SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

MARINA GRUSSPOZNAJNI ZNAČAJ NIETZSHEA

SEMINARSKI RAD

OPATIJA, 2010.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU, OPATIJA

MARINA GRUSSPOZNAJNI ZNAČAJ NIETZSHEA

SEMINARSKI RAD

Naziv kolegija:Metodologija znanstveno-istraživačkog rada Student: Marina GrusMentor: prof.dr.sc Zoran Ivanović Matični broj: 87D09

Smjer: menadžment u turizmu

Opatija, travanj, 2010.

SADRŽAJ

Uvod…………………………………………………………………………………………... 21. Život Friedricha Wilhelma Nietzschea …………………………………..…………...3

1.1. Djela Friedricha Wilhelma Nietzchea ……………………………………….. 4

1.2. Poznati aforizmi…………………………………………………………….….7

2. Tri teme Nietzscheove filozofije. ………………………………………………….... 82.1. „ Smrt

Boga“………………………………………………………………….. 82.2. „ Volja za

moći“……………………………………………………………... 102.3. „ Vječno vraćanje

istog“…………………………………………………... ... 11Zaključak ……………………………………………………………………………………..13Literatura…………………………………………………………………………………… 14

1

UVOD

Friedrich Wilhelm Nietzsche je umjetnik i pjesnik koji je uvelike, ali i zauvijek promijenio njemačku filozofiju. Bio je strastveni kritičar tada vladajućeg morala i vjerovanja. Istaknuo se svojim ljutitim napadima na kršćanstvo te na moralna uvjerenja i moderno društvo u kojemu je živio. Smatrao je kako se religija i moral temelje na nemoralnim sredstvima te da nisu ništa drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. Nietzsche je smatrao da ovaj život nije nemoralan, nego da je mučna borba u kojoj je umro Bog, a pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Prema tome, isticao je kako se umjesto tradicionalnih vrijednost trebaju stvoriti nove. Pred kraj svog života je Nietzsche pozivao na osudu antisemitizma. Tada su se te njegove riječi možda i činile besmislenim, ali je vrijeme ipak pokazalo kako je Nietzsche na vrijeme osjetio duh antisemitizma koji je preplavio Njemačku.

Otuđen od vanjskog svijeta i pod dubokim mentalnim slomom, Nietzsche je svojim djelima začuđivao svijet oko sebe. Otuđivši se od vanjskog svijeta, pod dubokim je mentalnim slomom ostavio zapanjujuće naslijeđe koje je nastavilo preispitivati i kritizirati svaku utvrđenu normu i principe jako dugo nakon njegove smrti.

Friedrich Wilhelm Nietzsche je njemački filozof, pjesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najutjecajniji mislilac 19. stoljeća. Njegov je život je od samog početka poprimao svoje odlučujuće okvire.

Kada je Friedrich Nietzsche napustio ovaj svijet, u zraku je bio neugodni osjećaj kroz čitavu Europu. Prvi Svjetski rat još nije počeo, ali nadolazeći kolaps onoga za što se prije smatralo da su sami temelji vjere, razuma i civilizacije, je davao nagovještaj da je razrušeno iznutra. Pozitivizam Prosvjetiteljstva je završio onda kada su ljudi počeli shvaćati negativne posljedice tehnološkog razvoja. Religija je još uvijek ostala, ali se našla u svijetu gdje se broj vjernika stalno smanjivao i gdje je moderna sekularizacija sve više rasla. Društvo je ubrzano napredovalo u nekim područjima, ali iza svega toga su se mogli predvidjeti budući politički problemi koji će biti posljedice saveza i sukoba.

Nietzsche je je odrastao u nestabilnom vremenu gdje su se prethodne sigurnosti glede vjere, znanosti i dobra čovjeka polako počeli raspadati. Plitki optimizam koji su ljudi pokušali predstaviti kao otpor je ometao njegovu potragu za istinom i smjerom u životu. Nietzsche se udaljio od religije u potpunosti te je osjećao da biva uvučen u krug kaosa. Pokušao je pronaći razlog iza ljudskih motiva i radnji, kako bi očuvao svoj razum. Jedan od najvećih Nietzscheovih doprinosa svijetu filozofije predstavlja njegov skepticizam društvenih tvorevina koje se smatraju svetim zakonima.

2

1. ŽIVOT FRIEDRICHA WILHELMA NIETZSCHEA

Nietzsche je rođen 15. listopada 1844. godine u Njemačkoj, u mjestu Röcken. Njegova obitelj je poljskog grofovskog podrijetla, i upravo su ti grofovi morali napustiti svoju domovinu zbog ondašnje vjerske netolerancije jer su bili istaknuti protestanti. Njegov otac je bio luteranski svećenik, a umro je kada je mladi Nietzsche imao pet godina. Nietzsche je gledao oca kako umire u užasnim mukama, a to je ujedno bio važan faktor u njegovim sumnjama u kršćanstvo jer nije mogao sebi objasniti zašto je njegov otac kažnjen, iako je služio Bogu. Nakon smrti oca umire i njegov mlađi brat, a obitelj se potom seli u Naumburg. Nietzschea tada majka šalje u internat u Schulpfort koji je bio poznat po strogom vjerskom odgoju. Ondje je bio upućen u ozbiljan studij staroga vijeka. Mladi Nietzsche je bio senzibilne i razdražljive naravi, iskazivao je potrebu da ga se uvažava. Bio je marljiv učenik, uzornog ponašanja te je s lakoćom učio i pokazivao interes za vjerski odgoj. Nakon završenog školovanja u internatu, odlazi na studij klasične filologije u Bonn i Leipzig. Kanio je postati svećenikom, ali je ipak odustao od tog zvanja te se u potpunosti posvetio klasičnoj filologiji. Na tom studiju pronalazi prve uzore u životu i filozofiji starih Grka, te se istaknuo svojim raspravama iz staroklasične filologije. Zahvaljujući upravo tom svome znanju, imenovan je profesorom klasične filozofije na sveučilištu u Baselu. Važno je spomenuti da u vrijeme dok je još boravio u Leipzigu je postao gorljivim šopenhauerovcem.

Glazba je također odigrala veliku ulogu u Nietzscheovom životu, za koju je govorio da je ona jedna od važnijih odrednica života uopće. Za života je upoznao poznatog Wagnera, čiju je glazbu Nietzsche toliko cijenio da je postala ključna u njegovim filozofsko-estetskim meditacijama.1 Zbog njegove zanimacije Wagnerovom karizmatičnom umjetnošću, njihovo poznanstvo je s vremenom preraslo u snažno prijateljstvo u kome su obojica osjećali strast i entuzijazam za Schopenhauerovim filozofskim dijelima. Godine 1870. je sudjelovao u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. U to je vrijeme obolio od dizenterije i difterije. Nakon rata, nekoliko godina kasnije je objavio svoju prvu knjigu pod naslovom Rođenje tragedije, a on je u nju sabrao svoje dotadašnje proučavanje grčke kulture kao i metafiziku iza umjetnosti. Svoju inspiraciju je crpio i od Schopenhauera i Wagnera. Objavljivanjem djela Ljudski, previše ljudski (1878.) prekida sve dotadašnje odnose s

1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Friedrich_Nietzsche; Vladimir Filipović: Novija filozofija zapada, Matica

hrvatska, Zagreb, 1979.str.41.,42.

3

Wagnerom kojeg je u knjizi napao i nazvao slabo prerušenim umjetnikom, a to je označilo kraj njihovog desetogodišnjeg prijateljstva.

Nietzsche je bio vidno razočaran njegovom kršćanskom orijentacijom kao i sklonošću prema starogermanskom kultu. Nietzscheov život se otada potpuno mijenja. Njegov misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija ga je u potpunosti osamilo i tada je postao Nietzsche kojeg danas poznajemo. Slijedeće godine Nitzscheova života su predstavljale njegov izuzetno produktivni period. Objavio je brojna djela poput «Vesela znanost»t (1882.), «Tako je govorio Zaratustra» (1883.-85.), «Iznad dobra i zla» (1886.), «O geneologiji morala» (1887.), «Sumrak idola» (1888.) i «Antikrist» (1888.). Godinama se bavio prirodnom znanošću, a osim izuzetnih znanstvenih djela pisao je i pjesme. Zbog svoje bolesti je bio prisiljen povući se u mirovinu 1879. godine. Boravio je u švicarskim Alpama te na talijanskoj i francuskoj rivijeri. 1889. godine, nedugo nakon objavljivanja « Antikrista» je doživi mentalni slom te je proglašen umobolnim. Bio je smješten u duševnu bolnicu u Torinu, a nakon toga se za njega skrbila njegova majka. Posljednje godine svog života je proveo kod svoje sestre Elisabeth u Weimaru. Nietzsche je umro 25. kolovoza 1900. godine. Njegova djela je tiskala, ali i djelomično falsificirala upravo njegova sestra koja se brinula o njemu prije smrti. U 20. stoljeću je K. Schlecht otkrio kako je upravo ta Nietzscheova sestra bila rasistički nastrojena i da je uvelike pridonijela da se njegova filozofija propagira i zloupotrebljava unutar Trećeg Reicha. Kuću u kojoj je Nietzsche boravio je pretvorila u njegovo svetište u kojoj se veličao kult njegove osobe kao i filozofije. Brojni nacistički intelektualci su posjećivali to svetište, čak i sam Hitler . Ona se pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha. Takvo nešto je bilo potpuno apsurdno jer Nietzsche nije bio nacionalist, on je zapravo mrzio bilo kakav oblik nacionalizma. On je sebe smatrao jednim od prvih pravih Europljana, a to je i bio.2

1.1 Djela Friedricha Wilhelma Nietzchea

Nietzsche je bio plodonosan pisac, koji je napisao nekoliko značajnih djela, među njima:

Rođenje tragedije (1872.) Izviđanja jednog nesuvremenoga (1873.-1876.) O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878.) Radosna znanost (1882, 1887) Tako je govorio Zaratustra (1883.-1885.) S onu stranu dobra i zla (1886.) Uz genealogiju morala (1887.) Slučaj Wagner (1888.) Sumrak idola (1888.) Antikrist (1888.) Ecce Homo (1889.) Nietzsche contra Wagner (1888.)

2http://hr.wikipedia.org/wiki/Friedrich_Nietzsche; Vladimir Filipović: Novija filozofija zapada, Matica hrvatska,

Zagreb, 1979.str.41.,42.

4

Volja za moć

Kod Nietzschea je ponajprije riječ o velikoj i znatnoj kompleksnosti njegovih tekstova, prije nego o nekoj jednostavnoj i jednoznačnoj povezanosti njegova mišljenja s povijesnim zbivanjima. Učinci njegovih spisa doista su mnogostruki i sadržavaju mnoštvo eksplozivnih, neuravnoteženih i neodgovornih pasaža koji dopuštaju nebrojene mogućnosti prihvaćanja i odbijanja. Također je očito da je razumijevanje njegova djela bilo sastavni dio poimanja i određenja europske povijesti između dvaju svjetskih ratova, pa je stoga tumačenje i razračunavanje s njegovim mišljenjem bilo očito nužno za njegove apologete i protivnike. Zato bi se možda i moglo reći da je “navlastito Nietzscheovo metafizičko područje” bezuvjetno i na neki bitan način povezano s tom povijesnom epohom, te se stoga svakako može složiti sa Derridom koji o tome kaže: “Nije da mi znamo ili vjerujemo da znamo što je nacizam, pa bismo stoga i mogli ponovno pročitati što je “nietzscheanizam”. Ne vjerujem da mi već znamo misliti nacizam. To ostaje pred nama kao zadaća, a tomu pripada politička lektira nietzscheanskoga korpusa” .

Kad je riječ o ranoj ili prvoj recepciji Nietzschea u nas, valja naglasiti kako ona dolazi od strane književnika, primjerice A. G. Matoša i M. Krleže.

U ranom razdoblju, iz vremena Prvoga svjetskog rata, Nietzsche je bio vrlo poticajan za Krležu, uostalom kao i za mnoge u Europi (Kravar, 1980./81.). Nietzsche je za Krležu ponajprije radikalan i oštar kritičar građanske deka- dencije, odnosno Nietzscheov dionizijski doživljaj svijeta, njegov vitalistički amoralizam, bezuvjetno priklanjanje životu nasuprot “platonizma za svjetinu”, tj. kršćanstva, nihilizam koji odbacuje vladajući moral i vrijednosti strane životu te zagovara nove vrednote i nadčovjeka itd. Takav literarni doživljaj Nietzschea tipičan je za europsku humanističku inteligenciju prve polovine 20. stoljeća, ali zanimljivo je da Krleža kasnije nigdje ne govori i ne prosuđuje o kobnim afilijacijama Nietzscheova mišljenja i nacionalsocijalizma. No budući da je riječ o književniku i pjesniku, to i nije bila posebno njegova zadaća.

Možda je poradi svih navedenih razloga pedagoški vrlo prihvatljiv savjet uglednoga suvremenog filozofa Karl-Otta Apela da Nietzsche treba biti lektira za starije i naprednije studente budući da je u svojoj radikalnosti previše zavodljiv i provokativan.

Tragova Nietzscheovih postavki osobito ima u esteticističkoj fazi umjetnosti na samome početku i u filozofiji i književnosti egzistencijalizma na polovici toga velikog i strašnog stoljeća. Gide, Strindberg, Shaw, Th. Mann, D'Annunzio, Hamsun, Valery, Camus... niz književnih imena koja su kreativno reinterpretirala Nietzschea lako se može nastaviti.

Najčitanije knjiga, „ Tako je govorio Zaratustra“ je djelo koje je nastalo, nastalo između 1883. i 1885., a koje govori o starom šamanu koji se spušta sa svoje planine medu narod iz želje da nauči nešto od njih i da narodu podari svoje znanje. Prilikom spuštanja u selo nailazi na razne ljude od kojih doznaje njihove tajne. Zaratustra je zapravo u potrazi za čovjekom sebi ravnim, ali mnogi ne razumiju njegovu filozofiju i ismijavaju ga, no ima i onih koji mu se dive.

"Zaratustra" je njemačka verzija imena perzijskog proroka Zoroastra (Zaraθuštra), navodnog osnivača zoroastrizma, koji je jako utjecao na judaizam i zatim kršćanstvo. Dakle, knjiga ne prikazuje povijesnog Zaratustru, o kojemu imamo jako malo podataka, već se koristi njegova mističnost stvarajući jednog ne-povijesnog Zaratustru, koji želi tradicionalni

5

moral okrenuti naglavce. Najslavniji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim čovjekom i zatim se pita: "Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav?" Time izaziva i kontroverzna tumačenja. Najviše su rasprava pobudile n njegove misli o nadčovjeku.

Zbog svojih razmatranja to je jedno od najpoznatijih filozofskih djela ovoga autora, a stil pisanja je nedvosmisleno svrstao Zaratustru i u vrhunce svjetske književnosti.

„Antikrist „ je djelo koje je nastalo 1888. kada je Nietzsche pokazivao već prve znakove ludosti. Stil pisanja (izričaj) jest kao i uvijek prepoznatljiv: poetsko-filozofski. Upravo iz tog razloga se i ne može napraviti jedan sustavan pregled djela. Ideje su iznesene bljeskovito.

Što se tiče samog naslova djela, on ne odgovara sadržaju. Ne govori se o nikakvom Antikristu, već je Antikrist onaj koji nam pripovjeda - Nietzsche. Nietzsche sam sebe naziva Antikristom, potpisavši se na kraju: Antikrist.

Sadržaj samoga djelo jest zapravo kritika kršćanstva i zapadne filozofije. Kršćanstvo se suprotstavlja moralu, kojega on zastupa. On smatra da je moralno sve ono što je u ljudskoj naravi, stoga je najveća vrijednost moć. Što se tiče filozofije, nju smatra sredstvom kojim se kršćanstvo služi da bi proguralo svoje stavove.

Na Krista gleda kao na nekog flegmatika. Oni ga sude, a njega nije briga. Pravi kršćanin ne postoji, jedini kršćanin jest bio samo jedan i on je umro na križu.

Bog ne postoji, On je izmišljotina svećenika, koji su ga izmislili da bi povećali svoju moć. Prema tome Božja je volja ono što svećenik hoće imati. Iz toga razloga je svećenik najgora vrsta čovjeka - hipokrit.

Završava sa osudom kršćanstva: "Zakon protiv Kršćanstva"; i na kraju potpis: Antikrist.

Sumrak idola (Götzen-Dämmerung) je jedno od Nietzscheovih zadnjih djela, dovršeno 30. rujna 1888. u Torinu. Sažetak je to njegovih kasnijih filozofskih stavova, “već ranije razrađivani problemi, no sad izneseni na sažetiji i zaoštreniji način”, a riječima samog Nietzschea “(…) vrlo smiono i precizno sastavljen sažetak mojih najbitnijih filozofijskih heterodoksija: tako da taj spis može poslužiti upućivanju i otvaranju apetita za moje Prevrednovanje svih vrijednosti (...)”. Iz ovoga je razvidno da je Nietzschea planirao nastaviti svoj intenzivni rad (1888. je napisao, osim Sumraka, još i Dionizove ditirambe, Ecce homo, Slučaj Wagner i Antikrista) i započeti svoje Prevrednovanje svih vrijednosti, no već u siječnju iduće godine doživljava duševni slom, koji je ujedno i označio kraj njegova stvaralaštva.

6

1.2. Poznati aforizmi

Poznate izreke iz njegovih djela:

Kako loša muzika i loši razlozi dobro zvuče kad marširamo protiv neprijatelja. Ne vjeruj onima koji mnogo govore o svojoj pravednosti. Bolje je ne znati ništa nego napola znati neke stvari. Ljubav je stanje u kojem čovjek vidi stvari onakvima kakve nisu. Ne nedostatak ljubavi već nedostatak prijateljstva stvara nesretne brakove. Volim onog sto živi da bi spoznavao. U mržnji je strah. Ono sto nas ne ubija, jaca nas. Laz je uslov života. U stvari, razlika je u kome se cilju laže: da li se održava ili razara. Učitelju se lose uzvraća, ako se uvijek ostaje samo učenik. Čovjek je nešto gipko i plastično - iz njega se može napraviti sto god se hoće. Ne borite se vi za pravo, vi pravedni, nego za to da pobijedi vaša slika o čovjeku. Ne u spoznavanja, u stvaranju leži nas spas. Imati i htjeti vise imati, rast jednom riječju - to je sam život. Gdje nadjoh živo, tamo nadjoh volju za moći; već u volji sluge nadjoh volju da bude

gospodar. Već i puko zaustavljanje u povećanju moći, ostajanje na nekom stupnju moći

predstavlja početak nemoći. Moj način odmazde je u tome, da se za glupošću pošalje sto je brze moguće pamet:

tako ju se možda još sustigne. Sjecanje je jedna gnojna rana. Čovjek je ružni kamen koji treba oblikovatelja. Jednako pravo za sve - to je najveća nepravda; jer pritom su najviši ljudi prikraćeni. Tamo gdje su rase pomiješane, vrelo je velikih kultura. Ženi su nužna djeca, muškarac je uvijek sredstvo. Biti besmrtan to se skupo placa: za to se vise puta umire za života. Sve veliko, neko djelo, neki cin okreće se, jednom izvršeno, u mah protiv onog ko ga

je učinio. Ljubav je zadovoljstvo posjedovati, žudnja da se posjedovano posjeduje u svoj

njegovoj ljepoti. Ljubav je laz i iluzija, jer postoji samo strast, zelja za moći i moć. Mi poštujemo i štitimo sva nagomilavanja moći, jer se nadamo jednom ih naslijediti. I

zločin je nad njima. Nema ničeg komičnijeg od oženjenog filozofa. Pravi muškarac želi dvoje: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku. Majka u sinu obično ljubi vise samu sebe, nego sina. Ljubav prema Jednome ostavlja dovoljno prostora za mržnju prema mnogim drugima.

7

Ja sam previše radoznao, previše obijesan, da bih sebi mogao dopustiti jedan grubi odgovor. Bog je jedan grubi odgovor, jedna nedelikatesa spram nas mislilaca - u osnovi cak naprosto jedna gruba zabrana za nas: imate ne misliti!

Svako preziranje spolnog života, svako onečišćenje istog pojmom "nečist" jest cak zločin spram života - jest onaj navlastiti grijeh protiv svetog duha života.

Vrijednost nekog čovjeka treba dokazivati kakva prava on sebi smije uzeti: "izjednačavanje" se zbiva iz neuvažavanja viših priroda i zločin je nad njima.

Ljudi koji jedan jezik govore i čitaju iste novine zovu se danas "nacije" i hoće da su zajedničkog porijekla, a to ipak ni uz najgore krivotvorenje nije uspjelo.

2. TRI TEME NIETZSCHEOVE FILOZOFIJE

Tri su velike teme Nietzscheove filozofije, a unutar njih je utjelovljena cjelokupna problematika samog Nietzschea. Te tri teme jesu smrt boga, volja za moći i vječno vraćanje istog. Treća tema je ujedno i najvažnija i ona se pokazuje u svojem pravom smislu kao temeljna misao cjelokupne Nietzscheove filozofije tek u obradi filozofije umjetnosti.3

Tema o smrti boga je prva tema kojom se Nietzsche bavio. On ne kaže da boga nema, pa čak ni da ne vjeruje njega. Ne odmiče se ni od psihološkog utvrđivanja bez vjerovanja koje se tada znatno širi, ali ni ne pokušava dokazati da božje biće ne postoji. On samo tvrdi da je bog danas mrtav i to zato što smo ga mi sami ubili Tu se Nietzsche ne zadržava, on ide dalje tako što postavlja pitanje kako i zašto je bog mrtav. Grlić u svom djelu o Friedrichu Nietzscheu, unutar ove teme ističe pretpostavku o uzroku smrti boga, a ona je vezana uz povijest kršćanstva. Dakle, mora se prodrijeti do same jezgre kršćanstva kako bi se ovo shvatilo, a to je Nietzsche i učinio. Kršćanstvo se tako navodi kao razlog koji je doveo do uništenja onih temeljnih istina u kojima je živio čovjek.4Pa tako, Nietzsche za povijest kršćanstva kaže kako je ona nešto najstrašnije što se u povijesti moglo dogoditi, da je prokletstvo i da zapravo to kršćansko uništava samu umjetnost.

Jedno od njegovih djela u koje je utkana ova prva tema je «Antikrist» u kojem Nietzsche kršćanstvo naziva besramnom sramotom čovječanstva. Već sam naslova djela ne odgovara sadržaju jer on ne govori o nekakvom Antikristu, već je Antikrist onaj koji nam 3 Danko Grlić: Odabrana djela; Friedrich Nietzsche; «Naprijed» Zagreb i «Nolit» Beograd, 1988.;str.97.4 Nietzsche je razotkriva kršćanstvo kao religiju koja ide protiv života, u smislu da je idealizam te religije, stremeći prema višem božanskom dostignuću, odbacio stvari na zemlji koje bi mogle ozlijediti ili ubiti pojedinca, čime se zapravo promicao oblik materijalizma gdje je ugodnost pojedinca postala najvećim ciljem. Zbog ovoga

je Nietzsche mogao predvidjeti modernu ateističku dilemu koja ne zna u što da vjeruje, budući da je razvitak kršćanstva slijedio očekivani tijek. Ono je jedino moglo očuvati svoju vjeru u Boga sve dok je bilo temeljeno na

dogmatičnoj moralnosti. Znanost je istražila svijet pomoću logike i racionalnosti, a kršćanski mitovi i većina moralnoga temelja su se pokazale kao laži.

8

pripovijeda, dakle, sam Nietzsche. Sadržaj samoga djelo je zapravo kritika kršćanstva i zapadne filozofije. On iznosi svoja uvjerenja o tome kako se kršćanstvo suprotstavlja moralu, kojega on zastupa. Smatra da je moralno sve ono što je u ljudskoj naravi, stoga je najveća vrijednost moć, a filozofiju smatra sredstvom kojim se kršćanstvo služi da bi proguralo svoje stavove. Krista promatra kao nekog flegmatika kojemu sude, a njega nije briga. Pa prema tome, navodi kako pravi kršćanin ne postoji, a jedini koji je postojao je umro na križu.5

Nietzsche, nadalje smatra kako je ovozemaljski život prema kršćanskom vjerovanju užasno mjesto koje je ispunjeno smrću, boli, nejednakosti i prirodnim instinktima. Sve ovo navodi kao tezu kojom ide protiv Božje moralne etike koja obećava svojim sljedbenicima sigurno mjesto u raju. Ali mi moramo živjeti prema zakonima tog svijeta poslije smrti ovdje, na zemlji kako bismo došli do raja, i u tome leži problem. 6 Nietzsche je na ovaj način počeo vrlo otvoreno kritizirati same temelje kršćanstva. Kao što sam već navela, Nietzsche negira postojanje pravog kršćanina, pa zato i navodi još jednu tezu kojom želi pobiti te čvrste temelje kršćanstva. On smatra da kršćanin demonizira zemaljski život i njegove prirodne zakone u korist svijeta u kome nema svih neugodnih stvari koje su svojstvene ovoj stvarnosti. 7

Ovu gorljivu Nietzscheovu borbu protiv kršćanstva i svega kršćanskog možemo zapravo promatrati kao njegovu emotivnu borbu sa samim sobom.

Nadalje, smrt kršćanskog boga je tema čitavog prvog dijela «Zaratustre». «Zaratustra» je zapravo njemačka verzija imena perzijskog proroka Zoroastra koji je ujedno i navodni osnivač zoroastrizma, koji je jako utjecao na judaizam ali i na kršćanstvo. U knjizi postaje jasno da Nietzsche prikazuje «novog» ili «drukčijeg» Zaratustru, koji okreće tradicionalni moral naglavce. Najslavniji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim čovjekom i zatim se pita je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav. No Zaratustra ne tvrdi smrt politeističkog boga, već vječnog boga koji se uopće može zamisliti kao puna negacija same vremenitosti vremena. Smrt boga je deziluzioniranje te iluzije o onostranom, o nad svijetu platonske metafizike, o tezi da postoji biće izvan vremena.8

Grlić navodi kako Nietzscheu ta smrt boga ne vodi ka samoj propasti kršćanstva. Time prestaje i predodređenost svega postojećeg spram cilja i ideje koje su bile nosilac samog čovjeka i svijeta uopće te je zato samo djelovanje postalo jedina dostojna opcija čovjekovog opstanka. Prema tome, smrt boga predstavlja trenutak kada čovjek prestaje vjerovati u više ideale. Čovjek se našao u takvoj situaciji da živi svoj život a da ne zna zašto. Smisao postojanja je spalo na obično postojanje bića samo zato što je nestao bitak koji je vezao čovjeka s trajnim i transcendentalnim smislom njegova opstanka.

5 http://hr.wikipedia.org/wiki/Friedrich_Nietzsche6 http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html, 20.4.2017 http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html

8 Danko Grlić: Odabrana djela-Friedrich Nietzsche, «Naprijed», Zagreb; «Nolit», Beograd, 1988.,str.101.

9

Nietzsche tvrdi da prekid poveznice između Boga i čovjeka ne ukazuje na kraj čovječanstva. Kako bi dokazao svoju tvrdnju on iznosi kako nam odgovor na to pitanje ne može dati ni Bog, ali ni znanost. Nadalje objašnjava kako je Bog taj koji nam ne može pružiti to objašnjenje jer on pripada religiji koja je lažna i koja prezire srž samog ljudskog života. Za znanost navodi kako nam prividno može pružiti jasno i racionalno vjerovanje u istinu, ali, Nietzsche napominje i vrlo mudro razotkriva kako znanost i religija u konačnici i nisu toliko različiti jer i jedno i drugo vjeruje u objektivnu istinu, koja pretpostavlja da smo u stanju objektivno tumačiti stvarnost bez ljudske subjektivnosti.9 Prema njemu, znanost i religija temelje svoje shvaćanje stvarnosti kroz teoriju, koja nikada nije usklađena s pravom istinom. Znanost10 predstavlja pristup životu bez konteksta, što označava da ne pruža nikakvu egzistencijalnu istinu ili savjet već samo kliničke zaključke. Na temelju ovih tvrdnji Nietzsche dolazi do zaključka da je egzistencijalna filozofija ta koja čovjeku može pružiti i nadomjestiti onaj stari smisao življenja ovim novim. Spominjući ovu novu filozofiju otkriva probleme pri oblikovanju znanosti u novu religiju, a jedan od njih je taj da nam ona ne pruža one potrebne istine koje tražimo, jer tu ne postoji nikakva kontekstualna poveznica sa postojanjem čovjeka. Nastojao je preispitati motive iza pretvaranja vjerovanja od religije do znanosti. Tu otkriva kako je upravo to vjerovanje postalo zamjenom za ideale koji su odsutni i kojim se pokušava prikriti praznina koja je važna u čovjekovu postojanju. Zbog takve znanosti i stanja u kojem se nalazi, Nietzsche je predvidio mistifikaciju znanstvene "istine" koja će naposljetku dovesti do istog nihilističkog11 stanja kao što je učinilo i kršćanstvo prije nje.12

Mnogi smatraju kako je druga velika Nietzscheova tema možda i najzanimljivija, a radi se o temi koja nosi naziv «volja za moći». Kako bismo pobliže shvatili kako je došlo do nastanka ove Nietzscheove teme, važno je spomenuti i sama događanja unutar stoljeća u kojem je stvarao. Poznato je kako je 19. stoljeće period u kojem je došlo do brojnih izuma i otkrića. Jedno od njih je i djelo «Porijeklo vrsta» čiji je autor Charles Darwin13. To djelo ne označava više čovjeka kojeg je Bog stvorio, već napredniji oblik životinje čiji su instinkti požude i sukoba još uvijek bili prisutni u modernom vremenu. Ovo djelo je bilo potvrda onog o čemu su brojni filozofi ondašnjeg vremena razmišljali, a to bi bilo da čovjek u konačnici ne

9 Ozren Žunec: Suvremena filozofija I, ŠK, Zagreb, 1996.; http://www.anus.com/zine/db/ friedrich

nietzsche/croatian-language.html.

10 Znanost je u mogućnosti, primjerice istražiti porijeklo svemira, ali ne pruža tvrdnje zašto je nastao ili što on znači za nas.11 Razdoblje nihilizma Nietzsche promatra kao logičnu posljedicu kršćanskog negiranja života. Prema njemu kršćanstvo ne podržava stvari koje označavaju sretan život u skladu s određenim vrlinama. Umjesto toga pokušava doći do moći kroz moralnost, zalažući se za ono što je slabo i što propada. Nietzsche nastoji objasniti kršćanski ropski instinkt koji svoj svijet sužava do nihilizma. Ovaj proces je užasan i neizbježan te se kao jedina prilika za preživljavanjem predstavlja nadilaženje kršćanskog nihilizma stvaranjem novih vrijednosti, a one bi trebale biti plemenite i moraju cijeniti život, ili će inače propasti u crnu rupu kršćanskog poricanja života.

12 http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html

13 Darwinova teorija, danas poznata kao "prirodni odabir", je u osnovi tvrdila da sve vrste na našem planetu žive prema instinktu za preživljavanjem, i da se samo najjači od oblika života prilagođavaju okolišu, dok oni slabiji propadaju.

10

stremi prema nečemu zbog moralnog dobra, nego jednostavno zbog primitivnih nagona koji su duboko ukorijenjeni u naše evolucijsko pamćenje.14 Nietzsche je pripadao grupi mislilaca koji su odbacivali kršćanske moralne temelje, ali je on vjerojatno bio jedini koji je također odbacio i teorije suvremenih biologa. Darwinovo djelo su tijekom godina različiti mislioci i filozofi različito i tumačili, kao primjerice društvenu teoriju koja se primjenjivala na ekonomske klase (socijalni darwinizam) ili čak na čistu snagu («snaga je sve»). Nietzsche nije bio zadivljen ni jednom od ovih teorija. Po njegovom mišljenju, to Darwinovo djelo nije u potpunosti objasnilo zašto odlučujemo živjeti i koji su naši najosnovniji porivi koji nas nagone na postojanje. On tu opet djeluje sam na način da oblikuje vlastiti koncept, koji je bio više egzistencijalan nego čista naturalistička znanost Darwina i njegovih kolega. Tu čistu naturalističku znanost naziva «volja za moći». On za tu volju tvrdi kako je sama srž želje bića za življenjem. Nasuprot borbi, i to materijalističkoj koju je zagovarao Darwin, volja za moći u osnovi nije o borbi za preživljavanjem. Umjesto toga je ona volja za širenjem, pokoravanjem, razvojem i skupljanjem energije, što nas u konačnici motivira da živimo.15 Volja za moći16 je zanimljiva zato što uključuje jednu od cijelog mnoštva Schopenhauerovih granajućih ideja. Dok Schopenhauer pod voljom podrazumijeva nešto što čuva nečiji život, Nietzsche za nju kaže kako je volja veća onda kada uključuje i druge volje kako bi se prikazala još jačom i to kroz jedinstvo. Nietzsche koristi ljubav, sažaljenje, laganje, čak i traganje za samom objektivnom istinom, te ih na kontroverzan način uključuje kao osnovnu volju za moći tako da sam život postaje prava definicija Nietzscheove volje. Ta definicija glasi:

«Što god da je živo, a ne mrtvo, i čini to isto drugim tijelima, pri čemu se pojedinci unutar nje suzdržavaju da to čine jedno drugom, mora biti utjelovljena volja za moći, koja će nastojati rasti, širiti se, privlačiti sebi i uzdizati se, ne dugujući ništa moralnosti ili nemoralnosti zbog toga što živi i što je život prava volja za moći.»

Nietzsche je s ovom teorijom došao do otkrića kojim je razbio kršćansko vjerovanje u čovjekovu prirodnu sposobnost za moralnim dobrom, kao i materijalizam u 19. stoljeću koji je tvrdio da čovjek živio isključivo zbog materijalnih poriva. Zanemarujući to, on je tražio dublje motivacije koje su razlog zašto postupamo na određene načine. Njegov zaključak je bio da svi oblici života žive kako bi pobijedili bilo kakav otpor te kako bi postali moćniji, ondje gdje moć nije opisana kao materijalno bogatstvo, nego kao egzistencijalni poriv sa samim snažnim osjećajem moći. Prema tome, kod spomena procesu prirodnog odabira više nije važna samo borba za preživljavanje, nego i borba za moći koja bi obuhvatila što više života.

«Vječno vraćanje istog» je treća tema Nietzscheove filozofije. Grlić navodi kako je i sam Nietzsche za ovu temu rekao kako je ona zapravo ključna u cjelokupnoj njegovoj filozofiji, te kako je upravo s njom ostvario najveće uspjehe. Na samom početku ove teme brojni se Nietzscheovi kritičari osvrću na sam koncept vremena kao fenomena kroz koji je potrebno shvatiti čovjekovo postojanje. Dakle, prošlost, budućnost i sadašnjost postaju takozvana «stalnost» preko koje dolazi do stalnog vraćanja istog. Tu stalnost «sada» metafizička europska tradicija naziva vječnošću.17 Promatranjem tog vremena može se utvrditi postojanje dvaju različitih pogleda na vrijeme, a to bi bio linearni i kružni pogled.

14 Danko Grlić: Odabrana djela-Friedrich Nietzsche, «Naprijed», Zagreb; «Nolit», Beograd, 1988.,str.115.; http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html15 http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html16 Moć se gleda kao neprestano rastući instinkt, koji uključuje, ali nije ograničen na, borbu za trenutno preživljavanje.17 Danko Grlić: Odabrana djela-Friedrich Nietzsche, «Naprijed», Zagreb; «Nolit», Beograd, 1988.,str.118.

11

Linearni pogled je predstavljen u judo - kršćanskoj kulturi, gdje se na vrijeme gleda kao na stalni razvoj prema kontinuirano boljem stanju postojanja.18 Takav pogled je prisutan i danas, kad govorimo o modernom «napretku», pogotovo o onom tehnološkom. Suprotno ovom pogledu je pogled starih Grka koji vrijeme promatraju ciklički., dakle, koje je kružno po svojoj prirodi. Grlić navodi Nietzscheove tvrdnje o tome kako je vrijeme bez-vremenito upravo zbog tog vječnog kruženja i sabiranja u jednoj točki. O takvom shvaćanju vremena i njegovom sabiranju u jedno je govorio i sam Hegel. No, Nietzsche je za razliku od njega došao do nekih drugih zaključaka, ali je ideja o tom jednom vremenu u koje je sabrana prošlost, sadašnjost i budućnost isključivo njegova. Osnovna razlika je u tome što Nietzscheovo učenje ne priznaje svrhovit i progresivan razvoj, on i samu svrhu vremena nalazi u vječnom vraćanju, odnosno, on nasuprot Hegelu negira samu zbilju. Problematika tog vječnog vraćanja polazi od samog zbližavanja budućnosti i prošlosti jer je to prvenstveno nezamislivo. Srž cijelog mišljenja o postojanju je neodvojivo povezao uz kategoriju vječnog vraćanja istog. Da bismo podnijeli i shvatili samu misao o vječnom vraćanju, Nietzsche govori kako je najvažnije da se čovjek oslobodi dosadašnjeg morala, da uživa u nesigurnosti, a ne u sigurnosti i da volja kojom teži za moći bude jača od samog fatalizma. Za ovu Nietzscheovu temu vječnog vraćanja možemo reći da je deterministička u smislu da ne vjeruje u slobodnu volju. Ukoliko u svemu tome pojedinca promatramo kao jedan proizvod životnog kružnog protoka događaja, čovjek ne može nikako naići na neke nove spoznaje o životu. Ovo znači da sreća u konačnici mora biti u vječnosti. Prema Nietzscheu bi čovjek koji je prisiljen živjeti stalno iznova, trebao graditi život na način da mu bude što smisleniji i bogatiji, te bi morao naučiti kako živjeti strasno i stremiti prema vječnosti. Nietzsche je znao da se boli i patnji ne može pobjeći, bez obzira koliko to bilo teško. Kao najbolji lijek za to je naveo prihvaćanje tih boli i patnji kao iskustva. No, tu se opet postavlja pitanje kako sve to proživjeti. Budući da ćemo svi umrijeti, vječnost se nikako ne može naći u tjelesnom postojanju. Umjesto toga moramo tražiti stvari u životu koje nastavljaju živjeti i nakon našeg prisustva ovdje na zemlji. Ono što ostaje su ostaci plemenitog pojedinca: velika umjetnost, velika otkrića, velike borbe i velika povijesna ostvarenja. Jedini način da postanemo besmrtni je stvaranje i borba za promjenom svijeta u kojem živimo, do mjere da će se velike stvari ponavljati nakon što umremo.19

Unutar učenja o vječnom vraćanju, Nietzsche spominje duh osvete, a osvetu vezuje uz određenu strukturu vremena. Ona ne predstavlja samo mržnju prema onom što se dogodilo, već se njome učvršćuje određeni dio prošlosti kao smisao sadašnjosti. Dakle, za nju kažemo da je kazna za prošlo u sadašnjem, a osim toga, ovdje je važno naglasiti kako osveta nema nikakve veze sa trećom dimenzijom vremena, odnosno budućnošću.

18 Danko Grlić: Odabrana djela-Friedrich Nietzsche, «Naprijed», Zagreb; «Nolit», Beograd, 1988.,str.118.19 Ibidem ; http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html, 20.4.2010

12

ZAKLJUČAK

Nietzschea poznajemo ga kao vrsnog njemačkog intelektualca i genija koji je svojim stvaralaštvom zapanjivao i šokirao čitav svijet. Vrijeme u kojem je Nietzsche odrastao ga je uvelike predodredilo da postane najprovokativnijim filozofom 19. stoljeća. To je bilo vrijeme, gdje su se prethodne sigurnosti glede vjere, znanosti i dobra čovjeka počele polako raspadati. Nietzsche se tada udaljio od religije u potpunosti, te se osjećao kao da je uvučen u krug kaosa i nemira. Jedan od najvećih Nietzscheovih doprinosa svijetu filozofije predstavlja njegov skepticizam društvenih tvorevina koje se smatraju svetim zakonima. Sve probleme koji su se u njemu godinama nakupljali je uspio objediniti unutar svoje tri velike filozofske teme: «smrt boga», «volja za moći», «vječno vraćanje istog». Napadao je kršćanstvo koje je smatrao jednom velikom prijevarom, te je unutar svojih triju tema pokušao izgraditi vlastiti «sigurni» svijet, a lažna transcendencija je rezultirala time da je Bog ubijen. Život mu je bio ispunjen neprestanom borbom i uzbuđenjima kojima je teško odolijevao. Ali njegova borba za uskrsnućem njemačkog duha se pokazala jako teškom, mnogo težom nego što je i očekivao. Problem oko samog uzdizanja duha nije bio samo vanjske prirode, tu su vjera, moć, dostojanstvo, individualnost, pa i ljudska priroda koja u svojoj srži sadrži mnoštvo mana. Ove mane su bile ljudske, ali ipak su i dalje bile mane te se stoga s njima morao suočiti. Tu je uslijedio gnjevni Nietzsche koji je kritizirao moderni humanizam te je umjesto toga zagovarao vrline i ideale koji su pokušavali nadići prosječnog ljudskog pojedinca. Umro je u uvjerenju da je promijenio svijet i ostavio ga u drugačijem stanju nego što je prije njega bio. To njegovo uvjerenje je i bilo točno, bio je u pravu. Njegovo zapanjujuće naslijeđe poezije, filozofskih aforizama, glazbe i pisama je objavilo rat čitavom modernom svijetu, pretresajući njegove same temelje kako bi srušio sve što je sveto, obnavljajući stari poredak te je bodrio buduće generacije da žive s hrabrošću i časti.

13

LITERATURA:

Danko Grlić: Odabrana djela-Friedrich Nietzsche, «Naprijed», Zagreb; «Nolit», Beograd, 1988.

http://www.anus.com/zine/db/ friedrich nietzsche/croatian-language.html

http://hr.wikipedia.org/wiki/Friedrich_Nietzsche

Ozren Žunec: Suvremena filozofija I, ŠK, Zagreb, 1996.

Vladimir Filipović: Novija filozofija zapada, Matica hrvatska, Zagreb, 1979.

14