Skica za pregled bošnjačke književnosti

Munib Maglajlić u ovom tekstu daje kratak pregled bošnjačke književnosti: počevši od usmeneknjiževnosti i njenih različitih oblika u prozi i stihu, i to pojedinačno definira i u osnovnim crtamaopisuje lirsku pjesmu, baladu i romansu i epsku pjesmu s jedne strane, te daje podatke ojunacima ovih pjesama, donosi podatke o strukturi usmene priče, njenim podvrstama i opisujeih. Također, kratko predstavlja književnost poznatih autora, i to od srenjevjekovne - sadragocjenim pismima, darovnicama i poveljama bosanske vlastele, preko književnostiosmanskog perioda - kako na orijentalnim jezicima, tako i alhamijado - u prozi is stihu, sagazelima, kasidama, tahmisima, mesnevijama, epitafima, didaktičkim i mističkim spjevovima, sajedne, i putopisima, filozofskim i teološkim raspravama, historijskim kronikama i pravnim djelimasa druge strane,uz pregled imena autora. cialis 20mg without prescription discount cialis onlinesildenafil onlinecheap viagra no prescriptionacheter cialiscialis professional onlinehow to buy cialis onlinebuy viagra 20mggeneric viagra without a perscriptionbuy viagra over the counterOrder Zithromaxwhere can i buy zithromax online

Treći segment bošnjačke književnosti kojeg Maglajlić predstavlja u ovom tekstu jesteknjiževnost austro-ugarskog perioda, gdje uz karakteristike književnih ostvarenja daje i osnovnaimena autora i uz same nazive djela, smještajući ih u prostor i vrijeme, izriče i suštinske podatkeo djelima i pravcima kojima pripadaju, kao i općim, kulturnim i društvenim pojavama u kojimovakvi autori i ovakva djela izrastaju. Međuratna i savremena bošnjačka književnost su takođerdijelom ove skice, gdje autor također pominje najznačajnija imena, pravce i djela suvremenebošnjačke književnosti, i jezgrovito daje informaciju o njihovim osnovnim svojstvima. SKICA ZAPREGLED BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI Kao i u primjeru drugih nacionalnih književnosti,bošnjačka književnost se također odvija u dva glavna toka, koje čine usmena književnost, najednoj i pisana književnost, na drugoj strani. Uobičajeno je da se usmena književnost razmatraizvan dijahronijske razdiobe, tj. žanrovski (lirska pjesma, balada, epska pjesma, usmenapredaja i sl.), dok je u primjeru pisane književnosti uobičajen pristup posredstvom dijahronijskepodjele (npr. srednjovjekovno, osmansko, austrougarsko, razdoblje između dva svjetska rata isl.), a onda se u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vrši žanrovska podjela različitih vrstalirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest, pripovijetka, kratka priča i sl.).USMENA KNJIŽEVNOST Bošnjačka usmena književnost zabilježena je u raznolikim irazuđenim oblicima, u rasponu od najkraćih (poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najdužih(epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina, bošnjačka usmena književnost se možedalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u prozi, na drugoj strani. Prvuskupinu djela oblikovanih stihom čine različite vrste lirske pjesme, drugu balade i romanse, atreću bošnjačka epika. Bošnjačka usmena književnost u prozi može se podijeliti na: priče o

1 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

životinjama, bajke, novelističke, šaljive i druge priče sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, telegende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr.poslovica i vic), na drugoj strani. Lirska pjesma Među lirskim vrstama bošnjačke usmeneknjiževnosti posebno se izdvaja ljubavna pjesma sevdalinka (prema turcizmu sevdah - ljubav,ljubavna čežnja, zanos), nastala u sredinama većih i manjih gradskih sredina oblikovanih podistočnjačkim utjecajem, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada srednjovjekovne Bosnepod osmansku vlast. U sevdalinci je došlo do plodotvornog spoja istočnjačkih elemenata sazatečenom slavenskom tradicijom.

U muzičkom pogledu je to vidljivo u prožimanju starobosanskog poravnog napjeva sa raličitimmelizmima i tzv. prekomjernom sekundom. Najčešći oblici stiha u sevdalinci su epski(nesimetrični) deseterac, simetrični i nesimetrični osmerac, jedanaesterac, trinaesterac te lirski(simetrični) deseterac, obično u rasponu od 5 do 15 stihova. Melostrofu, tj. oblik pjevane strofe,odlikuju raznoliko izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u različitim prilikama, bez muzičke pratnje iliuz pratnju saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanjeljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponorbeznađa i ljubavnog očajanja te osjećanje bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi,vjerolomstva i iznevjerenog očekivanja. Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: ubrojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće kojisu ljepotom, držanjem ili učešćem u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnihpjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su ličnosti započinjale svoj "novi život", u zamršenomtoku koji je najčešće teško pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su novim zgodama, kojesu imale svoje vedre ili tužne sudionike. Najranija vijest o sevdalinci vezana je za drugupolovicu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala još ranije. Sevdalinka je plodotvornoodjeknula i u lirici bošnjačkih pjesnika novijeg doba (Bašagić, Ćatić, Đikić, Humo i dr.).

Od ostalih lirskih vrsta zavrjeđuju pažnju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i šaljive. Pjesmeuz rad pjevane su uz žetvu žita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze, maslina. Čule su sena zajedničkim poslovima (mobama) kada je trebalo plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu.Svadbene pjesme pratile su različite dijelove svadbenih običaja, u skladu sa islamskim životnimnačelima i praksom (uz kretanje svatova, uz traženje nevjeste, uz krnanje mlade, uz svođenjemladenaca i sl.). Raznovrsnu skupinu bošnjačkih lirskih pjesama čine uspavanke. Pjevane naddjetetom u bešici, izražavale su materinsku želju za sprječavanjem uroka i posvemašnjimzaštićavanjem čeda. Na raznovrsnost uspavanki ukazuju već i različiti oblici stiha kojima jespjevana: sedmerac, simetrični i nesimetrični osmerac, epski deseterac. Šaljive pjesme spadajumeđu one lirske vrste koje su slabije bilježene i općenito manje proučavane. Znatnurasprostranjenost u bošnjačkoj sredini imale su pjesme u kojima smijeh izvire iz veselih zgodakoje izaziva nespretni mladić u silnoj želji da se što prije nađe u blizini drage. Vedrim humoromodlikuju se neke šaljive pjesme u kojima smijeh izaziva nakaradno prikazivanje supruga. Jedanbroj šaljivih pjesama zasnovan je na "događanju nemogućeg". Zbivanje u nekim šaljivimpjesmama slikovito je preneseno u životinjski svijet. Šaljivim pjesmama pripadaju također onekoje su odrasli pjevali maloj djeci u cilju uveseljavanja i zabave. Zapravo su ove pjesme dio igre

2 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

i za njihovo potpunije razumijevanje neophodan je opis koji objašnjava tok igre i mjesto pjesmeu njenom toku Balada i romansa Balada i romansa prisutne su u bošnjačkoj usmenojknjiževnosti u raznolikim i razuđenim oblicima. Termin balada čuva sjećanje na vezu ovepjesme sa plesom (prema tal. balare - plesati) uz koji je u zapadnoevropskim književnostimapjevana. U bošnjačkoj baladi plesu odgovara žensko kolo, u kojem je pjevana poravnimnapjevom, najčešće bez pripjeva i melizama svojstvenih sevdalinci. Bošnjačka usmena baladaoblikovana je najčešće stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetričnim), rijetko lirskim(simetričnim), te osmercem (mnogo češće simetričnim nego nesimetričnim), kao itrinaestercem, u rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova.

U ženskom dijelu repertoara pjevana je na sijelima u kolu i mimo njega, skupno i pojedinačno(ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju). U muškom dijelu repertoara pjevana je obično uzpratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S obzirom na tematski raspon, bošnjačkabalada može se podijeliti u šest skupina, s mogućnošću daljnje podjele: o djevojci zle sreće, osmrću rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim supružnicima, o ojađenimroditeljima, o različitim sukobima u porodici. Stradanje smrću rastavljenih dragih - u kojojtragično zbivanje izaziva materino nametanju sinu nevoljene nevjeste - jedna je od najomiljenijihtema u bošnjačkoj baladi, o čemu svjedoči više desetina zabilježenih varijanata, u kojima sesmjenjuju imena dragih (Omer i Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i Fata i sl.).

Brojnošću se izdvajaju također pjesme iz treće skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu unovi dom prolazi kroz oluju i susnježicu, kao predskazanje ledenog dočeka u mladoženjinojkući, koji za nju bude koban. Kao i u primjeru sevdalinke, lokalna obilježja čine jednu od glavnihodlika bošnjačke balade i predstavljaju njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bošnjačkogbaladičnog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa lokalnim obilježjima, koje predstavljajupjesničko uobličenje određenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja koja su privukla pažnju usmenihpjesnika, hroničara i očevidaca. Teme kao što su pogubljenje braće Morić ili na smrt osuđenogIbrahim-bega (Kusture) - u usmenoj predaji "hafiza Kusture" - u Sarajevu, te pogibija Hifzi-begaĐumišića kod Bijeljine bile su toliko privlačne da su prenošene začuđujuće dugo te daleko odzavičaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupinipripada svakako najznamenitija bošnjačka i južnoslavenska balada općenito - Hasanaginica(1774), koja pjeva o nekoj davnašnjoj obiteljskoj tragediji u bošnjačkoj aginskoj porodici, asukob junaka u njezinoj osnovi tragičan je nesporazum među supružnicima, koji, u skokovitojradnji tipičnoj za većinu balada, neodgodivo vodi raspletu.

Višestruko je zanimljiva za proučavanje bošnjačke balade pjesma o pogibiji sarajevskihjaničarskih prvaka Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kolovođa bune iz sredine XVIII st.,koja u neprekinutom usmenom prenošenju živi dulje od dva stoljeća, a o opjevanom događajusačuvane su i usmene predaje, i svjedočenja ljetopisaca-savremenika, i pjesnički zapis u oblikutariha na turskom jeziku. Romansa je pjevana na sličan kao i balada, ali vedrijim napjevom, a

3 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

uobličena je najčešće epskim desetercem te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, umanjem rasponu stihova od balade. Tematski se može podijeliti u četiri skupine: o nestašnom ipreduzimljivom momku (djevojci), o ljubavnom nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi unevjeri. Vedrina je temeljna crta bošnjačke romanse. Na drukčiji način od balade, koja užalobnom tonu pjeva o stradanju pojedinca, izazvanom tragičnom osjetljivošću, različitimstrastima i osjećanjima ili izvanjskom silom - romansa vedro, često i sa humorom i raspusno,pjeva o ljubavi koja pobjeđuje. Doživljaj svijeta zato je u romansi općenito vedriji nego u baladi,za čije junake nema izlaza ni izbavljenja. Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno,izričući na taj način i pohvalu životu. Ljubav, tačnije ljubavna igra, u romansi je shvaćena kaovrhunaravni smisao života. Epska pjesma Najstariji poznati sloj bošnjačke epike vezan je zaprostor srednje Bosne, na kojem izrasta njezin središnji junak, Đerzelez Alija. U oblikovanjuepskog Đerzeleza značajno učestvuje historijski Gurz Ilyas, o kojem upečatljivo svjedoči njegovsavremenik, turski hroničar Ibn Kemal. Epski Đerzelez ulazi tako, još za života svogahistorijskog prednika, na "velika vrata" u bošnjačku usmenu epiku. Epski životopis ovog junakabogatiji je od svih drugih bošnjačkih junaka, on se susreće i nadmeće sa najvećim brojemsuparnika iz suprotstavljenih tradicija, o njemu, njegovoj snazi, njegovom konju, njegovomoružju, biljezima koji svjedoče o njegovim epskim podvizima i slično kazuju brojne predaje. Onje jedini bošnjački epski junak -u stoljetnom snu, skriven u pećini u planini - čiji se spasilačkidolazak očekuje u odsudnom času za život njegova naroda. Pjesnici bošnjačke epike suoblikovali - kao suprotnost klasičnom epskom junaku -samosvojni lik poznat kao Budalina Tale(Od Orašca Tale, Ibrahim Tale), čijem je izrastanju doprinio historijski Tale Ličanin, buntovniKrajišnik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine.

Nastanak lika Budaline Tale s razlogom je doveden u vezu sa čaušem svatovskog veselja, čijije izgled dao usmenom pjesniku osnovu za građenje junaka iz kojeg je progovorio čovjek iznaroda sa obje noge na zemlji, koji je suprotstavljen uobičajenom sjaju klasičnog epskogjunaka:"...Nema Tale kadifli čakšira, nego čohane otrcane; nema na njem zlatom vezenihječerma, nego ćurak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva njegovu glavu kapa zrdalija ilifinofes, već kapa od jazavca ili kao što na jednom mjestu vele, kapa od dva vuka. Na kapi nemajunačkih čelenaka, nego trista praporaca. Ne nosi on toke i ilike, ni pozlaćene šipke, da musablja ne okači pleća. Ne steže se mukademom pasom, već ličinom, a nema ni okovanih pala,nego nosi čavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca..." (N.Tordinac) Tale umije štodrugi ne umiju; Tale može što drugi ne mogu; Tale smije što drugi ne smiju. I ništa neće bitineočekivano od ovog nepredvidivog junaka, "naherenog delije" (R.Durić), jer svi - i na "turskoj" ina "kaurskoj" strani - znadu da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv inepotkupljiv. Smiješan i strašan istovremeno. Nehajan prema sebi i svome i nesebičan dosamozaborava. Istinski plemić milosrđa koji sve dijeli i sebi ne ostavlja ništa. Najveći bekrijabošnjačke usmene epike. Šeret do urnebesa i pogubno istinoljubiv u isti čas. Ali nadasve, Taleje neumorni veseljak i šaljivdžija - "čauš naše narodne pjesme", kako je primijetio Tordinac, tj.pokretač i glavni junak svih urnebesnih lakrdija krajišničkog četovanja. Kralj smijeha, bezpodsmijeha, osim na vlastiti račun. Junak "bajatijeh leđa" (R. Durić), koji može ponijeti i podnijetišto drugi ne mogu, što je uzrok njegovog dubokog urastanja u tlo pučkog kazivanja. Ličko izapadnobosansko krajište također je pjesnički zavičaj mlađeg razvijenog sloja bošnjačke epike,čiji su naizrasliji junaci Mustaj-beg Lički i braća Hrnjice, prije svega Mujo i Halil. Neosporni

4 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

zapovjednik bošnjačkog krajišničkog četovanja, Mustaj-beg Lički je u svom epskom likuobjedinio osobine i sažeo ugled i vojničku slavu nekoliko bihaćkih kapetana, od razdoblja s krajaXVI do vremena Mustaj-bega Hasumovića iz druge polovice XVII stoljeća (Đ. Buturović).

U oblikovanju epskog Muje Hrnjice važan udio je po svemu sudeći dao neki Mustafa Turčalović,koji se spominje u carskom fermanu upućenom Mehmed-paši Vuči, povodom burnih događaja uKrajini 1637. među šestericom Krajišnika čije je glave sultan tražio, povjerovavši da su oniprilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog sužnja prisvojili četrdeset hiljada groša. Međutim,naspram oskudnog životopisa historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u narodnoj tradiciji, uusmenoj predaji, raskošna epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju krajišničkihpjesama. Sačuvane su predaje o Hrnjičinu porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju junaštva,neranjivosti olovnim metkom, pogibiji napadom iz potaje, iz busije. Kao i drugi znameniti epskijunaci, Mujo ima čudesnog, nepobjedivog konja, čiji se tragovi, zajedno s tragovima njegovakoplja, pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegovu kulu u Kladuši, njegov bunar, njegovgrob u Petrovoj gori i slično, sve to u znaku njegovih opjevanih pothvata, u kojima je često udruštvu svoje braće i drugih krajiških epskih junaka. Legendarno je premoćno odnijelo prevagunad historijskim, pjesma je prekrilila zbilju, epski je junak - ponijevši sjećanje na historijskuličnost - u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih usmenih pjesnika proživio svoj "novi život",bujna predaja, a ne štura povijest roji asocijacije kada se spomene njegovo ime. Visok stupanjsamosvojnosti bošnjačke epike, kao važne etape u razvoju ukupne balkanske epike, utvrdio jeniz glasovitih istraživača u stoljetnom slijedu, od F. Kraussa i L. Marjanovića, preko M. Murka,G.Gesemanna, M. Parrya, M. Brauna, A.Schmausa, do A. B. Lorda i Đ. Buturović, kojaustanovljava da su značajke bošnjačke epike u "njenom višestoljetnom trajanju, u njenojsamoniklosti, samosvojnosti, utemeljenosti na povijesnim zbivanjima te u njenom izražavanju uviše tipova i oblika, što je uvjetovalo mogućnost njene podjele (pjesme o junacima Krajine,krajišnicima, unđurske pjesme, pjesme crnogorsko-hercegovačkog tipa)." Ista autorica je, natragu istraživanja koja joj prethode, iznijela mišljenje da je dužina vrijednosna osobenost kojomse bošnjačka epika izdvaja na balkanskom prostoru, da je primanje islama bitno utjecalo naoblikovne tokove ovog pjesništva, na njegovo bolje čuvanje starobalkanskih tradicijskihobilježja, da je učešće Bošnjaka u društvenom životu velike Osmanske carevine njegovesadržaje učinilo raznovrsnijim, posebno one vojničke, od značaja za epiku, što je doprinijelo"ratničkom obilježju najstarijih slojeva usmene epike Bošnjaka" i konačnom prevladavanju "tipakrajišničke epike, tj. epike četovanja, mejdana, okršaja".

Činjenica da je najveći broj bošnjačkih epskih pjesama zabilježen u drugoj polovici XIX st., uvrijeme kada su se "Bošnjaci našli u bespuću i sigurno znali da nemaju zajednički put saOsmanlijama", utjecala je na dulji vijek bošnjačke epike i bitno djelovala na njen daljni razvoj.Zahvaljujući činjenici o bujnom životu bošnjačke epike u vrijeme kada je u drugim nacionalnimknjiževnostima na balkanskom prostoru i šire bila sasvim na izmaku, bilo je moguće daistraživači potraže u radu sa pjevačima iz Novopazarskog sandžaka, "živim Homerima",odgovor na "homersko pitanje". Tako je tridesetih godina ovoga stoljeća te nakon završetkaDrugog svjetskog rata na području Novopazarskog sandžaka i drugdje zabilježena obimna

5 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

epska građa koja je poslužila A.B.Lordu za razradu "teorije formule" o životu epike u danas većsvjetski znamenitoj knjizi The Singer of Tales (Pjevač priča). Sažimanje rezultata obimnih idugotrajnih istraživanja pokazuje da bošnjačka epika na balkanskom prostoru predstavlja"složenu i slojevitu epsku cjelinu" (Đ.Buturović). Usmena proza Usmena proza Bošnjaka možese podvesti pod uobičajenu književnoteorijsku podjelu na priče o životinjama, basne, bajke,novele, šaljive priče, predaje, poslovice... U odnosu na ovu vrstu umjetnosti riječi drugih narodana istom prostoru, bošnjačka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su posljedicaizravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene književnosti islamskih naroda sa kojima suBošnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane. Ovaj je utjecaj ostvarivan udva toka: izravnim doticajima -na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovačkim poslovima, teposredstvom pisane književnosti, čiji su prenosioci i tumači bili obrazovani pojedinci koji su učiliturski, arapski i perzijski jezik, pripremajući se za različite vjerske, upravne i vojne službe uBosni ili drugdje u Osmanskom carstvu.

Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na razini likova, gdje jeposebno upečatljiv primjer sa poznatim junakom turske šaljive priče, Nasrudin Hodžom, koji jeurastao u bošnjačku usmenu prozu, poprimivši neka obilježja likova šaljive priče iz usmenognaslijeđa nove domovine, iz raznolike građe pričanja o Ćeli, Ćosi i drugim šaljivim junacimabošnjačkog usmenog pripovijedanja. Bošnjačka usmena proza općenito je nedovoljno istraženakao cjelina. Unitarističko shvaćanje o "nedjeljivosti korpusa" i nemogućnosti izdvajanja pojedinihnacionalnih tokova na području usmene književnosti najvećeg dijela južnoslavenskog prostoraimalo je posebno zahvalno tlo kada je riječ o usmenoj prozi. Građa bošnjačke usmene prozenalazi se u znatnom obimu već u najstarijoj objavljenoj zbirci (bosanske redovničke mladeži), čijije sadržaj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom XIX st. te kasnije u zbirkama N.Tordinca,K.Blagajića, V.Vrčevića i drugih, bez obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondašnjimčasopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar). U kasnijem razdoblju, nakon završetkaPrvog svjetskog rata, u bošnjačkim i drugim časopisima (posebno Novom beharu) objavljivanaje raznolika građa bošnjačke proze, a u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bošnjačkomnominacijom (A.Nametak). U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirkebošnjačke usmene proze, nastale novim bilježenjem na terenu, ali se vrše i istraživački uvidi ugrađu (također A.Nametak), posebno kada je riječ o usmenoj predaji, za koju se možeustanoviti da predstavlja najistraženiju vrstu bošnjačke usmene proze. Proučavanja koja je nagrađi usmene predaje o Sarajevu obavila E.Smailbegović potkrepljuje tvrdnju o samosvojnimcrtama bošnjačke usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bošnjačkog naroda i njegove ukupnetradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o evlijama ili "dobrim" i vidovitim pojedincimate čitav niz motiva u predajama o nastanku džamija, njihovih naziva i obilježja, o tekijama,grebljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i česmama - samo pokazuju šta je sve nastalokao samosvojna odlika bošnjačke usmene predaje pod izravnim islamskim uplivom. Svestranijaistraživanja drugih bošnjačkih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba zamijenitinerijetko proizvoljne ocjene o tzv. "orijentalnom repertoaru" bošnjačke pripovjedne i novelističkeproze.

6 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

PISANA KNJIŽEVNOST Srednjovjekovno razdoblje Sačuvani spomenici pismenosti iknjiževnosti, mada oskudni brojem, svjedoče o raznovrsnosti pisama i oblika. Rasprostranjenostgrčkog i latiničkog pisma znatno je manja u odnosu na glagoljicu i bosančicu, koje su bile usvakodnevnoj upotrebi. Najstariji glagoljski spomenici srednjovjekovne Bosne i Huma suGrškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak iz XII te Splitski odlomak s kraja XII ili s početkaXIII stoljeća. Brojne su i glagoljske glose na spomenicima pisanim bosančicom, što upućuje nazaključak da se glagoljica zadržala kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje. Spomenici pisanibosančicom brojniji su i raznovrsniji, a obuhvaćaju crkveno-kanonske apokrifne spise, pisane nacrkvenoslavenskom jeziku bosanske recenzije, s rijetkim elementima živog narodnog govora,zatim povelje, darovnice, kao značajan izvor diplomatske pismenosti u kojima je njegovannarodni govor, te epitafi i zapisi, u kojima gotovo potpuno prevladava narodni jezik, kao i lijepaknjiževnost, također pisana narodnim jezikom. Crkvene knjige uglavnom sadrže prijevodeNovoga zavjeta (evanđelja), apostolska djela, novozavjetne poslanice i apokalipsu. U jeziku ipravopisu vide se tragovi iz kojih se može zaključiti da je riječ o prijepisima iz starih glagoljskihpredložaka, a mjestimice u njima probija živi narodni govor. Najstariji su Hvalov zbornik, pisan1404. za Hrvoja Vukčića, Mletački zbornik iz sredine XV st., koji je gotovo istovjetan s Hvalovim,Zbornik krstjanina Radosava iz druge polovice XV st., pisan za krstjanina Gojsaka. Najstariji inajljepši spomenik ove vrste je Miroslavovo evanđelje iz druge polovice XII st., pisano u Humuili na dvoru bosanskog bana Kulina za humskog kneza Miroslava. Iz XIV i XV st. sačuvani su jošMostarsko, Srećkovićevo, Ljubljansko bosansko (Kopitarevo) i Nikoljsko evanđelje, te Odlomakpetrogradskog apostola, Vrutoški rukopis, Daničićevo i Čajničko evanđelje, Aprakos knezaLovanova, Evanđelje krstjanina Tvrtka Pripkovića, Treće beogradsko evanđelje, Mostarskilistovi i Početije svijeta. Bosanski srednjovjekovni književni spomenici, bilo da su pisaniglagoljicom ili bosančicom, najčešće se nalaze na pergamentu, a od druge polovice XIV st. i napapiru.U korpusu bosanske srednjovjekovne književnosti od posebne su važnosti povelje,pisma, darovnice i oporuke, nastali na kraljevskom ili banskom dvoru i državnoj kancelariji te ukancelarijama bosanskih plemića i oblasnih gospodara. Najstariji primjer sačuvan je u PoveljiKulina bana iz 1189. godine. Iz XIII st. sačuvane su povelje humskih knezova i četiri poveljebosanskog kneza Ninoslava. Uz spomenike ove vrste nastale u vrijeme Stjepana II Kotromanićau XIV st., vrijedne su pažnje i zanimljive povelje, darovnice i pisma pojedinih plemića, posebnoPavlovića, Kosača, Vukčića te Hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana(kasnijeg velikog vezira Ahmeda Hercegovića). Književnom vrijednošću se posebno odlikujeepigrafika, koja se najčešće nalazi na stećcima, građevinama, sudačkim stolicama, kaznenimpločama, mauzolejima i sl. Mada se u ovim natpisima često susreću rasprostranjene sentence,"bosanski pjesnik je probijao oklop obrazaca, pa je ličnim odnosom, dubokim doživljajem,nabojem osjećanja i jezgrovitošću misli, a izazvanih tragičnim događajem, uobličavao izuzetnupjesničku poruku i dostizao prepoznatljiv iskaz prvorazredne umjetnine" (F. Rizvanbegović).

Osmansko razdoblje Prvi, veliki tok bošnjačke književnosti ovoga razdoblja obuhvaćaknjiževnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se u znatno slabijem rukavcuprodužuje i u austrougarsko razdoblje. Velik broj pisaca (preko 300) okušavao se u različitimknjiževnim vrstama, najčešće u stihu, koji je u istočnjačkim književnostima bio razvijeniji kaooblik izražavanja, ali i u prozi, koja je među bošnjačkim piscima bila najzastupljenija u ljetopisu iu putopisu o odlasku na hadž. Književnost na orijentalnim jezicima, oblikovana uglavnom u

7 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

tradiciji istočnjačkih literature, nastajala je najvećim dijelom na tlu Bosne i tematski je za njučesto veoma vezana (epigrafika, pjesme o gradovima, ljetopisi u kojima su bilježeni značajnidogađaji, putopisi s opisom bosanskih i stranih gradova kroz koje su hodočasnici prolazili). Zarodno tlo njezinih spisatelja ovu književnost veže i vidljiv rodoljubiv i domovinski ton te ponegdjeutjecaj usmene književnosti maternjeg jezičnog izraza. Značajniji predstavnici: Nihadi (umro oko1587), liričar i epigrafičar; Derviš-paša Bajezidagić (oko 1560-1603), pjesnik rodnog Mostara iljubavni lirik; Medžazi (u. 1610), pjesnik prigodničarske lirike; Lamekani (u. 1624), pjesnikmistične lirike; Nerkesi (1592-1634), ljubavni lirik i pjesnik rodnog Sarajeva; Talib (u. 1674),pjesnik ljubavne lirike; Rešid (oko 1650 - oko 1715), epigrafičar; Fevzi Blagajac (u. 1747),pjesnik Bulbulistana na perzijskom jeziku; Huremi (XVIII st.); Sabit Užičanin (u. 1712), divanskipjesnik; Mejli (1713-1781), plodni epigrafičar i pjesnik Sarajeva; Mula Mustafa Bašeskija Ševki(1731-1809), pjesnik i ljetopisac Sarajeva; Hadži Jusuf Hlivnjak (kraj XVI - sredina XVIII st.),putopisac; Sirri (1785-1847), mistični pjesnik; Habiba Stočević (1845-1890), pjesnikinja koja je uprogonstvu u Turskoj sastavila jedan divan pjesama; Fadil-paša Šerifović (1802/3-1882),divanski pjesnik čiji se stihovi u najvećoj odnose na ljude, događaje i lokalitete u Bosni; ArifHikmet (1839-1903), samosvojna pjesnička pojava, nepoćudna osmanskom sistemu, "posljednjiturski klasik". Drugi, znatno slabiji tok bošnjačke književnosti u osmanskom razdobljupredstavlja alhamijado književnost, tj. književnost oblikovana na maternjem jeziku Bošnjaka, adobrim dijelom pisana na arapskom pismu prilagođenom bosanskom jeziku.

Glavne književne vrste alhamijado književnosti jesu: kasida (pjesma panegiričkog, elegičnog ilivjerskog sadržaja), ilahija (pjesma u slavu Boga), hikjaja ili hićaja (vjerska priča, legenda),arzuhal (pritužba, molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar (kolektivna molba,pritužba), ljubavna pjesma, moralno-poučna pjesma. Ova književnost traje od sredine XVII dokraja XIX stoljeća, a glavni su joj predstavnici Muhamed Hevai Uskufi (oko 1601- poslije 1651),vjerski i didaktički pjesnik, koji je prvi sastavio tursko-bosanski rječnik, u stihovima (Magbuli arifili Potur-šahidija, 1631), drugi po starini rječnik na južnoslavenskim prostorima općenito; upredgovoru rječniku kaže za sebe da je Bošnjak (Bosnevi), a svoj jezik materinskog izrazadosljedno naziva bosanskim (bosanca) i smatra ga izuzetnim među ostalim jezicima; HasanKaimija (u. 1680), pjesnik satiričnog i buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruščanin (XVII/XVIII st.),moralno-poučni i satirični pjesnik; Razi (u. 1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni isatirični pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik sufijskog usmjerenja; Umihana Čuvidina(1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki (1775 - poslije 1827), pjesnik i ljetopisac;Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik ljubavne lirike. Konačno, u osmanskom razdoblju uobličena je nabosanskom jeziku vrsta epistolarne proze koja je naporedna sa bošnjačkom usmenom epikom,a izrazom predstavlja produžetak govornog jezika i pisma srednjovjekovne Bosne. Sačuvana jeu obliku krajišničkih pisama, u kojima je - kako je to ustanovio M.Rizvić - prisutno "epskoraspoloženje, suparnička događajnost i junačka ćudorednost". Bošnjački zapovjednici uosmanskoj službi pisali su ova pisma bosančicom na bosanskome jeziku, koji će se koristiti kaodiplomatski i na osmanskom dvoru i upućivali ih preko tadašnje bosanske granice, hrvatskimčasnicima u službi Austrije i Venecije, zagrebačkim kanonicima, mletačkim providurima,uskočkim starješinama u mletačkoj službi, dubrovačkim vlastima te plemenskim glavarima uCrnoj Gori. Sadržina ovih "knjiga", kako ih naziva narodna pjesma, najčešće se odnosi napogranične sporove, koji se nastoje izgladiti i tada su pisma uobličena uljudno, s pozivanjem na

8 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

dobrosusjedstvo, ali ponekad izbije iz njih i nestrpljivost, ironija pa i prijetnja. Malo je u njimaspomena o bojevima, mejdanima i nasilju, a više "svjedočanstava o časti i zadanoj vjeri, oprijateljstvu, pobratimstvu i junačkom poštivanju" (Rizvić), kao u čuvenom pismu Mustaj-begaLičkog uskočkom harambaši Petru Smiljaniću iz 1648. godine. M.Rizvić, koji je zapravo iustanovio krajišnička pisma kao književnohistorijsku temu, u zaključku o ovoj pojavi kaže:"Madase u nekima piše i o upadima, pljački blaga i odvođenju roblja, u njima se ponajviše govori orazmjeni i otkupu sužnjeva, o ženidbama preko granice, trgovanju na obje strane, uzimanju podzakup njiva, ali i o sažetim ljudskim sudbinama, što djeluje književno neposredno i živo."Austrougarsko razdoblje Nakon Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (1839-1902), kojisvojim zbornicima (Narodno blago, Istočno blago, I-II) predstavlja spoj prosvjetiteljstva iromantizma i nastavak književnih težnji iz osmanskog razdoblja, javljaju se prvi pjesnici koji suobjavili zbirke pjesama na bosanskom jeziku. U većine je vidljiv utjecaj usmene lirike iistočnjačke poezije, a u nekih se očituju evropska pjesnička strujanja na prijelomu stoljeća.

Glavni predstavnici: Safvet-beg Bašagić - Mirza Safvet (1870-1934), koji je pjevao o ljubavi,rodoljublju, prijateljstvu i prolaznosti svijeta, ugledajući se na istočnjačke pjesnike, ali je pisao ibudničke stihove sa historijskim sjećanjima i poeziju društvenokritičkog sadržaja (Trofanda izhercegovačke dubrave, 1896); Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), izrazom pripada pravcupjesničke Moderne u južnoslavenskim književnostima, od koje se odvaja vezom sasavremenom turskom poezijom i tematsko-motivskim pozajmicama iz bošnjačke usmene lirike;njegovo pjesničko djelo označava upečatljivo usvajanje i uvođenje u bošnjačku književnostsoneta kao evropske pjesničke forme. Ostali pjesnici ovoga razdoblja: Riza-beg Kapetanović(1868-1931), Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900), Osman Đikić (1879-1912) i dr.Pripovijetka i roman, koji se u ovom razdoblju prvi put javljaju u bošnjačkoj književnosti, kaoposljedica ulaska ovog naroda u zapadnoevropski kulturni krug, uglavnom su tematskiusmjereni prema savremenim zbivanjima. Glavni predstavnici: Edhem Mulabdić (1862-1954),opisao događaje vezane za Okupaciju (1878) i život različitih slojeva bošnjačkog društva, odnosstarog i novog, pitanje školovanja bošnjačke mladeži i prilagođavanja zahtjevima novoga doba(pripovijetke Na obali Bosne; romani Zeleno busenje, Nova vremena i dr.); Osman-Aziz,književni tandem koji su sačinjavali Osman Nuri Hadžić (1869-1937) i Ivan Milićević(1868-1950), zahvatili su tematiku iz života Bošnjaka nakon austrougarske okupacije ipoteškoće koje su proistekle iz neophodnosti evropeizacije načina života, pri čemu su izloženekritici zastarjele društvene ustanove te iskazana prosvjetiteljsko-poučna nastojanja (romani Beznade, Bez svrhe, pripovijetke Na pragu novoga doba i dr.); Šemsudin Sarajlić (1887-1960),pjesnik i pripovjedač (pripovijest Razija, pripovijetke Iz bosanske romantike); Nafija Sarajlić(1893-1917), u kratkim prozama bavila se položajem bošnjačke žene u savremenim prilikama(Teme). Bošnjačka drama se u austrougarskom razdoblju razvija u dva toka: (1) drama spovijesnom tematikom i (2) komedija s tematikom iz savremenog, mahom političkog života.Glavni predstavnici: Hamid Šahinović Ekrem (1879-l936), pisao drame s likovima iz nacionalneprošlosti i komedije s tematikom iz savremenog života (Hifzibeg, Zmaj od Bosne, Đavo podčergom, Punica, Anđelija, Dva načelnika i dr.); Safvet-beg Bašagić, pisao rodoljubivo intoniranedrame s povijesnom tematikom (Abdullah-paša i Boj pod Ozijom ili Krvava nagrada); SalihKavazović (1873-1943); Husein Đogo Dubravić (1880-1961). U ovo razdoblje pada i pokretanjeprvog bošnjačkog književnog časopisa (Behar, 1900), a zatim i drugih (Gajret, Biser), koji uz

9 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

"Muslimansku biblioteku" u Mostaru daju ovom razdoblju obilježje organiziranog književnogživota. Književnom historijom u ovom razdoblju bavili su se Safvet-beg Bašagić (Bošnjaci iHercegovci u islamskoj književnosti) i Hamdija Kreševljaković (Kratak pregled hrvatske knjige uHerceg-Bosni od najstarijih vremena do danas). Razdoblje između dva svjetska rata U lirici jezamjetljiva prisutnost folklornih motiva i veza s usmenom ljubavnom pjesmom, ali je uočljiv iutjecaj evropskih pjesničkih strujanja, npr. ekspresionizma, što se ogleda i u formalnomoslobađanju, u lirici nevezanog stiha.

Društvena tematika okuplja pažnju jednog broja pjesnika usmjerenih prema političkoj ljevici.Glavni predstavnici: Hamza Humo (1895-1970), u početnoj fazi pod utjecajem ekspresionizma,a kasnije se vraća zavičajnim temama i oglašava kao ljubavni lirik hercegovačkog podnebljanadahnut sevdalinkom, s jasnim tragovima bogumilsko-islamske mitologije (Nutarnji život, Saploča istočnih, Grad rima i ritmova); Salih Alić (1906-1982), liričar impresionističke vokacije,okrenut pejzažu, sa posebnom sklonošću za sonet (Lirski akvareli, Lirski dnevnik); HamidDizdar (1907-1967), pretežno ljubavni liričar, zaokupljen hercegovačkim motivima (Arabeske,Zapisi u kamenu); Ilijas Dobardžić (1902-1945). Pripovjedačka proza u najzrelijih predstavnikaodvaja se od folklornih usmjerenja i okreće savremenoj problematici i modernijem izrazu. Glavnipredstavnici: Abdurezak Hifzi Bjelevac (1886-1972), u svojim romanima bavio se pitanjemiseljavanja Bošnjaka u Tursku i položajem muslimanske žene u novonastalim prilikama (Poddrugim suncem, Minka, Ana Zolotti, Melika, Rene Logotetides, Zidanje srećnog doma i dr.).Hamza Humo, pripovjedač lirske vokacije, a u jednom dijelu opusa hroničar društvenograslojavanja bošnjačkog svijeta; pratio duševne potrese i provale strasti kod svojih junaka uatmosferi južnjačkog hercegovačkog podneblja, utkivajući i slavensko-bogumilske mitove uosnove svojih proza (pripovijetke Pod žrvnjem vremena, Ljubav na periferiji, Hadžijin mač i dr.;romani Grozdanin kikot, Zgrada na ruševinama, Adem Čabrić); Ahmed Muradbegović(1897-1972), u čijim se prozama, izravnije vezanim za savremena zbivanja, osjeća uticajekspresionizma (pripovijetke Haremske novele, Svijet u opancima , Nojemova lađa); HasanKikić (1905-1942), u prozama sa socijalnom tematikom prikazao život radnika i seljaka izloženihugnjetavanju i atmosferu zaostale bosanske kasabe; predstavlja ključnu tačku u razvojubošnjačke međuratne proze u znaku "socijalno-klasnog preobražaja" (romani Ho-Ruk i Bukve,pripovijetke Provincija u pozadini i dr.); Alija Nametak (1906-l987), pripovjedač u čijim jenerijetko veristički intoniranim prozama sačuvana opora i dokumentarno upečatljiva slikabošnjačkog sela i bošnjačkog društva općenito (pripovijetke Dobri Bošnjani, Za obraz); EnverČolaković (1913-1976), pripovjedač lirske vokacije u slikanju prošlog (roman Legenda oAlipaši); Zija Dizdarević (1916-1942), koji je u svojim pripovijetkama dao proživljenu slikubošnjačke kasabe. U drami se u jednom toku nastavlja tematska orijentacija iz prethodnograzdoblja, s težištem na obradi povijesnih likova, ali se javlja i mlađi naraštaj dramskih pisacakoji se okreću temama iz savremenog života, čiji su glavni predstavnici Ahmed Muradbegović(Na Božijem putu, Majka, Bijesno pseto i dr.), Husein Đogo Dubravić (1880-1961), koji nastavljakomediografsku liniju bošnjačke književnosti iz austrougarskog razdoblja; Rasim Filipović(1909-1983), koji u ovom razdoblju objavljuje pozorišne "komade s pjevanjem".

10 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

Uz časopise Gajret i Novi behar, koji su u dvadesetgodišnjem toku izlaženja objavili obimnu ivrijednu književnu građu, tematski raspon ovog razdoblja upotpunjuje časopis Putokaz, kojipredstavlja izraz ljevičarski usmjerenih bošnjačkih književnika uoči Drugog svjetskog rata.Književnom kritikom bavili su se - također ljevičarski orijentirani - Rizo Ramić (1907-1981), AkifŠeremet (1899-1939) i Safet Krupić (1911­1942). Savremeno razdoblje Liriku karakteriziraparalelizam tokova u kojima se očituju različita pjesnička iskustva raznih pjesničkih naraštaja.Glavni predstavnici: Salih Alić (1906-1982), liričar impresionističke vokacije, okrenut pejzažu, sposebnom sklonošću za sonet; Skender Kulenović (1910-1978), najprije pjesnik ratnih poema ukojima je došla do izražaja njegova vitalistička vizija svijeta i svojevrstan panteistički aktivizam,a poslije istančani liričar okrenut sonetu, u kojem se osjeća ton rezignacije i stišane lirskekontemplacije (poeme Stojanka majka Knežopoljka, Ševa, Soneti I-II); Mak Dizdar (1917-1971),u prvom razdoblju pjesnik u čijoj se lirici prepliću socijalni i ljubavni motivi, a u najzrelijem dijeluopusa oblikovao je atmosferu srednjovjekovne patarenske Bosne i izrazio sav tragizam njezinepovijesne sudbine, jezikom koji svoje polazište ima u srednjovjekovnim natpisima na stećcima(poema Plivačica, zbirke Vidovopoljska noć, Okrutnosti kruga, Kameni spavač i dr.). Izet Sarajlić(1930), pjesnik sa naglašenom sklonošću za "kolokvijalnu liriku" nevezanog stiha, koji serazvijao pod snažnim utjecajem ruskih pjesnika; Husein Tahmiščić (1931-1999), pjesnik sausmjerenošću na moderni izraz u znaku nadrealističkih odjeka; Husein Bašić (1938), koji jefolklornu građu zavičajnih predanja preobrazio u poetsku sliku ljudskog sukoba sa silamahistorije i prirode; Bisera Alikadić (1939), koja se u prevladavajućem lirsko-ispovjednompjesništvu oglasila otvorenošću nespojivom sa tradicionalnim shvaćanjem tzv. "ženskog pisma";Abdulah Sidran (1944), koji u bošnjačkoj lirici nastavlja liniju "komunikativne razgovjetnosti" ikoji u razuđenom slobodnom stihu, pogodnom za govorenje, prijemčivom za slušaoca,najuspjelije pjesme ostvaruje u primjerima gdje se stapaju "čulni misterij i ezoterijski odjekduše"; Mubera Pašić (1945), kao izraziti predstavnik "antimimetičkog" postupka, nasuprotSidranovoj komunikativnoj razgovjetnosti, iskazuje se kao pjesnik "iracionalnog pejzaža duše iposvemašnje razdešenosti antropološke slike svijeta" (Duraković); Džemaludin Alić (1947),liričar koji se priklonio meditativnom toku bošnjačkog pjesništva, oblikujući najuspjelije pjesmestišanim, elegično intoniranim stihovima. U srazmjerno mlađem te u najmlađem naraštajubošnjačkih liričara samosvojan pjesnički glas stekli su Kemal Mahmutefendić (1942), IbrahimKajan (1944), Munib Delalić (1950), Hamdija Demirović (1954), Hadžem Hajdarević (1956),Džemaludin Latić (1957), Ferida Duraković (1957), Zilhad Ključanin (1960), SemezdinMehmedinović (1960), Selim Arnaut (1962), Zijad Sarajlić (1962), Damir Uzunović (1965) iMirsad Sijarić (1970). Noviju bošnjačku prozu karakterizira znatna žanrovska i tematskaraznovrsnost te različite inovacije u oblikovanju djela, a s protokom vremena sve je većuprevagu odnosio roman, kao najreprezentativnija književna vrsta modernoga doba. Upripovijetki je uočljivo proširenje raspona i s obzirom na teme i s obzirom na književni postupak:od pripovjedaka s ratnom i poratnom tematikom u socrealističkoj maniri do moderno oblikovanihproza s tematikom iz savremenog života.

Glavni predstavnici: Meša Selimović (1910-l982), najprije pisac proza s ratnom i savremenomtematikom, a poslije romanopisac koji se posredstvom vraćanja u prošlost bavi zapravozapitanostima savremenog čovjeka, osobito u složenom odnosu pobunjenog pojedinca premainstituciji vlasti i sl. (zbirke priča Uvrijeđeni čovjek, Magla i mjesečina, romani Tišine, Derviš i

11 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

smrt, Tvrđava i dr.); Alija Nametak, koji je u razuđenom pripovjedačkom opusu nastaviopredratnu liniju dokumentarnog prikaza narodnog života, posebno zanimljivom u jezičkom sloju iživopisnoj lokalnoj boji, sa osobenim, reskim humorom (Ramazanske priče, Trava zaboravka,Tuturuza i Šeh Meco); Rasim Filipović, pisac romana sa savremenom tematikom, izrazitijezaokupljen ženskim likovima (Glumica, Doviđenja smrti, Ničija); Skender Kulenović, kojiproširuje tematski raspon proze koja književno svjedoči o drami društvenog raslojavanja ubošnjačkoj narodnoj zajednici u austrougarskom te u razdoblju između dva svjetska rata (zbirkapriča Divanhana, roman Ponornica); Ćamil Sijarić (1913-1989), pripovjedač u čijim je prozamazamjetljiv utjecaj usmenog pripovijedanja, okrenut u jednom dijelu opusa zavičajnim temama izbošnjačkog sela u Sandžaku, a u drugom povijesnim temama (zbirke priča Ram-Bulja, Našasnaha i mi momci i dr.; romani Bihorci, Kuću kućom čine lastavice, Konak i dr.); Derviš Sušić(1925-1990), čije pripovijetke odlikuje dramatska linija fabuliranja; u romanima sa ratnomtematikom okrenut je humornom viđenju ljudi i prilika, a u romanima s tematikom iz osmanskograzdoblja bošnjačke povijesti zabavljen je položajem pojedinca u složenim historijskimokolnostima (zbirke priča Jabučani, Pobune; romani Ja, Danilo, Uhode, Hodža-Strah i dr.); AlijaIsaković (1932-l997), prozaist zaokupljen ispitivanjem svijesti savremenog čovjeka u složenomodnosu prema duhovnom naslijeđu (zbirke priča Semafor, Taj čovjek; romani Sunce o desnorame, Pobuna materije); Muhamed Kondžić (1932-1996), pripovjedač koji je u pričama iromanima upečatljivo progovorio o dramatičnom položaju savremenog čovjeka, vraćajući se uokruženje osmanskog razdoblja prošlosti Bosne, slično Selimoviću i Sušiću (romani Noć nema

svjedoka, Silicijum front, Žive muke); Sead Fetahagić (1935), zastupnik moderneegzistencijalističke proze u bošnjačkoj književnosti (zbirke priča Četvrtak poslije petka, Gočovjek na krečnjaku); Nedžad Ibrišimović (1940), pripovjedač i romanopisac koji je postupkom"toka svijesti" uspješno ponirao u zamršene slojeve bošnjačkog naslijeđa u sferi pojedinačnog iporodičnog (romani Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, zbirke priča Kuća zatvorenih vrata,Nakaza i vila i dr.); Bisera Alikadić (1939), prvi romanopisac među Bošnjakinjama, čije proze satematikom iz savremenog života imaju nerijetko autobiografsku potku (romani Larva i Krug);Jasmina Musabegović (1941), koja u moderno intoniranim prozama književno svjedoči orazdoblju za vrijeme i nakon završetka Drugog svjetskog rata iz perspektive bošnjačke porodice(zbirka proze Snopis, romani Skretnice i Most); Irfan Horozović (1947), pripovjedač iromanopisac sa sklonošću za fantastično u lirsko intoniranim prozama s temama iz bošnjačkeprošlosti, ali i dramatične sadašnjosti (zbirke proza Talhe ili Šedrvanski vrt, Karta vremena,Prognani grad i dr.; romani Kalfa, Sličan čovjek, Berlinski nepoznati prolaznik i dr.); DževadKarahasan (1953), zastupnik "akademske proze" u bošnjačkoj književnosti, sa znatnimprodorom esejističke građe u pripovjedačko i romaneskno tkivo (zbirka priča Kraljevskelegende, romani Istočni diwan i Šahrijarov prsten). Ostali predstavnici: Zaim Topčić(1920-1990), Husein Bašić (1938), Bajram Redžepagić (1939), Iso Kalač (1939), Nijaz Alispahić(1940), Melika Salihbeg Bosnawi (1945), Safeta Obhođaš (1951), Murat Baltić (1952), ZlatkoTopčić (1955), Fatima Muminović (1956). Drama u ovom razdoblju, uz nastavak linije "drame uužem smislu" iz prethodnog razdoblja i komedije, dobija nove podvrste: radiodramu i televizijskudramu. Dramu u užem smislu najuspješnije nastavljaju Skender Kulenović (Svjetlo na drugomspratu, Djelidba) i Alija Isaković (To, Generalijum, Hasanaginica ), dok komediografsku liniju,

12 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

jasno izraženu i u austrougarskom i u razdoblju između dva svjetska rata, najuvjerljivije slijediFadil Hadžić (1922), pisac brojnih, društveno angažiranih komedija (Političko vjenčanje, Državnilopov, Čovjek na položaju i dr.). Najreprezentativniji predstavnici putopisa u ovom razdobljubošnjačke književnosti su Zuko Džumhur (1920-1989) i Alija Isaković. Humorističko-satiričkiintoniranu prozu najuspješnije je u savremenom razdoblju njegovao Enver Enko Mehmedbašić(1935). Književnom historijom i književnom kritikom najintenzivnije su se bavili Salko Nazečić(1904-1970), Midhat Šamić (1907-1990), Midhat Begić (191l-1983), Muhsin Rizvić (1930­1994),Lamija Hadžiosmanović (1931), Đenana Buturović (1934), Hanifa Kapidžić-Osmanagić (1935),Hatidža Krnjević (1936), Kasim Prohić (1937-1984), Fehim Nametak (1944), Amir Ljubović(1945) i Enes Duraković (1947). LITERATURA: Munib Maglajlić, Od zbilje do pjesme.

Ogledi o usmenom pjesništvu, Banja Luka 1983; Đenana Buturović, Bosanskomuslimanskausmena epika, Sarajevo 1992; Nikola Tordinac, Tale budaline ili čauš u narodnoj pjesmi, Pozor,1884, 20, 1; 21, 1; 22, 1; Pjesme o Budalini Tali. Priredio Rašid Durić, Banja Luka 1983; EsmaSmailbegović, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo 1986; Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi,Sarajevo 1969; Biserje. Antologija muslimanske književnosti. Drugo, dopunjeno izdanje.Odabrao i priredio Alija Isaković, Opatija 1990; Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci uislamskoj književnosti, Sarajevo 1912; Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranjabosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, Sarajevo 1989; Muhsin Rizvić,Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarskevladavine, Sarajevo 1973; Muhsin Rizvić, Panorama bošnjačke književnosti, Sarajevo 1994;Enes Duraković, Predgovor u knjizi Antologija bošnjačke poezije XX vijeka, Sarajevo 1996,str.7-32; Enes Duraković, Predgovor u knjizi Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka,Sarajevo 1995, str.5-28.

ABSTRACT In this paper Dr Munib Maglajlić offers a brief overview of Bošniak literature,beginning with oral literature in its various prose and verse forms, individually defining andbroadly describing lyric songs, ballads and romances and epics, as well as providing facts aboutthe heroes of these songs, about the structure of oral tales and their sub-forms, and describingthem. The paper also briefly presents the literature of well-known authors, from the mediaevalperiod - with valuable letters, documents testifying to gifts, and charters of Bosnian feudal lords- to the literature of the Ottoman period, both in oriental languages and alhamiado, in prose andverse, with ghazals, qasidas, tahmis, mathnawis, epitaphs, didactic and mystic compositions onthe one hand, and travel chronicles, philosophical and theological texts, historical chroniclesand legal texts on the other hand, including an overview of the names of their authors. The thirdsegment of Bošniak literature presented by Maglajlić in this paper is the literature of theAustro-Hungarian period, where in addition to the characteristics of literary accomplishments hegives the names of the authors and of their works, setting them in the context of their time andplace, giving essential facts about the works and the trends to which they belong, together withabout the general, cultural and social circumstances in which these authors and their worksemerged. Bošniak literature from between the wars and the contemporary period also form partof this account, where once again the author refers to the most important writers, trends and

13 / 14

Skica za pregled bošnjačke književnosti

works of contemporary Bošniak literature and gives concise information about their basiccharacter.

14 / 14