ATIF KUJUNDŽIĆ

SMOLUĆA

* * * selo koje je imalo

smolu SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE

pa ga sada nema

* * *

* * * *

1992. – 2013.

* * *

* * * SMOLUĆA

* * *

VELIKOSRPSKI FAŠISTIČKI ZLOČIN GENOCIDA

NAD SRBIMA

* * *

ANATOMIJA

PRIMJERA SMOLUĆA

* * *

* * *

Slični ili isti primjeri: Donja, Gornja Lohinja i Lendići u općini Gračanica.

S razlikom, što su Srbi iz Lendića intenzivno, artiljerijski razarali Gračanicu.

No, ovo navođenje nikako ne iscrpljuje spisak velikosrpske fašističke invencije

i identičnih primjera. Sarajevo. Hadžići. Ilijaš. Vogošća...

* * *

* * * ŠTA SE

USTVARI DOGOĐA U

DEN HAAGU

* * * Godinama se iščuđavamo suđenjima u Haagu. Strašna ratna tragedija na ex-YU prostoru pretvorena je u još strašniju farsu i krvavu lakrdiju sve do prvostupanjske presude

hercegbosanskim čelnicima, što je ustvari zorno i pokazalo, kako to što se dogodilo u ex-YU – pouzdano, osim iznimno, ne razumiju

ni tužitelji, ni branitelji, ni Sudsko vijeće, ni svjedoci, nerijetko ni akteri događaja i neposredno okrivljeni. A medijski nasrtaji kao

npr, na pjesnika Predraga Lucića zbog satirične pjesme Ići, mići, Ahmići – sugeriraju užasnu i nehumanu političku i etničku upletenost u zlo i fašističke razmjere koje ne umijemo razumjeti. Niko da poveže činjenice i događaje u nivou suvereniteta i identiteta bh države, a potom fašističkog velikodržavlja kao osnovne motivacije i poticaja koji je protiv zajednčkog života, zajedničke države SFRJ i bh multikulturalnog fenomena kao pojave u državi s dominantno kulturnom sadržinom.

* * * Pouzdano, bilo bi izlišno, neopravdano i nepravedno krivnju za nerazumijevanje naših uistinu kompliciranih ne/prilika

pripisvati Međunarodnom krivičnom sudu Haag koji radi već /20/ dvadeset godina. Riječ je o tome kako, ni velika većina građana uopće ne može shvatiti/razumjeti šta se uistinu događalo od Slovenije i Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine do Kosova i Metohije – u više od minulih dvadeset godina. Sasvim je površna i nedovoljna konstatacja prema kojoj se na tom prostoru tokom 20ak godina događao rat. Oni koji uistinu

razumiju cijelu priču, od svega prave sprdačinu i tako u omaglici nebrojenih prljavština, gluposti, gadosti, svoga pokvarenjaštva i politikanstva, kao iza dimne zavjese – kriju suštinu i stvarne razloge događaja. /Nije nikakvo čudo, ako cijelu priču nerijetko, ne razumiju ni Srbi

o kojima najčešće i jeste riječ. Srbin samo rado ide u vojnike. Tri ga vuku, a četiri tuku – njihova je narodna pjesma. No, nesporno jest, najangažiraniji su akteri u minulim ratnim događanjima, pa

tako i okrivljeni na Međunarodnom krivičnom sudu /i raznim sudovima/.

Ako za pretragu na internetu upišete pojam fašizam – uvjerit ćete se kako se najviše primjera i obasjanja odnose upravo na

srpski fašizam. To, neslučajno, jest. Da li to Srbi uopće znaju i poimaju?!/

Kao npr., vajni pravnik i srpski radikal, četnički vojvoda, Vojislav Šešelj. Kao, psihijatar Karadžić koji Rado ide van – pesnik i humanist, koji glumeći bešćutnu formalnu uljudnost, svoje znanje engleskoga jezika i humanističku opciju kulture

komuniciranja šarmira Sudsko vijeće – sve dok to što čini može biti okretanje zločinačkih postupaka i činjenica u njegovu korist. Dakako, jednako kao i njihovo odricanje/negiranje. Kao Dobrica

Ćosić Gedža, književnik, akademik, poznat i omiljen kao Otac Nacije koji javno govori o tome kako su Srbi najveći lažovi! Etc. /Čovjek, ne može da se ne upita: otkuda toliki zločini, ljudska destrukcija i patnja – pa i srpskoga naroda?! Zar za ideal srpskog

svekolikog ropstva, stradanja, pravoslavne vere, čistote i nedužnosti?! Pa, zašto su im se onda, zaboga, voždovi tako nevini, junački krili sve te godine i puštali, da uistinu nedužni ispaštaju? Čak i njihovi sunarodnici i neposredno podređeni u hijerarhiji koju su osobno uspostavili?!/

* * * Dakako, produžavajući lakrdiju i uvijek iznova udarajući na

autoritet Međunarodnog krivičnog suda – kojem, čas odriču nadležnost, koji – čas optužuju za političke pristrasnosti i zadnje namjere, a s prijezirom se odnose prema, dušama i srcima žrtava, ožalošćenih i ugledu tužitelja, sudija, branitelja, prema zdravoj ljudskoj pameti i inteligenciji.

Zagriženi nacionalisti, šoveni, fašisti, pljačkaši, koljači, silovatelji, mrzitelji i ubojice i dalje prešutkuju svoju pravu subverzivnu, političku i vojničku ulogu u uglednoj i perspektivnoj državnoj zajednici – sada ex-YU: planirano izvedenu velikosrpsku fašističku agresiju, njezinu koncepciju, svoja nedjela i zločine, svoju nehumanost i sebi podređene aktere, kao i svoje buduće namjere na kojima bez zastoja – uveliko i krvnički rade i nadalje. /Kad bi samo dio te destruktivne energije transformirali u pozitivnu energiju zajedničkog življenja na koje smo osuđeni jer dijelimo isti životni i geografski prostor oduvijek – sve bi u ovoj zemlji cvjetalo na svakom koraku. Izbor svekolikih podjela i tako fašizacije kao opcije koja gradi njihove namjere i postupke čini, pa iz dana u dan – sve izgleda i gore nego li jeste.../

Međunarodni krivični sud u Den Haagu se batraga oko najvišeg dometa poimanja događaja kao oko udruženog zločinačkog poduhvata – što je uistinu, naspram suštine agresije kao anahronog i povijesno dugoročnog velikosrpskog fašističkog

projekta i zločina Srpske akademije nauka i umetnosti, Oca Nacije – akademika Dobrice Ćosića, kadrovski srbizirane Jugoslavenske Armije, njezinog Generalštaba, Slobodana Miloševića i Srpske Demokratske Stranke – na čelu sa psihijatrima Jovanom Raškovićem i Radovanom Karadžićem, te Šešeljom i

Ravnogorskim četničkim pokretom – naivno, deplasirano i besmisleno i da nema žrtava – bilo bi smiješno. /Sasvim drugo je pitanje što su oni mislili da mogu napraviti uistinu nemoguću stvar sa stanovišta uništavanja cijelih naroda, međuljudskih i međunacionalnih odnosa, sa stanovišta međunarodnog poretka i fašističkih postavki koje su u sukobu sa svekolikim humanističkim iskustvom ljudskog življenja u povijesti./

* * * SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA

U REPUBLICI HRVATSKOJ

I REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI

* * * /krajem osamdesetih/

* * * Mada je i povijesno očigledno riječ o dugoj, vrlo staroj i tako – anahronoj priči koju bi svi trebali znati naizust, zabuna i nerazumijevanje su stvarniji, a nevjerica veća – utoliko prije.

Srbi su ternutno zadovoljni postignutim i svojom dobrom perspektivom. U srpskom narodu održavaju i šire, jačaju tu zabludu. Još da se vrate u Republiku Hrvatsku i projekat Velike Srbije je gotov upravo na zamišljenoj granici. Koja i kakva Federacija Bosne i Hercegovine?! Muslimani i Hrvati u njoj?! Kakva Bosna i Hercegovina? To su za njih samo smiješni fakti koje koriste prema svojoj zloj volji, a uvijek shodno svojim zadnjim namjerama i postizanju ciljeva. Sada samo održavaju i podržavaju zabunu i tobože

produžavaju cirkus o svome trošku, mada na taj način kao u vedrom danu dokazuju – kako je sve upravo suprotno od onoga što govore. Kako su započeli krvavi ratni koloplet, tako ga verzirano održavaju mada je riječ o čistom anahronizmu. Pa, činjenica da je neki dogđaj završen, apsolutno ne znači, kako se isti nije ni dogodio, a oni se naprosto tako drže. Nevjerica Suda i građana stvarna jest, kao i mogućnost da sve to što Srbi čine i što su učinili uopće – nikad ne bude shvaćeno i uistinu objašnjeno. A to znači produžavanje jada u

nedogled za sve. To što se Republika Hrvatska iščupala iz postojećih prilika ulaskom u NATO i Europsku Uniju, kao da onima koji se smatraju inteligentnima i najpametnijima, znači: ništa.

* * * Mada, neporecivo je znakovito organiziranje Srpske

Demokratske Stranke u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini krajem osamdesetih XX stoljeća, sa dva psihijatra na čelu: Jovan Rašković i Radovan Karadžić. To, krajnje neslučajno, jest. To je sasvim kao dio velikosrpskog fašiatičkog plana izvedeno u svim pojedinostima, kao i propagandna haranga protiv Albanaca na Kosovu i Metohiji. /Pivska boca nabijena u bulju

nekom Srbinu, Đoletova opaka, prijeteća pjesma: Ne lomite mi bagrenje, pod njim sam je ljubio..., ili Knjiga o Milutinu Danka Popovića...

S obzirom na militantni, teroristički i rigidni karakter Srpske Demokratske Stranke, zauzimanje repetitora, rušenje mostova,

proglašavanje srpskih autonomnih pokrajina, balvan i jogurt revoluciju – bila je to ideološkopropagandna i praktična priprema, te vojnopolitičko organizirianje upravo u granicama zamišljene

Velike Srbije sa granicom u Republici Hrvatskoj: Virovitica – Karlovac – Karlobag... /!/ Glupost te floskule, beskraj je jada za srpski narod, kao i za one koji sa Srbima nastoje živjeti kao sa normalnim ljudima ili Srbima koji se smatraju normalnima.

* * * MALA POVIJEST IDEJE

VELIKOSRPSTVA * * *

/priča o strašnom anahronizmu/

* * *

Ako rečeno ne bude prepoznato i identificirano do kraja suđenja Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, suština će ostati tajna i nepoznanica, a zločin će biti nagrađen /pa, eventualno i na osnovu suludih procjena i želja i ponovljen, ali, ovaj put sasvim je jasno na čiju štetu, jer se krug sužava. Ako ćemo pravo, i do sada je to uvijek bilo na štetu generatora zločina – čak i kad toga nisu bili svjesni.

Ustvari, kao anahronizam, zločin ima oštricu okrenutu izvršiteljima, u ovom primjeru prema Srbima koji se njime bave koristeći ga kao sredstvo osobnoga progresa /kojeg li bezumlja!/, zbog čega plaćaju vrlo visoku cijenu. Najradikalniji pripadnici srpskoga naroda rade na istoj ideji duže od /110/ stotinudeset godina uz visoke žrtve /čak svjesni toga, što je uistinu bezumno!/. Zato, u pročelju svakog razmišljanja i progovora o ratovima vođenim na prostorima ex-YU, pa i u razdoblju od 1990. godine do osamostaljenja Kosova i Metohije, treba imati punu svijest o karakteru i odgovornosti Srpske Demokratske Stranke i Srpskih Radikala posljednjih desetljeća – koji rade na istom projektu. I jedni i drugi inzistiraju na nečemu što je odavno propalo i, što bez sumnje, niko ne želi, a da stvar bude tragičnija – što odavno više ni njima nije potrebno, niti od bilo kakve koristi.

Riječ je o militantnopolitičkim i terorističkim strankama čiji su programi i njihovo ostvarivanje identično zasnovani na zločinačkim iskustvima i primitivnom nacionalizmu srpskoga

naroda, te ideji velikosrpstva kao političkoj matrici/ideji svesrpskog ujedinjenja, kako je to još početkom XX stoljeća formulirala tajna velikosrpska teroristička organizacija Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt, na čijem čelu je bio pukovnik Kraljevske vojske – Dragutin Dimitrijević Apis. Istu stvar, definirao je 1910. godine – srpski premijer Nikola Pašić /Zaječar, 1845. – Beograd, 1926./. Istaknuti srpski

političar i dugogodišnji predsednik Vlade Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca... Dakle, prije Prvoga svjetskoga rata. Prije stotinu godina kada su takve ideje na tragovima kolonijalističkih ambicija izgledale realne. Kolonijalizam se u međuvremenu transformirao i, najblaže rečeno doživio, duži nego polustoljećni diskontinuitet i preobražaj do multinacionalnih kompanija i finansijske kolonizacije.

* * * VELIKA SRBIJA

I BELA

JUGOSLAVIJA * * *

/ideje bez perspektive/

* * *

Ugledni srpski političar Nikola Pašić, poznat i po tome što se

pokušao suprotstaviti djelovanju Crne ruke sa pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom na čelu u ostvarivanju ideje Velike Srbije, a za račun ostvarivanja tzv. bele Jugoslavije – prema ideji kralja Aleksandra Karađorđevića – što je u biti, bio i

radikalniji velikosrpski zahvat – da se dobije srpska hegemonistička tvorevina: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca... /Što je generički promatrano, blisko i ideji Europske Unije./

Klicu zamisli o svesrpskom ujedinjenju i ujedinjenju srpskih pokrajina odano su čuvali i pronosili pripadnici srpske terorističke i militantne organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili

smrt, koji su izvršili i vojni puč 1903. godine, ubivši kralja Srbije Aleksandra Obrenovića...

Sljedbenici iste ideje i organizatori komita i četnika su Srpski Radikali, koji nisu prezali ni od kakvih sredstava za postizanje svojih ciljeva. U tome su ih, barem u verbalnom nivou, podržavali i Rusi

održavajući tako živim cilj vaspostavljanja Velike Srbije – što je danas naglašeno politički i fašistički anahronizam. Ali kao žarište koje se uvijek može raspiriti u ratne sukobe, interesantno je za brojne druge koji na tuđoj nesreći grade osobni prosperitet.

Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt i zvanično je organizirana 1911. godine i postala legalan činitelj političke stvarnosti u Srbiji i

na prostorima koje danas označavamo kao ex-YU.

* * * CRNA RUKA

I MLADA BOSNA

* * *

/nesreća rađa nesreću/

* * * Crna ruka, imala je veliki, čak odlučujući utjecaj u organiziranju političkoterorističke organizacije Mlada Bosna u Bosni i Hercegovini – koja je formirana radi ostvarivanja

velikosrpske zamisli o utjerivanju Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Srbiju.

Crna ruka je Mladu Bosnu iskoristila – instrumentalizirala kao oruđe za jednokratnu upotrebu – za izvršenje Sarajevskog atentata, tj. ubojstvo regenta Franza Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije, 1914. Godine u Sarajevu.

Izvršitelj atentata, bio je član Mlade Bosne, Gavrilo Princip iz Bosanskog Grahova. Inače, Crna ruka je poznata po svojim brojnim i vrlo razvijenim planovima i urotničkim aktivnostima radi stvaranja Velike Srbije i podrivanja ne samo Austrougarske Carevine... Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, uhapšen 1916. godine, suđen je u Solunu zbog atentata na prestolonaslednika

Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju posredstvom Mlade Bosne u Sarajevu 1914. godine, a osuđen na smrt i strijeljan 1917. godine.

/Sarajevski atentat uzima se i danas kao povod za početak Prvoga svjetskog rata, što je besmislica, čak i ako je bio otponac... ali i

kao povod za rasprave o tome da li je Mlada Bosna bila terorističko-militantna ili revolucionarna organizacija, tj. da li je

Gavrilo Princip bio terorist ili žrtva produžene Crne ruke, tj. tuđa strojnica o svome ramenu, da parafraziramo braću Hrvate, u svome ruhu i o svome kruhu, a – za tuđ račun... /

* * * SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA

U POHODU

ZA VELIKU SRBIJU

* * * /zločinači i fašistički anahronizam na djelu/

* * * Organiziranje Srpske Demokratske Stranke krajem osamdesetih XX stoljeća u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – pod istim imenom i s istim programom /na ex-YU

teritoriji koja de facto iscrtava - zapadne granice Velike Srbije prema prvotnoj zamisli pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa i Srpskih Radikala/, a na čelu sa psihijatrima Raškovićem i Karadžićem – vremenski je brižljivo koordinirano i prostorno

sasvim podudarno sa teritorijalnim ambicijama Srpske akademije nauka i umetnosti o Velikoj Srbiji, tj. sasvim usklađeno s tzv. Memorandumom Sanu /1988./.

Tako je politički i vojni nivo organiziranja Srba u Velikoj Srbiji, definitivno bio vaspostavljen i ostvaren u zamišljenim geografskim granicama Velike Srbije, s nedvosmislenim namjerama da prostor zauvijek ostane srpski. /Jeste, dr Fanjo Tuđman i Slobodan Milošević su se dogovarali, ali su uvijek nastojali prevariti jedan drugog i, u tome su bili isti!/ Jasnu ideju i dramaturgiju

razobličavala je loša kostimografija za veliku predstavu: šubare, šajkače, kokarde, kame i redenici s municijom prekršteni na

grudima i pozdrav: Pomaže Bog junaci, pa i vojničke kape i oficirske šapke nadgrađene na šajkači.

* * *

Dakako, nacionalizam i fašizam u jednom narodu, etničkoj skupini ili društvenom sloju, mogu kao svoj odraz/odgovor – producirati samo nacionalizam i fašizam u drugim narodima i skupinama. Tokom agresijom nametnutoga rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Kosovu i Metohiji – Srbi su svesrdno demonstrirali ogromne količine svoje, nagomilane destruktivne i nehumane fašističke energije i iskustava, provodeći

plan prema poznatom Karadžićevom principu: što gore – to bolje. Koristili su pri tome i fašistička postignuća Benita Musolinija, Adolfa Hitlera, Ante Pavelića i Milana Nedića – koncentracione logore i masovne progone i egzekucije, pljačku, devastiranje imovine i silovanje žena..., a ponekad, kao na odgovor za svoje postupke nailazili na slična rješenja, mada se u količinama zla i zločina nikad niko nije mogao mjeriti sa Srbima. Osim svega, njima niko nikad nije razbio multikulturu, napao državu ili počinio genocid osim njih samih nad svojim narodom, što je uistinu paradoks.

* * * SMOLUĆA

IME I

USUD * * *

/SMOLUĆA I SDS/

* * * Smola je ljepljivi sok koji se na zraku stvrdne. Pocuri iz nasilno oštećene kore četinara, ali i drugog drveća. Bijel kao

mlijeko kod kaučukovaca/gumijevaca /npr: fikus, smokva.../. Bijel ili bistar sok koji poteče iz zasječene kore četinara. Kasnije

potamni. Smola je i stvrdnuti sok tamjana, koji upaljen dugo dimi i miriše, pa ga u crkvenim obredima koriste kao sredstvo za

kađenje. Dugo izolirana od vazduha, zakopana u zemlju ili u dubokoj

vodi, smola – postaje vrlo tvrd i dragocjen ćilibar – za pravljenje ukrasa i nakita. Ali! Zbog činjenice da se kao ljepljiva materija teško čisti sa kože ruku i odjeće, u brojnim jezicima odomaćena je sintagma,

sinonim i izraz: imati/dobiti smolu – kao oznaka za lošu sreću, za peh, tj. kao dokaz da se za čovjeka zalijepilo nešto neugodno čega se i uz najbolju volju i stvarno nastojanje – teško oslobađa, a što mu oštećuje kožu i odjeću... Ustvari, tako se za brojne Srbe, htjeli – ne htjeli zalijepila Srpska Demokratska Stranka sa svojim rigidnim fašističkim planovima, ciljevima i metodama koje nisu dopuštale nikakvo uvažavanje, umjerenost i toleranciju. Apsolutna nepopustljivost u ostvarivanju velikosrpskih fašističkih ciljeva, glavnom je odlikom i metodom djelovanja Srpske Demokratske Stranke.

* * * Kako je selo Smoluća dobilo ime – ne znamo. Ali, kada je ime

takvog značenja tu, neizbježna je asocijacija na smolu kao nezgodu koju možemo imati s ljepljivim sokom kojega se teško osloboditi. U ovom primjeru, sve je naglašeno dominantnim prisustvom Srpske Demokratske Stranke, kao zlog usuda sela i naroda koji se u njemu zatekao. Kada je Smoluća dobila Srpsku Demokratsku Stranku koje se nije mogla /a ne bi se moglo reći ni da je pokušala!/ osloboditi, kojoj se realno, nije ni mogla suprotstaviti /jer u startu, osim mitomanske karadžićevske političke priče o Srbima kao dobrim domaćinima i inače njegove slatkorječivosti svake vrste o nebeskom narodu i svijetloj srpskoj perspektivi i snazi, nije ni ukazivala na mogućnost opće katastrofe – ali je zahvaljujući Srpskoj Demokratskoj Stranci – Smoluća – prestala postojati.

* * * U tekstovima i knjigama o Smolući i njezinim ljudima, u toku rata i potom – jedva ćemo naći da se i pominje Srpska Demokratska Stranka – koja je Smolući bila uvjetom i zlim

usudom: biti ili ne biti, a u razgovorima tabu tema. To, dakako sugerira dvije stvari: prva je da su Srbi isuviše postali prisni i uistinu srasli sa svojom nacionalnm strankom – što podrazumijeva nekritički odnos prema politici Stranke i nije dobro, a druga: da je Stranka izgradila i razvila uistinu perfidne metode uvlačenja naroda u njegovu vlastitu tragediju fašističke provenijencije /danas se riječ fašizam, u najvećem broju primjera na internetu, može najčešće naći uz pridjev: srpski i Srbe kao naciju/.

Dakle, javno organizirana i registrirana u skladu s važećim zakonodavstvom, ali primjereno svojim ciljevima i vrlo strogo, rigidno i nepopustljivo organizirana u metodu rada i po potrebi konspirativna u djelovanju, poput sveprisutnog apsolutnog gospodara koji se u svemu ima slušati i slijediti, a da se o njemu nikad i nigdje ne progovori, niti komentira. Sjajna pozicija koja do današnjeg dana Srpsku Demokratsku Stranku lišava svake odgovornosti.

Srpska Demokratska Stranka postala je sivom eminencijom života i smrti, sadašnjosti i budućnosti, postojanja i nestanka,

prva stavka svega, condicio sine qua non. Niti o čemu nije moglo biti progovora ili razgovora bez aferima Srpske Demokratske Stranke.

* * * SMOLUĆA

* * *

/smola i zlo zajedno/

* * *

Povijesno, u našim knjigama, ali i u turskim defterima i austrougarskim katastarskim i gruntovnim knjigama, Smoluća je relativno značajan i geografski velik prostor /nahija/: Donja, Srednja i Gornja Smoluća.

Najcjelovitije informacije o prostoru nahije i sela Smoluća možemo naći u knjizi akademika dr Adema Handžića: Tuzla i njezina okolina u XVI stoljeću. /Svjetlost. Sarajevo, 1975. godine./ Inače, riječ je o lijepom, zatalasanom bosanskom krajoliku ispod planine Ratiš, livade, šumarci, voćnjaci, potoci, južna osunčana strana svijeta, puno svjetla i zelenila... blizina gradova Lukavac, Tuzla, Gračanica, Srebrenik – srednjih i visokoškolskih ustanova... visoka stopa uposlenosti, etc.

* * * Bez sumnje, kada se u Smolući pojavila Srpska Demokratska Stranka /pod vođstvom psihijatra Radovana Karadžića/, Smoluća bi i da se drugačije zove, dobila smolu Srpske Demokratske Stranke – sa kojom ne bi znala šta činiti, niti kako se smole – Srpske Demokratske Stranke – osloboditi. Riječ je

o anahronom ideološkofašističkom baksuzu koji osim zla za sve nije nosio ništa drugo. To se, ustvari, dogodilo i mnogima drugim. I to ne samo u Bosni i Hercegovini. Pojavljivanje Srpske Demokratske Stranke imalo je katastrofalne posljedice jednako za Srbe i druge narode ma gdje da su, makar bili i u emigraciji i makar samo reagirali

politički se organizirajući na istom principu: Jedan Narod, Jedna Stranka, Jedan Vođa... /Jer, valjalo je to isfinansirati i izdržati svu nezajažljivost stranačkih ambicija!/. No, Smolućani su u velikom broju – kao svoju – Srpsku Demokratsku Stranku, kao i drugi Srbi prigrlili i usvojili i činili sve što se od njih traži – što im ne možemo zahateriti. To, što je Srpska Demokratska Stranka osmislila i odlučila – imalo se dogoditi, a osmislila je rat i samo rat, uvijek i svugdje svim sredstvima, uz apsolutno pravo da je uvijek i u svemu upravu i

jedini, istinstki zastupnik srpskoga naroda.

/Dakako, takva vrsta ekskluziviteta u zastupanju svoga naroda – isključuje sve druge opcije i predstavlja fašističku dominantu u životu, radu i postupanju, a prije svega izdvajanje/segregaciju u praksi i životu do aparthejda, do pretvaranja Srba u posebnu

rasu. Doduše, u Bosanskoj vili, početkom XX stoljeća možemo naći i tekst pjesnika i diplomate iz Trebinja – Jovana Dučića, u

kojem s kritičkom intonacijom i sam Srbe naziva rasom.../

* * * Svi stanovnici sela Smoluća su Srbi, osim življa u zaseoku Agići, gdje oduvijek žive Muslimani, /a koji su prema nazivu zaseoka i prezimenu Muslimana koji u njemu žive – Agići, nekada mogli biti i posjednici tog prostranstva koje imenujemo Donja, Srednja i Gornja Smoluća/. Smoluću su povijesno evidentno, naselili Vlasi /što Smolućani znaju i čemu ne treba davati pejorativan prizvuk/, čemu su neki naši ljudi skloni. Mada, to nema nikakvoga značaja, jer mahom smo svi i većinom odnekuda došli, pa i u nahiju Smoluća. Takođe, nije isključeno, da je neko od nastavnika u osnovnoj školi bio Hrvat ili Musliman. Liječnik ili bolničar u lokalnoj Ambulanti. Trgovac. Naprotiv. Smolućani su bili otvoreni i ugledni ljudi i baš dobri domaćini, sasvim neskloni podvajanju ili, ne daj

Bože, nekoj bezveznoj netrpeljivosti na nacionalnoj i konfesionalnoj osnovi, što vidimo i po tome kako u svojim knjigama s uvažavanjem pišu o Muslimanima iz Agića.

* * * SDS

i POČETAK KRAJA

i BESKRAJA

JADA

* * *

/besmisla i propasti/

* * *

Elem, došla je, ili je organizirana Srpska Demokratska Stranka – napumpana velikosrpskom fašističkom idejom – i u

Smoluću u skladu sa Memorandumom Srpske Akademije Nauka i Umetnosti o Velikoj Srbiji – krajem osamdesetih XX stoljeća i sve se promijenilo iz temelja. Zauvijek i sasvim protivno volji svih drugih naroda koji su živjeli u SFRJ, aki i samih Srba u Smolući. Smatramo kako su bez iznimke, Smolućani uistinu voljeli svoje veliko, lijepo, urbanizirano i prostrano selo s njegovim lijepo uređenim središtem – Osnovna škola, Dom kulture, trgovine, Poljoprivredna apoteka, Ambulanta, vodovodi, asfaltirani putovi, električna energija i rasvjeta, telefoni, Jezero, Kasarna

Teritorijalne odbrane 27. juli Lukavac – na Brezicima i u svakom pogledu – dobar muslimanski komšiluk u Agićima, Huskićima, Kruševici, Šikuljama, Cibrićima, Dobošnici... Grad Lukavac nadomak i zaposlenja nadohvat. Smolućani su imali visoku stopu zaposlenost u lukavačkim općinskim organima uprave i tvornicama, u tuzlanskim i srebreničkim preduzećima. /Smoluća je imala oko 3.500 stanovnika, od čega oko /200/ visokoobrazovanih./ Ali, vremena i uvjeti se mijenjaju. U skladu sa zahtjevima i željama Srpske Demokratske Stranke, sve to što su Ssmolućani imali pretvoreno

je u ništavilo, pred Smolućane je istaknut vrlikosrpski fašistički cilj.

* * * Sada je u interesu ostvarivanja velikosrpske ideje o svim Srbima u jednoj državi ili državi svih Srba – sve to trebalo ostaviti ili poslati u vražju mater: kuće i kućišta, staze i bogaze, groblja, poznati krajolik i zavičaj, škole i fakultete, zaposlenja i otići tamo gdje se kaže da je i kako jeste velikosrpski interes. Pouzdano, bilo je kod Smolućana puno nedoumica i dvojbi,

trebalo im je vremena da se sve to slegne u njihovim glavama i dušama. Bilo je u njima latentnog, ali i otvorenog suprotstavljanja iseljavanju. To Smolućani najbolje znaju. Po svemu, Srpska Demokratska Stranka u većoj mjeri, bila je i jeste, pritajeno i danas – malo više nasilna, vojna ili vojnopolitička, ili političkoteroristička organizacija, nego li tek demokratska politička partija kako se i danas rado predstavlja. U najmanju ruku, poticana namjerama i ciljevima koje ističe

Memorandum Srpske Akademije Nauka i Umetnosti – nastala je i djelovala u duhu političkoterorističke organizacije. Prisjetimo se

samo balvan-revolucije u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. Jogurt-revolucije i Mihalja Kertesa u Srbiji. Samovolje, proizvoljnosti i bahatosti u formiranju srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Izdvajanja Srba kao nebeskog naroda. Nosanja moštiju svetaca i kostiju careva i žrtava, prekopavanja jama i grobalja. Sistematske, idološkofašističke radikalizacije srpskoga stanovništva na sve načine. Etc.

* * * SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA

NA FRONTI

STVARANJA VELIKE SRBIJE * * *

/BESKOMPROMISNO I SVIM SREDSTVIMA

PREKO GENOCIDNOG ZLOČINA DO SVOGA CILJA/

* * * Izvan svake je sumnje, kako je Srpska Demokratska Stranka imala prevashodno i čisto vojničke namjere, ciljeve, nakane,

zadatke i metode za stvaranje Velike Srbije ili države svih Srba –

svim raspoloživim sredstvima, a prije svega bezobzirnom

upotrebom vlastitog naroda i kadrovski srbizirane Jugoslavenske Armije kojoj se u vidu paravojnih formacija priključila najrazličitija četnička pljačkaška i koljačka gamad, bagra i rulja ubojica. /Fašizam, bez zazora upotrebljava čovjeka i sva raspoloživa, pa i pravno nedopustiva zločinačka sredstva i metode za ostvarenje svojih najbeznačajnijih i najprljavijih /ali isključivo srpskih!/ ciljeva i namjera, ne misleći o posljedicama, ljudskoj patnji i gubljenju života – kao da je riječ o najbičnijem ogrijevnom materijalu u vidu drvenih cjepanica./

* * * Srpska Demokratska Stranka se ustvari dokazala kao stvaran i vitalan nastavak – produžetak i kontinuitet radikalne – fašističke velikosrpske politike u njezinom /110/ stotinudeset godina dugom postojanju – od tajne terorističke organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, koja je 1903. godine izvršila puč i ubila kralja Aleksandra Obrenovića, a potom preko jednog od najuglednijih političara u srpskoj povijesti – Nikole Pašića, Srpskih radikala – općenito,

političkoterorističke organizacije Mlada Bosna, komita, ideje

kralja Aleksandra Karađorđevića o beloj Jugoslaviji, Ravnogorskog četničkog pokreta, paravojnih formacija najrazličitijeg nazivlja – nastavila svoj put...

* * * USTVARI

TO JE I U TOME JEST SMOLA SELA SMOLUĆA

* * *

/JEDNOGA OD NAJVEĆIH I NAJBOLJE UREĐENIH SELA ZA ŽIVOT U SVAKOM POGLEDU

U i ZA

JUGOSLOVENSKE KRITERIJUME VRLO RAZVIJENOJ OPĆINI LUKAVAC/

* * * Upravo zato i uzimamo primjer sela Smoluća kao paradigmatičan za djelovanje Srpske Demokratske Stranke na

matrici velikosrpstva i genocida općenito tokom minulih ratova, jednako u Drugome svjetkom ratu i ratovima krajem XX i

početkom XXI stoljeća na ex-YU prostorima, od Slovenije preko Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, do Kosova i Metohije. Činimo to samo radi predstavljanja/identificiranja i ogoljavanja SDSovske zločinačke suštine i stvarne krivnje za agresivan, krvav, genocidan i prljav, anahron i besmislen rat protiv svih koji nisu Srbi, mada su im bili stoljećima dobre komšije. Srpska Demokratska Stranka ratove je promišljeno producirala i vodila. Jednako u Republici Sloveniji i na prostorima Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske kao međunarodno priznatih država, ali poslije i na prostoru Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, sve dok NATO nije

preduzeo udare iz vazduha... Pri tome, Srpsku Demokratsku Stranku, nikako, ne smatramo krivom i genocidnom samo prema Hrvatima i Muslimanima, već sasvim ravnopravno genocidno krivom i

odgovornom prema Srbima – kao sopstvenom narodu koji je čini i popunjava i radi čijih interesa je, tobože, organizirana s duboko potkrivenim i nikome potrebnim velikosrpskim fašističkim ciljevima i namjerama.

* * * Ustvari, nacionalno političko organiziranje u jednom narodu, vrlo i po svemu je blisko političkom i drugom organiziranju u

drugim nacijama u narodu poznato kao reagiranje: bar a bar – radi neke vrste fiktivne ravnopravnosti, ustvari, izjednačavanja, pa makar to bilo i u zlu.

* * * Krajnje je moje i osobno mišljenje, kako su im tada i ciljevi nužno, međusobno vrlo bliski, te da su u svemu što se događalo u pomenutim ratovima u najvažnijim pitanjima, nacionalne stranke čak i paktirale iza leđa svojih naroda /i stranaka koje ne misle na isti način/ zbog čega je nerijetko, ne samo izgledalo da žele i čine

isto – surađujući u zlu. Bez toga i beskrupulozne zloporabe nacija i konfesija, ne bi

bilo moguće postizanje bliskih i nakaradnih zamisli nacionalnih političkih voždova, kao ni razaranje civilizacijskog i multikulturalnog monolita kakav je npr. multikulturalni civilizacijski amalgam koji tvori milenijsku Bosnu i Hercegovinu.

To je bio iznimno težak posao kaoji kratkovidi fašizirani i jednodijelni u prvi mah nisu ni razumijevali.

* * * Manje – više, dobro je poznato kako su Srbijanci najrazličitijim ideološkim i politikantskim zamešateljstvima, bezočnim korištenjem medija i svoje ideološke i šovenske –

fašističke propagande – koristeći policijske odrede socijalističkih republika i pokrajina ex-YU – duže od deceniju satirali albansku sirotinju na Kosovu i Metohiji /prije otpočinjanja ratnih dejstava/, jer su sve republike SFRJ naizmjenično slale na

Kosovo i Metohiju združene odrede Narodne milicije koji su imali zadatak da spriječe albanski separatizam!!! Koje li bruke i nebuloze!ž Ta zbivanja dužni smo vidjeti i razumjeti kao savršeno realiziran uvod u velikosrpsku fašističku agresiju. Jednako je demonstracija sile Jugoslavenske Armije u Sloveniji već u prvom koraku postigla dvije stvari: razbijanje SFRJ – u kojoj je jedna Socijalistička Republika /Slovenija/ silom izopćena iz ex-YU zajednice, a Jugoslavenska Armija – definitivno, tom prosrpskom

gestom – uništila je samu sebe kao jugoslavensku, tj. Armiju svih republika koje čine SFRJ.

* * * ULOGA SDS KAO

TABU TEMA * * *

/O STVARNOJ ULOZI SDSe UGLAVNOM SE ŠUTI/

* * * Činjenica je, kako ni dan-danas, niko od Srba ne poteže pitanje uloge i odgovornosti Srpske Demokratske Stranke za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da svi šuteći prihvataju stanje koje je Srpska Demokratska Stranka svojim prisustvom,

programom, organiziranjem, propagandom i silom vaspostavila. To neporecivo i stvarno dovodi u pitanje i odricanu činjenicu

o kolektivnoj odgovornosti srpskog naroda za počinjene zločine i dokazuje naprijed rečeno. Dakako i činjenicu da se Hrvatska Demokratska Zajednica i Stranka Demokratske akcije – po svaku cijenu žele držati po strani kako bi umanjile osobni dio

odgovornosti za sudjelovanje u ratnim događajima, a u značajnoj mjeri i zadovoljne već postignutim, mada je SDS sve generirala. /Ustvari, na taj način i sebe i SDSu štite od odgovornosti!/ Kao da smo svi bez pameti i mislimo kako se nešto moglo dogoditi bez njihovoga sudjelovanja barem u političkom nivou dogovora! Najboljim dokazom o stvarnosti naprijed rečenoga je to, što se ni danas /20/ dvadeset godina poslije rata ni o čemu ne mogu dogovoriti u parlamentarnom i političkom životu jer su im ratna sredstva uskraćena, pa ratuju politički sa istim namjerama,

ciljevima i programima – in continuo.

* * *

Pouzdano, možda im se nešto i ne dopadne u ovoj priči, ali niko se ni od Srba kao ni od drugih /osim malog broja politički neorganiziranih i slobodnomislećih ljudi, koje drže naivčinama i budalama, a po želji i likvidiraju!/, nije usprotivio masovnom preseljavanju Srba radi zaposjedanja tuđih teritorija i imovine –

koje su nerijetko pod utjecajem i pritiskom svoje i njihove propagande i organizirano napuštane! Ta okolnost je eklatantan dokaz o tome kako su Srpska Demokratska Stranka i srpski narod do vrlo visokog nivoa izjednačeni sa fašističkim vođstvom Stranke u njezinim suštinskim namjerama, ali i da su nerijetko druge nacionalne stranke u tome bile, ne samo suglasne već i da su prešutno ili djelatno asistirale i na istome inzistirale u svojim narodima. Bezočno su radili i provodili sasvim istu genocidnu politiku prema sebi samima kao i prema drugima /što mora zvučati apsurdno!/. Dakako, kada je sve krenulo, svako je svakoga nastojao nadigrati i prevariti, a vojske i komandni kadar su i de facto – postali politički instrumentalizirani za postizanje zacrtanih ciljeva: prije svega za pljačku svake vrste, humano preseljavanje stanovništva i genocid, te organiziranje političke oligarhijske klike koja treba zajahati i dalje u svom primitivnom interesu mamuzati svoj narod do pada u potpuno ništavilo.

* * * Razlika je samo u tome što su Srbi koristeći unaprijed dugoročno osmišljenu velikosrpsku politiku, organiziranjem i

voljom, efektivama sile i ratom stvorenu prednost, za sebe birali teritorije i imovinu beskrupulozno se upuštajući u zločine, pljačku i devastiranje kako bi osnažili svoju poziciju i kako bi dokinuli mogućnost normalizacije pomjerenih i poremećenih odnosa. Prvorazrednim dokazom je i to, što su tu stvar uradili, a

potom ostali na tome kao na svojoj pobedi, tj. onome što su željeli i priželjkivali postići, te se svim sredstvima suprotstavili svakoj normalizaciji odnosa.

Dugo su i istrajno planirali, a potom protivno pravu i svim nagovorima i otporima, vodeći kolo zla – krvavo proveli u djelo i pretvorili u svoju pobedonosnu stvarnost. /Inače, zašto nema Hrvata u Bosanskoj Krajini i Bosanskoj Posavini?! Otkuda Srbi kao većina u Bijeljini gdje je živjelo 75% Muslimana kao gradski živalj prije rata 1992. – 1995. godine i zašto uopće nema Srba u Smolući, Vogošći, Ilijašu, Hadžićima... zašto ih je sve manje u

Sarajevu i drugim gradovima i, otkuda sada i Istočno Sarajevo na Palama?/

* * * ŠUPLJA ŠOVENSKA PRIČA

O GRAĐANSKOM RATU

u BOSNI i HERCEGOVINI

i REPUBLICI HRVATSKOJ

* * *

/POKUŠAJ IZJEDNAČAVANJA ODGOVORNOSTI

ZA IZAZIVANJE RATA I POČINJENA ZLODJELA/

* * * Vrhunaravnim je i ovovremeno izvrsnim dokazom i to, što se Srbi danas - /20/ dvadeset godina poslije ratova upinju svim silama, da svoju produkciju agresije i događaja čiji su akteri,

nastoje prevesti i prekvalificirati u građanski rat, donoseći čak i Deklaraciju o karakteru rata na prostorima Bosne i Hercegovine i ex-YU 1990. – 2000. godine, čime bi krvavu agresiju koju su producirali duže od dvadeset godina – prekvalificirali u građanski rat. Donose Deklaraciju kao da u tom ratu nije bilo nikoga osim

njih i kao da niko ništa ne zna. Tako, oni sebi uzimaju za pravo i da čine što ih je volja i da to ocjenjuju kako im se sviđa!

Upravo ta njihova Deklaracija o karakteru vođenog rata – bjelodano svodi odgovornost za rat na njih same kao agresore koji su prednjačili u produciranju ratnih sukoba, zauzimanju i svojatanju teritorija, repetitora, odašiljača, preseljavanja stanovništva, genocidnih egzekucija, demontaži i premještanju tvornica čak i u susjednu Srbiju – i tako realizaciji velikosrpske fašističke zamisli o pljački i otimačini. Idejni tvorac i realizator te priče je SDS, a rodonačelnici su akademici Dobrica Ćosić, Milorad Ekmečić, Srpska Akademija Nauka i Umetnosti, Slobodan Milošević, Srpski Radikali, Vojislav Šešelj, etc.

* * * Kako bi podupro i osnažio prethodnu inicijativu, Otac Nacije – kako rado nazivaju akademika Dobricu Ćosića Gedžu, čak je

napisao i objavio knjigu: Bosanski rat. Bez traga sumnje, knjigu je napisao samo zbog toga, kako bi u opticaj i političke razgovore, dijaloge i mišljenja – ubacio upravo

sintagmu bosanski rat, jer bi ista od svega što su učinili ne samo odvajala Srbiju, nego i cijelu priču svodila samo na Bosnu i

Hercegovinu, pa tako i rat činila građanskim. Gedža koji kao Otac Nacije javno priznaje kako Srbi u politici beskrajno lažu, majstor je i za zakulisne procedure koje su, a da to nije ni primjetio – postale ofucani politički anahronizmi i maloumlje. Naime, odavno

je to kako je on pisao Daleko je sunce. A još je dalje vrijeme kada je Politkom Rasinskog partizanskog odreda. Čak, samo rijetki

pamte kada je poslije rata došao na Terazije u rajtoznama, beloj košulji, u nosatim srbijanskim opancima i sa šajkačom na glavi. Gedža je samo stara četnička drtina koja još uvijek imponira takođe već ofucanom Miloradu Dodiku u bh entitetu Republika

Srpska, poznatijem kao duduk, a obojica su maheri za najniži i najmasovniji nivo populizma svake vrste.

* * * Pozadina namjere sa Deklaracijom o karakteru minuloga rata koju guraju borci sa Skupštinom Republike Srpske jeste, da u krivnji i odgovornosti za minula ratna zbivanja izjednače sebe kao stvarne agresore sa braniteljima koji, posebno kad je riječ o Hrvatima i Muslimanima u odbrani identiteta i suvereniteta

Bosne i Hercegovine – nisu u pozadini imali nikakvu drugu politiku, ako tako ne shvatimo multikulturalni i multicivilizacijski

code – kao njihov osobni, osnovni judski i najintimniji znak – njihova suština. Ovo utoliko prije što su građani Bosne i Hercegovine svoje rekli krajem veljače, 1992. Godine, na Referendumu – sa 64,7% glasova. No, stvar ni malo nije drugačija u Hrvatskoj koja je bila izložena velikosrpskoj fašističkoj agresiji s jasno istaknutim teritorijalnim ambicijama i javno označenom granicom velikosrpske fašističke podjele: Virovitica – Karlovac – Karlobag... što je Srpski Radikal Vojislav Šešelj nastavio da žvalavi i tokom

suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu.

* * * Dakako, riječ je i o tome, da na taj način Srbi definitivno odriču presudu Međunarodnog krivičnog suda pravde o izvršenom genocidu. /Ovo rječito pokazuje i kako Srpska Demokratska Stranka u kontinuitetu čuva i održava prljavim i genocidnim ratom stečenu prednost koristeći kao prethistorijski buzdovan ljude poput Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, Vojislava Šešelja ili Milorada Dodika, koji su spremni razlupati svaku misleću glavu i zdravu misao o normalnom životu./

Naravno, odriču i pravo Hrvatima da Olujom i Bljeskom oslobode teritoriju svoje međunarodno priznate države. /Kao,

akcije Hrvata su udruženi zločinački poduhvati, a njihova agresija pred licem cijeloga svijeta je čista i elementarna nevinost, nedužnost i puka samoodbrana! Valjda od sebe samih!/

* * * USTVARI

SRBI NE PRESTAJU RATOVATI * * *

/METODE IZGRAĐENE TOKOM STOTINUDESET GODINA

IDEJE VELIKOSRPSTVA – SRBI NE MOGU NAPUSTITI!/

* * *

Ustvari, riječ je o tome, da od trenutka kada su dobili uputu

u formi Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti i

krenuli u oružanu agresiju, geografski od Socijalističke Republike Slovenije, već međunarodno priznate Republike Hrvatske i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine do Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija, Srbi do današnjeg dana nisu prestali da vode agresivni i krvavi velikosrpski rat sa stanovišta međunarodnih konvencija /koje tu

stvar u sveopćoj kakofoniji u Međunarodnom krivičnom sudu Den Haag i kao njihovo nedjelo najčešće ne umiju jasno vidjeti i identificirati/, a kao uzgred, instrumentalizirajući i koristeći sva dopuštena i nedopustiva sredstva – sebe prave žrtvama i svima odriču pravo da se brane i vrate kućama iz kojih su prognani. Zar su doista /retardirano/ mislili, kako će hrvatski generali Gotovina i Markač pustiti Martića, Babića, kapetana Dragana, Ratka Mladića, Gorana Hadžića, Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana, da čine što hoće?! Pa to nije čak ni inteligentno! To što im je mučki uspjelo u Bosni i Hercegovini – samo je tupava zabluda /za koju misle da se ne vidi i da je to konačna kao podjela, a ne puko i privremeno entitetsko razgraničenje!/. Ko je ikada odricao srpski grunt u Bosni i Hercegovini?! Sada su Milorad Dodik i Mladen Bosić i žešći od Karadžića i njegove garniture prije dvadeset godina, pouzdano prema instrukcijama koje su dobili... I podrška im je bolje verzirana: Ivanić, Čavić, Đokić... i lajalište: Pandurevićka, Majkićka, Kalabić, Slavuj... a autoritarni član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Nebojša Radmanović – ne izlazi iz jada i blamaže svojih velikosrpskih izjava i postupaka. Etc.

* * * Riječi izgovorene na sahrani kralja Petra Karađorđevića II, 26. 05. 2013. godine u Oplencu, a upućene srpskom narodu /Milorad Dodik/ – neoboriv su dokaz protiv njih, njihovih laži i bjelodanim su dokazom počinjenih zločina – pred licem svekolike međunarodne zajednice, koja je, da stvar bude gora, i sudjelovala u tom nečasnom poduhvatu – prihvatanjem i odobravanjem Miloševićevih planova, te odlaganjanjem i izbjegavanjem vojne intervencije protiv agresora sve do trenutka, kada su Srbi počeli da mlate i pripadnike UNPROFORa, da ih drže vezane za vrata

hangara, za jarbole na kojima se vijore njihove zastave i skladišta sa naoružanjem i hranom, za stubove javne rasvjete u Bosni i Hercegovini... Razlika je samo u tome što je Dodik seljačina i smlata pa ne umije ni sastaviti inteligentnu rečenicu, kao ni sekretar njegove stranke Srpskih Nezavisnih Socijaldemokrata – Rajko Vasić, koji srpske studente naziva kopiladima. Ili lajavica Aleksandra

Pandurević, kojoj odjedanput, naprasno, nije bezbedno dolaziti i raditi u Sarajevu! Stvarno pitanje jeste: kako su se oni poslije svega što su učinili Sarajevu i Bosni i Hercegovini, uopće usudili doći u Sarajevo?! I zašto ova zemlje nije pohapsila svu tu gamad? Kako su to mogli izvesti i zasjesti za visoke novce u objektima Predsjedništva, Parlamenta Bosne i Hercegovine i gdje god su htjeli? I godinama uzimati silne pare za sve i svašta, a raditi samo protiv ove zemlje i normaliziranja života u njoj?

* * * OSOBNO SHVATANJE

SITUACIJE SA

SMOLUĆOM I RATOM, VELIKOSRPSKOM AGRESIJOM

I NACIONALNIM STRANKAMA

U

BOSNI I HERCEGOVINI

* * * Van svake sumnje i nedoumice, Smoluća, kao i brojna druga pitanja u odnosima nacionalnih stranaka bila je predmetom međusobnih prljavih i neprincipijelnih političkih i ratnih namjera i pogodbi. O tome su iznijeti nebrojeni dokazi tokom suđenja u

zemaljama zahvaćenim ratom, ali i na Međunarodnom krivičnom sudu Den Haag. I svi su ili bili ili su se gradili slijepi kod očiju i ludi kod zdrave pameti.

* * * U primjeru Smoluće, riječ je o etničkom čišćenju Srba s teritorija općine Lukavac i uništavanju srpske imovine u selu Smoluća, ali i č/etničkog čišćenja općenito. To što su Srbi radili Srbima u ovom primjeru, kao da je sasvim bilo po mjeri i želji

Muslimana. Tako su se iz istih razloga na udaru našli i Srbi koji su 1992. godine koncentrirani u Smolući, a početkom rata došli su /pa i: najureni!/ iz Srpske Tinje, Gornjeg i Donjeg Potpeća, Jasenice, Brezja, Dragunje, Lukavca... Iz sasvim istih istog razloga, izgleda realnim koordinirano djelovanje prvih dana rata /protivavionskim topovima!/ spaljen je

objekat Željezničke stanice u Tinji, te sela Gornji i Donji Potpeć, a u selu Straža – zarobljeno je /26/ Srba iz Brezja /Čelić/ koji su krenuli u Smoluću.

* * * Smoluća je prvo č/etnički i hermetički zatvorena. Niti je mogao ko ući, niti su nekome dali da izađe, eskivirali su mogućnost pregovaranja, a potom je i u cijelosti nestala sa lica zemlje tokom prva četiri mjeseca agresivnog rata koji su, već međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini nametnuli Srbi 1992. – 1995. godine. Moglo im se. Bili su uistinu najnaoružanija nacionalna populacija koja ima sasvim jasne namjere u okvirima disolucije republika ex-YU – prethodno zajedničke države. Fašistički, velikosrpski plan stvaranja Velike Srbije – mora da im je izgledao kao dječja ratna igrarija. /Ostaje dežurno pitanje – bez odgovora: u kojoj mjeri cijela stvar škodi Srbima, Hrvatima, Muslimanima i, kome uistinu može odgovarati i koristiti?!/

* * *

Po svemu sudeći, u Smolući koncentriran srpski živalj iz pomenutih sela, prema rigidnom planu Srpske Demokratske Stranke /uz izvjesnu potporu drugih nacionalnih stranaka/, osim za popunu jedinica Vojske tzv. i samoproglašene Republike Srpske – dodatno je trebao poslužiti za naseljavanje Janje, Bijeljine, Brčkog, Zvornika, Bratunca, Vlasenice i drugih č/etnički očišćenih mjesta iz kojih je prognano više od 50.000 Muslimana. Uostalom: stvoreno je ratno stanje, a njihova politika je

samo i oduvijek sranje. Pogledajmo samo njihovu uzvišenu parolu: NOŽ – ŽICA – SREBRENICA! Toliko ogoljenog zločinačkog primitivizma na možete naći u cijeloj jednoj biblioteci knjiga o ratovima ili u sudskim zapisnicima o počinjenim zločinima!

Za cijeli jedan narod – SRBE – to je postao pobjednički poklik! Svakodnevna i općeprisutna uzrečica! Naročito na sportskim manifestacijama, na kojima se pojavljuju i omladinske

ekipe s natpisom na dresovima: mladi četnici!

* * * AMBICIJE I NAMJERE

SDS * * *

/ZAPOVJESTI KOJE SE MORAJU IZVRŠITI/

* * * Ambicije Srpske Demokratske Stranke bile su da zauzme što veći dio površine/teritorija međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, /za koju se izjasnilo 64,7% građana na Referendumu krajem veljače 1992. godine/ – kako bi stvorila širi

raspon uvjeta da što teritorijima, što humanim preseljavanjem stanovništva, tj. č/etničkim i genocidnim čišćenjem može – uz pritisak prisvojenim vojnim efektivama Jugoslavenske Armije i organizirane srpske vojne sile podržavane iz Srbije – što bolje trgovati i po svojim željama ucjenjivati Muslimane i Hrvate, što je i učinila. /To je i glavna tačka u kojoj su izigrali svoje etničke i političke partnere u nacionalnim strankama sa kojima su paktirali i domunđavali se u mnogim pitanjima – tajnim dogovorima ili prešutnim suglasnostima iza leđa vlastitih naroda./ Međutim, tako veliki teritorij /od oko 78% površine samo u Bosni i Hercegovini!/ nikako nije mogla zadržati sa ljudstvom

kojim je raspolagala u Vojsci Republike Srpske – pa ni uz podršku Rumunja, Grka, Rusa, vikend brigada iz Srbije – u kojima je svaki pripadnik nosio u džepu potvrdu da ima pravo opljačkati i u Srbiju ponijeti sve što mu se dopada ili može pregurati preko rijeke Drina... etc. Sve to, Srbi nisu mogli fizički pokriti – etnički naseliti i poklopiti – srpskim življem. /Naprosto: Srba nema toliko./

* * * VELIKOSRPSKA LAŽ KOJU

VOLE PONAVLJATI

* * *

/KO JE SAMOZVAN, A KO TAKOZVAN U BiH?/

* * *

Interesantna je propagandna pojedinost kojom Srbi stalno i uporno operiraju u svojim medijima, a prema kojoj se – mada je jedina legalna oružana sila na teritoriji međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine /u vrijeme otpočinjanja velikosrpske agresije/, prvo Teritorijalna odbrana, a potom i organizirana

Armija Bosne i Hercegovine – nazivaju takozvanim i samozvanim, tj. nelegalnima! Ustvari, Srbi samo na tome zasnivaju svoje pravo, da kadrovski srbiziranu Jugoslavensku Armiju /koja je kao jugoslavenska de iure i de facto prestala postojati čim je učinila prve agresivne korake u Socijalističkoj Republici Sloveniji – kao jednoj od republika SFRJ – lipnja, 1990. godine/ i svoju

ravnogorsku četničku paravojnu rulju, što su ustvari bile specijalne jedinice te iste srbizirane jugoslavenske armije pod komandom takođe kadrovski srbiziranog Generalštaba iz Beograda, Slobodana Miloševića, Zorana Lilića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića, Kostića, Kadijevića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Bosni i Hercegovini, te drugih četničkih govana – smatraju legalnima.

U njihovim im medijima, svi su samozvani i takozvani osim njih, mada, takozvani i samozvani upravo mogu biti i jesu samo oni.

* * * SUĐENJE KAO LAKRDIJA

* * * /MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD DEN HAAG

KAO

SRPSKI POLIGON ZA IZIGRAVANJE ISTINE/

* * * SUĐENJE U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM SUDU ZA RATNE ZLOČINE I ZLOČINE

PROTIV ČOVJEČNOSTI U RUANDI I JUGOSLAVIJI

DEN HAAG

U

NEPOIMANJU SUŠTINE

JESTE

FARSA, KIRBAJ, LAKRDIJA

ili

TRAGIKOMEDIJA

* * * MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD U HAAGU DOKAZUJE NAŠE

PRLJAVE ŠOVENSKE POGODBE

* * * IMA LI IKO NA

SVIJETU DA

MOŽE NE SHVATITI

KAKO SU ZA RAT U EX-YU KRIVI: SRPSKA AKADEMIJA NAUKA I UMETNOSTI,

REPUBLIKA SRBIJA,

SLOBODAN MILOŠEVIĆ,

SRPSKA DEMOKRATSKA I SRPSKA RADIKALNA STRANKA

ČETNIK VOJISLAV ŠEŠELJ SA SRPSKIM RADIKALIMA

i PSIHIJATRI

JOVAN RAŠKOVIĆ i RADOVAN KARADŽIĆ

?

* * * Cijela stvar i pojava se može promatrati i kao čista psihološka manipulacija ili psihijatrijski primjer/slučaj upravljanja narodom/masom iz pozicije psiholoških znanja o

psihologiji gomile o kojima je još prije stotinu godina pisao Gustav la Bon. Osim toga, i drugi narodi jednako nastoje održati tu vrstu psihološke tenzije u svojim etničkim korpusima, što u biti predstavlja snažan proces sve dublje fašizacije u javnom i političkom životu, ali i inače, jer, u osnovi riječ je samo o nacionalnim podjelama i pokušaju da se opstane na svom i sve više o razbijanju milenijske multikulturalne civilizacije i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Puno je, isuviše je od Srba i pomenutih psihijatara brižljivo izrežiranih primjera i dokaza o tome, a činjenica da su Srpsku

Demokratsku Stranku i de facto vodila dva psihijatra – Jovan Rašković u Republici Hrvatskoj i Radovan Karadžić u Bosni i Hercegovini – na geografskom teritoriju koji su unatrag, već prije /100/ stotinu godina smatrali Velikom Srbijom – svakako je

bjelodan i vrhunaravan, eklatantan i neprikosnoven dokaz o tome. Inače, na način kako to već jeste, ta stvar ne bi bila uopće moguća niti izvodiva. Sve je organizirano i rađeno uz brižljivu primjenu psihologije mase kombiniranu sa intenzivnom i najbezobzirnijom i najprljavom medijskom i ideološkom propagandom, lažima, brbljanjem i simuliranjem o ugroženosti srpskog naroda, te primjenom najdrastičnije sile i nasilja prema drugima – do neporecivog genocidnog zločina.

* * * PRIMJER PRLJAVE POLITIČKE POGODBE

NACIONALNIH STRANAKA JESTE

SMOLUĆA * * *

/DOKAZI O TOME SAMI IZRANJAJU IZ DOGAĐAJA/

* * * U velikosrpskom agresijom nametnutom ratu Bosni i Hercegovini bio sam 3,5 godine svaki dan. Politički neorganiziran, odan humanizmu i mirnom životu, uistinu neobaviješten i nepristrasan, nisam baš razumijevao zbog čega ratujemo osim da se to mora protiv agresora. U stvorenom propagandnom, političkom i ratnom zamešateljstvu, malo šta i vrlo teško se jasno

razaznavalo, pa i kad njihovi i naši – rade iste stvari. Nisam nosio oružje, a nosio sam bilježnicu, olovku, diktafon,

fotoaparat i kameru, o čemu sam objavio i knjigu reprint tekstova: Borba i život za slobodu, 2002. godine /700 str./. Sada je, deset godina kasnije, mnogo toga tada kazano – sasvim obesmišeljeno, mada se brojne činjenice dobro drže.

Nisam nikakav vojni, niti politički stručnjak ili k/analitičar kakvima se rado nazivaju i samoproglašavaju neki koji su pisali apologetike svojim omiljenim političarima i strankama, bljezgarije koje im padnu na jadnu pamet i pogoršavali stvari, a rat osluškivali čak iz drugih zemalja ili s udaljenosti od stotinu i više kilometara. Sjedili su u prknu svojih naredbodavaca i zaštitnika i

pisali njihove junačke ratne biografije i portrete, memoare i veličanstvena ne/djela ili lajali preko lokalnih radija i televizija, ne

bi li stvar ispala još gora. Nisam imao ambiciju da i na kakav način budem bitan akter tih očiglednih prljavština. Dakle, za bilo kakva pitanja agresije, rata i oružane borbe i sile, ili prljavih pogodbi na račun života i smrti stanovništva – trebalo bi potražiti eksperte, mada sam u zoni odgovornosti Drugoga korpusa Armije Bosne i Hercegovine bio na skoro svakom mjestu na kojem se nešto krvavo događalo, priznajem – nisam nikakav – osim pouzdan svjedok čak i ako nisam razumio stvar. /Dakako, nikako ne smatram ekspertima ni one, koji su kasnije i svoja nedjela uvrštavali u svoje biobibliografije, mada su bili zaduženi za puko vođenje evidencija i pisanje priopćenja za medije i javnost – a takvih je znalaca ponajviše./

* * * Priznajem: nestručan jesam, ali stvarno sam nazočio događajima od samih početaka ratnih dejstava u recimo: u općini Lukavac /pa i puno šire/ do današnjeg dana. Osim svega, ponekad sam sklon razmišljanju, pa sam uvjeren, kako sam, makar i dosta kasno shvatio o čemu je uistinu riječ, kao i čemu i kome su služili pojedini ljudi, a s visokim činovima još iz bivše Jugoslavenske Armije /naročito obavještajci/ koji su u multinacionalnoj Armiji Bosne i Hercegovine forsirali pozdrav islamske provenijencije, mada su u multinacionalnim jedinicama postojali i svećenici koji to nisu činili. Ustvari, bili su to najobičniji nacionalistički i politikantski smutljivci. Koje, nažalost, ni danas niko ne poziva kao odgovorne na sud. Ideološka i zločinačka propaganda nikako nije dolazila samo sa jedne strane. To – nikako. Znam, jer sam u jednakoj mjeri trebao biti predmet podsmijeha od srpske, hrvatske i muslimanske propagande, do prijetnje likvidacijom s visokog mjesta, od medija i novinara/govnara koji su svoje šupčine čuvali u dubokim podrumima. Ali, nije o tome riječ. Tačno jest, kako je baš zbog toga, zbrka bila ogromna a i danas je prisutna, a suđenja su tako razvučena, beskrajna i neefikasna, presude nerealne, pa izgledaju i kao zluradi podsmijeh i kao smijurija. Ustvari, ko i kako da nas shvati kad se sami ne razumijemo?! Potrebno je samo nekoliko zluradih i sve je definitivno otišlo u lijepu nam pm.

Cijela stvar je vrlo slična i organizacijski bliska

zamešateljstvima koja viđamo u reality shouwima velikoga brata ili na tzv. farmama. Da, tu je i nivo na kojem možemo sagledati zločinačko sudjelovanje tzv. međunarodne zajednice – kao činitelja i nečinitelja – koja je trebala pridonositi stabiliziranju mira i onemogućavanju zločina, a koja je neprincipijelno odladala svoje odluke o zaustavljanju agresuje i naoružavanju Armije

Bosne i Hercegovine, a tako održavala status quo za agresora i njegovu svekoliku inicijativu, potencijale i prednost maspam nenaoružanih Muslimana.

Isti je nivo koji je neprekidno činio neefikasnom Organizaciju Ujedinjenih Naroda u njezinim naporima, te velike sile – kojima su umnoženo interesantna slična žarišta iz najrazličitijih razloga, pa ih i promišljeno i organizirano podstiču, održavaju i raspiruju kako bi po dobrim cijenama rasprodale višak zastarjelog naoružanja, a progutale mlade, obrazovane i produktivne ljude. /Ne smijemo nikad zaboraviti zlokobni dolazak francuskog predsjednika Fransoa Miterana u Sarajevo, koji je samo trebao uvjeriti svijet kako Muslimani lažu i kako se u Sarajevo normalno može sletjeti, a da se u Gradu normalno živi!/

* * * Znam, kako su ovakvi kao što sam, nepoželjni. Sjetim se

Sušićevog Tala /Miralem Zupčević/. Došao Tale sa Kulašem iz rata u rodnu Čaršiju, pa se svi Kulašu raduju, selame ga i merhabaju, a Talu nude i pare – samo da produži i ode što dalje. Jer, ruši im ugled već svojim prisustvom svjedočeći kako je usprkos svemu preživio a kako su oni bili ništarije. Zna šta se

dogodilo... a, čudo, neće namah ni da ga uhapse...

* * *

EGZODUS SRBA, PLJAČKA I

RAZGRADNJA SMOLUĆE * * *

/dokaz o paktiranju nacionalnih stranaka/

* * *

Naime, nakon što je Smoluća ispražnjena od Srba pod

oružanom prijetnjom srbizirane Jugoslavenske Armije i tzv. Vojske Republike Srpske, te organiziranog ideološkog drila Srpske Demokratske Stranke, umjesto da ostavljena imovina Smolućana bude sačuvana i iskorištena za smještaj prognanih Muslimana koji su u Lukavac dolazili odsvakuda, posebo iz Bosanskog Podrinja – Smoluća je u zaleđu jedinica Teritorijalne odbrane općine Lukavac ispod planine Ozren – potpuno, sistematski /čak i organizirano!/ opljačkana i razgrađena. Ako se pitamo zbog čega, odgovor je: da Smolućani ne požele i da se nemaju gdje vratiti. Ili, ako baš budu inzistirali na povratku u svoje selo, da to bude krajnje usporeno i uvjetovano sporom i skupom izgradnjom novih stambenih jedinica. U međuvremenu, muslimanski prognanici su u gradu

Lukavac posjedali napuštene srpske stanove i iz istih i vršili pritisak na preostali srpski živalj da se što brže iseljava iz muslimanskog okruženja /dakako, zbog svega što su njima Srbi prethodno učinili! Ali, nesumnjivo i uz potporu svoje Jedina stranke, Svoga Jedinog vođe i radi sebe kao Jedinog i Nebeskog Naroda./.

* * * O prethodnom su mogli odlučivati samo Srpska Demokratska Stranka kod Srba, Stranka Demokratske Akcije kod Muslimana i Hrvatska Demokratska zajednica u Hrvata, a isto tako, moramo razumjeti kako zbog toga moraju biti odgovorne za sve što se dogodilo. /Ova treća, umalo uz asistenciju Darija Kordića, poznatog po egzekuciji Muslimana i sela Ahmići kod Viteza – nije iselila Bistarac naseljen Hrvatima. Kordića su vodali i titrali mu i u Lukavcu i u Bistarcu nekoliko dana, ali pametni Bistarčani nisu vidjeli opasnost od Muslimana./ I jedna i druga i treća stranka bile su u poziciji apsolutne

vlasti poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine i učinjenih konačnih etničkih podjela. Nikako se ne bi moglo reći kako u svemu ne postoji i odgovornost Socijaldemokratske partije BiH – koja je, prethodno kao Savez komunista Jugoslavije i Savez komunista Bosne i Hercegovine – konkretno, sve predala u ruke najokorjelijih i najglupljih, politički najnezrelijih fašistoidnih nacionalista i šovinista – bez ikakve pripreme i ikakvog

uvjetovanja – potpuno inferiorna i indiferentna – pustila ih je da čine što hoće, čak i sa njima samima. Doduše, šta je SK BiH/SDP BiH mogao drugo učiniti nakon što su se iz njega povukli Hrvati, Muslimani i Srbi i uključili u

svoje nacionalne političke partije?! Jednako je diskutabilno komandovanje snagama Teritorijalne odbrane – podijeljeno i organizirano također po nacionalnim osnovama. Tako i vojnom policijom, naoružanim grupama, etc. Jer, sada su nacionalisti oko svega morali da se dogovore uz

strašan prijezir prema nacionalnom ključu – koji je svojevremeno prakticirao SKJ. Morali su smisliti skoro pa nemoguć:

nacionalistički i šovinistički ključ! Jer, mada su uistinu bili sasvim isti, ni u čemu se nisu slagali. Ili, tek na jedvite jade uz puno priglupih i kukaveljskih diskusija. Dakako, to sugerira i svekoliku nezrelost samoupravljanja i samoupravljača koji su ufitiljili kako sve mogu i sve znaju, a dakako, na sve imaju apsolutno pravo.

* * * MEĐUNARDNI KRIVIČNI SUD U HAAGU

i PRLJAVE POLITIČKE POGODBE

KOJE NE MOŽE RAZUMJETI

* * * Međutim, ovo što gledamo, suđenja i presude na

Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu, kao suđenje Radovanu Karadžiću, psihijatru, Prvom predsedniku Republike srpske, predsedniku Srpske Demokratske Stranke, pesniku i književniku, humanisti – nadilazi sve što možemo zamisliti kao lakrdiju, farsu i grotesku – iza kojih se u biti krije najcrnja tragedija bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga naroda, koju su naumili ostvariti i ostaviti za budućnost kao gospodari rata i mira, a kao sirotinju bez igdje ičega, bez kuće i kućišta, što su već i učinili. Proces se odvija pravnički i sudski vrlo verzirano, jer se puno puta ponavlja, a Srpski Radikal Vojislav Šešelj doveo ga je

svojom drskošću/odsustvom obiteljskog i drugog odgoja/ do belog usijanja.

Obojica /i Karadžić i Šešelj/ znaju kako će, na najcrnji i

najzloslutniji način protivnike velikosrpstva ispratiti u nestank – kako je Karadžić osobno rekao za muslimanski narod i zaprijetio u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine još prije početka ratnih

dejstava – jer muslimanski narod neće moći da se odbrani na onoj istoj magistrali pakla, na koju ga izvode njegove političke vođe... Ako prihvatimo kako je samostalnost Republike Bosne i Hercegovine izglasana na Referendumu većinom glasova njezinih građana/bh naroda, ako je pravo na normalan ljudski život,

slobodu i mir magistrala pakla – Karadžić je bio dalekovid i upravu, jer je pakao zločinački pripremao osobno i znao sve njegove sadržajne i organizacijske pojedinosti unaprijed. Uzalud

se krije iza povijesnih iskustava! Jer, ta iskustva su također, zločinačaka.

* * *

Fascinantno jest, ali kao u pravilu, niti jedan svjedok i počinitelj zločina Šešeljevih i Karadžićevih četničkih i drugih paraformacija, zna ništa o formacijama i rasporedu snaga srpske vojske, o rasporedu vojnih efektiva, vojničkih linija i položaja /artiljerije, samohodnih oruđa i snajperista/. Svi oni, samo su sjedili na nekakvim punktovima, na

ulazima u svoja sela pili brlju i pušili travu, da zaštite svoju imovinu i srpsku nejač od ulaska zelenih beretki, pripadnika Patriotske lige i mudžahedina, da sačuvaju živu srpsku glavu... Njihova laž je sustavna, konzistentna i dosljedna do svake

nesagledivosti. Čudo, jedno! Niko od njih ne zna šta je višecijevni bacač raketa, minobacač, mina 60, 82 7 120mm, granata, kalašnjikov, srpkinja, sijač smrti, praga, puška M-48 7,9mm, ZIS, haubica, transporteri, tenkovi makar: T-34, koncentracioni logor,

a sve su to imali u izobilju... Niko od njih ne zna i neće priznati kako ih je u sve pojedinosti rata do najmanjih detalja i zadataka uvela Srpska Demokratska Stranka koja je nosila i provodila najjači smrtonosni naboj prema svima koji nisu Srbi.

Dakle, svi su oni bili samo branitelji srpskih kućnih pragova i srpske nejači. Naročito nebrojeni generali ex Jugoslavenske

Armije, da ne nabrajamo opet paravojne formacije... Svi su

izredom bili samo puki i na pravdi Boga stradalnici i napadnuti branitelji srpskoga grunta.

* * * LUKAVAC

POČETAK AGRESIJE * * *

/utorak, 19. 05. 1992./

* * *

Kada su 19. svibnja 1992. godine u večernjim satima – oko 18,30 sati, artiljerijskim napadom sa planine Ozren, Srbi označili početak oružane agresije na sve što nisu smatrali srpskim od Doboja, Doboj Istoka, Gračanice, Lukavca, Tuzle Živinica, i

Banovića – nisu mogli znati npr.: da Lukavac ima: Samostalnu četu Patriotskog fronta – SDP od /130/ stotinutrideset ljudi naoružanih poluautomatskim puškama ili pištoljima i Jedinicu Patriotske lige od /35/ tridesetpet ljudi sa nekoliko puška zbrda-

zdola, te Stanicu milicije – Javne bezbjednosti u civilnom obimu i Lovačku organizaciju.

Bilo je doduše i u mahalama nešto bašibozuka koji su organizirano čuvali imućnije privatnike koji su dijelili besplatne

savjete: Prodaj kravu – kupi pušku. Hodali okolo s kojekakvim puškama ili pištoljima, a za burek i jogurt kao plaću. Sve zajedno oko /200/ dvijestotine slabo naoružanih ljudi. /Od početka ratnih dejstava, Smoluću su uz znatne gubitke i pokušali napadati i pokušali /se od Smolućana/ braniti pomenuti

borbeni sastavi. U općem psihološkom bunilu koje je stvorila propaganda, Srbi nisu mogli znati da idući sa Ozrena radi evakuacije srpskog življa iz sela Smoluća – mogu mirne duše ući u Tuzlu, a da ih niko ni pucnjem ne zaustavi, jer se sve razbježalo. Hrvati u Lukavcu uopće nisu bili organizirani ni za kakav rat./ Krajem svibnja, u Lukavac su, po svemu /i raširenoj priči/,

Mijo Božić i Vuk Cerić – dopeljali na dva kamiona dijelove 108. Pješačke Hrvatskog Vijeća Obrane Rijeka, tobože, kako bi pokušali vratiti/osloboditi Rudnik krećnjaka Vijenac i pokrenuti proizvodnju u Tvornici sode Lukavac.

Jedinica je smještena u odmaralište Svatovac, a 01. lipnja, 1992. godine, pod komandom Nurifa Rizvanovića /Za kojega i danas govore kako ga je u Srebrenici ubio Naser Orić. Inače, riječ je o ozloglašenom kriminalcu koji je bio optužen i za ubojstvo švedskog Premijera Ulofa Palmea, što mi je osobno uz šarmantan

osmijeh rekao u kameru!/. Nurif Rizvanović i dijelovi 108. Pješačke HVO Rijeka čak su uspjeli otjerati Srbe sa Vijenca, ali kako bojovnici nisu smjeli i izaći na Vijenac poslije boja, o tome smo tek kasnije saznali iz srpske – četničke dokumentacije koju smo našli na Vijencu u svibnju, 1995. godine.

/Pošto su bojovnici bili skloni piću i izazivanju nereda, čak su uhapsili i premlatili nekoliko lukavačkih Srba, a jednu ženu i sustavno silovali na Svatovcu, pod pritiskom općinskih vlasti koje to nisu odobravale, poslije nekoliko dana morali su otići iz Lukavca./

* * * O

BOSANSKOHERCEGOVAČKIM BRANITELJIMA I SVJEDOCIMA

U DEN HAAGU

* * * /DA LI JE RIJEČ O PODVALI

ILI

UISTINU NAIVČINAMA?/

* * * U pravilu, svjedoci koje izvode branitelji Bosne i Hercegovine

tokom suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu Den Haag, znaju ništa, imena i prezimena svojih komšija /ni Srba, ni Hrvata!/, kao ni onih koji su ih mlatili, klali i silovali, odvodili u koncetracione logore, progonili iz njihovih sela, gradova, palili im kuće i stanove, tjerali ih na međusobne bludne radnje pred drugim zarobljenicima i njihovim obiteljima. Ne znaju ni kako se zovu drugi zaseoci u istom selu, a nekmoli druga sela u njihovom okruženju. Znaju samo kako su mjesecima prije otpočinjanja ratnih dejstava, uvečer izlazili iz svojih kuća i odlazili u najbliže šume na konak. Ujutro su gledali kako im Srbi odvode stoku, odvoze

namještaj i kućanske aparate, pale kuće. Sve su samo čuli

izdaleka, s druge planete, na tv prijemnicima s lošim antenama, iz napola čuvene priče o događajima. Ništa su vidjeli. Niti jedan – ne umije sastaviti i izgovoriti rečenicu o zlu koje mu se dogodilo, o nesreći koja je u istoj mjeri velika za Srbe, Hrvate, Muslimane, Bosance i Hercegovce. Riječ je o tome, da su u velikoj mjeri bili pokretani u

progonstvo svojom i njihovom propagandom, pod pritiskom dušmana i predvođeni svojim političarima. Doduše, usitinu i njihove nemale vojne sile i stvarnoga straha od zle volje susjeda, o kojoj puno znaju iz svoje povijesti.

* * * Da bi prikrili i ostavili u pozadini prave razloge radi dalekog

velikosrpskog cilja, oni moraju ne znati, moraju ne moći se prisjetiti i moraju lagati do u beskraj kako bi udovoljili svojoj političkoj oligarhiji – kao sumanuti i začarani ponavljaju velikosrpske mantre. To neporecivo govori o njihovom stvarnom političkom neznanju i sistematskom međusobnom podržavanju u zlu, instruiranju od strane vlastite nacionalne stranke do urednog potpisivana nesuvislih izjava ćiriličnim pismom.

/Jedan je Podrinjac na aerodromu Dubrave u uniformi Armije BiH – na moju malenkost potezao pištolj, jer mi je njegova

komšinica davala u kameru izjavu o tome kako su joj pred očima zaklali sina i da se četnik koji mu je zabio nož u vrat – zvao

komšija Dragan /a sin je potom dugo udarao trupinom o pod.../. I ja sam bio u uniformi Armije BiH, ali nisam imao pištolj. Nasreću, kad već takvi nasrću... Takvi, koji tragediju svoga naroda uzimaju kao svoj politički kapital, svojataju i upotrebljavaju!

Dakle, i zločinci, i žrtve, i tuga, i žalost su privatizirani i stavljeni u funkciju oligarhijskih političkih interesa, /na čemu,

nažalost, inzistiraju i tzv. instituti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti/.

* * *

Protiv Vojislava Šešelja svjedoče samo vanzemaljci koji su dopremljeni iz Mostara ili iz neke druge galaksije zato svjedoče u Šešeljevu korist, svakom svojom tvrdnjom i odgovorom na Šešeljeva pitanja. Takvu hrpu ljudskih i insanskih guzica igovana trebalo je sakupiti. To nije od Boga. To je čista kozmička zločinačka instanca jada i budalaštinja koje organiziraju za suđenje i Sudsko vijeće, to je bulumenta koja ima namjeru glupostima i neznanjem čak i po cijenu da osude i Šešelja za gluposti – odbraniti sebe i velikosrpsku fašističku ideju – sve o trošku Bosne i Hercegovine! Ali, Šešelj je iz Beograda branio u Sarajevu suđene Muslimane 1984. godine. Četnički principijelno. /Treba li mu zamjeriti ili vratiti dug?!/ No, bilo bi veoma zanimljivo saznati ko je i kako branio Radovana Karadžića kad je zajedno sa Momčilom Krajišnikom

uhvaćen u krađi, u Šipadu ili drugdje!!! Kako su braća balije priskočili upomoć da se oduže Srbadiji?! Vojki Šešelju se odužuju tako što mu šalju mutave svjedoke. Niti jedan ne bi znao ni u mutvak ući, a nekmoli svjedočiti u Haagu o zlčinu koji je prema njemu učinjen.

* * * GDJE SAM BIO

I ŠTO SAM RADIO JADAN I ČEMERAN

1992. – 1995. * * *

/ALI I PRIJE I POSLIJE NE RAZUMIJEVAJUČI DOGAĐAJE/

* * * Poslije svega, osobno se pitam gdje sam to bio 3,5 godine

svakodnevno tokom otadžbinsko-domovinskoga rata zaliježući zbog srpskih granata i trčeći krivudavo pred snajperistima, podvezujući umjesto nepostojećih bolničara rane i otrgnute udove /što bi rekli braća Srbi i Hrvati/?! Naime, u toku cijeloga rata nisam vidio više od /5/

mudžahedina bosanskoga podrijetla iz sela Tabaci, niti jednu zelenu beretku uopće, mada, velikosrpski mediji neprekidno o njima nešto melju, trabunjaju, trućaju i nesuvislo brbljaju,

prežvakavaju svoj užas, optužuju Muslimane i Hrvate, a Mevlida

Jašarevića – jadna mu majka – šalju čak iz Sandžaka da napadne Ambasadu SAD u Sarajevu.

Nije ni čudna tolika pamet kad se zna da im je upravo iz Smoluće bio glavni policijski čovjek za Miloševićeve ubojite namještaljke – Rade Marković – kojemu je data i šansa da

likvidira Vuka Draškovića i Petra Stambolića! Vuče, Vuče, bubo lenja, šta će reći pokolenja!

U nas kažu: Hebao te Vlah! Ali i tvoj Čiča Draža! Pri svemu, rado govore o terorizmu, mada su se Srbi u terorizmu najbolje izvještili na prostoru ex-YU. Izvršavaju velikosrpski zadatak i za sebe, i za Muslimane, i za Hrvate. Ne znam, ali ne bih rekao, da ovdje kao Srbin spada i uskače i Alija Izetbegović, ar.?

* * * Srbi su izabrali najbijedniju i najprimitivniju metodu bez

zazora i imalo srama. Nema više Jugoslavenske Armije – da joj se predbaci nadležnost i odgovornost, ali se neprijatelji mogu izmišljati do u beskraj radi odbrane od osobnih zlodjela i zlih namjera. Svi umrli i tokom agresije poginuli Srbi /u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Autonomnoj pokrajini Kosovo i

Metohija – danas Državi/ sada su žrtve strašnih muslimanskih/mudžahedinskih zločina. Mada su unaprijed znali, kako agresivno hodeći i napadajući, negdje mogu /pa, makar i slučajno/ poginuti. Ali, tako se izjednačavaju branitelji i agresori, a od oružane

agresije, a pravi se građanski rat i na sudovima dobijaju blaže presude. A o tome i jeste riječ. A oteto, više nije prema onoj narodnoj: prokleto, već prema novokomponiranom poetskom sloganu i neologizmu: Ko je jamio, jamio! Njihova manija progonjenja ili paranoja – za svako iole suvislo razumijevanje njihovoga ponašanja – posljedično je prirodna i stvarna poslije svega što su učinili. Ogrezli u zlo,

nastoje izgrcati do čistoga zraka – po svaku cijenu. Ne može se tako i sa toliko zla u sebi i među narodom živjeti.

* * *

Ustvari, kako bih do kraja bio makar i sasvim izlišno iskren,

tokom minulog rata vidio sam jednog amerikenjca koji se smucao po Lukavcu s zelenom beretkom na glavi. Bio je to neki Bušov ili

Klintonov prdonja i džulov koji je želio da ga shvatimo kao ratnika – zelenu beretku iz rata u Vijetnamu. Jadna mu majka i njegovih 130 kilograma. Dakako, nije

imao pojma o našim ratovima! Objašnjavao sam kako je buša najbolja vrsta bosanske autohtone krave i da je Klinton zauzet u

Ovalnoj dvorani opsjednut strašću Monike Levinski. Nije mi vjerovao. Poslije je to gledao na televiziji.

* * * Tako i Srbi, koji su pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke i Jugoslavenske Armije isfurali iz Smoluće na Ozren, sada u čežnji vehnu i gledaju gdje je Smoluća na geografskoj karti ili njihov stan u Lukavcu, od kojih su svaki mogli neposredno gađati iz svojih brojnih artiljerijskih oruđa, što su nerijetko činili iz zabave i radi teferiča. Ustvari, to što su zdušno priređivali drugima, sada imaju u

Srbiji, na Kosovu i Metohiji, Vojvodini i Republici Srpskoj – kao srpskim zemljama. Naročito imaju Dodika, Bosića, Pandurevićku, Tadića, Ćosića, Kalabića, Majkićku i brojne – osobno pobijene svoje najbolje ljude.

* * * Svi Srbi koji su otišli iz Lukavca – otišli su prije početka ratnih dejstava pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke radi ostvarenja plana o oživotvorenju Vojske Republike Srpske i Države svih Srba – tj. Velike Srbije – kao retardirane ideje o svim Srbima u jednoj državi. Ali i usitinu plemenite ideje o tome da ovaj bijedni prostor spasu srpskoga prisustava. Posljednji Srbi izlazili su u petak – 15. svibnja, 1992. U petak i subotu – 16. svibnja, 1992. Godine. Što znači kako su znali da bi 15. svibnja u Tuzli, moglo nešto pući i biti problema. Poslije tih datuma, izlazili su samo na zvaničnim razmjenama

zarobljenih, mrtvih i živih koji žele prijeći na drugu stranu kada se događalo da poneko od Srba ode, ili da se neko od Muslimana vrati u vreći za mrtve.

* * * Prvo, otišli su pravo u svoja sela iz kojih su svojevremeno u Lukavac i došli, gdje su dobili zaposlenja i stanove. Obećano im je

od svemoćne SDSe – kako će se za nekoliko, a najviše za 15 dana, svi ponovo vratiti u Lukavac na belim konjima i kao pobednici! To im je izgledalo vrlo atraktivno, epski i mitološki blisko, neodoljivo privlačno baš kao i Englezima, Francuzima i Nijemcima

– koje je Slobodan Milošević uveravao kako je likvidacija Muslimana u Bosni i Hercegovini nešto što će Srbi obaviti za čas posla i kojima je obećao da to ne može duže trajati.

* * * Eh, sad. Muslimani su odlučili da će tih /15/ dana trajati poprilično duže, jer će zajedno sa Hrvatima koji nisu dali svoje – braniti Bosnu i Hercegovinu – i tako će se sve produžiti na /3,5/ triipol godine rata, koje su jednom broju Bošnjaka, Hrvata i Srba postale

razlogom odlaska na vječni odmor – u vječna lovišta – u rodnu bosanskohercegovačku zemlju i grudu – zauvijek.

* * * Vjerojatno, nastojeći pribaviti podršku Engleza, Francuza i Nijemaca za svoju prljavu rabotu, Srbi su po svom dobrom i diplomatskim vezama provjerenom običaju, kao i uvijek uveliko lagali, a u biti, imali su agresivne namjere s ograničenim

dometom i ciljevima i, dakako, krajnje samo velikosrpske interese. Naime, morali su znati da nisu u stanju istrebljivati cijele narode, ali su odranije znali, kako mogu nekažnjeno činiti strašne zločine koje su do savršene izvedbe izvježbali na muslimanskoj sirotinji u istočnoj Bosni tokom Drugoga svjetskog rata – kada su

prema Izveštaju Pavla Đurišića Dragoljubu Draži Mihailoviću, samo za jedan dan, ubijali i po /8.500/ osamipolhiljada ljudi, žena i djece muslimanske vjere – u Čajniču, Goraždu, Foči, Višegradu i okolici... i hvalili se time. Taman, kao što je Beograd pod kvislinškom vladom Milana Nedića /koji je kriv i za ubojstvo djece – đaka u Kragujevcu –

Krvavu bajku na Balkanu - Desanke Maksimović/ – bio prvi grad u Europi, koji je tiskao i nosio bedž: BEOGRAD JE PRVI GRAD U

EUROPI OČIŠĆEN OD JEVREJA – jer je na Banjici i Starom Sajmištu – pobijeno sve živo što su mogli uhvatiti. Dobri Bože! Bili su brži od same fašističke misli Adolfa Hitlera.

* * * RAT JE

SMRTONOSNA I

PRLJAVA RABOTA * * *

/USUD RATA KRUŽI PROSTOROM ex-YU/

* * *

Međutim, bio fingiran ili stvaran, rat ima svoje žrtve i to ga čini ozbiljnom, tragičnom i stvarnom, bolnom društvenom pojavom. Bez sumnje, Srbi su željeli veći dio teritorije koju su dobili, mada im, po svemu – nikako nije trebala. Prilikom ratnih/oružanih dejstava, pronađeni su dokazi, a postoje živi i viskostručni svjedoci – da su Srbi falsificirali katastarske knjige upisujući u njih ono što im se prije svega sviđa

i što žele da bude njihovo, povezujući svoje teritorije, i povezujući ih kao ono što vole zvati: velika srbija.

Osobno sam vidio takve dokumente i znam gdje se nalaze u regionalnim historijskim arhivima i u posjedu uglednih naučnih radnika. Svojim garantima, Francuzima, Englezima i Nijemcima, nisu govorili o svojim ograničenim ciljevima, jer ne bi bili podržani. Nisu se oni bavili tako sitnim stvarima kao što je zatiranje naroda od /3.500.000/ trimilionapetstotinahiljada Muslimana u

Bosni i Hercegovini, jer to su u najvećem dijelu Srbi muhamedanske vere, mada ih ima više u Francuskoj. Ko zna šta će im? Pa, uopće, šta će onda oni i tu na Balakanu i teritoriji koju

Srbi imentuju Velika Srbija?! Tako i jesu popušili ku'vac, svome vlikom Svpskom Vadikalu Vojki Šešelju, četniku bez b'vade.

* * * Niko ne voli cirkuzanere i lažljivce, folirante takve provenijencije. Mada smrtonosna i nerijetko tragična, cijela stvar

je izgledala krajnje – tragikomična i to se može vidjeti na bezbroj primjera. Ama, šta će uopće još i Muslimani tu?! Jedna od tih kardinalnih stavki, koja cijelu priču čini i besmislenom i realnom, jeste – da Srbi, evidentno, izumiru – bukvalno – nestaju prije svega u Srbiji, u Negotinskoj krajini i

Vojvodini, npr. već pedesetak godina hara bela kuga. U pojedinim dijelovima Srbije i duže, a danas i u Republici Srpskoj, Srbi imaju u prosjeku oko 4.000 stanovnika manje svake kalendarske godine. Za to i svaku vrstu nesigurne budućnosti odgovorna je Srpska Demokratska Stranka... Dakle, ta opsesivna potreba za osvajanjem teritorija,

predstavlja konkretan oblik prokletstva koje Srbima ubrzava kraj, kako, u jednom interviewu reče i Latinka Perović.

* * * PRIMJER

OPĆINE LUKAVAC SELO

SMOLUĆA * * *

/koji nikada neće stići do nekog suda/

* * * Navest ćemo samo primjer ograničnog cilja srpskih snaga i namjera, poduhvata u ostvarivanju velikosrpskog fašističkog

koncepta, koji je u prvi mah imao namjeru samo stvaranje Velike Srbije, ali se transformirao do zločina prema svome i drugim narodima.

Iako su imali snage i efektive bivše Jugoslavenske armije kojima su mogli poklopiti Republiku Bosnu i Hercegovinu – imali su ograničen zadatak u vidu konkretnog cilja koji ih je učinio brljavima i krvoločnima, zločincima, jednako prema drugima i svome narodu. Međutim, uvijek su znali kako ne bi mogli zadržati cijeli teritorij, jer, objektivno, nisu imali toliko ljudstva. I u ratu i u miru, ČOVJEK je glavni činitelj svega. Gdje ČOVJEK – ne stane svojom nogom to nije i ne može biti njegovo – čisto je osnovna vojnička postavka i iskustvo.

Dakle, na teritoriji općine Lukavac postojalo je veliko srpsko selo Smoluća sa oko /3.500/ trihiljadepetstotina stanovnika /prije rata/. Od planine Ozren, koja je naseljena uglavnom srpskim življem, odvojeno je rijekom Spreča, željezničkom prugom i magistralnom putnom saobraćajnicom Tuzla – Doboj, kao i muslimanskim selima Dobošnica /Donja, Srednja, Polje i Gornja/, Kruševica, Šikulje, Cibrići...

* * * Smoluća je bila srpsko selo izuzetno vrijednih ljudi i dobrih domaćina /što su voljeli reći i članovi Srpske Demokratske Stranke/, jednako, kao i vrlo obrazovanih i uglednih, uvažavanih zapolesnika u lukavačkim tvornicama i inače u životu. Smoluća je imala više od /700/ sedamstotina telefonskih priključaka, asfaltirane saobraćajnice, vodovode, Dom kulture, Osnovnu školu, dakako...

Kažemo, bila – jer više ne postoji, prije svega zaslugom Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, Srpske Demokratske Stranke i Jugoslavenske Armije, koji su Smolućane izjurili iz sela kao krdo stoke. Po njihovom odlasku, bila je to živa slika i biblijski viđeno i kazano: egzodusa. Danas, više se ne zna ni gdje su bile kuće Smolućana. Može se samo pretpostaviti, kako su bile pored već propalih asfaltnih saobraćajnica. Selo je potpuno devastirano i razgrađeno, voćnjaci i šume isječeni, a nakon što je ostavljeno u potpuno ispravnom i urednom stanju, po odlasku njegovih stanovnika.

* * * Početkom, propagandom stvorenih napetosti i prvih ratnih dejstava /Bijeljina, Zvornik, Bosanski Brod, Vlasenica, Bratunac, Višegrad.../, u Smolući se koncentriraju Srbi iz manjih sela općine Srebrenik: Srpska Tinja, Gornji i Donji Potpeć, Tuzla: Jasenica, Dragunja, Čelić: Brezje, tako da se već 15. svibnja,

1992. godine – kada se događa i kolona na Brčanskoj Malti u Tuzli – u Smolući našlo oko /7.000/ sedam hiljada djece, žena i muškaraca srpske nacionalnosti.

/Interesantno: upravo su nešto više od tog broja Srbi ubili u Srebrenici, srpnja, 1995. Godine. Uglavnom, muškaraca u produktivnom dobu.../

* * * Istovremeno, selo se č/etnički zatvorilo. Niti su nekome dopuštali da uđe, niti su izlazili. Prestali su dolaziti u Lukavac na

posao, na ulaze u selo postavili su kontrolne punktove, kukali su preko radija zbog svoje očajne situacije. Odbijali su pregovore sa Lukavčanima o normaliziranju odnosa, etc. Imali su i neko, ali ne značajno naoružanje. Tražili

su način da uspostave vezu sa Ozrenom kao srpskom maticom, etc. Ustvari, razumno je uočiti, kako je u to ružno vrijeme, to i bila najbolja opcija i veza sa Smolućom. Jer, velikosrpski zločini širom Bosne i Hercegovine podigli su osjećanja Muslimana i Hrvata do nivoa opake međunacionalne ostrašćenosti i želje za osvetom do tačke ključanja. Medijska velikosrpska propaganda, jer drugi narodi u BiH nisu imali takvu, raspalila je nacionalnu netrpeljivost i borbenost do krajnjih granica. Svako otvaranje sela Smoluća moglo je značiti i priliku za osvetu i zlodjela većih razmjera, jer, okruženje je bilo druge nacionalnosti. Narodi su definitivno bili podijeljeni i zavađeni. U Smolući je postajalo pakleno. Ljetne vrućine. Sve manje hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Čarke sa pripadnicima Teritorijalne odbrane Lukavac i pripadnicima Teritorijalne odbrane Srebrenik proizvodile su gubitke na sve tri strane. Pripadnici Srpske Demokratske Stranke u selu su zaveli strahovladu, mlatili, kažanjavali, ubijali, ugonili u red. Smolućani

su u jednakoj mjeri bili izloženi svojoj i našoj propagandi. Govorilo se svašta, širene su laži i prijeteće vijesti o Zelenim beretkama, jedinicama Patriotske lige, Hrvatskih Oružanih Snaga, Zbora Narodne Garde, te raznovrsnim paravojnim formacijama u Lukavcu... Činjenica jest, da ni stanovništvu u Lukavcu nije sve bilo jasno. Na pregovore o miru sa Smolućanima krene grupa pregovarača iz Lukavca sa popularnim, posebno uglednim i

općenito omiljenim Huseinom Salkićem Kojom ar na čelu, a neko naredi da u toku pregovora – minobacači Teritorijalne odbrane sa

Ratiša – od Srebrenika – počnu granatiranje sela Smoluća... Tako pokušaji pregovaranja postaju bezvezarija i koještarija, besmislica, prilika koja ide naruku velikosrpskoj propagandi i namjeri.

* * * Istodobno, jedini, muslimanima naseljen zaselak u Smolući – Agiće – nitko od Smolućana nije dirao niti provocirao... što je više nego za odavanje istinskog ljudskog priznanja Smolućanima, jer okruženje je davalo i drugačije povode, čak veoma loše. Ustvari, nedvosmisleno, Smolućani nisu željeli sukobe – potpuno i vojnički svjesni okruženja, ali i svoga krajnjega cilja – zadatka koji im je postavljen i namijenjen.

* * * Prisustvovao sam jednom pokušaju razmjene uhapšenih i zarobljenih između općine Lukavac i Smoluće – prema načelu svi za sve neovisno o broju. Tom prilikom, u Smoluću nisu htjeli prijeći ljudi koji su na zahtjev Smolućana radi razmjene bili pušteni iz tuzlanskog Zatvora. /Sve je snimljeno kamerom i

odloženo u Regionalni historijski arhiv Tuzla./

* * * Tokom lipnja, srpnja i kolovoza, obavještajni podaci su govorili kako se na Ozrenu koncentriraju srpske snage iz Zvornika, Bijeljine, Doboja, Brčkog, Banja Luke, Krajine... /Što su mogle biti i lažne informacije s namjerom da se proširi strah kod Muslimana, jer je riječ o srpskim jedinicama koje bije loš glas ubojica, a neslučajno su u svakom slučaju izložene prisluškivanju. Uvijek svako o svakome sve zna.../. Lukavac su počeli nadlijetati vojni avioni i raketirati pojedina naselja. Ima ranjenih i ubijenih. U Dobošnici su bačene dvije velike bombe

poznate kao krmače – avionske bombe teške /500 do 750 kg svaka/. Jedna je samo u jednoj kući ubila dvanaest članova obitelji Salibašić.

/Poznato je da takve bombe mogu probiti i tri betonske ploče u stambenim objektima. U nekoliko navrata bacani su bojni otrovi... Padale su granate po Lukavcu... Srpski snajperisti su radili na vatrenim linijama../

* * *

INTENZIVIRANJE SRPSKIH DEJSTAVA SA OZRENA

U PRAVCU

SMOLUĆE

* * * Onda su, 25. kolovoza, 1992. godine, sa planine Ozren otpočela intenzivirana artiljerijska dejstva iz pravca Sižje – Krtova – Ozren pod kontrolom Srba, u smjeru i na prostor Dobošnica, Kruševica, Cibrići, Smoluća – pod kontrolom Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine Lukavac.

Prema vojničkom terminu i principu spaljena zemlja – svim raspoloživim vatrenim sredstvima srpske snage su otvorile koridor od Ozrena do Smoluće u širini od cca 1,5 i dužini oko 5 km, a onda poslali i pješadijske snage koje će štiti koridor od presijecanja/zatvaranja.

Bili su to ljudi automatičari kojima je bilo izvrsno organizirano doturanje municije. Na asfaltiranoj povšini magistralnog pta Tuzla – Doboj kroz Dobošnicu, nije se moglo stati na asfalt a da se ne negazi barem pet čahura od municije automatskog naoružanja. Svjedočim pred Bogom i ljudima da su meci automatskog naoružanja doslovno isjekli šumu na Zasjekama /Dobošnica/ i da se moralo gaziti isječeno granje skoro do pojasa, a taj prostor je branila šaka ljudi s

poluautomatskim puškama, koje dođu nešto kao parmaci spram takve sile. Na sve strane, nailazili smo na šprice sa ostacima droge koju

su koristili junaci... Bili smo svjesni o čemu je riječ prema tragovima njihovoga divljanja... Na toj dionici puta, vukli su za vozila vezane krave dok ne bi uginule...

* * * Od 13,00 sati 30. do jutra 31. kolovoza, srpska Vojska ili banda izjurila je sve Srbe koji su se zatekli u Smolući /kao krdo stoke – čega mnogi od njih u prethodno psihološki i sistematski stvaranoj atmosferi nisu bili svjesni!/, ne dopuštajući im ni da

ponesu osnovne osobne i najdraže obiteljske stvari, prekidajući im započeti objed, uništavajući im lična vozila i imovinu. Pri tome, Dobošnica je spaljena do temelja. Ubijeno je cca /50/ pedeset, mahom starijih ljudi i žena, koje su alkoholizirani i

drogirani junaci zatekli u njihovim kućama, na avlijama i doslovno: pragovima. O svemu postoje opsežni video zapisi i puno očevidaca. Najtragičnije je što zao usud Smolućana proizilazi iz volje fašizirane Srpske Demokratske Stranke i srpske vojne sile koja bezobzirno etnički čisti i vlastiti narod za račun ostvarenja

velikosrpske fašističke ideje o svim Srbima u jednoj državi.

* * * Put kojim su prošle ubojice i trag koji su Smolućani ostavili iza sebe, zastrašujući je i bio je slikom živog očaja i egzodusa. Ljudi su ostavljali svoje domove, automobile bez goriva, skupocjene kućanske aparate, alate, posuđe, neraspakiranu posteljinu, garderobu, opremljene radionice i trgovine, domaće životinje, žitarice, voće, foto-albume sa obiteljskim fotografijama – i nestali su zauvijek... A o Smolući se zna još u XVI stoljeću! /Dr Adem Handžić,

Tuzla i njena okolina/.

* * * Dakle, kad su već otvorili koridor do Smoluće, Srbi nisu

zadržali i koridor i Smoluću koja je njihov grunt, kako vole reći. Oni su imali ograničeni cilj: izvući Srbe kojima će naseliti dio Bijeljine, Janju, Brčko, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Miliće, Skelane... odakle su prognali oko 55.000 Bošnjaka. Druge su naselili iz Sarajeva, Hadžića, etc.

* * * SRBI RADE ONO ŠTO NAJBOLJE ZNAJU:

LAŽU

* * * Srbi sada, naročito njihovi prepametni advokati, rado pričaju kako su prognani iz svoje Smoluće, Lukavca, Sarajeva, Hadžića

itd. – što je čista laž. Kako im se onemogućava povratak i povrat imovine i opet – laž! /Da Srbi uvijek i rado lažu, javno im tvrdi

Otac Nacije – akademik Dobrica Ćosić Gedža./ Da kojim slučajem sve nisu izveli sami Srbi, uopće ne bi, niti bi moglo biti tog prljavoga i odvratnoga rata. /Srbi nisu ni otkuda prognani! Progonom su se bavili sami dobro usmjeravani od Srpske Demokratske Stranke i odlično su fingirali! Ali, sada bi da povrate imovinu kao i Bošnjaci koji su se vratili u Bijeljinu i Janju! Dakako, ne žele ni pomenuti Srpsku Demokratsku Stranku kao političkoteorističku i vojnopolitičku militantnu organizaciju koja je provodila na terenu u život –

velikosrpsku fašističku zamisao o svim Srbima u jednoj državi ili državi svih Srba – Velikoj Srbiji. Pouzdano, inteligentnima je jasno i razvidno, šta i kako rade i kako će sutra iz pozicije ljudi koji su uselili u tuđe – muslimanske kuće i imanja – tražiti da im se vrate njihova imanja i kuće u Federaciji Bosne i Hercegovine, što postaje načelom njihovoga osnovnog pristupa stvaranju fašističke

kreature koju zovu Velika Srbija.../

* * *

Logično, u produžetku bismo mogli postaviti i brojna pitanja o drugim narodima i nacionalnim strankama. Niko od njih nije naročito otvoren kada govori o tim vremenima i svome učešću u događajima, jer u tom prljavom poslu, svi imaju i nekakvoga nejasnoga, nerijetko i nečasnoga udjela i što bi rekli Muslimani:

Nije im maslo baš za Ramazana! Mada su svašta podnijeli. Naravno, Smoluća je samo eklatantan i neporeciv primjer

Karadžićevog i SDSovog genocida i nad Srbima – kao svome narodu! Dakle, nad vlastitim narodom /što smo nedvosmisleno objašnjavali još 1992. godine kao ideju da Radovana Karadžića treba tužiti za genocid nad srpskim narodom. Nažalost, po svemu, izgleda kako to mnogima nije ni izdaleka bilo jasno. Prije, da im je izgledalo čudno. Genocid nad Muswlimanima, genocid nad Hrvatima, genocid nad Srbima?! Jeste! Genocid je metoda za postizanje ciljeva koje je utvrdila SDS. Da Srbi imaju ijednu bistru glavu, tužili bi Karadžića za genocidni zločin koji je izvršio nad Srbima Smoluće. /Ali i brojnih drugih mjesta i srpskog življa u njima. Pa, oni sami, najbolje to znaju i nose u svojim životima!/ Iščupavši ih iz njihove zemlje i sa njihovih ognjišta počinio je

genocid u njegovome elementarnom vidu i danas, niko ga ne bi

oslovljavao sa predsedniče, već: ubojico! Smoluća je bila primer srpskog genocida nad Srbima – par exellance.

* * * Iz istog razloga i radi istoga cilja, pod stalnim pritiskom aktivista Srpske Demokratske Stranke – Srbi su izlazili iz Sarajeva, Tuzle, Zenice i drugih gradova. Da su Srbi ostali tamo gdje su bili, ne bi uopće ni bilo, niti bi moglo biti ikakvoga rata! Njihov izlazak iz gradova u kojima su živjeli sa Muslimanima i Hrvatima i odlazak u šume i vukojebine – bio je prvim uvjetom

stvaranja srpske vojske uz korištenje naoružanja koje im je velikodušno u selima i šumama širom Bosne i Hercegovine –

istovarila Jugoslavenska Armija. Sa kim bi Karadžić ratovao da nisu tako postupili?! Sa seoskim babama i djedovima? Sa dječurlijom!? To bi uistinu, bilo koješta!

* * * Srbi najrađe pričaju besmislice nadajući se zaboravu onoga

što su sami učinili sebi i drugima, pa sada brinu o ostvarivanju svojih ljudskih prava, a prešutkuju ulogu, namjere, i velikosrpske ambicije i ciljeve Srpske Demokratske Stranke, Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, Slobodana Miloševića, svojevremeno Nikole Pašića, Dragutina Dimitrijevića Apisa, Vojislava Šešelja i srpskih

Radikala, Ravnogorskog četničkog pokreta, đenerala Čiče, etc., etc. Jeste, ideja i priča su stare, ali je i pamćenje o svemu tome dosta dugo i s protjecanjem vremena – snaži. Srbi su stupili na put osobnogaodlaska u ništavilo. Povijest pamti puno veće narode, careve i carevine koji su na identičan način nestali. Prvo su otišli i ueli tuđe, potom su željeli da im se vrati njihovo... Ama, koje, to?!

* * * SMOLUĆA I LUKAVAC

POSLIJE

* * *

Selo Smoluća, ostalo/napušteno je – bez ijednog oštećenja. Kuće, ambari, koševi, štale, pokućstvo, šupe, stoka, radionice, alati, šume, voćnjaci, usjevi... Škola, Dom kulture, Ambulanta, trgovine... Šta se poslije dogodilo, druga je priča, ali nije nikako ona koju pričaju Srbi. Jeste, Smoluća je potpuno devastirana, poharana tako da se i ne zna gdje su bile obiteljske kuće koje su Smolućani naseljavali, a potom napustili! Lokalna vlast je Muslimane – prognanike koji su prispjeli u Lukavac naselila u napuštene srpske stanove. A zašto ne u napuštene srpske kuće i domaćinstva u Smolući?!? Kao kasnije u Sižje i Krtovu I i II? Zar zato da bi se Smoluća mogla sasvim i bez odgovornosti /čak i organizirano!/ opljačkati i uništiti? Da Srbi ne požele i ako požele da se nemaju gdje vratiti? Po svemu, neka mi ne zahatere ako griješim, stranke

organizirane na etničkoj osnovi, po svojoj prirodi – paktirale su u takvim prljavštinama nad ljudima, svojim i drugim narodima. Tako su počinile fašizaciju svoga političkog angažiranja, a u krajnjoj liniji i zločine.

* * * Dobošnica je nanovo izgrađena. Srbi se u Smoluću ne vraćaju. Zašto kada su se Bijeljinci vratili u Bijeljinu, Janjarci vratili u Janju!? Da bi dokazali svoju otvorenost za provođenje Dejtonskog sporazuma /posebno Aneksa 7./ i da bi rat produžili i nastavili čuvajući koridor između Krajine i Srbije kroz Posavinu i

Semberiju, a dokazali muslimansku i hrvatsku zatvorenost Federacije Bosne i Hercegovine za Srbe?! Koješta. Pa, bolna je činjenica, ali između ostaloga, nema toliko Srba

za toliku srpsku zemlju koju u svojoj nezajažljivosti vide! Ostat će Bijeljina prazna! Imaju veću smrtnost od priraštaja stanovništva. /Ili je riječ o političkom dogovoru nacionalnih stranaka u

pozadini?!/ koji dosljedno ostvaruju preko grbače svojih naroda: Hrvata, Muslimana i Srba, koji se još nisu vratili na svoja ognjišta – a tako preko leđa Bosne i Hercegovine – što im je najdraže i najvažnije u svemu!?

Jer, ispade, važnije je da Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao država, nego da Republika Srpska napreduje! Problem je pouzdano i u tome, što Srbi u Bijeljini kao ni prije agresijom

nametnutog rata i nasilnog naseljavanja Srba – više ne bi mogli

biti u većini... Kao da to može imati nekoga značaja u uvjetima, u kojima smo prihvatili demokratska načela. Etc.

* * * ULOGA

SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE * * *

/FAŠISTIČKA ULOGA SDSe/

* * * Dakle, cijeli rat je inicirala, organizirala i u svim pojedinostima politički i vojnički vodila, usmjeravala i nadzirala realizaciju velikosrpskih fašističkih zamisli i planova – Srpska Demokratska Stranka – i tako ratu davala osnovni ton upravo svojom rigidnom etničkom i militantnom nepopustljivošću, fašističkim odvajanjem Srba od drugih naroda. Mada, i drugi narodi imali su nacionalne stranke, niti jedna nije imala u ratu tako naglašenu fašiziranu i fašističku ulogu. Djelovanje Srpske Demokratske Stranke bilo je izrazito nasilno u kulturi, jeziku, odnosu prema drugim etnijama i konfesijama, u nesmiljenom sustavnom vojničkom razaranju bosanskohercegovačkog multikulturalnog i civilizacijskog bića,

proizvodnji neprijatelja u drugim narodima... Bezuvjetno, Srpska Demokratska Stranka je ta kojoj bi Srbi trebali zahvaliti /i suditi!/ za sve svoje nevolje, a drugi narodi zajedno sa Srbima, optužiti je na svim sudovima. Njezin predsjednik – psihijatar Radovan Karadžić – sjedi u Haagu i niko mu ništa ne spočitava. On zeza sudije, tužitelje, branitelje, svjedoke. /Baš kao i prethodno Srpski radikal i četnički vojvoda Vojislav Šešelj!/. Kardadžić je postigao osnovni cilj: razvalio je kulturni monolit zajedničkoga mirnoga života, zemlju, narode i njihovu

perspektivu, njihovu budućnost, a na svoj način zasnovao srpsku državu u okviru fašističkog projekta Velike Srbije. Dakako, to nikako nije samo njegova volšebna pamet. Postoji tu dobro organizirana velikosrpska asistencija. Karadžžić je najobičniji velikosrpski smutljivac koji zna engleski jezik.

* * * Soldateska Srpske Demokratske Stranke napravila je

balvan-revoluciju u Hrvatskoj, razorila Vukovar, na katolički Uskrs prolila krv na Plitvicama, sravnila selo Ravno u Hercegovini, pokrenula seobu Srba sa sjevera Hrvatske u Bosansku Krajinu, nasrnula na Konavle i Dubrovnik, poslala

orkan rakete na Zagreb /što tupavi Martić priznaje pred kamerama!/, a u Bosni i Hercegovini počinila nebrojena zlodjela

od pljačke i preseljavanja fabrika na srpski teritorij i stvaranja koncentracionih logora, do genocida u Srebrenici, Prijedoru... No, došlo je do prejake fašizacije u entitetu Republika

Srpska – ponovo, neovisno o hipoteci u prvi plan izbija i prednjači, dolazi na vlast Srpska Demokratska Stranka ovaj put oličena u Mladenu Bosiću. U prvi mah, s promjenom imena vođe, kao da su nestali aferimi i hipoteka koju SDS vuče iz ratnih vremena /kada kao teroristička, umalo nije bila zabranjena – zabrani se usprotivio upravo Alija Izetbegović!/, a naspram koje se pokazuje još žešće fašiziranom nego li što je bila sa psihijatarom Karadžićem na čelu. Rigidna i nepomirljiva. Fašistički bešćutna...

* * * MEĐUNARODNI SUD U HAGU MJESTO ZA ZBIJANJE ŠEGE

* * * Stvar je ipak u jednakoj mjeri nevjerojatna i nerazumljiva osoblju Međunarodnog krivičnog suda, a preko suda i prosječnim građanima. Stvar je u tome što Međunarodni krivični sud u Hagu, ne može doći do stvarnog poimanja događaja i motiva u omaglicama koje i danas širi velikosrpska propaganda. Tužitelji su smušeni: ne znaju za šta tuže. Na strani optuženih, branitelji ne znaju od čega brane optuženike, Sudsko vijeće ne zna na osnovu čega i za što će presuditi. Haos je kompletan – svi su krivi i svi nedužni. Tuženici se pojavljuju kao cirkusanti koji zasmijavaju i ismijavaju Sudsko vijeće, tužitelje, svjedoke i javnost. Pomažu im sve te prevoditeljske plačipizde, koje blebeću, trućaju i afektiraju. Kada Sudsko vijeće i dođe do neke presude,

presudu niko ne poštuje makar bila riječ i o genocidu /kao u primjeru Srebrenice/. Konačno, možemo očekivati da sam Sud krene u reviziju svojih presuda, jer krive su samo žrtve /a ne upišani i usrani đeneral Ratko Mladić i njegov nadređeni psihijatar Radovan

Karadžić, vojnopolitički subjekti iz velikosrpske pozadine/. /Upravo prethodno se događa! Karadžiću je poništeno prethodno oslobađanje od optužbe za genocid u sedam gradova osim Srebrenice! Optužba je vraćena u ponovni postupak,/

* * *

Kazne se izdržavaju u zatvorima u kakvima bi svi Bosanci poželjeli da žive do kraja života, a onda kažnjenicima isplate neke milijunske odštete, a zatvorske kazne prepolove i otpuste ih kućama – gdje ih sa slavljem i kao junake dočekuju. U neshvatanju Međunarodnog krivičnog suda Den Haag, pojedinci umiru ili od smijeha ili od jada i nevolje. Sve je dovedeno do potpunog besmisla. Kako čovjek – tako i njegovo pravo, te Pravda – kao ideal najviše kategorije za koji se ljudi i žrtvuju. Što je najgore: niko ne zna šta je u cijeloj stvari Istina. Istina je bolna spoznaja pred kojom je najlakše zatvoriti oči. Pogotovo, ako je riječ o ogoljenoj i optužujućoj Istini. U ovom primjeru, povijesno i faktički, riječ je o zločinačkoj ideji i stvarnosti za/koju živi cijeli jedan narod duže od stoljeća. Riječ je o velikosrpskoj fašističkoj ideji.

* * * O organiziranju i vršenju vlasti, organiziranju Armije Bosne i Hercegovine, snabdijevanju, švercerima, cijenama, junaštvu,

energentima, ucjenama, privatnim zatvorima, punktovima na frekventnim putovima – koji služe svakoj vrsti otimačine, humanitarnim organizacijama, pečatima HVO na teritoriji s

Muslimanskom većinom, vezama i radio-vezama, mobilnim telefonima, međunacionalnim odnosima, namjenskoj proizvodnji i naoružavanju, jadu, bijedi i čojstvu, životu i smrti, etc., etc. – nećemo sada, nećemo ovaj put.

* * *

INFORMIRANJE U LUKAVCU i

NEKI TEKSTOVI O SMOLUĆI

iz RATA

1992. – 1995. * * *

/SVIJETLA TAČKA U PRVOJ GODINI RATA/

* * *

Početak velikosrpske fašističke agresije, Lukavac je dočekao bez informativnog glasila. Bez novina, radija i televizije. Listovi Općinske konferencije socijalističkog saveza radnog naroda

Lukavac: 13. septembar i Naša riječ – ugašeni su. Prvo glasilo u takvim uvjetima bilo je BOL 1. i BOL 2. –

Bilten Općine Lukavac – dva broja koja je samoinicijativno priredio Samir Šestan, uglavnom preuzimajući tekstove poznatih autora koji su ozbiljno razmatrali pitanja opće prijeteće ratne opasnosti

na prostoru ex-YU, a pisali za beogradsko Vreme, sarajevsko Oslobođenje i sl.

* * * Drugi broj je BOLa na naslovnici donosi topografsku kartu grada Lukavac s iscrtanom linijom podjele gradskog teritorija na nacionalnim osnovama, što je u Skupštini opštine Lukavac čak otvoreno zagovarao jedan broj delegata Srpske Demokratske Stranke Lukavac, a odobravala Hrvatska Demokratska Zajednica.

* * * Početak ratnih dejstava u Lukavcu dočekan je sa dva priopćenja – 19. svibnja, 1992. godine noću /poslije prvoga artiljerijskog napada sa Ozrena/ i 20. svibnja, 1992. godine ujutro, koja je po nalogu Predsjednika Skupštine opštine i Ratnog Predsjedništva Lukavac – Seada Hasanhodžića – pisao član upravo formiranog Ratnog Predsjedništva Skupštine opštine Lukavac, u to vrijeme mr socioloških nauka Edhem Muftić. Priopćenja umnožena na pisaćim mašinama i geštetneru puštena su u opticaj među građane kao prve informacije o početku oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu i na prostorima

općine Lukavac. Priopćenja su bila krajnje dobronamjerna i upozoravajuća u uvjetima zaoštrenih tenzija, općeg međusobnog nepodnošenja i međunacionalnog nerazumijevanja koje su proizveli nezrelo i politički neuko višestranačje i njegove nezajažljive ambicije.

* * * U prostorijama općinskog Sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Skupštine opštine Lukavac, 20. svibnja, 1992. godine, spontano se okupila nestranačka grupa ljudi naklonjenih pisanoj riječi, fotografiranju i snimanju kamerom sa željom da uz podršku Skupštine opštine Lukavac počnu pisati i bilježiti ratne događaje. Iskustva iz Socijalističke Republike Slovenije i Socijalističke Republike Hrvatske, sugerirala su da će se ratni događaji odvijati i produžiti na istoj matrici na kojoj su tamo počeli, jer je nesumnjivo riječ o velikosrpskoj fašističkoj zamisli da disoluciju

SFRJ iskoristi za stvaranje Velike Srbije na granici: Virovitica – Karlovac – Karlobag... u Hrvatskoj. Bila je to grupa ljudi koja nije imala nikakve predrasude i dvojbe o namjerama i ciljevima Srpske Demokratske Stranke u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini čija se zastava već međunarodno priznate zemlje vijorila na East Riveru ispred zgrade Organizacije Ujedinjenih Naroda – OUN. Osim svega, to su bili ljudi koji nisu mogli ni pomisliti na bilo kakvu mogućnost međusobnog razdvajanja etnija i konfesija. U osnovi, bio je to PRESS CENTAR opštine Lukavac koji je počeo sa dnevnim izdavanjem BOLa – Biltena Opštine Lukavac i kojemu je, na prijedlog predsjednika Skupštine opštine i Ratnog predsjedništva općine Lukavac – Seada Hasanhodžića – kao prvi rukovodilac, imenovan mr Edhem Muftić. U roku od samo nekoliko dana – formirana je i lokalna televizija u čemu je posebno značajnu ulogu imao Nevres Hrvanović, ing. elektrotehnike. Javljanje u programima radija Tuzla i Sarajevo bilo je uredno u svim emisijama vijesti. Tako je, ponajvećma stjecajem uvjeta i dobrih namjera grupe građana, Lukavac dobio dobro organizirano i relativno kvalitetno i nepristrasno, čak: objektivno informiranje.

* * * Za prve informativne korake formiranog PRESS CENTRA pokazalo se izuzetno važnim upravo imenovanje mr Edhema Muftića kao rukovodioca. Muftić nije vršio nikakve pritiske u smjeru određenog profila informiranja i informacija, niti je protežirao stranačke interese, tendencije, sukobe, ciljeve i kadrove. Jedini interes svih, bila je slobodna, mirna i nezavisna Republika Bosna i Hercegovina. Videći da ima vrijedne, savjesne, odgovorne i inteligentne ljude u PRESS CENTRU, dopuštao je da rade kako najbolje mogu i znaju, podržavajući i upravljajući se prema svojim potencijalnim mogućnostima, patriotskoj savjesti i humanističkim, antiratnim i patriotskim načelima, a to se pokazalo veoma djelatnim i čak visoko podsticajnim i profesionalnim. Smoluću i sve oko nje kao fenomen, gledali smo bez imalo mržnje, ali s puno čuđenja zbog njihove upornosti i vjere u

izolaciju kao rješenje njihovoga i našega problema. Zbog njihovoga naprasnog, a beskrajnog nepovjerenja prema ljudima sa kojima su u miru i slozi živjeli stoljećima.

* * * SMOLUĆA

NA POČETKU

* * * Pokušaji novinara i snimatelja da uspostave komunikaciju sa Mjesnom zajednicom Smoluća – jednako, kao što su svakodnevno nastojali i prema drugim mjesnim zajednicama u Oopćini Lukavac, ostali su bezuspješni. Smolućani su dvije grupe novinara i snimatelja nakratko i zadržali u nekoj vrsti pritvora u Domu kulture Smoluća, ali izjave o nastaloj situaciji nisu željeli i htjeli dati ni nakon dužeg međusobnog domunjđavanja. Ustvari, stav Srpske Demokratske Stranke o potrebi izoliranja Smoluće u općini Lukavac – već je funkcionirao. Poslije bezuspješnih pokušaja, Smolućani više nisu ni dopuštali da se uđe u Smoluću. To je bio i kraj takvih nastojanja,

jer su ratna dejstva ozrenskih Srba po Lukavcu dokidala i volju i svaku takvu mogućnost za komuniciranje uopće. Utoliko prije,

što je srpski Radio Ozren kontinuirano djelovao i širio najcrnju šovinističku i fašističku propagandu, pri čemu je koristio izmišljotine, uvrede i laži, podlosti najgore vrste – kako bi Smoluću održao zatvorenom do za njih pogodnog trenutka:

evakuacije srpskog življa. Smolućani su tu evakuaciju i priželjkivali, ili možda – toga nisu mogli biti ni svjesni, što čisto sumnjamo – jer im je govoreno

kako će Srbi završiti rat u svoju korist kao u čas posla, a potom doći u Lukavac na belim konjima kao pobednici... Osim toga, u interesu Srpstva dužni sve izdržati i podnijeti...

* * * Duže od tri mjeseca Smolućani su pripremani za izvlačenje iz njihovoga sela. Obavještajni podaci su nedvosmisleno govorili o koncentriranju snaga srpske vojske na Ozrenu već tokom srpnja,

1992., a kasnije smo mogli konstatirati da je kao dan D bio određen: 30. kolovoza, 1992. godine. Otvaranje koridora prema Smolući izvedeno je vojnički,

nasilno, kakva je bila i kako je izvršena i evakuacija – o čemu su ostali brojni snimci i nedvosmisleni tragovi i dokazi u selu

Smoluća kao njihovom kazamatu kao i duž cijelog puta kojim su se kretali prilikom izlaska na Ozren.

* * * NEKI OD TEKSTOVA

OBJAVLJENIH TOKOM RATA O

SMOLUĆI

* * * SMOLUĆA

RAZMJENA ZAROBLJENIH I UHAPŠENIH PREMA NAČELU

SVI ZA SVE

* * *

Na putu Šikulje – Smoluća, na /50/ pedeset metara ispred

prvih smolućkih kuća i srpskog mitraljeskog gnijezda – 27. srpnja, 1992. godine – izvršena je jedna /od svega tri/ razmjena zarobljenih i uhapšenih prema načelu: svi za sve.

Pregovarači su se sporazumjeli: Smoluća će isporučiti – razmijeniti /4/ četiri zarobljena pripadnika Teritorijalne odbrane Srebrenik, ali zahtijeva da joj po spisku bude izručeno /11/ jedanaest ljudi iz Tinje, Potpeća i Lukavca. Pregovarači u ime općine Lukavac i općine Srebrenik: Husein Salkić Kojo i Avdić Kemal – pristali su. Tada se javlja zanimljivost: jedan broj zarobljenika i uhapšenika, ne želi da bude razmijenjen. Naprosto, ne žele da idu u Smoluću! Smolućanima je to saopćeno kao i njihova obaveza da se želja uhapšenih i zarobljenih mora poštovati, te da ljudi, nasilu, ne smiju biti razmijenjeni. Smolućani su prihvatili pod uvjetom da svi sa spiska za razmjenu budu dovedeni na mjesto razmjene, te da se tu izjasne. Na licu mjesta. Što je prihvaćeno. Tako je i učinjeno. Koloni od /11/ jedanaest uhapšenih priključila se i jedna žena – Dragica Nikić, koju je rat zatekao u tuzlanskoj bolnici. Željela je u Smoluću jer su joj tu muž i djeca. Osim Dragice Nikić, u Smoluću su prešli i uhapšenici Stević Radislav iz Lukavca i Vuković Nedo iz Potpeća. Preostalih devet ljudi koje su Smolućani tražili, jasno i glasno su rekli da neće u Smoluću i da ne žele biti razmijenjeni. Smolućani su oslobodili četiri zarobljenika Teritorijalne odbrane Srebrenik: Nadil Poljaković, Edin Malkić, Hazim Zukić i Avdo Hodžić. Razmjena je neovisno o ishodu, realno gledano, uspjela.

* * * Svi uhapšenici koji su u okviru razmjene svi za sve odbili odlazak u Smoluću, oslobođeni su daljeg izdržavanja zatvorske kazne i pušteni da odu kuda žele...

/fragment/ * * *

ak, 1992. BOL

* * * DOBOŠNICA – REQUIEM

DOBOŠNICA, NAUK I POTICAJ

* * * Kao u apokaliptičnom otkrovenju po apostolu Ivanu o svršetku svijeta, Dobošnicom je prošla SMRT, potom prokletstvo PLJAČKE, a sve je dokončao plamen VATRE. Donja i Srednja Dobošnica, bukvalno više ne postoje. To su sada samo nazivi za mjesta u kojima su dugo živjeli ljudi, a koja

je srpska soldateska sravnila sa zemljom – kako sami vole reći. Trebalo je samo /36/ tridesetšest sati prisustva SDSove soldateske, pa da nestane sve što su ljudi desetljećima stvarali i gradili. Sada je moguće samo pisati žalopojku za mrtvim ljudima i uništenim materijalnim dobrima. Poslije Dobošnice, ni mi više nismo isti. Nemojmo se zavaravati. Ovo sa Dobošnicom je definitivno, ma kako se osjećali. Ovo je ono što nas zauvijek mijenja. Zlo ne može biti osnovni smisao postojanja ovoga svijeta. Ubijanje starih, bolesnih na bolesničkoj postelji, teško pokretnih na pragovima njihovih kuća, paljenje njihovih domova, ubijanje domaćih životinja, rušenje grobalja i bogomolja... previše je toga za bilo kakvo razumijevanje pojave. Naša borba protiv Zla, a za našu Zemlju Bosnu i Hercegovinu – neophodna je i pravedna, ako se već uopće smatramo ljudima, a Bosnu i Hercegovinu vidimo kao svoju DOMOVINU – na koju je bezobzirno nasrnuo VELIKOSRPSKI FAŠISTIČKI AGRESOR organizirajući se vojnički i koristeći sva sredstva koja su mu se našla na raspolaganju...

/fragment/ * * *

ak, DOMOVINA, 1993.

* * * SKUPŠTINA OPŠTINE LUKAVAC

KO JE OTŠAO IZ

ORGANA UPRAVE * * *

/vikend duži od 120 dana/

* * *

Vrijedi biti iskren i pošten i shvatiti, kako to što su u pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i na općinu Lukavac učinili bosanski Srbi, nije bilo ni lahko ni jednostavno. Naprotiv, to su smišljali i protiv sebe kao i veliku gadost protiv svih. Podržavala ih je samo anahrona velikosrpska fašistička ideja i krajnje radikalne i fašizirane osobe. Bili su ravnopravni građani ove Zemlje i ovoga Grada u svakom pogledu. Bili su zaposlenici u svim strukturama općine Lukavac sasvim primjereno svojim stručnim kvalifikacijama, imali

su sve što i drugi. Ali, na kraju balade – radili su samo ono što kaže Srpska Demokratska Stranka – bez alternative i uzmaka – a radi postizanja velikosrpskog fašističkog cilja – neovisno o cijeni koštanja koju su morali platiti. Jer, rat je kao elementarna nepogoda. Glupi i zluradi su ih svesrdno podržavali. I dan-danas se raduju. Pa, neka im bude. Moraju priznati, uvijek su imali i veće parče svega nego što bi im s obzirom na broj srpskog življa pripadalo. Doduše, niko ne može reći kako im je nešto poklanjao, bili su vrijedni i zaslužni, dobri ljudi i radnici. Nije im bilo lahko sve to napustiti u trenutku kada je Srpska Demokratska Stranka odlučila. Nije bilo lahko, ali bili su poslušni i kao hipnotizirani – vojnici – kakve je Srpska Demokratska Stranka željela. Muslimani i Hrvati su manje – više, bili dobre komšije, prijatelji, kumovi, bračni drugovi. Bila su to dobra vremena, plaće i zaposlenja. Stanovi. Obiteljske kuće. Međusobne posjete i zajednički godišnji odmori u društvenim objektima. Vikend kuće u Smolući. Proslave rođendana i značajnih datuma. Socijalna i zdravstvena zaštita. Obrazovanje. Etc. Sve to i puno drugoga, poništeno je zločinom velikosrpskog predznaka koji su počinili u zemlji koja je bila i njihova domovina, a koja je multikulturalnim iskustvom mogla poslužiti kao uzor cijelome svijetu za snošljivost zajedničkog življenja i suživot, kao savršen civilizacijski i multikulturalni model.

Kao dokaz o rečenom, navodimo samo ko je otišao iz Organa uprave – Skupštine općine Lukavac. Srbi su, naime, u jednoj fazi ostvarivanja svoje velikosrpske zamisli i projekta bili uvjereni, kako će već samim njihovim izlaskom i povlačenjem iz Organa uprave Skupštine općine Lukavac i organizirane vlasti u Bosni i Hercegovini, općenito – sve što ostane – samo od sebe da se uruši i sruši, naprosto – nestane. Velikoj većini je rečeno da odu u svoja sela i da će za

nekoliko dana sev biti gotovo, a oni će se vratiti na belim konjima. Naravno, u selima su ih čekali mobilizacijski pozivi za

uključivanje u jedinice Vojske Republike Srpske. Požurili su dati svoj doprinos.

Jedan broj njih je, prije dana D – već uveliko perjao u Srbiju i europske zemlje, jer, znali su ono što nikome nisu htjeli reći:

dolazi vrijeme velikosrpskog zločina radi stvaranja Velike Srbije kao države svih Srba ili svih Srba u jednoj državi, zato treba napustiti posao i otići, tome ne treba ni nazočiti ni svjedočiti! I sami su otišli.

* * * OPŠTINSKI SEKRETARIJAT

ZA PRIVREDU I DRUŠTVENE DJELATNOSTI

* * * 01. Spasojević Milena, referent za statistiku

02. Todorović Milka, daktilograf 03. Žarić Čedo, referent za plan i analizu

04. Todorović Nada, matičar 05. Mitrović Miladin, pomoćnik sekretara

06. Ristić Milena, referent u pisarnici 07. Ograšević Hasan, dostavljač pošte 08. Mitrović Zoran, dostavljač pošte

09. Todorović Vojislav, dostavljać pošte 10. Vukomanović Gospa, referent u Budžetu

11. Majinović Vera, tržišni inspektor 12. Spasojević Stevan, prosvjetni inspektor 13. Hrnjak Marija, veterinarski inspektor

14. Đuranović Mladen, saobraćajni milicionar 15. Stanković Milivoje, referent za kulturu,

fizičku kulturu i inf.

16. Ilić Đorđo, šumar 17. Gojković Branislav, direktor trgovinske inspekcije

* * *

OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA URBANIZAM, STAMBENO-KOMUNALNE I IMOVINSKO

PRAVNE POSLOVE

* * *

01. Piljić Mirjana, referent za pravne poslove 02. Vujović Milena, referent za urbanizam, šef odsjeka

03. Mićanović Džana, inspektor za gradnju 04. Babić Jovo, šef inspekcije za gradnju

05. Tošić Jadranka, pravnik za imovinsko-pravne poslove 06. Tošić Živko, direktor uprave prihoda

* * * OPŠTINSKA UPRAVA ZA GEODETSKE POSLOVE I KATASTAR NEKRETNINA

* * * 01. Kapetanović Dragica, šef odsjeka

02. Dujković Braco, geometar 03. Tošić Ozrenko, geometar

04. Mrkonjić Vlado, geometar 05. Kulišić Mirjana, daktilograf

06. Nikić Ruža, referent za premjer nekretnina

* * * OPŠTINSKI SEKRETARIJAT

ZA NARODNU ODBRANU

* * * 01. Višnjić Bojan, načelnik Štaba CZ

02. Vračević Mladen, Štab CZ 03. Vukomanović Ljiljana, referent u Štabu CZ

04. Jokanović Dušan, referent u Štabu CZ 05. Duvnjak Danica, referent u Štabu CZ 06. Cvjetković Dušan, Centar za OJOiJ

07. Mašić Nina, daktilograf

* * *

TERITORIJALNA VATROGASNA JEDINICA

* * * 01. Vukomanović Zoran, vatrogasac

02. Vujović Branko, vatrogasac 03. Radić Miladin, vatrogasac

04. Mitrović Radivoje, vatrogasac 05. Nikić Slobodan, vatrogasac

* * *

OPŠTINSKA UPRAVA DRUŠTVENIH PRIHODA

* * * 01. Vujošević Biljana, referent uprave prihoda 02. Todorović Jelena, inspektor uprave prihoda 03. Trifković Nada, inspektor upreve prihoda

04. Tripić Uroš, inspektor uprave prihoda 05. Cvjetinović Miloš, dostavljač pošte

06. Nikić Ružica, referent uprave prihoda 07. Majinović Miladin, šef odsjeka 08. Radić Milan, dostavljač pošte

09. Softić Dragana, referent uprave prihoda

* * * OPŠTINSKO JAVNO PRAVOBRANILAŠTVO

* * * 01 Ristić Mira, daktilograf

* * *

ŠTAB TERITORIJALNE ODBRANE

* * * 01. Kulišić Danilo, referent u Štabu TO

02. Tripnović Cvjetko, referent u Štabu TO 03. Mrkonjić Milenko, referent u Štabu TO

04. Mihajlović Obrad, čuvar u Nast. centru Smoluća

* * * SLUŽBA ZAJEDNIČKIH POSLOVA

* * * 01. Mandalinić Milada, referent

02. Blagojević Nadija, sekretar predsjednika SO 03. Miličević Aida, referent

04. Cvjetković Gordana, referent 05. Despotović Gina, spremačica

06. Vračević Ranka, kafe-kuharica 07. Cvjetković Vida, referent

08. Vukomanović Ljepojka, šef račuovodsta 09. Trivić Vinka, sekretar predsjednika IO SO Lukavac

10. Simić Ranko, Sekretar SO Lukavac 11. Tripić Jovan, predsjednik IO SO Lukavac

* * *

MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA STANICA JAVNE BEZBJEDNOSTI

LUKAVAC

* * *

Spomenut ćemo samo jednu osobu, zamjenika Komandira Stanice javne bezbjednosti Lukavac:

1. Ratko Gajić, koji je odlazeći na Ozren i dalje odvezao policijski automobil i

radiostanicu.

* * *

Dakle, pod političkim i propagandnim pritiskom Srpske Demokratske Stranke, Općinske organe uprave samovoljno i bez najave napustilo je ukupno /68/ šezdesetosam ljudi samo u Skupštini općine Lukavac, ne računajući skupštinske poslanike i zaposlenike u trgovinama, školama, Općinskom sudu, Ministarstvu unutrašnjih poslova, gradskom saobraćaju, Domu

zdravlja, Komunalnom preduzeću Rad, tvornicama, etc. Borba za državu svih Srba ili sve Srbe u jednoj državi koju su i obznanili, podrazumijevala je i borbu protiv svih koji nisu Srbi. Tako su objelodanili i razgolitili svoje fašističke namjere. Bila je to nedvosmislena velikosrpska fašistička deklaracija o Srpstvu, Velikoj Srbiji, ex-YU i njezinim narodima. Ustvari, KORAK U MRAK.

... /fragment/

* * * ak, BOL, 1992.

* * * UKLETO MJESTO

SMOLUĆA

* * * /Anno Domini, 1992./

* * * Ovo ljeto pretvoreno je u vreli pakao iščekivanja spasa. Čekamo iz dana u dan, a spasa niotkuda. Smoluća je postala ukleto mjesto. Šta hoće Muslimani od nas?!

. . .

* * * Tako, u svome dnevniku koji smo našli poslije izlaska Smolućana iz Smoluće – piše djevojčica Mira Iljić. Sudeći prema rukopisu, načinu razmišljanja, konstruiranju rečenice –

djevojčurak od 14-15 godina /svjesna iščekivanja spasa ili privremenosti svoga boravka u Smolući koji u postojećim uvjetima predugo traje/.

Njezin život u ratom okruženoj Smolući – postao je nepodnošljivi pakao za koji su krivi Muslimani. Niko od njezinih nije imao ni smjelosti ni volje da joj kaže istinu, da joj objasni, kako su konstruktori i redatelji tog pakla u kojem se ne snalazi – psihijatar Radovan Karadžić, Smolućke seoske glavešine i Srpska Demokratska stranka sa Svetomirom Ilićem u pročelju – a ne

Muslimani koji nešto hoće.

To da se Mira Iljić osjećala očajnom, ne može biti upitno. Ali, ko bi mogao znati šta danas misli Mira Iljić, /21/ dvadesetjednu

godinu nakon što se spasila pakla iz Smoluće? To bi sada morala biti žena između 35 i 40 godina života koja o svemu zrelo promišlja, samo joj otežava misao činjenica da nikad nije imala istinite informacije... Stresan tekst njezinoga

dnevnika sugerira da je i dan-danas sretna jer se spasila iz smolućkog pakla... Činjenično jest, da su redatelji tog pakla postali njezinim spasiteljima.

* * * Dnevnik Mire Iljić pronašli smo sa brojnim stvarima koje su njezini ukućani željeli ponijeti odlazeći iz Smoluće. Vučno vozilo se pokvarilo i prikolica natovarena stvarima ostala je na mjestu

sa kojega se, iznad Cibrića, već vidi Ozren kao obećana srpska zemlja spasa. Mirin dnevnik u vidu bločića s listovima papira bez linija, ispisan je suhom grafitnom olovkom srednje tvrdoće. Prikolica Mirine obitelji bila je puna garerobe, posuđa, porcelana, escajga, kristala, posteljine, slika svetaca, fotografija, kajiša užegle slanine. Mira Iljić otišla je sa svojima u žurbi, napuštajući Smoluću, osobne i obiteljske stvari, svoj dnevnik. Dakako, nije mogla izbjeći da ponese i svoje nerazumijevanje događaja iz ratnog okruženja rodnoga sela Smoluća. Mira Iljić /kao pouzdano i brojni drugi/ patila je u Smolući, anno Domini 1992. U svome dnevniku ostavila je mnogo tuge i tužnih riječi. Bilježila je priče o čarkama na smolućkom ratištu, o sahranama, pogibijama, lažna obećanja seoskih glavešina o spasu koji će četnici donijeti sa planine Ozren /što se duže od tri mjeseca nikako nije događalo/. Često je bila u nedoumici: da li

pucnjava koju čuje znači dolazeći spas ili prodor islamskih fundamentalista u selo. Prestrašena, Mira Iljić iščekivala je spas uzgred pominjući jad i bijedu života nagomilanoga srpskog življa u Smolući, strah od nasilja i smrti, i, eto, dočekala je... izgon, egzodus, surgun iz vlastitog sela. Zajedno sa Smolućanima i Srbima iz srpske Tinje, Gornjeg i Donjeg Potpeća, Brezja, Jasenice i Dragunje – Mira Iljić je krenula

prema Ozrenu u stravičnoj noći punoj pucnjave, eksplozija i svjetlećih metaka, između zapaljenih muslimanskih kuća i sijena u Dobošnici čiji je plamen osvjetljavao njezin put, dok pijani junaci podvriskuju i rafalaju. Mira Iljić je zajedno sa drugim Smolućanima otišla u paničnom trku dok su pijani i drogirani đikani nasumice pucali u svim smjerovima. Otišli su kao u stampedu. Bezglavo u smjeru Ozrena. Što dalje od samih sebe. Od svoje Smoluće. To mora da je bio krajnje težak i stresan doživljaj.

* * * Ovaj psihološki promišljen i duboko osmišljen zločin prema svome narodu, Srpska Demokratska Stranka izvela je sasvim ciljano radi posljedica koje će ljudi nositi i u devetom koljenu, jer, bilo bi netačno tvrditi da Srbi iz Smoluće nisu mogli izaći i puno ranije i bez ratnih dejstava... ako su to uopće željeli. Ali, Radovan Karadžić i bratija, voljeli su se baviti performansom i raznim vidovima psiholoških pritisaka. Trebalo je u srpskim masama raspiriti, rasplamsati mržnju i agresivno raspoloženje – prema Muslimanima i Hrvatima, ali i ljubav i povjerenje prema Miloševiću, Raškoviću, Karadžiću, Srpskoj Demokratskoj Stranci, Šešelju, Srpskim Radikalima,

srbiziranoj Jugoslavenskoj Armiji, četnicima i tzv. paravojnim formacijama, tj. fašističkom modelu borbe za Veliku Srbiju, svim Srbima u jednoj državi i državi svih Srba. Kako je rat trajao još tri godine i tri mjeseca /a potom se nastavio političkim sredstvima/ - treba priznati da su uspjeli i u ljudima razvili multiplicirane procese odiozuma, mržnje i nepodnošljivosti prema svima koji nisu Srbi – zauvijek. Uspjeli su i uvjeriti ih – kako su već prije rata, a pogotovo na njegovome početku i u toku – bili upravu.

... /fragment/

* * * ak, BOL, 1992.

* * * Napomena:

Mira Iljić u svome Dnevniku nije saopćavala ništa osim svoje lične tegobe. Neuporedivo su pedantniji u bilježenju događaja njezini suseljani Svetomir Ilić i Jovan Ilić, čije smo dnevničke zabilješke također našli. S tim, što je Svetomir Ilić bilježio strogo i reducirano – SDSovski, a dobri čovjek Jovan Ilić – umirovljeni konobar – prilježno i senzibilno iz dana u dan bilježio je sve što je vidio da se događa.

* * * Šta je sve zabilježio Jovan Ilić u svome dnevniku od 01. januara 1992.godine – srijeda, do 29. augusta 1992. godine – subota, objavili smo u biltenu BOL u nizu napisa pod zajedničkim naslovom: DOSSIER SMOLUĆA.

* * * DOSSIER SMOLUĆA

* * * KO JE ZADUŽIO 1.496 CIJEVI

U SMOLUĆI?

/prvi dio/

* * * Iz dnevnika Svetomira Ilića, predsjednika Mjesnog odbora Srpske Demokratske stranke Smoluća, koji se u rodno selo vratio iz Srbije uoči samoga rata, poslan sa zadatkom koji je očito izvanredno dobro obavio – saznajemo kako se Smoluća pripremala za rat i kako su Smoluću pripremali za rat.

* * *

Danas, kada je Smoluća samo fantazmagorična slika iz ružnog triipol mjeseca dugačkog sna, pitamo se jesmo li shvatili problem?! Jesmo li i možemo li odgovoriti na pitanje: Šta je to Smoluća kakva nam se dogodila? Kako odgovoriti na to pitanje?

Odlučili smo u novinarskom smislu formirati DOSSIER SMOLUĆA

a to znači sistematski prikupljati i objavljivati građu koja će sama po sebi dati i biti odgovor na naše pitanje: jesmo li shvatili i razumjeli?

* * * U ovom trenutku ističemo i vlastitu hipotezu, za koju,

vjerujemo da će joj prikupljena građa biti dokazni materijal par exellence.

Hipoteza glasi:

SMOLUĆA JE SA STANOVIŠTA SADRŽAJA I NAČINA

ORGANIZIRANJA TOKA DOGAĐAJA I NJIHOVE ZAVRŠNICE, PROTOTIP VELIKOSRPSKE FAŠISTIČKE ZAMISLI O VOĐENJU

RATA ZA VELIKU SRBIJU U GLOBALU I

POJEDINOSTIMA.

* * * Ovakvu hipotetičnu tvrdnju iznosimo jer u primjeru Smoluće vidimo: koncentraciju srpskog življa, zatvaranje u sebe i prekidanje svih vidova komuniciranja sa okruženjem, tj. izdvajanje iz svega, upotrebu nagomilanog naoružanja ex Jugoslavenske Armije protiv svih i svakoga, segregaciju i čuvanje vlastite izolacije po svaku cijenu, komuniciranje samo sa istima i sebi sličnima radi postizanja velikosrpskog cilja ili čiste nužde, odbijanje bilo kakvog osim mogućnosti oružanog kontakta sa nesrpskim okruženjem, iskorak u zločin uništenja sela Dobošnica

i osobni egzodus – genocid po vlastitom izboru, a radi stvaranja iste situacije na planini Ozren /ili drugdje/ – samo u još većim

razmjerama – kako bi se primakli svojoj zamisli o svim Srbima u jednoj državi ili državi svih Srba... Sav taj užas koji čine svome narodu i kojem smo nazočili, zdravom razumu nije pojmljiv! Učiniti sve to sa samim sobom i produciranjem okruženja, a zarad tako morbidnog i zločinačkog, fašističkog cilja!

* * *

U ovom broju BOLa, koristimo dijelove od dijela dnevničkih zabilješki Svetomira Ilića, a koje smo po odlasku Smolućana – našli u Smolući. Osim što je Predsjednik Mjesnog Odbora Srpske Demokratske stranke, ko je ustvari Svetomir Ilić? Smolućanin? Da. Sin Boška i Milke, rođen 09. 04. 1963. godine. Ali Smolućanin koji je kako smo saznali živio u Srbiji, a u Smoluću se vratio uoči rata, po zadatku SDSe. Po tome što je i kako radio, cijenimo, on je izvanredno dobro obavio svoju misiju kako je to i odgovaralo velikosrpskim fašističkim nakanama. Smoluća i Smolućani su i mislili i živjeli i radili samo ono što misli Mjesni odbor Srpske Demokratske Stranke Smoluća – tj. ono što misli Svetomir Ilić – osobno. Početkom borbenih dejstava bio je i komandir voda naoružanih Smolućana...

* * * ŠTO ŽELI MJESNI ODBOR

SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE SMOLUĆA ŽELE SVI SMOLUĆANI

* * * U rokovniku Svetomira Ilića – predsjednika Mjesnog odbora Srpske Demokratske Stranke Smoluća našli smo puno zanimljivih podataka, iako isti sadržava tek povremene zabilješke samo do 19. 06. 1992. godine, dakle, do onoga dana kada su iz

Smoluće otišla 24 vojna policajca u Tinju kako bi spriječili Srbe u Srpskoj Tinji koji su željeli pristupiti Teritorijalnoj odbrani Srebrenik...

* * * Zabilješke Svetomira Ilića počinju nakon bilješki o nasljeđivanju krvnih grupa, ŠUK-u i UREI, HOLESTEROLU, TIMOLU i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Nakon jednog praznog

lista, počinje bez datuma Zabilješka o majorizaciji – nadglasavanju Srba u opštini Lukavac za izbor podpredsjednika Skupštine općine Lukavac, a zatim Prijedlog o organiziranju seoskih milicija u formacijama od 30 ljudi...

Slijede podaci:

- Gornja Brijesnica – konstituisana, - Panjik – nije konstituisana, - Mjesne zajednice koje se ne konstituišu do Skupštine Srpske Demokratske Stranke Lukavac – da se iste izuzmu iz Skupštine, - 15. maja 1992. godine Skupština Srpske Demokratske Stranke Lukavac, - Kod PIO SO u SO Lukavac, odnijeti sve podatke o konstituisanju SDS Smoluća, - Predat je spisak imena trojice ljudi za Skupštinu SDS Lukavac, - Četvrtak, 06,30 autobus za Beograd, zadužen Nedo Nikić, unaprijed plaćeno s tim da se trošak nadoknadi od prisutnih putnika, - Popis srpskog stanovništva koje je za SDP i suverenu Bosnu, - Objasniti narodu na naš način Deklaraciju, - Odluka o pomoći u svakom vidu nastradalima u Kninskoj Krajini.

* * * Kao što se vidi iz prve zabilješke, Svetomir Ilić je u pravom smislu riječi imao konkretne zadatke i organizirana mreža Srpske Demokratske Stranke savršeno je znala šta želi postići. Svetomir Ilić je ortodoksni sljedbenik i bespogovorni izvršitelj svake zamisli psihijatra Radovana Karadžića, realizator svih njegovih ideja i ništa nije prepuštao slučaju. Možda je što-šta i aljkavo zapisivao, ali je vrlo pedantno izvršavao kao savjestan četnik. /Kad sam ga stjecajem okolnosti upoznao, odlaskom u još otvorenu moluću, pokušavajući sa snimateljem voditi razgovor sa Smolućanima o normaliziranju odnosa oko 20. 05. 1992. Godine – na svoju ruku i odgovornost – izgledao je napeto i usmjereno kao da je hipnotiziran... Smolućani su nas kratko – 2 do 3 sata – zadržali u Domu kulture zatvorene u prostoriji /da čekamo dok se oni dogovore!/ i, na kraju – nisu pristajali da razgovaraju, mada su dolazili da nas gledaju kao da smo budale – što je bilo vrlo blizu istini... Ali su nas bez problema pustili da se vratimo u Lukavac.

Ilić je bio bijesan zbog događaja sa kolonom na Brčanskoj Malti u Tuzli, o čemu smo mi jedva nešto čuli i znali, što je možda, bilo i dobro... jer je on govorio mnogo, znojio se u vojničkoj košulji i pritom bjesnio./

* * * Svetomir Ilić je slijepo i bespogovorno izvršavao svoje

zadatke, bespogovorno stvarajući Veliku Srbiju na licu mjesta. Na lukavačkoj općini, u Smolući, u Sižju, Krtovi, Panjiku, u Lukavcu..., unoseći u svakog čovjeka segregaciju i mržnju prema drugima i drugačijima, upućujući na to da je rješenje za Srbe, bespogovorno, u samim Srbima i njihovom nacionalnom i

konfesionalnom jedinstvu – udržavi svih Srba ili svim Srbima u jednoj državi. Bila su to ocila na djelu: Samo Sloga Srbina Spašava.

* * * DNEVNI RED ZA SJEDNICU

MJESNOG ODBORA SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE

SMOLUĆA

* * * Kao što vidimo, Svetomir Ilić je još 20. maja 1991. godine, evidentirao je sljedeći dnevni red:

- 1. Političkobezbjednosna situacija u MZ, SO, BiH, SFRJ, - 2. Konstituisanje Mjesnog odbora SDS, - 3. Konstituisanje Mjesne zajednice, - 4. Razno – tekuća pitanja i bilješke.

* * * Ad. 1. Mirna situacija – u slučaju pojave... Skupštine opštine – nadglasavanja SDSa, BiH Deklaracija – postoji u Ustavu SR BiH pučanstvo i stanovništvo – Jugoslavija – Federacija. Ad. 2. Izdvojiti one koji ne prihvataju program SDSe i popuniti Mjesni odbor SDSom. Ad. 3. Koalicija SDP i Reformskih snaga protiv SDS, MZ 78% za SDS, važnija mjesta za SDS – prostorije za SDS.

* * * Dakle, može se raditi o bilo čemu, ali se o i za SDS mora raditi u svakom pojedinačnom primjeru. Ne može se raditi o bilo čemu što ne godi ili nije u interesu SDSe. Prvo SDS, pa MZ! Bit će mirno ako ne nadglasavaju SDS! Obilježiti sve koji misle drugačije i ne žele sve isto što i SDS. Svi koji nisu uz SDS – protiv su SDSe! Sva važnija mjesta pripaduju SDSi. Ko nije SDS – niko je i ništa! Srpska Demokratska Stranka sistematski je suzbijala i onemogućavala svako njoj suprotstavljeno mišljenje i prije nego što ga neko iznese. Zastrašivala. Smolućanima nije bilo lahko. Morali su se ufurati u SDS šablone htjeli – ne htjeli.

* * * ZADUŽENJA

* * * U nastavku, nailazimo na zabilješku sa sljedećim podacima: Tumare, 23. 10. 1991.: - Konstituisana Opština na području Ozrena, po tri člana od svakog Mjesnog odbora SDSe. Gračanica, Brano Gajić: 786-046, a na sljedećoj strani: - Predsjednici Mjesnih Odbora Srpske Demokratske Stranke:

1. Krtova 1, Slobodan Đukanović, 2. Krtova 2, Drago Josić, 3. Sižje, Brano Kulišić, 4. Stupari, Tatomir Vasić, 5. Panjik, Miladin Mitrović, 6. Puračić, Vlado Božić, 7. Tumare, Milan Cvijanović, 8. Brijesnica Gornja, Vojo Nedić, 9. Milino Selo, Boro Vukomanović, 10. Babice, Luka Konculić, 11. Smoluća, Svetomir Ilić, 12. Jaruške, Radenko Spasojević, 13. Orahovica, Drago Drobić, 14. Lukavac, Jovo Marković.

* * * PROCJENA

POZICIJA SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE

* * * Slijede zabilješke o poziciji Srpske Demokratske Stranke u Smolući: - Kasno osnivanje Srpske Demokratske Stranke u Smolući, - Strah od prethodne vlasti, - Procenat glasanja u Smolući, - Ubrzano trošenje sredstava za izbore, - Propaganda protiv SDSe, - Program SDSe za MZ Smoluća, - Decentralizacija vlasti, - Poboljšanje uslova života na periferiji, - Brisanje granice Donja i Gornja Smoluća, - Odlučivanje većine uz zastupljenost iz cijelog mjesta, - Osnivanje komisije za domove kulture i inventar, - Osnivanje komisije za utvrđivanje stanja putova - U slučaju nedostatka sredstava uvesti novi samodoprinos...

* * * Kao što se vidi, sve što je smislila Srpska Demokratska Stranka imalo je da bude ili da ga uopće nema, bespogovorna i apsolutna vlast SDSe nad svim i svačim do u najmanju pojedinost. Ljudi i njihove misli, sredstva i stvari i ignoriranje svih drugih i drugačijih, a da bi se svaka eventualija isključila, na sljedećoj strani nalazimo tekst:

PETICIJA SKUPŠTINI OPŠTINE LUKAVAC Obraćamo se Skupštini opštine Lukavac povodom novorazrezane stope poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti. Na protestnom zboru mještana MZe Smoluća koji je održan na zahtjev mještana i odlučio da se čekovi trećeg kvartala vrate u SO Lukavac, koja ih je uputila.

Svi čekovi su dobrovoljno vraćeni a da ni jedan jedini mještanin nije na bilo koji način prisiljen. Subota, 11. 01. 1992. u 09,00

* * * BILJEŠKE

* * * Slijede bilješke: Gornja Smoluća, poligon kod Osnovne škole, obuka I čete sa obezbjeđenim klupama i drugim – nastavnim sredstvima. Nedjelja, 12. 01. 1992. U 09,00 Isto tako. Zabilješka: 239 936, potp. Tačić, majori Lalić i Bogunović.

* * * SDS

APSOLUTIZAM

* * * Sve je jasno i bez komentara. Politika SDSe je sve i svja u životima Srbalja, a htjeli bi se kao takvi nametnuti i drugima. Sve ima, treba i mora biti kako oni žele inače neće biti nikako, jer sve

što SDS želi – ljudi rade sami puni volje da im ispune želje i nisu na bilo koji način prisiljeni. Od samoga početka – politika SDSe je osiona, bahata, rigidna i nepopustljiva /dugo pritajena, pod pritiskom učinjenih zlodjela smirena, upravo sada, pod rukovodstvom Mladena Bosića – ponovo postaje takva/. Riječ je o apsolutnom neuvažavanju bilo koga, bilo čega, ignoriranju svih osim svojih – SDS – interesa, ignoriranju zajedničke države Bosne i Hercegovine, ignoriranju tradicija i potencijalnih blagodeti zajedničkog života, pozitivnih rezultatata i iskustava, rješavanju problema preko tuđih leđa, silom, ratom, nesrećom, genocidom i, tako kako je krenulo – tako i ide...

Vjerojatno, jedino adekvatno rješenje za Srbe i SDS bila bi

neka posebna srpska planeta na kojoj nema nikoga osim Srbalja i njihove Jedine Stranke, Jedinog vožda, jedine srpske države... jedinog beskraja, inače, opet: RAT.

* * * SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA SMOLUĆA

i MJESNA ZAJEDNICA SMOLUĆA ODLUČUJU SE DIREKTNO

PODREDITI JUGOSLAVENSKOJ ARMIJI

* * * Jednoga četvrtka u 19,00 sati, u Domu kulture Smoluća, zasjedaju: Todorović Vlado, Stević Vojo, Nikolić Lazica, Iljić /Branko/ Pero, i, za pretpostaviti je Ilić Svetomir /u čijem rokovniku sve prethodno piše/, tj. predsjednik Mjesnog odbora Srpske Demokratske Stranke Smoluća – koji sve bilježi svojom rukom. Zasijedali su, vijećali i odlučili napisati pismo sljedećeg sadržaja:

* * *

OPŠTINSKOM SEKRETARIJATU ZA

NARODNU ODBRANU LUKAVAC

* * *

PREDSJEDNIKU IZVRŠNOG ODBORA SKUPŠTINE OPŠTINE

LUKAVAC

* * * PREDSJEDNIKU

SKUPŠTINE OPŠTINE LUKAVAC

* * *

Nedavno primljeno pismo – opomena pred tužbu – od strane opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac je zaprepastilo ne samo nadležne organe u Mjesnoj zajednici Smoluća, nego i stanovnike u cjelini. U Opomeni stoji da ne ostvarujemo naše zakonske obaveze po pitanju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite i da o tome ne obavještavamo nadležne organe. Između ostaloga se pominje i podnošenje sudske prijave protiv pravnog i odgovornog lica. Stoga želimo da nadležne organe Skupštine opštine Lukavac upoznamo sa nekim detaljima od kojih Vam je većina poznata. Skupština i Izvršni odbor Mjesne zajednice Smoluća su nedavno konstituisani. Do tog vremena Skupština je bila bez svoga predsjednika i većine članova. Slična situacija je bila i u Izvršnom odboru MZe. To je jedan od razloga zbog kojih nismo bili u mogućnosti da ispunjavamo svoje zakonske obaveze. Poslije toga, u Skupštini opštine i samom Sekretarijatu za narodnu odbranu pojavile su se neke nezakonske radnje. Jedna od tih radnji je i neispunjavanje obaveza prema Jugoslavenskoj Armiji /u produžetku je napisano a potom prekriženo: odnošenje dokumentacije/ drugim riječima Jugoslavenskoj Armiji je zabranjen pristup dokumentaciji rezervnog sastava. Isto tako, neprimjereno je slanje poziva rezervnom sastavu po naređenju Prve Armijske Oblasti u kojem piše: strogo povjerljivo – popuna Kninskog korpusa. Pitamo vas od kada stoji strogo povjerljivo i ono što je strogo povjerljivo. Poslije ovakvog raskola između Jugoslavenske Armije i Teritorijalne odbrane na nama je da odlučimo hoćemo li sarađivati sa opštinskim Sekretarijatom za narodnu odbranu ili direktno sa njihovim pretpostavljenim u Jugoslavenskoj Armiji. Poslije svega ovoga bilo bi smiješno da javnost sazna za podnošenje sudske prijave od strane Sekretarijata za narodnu odbranu opštine Lukavac protiv Mjesne zajednice Smoluća.

Dostavljeno: - Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Lukavac,

- Skupština opštine Lukavac, - Predsjedniku SO Lukavac,

- Predsjedniku IO SO Lukavac, - Arhivi MZ Smoluća.

* * * Dakle, nakon što su se uvjetno opravdali za nerad i neažurnost rada u Mjesnoj zajednici Smoluća /što je bilo opravdanom primjedbom općinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac/ s arogancijom karakterističnom za istupanje

predstavnika Srpske Demokratske Stranke ukazuju na nezakonite radnje što se odnosi na nedopuštanje opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac da dozvoli Jugoslavenskoj Armiji da izuzme evidencije i mobilizacijska dokumenta iz općine Lukavac, kao i odbijanje Muslimana i Hrvata da se odazovu pozivima za popunu okupatorskog Kninskog korpusa Jugoslavenske armije u Republici Hrvatskoj – kojemu je u to vrijeme bio komandantom upravo: Ratko Mladić. Iz toga, Smolućani izvode i svoje pravo da se umjesto opštinskom Sekretarijatu za narodnu odbranu, kao direktno pretpostavljenom – odazovu neposredno Jugoslavenskoj Armiji. Dakako, poslije svega ovoga kako Smolućani kažu, bilo bi smiješno da javnost sazna za podnošenje sudske prijave, ali i očekivati razumijevanje za nastale prilike na prostorima ex-YU.

* * * Ustvari, tako je od samog početka: rigidna politika Srpske Demokratske Stranke ne pokazuje ni najmanji pomak prema toleranciji u bilo kojoj varijanti upravo prema onoj narodnoj koja

govoreći o bahatom i osionom čovjektu kaže: takav je da mu svaka sjekiru vuče! Posebno su tvdi prema svakom gestu koji ima probosansku intonaciju. To je valjda i posljednji trenutak u kojem se moralo i definitivno shvatiti ko je, gdje je i šta je Smoluća, te ko su, čiji su i pod kakvom su komandom Smolućani. Ali, ne! Lukavac se i dalje sa Smolućanima natezao, objašnjavao, tumačio, pa i molio i nešto očekivao... Šta je Lukavac dočekao – poznato je. Smoluća, Dobošnica i groblja danas govore sve. Pa i nadalje, o svemu razmišljamo s nešto nostalgije o komšijama, bivšim Smolućanima koji su nam odmagali kad nam je bilo najteže, koji su postupili kako su morali

ili mislili da je najbolje za Srpsku Demokratsku Stranku, Veliku Srbiju i njih osobno – mada potom puno kukaju.

* * * KO JE ZADUŽIO /1496/ CIJEVI

U SMOLUĆI?

/drugi dio/

* * * Kako zabilješke u dnevniku Svetomira Ilića odmiču dublje u

1992. godinu, sve veći značaj dobija stanje odbrambenih priprema, pa tako i sporednih putova, mosta u Gornjoj Smolući, upoznavanje Skupštine Mjesne zajednice Smoluća o odbrambenim pripremama, kasarna na Brezicima, a tu je i zabilješka: Rajko učitelj zna ko nosi pištolj u školu – Enesa iz Šikulja, učiteljica. Potom slijedi zabilješka:

- Pozadinski vod, vozač APU, ostali – puške M-48, 7,9mm – pa spisak:

1. Ilić Svetomir,

2. Cvjetković Boris, 3. Trifković Stojan,

4. Iljić Ljuban, 5. Nikić Milan,

6. Cvjetković Miloš, 7. Stević Mitar.

U nastavku nailazimo na zabilješke koje se odnose isključivo na

naoružanje i municiju.

1. PPŠ /aut/ 221 2. PMM-48 102 3. PMM-53 27

SVEGA 350 KOMADA i 30 AUTOMATA

1. Sveto – PPŠ doboš 140 metaka, potpis: Mitrović Stevo.

2. Pero – PPŠ – 140 metaka, potpis: Mitrović Stevo. 3. Nedo – PMM M-53 – 250 metaka, potpis: Mitrović Nedo.

4. Dido – PPŠ – 140 – metaka, potpis: M. Dido. 5. Sveto – PPŠ – 140 – metaka,

Potpis: Mitrović Sveto, vojnik.

/15. 03. i 16. 03. 1992./

Jasenica:

- I četa, 192 borca, telefon : 655-100, 655-054 – Zoran.

Tinja:

- M-53 /PM/ 2 kom - M 48 10 kom - APŠ M-41 10 kom - PPŠ M-49 3 kom

SVEGA: 25 cijevi

Municija:

Cal 7,9mm 1.200kom

Cal 7,62mm, 13 kutija po 70 metaka, 910 kom

Loševica:

- M53 /PM/ 2 kom - M48 10 kom - APŠ M-41 10 kom - PPŠ M-49 3 kom

SVEGA: 25 cijevi

Municija:

- cal 7,9mm 1.200kom

- cal 7,62mm 13 kutija po 70 metaka, 910 kom

Primio: Stanković Strahinja

Potpeć:

- M-53 /PM/ 2 kom - M-48 10 kom

- APŠ M-41 10 kom - PPŠ M-49 3 kom

SVEGA: 25 cijevi

Municija:

- cal 7,9mm 1.200 kom

- cal 7,62mm 13 kut. Po 70 kom

Primio: Neđo Jovanović

Lukavčić:

- M-48 5 kom - M-41 5 kom - M-49/57 7 kom - M-53 1 kom

SVEGA: 18 cijevi

Municija:

7,62 – 9 kutija – 630 kom

7,9mm, 20 kutija – 300 kom

Primio: Vuković Sreten

Brezici:

- Nikić Neđo, M-41 70 kom - Milanović Goran, M-49 140 kom - Cvijanović Stojan, M-48 70 kom - Vuković Rado, M-49, 140 kom - Perišić Rado, M-49, 70 kom - Perišić Jovo, M-41 70 lom - Ilić Nikola, M-48 30 kom - Despotović Niko, M-48 30 kom - Đokić Stevo, M-48 30 kom - Ilić Đuro, M-49 70 kom - Nikić Milan, m-49 140 kom - Despotović Jovan, M-41 70 kom

- Milinković Mićo, M-48 30 kom - Vuković Milan, M-41 70 kom - Vuković Đorđo, M-41 70 kom - Vković Ilija, M-53 150+150 kom

SVEGA: 1490+6 = 1496 cijevi

PRIMO: Vuković Ilija, sr.

SVE:

Prema rokovniku Svetomira Ilića predsjednika Mjesnog odbora Srpske Demokratske stranke Smoluća.

* * * OBAVJEŠTAJNI PODACI

* * * Slijedi zabilješka:

ORUŽJE U BISTARCU 09. 04. 1992. Godine, kod

SAMOPOSLUGE oko 19,00 sati. Iz Puračića STARI PUT pored Kopa. Poljice u 10,00 sati, 09. 04. 1992.

Bistarac i prije jedan mjesec u Bistarcu.

/Očito, riječ je o obavještajnim podacima koji su dolazili Svetomiru Iliću, preko za praćenje i dojavu od za to zaduženih osoba/.

Posljednja zabilješka u rokovniku Svetomira Ilića glasi: Četvrtak, 19. Juna 1992. godine, izjutra, oko 09,15 sati, u

Tinju je otišla jedinica vojne policije kao izvidnica. Otišao sam za njima poslije jedan sat.

/Riječ je o sprječavanju ljudi /Srba/ iz Srpske Tinje da se priključe snagama Teritorijalne odbrane Srebrenik, o čemu su bili postigli dogovor na Zboru građana u Tinji./

/Fragment/

* * *

ak – BOL, 1992.

* * * DOSSIER SMOLUĆA

* * * TRISTOTINE HOSOVACA

U BISTARCU

* * * Dnevnik Jovana Ilića, šezdesetogodišnjeg umirovljenog konobara, koji smo našli po odlasku Smolućana, evidentirao je sva značajnija osobna zapažanja ovog umjerenog čovjeka, kojemu je bilo vrlo komplicirano odvojiti propagandu i ideološke laži od istine, pa u tome nerijetko, nije ni uspijevao. Ali, sve je prilježno bilježio. Sve do 29. augusta 1992. godine, jer je to jedina od /242/ stranice dnevnika koju nije i potpisao. Očito, bio je u pisanju prekinut... Jovan Ilić vodi svoj Dnevnik od 01. 03. 1992. godine. On bilježi događaje u selu, zabivanja o kojima pouzdano zna i kojima nazoči, ali i sustavno prenosi glasine, koje bez sumnje širi upravo Srpska Demokratska Stranka, koja na taj način ljude držu strahu

i pod neporecivo svojim utjecajem, tj. pod svojom kontrolom, sprečavajući i potencijalno moguće komuniciranje sa drugim narodima, gradom u susjedstvu, stvarnošću i životom. Tako Jovan Ilić /pokoj mu dobroj duši/ često piše besmislice o kojima je načuo, npr.: kako je u Bistarcu stacionirano čak /300/ HOSovaca! Ni kad je bila najpopunjenija, Satnija Prima u Bistarcu – popunjena Bistarčanima, inače u sastavu 117. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine /1993./ – nije imala više od 80ak naoružanih ljudi, a o nekim HOSovcima nikad nije moglo biti ni riječi. Propaganda u funkciji širenja straha među Smolućanima –

za račun Srpske Demokratske Stranke i ideje o velikoj srbiji – imala je prvorazrednu i uistinu psihološki osmišljenu i veliku

mobilizacijsku ulogu. Sve dok imaju struju, Smolućani gledaju tv

Beograd, tv Novi Sad i Yutel. Prate aktivnosti fašiziranih srpskih političara. Jovan Ilić se svojom slijepom odanošću i povjerenjem prema SDSi, pokazao se kao izvrstan medij u ostvarivanju SDSovih namjera i velikosrpskih ciljeva. Nigdje se ne bavi ničim što ne rade Srbi. Proglašavanjem Srpskih autonomnih pokrajina i Srpske Republike Bosne i Hercegovine! Jovan ilić nije zlurad. /Nevjerojatno sam mu sličan u tom vremenu. Nikad ranije nisam bio ni u kakvom ratu./ Njemu je žao što se rat širi, ali mu je jasno kome treba držati stranu, kao i da samo Srbi nikad ni zbog čega nisu krivi. Prema njegovim informacijama u Smoluću su ubačene i

zelene beretke! Ljudi su naoružani i stražare, ali žive u strahu i panici.

Muslimanska i hrvatska paravojska prave razne svinjarije na štetu Srba i stalno treba biti oprezan i iščekivati njihov napad i upad u selo, pokolj koji mogu napraviti. Etc.

Veliki broj ratnih događaja proizvod su raznoraznih nesporazuma, zle volje, neuređenog života, samovolje, odsustva pravih informacija i sasvim su izlišni, ali ratnu agoniju produžavaju i pogoršavaju u beskraj, do ništavila razjapljenih čeljusti i crnoga ždrijela. Inače, već je vidljivo da je to rat pozicionog karaktera. Svako je iskopao rovove, zemunice i tranšee na svome, ispred sebe postavio minska polja, nabavio nekakvo naoružanje. I cijeli dani, znaju proći bez metka i granate. Ali i najobičnije čarke – razviju se u tragičan sukob sa visokim gubicima.

. . .

/fragmenti iz BOLa/ ak, 1992.

* * *

DOBOŠNICA GODINU DANA POSLIJE

* * * /sa spiskom ubijenih/

* * *

Priča o Dobošnici i njezinom stradanju od 26. – 31. kolovoza 1992. godine, poznata je. Zavirili smo na svako zgarište, u svaku preostalu kuću i snimili svakog ubijenog čovjeka, posjetili svaki mezar i svaki grob, za vječnost zabilježili tragove nečovještva počinjenog dok su

komšije iz Smoluće prolazile u smjeru države svih Srba ili svih Srba u jednoj državi ili nastojeći napraviti Republiku Srpsku, tj. pridonijeti stvaranju Velike Srbije. Pa, čemu priča o toj rani, pitat ćete poštovani čitatelji, kad nismo Srbi koji slave Kosovski boj? Reći ćemo odmah: Dobošnica nije vojnički poraz, to je VELIKOSRPSKI ZLOČIN na istoj trasi kao i na trasi NESTANAKA SMOLUĆE – a koji su predvođeni Srpskom Demokratskom Strankom sami izveli, kao potom i genocid u SREBRENICI i brojnim drugim gradovima. / O čemu se u Haagu već skoro sve zna./ Događaju se vraćamo i uvijek ćemo to činiti zbog izginulih branitelja, ubijenih civila i žrtava rata, šehida i pokojnika, ljudi koji su svoja srca iznijeli na branik Domovine međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i stali nasuprot velikosrpskom fašističkom naumu i bjesnilu. Nisu ustuknuli ni po cijenu vlastitih života. Iako je agresor bio tako i očigledno, nadmoćan. Nije naodmet ni prisjetiti se, kako smo sa Smolućanima bili taktični i humani koliko su to prilike dozvoljavale /dakako i naša propaganda!/. Trebamo zauvijek zapamtiti, kako su se lešinarski na Ozrenu koncentrirale srpske snage dugo prije napada na Dobošnicu, potom najžešće što mogu napale svim sredstvima da otvore koridor i izvrše evakuaciju Smolućana. Kako su sistematično prihvatali i prikupljali efektive Jugoslavenske Armije i četnički šljam, spreman da pljačka, ubija i siluje. Moramo zauvijek zapamtiti masakrirane ljude na njihovim kućnim pragovima i u dvorištima, staračkim i bolesničkim posteljama, ubijene domaće životinje, oko /750/ spaljenih kuća i preko /500/ gospodarskih objekata. Moramo zapamtiti 12očlanu ubijenu porodicu Hasana Salibašića – samo jednom avionskom

bombom - krmačom.

* * * Godinu dana poslije, s pijetetom, prisjećamo se šehida, palih

boraca i civilnih žrtava rata: Bego Osmić, Hajro Muharemović, Huso Hamzić, Esad Murselović, Huso Karić, Dragan Nikić, Raif Smajlović, Esad Tabaković, Esad Murselović – Osmanov, Ismet Dautović, Ferid Sadiković, Edo Ibrakić, Asim Ribić, Fahrudin Husić, Admir Fajić, Seudin Ćosić, Fahrudin Ćosić, Senad Tanković, Nedžad Prelić, Zaim Husić, Jasmin Moranjačkić, Suad Dautović, Fikret Babić, Amir Nuhić, Ekrem Vehabović, Sead Nuhanović, Ismet Karić, Hazim Hamzić, Senad Garagić, Jasmin Husejnović, Ismet Ahmetović, Vehid Omerović, Ferid Karić, Bajro Salibašić, Kasim Mujkić, Nedžad Fajić, Sead Halilović, Goran Macan, Admir Mujkić, Suad Trakić, Ozrenko Blagojević, Mevludin Nezirović, Fahrudin Dugonjić, Džemsad Hodžić i civilne žrtve: Hasan Salibašić, Rahima Salibašić, Hazemina Salibašić, Dževad Ademović, ADVIJA Ademović, Bahrija Garagić, Amela Salibašić, Damir Salibašić, Lejla Garagić, Dinela Garagić, Elvir Ademović, hmed Husić, Mehmed Hamzić, Mehmed Ibrahimović, Galib Lukavačkić, Zaim Begić, Šaha Begić, Mustafa Hodžić, Mehmed Begić, Tahir Nurković, Nesib Delmanović, Mehmed Agić, HazimHamzić, Redžo Mešanović, Muharem Spahić, Ćazim Ćosićkić, Bego Kahrić, Mehmed Cibrić, Mehmed Huskanović, Vehid Omerović, Ševalija Mašić, Redžo Karić, Nesib Halilović, Mehmed Husić zvani Nazaga, Adem Hamzić, Aiša Omerović, Hašim Sinanović.

Nestali su bez traga: Eniz Tabaković, Nedžad Džinić, Rizo

Sakić, Osman Begić, Sabit Husić. DO POBJEDE, DO SLOBODE.

... /fragment/

DOMOVINA, ak, 1992.

* * *

NEKE NJIHOVE KNJIGE

* * *

Vasilije Blagojević, Jovo Iljić i Ilinka Marković – Todorović, zajedno su napisali knjigu:

JOKANOVIĆI U SMOLUĆI

* * * PP KONTAKT-M, Bijeljina.

Užice, 1999. godine.

* * * Stresna je i duboko potresna već je prva asocijacija za iole

upućenog čitatelja ove knjige sadržana u samom njezinom naslovu:

JOKANOVIĆI U SMOLUĆI /Kojoj to, Smolući, pobogu?!/

Riječ je o gorostasnom obiteljskom stablu Srba iz Smoluće ili u Smolući dok je postojala – a kojega više, kao ni sela nema. Neizbježno pitanje, šta je sa genealoškim stablom Jokanovića sada kada Smoluća kao naselje u kojem su se rađali, stasali,

sahranjivali i ne postoji? Dakle, nije riječ o Jokanovićima iz Smoluće, već u Smolući!? Je li dovoljno postojati u knjizi i grobovima dok se stablo i dalje grana u novim i još nespoznatim prostorima? Jesu li svi Jokanovići već u napuštenim smolućkim grobljima, što je i u biti nemoguće i što je čak i ovako u knjizi groteskan i tragikomičan odraz naše paradoksalne stvarnosti koju sami produciramo. Šta to može značiti precima i potomcima Jokanovića širom svijeta i šta je sa Smolućom u kojoj su im korijeni zauvijek? Žele li se Jokanovići vratiti u svoje selo? Ili njihovo stablo može rasti dalje bez zemlje iz koje je poniklo i hoće li se srušiti tako, bez tla i korijena, bez oslonca? Ili, može opstajati kao čista fikcija i samo u knjizi?! Ustvari, kada i odakle su Jokanovići uopće došli u Smoluću, kada iz Smoluće ovako odlaze u jednu improviziranu i plastičnom spiralom uvezanu knjigu i duboko fašiziranu ideju i priču o velikosrpstvu? Postoji li neka druga knjiga koja govori odakle su Jokanovići uistinu, ili su samo dio općeg kalambura na Balkanu na kojem se

nikad nije znalo ko koga hebe, a majkama uvečer: vezuju klepetušu? No, ljudi žele biti, pa makar i na ovaj način.

Pa makar i bez Smoluće koje više nema, mada iz Smoluće jesu, kad su već u knjizi da i u Smolući budu.

MAKAR TO I BAREM TOLIKO MORAMO RAZUMJETI.

* * *

* * * RADOSLAV MAKSIMOVIĆ

* * * SMOLUĆA

I NJENI LJUDI

* * *

Zrenjanin, 2011. godine.

OFF-SET

Tuzla, 2011.

* * * Uvod

/U Maksimovićevu Knjigu/

Pitanje opstanka ili nestajanja Smoluće nastalo je devedesetih godina. To je godina raspada Jugoslavije i ratnog ludila u Bosni, godina kada su Bosanci udarili na Bosance. Smolućani su pod pritiskom višemjesečnog naoružanog okruženja, a uz pomoć izvjesnih naoružanih formacija Vojske Republike Srpske , napustili svoja ognjišta. Pošavši bespućem do ozrenskih sela, put su nastavili do Semberije i bosanske Posavine. Većina se smjestila privremeno, u već napuštena sela i domove upravo odbjeglih muslimanskih porodica. Prateći tu nesreću svih, zločine, kidanje iskonskih veza sa ognjištima, stalno se nametalo pitanje povratka nazad. Na svoje. U Bosnu ubrzo stižu mirotvorci, humanitarci, i ko sve još ne. Mira nema, a tuga za rodnim ognjištem razdire dušu. Duševna

mora progoni naročito starije ljude. Stišavanje ratnoga meteža, nada za povratak na svoje polako raste. Zov zavičaja glasniji je od grmljavine sa neba, od pomame oružja, od politike. Prag rodne kuće, slika rodnog krajolika, staze djetinjstva, grobovi rodonačelnika i predaka... Zovu neprekidno. Ostaje pitanje koliko je bila iskrena ponuda, upornost, istrajnost i koliko presudna patnja riješenih za put povratka i opstanka na svome. Ekstremnim nacošima, vođama, očigledno je odgovaralo zatečeno stanje podjela.

Radoslav /Stevana/ Maksimović

* * *

O BOSANCIMA

RAZLIČITIH VJERA

/Credo Maksimovićeve Knjige/

* * * Takvi smo mi – poput rijeka – jedni u druge uviremo i, hajde ti to sada razdvoji: pomiješali se jedni sa drugima, obje se boje izgubile, i što se više upinjemo naše razlike naglasiti, tim više sličnosti dolazi do izražaja. Još kada se zna istim jezikom da zborimo ... naša sudbina još jasnijom biva.

Fra. Antun Knežević, historičar.

/1834. – 1889./

* * * Tako piše pošteni čovjek i bosanski Srbin pravoslavac, Radoslav Maksimović Smolućanin i počinje svoju knjigu koju je

naslovio Smoluća i njeni ljudi – a koju posvećuje majci Mileni koristeći se riječima drugih, umnih i drugačijih prema vrlo raširenom shvatanju, a osobno odobravajući i drugačije, jasno videći i sebe drugačijeg. Inteligentni autor Radoslav Maksimović ne pravi razlike tamo gdje ih uistinu nema i gdje ih zli i plitkoumni, idologizirani i fašizirani, skloni nasilju izmišljaju i uspostavljaju. Drži se iznad

površine opće učmalosti, zla i jada, mada, pod pritiskom životnih prilika napravi previd i biva uhvaćen u zamku zla, opačine...

* * * Osim svega, Radoslav ne namjerava odricati stvarnost događaja i opće slike. Radoslav je samo dobar i bez sumnje čestit čovjek i, zbog čega bi se bavio ideološkim impulsima i efektima fašizma, koje, izvjesno i ne razumije? Zašto bi on razmišljao o

tome je li pozicija Smoluće bila stanje zatečenih podjela ili stanje sitematski stvaranih nacionalnih i drugih podjela fašističke provenijencije do segregacije i aparthejda i izlišnih antagonizama i to u trenutku, kada je njegov život i život njegove obitelji, građana u mjesnoj zajednici Smoluća, nedvosmisleno ugrožen mogućnošću oružanih dejstava upravo onih koji njegovu dobrotu

i stav, čak zlorabe, računajući na njegovo uvažavanje viših političkih ciljeva? Radoslav Maksimović je svoju knjigu o Smolući i njezinim ljudima naslonio na visoku povijesnu vertikalu zajedničkog življenja o kojem ima svijest, jer se o tom prostoru i ljudima puno zna, kao o prostoru s razvijenim stočarstvom, dobrim i mirnim suživotom i zemljoradnjom kroz duga vremena, razmjenom roba i proizvoda, razvojem školstva, unaprijeđivanjem sela i seoskog života. Prema Maksimovićevoj knjizi i podacima od posljednjeg popisa stanovništva u ex-YU 1991. godine, Smoluća je imala

ukupno 2.132 stanovnika, a Gornji Lukavac 185 /Statistički bilten BiH, broj: 234./. Interesantno je uočiti da se od broja 2.317 u oba sela, 92 stanovnika izjašnjavalo kao Jugoslaveni. Dakle, Jugoslavenstvo je uistinu bilo živo i kao svijest o nacionalnoj pripadnosti i kao kategorija koja ima budućnost u zajedničkom životu u sredinama za koje se moglo reći da su jednonacionalne. Maksimović piše o svemu o čemu ima spoznaju: o Prvom

svjetskom ratu, o obrazovanju u nahiji Smoluća i kasnije, o Pravoslavnoj osnovnoj školi u Puračiću koja je otvorena 1875. godine. O prvoj Osnovnoj školi u Smolući, 1925. godine. Etc.

Maksimovići su bili iznimno vrijedna i progresivna zemljoradnička porodica koja je prva u kuću uvela električnu energiju, vodovod i centralno grijanje. Cijela porodica Maksimović bila je iznimno zdravo jezgro koje širi pozitivno ozračje i energiju u cijelome selu. Ljudi su radili i nastojali da se ugledaju na Maksimoviće. Prvi su počeli i da se bave trgovinom i suvremenim gazdovanjem. U svemu je posebne pozitivne zasluge imao samosvjesni i energični, inteligentni i dosljedno napredni Mitar Maksimović. Tu je i spisak toponima, zaselaka, familija, označavanje

granica nahije Smoluća, uglednih ljudi, učitelja, učenika, čestitih ljudi, junaka i vojnika. U Drugom svjetskom ratu poginulo je /58/ Smolućana, a /13/ su žrtve fašističkog terora... /Skoro, pa isto, kao u minulom!/ U pisanju svoje knjige, Radoslav Maksimović je dirljivo iscrpan i istinoljubiv čovjek, kao da je ovu knjigu pisao prije 1990. godine. Koliko možemo odgovorno procjenjivati, ne bi se moglo reći da je propustio ijednu stvar ili da je bilo što krivo napisao. Rijetki su takvi autori. Tu su čak i rado pjevane pjesme, pa i one duhovitoga i podrugljivoga sadržaja. Posebno pjesnička nastojanja da se označi svoj prostor i vrijeme. Smoluća je imala razvijen društveni život

čak i u okruženju, raširen i odomaćen naziv: mali pariz. Tu su Smolućani u anegdotama, sjećanja na djetinjstvo, na đačko doba, Smoluću zimi, zabilješke o drugovima iz škole, priče

o lilama i lilanju, sjećanje na stare ljude u svome djetinjstvu, čitanje knjiga, prepričavanje, novine, kafana, trgovina, proslave, školovanje, pošalice, zavičajna geografija, vrlo interesantan rječnik starih skoro zaboravljenih riječi koji je priredio Cvijetin Mihajlović, etc. Tu je i bogat album fotografija i tekstova o nadgrobnim spomenicima – pravoslavnim i muslimanskim, rodoslovi smolućanskih familija Maksimovići, rodoslov familije Ilić, rodoslov familije Cvjetinović – Kikić, rodoslov familije Vidaković, rodoslov familije Mirosavljević, rodoslov familije Stević, cijela pripovijest o Agićima /muslimanskom zaseoku/ i njihovom rodoslovu, porodično stablo obitelji Nikić iz Gornje Smoluće, rodoslov obitelji

Mitrović u Gornjoj Smolući, rodoslov i zaseok Stanković, rodoslov familije Todorović, rodoslov familije Savić iz zaseoka Bojanovići, rodoslov familije Mihajlović iz zaseoka Kremen – Cvikići, rodoslov familije Krsmanović, Rodoslov familije Lakić, rodoslov familije Perić, rodoslov Cvjetinovića – zaseok Maletići, rodoslov familije Sekulići – Gornja Smoluća, rodoslov Savića, rodoslov familije Milanović, rodoslov familije Trifković, rodoslov Cvjetkovića iz Donje Smoluće, rodoslov Babunovića, rodoslov Vasiljevića, rodoslov Jovića u Lazićima, rodoslov Jokanovića, rodoslov Nikića, rodoslov Vasiljevića iz zaseoka Popovići, rodoslov familije Ristić, Rodoslov familije Jovičić – Bučje – Lukići – Gornji Lukavac, rodoslov familije Đokić, rodoslov familije Perišići, rodoslov familije Spasojevići, rodoslov familije Cvijanović, rodoslovi familije Stević i Đuranović, rodoslov familije Pavlović, rodoslov familije Tanasković, rodoslov familije Ilić. Tu je i spisak od /197/ Smolućana koji su stekli visoko obrazovanje, spisak najznamenitijih obitelji u Smolući, spisak uglednih ljudi, pa galerija autoru dostupnih fotografija uključujući i one novijeg datuma i priča o smolućanskim

kafanama, a onda slijedi poglavlje o sasvim besmislenom ratu kojega se manje-više i sami dobro sjećamo kao izlišnog, jer je svima donio gubitke kako god da ga gledamo i procjenjujemo, a lopovima donio priliku za pljačku i bogaćenje.

* * * Pouzdano, Radoslavu Maksimoviću smo dužni odati priznanje za ljudsko poštenje i spisateljsko pregnuće, za informacije i riječi dobrote oslobođene tupoglavih i zlobnih politika, ideoloških natruha i fašizacije kojoj smo svi bili izloženi u minulom razdoblju. Sve što je imao, Maksimović je rekao pošteno i otvoreno, čak i s kritičkom notom/mjerom nacionalnog/nacionalističkog političkog organiziranja građana u okviru svojih mogućnosti. Kada bi kojim slučajem Smolućani imali snage da komuniciraju /što danas uopće nije teško s obzirom na mogućnosti interneta!/ mogli bi se organizirati i imali bi se gdje vratiti na svoj grunt, a postoje i oni koji su dužni uraditi sve da im imovinu vrate u pređašnje stanje i stvore uvjete za život! Radoslav Maksimović zahvalan je i živi dokaz, da su Smolućani ipak i usprkos svemu ostali pravi ljudi i komšije kao

što i jesu u dušama svojih sugrađana koji s tugom prolaze

nekada vrlo lijepim i urbaniziranim selom kojega više nema.

* * * Recimo i to kako je Radoslav Maksimović sjajan i karakteran čovjek koji vjeruje u dobrotu ljudskog bivanja, u svoju sjajnu pamet, u dobar odgoj i dobro ljudsko srce, pa mu to niko ne može

poremetiti. Prošlo je vrijeme kada su Smolućani činili ono što nisu mogli izbjeći! Radoslav je Čovjek Stamen kao Kamen! Zbog takvih i jeste Smoluća trajala stoljećima. Takvi nam trebaju i kao Smolućani i kao ljudi i prijatelji, a kao Bosanci i Bosni i Hercegovini, jer smo upravo zahvaljujući takvim ljudima ljudi postali i ljudski opstali u ovoj zemlji Bosanske crkve i stećaka. Fascinantno jest, da usprkos svemu sve to može čovjek Radoslav Maksimović koji je prošao fašističku golgotu i iz jedne najblaže rečeno, nemoguće ljudske pozicije. Bosni i Hercegovini trebaju upravo takvi ljudi, jer je zahvaljujući takvima ova Zemlja i opstala duže od milenijuma. Radoslav Maksimović je svoju knjigu čvrsto osmislio, dao joj stvarne gabarite, tačne podatke i dobro organizirao i sistematično izložio tako, da se međusobno dobro drže cjeline i pojedinosti i jasno podupiru kao i u životu.

* * * ZAKLJUČNO

SMOLUĆA SU NJEZINI LJUDI MA GDJE DA JESU – JESU TAMO GDJE JE I NJIHOVA SMOLUĆA MAKAR I U NJIHOVIM DUŠAMA, A NAJBOLJE BI BILO DA TO OZNAČE SVOJIM POVRATKOM NA

SVOJE. TO JE PITANJE, NA KOJE JEDINO I SAMO SMOLUĆANI, ZNAJU

DATI PRAVI ODGOVOR.

* * * Geografski pojam Smoluća je Živ, ali ispražnjen od ljudi. Čeka svoje ljude, Smolućane. Bosna i Hercegovina bez Smoluće i njezinih ljudi, nije moguća, jednako kao što Smolućani nisu mogući bez svoje Smoluće.

Ljudi su bića koja prave i ispravljaju povijesne pogreške. Tako i u ovom primjeru prema kojem smo ljudski obavezni biti humani, razumni i korektni.

Dužni smo reći: POŠTOVANJE

I POZDRAV

RADOSLAVU MAKSIMOVIĆ

* * * ak

Srpnja, anno Domini, 2013. * * *

* * * LJUBOMIR TODOROVIĆ

* * * SMOLUĆA

U RATNOM OKRUŽENJU

/memoari/

* * * Izdavač: Muzej Semberija, Bijeljina, 2011.

* * *

U uvodnom tekstu svojoj knjizi:

Smoluća u ratnom okruženju, Ljubomir Todorović kaže:

Kao ratni komandant Štaba odbrane sela Smoluća, iz vremena njene ratne epopeje, osjetio sam se dužnim da zabilježim svoje pamćenje o događajima u pomenutom selu, za vrijeme četveromjesečnog okruženja, ratne 1992. godine. Pored činjenica koje sam izložio, koristio sam i jedan dio sačuvane ratne dokumentacije i fotografije kao objektivne potvrde napisanog. Vođen motivom da sve što nije zabilježeno, nije se ni dogodilo, želio sam da napišem istorijsko svjedočanstvo sadašnjim i budućim generacijama. U knjizi donosim hronološki pregled događaja, u namjeri da se sazna kako smo organizovali život i rad, vršili pripreme za odbranu, sa posebnom željom da istaknem hrabrost boraca i naroda, ali i da bi buduće generacije znale šta se zbivalo u Smolući, kao i da sadašnje podsjetim na golgote kroz koje smo prolazili u okruženju – logoru smrti. Selo u koje su u toku ljeta 1992. godine izbjegli Tinjani i Potpećani, čuvano je sa željom da ne doživi sudbinu mnogih srpskih sela. Narod i borci u Smolući bili su

jedno da bi sačuvali svoja vjekovna ognjišta, grobove svojih najmilijih, nedužnu djecu, žene, stare i iznemogle. Naslov Smoluća u ratnom okruženju nastao je iz želje da jedno istorijsko zbivanje, čiji smo učesnici bili, ostane u pamćenju. Smoluća nije pala. Kada smo ostali bez hrane, lijekova i municije, morali smo napustiti svoja ognjišta, svoja dobra, ostaviti svoju najveću svetinju – grobove svojih djedova, svojih predaka, ali smo uspjeli sačuvati živote i sveta sjećanja. Pomogla su nam braća sa Ozrena, Semberije i Majevice. Muslimansko-hrvatske snage nisu dočekale dan da uđu u Smoluću i likvidiraju svoje komšije samo zato što su Srbi, nisu ostvarili želju da Smoluća postane uistinu Logor smrti. Bijesni što nisu dospjeli do cilja, uništili su sva naša mukom stečena dobra, ali nisu mogli uništiti našu zemlju i sjećanje na naše pretke, koji su ostali u njoj. Zapisana imena poginulih i ranjenih boraca i civilnih žrtava rata, te samoubistva i ubistva, kao i oni koji nisu izašli iz sela, ne dozvoljavaju da u zaborav ode četveromjesečna tortura okruženja, niti da se, zbog iseljenja stanovništva, izgubi entitet i istorijski značaj sela Smoluća. Želja mi je da ovo pisano svjedočanstvo uđe u anale naše /srpske!/istorije i ostane vječno u pamćenju srpskoga naroda.

* * * Valja primjetiti i priznati, kako Ljubomir Todorović /inače

profesor odbrane i zaštite i Šef sektora odbrane i zaštite u Složenoj organizaciji udruženog rada Koksnohemijski kombinat Boris Kidrič Lukavac – oko 5.000 zaposlenih/ vrlo sistematično izlaže svoju priču koja bi trebala postati dijelom časne i zauvijek nezaboravne historijske epopeje srpskoga naroda koji se četiri mjeseca odupirao muslimanskohrvatskim snagama, čineći to skoro, pa sa dnevničkom pedanterijom.

* * * Sve poslove organiziranja odbrambenih priprema Smolućani

su obavili prema ranije utvrđenom Planu: Od geografskog, povijesnog i demografskog prikaza Donje, Srednje i Gornje Smoluće, do Odluke o formiranju Kriznog štaba i Štaba civilne zaštite, Priprema za odbranu Smoluće, Odluke o proglašenju opšte

mobilizacije, Odluke o formiranju Odreda Teritorijalne odbrane Ratiš Smoluća, Odluke o imenovanju Komande Odreda Teritorijalne odbrane Ratiš Smoluća, Odluke o određivanju i uređivanju linija odbrane, Odluke o izgradnji kućnih ratnih skloništa, Odluke o zatvaranju Tunela, Provjere borbene gotovosti Odreda Teritorijalne odbrane Ratiš Smoluća, Popravke puta Smoluća – Tinja preko zaseoka Majinovići, Izgradnje pijace u Smolući, Prepravke mlinova za mljevenje žitarica, Stanice Milicije, Obezbjeđenja zdravstvene zaštite, etc.

Treba priznati, kako je Ljubomir Todorović tvrd čovjek kako za takve volimo reći i kako je sve što je radio, činio kao znalac i profesor odbrane i zaštite baš zato što smo svjesni kako je pno

ljudi kojima profesura ne bi pomogla. To što pomenuta tvrdoća ostavlja dojam poprilične nehumanosti, moramo pripisati koliko njegovoj profesionalnoj savjesti, toliko i ratnim prilikama u kojima život nema milosti ni prema kome, kao ni neprijatelj prema neprijatelju, ma koliko smo svjesni da je cjelokupan odnos isforsiran i da je mogao biti savladan s malo dobre volj i razumijevanja na obje strane, Ali nije se ni radilo o tome. Riječ je bila o tome što je u pozadini priče Smoluća u svakom slučaju imala plan evakuacije iz tzv. muslimanskog okruženja s tačno isplaniranim namjerama i ciljevima koje je utvrdila SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA /koja će se u perspektivi pokazati kao zao usud Smoluće i Smolućana .

* * * Svaka pojedinost u knjizi Ljubomira Todorovića Smoluća u ratnom okruženju sugerira, kako je riječ o dugo i sistematično promišljanom svakom elementu i svim pojedinostima za slučaj rata, ali i njegovoga produciranja i fingiranja. Sve potvrđuje i obilje fotografija objekata, pojedinaca, grupa, jedinica, inžinjerijskih objekata, načina ishrane i života, organiziranja i

rada Stanice milicije, pa čak i Ratnoga suda... Međutim, prema Todoroviću, mada je Smoluća dala

inicijativu za pregovore sa tuzlanskim i lukavačkim vlastima /što sugerira da se Smoluća bila i de facto već odvojila!/, stalno podozrivi pregovarači Smoluce procjenjuju da ih ovi drugi nastoje

prevariti i nadigrati na razne načine, zbog čega Štab i komanda

odreda Ratiš Smoluća prelaze na rezervno komandno mjesto, što znači da su sasvim prešli na ratne uvjete života i djelovanja. Jer, pregovarači iz Tuzle i Lukavca čak su i otvoreno prijetili

snagama, već pomenute 108. pješačke hrvatske brigade, ali i ukazuje na činjenicu da su stalno nastojali jedni druge iskoristiti kao sredstvo pritiska – psihološki, ljudski, politički i vojnički.

* * * Osim o organizaciji života u ratnim uvjetima Ljubomir Todorović piše o napadu muslimansko-hrvatskih Teritorijalne odbrane snaga Srebrenik na srpska sela Potpeć, Tinju i Smoluću; Smoluća, 18. 06. 1992. godine – Napad muslimansko-hrvatskih snaga Srebrenik na Potpeć i Tinju; Smoluća, 19. 06. 1992 godine – te, napadi muslimansko-hrvatskih snaga općine Srebrenik na Smoluću u više ponovljenih navrata; etc.

Imenovan je Ratni štab Smoluća, u čiji sastav ulaze: Ljubomir Todorović, Vlado Todorović, Nenad Maksimović, Ljuban Ilić i Slobodan Marković, a raniji članovi Kriznog štaba: Nedo Nikić, Pero Cvjetinović, Rado Jokanović, Ljuban Todorović, Dimitrije Mitrović i Dušan Jović – postaju članovi Štaba Civilne zaštite MZ Smoluća.

* * * Slijedi zapis o Prihvatanju i smještaju izbjeglih Srba iz Potpeća i Tinje. Dalje, Todorović piše o zonama odbrane, o Ratnoj bolnici Smoluća, o ulozi dr-a Stanislava Jovanovića, o Štabu Ratne bolnice Smoluća, tu su spiskovi ranjenih, poginulih i ubijenih boraca, Smoluća, 20. 06. 1992. godine; Smoluća je ponovo napadnuta od snaga Srebrenika i drugih regija opštine Tuzla; Smoluća 21. 06. 1992. ganatirana je od snaga općine Srebrenik; Smoluća, 23. 06. 1992. godine – ponovo napadnuta od snaga općine Srebrenik. U nekoliko navrata, u suradnji sa Domom zdravlja Lukavac, Todorović evidentira kako su prebacili svoje ranjenike i bolesnike na liječenje u Tuzlu. Formirali su radna odjeljenja različite namjene za obavljanje nužnih, a najčešće inžinjerijskih poslova u funkciji snabdijevanja stanovništva i njegove odbrane.

* * *

Smoluća, 25. 06. 1992. godine, Smoluća je dobila Ultimatum iz Tuzle i Lukavca, kojim je traženo da Smoluća preda teško naoružanje, da zadrži puške i da njihovo brojno stanje, da preda na odgovornost one koji su okrvavili ruke, da organizujemo zajedničku miliciju koja će obezbjeđivati selo, te da će uz isključene telefone biti isključena i električna energija – ako ultimatum ne bude prihvaćen. Odgovor Ratnog štaba Smoluća na Ultimatum Tuzle i Lukavca sadržavao je: prijedlog za organiziranje sastanka na kojem bi sudjelovali i predstavnici općine Srebrenik; stav da Smolućani oružje ne smiju predati; stav da komšije neće napadati, ali da se braniti moraju; stav da su spremni čekati i političko rješenje; stav da bi radi izbjegavanja ljudskih žrtava bili spremni izaći iz Smoluće, ali da im se obezbijedi koridor uz nadzor snaga Ujedinjenih naroda, te stav da isključivanjem električne energije gube obje strane. /Dakako, ovakvi stavovi – ultimatumi okruženju baš i ne služe na čast ni jednima ni drugima – ali sugeriraju i stavove Smolućana o ratnom raspoloženju i potkrivene namjere o iseljavanju – kao apriorne./

* * *

Prema precizno vođenom dnevniku Ljubomira Todorovića, napad muslimanskih i hrvatskih snaga Tuzle, Lukavca i Srebrenika na Smoluću /između brojnih oružanih čarki/ dogodio se 26. 06. 1992. godine. Došao je kao odgovor i dokaz o neprihvatanju ultimatuma koji su postavili Lukavac i Tuzla i u Smolući je bio očekivan. Smolućani su odlučili da se brane. Granatirano je selo. Borci su bili na linijama odbrane. Smoluća je dobila artiljerijsku podršku sa Ozrena. Poginula su /3/ a ranjeno je /9/ Smolućana. Situacija je bila mučnai teška, Smolući je isključena električna struja, o obavještajno-bezbjednosnim poslovima brinuo je pomoćnik komandanta – Svetomir Ilić /inače predsjednik Mjesne organizacije Srpske Demokratske Stranke, op. a./. U psihološkoj stisci poslije minulih događaja, dogodila su se

/3/ samoubojstva i jedno ubojstvo. Napad Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine Lukavac prema Brezicima bio je ponovljen

narednog dana oko 10,00 sati, poginula su dva borca porijeklom iz Tinje. Tog dana su Smolućani uspostavili i radio-vezu sa Sižjem. Formiran je Centar veze na Jezeru /u Smolući/. Vijesti o stanju u Smolući krenule su u svijet. Uspostavljene su veze i počelo je komuniciranje, što je imalo izuzetan značaj za Smoluću, ma koliko uistinu cijela stvar bila fingirana i predstavljala

performans za širu javnost. Napad na Smoluću ponovljen je i narednog dana, 28. 06. 1991. godine. Ranjeno je /tek: 5!/ Smolućana usprkos žestini okršaja. Sporadična vatra nastavljena je i 29. 06. 1992. godine. Jedna granata pala je ispred kuće Milenka Radića, a poginule su Ružica /Jovana/ Radić, 1953. i Cvija /Riste/ Ristić, 1927. Čarke su nastavljene i 30. 06. 1992., a 01. 07. 1992. dogodio se i artiljerijsko pješadijski napad u kojem su poginula dva borca i dvojica ranjena – sva četiri iz Potpeća. U cilju što efikasnijeg funkcioniranja sistema rukovođenja i komandiranja, Ratni štab Smoluća je 01. 07. 1992. godine donio

odluku o formiranju Ratnog suda u Smolući. Sud je brojao /5/ pet članova, a činili su ga:

Mara /Jovana/ Perić – predsjednica,

Vaso /Jovana/ Trifković – zamjenik predsjednice, Jovo /Stojana/ Maksimović – član Suda,

Ljuban /Milana/ Iljić – član Stojan /Save/ Nikić – član.

Sud je imao zadatak da procjenjuje težinu krivičnih djela osumnjičenih te o tome odlučuje, a da o svome radu izvještava Ratni štab Smoluća.

* * * U nastavku, Ljubomir Todorović piše o problemima i poteškoćama pribavljanja pogrebne opreme i sahranjivanja,

donosi fotografiju i skicu novoga groblja Zimine, kao i spisak sahranjenih od 19. 06. 1992. godine, /31 osoba/. Piše Todorović o prikupljanju hrane i organiziranju ishrane, radi čega je formirana posebna grupa sa Ljubanom Iljićem na čelu, a sa Zoranom Jovićem i Radom Vukovićem u svome

sastavu, kao i organizaciju i rad intedantskog odjeljenja i vojne kuhinje. Potom, opet dnevnički iz dana u dan tokom srpnja i kolovoza, bilježeći borbe i čarke, imena poginulih i ranjenih, te nekolicine koji su dezertirali. /Valja razumjeti i priznati, kako je višemjesečna zatočenost u zatvorenoj Smolući morala imati negativne posljedice po psihu većeg broja ljudi, obitelji i grupa./ Rukovodeći se činjenicama, brojkama, imenima i prezimenima aktera događaja, Ljubomir Todorović bilježi ratna zbivanja iz dana u dan, a tako i razmjenu poginulih 27. 07. 1992. godine. Još jedanput se pominje Svetomir /Boška/ Ilić, pomenuti obavještajac kojega razrješavaju dotadašnje dužnosti radi angažiranja kao Glavnog medicinara u Štabu ratne bolnice Smoluća... Tu je i bilješka o razmjeni zarobljenika 27. 07. 1992. Godine kada je prema Todorovićevoj evidenciji /9/ devet zarobljenika sa teritorije općine Lukavac odbilo prijeći u Smoluću... Piše Todorović i o vrcanju meda, o uređivanju Nastavnog

centra 27. juli Smoluća, o detaljnom Programu obuke omladinaca, tu su i Osnovi za pregovore sa Okružnim štabom Regije Tuzla, tu je i priča o radio stanici u Agićima – muslimanskom zaseoku u Smolući – spram čijih su se žitelja Smolućani uvijek držali korektno i s uvažavanjem. Zadatak radio stanice bio je uspostavljanje veze sa Majevicom, tako su krenuli ozbiljniji pregovori sa Beogradom i Srbima izvan okruženja za otvaranje koridora i izlazak Smolućana

na Ozren. Veza: potpukovnik Jugoslavenske Armije Dragan Tomić.

* * * U tekstu se pominje i Savo Ilić, inače pravnik i duži niz

godina Društveni pravobranilac samoupravljanja u Tuzli, koji je nekom prilikom, krajem kolovoza 1992. godine, posredovao kao kurir – deputat – komandanta Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine za regiju Tuzla /Željko Knez/ – nudeći Smolući potpisivanje predaje, što je Todorović kategorički odbio. A na čije se pitanje kao bliskom čovjeku, šta bi sam učinio, dugo znojio i

odgovorio: Ne znam.

* * * Apel za Smoluću upućen je radio vezama iz Smoluće 24. 08. 1992. godine. Naglašena je teška situacija u kojoj se nalaze selo,

stanovništvo i branitelji, koji mole Srbe uopće, Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu za pomoć u svim vidovima, s naglašenom željom da se spasu iz muslimanskoga okruženja nesumnjivo ratnoga karaktera. Todorović je vrlo precizno opisao i samu evakuaciju građana, djece, starih i bolesnih, boraca na Panjik – tj. na Ozren, gdje je 31. 08. 1992. godine osvanulo oko 6.000 /?/ Smolućana. Todorović ne ulazi u pojedinosti otvaranja koridora od Ozrena do Smoluće, kao ni u pitanja uništavanje dobara u Dobošnici, što, uostalom nisu ni učinili Smolućani i o čemu je smatrao kako i nije dužan misliti.

* * * U Smolući su ostali: Jovan /Miljo/ Vuković, Stojan /Milan / Jović, Cvijetin /Stevo/ Savić, Mladen /Makso/ Trifković – kao borci, te: Todor /Milan/ Maksimović, Mika /Jovo/ Cvjetinović i Zorka /Jovica/ Cvjetinović – kao civili. Sve u svemu osim onih u grobljima – njih /7/ sedam živih...

* * * Poseban prilog u knjizi čini odjeljak: Fotografije i lični podaci poginulih boraca u Smolući, a slijede spiskovi: Poginulih boraca iz Smoluće, Potpeća i Tinje - /51/. Spisak poginulih civila - /8/.

Spisak poginulih boraca u Tuzlanskoj koloni – Brčanska malta, 15. 05. 1992. - /3/. Spisak ranjenih boraca - /136/. Spisak ranjenih civila - /25/.

Slijedi Todorovićev tekst: Smoluća nije pala. Pjesma Ilinke Marković: Preci su uvijek na svom. Recenzije: U sav svijet ne bi stale napisane knjige – mr-a Mirka Babića, direktora Muzeja u Bijeljini i Smoluća u ratnom okruženju – Ivane Todorović, diplomirane komparativistice, te Bilješka o Autoru – Ljubomiru Todoroviću.

* * * Knjigu Ljubomira Todorovića moramo shvatiti kao iznimno važan dokument o kojem može posvjedočiti na hiljade ljudi, a koji

se temelji na stvarnim zbivanjima i događajima ma ko i kako ih generirao. Moramo, jer ne možemo drugačije zbog neumoljive istine koju donosi i ne možemo reći kako i sami nismo imali udjela u svemu što se događalo tim ljudima, tu na dogled, tu na domak, tu na dohvat. Mada su njihov velikosrpski zadatak i odluka o iseljavanju radi izvršenja tog zadatka bili njihova i svakako neizmjenjiva stvar. Ali, imamo pravo misliti i kako je Ljubomir prešutio veliki i stvaran utjecaj Srpske Demokratske Stranke na ljude, njihovo mišljenje, postupke i događaje o kojima piše.

* * * Međutim, uz svekoliku dnevničku i autorsku pedanteriju, nesumnjivu faktičnost sa stanovišta iznošenja činjenica, prije svega na hronološkoj vertikali vremena i događaja, mi koji znamo šta se događalo, moramo primjetiti evidentnu nehumanu ogoljenost faktografije koju Autor izlaže, jer je usvojio projekat

Velike Srbije, Srpske Republike Bosne i Hercegovine, svih Srba u jednoj državi, kojima daje svaku vrstu prednosti i obola. Ljubomir Todorović nigdje, niti jednom riječju ne pominje mehanizme političkih i inih, psiholoških i drugih pritiska ni prema svome narodu niti prema drugim narodima, mehanizme koji su ubitačno i djelotvorno razarali kulturalni i multietnički identitet i suverenitet bosanskohercegovačkog čovjeka i njegove milenijski stare zemlje Bosne i Hercegovine, tj. njega samoga.

/Za sve mu je krivo muslimansko-hrvatsko ratno okruženje i njegova zla namjera da nastavi živjeti kako je stoljećima živjelo./ To razaranje multietičnosti Ljubomir Todorović ne vidi, mada

je isto morao i sam prakticirati kako bi u Smolući održao rad, red i disciplinu – u interesu ostvarivanja velikosrpske fašističke zamisli. Zato je ova knjiga neusporedivo više negoli memoarska publicistika, pokušaj o povijesnoj faktografiji – što bi prema

indeksu i nominaciji u naslovu: Smoluća u ratnom okruženju /memoari/ i morala biti. Shvatamo je kao subjektivan i proizvoljan repertorij – popis rigidnih postupaka za odvajanje/segregaciju Srba od drugih naroda u općinama

Lukavac, Srbrenik, Tuzla – dakle, kao samooptužujući dokaz par

exellence, mada se ne bi smjelo ni pomisliti kako pomenuta mjesta i drugi narodi u vezi s tim imaju sasvim čist obraz i savjest /bila su to ružna vremena/.

* * * Uostalom, Smoluća je stupila u samoizolaciju do trenutka kada će kao soldateska Srpske Demokratske Stranke svojim svekolikim ljudskim kontekstom, sviješću i kapacitetom, stupiti na velikosrpski fašistički put dehumanizacije, laži, beznađa i bezizlaza, bez mogućnosti ljudskog povratka.

* * * ŠTETA

Niko osim onih koji su cijelu stvar osmislili, režirali i gurali u svim pojedinostima, ne bi mogao objasniti Smolućanima i inima šta se ustvari događalo i dogodilo, pa su ostali bez kuće i kućišta, zašto su im poginuli najbliži i najdraži – osim onih koji su osmislili i izveli cijeli projekat, a to je Srpska Demokratska Stranka koja to neće ni pod kakvim uvjetima priznati. Zato će u svijesti Srba izgnanih iz Smoluće od strane SDSe /kao i drugih mjesta/, zauvijek ostati krivi Hrvati i Muslimani jer je SDS – Jedina Stranka i Karadžić Jedini i nepogrješivi Vođa na

ovome jadnom svijetu. Srpska Demokratska Stranka je to imala u vidu kao jedan od vidova svoje strategije i taktike i glavnih ciljeva koje želi postići

radeći na nacionalizam kao najjeftinije i nepotrošivo gorivo. TO JE SADA TU.

NA SONU.

IZVOLITE BRAĆO SRBI.

* * * ak

* * * 2013.

* * *

BILJEŠKA O

AUTORU

* * *

ATIF KUJUNDŽIĆ

Rođen 1947. godine u Gračanici.

Tokom rata 1992. – 1995. radi kao novinar. Objavio više knjiga poezije, proze,

esejistike, publicistike i

značjan broj pjesničkih i proznih knjiga za djecu i mlade. Nagrađivan. Prevođen.

Živi u Lukavcu.

* * *

* * * SADRŽAJ

01. VELIKOSRPSKI FAŠISTIČKI ZLOČIN

ANATOMIJA PRIMJERA SMOLUĆA 02. ŠTA SE USTVARI DOGAĐA U HAAGU 03. SDS U RH i R BiH – POČETKOM 90ih

04. MALA POVIJEST IDEJE VELIKOSRPSTVA 05. VELIKA SRBIJA i BELA JUGOSLAVIJA

06. CRNA RUKA i MLADA BOSNA 07. SDS U POHODU ZA VELIKU SRBIJU 08. SMOLUĆA i USUD – SMOLUĆA i SDS

09. SMOLUĆA 10. SDS – SMOLUĆA, POČETAK KRAJA

11. SDS NA FRONTI STVARANJA VELIKE SRBIJE 12. USTVARI SDS, JEST SMOLA SELA SMOLUĆA

13. ULOGA SDS KAO TABU TEMA 14. ŠOVENSKA ŠUPLJA PRIČA O GRAĐANSKOM RATU U BiH

15. USTVARI, SRBI NE PRESTAJU RATOVATI 16. MOJE SHVATANJE NACIONALNIH STRANAKA I RATA u BiH

17. AMBICIJE I NAMJERE SDSe 178 VELIKOSRPSKA LAŽ KOJU SRBI VOLE PONAVLJATI

19. SUĐENJE KAO LAKRDIJA 20. MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD U HAAGU

21. EGZODUS SRBA, PLJAČKA I RAZGRADNJA SMOLUĆE 22. DOKAZUJE PRLJAVE POLITIČKE POGODBE O BiH

23. IMA LI IKO NA SVIJETU BIJELOM I CIJELOM 24. SMOLUĆA JE DOKAZ PRLJAVE POLITIČKE POGODBE 25. MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD TO SAMO POTVRĐUJE

26. LUKAVAC, POČETAK SRPSKE AGRESIJE 27. O BiH BRANITELJIMA i SVEJDOCIMA U HAGU

28. GDJE SAM BIO I ŠTO SAM RADIO JADAN I ČEMERAN 29. RAT JE SMRTONOSAN i PRLJAV

30. PRIMJER OPĆINE LUKAVAC SELO SMOLUĆA

31. INTENZIVIRANJE SRPSKIH DEJSTAVA U SMJERU SMOLUĆE

32. SRBI RADE ONO ŠTO NAJBOLJE ZNAJU: LAŽU 33. SMOLUĆA I LUKAVAC POSLIJE IZLASKA SRBA IZ SMOLUĆE

34. ULOGA SDS 35. MEĐUNARODNI SUD MJESTO ZA ZBIJANJE ŠEGE

36. INFORMIRANJE U LUKAVCU, PRESS CENTAR 37. SMOLUĆA NA POČETKU

38. NEKI OD TEKSTOVA O SMOLUĆI, iz 1992. 39. SMOLUĆA, RAZMJENA

40. DOBOŠNICA – REQUIEM 41. KO JE OTIŠAO IZ ORGANA UPRAVE OPĆINE LUKAVAC

42. OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA PRIVREDU I DRUŠTVEBNE DJELATNOSTI

43. OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA URBANIZAM, STAMBENO KOMUNALNE I PRAVNE POSLOVE

44. OPŠTINSKA UPRAVA ZA GEODETSKE POSLOVE I KATASTAR NEKRETNINA

45. OPŠTINSKI SEKRETARIJAT ZA NARODNU ODBRANU 46. TERITORIJALNA VATROGASNA JEDINICA 47. OPŠTINSKA UPRAVA JAVNIH PRIHODA

48. OPŠTINSKO JAVNO PRAVOBRANILAŠTVO 49. ŠTAB TERITORIJALNE ODBRANE 50. SLUŽBA ZAJEDNIČKIH POSLOVA

51. MUP – STANICA JAVNE BEZBJEDNOSTI LUKAVAC 52. UKLETO MJESTO SMOLUĆA

53. NAPOMENA 54. DOSSIER SMOLUĆA

55. KO JE ZADUŽIO 1.496 CIJEVI U SMOLUĆI, /I dio/ 56. SMOLUĆA KAO PROTOTIP VELIKOSRPSKE FAŠISTIČK

ZAMISLI 57. ŠTO ŽELI MJESNI ODBOR SDS SMOLUĆA, ŽELE SVI

SMOLUĆANI 58. DNEVNI RED SASTANKA MO SDS SMOLUĆA

59. ZADUŽENJA 60. PETICIJA SKUPŠTINI OPŠTINE LUKAVAC

61. OBAVJEŠTAJNE BILJEŠKE 62. SDS APSOLUTIZAM

63. SDS I SMOLUĆANI PODREĐUJU SE DIREKTNO JA 64. PISMO OPĆINI LUKAVAC, SEKRETARIJATU NARODNE

ODBRANE, IZVRŠNOM ODBORU i PREDSJEDNIKU SKUPŠTINE OPŠTINE

65. KO JE ZADUŽIO 1.496 CIJEVI U SMOLUĆI, /II dio/ 66. OBAVJEŠTAJNI PODACI

67. DOSSIER SMOLUĆA 68. TRI STOTINE HOSOVACA U BISTARCU 69. DOBOŠNICA GODINU DANA POSLIJE

70. NEKE NJIHOVE KNJIGE 71. JOKANOVIĆI U SMOLUĆI

72. RADOSLAV MAKSIMOVIĆ: SMOLUĆA I NJEZINI LJUDI 73. ZAKLJUČNO

74. LJUBOMIR TODOROVIĆ: SMOLUĆA U RATNOM OKRUŽENJU /MEMOARI/

SADRŽAJ

* * *

Kolovoza, anno Domini, 2013. ak