srednjovjekovna predigra - · web viewte komplementarne preferencije uvjetovane su slučajnostima...
TRANSCRIPT
Ekonomska povijest 08/09Prof. dr. sc. Ivo Družić
Literatura za I. test
Preuzeto iz: Wallerstein, I. (1986) Suvremeni svjetski sistem, CEKADE, Zagreb; str. 21-46
Srednjovjekovna predigra
Koncem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća pojavilo se nešto što bismo mogli
nazvati europskom svjetskom privredom. To nije bilo carstvo, ali je bilo isto toliko
prostrano koliko i veliko carstvo, i odlikovalo se nekim analognim značajkama. Ali bilo
je drukčije, i novo. Bio je to društveni sistem kakav svijet prije doista nije poznavao,
sistem koji je izrazita značajka suvremenog svjetskog sistema. Za razliku od carstva,
gradova-država i nacionalnih država to je ekonomski, ali ne politički entitet. U stvari,
njegovi okviri (bilo bi teško govoriti o granicama) zapravo obuhvaćaju carstva, gradove-
države i nove »nacionalne države«. To je »svjetski« sistem ne zato što obuhvaća cijeli
svijet već zato što je veći od bilo kakve pravno definirane političke jedinice. Isto tako,
riječ je o »svjetskoj privredi« jer su osnovne spone između dijelova sistema ekonomske
prirode, iako su o određenoj mjeri bile ojačane i kulturnim vezama kao i, kasnije (kako
ćemo vidjeti), političkim savezima, pa čak i konfederativnim strukturama.
Carstvo je, naprotiv, politička jedinica. Shmuel Eisenstadt, na primjer, definira carstvo
slijedećim riječima: Izraz »carstvo« obično označava politički sistem koji obuhvaća
prostrane, razmjerno vrlo centralizirane teritorije čije središte, utjelovljeno u osobi
cara i u centralnim političkim institucijama, sačinjava autonoman entitet. Nadalje,
iako se obično temelje na tradicionalnim zakonitostima, carstva često obuhvaćaju
određenu širinu, potencijalno univerzalnu politička i kulturnu orijentaciju koja prelazi
orijentaciju bilo kojeg sastavnog dijela carstva.
U ovom smislu, carstva su bila konstantna značajka svjetske scene tokom 5000 godina.
Nekoliko takvih carstava postojalo je stalno u raznim dijelovima svijeta u svako doba.
Politička centraliziranost carstva bila je istodobno i njegova snaga i njegova slabost.
Snaga carstva temeljila se na činjenici što je ono garantiralo ekonomske tokove od
periferije do centra, i to silom (danak i porez) kao i monopolističkim prednostima u
trgovini. Slabost carstva bila je u tome što je birokracija koju je zahtijevala politička
struktura obično apsorbirala previše profita, osobito u slučajevima u kojima su represija i
eksploatacija poticale pobunu, što je opet povećalo vojne izdatke. Politička carstva su
primitivno sredstvo ekonomske dominacije. Upravo suvremenom svijetu dugujemo
društveno postignuće, ako hoćete, tj. izum tehnologije koja omogućava povećanje toka
viška od nižih prema višim slojevima, od periferije do centra, od većine do manjine,
eliminirajući »uzaludne troškove« preglomazne političke nadgradnje.
Spomenuo sam da je svjetska privreda izum suvremenog svijeta. Doduše, ne posve.
Svjetske privrede postojale su i ranije. No, uvijek su se pretvarale u carstva: Kina,
Perzija, Rim. I suvremena svjetska privreda mogla je poći istim putem - dapače,
povremeno se čini da će se to i dogoditi - ali su metode suvremenog kapitalizma i
tehnologije suvremene znanosti, koje su kao što znamo povezane na određen način,
omogućile toj svjetskoj privredi da prosperira, proizvodi i širi se bez pojave ujedinjene
političke strukture.
Kapitalizam zapravo nudi alternativni i unosniji izvor prisvajanja viška (unosniji barem u
dugoročnom smislu). Carstvo je mehanizam za sakupljanje danka što u sadržajnoj
definiciji Frederica Lanea znači »plaćanje zaštite, ali plaćanje koje prelazi troškove
zaštite«. U kapitalističkoj svjetskoj privredi politička se energija koristi za osiguranje
monopolističkih prava (do granice u kojoj je to moguće). Država postaje ne toliko
centralno ekonomsko poduzeće koliko sredstvo za osiguranje određenih uvjeta razmjene
u drugim ekonomskim transakcijama. Time djelovanje tržišta (ne slobodno djelovanje, ali
ipak djelovanje) stimulira povećanje produktivnosti i sve popratne pojave suvremenog
privrednog razvoja. Svjetska privreda je arena u kojoj se odvijaju ti procesi.
Čini se da je svjetska privreda ograničene veličine. Ferdinand Fried primjećuje: »Ako
uzmemo u obzir sve faktore, dolazimo do zaključka da se prostor »svjetske« privrede u
starorimsko doba mogao preći za otprilike 40 do 60 dana koristeći najbolje transportno
sredstvo ... I danas je [1939] potrebno 40 do 60 dana kako bi se prešao prostor
suvremene svjetske privrede ako pribjegnemo uobičajenim kanalima transporta robe.«.
Ferdinand Braudel dodaje da bi se isto moglo reći za vremenski raspon sredozemnog
svijeta u šesnaestom stoljeću. Ovdje nas zanimaju izvori i funkcioniranje takve 60-
dnevne europske svjetske privrede. Ne smijemo međutim ni u kojem slučaju zaboraviti
činjenicu da Europa nije bila jedina svjetska privreda tog doba. Bilo je i drugih. Međutim,
samo se Europa uputila stazom kapitalističkog razvoja koja joj je omogućila da pretekne
te druge. Kako je do toga došlo, i zašto? Pogledajmo najprije što se događalo u svijetu
tokom tri stoljeća prije 1450. U dvanaestom stoljeću istočna je hemisfera sadržavala niz
imperija i malih svjetova koji su na rubovima bili svi isprepleteni. U to doba, jedno od
žarišta trgovine bilo je Sredozemlje, gdje su se susretali Bizant, talijanski gradovi-države
i, u određenoj mjeri, dijelovi sjeverne Afrike. Drugo žarište tvorio je kompleks Indijskog
oceana i Crvenog mora. Područje Kine bilo je treće žarište. Centralno-azijska kopnena
masa od Mongolije do Rusije bila je četvrto. Baltička regija tek što nije postala petim
žarištem. Međutim, s ekonomskog aspekta sjeverozapadna Europa bila je vrlo marginalno
područje. U tom dijelu svijeta glavni društveni modalitet organizacija bio je - kako su ga
kasnije nazvali - feudalizam.
Moramo jasno biti svjesni onoga što feudalizam nije bio. Feudalizam nije bio »naturalna
privreda«. Nije bio privreda samo održanja. Zapadnoeuropski feudalizam razvio se
raspadanjem carstva, raspadanjem koje nikada nije bilo potpuno, niti čak dejure. Mit
Rimskog carstva je još uvijek povezivao to područje u kulturnom, pa čak i pravnom
smislu. Kršćanstvo je služilo kao skup parametara u čijem je okviru društvo djelovalo.
Feudalna Europa bila je »civilizacija«, ali ne svjetski sistem. Bilo bi besmisleno zamisliti
da su područja u kojima je postojao feudalizam imala dvije privrede - tržišnu privredu
gradova i naturalnu privredu seoskih vlastelinskih posjeda. U dvadesetom stoljeću ovakav
se pristup - kad je riječ o tzv. nerazvijenom svijetu - naziva teorijom »dvojne privrede«.
Štoviše, kao što navodi Daniel Thorner: »Nema dvojbe da ćemo sami sebe zavaravati ako
smatramo da su seljačke privrede orijentirane isključivo na vlastito preživljavanje, a
izraz »kapitalistički« primijenimo na svaku orijentaciju prema tržištu. Bilo bi razumnije
poći od pretpostavke da su tokom mnogo stoljeća seljačke privrede slijedile obje
orijentacije.«.
Koliko stoljeća? U svom kapitalnom djelu o europskoj agrarnoj povijesti B.H. Slicher
van Bath locira prekretnicu oko 1150. godine. No ni prije toga, po njegovom mišljenju,
zapadna Europa se nije bavila naturalnom poljoprivredom već prije - od 500. do otprilike
1150. godine - onime što on naziva »neposrednom poljoprivrednom potrošnjom«, tj.
sistemom djelomične autarhičnosti u kojem većina ljudi proizvodi vlastitu hranu, ali je
isto tako razmjenjuje za drugu robu s nepoljoprivrednim stanovništvom. Nakon 1150,
smatra van Bath, zapadna Europa dostigla je stadij »posredne poljoprivredne potrošnje«
u kojem se još nalazimo. Prema tome, kad govorimo o zapadnoeuropskom feudalizmu
morali bismo zamisliti niz sitnih ekonomskih čvorića čije su se stanovništvo i
produktivnost polako povećavali i u kojima je, prema važećim pravnim mehanizmima,
većina viška prelazila u ruke zemljoposjednika koji su uživali plemićki status i upravljali
pravosudnim aparatom. Budući da je dobar dio tog viška bio u naturi, bio je od male koristi
ako ga vlasnik nije mogao prodati. Razvili su se gradovi, podržavajući obrtnike koji su
kupovali višak i razmjenjivali ga za svoje proizvode.
Izvori trgovačke klase su dvojaki: s jedne strane, bili su to zastupnici zemljoposjednika
koji bi se ponekad osamostalili, kao i srednje imućni seljaci kojima bi preostalo dovoljno
viška, nakon podmirenja obaveza prema gospodaru, za prodaju na tržištu; s druge strane,
bili su to lokalni zastupnici putujućih trgovaca (koji su često djelovali u gradovima-
državama sjeverne Italije, a kasnije u hanzeatskim gradovima) koji su iskorištavali loše
komunikacije i, prema tome, visoke međuregionalne disparitete cijena, osobito kad bi
neka područja pretrpjela prirodne katastrofe. Razvijajući se, gradovi su, naravno, pružali
mogućnost utočišta i zaposlenja seljacima, što je počelo mijenjati neke odnose na
feudalnom posjedu.
Feudalizam kao sistem ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini. Naprotiv - do
određenog momenta feudalizam i ekspanzija trgovine idu jedno uz drugo. Ako su
znanstvenici često zapažali tu pojavu, kako ukazuje Claude Cahen, u područjima izvan
zapadne Europe, možda su zbog ideološke jednostranosti propustili zapaziti istu pojavu u
zapadnam feudalizmu. »Pošto smo time uzeli u obzir mogućnost konvergencije - samo
do određenog stupnja razvoja - razvitka feudalizma i trgovine, trebali bismo s tog
stajališta preispitati povijest samog Zapada».
Međutim, feudalni sistem je mogao podržavati samo ograničeni opseg vanjske
(međuregionalne) trgovine - za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine. Naime, vanjska
se trgovina bavila luksuznim artiklima, a ne masovnom robom. Ona se koristila
prednostima dispariteta cijena i zavisila o političkoj popustljivosti i ekonomskim
mogućnostima zaista bogatih. Vanjska je trgovina tek ekspanzijom proizvodnje u okviru
suvremene svjetske privrede mogla djelomice preći na masovnu robu, koja je sa svoje
strane podupirala proces proširene proizvodnje. Sve do tog trenutka, kao što primjećuje
Owen Lattimore, trgovina zapravo nije bila ono što danas podrazumijevamo tim
pojmom: »Još u doba Marca Pola (ako ne i kasnije) poslovanje trgovca koji bi se
usudio pokušati sreću izvan svog područja zavisilo je o hirovima moćnika ... Cilj
dalekog i opasnog puta nije bila trgovina masovnom robom, već egzotičnim, rijetkim i
luksuznim artiklima ... Trgovac je tražio one koji će mu pružiti naklonost i zaštitu ...
Ako nije imao sreće, opljačkali bi ga ili porezima stjerali na prosjački štap; no, ako je
imao sreće, primio bi za svoju robu ne ekonomsku cijenu već prije velikodušan novčani
dar ... Trgovina svilom kao i mnogim drugim artiklima temeljila se na darivanju a ne na
trgovanju«.
Prema tome, razina trgovačke aktivnosti je bila ograničena. Glavna privredna aktivnost
bila je i dalje proizvodnja hrane i obrt, te razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih
područja. Usprkos tome, opseg te ekonomske aktivnosti se polako širio. A time su rasle i
razne ekonomske jezgre. Počela su se obrađivati nova granična područja. Osnivali su se
novi gradovi. Stanovništvo se povećavalo. Križarski ratovi su pružili neke od prednosti
kolonijalne pljačke. A tada je, negdje u četrnaestom stoljeću, ta ekspanzija prestala.
Obrađena područja su se ponovo smanjila. Stanovništvo je opadalo. U cijeloj feudalnoj
Europi, pa i izvan nje, kao da je došlo do »krize« obilježene ratom, bolešću i ekonomskim
nedaćama. Odakle ta »kriza« i koje su njene posljedice?
Kao prvo, u kojem je to smislu bila kriza? U tom pogledu nailazimo na određena
neslaganja, ne toliko u vezi s opisom procesa koliko u vezi sa značajem koji se pripisuje
određenim uzrocima. Edouard Perroy smatra da se pitanje prvenstveno svodi na optimum
što ga je dosegao proces ekspanzije, na demografsko zasićenje, »ogromnu gustoću s
obzirom na još uvijek primitivno stanje poljoprivredne i obrtničke tehnologije. U
nedostatku boljih plugova i gnojiva, situacija se teško mogla poboljšati. To je dovelo do
manjka hrane, a nedostatak hrane do epidemije. S obzirom na stabilnu ponudu novca
došlo je do umjerenog povećanja cijena što je pogodilo rentijere. Polagano pogoršanje
situacije prešlo je u akutnu fazu u početnim godinama Stogodišnjeg rata (1335-1345) zbog
kojeg su zapadnoeuropski državni sistemi prešli na ratnu privredu i time doveli do
potrebe za povećanim oporezivanjem. Povrh već teških feudalnih nameta, porezi su
previše opteretili proizvođače pa je došlo do krize likvidnosti, a kriza je sa svoje strane
dovela do povratka na posredno oporezivanje i oporezivanje u naturi. Time je započeo
silazni ciklus: fiskalno opterećenje izazvalo je smanjenje potrošnje, koje je dovelo do
smanjenja proizvodnje i cirkulacije novca, što je još više otežalo likvidnost, potičući
kraljevsko zaduživanje i - s vremenom - nelikvidnost ograničenih kraljevskih blagajni, a
to je sa svoje strane izazvalo krizu kredita, dovodeći do zgrtanja zlata i srebra u šipkama
koje je poremetilo hod međunarodne trgovine. Cijene su naglo porasle i time još više
ugrozile opstanak, pa je stanovništvo počelo opadati. Zemljoposjednik je izgubio kupce i
zakupnike. Obrtnik je izgubio mušterije. Oranice se pretvaraju u pašnjake jer oni
zahtijevaju manje radne snage. Međutim, javlja se i problem kupaca vune. Nadnice se
povećavaju, što posebno opterećuje male i srednje zemljoposjednike koji se obraćaju
državi da ih zaštiti od povećanja nadnica. »Dezagregiranje vlastelinske proizvodnje, koje
postaje sve naglašenije nakon 1350., dokaz je kontinuirane krize ... osrednjosti u
stagnaciji«.
Na prvi pogled stagnacija je čudna posljedica. Čovjek bi možda očekivao slijedeći
scenarij: smanjenje stanovništva povećava nadnice što bi - s razmjerno neelastičnom
rentom - značilo promjenu u sastavu potražnje, prebacivanje dijela viška s gospodara na
seljaka i, prema tome, manje stvaranje zaliha. Nadalje, smanjenje stanovništva u pretežno
poljoprivrednoj ekonomiji trebalo je izazvati paralelna smanjenja potražnje i ponude.
Međutim, budući da će proizvodač obično smanjiti proizvodnju eliminiranjem manje
plodnih parcela, trebalo je doći do povećane produktivnosti, a ona je trebala smanjiti
cijene. I jedno i drugo je trebalo poticati trgovinu, a ne destimulirati je. Usprkos tome,
trgovina je u stvari »stagnirala«.
North i Thomas nas podsjećaju da su - s obzirom na stanje tehnologije i obujam
međunarodne trgovine - troškovi transakcija bili vrlo veliki, pa bi svako smanjenje
volumena (izazvano smanjenjem stanovništva) uzrokovalo proces povećanja troškova
koji bi doveo do daljnjeg smanjenja trgovine. Po njihovom mišljenju proces je tekao ovako:
[Ranije se] trgovcima isplatilo smanjiti troškove transakcija postavljanjem zastupnika, u
udaljenim gradovima, za prikupljanje podataka o cijenama i trgovačkim prilikama;
padom volumena trgovine to više nije bilo svrsishodno. Tokovi informacija su
presušili, i volumen trgovine se još više smanjio. Nije stoga čudno što ekonomski
povjesničari nalaze depresiju (koja za njih znači smanjeni ukupni volumen privredne
aktivnosti) i u tom svijetu gdje je, po svoj prilici, viši dohodak per capita slijedio
razmjerno povećanje realnih nadnica što su ga seljaci i radnici morali osjetiti.
R.H. Hilton prihvaća Perroyjev opis događaja. Međutim, on zamjera obliku analize prema
kojoj se ta kriza može usporediti s jednom od povratnih kriza razvijenog kapitalističkog
sistema, što sa svoje strane pretjerano naglašava stupanj djelovanja financijskih i
monetarnih dilema na feudalni sistem u kojem je element toka gotovine mnogo manji dio
ljudske interakcije nego u kapitalističkom društvu. Hilton nadalje ukazuje na to da Perroy
uopće ne spominje još jednu pojavu, koja proizlazi iz događaja što ih Perroy opisuje i
koja je za Hiltona od središnje važnosti, tj. pojavu neuobičajeno snažnog društvenog
konflikta, »klimu endemskog nezadovoljstva«, seljačkih pobuna koje su poprimile oblik
»revolta protiv društvenog sistema kao takvog«. Zbog toga to, po Hiltonovom mišljenju,
nije bila samo konjunkturna kriza, jedna točka na krivulji cikličkih trendova, već prije
kulminacija 1000 godina razvoja, odlučujuća kriza sistema. »Tokom posljednjih stoljeća
rimskog carstva kao i u srednjem vijeku, društvo je bilo paralizirano sve većim
troškovima društvene i političke nadgradnje, troškovima bez odgovarajućeg,
kompenzirajućeg povećanja proizvodnih kapaciteta društva«. Hilton se slaže s
Perroyjevim mišljenjem prema kojem neposredni uzrok toj dilemi valja tražiti u
tehnološkim ograničenjima, nedostatku gnojiva i nesposobnosti povećanja ponude
gnojiva povećanjem stočnog fonda budući da je klima ograničavala količinu zimske
hrane za stoku. Međutim, »morali bismo naglasiti nedostatak značajnog reinvestiranja
profita u poljoprivredu koje bi značajno povećalo produktivnost«. A to je posljedica
ograničenja sistema nagrađivanja svojstvenih feudalnoj društvenoj organizaciji.
Hiltonovo naglašavanje opće krize feudalizma nudi nam, u odnosu na Perroyjevo
poimanje konjunkturnog aspekta, objašnjenje društvenih promjena do kojih je došlo
navedenim razvojem događaja. Naime, ako je sistem prešao optimalni stupanj
produktivnosti te ako su ekonomske teškoće dovele do općeg klasnog rata izmedu
feudalnih gospodara i seljaka, kao i do katastrofalnih sukoba unutar klase feudalaca,
jedino rješenje koje bi moglo spasiti zapadnu Europu od desetkovanja i stagnacije bilo bi
rješenje koje bi povećalo ekonomski kolač za raspodjelu, a ono je zahtijevalo, s obzirom
na tehnologiju tog doba, proširenje zemljišnih površina i demografske baze. To se u stvari
i dogodilo u petnaestom i šesnaestom stoljeću.
Praktički nema dvojbe da je zapadna Europa postala poprištem seljačkih buna u razdoblju
od jedanaestog do petnaestog stoljeća. Hilton za Englesku nalazi neposredno objašnjenje
u činjenici »da je u 13. stoljeću većina velikih zemljoposjednika, svjetovnih i crkvenih,
povećala proizvodnju svojih posjeda radi prodaje poljoprivrednih proizvoda na tržištu ...
Uslijed toga, potreba za radnom snagom se povećala, pa čak i podvostručila«. Kosminsky
također napominje da je to razdoblje »najintenzivnije eksploatacije engleskog seljaštva«.
Na »kontinentu« je došlo do niza seljačkih ustanaka: na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće u
sjevernoj Italiji i obalnom dijelu Flandrije, 1340. u Danskoj, 1351. na Majorki, 1358. u
Francuskoj te raštrkani ustanci po Njemačkoj mnogo prije velikog seljačkog rata iz 1525.
Seljačke republike pojavile su se u Friziji u dvanaestom i trinaestom stoljeću, te u
Švicarskoj u trinaestom stoljeću. Prema B.H. Slicheru van Bathu, »seljački ustanci bili su
popraćeni ekonomskom recesijom«. Recesiju je, prema Dobbu, posebno teško osjetio
»gornji sloj imućnih seljaka, koji su imali mogućnost da privedu nova zemljišta obradi i
poboljšaju poljoprivredu, pa su stoga često predvodili pobunu«, a ne najniži sloj radnika
koji vjerojatno nije nikada dobro stajao.
Iznenadni pad prosperiteta nije izazvao samo nezadovoljstvo seljaka. Popratna
depopulacija - uzrokovana ratovima, gladi, i epidemijama - dovela je do pojave poznate
pod nazivom Wustungen, do uzmicanja naselja iz marginalnih područja, ponekad do
nestanka cijelih sela. Napuštanje sela ne smijemo smatrati isključivo znakom recesije.
Naime, mogli bismo navesti još najmanje dva značajna razloga zbog kojih je dolazilo do
napuštanja naselja. Jedan od njih, i to kontinuiranog karaktera, bilo je traganje za
fizičkom sigurnošću kad god bi neko područje zahvatio rat. Drugi razlog, manje
»slučajna« i više strukturalne prirode, bila je promjena agrarne društvene strukture,
»ograđivanje« i »prisvajanje« zemljišta, tj. proces pretvaranja općinskog zemljišta u
privatno. I taj se proces, po svemu sudeći, odvijao u kasnom srednjem vijeku. Pri
današnjem stanju saznanja bilo bi donekle teško razmrsiti navedena tri elementa.
Što se tiče prestanka krčenja i recesije naselja, dvije su stvari, čini se, jasne. Kao što
primjećuje Karl Helleiner, bio je to »selektivan proces s obzirom na veličinu posjeda«.
Kako se čini, postotak malih zakupljenih dobara napuštenih u kasnom srednjem vijeku
bio je viši od postotka napuštenih velikih farmi. Proces je bio selektivan i u regionalnom
smislu. Pojava Wustungena bila je izgleda rasprostranjena ne samo u Njemačkoj i
centralnoj Europi već i u Engleskoj. Nema sumnje da djelomično objašnjenje treba tražiti
u činjenici da je Francuska kako iz povijesnih tako i iz pedagoških razloga, bila gušće
naseljena i ranije raskrčena u odnosu na druge dijelove Europe.
U to doba opadanja potražnje za poljoprivrednim proizvodima povećavale su se nadnice
u gradovima, a prema tome i cijene obrtničkih proizvoda, zbog manjka radne snage
uzrokovane opadanjem stanovništva. To je sa svoje strane izazvalo povećanje troškova
poljoprivredne radne snage i smanjilo rentu (s obzirom na to da su rente bile fiksne dok
su nominalne cijene rasle). To je dovelo do procesa kojeg Marc Bloch naziva »trenutnim
osiromašenjem gospodske klase«. Profit je opao, a troškovi upravljanja se povećali, kao
što je to uvijek slučaj u teškim vremenima, pa su vlasnici počeli razmatrati načine kako
da se riješe neposrednog upravljanja. Ekonomski škripac povećao je namete seljaštva koji
su zbog toga postali protuproduktivni i dovodili do bijega seljaka. Jedan od načina
kojima je plemstvo moglo povratiti prihode i koji se često pokazao djelotvornim za
najbogatiji sloj, bilo je traženje nove i unosne službe na dvoru vladara. Međutim, ni ovo
rješenje nije moglo spriječiti posljedice recesije i, time, zaustaviti propadanje slobodnog
vlastelinskog posjeda (domene). Proces je uz to, odlaskom gospode s posjeda, vjerojatno
poticao i nezainteresiranost za upravljanje.
Što se tada dogodilo s velikim imanjima? Prodavali su ih, ili davali u zakup za novac,
glavnoj skupini koja je bila spremna i sposobna da ulazi u takve transakcije - imućnijim
seljacima koji su mogli postići povoljnije uvjete.
Međutim, u Francuskoj je bilo znatno ograničenije. Ne smijemo međutim zaboraviti da
društvena organizacija poljoprivredne proizvodnje nije bila posvuda ista. Slobodni
zemljišni posjedi (domene) bili su najveći u zapadnoj Europi, djelomice zato što je veća
gustoća stanovništva zahtijevala relativnu efikasnost većih jedinica. U srednjoj Europi
posljedice ekonomske recesije dovele su također do napuštanja marginalnih područja,
iako analizu ovih Wustungena komplicira činjenica da su to bila djelomično ograđivanja,
a ne samo napuštanja. Istočnije, u Brandenburgu i Poljskoj (o čemu će biti riječi kasnije),
gdje je gustoća stanovništva bila još manja, posjedi feudalaca - koji su ranije zajedno
posjedovali manje zemlje nego seljaci - »protegli su se na sva zemljišta koja su ostala
napuštena zbog iznenadnog demografskog sloma«. Koliko će se to pokazati unosnim (za
feudalce) u šesnaestom stoljeću, koliko će to duboko izmijeniti društvenu strukturu
istočne Europe, koliko će to važno biti za razvoj zapadne Europe - sve je to nedvojbeno
bilo iznad shvaćanja sudionika u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, u
nemarginalnim obradivim područjima zapadne Europe suviše veliki slobodni posjed
(domena) ustupa pred manjim gospodarstvima. Prema tome, imamo istodobno rast
srednjeg seljaštva na obradivom zemljištu zapadne Europe, početak ograđivanja manje
obradivih zemljišta u zapadnoj Europi (što će predstavljati osnovu za proširenje
stočarstva) i koncentraciju vlasništva u velikim posjedima u istočnoj Europi (koja će
kasnije služiti novoj funkciji kao područje izvoza žitarica).
Je li ovo razdoblje ekonomskog »sloma« i stagnacije bilo dobro ili loše za razvoj
kapitalističke svjetske privrede? Odgovor na to pitanje zavisi o rasponu perspektive.
Michael Postan smatra petnaesto stoljeće regresijom u odnosu na razvoj u četrnaestom
stoljeću, nazatkom koji je, naravno, kasnije nadoknađen. Eugen Kosminsky smatra ga
dijelom likvidacije feudalizma i, prema tome, potrebnim korakom u razvoju
kapitalističke privrede. Činjenice su iste. Razlikuje se samo teoretska perspektiva.
Za sada gotovo i nismo spomenuli razvoj događaja na političkom planu, osobito polagani
uspon centralizirane državne birokracije. U naponu zapadnog feudalizma, kad je država
bila najslabija, prosperirao je zemljoposjednik, feudalni gospodar. Koliko je god
plemstvo, u kasnijim razdobljima, moglo koristiti državni aparat za ostvarivanje svojih
interesa, nema dvojbe da mu je još više pogodovala slabost kraljeva i careva. Bilo je
osobno nezavisnije u odnosu na vlast i oporezivanje i, štoviše, slobodnije da upravlja
seljacima i oporezuje ih. U takvim društvima gdje ne postoji stvarna veza između
centralne vlasti s njenim pravnim poretkom i masa, djelovanje nasilja se podvostručuje
jer, kako primjećuje Bloch, »igrom običaja zloupotreba je uvijek mutacijom mogla
postati presedanom, a presedan pravom«.
Prema tome, feudalni gospodari ne bi nikada pozdravili jačanje centralnog aparata da se
nisu našli u oslabljenom položaju u kojem im je bilo teže oduprijeti se zahtjevima
centralne vlasti pa su stoga spremnije prihvatili koristi nametnutog poretka. Upravo takvu
situaciju nametnule su privredne teškoće četrnaestog i petnaestog stoljeća, te opadanje
feudalnih prihoda.
Uz ekonomske dileme došlo je i do tehnološke promjene u vještini ratovanja - od luka do
topa i puške, od konjaničkog ratovanja do ratovanja u kojem je napadala pješadija, što je
zahtijevalo više uvježbavanja i discipline. Sve je to značilo veće troškove ratovanja, veći
broj ljudi i, pogotovo, poželjnost stalne vojske u odnosu na ad hoc formacije. S obzirom
na te nove zahtjeve, ni pojedini feudalci niti gradovi-države nisu mogli snositi troškove ni
regrutirati ljudstvo, pogotovo ne u doba depopulacije. Dapače, čak su i teritorijalne
države teško održavale red, na što ukazuje i učestalost seljačkih pobuna.
U svakom slučaju, petnaesto stoljeće je doba velikih obnovitelja unutrašnjeg reda u
zapadnoj Europi kao što su Luj XI u Francuskoj, Henry VII u Engleskoj, te Ferdinand
Aragonski i Izabela Kastilska u Španjolskoj. Kao i u slučaju njihovih manje uspješnih
prethodnika, glavni mehanizmi koji su im stajali na raspolaganju u tom zadatku bili su
financijske prirode, tj. podrazumijevali su naporno stvaranje (civilne i vojne) birokracije
koja će biti dovoljno snažna za ubiranje poreza i, time, financiranje još snažnije
birokratske strukture. Taj je proces počeo još u dvanaestom i trinaestom stoljeću. S
prestankom invazija koje su ranije brinule i iscrpljivale vladare, rastom stanovništva,
obnovom trgovine i, otuda, obilnijom cirkulacijom novca, pojavila se osnova za
oporezivanje, tj. prikupljanje sredstava za izdržavanje plaćenih oficira i vojnika. To
vrijedi ne samo za Francusku, Englesku i Španjolsku već i za njemačke kneževine.
Porezi su u svakom slučaju ključno pitanje. I nije lako početi s uzlaznim ciklusom.
Zapreke koje su u kasnom srednjem vijeku stajale na putu uspješnom sistemu
oporezivanja doimaju se u retrospektivi poraznima. U stvarnosti se može oporezivati
samo neto proizvodnja, a neto proizvodnja je bila mala kao i količina novca te njegova
cirkulacija. Provjera poreza bila je izuzetno teška zbog nedostatka osoblja kao i zbog
niske razine kvantificirane evidencije. Nije stoga čudno što su vladari stalno pribjegavali
alternativnim izvorima prihoda: konfiskaciji, posuđivanju, prodaji državnih službi,
»falsificiranju« odnosno smanjenju finoće kovanog novca. No sve su te mogućnosti, iako
su možda rješavale trenutačne financijske dileme, imale određeno negativno dugoročno
djelovanje na političko-ekonomsku snagu kralja. Doduše, bilo bi ipak netočno naglašavati
teškoće. Ono što impresionira jest veličina pothvata. Brojne kompromise možemo
smatrati bitnim koracima na putu k uspjehu. Zakup poreza i mogućnost kupovine državne
službe su upravo dva primjera takvih korisnih kompromisa. Osim toga, povećani priliv
novca kralju štetio je plemstvu ne samo zato što je jačao moć države već i zato što je
slabio izvore prihoda samog plemstva, osobito u težim ekonomskim prilikama
četrnaestog i petnaestog stoljeća, i to naročito onih koji se nisu povezali s novim
birokratskim aparatom. Duby kaže: »Dobar dio prihoda što su ih seljaci ostvarivali na
zemlji i dalje je dospijevao u ruke feudalnog gospodara, ali je beskonačno napredovanje
oporezivanja znatno povećalo udio što su ga uzimali zastupnici države«.
Jačanjem države povećala se i unosnost monetarnih manipulacija. Kad su u četrnaestom i
petnaestom stoljeću financijske krize država opterećenih ratom još više komplicirale zbog
niskih oporezivih profita na selu, države su morale iznaći druge izvore prihoda, osobito s
obzirom na činjenicu da su vladari, u uvjetima depopulacije, nudili izuzeće od plaćanja
poreza onima koji su bili spremni ponovno naseliti napuštena područja. Prema tome,
prednosti monetarne manipulacije bile su mnogostruke. Leopold Genicot navodi tri
moguća objašnjenja čestog »falsificiranja« metalnog novca u navedenom razdoblju:
smanjivanje državnih dugova (iako obezvređivanje novca smanjuje i stalne državne
prihode koji su predstavljali većinu dohotka krunskih dobara; nedostatak platežnih
sredstava, u doba kad je trgovina rasla više nego zalihe srebra i kad su nemiri poticali
zgrtanje nekovanog zlata i srebra; namjerna ekonomska politika smanjenja tečajeva radi
zaustavljanja deflacije, suzbijanje zgrtanja zlata i srebra, olakšavanja izvoza i - time -
oživljavanja trgovine. Bez obzira na objašnjenje, obezvređivanje je djelovalo »uglavnom
inflaciono« te je time smanjivalo stvarnu vrijednost stalnih prihoda«. Glavni primaoci
stalnih prihoda bile su gospodske klase, pa su one stoga bile oslabljene u odnosu na
državu.
Državu? Što je država? U to doba, bio je to vladar čiji se ugled uzdizao, čije se
veličanstvo održavalo, i koji se malo pomalo udaljavao od svojih podanika. Bila je to i
birokracija koja se sada pojavila kao izrazita društvena grupacija s posebnim
karakteristikama i interesima, glavni saveznik vladara, ali ipak saveznik koji je, kao što
ćemo vidjeti, ostao ambivalentan. Bila su to i razna parlamentarna tijela što su ih suvereni
stvarali kao mehanizme koji će im pomoći u zakonodavnom oblikovanju poreza, tijela
koja su se sastojala uglavnom od plemića i koja je kralj koristio u borbi protiv plemstva, a
plemstvo u borbi protiv kralja.
Ta država je tvorevina koja je u zapadnoj Europi nastala u trinaestom, ne u šesnaestom
stoljeću. Yves Renouard je pokazao kako su se današnje granice Francuske, Engleske i
Španjolske više-manje definitivno ustalile u nizu bitaka koje su se odigrale između 1212.
i 1214. Kasniji nacionalni osjećaji konstruirani su na temelju tih granica, a ne nekih
drugih (ne, na primjer, na temelju nekakve sredozemne okcitanske države koja bi
obuhvaćala Provansu i Kataloniju, nekakve atlanske države koja bi obuhvaćala zapadnu
Francusku iz doba Anžuvinaca kao dio Engleske). »Najprije granice, a zatim strasti«
vrijedi isto toliko za ranu suvremenu Europu koliko i za Afriku dvadesetog stoljeća. U
tom je razdoblju donijeta odluka ne samo o granicama već i, što je još važnije, o
postojanju samih granica. Edouard Perroy to naziva »temeljnom promjenom« u političkoj
strukturi zapadne Europe. Po njegovom mišljenju transformaciju Europe možemo
vremenski smjestiti u razdoblje između sredine dvanaestog i početka četrnaestog stoljeća,
ukratko u razdoblje najvećeg trgovačkog i poljoprivrednog napretka u srednjem vijeku.
Zašto nacionalne države a ne carstva? U tom pogledu moramo biti oprezni s
terminologijom. Možda bismo Francusku trinaestog i četrnaestog stoljeća morali smatrati
nacionalnom državom, Francusku petnaestog i šesnaestog stoljeća carstvom, a Francusku
sedamnaestog stoljeća ponovno nacionalnom državom. Tako barem, kako se čini, misli
Fernand Braude. Zašto ta naizmjeničnost? Po Braudelovom mišljenju, »privredna
ekspanzija 15. i 16. stoljeća dovela je do konjunkture koja je uporno pogodovala velikim
pa čak i vrlo velikim državama, tim 'debelim državama'.... U stvari, povijest je
naizmjenično povoljna i nepovoljna za velike političke strukture«. Fritz Hartung i R.
Mousnier ukazuju na potrebu za minimalnom veličinom (ali i maksimalnom) u
uspostavljanju apsolutne monarhije, oblika koji nije uspijevao u malim državama. »Očito
je da male države nisu bile dovoljno velike, kao vojne i privredne jedinice, da bi
podržavale apsolutnu monarhiju«. Sve to međutim samo nagovještava odgovore na
pitanje koje zavrijeđuje znatnu teoretsku pažnju. Možda nam pri tom najviše pomaže V.
G. Kiernan sa slijedećim koncepcijskim objašnjenjem: Cilj ni jedne dinastije nije bilo
izgrađivanje nacionalne države; svaka je dinastija težila neograničenom proširenju... a
što je više uspijevala, to je ishod sve više bio raznoliko promašeno carstvo. Ono je
moralo biti dovoljno veliko kako bi preživjelo i moglo oštriti zube na susjedima, ali i
dovoljno maleno kako bi se moglo organizirati iz jednog contra i kako bi se moglo
osjećati jedinstvenim entitetom. Na pretrpanom zapadnom rubu Europe svako
pretjerano širenje teritorija sprečavali su suparnici i geografska ograničenja.
Naravno, ako nisu širili carstvo na prekomorska područja. Takva su promašena carstva
razvijala različite »imperijalne« raisons d'etat, različite ideologije. Nacionalna država je
teritorijalna jedinica koju vladari nastoje (ponekad, često, svakako ne uvijek) pretvoriti u
nacionalnu jedinicu - iz razloga o kojima ćemo govoriti kasnije. Cijela stvar postaje još
nejasnija ako se sjetimo činjenice da su od šesnaestog stoljeća nadalje nacionalne države
u zapadnoj Europi nastojale stvoriti razmjerno homogena nacionalna društva u metropoli
carstva koristeći imperijalni pothvat kao pomagalo - možda i neophodno pomagalo - u
stvaranju nacionalnog društva.
Govorili smo o krizi zapadnog feudalizma u četrnaestom i petnaestom stoljeću kao
osnovi i predigri za ekspanziju Europe i njenu ekonomsku transformaciju nakon
šesnaestog stoljeća. Diskusija i objašnjenja su se do sada odnosili uglavnom na društvenu
strukturu (organizacija proizvodnje, državni aparat, odnos raznih društvenih grupa).
Mnogi međutim smatraju da bi se »kriza« četrnaestog stoljeća i »ekspanzija« u
šesnaestom stoljeću mogle objasniti, barem u značajnom dijelu, faktorima fizičke okoline
- klimom, epidemiologijom, uvjetima tla. Te argumente ne bismo smjeli olako odbaciti, i
te bi faktore valjalo procijeniti i pridati im pravi značaj u objašnjenju društvene promjene
koja je zaista uslijedila.
Faktor klime najsnažnije naglašava Gustaf Utterstrom: Zahvaljujući industrijalizmu, a
svakako i tehničkom napretku, čovjek je danas manje izložen hirovima prirode nego u
ranijim stoljećima. Međutim, kako se često uzima u obzir - kao još jedan faktor -
činjenica da živimo u doba u kojem je klima, osobito u sjevernoj Europi, neobično
blaga! U toku posljednjih 1000 godina, razdoblja uspješnih ljudskih aktivnosti
poklapaju se u cjelini, iako ima i važnih iznimaka, s toplim intervalima između velikih
glacijacija. U tim istim intervalima bilježimo i najveći napredak kako privrednog života
tako i broja stanovnika.
Kako bi još snažnije dokazao svoju tvrdnju, Utterstrom nas podsjeća na činjenicu da su
klimatske promjene mogle posebno utjecati na transformaciju Europe. »Primitivna
poljoprivreda srednjeg vijeka morala je znatno više zavisiti o povoljnim vremenskim
prilikama nego suvremena poljoprivreda s njenim visokim tehničkim stupnjem«.
Utterstrom na primjer ukazuje na oštre zime u četrnaestom i ranom petnaestom stoljeću,
blage zime od 1460. do sredine šesnaestog stoljeća, oštre zime u drugoj polovici
sedamnaestog stoljeća, što grosso modo odgovara ekonomskoj recesiji, ekspanziji i
recesiji.
Ako demografski pritisak smatramo odlučujućim faktorom, nećemo dobiti
zadovoljavajuće objašnjenje navedenih ekonomskih razvoja. Činjenica da se
stanovništvo povećavalo na poznati način nameće pitanje koje do sada nije postavljeno:
Zašto se stanovništvo povećavalo? Stanovništvo se znatno povećalo općenito u cijeloj
Europi. U sjevernoj i srednjoj Europi proces je dobio zamaha u razdoblju neuobičajeno
blage klime. To bismo teško mogli nazvati slučajnom koincidencijom: mora postojati
nekakva uzročna veza.
Za Utterstroma su i epidemiološki faktori utjecajne varijable. On objašnjava veliku kugu
iz 1665. vrućim ljetima koja su dovela do razmnažanja crnog štakora, domaćina štakorske
buhe, jednog od dvaju prenosnika kuge.
Georges Duby priznaje da tu hipotezu valja shvatiti ozbiljno. Prestanak uzgajanja nekih
kultura u četrnaestom stoljeću (žitarice na Islandu, skandinavske kolonije na Grenlandu,
niža granica šume u Sudetima, kraj vinogradarstva u Engleskoj i njegova regresija u
Njemačkoj) može se svakako vjerodostojno objasniti klimatskim promjenama. Međutim,
postoje i druga vjerodostojna objašnjenja. Što je najvažnije, Duby nas podsjeća da je
»recesija poljoprivrede, kao i demografski slom, počela prije početka četrnaestog
stoljeća«, tj. prije pretpostavljenih klimatskih promjena. Za razliku od Utterstroma Duby
klimatske faktore, a nakon njih epidemiologiju, smatra kumulativnim nedaćama koje su,
u četrnaestom stoljeću, »nanijele porazan udarac već krhkoj demografskoj strukturi«.
Sličan skepticizam u odnosu na vremenski primat klimatskih promjena u objašnjavanju
uspona i padova izražavaju i Helleiner, Slicher van Bath i Emmanuel Le Roy Ladurie.
Budući da su klimatske promjene postojale, očito je da su utjecale na djelovanje društvenog
sistema. Međutim, isto je tako očito da će klimatske promjene različito djelovati na
različite društvene sisteme. Usprkos razlikama u mišljenju, glacijacija je vjerojatno
zahvatila cijelu sjevernu hemisferu, ali se razvoj društva u Aziji i Sjevernoj Americi
jasno razlikovao od onoga u Europi. Bilo bi stoga korisno da se vratimo na kronični
faktor napregnutih resursa u feudalnom sistemu društvene organizacije, na pretjeranu
potrošnju manjine s obzirom na općenito nisku razinu produktivnosti. Norman Pounds
nas podsjeća na »zaista malenu sigurnosnu granicu na koju je srednjovjekovni seljak
mogao računati, čak i u uvjetima koje bismo mogli nazvati normalnima ili prosječnima...
«Slicher van Bath je također sklon toj hipotezi produžene pothranjenosti jer primjećuje da
je stanovništvo bilo najotpornije na kugu upravo u područjima koja su proizvodila
bjelančevine.
Međutim, ako je najprije došlo do ekonomske regresije zbog kronične prevelike
eksploatacije i rezultirajućih pobuna o kojima smo govorili, a tada su klimatski faktori
još više naglasili nedostatak hrane i epidemije, lako je shvatiti kako je stjecaj društvenih i
fizičkih prilika mogao poprimiti razmjere »krize«. A krizu će još više pogoršati činjenica
da je kuga, nakon što se proširila, postala endemska. Nadalje, iako bi manji broj
stanovnika trebao značiti više hrane budući da je zemljišna masa ostala ista, to je značilo i
prelaz na ispašu i, prema tome, smanjenje energetskog outputa. Tako je i demografsko
propadanje postojalo endemskom pojavom. »Propast rente, smanjenje profita i pogoršana
situacija u kojoj su se našli feudalni gospodari«, kako dodaje Pierre Chaunu, možda su
još više otežali situaciju odvraćajući ulaganje kapitala od zemlje. Dobb sa svoje strane
navodi da je rezultirajuća pojava pretvaranja radne rente u novčanu možda još više
opteretila seljaka, umjesto da mu olakša situaciju kako se obično pretpostavlja, i time
pogoršala škripac u kojem se našao. Prema tome, uvođenje varijabli fizičke okoline ne
poništava našu raniju analizu. Ono je obogaćuje dodajući još jedan element koji nam
pomaže da objasnimo stjecaj povijesnih okolnosti koji je urodio tolikim posljedicama u
kasnijoj povijesti svijeta, još jedan primjer kako razdobljima dugoročne stabilnosti i
polaganim stoljetnim promjenama možemo objasniti stjecaje događaja koji posjeduju
moć promjene prelaznih društvenih struktura - prelaznih sa stanovišta vremenskog
trajanja.
Za sada nam analiza pokazuje slijedeće: u Europi je u kasnom srednjem vijeku postojala
kršćanska »civilizacija«, ali ne svjetsko carstvo ili svjetska privreda. Većina Europe bila
je feudalna, tj. sastojala se od razmjerno malih, razmjerno autarhičnih ekonomskih
čvorića koji su se temeljili na obliku eksploatacije s razmjerno neposrednim prisvajanjem
malog poljoprivrednog viška što ga je, u okviru vlastelinske privrede, proizvodila
malobrojna klasa - plemstvo. Unutar Europe postojale su najmanje dvije manje svjetske
ekonomije - jedna, srednje veličine, usredotočena oko gradova - država sjeverne Italije i
druga, manja, usredotočena oko gradova - država Flandrije i sjeverne Njemačke. Većina
Europe nije bila neposredno uključena u te mreže.
Od otprilike 1150. do 1300. došlo je u Europi do ekspanzije u okviru feudalnog načina
proizvodnje — do ekspanzije koja je bila istodobno geografska, trgovačka i demografska.
Od otprilike 1300. do 1450. ono što se proširilo se skupilo, i ta se kontrakcija ponovno
odigrala na sve tri razine — geografskoj, trgovačkoj i demografskoj.
Kontrakcija koja je uslijedila nakon ekspanzije izazvala je »krizu«, i to krizu koja je bila
vidljiva ne samo u ekonomskoj sferi, već i u političkoj sferi (ratovi medu plemstvom i
seljačke bune su dva glavna simptoma). Kriza je bila vidljiva i na kulturnoj razini.
Srednjovjekovna kršćanska sinteza našla se izložena mnogobrojnim napadima u svim
onim oblicima koji će kasnije postati poznati kao prva buđenja »suvremene« zapadne
misli.
Postoje tri glavna objašnjenja krize. Prema prvom, kriza je u osnovi bila posljedica
cikličkih privrednih trendova. Pošto je dostignuta optimalna točka ekspanzije s datom
tehnologijom, uslijedila je kontrakcija. Prema drugom objašnjenju, kriza je u biti bila
posljedica stoljetnog trenda. Nakon tisuću godina prisvajanja prema feudalnom
modalitetu, dostignuta je točka opadajućeg prinosa. Dok je produktivnost i dalje
stagnirala (ili se čak možda i smanjivala zbog iscrpljivanja tla) zbog nedostatka
strukturirane motivacije za tehnološkim napretkom, opterećenje što su ga morali snositi
proizvodači viška stalno je raslo zbog sve brojnije i rastrošnije vladajuće klase. Više se
nije moglo iscijediti ništa. Treće je objašnjenje klimatološko. Zbog promjene
meteoroloških uvjeta u Europi produktivnost tla je opala uz istodobno povećanje
epidemije.
Prvom i trećem objašnjenju može se prigovoriti da ne uzimaju u obzir činjenicu da je do
sličnih cikličkih i klimatoliških pomaka dolazilo na drugim mjestima i u drugim
vremenima, iako posljedica nije bila stvaranje kapitalističke svjetske privrede kao
rješenja problema. »Stoljetno« objašnjenje krize je možda ispravno, ali su s njime
nerazdvojno povezane teškoće u vezi sa stvaranjem onakve ozbiljne statističke analize
kakva bi pokazala da je to dostatno objašnjenje društvene transformacije. Vjerujem da bi
bilo najvjerodostojnije pretpostaviti da je »kriza feudalizma« bila stjecaj niza okolnosti -
stoljetnih trendova, neposredne cikličke krize i nepovoljnijih klimatoloških faktora.
Upravo su ogromni pritisci tog stjecaja okolnosti omogućili ogromne društvene
promjene. Naime, Europa je sada morala razviti i održati novi oblik prisvajanja viška,
kapitalističku svjetsku privredu. Njena osnova nije bilo neposredno prisvajanje
poljoprivrednog viška u obliku danka (kao što je to bio slučaj sa svjetskim carstvima) i
feudalne rente (u sistemu europskog feudalizma). Umjesto toga, razvilo se prisvajanje
viška koje se temeljilo na djelotvornijoj i proširenoj produktivnosti (najprije u
poljoprivredi, a zatim u industriji) zahvaljujući mehanizmu svjetskog tržišta uz
»umjetnu« (tj. netržišnu) pomoć državnih aparata, iako ni jedan od njih nije upravljao
svjetskim tržištem u potpunosti.
Ova knjiga nastoji dokazati da su tri momenta bila bitna za uspostavljanje takve
kapitalističke svjetske privrede: ekspanzija geografske veličine svijeta o kojem je riječ,
razvoj raznovrsnih metoda upravljanja radnom snagom s obzirom na različite proizvode i
različita područja svjetske privrede, te stvaranje razmjerno snažnih državnih aparata u
budućim metropolama (»državama-maticama«) te kapitalističke svjetske privrede.
Drugi i treći aspekt zavisili su u velikoj mjeri o uspjehu prvoga. Prema tome, teritorijalna
ekspanzija Europe bila je teoretski ključni preduvjet za rješenje »krize feudalizma«. Bez
nje, Europa bi lako bila mogla upasti u stanje razmjerno stalne anarhije i daljnje
kontrakcije. U tom slučaju, kako je Europa iskoristila alternativu koja će je spasiti?
Odgovor glasi: nije to učinila Europa, već Portugal, odnosno Portugal je barem preuzeo
vodstvo.
Pogledajmo sada što to u portugalskoj društvenoj situaciji može objasniti tendenciju
prema prekomorskim istraživanjima u koja se Portugal upustio upravo usred »krize«.
Kako bismo shvatili tu pojavu moramo se prije svega sjetiti činjenice da je geografska
ekspanzija Europe počela ranije, na što smo već ukazali. Archibald Lewis tvrdi da je »od
jedanaestog do sredine trinaestog stoljeća razvoj zapadne Europe gotovo klasičan primjer
širenja granica«. Lewis se poziva na postepeno ponovno osvajanje Španjolske od Maura,
vraćanje Balearskih otoka, Sardinije i Korzike u okvir kršćanske Europe, normansko
osvajanje južne Italije i Sicilije. Poziva se i na križarske ratove i osvajanje najprije Cipra,
Palestine i Sirije, pa Krete i Egejskih otoka. U sjeverozapadnoj Europi imamo ekspanziju
Engleske u Wales, Škotsku i Irsku. U istočnoj Europi, Nijemci i Skandinavci su prodrli u
zemlje Balta i Slavena, pokorili ih i pokrstili. »Najvažnija granica bila je interna granica -
granica šuma, močvara, pustara i baruština. Upravo su tu pustoš europski seljaci naselili i
uglavnom priveli obradi između 1000. i 1250. godine«. A tada je, kao što smo već vidjeli,
tu ekspanziju i procvat prekinula kriza, koja je bila i kontrakcija. U političkom smislu,
ona je obuhvaćala ponovno jačanje Maura u Granadi, izbacivanje križara s Bliskog
istoka, ponovno bizantsko osvajanje Carigrada 1261., mongolsko osvajanje ruske nizine.
Interno, u samoj Europi, razvili su se Wustungen.
Prema tome, velika istraživanja, atlantska ekspanzija, nisu bila prvi već drugi prodor
Europe, prodor koji je uspio jer je moment bio jači, društvena i tehnološka osnova čvršća,
a motivacija intenzivnija. Zašto, međutim, prodor s početnim središtem u Portugalu?
1250. pa čak i 1350. godine rijetko je tko smatrao Portugal vjerojatnim kandidatom za
takvu ulogu. U retrospektivnom smislu, sa stanovišta dvadesetog stoljeća, predodžba se
kosi s našim osjećajem vjerojatnosti, s našim pristranim gledištem s obzirom na činjenicu
da je Portugal u suvremeno doba, pa i kroz cijelu povijest, bio zapravo sila drugog reda.
Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje u smislu motivacije i sposobnosti. Motivacije su
bile europskog domašaja, iako su se neke od njih možda akutnije manifestirale u
Portugalu. Što su istraživači tražili? Plemenite metale i mirodije, kažu nam udžbenici. Što
je svakako točno - do neke granice.
U srednjem vijeku kršćanska Europa i arapski svijet bili su u simbiotskom odnosu što se
tiče zlata i srebra. Kao što kaže Andrew Watson, »u monetarnom smislu... te dvije regije
valja tretirati kao jednu«. Prva je kovala srebrni novac, druga zlatni. Zbog dugoročne
neuravnoteženosti cijena, čiji su izvori složeni i ne moraju nas ovdje zanimati, srebro je
kolalo prema istoku uzrokujući obilje u arapskom svijetu. Izvoz srebra nije više mogao
dovesti do uvoza zlata. Stoga su 1252. Firenca i Genova iskovale novi zlatni novac.
Motivacija je postojala. Jedan od faktora koji je to omogućio bila je ekspanzija
transsaharske trgovine zlatom u trinaestom stoljeću. Watson smatra da bi stoga bilo
neuvjerljivo govoriti o manjku zlata u zapadnoj Europi između 1250. i 1500. jer je to bilo
doba sve veće ponude. Usprkos tome, dolazilo je do stalnog odliva plemenitih metala iz
Europe u Indiju i Kinu preko Bizanta i arapskog svijeta, iako se nerazmjer smanjivao.
Watson pomalo misteriozno govori o »moći Indije i Kine u privlačenju plemenitih metala
iz drugih dijelova svijeta«. Prema tome, potražnja za nekovanim zlatom i srebrom ostala
je visoka. U razdoblju između 1350. i 1450. počeli su u Srbiji i Bosni djelovati rudnici
srebra koji su postali važnim izvorom te kovine sve dok turska invazija u petnaestom
stoljeću nije prekinula vezu sa zapadnom Europom. Isto tako, počevši od 1460. iznenada
je poraslo dobivanje srebrne rude u srednjoj Europi zahvaljujući tehnološkim
poboljšanjima koja su omogućila eksploataciju prethodno marginalnih rudnika. Prema
Perroyjevoj procjeni, proizvodnja srebra u srednjoj Europi se povećala peterostruko u
razdoblju od 1460. i 1530. Ipak, ponuda nije dostigla potražnju, pa je potraga za zlatom
pomorskim putovima (čime su se, što se tiče sudanskog zlata, izbjegavali sjevernoafrički
posrednici) bila nedvojbeno jedan od razloga koji su poticali prve portugalske
moreplovce. Prema tome, kad je otkriće Amerike pružilo Europi izvor zlata koji je bio
bogatiji od Sudana, a osobito izvor srebra daleko bogatiji od srednje Europe, ekonomske
su posljedice bile velike.
Zlato i srebro u šipkama se tražilo radi osiguranja monetarne osnove za opticaj u Europi,
ali još više radi izvoza na istok. Zašto? Odgovor i na to pitanje poznat je svakom đaku: za
mirodije i dragulje. Za koga? Za bogate, koji su ih koristili kao simbole upadljive
potrošnje. Mirodije su pretvarane u afrodizijake, kao da aristokracija drugačije nije mogla
voditi ljubav. Odnos Europe i Azije u to doba mogli bismo svesti na razmjenu
skupocjenih artikala. Zlato u šipkama je odlazilo na istok radi ukrašavanja hramova,
palača i odjeće azijskih aristokratskih klasa, a dragulji i mirodije su kolali na zapad. Te
komplementarne preferencije uvjetovane su slučajnostima u kulturnoj povijesti (pa
možda i samo fizičkom deficitarnošću). Henri Pirenne, kao i kasnije Paul Sweezy, daju
toj potražnji za luksuznim artiklima počasno mjesto u ekspanziji europske trgovine.
Međutim, osobno dvojim da je razmjena skupocjenih artikala, ma kako prisutna bila u
svijesti europskih viših klasa, mogla podržati tako kolosalan pothvat kao što je ekspanzija
atlantskog svijeta. Isto tako smatram da se njom još manje može objasniti stvaranje
europske svjetske privrede.
U dugoročnom smislu, ekonomska ekspanzija je motivirana više osnovnim proizvodima
nego luksuznim artiklima. U četrnaestom i petnaestom stoljeću zapadnoj Europi trebala je
hrana (više kalorija i bolja raspodjela prehrambenih vrijednosti) i gorivo. Hranu i gorivo
osigurala je ekspanzija u Sredozemlje i na atlantske otoke, pa u sjevernu i zapadnu Afriku
te preko Atlantika, kao i ekspanzija u istočnu Europu, ruske stepe i, kasnije, srednju
Aziju. Ona je proširila teritorijalnu bazu europske potrošnje razvijajući političko-
ekonomsku situaciju u kojoj je zapadna Europa neravnomjerno i nerazmjerno trošila tu
sirovinsku osnovu. To nije bio jedini put. Javile su se i tehnološke inovacije koje su
povećale poljoprivredne prinose, inovacije koje su započele u Flandriji već u trinaestom
stoljeću pa se proširile na Englesku, ali tek u šesnaestom stoljeću. Međutim, takav je
tehnološki razvoj bio najvjerojatniji upravo u područjima velike gustoće stanovništva i
rasta proizvodnje - kao što je to slučaj u srednjovjekovnoj Flandriji - jer su to upravo bila
mjesta gdje je postalo rentabilnije preći na komercijalne poljoprivredne kulture,
stočarstvo i vrtlarstvo, što je kao posljedicu zahtijevalo uvoz velikih količina žita
(pšenice). Tek je tada složeni i isprepleteni sistem poljoprivrede i industrije mogao početi
najpovoljnije funkcionirati. Prema tome, proces inovacije u poljoprivredi je poticao, a ne
isključivao potrebu za ekspanzijom.
Pšenica je bila jedno od žarišta nove proizvodnje i nove trgovine u petnaestom i
šesnaestom stoljeću. Europa je isprva u sjevernim šumama i sredozemnim nizinama
pronašla svoju »internu Ameriku«, kako se primjereno izrazio Fernand Braudel. Ali
interne Amerike nisu bile dovoljne. Došlo je do ekspanzije na rubovima, najprije na
otoke. Prema radnoj hipotezi koju je razradio Vitorino Magalhaes-Godinho,
poljoprivreda je predstavljala glavnu motivaciju za portugalsku kolonizaciju atlantskih
otoka. Njegovu hipotezu razvija i Joel Serrao, primjećujući da je razvoj tih otoka bio brz i
odlikovao se »tetralogijom žitarica, šećera, boja i vina…« Postojala je uvijek tendencija
prema monokulturi, te se uvijek preferirao jedan od navedena četiri proizvoda.
Novoproizvedena pšenica počela je kolati europskim kontinentom, od Baltika do
Nizozemske počevši od četrnaestog stoljeća pa sve do Portugala u petnaestom, te od
Sredozemlja do Engleske i Nizozemske u četrnaestom i petnaestom stoljeću.
Prehrambene artikle možemo svrstati određenom hijerarhijom u odnosu na njihovu cijenu
za 1000 kalorija. Prema M. K. Bennettu ta je hijerarhija prilično stabilna bez obzira na
vrijeme i prostor. Na dnu njegovih osam stepenica nalaze se proizvodi od mljevenih
žitarica te škrobnato korijenje i gomoljike, što znači da su to najjeftiniji, najtemeljniji
prehrambeni artikli. Međutim, dobra prehrana ne sastoji se samo od žitarica. Jedna od
najvažnijih dopuna u europskoj prehrani je šećer, koji služi kao izvor kalorija i kao
zamjena za masnoće. Nadalje, može se upotrijebiti i za proizvodnju alkoholnih pića
(osobito ruma). Kasnije će ga koristiti i za čokoladu, piće s kojim su Španjolce upoznali
Asteci i koje će postati vrlo cijenjeno, barem u Španjolskoj, u sedamnaestom stoljeću.
I šećer je bio jedan od glavnih faktora koji je pridonio ekspanziji na otoke. Osim toga,
zbog načina proizvodnje, sa šećerom je povezano ropstvo. Proces je počeo u istočnom
Sredozemlju u dvanaestom stoljeću, a zatim se proširio na zapad. Atlantska ekspanzija
bila je jednostavno njegov logički nastavak. Dapače, E. E. Rich navodi da su afrički
robovi prisutni u Portugalu već 1000. godine kao rezultat trgovine s muhameđanskim
pljačkašima. Šećer je bio vrlo unosan i, što se tiče obrade tla, »težak« proizvod koji je
istisnuo pšenicu, ali zatim doveo do iscrpljivanja tla, pa je stalno zahtijevao nova
zemljišta (da ne govorimo o radnoj snazi iscrpljenoj obradom).
Riba i meso su više na Bennettovom popisu kategorija. Međutim, oni su traženi kao
izvori bjelančevina. Godinho ubraja ekspanziju ribarskih područja u ključne dinamičke
poticaje ranih portugalskih istraživanja. Meso je nedvojbeno bilo manje važno od žita i
njegova je važnost znatno i konstantno opadala u razdoblju od 1400. do 1750. - što
dokazuje (na to ćemo se još kasnije vratiti) da su europski radnici platili dio cijene
europskog privrednog razvoja. S druge strane, želja za mesom bila je jedan od faktora
koji su motivirali trgovinu mirodijama, ne azijskim mirodijama koje su bogatima služile
kao afrodizijaci već zapadnoafričkim grains of paradise, »Amomum melegueta«, koji se
upotrebljavao kao zamjena za papar i kao dodatak vinu (kordijalu) poznatom pod
nazivom hippocras. No ta je mirodija »jedva uspijevala poboljšati tek rijetkoj zobenoj
kaši«.
Ako su potrebe za hranom diktirale geografsku ekspanziju Europe, koristi od hrane bile
su još veće no što se moglo očekivati. Svjetska ekologija je izmijenjena i to na način koji
će, zbog društvene organizacije nove europske svjetske privrede, prvenstveno koristiti
Europi. Uz hranu, javlja se i druga temeljna potreba - za drvom kao gorivom i
materijalom za izgradnju brodova (i kuća). Privredni razvoj u srednjem vijeku - pri čemu
moramo uzeti u obzir sirove metode iskorištavanja šuma - doveo je do polaganog
smanjivanja šumskog fonda u zapadnoj Europi, Italiji i Španjolskoj, kao i na sredozemnim
otocima. Hrastovina je postala posebno deficitarna. U šesnaestom stoljeću baltičko
područje počelo je izvoziti velike količine drva u Nizozemsku, Englesku i na Pirinejski
poluotok.
Valja spomenuti još jednu potrebu koju je trebalo podmiriti - potrebu za odjećom. I to se,
naravno, javlja trgovina luksuznim artiklima, potražnja za svilom čija je drevna povijest
povezana s potražnjom za draguljima i mirodijama. Međutim, sve snažnija tekstilna
industrija, prva velika industrijska grana u industrijskom razvoju Europe, nije bila samo
trgovina Iuksuznim artiklima, te je zahtijevala i materijale za obradu: boje za pamučne i
vunene tkanine, te biljne smole za ukrućivanje svile u procesu dorade.
Zlato i srebro u šipkama bilo je traženo kao skupocjeni artikl, za potrošnju u Europi i još
više za trgovinu s Azijom, ali je ono bilo i bitan artikl za ekspanziju europske privrede.
Moramo se zapitati zašto je bilo tako. Na kraju krajeva, novac kao platežno sredstvo
može se izraditi iz bilo čega pod uvjetom da ga ljudi priznaju. U stvari, danas kao
platežna sredstva koristimo gotovo isključivo ne-zlatno-polužni novac. Nadalje, Europa
je pošla tim putem u kasnom srednjem vijeku s razvitkom »računskog novca», kako su ga
ponekad varljivo nazivali, »fiktivnog novca».
Bit će međutim potrebna stoljeća da metalni novac poprimi status simboličnog novca. Do
tog stupnja nismo potpuno stigli ni danas. Zbog toga je Europa bila opsjednuta stalnim
promjenama vrijednosti zbog obezvređivanja (smanjenja finoće), a te su promjene bile
toliko konstantne da ih je Marc Bloch nazvao »univerzalnom niti monetarne povijesti».
Međutim, u to doba nitko nije ozbiljno predlagao eliminiranje zlata i srebra u šipkama.
Do toga nije došlo iz raznih razloga. Savjetnici vladara bili su i sami zainteresirani za
sistem. Ne smijemo zaboraviti da su u kasnom srednjem vijeku kovnice novca još uvijek
bile komercijalni pothvati koji su služili privatnim interesima. No još je temeljniji razlog
(od osobnog interesa) bila kolektivna psihologija straha koja se bazirala na strukturnoj
realnosti loše artikuliranog privrednog sistema. Računski novac je uvijek mogao propasti.
U svakom slučaju nije bio ni u čijim rukama, i nitko - ma kako bogat bio - nije mogao
njime upravljati, sam ili u dosluhu s drugima. Dapače, tko je mogao reći da cijela
monetarna ekonomija neće ponovno propasti? Kao što se već dogodilo. Zlato i srebro u
šipkama je predstavljalo osiguranje protiv takvih opasnosti. Realni novac se uvijek
mogao koristiti kao roba pod uvjetom da se dvije primjene novca - kao mjerila vrijednosti
i kao platežnog sredstva nisu previše razdvojile. Zbog toga je primjena zlata (i srebra) u
šipkama bila bitna. Europi bi, prema tome, bez toga nedostajalo kolektivno pouzdanje da
razvije kapitalistički sistem u kojem se profit temelji na raznim odgodama ostvarene
vrijednosti. To je a fortiori točno s obzirom na sistem neimperijalne svjetske privrede koja
je iz drugih razloga bila bitna. U odnosu na tu pojavu kolektivne psihologije, koja je
sastavni element društvene strukture tog doba, nekovano zlato (srebro) moramo
posmatrati kao bitnu »kulturu« prosperirajuće svjetske privrede.
Razloge u prilog istraživanju nalazimo ne samo u proizvodima koje je Europa htjela
dobiti već i u potrebi za zapošljavanjem pojedinih grupacija stanovništva u Europi. Kao
što nas podsjeća H. V. Livermore, upravo su iberski kroničari tog doba koje je neposredno
uslijedilo prvi zapazili da je »zamisao o Reconquisti u sjevernoj Africi potakla potreba
za pronalaženjem korisnog zaposlenja za osobe koje su gotovo četvrt stoljeća živjele od
pljačkaških pohoda preko granice«.
Moramo se ponovno sjetiti ključnog problema - opadanja prihoda feudalaca u
četrnaestom i petnaestom stoljeću. M. M. Postan je ponašanje engleskog plemstva u tom
procesu nazvao »gangsterizmom«, primjenom nezakonitog nasilja u cilju povrata
izgubljene razine prihoda. Slične su se pojave dogodile u Švedskoj, Danskoj i
Njemačkoj. Jedan od oblika tog nasilja bila je svakako ekspanzija. Opći je princip
slijedeći: ako feudalno plemstvo dobiva manje prihoda od zemlje, ono će aktivno
nastojati da se domogne više zemlje iz koje će izvlačiti prihod i time vratiti realni dohodak
na razinu društvenih očekivanja. Ako se prema tome upitamo zašto se Portugal širio
preko mora, a ne ostale europske zemlje, jednostavan odgovor bi bio: plemstvo u drugim
zemljama bilo je sretnije ruke. Plemstvu u tim zemljama ekspanzija je bila lakša,
udaljenosti manje, i moglo je koristiti konje umjesto brodova. Portugal zbog svog
geografskog položaja nije imao drugog izbora.
Nema dvojbe da je prekomorska ekspanzija tradicionalno povezana s interesima trgovaca
kojima je proširenje trgovine značilo profit, kao i s interesima vladara koji su time
nastojali osigurati kruni i slavu i prihod. No vrlo je lako moguće da je početna motivacija
iberskih istraživanja potjecala prvenstveno iz interesa plemstva, osobito iz redova
notornih »mladih sinova« koji nisu imali zemlje, te da su se oprezniji trgovci (koji su
često imali manje poduzetničkog duha nego plemstvo suočeno s prijetnjom deklasiranosti)
oduševili za ideju tek pošto je trgovačka mreža počela funkcionirati.
Da li je ekspanziju izazvala prenapučenost? To je jedno od pitanja što unose zbrku u
situaciju. Braudel nam kaže da je zapadno Sredozemlje, naravno, bilo prenapučeno, te kao
dokaz navodi ponovljeni izgon Židova i, kasnije, španjolskih Maura iz raznih zemalja.
Međutim, E. E. Rich nas uvjerava da je kao motivacija za ekspanziju u petnaestom i
šesnaestom stoljeću »mogućnost prelijevanja suvišnog stanovništva bila zanemariva...
Suvišak stanovništva je vjerojatno (jer može se raditi samo o vjerojatnosti) odlazio u rat ili
u gradove«. Možda je Rich u pravu, ali kako su se oni koji su odlazili u gradove (ili u rat)
hranili - te odijevali, stanovali itd.? Europa je imala fizičkog prostora za stanovništvo, pa
čak i za rastuće stanovništvo. U stvari, to je bio dio upravo onog problema koji je doveo
do ekspanzije. Fizički prostor bio je jedan od elemenata snage seljaštva vis-a-vis
plemstvu i, prema tome, jedan od faktora koji je doveo do opadanja prihoda feudalaca u
krizi feudalizma. Europska su društva mogla reagirati na različite načine. Mogla su, na
primjer, utvrditi (barem implicitno) prenapučenost i, time, potrebu za većom zemljišnom
bazom. Ono što je plemstvu (i buržoaziji) u stvari trebalo, i što će dobiti, bila je
poslušnija radna snaga.
Nije bio u pitanju broj stanovnika, već društveni odnosi koji su upravljali interakcijom
između viših i nižih klasa. Napokon, može li se prekomorska ekspanzija objasniti
križarskim duhom, potrebom za evangelizacijom? I ovo pitanje zamućuje problem. Nema
dvojbe da je kršćanstvo poprimilo posebno borben oblik na Pirinejskom poluotoku gdje
su se nacionalni sukobi tako dugo odlikovali vjerskim sadržajem. Nema dvojbe da je to
bilo doba u kojem su muslimanski Turci porazili kršćane u jugoistočnoj Europi
(doprijevši do Beča). Atlantska ekspanzija je stoga vrlo lako mogla biti odraz psihološke
reakcije na te događaje, »fenomen kompenzacije, neka vrsta napada iz nužde« kako
pretpostavlja Chaunu. Nema dvojbe da zanosi kršćanstva objašnjavaju mnoge odluke
Portugalaca i Španjolaca, pa možda i dio intenziteta angažmana ili prevelikog
angažmana. Međutim, čini nam se vjerodostojnijim smatrati to vjersko oduševljenje
racionalizacijom, koju su mnogi sudionici svakako shvatili vrlo subjektivno i prema tome
procesom koji je pojačavao i podržavao - i ekonomski izobličavao sliku. Međutim, u
povijesti se zanos previše redovito pretvara u cinizam pa se stoga možemo samo sa
sumnjom pozivati na takve sisteme uvjerenja kao na primarne faktore u objašnjenju
geneze i dugoročne upornosti značajne društvene akcije.
Sve što smo do sada rekli o motivaciji ne daje nam uvjerljiv odgovor na pitanje: zašto
Portugalci? Govorili smo o materijalnim potrebama Europe, o općoj krizi gospodarskih
(feudalnih) prihoda. Doduše, naveli smo da je Portugal bio posebno zainteresiran za
rješenje tog problema atlantskim istraživanjem; no to nije dovoljno uvjerljiv razlog.
Prema tome, moramo preći s pitanja motivacije na pitanje sposobnosti. Zašto je Portugal,
od svih europskih država, bio najsposobniji da izvrši početni prodor? Jedan od očitih
razloga nalazimo na svakoj geografskoj karti. Portugal se nalazi na Atlantiku, odmah uz
Afriku. Što se tiče kolonizacije atlantskih otoka i istraživanja zapadne obale Afrike, bio je
očito najbliži. Osim toga, oceanske struje su takve da je bilo najlakše, osobito s obzirom
na tehnologiju tog doba, krenuti na put iz portugalskih luka (kao i iz luka u jugozapadnoj
Španjolskoj).
Portugal je nadalje već imao bogato iskustvo u trgovini s udaljenim krajevima. Iako
Portugal nije bio ravan Mlečanima Genovežanima, novija su istraživanja pokazala da je
imao značajnu trgovačku tradiciju i da je vjerojatno bio ravan sjevernoeuropskim
gradovima.
Treći je faktor bila raspoloživost kapitala. Genovežani, veliki suparnici Mlečana, već su
vrlo rano počeli ulagati u trgovačke pothvate na pirinejskom poluotoku i poticati
prekomorsku ekspanziju Španjolaca i Portugalaca. Već koncem petnaestog stoljeća
Genovežani su davali Španjolcima prednost u odnosu na Portugalce, iako uglavnom zbog
toga što su se Portugalci do tog doba već mogli riješiti genoveškog pokroviteljstva i
tutorstva, i uključiti se u diobu profita. Verlinden naziva Italiju »jedinom stvarno
kolonizirajućom nacijom srednjeg vijeka«. Prva pojava trgovaca iz Genove i Pize u
Kataloniji, u dvanaestom stoljeću, te u Portugalu u trinaestom stoljeću, uklapa se u
nastojanja Talijana da privuku stanovnike Pirenejskog poluotoka u međunarodnu
trgovinu tog doba. No, pošto su doprli na poluotok, Talijani su počeli igrati inicijatorsku
ulogu u španjolskim i portugalskim kolonizatorskim aktivnostima jer su, pristigavši tako
rano, »mogli zauzeti ključne položaje na samom poluotoku«. Već 1317, kako navodi
Virginia Rau, »Lisabon i njegova luka postali su velikim središtem genoveške trgovine...
Doduše, krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća portugalski trgovci počeli su
se žaliti na »pretjerano uplitanje (Talijana) u maloprodajne aktivnosti u kraljevstvu, što
je ugrozilo dominantni položaj nacionalnih trgovaca u toj grani trgovine«. Rješenje je
bilo jednostavno i u određenoj mjeri klasično. Talijani su se asimilirali brakovima i
postali aristokrati i zemljoposjednici kako u Portugalu tako i na Madeiri.
Još je jedan aspekt trgovačke privrede pridonio većoj poduzetnosti Portugala u odnosu
na, recimo, Francusku i Englesku. Naime, ironična je činjenica da je ta poduzetnost bila
najmanje usredotočena na područje kasnije europske svjetske privrede, već značajno
povezana s islamskom zonom Sredozemlja. Zbog toga je privreda Portugala bila
razmjerno »monetiziranija«, a njegovo stanovništvo urbaniziranije.
Međutim, prednost Portugala nije posljedica samo njegovog geografskog položaja
trgovačke snage. Nju valja tražiti i u snazi državnog aparata. U tom pogledu Portugal se
znatno razlikovao od ostalih zapadnoeuropskih država, naravno kad je riječ o petnaestom
stoljeću. Dok su ostale države bile zaokupljene internim ratovima, Portugal je uživao mir.
Stabilnost države nije bila važna samo zato što je stvarala klimu u kojoj su poduzetnici
mogli uspješno djelovati i zato što je poticala plemstvo da nalazi oduška svojoj energiji
na drugim stranama, a ne u internim ili intereuropskim ratovima. Stabilnost države bila je
presudna i zato što je sama država u mnogim pogledima bila glavni poduzetnik. Stabilna
država mogla je posvetiti svoju energiju rentabilnim trgovačkim aktivnostima. U slučaju
Portugala, kao što smo vidjeli, logika njegove geohistorije nametala je atlantsku
ekspanziju kao najrazumniji trgovački pothvat za državu.
Zašto Portugal? Zato što je on jedini od svih europskih država maksimirao volju i
mogućnosti. Europi je trebala veća teritorijalna baza kao podrška ekspanziji njene
privrede, baza koja će nadoknaditi kritično opadanje feudalnih prihoda i presjeći u
začetku potencijalno vrlo opasni klasni rat što ga je podrazumijevala kriza feudalizma.
Europi je trebalo mnogo toga: zlato i srebro, osnovni proizvodi, bjelančevine, sredstva za
očuvanje bjelančevina, hrana, drvo, materijali za obradu tekstila. Trebala joj je isto tako
poslušnija radna snaga.
Međutim, ne smijemo konkretizirati Europu. Nije postojala nikakva centralna institucija
koja bi djelovala u smislu tih dugoročnih ciljeva. Stvarne odluke donosile su grupe ljudi
koji su se rukovodili vlastitim neposrednim interesima. U slučaju Portugala, »posao
otkrivanja« nudio je po svemu sudeći koristi brojnim grupacijama - državi, plemstvu,
trgovačkoj buržoaziji (domaćoj i stranoj), pa čak i gradskom poluproletarijatu.
Za državu, malu državu, prednost je bila očita. Ekspanzija je bila najvjerojatniji put ka
ekspanziji prihoda i stjecanju slave. Osim toga, Portugal je u to doba bio možda jedina
europska država koju nije ometao interni sukob. Portugal je postigao stanje umjerene
političke stabilnosti najmanje stotinu godina prije Španjolske, Francuske i Engleske.
Upravo je ta stabilnost dala poriva plemstvu. Suočeni s istim financijskim teškoćama kao
i europsko plemstvo, portugalski plemići bili su lišeni mogućnosti međusobnog ratovanja
koje bi ih “uspavalo” I osiguravalo financijsku dobit (u slučaju pobjede). Nisu se isto
tako mogli nadati ni da će ponovno osvojiti svoj financijski položaj internom
kolonizacijom. Portugalu je nedostajalo zemlje. Zato su portugalski plemići s naklonošću
gledali na koncepciju prekomorske ekspanzije i nudili svoje »mlađe sinove« kao
neophodne vođe ekspedicija.
Ovaj put interesi buržoazije nisu se sukobili s interesima plemstva. Pripremljena za
suvremeni kapitalizam dugim naukovanjem u međunarodnoj trgovini kao i iskustvom
stečenim djelovanjem u jednom od najmonetiziranijih dijelova Europe (zbog ekonomske
povezanosti s islamskim sredozemnim svijetom), i buržoazija je nastojala preći granice
malog portugalskog tržišta. Ako im je nedostajao kapital, nalazili su ga bez poteškoća
kod Genovežana koji su - iz vlastitih razloga povezanih s rivalitetom u odnosu na
Veneciju — bili spremni financirati Portugalce. Osim toga, potencijalni sukob domaće i
inozemne buržoazije ublažavala je spremnost Genovežana da se tokom vremena
asimiliraju s portugalskom kulturom.
Napokon, istraživanja i trgovački tokovi kojima su istraživanja urodila pružili su
mogućnost zaposlenja urbanom poluproletarijatu kojeg je značajan dio pobjegao u
gradove zbog pojačane eksploatacije do koje je došlo nakon krize feudalaca. Tako je
ekspanzija prema van još jednom svela na minimum mogućnost unutrašnjih nereda.
Povrh tog povoljnog spleta okolnosti - volje i mogućnosti - Portugal je zaista uživao
pogodnosti najpovoljnijeg geografskog položaja za ovakav pothvat - najpovoljnijeg kako
zbog isturenosti prema Atlantiku i prema jugu tako i zbog konvergencije povoljnih
oceanskih struja. Prema tome, ne treba nas u retrospektivi čuditi što je Portugal prvi
pokušao sreću.
No, prije nego što nastavimo s glavnom temom ove knjige moramo se pozabaviti s još
jednim, posljednjim aspektom. Do sada smo se bavili objašnjenjem procesa koji su doveli
Europu na rub stvaranja kapitalističke svjetske privrede. S obzirom na naglašavanje
činjenice da je kapitalizam jedino ostvariv u okviru svjetske privrede a ne u okviru
svjetskog carstva, moramo ukratko ispitati zašto je to tako. U tom pogledu bilo bi
prikladno usporediti Europu s Kinom, jer su obje imale otprilike isti broj stanovnika od
trinaestog do šesnaestog stoljeća. Pierre Chaunu vrlo primjereno konstatira:
Činjenica da Kristof Kolumbo i Vasco da Gama nisu bili Kinezi svakako zavrijeđuje
određeno razmišljanje. Na kraju krajeva, koncem 15. stoljeća, koliko znamo iz povijesnih
izvora, Daleki istok, kao entitet usporediv sa Sredozemljem nije ni u kojem pogledu
zaostajao, barem ne izvana, za krajnjim zapadom eurazijskog kontinenta.
Nije ni u kojem pogledu zaostajao? Ova tvrdnja zahtijeva tradicionalnu usporedbu
tehnologija, i tu su stručna mišljenja podijeljena. Lynn White, Jr. tvrdi da se Europa
proširila u šesnaestom stoljeću zato što je pretekla ostatak svijeta u tehnologiji
poljoprivrede već u devetom stoljeću naše ere: »U razdoblju između prve polovice 6.
stoljeća i kraja 9. stoljeća sjeverna Europa je primila niz izuma koji su se ubrzo stopili u
potpuno novi sistem poljoprivrede. U odnosu na rad seljaka, to je bio najproduktivniji
skok u povijesti svijeta. White govori o teškom plugu, tropoljnom sisternu plodoreda,
otvorenim pašnjacima, suvremenoj farmi i potkovi. Usavršenjem i širenjem raznih
elemenata tog novog sistema povećala se proizvodnja hrane i porastao je broj stanovnika.
Osim toga, nova produktivnost svakog sjevernog seljaka omogućila je većem broju
seljaka da napusti zemlju i ode u grad, u industriju i trgovinu«.
White također tvrdi da je sjeverna Europa pretekla ostale u vojnoj tehnologiji u osmom
stoljeću, te u industrijskoj proizvodnji u jedanaestom. Govoreći o razlozima, White ih
pripisuje dubokim prevratima do kojih su dovele barbarske invazije i na koje je zapad
vjerojatno odgovorio toynbeeanskom kreativnom reakcijom.
Međutim, drugi se autori ne slažu s tom procjenom činjenica. Uzmimo na primjer vojnu
tehnologiju. Carlo Cipolla tvrdi: »Kineski topovi su vjerojatno bili isto toliko dobri
koliko i zapadni, ako ne i bolji, sve do početka 15. stoljeća. Međutim, u toku 15. stoljeća
europska tehnologija je ostvarila zamjetan napredak. Europska artiljerija bila je
neusporedivo snažnija od svakog topa što je ikada izrađen u Aziji, pa u tekstovima 16.
stoljeća nije teško naći odjeke straha i iznenađenja što ih je izazvala pojava europske
artiljerije«.
Slično tome, Joseph Needham - koji još uvijek radi na svom monumentalnom prikazu
povijesti kineske znanosti i tehnologije - datira trenutak europske tehnološke i
industrijske nadmoći nad Kinom tek u 1450. Kako objasniti nagli napredak Europe? Ne
jednom stvari, kaže Needham, već »organskom cjelinom, paketom promjena«.
Činjenica je da u spontanom autohtonom razvoju kineskog društva nije uopće došlo do
drastične promjene koja bi se mogla usporediti s renesansom i »znanstvenom
revolucijom« na zapadu. Razvoj Kine po mom mišljenju nalikuje na blago uzlaznu
krivulju koja je na značajno višem nivou od Europe od, recimo, 2. do 15. stoljeća.
Međutim, nakon znanstvene renesanse koja je na zapadu otpočela s galilejskom
revolucijom, nakon otkrivanja onoga što bismo mogli nazvati osnovnom metodom samog
znanstvenog otkrića, krivulja znanosti i tehnologije u Europi počinje naglo, gotovo
eksponencijalno rasti, pretječući nivo azijskih društava… Taj se nagli poremećaj tek sada
počinje ispravljati.
Neki znanstvenici ističu presudnu ulogu koju je u Europi u petnaestom stoljeću odigrao
razvoj kormila. Needham međutim tvrdi da je kormilo u Kini postojalo od otprilike prvog
stoljeća naše ere, te da se izum vjerojatno proširio iz Kine u Europu u dvanaestom
stoljeću.
Ako je Needhamov prikaz kineske tehnološke stručnosti i nadmoćnosti u odnosu na
Zapad - sve do iznenadnog prodora Zapada - ispravan, iznenađuje nas još više činjenica da
su kineska i portugalska prekomorska istraživanja počela gotovo istodobno, te da su se
nakon samo 28 godina Kinezi ponovno povukli u kontinentalnu ljusku i prekinuli sve
daljnje pokušaje. I to ne zbog neuspjeha. Putovanja admirala-eunuha Cheng Hoa izmedu
1405. i 1433. bila su vrlo uspješna. Na tih sedam putovanja Cheng Ho je prešao cijeli
Indijski ocean, od Jave i Cejlona do Istočne Afrike, donoseći kineskom dvoru - koji je
visoko cijenio rezultate tih ekspedicija - danak i egzotične proizvode. Putovanja su
prestala Hoovom smrću u 1434. Nadalje, kad je 1479. Wang Chin, također eunuh,
zainteresiran za poduzimanje vojne ekspedicije u Annam, zatražio dokumente Cheng Hoa
u Annamu, zabranjen mu je pristup u arhiv. Dokumenti su postali nepristupačni, kao da je
netko htio izbrisati i sam spomen na Cheng Hoa.
Razlozi iz kojih je došlo do tih ekspedicija i uzroci njihovog prestanka podjednako su
nejasni. Čini se da je riječ o stalnom otporu službene birokracije, konfucijevskih
mandarina. Pitanje je zašto. Car ih je izgleda podržavao. Kako bi se špedicije inače i
mogle lansirati? Tien TsChang nalazi daljnje dokaze u činjenici da je početkom petnaestog
stoljeća funkcija Ureda za trgovačke dužnike, državne institucije koja je postojala od
osmog stoljeća naše ere, prešla s naplate carina (carine su preuzele provincije) na prijenos
danka, što je svakako bilo od znatne važnosti u doba Cheng Hoa. Govoreći o
decentralizaciji naplate carina, koja je vjerojatno omogućila sniženje barijera u nekim
regijama, Chang se pita: »Nije li car imao u vidu poticanje vanjske trgovine čija je
važnost za Kinu bila i previše očita?«.
I previše očita, ali je poticaj ipak ubrzo prestao. Zašto? Po mišljenju Williama Willettsa,
razlog je povezan s Weltanschauungom Kineza. Njima je, tvrdi on, nedostajao
kolonizacioni poziv upravo zato što su arogantno smatrali da već jesu cijeli svijet.
Willetts navodi i dva neposrednija objašnjenja prestanka istraživanja: » patološku mržnju
konfucijevske birokracije prema eunusima« i »iscrpljivanje državne blagajne zbog
izdataka na opremanje prekomorskih pothvata«. Drugi je razlog neobičan jer bi se izdaci
vjerojatno kompenzirali dohotkom kolonijalnih aktivnosti. Barem se tako činilo
europskim državnim blagajnama istoga doba.
Ima i drugih objašnjenja koja govore o alternativnim politički aktualnim žarištima zbog
kojih je pažnja skrenuta s početnog zanimanja za istraživanja u Indijskom oceanu. Tako
na primjer G. F. Hudson navodi da je carsku pažnju možda odvratilo preseljenje
prijestolnice na sjever, iz Nankinga u Peking (1421), zbog sve veće opasnosti od barbarskih
nomada - Mongola. Boxer smatra da je do odvraćanja pažnje došlo do opasnosti s istoka, tj.
od japanskih gusarskih bandi (Wako) koje su napadale kinesku obalu. M. A. P. Meilink-
Roelofsz pretpostavlja da je kineskom povlačenju možda pridonio i pritisak muslimanskih
trgovaca u Indijskom oceanu.
Čak i kad bi sve to bilo točno, ne čini nam se dovoljnim. Zašto nije postojala interna
motivacija koja bi te vanjske teškoće smatrala privremenim neuspjesima a ne
definitivnim zaprekama? Leži li razlog u činjenici, koju pretpostavljaju neki autori, da se
Kina jednostavno nije htjela širiti? Pierre Chaunu nas navodi na trag pretpostavkom da je
jedan od momenata koji u Kini nije bio prisutan nedostatak »grupacija konvergentnih
htijenja« u prilog ekspanziji. Taj je razlog snažniji ako se sjetimo, u slučaju Portugala,
upadljivosti paralelnih interesa što su ih za prekomorsko istraživanje i ekspanziju
pokazivale razne društvene grupacije. Razmotrimo stoga aspekte razlika između
europskog i kineskog svijeta.
Kao prvo imamo značajno razliku u agronomiji. Govorili smo o naglasku koji je stavljen
na potrošnju mesa u Europi i koji se pojačao s »krizom« četrnaestog stoljeća. Iako je
potrošnja mesa za masu stanovništva kasnije opadala od šesnaestog do devetnaestog
stoljeća, to nije neophodno značilo i opadanje u korištenju zemljišta za stočarstvo
umjesto za uzgoj žitarica. S obzirom na to da se apsolutna veličina viših klasa u Europi
povećavala od šesnaestog stoljeća nadalje, iste su se površine mogle koristiti za
proizvodnju mesa. To ne protuslovi razmjernom opadanju potrošnje mesa kod nižih klasa
koje su dobivale potrebne žitarice uvozom iz perifernih područja kao i intenzivnijom
obradom - rezultatom tehnološkog napretka - u zapadnoj Europi.
Nasuprot tome, Kina je težila stvaranju snažnije poljoprivredne osnove razvijanjem
proizvodnje riže u jugoistočnim dijelovima zemlje. Naglašavanje stočarstva u Europi
dovelo je do ekstenzivne primjene životinja kao proizvodnih »strojeva«. Riža daje po
jutru mnogo više kalorija, ali i zahtijeva mnogo više radne snage.
Prema tome, primjećuje Chaunu, korištenje životinjske snage u Europi značilo je da je
»Europljanin u 15. stoljeću posjedovao motor koji je bio više manje pet puta snažniji od
snage Kineza, stanovnika slijedeće najpovlaštenije svjetske regije u doba otkrića«
Međutim, za naša razmatranja još je važnija - od tog tehnološkog napretka - implikacija
drukčijeg odnosa čovjeka prema zemlji. Chaunu kaže: »Europljanin troši prostor. Europi
je nedostajalo prostora čak i pri najnižoj demografskoj točki početkom 15. stoljeća. ...
No, ako je Europi nedostajalo prostora, Kini je nedostajalo ljudi«.
Zapad je naizgled startao istodobno (11-13. stoljeće) s kineskim startom u proizvodnji
riže, ali start Zapada je bio neizmjerno revolucionarniji jer je prisilio veliko sredozemno
područje na osvajanje svijeta.
U svakom pogledu, kineski neuspjeh u 15. stoljeću nije toliko rezultat razmjerno
ograničenih sredstava koliko posljedica nedostatka motivacija. Glavna motivacija je i dalje
potreba - često podsvjesna - za prostorom.
Ovdje imamo barem vjerodostojno objašnjenje razloga zbog kojih se Kina nije htjela
širiti preko mora. Kina se u stvari širila, ali interno, šireći proizvodnju riže unutar vlastitih
granica. S obzirom na agronomiju koja je zavisila o više prostora, europske »interne
Amerike« petnaestog stoljeća su se brzo iscrple. Ni ljudi ni društva se badava ne upuštaju
u teške zadatke. Istraživanje i kolonizacija su teški zadaci.
Kao posljednji razlog možemo navesti činjenicu da je, iz ovog onog razloga, petnaesto
stoljeće bilo za Kinu razdoblje »protukolonizacije«, kako to naziva Van der Sprenkel, tj.
pomaka stanovništva iz područja proizvodnje riže. Iako je možda ublažio
»prenapučenost«, koja je uvijek razmjerna u odnosu na definiciju društva, proces je možda
oslabio potencijal Kine - u smislu neke buduće industrijalizacije - bez kompenzirajućih
prednosti kolonijalnog carstva. Tako je možda »start« i propao.
Postoji još jedna velika razlika između Europe i Kine. Kina je u to doba bila golemo carstvo,
kao i tursko-muslimanski svijet. Europa to nije bila. Europa je bila svjetska privreda u
začetku, sastavljena od malih imperija, nacionalnih država i gradova-država. Ta je razlika
značajna iz brojnih razloga.
Počnimo s Weberovim argumentima u vezi s implikacijama dvaju oblika raspadanja carstva:
to su feudalizacija kao u zapadnoj Europi i prebendalizacija kao u Kini. Weber tvrdi da će se
novocentralizirana država vjerojatnije razviti iz feudalnog nego iz prebendalnog sistema.
Weber kaže: »Vlastelinstva na Zapadu, te na istoku u Indiji, razvila su se raspadanjem
centralne vlasti patrimonijalne države - raspadanjem karolinškog carstva na Zapadu,
odnosno propadanjem kalifata, maharadža i velikih mogula u Indiji. Međutim, u
karolinškom carstvu novi se sloj razvio na osnovi seoske naturalne poljoprivrede te je,
prema tome, vjerojatno bio na nižem stupnju ekonomskog razvoja u odnosu na svoje
istočne pandane. Vazalskim odnosom, potvrđenim prisegom i oblikovanim prema
vjernosti u službi (ratu), sloj gospodara se vezivao s kraljem i ubacio se između
slobodnjaka i kralja. Feudalne odnose nalazimo i u Indiji, ali tu oni nisu bili presudni za
stvaranje bilo plemstva bilo zemljoposjedništva. U Indiji, kao i općenito na Istoku,
»gospodarstvo« se razvilo prije iz zakupa poreza vjerojatno zato što je centralna vlast bila
još dovoljno snažna da inzistira na porezima, a privreda dovoljno razvijena i s dovoljno
cirkulacije novca što je pružalo osnovni višak za oporezivanje — za razliku od vjerojatno
slabije razvijenog Zapada ranog srednjeg vijeka, te iz vojne i porezne prebende daleko
birokratskije države. Prema tome, istočno gospodarstvo je u biti ostalo »prebenda« i nije
postalo »Ienom«; došlo je do prebendalizacije, a ne do feudalizacije, patrimonijalne
države. Usporediva iako nerazvijena zapadna paralela nije srednjovjekovno leno već
kupovina službi i prebendi za vrijeme papinskog Seicenta u doba Noblesse de Robe u
Francuskoj… Za objašnjenje različitog razvoja na istoku i zapadu važan je i posve vojni
faktor. U Europi je konjica bila glavna snaga feudalizma. U Indiji, usprkos brojnim
konjanicima, konjica je bila razmjerno manje važna i efikasna od pješadije, koja je igrala
primarnu ulogu u vojsci od Aleksandra do mogula«.
Logika Weberove argumentacije teče otprilike ovako: vojni faktor (važnost konjice) jača
snagu feudalaca vis-a-vis centru kroz proces dezintegracije carstva. Prema tome, novi
društveni oblik koji se javlja je feudalizam, a ne prebendarna država u kojoj je centar
razmjerno jači nego u feudalnom sistemu. Isto tako, privreda feudalnog sistema je manje
razvijena od privrede prebendarnog sistema. Međutim, je li to uzrok posljedica? Weber u
tom pogledu ne daje jasno objašnjenje. U kratkoročnom pogledu feudalizam je očito bolji
sa stanovišta zemljoposjednika jer im daje više moći (i veći dohodak). Međutim, u
dugoročnom smislu, prebendarna klasa koja upravlja zemljištem može se bolje oduprijeti
rastu zaista centralizirane monarhije nego feudalna zemljoposjednička klasa budući da
kralj može koristiti feudalni sistem vrijednosti, u onoj mjeri u kojoj se uspije dokopati
vrha jednog jedinog hijerarhijskog sistema feudalnih odnosa (Capetima je za to trebalo
nekoliko stoljeća), kako bi izgradio sustav vjernosti prema sebi, a taj sistem, pošto je
jednom izgrađen, može jednostavno odbaciti osobni element i postati vjernost naciji koju
kralj utjelovljuje. Budući da se prebendalizam temelji na zaista pravim ugovornim
odnosima, i to mnogo više nego feudalizam, taj se sistem ne može prevesti žedan preko
vode takvim mističnim vezama. (U tom slučaju - spomenimo to usput - mogli bismo
smatrati sve jači prebendalizam u Francuskoj osamnaestog stoljeća regresijom, a
Francusku revoluciju pokušajem da se nadoknadi regresija).
U svojoj knjizi posvećenoj pitanju »zašto ne Kina?« Joseph Levenson navodi odgovor
koji se previše ne razlikuje od Weberovog: »Idejno i logički, feudalizam kao sociološki
»idejni tip« je čista suprotnost kapitalizma. Međutim, historijski i kronološki on ga je
stimulirao. Upravo je odsutnost feudalnih ograničenja u Kini nametnula veću zapreku
ekspanziji kapitalizma (i ekspanziji kapitalističkog svijeta) nego njihova prisutnost u
Europi. Upravo zato što je idejno više odgovaralo (od feudalnog društva) osnovnim
oblicima kapitalizma, kinesko nefeudalno, birokratsko i postojano društvo prihvatilo je i
zaštitilo embrio kapitalizma, i uništilo njegov revolucionarni potencijal. Treba li nas tada
čuditi činjenica da je čak u Portugalu, koji je na kraju ispao jednom od najmanjih
kapitalističkih sila, društveni proces koji je bio posve suprotan procesu u Kini oslobodio
silu ekspanzije umjesto da je ograniči? Bio je to proces svojstven Portugalu i općenito
zapadnoj Europi, protokapitalističko izvlačenje iz feudalizma i erozije feudalizma. Bio je
to isto tako proces koji se posve razlikovao od postojanosti nefeudalnog, birokratskog
društva u Kini, koje je potiskivalo feudalizam - a i kapitalizam također«.
Ovdje imamo argument na koji ćemo često naići: početna prijemljivost nekog sistema na
nove oblike ne dovodi do postepene trajne promjene već prije do gušenja promjene, dok
početni otpor često kasnije dovodi do prodora.
Feudalizacija je sa sobom donijela demontiranje imperijalne konstrukcije dok ju je
prebendalizacija održala. U prvom slučaju moć i dohodak su dijelili sve autonomniji
zemljoposjednici, ukorijenjeni u jednom području i vezani s danim seljaštvom, a u
drugom sloj rasut po cijelom carstvu, namjerno nepovezan s određenim područjima i
poluuniverzalnog porijekla - i stoga zavisan o naklonosti centra. Jačanje središta carstva
bio je golem posao, i tek ga je u dvadesetom stoljeću započela kineska komunistička
partija. Stvaranje centraliziranih jedinica u manjim područjima bilo je nemoguće sve dok
je centar bio i dalje koherentan, što je i bio slučaj u doba dinastije Ming i njenog
nasijednika, dinastije Manchu; s druge strane, stvaranje centraliziranih jedinica u
feudalnom sistemu bilo je, kao što znamo, teško, ali izvedivo. Weber posve jasno izlaže
razloge: »Orijentalni patrimonijalizam sa svojim novčanim prebendama doveo je
općenito i karakteristično do situacije u kojoj su samo vojna osvajanja vjerske revolucije
mogle uništiti čvrstu konstrukciju prebendarskih interesa i time dovesti do nove
raspodjele moći i novih ekonomskih uvjeta. Navedene zapreke, međutim, sprečavale su
svaki pokušaj interne inovacije. Kao što smo primijetili, suvremena Europa je velika
povijesna iznimka od tog pravila jer joj je prije svega nedostajala pacifikacija ujedinjenog
carstva. Sjetimo se samo činjenice da su u razdoblju zaraćenih država upravo državni
prebendari, koji su kočili racionalizaciju administracije svjetskoj imperiji, bili nekoć njeni
najsnažniji pokretači. Zatim je stimulans nestao. Kao što je bitka za tržišta nametala
racionalizaciju privatne inicijative, tako je i bitka za političku moć nametala
racionalizaciju državne privrede i privredne politike, kako na Zapadu tako i u Kini u doba
zaraćenih država. U privatnoj privredi kartelizacija slabi racionalnu kalkulaciju koja je
duša kapitalizma; u međudržavnim odnosima, monopolizacija moći osujećuje racionalno
rukovođenje javnom upravom, financijama i privrednom politikom«.
Uz navedene razlike na Istoku, postojale su i snažne i nezavisne snage. S njima je vladar
mogao sklopiti savezništvo kako bi zbacio tradicionalne okove; u vrlo posebnim uvjetima
te su snage mogle koristiti vlastitu vojnu moć kako bi zbacile spone patrimonijalne moći.
U sagledavanju odnosa regionalnog centra isturenog kraja sistema s periferijom u
svjetskoj privredi, odnosno u carstvu, valja razmotriti još jedan faktor. Carstvo je
odgovorno za upravljanje i obranu goleme zemljišne i populacione mase. Time se
iscrpljuje pažnja, energija i profit koji bi se mogao uložiti u kapitalni razvoj. Uzmimo na
primjer japanske gusare, Wako, i njihov pretpostavljeni utjecaj na kinesku ekspanziju.
Principijelno govoreći, Wako su za Kinu predstavljali manji problem nego Turci za
Europu. No kada su Turci počeli napredovati s istoka, nijedan europski vladar nije
opozvao portugaiske ekspedicije. Nitko nije skrenuo Portugal s njegovog puta, s puta
prekomorskih pothvata, zato što Portugal nije imao nikakvih političkih obaveza da to
učini, niti je postojao aparat koji bi ga mogao prisiliti, kao ni bilo kakva europska
društvena grupacija u čijem bi to interesu bilo.
Osim toga, ni europskim vladarima se ekspanzija nije činila neposredno korisnom, za
razliku od portugalskog kralja. Spomenuli smo kako su kineski car (možda) i kineska
birokracija (svakako) smatrali Cheng Hoove ekspedicije iscrpljivanjem državne blagajne,
dok je jedan od razloga europske ekspanzije bila upravo potreba za povećanjem
financijskih sredstava države. Za razliku od države u svjetskoj privredi, carstvo ne
možemo zamisliti kao poduzetnika. Naime, carstvo sebe smatra cjelovitim. Carstvo ne
može obogatiti svoju privredu iscrpljivanjem drugih ekonomija zato što je ono jedina
privreda. (To je nedvojbeno bila kineska ideologija i, vjerojatno, kinesko uvjerenje).
Može se, naravno, povećati udio cara u distribuciji ekonomije. No, to znači da je državi
stalo ne do poduzetničkog profita, već do povećanog danka. Osim toga, sam oblik danka
može ekonomski osujećivati vlastitu svrhu čim politička snaga centra počne slabiti jer se
pod takvim okolnostima plaćanje »danka« može pretvoriti u oblik trgovine koji je
nepovoljan za carstvo.
Postoji i veza između vojne tehnologije i prisutnosti imperijalne strukture. Carlo Cipolla
se pita zašto Kinezi nisu usvojili vojno-tehnološke prednosti što su ih imali prilike vidjeti
kod Portugalaca, te navodi slijedeće moguće objašnjenje: »Strahujući od unutrašnjih
razbojnika, isto toliko, koliko i od vanjskih neprijatelja, te od unutrašnjih pobuna koliko i
od vanjske invazije, carski dvor je nastojao čim više ograničiti širenje saznanja o
artiljeriji kao i proliferaciju obrtnika kvalificiranih za proizvodnju topova. U Europi, s
obzirom na brojnost suverenih država, bilo bi beznadno ograničavati širenje oružja. No,
po svemu sudeći, to je još bilo moguće u Kini pa se stoga centralizirani sistem odrekao
tehnološkog napretka koji bi u dugoročnom smislu bio bitan za održavanje vlastite moći.
Imperijalni okvir je prema tome ponovno vjerojatno nametnuo strukturno ograničenje,
utječući u ovom slučaju na tehnološki razvoj«.
Preostaje nam još jedna zagonetka. U to se doba pojavila u Kini ideologija individualizma
(Wang Yaing-ming) koju William T. Bary uspoređuje s humanističkim doktrinama na
Zapadu, nazivajući je »kvazi-revolucijom u mišljenju, iako se, međutim, nije nikada
potpuno razvila«. Nije li individualizam kao ideologija najavio snagu buržoazije u
začetku, podržavajući je protiv tradicionalističkih snaga?
Posve suprotno, čini se, ako uzmemo u obzir mišljenje Rolanda Mousniera. Mousnier u
svojoj analizi društvenih sukoba u mingovskoj Kini tvrdi da je individualizam bio oružje
konfucijevskih mandarina, birokratske klase koja je bila toliko »suvremenih« pogleda, u
borbi protiv eunuha koji su istodobno bili predstavnici »poduzetničkog« i »feudalnog«
duha i koji su predstavljali »nacionalističku« agresivnost Kine u doba dinastije Ming.
Evo Mousnierove argumentacije: »Kako bi napredovali u karijeri (za vrijeme dinastije
Ming u Kini) brojni pripadnici obrazovanih, srednjih slojeva dali su se dobrovoljno
kastrirati. Zahvaljujući obrazovanju, oni su mogli igrati nadmoćnu ulogu, i carstvom su u
stvari upravljali eunusi. Domogavši se visokih položaja eunusi su pomagali svojim
obiteljima, stvarali su sebi sljedbenike dijeleći državne službe i lena, te postali pravi
centri moći unutar samog carstva. Prema tome, čini se da je njihova značajna uloga bila u
funkciji uspona buržoazije. Kneževi plemenitog porijekla i uglednici (les grands)
nastojali su se braniti okupljajući sljedbenike - također obrazovane osobe porijeklom iz
srednjih slojeva, te podržavajući ih u napredovanju u državnoj službi. Potonji su bili
ponekad učenici Wang Yang-minga te su se pozivali na njegove pouke kako bi se
suprotstavili eunusima koji su čvrsto držali vlast u rukama. Eunusi su bili za Chu Hija,
zagovaratelja tradicije i vlasti (koja je u to doba bila prvenstveno dostupna eunusima). Te
su borbe bile tim ozbiljnije budući da su i kneževi i uglednici i eunusi imali bazu moći
kao upravljači zemljišta (maitres du sol). Vladari dinastije Ming su nastojali ojačati svoj
položaj stvaranjem neke vrste feudalizma tj. oslanjajući se na rođake i sljedbenike. Žrtva
ovakvog stanja stvari bio je seljak. Izdaci države su neprestano rasli«.
Rasli su, naravno, i u Europi, ali je u Europi taj izdatak snosila buržoazija, koja se rađala,
i aristokracija koja se kasnije, kako ćemo vidjeti, nastojala spasiti postajući buržoazijom -
kao što je buržoazija postajala aristokaracijom. Ideologija koja je poslužila zapadnoj
buržoaziji da se napokon domogne moći bila je u mingovskoj Kini usmjerena upravo
protiv buržoazije kojoj je (domogavši se dijela moći prerano) dodijeljena uloga
zagovaratelja tradicije i vlasti. Mnogo bi toga trehalo razjasniti u tom pogledu, ali
možemo dovesti u sumnju svaku kauzalnu konstataciju o primarnom značaju pojave
takve ideologije.
Razmatranje Kine možemo svesti na slijedeće: pitanje je da li su u petnaestom stoljeću
postojale bilo kakve značajne razlike između Europe i Kine što se tiče nekih osnovnih
momenata kao što su stanovništvo, površina ili stanje tehnologije (kako u poljoprivredi
tako i u pomorskoj tehnici)? Ako su razlike i postojale, bilo bi ih teško koristiti kao
objašnjenja veličine razlike u razvoju koja je uslijedila u kasnijim stoljećima. Nadalje,
čini se da je razlika u vrijednosnim sistemima grubo pretjerana te da, u onoj mjeri u kojoj
je postojala, ni ona ne objašnjava različite posljedice. Naime, kao što smo pokušali
ilustrirati, idejni sistemi se mogu primjenjivati u službi suprotnih interesa i vezivati s
posve različitim strukturnim prodorima. U žaru pobijanja materijalističkih argumenata
zagovaratelji primata vrijednosti pretpostavljaju, kako se čini, daleko doslovniju vezu
ideologije i društvene strukture (iako obrću kauzalni redoslijed) no što je to ikada bio
slučaj u klasičnom marksizmu.
Bitna razlika između Kine i Europe još jednom odražava splet stoljetnog trenda s
neposrednijim privrednim ciklusom. Dugoročni stoljetni trend ide od antičkih imperija
Rima i Kine, od načina i stupanja njihovog raspadanja. Dok je rimska struktura ostala
blijedo sjećanje čiju je srednjovjekovnu stvarnost uglavnom posredovala zajednička
crkva, Kinezi su uspjeli zadržati imperijalnu - iako oslabljenu - političku strukturu. To je
bila razlika između feudalnog sistema i svjetskog carstva koje se temeljilo na
prebendarnoj birokraciji. Zahvaljujući tome Kina je na mnogo načina mogla održavati
napredniju privredu od Europe. Isto tako, vrlo je lako moguće da je stupanj eksploatacije
seljaštva u toku hiljadu godina bio manji.
Toj danoj pretpostavci moramo dodati kasnije agronomske prodore obiju regija: prema
stočarstvu i pšenici u Europi, te prema riži u Kini. S obzirom na to da riža zahtijeva
manje prostora, ali više ljudi, stoljetni škripac je svaki sistem pogodio na poseban način.
Europi je geografska ekspanzija trebala više nego Kini. Iako je nekim grupacijama u Kini
ekspanzija možda bila probitačna, ograničavala ih je činjenica da su presudne odluke bile
centralizirane unutar imperijalnog okvira koji se prije svega morao baviti kratkoročnim
održavanjem političke ravnoteže svog svjetskog sistema.
Tako je Kina - iako je u najmanju ruku bila naizgled u boljem položaju, prima facie, da
pređe u kapitalizam s obzirom na to da je već imala opsežnu državnu birokraciju te bila
naprednija u smislu monetarizacije privrede, a možda i u smislu tehnologije - bila ipak u
lošijem položaju. Bila je opterećena imperijalnom političkom strukturom. Bila je
operećena »racionalnošću« svog vrijednosnog sistema koji je državu lišavao sredstva za
postizanje promjena (da ga je država htjela koristiti), sredstva što su ga europski vladari
našli u mističnosti europskih feudalnih vjernosti.
Sada možemo krenuti s našom argumentacijom. U Europi - ali ne drugdje - pripremljena
je 1450. scena za stvaranje kapitalističke svjetske privrede. Sistem se bazira na dvjema
ključnim institucijama - na »svjetskoj« podjeli rada i birokratskim državnim aparatima u
nekim područjima. Obradit ćemo uzastopno i globalno i jednu i drugu. Zatim ćemo
pojedinačno razmotriti tri zone svjetske privrede koje ćemo nazvati poluperiferijom,
maticom i periferijom. Obradit ćemo ih tim redoslijedom uglavnom zbog povijesnog
slijeda koji će postati jasan u izlaganju argumentacije. To će nam omogućiti da cijeli
pristup razmotrimo na apstraktnijoj razini. Odlučili smo da to učinimo na kraju, a ne na
početku, ne samo zato što vjerujemo u veću uvjerljivost nakon prikaza empirijskog
materijala već i zato što smo uvjereni da bi konačna teoretska formulacija trebala proizići
iz susreta s empirijskom stvarnošću, pod uvjetom da se taj susret temelji na osnovnoj
perspektivi koja omogućava sagledavanje te stvarnosti.