DEMOGRAFSKI, DRUTVENI I ZEMLJOPISNI ASPEKTI SRPSKE POLITIKE U

DALMACIJI U 19. STOLJEU

TIHOMIR RAJI

Osnovna kola kneza Mislava, Katel Suurac

Saetak

Autor u ovom lanku istrauje demografsku, drutvenu i zemljopisnu osnovicu politike

Srpske stranke u Dalmaciji u razdoblju od 1880. do 1905. i, na osnovu raspoloivih podataka,

pokazuje njena velikosrpska politika nije imala realni oslonac. Autor u lanku pokazuje da se

srpska politika u Dalmaciji ponajprije se oslanjala na tradicionalno poimanje srpstva kroz

pravoslavlje, te da je uporite imala na sjevernom ruralnom podruju negdanje Mletake

Dalmacije izmeu Drnia, Vrlike, Benkovca i Obrovca, plus bokeljska enklava na jugu.

Izuzetak je bila malobrojna, ali ekonomski jaka, aica Srba katolika u Dubrovniku.

Kljune rijei

Srpska stranka u Dalmaciji, demografska, drutvena i zemljopisna struktura

Uvod

Srpska politika u Dalmaciji u 19. stoljeu korijene je imala u vjerskim i nacionalnim

tradicijama Srpske pravoslavne crkve, u jezino-politikim stajalitima Vuka Karadia i u

srpskoj nacionalnoj propagandi Ilije Garaanina, utemeljnoj na poznatom spisu Naertanije.

Osim toga vaan je bio utjecaj asopisa Srpsko-dalmatinski magazin koji je poeo izlaziti

1836. i utjecaj kulturne i politike djelatnosti njegova osnivaa i prvog urednika Boidara

Petranovia. Nezaobilazna je i obavjetajna djelatnost Petranovieva nasljednika ora

Nikolajevia, koji je bio agent vlade u Beogradu. Sve ovo znai da su srpski pokret u

Dalmaciji dugo predvodili pravoslavni sveenici i konzervativne elite seljakog drutva, na

prvom mjestu trgovci. Kasnije, nakon osnivanja Srpske stranke 1880., ova se slika

promijenila jer su srpsku politiku u Dalmaciji uglavnom usmjeravali radikalno orijentirani

pripadnici intelektualnih skupina graanstva, dok su konzervativne elite pod zastavom

pravoslavlja okupljale ire ruralne slojeve srpskog stanovnitva u Dalmaciji. Ideoloki profil

srpske politike bio je obiljeen inzistiranjem na karadievski shvaenom etniko-jezinom

naelu kao temelju za konstituiranje nacije, pri emu se liberalni princip vjerske tolerancije

nastojalo iskoristiti u svrhu pridobivanja katolikih intelektualaca i zapoinjanja procesa

srbizacije Dalmacije. (RAJI, 1997., 2003., 2005.; PRPA-JOVANOVI 1988.; AGII 1994.;

IMUNOVI, 1992.).

U tom je smislu zadatak ovog lanka odgovoriti na sljedea istraivaka pitanja: Je li

velikosrpska politika u Dalmaciji u 19. stoljeu imala realnu demografsku osnovicu? Kako je

zemljopisni raspored (raster) srpske dijaspore u Dalmaciji utjecao na srpsku politiku u 19.

stoljeu? Kakva je bila drutvena struktura vodstva, odnosno pomagaa i pristaa srpske

politike u Dalmaciji u 19. stoljeu?

Kronoloki, ovdje e biti obuhvaeno razdoblje od 1836., kada je poeo izlaziti Srpsko

-dalmatinski magazin, do popisa stanovnitva 1900., odnosno do 1905., kada je Srpska

stranka pristupila politici "novog kursa" i privremeno u stranu stavila svoj velikosrpki

radikalizam. Istraivanje demografske osnovice srpske politike Dalmaciji u 19. stoljeu

zahtijeva iznoenje detaljnijih podataka o broju pripadnika ovdanje srpske dijaspore i njihova

postotnog udjela u ukupnom stanovnitvu pokrajine u razdoblju od 1836. do 1900. Analiza

zemljopisne strukture srpske dijaspore i zemljopisnog reljefa srpskog pokreta obuhvatit e tri

povijesne regije tadanje Dalmacije: negdanju Mletaku Dalmaciju, negdanju Dubrovaku

Republiku i Boku kotorsku. Drutvena osnovica srpskog pokreta bit e prikazana kroz osvrt

na profesionalnu pripadnost, odnosno drutveni status patriotskih skupina u vodstvu srpskog

pokreta, a bit e istraen i drutveni status vodstva, lanstva, odnosno irih slojeva simpatizera

i pomagaa Srpske stranke.

O demografskim, drutvenim i zemljopisnim aspektima srpske politike u Dalmaciji u

19. stoljeu do sada je pisala Branka Prpa-Jovanovi u svojoj knjizi Srpsko-dalmatinski

magazin 1836. do 1848. i Tihomir Raji u lanku "Neka zapaanja o drutvenoj osnovici

srpskog nacionalizma u Dalmaciji". Ovom se temom u izvjesnoj mjeri bavio i Rade Petrovi,

a zanimljiva zapaanja i korisne podatke donosi i Nika Stani (PRPA-JOVANOVI 1988.;

RAJI 1997.; PETROVI 1982.; STANI, 1980.; 1990.). Izvori, s druge strane, donose

podatke koji do sada nisu sustavno iskoriteni. U knjizi Mithada Kozliia i Ante Bralia

Stanovnitvo Kraljevine Dalmacije prema slubenim izraunima i popisima 1828.-1857.

godine, obraeni su demografski podaci iz austrijskih statistiih procjena te podaci iz prvog

suvremenog popisa stanovnitva u Dalmaciji iz 1857. (KOZLII, BRALI 2012.) Demografski

podaci za drugu polovicu 19. stoljea doneseni su u austrijskim popisima stanovnitva iz

1869., 1880., 1890. i 1900. (Bevoelkerung1871.; MASCHEK 1888.; Opinski rijenik

1908.; MAKALE, 1912.). Uz to, koriteni su podaci o zastupnicima Srpske stranke koje donose

Brzopisna izvjea pokrajinskog sabora dalmatinskog u razdoblju od 1880. do 1905.,

odnosno podaci iz knjige Ive Peria Dalmatinski sabor (Brzopisna izvjea 1880. 1905.;

PERI, 1978.).

Demografska obiljeja srpske dijaspore u Dalmaciji

Srpska dijaspora u Dalmaciji u demografskom smislu bila je manjina koja je prema

austrijskim statistikim procjenama iz 1836. godine, kada je poeo izlaziti Srpsko-dalmatinski

magazin, imala 69 689 pripadnika koji su inili 18,81% ukupnog stanovnitva pokrajine.

Slika 1. Broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji u 19. stoljeu i njihov postotni udio u

ukupnom stanovnitvu pokrajine

Izvor: KOZLII, BRALI, 2012.; CARRARA, 2006.; Bevoelkerung 1871.; MASCHEK, 1888.; Opinski rijenik

1908.; MAKALE, 1912.

Osam godina kasnije, 1844., kada je stvoreno Garaaninovo Naertanije, prema

austrijskim statistikim u procjenama u Dalmaciji je ivjelo 77 835 pripadnika srpske

dijaspore koji su inili 19,29% stanovnitva pokrajine (Sl. 1.) Prema podacima iz prvoga

modernog popisa stanovnitva provedenog 1857. broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji

smanjio se na 77 065 pa je njihov udio u ukupnoj populaciji pokrajine pao na 18,52%

(KOZLII-BRALI, 2012.; CARRARA, 2006.). Prema popisu stanovnitva iz 1869. broj

pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji neto se poveao i iznosio je 78 305 odnosno 17,14%

ukupnog stanovnitva pokrajine (Bevoelkerung1869.) Slino tome, prema popisu iz 1880.

broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji poveao se na 79 584 to je, meutim, znailo

daljnje smanjenje udjela u stanovnitvu Dalmacije na 16,87% (MASCHEK, 1888.). Prema

popisu stanovnitva iz 1890. broj pripadnika srpske dijaspore u Dalmaciji bio je 87 007, to je

opet znailo smanjenje udjela u ukupnom stanovnitvu pokrajine na 16,52% (MAKALE,

1912.). Na koncu, prema popisu stanovnitva 1900. broj pripadnika srpske dijaspore u

Dalmaciji popeo se na 96 279 to je, ipak, znailo daljnje smanjivanje udjela srpske dijaspore

u stanovnitvu pokrajine na 16,21% (Opinski rijenik1908.).

Sve u svemu, izneseni podaci otkrivaju da se u drugoj polovici 19. stoljea udio

pripadnika srpske dijaspore u ukupnom stanovnitvu Dalmacije smanjio s 19,29% iz 1844. na

16,4% 1900., dakle za 2,89%. Ovaj pad udjela srpske dijaspore u ukupnom stanovnitvu

Dalmacije s oko petine na priblino estinu moe se pripisati mnogim initeljima. Na prvom

mjestu rije je o tome da su pripadnici srpske dijaspore veinom ivjeli u nepovoljnim

ekonomskim i drutvenim uvjetima seljakog drutva u zaleu primorskog dijela pokrajine.

Openito niska civilizacijska razina itavoga ovog zagorskog podruja kod Srba bila je jo

nia, zbog injenice da je pravoslavno sveenstvo, razmjerno malobrojnije i slabije

obrazovano od katolikog, bilo manje uinkovit posrednik u prenoenju civilizacijskih

tekovina europskog zapada. U tom je smislu vea smrtnost, posebno novoroenadi, utjecala

je na negativna demografska kretanja jer je, prema popisu stanovnitva iz 1857., broj srpskog

stanovnitava rastao samo 0,13% godinje to je bilo skoro duplo manje od prirasta katolikog

stanovnitva (KOZLII, BRALI 2012.; STANI 1990.; PETROVI 1982.). Vaan razlog

opadanja udjela srpske dijaspore u ukupnom stanovnitvu Dalmacije bila je i stagnacija, pa

ak i pad broja pripadnika srpske dijaspore na podruju Boke kotorske, kako e to biti

pokazano u nastavku, ije se zalee u ovo doba isticalo posebno tekim uvjetima ivota. Sve u

svemu, oito je da velikosrpska politika u Dalmaciji nije imala realan demografski oslonac jer

su Srbi u 19. stoljeu bili manjina iji se udio u stanovnitvu pokrajine smanjio s petine na

estinu.

Zemljopisni raspored srpske dijaspore u Dalmaciji

Pripadnici srpske dijaspore u Dalmaciji nisu bili ravnomjerno rasporeeni po itavoj

pokrajini nego su veim djelom bili koncentrirani na njezinom krajnjem sjeveru i jugu (Sl. 2.).

Da bi ta slika bila to jasnija, ovdje e biti prikazan zemljopisni raspored srpske dijaspore s

obzirom na prethodno spomenute povijesne regije tadanje Dalmacije u razmacima od

otprilike dvadeset godina, odnosno na osnovu statistikih procjena iz 1836., te podatak iz

popisa stanovnitva iz 1857., 1880., i 1900.

Prema statistikim procjenama iz 1836. na podruju negdanje Mletake Dalmacije

ivjelo je 44 964 pripadnika srpske dijaspore koji su inili 64,36% ukupnog srpskog

stanovnitva, na podruju Boke kotorske ivjelo je 24 624 pripadnika srpske dijaspore koji su

inili 35,25% srpskog stanovnitva pokrajine. aica od samo 275 pripadnika srpske dijaspore

dubrovakom podruju, odnosno u samom Dubrovniku, inila je samo 0,39% ukupnog

srpskog puanstva u pokrajini (KOZLII, BRALI, 2012.). Prema demografskim podacima iz

1857. na podruju nekadanje Mletake Dalmacije ivjelo je 52 619 pripadnika srpske

dijaspore, odnosno 68,19% ukupnog srpskog stanovnitva u pokrajinu. Na podruju Boke

kotorske bilo je 24 257 pripadnika srpske dijaspore, odnosno 31,44% srpskog stanovnitva u

pokrajini. Na dubrovakom podruju broj pripadnika srpske dijaspore smanjio se na 187, pa

su oni inili samo 0,37% ukupnog srpskog stanovnitva u pokrajini (KOZLII, BRALI,

2012.).

Prema popisu stanovnitva iz 1880. na podruju negdanje Mletake Dalmacije ivjelo

je 56 167 pripadnika srpske dijaspore koji su inili 70,58% ukupnog srpskog stanovnitva u

pokrajini. Na podruju Boke kotorske 22 735 pripadnika srpske dijaspore inilo je 28,57%

ukupnog srpskog stanovnitva u pokrajini. Iako i dalje minijaturna, srpska zajednica u

Dubrovniku poveala se etiri puta te je inila 0,86% srpskog stanovnitva pokrajine

(MASCHEK, 1888.). Na koncu, prema podacima iz 1900., 70 893 pripadnika srpske dijaspore s

podruja negdanje Mletake Dalmacije inilo je 73,73% ukupnog srpskog stanovnitva

pokrajine. Na podruju Boke kotorske ivjelo je 24 130 pripadnika srpske dijaspore koji su

inili 25,06% ukupnog srpskog stanovnitva u pokrajini. Na dubrovakom podruju 1 166

pripadnika srpske dijaspore inilo je 1,21% ukupnog srpskog stanovnitva pokrajine

(Opinski rijenik 1908.).

Sve u svemu, u razdoblju od 1836. do 1900. zemljopisni raspored srpske dijaspore u

Dalmaciji donekle se promijenio. U ukupnoj srpskoj populaciji pokrajine rastao je udio koji

su ivjeli na podruju negdanje Mletake Dalmacije, a smanjivao se udio onih iz Boke

kotorske. Iako se broj pripadnika srpske dijaspore na dubrovakom podruju, odnosno samom

Dubrovniku, skoro upetorostruio, njihov broj i udio u ukupnoj srpskoj populaciji ostao je

simbolian.

Slika 2. Zemjopisni raspored srpskog pokreta u okviru upravne podjele Dalmacije 1900.

Izvor: Freytag - Berndt's Generalkarte von Dalmatien, Bosnien und Hercegovina, Wien 1900. iz Arheolokog

muzeja u Splitu.

Zemljopisni raspored srpskog pokreta

Zemljopisni raspored srpskog pokreta nije se poklapao sa zemljopisnim rasporedom

srpske dijaspore u Dalmaciji. To je vidljivo ve u razdoblju od 1836. do 1848., kada je srpski

pokret najvie potpore uivao na podruju negdanje Mletake Dalmacije, odakle je dolazilo

47% podupiratelja, zatim u Boki kotorskoj odakle je dolazilo 42%, podupiratelja te na koncu

u Dubrovniku odakle je bilo 11% podupiratelja. Dakle, potpora s podruja nekadanje

Mletake Dalmacije bila je razmjerno mala, dok je potpora iz Boke kotorske, a posebno iz

Dubrovnika, premaivala udio ovdanjih Srba u ukupnoj srpskoj populaciji pokrajine. Uzrok

tome je injenica da siromano srpsko stanovnitvo naseljeno na zagorskom podruju

negdanje Mletake Dalmacije nije, za razliku od malobrojnih, ali utjecajnih srpskih trgovaca

u Dubrovniku i srpskog puanstva u Boki kotorskoj gdje je pomorstvo djelomino olakavalo

uteg siromatva, moglo biti masovni podupiratelj poetne kulturno-prosvjetne faze srpskog

pokreta u reiji Srpsko-dalmatinskog magazina (PRPA-JOVANOVI, 1988.; STANI, 1990.).

Priblino istu sliku pruaju podaci o zemljopisnoj strukturi saborskih mandata Srpske

stranke u razdoblju od 1880. do 1905. jer je samo 50% srpskih zastupnika bilo izabrano na

podruju negdanje Mletake Dalmacije, dok je na podruju Boke kotorske bilo izabrano njih

38%, a na podruju Dubrovnika ak njih 12% (Sl. 3.). S tim u vezi ilustrativna je injenica da

je 74% zastupnika Srpske stranke u Dalmatinskom saboru bilo izabrano na ruralnom

zagorskom podruju na sjeveru negdanje Mletake Dalmacije (izborne jedinice Drnia,

Knina i Vrlike; Obrovca, Benkovca i Kistanja te ibenika i Skradina) i zalea Boke kotorske

(izborna jedinica seoskih opina Kotora, Herceg Novoga, Risna i Budve) gdje je

koncentracija srpskog stanovnitva bila najvea, to potvruje tradicionalni ruralni karakter

zemljopisne, ali i drutvene osnovice srpske politike u Dalmaciji, a s time i jak utjecaj

pravoslavnih konzervativaca (Brzopisna izvjea 1880. 1905.; PERI, 1978.).

Slika 3. Regionalna struktura mandata Srpske stranke u Dalmatinskom saboru 1880. 1905.

Izvor: Brzopisna izvjea pokrajinskog., 1880. 1905; PERI, 1978.

Nerazmjer u zastupljenosti pojedinih povijesnih regija Dalmacije u potpori srpskom

pokretu potvruje i podaci koje donosi Fond Srpskog glasa i koji pokazuju da je najvie

potpore irih slojeva srpskog stanovnitva dolazilo s podruja nekadanje Mletake

Dalmacije, 82%, dok je potpora iz Boke kotorske 15% i Dubrovnika 3% bila manje-vie

simbolina (RAJI, 1997.).

Drutvena osnovica srpskog pokreta

Za istraivanje drutvene osnovice srpskog pokreta u Dalmaciji iskoriteni podaci o

drutvenom statusu (zanimanju) pripadnika patriotskih skupina svrstanih prema klasifikaciji

Miroslava Hrocha. Do osamostaljenja srpskog pokreta voe se mogu pronai u skupini

pravoslavnih konzervativaca okupljenih oko dalmatinskih pravoslavnih episkopa. Nakon

stvaranja Srpske stranke tu su ulogu, pored voe Srpske stranke Save Bjelanovia, preuzeli

srpski saborski zastupnici u Dalmatinskom saboru. Pomagai i pristae su pojedinci za koje je

bilo mogue nedvojbeno utvrditi da su bili lanovi Srpske stranke, odnosno da su sudjelovali

u njezinim politikim akcijama. Pojedinci na margini uglavnom su pripadnici irih ruralnih

slojeva srpske dijaspore koji su u reiji pravoslavnih konzervativaca srpskom pokretu pruali

manju ili veu potporu (HROCH, 2006.).

Slika 4. Drutvena struktura vodstva Srpske stranke struktura mandata u Dalmatinskom

saboru 1880. 1905. Izvor: Brzopisna izvjea pokrajinskog., 1880. 1905.; PERI, 1978.

Prema spoznajama Branke Prpe-Jovanovi (1988.) drutveni status, odnosno

zanimanje pristaa i pomagaa srpskog pokreta u Dalmaciji u prvoj polovici 19. stoljea bio je

sljedei: trgovci 38%, pravoslavni sveenici 35%, dravni slubenici 9%, pripadnici

intelektualnih zanimanja (uitelji, profesori, uenici i studenti, ljenici, pravnici, umjetnici)

9%, pomorci 5% i skupina ostalih (vojnici, zanatlije, zemljoradnici, posluitelji) 4%. Dakle,

glavnu su ulogu igrali konzervativno usmjereni trgovci i pravoslavni sveenici koji su inili

73% pomagaa, to pokazuje da je srpski pokret u svojoj uvodnoj fazi bio odluujue

obiljeen pravoslavnim tradicijama i da malobrojni pripadnici graanske inteligencije (17%

pripadnika intelektualnih zanimanja i inovnika) nisu imali veliki utjecaj. Skroman udio

ostalih drutvenih slojeva (9% pomoraca i ostalih), odnosno izostanak potpore irih, seljakih,

slojeva tu sliku samo nadopunjuje (PRPA-JOVANOVI, 1988.). U doba samostalnog izlaska

srpskog pokreta na politiku pozornicu Dalmacije, 1880., ova se slika promijenila. Karakter te

promjene najbolje ilustrira pogled na drutveni status, odnosno zanimanje zastupnika Srpske

stranke u Dalmatinskom saboru u razdoblju od 1880. do 1905. jer su najbrojniju skupinu

srpskih saborskih zastupnika inili pravnici (odvjetnici i javni biljenici) 42%, zatim trgovci

35%, iza njih pravoslavni sveenici 11%, lijenici 8% te uitelji 4% (Sl. 4.). Oito,

konzervativni trgovci i sveenici (43% zastupnika) nisu u ovom razdoblju u vodstvu srpskog

pokreta imali odluujui utjecaj kao prije. Istovremeno, blaga prevlast pripadnika

intelektualnih zanimanja (53% pravnika, lijenika i uitelja) te prisutnost Srba katolika

(11% zastupnika) pokazuje da su pripadnici radikalno-liberalne struje, sa svojim radikalnim

nacionalizmom i namjerom da srpstvo odvoje od pravoslavlja i tako otvore put srbizaciji

hrvatskog katolikog stanovnitva Dalmacije, imali veliki utjecaj na politiki i ideoloki profil

srpskog pokreta (Brzopisna izvjea 1880. 1905.).

Neto drugaiju sliku pruaju podaci o irim slojevima lanstva, odnosno pomagaima

i pristaama Srpske stranke meu kojima je najvie bilo trgovaca, 37%, zatim pripadnika

intelektualnih zanimanja (uitelji, profesori, studenti, uenici i slino) 30%, sveenika 11%,

pravnika 9% te seljaka 5%. Preostalih 8% inili su pripadnici zanimanja ija je pojedinana

zastupljenost u lanstvu bila vrlo malena (kafedije, pomorci itd.). Oito je, dakle, da su meu

onima na koje se Srpska stranka oslanjala u svojoj praktinoj politikoj djelatnosti blago

prevladavale konzervativne drutvene skupine, (52% trgovaca, sveenika i seljaka) dok su

pripadnici radikalno-liberalne struje (39% pravnika, uitelja, profesora, studenata i uenika)

bili u manjini (RAJI, 1997.) Utjecaj konzervativaca bio je jo oitiji meu irim slojevima

biraa i podupiratelja Srpske stranke. Naime, od 909 uplatitelja u "Fond Srpskog glasa" koji

su bili iz Dalmacije 82% bili su seljaci, 9% sveenici, 4% pripadnici intelektualnih slojeva

(lijenici, profesori, uitelji, studenti i sl.) 3% ostali (pomorci, gradonaelnici i sl.). Trgovci

su, s obzirom na svoj utjecaj u vodstvu i lanstvu Srpske stranke, "Fondu Srpskog glasa" dali

neoekivano malu potporu, tek 2%. Ipak su oni, skupa sa sveenicima, bili organizatori

potpore koja je dola iz redova seljaka, potvrdivi tako prevlast konzervativaca meu irim

slojevima srpskog stanovnitva (RAJI, 1997.).

Komparativni pogled na drutvenu osnovicu srpskog pokreta u Dalmaciji otkriva da se

on u razdoblju od 1836. do 1848. gotovo sasvim oslanjao na dvije konzervativne skupine:

sveenike i trgovce koji su se okupljali oko zastave pravoslavnog srpstva. Utjecaj ostalih

slojeva bio je minimalan. Kasnije, u doba samostalnoga politikog djelovanja Srpske stranke,

iza 1880., u srpskom je pokretu porastao utjecaj intelektualnih skupina koje su kroz radikalno-

liberalnu struju imale odluujui utjecaj na vodstvo i jak utjecaj meu lanstvom Srpske

stranke. Ovdje je rije o skupini koju Miroslav Hroch naziva inteligencija te je razvrstava na

podskupine: elita vezana uz vladajue klase sa dobrim prihodima, pravnici, lijenici,

umjetnici, novinari, znanstvenici te plaeni intelektualci meu koje je svrstao nie i srednje

slubenike, sveenike i studente (HROCH, 2006.). Ipak, utjecaj ovih promjena na iru

drutvenu osnovicu srpskog pokreta nije bio velik, jer nije dolo do promjena u

tradicionalnom identitetu srpske dijaspore u Dalmaciji, koja je sebe i dalje poimala gotovo

iskljuivo kroz pravoslavlje.

Zakljuak

Srpska dijapora, iji je udio u ukupnom stanovnitvu Dalmacije tijekom druge polovice 19.

stoljea pao s petine na estinu, nije mogla biti realni demografski oslonac velikosrpske

politike u pokrajini. Tim vie to je ta potpora dolazila s podruja sjevernoga zagorskog

podruja negdanje Mletake Dalmacije i zalea Boke kotorske, gdje je prevladavalo

siromano, neuko i ne ba politiki aktivno srpsko seljatvo. Nasuprot tome, aica Srba u

Dubrovniku imala je od 80-ih godina 19. stoljea pa dalje, zbog svog izraenog aktivizma,

koncentracije kapitala srpskih trgovaca i ugleda pripadnika Srbo-katolike elite, znatan utjecaj

na politiku Srpske stranke. Ipak srpska politika u Dalmaciji ponajprije se oslanjala na

tradicionalno poimanje srpstva kroz pravoslavlje te je uporite imala na sjevernom ruralnom

podruju negdanje Mletake Dalmacije izmeu Drnia, Vrlike, Benkovca i Obrovca, plus

bokeljska enklava na jugu.

Izvori:

Bevoelkerung (1871): Bevoelkerung und Viehstand von Dalmatien nach der Zaehlung vom

31. December 1869., Wien.

Brzopisna izvjea(1880 1905): Brzopisna izvjea pokrajinskog sabora dalmatinskog,

1880. 1905., Zadar.

Generalkarte von Dalmatien, Bosnien und Hercegovina (1900), Wien: Kartographische

Anstalt Freytag & Berndt.

Opinski rijenik(1908): Opinski rijenik za Dalmaciju, Be.

Literatura

AGII, D. (1994.): Tajna politika Srbije u XIX stoljeu, Zagreb: AGM - Zavod za hrvatsku

povijest.

CARRARA F. (2006): Dalmacija kako ju je opisao profesor doktor Frane Carrara, Split:

Etnografski muzej Split.

DIKLI, M. (2010.): Dalmacija u XIX. stoljeu (1797 - 1918/20), Zadar: Matica hrvatska.

HROCH, M. (2006): Drutveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb: Srednja

Europa.

IVKOVI, F. (1991-1992): Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vlasti

1814. - 1918., Arhivski vjesnik, 34 (35), 3151.

KOZLII, M., BRALI, A. (2012): Stanovnitvo Kraljevine Dalmacije prema slubenim

izraunima i popisima 1828 - 1857 godine, Zadar: Sveuilite u Zadru.

MAKALE, M. (1912): Zadnji popis puanstva u Dalmaciji, Be: Nakl. Adria.

MASCHEK, L. (1888): Repertorio Geografico-statistico dei loughi abitati nel Regno di

Dalmazia, Zadar: Tipografia di G.

PERII, ., T. (2006): Povijest Dalmacije od 1797. do 1860., Zadar: Matica Hrvatska.

PERI, I. (1978): Dalmatinski sabor, Zadar: Centar Jugoslavenske akademije znanosti i

umjetnosti.

PETROVI, R. (1982): Nacionalno pitanje u Dalmaciji u XIX. stoljeu, Sarajevo: Svjetlost.

PRPA-JOVANOVI, B. (1988): Srpsko-dalmatinski magazin 1836. - 1848., Split: Knjievni

krug.

RAJI, T. (1997): Neka zapaanja o drutvenoj osnovici srpskog nacionalizma u Dalmaciji,

Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 39, 258259.

RAJI, T. (2003): Pregled uloge Srpske pravoslavne crkve u razvoju srpskog nacionalnog

pokreta u austrijskoj Dalmaciji, Croatica Christiana periodica, 26 (51), 101113.

RAJI, T. (2005): Srpski nacionalni pokret u Dalmaciji u XIX. stoljeu, Radovi Zavoda za

povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47, 341361.

STANI, N. (1980): Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji,

Zagreb: Sveuilite u Zagrebu - Centar za povijesne znanosti - Odjel za hrvatsku povijest.

STANI, N. (1990): Srbi i srpsko-hrvatski odnosi u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda,

Zadarska revija, 39 (5 6), 587619.

IMUNI, P. (1992.): Naertanije: Tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike, Zagreb:

Globus.