sredstva zastite na radu

Sredstva zaštite na radu – lična zaštitna sredstva

1. UVOD

U slučaju postojanja rizika po zdravlje zaposlenih, na svakom radnom mjestu, prvo se razmatraju i primjenjuju tzv.inženjerska rešenja i administrativne kontrole koje rizik treba da eliminišu ili smanje na prihvatljivu mjeru. To se, pre svega, odnosi na:

Uspostavljanje odgovarajuće organizacije rada (radne procedure, nadzor rada mašine, jasno definisana ovlašćenja i odgovornosti)

Upotrebu dodatnih zaštitnih mera Upotrebu ličnih zaštitnih sredstava Odgovarajuću obuku operatera.

Navedene mere predstavljaju doprinos korisnika smanjenju rizika, a njima prethode opsežne mjere od strane proizvođača čiji je jedan od osnovnih zadataka postizanje tzv.inherentno bezopasne konstrukcije [1].

U procesu zaštite zaposlenih, lična zaštitna sredstva (LZS) imaju nezaobilaznu ulogu, i jako je važno da se izvrši njihov odgovarajući izbor, obezbjedi pravilna upotreba i održavanje. Izbor LZS zavisi od identifikacije prisutnih i potencijalnih opasnosti kao mogućih uzroka povreda na radnom mestu, kao i od vjerovatnoće njihovog dešavanja. Pored toga, potrebno je da zaposleni budu obučeni za pravilnu upotrebu LZS – kako da ga stave, koriste, prilagođavaju, održavaju, provjeravaju i rashoduju/stavljaju van upotrebe, kao i koja su ograničenja LZS – koliko dugo zaštita traje i protiv čega LZS ustvari štiti.

U cilju sistematičnog pristupa koji se promoviše i kroz Pravilnik o načinu i postupku procjene rizika na radnom mestu i u radnoj okolini [2], u radu se predlaže uspostavljanje procedure za LZS u kojoj je izbor ličnih zaštitnih sredstava zasnovan na analizi rizika kao glavnom pokazatelju koji određuje vrstu i karakteristike LZS.

2. ZADACI PROCEDURE ZA LZS

3


Uspostavljanje procedure za LZS predstavlja sistematičan odgovor za rešenje problema obezbeđenja zaštite zaposlenih na radnom mestu. Procedura treba da definiše aktivnosti iodgovornosti vezane za:

Izbor adekvatnog LZS (definisanje zahtjeva, preispitivanje zahtjeva, nabavka) Upotrebu LZS (kada ga upotrebiti, provjera da li se poštuju uputstva i preporuke za

upotrebu, i da li se stavrno LZS koristi) Provjeru zaštitnih karakteristika i održavanje Obuku Praćenje efikasnosti LZS (analiza i unapređenje).

Svako odeljenje odgovorno je da: Identifikuje odgovarajuća LZS u skladu sa prisutnim opasnostima na radnom mestu. Obezbjedi potrebne količine LZS Nametne/primjeni korišćenje LZS Održava LZS u ispravnom stanju (čišćenje, dezinfekcija, zamjena istrošenih ili

neispravnih djelova) Izvrši obuku zaposlenih Prikuplja podatke u vezi efikasnosti LZS i eventualnim problemima.

Kroz obuku zaposleni se upoznaju kada je LZS potrebno, koja su LZS potrebna, kakvu zaštitu LZS pruža, kako se LZS stavlja, prilagođava, koristi, skida, koja su ograničenja u vezi upotrebe LZS - koliko dugo zaštita traje, koliko se puta isto LZS može koristiti tj. kada LZS ili neki njegov deo treba da se promjeni, kao i kako se LZS čisti, čuva, održava u dobrim uslovima i rashoduje. Zaposleni imaju i obavezu da prijave degradacije ili oštećenja opreme, kao i eventualne probleme koje imaju prilikom korišćenja LZS.

Osim obuke, korisnici LZS treba da budu informisani o opasnostima i upoznati sa preventivnim mjerama koje se preduzimaju u celom preduzeću.

3. ANALIZA RIZIKA I IZBOR LZS

4


Osnovni zadatak procedure za lična zaštitna sredstva je pravilan izbor LZS. Izbor LZS treba da se izvrši u skladu sa analizom rizika kao glavnim pokazateljem za vrstu LZS. Ako rizici nisu sveobuhvatno i ispravno uočeni ili prepoznati neće biti upotrebljena ni adekvatna lična zaštitna sredstva, a izostavljanje samo jedne vrste zaštite odnosno upotrebe jednog LZS može degradirati ili poništiti i ostale vrste zaštite odnosno ugroziti bezbjednost korisnika.

U slučaju izbora LZS jasno je da se rizik ne smije ignorisati ni izbjegavati, a što se pristupa tiče preporučuje se upravljanje rizikom kao način za sagledavanje svih aspekata rizika i blagovremenog reagovanja. U pripremi je standard ISO 31000 kao opšta metodologija za upravljanje rizikom. U standardu izloženi koncept upravljanja rizikom u skladu je sa „PDCA“ ciklusom promovisanim kroz standarde za upravljanje kvalitetom (P -Plan, D - Do, C - Chack, A - Act: planiraj, radi, provjeri i djeluj tj.koriguj). Standardom su obuhvaćena tri glavna dela [3]:

A. PrincipiB. Osnove sistema za upravljanja rizikomC. Procesi prilikom upravljanja rizikom.

A) Principi podrazumjevaju da upravljanje rizikom: Kreira dodatnu vrijednost Predstavlja integralni deo organizacionih procesa Ima primjenu prilikom donošenja odluka Eksplicitno uključuje neizvjesnost Bude sistematično, struktuirano i pravovremeno Polazi od najboljih raspoloživih informacija Bude primjereno organizaciji Uzima u obzir ljudski faktor i kulturološko okruženje Bude transparentno Bude dinamično, iterativno i osetljivo na promene Omogućava kontinualno unapređenje i poboljšanje organizacije.

B) Osnove sistema za upravljanja rizikompodrazumjevaju: Odgovornosti i ovlašćenja Projektovanje sistema za upravljanje rizikom Primjena sistema Praćenje i preispitivanje sistema Kontinualno unapređenje sistema.

C) Procesi prilikom upravljanja rizikom odnose se na:

5


Komunikacija i konsultacije Definisanje sadržaja (oblasti i ciljeva analize rizika) i konteksta Procjena rizika Obrada rizika (eliminacija, smanjenje) Praćenje i preispitivanje rizika.

Navedeni zahtjevi, ustvari, sistematizuju i formalizuju opšte poznatu metodologiju.

3.1. Primjena analize rizika

U skladu sa procesima navedenim u standardu ISO 31000 [3], kao i opštom metodologijom u vezi upravljanja rizikom [1], prilikom izbora LZS vrši se:

A. Definisanje oblasti i ciljeva analizeB. Identifikacija radnih zadataka, potencijalnih opasnosti, mogućih šteta, analiza njihovog

pojavljivanja i procjena nastalih posljedicaC. Procjena rizikaD. Verifikacija procenjenih rizikaE. Obrada rizika (mjere za eliminisanje ili smanjenje rizika)F. Identifikacija osoblja izloženog riziku i mjere zaštiteG. Praćenje/nadgledanje i preispitivanje rizika.

Treba istaći da je LZS zadnji bastion odbrane koji mora da se upotrebi kada rizik ne može da se ukloni, ili dovoljno umanji na neki drugi način (zaštitni uređaji, organizacione mjere, itd.).

Rizik je funkcija vjerovatnoće da se dogodi povrjeda (šteta) i ozbiljnosti te povrjede. Opasnost predstavlja potencijalni uzrok povrjeda.

A) Definisanje oblasti i ciljeva analize

Definisanje oblasti i ciljeva analize vrši se u skladu sa postavljenim zadatkom i širim kontekstom u okviru koga se analiza rizika radi.

B) Identifikacija:Identifikacija i opis radnih procesa obuhvata:

opis procesa opis sredstava za rad opis organizacije rada.

Za svaki proces vrši se identifikacija potencijalnih opasnosti mehanička (pokretni djelovi mašina, čestice u vazduhu, udarci, probodi, posjekotine,...) termička (toplota, hladnoća, vatra, para, topla površina,.. ) hemijska (vrsta, način kontakta,..)

6


električna (napon, struja, statički elektricitet,...) infektivna/biološka (vrsta, izvor) radiološka (vrsta zračenja, intenzitet) voda (pritisak, temperatura, ...) visina, itd

Dodatni izvor potencijalnih opasnosti može da potiče od uslova na radnom mjestu i radnoj okolini gde se proces odvija:

laboratorija, kuhinja, sanitarni čvor, hala, ... blizina izvora zračenja, izvora buke, ... geografski položaj, klima, ekstremni uslovi ostali uslovi: vjetar, kiša, snijeg, magla, smanjena vidljivost, itd.

Treba obratiti pažnju i na pojavu neuobičajenih i vanrednih uslova jer “Sve obično radi kako treba kada se upotrebljava za ono za šta je namenjeno”, ali šta se dešava ako dođe do grešaka...

C) Procena rizikaZa svaku opasnost, (po procesima) vrši se procjena:

o posljedice dejstva opasnosti po čovjeka/djelove tjela (povrede)o vjerovatnoće dešavanja povredao i određivanje RIZIKA

Određivanje težine povrjeda može da se izvrši u skladu sa pravilima za kategorizaciju LZS datim u Direktivi za LZS [4]:

Kategorija I (manje ozbiljne povrede) Kategorija III ( vrlo ozbiljne povrjede, mogu dovesti do trajnih posljedica po zdravlje i/ili

do smrti) Kategorija II (ostale tj između I i III)

Može i na drugi način (sa više kategorija). Vjerovatnoće dešavanja povrjeda tj. Učestalost rizika takođe može da se svrsta u nekoliko kategorija. Najčešće je to 5 kategorija:

I. Nikada (moguće, ali nevjerovatno)II. Retko (na primjer: jednom u 5 godina)

III. Povremeno (na primjer: više od 1 godišnje)IV. Često (na primjer: više od 1 mjesečno)V. Stalno.

Rizik se određuje na osnovu izabrane metodologije. Tako, na primjer, kod kvalitativne metode, mogu da se definišu 4 vrste rizika: (A: veliki, B: srednji, C: mali, D: zanemarljiv). Dobijeni rezultati su osnova za akciju – ako je rizik:

VELIKI – obevezne su mjere (hitne) SREDNJI – potrebne su mjere MALI – poželjne su mjere ZANEMARLJIV – nisu potrebne mjere.

7


Kada se primjenjuje kvantitativna metoda, rizik se određuje kao proizvod koeficijenta učestalosti (vjerovatnoće pojavljivanja) i koeficijenta težine posljedica, a akcija se preduzima kada je procenjena vrijednost rizika iznad određenog minimuma. Na primjer, ako učestalost može da ima vrijednosti 0-5 (5: stalna opasnost), a težine posljedica variraju od 0-5 (5: može dovesti do fatalnog ishoda, ako se ne izvrši adekvatna zaštita), onda rizik čija je vrijednost ≥ 4 zahteva akciju tj.preduzimanje zaštitnih mera.

D) Verifikacija procenjenih rizikaVerifikacija procenjenih rizika vrši se nezavisno. Od velike pomoći su svi raspoloživi podaci o posljedicama po zdravlje, štetama, prekidima proizvodnje, itd.

E) Mjere za eliminisanje ili smanjenje rizikaKada se za svaku opasnost (po procesima) odredi kategorija/težina ili vrijednost rizika, i prema definisanom kriterijumu ustanovi veliki rizik, proces treba pokušati

eliminisati, zamjeniti nekim drugim manje rizičnim, promjeniti ga i učiniti manje rizičnim.

F) Identifikacija osoblja izloženog riziku i mjere zaštiteNa bazi analize rizika utvrđuje se potreba za LZS za svaki konkretan proces i opasnost koja je izdvojena kao rizična. Prilikom definisanja zahteva za odgovarajuća LZS treba odrediti:

djelove tela koji se štite nivoe zaštitnih karakteristika standarde koje treba da budu zadovoljeni dopunske uslove (ergonomski, trajnost, dizajn, kompatibilnost, označenost,

održavanje,...) zahtjeve za rezervne/zamenljive djelove.

Prilikom preispitivanja zahtjeva za LZS treba imati u vidu da LZS treba da omogući nesmetano obavljanje poslova, i jako je važno konsultovanje korisnika u cilju dopune/potvrde prethodnih razmatranja (kada je moguće). Preispitvanje treba da potvrdi da oprema:

Odgovara namenjenoj opasnosti Izrađena je od materijala koji će izdržati opasnost Bude odgovarajuća osobi koja je upotrebljava/nosi Ne smeta u obavljanju posla Bude robusna Bude kompatibilna sa ostalim sredstvima koje se istovremeno nose Ne povećava rizik korisnika, itd.

Preispitan zahtjev za LZS osnova je za izradu detaljnog spiska potrebnih LZS koji sadržidetaljne zahteve u vezi karakteristika i kvaliteta koji treba da budu ispunjeni. Osnovni je da se ne nabavljaju LZS bez “CE” znaka, a prateća dokumentacija treba da je u skladu sa Direktivomza LZS [4], slika 1.

G) Praćenje, nadgledanje i unapređenjePraćenje efikasnosti LZS polazi od definisanja parametara koji će se pratiti. Mogu da se prate:

Zastoji zbog nedostatka/ nekompletnosti/ problema sa LZS

8


Zastoji zbog pojave opasnih situacija Popravke/održavanje LZS Povrede na radu Medicinski tretmani Bolovanja Materijalne štete Prijedlozi i primedbe korisnika LZS Definisanje periodike za praćenje, izveštavanje i analizu

Na osnovu prikupljenih podataka vrši se unapređenje LZS, radnih procesa, procedure, primenjene metodologije:

Dopuna/izmena zahteva za LZS Razmatranje promjena procesa/uslova u kojima se odvijaju sa stanovišta promjene

zahtjeva za LZS Izmjena / unapređenje radnih procesa Razmatranje pogodnosti metodologije/ parametara za analizu rizika.

3.2. Primjer primjene analize rizika na izbor LZS

Na primjeru koji sledi prikazana je primjena analize rizika prilikom izbora LZS u autoindustriji. U većini fabrika automobilske industrije najzastupljeniji su tzv. Manuelni radnici koji čine oko 70% zaposlenih. Najveći procenat povrjeda je na rukama (30%). Pri tome se najčešće povređuju prsti (80%), a mnogo manje su povrjede na ostalim djelovima ruke (20%). Povrjede su uglavnom manje ozbiljne (posjekotine, modrice, itd.) ali ima i ozbiljnih kao što su lomovi, i amputacije koje se rjetko dešavaju [5].

Najčešće zaštitno sredstvo u autoindustriji su rukavice. Prema jednom od istraživanja [5], smatra se da rukavice pružaju dobru zaštitu (67%), dovoljnu (23%) i ostalo (10%). Što se udobnosti tiče podaci ukazuju na prostor za unapređenje jer 47% smatra da je udobnost loša, 43% dobra a 12 % ostalo. Problemi su što je rukavica obično kruta i ne omogućava dobru osetljivost i zahvat.

Ako se, na primer, posmatra proces lakiranja, može se uočiti da u njemu figurišu dva osnovna zadatka - priprema za lakiranje i samo lakiranje. Prilikom pripreme za lakiranje vrši se ravnanje i glačanje površina, kao i pranje i odmašćivanje. Tom prilikom postoji mehanička i hemijska opasnost. Lakiranje se vrši sprej pištoljima, u uslovima pod kontrolisanim pritiskom. Tom prilikom prisutna je hemijska opasnost koja potiče od boje/laka, prilikom pripreme, lakiranja i održavanja uređaja za lakiranje.

Što se mehaničke opasnosti tiče, procjenjuje se da ona može dovesti do oderotina i posjekotina na rukama. Ako se primjeni kvantitativna metoda za ocenu rizika, težina tih povrjeda je u najlakšoj kategoriji (1) ali se dešavaju često (4), pa je vrijednost rizika 4, što znači da treba preduzeti akciju odnosno zaštitne mjere. Uvek se prvo razmatra mogućnost alternative. U ovom

9


slučaju, to bi bila eventualna upotreba robota, što iziskuje automatizaciju celog postupka i velika ulaganja. Do tada, neophodna je primjena zaštitnih mjera. Kako su prvenstveno ugrožene ruke, potrebno je korišćenje zaštitnih rukavica.

Zaštitne rukavice treba da imaju odgovarajuću mehaničku otpornost ali i da omogućavaju dovoljnu pokretljivost i mogućnost da se oseti koliko je površina glatka. Navedeni zahtjevi se konkretizuju kroz nivoe zaštitnih karakteristika u skladu sa odgovarajućim standardima. Za rukavice se, prije svega, zahtjeva da su u skladu sa zahtjevima standarda SRPS EN 420:2007 Zaštitne rukavice – Opšti zahtjevi i metode ispitivanja, i posebno se specificira zahtjev za spretnost prstiju, prolaženje i absorpciju vodene pare. Mehanička otpornost treba da je u skladu sa EN 388:2003 Protective Gloves against Mechanical Risks, i posebno se specificira zahtjev za otpornost na abraziju (0-4), otpornost na sječenje (0-5), otpornost na cjepanje (0-4) i otpornost na probod (0-4).

Naredni korak u definisaju zahtjeva treba da uključi zaštitu od hemijskih opasnosti koje postoje u procesu lakiranja. Analizira se svaka vrsta opasnosti zasebno (boja, razređivač, zapaljivost, itd.), i ukoliko rizik nije zanemarljiv definišu se dodatni zahtevi i nivoi zaštitnih karakteristika.

Objedinjeni zahtjevi za nivoe zaštitnih karakteristika, prema vrstama LZS (rukavice, odjeća, ...) dopunjuju se ostalim zahtjevima u skladu sa potrebama korisnika (veličina, kompatibilnost sa ostalim sredstvima, itd.).Ovako specificiran zahtjev za LZS je kompletan, i uslov je za odgovarajuću nabavku.

Završni korak u izboru LZS odnosi se na praćenje i unapređenje što podrazumjeva prikupljanje informacija od korisnika propisanog LZS. Jedino ako se ovaj korak sprovodi sistematično, što rezultira promjenom/dopunom zahtjeva za nivoe zaštitnih karakteristika i/ili ostalih zahtjeva za LZS, može da se unaprijedi stanje u vezi LZS, pa i ocjena rukavice navedena na početku ovog poglavlja – na primjer, da 47% korisnika smatra da je udobnost zaštitnih rukavica loša.

3.3. Rizik i Direktiva za LZS

10


Treba napomenuti da već sama direktiva za LZS promoviše analizu rizika kao osnovnu smjernicu za izbor LZS, za definisanje vrste i nivoa zaštitnih karakteristika, kao i za izbor procedura za ocjenu usaglašenosti [1]. Polazi se od toga da se LZS upotrebljava za zaštitu od jedne ili više opasnosti. Izloženost opasnostima može da dovede do povrjeda. Povrjede se, prema ozbiljnosti, dele u 3 kategorije:

Kategorija I (manje ozbiljne povrjede) Kategorija III (vrlo ozbiljne povrjede, mogu dovesti do trajnih posljedica po zdravlje

i/ili do smrti) Kategorija II (ostale tj. između I i III).

U kategoriju I spada tzv. jednostavna oprema kod koje je korisnik sam u stanju da procjeni nivo zaštite odnosno kada i kako da je upotrebi. To su, na primjer, LZS koja štite od mehaničkih uticaja čije su posljedice površinske (npr.baštenske rukavice), sredstava za čišćenje slabog dejstva (npr.rukavice za pranje sudova), itd.

U kategoriju III spada tzv.složenija oprema čija je upotreba od vitalnog značaja za korisnika jer je faktor rizika takav da korisnik ne može sam blagovremeno da ga identifikuje. Ova kategorija LZS, na primjer, obuhvata zaštitu od pada sa visine, zaštitu od električnih rizika i opasnog napona, zaštitu organa za disanje od otrovnih materija, itd.

U kategoriju II spada sva oprema koja nije svrstana u prethodne dve kategorije.

U Tabeli 1. navedene su osnovne vrste LZS i kategorije kojima ta vrsta LZS pripada. U zavisnosti od kategorije rizika tj. opasnosti od koje LZS treba da štiti, neke vrste LZS mogu da se tretiraju kao oprema u dve ili sve tri kategorije.

Proizvođač LZS (ili njegov ovlašćeni predstavnik) je, prema Direktivi za LZS [4], odgovoran za odluku:

da li je proizvod pokriven direktivom za LZS ako jeste, kojoj kategoriji pripada.

11


Slika 1. Dokumenti usaglašenosti u zavisnosti od kategorije LZS

Tabela 1. Kategorizacija ličnih zaštitnih sredstava

12


4. ZAKLJUČAK

Prikazane su smjernice za izbor LZS na bazi analize rizika. Treba istaći da ni jedna metodologija nije univerzalna ni opšte primjenljiva. Važna je pažljiva primjena, sistematičan, dokumentovan i odgovoran pristup. Zato se predlaže uvođenje procedure za izbor LZS koja treba da unapredi postojeće stanje i promoviše blagovremenu spoznaju i razumevanje rizika u cjelom preduzeću.

Prije konačnog izbora LZS treba razmotriti relevantne evropske standarde i podatke od proizvođača i, kad god je moguće, u izbor LZS treba uključiti i krajnje korisnike.

Pravilan izbor ličnih zaštitnih sredstva (LZS) zavisi od identifikacije prisutnih i potencijalnih opasnosti kao mogućih uzroka povrjeda na radnom mjestu, kao i od vjerovatnoće njihovog dešavanja. U radu je prikazana procedura za izbor LZS u skladu sa analizom rizika koja je glavni pokazatelj za vrstu i zaštitne karakteristike LZS. Procedura obuhvata i ostale aktivnosti potrebne da LZS izvrši svoju zaštitnu ulogu (obuka, provjera zaštitnih karakteristika, održavanje, ..). Procedura predstavlja sistematičan pristup koji objedinjuje osnovne zahteve standarda ISO 31000 kao opšte metodologija za upravljanje rizikom, zahtjeve Direktive EU za LZS i zahtjeve Pravilnika o načinu i postupku procjene rizika na radnom mjestu i u radnoj okolini.

13


5. LITERATURA

[1] Popović, P., Mitrović, R., urednici, Ocenjivanje usaglašenosti proizvoda – razvoj infrastrukture, Monografija, Beogard, 2009.[2] Pravilnik o načinu i postupku procene rizika na radnom mestu i u radnoj okolini, Sl.glasnik RS br.72/2006, Beograd, 2006.[3] Draft ISO/DIS 31000: 2008 Risk management – Principles and guidelines on implementation, http://www.curasoftware.com/Downloads/ISO31000- Draft.pdf[4] Council Directive 89/686/EEC of 21 December 1989 Relating to Personal Protective Equipment, http://eur-lex.europa.eu[5] Prezentacija proizvoda Ansell: „Zaštita ruku u automobilskoj industriji“, www.inge.hr

14

http://eur-lex.europa.eu/

http://www.curasoftware.com/Downloads/ISO31000-

sredstva zastite na radu

Documents