Uvod

Srednjovjekovna književnost je širok pojam koji obuhvaća gotovo sva djela napisana

tokom  srednjeg vijeka koji je trajao oko tisuću godina, od kraja 5. do kraja 15.st. Sam naziv

srednji vijek dolazi od toga što ovo razdoblje omeđuju dva velika razdoblja, antika i

renesansa. Budući da se ovo razdoblje nalazi između ta dva razdoblja ono je nazvano srednjim

vijekom (Media valis). Zbog širine prostora i dužine vremena nemoguće je govoriti o ovoj

temi, a da se stvari ne pojednostave, zbog toga se o srednjovjekovnoj književnosti govori

vezano za jezik na kojem je pisana i prostor sa kojeg potiče, ali i njenu književnu vrstu.

Europska srednjovjekovna književnost

Zemljopisno gledajući, srednjovjekovna književnost obuhvaća zemljovid cijele

Europe, koju mnogi smatraju mračnim razdobljem europske civilizacije. Konačni ulazak

Europe u srednji vijek počinje u 6. st. kad je bizantski car Justinijan u Ateni zatvorio

Akademiju, simbol grčke kulture. Istovremeno je sv. Benedikt u Monte Casinu u Italiji

otvorio prvi kršćanski samostan – jedan od najznačajnijih simbola srednjeg vijeka. Nešto prije

toga propada Zapadno rimsko carstvo pod pustošenjima novodoseljenih naroda s istoka.

Smatra se da srednji vijek završava Kolumbovim otkrićem «Novog svijeta» (Amerike) 1492. i

pojavom renesanse, dok neki smatraju da je kraj srednjeg vijeka označio Guttenberg 1450. g.

izumom tiskarskog stroja.

Srednjovjekovna književnost zajednički je naziv za mnoštvo autora i tekstova koji su

nastajali tijekom deset dugih stoljeća što premošćuju razdoblje od antike do novovjekovne

književnosti. Od književnih vrsta srednji vijek poznaje lirska, epska i dramska djela. U liriku

spadaju liturgijske pjesme, trubadurska lirika i vagantska lirika. Epskim djelima pripadaju

hagiografije, apokrifi, vizije, alegorije, legende, parabole, epovi s biblijskom tematikom,

nacionalni epovi i viteški romani. Dramska kjiževnost srednjeg vijeka temelji se na

liturgijskoj drami, moralitetu, mirakulu i pasiji, a razvijaju se i svjetovni oblici pučkog

kazališta kao mim i farsa.

Ta djela morala su zadovoljiti srednjovjekovne kriterije lijepoga, didaktičnu, poučnu i

religioznu funkciju. Srednjovjekovnoj književnosti pribrajamo i tekstove koji su izvorno

nastali kao pravni ili historijski dokumenti. Uzori za književne vrste su antički. Sve do XII. st.

1

teme su uzimane iz Starog i Novog zavjeta, a obrađuju se i različiti apokrifni motivi. Kasnije

se literatura oslobađa prvenstvenog zahtjeva za poukom i vjerskom svrhom, te nastaju prvi

oblici zabavne i umjetničke književnosti (roman, novele). U srednjovjekovlju se pojavljuju

rimski pjesnici, francuski trubaduri i truberi. Trubaduri u svojim pjesmama najčešće obrađuju

ljubavne teme, a te su pjesme imale i glazbenu pratnju. Pojavljuju se i pjesnici lutalice, a

njihove su najbolje pjesme sačuvane u latinskoj zbirci „Carmina“.

Zamjetna je i jezična raznolikost srednjovjekovnih tekstova. Od 4.st. do 9.st tekstovi

su pisani latinskim jezikom. U 9.st. razvija se i književnost na narodnim jezicima. Na

latinskom je pisana biblijska epika, hagiografije i historiografija. Književnost se naziva

latinska (na latinskom jeziku) i vulgarna (na narodnom jeziku).

Najznačajnija djela srednjeg vijeka su: Roman o Troji, Roman o Aleksandru, Tristan i

Izolda, Božanstvena komedija (Italija); Beowulf, Priče o kralju Arthuru (Engleska); Pjesma o

Rolandu, Roman o Ruži (Francuska); Pjesma o Nibelunzima (Njemačka); Slovo o polku

Igorovu (Rusija); Kalevala (Finska); Poema o Cidu (Španjolska).

Hrvatska srednjovjekovna književnost

Kulturnopovijesni period hrvatskoga srednjeg vijeka seže od početka same pismenosti

u 8. stoljeću do humanističkoga pokreta u drugoj polovici 15. stoljeća. Hrvatski je jezik od

početaka pismenosti zapisivan trima pismima, glagoljicom, bosančicom i ćirilicom , pa se

kaže da je tadašnja naša književnost trojezična i tropismena. Pismenost je iz starijih stoljeća

slabije sačuvana, a o njezinim latiničnim počecima možemo samo nagađati. Važnije razdoblje

hrvatske srednjovjekovne književnosti počinje tek dolaskom u dodir s Ćirilovom i

Metodovom djelatnošću. Preko njihovih su učenika Hrvati upoznati s glagoljicom i

staroslavenskim jezikom, koji s vremenom dobiva obilježja hrvatskoga jezika. Treće pismo

kojim se Hrvati služe, hrvatska ćirilica ili bosančica (bosanica), nastaje u 9. stoljeću kada

slavenski narodi prevode s grčkoga jezika te zamjenjuju glagoljicu grčkim unicijalnim

pismom, a za specifične slavenske glasove čuvaju određena slova iz glagoljskoga alfabeta.

Hrvatska tropismenost traje sve do 19. stoljeća, no od 15. se stoljeća hrvatski narod počinje

sve više koristiti latinicom.

Hrvatska srednjovjekovna književnost može se podijeliti na 3 razdoblja: prvo

razdoblje traje do sredine 14.stoljeća, a u njemu su nastajali tekstovi pisani staroslavenskim

2

jezikom; drugo razdoblje traje do postanka rada senjske tiskare 1508. godine, a obilježeno je

razvojem latiničke književnosti; treće razdoblje – tu se pojavljuju odjeci srednjovjekovne

književne tradicije.

Prvi književni tekstovi koje su Hrvati čuli na svom jeziku bili su biblijski tekstovi. Uz

njih se šire i apokrifi i svetačke legende. U srednjem vijeku razvija se i lirsko pjesništvo pod

utjecajem latinske i talijanske poezije. Najstarija poznata pjesma je „U se vrime godišća“ (In

hoc anni circulo). U srednjem vijeku djeluju pisci začinjavci koji su pisali književna djela, ali

ih nisu potpisivali. Pretpostavlja se da su to bili svećenici. Poslije Gutenbergovog pronalaska

tiska razvija se tiskarska djelatnost. Hrvati su dali velik doprinos tiskarstvu na samom njegovu

početku i u tadašnjoj Europi su priznati majstori novoga umijeća: tiskaju latinskim jezikom i

latiničnim slovima svoja i tuđa djela, ali i na hrvatskom jeziku i glagoljici. Glagoljaši su

otisnuli šest inkunabula, a uz to Hrvati imaju i tri latinične inkunabule. Prva hrvatska tiskana

knjiga je „Misal po zakonu rimskoga dvora“ tiskana glagoljicom 1483. godine, a prva

hrvatska knjiga koja je tiskana latinicom je „Lekcionar“ fra Bernardina Splićanina iz 1495.

Najpoznatija djela hrvatske srednjovjekovne književnosti su: Baščanska ploča,

Lucidar, Ljetopis popa Dukljanina, Vinodolski zakonik, Misal po zakonu rimskoga dvora,

Red i zakon sestara dominikanki, Šibenska molitva.

Hrvatska srednjovjekovna književnost na području B i H

U razdoblju srednjega vijeka u Bosni i Hercegovini javlja se pismenost na narodnom

jeziku, a spomenici ove pismenosti dokazuju da je na ovim područjima cvjetala pismenost

ostvarena zapadnim tipom ćirilice koja se u B i H preobličila u posebno pismo kasnije

nazvano bosančica ili bosanica.

Mnoštvo je spomenika u Bosni i Hercegovini koji su pisani bosančicom. Humačka

ploča je najstariji spomenik bosančice. Ostali značajni spomenici su Povelja Kulina bana,

Hvalov zbornik, Hrvojev misal.

3

Božanstvena komedija – Dante Alighieri

Božanstvena komedija epski je spjev koji je napisao Dante Alighieri. To je ujedno i

najpoznatije Danteovo djelo koje se smatra i centralnim epskim spjevom talijanske

književnosti, posljednjim velikim književnim djelom srednjeg vijeka i prvim velikim djelom

koje nagovješćuje renesansu.

Božanstvena komedija se sastoji od 3 djela: Pakao, Čistilište i Raj. Svaki se dio sastoji

od 33 pjevanja što s uvodnim pjevanjem čini brojku 100 koja u srednjem vijeku simbolizira

puninu i savršenstvo. Bazirana je i na broju tri koji je simbol Svetog Trojstva i savršenom

broju 10. Naslov Božanstvena komedija je zato što komedija u srednjem vijeku označava

pripovjedačko epsko djelo, napisano jednostavnim jezikom, koje započinje tužno, a atribut

božanstvena je dobila zbog teme o Bogu i djelo je ocijenjeno savršenim (u smisli božanskog).

U ovom djelu pjesnik govori u prvom licu, on je središnji lik (prorok, sudac).

Srednjovjekovne značajke djela su simbolika brojeva i oblik djela kao alegorijskog putovanja.

U obliku alegorije prikazan je sustav vrijednosti i simbolika srednjeg vijeka, pa stoga

Božanstvenu komediju neki kritičari nazivaju srednjovjekovnom književnom enciklopedijom.

Zaključak

U vrijeme srednjeg vijeka zbiva se međunarodno usvajanje tradicionalne antičke

književnosti i povezivanje i prožimanje s kršćanskim učenjem i Biblijom. Srednjovjekovna se

književnost s jedne strane izgrađuje na kulturnom zajedništvu omogućenom latinskim

jezikom i jedinstvenom religijom, ali u njoj započinje i proces razvitka nacionalnih

književnosti. Razvoj nacionalnih književnosti razvija se zahvaljujući prepletanju različitih

jezika i osobitih kulturnih tradicija. S današnjeg gledišta funkcija srednjovjekovne

književnosti i nije umjetnička, ali ona na svoj način prihvaća oblikovnu tradiciju antičke

književnosti i ostvaruje djela koja osim religijskih imaju i visoke umjetničke vrijednosti.

Tijekom cijelog srednjeg vijeka književnost na latinskom je bila crkvena, a svjetovna

književnost pisana je najčešće na nacionalnim jezicima.

Na kraju srednjeg vijeka javlja se pokret humanizma koji teži temeljitijem poznavanju,

proučavanju, pa i svojevrsnoj obnovi antike, preteča renesanse:

4