Slavoj Ziek ZNAK/OZNAlTELJ/PISMO prilog materijalistikoj teoriji oznaiteljske prakse

SADRAJ

Znak/oznaitelj 5 Oznaitelj reprezentira subjekta za nekog drugog oznaitelja 55 Lacan i kritika teorija 119 Praksa i istina: Hegel 175 Oznaitelj/pismo 249 Teorija pisanja materijalistika teorija produkcije ljudi 283 Literatura 335

Znak/oznaitelj

'Ima li moda jo neega na to biste mi htjeli skrenuti panju?' 'Na udan dogaaj sa psom one noi.' 'Pas nije nou inio nita udnovatog.' 'Ta upravo to jeste ono udno,' dodao je Sherlock Holmes. A. C. Doyle, Srebrni plamen"

Taj odlomak iz prie o Sherlock Holmesu izdaje osnovni potez oznaitelja kojeg su u obliku negativne ili minus veliine otkrili jo ruski formalisti (to svjedoi o tome da su, unato ovlaenoj Levi-Straussovoj kritici njihova formalizma, ve preli prag oznaitelja):

.. lingvistika pojava da samo izostavljanje nastavka moe odigrati ulogu posebnog nastavka na oit nain je pokazala unutarnju, sistemsku organizovanost jezika, u kojoj prisustvo i odsustvo, + i , imaju istu distin-ktivnu ulogu. U skladu s tim, ali na knjiev-nome planu, Jurij Tinjanov je, na primer, interpretirao nedostatak celih stihova i strofa kod Pukina: ta izneverena oekivanja, kon-denzovana neizvesnou, poetski su funkcionalna i veoma sugestivna. Ona ulaze u pesni-kov oblikovno-estetski postupak. I isto onako kao to je B. de Kurteneu ili F. de Sosiru nulti nastavak bio 'otvor' kroz koji se moglo da dopre do unutarnje korelativnosti u jezi-

7

koj strukturi, isto tako su Pukinove 'beline' omoguile ulazak u knjievnu strukturu.

(Predgovor N. Petkovia uz: J. Lotman, Predavanja iz strukturalne poetike, 9).

Ako jezgro oznaitelja lei u diferencijal-nosti, onda su u njega prisustvo i odsustvo tako isprepleteni da su postavljeni na isti nivo. I ovdje lei osnovna razlika 'strukturalistikog' pojma strukture spram uobiajenog: jezik kao strukturalni sistem obuhvaa cjelinu pozitivnih i negativnih, plus i minus veliina. Jezik smijemo li tako kazati nije tek to to on jeste, nego cjelina onoga to on jeste i onoga to on nije, jer to to on nije isto tako je njegov specifiki nedostatak. Da sama odsutnost igra pozitivnu ulogu, da djeluje na istom nivou sa prisut-nou, mogue je jedino u okvirima paradigmatskog sistema u kojem obe one ine ozna-iteljsku dijadu. I takvo stanje stvari u kome prisustvo i odsustvo, + i , imaju istu dis-tinktivnu ulogu, u kome je udno upravo to on nije isto tako je njegov specifiki ne-dje imamo posla sa izneverenim oekivanjem koje pretpostavlja diferencijalni (oz-naiteljski sistem), ne moemo pronai nigdje u 'realnosti', ono sainjava osobitost Simbol-noga. Jer, nasred 'realnosti' prisutno nas, dodue, alje ka odsutnome (pepeo ka vatri); ne moe, pak, ono to nas upuuje postati sama odsutnost. Ovo poslednje mogue je tek u sistemu u kome istovjetnost bilo kojeg elementa ini jedino njegova razlika spram ostalih elemenata. Jedino na taj nain odsustvo

rroe igrati 'pozitivnu' ulogu; prisutni lan paradigmatske alternative gubi prednost nad odsutnim jer je isto kao i u odsutnog lana njegov identitet tek u razlici, opoziciji spram suprotnog lana.

Diferencijalnost oznaitelja lako je 'shvatiti', no neto tee izloiti sav njezin domaaj. Uzmemo li gubitak prednosti prisutnosti nad odsutnou zaista 'ozbiljno', onda treba da probijemo cjelokupno polje metafizike (misli prisutnog u njegovu prisustvu), i pre svega ideologem znaka koji je omoguuje. Znak se prvi put javlja kod Platona, a teorijski ga u ispunjenom obliku, kao 'samorazumljivu' osnovu, izrie Aristotel:

Zvui izraeni glasom su simboli (znaci) duevnih stanja, a napisane rei su simboli rei izraenih glasom. I kao to svi ljudi nemaju isti rukopis, tako ni govorene rei nisu kod svih iste. Meutim, duevna stanja, iji su neposredni znaci ovi izrazi, kod svih su identina. A isto tako identine su i stvari ije su slike ova stanja.

(Organon, 53). Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka:

zvuno izraavanje i saopavanje duevnih stanja, dakle ospoljavanje neeg Unutarnjeg, ime se govor iako upuuje ka unutranjosti, misli zapravo uvijek kree na vanj-skome nivou, rijei su to primjerenije to vie su tek proziran medij, sredstvo koje nau panju treba da usredsreuje na samu misao, u toj izvanjskosti/drugotnosti, moda ak naknadnosti jezika, osnovana je arbitrar-

8 9

nost jezikog znaka. Poimanje govora kao phoni semantiki, njegova podjela na fone-tiki i semantiki nivo, dakle na oznaeno i oznaitelja kao sastavne dijelove znaka. Spo-ljanjost samog referenta (stvari ije su slike ova stanja, tj. oznaeno kao misao) cjelini znaka: govor tek daje poznatim stvarima imena, samorazumljivo prvenstvo glasa ispred pisma. Poslednja reenica kae i koje shvaanje istine odgovara znaku: skladnost misli i stvari, oznaenog i referenta, dakle adequatio. Iako istina postoji tek u reenicama (tanije, u apofanatikim iskazima), iako sama stvar nije istinita ili lana, nego jeste ili nije, istinitost iskaza odluuje se izvan govora, na nivou referenta. No, jo je vaniji od ovih poteza neiskazan, iako pretpostavljen nastup razlike ope/pojedinano, 'iste' openitosti kakvu nalazimo jedino u 'zapadnoj' metafizici i koja utemeljuje razlikovanje 'postojanog' i 'promjenljivog', ideje/zakona i njezina 'primjera' itd.1

nastup teorije koja nije ve sama sobom praktiki in, koja se shvaa kao 'isto'

1 Upravo zato to ve govori o razlici openitoga

spram njegovih primjera, Platon moe s takvim uspije-hom upotrebljavati 'objanjavajue primjere': on esto najprije prua optu definiciju, distinkciju, razmjer Itd. koji su neposredno ne samo nerazumljivi, ve zvue ak paradoksalno, potom pak uzima primjer ili jo radije uporeenje iz analognog podruja i stvar odmah postaje jasna. U tome lei osnovno oz-nalteljsko lukavstvo Platonove strategije: jer sav Platonov idealizam stoji i pada sa tvrenjem kako svaki primjer djeluje tele kao spoljanja, objanjavajua pomo, kako openito u apstrakciji od svojih 'primjera' nije praznina bez znaenja, ve upravo isto znaenje, bit 'primjera'. Ovim lukavstvom 'objanjavajuih primjera' openito prisvaja ono to mu pripada tek kroz nesvodljivo posredovanje sa 'posebnim' primjerima.

10

zrenje u 'bezinteresnoj' distanciji spram stvari.

To su, naravno, dvije strane istoga: tek distinkcijom zrenja 'iste' teorije dolazimo do 'iste' openitosti. No, nasuprot tome, na nivou ideologema simbola koji prethodi znaku, ne postoji takva 'apstraktna' openitost, razlika opeg i njegova pojedinanog 'primjera': ne postoji vrijeme kao apstraktno-op-enita mjera, nego je ova openitost neizbrisivo obiljeena 'posebnim' krunim kretanjima (godinje dobi, dan/no, itd.), ne postoji 'ista' apstrakcija broja, nego za brojeve vai kao to to danas ne sasvim primjereno kaemo 'mitsko znaenje'. Openitost se, dakle, ne moe 'osloboditi' svojih 'primjera' i uspostaviti kao prema pojedinanom 'indiferentna' apstrakcija.

Marcel Granet, dosad moda najbolji evropski poznavalac kineske misli, istie kako se kvaliteti kineskog jezika veoma razlikuju od onih koje bismo traili od nekog jezika za osiguranje dobrog prijenosa misli.

Govor smjera, prije svega, na djelatnost. Vie nego o jasnom informisanju, radi se o usmjeravanju ponaanja. (Jezik ne olakava ba posao onome ko bi htio apstraktno izraziti ideje.) Kineskom je jeziku zaista svojstvena zauujua snaga saopavanja uvstvenog oka, poziva da bismo se zauzeli za neku stvar. Prevagu intersubjektivno-prak-tikog znaaja govora prati, naravno, nedostatak apstraktne openitosti: U kineskom je jeziku rije neto drugo od znaka koji bi da

11

slui obiljeavanju pojmova. Ona ne odgovara pojmu kojemu se pokuava to odreenije fiksirati stupanj apstrakcije i openitosti. Ona evocira neodreen kompleks posebnih likova time to se najprije pojavljuju najaktivniji medu njima. (La pensee chinoise, 3637)

Prije svega, treba naglasiti uzajamnu zavisnost ovih dviju poteza: apstraktna openitost pojma nedostaje zato jer govor ne smjera toliko na informaciju o objektima koliko na intersubjektivno-praktike odnose.2 I upravo ovo polje intersubjektiviteta/konkre-cije probija, tanije, potiskuje nastup 'zapadne metafizike' sa Platonom i Aristotelom. Ve je Platon isticao zahtev za to jasnijim izraavanjem ideja: zato govor kod njega djeluje kao znak koji bi da slui obiljeavanju pojmova u njihovoj apstraktnoj openitosti, dostupnoj bezinteresnom,'istom' zrenju teorije koja smjera na objekt, ne na druge u naim praktikim, djelatnim odnosima s njima.

Ovdje treba imati u vidu odlinu Foucaul-tovu analizu prijeloma u razumijevanju istine ekspliciranu imenima Hesioda i Platona (u L'ordre du discours): istinitost se stava Platon/Aristotelovim prijelomom odluuje na

2 I nije sluajno ba 'strukturalizam' taj koji sa pojmom nadodreenosti prvi daje podlogu razumijevanju ovog odsustva apstraktne openitosti, svagdanje konkrecije openitoga, bez upotrebe pseuo-objanjenja tipa 'sklop konkretnih asocijacija', i koji ujedno sa Lacanovim pojmom oznaitelja kao inter-subjektiviteta, zahtjeva drugome, daje podlogu razumijevanju praktikog znaaja govora.

12

izvanjskom nivou za sam jezik, kao podudaranje ili nepodudaranje sa nejezikom stvari samom, bilo da se radi o 'realnoj' stvari koja odluuje o istinitosti empirijskog stava, mnijenja o konanome/osjetilnome, ili o ideji koja odluuje o istinitosti samog znanja. Kod Hesioda je, meutim, istina jo obiljeena praktikim dejstvom: istinita je rije npr. mudra rije koja ima odlune uinke, koja razreava razmiricu, odluuje o ishodu bitke itd. Hesiod jo ne poznaje 'bezinteresnu', isto teorijsku istinu. I tek smo se sada pribliili vlastitome polju kojeg pretpostavlja istina kao adequatio, gubitak praktike dimenzije govora ideologemom znaka: podjela rada. To to istinitost gubi praktiki znaaj, to rije prestaje biti neposredno praktiki in, to kao temeljni oblik govora nastupa logos apofana-tikos, koji je podloga svim ostalim modusima (molbama, zapovjestima, itd.), izraz je osa-mosvojenja idealnog/projektivnog momenta spram cjeline radnog procesa, izraz je kretanja 'stvari same' izuzete pozicije ovladavanja. Znak postaje osnovni ideologem oznai-teljske produkcije tek u drutvu u kome je, po Engelsovim rijeima, porodino ureenje potpuno podreeno ureenju vlasnitva i u kome se sad slobodno razvijaju... klasne suprotnosti i klasne borbe, u kome dakle produkcija stvari (tj. rad) postaje opredelujua sredina drutvenog ivota i podreuje sebi ureenje produkcije ljudi (pri emu Engels misli na ureenje porodice, u emu se kao to emo jo vidjeti zapravo krije sama

13

oznaiteljska produkcija). Bitno je ovo podudaranje: sama vladavina rado istovremeno je vladavina podjele rada. Gubitak praktikog jedinstva misaonog i djelatnog momenta razluivanjem 'teorijskog' i 'tehnikog', 'idealnog' i 'realnog', 'projektivnog' i 'izvrnog' momenta potez je rada 'kao takvog'. Rad tako rei prema svome pojmu' tei ka ovome rascjepu. Najljepe se taj ne-praktiki znaaj teorije potvruje u suvremenoj usmjerenosti ka tehnikome raspolaganju (koja obiljeava tako rei 'telos', ispunjenje poretka znaka, vladavine /podjele/ rada), njezinom prividno potpunom poreenou teorije 'praksi', njezinim apsolutnim 'nominalizmom', 'verifika-bilnou', 'aplikativnou' teorijskih pojmova, operacionalistikim ogranienjem na 'zbiljsku snagu' predskazivanja, raspolaganja, itd. Nije ve sama teorija praktiki in, nego njezin opi zakon' tek naknadno aplikujemo, 'iskuavamo' na 'vanjskoj stvarnosti'. Sto je ovo naknadno 'verifikovanje' rigoroznije, to se vie potvruje naa vlastita distancija, izu-zetost kretanju 'stvari same'. Razluenost misli i ina (zakona i primjera, teorije i aplikacije) bitna je pretpostavka tehnikog raspolaganja, jer ono postoji na nain 'lukavstva uma', suprotstavljenosti subjekta i objekta. Subjekt raspolaganja nastupa kao taj koji izvana, iz objektivne distancije ovladavanja, iskoritava 'prirodne zakone' objekta za svoje, objektu vanjske svrhe. I rad je u svojoj biti strukturisan kao vanjska svrhovitost: kao to kae ve Mara u Grundrisse...

14

(str. 592593), razvojem mainerije razvija se jedinstvo jednostavnog radnog procesa, ovjek puta prirodu da radi za nj i stupa ukraj opet sa prirodnim podudarajueg se proizvodnog procesa kao uvar i regulator prividno paradoksalno, odnos rada ispunjava se u istoj kontemplativnoj upravlje-nosti, gdje 'priroda sama radi za nas'.3

U svim odlunim razdobljima 'zapadne metafizike', ideologije klasnog drutva u njegovom specifinom, 'zapadnom' obliku (Aristotel, Toma Akvinski, Hegel), osnovni ustroj cjeline bia otvara nanoenje na radni proces: od Aristotelove entelehije kao ostvarenja/dovretka svrhe u hyle do Hegelova rada pojma kao procesa samoostvarivanja apsolutne svrhe. Dakle, sam onto-teo-logiki ustroj ove misli (razlika ontoloke mogunosti, idealnog 'nacrta', i boga kao posrednika izmeu ontolokog i ontikog, 'pokretaa' ostvarenja ontoloke mogunosti, 'izvrenja' njezina 'nacrta') pretpostavlja nanoenje na podjelu rada. Tako je ideologem znaka ideologem oznaiteljske prakse drutava u kojima vlada podjela rada u strogome znaenju, u razvijenom obliku o kome govori Mara u Njemakoj ideologiji: podjela raa koja je istoznana sa privatnim vlasnitvom, robnim ustrojem produkcije. Jer, vrlo je lako

' Upravo je to to se kod Platona radi o istoj openitosti, koja je indiferentna spram primjera, dokaz da je njegov idealizam misaoni 'izraz' prevlasti produkcije stvari nad produkcijom ljudi. Ne oslanja se sluajno njegov najslavniji 'primjer' razlike ideja i prolaznog/vremenitog na radni proces (ideja stola koju podrava stolar u procesu proizvodnje materijalnih stolova).

15

rei kako i drutva u kojima ne vlada ideo-logem znaka poznaju podjelu rada (npr. stara Kina), no stvar je u tome to ova podjela jo nije zahvatila osnovni nivo rascjepa projek-tivnog i izvrnog momenta. Drugim rijeima, drutva u kojima postoji ideologem simbola poznaju podjelu rada u znaenju 'podjele poslova' ona su, naravno, ve drutva gospodstva no ova 'podjela poslova' (jedan se moli, drugi ore, trei ratuje, etvrti vlada, itd.) jo ne pogaa neposredna sam radni proces u njegovim momentima, jo ne cijepa sam taj proces na projektivni i izvrni momenat. Rascjep samog radnog procesa na njegove momente a ne puka 'podjela poslova', tek je to nivo Marxove tematizacije 'podjele rada'. (I dokaz je odsustva ove prave podjele rada upravo injenica da na nivou ideologema simbola sam 'idealni', misaoni pol jo uva znaaj ina, djelatnosti, kao to smo to vidjeli u primjeru Kine.) I nije ovdje stvar u spoljanjoj analogiji izmeu ustroja metafizike i podjele rada ideologija (takoer filozofijska) nije izuzeta iz drutva, odake bismo je 'uporeivali' sa ustrojstvom drutva, sam je onto-teo-logiki ustroj misli 'dio' podjele rada.

No, ne smijemo se iznenaditi ako na tragove koji probijaju ogradu znaka naiemo, prije svega, ve u tekstu koji prvi put filozofsko govori iz ideologema znaka, iz gubitka mitskog/simbolnog neposrednog jedinstva rijei i stvari (tj. rijei koja pripada stvari samoj kao i njezin oblik, boja, itd.). Osnovno

16

pitanje Platonova Kratila glasi: imaju li stvari svoje ime po prirodi ili se ono kao to tvrde sofisti tek po dogovoru vezuju za stvari? (Kao to je to pokazao Gadamer, cjelina ove alternative ve pripada filozofiji, sama prva mogunost nearbitraran znaaj imena nije isto to i mitsko jedinstvo jer se kree na nivou mimesis, podraavanja koje ve pretpostavlja (rascjep). Principijelni je odgovor (po analogiji sa oruem koje nije arbitrarno, ve treba da bude primjereno svojoj svrsi): po prirodi, i jezgro dokazivanja ta-nosti tog odgovora ine poznate Kratilove 'etimologije', izlaganje znaenja koja su na-govjetena pojedinanim dijelovima rijei, vieznanosti cijele rijei ili njezinih dijelova, obrata od uobiajenog 'metaforikog' znaenja ka doslovnom, no neuobiajenom znaenju cijele rijei ili njezina dijela, sjedinjenja vie rijei u novu rije sa poznatim znaenjem, itd. Najpoznatiji primjer: aletheia, istina, kao ale theia, 'lutanje bogova'. Ove su 'etimologije' proivjele mnotvo ironinih komentara, zajedno sa mnijenjem da se ovdje radi o ironinoj igri samog Platona, no vie od pseudopitanja da li je Platon ovo 'mislio ozbiljno ili ne'. (Nije stvar u tome da ovo pitanje nema smisla, radi se tek o tome da neposredan odgovor nita ne kazuje: iro-nika distancija takoer moe da sakriva zbiljsku nemo, i obrnuto; to to mi danas razumijemo kao 'naivnost rane misli Grka' moe biti tek rezultat predvianja polja njihove misli, vlastitog nivoa problema na koje

17

ona odgovara). Nas zanima iznenaujua injenica da ovdje nalazimo cijelu lepezu postupaka koji u Freuda nastupaju kao rad sna: mnotvo ovih 'etimologija' itaju se kao (ne uvijek) lo 'vic', neke od rijei svoju opravdanost, tj. nearbitrarnost, prirodnost, ujedno nagovjetavaju i potiskuju, to e rei: proizvod su istog 'kompromisa' izmeu elje i cenzure kao i uinci rada sna. (Nearbitrarnost jedne rijei Platon tumai tako to joj pronalazi sinonim, sjedinjuje obe rijei u novu rije koja je opet rije sa poznatim znaenjem, i to je znaenje bit stvari koju imenuju prve dvije rijei. Na pitanje zato je onda uopte dolo do cijepanja na dvije rijei, Platon odgovara: upravo zato da bi nama jezik na taj nain oteao dolazak do prave biti.) I sve se ovo zbiva na nivou oznaitelja; zato su Platonove 'etimologije' neprevodive. im npr. rije aletheia uzmemo kao jedinstvo oznaenog/pojma, nikada neemo doi do ale/theia. Oznaiteljskim obilaskom, dodue, stiemo do 'slinosti smisla', i upravo to je ono na ta smjera Platon (istina je lutanje bogova), no nesvodljivi medij ove operacije ostaje 'asocijacija' na nivou oznaitelja, oz-naitelj u svojoj 'autonomiji' je taj koji 'vodi igru'. Zar nama uinak zadovoljstva kod ove operacije ne daje upravo to to kao kod dobre igre rijei nalazimo smisao u bes-mislu, u vezi koju legitimie jedino oznai-teljska 'asocijacija'? Zar Platon nije ovdje prinuen, barem za momenat, da napusti polje znaka, da tako rei 'metne u zagrade'

18

znaenje, ime aletheia od z n a k a . . . postaje oznaitelj, momenat kome je oduzet smisao, ista materijalnost, neutralna taka koja se otvara primaju razliitih smislova (EP, 9).

Taj postupak 'naravno' (oiglednou koja je ve uinak znaka) ne moemo produavati u beskonanost; postavlja se pitanje nearbi-trarnog znaaja samih rijei koje nama djeluju kao etimoloki 'korijen'. Ovdje Kratil mijenja cijelo polje i pokuava da neposredno izloi nearbitrarnost samog slova: slovo nije tek spoljanje podraavanje stvari, ve se spram nje nalazi u metonimikome odnosu, ono je samo dio oznaene stvari, ono samo posjeduje svojstvo koje oznauje. Tako se npr. slovo O nadovezuje prije svega na zna-enjski nivo okruglog/ispunjenog. Na taj nain, pak, iezava diferencijalnost, tj. svojstvo oznaiteljskog. Znaenje slova O neposredno utemeljuje njegova veza sa oznaenim svojstvom, bez posredovanja kroz razlike spram ostalih slova. Tako se oznaiteljsko njihanje konano zaustavlja u metonimikome stapanju znaka i oznaenog koje jedino moe dati oslon cijeloj jezikoj zgradi, poto je ono, tako rei, svoj vlastiti oslon (ujedno znak i oznaeno, ono to znai 'okruglo' i samo o-kruglo). 'Psihoanalitiki' to bi moglo da se iskae kao jezik incesta, kao nemogua taka podudaranja znaenja i bitka. Zato nas ne smije iznenaditi ako se Platon sada, poto smo prividno 'doli do kraja' ponovo obraa 'empiriji': unato svemu, u svakidanjem jeziku znaenje je mnogih rijei odreeno do-

govorom, o emu svjedoi razliitost jezika u Helena i varvara. Odmah zatim dolazi utemeljenje ove razliitosti: znak koji se od oznaenog ne razlikuje nije uopte znak koji treba da upuuje van sebe, ka oznaenome, nego stvar sama (ako bi znak Kratila bio potpun, imali bismo dva Kratila). Naime, sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'etimologija' (npr. theia u aletheia), takoer treba da bude tek oznaitelj, to e rei: tek raskre diferencijalnih poteza. Ako npr. kod slova O apstrahujemo od sistema diferencijalnih (ovdje: fonolokih) opozicija, koji odreuje sam njegov identitet i neposredno raspravljamo o njegovom odnosu spram stvari same, tada mi doslovno ne govorimo vie o istoj stvari, tada O prestaje biti oznaitelj i postaje 'imago'. Odavde pak nije teko zakljuiti slijedee: ako oznaiteljska/diferen-cijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost oznai-telja iskljuuje njegovu neposredno/prirodnu odreenost, tada se njezin domaaj preokree, tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrar-nosti' oznaitelja, tj. nedostatka njegove neposredne/prirodne odreenosti, oslona u Stvari samoj. I to je bezdan ispred kojeg bjei, kojeg popunjava Platon: oznaitelj koji je bez oslona u Stvari samoj, iji je jedini os-lon sveanj diferencijalnih poteza koji ga povezuju sa ostalim oznaiteljima samim tim to ga od njih razluuju.

Mi, pak, treba da izdrimo u toj 'otvorenosti oznaitelju', promatrajui stvari kao rebuse, gdje se ako ih uzimamo kao imagi-

20

narne znaenjske 'cjeline' ve 'oito' radi o besmislici; besmislici, koju treba da iskusimo kao sam oznaiteljski pred-smisao koji tek ima da proizvodi smisao, iji je naknadni uinak smisao. No, kod rebusa, kao i kod simptoma, stvar je utoliko jasnija, jer oni ve neposredno nastupaju kao 'besmislica', jer je u njima ve neposredno probijeno polje imaginarnoga, polje znaenja. Pritisak je Imaginarnoga mnogo snaniji u takvim snovima koji neposredno nisu 'apsurdni', ve sainjavaju posve smislenu scenu, kao to pokazuje sledei primjer sna jedne Freudove pacijent-kinje: To pak znai da je prisustvo arbitrar-nosti uslov samog znaka: znak ve prema svojoj biti ne moe biti potpuno dobar; dobar bi znak bio stvar sama. Zavretak Kratila zato zvui kao osnovno nepovjerenje prema jeziku: jezik je posrednik na putu ka istini, naknadno sredstvo.

Platonovo je mjesto jedinstveno: on ne zastupa ni prirodnu odreenost rijei (prema kojoj je jezik 'izvorno' dobar, iskvaren tek razvojem u kome rijei gube puno/izvorno znaenje), ni neproblematinu arbitrarnost, dogovorni znaaj (prema kome je jezik zapravo isto tako dobar; poto su rijei arbitrarne, besmisleno je govoriti o 'dobrim' ili 'loim' rijeima), ve misli da bi jezik trebalo da bude prirodno/nearbitrarno odreen, ali da je on nuno lo. I to je ono najsub-verzivnije: njegova nedostatnost nije tek proizvod razvoja/raspada 'izvornog jedinstva', porok pogaa ve sam izvor. Tako nasred po-

21

vijesnog prijeloma, nasred praznine gdje nismo vie u 'neposrednom jedinstvu' simbola, no gdje se takoer jo nije ustalila samora-zumljivost arbitrarnog, spoljanjeg/naknad-nog znaka, za asak sijevne uas diferenci-jalnosti oznaitelja. Uas ija prava dimenzija, naravno, ostaje prikrivena, uz kojeg Platon, naravno, odmah krpi: njegov je preskok iz oznaiteljskog izlaganja nearbitrarnosti kao diferencijalnosti ka neposrednoj/nedife-rencijalnoj nearbitrarnosti 'nelegitiman', njime mi zapravo nedopustivo mijenjamo polje. Platon ne daje premalo argumenata protiv arbitrarnosti jezikog znaka. Naprotiv, sim-ptomatina je injenica to ih daje previe, to daje takve argumente koji su neskladni, koji se meusobno iskljuuju. Nearbitrarnost ne moe biti ujedno diferencijalno/oznai-teljska i neposredno/prirodna, poto samo prisustvo diferencijalnog/oznaiteljskog znaaja jezikih elemenata iskljuuje njihovu neposrednu/prirodnu odreenost, daleko od toga da bi je mogla 'dopunjavati'. Naime, sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'etimologija' (npr. theia u ale-theia), takoer treba da bude tek oznaitelj, to e rei: tek raskre diferencijalnih poteza. Ako npr. kod slova O apstrahujemo od sistema diferencijalnih (ovdje: fonolokih) opozicija, koji odreuje sam njegov identitet i neposredno raspravljamo o njegovom odnosu spram stvari same, tada mi doslovno ne govorimo vie o istoj stvari, tada O prestaje biti oznaitelj i postaje 'imago'. Odavde

pak nije teko zakljuiti slijedee: ako oznaiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/ute-meljenost oznaitelja iskljuuje njegovu neposredno/prirodnu odreenost, tada se njezin domaaj preokree, tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrarnosti' oznaitelja, tj. nedostatka njegove neposredne/prirodne odreenosti, oslona u Stvari samoj. I to je bezdan ispred kojeg bjei, kojeg popunjava Platon: oznaitelj koji je bez oslona u Stvari samoj, iji je jedini oslon sveanj diferencijalnih poteza koji ga povezuju sa ostalim oz-naiteljima samim tim to ga od njih raz-luuju.

Mi, pak, treba da izdrimo u toj 'otvorenosti oznaitelju', promatrajui stvari kao rebuse, gdje se ako ih uzimamo kao imaginarne znaenjske 'cjeline' ve 'oito' radi o besmislici; besmislici, koju treba da iskusimo kao sam oznaiteljski pred-smisao koji tek ima da proizvodi smisao, iji je naknadni uinak smisao. No, kod rebusa, kao i kod simptoma, stvar je utoliko jasnija, jer oni ve neposredno nastupaju kao 'besmislica', jer je u njima ve neposredno probijeno polje imaginarnoga, polje znaenja. Pritisak je Imaginarnoga mnogo snaniji u takvim snovima koji neposredno nisu 'apsurdni', ve sainjavaju posve smislenu scenu, kao to pokazuje sledei primer sna jedne Freudove pacijent-kinje:

Njen mu pita: Ne treba li da damo da se klavir timuje? Ona: ne isplati se, moram ga ve inae presvui koom. Opet ponavljanje

22 23

jednog realnog dogaaja od prethodnog dana. Njen je mu tako pitao, a ona je tako slino odgovorila. Ali ta znai to to ga ona sanja? Ona, dodue, pria o klaviru da je to odvratan sanduk koji daje lo ton, stvar koju je njen mu ve prije braka imao, i tako dalje, ali klju za rjeenje daju tek rijei: Ne isplati se. Ove rijei dolaze od posjete koju je jue uinila svojoj prijateljici. Tamo su je pozvali da skine jaknu, a ona se branila rijeima: Hvala, ne isplati se, moram odmah da idem. Prilikom ovog prianja mora mi pasti na pamet da se jue za vrijeme rada na analizi odjednom uhvatila za jaknu na kojoj se jedno dugme otkopalo. Izgleda, dakle, kao da je htjela rei: Molim vas, nemojte gledati tamo, ne isplati se. I tako se sanduk (Kasten) dopunjava sa grudima (Brustkasten) i tumaenje sna vodi direktno u vrijeme njenog tjelesnog razvoja kad je poela da biva nezadovoljna sa svojim tjelesnim oblicima.* (Tumaenje snova, 190).4

Nije teko da izloimo istovjetnost Platonova postupka kod ale/theia, rjeavanja rebusa i Freudova postupka analize. Svuda treba da 'stavimo u zagrade' svagdanje zna-enjsko polje, svako 'totalitetno' razumijevanje iz 'znaenjskog horizonta', ime ne isplati se kao i aletheia postaje oznaitelj,

4 Analiza je u principu beskonana. sintagma 'ne

isplati se' neizbeno bi nas dovela do intersubjektivi-teta gdje 'ne isplati se' djeluje kao preokrenuti poziv drugome, i prijeko toga do samog odnosa sa Drugim, ulaskom u poredak Simbolnog, koji se ne isplati', gdje uvijek 'vie gubimo no dobijamo', t j . do rtve, simbolne kastracije.

24

momenat kome je oduzet smisao, ista materijalnost, neutralna taka koja se otvara primanju razliitih smislova (EP). U tome lei osnovna tekoa analize: treba izvriti pravi Verfremdungseffekt kojim se oslobaamo pritiska imaginarne scene bilo kakvo 'her-meneutiko' produbljivanje u 'dublje, simboliko znaenje' one scene iz sna samo jo vie zasjenjuje put analize, zasjenjuje nunost koraka kroz oznaitelj u njegovoj 'autonomiji', besmislenost. Nikakav smisao ne moe legitimisati prijelaz od 'istine' ka 'lutanju bogova', od 'ne isplati se dati da se klavir timuje' ka 'ne isplati se gledati tamo' jedini je oslon tog prijenosa 'dvostruki upis' samog oznaitelj a: aletheia, 'ne isplati se'.

Otvoriti se oznaitelju, znai da i tamo gdje drugi vide posve 'racionalne', samorazumljive, smislene sklopove, npr. posve 'uobiajeni' razgovor ene sa muem o timova-nju klavira, mi treba da vidimo kuu na ijem se krovu moe vidjeti amac, zatim jedno jedino slovo, onda jednu ljudsku figuru u trku ija je glava odstranjena apostrofom ... (ibid. 281), to e rei: sklopove koje uprkos imaginarnom prividu utemeljuje jedino oznaitelj u svojoj 'autonomiji'. Odavde postaje jasna i radikalna razliitost oznaiteljske analize spram klasinog 'hermene-utikog' postupka:

. . . predmetom panje ne smijemo uiniti san kao cjelinu nego samo pojedine dje-love njegove sadrine . . . U ovom prvom vanom uslovu odvaja se dakle moj metod tuma-

25

enja sna od popularnog, istorijskog i iz prie poznatog metoda objanjavanja sna pomou simbolike i pribliava se drugome metodu, 'metodu deif rovanja'. On, kao i ovaj, su tumaenja 'en detail' ne 'en masse', kao i ovaj metod, i onaj san od samog poetka shvata kao neto sloeno, kao konglomerat psihikih tvorevina. (ibid. 109).

Tako kod aletheia trebamo obratiti panju na njezine pojedine dijelove i tumaiti ih odvojeno: ale/'lutanje', (theia/'bogova'); kod rebusa trebamo svaki elemenat ponaosob zamijeniti slogom; kod sna Freudove pacijentki-nje klju za rjeenje daje ogranienje panje na elemenat 'ne isplati se' u apstrakciji spram cjeline. Vano je, dakle, da ne promaimo znaenje Freudova uputstva: prijelaz sa tumaenja en masse na tumaenje en detail zapravo je sam prijelaz od imaginarnog polja oznaenog, 'povezanosti ideja' ili 'stvari' ka oznaitelju, 'autonomnoj' povezanosti njegovih elemenata nikako dakle nije rije o pozitivistiko-analitikome 'svoenju cjeline na mehaniki skup dijelova'.

Ovdje se pokazuje osnovna diskurzivna pervertiranost oznaiteljskog artikulisanja elje: sam 'izbor objekta elje' (nad/odreuje diferencijalan) 'arbitraran' poredak oznai-telja, jedini je oslon 'izbora objekta' u kojeg se investira energija libida jedinstvo oznaiteljskog Zusammenlegspiel-a. Da nas (poznati Freudov primjer) boli u krstima, jedini je oslon tome ako se,naravno, radi o simptomu 'dvostruki upis' samog krsta: ujedno

26

na fiziolokom nivou dio tijela i simbol 'zemaljske muke' Prividno posve 'organska' bolest razrjeava se u oznaiteljskom prijenosu, njome mi 'prijenosimo svoj krst'. Razlog to je Napoleonova velika ljubav bila Jo-sephine, onaj einzige Zug kojeg je prepoznao u njoj, verovatno je taj to se njegov brat zvao Joseph. Ono to bi trebalo da bude tek spoljanja sluajnost od koje trebamo u strogoj sadrajnoj analizi apstrahirati, pokazuje se kao jedini oslon. Oznaitelji se artikuliu u lance prekoraivanjem 'logike', 'racionalne' povezanosti stvari ili ideja, referenta ili oznaenog, njihova je povezanost 'autonomna' i kao takva razvezuje imaginarne odnose izmeu logike i 'realnosti' (LF, 133). Ovdje postaje oita sva dvoznanost i neprimjerenost izraza slobodna asocijacija koji ve zasjenjuje injenicu da odluuje jedino nain ukljuenja oznaiteljskog elementa u diferencijalnu mreu, paradigmu, a ne imaginarna scena njegova nastupa. Postupkom analize treba upravo probiti imaginarni tok asocijacija.

Dakako da poznajemo vanost imaginarnih utisaka u onim razdorima simbolne alternative koji daju oznaiteljskom lancu njegov tok. Nita manje pak zato ne mislimo da o-vome lancu vlastiti zakon ovlauje za subjekt odredujuim uincima: to su istisnue, potiskivanje, poricanje kad ega treba, to se teine koja im pripada, objasniti da ti uinci tako vjerno slede razmjetavanje oz-naitelja da imaginarni faktori unato svojoj

27

nosionosti posjeduju tek obraz sjena i zrca-ljenja. (E, 11).

Zato je polje oznaitelja spram imaginarnih/povrinskih scena radikalno ekscentrino Drugo Mjesto naravno ne u znaenju druge imaginarne scene, ve kao polje iste diferencijalnosti, polje strukture kao 'sistema' u kome identitet svakog elementa ini tek sveanj njegovih razlika spram ostalih elemenata; upravo je ovo 'posredovanje' sa ostalim elementima zasjenjeno na sceni Imaginarnog. Objasnimo to primjerom koji e nas moda iznenaditi, primjerom iz Adorna:

Kasnije otkrivena sredstva i oblici glazbenoga oblikovanja dotiu i mijenjaju tradicionalna sredstva, prije svega pak oblike su-vislosti, koje ona tvore. Svaki trozvuk to ga neki skladatelj danas jo uporabi zvui kao negacija u meuvremenu osloboenih disonanca. On vie nema neposrednosti koju je nekad imao i koja se potvruje njegovom dananjom, nego je neto povijesno posredovano. (Tekoe, 136137)

Imaginarno-fetiistiki gledano, trozvuk ostaje trozvuk, 'ista stvar'. No ako ga nastup novih, atonalnih sredstava, tj. injenica da stupa u opoziciju/razliku sa njima, mijenja, onda je to mogue tek onda kada sam njegov identitet ini sklop razlika/opozicija, 'posredovanja' sa ostalim sredstvima.

I ovdje imamo posla sa minus-velii-nom, iako u obliku koji tako rei 'preokree' one na poetku navedene: nije stvar u tome da izostavljanje (oekivanog, tradicionalnog)

28

nastavka samo djeluje kao nastavak ve u-pravo ono to neposredno-fetiistiki nastupa kao 'uvijek isti, tradicionalni postupak' gubi svoju nedunost (koju je posjedovalo prije pojave novih sredstava) i preokree se u grevito potvrdnu la (ibid. 137). Stvar se radikalno mijenja upravo time to ostaje ista.5

No dosadanji nain predstavljanja jo sadri izvjesnu nejasnou: nije stvar u tome da bismo povezanosti na nivou oznaenog, znaenja, trebali jednostavno nadomjestiti povezanostima na nivou oznaitelja kao druge, osjetilne strane znaka, tj. oznaitelja u uobiajenome, nediferencijalnome znaenju, jer na taj nain mi tek prijelazimo iz jednog imaginarnog, nediferencijalnog polja u drugo, ve sam elemenat u pitanju makar se s obzirom na poredak znaka, radi o 'oznaenome' ili 'oznaitelju, treba da promatramo tek u njegovoj diferencijalnoj/oznaiteljskoj dimenziji, da tako rei 'stavimo u zagrade' imaginarno polje njegova nastupa. 'Vanjezika' dogaaji, predmeti itd, sve to moe biti zahvaeno u lanac oznaitelja ija analiza treba da se vri protiv udruenim isku-

5 Ovdje moemo otkloniti jedan 'nesporazum':

shvaanje dvojstva svijest/nesvjesno kao dvojstva diskurzivnog/ intuitivnog nivoa. Daleko od toga da bi nesvjesno znailo nekakvo nedlskurzivno/lntuitivno polje 'nagona' nasuprot racionalnome diskurzu svijesti, upravo se sav svjesno/diskurzivni nivo od Aristotela prijeko Dekarta do neopozitlvizma uvijek utemeljuje u Intuicijama, poetnim/polaznim oitim istinama na kojima gradimo deduktivni sklop. Nesvjesno bismo pak mogli odrediti ba kao diskurz kome uvijek nedostaje 'intuitivno' utemeljenje, t j . koji je tek diferencijalni lanac oznaitelja bez oslona u identitetu imaga: diskurz, dakle, koji je ne samo 'jo vie' diskurz od svjesnoga govora, ve jedini 'isti' diskurz.

29

enjima lika, pojmovnog rasporeivanja i znanja (Pes 327). Ve su same nesvijesne reprezentacije 'objekata' elje oznaitelji daleko od toga, da bi se radilo o predjezikim likovima', 'tipovima', itd.

*

* *

Da samemo: Jedino pravo razrjeenje prijepora o arbitrarnosti ili nearbitrarnosti znaka je prodor same dimenzije znaka u polje oznaiteljske diferencijalnosti. Lakoa s kojom prosvjetiteljsko-metafizika misao od Aristotela naovamo samorazumljivo afirmie arbitrarnost jezikog znaka, sa mnotvom 'o-itih' razloga ('ta razliite rijei znae u razliitim jezicima istu stvar' itd.), biljeg je potiskivanja tog polja. Arbitrarnost u znaenju oznaiteljske diferencijalnosti smjera, dakle, na neto posve drugo nego na arbitrarnost znaka; dokaz za to bila bi ve injenica to u Platona arbitrarnost/diferencijalnost djeluje upravo kao argumenat ne-arbitramosti rijei.

Na nivou oznaitelja nesvodljivo je 're-busko' sricanje koje brie znaenjsku cjelinu, jer je oznaitelj taj koji 'vodi igru' (vezu izmeu 'istine' i 'lutanja bogova' nije mogue uspostaviti bez 'besmislenog' prebacivanje aletheia u ale/theia), no upravo taj 'rebuski' postupak a priori iskljuuje arbitrarnost znaka gdje se radi o tome da je oznaitelj kao 'osjetima strana znaka' (naravno, ve idealna

30

osjetilnost, npr. eidos a koji se ponavlja kao ono identiko u svim empirikim slovima a i omoguuje nam da ih prepoznajemo kao 'isto slovo'), s obzirom na oznaeni 'sadraj', indiferentna spoljanost. Arbitrarnost znaka obiljeava, dakle, njegovu sekundarnost/naknad-nost, spoljanost u odnosu na 'stvar samu' (oznaenome ili referentu). Tako npr. priznajemo da bez jezikih znakova ne moemo doi do svijesti openitoga, da je govor nesvodljivi medij miljenja, ipak je svaki 'autonomni' u-inak oznaitelja shvaen kao nedopustiva perverzija pravog poretka, izbaen i ogranien na granina podruja 'viceva', zagonetki, itd. Zakljuiti iz aletheia ne ale/theia puka je igra koju titi ispred iste besmislice jedino prisustvo 'sadrajne slinosti' izmeu istine i lutanja bogova. Arbitrarnost znaka lei u-pravo u tome da su takvi oznaiteljski prijenosi shvaeni kao puke spoljanje igre rijeima koje ni u emu ne pogaaju znaenjski sadraj.

Odavde, onda postaje jasno zato u oznaitelja nastupaju takvi 'autonomni' mehanizmi, povezivanje koje se oslanja tek na same oznaiteljske prijenose: poto je upravo 'sadraj' ono to nedostaje. Na ovome mjestu, sam predlakanovski strukturalizam od Sau-ssurea naovamo poputa ideologemu znaka. Ve kod Saussurea nalazimo misao o oznai-telju kao sastavnome dijelu znaka, tj. o ozna-itelju i oznaenome kao dvijema stranama istoga lista, o jedinstvenoj artikulaciji znaka iji nastup uvodi poredak ujedno u amorfnu

31

masu zvukova i misli, dakle, o naporednoj artikulaciji oznaitelja i oznaenog, osjetilne i nadosjetilne strane, pri emu je oznaeno definisano kao u svijesti prisutna ideja stvari, tako da se u samome momentu, u kome je sa diferencijalnou nagovjetena mogunost proboja ograde znaka, njegova trojstva oznaitelj/oznaeno/ referent, ova ograda utvruje kao dati okvir. Unutar tog okvira ostaje i Levi-Strauss kada npr. govori o tome kako divlja misao drutvene relacije, kozmoloke aporije, itd. metaforiki 'misli' kroz struk-turiranost hrane: opoziciju priroda/kultura u opoziciji sirovo/peeno itd. Pri tome je ozna-itelj diferencijalan: nije stanje peenog ono koje neposredno nalikuje na kulturu, ve su same razlike one koje su sline, sirovo je spram peenog u takvom odnosu kao i priroda spram kulture. I Levi-Straussova za-palost u ogradu znaka pokazuje se time to on taj odnos izmeu opozicije sirovo/peeno i opozicije priroda/kultura uzima kao odnos oznaitelja i oznaenog, dviju strana znaka, previajui na taj nain da imamo posla sa oznaiteljskim prijenosom, da je ve opozicija priroda/kultura oznaiteljska alternativa. Zato? Zato jer je diferencijalna, diferencijalan (u reenom znaenju) jeste pak jedino oz-naitelj. Misao o naporednoj artikulaciji oznaitelja i oznaenog treba, dakle, radikalno odbaciti ako hoemo da izbjegnemo ogradu znaka. No sa iskljuenjem njihova paralelizma, otpada i poslednji oslon koji je davao tako rei legitiman znaaj prestupu pregrade

32

koja rastavlja oznai telj i oznaeno; Saussu-reov algoritam znaka:

Se Sa

ustupa mjesto Lacanovom algoritmu (u E, 497):

S s

gdje je pregrada neprestupiva, gdje ona rastavlja a ne sjedinjuje (otpada Saussurov krug), gdje se veliko S (Signifiant) nalazi iznad malog s (signifie), gdje je, dakle, sruena naporednost. Oznaeno klie ispod oznaitelja (Lacan); ono nije drugo do njegov povrinski/imaginarni uinak, neuhvatljivo njihanje kome uvijek nedostaje 'stvar sama'. Zato je pregrada u osnovi neprestupiva. Nikada ne moemo vidjeti ta je zapravo 's one strane' i sve to dobivamo tek su povrinski uinci oznaenog; ispod pregrade bit e sam nepristupaan 'objekt elje', objekt a koji je zbog svoje nepristupanosti tako rei svoj vlastiti nedostatak, paradoks objekta koji u-vijek nedostaje na svom vlastitom mjestu, koji je 'drugo od sama sebe' i upravo kao takav nagoni nas ka uvijek novim lancima oznaitelja. I ako vodimo rauna o tome da je poredak oznaitelja Drugi (Autre, veliko A, u razlici spram objekta elje, malog a), onda pregradu moemo napisati i ovako:

33

A

a

Pri tome njezina neprestupivost obiljeava samu nedostinost 'pravog objekta elje'. Tek je to osnovno znaenje 'arbitrarnosti' oznai-telja: poredak koji je 'arbitraran' zato to mu nedostaje oslon u Stvari samoj, zato to kao diferencijalan artikulie takvu elju koja je postavljena u bezdan, kojoj je zauvijek uskraen njezin 'pravi objekt'. Zato se, zbog bezdana ove neprestupivosti, i oznai-telju vezuju u lance 'pervertiranim', pato-lo-gikim putevima koji prekorauju imaginarnu logiku 'povezanosti stvari'.

Logika Imaginarnoga par excellence je aristotelovska logika koja se zasniva u obimu pojmova i omoguuje hijerarhijsku klasifikaciju. Nadodreenost (logika oznaitelja) jeste upravo 'unakrsna' odreenost, odreenost koja prekorauje/sjee/remeti klasifi-katorski poredak hijerarhije od openitog do pojedinanog. Nadodreenost bi znaila da momenat koji na imaginarnoj povrini klasifikacije nastupa tek kao ogranieni, posebni podrazdjel, 'u istini', na simbolnoj Drugoj Sceni igra odluujuu ulogu odreivanja cjeline, pri emu imaginarni poredak hijerarhijske klasifikacije djeluje upravo kao maskiranje ove odluujue uloge. Klasian 'primjer' (rije piemo u navodnicima jer upravo nadodreenost obiljeava nemogunost neutralnih 'primjera') bio bi odnos filozofija/politika: u hijerarhiji 'velikih' filozofskih sistema, politika ini tek posebno, ogranieno ontiko polje, podreeno vrhu hijerarhije, tj. odreeno opim ontolokim ustrojem koz-

34

mosa; na taj nain ostaje ideoloki zamraena odluujua uloga politikog nivoa za konsti-tuisanje samog openitog ontolokog ustroja cjeline 'univerzuma'. Ovdje vidimo kako je upravo nadodreenost onaj 'paradoks' kojeg iskljuuje neopozitivistika teorija klasa i meta-jezika: paradoks, naime, da elemenat (na Drugoj Sceni) 'obuhvaa' klasu iji je elemenat (na sceni Imaginarnog), paradoks 'ukr-tavanja', gdje podreeni elemenat unutar imaginarne scene reprezentira odsutno, eks-centriko mjesto koje odreuje cjelinu ove scene.

6 Jezgro nadodreenosti lei upravo u

toj asimetriji, neravnotei Druge Scene s obzirom na povrinu Imaginarnog, u tome da imaginarna scena vlastitu nadodreenost maskira Simbolnim, pomjera/saima speci-fikim oznaiteljskim mehanizmima patvo-renja, tj. mehanizmima rada sna. Tako ve Freud istie kako pri tumaenju snova ili simptoma treba da obratimo panju prije svega na ono to pacijent navodi tek kao 'primjer', 'razlagu' tobonje 'osnovne misli', jer obino je rije o pomeranju teita, zbog ega je upravo drugotan 'primjer', 'dopuna' itd. ono u emu, uistinu, lei problem.

Odavde se ponovno nalae potreba specifikacije pojma strukture. To to u uobiajenim kritikama strukturalizma nastupa kao

Zato i nije sluajno to upravo neopozitivistika formalna logika formulie teoriju skupova i metaje-zika. Nije stvar u tome da bi tek ona 'rijeila' nere-flektirana pitanja prejanjlh logika koja su ih zaplitala u protivurjeja, ve je povijesna pretpostavka njezinog 'rjeenja' pozitivistika radikalizacija vladavine znaka, gubitkom nivoa samorefleksije u kome jo odjekuje trag istine.

35

struktura (homogena hijerarhijska cjelina u kojoj ulogu svakog elementa odreuje konstelacija njegove ukljuenosti u artikulisa-nost ove cjeline) upravo nije diferencijalna/ /oznaiteljska, tj. asimetrika/neuravnote-ena, heterogena/ekscentrika struktura; kao artikulacija autonomnih' oznaiteljskih odreenosti djelatna je jedino tamo gdje je ona imaginarna, homogena struktura. Ili, jo tanije: astrukturalni sistem prekora-ena/krena struktura predstavlja uinke oz-naiteljeva rada, koji su vidljivi jedino u njezinim rupama, praznim mjestima, asimetrijama, 'besmislicama' itd. Imaginarna scena, naime upravo zato jer se konstituira kao zamraenje Druge Scene, mjesta vlastite nad/odreenosti nikada ne ini ispunjeni krug, cjelinu bez rupa, bez bjelina. Tanije, ovo je ispunjenje, homogeni/zatvoreni prostor, njezin privid, njime ona previa prazna mjesta koja su njezin uslov, koja doslovno dre njezino vlastito polje. Da bismo to objasnili, uzimamo Althusserov 'primjer' Mara-ove kritike klasine politike ekonomije (LC, 22. i dalje): bjelina, prazno mjesto koje Mara nalazi kod odgovora na pitanje o vrijednosti rada, jeste injenica da klasina politika ekonomija, mislei da odgovara na pitanje o vrijednosti rada, uistinu odgovara na jedno potisnuto pitanje, na pitanje o vrijednosti radne snage ispunjavajui, tako ovu bjelinu (prazno mjesto) ideoloki besmislenom sintagmom vrijednost rada. Ova je bjelina, odsustvo pravog pitanja, tj. prisustvo odgo-

36

vora na pitanje koje nije bilo postavljeno. (Zbog toga nastupa besmisleno ideoloko pro-tivurjeje izmeu odgovora i pitanja.) Bjelina je, u stvari, uslov samog polja klasine politike ekonomije, ona doslovno dri ovo polje, tj. njezino bi ispunjavanje, postavljanje samog potisnutog pitanja, sruilo cjelinu polja klasine politike ekonomije. Sama klasina politika ekonomija ove bjeline, naravno, ne vidi, ona se zadrava u imaginarnome prividu homogenosti/zatvorenosti vlastitog polja. Mara, pak, koji je i analitiar, tamo gdje drugi zahvaeni mreom ideologije/imaginarnog vide homogenu cjelinu, vidi prazna mjesta koja dre ovu prividno ispunjenu cjelinu, koja kao takva upuuju ka potisnutoj Drugoj Sceni nadodreenosti. Isto je i u Freu-dovom primjeru Ne isplati se: i ovdje imamo s obzirom na imaginarnu scenu razgovora sa suprugom posla sa odgovorom na pitanje koje nije bilo postavljeno, tj. kojeg maskira suprugovo pitanje o timovanju klavira. Jer, ono to se zaista 'ne isplati' je pogledati enine grudi. I ovdje Freud vidi bjelinu, tj. odsustvo pravoga pitanja, tamo gdje obian pogled vidi smislenu punou svakidanjeg razgovora. Ova rupa zapravo reprezentira imaginarnim poljem istisnutu materijalnu kontradikciju: paradoks/protivurjeje elje koji iezava imaginarnom suprotstav-ljenou potrebe i u osnovi spoljanje pregrade; logiki paradoks/protivurjeje oznai-telja kao 'ukrtavanja' jezika i metajezika koji iezava nivoom znakovnog (meta/jezi-

37

ka; no, i klasnu borbu iju osnovnu dimenziju ukida openitost humanistike ideologije, itd. Materijalna kontradikcija na Drugoj Sceni je, uistinu ono 'produktivno'. Jezgro nado-dreenosti lei i u nesvodljivoj decentrira-nosti mjesta (oznaiteljske, simbolne) produkcije (procesa izjavljivanja) spram mjesta (imaginarne) reprezentacije (procesa izjave), a i u tome, naime, da je imaginarnome 'rezultatu' njegov vlastiti 'produkcijski proces' nuno reprezentiran na patvoren, asimetriki nain. Rupe koje upuuju ka Drugoj Sceni svjedoe, dakle, o tome da nadodreenost, iako obiljeava rasreditenu odreenost, tj. nes-vodljiv rascjep izmeu polja Imaginarnog i ekscentrikog mjesta njegove produkcije, upravo nije prosto spoljanja odreenost, jer diskurz vanjskosti je sredinji, a ova je dis-tancija unutarnja (Act, 97). Ono to je zaista neodrivo kod nadodreenosti je injenica da polje Imaginarnog nije jednostavno spoljanje-objektivno odreeno, ve je, tako rei, decentrirano s obzirom na samo sebe. Tamo gdje bi trebalo da bude njegova najvea punoa, nalazi se jedna rupa koja svjedoi o rasreditenju njegova vlastitog produkcijskog procesa. Taj proces zato i ne zasluuje vie ime 'produkcije' u strogome znaenju pro-iz-vodnje, donoenja na svjetlo itd, jer svom decentriranou upravo subvertira teleoloku djelatnost koja se sva sabire/umiruje u svojoj ispunjenoj svrhi, iji je rad tako rei bez gubitka sauvan imaginarnim rezultatom.

'Odreenost iz Druge Scene', na taj nain, uvijek ve pogodi istou apstraktne openitosti, obiljeava njezinu nadodreenost svagdanjim mjestom njezine materijalne lokacije. Kod Marxa (Grundrisse... 25) nalazimo njezinu gotovo doslovnu formulaciju:

. . . ak su najapstraktnije kategorije, unato tome to upravo zbog svoje apstrakcije vae za sva razdoblja, ipak u odreenosti ove apstrakcije same isto tako snano produkt povijesnih okolnosti i u potpunosti vae jedino za ove okolnosti i u njihovom, okviru.

Ovdje povijesna konkrecija prekorauje poredak klasifikacije prema kome svako odreeno razdoblje nastupa tek kao posebnost, poseban primjer, openitosti (npr. kapitalistika produkcija kao 'primjer' produkcije uope) koja u svojoj apstrakciji vai jednako za sva razdoblja. Naprotiv, sam je sadraj ove apstrakcije upravo u njezinoj openitosti opet odreen svagdanjom povijesnom kon-krecijom, tako da ona kao ista/indiferentna apstrakcija postaje zbiljskom, potpuno vai tek u posve odreenoj konstelaciji (npr. produkcija uope u svojoj indiferenciji spram posebnih oblika produkcije postaje zbiljskom tek kapitalistikim produkcijskim nainom). Nadodreenost, to je sama odreenost ove apstrakcije (Marx): nije stvar u tome da svako povijesno razdoblje odreenoj kategoriji, npr. produkciji pored openitih poteza koji vae za njezino postojanje u svim razdobljima dodaje specifine poteze. Ovdje

38 39

ne pristaje aristotelovska logika u kojoj di-fferentia nastupa tek kao differentia specijica: naprotiv, ono to bi trebalo da bude tek spe-cifika diferencija, uvijek mijenja znaaj same openitosti genusa. Uzmimo jo bolji Marxov primjer: u svakome je povijesnome razdoblju sama openitost produkcije 'obojena' posebnom vrstom produkcije koja tako rei 'daje ton cjelini', koja nastupa kao produkcija kat'exochen (npr. u liberalnome kapitalizmu industrijsko poduzee u slobodnoj konkurenciji). Sama openitost produkcije, dakle, koja je tek prividno neutralno/indiferentno openita, uistinu pretpostavlja odreujuu ulogu izvjesne posebne produkcije. Pa ako se povijesna misao razlikuje od nepovijesne upravo po tome to rui apstraktno-klasifikatorski odnos opteg i posebnog, to izlae ukljuenost optega u kretanje posebnog, njegovo posredovanje posebnim, tada nadodreenost nije nita drugo do ime za povijesnost, osloboenu, ovoga puta, refleksijsko-idealistikog momenta.

To znai, strogo uzeto, materijalizam: da se openita odreenost nikad ne moe iupati nadodreenosti, mjestom svoje materijalne lokacije, svog ulaenja u konkretnost tekstualne mree. Zbog ove konkretnosti je i u nesvjesnom poretku npr. 'otvorenost' uvijek otvorenost usta, oi, vrata, vagine, nikada otrgnuta od ove 'somatike baze' kao pojam otvorenosti. Zaista nita nije vie iskua-vajue kao 'oienje' oznaitelja od njegove osjetne instancije, jer time sigurno postaje

40

vie 'voljan' (maniable) (EP, 12), osloboen svoje nadodreenosti i kao takav raspoloiv. Na ovom planu se upravo prua mogunost nadovezivanja na Dijalektiku prosvetitelj-stva. Jer, ta je drugo nastup prosvetitelj-stva/znaka do ovo oienje kojim postiemo apstraktnu openitost pojma. Zato je neo-pozitivizam ili, openito uzeto, objektivna dis-tancija pozitivnog znanstvenika spram njegova objekta, iji je teorijski izraz taloenje metajezika u formalnoj logici, nemogunost tematizacije mjesta samog subjekta govora, strogo uzeto, mnogo jai 'idealizam' no spekulativna refleksija njemakog klasinog idealizma. Naprotiv, Hegelovo spekulativno posredovanje opteg posebnim, subjekta i objekta, itd., ve se nalazi 'na rubu materijalizma'. Ovo posredovanje, npr., iskuava kako nije mogua neutralno-openita klasifikacija filozofskih usmjerenja, disciplina itd., ili neutralno-openita 'definicija' filozofije 'uopte' koja bi inila indiferentni medij kako 'nae vlastite' tako i 'ostalih' filozofija. Sama je apstrakcija 'filozofije uopte' nesvodljivo obiljeena konkrecijom mjesta odakle govorimo mi sami 'naom vlastitom filozofijom'. Nita ne pomae ako kaemo da je rije o izlaganju onoga zajednikog za nau 'vlastitu' i 'ostale' filozofije, a gdje nedostaje upravo ono to je izuzeto samoj stvari, spoljanje mjesto odakle bismo mogli 'usporeivati' sebe i drugoga. Upravo taj neutralni medij usporeivanja je, kako kae Hegel, ono to je pretpostavljeno samim usporeivanjem, ali bitno, zaista

41

'naa vlastita pozicija'. La klasifikacije lei u tome to ona razliku smjeta na nivo posebnog: tako kod dva 'idealizma' najprije pretpostavljamo ono obojici zajedniko, openito, zatim odredimo njihove specifine, posebne poteze, ili (to se svodi na isto) 'indukcijom' iz posebnog apstrahiramo ono zajedniko. Na taj nain, ostaje potisnuta nadodre-enost same openitosti koja joj u svakom 'primjeru' daje drugaiji 'ton'.

Zato u Hegela jedinstvo dijalektikog procesa ne ini apstraktno-openita jednakost razliitih momenata, ve sam sijed ('unutranja povezanost') razliitih nivoa kroz posebno nadodreene openitosti. Jedinstvo razvoja filozofije ini racionalni slijed razliitih odreenja 'ta je filozofija', t j. svaka filozofija, svaki 'posebni' momenat filozofije 'kao takve', iznova odreuje, 'definira', cjelinu filozofije, ili, kao to sam Hegel kae, cjelina (konkretna openitost) je sva prisutna u svakom od svojih momenata. Momenti razvoja nisu tek puke posebnosti, ve svaki predstavlja izvjesnu konstelaciju nadodreenosti cjeline. Ali kod Hegela naravno apsolutna samore-fleksija/samozrcaljenje ukida ekscentriki znaaj Druge Scene koja nadodreuje apstraktnu/imaginarnu openitost. Do nadodreenosti u strogome, materijalistikome znaenju dolazimo tek afirmacijom radikalne decentriranosti mjesta konkretne/materijalne lokacije, 'tekstualne mree', afirmacijom ne-svodljive odreenosti openitoga, kao to kae Althusser, uslovima njegove egzistencije, eks-

42

centrikom konkrecijom njegova materijalnog upisa. Drugim rjeima, tek kada nadodre-enost openite odreenosti posebnom konstelacijom njezinog konkretno/materijalnog upisa nije vie mogue svesti na samoposre-dovanje same openitosti, kada openitost ne ovladava vie kretanjem svog posredovanja ka posebnom, ne nastupa vie sama kao snaga tog posredovanja, ve se iskuava nesvod-ljivost kompleksa 'posredovanja' (Althusser: 'uvijek-ve') na neposredovanost same apsolutne snage posredovanja. Nadodreenost to je zapravo jedina mogunost 'materijalistikog obrata' Hegela koji bi da sauva posre-dovanost ope/pojedinano dakle, povijes-nost koji hoe da srui prvenstvo openitoga bez poputanja nominalistikom prvenstvu apstraktno-pojedinanoga.

Odavde ipak nije teko uvidjeti kako nadodreenost rui razliku teorija/praksa. Poto nemogunost apstraktne openitosti koja se 'oslobaa' nad/odreenosti mjestom vlastite materijalne lokacije obiljeava ba nemogunost kretanju 'stvari same' izuzete teorijske pozicije-korak ka apstraktnoj openitosti, neutralnome-indiferentnome mediju posebnoga, ujedno je korak ka teorijskoj distanciji istog/bezinteresnog zora. Ovdje je ve moemo nadovezati na Habermasa:

Time to dajemo izjavu o neem posebnom ... svaki put ga shvaamo s obzirom na neko ope odreenje: znaenje posebnog ne da se, meutim, 'iscrpsti' stalnim supsumira-njem pod takve oposti. im pak subjekti

43

razgovaraju jedan s drugim (a ne o objektivnim injenicama), oni se meusobno suprotstavljaju sa zahtjevom meusobnog priznanja da su nenadomjestivi individuumi u svojoj apsolutnoj odreenosti. Takvo priznanje zahtijeva paradoksalni uinak da se pomou naelno opih odreenja zahvati puna konkretnost onoga to u stvari nije identino s tim opim. (Philosophisch-politische Profile, 192 193).

Time to govor smjera na objektivne injenice, to se kree na nivou informacije/ /denotacije (govora o neemu), on taloi aps-traktno-openita odreenja, potiskuje ono ne-identiko; posredovanje openitog i posebnog, prodor iz apstraktne openitosti nastupa tek dimenzijom intersubjektivnog 'dijaloga'. Ovdje se, naravno, radi o Habermasovu dvoj-stvu produkcija /interakcija: govor o objektivnim injenicama jeziki je modus koji pripada produkciji, iza njega stoji interes tehnikog raspolaganja, tj. on se kree na teorijsko-tehnikom nivou (odstojanje izmeu istog teorijskog zora i spoljanje, 'realne' djelatnosti). Jedinstvo praktikog ina uva jedino intersubjektivna interakcija u nesvod-Ijivoj razlici od produkcije kao djelatnog odnosa spram objektiviteta. U svemu ovome nije nam teko prepoznati Habermasovo pse-udorjeenje aporija dijalektike prosvjetiteljstva: prividno, on prevladava njezin petitio principii izlaui nivo simbolne interakcije koja uva ono ne-identiko, tj. izlaui nivo koji u osnovi izbjegava gospodstvo, vlada-

44

vinu identikog itd. Ali, kao cijena tog 'rjeenja', povijesna se suprotnost izmeu produkcije, koja je usmjerena ka tehnikome raspolaganju/ovladavanju, tj. izmeu cjeline prosvjetiteljstva koje se ispunjuje mogunou upravljanog svijeta i onoga to trans-cendira taj poredak, premjeta u afirmaciju ogranienog podruja koje uva ono ne-iden-tiko, u neproblematiku koegzistenciju produkcije (gospodstva, identiteta) i interakcije (dijaloga, neidentiteta), koegzistenciju koja je, naravno, puki ideoloki privid. Ovaj privid zamrauje injenicu da je cjelina tog polja (rad + interakcija) ve odreena prvenstvom produkcije.

Kako, onda, iznova tematizirati prodor apstraktne openitosti = praktiki znaaj govora = zahvaanje subjekta u njegovom ne--identitetu, bez podlijeganja ogradi prosvjetiteljstva/znaka? Ovo je mjesto intervencije oznaiteljskog oznaavanja ('ista konotacija/evokacija') u razlici spram znakovnog znaaja (denotacija/informacija): ako odreenost onim o emu se govori (referentom ili oznaenim), iako se govori o samome subjektu, ostaje na nivou apstraktne openitosti koja iskljuuje subjekta u njegovom ne-iden-titetu, onda kao jedino mjesto upisa subjekta u govor preostaje sam oznaitelj u njegovoj 'autonomiji'. Govor je praksa, on prevladava apstraktnu openitost upravo i jedino u mjeri u kojoj prestaje biti izraz/odraz, u kojoj na mjesto imaginarne odreenosti referentom ili oznaenim/smislom stupa 'autonomna' odre-

45

enost samim poretkom Simbolnog, oznai-teljskim mehanizmima koji prekorauju/kre imaginarnu 'povezanost stvari' ili 'ideja'. Ona konkrecija materijalne lokacije openitog odreenja o kojoj je bilo rije, nadodreenost tog odreenja, to je njegov upis u 'autonomnu' oznaiteljsku artikulaciju. U problemu simbolne odreenosti ili nadodreenosti (E, 60) lei odluujui uvid: dokle god govor ostaje znak, u osnovi ne-autonomni (iako ne-svodljivi) medij, sredstvo miljenja, praktike komunikacije itd, na kraju uvijek gubimo dimenziju povijesnosti (istine) ne-identikog.7

Upravo i jedino u ovome viku apstraktne openitosti u njezinoj nadodreenosti 'autonomnoj' simbolnoj odreenosti, u govor se upisuje subjekt: paradoksalni uinak da se pomou naelno opih odreenja zahvati puna konkretnost onoga to u stvari nije identino s tim opim pokazuje se kao uinak nadodreenosti koja subvertira u govoru o objektivnim injenicama, u znaku vlada-juu razliku ope/posebno. Ako u Lacana govor vie ne odvaja primjer od ideje, onda se upravo na taj nain pokuava ui u trag

' Kao to mlai Lukacs istie sredinje znaenje posredovanja izmeu subjekta i objekta za dijalektiki proces (istinska 'pokretnost' pojmova sadrana je tek u refleksiji njihova posredovanja, svaka 'dijalektika' koja apstrahuje od osnovne uloge tog posredovanja ostaje uprkos svem naglaavanju 'pokret-nosti', 'borbe protivurjeja' itd. odreena vrstom istovjetnou 'stvari'), tako i mi treba da naglasimo sredinje znaenje poretka oznaitelja za afirmaciju ne-identikog, razlike: svaka afirmacija nesvodljive razlike, heterogenosti, nemogunosti jednostavnog/nepo-sreovanog izvora itd. ostaje odreena prikrivenim prvenstvom identiteta, prisustva itd., ako kao njezino 'vlastito tlo' ne nastupa oznaitelj.

46

evokaciji subjekta govora u njegovoj apsolutnoj odreenosti. Odavde, pak, vidimo besmislenost prigovora prema kome Lacan rasputa subjektivitet u objektivnim strukturama: kao da nije njegova namjera ba nauiti se prislukivanju onoj rijei koja reprezentira samog subjekta kao jo-ne-objek-tivisanog, jo ne Ja-a, uspostavljenog imaginarnim/zrcalnim identifikacijama:

Kada Jacques Lacan govori, on tradicionalnu apstraktnost pojmova zamenjuje potpunim prodorom slike u polje govora, tako da govor vie ne odvaja primer od ideje, i sam postaje istina. (KSM, 227)

Oba su tvrenja, uzeta ponaosob, lako shvatljiva (1. govor ne odvaja primjer od ideje, tj. 'slikovito, metaforiko izraavanje'; 2. govor sam postaje istina, tj. nije pasivni odraz, ve aktivno 'strukturira' nae poimanje realnosti), te na taj nain svodljiva na ve poznate sklopove (misao o svagdanjoj metaforinosti, konotativnosti itd. svakidanjeg jezika i 'transcendentalni simbolizam' npr. Ca-ssirerova tipa). No, pravu subverzivnost otvara tek njihov identitet koji odreuje dimenziju svakoga od njih u Lacana: uzdrmati klasinu razliku opte ideje spram njezinog primjera, to znai da sam govor postaje mjesto istine. Razliku ideja/primjer uzdrmava, naime, svagdanja nadodreenost opte odreenosti/ideje/pojma, tj. njezina odreenost samom konkrecijom njezine materijalne lokacije; ova je pak nadodreenost u Lacana sinonim za simbolnu odreenost, tj. 'autonom-

47

nu' odreenost samim poretkom oznaitelja koji time postaje mjesto istine. Nadodree-nost obiljeava nivo na kome govor ne djeluje vie kao 'odsjev' spoljanje zbilje (realne ili idealne) ili sama ova zbilja kao 'odsjev' ustroja jezika, pri emu je medij tog odsjevanja svijest koja jezikom strukturiranou izraava/odraava strukturu spoljanje zbilje ili strukturacijom jezika 'stvaralaki' artikulie pojavljivanje 'realnosti'. Govor prestaje biti shvaen na nivou imaginarnih dvojstava imaginarno/realno, unutranje/spoljanje, subjekt/objekt, itd, bilo da se radi o spoljanosti objekta kao izraza subjekta, ili unutranjosti subjekta kao odraza objekta, ili o procesu njihova praktikog posredovanja. Njegovo je mjesto, s obzirom na ovu imaginarnu/zrcal-nu/dualnu relaciju, Drugo Mjesto 'autonomne' logike oznaitelja koja probija imaginarnu logiku 'povezanosti stvari' ili 'ideja'.

Nadodreenost ili simbolna odreenost, prvobitna historizacija ili prvobitna sim-bolizacija, to e rei sva 'povijesnost' koju nalazimo u ostalim, neposredno/prividno transsimbolnim praksama, ve je 'autonomni' uinak Simbolnog. Oznaiteljska praksa, zato, nije jedna od praksa ili momenat totalitetne Prakse, ve zapravo jedina praksa u strogome znaenju. Zato nama kao 'pravo tlo' ili 'racionalno jezgro' Hegelove spekulativne dijalektike, samoproizvoenja duha, rada pojma, ne nastupa vie proizvodna praksa, tj. totalitet drutvenog rada: 'materijalistikim stavljanjem na noge' spekulativnog procesa

48

posredovanja, dolazimo do nadodreenosti kao simbolne odreenosti tj. oznaiteljske prakse. Sam poredak Simbolnog kao mjesto istine, to je jedini nain da sauvamo govor kao praksu a da ne zapadnemo u spekulativni idealizam, jer govor sam moe biti praksa, /samo/promjena 'stvari same', jedino ako je on sam oslon istine, ne tek njezin izraz/odraz. Taj praktiki znaaj govora, pak, prije svega, pogaa samog analitiara koji treba da dovede u pitanje i onaj jezik koji mu slui za upoznavanje jezika (KSM, 255) da se otvori vlastitoj nadodreenosti:

Za psihoanalizu kao to su to pokazali svi njezini tumai koji se kreu na izvjesnom nivou, od Habermasa do Lacana vai isto kao i za historijski materijalizam koji (prema Korschu) ne poznaje apstraktno-openite propozicije, ije su sve propozicije, iako prividno/neposredno izgovorene u obliku openitosti, specifike. Tako se i analiza uvijek kree od posebnog prema posebnome (La-can), nikada ne izlae apstraktno-openite 'teorije' ije bi 'aplikacije' predstavljali 'primjeri'. Kada Freud (misli da) radi tako, tada u njegov diskurz prosto provaljuju ostaci ideolokog polja, tada on nije na nivou vlastitog otkria. Analitika teorija je 'praktiko znanje', uvajue dijalektiko posredovaje openitog posebim: sam prividno apstraktno--openiti teorijski okvir analize (ralamba na Id, Ego i Superego itd. nema one beskon-tekstne openitosti koju (prividno) posjeduju

49

stavovi pozitivnih znanosti.8 Kao da Lacan ne rui tlo razumijevanja analitike teorije, kao posebne znanosti sa ogranienim objektom, ve svojim osnovnim stavom: Psihoanaliza, to jeste istina. Ne odraz/izraz istine, osvjeta-vanja istine, ve samo zbivanje istine: interpretacija kao i u Hegelovoj Fenomenologiji duha nije vie-manje odgovarajue tumaenje osebine, spoljanje 'stvari same', objektivirane elje, ve temeljna samo-pro-mjena ekonomije same elje, reartikulacija istine, niza oznaitelja. Govor analitiara nije govor o objektiviranoj pacijentovoj elji, o njegovom Nesvijesnom, govor koji govori iz kretanju 'stvari same' izuzete distancije gos-podstva-metajezika, ve u svojoj osnovnoj dimenziji govor same (analitiareve) elje.

Ovo pribliavanje analitiara/tumaa svome 'objektu' (Barthes: pribliavanje znanstvenika piscu) nalazimo kod svih 'strukturalista' koji zasluuju to ime, poev sa najveim 'pozitivdstom' meu njima, Levi-Stra-ussom, koji u Mitologikama, naputajui uobiajeno shvaanje 'razvijanja misli', predlae jednu novu retoriku varijacije i tako obavezuje na odgovornost forme (KSM, 227), odgovornost koju nalae upravo svijest o tome

8 Ovdje bismo mogli, kao to je to uinio S.

Weber, upotrijebiti hegelovsku razliku poznatog i spo-znatog: im se analitika teorija pretvara u apstraktnu beskonanost znanja, analitiki 'primjeri' zaista postaju puki primjeri ve poznatog, na kojima potvrujemo (ili opovrgavamo) svoje znanje (konkretan se 'sluaj' (der Fall) pretvara u apstraktan 'primjer' (das Beispiel) kojeg svrstavamo u klasilikatorski poredak kao 'primjer shizofrenije', 'primjer prisilne neuroze' Itd., izbjegavajui rad njegove spoznaje).

50

da same njegove Mitologike ine dio mitskog korpusa. Kod svih koji zasluuju to ime, strukturalizam nije tek jedna znanost vie, za njih je on ve praksa. Izjave o strukturalistikoj 'teoriji' kao praksi, koje nalazimo od Althussera (teorijska praksa) do Barthesa (strukturalistika djelatnost) i Sollersa (teorija tekstualne prakse koja je mogua jedino kao tekst), pretpostavljaju iskustvo sloma znanosti kao teorije u strogome, metafizi-koome znaenju i daleko su od toga da se radi o praksi u znaenju znanstvenog postupka, nalik na neopozitivistike metodologije znanosti. Na taj nain, strukturalizam nije jedno od moguih teorijskih stajalita, pozicija. Nije, ako parafraziramo Althussera, toliko nova teorija prakse (tj. teorija o praksi) koliko nova praksa teorije, mjesto na kome teorija isprobava vlastitu nadodreenost, zahva-enost oznaiteljskim korpusom. Korschova formula, prema kojoj metod historijskog materijalizma treba da upotrijebimo na samome historijskome materijalizmu, na njegovoj vlastitoj povijesti, nije izraz metodoloke ili epistemoloke zbrke, ve osnovno naelo svake zaista povijesne misli. Ka istome smjera Lacan: ne apstraktna 'psihoanaliza analitikih teoretiara', ve analiza same analitike teorije, izlaganje nasred same teorije, u rezovima, bjelinama njezine problematike djelatnih mehanizama rada sna, oznaiteljskih pomjeranja, saimanja, poricanja, itd.

51

Ali zar time ne zapadamo u prethegelov-ski paradoks 'svijesti koja poznaje vlastitu nadodreenost'? Zar onda nije zahvaenost samog analitiara kretanjem 'stvari same' prividna, zar postupak analize ne pretpostavlja cjelinu 'objekta' (Ja kao savladan nesvjesnim mehanizmima) izuzetu oazu uma (Freud)? Odgovor, naravno, krije tematizacija mjesta analitiara. Nije stvar u tome to bi analitiar najprije 'objektivno'-znanstveno ustanovio injenicu da je svaki subjekt govora rascijepljen, ekscentriki nadodreen, a onda pak 'zakljuio' kako to valjda, vai i za njegov vlastiti govor naprotiv, njegovo mjesto, tako rei, definie 'egzistencijalno iskustvo' sloma vlastite pozicije gospodstva, metajezika, 'egzistencijalno iskustvo' vlastite nadodreenosti. Zato se ni analitiar ne uspostavlja nekakvim dodatnim/novim znanjem: analitiareva otvorenost oznaitelju nije u njegovom znanju da 'odsustvo vai koliko i prisustvo', da je poredak oznaitelja diferencijalan, ve taj sklop znanja i istine (PFP, 245), pretpostavlja praktiki in /samo-/promjene ekonomije vlastite elje koji se podudara sa iskustvom paradoksa/protivu-rjeja elje. Samo ovo iskustvo nalazi se u slubi elje: zar nije upravo analiza u svojoj biti incestuozna praksa par excellence (DR, 29), zar se upravo time to iskuavamo nemogunost Uitka, protivurjeje elje ovom takom krajnjeg gubitka, pristanka na sim-bolnu kastraciju, mi sami tako rei posled-njim, najviim lukavstvom oznaiteljskog

52

uma ne nalazimo na rubu incesta?9 Sve to analitiar 'zna' izvan znanja osta

lih ljudi je: nemogunost, ideoloka/imaginarna la same pozicije znanja, nemogunost 'istoga' znanja koje izbjegava vlastitu nadodreenost istinom. Naroito danas, kada je ono to bismo mogli nazvati 'freudijansko znanje' postalo 'openito poznato' (jer danas 'svako poznaje' Edipov kompleks itd.), treba naglasiti kako se analitiar ne razlikuje od 'obinih' ljudi time to bi on neto vie znao: jedini je njegov 'viak' u iskustvu 'znanja u znanju', tj. u iskustvu injenice da se u govor s one strane njegova znakovnog nivoa (odreenosti imaginarnim oznaenim 'sadrajem'), no ujedno u taj nivo, u sam njegov 'stil', upisuje istina subjekta. Poto Drugi (poredak oznaitelja) nije 'objektivna' odreenost subjekta, ve njegovo vlastito ekscen-triko mjesto kojeg on a priori ne moe ob-jektivizirati, analitiaru ne pripada mjesto 'objektivnoga znanja', znanstvenika koji u distanciji pozitivne znanosti, metajezika, gospodstva, izlae 'objektivne' mehanizme, koji vladaju subjektima 'iza njihovih lea'.

Onaj koji izdrava u otvorenosti prema oznaitelju treba najprije da iskusi kako e ga oznaitelj uvijek iznenaditi, treba radikalno da probije metodiki-traei znaaj novovjekovnog znanja (koje predstavlja pozi-

' Navikli smo ve na Freuove stavove o 'glasu uma koji napreduje polako i sa zastancima, no sa nezaustavljivom sigurnou' pri emu se kako to primjeuje Leclaire zaboravlja da Freud istim rijeima oznaava napredovanje nesvjesne/potisnute elje.

53

iju subjekta gospodstva par excellence) i da se naui pustiti da ga umjesto toga stvar sama nade (Lacan: Ja ne traim, ja nalazim.) jer:

Biti otvoren oznaiteljima, to znai prije svega odrei se jednoj od naih najradikalnije usidrenih elja, to e rei elji osigurati si bilo kakvo ovladavanje ili posjed: jer znati ta je neki oznaitelj, to znai znati da je u njegovom naravu da pobjegne svoj vlasti, bilo kakvoj objektivnoj spoznaji. (EP, 31)

Trebamo se odrei bilo kakvome ovladavanju, da bismo mogli douti rije subjekta oznaitelja koji se upisuje u govor jedino u njegovoj nadodreenosti, 'autonomnoj' oznaiteljskoj odreenosti, u odskoku 'medija' od 'sadraja', oznaitelja od oznaenog odskoku koji je sam oznaitelj; subjekta koji dakle ek-sistira tek kao rasrediten, govoren u kako to kae Lacan insistiranju ozna-iteljskog lanca, koji progovara jedino u rupama, bjelinama, 'lapsusima' govora subjekta oznaenog, cogita, subjekta koji je tako rei 'svoje vlastito sredite', sredina/snaga svojih znakovnih 'objektivacija'.

Valja postaviti pitanje tog subjekta, subjekta strukture, u njegovoj nesvodljivoj ekscentrinosti spram novovjekovnog subjekta.

54

Oznaitelj reprezentira subjekta za nekog drugog

oznaitelja"

Odgovor na Lacanovo osnovno pitanje: Kada je struktura govora priznata u nesvjesnom, koji nain subjekta moemo misliti uz nju? nalazimo u konstelaciji simbolne kastracije.

Zato simbolna kastracija? Poetno je stanje novoroenog djeteta stanje nemoi, njegov krik (pla) svjedoi o potrebi ije zadovoljenje zavisi od ina Drugog (Majke). Sve ovo, dakako, ostaje na nivou prirodnog sklopa na-draaja/reakcije, 'ovjene ivotinje'. Odluan prijelom nastupa iskustvom djeteta kako se kod majke ne radi tek o neposredno-pri-rodnoj potrebi, kako majka, od ije pomoi ono zavisi, od njega neto trai. Nije jedini cilj majke da zadovolji neposrednu potrebu djeteta, majka od njega hoe neto vie. Time se, pak, mijenja cjelokupna 'nagonska ekonomija' djeteta: nije mu vie stalo samo do zadovoljenja neposrednih potreba (gladi, ei itd.) nego ono smjera, prije svega, na to da majci da ono to ona od njega trai, to joj, dakle, nedostaje. Tako se djetinja neposred-no-predmetna potreba pretvara u elju koja je uvijek elja elje, elja da ga majka (od ije pomoi ono zavisi) eli. Pla djeteta nije vie tek svjedodba predmetne potrebe, ve obiljeava zahtjev (Drugome, ovdje jo majci)

57

kome ne ide za predmet (npr. hranu) u njegovoj prirodno-neposrednoj datosti: predmet postaje Dar drugoga, svjedodba ljubavi. Taj raspon izmeu zahtjeva (ljubavi) i predmetne potrebe koju on pronosi poznaje svaka majka koja zna da djetinja molba: Hou jo da jedem! nikada nema 'doslovno' znaenje. (Dokaz: majka mu moe dati ljuto da jede i dijete e biti jo vie nezadovoljno; moe, pak, da preskoi 'doslovnost' i da ide 'direktno' na zahtjev, npr. da zagrli dijete, pa e sve biti u redu. Pri prvom sluaju dijete e biti jo vie nezadovoljno jer je prevareno, jer smo mu zahtjev odbili upravo njegovim 'doslovnim' ispunjenjem. I kod 'punoljetnih' takva prijevara pripada najuspenijim nainima agresivnosti.)

Odnos djeteta i majke prvobitno hoe da bude takav odnos do alter ega u kome se oboje dopunjuju, jedno drugome daju ono to im nedostaje i tako stapaju u cjelinu/jedinstvo Platonova androgena; tek hoe da bude, no zapravo ve nije, jer svaki ego uvijek naie na neko prazno mjesto, neto Tree to zaprijeuje stapanje dvojice. Tako oni u-mjesto dopunjavanja narcistiku cjelinu di-jeteta/majka tek jedno drugome vraaju nedostatak, od drugoga dobivaju nazad vlastiti nedostatak. Nedostatak koji, naravno, ne pripada nivou prirodnih potreba (nije npr. zbog biolokog ustroja, oskudice hrane, vanjske opasnosti narcisistiko stapanje nemogue), nego nas upuuje ka posve drugoj dimenziji: 'ovjeju ivotinju' (animal humain) is-

58

trgne prirodnoj 'neposrednosti' iskustvo nedostatka u Drugome koje prirodnu potrebu pretvara u elju, ili (to znai isto, jer se upravo kroz ovu posredovanost sa eljom drugoga elja razluuje od potrebe) elju elje. Ve ovdje nastupa nekakva 'hegelovska' dijalektika ljubavi i uzajamnog priznavanja koja je, pak, po svome rezultatu sterilna. Ako dijete ostaje na tom nivou, onda se zatvorilo u zrcalnu/imaginarnu relaciju s majkom, u r o bovsku podreenost njezinoj elji, jer se njegova elja ograniava na to da ga majka eli.1

Bez Drugog/Simbolnog, na odnos spram 'drugog' ostaje narcisistiko /samo/zrcaljenje, gdje svaka od mogunosti: identifikacija sa drugim ili njegovo ponitenje (analitiki kazano: oralno stapanje ili analna agresivnost kao dvije mogunosti pred-edipovske/pred-simbolne relacije), tee ka ponitenju drugog subjekta, inter-subjektiviteta.

I Ime-Oca nastupa kao instancija pomou koje se dijete rjeava zatvorenosti tog dual-nog/zrcalnog odnosa s majkom; Ime-Oca, ne 'realni' otac. Jer 'realni' otac moe u svojoj vanjskoj/neposrednoj datosti nastupati tek kao nosilac vanjskog pritiska, a ne kao nosilac Zakona/Zabrane, prapotiskivanja. Uzmimo Freudov vlastiti mit u Totemu i tabuu

' Imaginarno nema, dakle, kod Lacana nikakve veze sa 'pukom uobraziljom' ve se radi o zrcalnoj/ spekulativnoj, t j . dualnoj relaciji 'korelata' koji se' dopunjavaju', u simetrijskom ili izokrenutom obliku ogledavaju/zrcale jedan u drugome: subjekt-objekt, ideal-realnost, ego-alter-ego, itd. Od imaginarnih dvoj-stava treba, kao to emo jo vidjeti, strogo razlikovati oznaiteljsku dijadu/alternativu.

59

sinovi se pobune protiv oeve tiranije i ubiju ga, no poslije smrti otac postaje jo snaniji nego to je bio za ivota jer zavlada kao svoje Ime, Zakon. Otac moe djelovati kao 'interiorizirana prisila', jo snanija od vanjske/realne tiranije, jedino kao odsutan: kao realno-prisutan, prijetnja neposredno-tjelesne prisile, ne moe nas istrgnuti 'prirodnome kontinuumu'. Vladavina Imena-Oca znai da 'realno' vladaju sinovi, tek njima samim ovladava ne-realna prisila mrtvog oca. Smrt (realnog) oca, njegovo ubojstvo nastupa, dakle, kao taj (mitski) in koji sinove obiljeava 'izvornom krivnjom', i tek ih ova krivnja dovodi do 'interiorizacije prisile', do prapotis-kivanja, do 'socijalizacije', do 'drutvenog pakta'. Krivnja je plaena rtvom, odricanjem upravo onoga zbog ega je otac ubijen: zabranom incesta. Na mjesto oeve nepos-redno-realne tiranije, koja zaprijeuje polno optenje sa majkom i sestrama, stupa njezina 'interiorizacija' Zakonom/Zabranom.

To pak znai da, strogo uzev, zapravo ne moemo govoriti o 'interiorizaciji', zato piemo rije uvijek u navodnicama. 'Interiorizacija', pretpostavlja simbolno oceubistvo, dakle upravo slom ('oeve') vanjske prisile. Ne postoji nita 'spoljanje' to bi se 'interi-oriziralo' Zabranom; Zabrana je 'unutarnja' samoj elji, a ne produetak bilo kakve spoljanje prepreke. (Usput kazano, zato je uzaludno 'traiti razlog kastracije' od nunosti suradnje koja bi da trai odricanje do famozne Sartrove rarete-, uzaludno ne zbog

toga jer bi taj razlog bio nedostian/nespoznatljiv, ve upravo zbog toga jer je bezdan njezine bezrazlonosti tek 'konstituira' kao simbolnu kastraciju, tj. Zabranu koja otvara jezik (i time 'svijet'): kad bismo 'pronali razlog kastracije', izgubili bismo otvorenost/istinu rijei, vratili bismo se u Realno.)

Pobuna protiv 'realnog' oca u imenu Zakona, Pravde itd. dakle upravo utvruje vladavinu Imena-Oca. Jer ukoliko on jo vlada svom 'realnom' snagom, to je upravo biljeg nedostatka snage Zakona.2 Svaka vladavina Imena-Oca pretpostavlja oceubistvo, i obrnuto: oceubistvo slui tek utvrivanju vladavine Imena-Oca. Jer kod svakog oceubistva otac se vraa kao svoje Ime koje je jo snanije: Mrtav postaje snanijim nego to je to bio za ivota (Freud). Ovdje gree sve kritike 'patrijarhalnosti', svi pozivi na 'pobunu protiv oca': jer vladavina Imena-Oca, Zakon/ /Zabrana incesta, dakle, prapotiskivanje pretpostavlja ve izvrenu 'pobunu protiv oca', ona je rezultat oceubistva. Ovdje grijee i svi prigovori 'patrijarhalnosti' koji bi trebali pogaati Freudovu i Lacanovu koncentrira-nost oko Edipova kompleksa: Zbog poistovjeivanja 'realnog', imaginarnog (u Lacanovom znaenju) oca s Imenom-Oca, imaga Oca sa Zakonom, oni predviaju kako oceubistvo nije svrha potisnute elje koja se zbog kulturne represije nikada ne moe uozbiljiti itd.,

1 Ovdje bi trebalo Imati u vidu Platonovog So-fista, gdje na odlunome mjestu kritike Parmenida

pada rije oceubistvo: tako naziva stranac iz Eleje tvrenje da i ne-bitku pripada bivstvovanje.

60 61

nego je nasuprot tome ba 'kultura', Simbol-no, biljeg toga da se ono ve zbilo.

Freudovo mitsko/imaginarno predstavljanje vara, naime, time to dogaaje opisuje u vrijemenitom slijedu: kao da braa najprije ubiju oca i tek posle toga, zbog krivnje, ograniavaju svoju 'slobodu' Zakonom Imena-Oca. Nasuprot tome, 'sloboda' brae upravo je tek uinak vladavine Zakona, prapotiskivanja, nikakva 'sloboda' izvan i prije prapotiskivanja nije mogue. Jer ta je 'sloboda' drugo do li istrgnue iz neposredno-prirodnog 'kontinuuma', ue i tanije: iz zapletenosti u du-alnu/imaginarnu relaciju s majkom (koja dodue ve pretpostavlja simbolni nedostatak, prazno mjesto Treeg, no jo ga pokuava imaginarno popuniti), istrgnue kojim stupamo spram bia u odnos/distanciju. To je pak istovjetno sa samim Zakonom, prapotiskiva-njem, koji 'zabranjuje' jedino i upravo onu 'neposrednu salivenost' (incest, nastup Realnog), to e rei: koji ini da sve 'realno' stupa pred nas ve kao obuhvaeno diferencijalnom/arbitrarnom mreom oznaitelja gdje 'stvar sama' uvijek nedostaje. 'Sloboda' je sama 'inkorporacija' tog nedostatka stvari same.

Ovdje je, naime, Freud odjenuo u oblik mitskog 'dogaaja prapovijesti' sam nastup simbolne konstelacije da je mrtav otac koji vlada kao svoje Ime, Zakon, snaniji nego za ivota, to pretpostavlja ustrojstvo Simbolnog. Zato, ako otpada fetiistiko-ima-ginarni oblik, ni oca ne treba 'realno' ubiti.

Mi ga simbolno (ne 'simboliki') ubijamo ve time to progovorimo. Time to progovorimo jedini oslon njegova 'autoriteta' postaje sama rije (koja nad nama vri 'interioriziranu' prisilu); i 'realni' otac moe igrati 'autoritet' jedino ako nastupa tek kao nosilac Zakona/ /Zabrane, ako se oslanja tek na rije i ako se odrie 'realne' prisile, ako dakle daleko od toga da bude onaj 'za kojeg Zabrana ne vai' do kraja integrira nedostatak.

Samo simbolno je Zakon, jer Zakon zabranjuje neposredno prisustvo 'stvari same', no takvo isprepletanje prisutnosti i odsutnosti gdje 'mrtvo postaje snanije od ivog', 'odsutno vai vie nego prisutno', sam je osnovni potez diferencijalnog poretka oznaitelja. Pri tom se moemo pozvati ve na 'fe-nomenologijsko' iskustvo razlike zvanog i predloenog (Heidegger) koja se na povrini krije sa tradicionalnom razlikom oznaenog i referenta, no koja je u osnovi subvertira, zajedno sa prvenstvom prisustva pred odsustvom.

ini se da se odluan prodor fenomenologije zasniva na tome to ona pretpostavlja krajnju mogunost diskurza Imaginarnog: fe-nomenoloko-transcendentalnom redukcijom i milju o korelativnosti subjekta i objekta koja se na to nadovezuje, Husserl Imaginarno oslobaa njegove obuhvaenosti 'realnou'. Tanije, pokazuje kako je sve to uzimamo kao 'realno' ve imaginarno posredovano (kako se konstituie tek kroz korelaciju sa subjektom, dakle dualnom relacijom subjekt-

62 63

-objekt). Ovim je sruen 'fetiizam' realnosti: ena kao predmet poude doslovno nije ista stvar kao 'ista' ena u obliku predmeta anatomije. To pak ujedno znai da bit neke stvari stupa pred nas 'kao takva' tek kada je ova stvar u svojoj 'realnosti' odsutna. Fenome-noloki moemo npr. vrlo lijepo opisati kako to to nama neka stvar zaista znai iskuavamo tek kada je gubimo (to nama znai prijatelj tek kad nas naputa itd.) ovdje, u odsustvu 'realne' stvari, pred nas stupa 'stvar sama' kao bit. U tome lei jezgro Husserlova ustrajnog uvjeravanja da nije rije o apstrakciji biti (eidosa) iz posmatranja ili iskustva, nego o posmatranju same biti: o prijatelju kao biti, a ne o biti prijatelja. No, umjesto da otvori put svoj subverzivnosti tog stanja u kome se zapravo krije isto osnovno iskustvo kao u strukturalizmu: odsustvo stvari nije prosto odsustvo, nego ako smijemo tako rei prisustvo tog odsustva, 'prisutna' cjelina obuhvaa sve prisutno i odsutno, punine i prazna mjesta, te 'bit', 'smisao' nastupa u-pravo u praznim mjestima 'realnoga') Hu-sserl ga, reinterpretacijom fenomenologije kao transcendentalnog idealizma (poslije poznate krize, kroz itanje Kanta), svodi na klasian metafiziki odnos ope/pojedinano. Ovim svoenjem gubi se, naravno, upravo ve nagovijetena bitna uloga gubitka: bit iskuavamo kroz gubitak 'realne' stvari. Husserl, dakako, zna da promatranjem openitog gubimo empirijski-pojedinano, no ovo iez-nue ne iskuava se kao temeljni gubitak, jer

64

upravo je bit kao metafizika openitost ono postojano-prisutno. Dimenziju gubitka promilja tek Heidegger koji je postavlja u samo jezgro govora, u razliku izmeu predlaeeg i zvanog: stvar lei pred nama kao 'realna', zovemo je pak govorom. Odsutna-prisutnost zvanog (jer stvar kao zvana nije 'realno ovdje) 'izvornija' je od prisutnosti predleeeg, jer tek kroz rije stvar stupa pred nas u svojoj biti.

Da je odsutno snanije od prisutnog, mrtvo snanije od ivog, Ime-Oca snanije od 'realnog' oca, rije snanija od stvari, da ima kao to to kae Heidegger odsutna-prisutnost zvanog prvenstvo ispred prisutnosti predleeeg, ve je u tome sadrana sva 'iracionalnost' elje. Da nama punoa ispunjenja zahtjeva, neposredna nazonost stvari, znai manje od odsutnog-prisustva, dozivanja ove stvari u neispunjenom zahtjevu. Simbolna kastracija nije onda u tome da nama je bilo koji (realni ili imaginarni) objekat zauvijek uskraen, nego naprotiv, paradoks da nam prisutan znai manje od odsutnog; da nam je zapravo sve doputeno, ali i to je ono uasno da objekat gubi svoju vrijednost u trenutku njegova dohvata.3

* Odavde nije teko vidjeti zato se 'zapadna metafizika' kao ideoloko samorazumijevanje drutava u kojima vlada rad i podjela rada organizuje oko ideologema znaka kao previanja oznaitelja, Simbol-noga. Ovo previanje lei tako rei u samome pojmu raa kao teleolokog procesa ostvarenja idealnog, tek jeziki (simbolno/odsutno) u -zamisli prisutne svrhe racionalno-teleoloki proces 'realizacije idealnog' nuno pretpostavlja 'prvenstvo prisutnog ispred odsutnog', 'ivog ispred mrtvog', realnog ispred tek izgovorenog i samim tim zamrauje osnovnu 'iracionalnost' elje, Simbolno kao ono Tree s one strane idealnog i realnog.

65

No ovo prvenstvo rijei ispred stvari odmah nalae pitanje: kako je ono uopte mogue? Zato nas neposredno drugovanje sa prijateljem nuno oslijepljuje za iskustvo njegova znaenja za nas? Zato treba otii u tuinu da bismo upoznali to nam znai domovina? Zato a to je takorei 'opa formula' tog stanja nikada nismo sretni a da ujedno ne znamo kako smo sretni? Sto, dakle, nedostaje izgovorenome ako taj nedostatak ne moe ispuniti nastup onog 'realnog' o emu je zapravo rije? Jedini je mogui odgovor u tome da napustimo uobiajeni razmjer jezi-kog znaka u kojem je stvar tek oznaena, predstavljena spram neposrednog prisustva stvari same (referenta), punoe njezinog prisustva gdje otpada potreba jezikog posredovanja. Zbog toga kaemo kako izvjestan nedostatak pogaa i prividno 'puno' prisustvo 'realne' stvari same, odnosno da nastupom govora rije nije ona kojoj 'nedostaje' realna stvar, koja stupa na mjesto stvari itd, da i ono 'realno' inkorporira izvjestan nedostatak, da govorom zijevne praznina ba nasred same 'realnosti':

Ako realno dolazi na dan bitka i poraz-likuje se u razliitost bia u mjeri u kojoj se upisuje u jeziku mreu (...), zar ne treba dodati da je to otvaranje takoer nadomjetanje koje uini da na mjesto realnog stupa Stvar kao prazno srce istosti, bjelina) oko koje se sabiru reprezentacije 'realnosti'. (Saf, 257)

Oznaiteljski nedostatak ne moe se ispuniti nikakvim 'realnim' objektom, jer svaki

66

realni objekt moe se artikulisati i time imenovati, on je objekt tek za zahtjev (Saf, 2723), elja pak smjera upravo na ono prazno srce istosti kao nemogunost Realnog koju otvara nastup Simbolnog. Simbo-lizacija uistinu unitava objekt: jezik nije 'smrt stvari' tek zato jer umjesto stvari same stupa rije, njezin znak, nego je on upravo ubistvo 'stvari same', on otvara nedostatak nasred same 'realnosti': Poredak stvari (to to nazivamo: realnost) uspostavlja se maskirajui realno (DR, 194); to to u najuobiajenijoj svakidanjici susreemo kao 'realnost' ve je Imaginarno te kao takvo u neprestu-pivoj distanciji spram Realnog. Nastupom Simbolnog svaka 'realnost' pojavljuje se tek na tlu uskraivanja Realnog.

Taj nedostatak nam sada nije teko nadovezati na sam osnovni potez oznaitelja: o njemu svjedoi ve oznaiteljska diferenci-jalnost/arbitrarnost, odsustvo oslona u 'stvari samoj'. Sam je ulazak u Simbolno rtva, gubitak Stvari same diferencijalnou/arbi-trarnou oznaitelja. Taj je sklop Lacan razvio kod Freudova primjera igre koja u svojim radikalnim potezima manifestira odreenost koju ovjena ivotinja prima od simbolnog poretka. Rije je o igri dvogodinjeg djeteta koje baca klupe iz kreveta i time iz svog vidnog polja, posle ega ga opet privue sebi, propraujui ovo usklicima: Ooo! i Aaa! (odjek Fort! i Da!). Ovim se simbolizuje neiz-mjenian odlazak i dolazak majke: dijete 'o-vlauje' gubitkom koji ga zadesi majinim

67

odlaskom jer simbolno raspolae njezinim odlaskom i dolaskom (Jenseits des Lustprin-zips).

No subjekt na taj nain ne ovladava tek svojim gubitkom time to ga uzima na sebe, nego uzdie svoju elju na drugu potenciju. Jer njegova akcija uniti objekt, uini da se pojavljuje i iezava u anticipirajuoj provokaciji njegove odsutnosti i prisutnosti. (E, 319).

Ovim je uinjen odluan korak iz imaginarne alternative odlaska i dolaska majke ije skandiranje vlada dualnom 'pred-edip-skom' relacijom dijete/majka ka simbolnoj alternativi gdje (minus) ima isti domaaj kao (plus i minus) odsustvo isto kao prisustvo, odlazak isto kao dolazak. Drugim rijeima, u imaginarnoj/dualnoj relaciji dijete jo tei stalnoj prisutnosti majke, jo se nalazimo na nivou proste predsimbolne opozicije gdje u skladu sa uobiajenim 'principom zadovoljstva' nebore traimo majino prisustvo i izbjegavamo njezino odsustvo, dijete se boji odsustva, boji se da ga majka ne napusti. U simbolnoj alternativi pak djetetu ne donosi tjeskobu izmjenjivanje prisutnosti majke i njezine odsutnosti, ijoj se reprodukciji u svojoj igri naprotiv raduje, nego mu donosi tjeskobu majka kada ga 'ne ostavlja' (Saf, 264), jer ga time zadrava u zarobljenosti svojoj elji, u imaginarnoj/dualnoj relaciji, zaprije-ujui mu 'oslobaanje' simbolizacijom.

No ova igra moe da protekne tek ako potenciranje elje ne znai da je u dijadi ozna-

68

itelja realni objekt uvijek odsutan, i da se zato elja ne ograniava na oznaitelja, nego s anticipirajuom provokacijom dopire do unitenog, realnog objekta, ija je prisutnost nadomjetena oznaiteljem, jer bi u ovom sluaju njezina granica jo uvijek ostao realni objekt, iji bi dolazak (npr. dolazak majke) unitio igru oznaitelja. Zelja se zaista potencira jedino ako dolazak 'realne' majke ne uniti ovu igru, ako, dakle, onoga na to je usmjerena elja ne moe vie nadomjestiti nikakav realni objekt. I kako taj gubitak Stvari oznaiteljskom diferencijalnou pogaa, tanije uspostavlja subjekt (govora), najbolje kae sama Lacanova 'definicija' oznaitelja: Registar oznaitelja uspostavlja se iz toga to jedan oznaitelj reprezentira subjekt za drugog oznaitelja. (E, 840). Dokaz da je rije o reprezentaciji za drugog oznaitelja ve je sama diferencijalnost: tako kod 'primjera' djetetova 'trzanja', pulziranja Fort! Da! 'prisutan' oznaitelj svaki put reprezentira subjekta, no kao diferencijalan ujedno upuuje ka 'odsutnome' lanu alternative kojeg pretpostavlja. Diferencijalnost zato okree subjekta ka drugome oznaitelju koji opet tek reprezentira subjekta za svog paradigmatskog protivpola za svog pro-tivpola, jer je oznaitelj tek raskrsnica razlika, diferencijalnih poteza, jer se njegov identitet sastoji tek u njegovoj razlici spram njegove paradigmatske alternative. Oznai-teljska paradigma tako sub