SOCIJALNI RAD SA OSOBAMA S INVALIDITETOM

1. DVIJE OSNOVNE KATEGORIJE INVALIDA:a) prva obuhvata osobe sa fizičkim nedostacima i oštećenjima

(uz očuvane mentalne sposobnosti);b) drugu čine invalidi sa mentalnim oboljenjima i nedovoljnom mentalnom razvijenošću.

2. UZROCI INVALIDNOSTI:

1. Urođenja oštećenja, odnosno kongenitalna oštećenja;(intelektualne smetnje, tjelesna genetska oštećenja i negenetska oštećenja)

2. Zarazna oboljenja;(dječija paraliza, trahom, lepra i ostala zarazna oboljenja)

3. Nezarazna tjelesna oboljenja;4. Psihijatrijski poremećaji, odnosno duševni poremećaji;5. Kronični alkoholizam i narkomanija;6. Traume

(saobraćajni udesi, profesionalni udesi i dr.)7. Neuhranjenost.

3. RAZLIKA IZMEĐU HENDIKEPA I INVALIDNOSTI

Invalidnost je biološka, a hendikep socijalna kategorija, što znači da invalidnost ne mora biti hendikep, npr. ukoliko u određenoj sredini prema osobi sa invaliditetom ne postoji odbojan stigmatizirajući stav, odnosno ukoliko je ta osoba u cijelosti uključena u život zajednice.

Hendikep je kao i ljepota, samo u očima onog koji gleda, tj. to je naš lični doživljaj osobe koja ima neki nedostatak. Dakle, invalidnost ne mora biti hendikep.

4. KLASIFIKACIJA INVALIDA U ODNOSU NA MOGUĆNOST KRETANJA:

1. Pokretni invalidi – osobe sa kardiovaskularnim plućnim oboljenjima i dr.2. Polupokretni invalidi – koji se mogu kretati uz dodatna pomagala3. Nepokretni invalidi – osobe koje se ne mogu samostalno kretati, te su im potrebna

invalidska kolica.

5. SOCIJALNO-PRAVNA PODJELA

Ona fizičke invalide dijeli prema obimu prava koja im društvo (država) priznaje (vojni, invalidi rada, ostali invalidi).

6. ZAKONODAVSTVO FBiH – razlikuje tri kategorije osoba sa invaliditetom:

1. Ratni vojni invalidi - pravo na invalidninu stiču sa najmanje 20% invalidnosti;2. Civilne žrtve rata – pravo na invalidninu stiču sa najmanje 60% invalidnosti;3. Neratni invalidi – pravo na invalidninu stiču sa najmanje 90% invalidnosti.

7. PRIJEDLOG NOVE KATEGORIJE INVALIDNOSTI NA NIVOU EU:

1. Senzorna oštećenja (oštećenje vida i oštećenje sluha);2. Teškoće u učenju;3. Tjelesna invalidnost (prema uzroku nastanka i prema mobilnosti);4. Autizam;5. Kombinovane smetnje.

8. ZAKON O OSNOVAMA SOCIJALNE ZAŠTITE, ZAŠTITE CIVILNIH ŽRTAVA RATA I ZAŠTITE PORODICA SA DJECOM u članu 14. navodi sljedeće kategorije osoba sa invaliditetom:

a. Slijepi i slabovidni;b. Gluhi i nagluhi;c. Sa poremećajima u govoru;d. Tjelesnim oštećenjima i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju;e. Sa smetnjama u psihičkom razvoju;f. te sa kombinovanim smetnjama.

9. DEFINICIJA SVJETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE, 1980. god. Pravi razliku između oštećenja, invalidnosti i hendikepa.

OŠTEĆENJE – svaki gubitak ili abnormalnost psihološke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije.INVALIDNOST – ograničenje ili nedostatak sposobnosti za obavljanje aktivnosti na način ili do nivoa koji se smatra normalnim za ljudsko biće.HENDIKEP – predstavlja teškoće i nedostatak mogućnosti koje pojedinac ima u obavljanju životnih aktivnosti koje su normalne za njihovu dob, političku, socijalnu i kulturnu sredinu.

10. NOVA DEFINICIJA INVALIDA EU IZ 1994. god.

Invalid je osoba sa svim pravima, dovedena u situaciju koja je onesposobljava za funkcionisanje, usljed prostornih, ekonomskih i socijalnih barijera koje ta osoba ne može savladati na način kao i ostali građani.

11. MODELI INVALIDNOSTI

1. INDIVIDUALNI MODEL – koji se može dalje dijeliti na dva modela:a) Medicinski model – prema kojem se invalidna osoba posmatra kao problem. Ovaj

model nastoji ublažiti posljedice invalidnosti.b) Humanitarni model – model u kojem invalidna osoba pasivno i „zahvalno“ prima

pomoć od medicinskih stručnjaka, koji odlučuju o tome šta je invalidnoj osobi potrebno.

2. SOCIJALNI MODEL – polazi od stava da je položaj osoba sa invaliditetom kao i njihova diskriminacija, društzveno uslovljen.

12. DEFINICIJA ZDRAVLJA (SZO)

Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nesposobnosti. (SZO 1948. god.)

13. MOGUĆNOST SHVATANJA KONCEPTA ZDRAVLJA

U praksi postoji nekoliko mogućnosti shvatanja koncepta zdravlja:

1. Usko medicinski – gdje je zdravlje sloboda od bolesti, abnormalnosti, defekta;2. Sociološki koncept – gdje se zdravlje smatra kao posredovanje prihvatljivog nivoa

mentalne, fizičke i socijalne spremnosti za izvršavanje uloga u društvu;3. Humanistički koncept – gdje je zdravlje optimalna autonomija, lična snaga i pozitivno

shvatanje života.

14. KONCEPT PROMOCIJE ZDRAVLJA – usmjeren je na osobe koje se nalaze u stanju fizičke hendikepiranosti.

„Zdravi bolesni ljudi“ – je termin koji se razvio unutar ovog koncepta da označi ljude u stanju fizičke hendikepiranosti i osobe sa kroničnim bolestima, koji su razvili kapacitete za savlađivanje problema koji iz tih stanja proizilaze, odnosno da označi osobe sa invaliditetom ili kronično oboljele, koji su tražili i našli novi stil života, koristeći svoje preostale kapacitete tako da vode socijalno produktivan život, koji im pruža zadovoljstvo.

15. CILJEVI PROMOCIJE ZDRAVLJA – kod osoba sa invaliditetom ili sa kroničnim bolestima su:

a) Omogućiti korištenje i unapređenje preostalih kapaciteta kod tih osoba i stvoriti uslove za reintegraciju u normalan život;

b) Stvoriti uslove da i hendikepirani ljudi mogu da budu zdravi ljudi sa aspekta punog uživanja u životu.

16. DEFINICIJA „KVALITET ŽIVOTA“

„Kvalitet života definiše se optimalni nivo mentalnog, fizičkog i socijalnog funkcionisanja, zatim funkcionisanja u ispunjavanju uloga (radnih, prijateljskih), kao i u komunikacijama sa okolinom i zadovoljstvo životom“.

17. AAMD (Američko udruženje za mentalnu retardaciju) – definira mentalnu retardaciju - kao oštećenje gdje su značajna ograničenja i u intelektualnom i u adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovnim, socijalnim i praktičnim adaptivnim vještinama. Oštećenje nastaje prije osamnaeste godine.

18. OD ČEGA POLAZI AAMD U DEFINISANJU DJETETA SA INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA?

AAMD daje definiciju polazeći od multidimenzionalnog pristupa stavljajući u središte odnos funkcionisanja pojedinca i sljedećih pet dimenzija moguće podrške, a to su:

1. Podrška u intelektualnom funkcionisanju;2. Podrška u adaptivnom ponašanju;3. Sudjelovanju-uključivanju, interakciji i socijalnim ulogama;4. Dimenzija zdravlja;5. Dimenzija konteksta.

Model i intenzitet podrške zavisi od individualnih karakteristika pojedinca, tako da podrška može biti: povremena, ograničena-djelimična, opsežna, redovita i sveobuhvatna.

Intelektualno funkcionisanje osobe sa intelektualnim smetnjama mora se uvijek posmatrati u kontekstu ostala četiri modela podrške.Adaptivno ponašanje čini skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba usvojila u svrhu funkcionisanja u svakidašnjem životu.Pojmovne vještine podrazumijevaju jezik, akademske vještine, pojam novca, samousmjerenje.Socijalne vještine podrazumijevaju vještine kao što je razvijanje odgovornosti, samopostignuće, povjerenje, poštivanje zakona, izbjegavanje mogućnosti da takva opsoba postane žrtva.Praktične vještine su hranjenje, pokretljivost, oblačenje, higijenske navike, spremanje obroka, itd.

19. MEĐUNARODNA KLASIFIKACIJA BOLESTI – definira četiri razine intelektualnih oštećenja:

1. Laka mentalna retardacija – IQ 50-69 i razvojna dob 7-12 god.;2. Umjerena mentalna retardacija – IQ 35-49 i razvojna dob 4-7 god., 3. Teža mentalna retardacija – IQ 23-34 i razvojna dob 3-4 god., 4. Teška mentalna retardacija IQ ispod 20 i razvojna dob ispod dvije godine.

20. DEFINISANJE MENTALNE RETARDACIJE

Kriterij za medicinsku definiciju je uzrok, za socijalnu definiciju stupanj socijalne adaptacije, dok pedagoški pristup polazi od sposobnosti za obrazovanjem, odnosno usvajanjem znanja.

21. INKLUZIJA (filozofija inkluzije potječe iz Kanade) – podrazumijeva potpuno izjednačavanje prava osoba s teškoćama u razvoju s pravima „prosječne populacije“ zahtijevajući njihovo sveobuhvatno uključivanje u društvo.

22. TRI KARAKTERISTIČNA MODELA U REHABILITACIJI OSOBA S TEŠKOĆAMA:

a) MEDICINSKI MODEL – osobe s teškoćama tretira kao problem. On polazi od „nedostatka“ osobe, a rješenje vidi u njezinoj zaštiti, skrbi i izbjegavanju rizika. Cilj rehabilitacije je da se osoba promijeni kako bi se mogla uklopiti u socijalnu okolinu.

b) MODEL DEFICITA – pojavljuje se kao prijelaz od medicinskog ka socijalnom modelu. Ovaj model naglašava značaj utvrđivanja i zadovoljavanja posebnih potreba osoba s teškoćama.

c) SOCIJALNI MODEL – suvremeni je pristup i u razvijenim zemljama svijeta on preovladava od devedesetih godina. Njegovo ishodište je u filozofiji unkluzije koja naglašava da svatko pripada društvu i na svoj mu način pridonosi. Ovaj model polazi od stava da je položaj ovakvih osoba kao i njihova diskriminacija društveno uvjetovan.

23. SOCIJALNI MODEL ZBRINJAVANJA I INKLUZIJA – polazi od modela u zajednici utemeljene rehabilitacije i zasniva se na ukidanju institucionalizacije i zaživljavanju procesa deinstitucionalizacije u zaštiti osoba sa invaliditetom.

24. REGIONALNI REFERENTNI CENTAR – podrazumijeva multidisciplinarni tim čiji je zadatak da, u suradnji s članovima obitelji i osobama s teškoćama, utvrdi njihove potrebe i osigura njihovo zadovoljenje. Svaki stručni tim treba da uključuje stručnjake različitih profila: defektologa, psihologa, socijalnog radnika, medicinsku sestru.

Primarna djelatnost svakog regionalnog referentnog centra, primjerice za osobe sa mentalnom retardacijom, bila bi provedba programa prevencije institucionalizacije.

Zadaci su mu:

1. Osigurati opseg podrške potrebanm za uspješno funkcionisanje u socijalnoj sredini;

2. Biti spona između korisnika i svih trenutno relevantnih službi u zajednici;3. Osigurati ostvarenje prava osoba s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji;4. Educirati roditelje, udomiteljske obitelji, stručnjake;5. Informirati javnost o problemima osoba s teškoćama u razvoju.

25. PRINCIPI INKLUZIJE:

1. Svakoj osobi s teškoćama u razvoju mjesto je u zajedniciOvaj princip zasnovan je na stajalištu da svi ljudi, neovisno o vrsti i težini oštećenja imaju svoje mjesto u zajednici. Osobe s većim teškoćama ne bi trebale čekati svoju integraciju u zajednicu do vremena dok svi drugi budu već deinstitucionalizirani. Suprotno tome, one ne bi trebale biti među prvima u ostvarivanju bolje kvalitete života koju donosi integracija.

2. Osobe s teškoćama treba uključiti u uobičajene stambene i radne sredine, te u aktivnosti što ih nudi lokalna sredinaKako stanovati? Gdje raditi? Kojim se aktivnostima baviti u slobodno vrijeme? To su pitanja na koja svatko od nas nalazi odgovor u skladu s vlastitim sposobnostima, interesima i mogućnostima. Na isti način i osbe s razvojnim teškoćama trebaju dobiti mogućnost zadovoljavanja svojih potreba.

3. Osobe s teškoćama treba omogućiti smještaj u prirodnu socijalnu sredinuJedna od velikih pogrešaka tradicionalne skrbi za osobe s teškoćama jest da su pokidane njihove veze s obitelji i užom socijalnom sredinom. Zato je jedna od ključnih postavki u inkluziji: pruži podršku obitelji umjesto da je zamijeniš.

Drugim riječima resurse treba usmjeriti na davanje podrške prirodnoj socijalnoj sredini.

4. Kapacitet stambenih zajednica određen je standardima obiteljskog životaVeličina zajednice je do 6 osoba s vidljivim trendom ka manjim zajednicama. Iako se veće zajednice jeftinije one istovremeno podliježu uvođenju restriktivnih režima. Poseban problem predstavlja grupiranje ljudi koji imaju svoje individualne navike, prilagodljivosti, simpatije i antipatije prema drugim osobama s kojima žive.

5. Potrebno je poticati razvoj socijalnih odnosa između osoba s teškoćama i drugih članova socijalne zajedniceOsobe koje su nakon dugih godina živopta u instituciji počele živjeti u zajednici, nisu imale iskustvo stvaranja dugotrajnih emoionalnih veza s drugim ljudima, što govori o tome da je ovaj aspekt ljudskog življenja, koji je od neprocjenjive važnosti, bio zastrašujuće zanemaren u tradicionalnom institucionalnom smještaju.

6. Potrebno je njegovati sudjelovanje u životu zajednice ali i razvoj vještina potrebnih u životu u zajedniciUključivanje u zajednicu na znači samo fizičko smještanje u nju. Integracija podrazumijeva interakciju s drugim ljudima u toj zajednici.

7. Važno je uključivanje roditelja i korisnika u kreiranje, djelovanje i vrednovanje stručnih službiRoditelje i korisnike ne treba tretirati kao pasivne konzumente, već kao partnere u razvoju stručnih službi. Stručnjaci dolaze i odlaze a roditelji i korisnici su uvijek prisutni. Dužnost je stručnjaka da informira roditelje i da razvije uzajaman odnos poštovanja i povjerenja.

26. ŠTA JE TRETMAN I FAZE TRETMANA?

Tretman je najsloženiji i najznačajniji dio rehabilitacije koji polazi od saznanja da invalidnost u velikom broju slučajeva nije definitivno stanje, da se može veoma efikasno korigovati, ublažavati njegovo negativno dejstvo, a ponekad kada se počne blagovremeno i sasvim eliminisati.

Faze tretmana:

1. Pružanje praktične „socijalne pomoći“ – socijalna davanja;2. Tretman „mijenjanja“ ličnosti – direktan tretman; i3. Tretman mijenjanja sredine – indirektni tretman.

Evaluacija tretmana podrazumijeva vrednovanje uspješnosti preduzetih aktivnosti u procesu tretmana osobe sa posebnim potrebama sa ciljem da se u planiranju budućih akcija, metoda rada i postupaka postignu još bolji rezultati.

27. NAJBITNIJI MEĐUNARODNI I DOMAĆI DOKUMENTI KOJI SE TIČU OSOBA SA INVALIDITETOM:

Domaći:

1. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom FBiH;

2. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom;

3. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom;

4. Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u FBiH 2010.-2014.;

Međunarodni:

1. Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe sa invaliditetom UN;2. Madridska deklaracija;3. Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom.

(Nisam sigurna jesu li ovo svi dokumenti! Ako nešto treba dodat ili oduzet, tko zna, molim neka me ispravi)

28. DEFINICIJA INVALIDITETA:

Invaliditet je razvojni proces koji nastaje kao rezultat djelovanja osoba sa invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline, te iz prepreka koje postoje u okolini, a koje sprečavaju njihovo potpuno i djelotvorno sudjelovanje u društvu ravnopravno s drugim članovima tog društva.

29. DEFINICIJA OSOBE SA INVALIDITETOM PREMA KONVENCIJI O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM :

Osobe sa invaliditetom uključuju osobe sa dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koje u interakciji s različitim barijerama mogu ometati njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu ravnopravno s ostalim članovima tog društva.

30. OPĆA NAČELA KONVENCIJE O PRAVIMA OSOBA SA INVALIDITETOM:

Osnovna načela Konvencije su:

1. Poštivanje urođenog dostojanstva, lične autonomije, uključujući slobodu izbora i nezavisnot osoba;

2. Nediskriminacija;3. Puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo;4. Poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske različitosti i

čovječnosti;5. Jednakost mogućnosti;6. Pristupačnost;7. Jednakost muškaraca i žena;8. Poštivanje sposobnosti razvoja djece s invaliditetom i poštivanje prava djece s

invaliditetom na očuvanje vlastitog identiteta.

31. SOCIJALNA ISKLJUČENOST – podrazumijeva široku lepezu različitih faktora koji pojedine članove društva ili društvene grupe lišavaju mogužnosti upotrebe dobara i usluga, odnosno zadovoljavanja potreba koje su dostupne većini populacije.