slavenska mitologija
DESCRIPTION
mitologijaTRANSCRIPT
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 1
SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI ODJEL ZA OBRAZOVANJE UČITELJA I ODGAJATELJA RAZREDNA NASTAVA AK. GOD. 2006./2007.
Maja Užarević:
SLAVENSKA MITOLOGIJA
Mentor: dr. sc. Slaven Bertoša
Pula, 27. studeni 2006.
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 2
UVOD
Mitologija slavenskih naroda vrlo je raznorodna, što je odraz migracija
iz dalekih krajeva, njihove međusobne kulturne raznolikosti i ustrajne
privrženosti starim vjerovanjima, običajima i obredima. Budući da slavensko
pismo nije postojalo do pojave prvih kršćanskih misionara, neki autori tvrde da
se o pretkršćanskom religijskom sustavu naših predaka ne zna mnogo
(Lozica, 58.). Unatoč tome, iz arheoloških nalazišta je moguće djelomično
rekonstruirati slavenski panteon ( Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ).
Slavenska kultura u svojoj srži ima rustikalnu mitologiju koja se prenosila
usmenom predajom ( Mitologija – mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).
Slaveni pripadaju velikoj etničkoj skupini indoeuropskih naroda koja
danas prevladava na ogromnoj površini svijeta, od San Francisca, preko
Atlantskog oceana, pa na istok sve do Calcutte i Vladivostoka. Kao poseban
narod Slaveni su definirani u 6. stoljeću. Danas su Slaveni razvrstani u tri
velika bloka – istočni, zapadni i južni.
Približno do 8. stoljeća oni su govorili istim jezikom, ali na različitim
dijalektima. Danas razlikujemo trinaest slavenskih jezika. Izvornim Slavenima
se može na temelju arheoloških nalaza utvrditi podrijetlo do u razdoblje
između 2000. i 1000. g. pr. Kr. U pisanoj povijesti javljaju se u tekstovima
grčkog pisca Herodota ( 5. st. pr. Kr. ), koji ih spominje kao Neure, koji žive na
gornjem toku rijeke Dnjestra. O lokaciji izvorne domovine Slavena se mnogo
raspravljalo, a najmjerodavniji dokazi govore da im je kolijevka vjerojatno bila
sjeveroistočno od Karpata.
Vrlo su značajni bili rani kulturni dodiri Slavena s različitim iranskim
plemenima, koja su se proširila na područje današnje Rusije. Tijekom prvog
stoljeća prije Krista, Slaveni su od Iranaca preuzeli riječi poput: bog, raj, svijet.
Smatra se da su Slaveni u ovom razdoblju od Iranaca preuzeli i neke
religiozne predodžbe, poput obožavanja sunca i štovanja nekih božanstava
(Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). Tijekom 6. stoljeća Slaveni su
prešli Dunav i proširili se prema jugu na Balkanski poluotok, stigavši do zidova
Carigrada. Iz tog razdoblja nas bizantski kroničar Prokopije obavještava da su
Slaveni prinosili životinjske žrtve svojem glavnom božanstvu, Gospodaru
svjetla. Žrtvovana životinja je bila prožeta svetom manom, pa su je vjernici
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 3
konzumirali, kako bi cijela grupa bila obredno ojačana. U ključnom odlomku
tvrdi da Slaveni poštuju rijeke i nimfe i različite druge demone, te svima
prinose žrtve. Uz pomoć tih žrtava oni gataju i proriču ( Mitologija – ilustrirana
enciklopedija, 1989. ).
Oko 826. Viking Rurik i njegovi sljedbenici nametnuli su svoju vlast u
svim najvažnijim ruskim gradovima, te dolazi do miješanja starih vikinških
vjerovanja s onima slavenskih podanika. U vrijeme princa Vladimira, prvog
kršćanskog vladara u Rusiji, slavenska božanstva ponovno dobivaju prevlast.
U kronikama opisan kao divlji barbar, Vladimir postavlja ispred svoje palače u
Kijevu kipove slavenskih bogova. Na početku svoje vladavine žrtvovao je
gotovo tisuću ljudi svojim idolima, ali 989., pod bizantskim utjecajem, prelazi
na kršćanstvo, te prisiljava svoje ljude da učine isto. Naravno, to se nije moglo
provesti bez borbe: preobraćeni princ se dao na paljenje i cijepanje idola.
Sustavno razaranje koje je uslijedilo svaki put kada bi neki slavenski narod
prešao na kršćanstvo, razlog je što su slavenski idoli tako rijetki. Unatoč tako
intenzivnom uništavanju idola, slavenski narod je tvrdoglavo odbijao da ih se
odrekne.
SLAVENSKI DUALIZAM, ANIMIZAM I TOTEMIZAM
U slavenskim mitovima prevladava sukob snaga kaosa i zlonamjernosti
s jedne i reda i dobre volje s druge strane. Takav dualizam, suprotnost Svjetla
- Dobra i Tmine - Zla osnova je, kako su već zapazili i prvi istraživači
praslavenske davnine, svih vjerovanja i vjerskih koncepcija starih Slavena.
Slaveni su vjerovali da je sve što je dobro dolazi od dobrog boga, a zlo od
zlog ( Internet ). Černibog je donositelj razaranja, živi noću, u sjenama.
Bjelibog je bog svjetlosti i kreativne snage. Javlja se danju kao ljubazan starac
s bijelom bradom. Kasnije su ova dva božanstva pomiješana s likovima boga i
vraga. No, ovi likovi u izvornom obliku nisu predstavljali dobro i zlo u
kršćanskom smislu. Naprotiv, slavenska je mitologija ustanovila vrstu
dualizma koji je bio u suprotnosti s kršćanskim (Mitologija – ilustrirana
enciklopedija, 1989. ). Nosioci obaju principa, Dobra i Zla, jednako su moćni i
njihova svetišta nalaze se u neposrednoj blizini. Istraživač staroslavenskog
dualizma prof. Peisker utvrdio je njihove značajke: većinom to su brda ili
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 4
humovi, od kojih je jedan posvećen bogu svjetlosti i dobra, te stoji na lijevoj
strani vode, dok je drugi posvećen bogu tame i zla, na desnoj strani. Tako se
neke gradine u Istri nazivaju imenima karakterističnim za staroslavenski
dualistički kult. To su redovito dvije gradine s jedne i s druge strane nekog
tjesnaca ili ponora, od kojih se jedna obično zove Beli grad, a druga Črni grad
( Internet ).
Animizam ima bitnu ulogu u staroj slavenskoj mitologiji, jer gdje bi god
prapovijesni čovjek vidio nešto što se kreće, pretpostavio bi postojanje
svjesnog posrednika, pa je stoga mnoge nežive stvari obdarivao razumom.
Također, staroslavenska se mitologija odlikovala iznimnim poštivanjem drveća
i životinja, za koje se smatralo da su stariji i mudriji od čovjeka, te su se štovali
kao čovjekovi preci. Postojala je ljestvica totemskih životinja, a svako
slavensko pleme je imalo svog totemskog zaštitnika. Tijesna veza se može
pronaći između stare slavenske mitologije i pogrebnih običaja i obreda, te
kulta praotaca ili klana. Od najranijih vremena, poseban kult u obiteljskoj kolibi
posvećen je duhovima predaka (Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ).
STAROSLAVENSKA MITOLOGIJA
U početku stari Slaveni su štovali, pored raznih starih božanstava, i
posebno božansko trojstvo, u sastavu boga Peruna, Potrimbe – donositelja
plodnosti i Pokola – zloduha podzemlja. Ovo trojstvo štovali su pod starim
dubovima, u koje bi urezali likove navedenih bogova trojstva, a pred njima bi
bili postavljeni žrtvenici, na kojima su se polagale žrtve bogovima.
Nevidljive ruke bogova upravljaju svim prirodnim pojavama. Slavenski
bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji, prvo božanstvo Sunca kod
Slavena, bio je Svarog. Korijen svar- je indoeuropski Sunce+ nastavak og
(čert-og=dvorana, brl-og, vrtl-og). Prema tome Svarog znači mjesto Sunca,
nebo, personificirano znači i samog boga neba, boga Sunca ( Internet ).
Svarog je povezivan s kovanjem željeza i vatrom. Uspoređuju ga s grčkim
Uranom i Hefestom (božjim kovačem). Prema ruskoj legendi, Svarog je
iskovao sunce i postavio ga na nebo.
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 5
Svarog je imao dva sina: Dažbog – personifikacija sunca, i Svarožić –
bog vatre i domaćeg ognjišta, koji na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj
ruci drži rog obilatosti, o lijevome boku mač kojim je sjekao zloduha jureći na
svome konju.
Nakon bezbrojnih godina vladavine, Svarog je predao vlast sinovima,
pa je Dažbog postao vrhovno slavensko božanstvo. Dažbog je postao
simbolom sreće i pravde, možda stoga što su Slaveni trpjeli strašne zime, pa
je sunce i svjetlo donosilo i ugodu i opstanak. Živi u zlatnoj palači, na istoku, u
zemlji gdje ljeto vječno traje. Svakog jutra bi kretao iz palače u dijamantnim
kočijama koje su vukli bijeli konji, kojima je iz nozdrva frcala vatra, i prelazio bi
preko neba. Služile su ga dvije prekrasne djevice, jutarnja i večernja zvijezda,
a savjetovalo ga je 7 sudaca – planeta. Kometi su mu bili glasnici. U nekim
mitovima piše da se Dažbog rađa svakog jutra, u podne postaje lijep mladić, a
svake večeri umire ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). U
legendama često se pojavljuje u obliku hromog vuka (vukovi - inkarnacija
duša) ili kao hromi Daba. Pojavom kršćanstva pretvoren je u Sotonu. U nekim
legendama Dabog je gospodar zemlje, protivnik božji, "car na zemlji". U nekim
mitovima se, kao njegova, družica spominje Dajbaba ili Baba ( Internet ).
Mokoš je povezivana s prirodnim ženskim poslovima, posebice
predenjem. To je žensko božanstvo, boginja plodnosti, zaštitnica žena. Zvana
je Mati-Syra-Zemlya, što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju (
Internet ). Ona striže ovce i prede vunu. Luta maskirana kao žena i posjećuje
kuće, obavljajući kućne poslove. Noću se ostavlja pramen vune kao ponuda
Mokoši. Smatra se da je ona u početku imala ulogu kućnog duha, te da je
Mokoš tamna kao što je i crna plodna zemlja. Po nekim slavenskim
legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio
stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom
hrastu, iz kojeg je nastao prvi čovjek, a Mokoš je udahnula život drugom
čovjeku i nastala je prva žena. Njezin kip u hramovima je u sjedećem
položaju, kao i Svarogov. Na njemu su rezbareni razni predmeti iz
domaćinstva i likovi žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.
Hors, Horz je istočnoslavensko božanstvo. za koje se pretpostavlja da
je formirano pod utjecajima s juga. Hors, kao i Dažbog, je božanstvo sunca.
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 6
Njegov drveni idol se nalazio u Kijevu, uz idole Peruna, Dažboga, Striboga,
Semargla i Mokoši. Može se sa sigurnošću ustvrditi da Hors nije slavenska
riječ. Horsovo ime dovodi se u vezu s egipatskom riječju horz-hor (označavala
je jutarnje Sunce), perzijskom Khores i židovskom Cheres (phelvi khorsed)
koja označava Sunce. U epu "Slovo u polku Igorevu" spominje se Hors. Knez
Vsevolod je bježao, prije nego su pijetlovi zapjevali, od Kijeva do
Tmutorakana i presijecao put velikom Horsu. Prema tome, knez je stigao u
Tmutorakan prije Sunčeva izlaska ( Internet ).
Slaveni su poštivali tlo za koje se vjerovalo da ga posjeduje Mati
Vlažne Zemlje, koja je uvijek štovana u svojem prirodnom obliku i nikad joj se
nisu pripisivale ljudske osobine. U rano proljeće zemlju se smatralo trudnom i
nije ju se smjelo ozlijediti, tj. raniti motikom do zimskog ekvinocija. Zauzvrat bi
se odužila velikim izobiljem u proljeće. Dok su se davale svečane prisege, u
ruci se držao komad zemlje, katkad i u ustima. Mladenci su polagali bračne
zavjete s grumenom zemlje na glavi. Sve do ranih godina 20. stoljeća ljudi su
se u nedostatku svećenika ispovjedili zemlji te tražili njen oprost prije smrti
(Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).
Bog mjeseca je poznat kao Mjesjac i prikazivan je na dva načina: kao
ćelavi starac koji strpljivo čeka da se Dažbog vrati s dnevnog putovanja; i kao
prekrasna mlada žena udana za Dažboga. Zbog njihova burnog odnosa,
potresi su se pripisivali njihovim svađama, a neplodne zime njihovim
razdvajanjem ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).
Danica je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je
zaštitnicom ljudskog sna. Prvo svjetlosno tijelo koje se pojavljuje na
večernjem nebu je Večernja zvijezda ili Večernjača - Danica. Njezino je
mjesto na zapadu, gdje se večernja vrata rasklapaju po mrkloj noći. Planeta
Venera je u našem narodu poznata pod imenom Danica ili Večernjica. Vidi se
samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca, zato
ju onda zovemo Zora. Danica je Sunčeva i Zorina sestra (Internet, prema F.
Lediću ).
Zora je svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda,
zaštitnica jutarnjeg rada. Ona daje Suncu snagu. Na izmaku noći, prije nego
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 7
dan osvane, ponovno se pojavljuje zvjezdana božica na istočnom nebeskom
svodu (dok se Danica pojavljuje na zapadnom).
Slaveni su poznavali tri boga vjetra – sjeverni, zapadni i istočni.
Govorilo se da žive na otoku Bujanu, a njihova se ćud odražavala na prirodu
vjetra ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).
Svantevid, Svetovid, Swiatowit, Sutvid, Vid je povezivan s ratovima i
proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog, čije su dvije glave gledale
naprijed, a dvije natrag. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti pogledom
sve strane svijeta (Svevid ). Njegov konj bijele boje čuvan je u njegovom
hramu i o njemu su se brinuli svećenici. Vjerovalo se da Svantovid ratuje
protiv neprijatelja jašući na ovom konju, koji je služio i za gatanje. O
Svantevidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja, bogatstvo
žetve. U isto vrijeme on je držao jedan luk ili mač, kao simbol rata, i rog za
piće. Svantevidu su prinošene životinjske žrtve. Baltički Slaveni su ga
prihvaćali kao prvog ili najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva
Svantevid i dalje ostao u slavenskom narodu kroz lik svetog Vida.
U rijeci Zbrucz (pritoka Dnjepra), kod Husiatina, na međi prema Podolji,
1848. pronađen je 2.70 metara visok kameni stup s izrađenim reljefnim
ukrasima. Poljski arheolozi iz Krakova pretpostavljaju da je to kip
staroslavenskog boga Swiatowita. Taj četverouglasti stup prikazuje:
na vrhu lik četveroglavog boga Swiatowita, sa šeširom na glavi i rogom obilja
u ruci, obučen je u dugu haljinu, o pojasu mu visi dugi mač, a uz njega je konj.
U sredini se nalazi lik žene, najvjerojatnije božanstvo povezano s plodnošću,
a u podnožju je lik boga koji podignutim rukama podupire svijet.
Ovaj kameni idol poznat je pod imenom Zbruczski idol, a likovi isklesani na
njemu najvjerojatnije simboliziraju: gornji (duhovni) svijet, prikazan kroz lik
četveroglavog božanstva, zemaljski (ljudski) svijet, koji simbolizira lik žene, i
donji svijet (pakao), prikazan kroz lik božanstva koje rukama podupire gornje
svjetove ( Internet ).
Jarovit, Jarevid, Gerovit, Gerovid je božanstvo zapadnoslavenskog
panteona. Jarovit je uspoređivan s Marsom, jer je bog rata, srdžbe, jarosti.
Smatran je i božanstvom plodnosti. Korijen jar u Jarovitovom imenu znači
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 8
nasilan. U Jarovitovom hramu u Wolgastu čuvao se štit koji su iznosili svaki
put kad su molili za pobjedu u borbi. Štit je bio neobično velik i obložen
zlatnim pločicama.
Triglav, Troglav je troglavi bog ratnik. Za njegov kult, kao i za
Sventovitov, značajan je hram s crnim konjem. Njegova tri lica su
predstavljala nebo, zemlju i podzemni svijet. Kroničar Ebbo je ostavio zapis o
ovome božanstvu ( Internet ). Prema njemu, svećenici tog idola tvrde da
Triglav ima tri glave, jer vlada trima kraljevstvima: nebom, zemljom i paklom, a
povez mu je preko očiju jer ne želi gledati grijehe ljudi. Smatralo se da
njegove oči imaju veliku moć, pa su na kipovima oči na sve tri glave bile
pokrivene. Ime boga Triglava sačuvano je u imenima najviših planina i
planinskih vrhova (Troglav - vrh na Dinari, Triglav - najviši planinski masiv u
Sloveniji). Pomeranski Slaveni su u Szczecinu imali hrast s izvorom pod njim,
koji je bio posvećen bogu Triglavu. Naime, Pomerani su potpuno napustili
štovanje u obliku trojstva, a uspostavljen je kult bog Triglava. Pomeranima je
Triglav predstavljao Peruna, Potrimbu i Pokola.
U povodu arheološkog istraživanja starih gradina u okolici Knina, u
odlomku Ždrapanj, koji leži ispod Bribirske gredine, pronađeni su razni
predmeti iz pretkršćanskog doba Slavena, kao i posuđe u koje se stavljala
hrana i piće za mrtvace. Pored ostalog, tamo je u gomili ruševnog kamenja,
kraj brežuljka koji se i danas zove Suvid, pronađen i kameni kip s tri glave. Taj
nalaz podsjeća na staro vjerovanje Slavena i troglavo božanstvo Triglava.
Ovu pretpostavku potkrepljuje još to što se nedaleko ovog lokaliteta uzdiže
Troglav, najviši vrh Dinarskog velegorja. Do otkrića Troglavljeva kipa došlo je
nakon dugogodišnjih istraživanja, koja je od 1889. vršilo Hrvatsko starinarsko
društvo u Kninu. Tamo su nađeni i drugi ostaci srednjovjekovnih spomenika iz
doba hrvatskih narodnih vladara ( Internet, prema F. Lediću ).
Trojan je ponekad prikazivan kao bog noći s voštanim krilima (na
Balkanu) ili kao demon. Povezivan je s rimskim imperatorom Trojanom (107.-
117.). Neki autori povezuju lik Trojana i boga Triglava. U narodu postoji
legenda o Trojanovoj smrti. Prema njoj, Trojana je Sunce stiglo na putu.
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 9
Sakrio se pod plastom sijena, ali su volovi prevrnuli plast. Sunčeve zrake su
ga dotakle i ispržile.
Morana, Morena, Maržana, Marana, Mora. Ime Morane je u vezi
praindijske riječi "mara", što znači silom umrijeti. Naziv "morena" označuje
strahotne snježne lavine i ledenjake. Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje
se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele
puti, s vučjim očnjacima i kandžama na rukama. Mnogi tumače da je njen
drugi lik onaj Babe Ruge (Baba Jaga, Baba Zima), ružne stare vještice. Stari
Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze
od Morane, te su je prozvali boginjom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog
svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili
Babe Ruge, u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se
običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu,
koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda. Moranina lutka je korištena u
ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše.
Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih
poslova, posebno predenja. Njen drveni idol postavio je knez Vladimir na brdu
u Kijevu, pored idola Peruna i ostalih bogova. Na sjeveru Rusije nazivaju je i
Mokuša i u legendama je prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju.
Njezin kult je, sudeći prema toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena.
Prema periodizaciji slavenske mitologije po V. V. Ivanovu i B. N. Toporovu (
preuzetoj s Interneta), slavenska mitologija se može podijeliti na stupnjeve.
Prvom stupnju slavenske mitologije pripadaju dva praslavenska
božanstva - Perun i Veles, čija su imena vjerno rekonstruirana, kao i
pripadajuća im ženska božanstva. Oni su međusobno povezani kao sudionici
olujnog mita: bog nepogode Perun, koji živi na nebu, na najvišem vrhu
planine, progoni svog zmajolikog neprijatelja Velesa, koji živi na zemlji.
Perun - gospodar oblaka i groma. Smatra se da je bio najmoćniji
slavenski bog, bog grmljavine, groma i bure, onaj koji udara, tuče (korijen per
- naporna misao, silan udarac), kao Thor u Germana, Zeus Keraunos u Grka,
Juppiter Fulgur u Rimljana. Povezuju ga i s likom Sv. Ilije. Bog Perun često je
prikazivan kao ljudsko biće sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima. Njemu se
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 10
molio u trebištima i svetim šumama, posebno pod drvom hrasta. On u rukama
drži ognjeni kamen, sličan gromu, jer riječ Perun kod Rusa i Poljaka znači
grom.
Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada siloviti Perun izleti
iz svojih dvora u kočiji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljeće kako bi
donio kišu, učinio zemlju plodnom, otjerao oblake i donio sunčevu svjetlost.
On ispaljuje svoje munje na Velesa tj. šalje kišu na Zemlju te time donosi
plodnost. Perunovo magično oružje su strijele (munje).
Perun nije samo donosilac plodnosti, on je i ratničko božanstvo kojemu
su prinašane biljne i životinjske žrtve i donošen ratni plijen. Vjerovalo se da je
on taj koji uništava neprijateljske zemlje tučom. Uz njegov kult vezani su i
obredi prizivanja kiša. U Bugarskoj i Makedoniji je do prve polovice 12. st.
postojao običaj prizivanja kiše među seljacima. Centralni lik u tom obredu je
mlada djevojka zvana Perperuna, čije ime je očito povezano s Perunovim
imenom. Folklor sjeverne Grčke također ima sličan obred s djevojkom
Perperunom, Albanci imaju Pirpirunu, Rumunji Perperonu. U mitologiji
Albanaca postoji bog groma Perěndi, za kojeg se smatra da je preuzet iz
mitologije Južnih Slavena.
Prilikom sklapanja ugovora i polaganja zakletvi pozivalo bi se ime boga
Peruna i Volosa - boga stada. Povezuju ga s biljkom perunikom, koja se zove
i bogiša (božja biljka). God. 980. Vladimir Veliki je stvorio za njega dva kultna
središta, jedno u Kijevu, a drugo u Novgorodu. U njegovom hramu u
Novgorodu gorjela je i noću i danju vatra naložena od hrastovog drva. Ako se
nepažnjom slugu vatra ugasila, svi bi odmah bili osuđivani na smrt. Kada je
988. god. Vladimir pokršten, idola su bacili u rijeku Dnjepar, a lug za
žrtvovanje uništili.
Veles – Volos – Voloh je slavenski bog stada, zemaljsko božanstvo
vezano za vode i nizine. Obožavanje Velesa najduže se zadržalo kod
balkanskih i karpatskih Slavena. Perun i zmajoliki Veles su sukobljeni. Uzroci
sukoba su Velesova krađa životinja, ljudi i žena. Veles se skriva i pretvara u
razne životinje i ljude. Perun prilikom tog dvoboja baca munje, razbija stijene.
Rezultat bitke su kiša i plodovi prirode. Uz kult Velesa vezane su maškare i
vučari (oponašanje vukova). U folkloru slavenskih naroda zabilježen je običaj
vezanja klasja, u kojem glavnu ulogu ima žena koja veže klasje. Za tu ženu se
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 11
u nekim krajevima govorilo da veže Velesovu bradu, dok se u drugim
krajevima govorilo da veže Perunovu bradu. U narodu je bilo rašireno
vjerovanje da je tim činom žetva zaštićena od demona. Odatle je i nastao
izraz "puna šaka brade". Nakon primanja kršćanstva, Veles je povezivan s
kršćanskim svecem Vlahom / Blažom, koji je zaštitnik stada i grla.
Nižem stupnju pripadaju božanstva povezana s proizvodnim ciklusima i
sezonskim poljoprivrednim obredima. To su bogovi Rod i Čur kod Istočnih
Slavena, kao i brojna ženska božanstva, kakva je Mokoš.
Rod je predstavljao vrhovno božanstvo zemljoradnje. Bio je bog koji je
stvorio svijet i život: stvorio je čovjeka, osnovao obitelj i udružio naciju. To je
bog plodnosti i svjetlosti. Usko je povezan s obožavanjem predaka. Njegova
žena je Rožanica ("ona koja daje život"). Kod Slavena su postojale svečanosti
koje su pratile rođenje i na kojima su se pozivale Rožanice i Rod. Rožanice su
bile uz čovjeka pri rođenju i prilikom određivanja njegove sudbine. U to
vrijeme je poligamija bila uobičajena među slavenskim narodima, pa se
smatra da je možda imao i više žena.
Jarilo je personifikacija proljeća, bog proljetne vegetacije i plodnosti. U
jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed on otvara vrata neba
i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je
mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj
klasja u rukama. Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i
hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim
obredima, u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi,
jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog
čovjeka s bijelim plaštem, koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac
proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je
klasje. Dio pjesme pjevane u ovom bjeloruskom običaju: "Vukao se Jarilo po
svemu svijetu, polju je žito rodio, ljudima djecu plodio, a kuda on nogom, tamo
žito kopom, a kuda on pogleda, tamo klas dozrijeva."
Kupalo je povezana sa slavljenjem ljetnih solsticija, u noći između 23. i
24. lipnja. Božanstvo je uroda, obilja i veselja. U narodu su izrađivali i lutku
(nazivanu Kupalo) od slame ili drva, odjevenu u žensku odjeću, koja je u
svečanoj povorci donošena do rijeke i bacana u vodu ili u vatru. U tom običaju
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 12
važnu ulogu ima kupanje, skakanje preko krijesa, pletenje ivanjskog cvijeća i
bacanje cvijeća u vodu. Vjerovalo se da je ovo jedina noć u godini u kojoj
paprat cvjeta i da taj cvijet ima magičnu moć. On tada može uništiti demone,
podariti uspjeh ili veliko bogatstvo.
Lada je božica proljeća, ljubavi i ljepote. Živi u drugom svijetu zvanom
Irij, do proljeća kada se budi, noseći sa sobom proljeće. U jednom ruskom
mitu udana je za Daboga.
Porevit, Porevid - bog ljeta. Imao je petoglavog idola i prikazivan je bez oružja.
Stribog (slavenski srei - boja, iranski srira - lijep) je bog vjetrova i vjetrove
nazivaju njegovim unucima. Idol ovog boga bio je u Kijevu, s idolom Peruna,
Horsa, Mokoše, Simargla ( o kojemu se gotovo ništa ne zna ) i Dažboga.
Posebno su ga štovali Rusi zadnjih godina 10. stoljeća.
Vesna (od indoeuropskog korijena vesr - svjetlost, proljeće, svitanje) je
pobjediteljica, božica proljeća, posebice obožavana kod sjevernih Slavena.
Stupnju apstraktne personifikacije božanskih funkcija pripadaju
božanstva: Pravda i Krivda, Dobra Kob i Zla Kob.
POSLJEDNJI STUPANJ RAZVOJA SLAVENSKE MITOLOGIJE
S koliko god su žara preobraćenici na kršćanstvo nastojali uništiti stara
slavenska vjerovanja, narod je tvrdoglavo odbijao odreći ih se – tako je,
primjerice, Perun ponovno utjelovljen u liku Sv. Ilije Gromovnika.
Križarske vojske su znatno pridonijele sustavnom uništavanju
slavenskog panteona, prodirući u slavenske zemlje i ostavljajući domaćim
starosjediocima razrušena svetišta i hramove. Spaljeni su sveti gajevi,
uništeni njihovi stari bogovi, a oskrnavljena je vjera pradjedova.
U vremenima mongolskog ugnjetavanja, kada je slavenskim zemljama
vladalo siromaštvo i samovlada svećenika, izblijedjelo je sjećanje na stare
bogove. No, duboko ukorijenjena potreba za pričanjem priča i narodnom
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 13
mitologijom, kao i stalni strah od dugih zimskih noći, potaknuli su slavenski
narod na stvaranje bajki i fantastičnih priča, u kojima se oživljavaju uglavnom
strašna bića, ali i red nadnaravnih ljudi, narodnih junaka, koje odlikuje iznimna
hrabrost i želja da štite narod od svih nevolja ( Mitologija – ilustrirana
enciklopedija ).
Mnoge drevne slavenske predaje, koje su se očuvale u pričama i
legendama, opisuju panteon animističkih duhova.
Upravo ta bića se svrstavaju u posljednje stupnjeve razvoja slavenske
mitologije.
Stupnju mitologizacije povijesnih tradicija pripadaju junaci mitološkog
eposa. Oni su poznati u određenim slavenskim mitološkim tradicijama, kakvi
su rodoslovni junaci: Kuj, Šćek, Hariv – kod Istočnih Slavena: Čeh, Ljah i Krak
– kod Zapadnih Slavena.
Stupnju bajkovitih ličnosti drevno-slavenske mitologije pripadaju
mitologizirana lica najnižeg mitološkog razvitka. Takvi su Baba-Jaga, čudo-
judo, šumski car, vodeničar, morski car, zli čarobnjak ( Internet ).
Baba Jaga je složena osoba s mnogo lica. Utjelovljuje smrt, a smatra
se da ima veze i s plodnošću i sudbinom. Imala je dar proricanja i veliku
mudrost. Oni koji su se htjeli okoristiti time morali su krenuti na dug put do
njezine kuće u najdubljem dijelu šume – na kokošjim nogama, kako bi se
mogla okretati. Baba je zadavala ljudima teške zagonetke i nemoguće
zadatke, a oni koji ih nisu uspjeli izvršiti svojim kostima bi ukrašavali ogradu
oko njene kuće ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004.).
Šumski car se pojavljuje kao vuk ili kao starac koji jaše na vuku.
Umjesto šumskog duha javlja se u novijim varijantama Sv. Sava ili Sv. Juraj.
Ženski šumski demon je gorska majka ili šumina mati, koja na djecu šalje
gorsku bolest, zbog koje djeca ne mogu spavati, mokre u krevet i plaču (
Schneeweis, 2005. ).
Najnižem stupnju razvoja drevno-slavenske mitologije pripadaju grupe
duhova, zlih duhova - nečastivih. Oni su svojstveni cjelokupnom mitološkom
prostoru od kuće do šume. Ovoj grupi pripadaju: vodenjaci, rusalke, vile,
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 14
vještice, ale, čume, mora, vampiri, karakondžule; a od životinjskih božanstava
medvjed i vuk ( Internet ).
Domaći duhovi
Banik je duh iz istočnoslavenske mitologije. Boravi u prostorijama
namijenjenim kupanju. Postojalo je vjerovanje da poslije svake tri grupe
kupača i sam Banik pristupa kupanju i u tome ga nitko ne smije uznemiravati.
Zato su kupači Baniku ostavljali malo vode. Mogao je predviđati budućnost.
Često su ga posjećivali demoni šuma i vragovi.
Domovoji su kućni duhovi koji su se u pradavna vremena posvadili sa
Svarogom, te su protjerani s nebesa. Pali su u dimnjake i tako žive u pećima.
Noću se čuju njihovi jecaji kroz škripanje kuće. Dodir njegovog krzna po noći
navještava sreću, dok glasni jecaji navještavaju smrt. Njegova žena Domovika
živi u podrumu i noću škaklja djecu koja su lijena. Slaveni su izbjegavali
spavati na mjestima koja bi mogla ometati njihovo kretanje po noći, kao,
primjerice, pokraj peći (Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004.).
Dvorovoj je duh dvorišta, odgovoran za smrt životinja, osobito onih s
bijelim krznom, koje posebice nije volio.
Ovinnik je duh štale i mogao je poprimiti oblik crne mačke koja sjedi u
kutu štale – mogao je zapaliti imanje zajedno s vlasnikom ako bi ga se
naljutilo ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).
Vodjanoj je zlovoljni duh rijeka i jezera, živi u podvodnoj kristalnoj
palači, odakle je rado vukao djevojke koje bi onuda prošle; one bi tada postale
vodene nimfe, poznate kao rusalke. Vodan je prvotno predstavljao boga voda.
Pojavom kršćanstva degradiran je od veličanstvenog božanstva (rijeka,
jezera, mora, zdenaca) u zlog vodenog demona.
Leši je bio duh šume – zabavljao se zbunjujući putnike koji bi danima
hodali šumom u krug, prije nego bi ih pustio van. Naziva se još i Lešij,
Lesovik, Lesovoj, Lešak, Lesnik, Leši. Bio je pastir čije stado čine jeleni,
košute, zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Obrazi su mu plavi, oči zelene,
brada duga i zelena. Ponekad se ogrne u krzno, a neke legende ga prikazuju
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 15
s rogovima i kopitima. Lijeva cipela mu je uvijek na desnoj nozi, a kožuh
zakopčava na pogrešnoj strani. On nema sjenu, krv mu je plava ( Internet ).
Polja nastala nakon sječe šume nastanjivao je Polevik, koji je volio
kažnjavati pijance i besposličare ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja,
2004. ).
DEMONI
U narodnom predanju do danas su se zadržala božanstva koja
pripadaju najnižem stupnju razvoja mitologije- demonologiji.
Velik broj demona zahvaljuje svoj postanak vjerovanju da duša prerano
preminulog čovjeka nalazi mir tek po proteku životnog vijeka koji mu je bio
namijenjen (Schneeweis, 2005.).
Današnja vjerovanja naroda koji žive na područjima gdje su obitavali
stari Slaveni čine neobičnu mješavinu različitih elemenata. Najznačajniji
utjecaj na mijenjanje starih slavenskih vjerovanja imalo je prihvaćanje
kršćanstva.
Schneeweis smatra da je danas nemoguće načiniti točnu sliku razvoja
vjerovanja koje se mijenjalo tijekom stoljeća, te važan izvor vjerovanja
pronalazi u starim običajima koji su vezani uz određena godišnja doba, razne
svečanosti na kojima su se prinosile žrtve kao nada u rodnu godinu, itd.
On po Niederleu dijeli demone koje štuju stari Slaveni na demone
manističkog podrijetla i demone koji počivaju na oživljavanju prirode.
Demoni manističkog podrijetla su oni koji nastaju od duša pokojnika.
Takvo vjerovanje se može pronaći i u vjerovanjima drugih naroda. Iskazuje se
u raznim oblicima kulta predaka: polaganje predmeta u grob pretka,
prinošenje žrtve precima, paljenje vatre njima u čast – sve to treba olakšati
precima put u onaj svijet. Iako su ovakva vjerovanja s kršćanstvom izblijedjela
ili promijenila svoj prvotni oblik, kod Srba se još uvijek zadržalo štovanje
zaštitnika kuće. Zaštitnik kuće je preuzeo funkciju pretka koji na proslavi slave
sjedi na desnom ramenu glave kuće. Ovakav prizor se javlja i u drugim
slavenskim narodima (Schneeweis, 2005.).
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 16
Duša pokojnog pretka može se pojaviti u različitim oblicima, najčešće
je to zmija koja živi u kući, odnosno čuvarkuća, zmija kućarica. Štovanje
ognjišta, koje je jako prisutno u Hrvata i Srba, također je povezano s kultom
predaka, jer u vatri na ognjištu obitava predak zaštitnik, kao i običaji koji su
povezani s kućnim pragom.
Vampiri imaju slavensko podrijetlo i vjeruje se da dobri ljudi postaju
vampirima ako neka životinja preskoči preko njihovog trupla – ako se to
dogodi, životinja treba skočiti natrag istim putem. Inače, vampirima postaju
zločinci, svećenici opterećeni smrtnim grijehom, osoba rođena s amnionskom
ovojnicom, koja se naziva zduhač, kao i druge osobe koje su za života imale
natprirodne moći (Schneeweis, 2005.).
Vukodlak je biće koje se u našim krajevima često poistovjećuje s
vampirom i teško je odrediti bitnu razliku među njima. Čini se da je
najznačajnija razlika u tome da vukodlak ne siše ljudima krv. On je ljudska
mješina puna krvi, nadljudske snage, koja napada ljude koji su noću na putu i
lupa po kući i oko nje. Također, kao i vampir, nastaje ako neka životinja
preskoči preko ljudskog trupla. Jedini efikasan spas od takvog pokojnika je
probadanje glogovim kolcem. Vesna Čulinović – Konstantinović navodi upute
o tome s čime i kako ubiti vukodlaka, koje se mogu pronaći u rukopisu iz
druge polovice 19. stoljeća i samog početka 20. stoljeća, koje je prema
tradicijskom iskustvu zapisao svećenik. Prema izjavama kazivača, svećenici
su redovito morali biti sudionici takvih obreda. Također, često je korišten
magični broj tri, primjerice u broju sudionika ili broju ponavljanja određenih
magijskih riječi. Rašireno je vjerovanje da od krvi koja prsne iz vukodlaka
prilikom njegova probadanja, može postati vukodlak i onaj na koga ona padne
( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).
Vile. Danas pod imenom vila podrazumijevamo vilinsko žensko biće
duge kose i neviđene ljepote. Žive na visokim planinama, u špiljama ili starim
utvrdama, na vodama, a kako imaju krila uzdižu se u oblake. Traže ljubav, čak
i brak s lijepim muškarcem, njihovo mlijeko junacima podaje moć i snagu,
kako govori srpska narodna pjesma: Štogod ima Srbina junaka, svakoga je
zadojila vila ( Schneeweis, 2005. ).
Poznaju ljekovitost biljaka i predviđaju budućnost, a to znanje su
spremne podijeliti s onim kome su sklone. Rado kradu lijepu djecu i umjesto
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 17
njih podmeću ružnu. Njihovo je ime tabu, pa ih se u narodu naziva prekrasna,
divna. Povezano s tim je možda i drugo ime koje se koristi za vile – rusalka, a
koje se možda ustalilo u narodu, potaknuto propisima o tabuu. Naziv vila
mogao je poteći od dies violae – slavljenje mrtvih u Italiji, koje se obilježava u
ožujku, dok naziv rusalka potječe od slavenskog slavlja mrtvih – rosalia.
Schneeweis ističe da su pojedini autori naziv vila povezivali s korijenom vil –
koji u pojedinim slavenskim jezicima označava budalu, ludu. Međutim, on
smatra da je to značenje sekundarno, te da se odnosi na onoga u kojega je
ušla vila, koji je opsjednut vilom. Vjerojatnijim mu se čini povezivanje s
indogermanskim i staroindijskim korijenima, koji znače zrak, vjetar. Jer,
uistinu, vile jure na oblacima, svojim plesom prouzročuju vihor, oluje i tuču.
U vilama su se slile manističke i animističke predodžbe– manističkog
su podrijetla, jer su nastale iz duša prerano preminulih djevojaka, ili onih koje
su počinile samoubojstvo, pa nisu dostojne kršćanskog ukopa, kao i od duša
nevjesta koje su morale umrijeti prije vjenčanja. One pod utjecajem antike
dobivaju obilježja gorskih, šumskih i vodenih duhova ( nimfe ).
Vile se mogu podijeliti prema mjestu gdje žive na:
Vodene vile: brodarice, izvorkinje, jezerkinje, koje se odlikuju
milozvučnom pjesmom, zbog koje ljudi mogu zaspati na obali i utopiti se.
Javljaju se i u labuđem obliku, a rado plešu u skupinama od sedam ili
dvanaest.
Zemljane vile: prigorske vile, zagorkinje, koje jašu na jelenima ili
konjima. Ispred ulaza u špilje prinose im se žrtve: poljski plodovi, cvijeće,
šarene trake.
Vile oblakinje, zračne vile, redovito imaju krila i povezuju onaj svijet sa
zemaljskim ( Faust, 2002. ).
Posebna vrsta vila su vile suđenice, koje se po tri pojavljuju nad
kolijevkom novorođenčeta i određuju mu sudbinu. Broj tri ovdje predstavlja tri
pokojna naraštaja preko kojih se, kako svjedoče stari Germani, Indijci i Grci,
protezao kult predaka. Kako bi se udobrovoljile, soba se čisti i osvjetljava, a
pod dijete se stavlja kovanica.
Viktoria Faust među vilenjake ubraja i domaće, nestašne kućne duhove
koji se zadržavaju u blizini ognjišta i koji su nam poznati iz priča Ivane Brlić
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 18
Mažuranić, kao i bagana, koji ima svoje mjesto u štali, gdje štiti goveda i
ostalu rogatu stoku.
Vile se također mogu podijeliti prema tome jesu li dobre ili zle. Faust
(2002.) ističe da je jedna od zlih mokoš, koja je u savezu s gromovnikom
Perunom i zadržava se u močvarama. Ovdje je očito je da je kroz stoljeća
došlo do degradacije Mokoši, od jednog od najštovanijih božanstava
staroslavenskog panteona povezivane s Majkom Zemljom, do zle vile kojom
su se vjerojatno plašila djeca.
Neki spominju njihovu sposobnost mijenjanja oblika, ali je vjerojatnije
da se radi o njihovoj sposobnosti mijenjanja načina na koji ih ljudi doživljavaju,
tj. kako djeluju na ljudski um. U vilinskom svijetu vrijeme drukčije prolazi –
posjetitelju se može činiti da su prošle minute, a ustvari se radi o godinama.
Osoba koja dozvoli da bude zavedena i uvučena u vilinsko kolo, ne samo da
će izgubiti osjećaj za vrijeme, nego im prijeti opasnost da plešu dok ne padnu
s nogu i umru od iscrpljenosti. Takvu osobu može izbaviti samo dobar prijatelj.
Dokaze o njihovom postojanju ljudi su pronalazili u minijaturnim
strjelicama koje su pronađene u raznim dijelovima svijeta. No, danas se zna
da se te strjelice služile čovjeku kamenog doba za lov ptica ( Faust, 2004.).
Demoni koji nastaju oživljavanjem prirode su:
Zmaj ( Pozoj ) i Aždajkinja se vežu za velike jame u zemlji, ali i za vodu
u kojoj borave. Kreću se noću, uništavaju ljudima urod plazeći po poljima.
Zmaj se povezuje sa zemljom i vodom, kao najbitnijim elementima
preživljavanja ljudi. On je gospodar prirodnih elemenata i izaziva tuču, koja je
najgora nepogoda u vrijeme sazrijevanja usjeva. Smatra se da zmaj nastaje
od zmije koja brzo raste i kad navrši devetu godinu, steče krila i poleti. Ukoliko
padne na vodu, ostane živa i svijetu zadaje jade. U starim legendama zmaju
se prinose ljudske žrtve – djevojke, a kasnije životinjske. U simbiozi s
kršćanstvom, zmaj je vezan sa Sv. Jurjem. Aždajkinja je krilata zmija i pravi
kružno putovanje – iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog
lokaliteta, gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog
vremena pojavljuje ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 19
Slavensko – pogansko štovanje drveća prisutno je u Srbiji i Crnoj Gori
– svako selo ima zapis, sveto drvo oko kojega se svake godine održava
procesija, svećenik ga blagoslivlja kako bi godina bila rodna. Među velikim
drvećem – hrastovi, bukve, postoji sjenovito drvo u kojemu obitava demon.
Onaj tko posiječe takvo drvo na mjestu umire, ili pak doživotno obolijeva. Ako
netko posumnja da je posjekao takvo drvo, treba na njegovom panju istom
sjekirom zaklati kokoš, pa mu se ništa neće dogoditi ( Schneeweis, 2005. ).
Duhovi vode. U slovenskim i njima susjednim područjima postoji
vjerovanje u vodenjaka – vodni mož. Vile se u svim krajevima kupaju u
jezerima i potocima i na njima napajaju svoje krilate jelene. Uz usamljena
gorska jezera vezuju se predaje o demonu, koji u njima boravi i pojavljuje se u
raznim obličjima: kao bik, konj, zmaj, itd.
Demoni bolesti – određene bolesti dolaze od demona koji se useljavaju
u tijelo. Magijskim riječima, bajanjem može vračara, ili bajač, molbama,
darovima ili prijetnjama pokušati istjerati demona. Demoni bolesti prebivaju na
kraju svijeta, i nošeni vjetrom traže ljude. Kako ih se ne bi uznemirilo, nije ih
se smjelo nazivati pravim imenima, već su se koristili eufemizmi –
kuga=kuma, kolera=teta, čir=nepomenik, onaj kojega se ne spominje,
epilepsija=ona bolest, itd.
Među ljude s demonskim moćima Schneeweis (2005.) svrstava ova
bića:
Vještica – Iako se copernicama, višticama i višcima smatraju ljudi,
ponekad se vjerovanje u njih nedefinirano miješa sa stvorenjima poput vila, ali
zle naravi. Karakterizira ih sposobnost letenja i lebdenja, kao i nadnaravna
snaga, koju im daju razna bilja i masti. Sačuvano je vjerovanje da vješcem
postaje osoba rođena u košuljici, te običaj da odmah nakon rođenja takvog
djeteta babica izađe pred kuću vičući da nije rođena ni mora, ni vištica, nego
prava divičica, što omogućuje poništavanje zlih sila. Vjeruje se da će onda
takvo dijete moći pomagati ljudima, pogotovo u tjeranju nevremena. Vješticom
ili copernjakom postaje osoba koja nagazi na ’’kolo vila’’. Nadnaravna
magijska sposobnost vještica se očituje u tome da se mogu transformirati u
nematerijalno biće, čija se snaga osjeća, ali ju se ne može vidjeti dok djeluje
tom snagom, odnosno može ju se vidjeti samo u trenutku transformacije.
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 20
Postoje određena mjesta gdje se vještice sastaju ( Čulinović – Konstantinović,
1989. ).
Mora podrazumijeva transformaciju zle žene u zlu nematerijalnu silu.
Ona djeluje noću, te se prije prvih jutarnjih pijetlova pretvara u ženu. Škodi
najviše djeci, te se vjeruje da noću siše djecu, a siguran znak njene
nazočnosti je dječji noćni plač. Odrasli u njenoj nazočnosti imaju osjećaj
gušenja i neopisivog pritiska po cijelom tijelu. Vjeruje se da ako čovjek ostane
budan, može uhvatiti moru, te se ona pretvara u leptira ili mačku, ali može
poprimiti i svoj pravi lik. U tom trenutku joj se može naštetiti ili ju osakatiti, ali
ako ju se prepozna, o tome se ne smije govoriti. Protiv more se ljudi brane
zabijanjem nekog metalnog predmeta s unutarnje strane vrata ili urezivanjem
zvijezde repatice na vrata i dječju kolijevku. Mora je djevojka koja se, kada
postane žena, pretvara u vješticu ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).
Posebice bih istaknula dva bića koja su sveprisutna i dan – danas na
priobalnim područjima Hrvatske i drugih jadranskih zemalja. Macić je malo
biće koje pronalazimo u vječnim bajkama I. B. Mažuranić, i možemo ga
svrstati prema dosadašnjoj periodizaciji među duhove manističkog podrijetla.
S druge strane, tu je Orko, biće koje nije danas poznato široj javnosti, ali
nastanjuje naša područja od pradavnih vremena. Smatra se da nije
slavenskog podrijetla, ali su ga Slaveni, došavši na Jadran prihvatili i otada
predstavlja neizostavan dio narodnih vjerovanja. Zato smatram da zaslužuje
svoje mjesto među ostalim demonima i utvarama unatoč svojim vjerojatno
romanskim korijenima.
Macić je mali šumski demon ili pak domaći vražićak koji ljudima
prouzročuje razne probleme, ali nije životno opasan kao orko. On nastaje od
duša pobačene, nerođene, prerano umrle ili nekrštene djece. Često ga se
viđa u primorskim krajevima i u Crnoj Gori, kako sam luta poljima i plače.
Inače, on je nestašni dječačić visok oko tri pedlja, sklon nepodopštinama.
Gotovo redovito nosi crvenu kapicu, samo ponekad lumberlicu (Lozica,
2002.). Često odvodi koze ili ovce, ali se one svaki puta vraćaju nakon par
dana, bez mlijeka i gladne. Nekad ih odvodi i u svoju spilju i također vraća,
samo da bi napakostio ljudima. Dolazi i zadirkuje žene koje peru rublje ili prati
muškarce kad idu loviti ribu, te baca kamenje oko barke, ali nikada u nju.
Čovjek ga se može riješiti tako da ga polije vrućim uljem ili vodom, ali tada mu
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 21
ponekad macić pomuze koze preko noći. Ako mu ribari bace najbolju ribu,
ulov će biti dobar. Macića se može i dozvati kako bi donio materijalno
blagostanje. Tako, ako se drži jaje od crnog pijetla pod pazuhom devet dana,
iz njega će se izleći macić koji će donijeti bogatstvo u kuću. Najviše voli jesti
fritule, ali i prženu ribu i krumpir. Brojni kazivači navode da su ljudi ostavljali za
macića fritule svake večeri ispred vrata, a on bi im ostavljao stari novac.
Međutim, ako bi mu premalo ostavili, on ne bi ništa uzeo i napravio bi nekakvu
štetu. Također, ako mu netko uspije oteti klobučić ili štapić na kojem nosi
vatru, pratit će ga blagostanje, jer je macić spreman sve dati da bi ih dobio
nazad.
Oko Dubrovnika se javljaju tintilini, koji su po svemu slični maciću,
samo što se ovi često javljaju oko podneva. Tako su majke plašile djecu da bi
ih zaštitile od podnevnog sunca.
U Istri, na Kvarneru, u Hrvatskom primorju i Sloveniji ovakav mali
vragolan se naziva malik. O najstarijim vjerovanjima o maliku se ne zna puno,
a Maja Bošković – Stulli upozorava da su slovenski pisci 19. st. prilično
nekritično od malog demona stvorili vrhovno pogansko božanstvo slovenskog
Olimpa, pozivajući se na prijevode Biblije u kojima se riječju malik označavaju
idoli i kumiri ( Lozica, 2002.).
Orko po svoj prilici nema slavenske korijene i smatra se da je
nastanjivao ova područja i prije dolaska starih Slavena. Lozica ( 2002.) navodi
podatak M. Bošković – Stulli da su predaje o Orku nastale na staroj romanskoj
podlozi, a tome u prilog ide i sličnost naziva antičkog rimskog boga podzemlja
(Orcus) s nazivom Orko, kao i činjenica da se Orko u cijeloj alpskoj regiji
podudara s našim Orkom.
U Hrvatskoj se Orko javlja najčešće u Dalmaciji i Istri i to u više
pojavnih oblika s različitim osobinama. No, te osobine ne predstavljaju strogo
razlučena mitska bića istog imena, već se radi o jednom liku fluidna značaja.
Orko po nekima nastaje na kokošjem gnojištu koje nije bilo prekopano
sedam godina ili pak od smeća. Za sobom ostavlja strašan smrad, a katkad
se i pretvori u vrlo smrdljivu tvar. Najčešće se pokazuje noću, kao mali
magarac, rjeđe kao mazga, pas, kozlić ili crna ovca. Putnici naiđu na njega na
putu, kako pase ili leži. Ponekad se sam zavuče umornom putniku među
noge, te putnik katkad od ugode zaspe. Odmah ili nakon nekog vremena,
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 22
Orko se transformira, naraste ili se podigne jako visoko i na svojim leđima
odnosi ljude u nepoznato. Često ih zna umarati višesatnim trčanjem, ali samo
do prvih jutarnjih pijetlova, ili ih spustiti na visoko drveće ili tornjeve. Postoje
načini na koje se čovjek može zaštititi od Orka. Navodno ga se može zauzdati
nerabljenom uzicom ili krunicom, a boji se pasa koji ga mogu rastrgati. U
okolici Splita nazivaju ga Manjinjorgo (Schneeweis, 2005.), a riječ je o
morskom duhu nastalom iz duše utopljenika, koji se javlja u liku magarca ili
kao napuhana kozja mješina. Od Splitskog Manjinjorga ljudi se mogu obraniti
svetim moćima i blagoslovljenom travom, a onog čovjeka koji se uspio od
njega obraniti, Manjnjorgo bi od glave do pete zalio smrdljivom tvari (Lozica,
2002.).
Orko se u Istri javlja i pod nazivom Mrak, a od njega se čovjek brani
tako da zamijeni lijevu i desnu cipelu. Predstavlja drugi pojavni oblik Orka i
personifikaciju mraka, pa se u drugim krajevima naziva – pomračnjak,
mračnak. Mrak je gorostas koji opkorači cestu i hoda od krova do krova ili od
stabla do stabla. Raste i smanjuje se, širi ruke i noge, velik je poput stabla
oraha, a često nema glavu. Onaj tko bi mu prošao između nogu umro bi, ali
nije se smjelo bježati pred njim. Katkad bi se čovjek borio s njim na cesti cijelu
noć, ali samo do zore, jer Orko u zoru nestaje (Lozica, 2002.). Ljudi se
usuđuju proći naprijed samo kad su trojica, što asocira na Sveto Trojstvo i
utjecaj kršćanstva. Mrak se po nekim izvorima ne vidi i ne čuje, ali škodi
dječjim pelenama i rublju, kao i rodiljama. Međutim, on pomaže djeci koja mu
preko kuće prebace svoj otpali mliječni zub, da im novi brže naraste. U nekim
krajevima se naziva Lorko, te poprima oblik čovjeka, vampira, duba,
čempresa.
ZAKLJUČAK
Nepoznavanje stare slavenske mitologije navelo me da detaljnije
proučim ovu tematiku. Svjesna činjenice i nezadovoljna time što se vlastita
kulturna baština iz ovog područja nepravedno i sustavno u školama
zapostavlja, upustila sam se u proučavanje sustava vjerovanja naših predaka,
te se prilično iznenadila zatekavši periodizacijsku zbrku. No, burna prošlost
naših starih, seobe i miješanja s drugim narodima i kulturama, nepismenost,
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 23
kao i uništavanje slavenskih idola tijekom razdoblja prodiranja kršćanstva,
razlozi su zbog kojih danas nemamo onako sustavno uređen panteon kakav
nalazimo kod velikih civilizacija starog svijeta. Unatoč tome, susrela sam se s
ogromnim brojem raznih božanstava, od kojih su neka karakteristična za
istočne, neka za zapadne, a neka za južne Slavene. Neka potječu iz ranije
faze formiranja mitologije, dok su druga već pod utjecajem kršćanstva
promijenila svoj oblik ili funkciju. S druge strane, kod nekih božanstava koja
imaju istu funkciju, ostalo mi je nažalost nejasno da li ona potječu iz različitih
vremenskih razdoblja ili su pak karakteristična za specifična područja. Za
bavljenje ovakvim pojedinačnim problemima, okvir seminara je nažalost
preuzak. U svakom slučaju, područje slavenske mitologije mi je pružilo
drukčije razumijevanje narodnih običaja koji su usko vezani, koliko s
kršćanskim, toliko i s poganskim vjerovanjima. Ponovno, tema narodnih
običaja, koliko god je povezana s vjerovanjima, nije mogla pronaći mjesta u
okviru seminara.
Područje demonologije, koje je ovdje vezano više za usko jugoistočno
europsko područje, a manje za opća slavenska vjerovanja, posebice me se
dojmilo. Možda stoga što su ti duhovi, demoni i prikaze još uvijek koliko –
toliko prisutni u svakodnevnom životu, još nije sjećanje na njih u potpunosti
izblijedjelo, pa na neki način žive među nama.
Ako počnemo mladim naraštajima ponovno prenositi našu drevnu
slavensku tradiciju, ako ponovno počnemo čuvati ono što su naši stari
stoljećima izgrađivali, možda tako oživimo i ona predivna i pradavna,
zaboravljena božanstva, koja ni po čemu ne zaslužuju zaborav.
Maja Užarević: Slavenska mitologija
___________________________________________________________ 24
LITERATURA
Čulinović – Konstantinović, V. ( 1989.) Aždajkinja iz Manite drage, Split, Logos
Faust, V. ( 2002. ) Vile, Zagreb, Zagrebačka naklada
Lozica, I. ( 2002. ) Poganska baština, Zagreb, Golden marketing
Mitologija – ilustrirana enciklopedija ( 1989. ), Zagreb, Mladinska knjiga
Mitologija – mitovi, legende i vjerovanja ( 2004. ), Rijeka, Dušović i Kršovnik
Schneeweis, E. ( 2005. ) Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Zagreb, Golden
marketing – Tehnička knjiga
Internet: www.anita.f20.org