordenjem. No, bih su tu i mlađi vojni časnici i nekoliko djece, vjerojatno Satinovljeva praunučad. Roditelji su se stalno trudili stišati njihovo hihotanje i igru prilikom ovako svečana rituala. Našavši se na početku reda, Katinka uhvati Rozu za ruku kad su se uspele na lagano uzdignuto podnoţje i zagledale se u kovčeg. Nije mogla Satinovljevo lice promatrati drukčije nego s naklonošću, usprkos igrama koje je ranije s njom igrao. Smrt, kao i briţne ruke koje su ga paţljivo balzamirale i počešljale, vratile su pokojniku otmjenu muţev-nost i smirenu veličinu sovjetskog heroja starije generacije. Ordenje mu se u četiri reda svjeducalo na prsima, blistale su epolete SSSR-ova maršala označene zvijezdom i zlatom obrubljene, sijeda kosa bila je začešljana u našušurene, brijačem šišane šiljke.

KIKA

»Sjećam se da sam se jako davno s njim igrala«, reče Roza gledajući Satinova. »A on je bio onaj čovjek u limuzini koji me gledao kad sam išla u školu.« Naţe se nad kovčeg i poljubi Satinovljevo čelo, ali silazeći s postolja, zatetura i Katinka je prihvati da ne padne. »Dobro mije«, reče Roza. »Samo je sve ovo previše doţivljaja.« Katinka je povede do naslonjača, u kojem Roza ostade promatrati djecu koja su trčala dugačkim hodnikom i na koljenima se sklizala po blistavom parketu. Katinka pode u kuhinju po čašu vode za nju. Ondje su Mariko i dvojica rođaka, očito Gruzijci, moţda njezina braća, pili čaj i pomalo jeli gruzijsku zakusku. »Oh, Katinka«, reče Mariko, »drago mi je da ste došli. Jeste li za malo čaja ili čašu vina?« Mariko je u crnom kostimu izgledala umorno, ali je Katinka bila sigurna da se u posljednjih nekoliko dana pomladila i proljepšala. »Sutra će ga izloţiti na svečanom odru u dvorani Crvene armije«, ponosno reče. »Zahvaljujući vašem ocu, našla sam Sašenjkinu djecu«, objasni Katinka, »a zahvaljujući njemu — to nikad ne biste pogodili — doznala sam da mi je Sašenjka bila baka. Zamislite samo!« Mariko pođe po Rozu i dovede je u kuhinju. Rođaci ih ostaviše nasamo pa ona nali čaj i obje ţene ponudi hranom. »Znate«, reče Roza pijuckajući čaj, »sjećam se kako sam se u ovom stanu sklizala po podu.« »I vaš je stan bio u ovoj zgradi?« zapita Katinka. »Ne samo u ovoj zgradi«, reče naglo Roza. »Ovdje, baš u ovom stanu, bio je naš dom i sjećam se kad su došli neki ljudi u sjajnim čizmama — gomila fotografija i papira nabacana na podu, a mene i Karla grli zgodna ţena u suzama.« Katinka načas pogleda Mariko, ali je ţena šutjela: ona i Roza po godinama su bile bliske, ali su ţivjele vrlo različitim, gotovo suprotnim ţivotom. »Ja sam se rodila 1939.«, reče Mariko otpivši malo crvenog vina. »Mislim da nam je nekako u to vrijeme i dodijeljen ovaj stan. Poklon od Partije niste mogli odbiti — tako se iskušavala lojalnost...« Ona teško proguta i pogleda u stranu. »Ali nikad nisam ni sanjala da smo ga dobili na takav način. Ne znam što bih rekla.« Roza ispruţi ruku i poloţi je na Marikinu. »Tako je divno što smo se srele. Da nije bilo onako kako je bilo, mogle smo zajedno odrasti.«

KIKA

»Zao mi je što nismo. Mora da vam je bilo jako teško doći ovamo... Teško je doznati neke stvari, a i mom je ocu to bilo teško.« »Pomagao mi je«, objasni Katinka, »ali bilo je stvari koje nije ţelio da otkrijem.« »Toliko je ţelio da pronađete Sašenjkinu djecu«, reče Mariko, »ali je cijelog ţivota bio odan Sovjetskom Savezu i Partiji. Morao vam je pomoći, a da pritom ne potkopa vlastito uvjerenje. I nikad nije htio da itko dozna za strahotu koju je počinio. Otac je u ţivotu vidio mnogo tragedija, ali mu je, znate, Sašenjka uvijek bila u mislima, u snovima. Ona i cijela njezina obitelj. Mora da ih je u ovom stanu svaki dan viđao.« »Ali, još uvijek ne znamo što se dogodilo sa Sašenjkom«, reče Katinka s natruhom gorčine. »Spis je nestao. Tajnu je znao samo vaš otac, a on ju je ponio sa sobom u grob.« Više se nije imalo što reći. Mariko ustade, skupi tanjuriće i šalice i poče ih slagati u sudoper. »Ţao mi je zbog vašeg gubitka«, reče Roza. Mariko je brisala ruke papirnatim ručnikom. »A meni zbog...«, ali onda naglo zastade. »Hvala vam što ste došle«, reče napokon. Nekoliko minuta poslije toga silazile su Katinka i Roza kamenim stubama do ulice gdje je čekao Pašin bendey. Vozač je već otvarao vrata. Povijest je tako zbrkana, tako nedovoljna, mislila je Katinka prisjećajući se ţalosnih riječi što ih joj je otac uputio ranije tog jutra. I ona je mrzila način na koji povijest s ljudima postupa kao s igračkama. »Katinka!« Ona podiţe pogled. »Katinka!« zvala ju je Mariko s odmorišta na prvom katu. Ulazna su vrata još uvijek bila otvorena pa se Katinka vrati i uštrca uz stube. »Uzmite ovo«, gurnu joj Mariko u ruke poţutjelu omotnicu. »Otac je traţio da mu obećam da ću ovo uništiti. Ali, hoću da vi to dobijete. Hajde, Katinka, to je i vaša priča, baš kao i naša. Vaša i Rozina.« 27. Trebam tvoju pomoć, Maksi, po posljednji put«, objašnjavala je Katinka preko telefona pošto su se ona i Roza vratile u Getmanovu kuću. »Krasno ti je čuti glas«, odgovorio je Maksi. »Nedostajala si mi. A imam ti i nešto pokazati, vani, izvan grada. Nema boljeg mjesta za razgovor i razmišljanje. Da dođem po tebe?« Pola sata kasnije začu Katinka dobrodošlu grmljavinu njegova motorkotača. Osjećajući se uzbuđenom i iznenada zadovoljnom što će ga

KIKA

vidjeti, istrči iz kuće i ubrzo su zatim već jurili po glatkom crnom asfaltu što su ga platili oligarsi i ministri koji su u tom kraju imali đače, ne više oronule drvene ljetnikovce, već divovske vile i palače u toboţnjem tudorskom stilu, zaštićene promatračnicama i visokim zidovima. Nakon kraćeg vremena Maksi skrenu motorom s ceste i nastavi neravnim putem kroz šumu. Sunčano se svjedo probijalo kroz brezove, borove ji lipove krošnje. Nakon svih sati šprovedenih u avionima i po prašnjavim arhivima, Katinka je uţivala u poskakivanju motora i jasnoći okolnog zraka. Konačno se zaustaviše na proplanku u blizini staromodnog drvenog ljetnikovca. Katinka skide kacigu i nađe se okruţena malinovim i kupinovim grmljem. »Lijepo mjesto«, reče zabacivši kosu. »Ponio sam borodinskog kruha i sira da usput nešto i prigrizano, a i malo soka.« »Nikad ne bi rekla da si tako domaćinski tip«, reče ona. »Impresionirana sam.« Maksi je izgledao zbunjeno, ali i zadovoljno. Spusti jelo na travu i sjede. »Onda? Tko će prvi?« »Ti!« rekoše oboje u isti mah, a onda se oboje nasmijaše. »Ne«, reče Maksi, »prvo da čujemo tvoje vijesti i vidimo što mogu za tebe učiniti. Nego, čuj... kako je bilo kod kuće?« »Dobro«, odgovori ona. Spusti se na travu uţivajući u pogledu na mrljave zrake što su Maksijevo lice obasipale šarama. Borova se smola bila zagrijala od sunca pa je zrak bio sladak od njezina mirisa. On razlomi crni kruh, odreza krišku sira pa joj oboje pruţi. »A kako ti je dečko?« »Oh, sad shvaćam što si mislio s onim kako je bilo kod kuće.« »Ne, ne, uopće to nisam mislio. Bio sam samo...« »Radoznao? Pa, on je isto kao i prije, ali ja nisam sigurna koliko ću još ondje ostati. Susret s Rozom i Pašom, potraga za Sašenjkom...«, iznenadila se videći s koliko napetosti on sluša njezine riječi, »zbog toga se sve pomalo promijenilo, zapravo, mene je to promijenilo. Tako da razmišljam o tome da preko ljeta ostanem u Moskvi. Mogla bih nastaviti s istraţivanjem za doktorat ili, ako to prihvatiš, mogla bih ti čak malo pomoći u Zakladi...« »Pa to je sjajno!« Maksi joj se tako ozareno osmjehnu da Katinku umalo uhvati smijeh. No, otkri da njegovo zadovoljstvo i nju oduševljava, iako je bila odlučna da mu to ne pokaţe. Već je ionako dovoljno umišljen.

KIKA

»No, dobro«, reče on mijenjajući ton i vraćajući se na posao, »što ti je to dala Satinovljeva kćerka?« Katinka izvuče omotnicu iz jakne, skine vrpcu na vrhu i izvadi stari arhivski spis. »Samo sam dospjela baciti pogled na to. To je nestali spis.« Strogo povjerljivo Za:J. V,Staljin, od: L. P. Berija Izvještaj Komisije za istragu u ime Centralnog komiteta, u sastavu — drugovi Merkulov, Maljenkov, Škirjatov, u vezi s prekorače- njem ovlasti pri izvođenju najvišeg kaznenog stupnja nad objektom 83 u specijalnom objektu, dne 21. siječnja 1940. Izvještaj podnesen dne 12. oţujka 1940. Oko zaglavlja Katinka primijeti zelenom olovkom načinjene črčkanje — krugove, rombove i polumjesece pa dahnu: »Ovo je Staljinov primjerak.« »Točno«, reče Maksi. »Kako je Satinov došao do toga?« »Jednostavno. Kad je Staljin '53. umro, svi visoki rukovodioci, u ţelji da spase vlastitu koţu, prekopali su arhive s namjerom da odande uklone sve posebno inkriminirajuće dokumente. Uglavnom su ih spaljivali. Ali, Satinov je ovo sačuvao.« Paţljivo je proučavao dokument, odsutno stavljajući cigaretu u usta i vadeći šibicu, ah je zaboravljajući zapaliti. s

»Daj da sad ovo rastumačimo. Najviši kazneni stupanj znači smaknuće metkom u potiljak. Specijalni objekt 110, to je Suhanovka, posebni Berijin zatvor i nekadašnji manastir sv. Katarine u Vidnoju, gdje je Sašenjki i Vanji suđeno i gdje su pogubljeni. Tajnost je bila takva da su se kaţnjenici označavali brojevima, a ne imenima, tako da je objekt 83...« »Sašenjka«, prekide ga Katinka. »To je bio njen broj na popisu osuđenika na smrt.« Naţe se naprijed i poče čitati: »Prvo su razgovarali sa zatvorskim zapovjednikom Golečevom...« Komisija: Druţe komandante Golečev, bili ste odgovorni za izvršenje najvišeg kaznenog stupnja nad osuđenim kaţnjenicima dne 21. siječnja 1940. Najvišem je stupnju trebao svjedočiti u ime Centralnog komiteta drug Herkul Satinov. Zašto ste počeli prerano i na tako nesređen i neboljševički način? Golečev: Najviši je stupanj izvođen u profesionalnoj maniri očekivanoj od NKVD-ovog oficira. Komisija: Opominjem vas, druţe Golečev, ovo je ozbiljna povreda propisa. Više ponašanje pomoglo je našim neprijateljima. Jeste li radili za neprijatelja? Mogli biste se lako i sami suočiti s najvišim stupnjem. Golečev: Priznajem pred Centralnim komitetom ozbiljne i glupe pogreške. Bio mije rođendan. Počeli smo piti rano, u doba ručka, a piće pomaţe kad morate

KIKA

pristupiti viški Konjak, šampanjac, vino, votka. U ponoć je bilo vrijeme da se dovedu kaţnjenici, ali je drug Satinov kasnio, a bez njega nismo mogli započeti. Komisija: Druţe Satinov, zašto ste vi, kao svjedok, toliko kasnili? Satinov: Bio sam bolestan, ozbiljno bolestan, ali sam o svojoj bolesti obavijestio komandanta i stigao sam u Suhanovku što sam prije mogao. Komisija: Druţe Satinov, vi ste poznavali neke od osuđenih zatvorenika, posebno Sašenjku Zeitlin-Palicinu. Jeste li patili od neurastenijske krize izazvane burţujskom sentimentalnošću? Satinov: Ne, časne mi komunističke riječi. Bilo je to obično trovanje hranom. U današnje vrijeme ratne borbe narodne neprijatelje treba likvidirati. »Vidiš situaciju?« zapita Maksi. »NKVD-ovi čuvari napili su se kao zvijeri, Sašenjka, Vanja i još više od stotinu drugih čekaju smaknuće, a Satinov je izvan sebe da mu je pozlilo. I, što se onda dogodilo?« Golečev: Dok smo pili, razgovor je skrenuo na izopačenost ţenskih neprijatelja, posebno u vezi s kaţnjenicom Zeitlin-Palicinom — poznatom Sašenjkom. Bili smo čuli za njenu odbojnu, zmijsku pokva-renost, o tome kako se posluţila izopačenim ţenskim lukavštinama da zavede i namami u zamku druge izdajnike, a kako druga Satinova još nije bilo, pod utjecajem alkohola i gađenja prema njenoj izdaji odlučili smo početi s njom. Doveli smo je u blagovaonicu i... Pokraj ove izjave zelenim je perom Staljin bio zapisao samo jednu riječ: huligani. »Ĉujmo sad Blohina«, reče Maksi. Komisija: Druţe Blohin, bili ste određeni da primijenite najvišu mjeru nad 123 zatvorenika na popisu, a vi ste se ţalili zbog ko-mandantovog ponašanja. »Blohin je bio Staljinov glavni krvnik«, objasni Maksi. » U slučaju poljskih zarobljenika u Katinskoj šumi, osobno je smaknuo oko jedanaest tisuća ljudi u toku nekoliko noći zaredom.« Blohin: Stigao sam u ponoć, spreman da započnem s izvršavanjem duţnosti kao glavni u Zapovjednom odsjeku za operacije najvišeg stupnja, ali bih htio izvijestiti Centralni komitet da sam komandanta i njegove oficire našao pijane, u društvu kaznjenice Zeitlin-Palicine, s kojom se postupalo na vrlo neprofesionalan način, protivno našem uzvišenom čekističkom moralu. Ţena je već djelomično bila bez odjeće. Oštro sam protestirao. Predloţio sam da ću sam smjesta izvršiti presudu, ali su mi rekli da se udaljim. Pokušao sam nazvati druga Satinova. Kad je stigao, o svemu sam ga obavijestio. Ti pijani i šeprtljavi amateri izvrgnuli su ruglu moju čekističku profesionalnost i kvalifikacije nuţne u ovom posebnom i osjetljivom poslu. Sklapali su oklade i derali se. Otprilike trideset tri minuteposlije ponoći natjerali su kaţnjenicu Zeitlin-Palicinu da izađe u dvorište, pokraj oficirskih garaţa, koje je mjesto

KIKA

dobro osvijetljeno snaţnim reflektorima. Temperatura je bila otprilike 40 stupnjeva ispod nule. Golečev: Kad je izašla na dvorište, primijenili smo najviši stupanj, osudu Vojnog kolegija, nad kaţnjenicom Zeitlin-Palicinom, ali u pijanstvu i zbog neprofesionalnog kašnjenja druga Satinova... izveli smo to na neprihvatljiv, frivolan i izopačen način. Da, priznajem da smo bili radoznali u vezi s njom kao zavodnicom i agentom japanskog cara i britanskih lordova, a i kao ţenom. Katinka se sledi. »Oh, Boţe moj«, prošapta. »Nisu je valjda silovali?« »Ne da su to učinili, ovdje bi tako i pisalo«, reče Maksi. »Ali, sigurno ih je uzbudila njena ljepota, glas o njoj kao o zavodnici. Bili su načuli o prijepisu sa Sašenjkinih i Benjinih sastanaka.« Satinov: Stigao sam u 3.06 iprimijetio nešto čudno u dvorištu blizu mjesta gdje je vozač parkirao auto kojim sam se dovezao. Dopuštam pred Centralnim komitetom da je moje zakašnjenje djelomično bilo uzrok takvog prekoračenja ovlasti. Komandant Golečev bio je pijan i pokušavao je prikriti stoje učinio. Dao sam pozvati majora Blohina i pregledao sam- popis zatvorenika koje je čekala najviša kaznena mjera. Primijetio sam da na njemu nema kaţnjanice Zeitlin-Palicine. Naredio sam komandantu Golečevu da me odvede do nje. Poslije toga sam komandantu Golečevu i majoru Blohinu naredio da smjesta počnu. Kaţnjenici su dovedeni u ćeliju i ja sam, kao svjedok u ime Centralnog komiteta, promatrao višku nad 122 zatvorenika. Major Blohin stavio je mesarsku pregaču i ponašao se vrlo kompetentno. Kao odani komunist, bio sam sretan zbog likvidacije svih tih neprijatelja, izdajnika, pokvarenjaka i kopiladi. Golečev: Ogriješili smo se o najviše moralne principe Komunističke partije, ali ja sam srcem i dušom odan partiji i drugu Staljinu. Za ovo očekujem nemilosrdnu kaznu, ali se predajem na milost i nemilost Centralnom komitetu. Oko tri sata ujutro drug Satinov konačno je stigao i ponašao se posve neprofesionalno, pokazujući burţujsku sentimentalnost... Staljinova je crvena olovka bila zaokruţila ovu optuţbu i načrč-kala riječi: Satinov — samilost??? »Sto se zapravo dogodilo? Sto je Satinovi vidio?« pitala je Katinka u potpunosti se koncentrirajući — nijedno joj se pitanje nikad nije činilo od tako ţivotne vaţnosti. Satinov: Bila je potpuno... izloţena pogledu. Komandant Golečev pokazao je izopačenu infantilnost i pokvareno filistarstvo, kao što sam osobno i pismeno izvijestio Instanciju. Priznajem da sam, prilikom ispitivanja, Golečeva dvaput udario tako da je pao na tlo. Razlog za to bila je moja povrijeđenost kao

KIKA

dobrog komunista, a ne nikakva burţujska sentimentalnost prema neprijatelju. Maksi zviznu. »Znači, što god da se dogodilo Sašenjki, Satinov, ţeljezni čovjek iz te nemilosrdne generacije, izgubio je glavu. Izvanredno — samo je tako puknuo pred svim tim pripadnicima tajne policije koji su na licu mjesta mogli potpisati nalog za njegovo pogubljenje.« »Ali, što je vidio?« Katinka shvati da gotovo viče. »Stani malo...«, čitao je Maksi dalje. »Evo.« Prstom pokaza na dno stranice. Usred labirinta zelenog sjenčanja i zelenih vitica Staljin je bio napisao jednu jedinu riječ. Šmrk. »Smrk? Jesam li dobro pročitala?« Maksi kimnu glavom. »Mislim da jesi...« Oklijevao je. »Ali, što to znači?« »Ĉuo sam za sličan slučaj koji se 1937. dogodio u Vladimirskom zatvoru. Mislim da su vezali Sašenjku za stup i uperili na nju cijev za polijevanje. Bila je gola. Noć je bila neuobičajeno ledena. A oni su se kladili koliko će dugo... vodi trebati da se smrzne. Led ju je postupno obavio. Kao stakleni kip.« 28. Dugo su vremena oboje šutjeli. Zebe su im u šumi pjevale serena-du, pčele plesale oko trešnjinog cvijeta, a između srebrnih, breza jorgovan pomaljao bijele i purpurne grozdaste cvatove. Plačući za bakom koju nikad nije upoznala, Katinka je mislila o tome što je sve Sašenjka morala pretrpjeti tokom te duge, strašne noći usred studene zime 1940. godine. Nakon nekog vremena Maksi ovi ruke oko nje. »Što radimo ovdje?« konačno zapita ona izvlačeći se iz njegova zagrljaja. »Još sam malo istraţivao i pronašao zapise o pokopu za Sašenjku, Vanju, čak i za ujaka Mendela. Nakon pogubljenja, spaljeni su i pepeo im je zakopan na zemljištu jedne NKVD-ove đače u breziku odmah izvan Moskve. Poslije toga, prema NKVD-ovim nalozima o masovnim grobnicama, na tom je mjestu posađeno malinovo i kupinovo grmlje. Pogledaj, natpis je ondje na drvetu«, pokaza joj on prstom. Ovdje leţe pokopani ostaci neduţnih mučenih i pogubljenih ţrtava političke represije. Neka se nikad ne zaborave! »Ona je ovdje?« reče Katinka stojeći uz njega.

KIKA

On je opet zagrli objema rukama, a ona se ovaj put ne usprotivi. »I ne samo ona«, reče. »Svi su ovdje. Zajedno.« Spuštala se večer — onaj ruţičasti, zrnati sumrak kad se čini daje Moskva osvijedjena odozdo, a ne odozgo — kad je Maksi ostavio Katinku pred Getmanovom kućom. Stajala je na stubama i mahala mu dok je odlazio. Kad su je čuvari pustili u kuću, unutra je bilo neuobičajeno tiho, ali je u kuhinji našla Rozu. »Treba ti čaja i medenjaka«, reče Roza promotrivši je. Katinka shvati da joj je koţa vjerojatno nadraţena od vjetra, a oči crvene. »Sjedni.« Katinka je gledala Rozu kako priprema čaj, dodavši meda i dvije velike ţlice rakije u svaku šalicu. Teti zbilja ništa ne moţe promaknuti, pomisli. »Evo«, reče Roza, »popij ovo. Treba nam to objema. I ne brini zbog oca. Previše sam ga poţurivala. Znaš, još uvijek mi je pred očima naša dača i onaj čvrsti dečko sa svojim voljenim zekom. Cijeli sam ţivot o njemu tako razmišljala i bolno sam čeznula za tim da ga opet pronađem, ali jasno, on se promijenio. Reci mi što da učinim, hoćeš?« »Da, da, jasno«, reče Katinka još uvijek ošamućena od onog što je doznala zajedno s Maksijem, a um su joj opsjedale slike o Sašenjkinoj smrti. Najednom poţelje s nekim podijeliti to što zna, sve reći Rozi, točno opisati kakva je smrt zadesila Sašenjku, kako se to dogodilo i kako je Sašenjka izgledala — kakvu ju je vidio Satinov. »Imam ti još nešto pokazati«, reče izvlačeći iz ruksaka snop fotokopiranih papira. »Ĉekaj«, odgovori Roza. »Prije nego što to pogledam, htjela bih te pitati... Znam da mi je otac strijeljan, ali rekla si da je tu bilo nešto neobično... Kako mi je umrla majka?« »Baš sam ti mislila reći nešto o tome«, reče Katinka, ali je nešto natjera da papire zadrţi uza se. Duboko udahnu u ţelji da nastavi, ali u tom času ugleda Sašenjku u snijegu, bijele koţe pod električnim sjajem reflektora, a zatim Satinova kako, samo nekoliko minuta kasnije, uţasnut stoji pred Sašenjkom. Da se zbilja slomio, da nije smjesta poslije toga sa staljinističkom tvrdokornošću nadgledao preostala 122 pogubljenja, i njega bi podvrgli mučenju sve dok ne bi odao kako je spasio Sašenjkinu djecu... Osjećala je na sebi Rozin njeţan, ali prodoran pogled pa se strese — ima nekih tajni koje će morati zadrţati za sebe. Zagleda se Rozi u pametne, ljubičaste oči i vidje da je napeta, spremna da primi i ovaj udarac. No, Katinka je uhvati za ruke. »Kao i drugi. Umrla je baš kao i svi drugi.« Roza izdrţa njezin pogled, a onda se nasmiješi.

KIKA

»Tako sam i mislila. Dobro je to znati. Ali, nešto si mi htjela pokazati?« Katinka izvještaj o Sašenjkinoj smrti spretno gurnu iza ostalih papira tako da se na vrhu sad našao drugi dokument. »Nekoliko stvarčica koje mi je dao onaj arhivski štakor Kuzma, a medu njima i ovo — priznanje tvoje majke. Nisam ga pročitala od riječi do riječi, jer im je ona izrecitirala s dvije stotine stranica suludih priznanja o tajnim sastancima s neprijateljskim agentima i o zavjeri da se Staljina ubije cijanidom posutim po gramofonu u njezinoj dači — sve zato da bi Satinovu dala vremena da tebe i Karla smjesti u dvije razne obitelji. Ali, ima jedan odlomak koji mi čudno zvuči. Da ti ga pročitam?« Optuţena Zeitlin-Palicina: Godine 1933., kao nagradu Partije za svoj dotadašnji rad, Vanja i ja smo dobili dozvolu za put u London radi liječenja moje neurastenije. Tamo smo na Harley Streetu otišli u poznatu kliniku pod nazivom Cushion House, gdje smo se, pod krinkom medicinske obrade, sastajali s agentima britanske tajne sluţbe i sa samim Trockim koji je od nas zatraţio da organiziramo atentat na druga Staljina. Isljednik Mogilčuk: U klinici Cushion House? Optuţena Zeitlin-Palicina: Da. »Ovo ime >Cushion House< čudno zvuči, čak i na engleskom«, objašnjavala je Katinka. »Uostalom, provjerila sam. Nikad u Londonu nije bilo nikakve Cushion House. Tebi to nešto znači?« Roza se nasmija. »Dođi sa mnom.« Uze Katinku za ruku i povede je na kat do svoje uredne spavaće sobe. »Vidiš ga?« zapita. »Što?« zapita Katinka. »Pogledaj!« pokaza Roza prstom na krevet. »Ovo!« podiţe ona uvis otrcani stari jastučić na kojem je tkanina bila toliko izlizana i izjedena od moljaca da je bila gotovo prozirna, toliko izblijedjela od vremena daje bila gotovo bijela. »Ovo je bila Jastučića, moja Poduška, drugarica iz djetinjstva i jedino što sam sa sobom mogla ponijeti u novi ţivot.« Ona zagrli jastučić kao da je dijete. »Vidiš, nije me zaboravila«, reče Roza. »Majka mi je time pokušala reći da me voli. Poslala mi je poruku. Tako da, ako ikad otkrijem tko sam zapravo, znam da me oduvijek voljela.« Zrak se u sobi najednom ispuni napetošću, a Roza okrenu leda Katinki zagleda se kroz prozor. »Ima li u tome još nešto što zvuči čudno?« s nadom zapita, a Katinka shvati da traţi nešto što će moći prenijeti bratu. »Da, sad kad mi je jasna njezina namjera, ima još nešto. Rekla si da je moj otac volio zečeve. E, pa, u svojem priznanju Sašenjka kaţe da su ona i

KIKA

Vanja nešto cijanida sakrili u kunićnjak — da, baš u kunićnjak! — na dači. Zato mislim da je i njemu ostavila poruku...« »Voljela bih mu to sama ispričati«, reče Roza, »ali ne ţelim učiniti ništa što bi ga uzrujalo. Mislila sam malo pričekati, a onda da ga nazovem i moţda odem do njega u posjet. Što misliš o tome?« »Učini baš tako«, osmjehnu se Katinka, »ali nemoj predugo čekati.« 29. Bio je ovo izvanredan dan, mislila je Katinka silazeći u prizemlje. No, još nije bio prošao. Dok je prolazila prostranim predvorjem prema kuhinji, čula je povorku automobila kako skreće na kolni prilaz. Vraćao se Paša. Ĉulo se lupanje vratima, a onda snaţni Pašin glas, njegovi nespretni, gegavi koraci i nečiji nepoznat, ali promukao govor koji se naglo prekide. »Oh, Boţe moj, to je ona!« reče glas. Katinka se okrenu i nade se licem u lice s vitkim starcem duga, osjećajna lica i s otrcanom modrom šiltericom na glavi. Bio je posve očito u osamdesetima, ali je u njemu bilo neke neobuzdane energije, a u zguţvanom se smedem odijelu, prevelikom za njegov tanki lik, još uvijek doimao kao pravi kicoš. Smjesta joj se svidio. »To si ti, Sašenjka?« reče muškarac promatrajući je vatrenim pogledom. »To si ti? Boţe, je li ovo san? Tako si joj slična — sive oči, usta, čak i način kako stojiš. Je li ovo neka prevara?« »Nije«, reče Paša stojeći ravno iza njega. »Katinka, nisi samo ti istraţivala. I ja sam nekog našao.« Katinki ruksak iz ruku ispade na pod i ona ustuknu. »Tko ste vi?« drhtavo zapita. »Dovraga, tko ste vi?« Starac obrisa lice velikim platnenim rupčićem. »Tko ovdje postavlja pitanja? Ja ili ovaj curetak?« Katinka primijeti da su mu oči blistavo plave. »Zovem se Benja Golden. A tko ste vi?« Uhvati je za ruku i na nju utisnu poljubac. »Za ljubav Boţju, recite.« »Benja Golden?« uskliknu Katinka. »Ali, mislila sam da ste...« »Pa...«, sleţe Benja ramenima, »svi su tako mislili. Mogu li sjesti? Rado bih popio konjak«, ogledavao se po predivno obnovljenoj kući, zamijećujući slike starih majstora i debelo podstavljene sofe. »Sudeći po izgledu ovog mjesta, u baru mora da ima svega. Dajte mi Courvoisier prije nego se srušim. Ovo je bio dugačak put. Pogledajte — ruke mi još dršću.« Prijedoše u dnevni boravak, gdje Paša zapali cigaretu i svima natoči po konjak.

KIKA

»Znači, čuli ste za mene?« reče Benja nakon nekog vremena. »Jasno, čak sam i pročitala vaše Španjolske priče«, odgovori Katinka. »Nisam ni znao da imam tako mlade oboţavateljice. Zapravo uopće nisam znao da imam oboţavatelje.« Na tren zašuti. »Znate, vi ste prava slika i prilika ţene po imenu Sašenjka koju sam svim srcem i nekad davno volio. Je li vam to već netko rekao?« Katinka odmahnu glavom, ali se uto sjeti Sašenjkina lica na onoj zatvorskoj fotografiji i svojeg osjećaja kad je vidjela tu sliku. »Bila mi je baka«, reče. »Pokušavala sam otkriti što se s njom dogodilo.« »Bili ste u onim ogavnim arhivima?« »O, jesam.« »I pročitali ste kako su nas mučili i na kraju slomili?« Katinka kimnu. »Sve.« »Moţete li mi onda reći zašto nam se sve to dogodilo, mislim, meni i Sašenjki?« »Nema posebnog razloga«, polako reče Katinka. »Jednostavno, slijed međusobno povezanih događaja... Ali, recite vi meni: kako to da ste ostali na ţivotu?« »Uh, nema se tu što puno pričati. Staljinovi ubojice su me mlatili sve dok im nisam rekao sve što su htjeli. Ali, na suđenju sam rekao da sam na ispitivanju lagao zato što su me mučili. Znao sam da će me strijeljati, a nisam se mogao suočiti s metkom i znati da sam izdao Sašenjku. Umjesto toga, dobio sam deset godina u Kolimi. Oslobodili su me za vrijeme rata pa sam i otišao u rat, ali su me poslije opet uhitili i ponovo pustili tijekom pedesetih. Bio sam olupina od čovjeka, ali sam u gulagu sreo jednu bolničarku, pravog anđela, ţenu koja mi je pomogla da se oporavim. Našla mi je urednički posao u nekim novinama u Birobidţanu, u ţidovskoj oblasti kraj kineske granice, i sve otada ţivimo tamo, Bogu iza leđa.« »Još uvijek pišete?« »To su batinama izbili iz mene«, odbaci on kretnjom to pitanje. »Sretan sam što barem dišem. Ima li u ovom dvorcu nešto za jelo? Uvijek sam gladan.« »«Jasno«, reče Paša. »Moţemo vas ponuditi čime god hoćete. Samo recite!« »Onda ću biftek, dragi kneţe, sa svim što ide uz to. I bocu crnog vina«, reče Benja. »Imate francuskog vina? Ili previše očekujem od ovog sna? Nekad sam volio francuski klaret... Pio sam ga u Parizu, znate... imate klareta? E pa, onda, hoćete li mi se pridruţiti?« Ponovo utonu u muk i Katinka vidje da mu se oči pune suzama. Konačno je uhvati za ruku i po drugi put na nju utisnu poljubac.

KIKA

»Susret s vama meni je kao posljednje ljeto u ţivotu. Ni dan ne prođe da se ne sjetim vaše bake. Nitko na svijetu nije se volio više od nas, premda smo bili zajedno samo jedanaest dana«, duboko uzdahnu. »Za svaki dan poklanjao sam joj cvijet...« Katinki poskoči srce. Posegnu u ruksak i odande izvadi omotnicu s materijalima iz Sašenjkina dosjea koju je bila dobila od Kuzme. »Ima li ovo neko značenje za vas?« I pruţi mu mnogo puta presavijanu staru omotnicu, ţenskom rukom naslovljenu na »B. Goldena« u Savezu sovjetskih pisaca. On uze omotnicu, otvori je drhtavim prstima i izvuče iz nje prešanu mimozu, tako krhku da mu se zamalo raspala u ruci. »Poslala vam je to«, objasni mu Katinka, »ah je stiglo prekasno, a vi ste već bili uhićeni. Savez pisaca predao je omotnicu NKVD-u, a NKVD ju je uloţio u dosje.« Benja nešto promrmlja, u nevjerici odmahujući glavom. Onda podiţe cvijet do lica, pomirisa mu stare latice, poljubi ga pa, kad konačno uspje progovoriti, sjede uspravno i ponosno, orošenim očima ozareno gledajući u Katinku. Najednom strţe šiltericu s glave i uz vatren i slavodobitan osmijeh

zavida je preko sobe. »Ĉak i nakon pedeset godina«, reče, »znam što ovo znači.« 30. Više od tjedan dana poslije toga nad Moskvu se spustio lijeni sumerki. Pospano, narančastoglavo sunce bilo je izgubilo danju razmetljivost i borilo se za ostanak na nebu. Svjedost je njeţnom ruţičastom koprenom zastirala hladnu vodu, a pod drvećem su se sjenke bojile u tamno modro. Topli je povjetarac nosio toliko puno cvata da se činilo kao da snijeţi kroz tanku paučinu dok je Katinka s Maksijem šetala oko Patrijaršijskih ribnjaka. Osjećala se omamljenom i radosnom našavši se daleko od obitelji i njezine prošlosti. Ovdje je, dok je koračala oko ovog mirnog utočišta usred bučnog grada, bila vaţna jedino sadašnjost. Nije bila vidjela Maksija još od onog dana u šumi i imala mu je reći toliko toga što će samo on razumjeti i u čemu se samo njih dvoje mogu naći. Premda se nisu dodirivali, osjećala je da se kreću sinkronizirano, kao da su im udovi međusobno povezani nevidljivim nitima. »Tako mi je drago što ţivim danas«, govorila mu je, »jer mislim da ne bih mogla biti tako hrabra kao Sašenjka i Vanja da sam ţivjela u ono vrijeme.«

KIKA

»A ja mislim da bi moţda bila i hrabrija«, odgovarao je Maksi dok su, kao jedno, išli prema kavanici na otvorenom uz vodu. »Hvala Bogu, u naše vrijeme ne moramo biti tako hrabri«, reče ona. »U Rusiji smo sad slobodni. Po prvi put u povijesti. Moţemo raditi što hoćemo, govoriti što hoćemo. Nitko više ne motri na nas — sad je sa svim tim svršeno.« »Ali, koliko će to trajati?« tako ozbiljno zapita Maksi da Katinka pomisli kako mu je drţanje apsurdno potišteno. Radost što je ţiva i mlada najednom je svu proze pa se okrenu oko sebe i poljubi ga zaboravljajući na sve ostalo. KRAJ

ZAHVALE Ova pripovijest kroz nekoliko naraštaja prati ţene i djecu iz izmišljene obitelji i nadam se da će sa zadovoljstvom biti prihvaćena kao takva: kao intimni roman o jednoj obitelji. No, taj su roman nadahnule brojne priče, pisma i slučajevi na koje sam nailazio u arhivima i o kojima sam slušao u intervjuima tijekom deset godina istraţivanja ruske povijesti. U knjizi se javljaju i neke povijesne osobe, među kojima se najviše ističu Rasputin i Staljin, a njihove sam likove prikazao što sam točnije mogao. No, dok sam pisao knjigu, Sašenjka i njezina obitelj počeli su mi se činiti stvarnijima od njihovih činjenično potvrđenih suvremenika. Povjesničari općenito pišu o izvanrednim ljudima koji su pridonijeli oblikovanju svjetskih zbivanja. U ovom sam romanu, međutim, htio opisati kako se obična obitelj nosila s trijumfima i tragedijama u ruskoj povijesti 20. stoljeća. Bio sam fasciniran hrabrošću i izdrţljivošću tisuća i tisuća ţena koje su izgubile muţeve i djecu pa sam se pitao: kako su preţivjele? I kako bi se bilo tko od nas ponašao u tako uţasnim vremenima? U prvom je redu ovo knjiga o ljubavi i obitelji, ali sam isto tako htio ta čudna i tragična vremena u ruskoj povijesti učiniti zanimljivima za ljude koje moţda ne privlače povijesne knjige. Pojedinosti o visokom društvu u Sankt-Peterburgu, tamošnjim trgovinama, restoranima i klubovima, zatvorima 1 podrumskim lokalima, tamošnjim tajkunima i pripadnicima tajne policije, Smolnom institutu i Ohraninim uredima te o brojnim

KIKA

skandaloznim likovima poput kneza Andronikova uglavnom su činjenično potvrđene. Staljin, Berija, Rodos i Kobilov povijesni su likovi iz sovjetskog perioda, baš kao što su povijesno utemeljene pojedinosti o zatvorima, čuvarima i navadama u labirintu sovjetske birokracije. Jezik i pojedinosti u trećem dijelu romana jednako su stvarni, premda su neki arhivi izmišljeni. Selo Beznadeţna plod je mašte, premda tipično nalik brojnim mjestima koja sam upoznao na sjevernom Kavkazu. Pripovijest o Sašenjki i njezinoj obitelji nadahnuta je mnogim istinitim pričama koje, između ostaloga, govore o ţidovskim suprugama Staljinova prvog pomoćnika, uhićenjima pisaca kao što je bio Isak Babelj i o slučaju Zenje, ţene Nikolaja Jeţova, šefa NKVD-a koji je dao likvidirati sve njezine ljubavnike. (Ovaj se podatak pojavljuje i u mojoj povijesnoj knjizi Staljin — na dvoru crvenog cara)} Silnu zahvalnost dugujem autorima iz čijih sam djela obilno crpio građu: za prvi dio romana (Sankt-Peterburg, 1916.) posluţio sam se slavnim i sjajnim autobiografskim zapisom Vladimira Nabokova Speak, Memory, briljantnim privatno objavljenim uspomenama bogate ţidovske obitelji pod naslovom The Silver Samovar iz pera Alexandera Poliakoffa kojeg sam kao dječak poznavao, romanom The Five Vladimira Jabotinskog, brojnim svescima memoara Uje Erenburga, kao i romanima kao što su Moskatovi2 i The Manor Isaaca Bashevisa Singera. Za podatke u vezi s poviješću, politikom, umjetnošću i društvom posluţi-la mi je veličanstvena knjiga Passage Through Armageddon W. Brucea Lincolna. 0 pojedinostima o carskoj tajnoj policiji, vidi Russian Hide-and-Seek: The Tsarist Secret Police in St Petersburg, 1906-14 Iaina Lauchlana and The Foe Within Williama C. Fullera Jr. No, najveći sam dio te građe našao prilikom istraţivanja za svoju posljednju povijesnu knjigu Young Stalin. Većinu građe o Staljinovu razdoblju u drugom dijelu romana prikupio sam prilikom vlastitih istraţivanja o sovjetskoj eliti za svoju povijesnu knjigu Staljin — na dvoru crvenog cara, ali mnogo dugujem sjajnim materijalima iz The KGB's Literary Archive Vitalyja Shentalinskog. Isto sam se tako posluţio novelom House on the Embankment (Aom na

Ha6epexcHou) Jurija Trifonova i romanima iz trilogije Anatolija Ribakova Deca Arbata? Novije povijesne knjige, kao što su Stalinism as a Way of Life Lewisa Siegelbauma i Andreja Sokolova, Thank You Comrade Stalin Jeffreyja Brooksa and Rulers and Victims Geoffreyja Hoskinga posluţile su mi kao neprocjenjiv izvor. Iznimna i nezaboravna knjiga The Whisperers Orlanda

KIKA

Figesa posebno je instruktivna, jer pokazuje kako je Sašenjkina priča u mnogom pogledu bila uobičajena. Preporučujem je svakome koga moja priča zaintrigira toliko da

1 Izdanje: Profil International, Zagreb 2009. 1 Izdanje: Znanje, Zagreb 1980. ' Izdanje: Dečje novine, Gornji Mllanovac 1988. poţeli doznati što se u rusiji doista zbivalo sa ţivotima pojedinaca i njihovim obiteljima. Još su tijekom 90-ih godina ruske obitelji otkrivale vlastitu nevjerojatnu prošlost i ponovo nalazile iščezle rođake, a to se čak i danas događa. Stručnjaci će u pismu u kojem se Mendel ţali na zatvorski postupak prema njemu prepoznati tragično pismo što ga je napisao kazališni redatelj Mejerhold. Što se tiče izvora za treći dio romana koji se odnosi na doba oligarha te, dakako, i na misterije i uţitke arhivskog istraţivanja u Rusiji, mogu samo reći da sam kao novinar, a onda i kao povjesničar, tijekom 90-ih proveo mnogo vremena kako u Moskvi, tako i na Kavkazu. Većina građe u tom dijelu potječe iz mojeg vlastitog iskustva. Galini Bakovoj zahvaljujem za istraţivanje o školovanju u Smolnom in-stitutu, Galini Oleksjuk na poučavanju ruskog te ispravcima i provjeri ruskog konteksta u romanu, Nestanu Ĉarkvijaniju na natruhama gruzijskog kolorita, Marcu i Rachel Polonsky u čijem sam stanu u Granovskoj boravio kao gost, a Dominicu Lievenu na ohrabrenjima. Zahvaljujem svima u izdavačkoj kući Transworld, a napose Billu Scott-Kerru, Debori Adams na stručnom redaktorskim doprinosu i Claire Ward na riješenju naslovnice. Posebna je sreća za mene bilo briljantan, stručan, senziti-van i poman rad moje urednice Seline Walker. Moji su roditelji, Stephen i April Sebag-Montefiore, uredili i poboljšali tekst. Od svoje ţene Sante, vrsne autorice romana, kao i privrţene i najbolje prijateljice, dobio sam mnoštvo sjajnih savjeta u vezi s likovima i zapletom. A razigrana draţest moje voljene djece — kćerke Lily i sina Sashe — neprestano me ohrabrivala i pruţala mi nadahnuće. NAPOMENA O IMENIMA I JEZIKU Mjesta u Rusiji sklona su tome da zajedno s povijesnim promjenama mijenjaju i ime. Sankt-Peterburg osnovao je 1703. Petar Veliki i pod tim je

KIKA

imenom bio poznat sve do 1914. godine, kada mu je Nikolaj II njemački prizvuk promijenio u Petrograd, »Petrov grad«. Godine 1924. boljševici su ga preimenovali u Lenjingrad, al991. opet je postao Sankt-Peterburg. Tiflis je danas poznat kao Tbilisi, glavni grad samostalne Gruzije. Ruski su se vladari nazivali carevima, premda se 1721. Petar Veliki pro-glasio imperatorom pa su od tada nadalje Romanovi nosili oba naslova. Rusi u sluţbenom kontekstu upotrebljavaju tri imena: ime, očestvo (sa značenjem sin ili kći toga i toga) te prezime. Tako Sašenjkino ime sluţbeno glasi Aleksandra Samujlovna Zeidin, a Vanjino Ivan Nikolajevič Palicin. No, Rusi, kao i Gruzijci obično kao nadimke upotrebljavaju deminutive: Sašenjka je deminutiv od Aleksandra, a Vanja deminutiv od Ivan, itd. U takozvanom »području naseljavanja« Zidovi su u u svakodnevnom govoru upotrebljavali jidiš, molili se na hebrejskom, a predstavke podnosili na ruskom. Gruzijski je potpuno drukčiji jezik od ruskoga, a ima i vlastiti alfabet i knjiţevnost. LIKOVI U ROMANU SAŠENJKA IMENA POVIJESNIH OSOBA

OZNAĈENA SU ZVJEZDICOM. OBITELJ ZEITLIN Sašenjka (Aleksandra Samujlovna) Zeidin, učenica u Smolnom institutu Barun Samuil Mojsejevič Zeidin, sanktpeterburški bankar i Sašenjkin otac Barunica Arijadna (Finkel Abramovna) Zeidin, rođena Barmakid, Sašenjkina majka Gideon Mojsejevič Zeidin, Samuilov brat, novinar i romanopisac Vera Zeidin, njegova ţena, i njihove dvije kćeri, Vika (Viktorija) Zeidin i Mouche (Sofija) Zeidin, glumica OBITELJ BARMAKID Abram Barmakid, turbinski rabin, Arijadnin i Mendelov otac Miriam Barmakid, Arijadnina i Mendelova majka Avigdor Abramovič »Arthur« Barmakid, Arijadnin i Mendelov brat koji je izbjegao u Englesku Mendel Abramovič Barmakid, Arijadnin i Avigdorov brat, boljševički vođa Nataša, Jakutkinja, Mendelova ţena i boljševička drugarica Lena (Vladlena), jedina Mendelova i Natašina kći ZEITLINOVO DOMAĆINSTVO Lala, Audrey Lewis, Sašenjkina engleska guvernanta Pantamejlion, osobni vozač Leonid, butler

KIKA

Delphine, francuska kuharica Luda i Njuna, sobarice Šifra, Samuilova stara dadilja SANKT-PETERSBURG, 1916. Petar de Sagan, ţandarmerijski kapetan, Ohranin časnik, siromašni baltički plemić Rasputin,* »Starac« Grigorij, iscjelitelj seljačkogpodrijeda i caričin »prijatelj« Ana Virubova,* prisna caričina prijateljica i Rasputinova zagovornica Julia >Lili< von Dehn,* prisna caričina prijateljica i Rasputinova zagovornica Knez Mihail Andronikov,* utjecajni mešetar s dobrim vezama Grofica Missy Loris, Arijadnina američka prijateljica, udana za grofa Lorisa, sanktpeterburškog aristokrata Boris Stiirmer,* premijer u carskoj Rusiji, 1916. D. F. Trepov,* pretposljednji premijer u carskoj Rusiji, 1916. Knez Dmitrij Golicin,* posljednji premijer u carskoj Rusiji, 1916.-1917. Aleksandar Protopopov,* sifilitični političar i posljednji carski ministar unutrašnjih poslova Ivan ManujloV-Maneševič,* špijun, poslovni varalica, novinar i posrednik u sluţbi premijera Sturmera Maks Flek, odvjetnik baruna Zeitlina Dr. Matvej Gemp, pomodni liječnik BOLJŠEVICI I DRUGI LIKOVI Vladimir Iljič Lenjin,* boljševički vođa Grigorij Zinovjev,* boljševički vođa Josif Visarionovič Staljin,* rođen kao Dţughašvili, nadimak »Koba«, gruzijski boljševik, kasniji generalni sekretar Komunističke partije, sovjetski premijer i diktator Vjačeslav Molotov,* rođen kao Skrjabin, nadimak »Veča«, boljševik, kasniji sovjetski premijer i ministar vanjskih poslova Aleksandar Šljapnikov,* radnik i srednje vaţan boljševički partijski duţnosnik za vrijeme Februarske revolucije 1917. Herkul Aleksandrovič Satinov, mladi gruzijski boljševik Tamara, mlada Satinovljeva ţena Mariko, Satinovljeva kći Ivan »Vanja« Palicin, radnik, boljševički aktivist Nikolaj i Marfa Palicini, Vanjini roditelji Razum, Vanjin vozač

KIKA

Nikolaj Jeţov,* »Krvavi patuljak«, šef tajne policije (narodni komcxur za unutrašnje poslove - NKVD), 1936.-1938. Lavrentij Pavlovič Berija,* Gruzijac, Staljinov šef tajne policije (narodni komesar za unutrašnje poslove — NKVD), 1938.-1946. Bogdan Kobilov,* Gruzijac, pripadnik tajne policije, Berijina desna ruka, »Bik« Pavel Mogilčuk, NKVD-ov isljednik u Odsjeku za teţe slučajeve povrede drţavne sigurnosti pri Sluţbi drţavne sigurnosti i autor detektivskih priča Boris Rodos,* NKVD-ov isljednik u Odsjeku za teţe slučajeve povrede drţavne sigurnosti pri Sluţbi drţavne sigurnosti Vasilj Blohin,* NKVD-ov krvnik, major, Sluţba drţavne sigurnosti Grof Aleksej Tolstoj,* pisac lija Erenburg,* pisac Isak Babelj,* pisac Klavdia Klimova, zamjenica urednice u časopisu Sovjetska ţena i vođenje proleterskog kućanstva Miša Kalman, umjetnički urednik u časopisu Sovjetska ţena i vođenje proleterskog kućanstva Leonid Golečev,. NKVD-ov zapovjednik posebnog objekta 110 u zatvoru Suhanovka Benjamin »Benja« Golden, pisac OBITELJ VINSKI SA SJEVERNOG KAVKAZA Dr. Valentin Vinski, ruski liječnik u selu Beznadeţna Tatjana Vinska, njegova ţena Katinka (Jekaterina Valentinovna), njihova kći Stjenica, Sergej Vinski, Valentinov otac, seljak Baba, Irina Vinska, Valentinova majka, seljanka OBITELJ GETMAN IZ ODESE Roza Getman, rođena Liberhart, udovica iz Odese Paša (Pavel) Getman, Rozin sin, oligarh i milijarder Prof. Enoh Liberhart, otac Roze Getman, profesor muzikologije na Odeskom konzervatoriju Dr. Perla Liberhart, majka Rozc Getman, profesorica knjiţevnosti na Odeskom sveučilištu MOSKVA, 90-IH GODINA Maksi Subin, povjesničar, stručnjak za Staljinovu Veliku čistku Pukovnik Lentin, pripadnik ruske tajne policije, KGB/FSB, Majmun Svilaš

KIKA

Pukovnik Trofimski, pripadnik ruske tajne policije, KGB/FSB, Ĉarobnjak Kuzma, arhivar u KGB-ovu/FSB-ovu arhivu Agripina Begbulatova, arhivska duţnosnica Apostolon Sčeglov, arhivski sluţbenik O AUTORU Ĉinjenica da su mu preci na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kao izbjeglice napustili Ruski imperij utjecala je na to da Simon Montefiore cijeli svoj ţivot posveti zanimanju za Rusiju. Kao dopisnik izvještavao je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća o ratovima i previranjima uzrokovanim padom Sovjetskog Saveza — od Gruzije i Ĉečenije do Moskve i Sankt-Peterburga. Kao povjesničar je pak posljednjih deset godina proveo u pretraţivanju ruskih arhiva. Osobne priče na koje je ondje naišao te njegovi razgovori s pojedinim obiteljima pridonijeli su nadahnuću za ovaj roman. Njegove povijesne knjige Catherine the Great & Potemkin te Staljin — na dvoru crvenog cara proglašene su bestselerima na više od trideset i pet jezika. Young Stalin osvojio je Costa Biography Prize (UK), LA Times Book Prize (SAD), Le Grand Prix de Biographie Politicale (Francuska) i Bruno Kreisky-Preis (Austrija). Simon Montefiore rođen je 1965. godine, a danas ţivi u Londonu sa

ţenom, spisateljicom Santom Montefiore i njihovo dvoje djece. Ostale pojedinosti o autoru i njegovim knjigama mogu se naći na internetskim stranicama www.simonsebagmonteflore.com. 18.04.2011.

KIKA