slava ogrizović-zagreb se bori

DESCRIPTION

Slava Ogrizović je vremenski najdulje i najviše pisala zapise iz narodnooslobodilačke borbe — kako ih je sama nazvala u svojoj prvoj zbirci Racija. Smatram da smo mi, sudionici narodnooslobodilačke borbe pozvani da zabilježimo naše doživljaje, da ne umru u nama živima — napisala je u predgovoru zbirke Jer volimo zemlju. Već u djetinjstvu i mladosti (rođena 15. IX 1907) upoznala je siromaštvo i nepravdu. Bila je deveto od desetoro djece koje je podizala udovica činovnika u teškim godinama nakon prvog svjetskog rata. Školovala se zarađujući, ali je morala prekinuti studije na filozofskom fakultetu. Valjalo je potražiti zaposlenje. Kao činovnica u banci, a kasnije u privatnim poduzećima i tvornicama, uključila se u radnički pokret, sudjelovala u štrajkovima, organizirala ih. Postala je članica SBOTlČ-a, Udruženja univerzitetski obrazovanih žena, Društva hrvatskih književnica, pa predsjednica Društva za prosvjetu žene, a radila je i u drugim organizacijama koje su redom bile pod rukovodstvom ilegalne Komunističke partije. Godine 1936. udala se za profesora matematike Bogdana Ogrizovića (sina hrvatskog pisca Milana Ogrizovića), koji je još od studentskih dana bio povezan s naprednim pokretom. Oboje su proučavali marksizam i svestrano radili u revolucionarnom pokretu. Godine 1940. Slava Ogrizović je postala član Komunističke partije. Početkom rata, u ilegalnim uvjetima okupiranog Zagreba, nastavlja revolucionarno djelovati. Slava Ogrizović je otišla u partizane u siječnju 1944, nakon što je njezin muž obješen u zagrebačkoj Dubravi. I u partizanima je, iako zaokupljena različitim dužnostima, uvijek pisala, kao uostalom i prije rata, no malo je toga očuvano. Ilegalna borba i rat, vlastiti i tuđi doživljaji sve je više zaokupljaju. Osjeća da je našla neiscrpnu temu kojoj će ostati vjerna. Kao politički radnik i novinarka, Slava Ogrizović je, po zadatku Partije među prvima počela skupljati i obrađivati gradivo o oslobodilačkom pokretu u Zagrebu. Nije se tome mogla sustavno posvetiti jer su je zadaci odvodili na različite dužnosti (od rada u AFŽ-u do mjesta direktora banke, sekretara Jugoslavenske knjige, koja se tek osnivala, odgovornih dužnosti u Autorskoj agenciji, pa u izdavačkoj djelatnosti...). Tek 1951. godine, dolaskom na Radio-stanicu Zagreb, gdje je uređivala tjednu serijsku emisiju Ljudi i događaji koji se ne zaboravljaju, opet se vratila redovitom pisanju o borbi. Godine 1951. objavila je prvu knjigu Racija na kraju koje u Biografskoj napomeni J. Kaštelan ističe: Kad se pročita zbirka pripovjedaka Slave Ogrizović, teško je odrediti što više uzbuđuje čitača: stravičnost samih životnih podataka ili njihov raspored, obrada, jednom riječju književni postupak. (...) Sve je u ovoj knjizi istinito. Nema ni događaja ni lica izmišljenih. Sličnu misao napisala je i sama autorica u predgovoru knjizi Jer volimo zemlju: U ovoj je knjizi najvrednije upravo to što je sve napisano u njoj — istinito. Nakon spomenute zbirke Jer volimo zemlju (1955) slijedila je zbirka Bili smo jači (1958), te veći tekst Odmazda (1962). Osim toga napravila je izbor svojih i tuđih tekstova iz emisije Ljudi i događaji koji se ne zaboravljaju. Tekstovi su izašli pod istim naslovom kao zbornik u dvije knjige (1953. i 1956). Priredila je i zbirku tekstova Bili smo partizani u seriji »Dobra knjiga«, izdavačkog poduzeća »Školska knjiga«. Ti su tekstovi doživjeli već sedam izdanja. Posljednjih je godina rjeđe objavljivala, ali je do smrti (18. X 1976) radila na ovoj zbirci — knjizi posvećenoj Zagrebu, gradu njezina djetinjstva, mladosti i borbe, gradu o kojem je i prije pisala. Željela je prikazati sva lica ilegalne borbe u velikom gradu. Stoga je sakupila sve već napisano i objavljeno, ali je zbirku dopunila i novim stranicama, od kojih je značajan dio posvećen spašavanju kozara-čke djece. Osim akcija željela je prikazati atmosferu okupiranog grada, junaštvo običnih građana, onih nepoznatih junaka koje je susretala svakog dana na ulicam