status [broj 14, proljeće 2010.]

STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanjabroj 14, proljeće 2010.

Nakladnik: Udruga građana “Dijalog” Mostar, Franjevačka 16, 88000 MostarZa nakladnika: Josip Blažević, [email protected]štvo: Alen Kristić, Eldar Sarajlić, Ivan VukojaUrednik broja: Alen KristićGrafičko oblikovanje: Dijaloge-mail adresa uredništva: [email protected]: www.status.ba

ISSN: 1512 – 8679

Tisak: Logotip, Široki Brijeg

Objavljivanje OvOga brOja financijski su pOmOgli:fOndacija za izdavaštvO fbiH vlada rH

ljubuški kulturni centar

Ova publikacija ne predstavlja stavOve dOnatOra.

02b.tzkth

UVODNIKAlen Kristić: Čemu Status?......................................................................................................................................................................4

UVOD U TEMU BROJAE-mail polemika članova Uredništva........................................................................................................................................................11Eldar Sarajlić: Grupna prava i problem konzistentnosti..................................................................................................................27Ivan Vukoja: Liberalni etnonacionalizam i multikulturalno građanstvo nasuprot liberalnom fundamentalizmu i mitu o etnokulturnoj neutralnosti.........................................................................................................................................................30Alen Kristić: Potraga za vjerodostojnim pripadanjem.......................................................................................................................49

TEMA BROJA: UnUtArnAcIonALnI / UnUtArEtnIČKI DIJALoG: PotrEBA ILI ILUzIJAFaruk Borić: Bošnjaci u Saboru: odiseja 2010...................................................................................................................................56Srećko M. Džaja: Bosna i Hercegovina kao politička kategorija kroz povijest..............................................................................63Željko Ivanković: Hrvatska književnost u BiH prema cjelini hrvatske književnosti i cjelini (moguće) bh. književnosti..............73Alen Kristić: II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH..............80Dubravko Lovrenović: Godina 1900. – godina 2010. (Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima)................................101Ivo Lučić: Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi........................................................................................................107fra Luka Markešić: Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH .....................................................................................137Nino Raspudić: Prijedlog novih kategorija za određivanje političkog pozicioniranja u rH, onkraj podjele lijevo-desno...........145Entoni Šeperić: Hrvatski “Id” bez “entiteta”.....................................................................................................................................148Ugo Vlaisavljević: tri nacije kao tri ratne naracije..........................................................................................................................152Željko Vukić: Građani biraju novi ustav BiH – znanstvena kritika daytonske države i prijedlog novog ustrojstva...............161

TEOLOŠKI KLASICI U SARAJEVUAlen Kristić: oslobođenje počinitelja položeno je u ruke žrtava...................................................................................................168Jurgen Moltmann: Božja patnja i Božja budućnost – o rođenju nade u iskustvima trpljenja..................................................171Jurgen Moltmann: Božje ime je pravednost – Božja pravda za žrtve i počinitelje grijeha........................................................177Alen Kristić: Svjetski etos: “kućni red” globaliziranog svijeta.........................................................................................................181Hans Küng: Svjetski etos za svjetsku politiku...................................................................................................................................185Hans Küng: Svjetski etos i gospodarstvo...........................................................................................................................................191

REAGIRANJAMladen Ančić: Ima li smisla raspravljati sa “zvjezdoznancima”.....................................................................................................198Darko Periša: odgovor na vrludave komentare oportunog intelektualca....................................................................................205Hans Kung: Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenja........................................................................................207

DOSSIER IRANSKA AMBASADA.........................................................................................................................................................210

MEDIJI I DEMOKRATIZACIJA Adisa Busuladžić: Kad se slobodni mediji razgoropade: Mediji i politika sile u BiH..................................................................248

IZAZOV POMIRENJAIvan Lasić: Pomirenje i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini....................................................................................................256Nicolass Moll: Francusko-njemačko pomirenje i Balkan: motivacija, a ne model....................................................................264

UMJETNOSTSegor Hadžagić: Portret: Haneke.......................................................................................................................................................276Dragan Komadina: Festivali: MESSijanstvo – You MUStafić Have It..........................................................................................281Oana Ciobanu: rusija anno zero – od černuhe do trash naturalizma..........................................................................................284

FILOZOFIJAMile Lasić: Sekularni “papa” – povodom 80. rođendana Jürgena Habermasa.............................................................................290

S DRUŠTVENIH MARGINA Mira Bogdanović: Disidenti Druge Jugoslavije................................................................................................................................296Mile Lasić: o romima............................................................................................................................................................................315 Iva Simčić: transformacija mitskog govora u tekst popularne kulture: mit o dr. Dabiću............................................................321

NAŠE STARINERadoslav Dodig: Perun na Prenju, Veles na Veleži..........................................................................................................................330

PRIKAZI....................................................................................................................................................................................339

Uvodnik

magazin za političku kulturu i društvena pitanja�

Što je sve, uz probleme s kojima je suočena sva naša domaća periodika, uzrokovalo tako dugo čekanje na 14. broj Statusa, dijelom se da razaznati i iz polemičke prepiske urednika Sta-tusa (Sarajlić – Vukoja – Kristić). Upravo se u toj polemici oblikovala i središnja tema ovoga broja Statusa – Unutar-nacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija – ali ta je polemika ujedno na jedinstven način iznova raskrila od-sudne probleme društveno-političke zbilje BiH. Polemika je na koncu okrunjena osvrtom sva tri urednika na tijek i sadr-žaj polemike.

Nadam se da se iz obimnog, raznovrsnog i bogatog sadržaja novog broja Statusa jasno razaznaje trajno nastojanje da Sta-tus ostane i bude prije svega društveno angažirani časopis, usmjeren, dakle, u konačnici ne na neobvezujuće akadem-ske rasprave samozadovoljnih i samodostatnih intelektua-laca nego na odgovorna promišljanja koja će biti makar mali doprinos procesima društveno-političke preobrazbe našeg postratnog i tranzicijskog društva. U svijesti o jedinstvenosti društveno-političkoga BiH razvilo se tako postupno, i ne bez lomova, i ono jedinstveno samoga Statusa.

Dramatično, ponekad razočaravajuće, ali u konačnici obo-gaćujuće iskustvo priprave ovog broja Statusa – od ured-ničke polemičke prepiske do (pokušaja) angažiranja autora, što su nerijetko pratile i polemike, pa čak i ideološko eti-ketiranje samoga Statusa, bez hrabrosti i dobre volje da se vlastiti stavovi o spornosti Statusa argumentirano iznesu u samome Statusu za što su pojedini potencijalni autori Sta-tusa ljubazno bili zamoljeni – potaklo me je da ovaj Uvod-nik (zlo)upotrijebim da u svoje vlastito ime kao jedan od

urednika Statusa pojasnim što za mene znači to jedinstveno Statusa.

To je prije svega duboko uvjerenje da se društveno-politička preobrazba našeg društva ne može dogoditi bez (nenasilnog) dijaloga, i to dijaloga u koji će biti uključeni po mogućnosti nositelji svih (ili makar onih odsudnih) svjetonazorskih, re-ligijskih, društvenih, kulturnih, političkih… programa, da-kako, pod uvjetom da ti stavovi budu argumentirani, dakle, da uza sav polemički naboj budu oslobođeni ideološkog fa-natizma i isključivosti koja umjesto argumentima operira ideološkim inkriminacijama, s nadom da će se utemeljenost (logička, povijesna…) tih argumenata provjeravati u daljnjoj polemici / dijalogu zastupnika različitih stavova.

Zapravo, to uvjerenje je omogućilo i postojanje uredničkog sastava Statusa kakav danas jest, a koji nipošto nije, kako mnogi usidreni u predrasude o Statusu misle, skup svjeto-nazorskih, ideoloških, političkih… istomišljenika. Naprotiv, a to posvjedočuje i polemička prepiska urednika, riječ je o tri čovjeka različitih (a ponekad i sasvim oprečnih!) svjeto-nazora, ideoloških i političkih orijentacija, uvjerenih da je upravo zato dijalog među njima osobno smislen, ali i da je bez takvog dijaloga na općedruštvenoj razini budućnost na-šeg društva zapečaćena.

Dakle, na pozadini podijeljenog društva kakvo bosanskoher-cegovačko zasigurno jest, jedinstveno Statusa meni se pr-venstveno nameće kao nastojanje da se iz te podijeljenosti (u svim njezinim oblicima: nacionalnim, religijskim, političkim, ekonomskim, regionalnim, unutarnacionalnim…) iskorači, i

Čemu Status?Nadam se da se iz obimnog, raznovrsnog i bogatog sadržaja novog broja Statusa jasno razaznaje trajno nastojanje da Status ostane i bude prije svega društveno angažirani časopis, usmjeren, dakle, u konačnici ne na neobvezujuće akademske rasprave samozadovoljnih i samodostatnih intelektualaca nego na odgovorna promišljanja koja će biti makar mali doprinos procesima društveno-političke preobrazbe našeg postratnog i tranzicijskog društva

Alen Kristić

Uvodnik

status, broj 14, proljeće 2010. �

to za početak makar tako što će se pojedincima iz različitih ugodnih i sigurnih (ideoloških, svjetonazorskih, političkih, misaonih…) “rovova” i “bastiona”, kao nositeljima određe-nih za društveno-političku zbilju relevantnih i djelatnih sta-vova, kao izazov ponuditi slobodan prostor da u istom ča-sopisu zajedno s vlastitim oponentima i neistomišljenicima zajedno pišu promišljajući zbilju oko sebe bez cenzure, ali i potrebe za autocenzurom. Naravno, bez iluzije da se preko noći među njima može dogoditi dijalog u punom smislu te riječi, ali s uvjerenjem da je početak svakog autentičnog dija-loga upravo mogućnost takvog “monološkog zajedništva”, a opet, s uvijek mogućim pozitivnim učincima na čitatelje koji imaju rijetku priliku čitati neistomišljenike između istih ko-rica, što je, makar mali doprinos oblikovanju dijaloške kul-ture u nas, s otvorenošću da i sami autori oprečnih stavova, postupno uđu u kritičko-polemički dijalog koji nikoga ne bi smio ostaviti istim.

Dakako, to ne znači nipošto i nikakvo, pogotovo ne etičko relativiziranje različitih stavova (je li potrebno isticati k tomu da ujedno urednici Statusa ne dijele automatski stavove au-tora Statusa?), ali znači iznova duboko uvjerenje da do druš-tveno-političke preobrazbe društva ne može doći ukoliko se u dijalog ne uključe čak i nositelji, po našoj ili općeusvojenoj procjeni, čak pogubnih stavova.

Kako opravdati to možda zbunjujuće i uznemirujuće uvjere-nje da valja dijalogizirati i s nositeljima pogubnih stavova?

Odgovor se može ponuditi iz različitih perspektiva: socio-loške, filozofske, religijske…

No, meni se prije svega nameće slika, duboko usječena u moje pamćenje, povezana uz kršćanskog (pobliže prote-stantskog) mirotvorca Franka Buchmana, bez čijeg je an-gažmana pomirenje između Nijemaca i Francuza nakon II. svjetskog rata nezamislivo, a time i Europska unija (uosta-lom, upravo je on upoznao i povezao tvorce Europske unije Adenauera i Shumana).

Naime, organizacija Moralno oboružanje (MRA), čiji je ute-meljitelj Buchman, organizirala je poslije II. svjetskog rata seminare i konferencije o pomirenju i moralnoj obnovi Eu-rope, prvenstveno u švicarskom planinskom gradiću Cauxu, u kojem sam imao sreću biti. Nazočan na jednom takvom susretu 1947., Buchman je kriknuo: Gdje su vam Nijemci? Nikad nećete ponovo izgraditi Europu bez Nijemaca!!! Na-sreću, Caux je nakon toga krika postao mjesto gdje su se po prvi puta nakon II. svjetskog rata oči u oči susretali Ni-jemci i Francuzi, i nitko u tome susretu, dakako, nije ostajao nepromijenjen.

Proganjan tim krikom našao sam se i u Statusu, uvjeren da se društveno-politička zbilja ne može preobraziti ako nećemo stupiti i u dijalog s nositeljima (i pristalicama) po nama po-gubnih (pa čak i zločinačkih) stavova, projekata, programa… gdje se, dakako, ne radi o relativiziranju istine, krivnje, gri-

jeha, odgovornosti… nego u konačnici intelektualnom (i vjerničkom!) odgovornom razlikovanju između, da iskori-stim religijski diskurs, “greške” i “grešnika”, pri čemu “grešku” valja bezuvjetno osuditi, a s “grešnikom”, svemu unatoč, di-jalogizirati u vjeri u trajnu mogućnost ljudske preobrazbe, obraćenja, otvaranja očiju, promjene stava, a sve to s trajnim rizikom da usred dijaloga možda otkrijemo kako smo istin-ski “grešnici” zapravo mi, ili makar spoznamo neke vlastite “greške” i vlastitu suodgovornost za “greške grešnika”. Umje-sto toga zahtjevnog dijaloga, skopčanog i s razočarenjem s nerijetko potvrđenom ljudskom ustrajnošću u sljepilu zla, bez kojeg usprkos tome doista nema društveno-političkog ozdravljenja, osuditi bezuvjetno i konačno “grešnika” kao i “grešku”, i ne pomislivši da smo zapravo možda mi “grešnici” ili ne zapitati se makar o vlastitoj sukrivnji za “greške greš-nika”, znači izdati ne samo poziv intelektualaca ili vjerničke vrednote nego i samu ljudskost! Obratno, ustrajati u tome dijalogu, svim razočaranjima i umorima unatoč, znači ustra-jati u vjeri u sačuvanu iskru ljudskosti (i božanskoga) u sva-kome čovjeku, pa i u neprijatelju (ili čak zločincu).

Uostalom, zašto drugoga ne kušamo ispričati kao sebe spram vlastitog grijeha / zla, pozivajući se na nehotičnu zabludu ili nešto zlokobno u nama, nego ga naprosto okrutno poisto-vjećujemo s njegovim grijehom / zlom?

Ne mogu a da ne posegnem i za par misli velikog kršćanskog (pobliže katoličkog) mistika Thomasa Mertona koje mi če-sto padaju na pamet promatrajući političku, ali i akademsku, nerijetko u službi oboljele političnosti, pozornicu BiH: “…Tako nikada ne vidimo jedinu istinu koja nas hoće pomoći da počinjemo rješavati naše etičke i političke probleme: da smo svi manje ili više neispravni, da smo svi pogrešivi, svi ograničeni i smetani svojim pomiješanim razlozima, svojom samo-obmanom, svojom pohlepom, svojom takozvanom krepošću i svojom težnjom nasrtljivosti i pretvaranju.

U svojem zabacivanju da prihvatimo djelomično tuđe dobre nakane i s njima surađujemo (dakako razborito i predano prema neizbježivoj nesavršenosti uspjeha) mi nesvjesno iz-dajemo svoju vlastitu zlobu, svoju vlastitu netrpeljivost, svoj vlastiti manjak realizma, svoju vlastitu etičku i političku brbljavost.

Možda bi na koncu prvog stvarnog koraka prema miru mo-glo biti zbiljsko prihvaćanje činjenice da su naši politički ide-ali možda u velikom razmjeru varke i umišljanja uz koje smo prionuli iz razloga koji nisu uvijek savršeno pošteni: da smo radi toga spriječeni da vidimo neko dobro i neku praktič-nost u političkim idealima svojih neprijatelja – koji mogu, dakako, biti na mnogo načina čak varljiviji i nepošteniji nego naši.

Nećemo nikada nigdje dobiti, ako ne možemo prihvatiti či-njenicu da je politička znanost zapleten čvor dobrih i zlih motiva u kojima, možda, prevladava zlo, ali gdje se mora neprestano i ustrajno nadati da se može naći i nešto malo dobra.

Uvodnik

magazin za političku kulturu i društvena pitanja�

Ali netko će reći: Ako jednom priznamo da svi imamo jed-nako krivo, odmah će sva politička djelatnost biti paralizi-rana. Možemo jedino tada raditi kada pretpostavimo da smo u pravu. Naprotiv, vjerujem da temelj valjane političke djelatnosti može jedino biti priznanje da pravo rješenje svih naših problema nije pristupačno samo jednoj izoliranoj stranci ni narodnosti, nego da svi moramo nadoći na to ra-deći zajedno.”

Sve do sada rečeno konkretizirao bih na jednom primjeru, podsjećajući prije toga da je prvotno zacrtana tema za 14. broj Statusa bila Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra.

S radošću sam dočekao objavljivanje uistinu poticajnog i korisnog zbornika “Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet” (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu / Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Za-greb, 2010.) nastao kao plod istoimenog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 4. studenog 2009. Da ne budem krivo razumljen, spomenut ću uzgred da se u tome Zborniku na-lazi i moj prilog.

Nema sumnje da taj Zbornik predstavlja važan korak napri-jed u ispunjavanju preduvjeta i davanja smjernica za redefi-niranje identiteta katolika-Hrvata u BiH sučeljenih s biološ-kim nestankom, napose nakon nacionalističkog ludila 90-ih godina prošlog stoljeća, a za što u konačnici ključnu odgo-vornost, po meni (a na to upućuje i općeljudska mudrost), snose sami katolici-Hrvati u BiH, jer svačija propast u ko-načnici izlazi iz njega samoga.

No, prema mojem mišljenju, taj Zbornik (odnosno znan-stveni skup), a niti Zbornici (odnosno znanstveni skupovi) istoga koncepta u smislu autora / autorskih stavova, nisu, ma koliko korisni bili, dostatni za provođenje životno nuž-nog redefiniranja identiteta katolika-Hrvata u BiH.

Razlog tomu je jednostavan: u njemu su zastupljeni isklju-čivo autori, pojednostavljeno (!!!) kazano, sličnih i jednakih stavova i glede krivaca (političkih, religijskih…) među Hr-vatima za katastrofalno stanje katolika-Hrvata u BiH i glede smjera u kojem se može i treba prevladati to katastrofalno stanje odnosno na koji bi se način trebalo izvršiti redefinira-nje identiteta katolika-Hrvata u BiH.

Ne umjesto toga nego uz to (i više od toga!) potrebni su nam znanstveni skupovi ili naprosto forumi (pisani ili usmeni) na kojima će o navedenom oči u oči polemički dijalogizirati nositelji svih prije rata, u ratu i u poraću djelatnih, onih u centru moći i onih na margini, društveno-političkih opcija, sila, vizija među katolicima-Hrvatima u BiH i Hrvatskoj…, i to neovisno o tome, ili još bolje, baš zbog toga, jer se nositelji nekih od tih opcija međusobno smatraju ključnim krivcima za katastrofalno stanje katolika-Hrvata u BiH.

Uvjeren sam da bez takvog kritičko-polemičkog dijaloga ne može doći do, iznova kažem, životno nužnog redefiniranja

identiteta katolika-Hrvata u BiH, a opet, dakako, bez ilu-zije da se ti stavovi mogu (ili trebaju) pomiriti, pogotovu ne preko noći i uz relativiziranje istine, no, uvjeren sam da bi takav dijalog oči u oči otupio makar u nekim pojedincima na svim stranama onu ideološku mržnju i isključivost koju sebi ne možemo priznati, a takvi bi potom bili ključni za pro-ces redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH jer bi im polemički dijalog oči u oči postupno pružao mogućnost za sadržaje autentičnog dijaloga: otkriti protivnikovu istinu… uvidjeti da nismo poznavali istinu drugoga… otkriti i prepo-znati našu vlastitu odgovornost za konflikt… prikazati ne-pravdu… dati konkretne prijedloge… (J. i H. Goss Mayr)

A jedinstveno Statusa sastoji se upravo u svjesno izabranom konceptu odnosno zagovaranju i prakticiranju takvog pole-mičkog dijaloga, i to ne samo kad je riječ o Hrvatskom pita-nju u BiH već u bilo kojoj društveno-politički relevantnoj temi. Naravno, mjera u kojoj Status u tome uspijeva uvjeto-vana je ne samo angažmanom urednika Statusa nego i bro-jem autora spremnih da stupe u takav dijalog, prepoznajući njegovu važnost i Status kao povjerenja dostojno mjesto za vođenje takvog dijaloga.

Na koncu ovog promišljanja ukazao bih na neke od temata iz ovog broja Statusa.

Pored već spomenute uredničke polemičke prepiske kao Uvoda u temu broja (Sarajlić – Vukoja – Kristić) i središnjeg temata 14. broja Statusa – Unutarnacionalni / unutaret-nički dijalog: potreba ili iluzija – s prilozima, među ostalim, Srećka M. Džaje, Dubravka Lovrenovića, Ive Lučića, Luke Markešića, Nine Raspudića, Uge Vlaisavljevića, Faruka Bo-rića, Željka Ivankovića, Entonija Šeperića…, tu je temat Te-ološki “klasici” u Sarajevu. Pored dva intervjua s dvojicom vodećih živućih kršćanska teologa Hansa Künga i Jürgena Moltmanna, donosimo i po dva njihova za našu domaću društveno-političku zbilju višestruko poučna i izazovna pre-davanja (od toga tri održana u Sarajevu!), i to po prvi puta prevedena i objavljena.

Temat pod naslovom Dosje Iranske ambasade posvećen je rijetko viđenom diplomatskom, kulturnom i književno- in-telektualnom skandalu odnosno napadu Odjela za štampu dotične ambasade u Sarajevu na književnika Željka Ivanko-vića, i to zbog njegovog eseja Fundamentalizam: redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti iz knjige Tetoviranje identiteta, prvotno objavljenog u Statusu.

Temat pod naslovom Izazov pomirenja donosi dva zani-mljiva teksta koji pitanje pomirenja propituju u bosansko-hercegovačkom kontekstu, i to kako u potrazi za pogodnim modelima pomirenja za BiH i regiju (Nicolas Moll) tako i potvrđujući empirijskim istraživanjem nepostojanje razra-đenih modela pomirenja i sustavnog obrazovanja za pomi-renje unutar institucija tradicionalnih religijskih zajednica u BiH (Ivan Lasić).

Temat S društvenih margina nudi tri iznimno zanimljiva teksta, i to o disidentima Druge Jugoslavije (Mira Bogdano-

Uvodnik

status, broj 14, proljeće 2010. �

vić), Romima (Mile Lasić) i transformaciji mitskog govora u tekst popularne kulture na primjeru mita o dr. Dabiću (Iva Simčić).

Uz zanimljive tekstove u tematima Filozofija, Umjetnost, Mediji i demokratizacija, Naše starine i već ustaljenoj ru-brici Reagiranja na koncu Statusa donosimo niz prikaza novih knjiga i časopisa obilježenih nadasve društveno-po-litičkom angažiranošću. Za ovu priliku skrećem pozornost na knjigu našeg urednika Eldara Sarajlića Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika, drugu knjigu po redu u Dijalogovoj biblioteci Status, kao i na kod nas jedinstvenoga

izdavačkog poduhvata nakladničke kuće Synopsis (Sarajevo): početak objavljivanja prestižnog međunarodnoga teološkog časopisa “Concilium” i na hrvatskom jeziku.

Na koncu, novi broj Statusa povjeravamo Vama, poštovane čitateljice i čitatelji, s nadom da će njegov sadržaj pridoni-jeti začinjanju i osnaživanju pozitivnih društveno-politič-kih procesa u nama i oko nas, ali i potaknuti mnoge od Vas da kao autori ostanu i postanu suradnici Statusa, ne na po-sljednjem mjestu osvrćući se i u duhu polemičkog dijaloga na tekstove dostupne u ovom dugo očekivanom 14. broju Statusa.

UVOD UTEMU BROJA

Uvod u temu broja

magazin za političku kulturu i društvena pitanja10

U pripremi 14. broja Statusa dogodila su

se određena neslaganja i nesporazumi

među članovima uredništva. Iz toga

se razvila pisana polemika u kojoj su

sudjelovali Alen Kristić, Eldar Sarajlić i

Ivan Vukoja. neslaganja i nesporazumi

pojavili su se glede određivanja teme

broja. Kristićev i Vukojin prijedlog za

temu broja bio je Hrvatsko pitanje u BiH

– pogledi iznutra. Kristić je kao glavni

urednik broja bio napisao cirkularni dopis

u kojem je potencijalnim suradnicima

htio pojasniti razloge zašto je izabrana

upravo ta tema, te im ponuditi nekoliko

tematskih cjelina s natuknicama kako bi

im ilustrirao što bi sve tekstovi unutar

teme broja mogli uzeti u razmatranje.

Eldar Sarajlić, treći član uredništva,

nije se slagao s odabirom teme, niti sa

sadržajem cirkularnog dopisa. to svoje

neslaganje izrazio je u pisanom obliku

i tako otvorio spomenutu polemiku.

na kraju smo se složili da temu broja

djelomično preoblikujemo i nazovemo:

Unutarnacionalni / Unutaretnički dijalog:

potreba ili iluzija. Pred zaključivanje broja

dogovorili smo da našu polemiku skupa s

Kristićevim cirkularnim pismom objavimo

kao uvod temi broja, te da svatko od nas

napiše i osvrt na spomenutu polemiku.

Uredništvo

Uvod u temu broja

status, broj 14, proljeće 2010. 11

Poštovani!

Svjesni višestruke podijeljenosti i nefunkcionalnosti bosanskohercegovačkog društva u dosadašnjih 13 brojeva Statusa pokušali smo ponuditi prostor za slobodno i kritičko tematiziranje društveno-političkih problema i izazova, nerijetko i onih zaobilaženih u javnom diskursu, a u svrhu demokratske konsolidacije odnosno stvaranja pluralnog i harmoničnog društva BiH, ali na jedan specifičan “statusovski” način: svjesno potičući na angažman u istom časopisu autore ne samo različitih nego posvema oprečnih mišljenja kako bi prvenstveno pružili mogućnost čitatelju da se u njemu dogodi “dijalog” na osnovi tih i takvih promišljanja, ali i da autori izazvani različitim stavovima uđu u međusobni dijalog / polemiku u na-rednim brojevima kako bi se u tom procesu, ne bez strasti, bistrili pojmovi i moguće korigirali stavovi.

Svjesni da nezaobilaznu kariku u prevladavanju različitih oblika podijeljenosti i nefunkcionalnosti bosanskohercegovač-kog društva, predstavlja dijalog u etnonacionalnim zajednicama BiH, neovisno što one izvana izgledaju monolitno, opre-dijelili smo se da neke od narednih brojeva Statusa posvetimo prvenstveno pružanju prostora za otvaranje dijaloga u pojedinim etnonacionalnim zajednicama BiH. Nipošto slučajno, Status broj 14 želimo posvetiti bosanskohercegovačkim Hrvatima odnosno njegova glavna tema bit će Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra.

Riječ je o zajednici koja je u više pogleda najslabija, ali unatoč tome ili upravo zbog toga bi u društveno-političkim previ-ranjima / promjenama mogla odigrati presudnu ulogu do čega ne dolazi, između ostaloga, i zbog odsuća konstruktivnog dijaloga među samim bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Dakle, želja nam je da Status ovaj put prvenstveno posluži kao slobodni prostor svima onima koji žele progovoriti o druš-tvenoj, kulturnoj, religijskoj i političkoj poziciji i ulozi Hrvata u BiH; naravno, uz uvažavanje, tematiziranje i kritičku ana-lizu različitih unutarhrvatskih pogleda na značajna društveno-politička pitanja u BiH, a u svrhu intelektualne, političke, religijske i ekonomske racionalizacije među Hrvatima u BiH: za dobro samih Hrvata BiH, ali i svih drugih građana i za-jednica u njoj.

Prema tome, želja nam je da u slijedećem broju Statusa dobijemo niz konkretnih, pronicljivih, izazovnih, polemičkih, a nipošto načelnih unutarhrvatskih komparativnih analiza glede žarišnih društveno-političkih izazova (pitanje identiteta, nacionalnog interesa, politike / a, ustavnih promjena i ustavnog uređenja…) kako bi se u duhu racionalnosti moguće iskri-stalizirale različite svjetonazorske, društvene, političke, ekonomske i religijske opcije među Hrvatima BiH, te na osnovi toga otvorio prostor, iznova u duhu racionalnosti, za detektiranje onoga u čemu se one razlikuje i što im je, ako ga ima, zajednički sadržilac.

Vama se obraćamo upravo zbog toga sa željom da svojim radovima sudjelujete u začetku toga dijaloga na stranicama Sta-tusa, potaknuti ne samo činjenicom da na različite načine pripadate zajednici bosanskohercegovačkih Hrvata nego i zbog toga što ste se o stanju i perspektivama te zajednice već javno više puta očitovali.

Dragi Eldare! Šaljem ti u prilogu pismo koje sam sastavio i namjeravam poslati suradnicima za glavni broj Statusa. Žao mi je što to nismo mogli komentirati zajedno. No, bez tvoje suglasnosti, naravno, nećemo to slati. Uglavnom, riječ je o tome da u nekim narednim brojevima – to smo nekako ljetos i nedavno dogovarali Vukoja i ja – damo prostor za otvaranje dijaloga unutar pojedinih nacionalnih zajednica u BiH gledom na sve žarišne probleme. Započeli bismo evo s Hrvatima. Naredni bi bio o Bošnjacima pa valjda onda i o Srbima. A sve od postavke da je jedan od preduvjeta dijaloga među zajednicama (bilo kojim) dijalog u njima samima. Pogledaj pa mi javi. I svakako da ovih dana pijemo kavu da dogovorimo o drugim tematima. Molim te samo da mi do sutra navečer javiš jesi li suglasan pa da to ja razašaljem. Oprosti što je ispalo ovako, ali eto problemi s vremenom, da usuglasimo susret. No, mislim da je ovo na liniji dosadašnjeg rada.

Živio, druže!!!

E-mail Alena Kristića upućen Eldaru Sarajliću, 30. 9. 2009.

Prilog

Uvod u temu broja


Zamolili bismo Vas da nam svoju suradnju s nazivom teme potvrdite ili pismeno otkažete do 5. listopada, a svoje gotove ra-dove pošaljete do 1. prosinca tekuće godine i to na e-mail adresu. Dodatna pitanja možete postaviti na istu e-mail adresu.

Napominjemo da ćemo i nekolicini autora iz BiH koji pripadaju drugim etnonacionalnim zajednicama ponuditi da izreknu svoja promišljanja na navedenu temu kako bismo ipak pogled iznutra nadopunili s nekoliko pogleda izvana.

U nastavku ovog dopisa ponudit ćemo Vam nekoliko tematskih cjelina s natuknicama s kojima Vas ne želimo tematski ograničiti nego Vam naprosto pripomoći u odabiru teme za novi broj Statusa:

1. Pitanje identiteta Hrvata u BiH

drama nastanka i razvoja identiteta Hrvata u BiH s obzirom na sadašnje društveno-političke probleme i izazove;odnos političkog, religijskog i kulturnog kao i građanskog u identitetu Hrvata u BiH;(pre)oblikovanje identiteta Hrvata u BiH u razdoblju 1992.-2009. godine;narav identiteta Hrvata u BiH danas s obzirom na različitu narav grupnih identiteta u predmoderni, moderni i pos-tmoderni, s konsekvencama za življenje političkog i religijskog Hrvata u BiH;pogled na oblikovanje identiteta Hrvata u BiH kroz demografski rast / pad;(ako postoje) tematiziranje identitetskih razlika između Hrvata u Bosni i Hercegovini, njihova sadržaja, povijesne uvjetovanosti, konsekvenci za življenje političkog, religijskog, ekonomskog, kulturnog među Hrvatima u BiH;identitet Hrvata BiH spram identiteta ostalih u BiH.

2. Pitanje hrvatskog nacionalnog interesa u BiH i hrvatska politika u BiH

definiranje hrvatskog nacionalnog interesa u BiH, uključujući njegovu kompatibilnost s nacionalnim interesima drugih;tko je legitimiran određivati što je hrvatski nacionalni interes odnosno na koji se način / procese ta često ideološka zakrpa može sadržajno popuniti na konstruktivan način;postoji li danas hrvatska politika ili samo hrvatsko političarenje usmjereno na puko čuvanje vlasti;analiza paradigmi hrvatske politike odnosno hrvatskih političkih projekata u BiH od 1992. do 2009. godine, s osvrtom na konsekvence za budućnost Hrvata u BiH;analiza odnosa hrvatske politike u BiH spram Zagreba od 1992. do 2009., s osvrtom na konsekvence za budućnost Hrvata u BiH, kao i političkih napetosti među Hrvatima (ako ih je bilo ili ima) na relaciji Mostar – Sarajevo;hrvatska politika i pitanje suvereniteta i konstitutivnosti u BiH;je li moguća hrvatska politika (ako je nema) koja bi bila u stanju posrednički promijeniti političku klimu u BiH i tko bi bili njezini nositelji, moderna politika suradnje, približavanja i kompromisa, politika koja uvijek iznova spaja kon-kretne interese i etička načela; konkretni plodovi hrvatske politike u BiH od 1992. godine do danas za Hrvate u BiH: politički, ekonomski, kulturni, demografski, psihološki…

3. Ustavne promjene i društveno-politički modeli za BiH

Hrvati u BiH i Dayton;Hrvati u BiH i Washingtonski sporazum;Hrvati u BiH i Herceg-Bosna;Hrvati (i hrvatska politika / e) spram federalizacije, kantonizacije, konsocijacije, unitarizacije i disolucije BiH;Hrvati i dvoentitetsko uređenje;Hrvati: metodologija i kriteriji ustavnih promjena u BiH;Hrvati i treći entitet?uloga civilnog društva i nevladinog sektora (hrvatskih subjekata) glede ustavnih promjena.

••••

••

•

•

•

••

•

••

•

••••••••

Uvod u temu broja


Dragi Alene,

Biću iskren, kao i uvijek. Pročitavši ovo što ste napisali, malo mi se zavrtilo u glavi od enormnog broja spominjanja riječi “Hrvati” u tekstu. Iako dobro znaš da sam fleksibi-lan po pitanju tema i da smatram da su sva društvena pitanja podložna znanstvenoj ana-lizi, jednostavno se ne mogu saglasiti s ovim što predlažete.

Razlozi su slijedeći:

1) Protivim se parcelizaciji bh. političkog prostora na etničke odijeljenosti u razmatranju alternativa postojećim problemima. Mislim da su problemi Hrvata u BiH u isto vrijeme i problemi Srba i Bošnjaka, ali i obratno. Dok to može biti legitimna perspektiva političara, mislim da to nikako ne bi trebalo da bude perspektiva analitičara, jer negira sam znanstven pristup, ideologizira ga u korist etnonacionalizma. Mislim da bi u tom smislu uloga Statusa bila regresivna, protivna propitivanju i dekonstruisanju postojećih okvira politike u BiH. Ne želite valjda autore angažovati kao “profesionalne Hrvate”? Mora da se šalite... 2) Mislim da foruma za unutaretnički dijalog ima i previše i da ničim nećemo doprinijeti ako i Status učinimo jednim od takvih foruma, čak štaviše, samo ćemo umanjiti njegovu dekonstruktivnu vrijednost koju je dosada izgradio.

E-mail / odgovor Eldara Sarajlića upućen Alenu Kristiću i Ivanu Vukoji, 1. 10. 2009.

4. Katolička crkva u BiH

uloga nekad i sada Katoličke crkve u BiH za identitet bosanskohercegovačkih Hrvata, s uvažavanjem različitosti unu-tar Katoličke crkve s obzirom na rješavanje društveno-političkih pitanja (biskupijski svećenici – fratri; određene bi-skupije i biskupi; bosanski – hercegovački fratri);odnos Katoličke crkve u BiH spram hrvatske politike u BiH napose od 1992. do danas: tutorstvo, dodvoravanje ili kritička opozicija?;doprinos / zakazanje Katoličke crkve u BiH s obzirom na međureligijski dijalog, konkretnije procesa ozdravljenja bosanskohercegovačkog društva (suočavanje s krivnjom iz rata, zlopamćenje / čišćenje pamćenja, religijsko-politički nacionalizam, socijalnu pravdu…);nužnost / mogućnost pokretanja kritičkog preispitivanja ključnih likova crkvene memorije u BiH i određenih pobož-nosti ili hodočasničkih mjesta s obzirom na dosadašnju i moguće buduću političko-ideološku zloupotrebu; samokritika i sučeljavanje Katoličke crkve s krivnjom i zakazanjima (ako ih ima) tijekom posljednjeg rata;katolički tisak u BiH: kritička analiza, napose s obzirom na izazove za Hrvate u BiH danas;katolička Crkva u BiH i ustavne promijene: analiza prijedloga od ranije do danas (BK BiH i drugo).

5. Međunarodna zajednica i Hrvati u BiH (međusobno neuvažavanje, predrasude, zaobilaženja, mogućnost name-tanja i preuzimanja inicijative od strane hrvatske politike kao ozbiljnog partnera…)

6. Hrvati u BiH i Hrvatska (politički, ekonomski, kulturno, napose u razdoblju 1992. do danas)

7. Hrvatski intelektualci, kulturnjaci u BiH (HKD Napredak, Matica…), školstvo: odvažan društveni angažman, ravnodušnost ili poslušničko asistiranje prevladavajućim političkim strujanjima

8. Hrvati i mediji u BiH

Hrvati i javni RTV servis, uključujući pitanje trećeg kanala;“hrvatski” mediji: kritička analiza izvještavanja, napose glede akutnih društveno-političkih problema.

•

•

•

•

•••

••

Uvod u temu broja

magazin za političku kulturu i društvena pitanja1�

3) Mislim da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema čije tretiranje može imati mnogo konkretnije efekte po kvalitet života stanovnika BiH od konstantnog vrtenja u krug oko pitanja etničke konsolidacije. Pobogu, pa zar pored pitanja a) dugoročne ekonomske poli-tike; b) obrazovnog sistema; c) stanja u oblasti naučnog razvoja; d) socijalne nejedna-kosti i mogućnosti socijalnih nemira; e) zaštite okoliša; f) bh. diplomatije; g) ravno-pravnosti spolova i patrijarhalizma; h) politike državljanstva; j) regionalne kulturne integracije; k) politike sjećanja; m) medija i politike; n) političke uloge sindikata, mi i dalje moramo forsirati pitanja i probleme s kojima već 15 godina političke elite manipulišu masama i zemlju drže u permanentnom stanju haosa? Upravo forsiranjem takvih tema u prvi plan zapostavljaju se one mnogo značajnije za kvalitet života svih nas u ovoj zemlji, poput ovih koje sam upravo pobrojao, ali i mnoge druge. Trubljenjem o etno-nacionalnom dijalogu (a baj d vej, tu ni “D” od dijaloga nema, to su samo međusobno su-protstavljeni monolozi) mi održavamo s-anje u kojem arhitekt može biti ministar sigurno-sti, a ortoped saobraćaja i komunikacija, a čitavo društvo u nevjerovatnom haosu.

4) Prosto mi je nevjerovatno da, kao analitičari ovog društva, predlažete ovo što ste napisali. Ovo mi liči na ideološku izvedbu u režiji najkonzervativnijeg etnonacionalizma koji nema sposobnost promatranja realnosti izvan zadatih okvira. Da je prijedlog došao ispred HDZ-a 1990 bilo bi mi razumljivo, ali iskreno, nisam ovo očekivao od nekoga ko dijeli moje mišljenje o progresivnoj ulozi Statusa u bh. društvu, ulozi koja bi trebala da širi, a ne sužava granice razumijevanja, kako smo često zajedno došli do zaključka.

5) Ovaj prijedlog, po mom mišljenju nema ništa progresivno, njegov jedini cilj je homogenizacija etničkih kolektiva po nekoj pretpostavljenoj “intelektualnoj” liniji: što se tiče ljudi koje, pretpostavljam smatrate bošnjačkim autorima (poput Ćurka, Mujkića, Haverića, Abazovića), sasvim sam siguran da niko od njih ne bi pristao da “kao Bosnjak” piše o bošnjačkim temama. Pobogu, pa slanje dopisa određenim autorima “kao Hrvatima” je čisti esencijalizam, da ne kažem rasizam: odakle vama pravo da vi odredite ko je Hrvat i ko može biti adekvatan učesnik unutarhrvatske debate (ili unutarbošnjačke ili unutarsrpske)? Ja sam ubijeđen da bismo izgubili ozbiljne autore i da bismo bili ovisni o političarima ili politiziranim pseudoautorima koji ne posjeduju stvarni kvalitet. Ja prvi ne pišem kao Bošnjak, već kao Eldar Sarajlić i ne dopuštam da bilo ko drugi osim mene odredi moj identitet. Mislim da i većina vrijednih i kvalitetnih autora razmišlja na sličan način.

I na kraju, 6) mislim da nije fer da me kao člana uredništva dovodite pred svršen čin s ovim prijedlogom, bez da smo o njemu prethodno razgovarali. Ako zaista želite da nastavite u ovom smjeru, ja ću se povući iz Statusa, pa ga vi etnonacionalizirajte do mile volje. Zaista sam neugodno iznenađen i zatečen nečim što sam mislio da je daleko ispod našeg uredničkog intelekta i analitičkog digniteta. Meni je navrh glave pozitivističkog diskursa o interesima kolektivnih tijela Srba, Hrvata i Bošnjaka u svakodnevnom životu, ne pada mi napamet da takve idiotarije reproduciram u nečemu što sam mislio da je intelektualni i znanstveni angažman.

Pozdrav,

Eldar

E-mail / odgovor I. Vukoje upućen E. Sarajliću (proslijeđen i A. Kristiću), 2. 10. 2009.

Dragi Eldare,

Premda si pismo naslovio na Alena, smatram da je u jednakoj mjeri i meni upućeno, pa ću i ja odgovoriti na njega. No, prije nego pokušam napisati što mislim o razlozima i sta-vovima iz tvoga pisma, želim istaknuti nekoliko uvodnih napomena:

1) Drago mi je što si iskren, odnosno, što si ono napisao i poslao nama dvojici. Mislim da ova naša prijepiska/rasprava započeta tvojim pismom ima smisla samo ako iskreno i bez

Uvod u temu broja

status, broj 14, proljeće 2010. 1�

ustručavanja kažemo jedni drugima što mislimo – bez obzira koliko ponekad naši stavovi/mišljenja drugima bili (ne)simpatični ili (ne)prihvatljivi.

2) Iskrenost podrazumijeva i dobre namjere. Ja, na žalost, još uvijek mogu biti povrije-đen nečijim izjavama i stavovima/mišljenjima, ali ako vjerujem da su u podlozi dobre na-mjere, lako i brzo izlazim na kraj sa svojom povrijeđenošću i to ni malo ne može promi-jeniti moj privatni/ljudski odnos prema toj osobi. Vjerujem da nas sva trojica međusobno imamo dobre namjere u svemu što pišemo, govorimo i radimo. Da ne mislim tako ne bih sve ovo ni pisao.

3) Također, da bi ova prijepiska imala smisla nužno je da svatko iskreno pokuša razu-mjeti onog drugog, da pokuša razumjeti (u diltajevskom smislu) poziciju i situaciju iz koje nastupa i polazi onaj drugi – osobito kada se ne slažemo sa sadržajem njegovih stavova. I da smo, u skladu s novim uvidom nastalim kroz razumijevanje pozicije onog drugog, spremni više ili manje korigirati vlastite stavove.

4) Nijedna tema nije sama po sebi dobra ili loša, korisna ili nekorisna, zanimljiva ili dosadna već je takvom čini stil i sadržaj napisanog/izrečenog. Isto tako, čisto dekla-rativno zauzimanje stavova o bilo kojem teorijskom/analitičkom pitanju za mene je izraz teorijskog sektašenja i intelektualne impotentnosti.

5) Predlažem da se nakon ove prijepiske čim prije nađemo na jednom višesatnom druženju (kava/ručak/večera) i onda još jednom u živo raspravimo sve ove teme i odlučimo što i kako s novim brojem.

iVAN VuKoJA: Etničke odijeljenosti, kako ih nazivaš, društvena su i politička činjenica ovoga društva i ove države. Više od 2/3 pripadnika ovog društva i države sebe percipira unutar granica etničke odijeljenosti. Nije mi jasno kako analitičko bavljenje tako značajnim društvenim činjenicama i fenomenima može negirati znanstveni pristup ili ga pak ideologizirati. Upravo suprotno, ja mislim da je neznanstveno ideologiziranje ne uvažavati te činjenice i ne baviti se njima. Koliko ja znam (analitičko-pozitivistička) znanost bavi se objašnjenjima konkretnih pojedinačnih fenomena (a ne apstraktnih načela i deklarativnih određenja), dakle objašnjenjem (ne vrjednovanjem) konkretne društvene/političke/kulturne pozicije, recimo, Hrvata u postdejtonskoj BiH. Bavi se dakle specifičnošću te pozicije, zatim tu poziciju komparativnom analizom dovodi u vezu sa specifičnošću društvenih/kulturnih/političkih pozicija, recimo, Srba i Bošnjaka. Zatim sve to stavlja u kontekst... itd. itd. Tek na takvim uvidima i analizama mogu se onda graditi i određeni prijedlozi ili smjernice za rješavanje nekih problema – ja to zovem konceptualizacija stvarnosti. Krenuti od protivljenja, negiranja ili propisivanja “kako bi stvari trebale izgledati” po meni je ideologizacija stvarnosti. Zašto nekoga tko se u nacionalnom smislu samoodređuje kao Hrvat i piše o “hrvatskom pitanju” etiketiraš kao “profesionalnog Hrvata”? Evo ja sam jedan od takvih. Zar stvarno misliš da sam ja “profesionalni Hrvat”?

ELDAR SARAJLIĆ: To što se većina ljudi u ovoj zemlji percipira unutar etničkih odijeljenosti ne znači da analiza društva mora nužno poći od tih kategorija. Etničke odijeljenosti, kao i koncept etniciteta, jesu historijski i kontekstualno uslovljene

In medias res (ispOd OdgOvOra i. vukOje na 6 razlOga e. sarajlića (markirani tekst), zbOg uštede prOstOra i izbjegavanja pOnavljanja teksta, nalazi se sarajlićev OdgOvOr na OdgOvOr i. vukOje)

ELDAR SARAJLIĆ: 1) Protivim se parcelizaciji bh. političkog prostora na etničke odijeljenosti u razmatranju alternativa postojećim problemima. Mislim da su problemi Hrvata u BiH u isto vrijeme i problemi Srba i Bošnjaka, ali i obratno. Dok to može biti legitimna perspektiva političara, mislim da to nikako ne bi trebalo da bude perspektiva analitičara, jer negira sam znanstven pristup, ideologizira ga u korist etnonacionalizma. Mislim da bi u tom smislu uloga Statusa bila regresivna, protivna propitivanju i dekonstruisanju postojećih okvira politike u BiH. Ne želite valjda autore angažovati kao “profesionalne Hrvate”? Mora da se šalite...

Uvod u temu broja


društvene kategorije ispod kojih vrlo često prebivaju drugačiji interesi. Ja sam za to da se etnicitet promatra kao takva, dakle društveno, politički i ekonomski uslovljena kategorija, a ne isključivo kao neka kulturološka konstanta, jer to onemogućuje adekvatnu analizu društva i propisivanje potencijalnih normativnih “lijekova”. Pri tome, ja ne mislim da etnonacionalno pitanje treba zanemariti, već jednostavno otvoriti oči mnogo šire i etnonacionalnost situirati unutar širih društvenih fenomena i tako ga analizirati. Meni je ovaj vaš prijedlog apsolutno nesociološki, jer uzima zdravo za gotovo: a) postojanje jedinstvenog kolektivnog etničkog tijela, tretira ga kao organizam; kao i b) postojanje intelektualne elite tog tijela (kao njegove glave) koja ima određivati kuda to tijelo mora da ide. Izvini, ali to nije analitička sociologija, to je preskriptivna ideologija. S druge strane, ja nikako ne propisujem kako bi stvari trebale izgledati, već isključivo kako jedan časopis koji pretenduje na ozbiljnu društvenu analizu ne bi trebao uokvirivati određene teme, jer upravo takvo uokvirivanje onda proizvodi propisivanje drugog reda – etničko propisivanje. Pa vaš prijedlog upravo propisuje postojanje etničkih zajednica kao odvojenih tijela, kao i pravila da su samo “hrvatski autori” prozvani da analiziraju stanje Hrvata u BiH, te da je unutaretnički dijalog nešto što ovoj zemlji zaista treba. Dajte, molim vas, ima li šta regresivnije u ovom trenutku od toga? “Profesionalni Hrvat” etiketiram tako jer mi tako zvuči pozivanje autora da kao Hrvati diskutuju o hrvatskim pitanjima. Mislim da je to nametanje jedne autistične pozicije na autorski rad. Ako je nečiji identitet osnovni kriterij učestvovanja u debati, od te debate nema nikakve društvene vrijednosti, to je antiintelektualizam. Ako ti sebe vidiš kao “hvatskog autora”, to je tvoja stvar i tvoje pravo, ali ja mislim da to nema veze sa sociološkom analizom i da je uspostavljanje sistema u kojem će autori biti primarno identificirani kao pripadnici etničkih kolektiva apsolutno regresivno.

ELDAR SARAJLIĆ: 2) Mislim da foruma za unutaretnički dijalog ima i previše i da ničim nećemo doprinijeti ako i Status učinimo jednim od takvih foruma, čak štaviše, samo ćemo umanjiti njegovu dekonstruktivnu vrijednost koju je dosada izgradio. iVAN VuKoJA: Uopće se ne slažem. Mislim da ih ima premalo (ako ih uopće ima) – mislim na konstruktivan unutaretnički/unutarnacionalni dijalag, a ne na unutaretnička ideološko-stranačko-klijentelistička prepucavanja. I zašto stalno Srbe, Hrvate i Bošnjake svodiš na etnije, kada su i po Ustavu BiH to nacije. Ne misliš mi valjda osporiti pravo da ne samo u etničkom, nego i u nacionalnom smislu budem Hrvat? I zašto misliš da Status ima samo dekonstruktivnu vrijednost. Ja mislim da ima i (re)konstruktivnu i formativnu vrijednost.

ELDAR SARAJLIĆ: Kategorija kao što je “unutaretnički dijalog” u društvenoj znanosti ne postoji. To je prvenstveno političko-ideološka kategorija jer pretpostavlja jedinstvo grupe kao osnovu dijaloga. Sociologija taj fenomen treba posmatrati izvana, a ne iznutra. Ono što ti predlažeš je da to posmatramo iznutra, i u tome je moj problem. Ja ne želim biti urednik u časopisu koji će ideološko-političku perspektivu predstavljati kao sociološku.

Nikoga ja ne svodim na bilo šta, tebe pogotovu, budi šta želiš. Moje nazivanje Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH etnijama proizlazi iz mog analitičkog stava, a taj je da je nacija kolektivitet koji pruža legitimitet određenoj državi (kao naciji-državi), a etnička grupa kolektivitet koji stoji iza određenog shvatanja kulturnog identiteta.

Kada je u pitanju etnička priča, mislim da Status treba imati upravo dekonstruktivnu, a ne rekonstruktivnu i formativnu vrijednost. Svaki pozitivistički odnos prema pitanju etničkog identiteta samo nanosi dodatnu vodu na mlin postojećoj političkoj eliti koja zemlju vodi u propast.

ELDAR SARAJLIĆ: 3) Mislim da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema čije tretiranje može imati mnogo konkretnije efekte po kvalitet života stanovnika BiH od konstantnog vrtenja u krug oko pitanja etničke konsolidacije. Pobogu, pa zar pored pitanja a) dugoročne ekonomske politike; b) obrazovnog sistema; c) stanja u oblasti naučnog

Uvod u temu broja


razvoja; d) socijalne nejednakosti i mogućnosti socijalnih nemira; e) zaštite okoliša; f) bh. diplomatije; g) ravnopravnosti spolova i patrijarhalizma; h) politike državljanstva; j) regionalne kulturne integracije; k) politike sjećanja; m) medija i politike; n) političke uloge sindikata, mi i dalje moramo forsirati pitanja i probleme s kojima već 15 godina političke elite manipulišu masama i zemlju drže u permanentnom stanju haosa? Upravo forsiranjem takvih tema u prvi plan zapostavljaju se one mnogo značajnije za kvalitet života svih nas u ovoj zemlji, poput ovih koje sam upravo pobrojao, ali i mnoge druge. Trubljenjem o etnonacionalnom dijalogu (a baj d vej, tu ni “D” od dijaloga nema, to su samo međusobno suprotstavljeni monolozi) mi održavamo s-anje u kojem arhitekt može biti ministar sigurnosti, a ortoped saobraćaja i komunikacija, a čitavo društvo u nevjerovatnom haosu. iVAN VuKoJA: Ako je bravar mogao biti doživotni predsjednik i uz to i maršal, ne vidim razloga zašto arhitekta ne bi mogao biti ministar sigurosti (šala:))) Vjeruj mi da ja (dijelom) razumijem tvoju ljudsku i građansku (pa i bošnjačko-bosansku) frustraciju postojećim stanjem u društvu i državi. Ne samo razumijem nego i dijelim. I mislim da u toj frustraciji leži ključ cijelog ovog našeg “problema i nerazumijevanja” (ono našeg, mislim na moj, tvoj i Alenov). Svaki dobronamjeran i normalan član ovoga društva kada zdravorazumski promatra postojeću situaciju mora tako ili slično reagirati. I u tome i jeste problem, u zdravorazumskom. Zato što zdravorazumski u ovom slučaju znaci: naivno, površno i dekontekstualizirano promatrati konkretnu društvenu situaciju. Zdravorazumsko mišljenje nije ni povijesno, ni političko, ni filozofsko, ni religijsko mišljenje. Suvremena društveno-političku stvarnost nemoguće je zdravorazumski objasniti. Zdravorazumsko deklarativno zalaganje za “Bosnu kao normalnu državu u kojoj ćemo svi biti jednaki” bez uvažavanja svih složenosti i specifičnosti ovog društva/države je odraz ili dubinskog nerazumijevanja društva i države u kojoj živimo, ili pak čista ideološka floskula u službi većinskog bošnjačko-bosanskog nacionalizma. Moram se ponoviti i kazati da ja kao društveni analitičar (sociolog) smatram da je (među)nacionalno pitanje ključni problem ovog društva i države. Taj problem ja niti proizvodim, niti priželjkujem – ja ga samo nastojim dijagnosticirati, objasniti i ponuditi neka rješenja za koja smatram da taj problem mogu optimalno riješiti. I mislim da sve dok se ne pronađe za sve etnije-nacije teoretski i institucionalno, formalno i sadržajno prihvatljiv model uređenja i organizacije društva i države, dotle će i sve ostale teme koje spominješ biti samo “pomoćna sredstva liječenja” koja ne mogu dovesti do dugoročnog i stabilnog ozdravljenja. Dakle, nismo mi izabrali/nametnuli temu već je “tema izabrala nas” – nametnula se svojom važnošću i aktualnošću. Ili je mozga osnovni problem u “enormnom broju spominjanja riječi “Hrvati”? ELDAR SARAJLIĆ: Mislim da si u ovom komentaru sada otkrio svoje razumijevanje Statusa koje se kosi sa onim što sam ja mislio da nam je zajedničko. Prvo, o kakvom ti “zdravom razumu” govoriš? Ja nisam upotrebljavao tu kategoriju, već sam naveo pregršt konkretnih tema (koje možeš opisati kao “zdravorazumske”, ali i ne moraš – ja nisam) koje su mnogo značajnije po kvalitet života ljudi u ovoj zemlji od etnonacionalne konsolidacije. O “Bosni kao normalnoj državi” ja nikada nisam pisao, niti sam upotrebljavao takve kategorije jer vrlo dobro znam kakva se ideologija iza njih krije (to je u suštini ista ona ideologija koja tvrdi da je BiH kao jedinstvena država nemoguća). Tako da nemaš potrebe meni o tome govoriti, niti mi imputirati takve tvrdnje. Drugo, upravo činjenica da je etnonacionalizam glavni problem ovog društva nameće svjesnim i odgovornim analitičarima obavezu da u svojim analizama ne preuzimaju etnonacionalističke obrasce mišljenja i promatranja realnosti, te da pokušaju ukazati da je upravo etnonacionalizam razlog što je čitavo društvo u raspadu. Rješenje nije popuštanje etnonacionalnim zahtjevima (što očito ti predlažeš svojim pozivanjem na dodatnu etničku konsolidaciju) već njihova dekonstrukcija. Srbija i Hrvatska su se konsolidirale etnički (“očistivši” se od “manjina”), pa ih to ne čini funkcionalnim državama u kojima nema istih problema kao kod nas. Treće, i ključno – tvrdnja da je “tema odabrala nas” je stavljanje Statusa u funkciju etnonacionalizma kao ideologije. Hvala, ja u tome ne želim da učestvujem. Ja želim da biram teme i perspektivu njihovog tumačenja, a ne da teme nameću svoju perspektivu na moje tumačenje. Opet ponavljam, to nije sociologija, to je etnonacionalizam. Ako mislis da je unutaretnički dijalog ono što treba BiH, izvini, ali ti nisi sociolog, vec političar presvučen u analitičara (a Craig Calhoun je takve već

Uvod u temu broja


davno opisao). I četvrto, molim te ne nameći svoje viđenje mog identiteta na karakter ove diskusije. To što se ja zovem Eldar Sarajlić ne znači da sam Bošnjak, niti da se tako izjašnjavam. Kada se ja izjasnim ovako ili onako, onda me tretiraj u skladu s tim izjašnjenjem, a ne prije. Moja frustracija sa stanjem u ovom društvu nema veze s mojim privatnim identitetom.

ELDAR SARAJLIĆ: 4) Prosto mi je nevjerovatno da, kao analitičari ovog društva, predlažete ovo što ste napisali. Ovo mi liči na ideološku izvedbu u režiji najkonzervativnijeg etnonacionalizma koji nema sposobnost promatranja realnosti izvan zadatih okvira. Da je prijedlog došao ispred HDZ-a 1990 bilo bi mi razumljivo, ali iskreno, nisam ovo očekivao od nekoga ko dijeli moje mišljenje o progresivnoj ulozi Statusa u bh. društvu, ulozi koja bi trebala da širi, a ne sužava granice razumijevanja, kako smo često zajedno došli do zaključka. iVAN VuKoJA: I mene su malo iznenadili stavovi/razmišljanja u tvome pismu. Nisam očekivao da će tvoje čitanje “onog što smo napisali” biti pročitano u tako jakom ideološkom ključu. Mislim da je puno vise ideologije bilo u tvome čitanju nego u samom tekstu, ili pak u našim stavovima/namjerama. Iz načina kako si na njega reagirao meni se čini da ti nisi bio u stanju izići iz svoje ideološke matrice. Ja sam mislio ozbiljno kada sam govorio da Status nije i ne treba biti glasilo “kluba istomišljenika”. Što se tiče sužavanja i širenja granica razumijevanja, mislim da je osnovni (logički i praktički) preduvjet širenja granica razumijevanja otvaranje prema drugom i drugačijem, pokušaj razumijevanja tog drugog kroz dijalog i uvažavanje – ma koliko se s njim ne slagali. U “klubu istomišljenika” može doći samo do širenja granica gluposti i ideologizacije. Pored toga što tu poziciju dozivljavam kao intelektualno sektašenje, ti cijelo vrijeme nastupaš i s pozicije “istine, progresa, superiornosti”. Postkolonijalne studije su davno pokazale da je “kulturni rasizam” (nastupanje s pozicije više/nadmoćnije kulture ili svjetonazora) korijen svih ostalih rasizama i da se u pravilu koristi za opravdavanje raznih oblika eksploatacije “onih drugih koje treba (obično silom) privesti superiornijoj teoriji, kulturi, političkoj opciji”. I kakav problem ti imaš s HDZ-om 1990. Oni su samo jedna sličica u bh. političkom mozaiku. I svo njihovo dosadašnje djelovanje je legalno i legitimno. Ne misliš valjda da bi ih trebalo ukinuti, zabraniti im rad zato što su po tvome sudu “etnonacionalisti” pa ih protjerati na Goli otok ili u Sibir (a kad su etnonacionalisti sigurno su i klerofašisti, pa ih ne treba žaliti). Naravno, nije ovdje bitan HDZ 1990 već tvoj odnos prema onima s kojima ne dijeliš svjetonazorske i političke stavove. Možeš se ne slagati s njima, ali im ne možeš osporavati pravo na postojanje, ne možeš ih kao društveni analitičar ignorirati zato što ti se ne sviđaju. Možes, ali ne bi trebao. ELDAR SARAJLIĆ: Da, sjajno, sad ja ispadoh ideološki indoktriniran pozivajući na sociološko i kontekstualno promatranje etniciteta, nasuprot tebi koji si čist od ideologije i zasnivaš svoje stavove na “realnosti”. Ma daj... Ja sasvim dobro razumijem činjenicu (i s njom se duboko slažem) da ne postoji ne-ideoloski pogled na svijet. Svaka perspektiva podrazumijeva postojanje određene ideologije koja ju uslovljava. Ja ne bježim od toga i priznajem: ja sam zastupnik određene ideologije. A ta ideologija je ideologija nečeg što bih ja nazvao lijevi liberalizam i moji stavovi proizlaze iz takve vrijednosne matrice. Ti, međutim, polaziš sa stanovišta da si ideološki čist i da samo posmatraš “realnost”, ne uviđajući da je i koncept “realnosti” kojeg zastupaš također proizvod svojevrsne ideologije. Tu ideologiju ja nazivam konzervativni etnonacionalizam, jer su vrijednosti na kojima tvoji argumenti počivaju očito u skladu sa vrijednostima etnonacionalizma: neupitno postojanje etničke grupe kao tijela, nužnost uređenja društava u skladu s etničkim kategorijama, teritorijalno razgraničenje etničkih grupa... itd. Skoro sve što si dosad i napisao u Statusu reflektuje ove vrijednosti. To nije “realnost”, već samo jedan od mogućih opisa svijeta koji nas okružuje, a koji je sebi dao pravo da se titulira “realnim” i objektivnim. Ja dakle, ne bježim od ideologije, već tvrdim da je ideologija koju ja zastupam mnogo humanija, pravednija i sposobnija obezbijediti bolji život građanima jedne zajednice. Ideologija koju ti, očito zastupaš, nije u stanju proizvesti niti humaniji, niti pravedniji, a niti funkcionalniji

Uvod u temu broja


okvir za život građanima ove zemlje: posljednjih 15 godina povijesti na Balkanu to potvrđuje. I da, ja imam superioran stav spram HDZ-a 1990 i ponosim se tim. Niti jedna postkolonijalna studija koje spominješ ne može vrijednosti koje ja držim ispravnima dovesti na isti nivo sa onima koje zastupaju stranke i političari poput HDZ-a 1990 (gdje spadaju i SDA, SBiH, SDS, HDZ, SNSD i mnogi drugi, sasvim sigurno).

ELDAR SARAJLIĆ: 5) Ovaj prijedlog, po mom mišljenju nema ništa progresivno, njegov jedini cilj je homogenizacija etničkih kolektiva po nekoj pretpostavljenoj “intelektualnoj” liniji: što se tiče ljudi koje, pretpostavljam smatrate bošnjačkim autorima (poput Ćurka, Mujkića, Haverića, Abazovića), sasvim sam siguran da niko od njih ne bi pristao da “kao Bosnjak” piše o bošnjačkim temama. Pobogu, pa slanje dopisa određenim autorima “kao Hrvatima” je čisti esencijalizam, da ne kažem rasizam: odakle vama pravo da vi odredite ko je Hrvat i ko može biti adekvatan učesnik unutarhrvatske debate (ili unutarbošnjačke ili unutarsrpske)? Ja sam ubijeđen da bismo izgubili ozbiljne autore i da bismo bili ovisni o političarima ili politiziranim pseudoautorima koji ne posjeduju stvarni kvalitet. Ja prvi ne pišem kao Bošnjak, već kao Eldar Sarajlić i ne dopuštam da bilo ko drugi osim mene odredi moj identitet. Mislim da i većina vrijednih i kvalitetnih autora razmišlja na sličan način. iVAN VuKoJA: Ako se ne varam, ti si jednom bio na nekom znanstvenom skupu o islamu, negdje u Engleskoj. Po kojem kriteriju su te organizatori odabrali i pozvali? Po datumu rođenja, broju cipela ili po tome što si musliman, što živiš u muslimanskom okruženju, što imaš osobne i društvene kontakte s islamom, što se u svom znanstveno-publicističkom radu, među ostalim, baviš i tim temama, što te te teme zanimaju, tiču te se i stalo ti je da daš svoj autorski i ljudski doprinos razumijevanju i artikuliranju te tematike. Zamisli znanstveni skup o islamu na kojem ne bi bilo ni jednog muslimana niti autora koji se ranije bavio tom tematikom? I smijemo li ljude koji su organizirali taj skup i autore koji su na njemu sudjelovali zbog toga smatrati islamistima, fundamentalistima, nazadnjacima i konzervativcima? Smijemo li pretpostaviti da su oni, zapravo, produžena ruka Al`Kaide? I kako si ti sudjelovao na tom skupu: kao musliman, kao profesionalni musliman, kao stručnjak za islam ili kao Eldar Sarajlić? Ili neka kombinacija? Ili si im demonstrativno s govornice poručio da ti ni po koju cijenu nećeš “kao musliman” sudjelovati u raspravama o islamu i položaju muslimana u Europi? Valjda je najbolje da o tome, na Grenlandu, raspravljaju hindusi i homoseksualci. Ili si im poručio da se o tome nema što raspravljati jer su problemi muslimana u isto vrijeme i problemi kršćana, hindusa, zaratustrijanaca, rastafarijanaca, taoista itd. Ili si im poručio: kakva muslimanska prava kad postoje ljudska i građanska prava, ili si poručio prestanite biti muslimani i budite ljudi i građani pa nećete imati nikakvih problema (baj d vej Marx je nešto slično poručivao Židovima – možda to i nije tako lose :) Ako je netko, recimo, član Hrvatskog narodnog vijeća, ili, recimo napiše knjigu Bosanski Hrvati, ti ne bi pretpostavio da je čovjek možda Hrvat i ne bi se sjetio pozvati ga da nešto napiše o Hrvatskom pitanju u BiH? Ili je, pozvati člana Hrvatskog narodnog vijeća na skup o Hrvatima, za tebe esencijalizam, da ne kažem rasizam? Ne znam kako si nadošao na to da mi određujemo tko je Hrvat? Mi samo uvažavamo ono kako se netko već ranije samoodredio – bilo da je o tome pisao ili javno govorio. I, naravno, uzimamo sebi pravo (kao i svaki organizatori ili urednici nečega) da procijenimo tko bi mogao biti “adekvatan učesnik unutarhrvatske debate”. Jesi li kada Ćiri Blaževiću predbacio otkud mu pravo da on određuje ko je adekvatan da igra za nogometnu reprezentaciju BiH? Zašto neki bacač kladiva ne bi igrao umjesto Džeke, pa obojica su sportaši.

ELDAR SARAJLIĆ: Ja sam u Englesku pozvan da govorim od muslimanima isključivo zato što sam o tome pisao, a ljudi koji su organizovali okrugli stol to su čitali. Da su htjeli, mogli su pozvati mnogo uglednije, obrazovanije i iskusnije “muslimanske autore” iz BiH od mene, ali nisu. Za razliku od vašeg prijedloga, u njihovom pismu nije stajalo da me, kao muslimana iz BiH, pozivaju da učestvujem na okruglom stolu. Bili su dovoljno pristojni da ne nagađaju o mom identitetu, već su me zvali zato što su čitali moje prethodne radove i mislili da imam šta pametno reći. Ono što vi ovim pismom pokušavate ustvari i jeste identično primjeru koji si sam naveo, a čega izgleda nisi svjestan: pa

Uvod u temu broja


upravo pozivanje da autori kao Hrvati pišu o Hrvatima jeste jednako kao kada bi Ćiro Blažević zvao nekoga da igra samo zato što je Bošnjak, ili kada bi bošnjacki bacač kladiva išao da igra fudbal umjesto Džeke samo zato što je i on Bošnjak. Šta je to drugo do “profesionalno hrvatstvo”? Ako Ćiro u reprezentaciju, pored Bošnjaka stavlja i Srbe i Hrvate koji dobro igraju, onda biste i vi trebali pismo poslati i Srbima i Bošnjacima iz BiH koji bi imali šta pametno reći o položaju Hrvata u BiH. Kao i u fudbalu, tako i u društvenoj znanosti, kada se etnički identitet uzme kao osnovni kriterij učešća u debati (ili utakmici) rezultati su uvijek porazni – drugim riječima, reprezentacija uvijek izgubi. ELDAR SARAJLIĆ: I na kraju, 6) mislim da nije fer da me kao člana uredništva dovodite pred svršen čin s ovim prijedlogom, bez da smo o njemu prethodno razgovarali. Ako zaista želite da nastavite u ovom smjeru, ja ću se povući iz Statusa, pa ga vi etnonacionalizirajte do mile volje. Zaista sam neugodno iznenađen i zatečen nečim što sam mislio da je daleko ispod našeg uredničkog intelekta i analitičkog digniteta. Meni je navrh glave pozitivističkog diskursa o interesima kolektivnih tijela Srba, Hrvata i Bošnjaka u svakodnevnom životu, ne pada mi napamet da takve idiotarije reproduciram u nečemu što sam mislio da je intelektualni i znanstveni angažman. iVAN VuKoJA: I sam si rekao da je ovo prijedlog, kako te prijedlog može dovesti pred svršen čin. Osim toga, mjesecima se ne javljaš – kada si zadnji put “kao član uredništva” samoinicijativno pitao u kojoj smo fazi s novim brojem? I kada si bio glavni urednik, od 10 razgovora ja sam tebe zvao 8 puta, ti mene 2 puta. STVARNO se ne ljutim na to, niti prigovaram, samo ti napominjem jer me “vučeš za jezik”.Osim toga, ti i ja smo već imali određena sporenja i neslaganja oko nekih pitanja (Komšić i slično), ali ja ni jednog trenutka nisam pomislio da bi to moglo narušiti naše privatne odnose niti da bih zbog toga trebao prekinuti suradnju s tobom. Čak štoviše, podržao sam tvoje pravo da se ne slažeš sa mnom, ohrabrio te da objaviš članak u Statusu i ponudio ti da budeš član uredništva, a potom i glavni urednik. A ti sada na prijedlog jedne teme koja ti se ne sviđa (iz problematičnih razloga i neuvjerljivih argumenata), prijetiš povlačenjem i ono što radimo nazivaš idiotarijama. Da nisi malo prećero? U duhu Statusa tvoja reakcija je trebala biti: ok, ja se s vama i tom temom apsolutno ne slažem i o tom neslaganju ću napisati tekst u kojem ću vas “masakrirati”, taj tekst ćemo objaviti u idućem broju, skupa s temom koju osporavam. Za mene bi navedena reakcija bila izraz tvoga poštovanja i prema nama i prema Statusu, ovako si, po mome sudu, malo podbacio i pucao u grm u kojem nema zeca – bezveze trošiš metke. Zapravo, mislim da nije bilo bezveze. Dapače, mislim da je jako važno i korisno za sve nas što si ono napisao i otvorio unutarstatusovsku diskusiju o ideji, sadržaju, profilu i svrsi Statusa. Stoga predlažem da sva trojica još neko vrijeme razmišljamo o ovoj problematici (ako netko želi pismeno reagirati na moju reakciju – bujrum, što se mene tiče) pa da se onda idući tjedan nađemo na kakvoj kavi/ručku/večeri i kao odrasli i tolerantni ljudi još jednom uživo raspravimo ovu problematiku. Veselim se tom susretu i mislim da on itekako ima smisla.

ELDAR SARAJLIĆ: Ivane, nemoj sad da se natežemo ko je koga zvao – prošli broj je, složićeš se sa mnom, bio jedan od boljih brojeva, i ja sam kao glavni urednik tog broja dao sve od sebe. Nikad nisam imao problema sa tretiranjem raznih tema, ali jednostavno mislim da je više dosta toga da se vrtimo u krug oko etničke konsolidacije i sličnih pitanja. Pa skoro svaki tvoj prijedlog ide u tom pravcu. Izvini, ali stvarno se pitam da nemaš neku skrivenu agendu za Status, ili da si odgovoran prema finansijerima iz Hrvatske da konstantno guraš priču u pravcu konsocijacije, trećeg entiteta i slično. Nemoj se ljutiti što ovo kažem, ali zaista se ne sjećam kada sam od tebe čuo neki prijedlog za temu koji prevazilazi ovu matricu. Pa, pobogu, BiH je puna društvenih tema o kojima se mogu napisati sjajni tekstovi, ne moramo se uvijek vrtiti oko toga, prezasićeno je sve etnonacionalizmom i etničkim pričama od kojih niko, osim političke elite, nema nikakve koristi. A osim toga, mislim da je to direktan put koji vodi ka uništavanju Statusa. Svesti ćemo se na platformu političkog prepucavanja različitih etnonacionalista i zanemariti sociološki pristup u potpunosti. Nema dijaloga sa etnonacionalizmom, to je samo monolog, pa zar to nije više jasno i pticama na grani?

Uvod u temu broja


Dragi Eldare / Ivane!

I.Vi ste se i prije našeg susreta zahuktali u pisanju pa red je i da ja nešto napišem, iako me sve ovo što sam pročitao uvjerava u jednu stvar: da se pod hitno moramo susresti i dobro zasjesti da bismo ovo raspravili. Pokušao sam pažljivo pročitati više puta pismena i jednoga i drugoga te sam uvjeren, ako bi se ovo nastavilo bez susreta oči u oči, moglo bi se otegnuti unedogled: na svaki stav može se odgovoriti protustavom.

II.Meni se sada nameće pitanje osnovnog povjerenja: Možemo li vjerovati jedni drugima da smo ovu temu izabrali (odnosno ja sam je nakon par razgovora i promišljanja prihvatio kao važniju od nekih drugih) iz temeljno dobrih nakana za cjelokupnu BiH kao što su valjda izabrane i sve druge teme. Ako se oko toga ne možemo usuglasiti, daljnja rasprava je uzaludna. (Samo da istaknem, izgleda da si u zadnjem dopisu Eldare ipak previdio da je osim pogleda iznutra predviđen i pogled izvana, dakle, angažman i nekih drugih autora, koji nisu “profesionalni Hrvati”)

III.Sada bih mogao izgubiti par sati provocirajući i odgovarajući na vaše argumente za ili protiv. Ne da mi se jer će te onda vi odgovarati na to meni i od toga ništa. Jednostavno, moramo se vidjeti. No, ipak postavio bih nekoliko provokativnih pitanja / napomena:- Tko kaže ili kako može tvrditi i znati da bi ovaj broj Statusa poslužio etničkoj konsolidaciji Hrvata? Veliki, ako ne veći broj autora pisao bi izravno protiv toga, pa i protiv etnonacionalizma per se. U to nema sumnje! A opet, zašto bi svaka konsolidacija morala biti nešto po sebi zlo, pa i etnička, neovisno kako razumijevali etničko / nacionalno? A ako ćemo pobjeći dijalogu o Hrvatima ili među Hrvatima u BiH, opravdavajući to bilo kakvim argumentima, zar ne dajemo odsudni doprinos održavanju konsolidacije kakva je na djelu ne samo među Hrvatima, nego i Bošnjacima ili Srbima danas u BiH: zasnovanoj na gluposti, nekulturi, političko-ekonomsko-religijskom kriminalu, uskoći duha naprosto. Nije li i ovaj broj Statusa mogao i trebao biti prostor da se makar malo uzdrma takva konsolidacija? Moja osobna nakana pristupa ovoj temi izraz je upravo protesta protiv takve konsolidacije među Hrvatima i pokretanja procesa individualizacije / racionalizacije u svim područjima života među Hrvatima BiH. (i ovoj se rečenici može teorijski prigovoriti, ne žive naravno oni izolirano od drugih, ali postoje neke strukture, institucije, političke, kulturne, ekonomske koje su ovako ili onako “hrvatske”. može li ih se uopće promijeniti, dovesti u pitanje, prodrmati drugačije bez onoga što je unutarhvatski dijalog ma kako se to moglo teorijski okarakterizirati ili diskvalificirati) - Kod Vas se zamjećuju različita teorijska polazišta. Ne mislim da je polazište Ivana konzervativni nacionalizam, kako ti tvrdiš Eldare, a ti Eldare kažeš da je tvoje polazište lijevi liberalizam. Evo da ja lupim poluozbiljno moje je polazište kršćanskog socijalizma. Tko kaže da se upravo različita teorijska polazišta / ideološka ne bi pokazala i kod autora koji bi pisali u Statusu bilo kao oni “iznutra” i “izvana”? Zar to i nije bio jedan od ciljeva? Da se pokažu, da se izreknu, da se izjasne, makar monološki? Koliko je to potrebno ne pokazuje li upravo ovo naše iznenađenje različitim reakcijama na ovu temu, nas u uredništvu? Zar to ne bi bilo korisno za čitatelje? Da se neki dijalog dogodi upravo u njima? - Ja duboko vjerujem da je veliki problem kod nas u BiH umijeće pripadanja. Ne vjerujem u utapanje u kolektiv (etnički, nacionalni), ali niti u pojedinca bez pripadanja nekim zajednicama / kolektivima. Negdje iz tog uvjerenja ja sam i ovu temu vidio važnom:

E-mail A. Kristića upućen E. Sarajliću i I. Vukoji, 5. 10. 2009.

Uvod u temu broja


da se tematizira umijeće pripadanja. Kako u BiH biti Hrvat ma što to bilo: etnički, nacionalno, kulturno. Kako to biti s drugima i za druge! Kako to “biti Hrvat” – ma kako se nekome od toga dizala kosa na glavi, to neki ljudi jesu i žele biti i bit će – oplemeniti ljudskim, kršćanskim i drugim elementima. Mora li se to baš biti na štetu ljudskosti, onoga biti čovjek. Kako pustiti drugoga da bude Hrvat na drugačiji način? Ili da to uopće ne bude, da mu to bude svejedno? Može li se slobodno, kritički i s odmakom, pripadati. U tome smislu mislim da si se ti Eldare isključivo usredotočio na negativne (objektivne / stvarne) posljedice ovakve teme previđajući one pozitivne. Ja sam pristao na ovu temu naprosto iz uvjerenja da mora postojati negdje mjesto i prostor da se tematiziraju i protresu neka pitanja ne razmišljajući toliko o nekim teorijskim polazištima, a to su sva pitanja iz natuknica ispod dopisa. I neka doista jesu sociološka, neka jesu politička, neka jesu religijska. Primjerice: Tu se potiču autori da se propita odnos Katoličke crkve prema pitanju religijsko-političkog nacionalizma među Hrvatima u BiH. Kako bih ja bio sretan da to isto pokrene neko u SPC-u u BiH i sumnjam da bih ga nazvao konzervativnim nacionalistom pa čak da i to jest moram ga kao takvog uvažiti i s njim dijalogizirati. Ako je etnonacionalizam zlo po sebi (a i to je ponuđeno kao tema za raspravu), hoće li ga se nadvladati zabacujući dijalog s njim? Nije li to argument njemu u korist? Ili da se argumentirano analiziraju sa svih aspekata od etičkog pa dalje sve paradigme hrvatske politike (ma što bila, ili ako je uopće ima) u BiH od 1992. do danas? Je li to suvišno? Je li to u svrhu konsolidacije? Je li to ispod dostojanstva Statusa? Ili mu je to na čast? - Istina je da svi mi u Bosni i Hercegovini dijelimo iste probleme, ali ja vjerujem duboko da svi ti problemi u različitim skupinama, zajednicama, kolektivitetima (mišljenim organski li ne), ali koje ipak stvarno egzistiraju imaju specifičnosti (pozitivne i negativne) i da je bitno i to analizirati. S druge strane vjerujem da svatko ima neko blago / prednosti za ponuditi za zajedničko prevladavanje tih problema.. Negdje je u podnožju naredne teme Statusa bila upravo ta nakana! Evo primjerice: religijski nacionalizam u katoličkoj tradiciji / zajednici u BiH: drugačiji je on, unatoč svim sličnostima, onom u pravoslavlju ili islamu, pa je i hrvatski političko-religijski nacionalizam drugačiji. Ali možda niti jedna zajednica u BiH nema toliki kulturni-povijesni-teološki / religijski potencijal za njegovo prevladavanje i metodologiju koja bi mogla pomoći i drugima. Vrijedno je to analize pa makar se pokazalo suprotno. U tome smislu je po svim osnovama važan i bitan dijalog među Hrvatima / katolicima (kako god bili mišljeni: organski ili kao izmišljene zajednica) i to ne protiv drugih nego i za druge. Možda jest žalosno i tragično da za to trenutno i nema drugog mjesta osim Statusa (a isto stoji i s Bošnjacima ili Srbima), ali to je samo odraz tragičnosti življenja u BiH. Uostalom, kako god bila tema postavljena parcijalno ona na koncu i ne bi, vjerujem ispala, takva! Ima mjesta i potrebe i za parcijalni pristup i za cjeloviti kad je u pitanju bilo koji problem pa i problem BiH. I ne mora to značiti automatski pristajanje na neku logiku (primjerice mišljenja po etnonacionalnoj podijeljenosti). To će uvijek u konačnici ovisiti o autoru. I mislim da bi se Eldare iznenadio koliko bi autora razmišljalo u smjeru u kojem misliš ti, ali bilo bi važno i da to reknu upravo kao Hrvati (na bilo koji način) ili dok pišu o temi Hrvati u BiH (bilo po kojoj osnovi).- Možda je moj dopis krivo intoniran / postavljen. Ali ne vidim problem da netko piše, malo mi je tu zbunjujuća tvoja stidljivost Eldare glede identiteta, kao Hrvat, kao katolik, kao stanovnik Bosne i Hercegovine. Kako da pišem, ne znam što pisao, ako neću, čak i nesvjesno pisati: kao rođeni Sarajlija, odrastao u Varešu, kao kulturno Hrvat, religijski kao katolik, ako ćemo brojati krvna zrnca moja situacija je drugačija, a sve to obojeno onim Bosna i Hercegovina, više Bosna nego Hercegovina, naprosto kao čovjek, ali bez svega ovog drugog to je puka apstrakcija, a ništa nije ubilačkije od apstrakcije. Ne vjerujem u apstraktni kozmopolitizam. Treba mi zavičaj i sve drugo. Mogu biti sam i baš zato umijem pripadati. Jer pripadam umijem biti sam. Kad bismo mi to znali spojiti u BiH! Mislim da takav upit, ma kako mogao biti nespretan, nikoga ne bi uvrijedio. Ako je načisto s onim što jest, naravno! I nije to neko mahanje značkom nego eto nešto što i nismo uglavnom birali pa smo ili zabacili ili osobno oblikovali.Da zaključim:

Uvod u temu broja


Neovisno o Vašim teorijskim raspredanjima: Mislim da je tema važna, da će je neki čak iskoristiti u smislu pred kojim zazire Eldar, ali da će većina autora ići drugim putem. Čak i ako neće, važno je dokumentirati, ako ništa za povijest, stanje kakvo sada jest. Tema je postavljena da je sve otvoreno čak i to postoje li ti Hrvati, ta hrvatska politika, što je etnonacionalizam, postoje li etnonacionalne zajednice. Mislim da je to bitno.Evo, sada nešto gledam primjerice doktorsku disertaciju D. Abazovića: Bošnjaci odnosno bosanski muslimani između desekularizacije i sekularizacije. Neovisno o parcijalnom pristupu visoko je znanstvena, analitična, bogata, sjajna. I važna za cjeloviti pogled na BiH. U tome smislu bio je zamišljen i predviđen i naredni broj Statusa. Ne kao poligon za konsolidaciju Hrvata ovako ili onako nego kao zrcalo u kojem će Hrvati (ma što to bilo) pogledati sebe, ali i kao zrcalo u kojem će drugi pogledati Hrvate: i to racionalno, argumentirano, analitički, realno i to sve moguće opcije, stavove, polazišta. pa i ona od kojih nam se kosa diže na glavi. I što je bitno: možda će se u tome zrcalu drug prepoznati lakše nego u svome vlastitome i to sebi priznati: jer istina je, Eldare, da dijelimo iste probleme, uz sve razlike.. Ali važne su i te razlike. Ponekad staviti naglasak na to je važno! Možda sada to izgleda ovako ili onako, ali nije tako. I vraćam se na osnovno pitanje: Možemo li povjerovati jedni drugima da je i ova tema mišljena čestito iz krajnje pozitivnih motiva??

Dragi Eldare / Alene, S malim kašnjenjem zbog prezauzetosti ostalim obvezama, nastavljam našu malu prijepisku. Krenut ću najprije od svojih dojmova na vaše reakcije/komentare. Kronološki.

1. Eldarov odgovor na moje komentare Misleći da sam svojim komentarima, ipak, malo omekšao popriličnu krutost i isključivost Eldarove reakcije na dopis povodom prijedloga za temu broja, iznenadio me još veći stupanj isključivosti i rekao bih gotovo spremnosti na svađu koje sam doživio u Eldarovom odgovoru na moje komentare (ne tvrdim da je moj doživljaj objektivan i da je Eldar to stvarno upisao u tekst, govorim samo o svom osobnom/subjektivnom dojmu). Promišljajući i odmjeravajući trebam li uopće na to reagirati, i ako trebam, pitajući se kako, dobio sam (skupa s Eldarom) i Alenov prilog raspravi.

2. Alenov prilog raspravi Čitajući Alenov prilog bio sam skoro pa oduševljen sadržajem i stilom njegovog priloga, odnosno odmjerenošću, dobronamjernošću i beskonfliktnošću njegovih stavova. Do te mjere da sam se posramio nekih svojih olako izrečenih kvalifikacija u mojem komentaru na Eldarovu reakciju. Mislio sam da je time naša e-mail prijepiska završena, odnosno da će se rasprava u prijateljskom ozračju nastaviti na višesatnom sastanku/kavi/ručku/večeri o kojem je u više navrata bilo riječi. Zatim je uslijedio Alenov poziv da predložimo mjesto i vrijeme sastanka.

3. Eldarov odgovor na Alenov prijedlog o sastanku

Kako to obično u životu biva, nakon svojevrsne očaranosti, slijedila je razočaranost Eldarovim odgovorom. Citiram ga:

E-mail I. Vukoje, 9. 10. 2009.

Uvod u temu broja


Ja bih mogao slijedeći vikend, ovaj ne mogu... Mogu slijedeće sedmice, u radnim danima, ponedjeljak ili petak, ali ne više od dva sata. E.

Pročitavši to, bio sam tužan, razočaran, i htio sam jednostavno dići ruke od svega. Nakon par dana, odlučio sam, ipak, reagirati i još jednom pokušati pojasniti svoja mišljenja, stavove i namjere. Premda svjestan, uzimajući u obzir Eldarov hladni i arogantni odgovor na poziv za druženje, da to i nema nekog smisla ukoliko više ne postoji osnovno povjerenje o kojem je Alen govorio.

4. Nastavak Pokušavajući sistematizirati mnoštvo objašnjenja, argumenata i primjera koje sam tim povodom htio napisati, sjetio sam se teksta Nevena Sesardića objavljenog u Statusu broj 9, i ponovno ga pročitao. Tekst se zove “Liberalizam i njegove nevolje s nacionalizmom” i mislim da govori upravo o onome o čemu se Eldar i ja sporimo. Sesardićeva promišljanja u tom tekstu toliko su mi bliska da bih ga bez imalo dvojbe mogao uvrstiti u svoj autorski i urednički manifest – potpisujem svaku riječ. U zaključku tog teksta piše:

Moguće je da su nacije, kako glasi proslavljena fraza Benedicta Andersona, “zamišljene zajednice”. No, često, a ne rijetko, nacionalni se sukobi tiču zbiljskih, ne samo zamišljenih problema. Ti se problemi tipično teže prepoznaju od ružnih izvanjskih karakteristika etničkih sukoba (kao što su mržnja među skupinama, masovna kršenja ljudskih prava, ratni zločini itd.). Zbog toga razloga, upravo su liberali ti koji bi, zbog svoje niske tolerancije prema kršenjima temeljnih sloboda i individualnih prava, trebali poslušati savjet da u ovom kontekstu razmišljaju oprezno i polako. Ne započinjite odmah sa automatskom osudom nacionalizma i sa pokušajima umanjivanja važnosti etničkih veza. Možete promašiti krucijalni dio jedne vrlo komplicirane priče, a vaše dobronamjerne intervencije, koje su utemeljene na toj nepotpunoj slici, na koncu mogu dovesti do pojačanja postojećih frustracija kod onih koji osjećaju da je grana već savijena do svojih krajnjih mogućnosti (prema poznatoj metafori Fridricha Schillera). Ako zagrebete ispod površine, i pogledate dublje, mogli biste otkriti da se, ispod svih tih neprijatnih prizora erupcija nacionalističkog nezadovoljstva, kriju neka legitimna kolektivna osjećanja nepravde.

Dakle, moja urednička vizija jest da je Status časopis koji se, među ostalim, treba baviti ZBILJSKIM problemima bh. društva i države. Zato što su ti ZBILJSKI problemi doveli do rata u bivšoj Jugoslaviji, zato što ti ZBILJSKI problemi u BiH još uvijek nisu primjereno niti teorijsko-sociološko-politološki objašnjeni, niti politički i institucionalno riješeni. I zato što će ti ZBILJSKI problemi, ako ih ne riješimo mirnim i demokratskim putem uskoro dovesti do novih sukoba i rata. Negiranje tih ZBILJSKIH problema i njihovo teorijsko ignoriranja nužno u sebi sadrži i dio odgovornosti za kasnija događanja. Ili da još malo citiram Sesardića: onaj koji silom drži poklopac zatvorenim, dok u loncu sve ključa, ne može kriviti druge za izbijanje eksplozije. Razlog više za odabir takvih ZBILJSKIH problema za temu broja Statusa je i to što se ti problemi tipično teže prepoznaju, i jer su kao takvi intelektualno-teorijski izazovniji od pukog zdravorazumskog lamentiranja nad ružnim izvanjskim karakteristikama etničkih/nacionalnih sukoba. U okvirima gore spomenute uredničke vizije birao sam, predlagao i prihvaćao sve dosadašnje teme brojeva Statusa, pa tako i ovu posljednju o unutarhrvatskom dijalogu. Temu zbog koje si me ti Eldare proglasio konzervativnim nacionalistom. Slažem se s tvojom tvrdnjom jedino pod uvjetom da i Nevena Sesardića smatraš konzervativnim nacionalistom. Dopusti mi još jednom citirati Sesardića: Moja poanta je sljedeća: ako je znanstvenik čak i njegova ugleda (misli na britanskog filozofa Jonathan Glovera – m.o.) sklon predrasudi (o nacionalizmu – m.o.), to najbolje ukazuje na ozbiljnost situacije i urgentnu potrebu da se o njoj diskutira. Parafrazirajući, ako je Eldar kao mlad, pametan, obrazovan i dobronamjeran čovjek sklon stvaranju onako snažnih predrasuda o naciji i nacionalnom pitanju, možete misliti kakvi su, po tom pitanju, na primjer deklarirani “sarajevski antifašisti” ili “borci za građansku Bosnu”.

Uvod u temu broja


I možete misliti kakav dijalog su oni u stanju ostvariti s “profesionalnim Hrvatima” ili “čuvarima Republike Srpske”. Tragičan primjer takvog dijaloga imali smo priliku prije par dana vidjeti na ulicama Širokog Brijega, a njegov nastavak na Facebook-u kroz grupe “Hoćemo rat protiv ustaša” i “Gazi balije”. Moji “politički” motivi, dakle, i za pokretanje Statusa i za bavljenje ZBILJSKIM problemima su isključivo u domeni izbjegavanja sukoba, harmonizacije bosanskohercegovačkog društva i dugoročne konsolidacije države BiH. Svjestan da ima više “istina” i “vizija” BiH, a ne samo jedna, smatram da je za dugoročnu stabilnost nužno uspostaviti kvalitetan i konstruktivan dijalog među predstavnicima tih “istina i vizija” kako bi se pronašao zajednički društveno-politički okvir koji je relativno prihvatljiv za sve glavne aktere na bh. društveno-političkoj pozornici. Osnovnu “političku” svrhu Statusa vidim u konceptualnom konstruiranju tog novog zajedničkog okvira, odnosno, u kreiranju novog društveno-političkog narativa unutar kojeg je taj okvir moguć. Ako mi kao suradnici Statusa i kao svojevrsna intelektualna i društvena elita ove zemlje nismo to u stanju napraviti unutar jednog časopisa, onda ne vjerujem u pozitivan ishod niti na političkoj razini. I upravo u toj činjenici leži i naša odgovornost za budućnost ove zemlje. Dragi Eldare, sasvim iskreno i dobronamjerno, bez imalo ironije i dociranja, preporučam ti da Sesardićev tekst na miru i polako pročitaš. Siguran sam da će ti to čitanje pomoći da bolje razumiješ i svoje i moje stavove iznesene u ovoj prijepisci. Također, vjerujem da ćeš bolje razumjeti i situaciju u BiH, premda Sesardić u tekstu koristi jugoslavenski primjer. Bez obzira na ova “prepucavanja”, što se mene tiče, ponuda za sastanak i dalje stoji (pa makar i na dva sata), kao i ponuda za suradnju u Statusu – u punom opsegu, i kao autor i kao urednik. Eldare, ja duboko cijenim tvoj dosadašnji i autorski i urednički doprinos Statusu. Stvarno to mislim i bilo bi mi jako drago da nastavimo suradnju u kojem god obliku ti želiš i izabereš. Isto tako, razumjet ću i ako ti, iz nekih svojih razloga, odlučiš prekinuti tu suradnju. Što god odlučio, želim ti svako dobro svakoga dana i u svakom pogledu :))) I tebi isto Alene. Srdačno,Ivan

Biću (relativno) kratak, a nastavićemo na sastanku, nadam se.

Prvo, nisam hladan i arogantan, jednostavno nemam, nažalost, vremena za duge sastanke (imam dva nova posla, prijavu doktorata preda mnom... itd.) – to govorim jer znam da nam treba pola dana, najmanje, da se izdogovaramo oko Statusa. Možemo se skontati eventualno narednog vikenda, ili nakon njega, da se nađemo kod Gojka na ručku (na pola puta) pa da to tako odradimo.

Drugo, Ivane, čitao sam Sesardića, ali nije mi promijenio mišljenje, zato što sam, između ostalog čitao i Nenada Dimitrijevića (koji je, slično kao i U. Vlaisavljević pokazao da nacionalizmi u SFRJ ipak nisu bili poklopljeni u loncu pa zato eksplodirali, već generirani i pospješeni određenim društvenim praksama i normama koje nisu nužno bile smatrane, niti titulirane, kao nacionalističke – što je slično onome što se dešava sada u BiH), ali i mnoge druge autore koji se bave sličnim temama (recimo D. Jović) – nemoj da se sad pravim pametan i da ti nabrajam njih gomilu koji su pokazali na konkretnim slučajevima kako se etnonacionalizam ukorjenjuje u društvo (izvini, ali mi ne možeš kao autoritet navoditi samo Nevena Sesardića, a da ne znaš da su o svemu ovome što ti sad govoriš pisali i R. Brubaker, C. Calhoun, D. Horrowitz, M. Castells... itd). Ja sam čitao i Sesardića i njih, i na osnovu i jednih i drugih, kreirao sam svoj stav. Vjeruj mi na riječ da je sve ovo što si ti napisao u povodu ove prepiske objašnjeno u djelima barem dvojice od njih – Calhouna i Brubakera. Da si pročitao, bilo bi ti jasno.

E-mail E. Sarajlića, 9. 10. 2009.

Uvod u temu broja


Ovako, to mi ne zvuči kao ozbiljna sociološka zamjerka, jer je zasnovana na selektivnom navođenju određenih intelektualnih autoriteta i bukvalnom shvatanju Andersonove hipoteze.

Treće i posljednje, ja nisam potpuno izgubio povjerenje, ali ono je poljuljano zbog razloga koji sam naveo u prošlom e-mailu, a sad ponavljam: Ivane, ne sjećam se kada sam od tebe čuo prijedlog za temu Statusa koja nije na tragu konsocijacijskog uređenja BiH i vrijednosti koje idu uz to. Dosada sam, zaista, vjerovao u tvoju dobronamjernost; oprosti, ali sada, nakon već trećeg (koliko se mogu sjetiti) prijedloga koji ide u istom smjeru, sumnjam u to. Pobogu, pa odmah nakon broja posvećenog konsocijaciji (br. 9), ti si za br. 13 predlagao temu “BiH kao Švicarska, Belgija... itd” (što je u suštini isto), pa sam te ja odgovorio i predložio da to stavimo kao stalnu rubriku, a da tematiziramo nešto drugo. Nakon toga, evo sad i ovaj unutaretnički dijalog, koji opet slijedi ista načela. Jebiga, i ja sam socijal-liberal, kao što već rekoh, pa ne insistiram da silujemo Status temama kako bi liberalizam bio sjajan za BiH, već insistiram da se ponudi što širi okvir, pa da autori diskutuju (uostalom, nikad nismo ni imali čitav broj posvećen liberalizmu u BiH – kao što smo imali za konsocijaciju – niti sam ja to ikad predložio). Zašto prvo ne otvorimo debatu da li nama u BiH uopšte treba unutaretnički dijalog, ko da ga vodi (politička elita? intelektualci?) i šta nam on može donijeti, pa onda da vidimo da li je to nešto što može imati pozitivan uticaj na bh. društvo. Ja mislim da je naša urednička uloga da se, koliko god možemo, izdignemo iznad ličnih preferencija i stvari posmatramo iz ptičje perspektive. Ako ti ne predlažeš ništa drugo osim jedne te iste priče, izvini ali to nije uređivanje, to je promovisanje.

Ja sam svjestan da ovo što govorim možda zvuči ružno, ali izvoli pa me razuvjeri. Nije mi namjera da zakuhavam odnose među nama, niti da ugrožavam razvoj Statusa, ali zaista imam problem sa ovakvim razvojem stvari. Danas sam rekao i Alenu, ako bismo htjeli da budemo ravnopravni i zastupimo sva tri unutaretnička dijaloga, to znači da bismo se, s obzirom na dinamiku izlaženja, naredne dvije-tri godine bavili time. Ja mislim da je to užas i da ćemo totalno izgubiti na kvalitetu i značaju.

Na kraju, moj žestoku reakciju na sve ovo shvatite kao intelektualno neslaganje, a ne moju zlonamjernost.

Nadam se da se ubrzo vidimo i ovo prodiskutujemo uz pivu i janjetinu.Pozdrav,

Eldar

Uvod u temu broja


Grupna prava i problem konzistentnostiJedna od ključnih stvari koje zamjeram svom uredničkom kolegi u Statusu jeste veoma uzak argumentativni front koji indicira da su ideje i vrijednosti koje nudi uslovljenje određenim ideološko-političkim projektom, a ne željom da se razumiju problemi Bosne i Hercegovine i ponude ideje za njihovo rješavanje

Eldar Sarajlić

Površan pogled na e-mail prepisku između članova Sta-tusove redakcije indiciraće da su razlike u argumentaciji u skladu linijama postojećih podjela u političkoj teoriji, na li-berale s jedne i komunitarijance s druge strane. Liberali, grubo kazano, insistiraju na jednakim pravima za sve, dok se komunitarijanci zalažu za grupno diferencirana, odnosno nejednaka prava dodijeljena različitim grupama, s krajnjim ciljem boljeg balansiranja, odnosno izjednačavanja prava pripadnika različitih grupacija u jednom društvu. Ta po-djela, opet, reflektuje i strukturnu razliku između brige za individualne s jedne i grupne slobode s druge strane. Libe-rali se zalažu za individualnu autonomiju, a komunitarijanci za kulturnu determiniranost članova modernog društva. To je vidljivo i iz same prepiske. Ivan Vukoja mene apriorno si-tuira u određen socio-kulturni obrazac, pretpostavljajući o mom identitetu na osnovama mog imena, eventualnog po-rijekla, mjesta rođenja i slično, dok ja insistiram na vlasti-toj autonomiji da odredim svoj identitet. Njemu je stalo da o Bosni i Hercegovini uvijek govori kroz prizmu “etnona-cionalnog pitanja”, dok ja mislim da postoje i mnoge druge perspektive i problemi vrijedni naše analitičke pažnje. No, pažljivije promatranje ponuđenih argumenata u korist is-ključive etničke analize bh. društva pokazaće da postoji određena nekonzistentnost u zagovaranju grupnih prava u Bosni i Hercegovini. Upravo ova nekonzistentnost uka-zuje na ono što sam ja posumnjao da je ishodište tih argume-nata – ideološko-politički, a ne analitički interes za odre-đene probleme i pitanja uređenja Bosne i Hercegovine. Ukratko ću izložiti šta mislim i na taj način zaokružiti svoj dio pomenute prepiske.

Naime, klasični liberalizam, sa svojim naglaskom na indivi-dualnoj autonomiji i jednakim pravima za sve, u posljednjih tridesetak godina je pretrpio značajnu, ali i zasluženu kritiku. Jednaka prava u povijesno, kulturno i religijski raznolikim društvima zapada su veoma često bila tek oblandom domi-nacije najjače društvene skupine, obično bijelih, kršćanskih, sijedih muškaraca koji su isticanjem političke jednakosti svih ustvari samo betonirali vlastitu vladavinu. Najbolji primjer su društva s poviješću robovlasništva i rasne segregacije. Prekidom segregacije, recimo u Južnoj Africi, obezbijeđena je politička sloboda i jednakost stanovnika crne i bijele kože. To međutim nikako ne znači da su mogućnosti ostvarenja te slobode i jednakosti iste za sve. Bijelo stanovništvo, zahva-ljujući dugogodišnjoj dominaciji i eksploataciji crnog sta-novništva, razvilo je vlastitu sposobnost iskorištavanja druš-tvenih potencijala mnogo više nego što je to u mogućnosti bilo moguće za crnce. Školovaniji, bogatiji i utjecajniji bijelci u takvoj konstelaciji se nalaze u mnogo boljoj prilici da isko-riste zvaničnu društvenu i političku jednakost te perpetui-raju svoju dominaciju nad crncima. Dakle, pravičan ishod nastojanja da se obezbijedi puna politička i društvena jedna-kost u takvim kontekstima bi trebao da uključi i određene norme i politike koje će stvoriti vremenski ograničenu ne-jednakost i historijski podređenoj povijesnoj zajednici dodijeliti preferencijalan status. Danas su takve prakse prisutne u mnogim zapadnim zemljama, poput SAD i Ka-nade u kojima domorodačko stanovništvo uživa određene privilegije nedostupne bijeloj većini, kao što su izuzeće od poreza, preferencije pri zapošljavanju, obrazovanju i slično. Razlog i opravdanje takvih praksi nalazi se u refleksivnom

Uvod u temu broja


liberalnom pristupu problemima društvene pravde koji od-nos različitih grupa ljudi i njihovih težnji za pravdu postavlja u realan historijski kontekst i nudi pravične norme i prakse kao polazne osnove ostvarivanja društvene jednakosti.

Dakle, želim jasno kazati da je klasičan liberalistički na-glasak na jednakim pravima za sve u društvima sa slo-ženom poviješću veoma često štetan, te da su grupno di-ferencirana prava sasvim legitiman (ja bih rekao i liberalan) način ispravljanja nepravdi i stvaranja boljeg i slobodnijeg društva.

No, da li to u kontekstu Bosne i Hercegovine znači da bi-smo i mi trebali zagovarati uspostavljanje ili daljnje produ-bljivanje takvih praksi, koje bi postojećim socio-kulturnim grupama dodijelile diferencirana prava, poput ekskluzivnog glasanja na izborima, pravo etnonacionalnog veta ili stvara-nje isključivih društvenih i kulturnih sfera interakcije, kao što je upravo i prijedlog o uspostavljanju normiranog unu-taretničkog dijaloga kao osnove demokratskog razvoja? Moj odgovor na to pitanje je odričan i vjerujem da se on može braniti i na osnovama upravo one ideologije (ili teorije) za koju se misli da obezbjeđuje legitimitet komunitarnim za-htjevima. Naime, ja smatram da i sama logika diferencira-nih grupnih prava u kontekstu Bosne i Hercegovine pruža dovoljno argumenata protiv postojećeg komunitarno-kon-socijacijskog uređenja zemlje, te poziva na razmišljanje o drugačijim (no, sasvim sigurno, liberalnim) modelima uspo-stavljanja pravičnog društva. A evo i kako.

Uzmimo za primjer jednu od poznatijih kritičarki libera-lizma slijepog na razlike, Iris Marion Young1 i postavimo postojeće bh. odnose u njen teorijski obrazac. Naime, ono što ona zagovara kao odgovor na slijepi liberalizam koji primje-nom jednakosti prema svima ne prepoznaje nepravdu, jeste takozvano “diferencirano građanstvo” (differentiated ci-tizenship), koncept uključenja u zajednički politički okvir koji omogućuje iskazivanje i uvažavanje posebnosti različi-tih društvenih grupa kroz primjenu diferenciranog (dakle, nejednakog) pristupa potrebama tih grupa. Pretpostavimo da je to minimalan cilj bh. komunitarijanaca, uspostavljanje (odnosno produbljivanje nečega što već imamo) diferenci-ranih društvenih i političkih praksi koje će biti namijenjene akomodiranju interesa i željenih prava posebnih etnokul-turnih grupacija u zajedničkom okviru Bosne i Hercegovine kao države. Iako se za njen teorijski pristup može reći da se nalazi u okvirima liberalne teorije, koncept diferenciranog građanstva je blizak komunitarizmu utoliko što se najviše odnosi na grupe determinirane kulturnom razlikom, te u tom smislu ga postavljam u kontekst tvrdnji Ivana Vukoje. No, da bi bilo osnove za primjenu principa diferenciranog građanstva, u društvu mora postojati određeni stepen ne-pravednog odnosa prema nekoj od grupacija, odnosno mora

1 Iris M. Young, ‘Polity and Group Difference: A Critique of the Ideal of Universal Citizenship’ in Debates in Contemporary Political Philosophy, (ed) Derek Matravers and Jon Pike, Routledge: London and New York, 2003, str. 226.

postojati opresija. Youngova daje nekoliko parametara za procjenu postojanja opresije u određenom društvu.

Dakle, možemo reći da grupa trpi opresiju ukoliko:

plodove njihovog rada uzimaju drugi, bez recipročnog odnosa drugih prema njima (eksploatacija);je isključena iz učešća u dominantnim društvenim ak-tivnostima, što se u našem društvu najčešće odnosi na rad (marginalizacija);njeni članovi žive i rade pod autoritetom drugih te imaju malo ili nimalo autonomije i samoupravljanja (nemoć); njeni članovi trpe stereotipizaciju i njihovo stanje je ne-vidljivo u širem društvenom kontekstu, te imaju malo prilika i publike za iskazivanje njihove perspektive i so-cijalnog iskustva (kulturni imperijalizam); članovi grupe trpe nasumično nasilje i zlostavljanje mo-tivirano grupnom mržnjom.

Ukoliko ove parametre postavimo u kontekst zagovara-nja diferenciranog građanstva za tri glavne etničke grupe u Bosni i Hercegovini vidjećemo da ne postoje osnove ni po jednom od ovih parametara da se bilo kojoj od tih grupa u totalu dodijeljuje bilo kakav specijalan status u odnosu na ostale. Iako se eksploatacija, marginalizacija i kulturni imperijalizam dešavaju pojedincima srpske, boš-njačke ili hrvatske pripadnosti, do toga dolazi uglavnom u slučajevima manjinskog povratka, kada se te individue nađu na teritoriji dominacije neke druge grupe. No, u totalu, niti jedna od grupa se ne nalazi u podređenom položaju u od-nosu na ostale, prevashodno zbog postojeće etnoteritori-jalne podjele i logike većinske dominacije na određenim di-jelovima teritorija Bosne i Hercegovine. Tamo gdje dolazi do diskriminacije, ona je po pravilu individualna a ne grupna, i uzrokovana je upravo činjenicom da su grupna prava (koja uključuju dominaciju na određenom teritoriju) važnija od individualnih. Stoga bi daljnje produbljivanje principa dife-renciranog građanstva (što je u slučaju Ivana Vukoje, pret-postavljam, uspostavljanje trećeg, hrvatskog entiteta) bilo irelevantno u kontekstu zaštite prava Hrvata u Maglaju, Ba-njaluci ili Trebinju, jer bi ona i dalje bila sistematski kršena logikom većinske teritorijalne vladavine (dok bi situacija, re-cimo, u Ljubuškom za Hrvate bila ista kao i danas). Osim ako u paketu s idejom uspostavljanja još jednog entiteta ne bi išao i još jedan val “humanog preseljenja” naroda, što iz pozicije stanovnika većinske etno-teritorije možda zvuči kao prihvatljiva homogenizacijska praksa, ali je sasvim zastrašu-juća iz manjinske (a i svake istinski humane) perspektive.

No, ono gdje se nekonzistentnost takvog zalaganja ukazuje u svom ideološkom svjetlu jeste upravo činjenica da bi prin-cip diferenciranog građanstva bio blagotvoran za Bosnu i Hercegovinu ukoliko bi se njegova primjena produbila i na druge grupe u Bosni i Hercegovini koje sasvim sigurno trpe diskriminaciju. I tu ne mislim samo na Jevreje ili Rome već i na mnoge druge, sasvim legitimne društvene (pa zašto ne i kulturne) grupacije, poput žena, queer osoba, invalida i mnogih drugih zapostavljenih manjinskih skupina čija su

•

•

•

•

•

Uvod u temu broja


prava u oblasti rada, zastupljenosti, stereotipa i nasilja siste-matski zapostavljena i kršena na svakodnevnoj osnovi. Istin-ska briga za diferenciran društveni pristup grupama koje trpe dominaciju većine bi morao da uključi i ove kategorije te da ponudi konzistentan i logičan prijedlog uspostavljanja pravednijeg društva u BiH. No, to se ne dešava niti se može desiti upravo zbog preovladavajućeg etnoteritorijalnog vla-sništva nad Bosnom i Hercegovinom od strane Bošnjaka, Srba i Hrvata koji na svojim dijelovima teritorije primjenjuju upravo onu praksu nediferenciranih prava koju iz pretpo-stavljenje manjinske pozicije kritikuju bh. komunitaristi, po-put Ivana Vukoje. U sklopu takvog pristupa je i nastojanje da se govori o isključivim etničkim interesima i politikama iznutra, bez trunke refleksivnosti i razumijevanja ne samo kategorija koje se nude u formi argumenata, već i kontek-sta njihove društvene egzistencije. Upravo zbog činjenice da se ugradnja i zagovaranje diferenciranog građanstva i grupnih prava zaustavljaju na granicama dominantnih etničkih identiteta u BiH, možemo reći da su njihovo ra-zumijevanje i primjena uslovljeni postojećim etnopoli-tičkim projektima a ne brigom za manjinska prava gra-đana Bosne i Hercegovine. Vukoji i ostalim komunitari-stima će možda to zvučati paradoksalno, ali iz ovih činjenica proizlazi da se u Bosni i Hercegovini nikada neće ostvariti zadovoljavajući nivo grupnih prava ukoliko ona budu čvrsto vezana za teritorijalizirane etnonacionalne grupe i njihova prava u BiH. Upravo postojeći etnopolitički projekti u ovoj zemlji se najviše i protive diferenciranom građanstvu, a to je vidljivo na svakoj od većinskih etno-teritorija u BiH na kojima važe principi načelne jednakosti a primjenjuje se si-stematsko zanemarivanje svih oblika manjinskog identiteta, od etničkih do seksualnih. Svaki od tri dominirajuća etnote-ritorija u BiH su minijaturne nacije-države u kojima važi načelo većinske vladavine i nediferenciranog, majoritariza-cijskog i hegemonističkog građanstva. Svako produbljivanje te vladavine (pa makar to značilo i podjelu FBiH na još dva etnička entiteta) smanjuje mogućnost uspostave pravičnog i refleksivnog građanstva u kojem će biti prostora za sve nje-gove manjinske pozicije.

Na kraju, ipak, mislim da je debatiranje urednika Statusa i objavljivanje te e-mail prepiske korisna stvar po sam Status ali i Bosnu i Hercegovinu u kojoj manjka argumentiranog di-jaloga ili polemike. Ne mogu a da ne primijetim da je upravo čin debatiranja i objavljivanja te debate u ovakvoj formi istinski deliberativan, te samim tim koristan i za karakter političko-teorijskih argumenata koje ja nastojim predstaviti u svojim tekstovima. Ovaj zaokružujući doprinos toj debati je, za razliku od same prepiske, morao djelomično imati te-orijski karakter, zbog same činjenice da su pitanja o kojima smo raspravljali već duže vrijeme dio debata u političkoj te-oriji o kojima se, za razliku od užih politoloških krugova u BiH, malo zna. Za korisno i uspješno polemisanje o proble-mima grupno diferenciranih prava potrebno je barem po-vršno poznavati osnovne kategorije kao i implikacije njihove primjene u konkretnom društvenom kontekstu. Svako par-cijalno pozivanje na jedan dio literature koji koristi određe-

nim argumentima je u startu osuđeno na propast, ne samo zbog toga što je politička teorija bogata i razvijena oblast te svakom argumentu možete pronaći i kontraargument te sa-mim tim obesmisliti nastavak plodne diskusije, već i zbog činjenice da su problemi s kojima se suočavamo složeni te iziskuju mnogo refleksivniji i komparativniji pristup. Uko-liko ćemo ostati u okvirima društvene analize i racionalnih argumenata koji se pozivaju na znanost, jednostavno mo-ramo izići iz ušančenih obrazaca koji su ukorijenjeni u na-šim trenutnim političkim preferencijama i njima prilagođe-nim analitičkim diskursima. Konkretnije, trebamo prestati da se vrtimo oko kategorija koje odgovaraju određenim po-litičkim projektima, što mislim da je slučaj sa kolegom Vu-kojom i njegovim permanentnim kruženjem oko obrazaca i argumenata autora poput Mirjane Kasapović, pa evo i u diskusiji spomenutog Nevena Sesardića. Svakako, radi se o značajnim autorima i vrijednim teoretskim i komparativ-nim doprinosima političkoj znanosti, no priča tu ne prestaje. Valja ići i dalje te o problemima koje nastojimo znanstveno objasniti čitati i kod drugih autora te uvažavati i drugačije poglede na slične stvari. Stoga, jedna od ključnih stvari koje zamjeram svom uredničkom kolegi u Statusu jeste veoma uzak argumentativni front koji indicira da su ideje i vri-jednosti koje nudi uslovljenje određenim ideološko-politič-kim projektom, a ne željom da se razumiju problemi Bosne i Hercegovine i ponude ideje za njihovo rješavanje. Ukoliko Status pa i on sam budu nastavili da idu istim tokom te da slijede iste obrasce argumentacije koji ne prevazilaze hori-zont tvrdnji Mirjane Kasapović, bojim se da se izlažu opa-snosti da postanu dosadni, a samim tim i irelevantni. Sta-tus je, pionirski i hrabro, otvorio vrata diskusiji o konsoci-jacijskoj demokratiji u BiH, obogativši našu javnu sferu jed-nom zdravom i argumentiranom debatom, no vrijeme je da idemo dalje i bavimo se mnogim drugim društvenim i po-litičkim problemima koji vape za analizom i debatiranjem. Samo tako, jedan časopis poput Statusa može odgovoriti na izazove svog vremena i biti ispred uskih okvira praktične po-litike u Bosni i Hercegovini.

Dok za sebe mogu reći da sam, u teorijskom smislu, blizak liberalnim argumentima, ponajviše jer se koristim literatu-rom i autorima liberalne provenijencije (poput Seyle Ben-habib i Briana Barryja, recimo), opisati Ivana Vukoju kao komunitarijanca je u velikoj mjeri stvar slobodne interpreta-cije, a ne njegovih teorijskih preferencija, jer se on ne koristi argumentima niti diskutira autore komunitarističkog profila u političkoj teoriji (što ću ja kasnije i kritikovati kao nepo-znavanje osnovnih kategorija debate). No, uzeo sam slobodu da njegove tvrdnje i argumente, kako iz ove debate tako i iz ranijih tekstova, postavim u određeni političko-teorijski okvir, a najprikladniji se ukazao komunitarizam. Time nje-govim argumentima, na neki način, činim i uslugu, jer ih po-kušavam shvatiti i kao izraz njegove intelektualne pozicije, a ne pukog političko-ideološkog marketinga. No, na kraju ću ipak zaključiti da se ne radi o suštinskom poznavanju kate-gorija ove debate i brizi za dobrobit bh. manjina, već o na-stojanju da se promoviše određeni politički projekt.

Uvod u temu broja


Liberalni etnonacionalizam i multikulturalno građanstvo nasuprot liberalnom fundamentalizmu i mitu o etnokulturnoj neutralnostiAko Sarajlićevo mišljenje nije u suprotnosti s elementarnim zakonima logike, moramo zaključiti da je pretpostavka o nepostojanju hrvatske nacije kao interiorizirana kategorija implicitno prisutna u njegovom mišljenju. Stoga ovdje još jednom želim ponoviti i naglasiti tvrdnju da se uzrok Sarajlićevih problema s činjenicama i logikom nalazi u ideološko-vrijednosnim kategorijama koje je u tolikoj mjeri interiorizirao da i ne primjećuje kada ih nekritički i nelogički uvodi u svoju analizu

Ivan Vukoja

Uvod

U pripremi 14. broja Statusa dogodila su se određena nesla-ganja i nesporazumi među članovima uredništva. Iz toga se razvila pisana polemika koju se u integralnom obliku može pronaći na stranicama već spomenutog 14. broja. U polemici su sudjelovali Alen Kristić, Eldar Sarajlić i moja malenkost. Polemika se razvila oko određivanja teme broja. Kristićev i moj prijedlog je bio da tema broja bude: Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra. Ovaj tekst, jednim svojim dijelom, na-stavak je te polemike. Pored toga u tekstu se bavim i ranijom polemikom koju smo, povodom izbora Željka Komšića za

hrvatskog člana predsjedništva BiH, Eldar Sarajlić i ja imali na stranicama Statusa i Pulsa demokratije. Imajući u vidu da je dijelove te polemike Eldar Sarajlić u međuvremenu uvr-stio u svoju knjigu Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika�, te činjenicu da se spomenuta problematika izravno dotiče sporne teme broja, činilo mi se logičnim i potrebnim i toj polemici posvetiti dio teksta.

1 Eldar SARAJLIĆ: “Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika”, Dijalog – biblioteka Status, Mostar, 2010.

Svaka životna situacija stavlja pred čovjekov duh stvaralački zadatak.

Nikolaj Berđajev, Filozofija nejednakosti

Uvod u temu broja


Kako smo i zašto stvarali Status

Jedan od razloga neslaganja glede spomenute teme broja iz-među Eldara Sarajlića i mene, kako je to primijetio i treći član uredništva Alen Kristić, vjerojatno leži u činjenici što kao društveni analitičari imamo različita teorijska polazišta, te u skladu s tim različitim polazištima različito tumačimo i vrjednujemo određene društvene fenomene i procese. Po vlastitom iskazu Sarajlić se svrstao u teorijsko-ideološko-politološke okvire onoga što sam imenuje kao lijevi liberali-zam. Ja se u spomenutoj polemici nisam izjašnjavao o vlasti-toj teorijsko-konceptualnoj matrici, ali me je zauzvrat E. Sa-rajlić počastio s nekoliko ideološko-karakteroloških etiketa i ustvrdio da sam: konzervativni etnonacionalist i političar presvučen u analitičara. Pored toga je neke Kristićeve i moje stavove i formulacije dovodio u vezu s esencijalizmom i “go-tovo rasizmom”, govorio o antiintelektualizmu i izražavao sumnju glede mojih možebitnih skrivenih “agendi prema fi-nansijerima iz Hrvatske”2.

Pripisujući dijelom ovo Sarajlićevo gađanje velikim riječima i teškim pojmovima njegovom polemičkom zanosu, odno-sno, mladalačkom i intelektualnom pretjerivanju, priznajem da ovu tipično sarajevsku nepodnošljivu lakoću etiketiranja (političkih) neistomišljenika nisam baš najozbiljnije shvaćao – sve dok nisam pročitao njegovu knjigu Kultura kulture – etnicitet, postmodernost i politika (Sarajlić, 2010). Pročitavši tu knjigu shvatio da su Eldarovi teorijski obzori mnogo širi, sustavniji i konzistentniji nego što mi se do tada činilo. Ali, i pored svega toga unutar tih obzora prepoznavao sam odsu-stvo smisla za relevantnost društvenih činjenica, raskorak između naučenih definicija i njihove primjene u (anali-tičkoj) praksi, te sukladno tome sklonost prema ideologi-zaciji (društveno konstruirane) stvarnosti. Ove pojmove i (pr)ocjene ću u nastavku teksta pokušati barem djelomično objasniti, argumentirati i potkrijepiti primjerima. Pored toga, odmah želim naglasiti svijest o tome da stil i sadržaj moje argumentacije u ovome tekstu mogu biti protumačeni kao privatiziranje prostora javne polemike i nametanje svo-jevrsnog egocentričnog diskursa. U svim dosadašnjim jav-nim nastupima nastojao sam govoriti i pisati o teorijskim i logičkim načelima, društvenim fenomenima, procesima, mehanizmima, strukturama i obrascima ne spuštajući se na razinu osobnog, privatnog, intimnog i karakternog. Ipak, s obzirom da je ova polemika na svim razinama protkana i uvjetovana identitetskim problemima i politikama, odre-đenu dozu privatiziranja i subjektiviziranja diskursa rasprave smatram opravdanom i potrebnom.

Prva tvrdnja Sarajlićeve polemike na koju se želim ovdje osvrnuti tiče se svrhe i teorijsko-vrijednosno-sadržajnog profila samog Statusa, odnosno problematiziranja mojih uredničkih namjera i ciljeva. Osnovna zamjerka upućena

2 Svi citati u ovome tekstu za koje nije u fusnomatama naveden izvor, pre-uzeti su iz uredničke polemike Kristić-Sarajlić-Vukoja objavljene kao uvod temi broja Statusa broj 14.

je mojoj navodnoj pristranosti pri odabiru tema kojima će se Status baviti. Prigovoreno mi je da favoriziram konsoci-jacijske teme: “Ivane, ja se ne sjećam kada sam od tebe čuo prijedlog za temu Statusa koja nije na tragu konsocijacijskog uređenja BiH i vrijednosti koje idu uz to”, odnosno da “gu-ram priču” u pravcu konsocijacije, trećeg entiteta i etnona-cionalne konsolidacije. Premda sam na ove zamjerke većim dijelom odgovorio u dijelu polemike u kojem govorim o Se-sardićevom tekstu i “zbiljskim” problemima koje sam u Sta-tusu nastojao tematizirati, te motivima takvog odabira, ipak imam potrebu za dodatnim pojašnjenjima vlastite autorske i glavnouredničke pozicije.

Argumenti za opovrgavanje Sarajlićeve tvrdnje o mojoj pristranosti i “guranju priče” u smjeru koji navodno meni odgovara mogu se, među ostalim, pronaći jednostavnom analizom sadržaja dosadašnjih (tema) brojeva. Istina je da sam u prvih dvanaest brojeva samostalno birao temu broja i suradnike koji bi o toj temi trebali pisati. No činjenica je da smo u okviru svake teme broja imali tekstove koji temu broja razumijevaju i tumače s različitih teorijsko-ideološko-politoloških stajališta. I svaka tema bila je i u samom nazivu postavljena tako da sugerira višeznačna tumačenja i različite perspektive promatranja. Navedimo teme: Kruži li bauk Ju-goslavije Bosnom i Hercegovinom, Rat u BiH – uzroci i po-sljedice, Jak razlog za (ne)biti (za)jedno – pitanje bh. iden-titeta, (Post)Daytonska BiH – što (ne)bi trebalo promijeniti, Odnos građanskog i nacionalnog u BiH, Društvene i političke elite u BiH, Bosna i(li) Hercegovina – što im (ni)je zajedničko, Ustavne promjene u BiH i konsocijacijski modeli, Civilno društvo i demokratski pluralizam, Religijski fundamenta-lizam i politički ekstremizam, Bog i(li) evolucija, Međuna-rodna zajednica i BiH.

Ako pretpostavimo da sam ja kao autor-urednik o svakoj od tih tema imao izgrađen i profiliran teorijsko-ideološko-po-litološki stav, i ako bi se taj stav dao jasno odrediti i opisati ne samo za mene već i za sve ostale autore teme broja, od-govorno tvrdim da bi analiza sadržaja pokazala da se mini-malno 50% autora ne slaže s mojim stavovima, odnosno da ih osporava i opovrgava. Za drugih 50% pretpostavljam kako bi analiza pokazala da se s pola njih relativno (ne)slažem, a da tek jedna četvrtina autora više-manje dijeli moja teo-rijsko-ideološko-politološka stajališta i (pr)ocjene. Dakle, kao glavni urednik i urednik teme broja od recimo 12 au-tora ja sam birao 6 autora koji se sa mnom ne slažu, 3 koji se relativno (ne)slažu i 3 koji se slažu s mojim stajalištima i (pr)ocjenama.

Ako istu metodu primijenimo i na broj 13 kojega E. Sarajlić potpisuje kao glavni urednik i urednik teme broja uvjeren sam da bi dobili puno veći postotak autora koji s E. Sarajli-ćem dijele teorijsko-ideološko-politološki okvir nego što je to bilo u slučajevima kada sam ja bio urednik.3 Pored toga, E.

3 Naravno ovo je bila samo jedna načelno-hipotetska analiza. U praksi se vrlo rijetko događalo da urednik uspije dobiti sve tekstove i autore koje je

Uvod u temu broja


Sarajlić je u broju 11 potpuno samostalno priredio i uredio temat o deliberativnoj demokraciji u sklopu kojeg je obja-vio svoj i tekst Seyle Benhabib, te vlastiti razgovor/intervju s Nerzukom Ćurkom i Asimom Mujkićem. Dakle, koristio se samo tekstovima i autorima za koje možemo reći da di-jele njegov teorijsko-konceptualni okvir i politički uklon. Dodajmo tome i činjenicu da kao urednik, u cjelokupnoj dosadašnjoj suradnji, niti jedan prijedlog koji je došao od E. Sarajlića, a ticao se određene teme, ili određenog autora, ni-sam odbio. Na moj prijedlog i moju uredničku inicijativu, E. Sarajlić je svojevremeno pokušao doći i do Nenada Fili-povića, koji je u to vrijeme bio jedan od najeksponiranijih kritičara Statusa, i ponuditi mu da napiše tekst za Status u kojem, ako želi, potpuno slobodno može iznijeti sve svoje stavove glede Statusa, njegove uređivačke politike, urednika, autora i tema. Stoga Sarajlićevu tezu da sam kao urednik bio ideološki pristran i gurao priču u smjeru koji je meni odgo-varao smatram u potpunosti neutemeljenom. Ovdje želim spomenuti i činjenicu da pored toga što E. Sarajlića smatram izuzetno kvalitetnim autorom i suradnikom, dodatni razlog da ga pozovem u uredništvo i povremeno mu prepustim i poziciju glavnog urednika bila je upravo činjenica da E. Sa-rajlić i ja ne dijelimo zajednički teorijsko-ideološki-polito-loški okvir i svjetonazor. Barem ne na deklarativnoj razini. Uvjeren sam da je na nekim drugim razinama suglasnost iz-među naših svjetonazora mnogo veća nego što bi se površ-nim zaključivanjem o ovoj polemici moglo zaključiti. Ali, tu temu ostavljam za neke druge tekstove. U ovom ću se baviti našim razlikama i neslaganjima.

Ako bi i stajala tvrdnja da kao glavni urednik forsiram odre-đene teme, zasigurno ne stoji da pri tom svojim potencijal-nim istomišljenicima dajem više prostora i time u nerav-nopravan položaj dovodim one autore koji imaju stajališta oprečna mojima. Upravo suprotno, istina je da kao urednik više prostora dajem onima s kojima se ne slažem. Time se otvara logično pitanje kako to mislim pogurati priču u meni željenom smjeru kada sam u guranje uključio više onih koji guraju u smjeru suprotnom mojemu. I neka E. Sarajlić u pri-log svojoj tezi pokuša navesti barem još jedan časopis u BiH u kojem se toliki broj autora “ne slaže” sa stavovima glavnog urednika. Uvjeren sam da takav slučaj neće uspjeti pronaći jer smatram da je uređivačka politika koju sam kao urednik postavio i provodio u Statusu gotovo unikatna ne samo u BiH nego i široj regiji.

Vratimo se samim temama, odnosno, načinu i razlozima njihovog odabira. Izgleda da E. Sarajlić tu vidi ključni argu-ment za prigovore i optužbe koje mi upućuje. Njemu na-ime smeta što smo A. Kristić i ja kao temu broja predložili Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra. Priznajem da je onaj dodatak pogledi iznutra prilično nespretno stavljen,

planirao, tako da je svaki broj u određenoj mjeri proizvod prilagodbe ras-položivim autorskim resursima. Ali, načelno govoreći, moj urednički stav (u svim brojevima) je bio pokušati dobiti što šarolikiji sastav autora i među-sobno suprotstavljenih autorskih stajališta.

odnosno, da kao takav može sugerirati da je riječ o isklju-čivo unutarnacionalnom dijalogu. To bi posljedično moglo značiti da o tome mogu pisati samo autori koji prihvaćaju takvu vrstu identiteta, odnosno, da o hrvatskom pitanju u BiH mogu pisati samo Hrvati. Priznajem da bi se to onda moglo tumačiti i kao nametanje određene perspektive na moguća tumačenja, odnosno nametanje autistične pozicije na autorski rad, a takvo što uistinu nije u duhu a do sada nije bilo ni u slovu Statusa. Moglo bi se, dakle, tako protumačiti, ali i ne mora. Nije nužno. Ja ga, recimo, tako nisam shvatio niti sam, kao netko tko je sudjelovao u njegovom kreiranju, to u njega “upisao”. Onako formulirana tema broja nastala je kroz nekoliko razgovora koje smo svojevremeno A. Kri-stić i ja, uz kavu i kolače, imali u sarajevskom caffe restoranu Metropolis.4 S obzirom da nemamo ideoloških predrasuda prema bilo kojem od svojih identiteta, o različitim temama razgovarali smo kao prijatelji, kao urednici Statusa, kao Hr-vati, kao građani BiH, kao rozenkrojcer i (katolički) teolog, kao Mostarac ljubuških korijena i Sarajlija porijeklom iz Vareša, ali i vrlo često kao (regionalno-kulturološki) Herce-govac i (regionalno-kulturološki) Bosanac. U tim razgovo-rima i analizama, među ostalim temama, doticali smo se i pitanja Hrvata u BiH kao problema kojeg osjećamo na vla-stitoj identitetskoj koži. Pitanja kojeg obojica doživljavamo ne samo izvanjsko-analitički nego i iznutra, identitetski. I nismo to doživljavali ni razumijevali kao da smo se time stavili u funkciju “etnonacionalizma kao ideologije”. Upravo suprotno, mislili smo da time snižavamo ideološki i autori-tarni potencijal etnonacionalizma. Unutaretnički, odnosno unutarnacionalni dijalog smatrali smo sredstvom koje može dovosti do slabljenja onoga što W. Kymlicka naziva “unu-trašnja ograničenja”. Unutrašnja ograničenja su zahtjevi koje skupina/etnija/nacija preko svojih elita i institucija nastoji nametnuti vlastitim pripadnicima. A to u sebi uvijek nosi opasnost od ugnjetavanja pojedinaca, odnosno, ograniča-vanja temeljnih građanskih i političkih sloboda pripadnika grupe/etnije/nacije. Takva pozicija “unutrašnjeg ograniča-vanja” ne samo da nam načelno nije prihvatljiva, nego smo obojica više puta izravno bili na udaru takvih praksi ograni-čavanja. Pored toga, smatrali smo i smatramo da unutaret-nički dijalog može poslužiti i otvaranju etnije/nacije prema drugim etnijama/nacijama, odnosno, uspostavljanju među-etničkog i međunacionalnog dijaloga i razumijevanja. A sve to u perspektivi može značiti izgradnju zdravijeg i harmo-ničnijeg društva i stabilnije države.

U tim razgovorima smo se složili da bi za Hrvate u BiH opće-nito, a za Hercegovce i Bosance ponaosob, kao i za ostale na-rode i građane i BiH u cjelini, bilo dobro kada bi se među Hr-vatima (kao i među Srbima, Bošnjacima i političkim Bosan-cima) dogodio jedan otvoren i konstruktivan dijalog i kada bi

4 Kada dolazim u Sarajevo, ako imam vremena, u pravilu se javim i A. Kri-stiću i E. Sarajliću. Ponekad se dogodi da se sva trojica nađemo negdje na piću, ponekad se zbog njihovih obaveza i termina najprije nađem s jednim od njih, pa onda malo kasnije s drugim. U spomenutom razdoblju druženja u Metropolisu E. Sarajlić je često bivao zauzet ili je izbivao iz Sarajeva.

Uvod u temu broja


kroz proces slabljenja unutarnjih etnonacionalističkih ogra-ničenja i međunacionalnih sukoba ušli u proces unutarnje diferencijacije i idejno-interesnog a ne klijentelističko-ideo-loškog povezivanja (i unutar same etnije/nacije i izvan nje), kao što je to bilo u većini slučajeva do sada. Mislili smo kako je dobro da i možebitne sličnosti i razlike među Hrvatima u Bosni i Hercegovini postanu očitije, kao i da bude razvidno kakve tko vizije, poglede i stavove na ulogu i mjesto Hrvata i hrvatstva u BiH ima i zastupa. U isto vrijeme smo nastojali biti potpuno analitički otvoreni i urednički neutralni za sve moguće varijante (ne)bivanja Hrvatom od integralnog hr-vatstva s hercegovačkim predznakom do integralnog (gra-đansko-političkog) bosanstva s negiranjem Hercegovine. Od političkog katolicizma i kroatizacije, preko hercegovini-zacije do bosnizacije i natrag, i lijevo i desno, i uzduž i po-prijeko. Netko to može nazivati etničkom konsolidacijom, ali u našim promišljanjima ta tema u sebi je imala i još uvijek ima potencijal za nešto društveno pozitivno, progresivno i korisno ne samo za Hrvate u BiH, nego i za BiH u cjelini. Etnonacionalizam nismo, dakle, ideološki osuđivali i odba-civali za račun apstraktnog (kvazi)univerzalizma i građan-skog nacionalizma, već smo ga promatrali kao društvenu i političku činjenicu koja ima izuzetno veliki utjecaj na mnoge sfere bosanskohercegovačkog društva i države BiH. U tom smislu, pojmovima etnički identitet i etnička konsolidacija nismo nužno pripisivali ni pozitivni ni negativni predznak.

S druge strane, za E. Sarajlića je svaki oblik etnonacionalnog identiteta nešto po sebi loše, negativno i nepoželjno. “Svaki pozitivistički odnos prema pitanju etničkog identiteta samo nanosi dodatnu vodu na mlin postojećoj političkoj eliti koja zemlju vodi u propast.” On misli da se etnonacionalizme ne treba (ne može) liberalizirati i demokratizirati: “Nema dija-loga sa etnonacionalizmom, to je samo monolog, pa zar to nije više jasno i pticama na grani?”, nego ih treba dekonstru-irati. “Rješenje nije popuštanje etnonacionalim zahtjevima (što očito ti predlažeš svojim pozivanjem na dodatnu et-ničku konsolidaciju) već njihova dekonstrukcija.” Smatram da prethodne formulacije E. Sarajlića pokazuju da on pita-njima etničkog identiteta i fenomenu (etno)nacionalizma pristupa iz ideološko-političke perspektive a ne analitički i vrijednosno neutralne znanstvene pozicije na koju se povre-meno poziva. “Kategorija kao sto je “unutaretnički dijalog” u društvenoj znanosti ne postoji. To je prvenstveno poli-tičko-ideološka kategorija jer pretpostavlja jedinstvo grupe kao osnovu dijaloga.” Nejasno mi je zašto “unutaretnički dijalog” pretpostavlja jedinstvo grupe kao osnovu dijaloga. Ako je neka grupa unutar sebe jedinstvena onda nema ni mogućnosti ni potrebe za dijalogom. Unutaretnički dijalog je moguć i potreban ako postoji svijest o posebnosti etničke grupe i pretpostavljeno ili stvarno nejedinstvo unutar nje. Po mome sudu, mnogo manje ideologije ima u činjenici da A. Kristić i ja pretpostavljamo posebnost određene (etničke ili nacionalne) grupe kao osnovu dijaloga, odnosno pretpo-stavljamo da kao zasebni etnonacionalni entitet uopće po-stoji nešto takvo kao što su Hrvati u BiH i da unutar tako pretpostavljenog grupnog identiteta ne vlada jedinstvo te je

stoga moguć dijalog, nego u spomenutim izjavama E. Saraj-lića. Moj autorsko-urednički stav jest da je unutaretnički i unutarnacionalni dijalog u Bosni i Hercegovini ne samo mo-guć nego i potreban, i da je, na žalost, Status jedno od rijet-kih mjesta gdje bi njegovo vođenje imalo smisla. Jer upravo Status, kako to u uvodniku broja 13 piše i sam E. Sarajlić, svojim habitusom utjelovljuje duh demokratske deliberacije u najboljem smislu, stvarajući prostor kao genuinu javnu sferu u kojoj snaga argumenata – a ne argument identiteta – ima priliku upravljati raspravom o ključnim društvenim i političkim problemima za zajednicu.5 Problemi i pitanja in-dividualnih, grupnih i kolektivnih identiteta i prava, mišlje-nja sam, spadaju u kategoriju ključnih društvenih i političkih problema za bosanskohercegovačku zajednicu. Pitanje od-nosa građanskog i (etno)nacionalnog, razni oblici grupno-diferenciranih (manjinskih) prava, nacionalno i međunacio-nalno pitanje također su teme iz spomenute ključne katego-rije kojima se Status intenzivno do sada bavio, te na osnovu toga i stekao status promicatelja društveno-političkog plura-lizma i otvorenosti za dijalog s drugima i drukčijima i unutar i izvan kolektiva kojima pripadamo. Upravo taj habitus i ta-kav simbolički kapital mogao je i može biti jamstvo da će se i unutaretnički dijalog na stranicama Statusa voditi u duhu snage argumenata a ne argumenata izvedenih iz činjenice pukog (primordijalnog) pripadanja određenim skupinama i identitetima. Činjenica da određeni autori o identitetskim problemima i politikama govore s pozicije zajedničkog (et-ničko-nacionalnog) identiteta a pri tom te probleme različito tumače, dodatno naglašava snagu argumenata nasuprot de-magoškim i antiliberalnim pozivanjima na identitetski fun-damentalizam i njegovu ugroženost. Imajući sve to u vidu, ostaje nam pokušati odgovoriti na pitanje kako je i zašto E. Sarajlić u našem prijedlogu vidio sve ono što je u svo-joj polemici naveo. Odgovore na ova pitanja pokušat ćemo pronaći u njegovoj već spominjanoj knjizi Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika.

Ideološko-politički fundamentalizam

U prvom poglavlju knjige naslovljenom Šta, zašto, kako?, E. Sarajlić objašnjava što je bit problematike kojom se u knjizi namjerava baviti.

“Osnovni problem koji se u ovom istraživanju prepo-znaje jeste prvenstveno preovladavajući politički status etniciteta u savremenom globalnom društvu ali i Bosni i Hercegovini, te njegova sklonost generiranju društvenih sukoba. Iako je o toj temi u posljednjih deset i više godina napisan veliki broj knjiga i studija, pitanja u vezi s etnič-kim identitetom i dalje ostaju otvorena i tek djelimično odgovorena. Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercego-vinu, zemlju kojom već skoro dva desetljeća nakon etnič-kog konflikta vladaju politički koncepti zasnovani na et-

5 Eldar SARAJLIĆ: “Izazov demokratije, Status i političko”, Status broj 13, Mostar, jesen/zima 2008., str. 7.

Uvod u temu broja


ničkom identitetu te u kojoj status etniciteta u javnoj sferi varira između dva ekstrema: apsolutnog štovanja kao ultimativnog društvenog resursa s jedne, i denunciranja kao predmoderne prakse s druge strane.”�

Navedeni ulomak, skupa s uvodnim poglavljem knjige, sma-tram izuzetno bitnim za razumijevanje polemike koja je po-vod ovome tekstu, odnosno, za razumijevanje vrijednosnih pozicija s kojih E. Sarajlić nastupa kako u spomenutoj pole-mici tako i tumačenju određenih konkretnih društveno-po-litičkih fenomena u Bosni i Hercegovini kojima se u knjizi bavi. Ako usporedimo tvrdnje iznijete u ovom ulomku, sa Sarajlićevim tvrdnjama i stavovima iznesenim u polemici i u ostatku knjige možemo primijetiti značajan vrijednosno-značenjski raskorak između tih tvrdnji i stavova, odnosno, svojevrsnu diskrepanciju između naučenih definicija i nji-hove primjene u (analitičkoj) praksi, kako sam to naznačio u uvodnom dijelu teksta.

E. Sarajlić u navedenom ulomku tvrdi da pitanja u vezi s et-ničkim identitetom i dalje ostaju otvorena i tek djelimično odgovorena. Ako je tome tako, kako je onda moguće da je Sarajliću u onolikoj mjeri zasmetala tema broja koja se bavi problemima i pitanjima u vezi s etničkim identitetom za koja i sam tvrdi da su i dalje otvorena i tek djelomično od-govorena. I pri tom naglašava “Posebno se to odnosi na Bo-snu i Hercegovinu”. I k tome još dodaje da je etnicitet kao politička kategorija dominantna karakteristika društveno-političkih odnosa ne samo u Bosni i Hercegovini nego i su-vremenom globalnom društvu općenito. Što više, etnicitet karakterizira kao društveni proizvod globalnog doba i prvu najavu dvadeset i prvog stoljeća kao stoljeća identiteta. E. Sarajlić, dakle, tvrdi da identitetska pitanja u tolikoj mjeri dominiraju suvremenim društvima da se stoljeće u kojem živimo može nazvati stoljećem identiteta, te posebno nagla-šava važnost i aktualnost toga pitanja u Bosni i Hercegovini. A paralelno s time se protivi temi Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra koja ta ista globalno bitna pitanja postavlja i otvara u društveno-političkom okviru za kojeg i sam tvrdi da su tamo posebno bitna i aktualna. Kako razumjeti i čime objasniti ovo protuslovlje? Sarajlić bi mogao kazati da za njega nije sporno bavljenje etničkim (nacionalnim) identi-tetima kao takvim, već da mu smeta onaj dodatak pogledi iznutra jer to znači nametanje određene perspektive na tu-mačenje fenomena kojim se tema ima baviti. Ali, to ponovno ne bi bilo u suglasju s nekim stavovima izrečenim u našoj uredničkoj polemici. Slijedeći citat iz te polemike to zorno pokazuje.

“Mislim da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema čije tretiranje može imati mnogo konkretnije efekte po kvalitet života svih stanovnika BiH (uključujući i Hrvate) od konstantnog vrtenja u krug oko pitanja etničke kon-solidacije. Pobogu, pa zar pored pitanja a) dugoročne ekonomske politike; b) obrazovnog sistema; c) stanja u

6 SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …”, str. 19.

oblasti naučnog razvoja; d) socijalne nejednakosti i mo-gućnosti socijalnih nemira; e) zaštite okoliša; f ) bh. di-plomatije; g) rodne ravnopravnosti i patrijarhalizma; h) politike državljanstva; j) regionalne kulturne integra-cije; k) politike sjećanja; m) medija i politike; n) političke uloge sindikata mi i dalje moramo forsirati pitanja i pro-bleme s kojima već 15 godina političke elite manipulisu masama i zemlju drže u permanentnom stanju haosa? Upravo forsiranjem takvih tema u prvi plan zapostavljaju se one mnogo značajnije za kvalitet života svih nas u ovoj zemlji, poput ovih koje sam upravo pobrojao, ali i mnoge druge.”

E. Sarajlić napiše cijelu knjigu o etnicitetu kao etno-politič-kom identitetu, u istoj toj knjizi taj fenomen proglasi najzna-čajnijom karakteristikom suvremenih društava s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, a u isto vrijeme u našoj polemici tvrdi “da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema čije tretiranje može imati mnogo konkretnije efekte po kvali-tet života stanovnika BiH od konstantnog vrćenja u krug oko pitanja etničke konsolidacije”. Među ostalim, ovo je očit pri-mjer raskoraka između naučenih definicija i njihove pri-mjene u (analitičkoj) praksi, kao i primjer odsustva smi-sla za relevantnost društvenih činjenica. Jer kako drukčije razumjeti tvrdnju da su za kvalitetu života stanovnika Bosne i Hercegovine u kojoj “već skoro dva desetljeća nakon etnič-kog konflikta vladaju politički koncepti zasnovani na etnič-kom identitetu”, i u kojoj “već 15 godina političke elite ma-nipuliraju masama i zemlju drže u permanentnom kaosu”, od pitanja etničke konsolidacije i etnonacionalnog dijaloga mnogo važnija pitanja zaštite okoliša, bh. diplomacije i po-litičke uloge sindikata. Moglo bi se onda postaviti i pitanje zašto E. Sarajlić svoju knjigu nije posvetio tim za njega bit-nim i gorućim pitanjima bosanskohercegovačkog društva i države. Ili, zašto nije postavio hipotezu da političke elite identitetskim (etničkim, nacionalnim) pitanjima mogu ma-nipulirati masama između ostalog i zato što se društvene i intelektualne elite tih etničkih i nacionalnih zajednica nisu tim pitanjima dovoljno, primjereno i učinkovito bavile.

Lijevo-liberalno normativno teoretiziranje i ideološko mora-liziranje o tim pitanjima, koji su do sada dominirali analitič-kim diskursom u Bosni i Hercegovini, očito ne donosi bitno pozitivne učinke jer već �5 godina političke elite manipuli-raju masama i zemlju drže u permanentnom kaosu. Rješenje nije niti u pokušajima ukidanja i izvanjske dekonstrukcije et-nonacionalnih identiteta jer takve pojave osim što su nele-galne, nelegitimne i totalitarne, uvijek za posljedicu imaju pružanja otpora onih na koje se te totalitarne prakse primje-njuju i jačanje onoga što su htjele ukinuti. Liberalni funda-mentalizam izražen krilaticom “jedan čovjek jedan glas” u multietničkim i višenacionalnim država u pravilu vodi jača-nju konzervativnog etnonacionalizma i separatizma kod ma-njinskih nacija, te hegemonističkih i velikonacionalnih težnji kod pripadnika većinske nacije. Mišljenja sam da je jedan od putova koji mogu dovesti do društveno-političke nor-malizacije i harmonizacije u Bosni i Hercegovini jest upravo

Uvod u temu broja


unutaretnički dijalog, unutarnja diferencijacija i liberaliza-cija pojedinih etničkih/nacionalnih zajednica. U složenim, višenacionalnim društvima i državama taj proces društvene i političke liberalizacije etnonacionalizma i izgradnje multi-kulturalnog građanstva nije moguć ako u njemu aktivno ne sudjeluju predstavnici društvenih i intelektualnih elita toga naroda/nacije. Stoga bi, po mome sudu, ukoliko takve druš-tvene i intelektualne elite postoje trebalo poticati te iste elite i davati im prostora i mogućnosti da se bave vlastitim et-ničkim i nacionalnim problemima i pitanjima, a ukoliko ne postoje, trebalo bi raditi na njihovom formiranju i izgradnji. To je i bio jedan od ciljeva koji smo htjeli postići otvaranjem teme unutaretničkog/unutarnacionalnog dijaloga.

Pitanje je dakle, zašto E. Sarajlić nije postavio hipotezu da hrvatske (srpske, bošnjačke) političke elite koristeći nacio-nalno pitanje mogu manipulirati masama upravo zato što se hrvatske (srpske, bošnjačke) društvene i intelektualne elite nisu tim pitanjima dovoljno, primjereno i učinkovito bavile. Moj odgovor je: zato jer je u polemici nastupao s pozicija ideološko-političkog (lijevo-liberalnog) fundamentalizma čija je bitna odlika pokušaj denunciranja i delegitimizira-nje političkih neistomišljenika. E. Sarajliću je naime sporna sama činjenica ili pak mogućnost da postoji nešto takvo kao hrvatske društvene i intelektualne elite jer to po njemu:

“uzima zdravo za gotovo: a) postojanje jedinstvenog ko-lektivnog etničkog tijela, tretira ga kao organizam; kao i b) postojanje intelektualne elite tog tijela (kao njegove glave) koja ima određivati kuda to tijelo mora da ide.”

I pri tom se E. Sarajlić protiv takvog organicističkog poima-nja društvene stvarnosti kao bori, a ja kao na tim kategori-jama baziram svoje stavove. Mislim da takvom borbom više proizvodi i jača društvenu stvarnost protiv koje se bori nego što je dekonstruira, i da je u ovome primjeru ponovno riječ o već spominjanoj diskrepanciji između naučenih definicija i njihove primjene u (analitičkoj) praksi.

Što se pak mene i mojih “tretiranja” društvene stvarnosti tiče, ne samo da u društvenim znanostima i fenomenima ni-kada nisam bilo što uzimao zdravo za gotovo, nego sam u više navrata isticao svoju analitičku perspektivu koja se ba-zira na aksiomu da je cjelokupna društvena zbilja u kojoj ži-vimo zapravo socijalno konstruirani simbolički univerzum, i da je svaki društveni fenomen u biti jedan društveno-povi-jesni konstrukt, bilo da je riječ o državi, naciji, etniji, ustavu, zakonu, moralu, svjetonazoru, kulturi, umjetnosti, ili pak određenoj politici, ideologiji ili (društvenoj) teoriji. Stoga smatram da u društvenim znanostima ne postoje apsolutne kategorije, nema konačnih i neupitnih znanstvenih istina i pozicija, pa tako ni konačnih i neupitnih “analitičkih sta-vova”. Nikada nisam govorio ni pisao o “realnosti” kao takvoj niti etničkom tijelu kao organizmu. Ja samo govorim i pišem o društvenim činjenicama, fenomenima i procesima, te kao (povremeni) društveni analitičar, ali i kao sudionik a time i sukreator određenih društvenih pojava nudim svoje razu-

mijevanje i objašnjenje tih fenomena. Potpuno svjestan da su svi moji uvidi i stavovi glede određenih društvenih činje-nica relativni i partikularni, odnosno uvjetovani određenim društveno-kulturno-političko-povijesnim spletom okolnosti i kao takvi podložni preispitivanju i promjenama. I stvarno ne vidim što je u tome sporno.

Uz pogled izvana i s visoka, držim da se o identitetskim kao etničkim i nacionalnim pitanjima može i treba govoriti i iznu-tra. Ukoliko E. Sarajlić to ne vidi bojim se da je krivo shvatio neke od osnovnih pojmova i fenomena kojima se u knjizi bavi. Jer multikulturalne teorije i prakse, i njima srodne pos-tmoderne teorije i politike identiteta i razlike se zasnivaju na činjenici da pripadnici različitih društvenih skupina imaju pravo i legitimitet u društveno-političkom životu sudjelo-vati upravo kao pripadnici određenih kolektivnih identiteta. To bi u prijevodu značilo da se, na primjer, homoseksualci imaju pravo kao homoseksualci boriti za homoseksualna prava. A kako bi drukčije i mogli, i kako bi drukčije ta prava i mogla postojati i imati smisla, ako ne bi bilo deklariranih homoseksualaca (spremnih boriti se za svoja prava)? To bi također značilo i da o pitanjima i problemima homoseksua-lizma mogu i smiju govoriti i pisati i deklarirani homoseksu-alci, ili da o pitanjima i problemima islama u Europi mogu i smiju govoriti i pisati europljani koji prakticiraju islam, ili da u teorijsko-politološkoj raspravi o hrvatskom pitanju u BiH smiju sudjelovati i analitičari koji sebe kulturološki i politički smatraju Hrvatima.

Analitički stavovi i društvene činjenice

Možda je problem u Hrvatima, odnosno, Sarajlićevom od-nosu prema Hrvatima i hrvatstvu..

“Pročitavši ovo što ste napisali, malo mi se zavrtilo u glavi od enormnog broja spominjanja riječi “Hrvati” u tekstu.”

Ako i jeste, mislim da taj odnos nije izraz bilo kakvog osob-nog i emocionalnog animoziteta prema Hrvatima kao etnič-koj skupini ili narodu, niti prema bilo kojem pojedincu koji tom kolektivu pripada. Za bolje razumijevanje toga odnosa poslužit ćemo se terminom “benignog nemara”. Taj se termin u okvirima multikulturalizma i “politike različitosti” koristi za opisivanje pozicije liberalne neutralnosti i nepristranosti spram različitih identiteta i socijetalnih kultura u pojedinom društvu. Tako bi se, primjerice, liberalna politika “benignog nemara” prema homoseksualnim osobama mogla opisati kao stav “Nije me briga što ti radiš u svojoj spavaćoj sobi, to je tvoja privatna stvar. Samo nemoj s tih pozicija nastupati u javnosti”. U skladu s prethodno izrečenim, možemo kazati da E. Sarajlić prema Hrvatima (i Srbima, a dijelom i prema Bošnjacima) nastupa s pozicije benignog političkog nemara. On kao da želi reći “Nije me briga kojem etničkom/kultur-nom identitetu pripadate, to je vaša privatna stvar. Samo ne-mojte s tih pozicija nastupati u političkom životu”.

Uvod u temu broja


Ali, u skladu s postmodernim teorijama identiteta i razlike mnoge društvene skupine i pojedinci od društva i države za-htijevaju mnogo otvoreniji i aktivniji stav prema posebnim identitetima i grupno-diferenciranim pravima. Taj stav bi se mogao izraziti kao “Pozdravljam i odobravam tvoju različi-tost. Pozdravljam i odobravam tvoje pravo da pripadaš odre-đenom kolektivnom identitetu. Pozdravljam i podržavam tvoje zahtjeve da taj identitet i na njemu bazirana grupno-di-ferencirana prava budu javno i institucionalno priznata i po-držana. Pozdravljam i podržavam mogućnost da pripadnost određenom identitetu bude legitimna sastavnica tvoga jav-nog i političkog djelovanja”. Ovisno o vrsti i načinu određenja prema ovako artikuliranom zahtjevu “aktivnog priznavanja i podržavanja” , skupina zagovaratelja “benignog nemara”, uz one koji i pored tog zahtjeva ustrajavaju na pozicijama neu-tralnosti, dijeli se na barem još dvije nove podskupine. One koji (iznervirani tako formuliranim zahtjevom) napuštaju poziciju benignog nemara i nastupaju s pozicija manje ili više otvorenog osporavanja i suprotstavljanja, i one koji s pozi-cije benignog nemara prelaze na pozicije aktivnog podržava-nja. Po analogiji s prethodnim primjerom, mogli bi kazati da E. Sarajlić napušta poziciju neutralnosti spram identitetskih prava i politika koju je iskazao u knjizi “Kultura kulture: etni-citet, postmodernost i politika”, te u spomenutoj uredničkoj polemici pokazuje ozbiljne znakove etnofobije. U njegovom ideološko-konceptualnom sklopu hrvatstvo može biti pri-sutno samo kao etno-kulturna dimenzija nečijeg identiteta, ali nikako i kao politička dimenzija.

“Moje nazivanje Hrvata, Srba i Bosnjaka u BiH etnijama proizilazi iz mog analitickog stava, a taj je da je nacija kolektivitet koji pruza legitimitet odredjenoj drzavi, a et-nicka grupa kolektivitet koji stoji iza odredjenog shvata-nja kulturnog identiteta.”

Ova tvrdnja nudi nekoliko zanimljivih zaključaka o Sarajli-ćevim politološkim i posljedično političkim stavovima. Kao prvo, iz ove tvrdnje se može zaključiti da on državu (Bosnu i Hercegovinu) zamišlja kao isključivo građansko-nacionalnu državu odnosno jednonacionalnu državu. Time, između ostalog, negira višenacionalni karakter Bosne i Hercegovine iskazan na zasjedanju ZAVNOBIH-a, izražen poznatom for-mulacijom da je BiH i srpska, i hrvatska i muslimanska. Ta-kođer, negira i postojeći Ustav Bosne i Hercegovine u kojem je također izražen i zajamčen višenacionalni karakter Bosne i Hercegovine izražen formulacijom “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalima), i građani Bo-sne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercego-vine”. I ZAVNOBIH i Ustav govore o Srbima, Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima kao političkim i nacionalnim kategorijama, kao nositeljima suvereniteta, konstitutiv-nosti i legitimiteta Bosne i Hercegovine, a ne kao kolek-tivitetima koji stoje iza određenog shvaćanja kulturnog identiteta. Pored toga, takvim stavom negira i rezultate po-pisa stanovništva u BiH iz ožujka 1991. godine u kojem se 92,06% građana Bosne i Hercegovine u nacionalnom smi-slu samoodredilo kao pripadnici srpske, hrvatske ili musli-

manske nacije. Pored toga, postotak ukupnog broja građana koji su se nacionalno samoodredili iznosi 98,45%, a posto-tak onih koji se nisu nacionalno izjasnili iznosi 0,33% (Ostali 0,40%, Regionalno 0,01%, Nepoznato 0,81%). Dakle, 98,45% građana kao slobodnih i autonomnih individua je slobodno i svjesno izrazilo i potvrdilo svoj nacionalni identitet, a tek njih 0,33% se nije htjelo izjasniti o svojoj pripadnosti odre-đenom nacionalnom kolektivu. Dodajmo tome i činjenicu da su na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini u prosincu 1990. godine tri vodeće nacionalne stranke (SDA, SDS i HDZ) u republičkom Parlamentu osvojile ukupno 84% zastupničkih mandata (sedam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo je 15,8% mandata – neke od tih stranaka su također bile nacionalne stranke), u Vijeću općina osvojile su čak 95% zastupničkih mjesta, a u Vijeću građana 75%.

Moglo bi se dakle reći da Sarajlić društvenoj stvarnosti koju pokušava objasniti ne prilazi uvažavajući društvene činje-nice tipa popisa stanovništva, Ustava, političkih stranaka, rezultata izbora, itd., niti značenja koje društveno-politički akteri pridaju svojim društveno-političkim akcijama i iden-titetima, nego stvarnost nastoji protumačiti i proizvesti u skladu sa svojim analitičkim stavom. Time se taj stav, ne-ovisno o pozivanju na znanstveno-analitičku utemeljenost, nužno pokazuje kao ideološki stav – ne samo tumačenje nego i kreiranje stvarnosti.

Sarajlićev analitički stav koji čim se javno iskaže postaje i (društveno-)politički stav, otvara i neka druga pitanja. Na primjer, postoji li mogućnost da etnička grupa koja stoji iza određenog shvaćanja kulturnog identiteta određenim društveno-političkim procedurama i postupcima postane nacija? Je li legitimna težnja određene etnije (odnosno, nje-zinih etničkih elita) da postane nacija, odnosno, kolektivi-tet koji pruža legitimitet određenoj državi. Ako netko ima stav da ta težnja nije legitimna, onda time, između ostalog, izravno negira “pravo naroda na samoodređenje”. To bi zna-čilo da, na primjer, Kurdi, Palestinci i Hrvati u BiH nemaju pravo biti nacija, odnosno, nemaju pravo na vlastitu državu, ili barem nacionalni političko-institucionalni subjektivitet u okviru postojećih država u kojima žive. To bi također zna-čilo da višenacionalne države nemaju legitimitet i da ih u skladu s takvim analitičkim stavom treba pretvoriti u unitarne (jedno)nacionalne države. Ali kako, kada nas bliža povijest na ovim prostorima uči da se jednom formi-rani nacionalni identiteti ne mogu dokinuti ni diktaturom ni genocidom.

I Ustav i ZAVNOBIH i popis stanovništva iz 1991. godine, i “pravo naroda na samoodređenje” su društveno-političko-historijske činjenice, odnosno, društveno-politički kon-strukti, i kao takvi nisu apsolutno obvezujući, niti trajni i ne-promjenjivi. Stoga je sasvim legitiman Sarajlićev analitički stav o nacijama i etničkim grupama, kao što je i legitimno političko djelovanje zasnovano na takvom stavu. Ali je, isto tako, legitiman i stav/cilj određenih etnonacionalnih elita (ili etničkih poduzetnika, kao ih naziva E. Sarajlić) koje za

Uvod u temu broja


svoje etnije žele zadobiti (ili u slučaju Bosne i Hercegovine žele potvrditi i realizirati) status nacije. Negirati legitimi-tet takvih nastojanja značilo bi negirati samu bit politike i političkog.

Ali, činjenica legitimnosti cilja ne znači i da su sva sredstva za ostvarivanje tog cilja legitimna i dopuštena. I to, ponovno, jednako vrijedi i za analitičare/političare koji dijele Sarajli-ćeve stavove i ciljeve, kao i za one analitičare/političare koji smatraju da etnije imaju pravo postati nacije i nositelji dr-žavnog legitimiteta i suvereniteta. I jedni i drugi mogu po-kušati nelegitimnim sredstvima ostvariti legitimne ciljeve. U grupu nelegitimnih sredstava svakako spada i osporavanje legitimiteta političkim neistomišljenicima. Činjenica da su politički ciljevi ove dvije navedene skupine međusobno suprotstavljeni i da se na neki način međusobno isključuju ne oduzima legitimitet ni jednoj ni drugoj skupini ukoliko se u ostvarivanju svojih ciljeva koriste legitimnim i legalnim demokratskim procedurama i praksama.

Osnovno obilježje demokracije upravo i jest u međusobnom suprotstavljanju različitih političkih opcija u okvirima od sviju zainteresiranih strana prihvaćenih pravila i procedura političke borbe. Može se kazati da je politički pluralizam bit demokracije kao specifične političke prakse. S time da, a to ovdje treba posebno naglasiti, politički pluralizam podrazu-mijeva da su sve legitimne političke opcije unutar demokrat-skog društva i države nužno partikularne, odnosno, da niti jedna legitimna politička opcija nema pravo prema drugoj legitimnoj političkoj opciji nastupati s univerzalističkih po-zicija i time negirati njezin društveno-politički legitimitet. Priklanjajući se Sarajlićevom načinu definiranja, kategorizi-ranja i etiketiranja kompleksnih društvenih pojava, procesa i aktera takve pojave u kojima predstavnici jedne političke (ili politološko-ideološke) opcije svoje parcijalne vrijedno-sti, stavove, interese i ciljeve žele prikazati kao univerzalno važeće za sve članove društva i evolucijski superiorne op-cijama njihovih političkih (ideoloških) neistomišljenika na-zivam praksama ideološko-političkog fundamentalizma, odnosno ideološko-političkim jednoumljem čiji cilj nije širenje horizonata istine nego ideološka diskvalifikacija političkih neistomišljenika7 koja vodi u totalitarizam, te uzrokuje otpor i nasilje.

Slučaj Komšić

Povodom izbora Željka Komšića za hrvatskog člana pred-sjedništva BiH, Eldar Sarajlić i ja polemizirali smo na stra-nicama Statusa i Pulsa demokratije. Imajući u vidu da je di-jelove te polemike Eldar Sarajlić u međuvremenu uvrstio u svoju knjigu Kultur kulture: etnicitet, postmodernost i poli-tika, te činjenicu da se spomenuta problematika izravno do-

7 Pojmovi političkog fundamentalizma i ideološko-političkog jednoumlja u bliskoj su korelaciji s totalitarnim društvenim praksama ideologizacije stvarnosti . Vidi Ivan VUKOJA: “Treći entitet – uvod u podjelu ili stabiliza-ciju države”, Status broj 13, Mostar, zima 2007, str. 144-153.

tiče sporne teme broja, činilo mi se logičnim i potrebnim u ovome tekstu osvrnuti se i na tu polemiku..

Moja osnovna teza u spomenutim tekstovima je glasila: Ako su Hrvati konstitutivan narod u BiH, a Željko Komšić nije izabran glasovima Hrvata, onda njegov izbor za hrvatskog člana predsjedništva nije legitiman.� S obzirom da se anali-zom izbornih rezultata s velikom vjerojatnošću ustanovilo da Željko Komšić nije bio izabran većinskim glasovima Hr-vata, ja sam taj izbor smatrao nelegitimnim. Isto mislim i danas.

S druge strane, E. Sarajlić nije vidio ništa sporno i nelegiti-mno u izboru Željka Komšića, nego je što više taj društveno-politički fenomen smatrao revolucionarnim pozitivnim po-makom u okvirima bosanskohercegovačkog politiziranja. On je u tome vidio činjenicu trenscendiranja etničkih razlika, i u polemici s osporavateljima legitimiteta spomenutog iz-bora zastupao tezu da argumenti osporavatelja nisu bili za-snovani na gorljivoj želji da se poštuju demokratski obrasci uspostavljeni ustavnim ili drugim zakonskim aranžmanima ili na analitici s demokratskih pozicija pretpostavljene otvo-renosti nediskriminirajućeg društva, već na jednom kultu-rološki strogo determiniranom shvatanju bosanskohercego-vačke zbilje.9

U prethodnom citatu sadržana je i osnovna hipoteza Saraj-lićeve knjige koja pojam etniciteta smješta u kontekst pos-tmodernih teorija i društveno-političkih praksi, te etnicitet tumači kao “politički konstituiranu kulturnu razliku, kao društveni proizvod globalnog doba i prvu najavu dvadeset prvog stoljeća kao stoljeća identiteta”.10 Razvijajući tu hi-potezu Sarajlić dolazi i do pojma kultura kulture za kojeg kaže:

“Kulturom kulture će se tako označiti cirkularan proces proizvodnje kulturne razlike kao ideološko-legitima-cijskog mehanizma koji društvenim i političkim kon-ceptima zasnovanim na primatu kulturnog nad politič-kim i simboličkog nad konkretnim dodjeljuje vrhunsku moć.”11

Prije nego se upustio u dokazivanje normativne nejasnosti i inkonzistentnosti stavova koje zastupam u tekstu o Komšiću, E. Sarajlić se pozabavio određenim logičko-hipotetskim pi-tanjima. Polazeći od toga da se problem u tvrdnjama ospo-ravatelja legitimiteta Komšićevog izbora nalazi u činjenici eksluzivističkog tumačenja značenjskog sadržaja onoga što se označava “Hrvatima”, Sarajlić postavlja slijedeća pitanja:

8 Ivan VUKOJA: “O legitimitetu: koga predstavljaju predstavnici”, Puls de-mokratije, Sarajevo, studeni 2006., http://www.pulsdemokratije.net/index.php?a=detail&l=bs&id=138 9 SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …”, str. 243.10 Isto, str. 18.11 Isto, str. 20.

Uvod u temu broja


“Razumijevajući dakle pretpostavke da je osim značajnog broja Bošnjaka i Srba, i jedan određeni dio Hrvata ipak glasao za Željka Komšića, pitanje glasi: po kojim osno-vama se onda na jedan ekskluzivistički način da ustvr-diti da “Željko Komšić nije izabran glasovima Hrvata”? U skladu s tim – na osnovu čega se onim Hrvatima koji su to učinili oduzima pravo slobodnog izražavanja njihovog identiteta? Da li je glas dat Željku Komšiću predstavljao svojevrstan čin političke autodekroatizacije?”12

Ova pitanja su itekako zanimljiva i simptomatična za sadr-žaj cijelog ovog teksta pa bi se njima valjalo malo detaljnije pozabaviti. Kao prvo, E. Sarajlić ovdje eksplicite potvrđuje (za njega pretpostavku, a za sve koji to žele utvrditi) činje-nicu da je značajan broj Bošnjaka i Srba glasovao za Željka Komšića. Također tvrdi (ili se barem načelno slaže s pretpo-stavkom) da je i određeni dio Hrvata ipak glasovao za Željka Komšića, te postavlja pitanje na koje je odgovor, kojeg on nije htio proizvesti, sadržan u samom pitanju. Time još jed-nom pokazuje da ima problema s odnosom naučenih defini-cija i specifične društvene stvarnosti na koje te definicije pri-mjenjuje. Odgovor na prvo pitanje “po kojim osnovama se onda na jedan ekskluzivistički način da ustvrditi da “Željko Komšić nije izabran glasovima Hrvata”?”je činjenica – koju i sam E. Sarajlić priznaje – da je u strukturi glasova koje je Željko Komšić dobio bio značajan broj glasova koje su mu dali Bošnjaci i Srbi, i da je tek jedan određeni dio glasova dobio od Hrvata. To implicira dva logička zaključka i oba ne idu u prilog Sarajlićevoj hipotezi. Prvi je, da su za Željka Komšića glasovali samo Hrvati, dakle ako bismo mu oduzeli glasove Bošnjaka (i Srba) a ostavili glasove Hrvata koji su za njega glasovali, Željko Komšić ne bi bio izabran za hrvatskog člana predsjedništva, odnosno, većinom ukupnog broja hr-vatskih glasova bio bi izabran neki drugi kandidat. Ako bi-smo zbrojili sve glasove koje je Željko Komšić dobio i unutar tako pretpostavljene cjeline napravili strukturu glasova po nacionalnoj pripadnosti, došli bismo i do drugog zaključka da ni u toj varijanti Željko Komšić nije izabran većinskim hrvatskim glasovima jer je u strukturi glasova koje je dobio zbroj bošnjačkih (i srpskih) glasova nadmašio broj hrvatskih glasova. Stoga se niti u jednoj od tih varijanti ne može tvrditi da je Željko Komšić izabran većinskim glasovima Hrvata.

Za razliku od nekih drugih iskaza u kojima osporava mo-gućnost i činjenicu da nešto takvo kao politički Hrvati u Bo-sni i Hercegovini uopće može i treba postojati, E. Sarajlić u ovim pitanjima pokazuje određenu dozu uvažavanja i brige za poziciju hrvatstva i Hrvata. Ipak, želeći se obračunati sa svojim političkim neistomišljenicima i ostati vjeran vlasti-tim ideološko-politološkim pozicijama on ta pitanja svjesno ironizira očekujući i da kao takva idu u prilog njegovoj ar-gumentaciji, ali izgleda da je time sebi napravio medvjeđu uslugu.

12 Isto, str. 244.

U skladu s prethodnim pitanjem, nastavlja svoju elabora-ciju i pita se “na osnovu čega se onim Hrvatima koji su ipak glasovali za Željka Komšića oduzima pravo slobodnog izra-žavanja njihovog (hrvatskog) identiteta?” I, “da li je glas dat Željku Komšiću predstavljao svojevrstan čin političke au-todekroatizacije?” Na ta pitanja logički najprimjerenije je odgovoriti protupitanjem: pa tko to i kako Hrvatima koji su glasovali za Komšića oduzima pravo slobodnog izražavanja njihovog hrvatskog identiteta? Ja sigurno ne. Jer u činjenici da je određen broj Hrvata ipak glasova za Komšića ne vidim ništa sporno niti glede njihovog identiteta niti glede njiho-vih izbornih preferencija. Nije sporna ni činjenice što je Ko-mšić član SDP-a. I da je bio član bilo koje druge stranke, a da je pri tom izabran na način na koji je izabran Komšić, za mene bi njegov izbor bio nelegitiman. Također, nije sporna ni činjenica je li Komšić Hrvat ili nije. Sporno je što su neki drugi kandidati za hrvatskog člana predsjedništva dobili više hrvatskih glasova nego što je dobio Željko Komšić. Stoga je njegov izbor za hrvatskog člana predsjedništva za mene ne-legitiman. Pored toga, sporno je i da za hrvatskog člana predsjedništva glasuju oni koji nisu Hrvati. Zapravo, to je glavni problem a “fenomen Komšić” je samo njegova posljedica. Jer kako sam to u tekstu o legitimitetu i naveo “Ono što je u ovom slučaju jedino važno jeste da Hrvati kao politički narod trebaju imati pravo i mogućnost izabrati svoje predstavnike.” a ne da pripadnici druga dva politička naroda biraju hrvatskog predstavnika, odnosno da hrvatski predstavnik bude izabran političkom voljom Bošnjaka, Srba (il)i ostalih.

U slučaju izbora Željka Komšića to pravo hrvatske samo-bitnosti i suverenosti nije ispoštovano. Sugeriranje pri tom da bih ja kao osporavatelj Komšićevog izbornog legitimi-teta mogao pomisliti da su Hrvati koji su glasovali za Željka Komšića tim činom postali manji Hrvati ili da to predstav-ljao svojevrstan čin njihove političke autodekroatizacije je samo jeftina insinuacija koju s indignacijom odbacujem. Jer kao što sam u tekstu o legitimitetu i naveo “društveno-poli-tički kolektiv je nositelj suvereniteta, a ne oni koji taj kolektiv predstavljaju”.13 Dakle, nije Željko Komšić niti bilo koji drugi kandidat koji se kandidirao ili će se kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva nositelj hrvatskog suvereniteta niti je vrhovni označitelj hrvatstva tako da bi glasovanje upravo za njega a ne nekog drugog kandidata imalo biti kriterij neči-jeg bivanja (političkim) Hrvatom. Što više, za mene i moju politološku poziciju potpuno je nevažno je li Željko Komšić Hrvat ili nije, i potpuno je ne važno tko je kandidat za hr-vatskog člana predsjedništva. Važna je samo činjenica tko ga je birao i izabrao. S moga stajališta sasvim je legitimno da Hrvati kao svoga predstavnika izaberu nekoga tko nije (etnički) Hrvat, ali nije legitimno da oni koji nisu Hrvati iza-beru hrvatskog predstavnika, bez obzira je li taj predstavnik (etnički) Hrvat ili ne. Važna je, dakle, samo činjenica tko je

13 Ivan VUKOJA: “O legitimitetu – koga predstavljaju predstavnici”, Puls demokratije, Sarajevo, studeni 2006., http://www.pulsdemokratije.net/in-dex.php?a=detail&l=bs&id=138

Uvod u temu broja


određenog predstavnika izabrao i time na njega prenio dio svoga suvereniteta. Ili, kako sam to već pisao: “Ovlasti na hr-vatskog predstavnika mogu prenijeti samo Hrvati. Predstav-nik predstavlja one koji su ga izabrali. Ako ga nisu izabrali Hrvati, onda on nije hrvatski predstavnik nego predstavnik onih koji su ga izabrali. Treba li predsjedništvo imati hrvat-skog člana ili ne, drugo je pitanje, ali ako on jeste hrvatski predstavnik, onda bi ga morali izabrati Hrvati, a ne Bošnjaci ili Srbi.” 14

Tvrdnja da su Komšića izabrali građani Bosne i Hercegovine koji ne pristaju na etničke podjele i tako po E. Sarajliću tran-scendirali etničke razlike – nije logična, niti legitimna. Kako mogu građani koji ne pristaju na etničke podjele pristati na to da između tri nacionalna predstavnika biraju jednog (hr-vatskog) nacionalnog predstavnika – nema logike. Osim ako taj izabrani predstavnik zapravo i nije (hrvatski) nacionalni predstavnik. U tom slučaju on onda ne bi trebao nositi (hr-vatski) nacionalni predznak. To bi pak značilo da Srbi i Boš-njaci imaju svog nacionalnog predstavnika u Predsjedništvu BiH, a da Hrvati nemaju. Iz prethodnog bi se onda moglo (i može) zaključiti da Hrvati u BiH nisu u ravnopravnom polo-žaju sa Srbima i Bošnjacima. To da se Hrvati nalaze u nerav-nopravnom položaju u odnosu na Bošnjake i Srbe nije samo formalno-logička hipoteza nego i sociološko-politološki do-kaziva i mjerljiva društveno-politička činjenica. Osnovna pogreška svih lijevo-liberalnih teorijsko-političkih opcija koje podržavaju izbor Željka Komšića je u tome što ne pri-znaju i uvažavaju činjenicu da je taj izbor s jedne strane izraz i potvrda hrvatske neravnopravnosti u BiH, a s druge strane proizvođenje i produbljivanje te neravnopravnosti.

Sasvim je legitimno demokratskim putem osporavati ustavnu i zakonsku odredbu da Predsjedništvo Bosne i Her-cegovine čine tri člana iz reda tri konstitutivna naroda, i za-lagati se za opciju da, recimo, Bosna i Hercegovina ima jed-nog člana predsjedništva, odnosno jednog predsjednika. Ali ako su ustavne i zakonske odredba takve kakve jesu, onda bi oni koji se s tim odredbama ne slažu trebali u praksi boj-kotirati njihovu provedbu i iskoristiti sva legalna i legitimna demokratska sredstva da se te odredbe promjene, a ne zlo-upotrebljavati ih na štetu najmalobrojnijeg naroda. Stoga “građanski” izbor Željka Komšića nije legitimna opcija. Ako pokušamo odgovoriti zašto su se kao “građani” odlučili bi-rati baš hrvatskog predstavnika, a ne, na primjer, bošnjač-kog, shvatit ćemo da ta tvrdnja, kao ni čin onih koji su to na-pravili, nije ni moralna. Pri tom, “sama činjenica postojanja mogućnosti da predstavnike jedne političke skupine biraju predstavnici neke druge političke skupine podriva same te-melje predstavničke demokracije i dovodi u pitanje legiti-mnost cjelokupnog političkog sustava.”15

14 Isto15 Isto

Postoji li hrvatska nacija?

Stvari su prilično jasne i jednostavne kada baratamo kon-kretnim fenomenima, odnosno društvenim činjenicama, a Hrvati kao politički narod ili nacija u Bosni i Hercegovini neosporno je – jesu društvena činjenica. Među ostalim, to je jasno izraženo i u Ustavu BiH i u Izbornom zakonu BiH. Problemi nastaju kada društveno-političku stvarnost poč-nemo mjeriti normativnim kategorijama ne oslanjajući se i referirajući pri tom na društvene činjenice nego na nau-čene definicije, teorijsko-ideološke obrasce i normativne konstrukcije.

Polazeći od takvih definicija, obrazaca i konstrukcija a zane-marujući ono na što bi se te definicije, obrasci i konstrukcije trebali oslanjati i referirati – a to je specifična društveno-po-litička stvarnost i provjerljive i mjerljive društvene činjenice – E. Sarajlić u mome tekstu O legitimitetu vidi određene normativne nejasnoće. I tvrdi da “Prvi korak normativne nejasnosti …predstavlja inverzija pojmova demosa i ethnosa kao normativnih okvira koji određuju karakter naroda…”16 Nakon dva citata iz moga teksta kojima je nastojao poka-zati kako narod najprije shvaćam kao demos a tek nekoliko redaka kasnije nudim etničko razumijevanje kategorije na-roda, E. Sarajlić se upušta u elaboraciju svoje hipoteze i do-kazivanje moje normativne inkonzistentnosti. I još k tome u istom analitičkom zanosu raskrinkava nedemokratski po-tencijal konsocijacijske hipoteze. Ova elaboracija je u tolikoj mjeri zanimljiva i simptomatična da zavrjeđuje biti sustavno razložena i protumačena.

“Nekonzistentnost argumenata koji u ovom slučaju ne-giraju legitimitet izbora Željka Komšića pokazuje se naj-bolje ukoliko uporedimo normativne kategorije ekspli-cirane teorijskim konstrukcijama sa vrijednosnim tvrd-njama da ga “nisu izabrali Hrvati” kao determinisani ko-lektivni subjekt suvereniteta koji ima o tome ekskluzivno odlučivati.”17

To jesu li Komšića ili nisu izabrali Hrvati nije vrijednosna tvrdnja nego društvena činjenica. Vrijednosna tvrdnja bila bi tvrditi da je nešto dobro ili pozitivno, odnosno, da je loše ili negativno to nešto što se dogodilo ili će se dogoditi. Iako se to ne može sa stotpostotnom točnošću utvrditi, jer glasački listić ne sadrži mogućnost niti obvezu nacionalnog izjašnja-vanja birača, postoje procedure i tehnike kojima se u grani-cama dopustive statističke vjerojatnosti može utvrditi naci-onalna struktura birača koji su svoj glas dali Željku Komšiću. Naravno, pod uvjetom da Hrvati kao determinisani kolek-tivni subjekt suvereniteta koji ima o tome ekskluzivno odlu-čivati uopće postoje u BiH i da nas zanima utvrditi to činje-nično stanje. Ako prihvatimo, dakle, da takvi Hrvati postoje i da onda kao takvi imaju ekskluzivno pravo birati vlastitog predstavnika onda je sasvim logično i opravdano pitati se

16 SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …, str. 244.17 Isto, str. 246.

Uvod u temu broja

magazin za političku kulturu i društvena pitanja�0

je li Hrvatima takvo nešto i omogućeno, te zahtijevati da se utvrdi stvarno činjenično stanje. Ukoliko to činjenično sta-nje nije moguće utvrditi a mogućnost zlouporabe toga prava je u potpunosti izvjesna, onda je nužno ukazati na neregu-larnost takvih uvjeta i zahtijevati ili poništenje takvih izbora ili izmjenu izbornog zakona odnosno izbornih procedura koje omogućavaju takvu vrstu zlouporabe. Odnosno, uko-liko nije moguće utvrditi jesu li Željka Komšića kao hrvat-skog člana predsjedništva izabrali Hrvati a mogućnost da su ga izabrali Bošnjaci (ili neki drugi ne-Hrvati) je u potpunosti izvjesna, onda su izbori za hrvatskog člana predsjedništva potpuno besmisleni. Naprosto ne bi smjelo biti moguće da Bošnjaci mogu izabrati hrvatskog člana predsjedništva jer takav slučaj je, između ostalog, i terminski i logički proturječan.

Kada se držimo društvenih činjenica, i poštujemo elemen-tarne zakone logike i naizgled zamršeni fenomeni postaju prilično jasni i jednostavni. Korijen Sarajlićevog problema s činjenicama i logikom je upravo u onome što meni predba-cuje, a to su vrijednosno-ideološke kategorije koje je u toli-koj mjeri interiorizirao da i ne primjećuje kada ih nekritički i nelogički uvodi u svoju analizu. Sarajlićev je interiorizirani ideološko-vrijednosni stav, kada je spomenuta tematika u pitanju, da je izbor Željka Komšića pozitivan fenomen ko-jeg treba podržati i opravdati. Ili, njegovim riječima kazano izbor Komšića za hrvatskog člana predsjedništva je revolu-cionarni pozitivni pomak u okvirima bosanskohercegovačkog politiziranja. Dakle, moja tvrdnja je bila da je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva nelegitiman zato jer ga većinom glasova nisu izabrali Hrvati, a Sarajlićeva da je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva revolucionarni pozitivni pomak u okvirima bosanskoherce-govačkog politiziranja zato jer je izraz trenscendiranja etnič-kih razlika. Mislim da nije teško zaključiti koja je od dvije prethodne tvrdnje logičko-analitički a koja vrijednosno- ideološki stav.

Vrijednosno-analitički stav da bi za Bosnu i Hercegovinu bilo bolje da svi građani biraju jednog predsjednika, umje-sto dosadašnje prakse biranja tri nacionalna predstavnika u tročlano predsjedništvo, bio bi sasvim legitiman kada bi Sarajlić prethodno ustvrdio da izbor Željka Komšića u ova-kvim okolnostima, barem zbog moguće ako ne i dokazive iz-borne manipulacije, (barem dijelom) nije bio legitiman. Ali ne samo da to ne tvrdi nego se još dublje zapliće u logičke, pojmovne i činjenične proturječnosti i time pokazuje mjeru vlastite ideološke indoktriniranosti.

“Koliki je nesrazmjer ova dva reda, u istom tekstu kori-štenih argumenata pokazuje i potencijalno eksperimen-tiranje sa iskazanim varijablama u realnom vremenu: naime, ukoliko u praksi – hipotetički, dakako – primje-nimo kategoriju iskazanu u tekstu, po kojoj je “... neotu-đivo pravo pojedinca da samostalno i slobodno odlučuje kojem društveno-političkom entitetu želi pripadati, od-nosno koji točno društveno-politički entitet želi konsti-

tuirati ...” te u skladu s čim je “...neotuđivo pravo svakog pojedinca ... da samostalno izabere kojem od postojećih političkih naroda želi pripadati, ili da sa skupinom isto-mišljenika, u okvirima demokratske procedure, radi na konstituiranju novog političkog naroda” postavlja se sa-svim logično pitanje šta sprečava bilo koje individue u datoj društveno-političkoj zajednici (u ovom slučaju je to entitet Federacije BiH) da, ukoliko to žele, samostalno odluče da konstituišu hrvatsku naciju?”18

Na Sarajlićevo logično pitanje “šta sprečava bilo koje indivi-due u datoj društveno-političkoj zajednici (u ovom slučaju je to entitet Federacije BiH) da, ukoliko to žele, samostalno odluče da konstituišu hrvatsku naciju?” postoji samo jedan jednostavan praktičan odgovor: činjenica da je hrvatska nacija već konstituirana. Hrvatska nacija već postoji u da-toj društveno-političkoj zajednici (u ovom slučaju je to entitet Federacije BiH). Kako bilo tko može konstituirati nešto što već postoji? To naprosto logički, a ni hipotetički nije mo-guće. Sarajlićevo hipotetičko-logičko pitanje imalo bi smi-sla samo pod pretpostavkom da hrvatska nacija ne postoji u datoj društveno-političkoj zajednici. Ali ta pretpostavka u njegovoj hipotetičko-logičkoj vratolomiji nije eksplicitno prisutna. Ako Sarajlićevo mišljenje nije u suprotnosti s ele-mentarnim zakonima logike, moramo zaključiti da je pret-postavka o nepostojanju hrvatske nacije kao interiorizirana kategorija implicitno prisutna u njegovom mišljenju. Stoga ovdje još jednom želim ponoviti i naglasiti tvrdnju da se uzrok Sarajlićevih problema s činjenicama i logikom na-lazi u ideološko-vrijednosnim kategorijama koje je u tolikoj mjeri interiorizirao da i ne primjećuje kada ih nekritički i nelogički uvodi u svoju analizu. Slijede novi primjeri u prilog takvoj tvrdnji.

“Drugim riječima, ukoliko je organizirani skup indivi-dua, kao “društveno-politički kolektiv nosilac suvereni-teta” šta sprečava sve članove one grupe individua koji su u Željku Komšiću kao hrvatskom članu Predsjedništva prepoznale vlastiti grupni interes, da za sebe utvrde da su Hrvati?”19

Najispravniji odgovor na prethodno pitanje bio bi: ništa – osim etičnosti i(li) činjenica. Ta tvrdnja imala bi smisla, bila bi iskrena i etična jedino ako bi joj stvarni akteri tog doga-đaja pridavali takvo značenje. Naime, ako bi netko za sebe iskreno i dobronamjerno ustvrdio da je za Željka Komšića kao hrvatskog člana predsjedništva glasovao da bi utemeljio, izrazio ili potvrdio svoj hrvatski identitet i unaprijedio hr-vatski nacionalni interes u Bosni i Hercegovini imao bi mo-ralni legitimitet za takvu gestu. Sama činjenica da se netko u etnonacionalnom smislu smatra Bošnjakom ili Srbinom, a glasuje za hrvatskog člana predsjedništva u najmanju ruku nije etički legitimna. A činjenicu da bi netko takav etički ne-prihvatljiv čin htio naknadno opravdati lažnom izjavom da

18 Isto 19 Isto

Uvod u temu broja

status, broj 14, proljeće 2010. �1

je to napravio zato što se smatra hrvatom, svatko tko ima barem malo morala, političke kulture i socijalne osjetljivosti morao bi tu tvrdnju okarakterizirati kao laž i manipulaciju. Isto ono što vrijedi za Bošnjake koji su glasovali za Kom-šića kao hrvatskog člana predsjedništva vrijedi i za one koji su za Komšića glasovali kao “građani” Bosne i Hercegovine. Ako je taj izbor, po njihovom vlastitom iskrenom nahođe-nju, bio čin njihove inicijacije u političko hrvatstvo, onda je taj čin barem moralno prihvatljiv. Ako ćemo biti iskreni, i Sarajlić i ja, kao i svi koji su iole upućeni u bosanskoherce-govačku recentnu društveno-političku stvarnost, znamo da je takvih slučajeva, ako ih je uopće bilo, bilo jako jako malo. U Sarajlićevom slučaju dvojbe zapravo i nema jer tvrdi da je taj izbor bio izraz trenscendiranja etničkih razlika, a ne bilo kakav oblik afirmacije političkog hrvatsva. Čak što više, čin svih onih koji su kao ne-Hrvati glasovali za Komšića kao hr-vatskog člana predsjedništva može se bez imalo sumnje oka-rakterizirati kao nelegitiman i nemoralan izraz osporavanja i negacije političkog hrvatstva.

Pored elaborirane formalno-logičke i subjektivno-etičke ra-zine, Komšićev izbor ima i formalno-činjeničnu i praktično-političku razinu. I na tim razinama, podrobnijom analizom Sarajlićevi argumenti i hipoteze ponovno se u većoj mjeri pokazuju kao vrijednosno-ideološki konstrkuti nego na ana-lizi konkretno-specifičnih društvenih činjenica zasnovana konceptualizacija stvarnosti.

“Ukoliko je pripadnost nacionalnom kolektivitetu stvar ličnog izbora – a sasvim je sigurno da na to upućuju prvi navodi – postavlja se pitanje kako je onda uopšte moguće uvtrditi ko zaista, u političko-grupnom smislu čini skup individua koje su dale glas Željku Komšiću i ko je ta in-stanca koja ima pravo odlučiti o njihovom nacionalnom – kao političkom – identitetu i karakteru, kako ponaosob tako i grupno? Ukoliko je nacija politička činjenica koja se uspostavlja kao “nadindividualno zajedništvo” putem izbora, s kojim se pravom onda uopšte da odlučno ka-zati i uvrditi da oni koji su glasali za Željka Komšić nisu Hrvati?”20

Analizu prethodnog ulomka Sarajlićevog teksta, odnosno hipotetsko-logičkih pitanja u njemu postavljenih, kao i od autora pitanja impliciranih odgovora u njima prisutnih, za-počet ćemo primjerom u kojem se jasnije može sagledati odgovor na Sarajlićeva pitanja. Stvar postaje jasnija ako po-jam “Hrvat” u prethodnim pitanjima zamijenimo recimo pojmom “član SDP-a BiH”. Parafrazirajući Sarajlićeva pita-nja možemo kazati, ukoliko je pripadnost političkoj stranci stvar osobnog izbora – a sasvim je sigurno da na to upućuju i moji i Sarajlićevi navodi – postavlja se pitanje kako je onda uopće moguće utvrditi tko zaista, u političko-grupnom smi-slu čini skup individua koje su dale glas Zlatku Lagumdžiji i tko je ta instanca koja ima pravo odlučiti o njihovom stra-načkom – kao političkom – identitetu i karakteru, kako po-naosob tako i grupno?

20 Isto

Odgovor je ponovno jasan i jednostavan: nadležna stranačka tijela SDP-a BiH koja svoj legitimitet zasnivaju na Statutu stranke, formalnom članstvu u stranci i odlukama nadlež-nih stranačkih tijela. Konfuznost u Sarajlićevim pitanjima, među ostalim, posljedica je njegovog potencijalnog eksperi-mentiranja sa iskazanim varijablama u realnom vremenu. Naime, Sarajlić ne pravi ili ne vidi razliku, između utemelji-teljskih činova, akata i odluka s jedne strane, i funkcionira-nja već utemeljene i formalno-pravno registrirane stranke s postojećim i novopridošlim članstvom, s druge strane. Kao ni njihovu međusobnu uvjetovanost i povezanost. Jer da vidi bilo bi mu jasno da političke stranke imaju svoje utemelji-teljske akte, svoja tijela i institucije, svoje članove koji imaju specifična prava i obaveze.

Prije nego se neka stranka utemelji ili osnuje kod određenog broja ljudi mora postojati svijest o sebi kao nositelju poseb-nog političkog profila/identiteta/svjetonazora/interesa, te svijest o potrebi formalnog udruživanja sa skupinom svo-jih političkih istomišljenika. Nakon toga slijede dogovori i pripreme oko svojevrsne utemeljiteljsko-izborne skupštine, koja glasovanjem svojih članova i izborima za nadležna stra-načka tijela zadobiva status pravne i političke činjenica i us-postavlja se kao nadindividualno zajedništvo svojih članova. Jednom kada je uspostavljena kao formalno-pravni subjekt i politička činjenica stranka prelazi u drugu fazu rada i funk-cioniranja u skladu sa stranačkim statutom i odlukama nad-ležnih stranačkih tijela. I sve je jasno, tko je član tko nije, kako se postaje ili prestaje biti član. Koja su prava i obaveze članova, tko i kako bira a tko je i kako izabran.

Analogan princip vrijedi i kod uspostavljanja nacije. Prije formaliziranja stanja kod određenog broja ljudi mora po-stojati svijest o sebi kao pripadnicima posebne nacionalne skupine. Nakon toga slijede određene društveno-političke aktivnosti i zakonske procedure kojima ta skupina nastoji formalno-pravno zadobiti i zadržati status nacije. Tako su na primjer, Odlukom CKSK BiH iz veljače 1968., te Ustavnim amandmanima iz 1971. godine Muslimani postali, odnosno, priznati kao nacija, a popisom stanovništva iz 1971. te 1981. i 1991. godine i kasnijim demokratskim izborima potvrđeni kao nacija. U tom kontekstu odgovor na Sarajlićevo pitanje tko je ta instanca koja ima pravo odlučiti o njihovom nacio-nalnom – kao političkom – identitetu i karakteru, je prilično jasan: nadležna državna tijela i institucije koje svoj legitimi-tet zasnivaju na Ustavu BiH, važećim zakonskim aktima i odlukama nadležnih tijela i institucija.

Konceptualizacija ili ideologizacija stvarnosti

Ono što je Sarajlić zapravo htio problematizirati svojim pi-tanjem, a njegovom nespretnom konstrukcijom nije uspio formulirati na način da pitanje sugerira odgovor koji ide u prilog njegovoj hipotezi, sadržano je u prvom dijelu, odno-sno samoj pretpostavci na kojoj se pitanje gradi. Sarajlić je

Uvod u temu broja


pitanjem zapravo htio problematizirati (moju) tezu da je pripadnost određenom nacionalnom kolektivitetu stvar osobnog izbora, odnosno da svaki pojedinac ima pravo sam odrediti kojem nacionalnom kao političkom kolektivitetu želi pripadati. Sarajlić je htio dokazati moju inkonzisten-tnost u razumijevanju i primjeni te teze. Pri tom se pozi-vao na pojmove demosa i ethnosa, odnosno, nacije i naroda. Osnovna dilema glede navedenih pojmovnih parova svodi se na “pitanje zasnivanja kolektivnog identiteta ljudskih zajed-nica”, i može se izraziti pitanjem “da li su etnički i nacionalni identiteti izvorni (primordijalni) ili konstruirani fenomeni”. 21 Odnosno, primordijalističke teorije kažu da je etnicitet trajna povijesno-kulturna kategorija, dakle da postoji prije nego je formuliran u jeziku društvene znanosti, a instru-mentalistička ili konstruktivistička teorija tvrdi da se radi o društvenom i političkom konstruktu , odnosno svojevrsnoj manipulaciji sličnostima i razlikama u ljudskoj kulturi, svoj-stvenoj modernom dobu i njemu inherentnom političkom diskursu.22 U raščlambi i tumačenju fenomena etniciteta Sa-rajlić se koristi multiparadigmatskim pristupom i uvodi poj-movne kategorije “Etnicitet po sebi – deskripcijska paradi-gma”, “Etnicitet za sebe – askripcijska paradigma” i “Etnicitet po sebi i za sebe – preskripcijska paradigma”

Sarajlić tvrdi da ja u tekstu naciju najprije tumačim kao “kon-struirani fenomen”, odnosno, političku činjenicu koja se us-postavlja kao “nadindividualno zajedništvo” putem izbora, a da je malo kasnije shvaćam kao izvornu (primordijalnu, kulturno-biološku) kategoriju koja ima konstitutivno pr-venstvo u odnosu na individuu. Sarajlić se pri tom postavlja kao zagovornik čistog liberalizma koji tvrdi da je individua uvijek moralno i konstitutivno važnija od zajednice i tumači moju poziciju kao inkonzistentnu. I time ponovno zapada u svojevrsno proturječje s politološkim iskazima i stavo-vima iznesenim u onim dijelovima knjige u kojima se bavi načelnim i fakultativnim razmatranjima etniciteta. Naime, ako moju analitičku poziciju shvati kao izraz preskripcijske paradigme etniciteta, dakle paradigme koja etnicitet razu-mijeva kao društvenu pojavu “po sebi” i “za sebe” onda u mojem iskazu nema nekonzistentnosti, odnosno, tako shva-ćena, moja analitička pozicija je konzistentno primijenjena preskripcijska paradigma. Jer, kako i sam u knjizi navodi: “… mnoga antropološka tumačenja su, kako tvrdi Marcus Banks doprinijela ne prevazilaženju primordijalističkih paradigmi, već stanovitom združivanju primordijalizma i konstrukti-vizma pri čemu je stvorena nova, preskripcijska paradigma etniciteta koja je potvrdila i znanstveno legitimirala stvoreni (etno)politički status quo.”23

Sustavna analiza i tumačenje politoloških termina koje Sa-rajlić koristi u knjizi, odnosno analiza i tumačenje njegovih politoloških i analitičkih stavova na njima izgrađenih, nadi-

21 Edin ŠARČEVIĆ: “Dejtonski Ustav: karakteristike i problemi”, Status broj 13, Mostar, zima 2007., str. 165.22 SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …”, str. 43.23 Isto, str.73.

lazi mogućnosti i svrhu ovoga teksta. Navedenim primje-rima htio sam pokazati samo određena protuslovlja između naučenih definicija i njihove (analitičke) primjene kada su u pitanju stavovi izneseni u knjizi i našoj polemici, ali i kada normativne kategorije u knjizi primjenjuje na analizu i tu-mačenje konkretnih društveno-političkih fenomena u BiH. To je i razlog zašto svojevrsnu kompleksnost i hermetičnost Sarajlićevog stila pisanja povremeno pojednostavljujem i tumačim analogijama. U svrhu boljeg razumijevanja feno-mena o kojem je riječ, kao i razumijevanja logike na kojoj Sa-rajlić gradi svoja pitanja-argumente takav pristup koristim i na slijedećem primjeru.

“Ukoliko je nacija politička činjenica koja se uspostavlja kao “nadindividualno zajedništvo” putem izbora, s kojim se pravom onda uopšte da odlučno kazati i uvrditi da oni koji su glasali za Željka Komšić nisu Hrvati?”24

Na što bi SDP BiH kao stranka ličio kada bi svaki izbori za predsjednika stranke bili ujedno čin utemeljenja nadindivi-dualne stranačke posebnosti, te u isto vrijeme simbolička inicijacija u esdepeovsko članstvo? To bi značilo da se prije svakih takvih izbora sva stranačka tijela trebaju raspustiti, svi interni akti i zakoni obezvrijediti i da svim članovima treba biti opozvano članstvo što je potpuni logički, formalno-pravni i političko-praktični nonsens. “Nadindividualno za-jedništvo” se kao već postojeće činom izbora za predsjed-nika stranke potvrđuje i izražava, i kao takvo omogućeno je, dakle, samo onima koji već i zaista jesu članovi stranke, koji ispunjavaju formalno-pravne uvjete za aktivno članstvo. Ne može netko tko nije član SDP-a doći s ulice i zahtijevati da glasuje na unutarstranačkim predsjedničkim izborima uz objašnjenje da će njegovo glasovanje biti čin uspostavljanja njegovog esdepeovskog identiteta (kao što su to mogli tvr-diti članovi-utemeljitelji) i čin (novog) utemeljenja SDP-a BiH. SDP BiH već postoji, kao što postoji jasna procedura o tome kako se postaje (novi) član SDP-a. Dakle, svaki po-tencijalni član SDP-a prije nego zadobije mogućnost i pravo glasovanja za izbor članova u stranačka tijela mora najprije proći proceduru učlanjenja u SDP.

Uzimajući u obzir prethodno izrečena metodološka upozo-renja, možemo kazati da ono što vrijedi za SDP BIH i nje-zino članstvo, po analogiji može vrijediti i za Hrvate u BiH. Hrvati kao nacija postoje u Bosni i Hercegovini. Hrvati kao politički subjekt, kao nacija su ustavna kategorija u Bosni i Hercegovini. Izbor hrvatskog člana predsjedništva nije bio utemeljiteljski čin uspostavaljanja nadindividualne poli-tičko-nacionalne hrvatske posebnosti, nego čin obnavlja-nja i potvrde te političko-nacionalne posebnosti. Legitimno pravo sudjelovanja u tom simboličko-praktičnom činu dakle mogu imati samo oni koji već na neki način jesu članovi tog nadindividualnog hrvatskog zajedništva. Oni koji to nisu a željeli bi postati moraju proći proceduru primanja u član-stvo, odnosno, moraju biti u stanju formalno-pravno doka-

24 Isto, str. 246.

Uvod u temu broja


zati svoj status člana. I to načelo formalno-pravnog dokazi-vanja članstva vrijedi za sve oblike nadindividualnog zajed-ništva i za svakoga člana ponaosob. U protivnom kategorija formalnog nadindividualnog zajedništva i članstva u njemu nema nikakva ni logičkog ni praktičnog smisla.

“Očito je, dakle, da se radi o jednoj normativnoj inkonzi-stentnosti koja ukazuje na prožetost date argumentacije snažnim kulturnim determinizmom, koji – kao politički fundamentalizam – izjednačava pojmove ethnosa (kao svojevrsne kulturne esencije identiteta) sa ključnim poj-movima politike kao javne prakse.”25

Očito je dakle da se u Sarajlićevom slučaju radi o, u tekstu već spominjanom, analitičkom stavu “da je nacija je kolektivitet koji pruža legitimitet određenoj državi (kao naciji-državi), a etnička grupa kolektivitet koji stoji iza određenog shvatanja kulturnog identiteta”. Taj stav ukazuje na prožetost date ar-gumentacije snažnim političkim determinizmom, koji – kao liberalni fundamentalizam – promatra pojam demosa (kao svojevrsne političke esencije identiteta) kao kategoriju nesu-mjerljivu pojmu ethnosa (kao svojevrsne kulturne esencije identiteta).

“Po tom tumačenju, samo one individue koje podržavaju određeni politički projekat koji jasno utvrđuje kulturnu razliku imaju pravo biti smatrane dijelom ‘naše’ etničke zajednice – ali i obratno, članovi ‘naše’ zajednice, ukoliko žele biti smatrani takvim, moraju podržati samo jedan, strogo određen politički projekat i njime determiniranu kulturnu razliku. Ovakva tumačenja su u suštini anti-politička, upravo jer insistiraju da “... među historijskim suverenostima prepoznamo one koje bi bile ‘prirodnije’ od drugih, to znači iznova smještati politiku u prirodni ako ne i božanski poredak; misliti da neke od njih imaju ‘pravo’ da se uspostave znači smatrati da politika više ne pripada bitku, već trebanju” (Haverić, 2006: 249). In-stanca koja odlučuje o ovom ‘trebanju’, odnosno o onome “mora-moći-biti” (Dimitrijević) politike komunističko-partijske avangardnosti biva dakle sama etnopolitička partija kao nova povijesna avangarda koja slijedi distopij-ski nalog dekonstrukcije ‘artificijelnih’ političkih proje-kata na ‘realnu’ osnovu kulturno definirane egzistencije. Upravo u ovoj tački može se jasno odrediti ideološki – kao u suštini antidemokratski – karakter cijelog sistema koji etničku elitu, postvarenu kroz djelovanje najjačih et-ničkih partija, postavlja na ključnu poziciju društvenog funkcioniranja; sistem koji ovim akterima dozvoljava da sami određuju isključive identitete građana (državljana) vlastite zemlje i političkim sredstvima definišu kulturne granice – umjesto da građanima, kao zrelim i neovisnim individuama dopusti izbor individualnog identiteta i ko-lektivne kulturne afilijacije – i ne može se opisati nikako drugačije do hegemonijskim. Jer, “[z]ašto bi individualna potraga za autentičnim sebstvom bila podređena borbi

25 Isto, str. 246-247.

bilo kojeg od ovih kolektiviteta, ukoliko ne postoji ne-kakav ontološki ili hijerarhijski poredak grupa kojima individua pripada?” (Benhabib, 2002: 53). U jednom ovakvom slučaju jasno je da se radi o fenomenu ranije naznačenom kao kulturni fundamentalizam – odnosno o ideološkom svođenju političke stvarnosti na njene is-ključive i nesamjerljive kulturne osnove.”26

Kao i do sada, Sarajlićeve analize kada ostaju na normativnoj i načelnoj razini doimaju se znanstveno-teorijski uvjerljivim i konzistentnim. Ipak, kada ih smjestimo u konkretan druš-tveno-politički okvir i suočimo s činjenicama uočavamo njihovu teorijsku a osobito praktičnu problematičnost. Na-ime, postavlja se pitanje kako je moguće da “etničke elite” imaju toliku moć nad građanima kao “zrelim i neovisnim individuama”. Za razliku od politike komunističko-partijske avangardnosti, na koju se Sarajlić poziva u tumačenju anti-demokratskog i hegemonijskog karaktera političkog sustava zasnovanog na uvažavanju etničkih kao kulturno-političkih razlika, etnopolitički sustav dopušta mogućnost demokrat-skog preispitivanja vlastitih pozicija (i na unutarnjem planu – na razini same etnije, i na vanjskom planu – u okvirima šire državne zajednice). Etnopolitički sustav nije jednopartij-ski sustav. Prevedeno u konkretne bosanskohercegovačke okvire to znači da je svim građanima u BiH omogućeno pravo slobodnog političkog (samo)organiziranja i sudjelo-vanja na izborima. Formalno-pravno i praktički je moguće da recimo SDP BiH osvoji većinu glasova na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini, ta da samostalno ili u koaliciji s nekim drugim strankama pristupi izmjeni postojećih Ustava i ustavno-pravno ustroji Bosni i Hercegovinu kao unitarnu građansku republiku s jednim predsjednikom i samo dvije razine vlasti: državnom i općinskom. Također je moguće da SDP BiH ili neka druga stranka, organizacija ili institucija zatraži referendum na kojem će se građani kao “zrele i ne-ovisne individue” izjasniti o ustavno-pravnom ustroju dr-žave u kojoj žive. Građani kao “zrele i neovisne individue” imaju dakle širok spektar mogućnost artikulirati i osigurati vlastitu društveno-političku poziciju. Gdje je onda problem? Možda u građanima koji žele da se njihove etničke poseb-nosti uvažavaju i tretiraju kao kulturno-političke posebnosti (a da je takvih građana više od 85% potvrđuju rezultati svih dosadašnjih izbora na svim razinama u BiH od 1990. do da-nas). I što u tom slučaju napraviti? Takve građane smatrati građanima drugog reda, te im reducirati ili oduzeti pravo glasa? Ili možda primijeniti politiku komunističko-partijske avangardnosti i uvesti “diktaturu liberalnog građanstva” . Naravno, samo kao prelazni oblik dok pod utjecajem države i “građanskih lijevo-liberalnih elita” svi građani ne zadovolje od strane države propisane kriterije “zrelih i neovisnih indi-vidua” te “diktaturu građanstva” u svijetloj budućnosti za-mjene liberalnim bosanskohercegovačkim rajem u kojem će svaki muškarac i žena biti u prvom redu građanin i građanka a onda po vlastitoj potrebi i izboru dopodne hrvat/ica, posli-jepodne bošnjak/inja, navečer srbin/srpkinja a cijelo vrijeme

26 Isto, str. 247.

Uvod u temu broja

magazin za političku kulturu i društvena pitanja��

zapravo integralni Bosanac i Hercegovac, to jest, Bosanka i Hercegovka.

Problematičnost Sarajlićevih iskaza o ugroženosti “građan-ske opcije” postaje još očitija ako uzmemo u obzir stvarnu društveno-političku poziciju lijevo-liberalnih elita i libe-ralno-građanskih hipoteza zasnovanih na principu “jedan čovjek jedan glas”. Provjerljiva i mjerljiva društveno-politička činjenica je da se među glavnim osporavateljima “konsocija-cijskih hipoteza”, odnosno zagovarateljima “građanskih hi-poteza” uz pripadnike lijevo-liberalnih politološko-politič-kih opcija rame uz rame nalaze vodstva svih relevantnih bošnjačkih nacionalnih stranaka i institucija, te vodstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Imajući to u vidu, možemo kazati da ova široka “koalicija za građansku Bosnu i Hercegovinu” kontrolira najvažnije poluge moći na razini države, a osobito na razini Federacije BiH. Na razini države, od tri člana kolektivnog predsjedništva, ta “koalicija” ima svoja dva člana, nekoliko ministarstava uklju-čujući i Ministarstvo vanjskih poslova. Na razini Federacije kontrolira Vladu federacije, većinu federalnih ministarstva i institucija i sve županije u kojima Hrvati ne čine demo-grafsku većinu. Situacija je još drastičnija ako pogledamo javno-medijsku scenu u glavnom gradu države Bosne i Her-cegovine. “Građanska opcija” u Sarajevu ima izrazitu javnu i medijsku dominaciju nad etnopolitičkim ili konsocijacij-skim opcijama. Ne postoji niti jedan značajniji medij u Sa-rajevu (bilo da je riječ o televizijskim kućama, radijskim po-stajama, tjednim ili dnevnim novinama, Internet portalima, ili stručno-znanstvenim publikacijama i časopisima) koji se deklarativno ne zalaže za “građansku opciju”, odnosno, koji nije negativistički određen prema “konsocijacijskim hipo-tezama”, a federalističke tipa “trećeg entiteta” da i ne spo-minjemo. Ta “građanska opcija” toliko se favorizira u javno-medijskom diskursu u Sarajevu da je bez pretjerivanja mo-guće govoriti o ideološko-političkom jednoumlju koje vlada u tom diskursu.27 U svemu tome pripadnici lijevo-liberalnih elita imaju itekako privilegiranu poziciju, društveno-poli-tičku moć i utjecaj. Jedan dio ima namještenje na državnim fakultetima28, ili u nekoj od državnih institucija, agencija,

27 Sličnu ocjenu 2006. godine, kada je ta monopolistička situacija bila još drastičnija, iznio je i Vahidin Preljević: “Odmah da se ogradim: ovdje se ne želim baviti “desnim” tzv. nacionalnim intelektualnim elitama, ne zbog toga što se o njima ne bi imalo šta reći, već zbog toga što su one u posljednjih pet-šest godina, barem u Federaciji BiH, medijski i kulturnopolitički pot-puno inferiorne. One ne predstavljaju nikakvu alternativu “lijevim” medij-skim intelektualcima, već i zbog predteorijskog stanja u kojem se nalaze. Politička moć koju su jedno vrijeme imali nije mogla nadoknaditi apsolutnu teorijsku neuravnoteženost i odsustvo profiliranog kulturno(političko)g modela. Njihovu trenutnu ulogu u formiranju diskurzivnih polja u bh. kul-turnom prostoru stoga možemo ocijeniti kao minornu.” – Vahidin PRE-LJEVIĆ: “Nestalni subjekt bosanskohercegovačke kritike”, Status broj 10, Mostar, 2006., str. 212.

U tom kontekstu, uz dozu literarnog pretjerivanja, mostarsko-hercegovački književnik Veselin Gatalo voli kazati da je u Sarajevu na djelu ideološko čišćenje.28 Posebno je simptomatična situacija na Fakultetu političkih nauka u Sara-jevu. Gotovo je nezamislivo da bi se bilo koji nastavnik (a vjerojatno ni stu-dent) o “konsocijacijskoj hipotezi” mogao pozitivno odrediti u bilo kakvom

službi, dio je zaposlen na javnim (državnim) medijima, dio u utjecajnim privatnim medijima, a dio je izravno stranački i politički aktivan. Dodamo li tome i različite oblike pomoći i podržavanja od strane institucija, organizacija i predstav-nika međunarodne zajednice, te članstva u raznim doma-ćim i stranim nevladinim organizacijama, odborima, komi-sijama, žirijima i slično, čini se opravdanim kazati da gra-đanske lijevo-liberalne elite i lijevi medijski intelektualci ne samo da imaju dominantnu ulogu u formiranju diskurzivnih polja u bh. društvenom, kulturnom a dijelom i političkom prostoru, nego utjelovljuju značajan dio društveno-političke moći sustava kojeg navodno osporavaju i kritiziraju.

Imajući sve to u vidu, Sarajlićeva i po drugim osnovama neutemeljena optužba da ja kao urednik zloupotrebljavam Status da bih favorizirao “konsocijacijske hipoteze i modele” bez pretjerivanja se može okarakterizirati kao deplasirana i licemjerna.

* * *

“Jer kako potvrđuje sličan slučaj koji se desio pri izboru ranijeg kolektivnog predstavnika Hrvata u predsjedniš-tvu BiH, ono što je u kontekstu izbora Željka Komšića predstavljalo problem nije proceduralne kao demokrat-ske već identitetske (kao kulturne i antidemokratske) prirode – da je istim putem izabrana osoba čije su etno-identitetske obale mnogo jasnije definirane nego je to bio slučaj u Ž. Komšića, vrlo je vjerovatno da se slični iskazi osporavanja legitimiteta ne bi uopšte ni pojavili. Iz ovoga slijedi da su upravo identitetski – a ne demokratski (kao normativni) – razlozi predstavljali osnovu teorijskih te političkih prigovora regularnosti i pravednosti pome-nutog izbora. To potvrđuje i činjenicu da se, u okvirima tako definirane politike, etnička transcendencija u poli-tičkom polju razumijeva kao vrhunska povreda moral-nog poretka.”29

Sarajlićev gornji iskaz, barem kada je moj tekst O legitimi-tetu u pitanju, naprosto ne odgovara istini zasnovanoj na či-njenicama koje sam u tekstu iznio. O proceduralnim i iden-titetskim problemima Komšićevog izbora sam već pisao i u ovome tekstu, tako da se na to nemam potrebu dodatno osvrtati. Kao zaključak mogu samo kazati da ja legitimitet komšićevog izbora osporavam zbog nelegitimnosti prakse izbora (dakle proceduralnih razloga), a ne zbog nelegiti-mnosti njegove političke opcije ili identitetske odrednice. S druge strane, Sarajlić cijelo vrijeme u polemici osporava le-gitimitet određenim politološko-političkim opcijama neovi-sno o tome koriste li se te opcije u ostvarivanju svojih ciljeva legitimnim i demokratskim sredstvima ili ne. U tome leži i osnovna razlika između naših pristupa tumačenju konkret-

javnom ili medijskom istupu. Stječe se dojam da je više ideološko-političkog pluralizma na spomenutom fakultetu bilo u prethodnom jednopartijskom i totalitarnom sustavu nego što ga ima danas.29 Isto, str. 247-248.

Uvod u temu broja

status, broj 14, proljeće 2010. ��

nih bosanskohercegovačkih društveno-političkih fenomena, pa i fenomena Komšić. Svoj pristup bih okarakterizirao kao “konceptualizaciju stvarnosti”, a Sarajlićev kao “ideologiza-ciju stvarnosti” zasnovanu na lažnouniverzalističkim princi-pima – premda dopuštam mogućnost i da je obrnut slučaj u pitanju, a da ja toga nisam svjestan.

Konsocijacijska nasuprotliberalnoj paradigmi

“Upravo iz tih razloga se može kazati da ‘konsocijacij-ska hipoteza’ koja se iznosi u formi prijedloga za norma-tivno reguliranje političke stvarnosti Bosne i Hercego-vine, predstavlja izdanak prakse političke konstrukcije kulturne razlike, koja argumentaciju gradi na distopij-skom razumijevanju političkog čiju nesvodivu osnovu sačinjava etno-kulturni identitet. Ona se, kao znanstvena paradigma, legitimira diskurzivnom i simboličkom pre-vlašću etničkih označitelja u javnom polju, te na njima zasnovanom političkom djelovanju. Konsocijacijska pa-radigma tako predstavlja normativno utjelovljenje kul-turne razlike, njen ultimativni analitički i preksriptivni iskaz koji se u kontekstu društava razorenih uslijed et-ničkih (kao kulturnih) konflikata može ponuditi. Ona se, u kontekstu Bosne i Hercegovine, stoga više treba shva-titi kao konkretan ideološki nego objektivan znanstveni prijedlog (Mujkić, 2008), iza kojeg ne stoji princip pro-širenja horizonta ljudskih sloboda, već težnja za svoje-vrsnom kulturnom kontrakcijom te realiziranjem odre-đenog političkog projekta. Tim više jer je, kao politički model, u najvećoj mjeri zavisna od politike etničke elite, na čijem diskurzivnom ali i praktičnom djelovanju ona gradi svoj normativni autoritet. Na taj način, ‘konsoci-jacijska hipoteza’ za Bosnu i Hercegovinu, kao novi nor-mativni diskurs, ne samo da legitimira postojeći etnički (i etno- konstitucionalni) poredak, već i postavlja osnove za permanentnu perpetuaciju etničkih podjela u zemlji i njihovu projekciju u političku budućnost. Iako se protivi modernim konceptima liberalnodemokratskog uređenja društava u kojima bi na mjestu etničke vrhunila etička jednakost (Mujkić), te koristi dominantno komunitarni diskurs zasnovan na postmodernoj delegitimaciji libe-ralnih formi kao hegemonije nadmoćnih kulturnih za-jednica, konsocijacijska paradigma u kontekstu vlastite konačne realizacije ipak utjelovljuje i hegemonističko naslijeđe same moderne, jer vodi teritorijalnoustavnom konstituiranju zasebitih etničkih zajednica kao minija-turnih nacija-država sa jednim dominantnim kulturnim obrascem – nacionalnom kulturom preovladavajućeg ethnosa. Na taj način, Kymlickin “mit o etnokulturnoj neutralnosti” kao hegemonijski i asimilacijski mehani-zam nacionalnog liberalizma – kojeg konsocijacijska paradigma ugrađuje u svoju argumentaciju protivljenja svakoj verziji liberalizma – nanovo se proizvodi na ni-vou pretpostavljenih etničkih jedinica. Ogoljena od du-bioznih argumenata o ‘realnosti’ i ‘dubokim podjelama’ koje karakterišu povijesno bivstvo Bosne i Hercegovine,

konsocijacijska paradigma se ukazuje kao puki proizvod vojno-političke moći.”30

Kao uvod u osvrt na Sarajlićevo tumačenje “konsocijacijske hipoteze” izneseno u citiranom poglavlju, mogla bi poslu-žiti anegdota vezana uz Hegela i jedan njegov spis o orbi-tama planeta. Kada mu je netko prigovorio da se ono što je napisao ne slaže s činjenicama, Hegel je navodno odgovo-rio: “Tim gore po činjenice”. Po analogiji s prethodnim pri-mjerom i Sarajlić bi na prigovor da se njegove politološke analize ne slažu s činjenicama mogao odgovoriti: “Tim gore po činjenice.” Dok je u slučaju velikog filozofa idealizma to samo jedna zgodna dosjetka, u Sarajlićevom slučaju poslje-dice njegove ideološki kontaminirane “lakoće teoretiziranja i etiketiranja” u uistinu visokom znanstveno-teorijskom re-gistru mogu imati itekako pogubne utjecaje po činjenice. A činjenice u Sarajlićevom slučaju smo mi, narodi i građani ove države, odnosno konkretni društveno-politički entiteti i realiteti u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.

Jer, ako se iz tog visokog politološkog registra spustimo na razinu konkretnog prijedloga za novo ustavno-pravno odre-đenje i institucionalno uređenje Bosne i Hercegovine, Sa-rajlićev prijedlog može se svesti na slijedeći ideološko-po-litološko-politički stav: Bosna i Hercegovina treba biti ure-đena na strogim liberalnim načelima (prosta nacija-država, princip “jedan čovjek jedan glas” i vladavina proste parla-mentarne većine) bez bilo kakvih konsocijacijskih mehani-zama artikulacije i zaštite etničkih kao kolektivno-političkih prava. Što bi značila i kako bi izgledala primjena toga stava na trenutnu društveno-političku realnost (činjenice) u Bo-sni i Hercegovini? Poznavateljima društveno-političke si-tuacije u Bosni i Hercegovini je očito da bi takvo ukidanje kolektivno-političkih identiteta i prava moralo biti nasilno jer su društveni akteri na koje bi se ta primjena imala od-nositi višekratno izrazili svoje duboko političko protivljenje takvim konceptima, te stoga takvo ukidanje ne bi bilo niti legalno (ustavno) niti legitimno (moralno). Dakle, primjena toga stava u sebe bi uključivala antidemokratske, nasilne i totalitarne metode koje bi za posljedicu imale otpor nacio-nalno-politički samosvjesnih aktera i radikalizaciju ukupne društveno-političke situacije.

Sarajlić je izgleda toga svjestan, pa u knjizi ne nudi nikakve konkretne prijedloge institucionalnog preustroja postojećeg bosanskohercegovačkog modela, nego ostaje na načelno-te-orijskim razmatranjima. Na toj razini njegova razmatranja i teorijski koncepti za mene su u većini slučajeva u potpunosti prihvatljivi. Čak što više, smatram da bi (njegov) koncept političke deliberacije mogao biti izvrsna nadgradnja do-sljedno provedenom konsocijacijsko-federalističkom modelu tri entiteta plus Sarajevo kao državni distrikt. Jer kako i sam tvrdi: “politička deliberacija predstavlja kom-pleksan i dugoročan društveni proces, a ne recept rješenja

30 Isto, str. 249.

Uvod u temu broja


nagomilane socijalne i političke problematike”.31 To je oso-bito naglašeno kada su u pitanju višenacionalne države kao što je Bosna i Hercegovina. U takvim državama, po mojem mišljenju, nužno je najprije institucionalno riješiti međuna-cionalne odnose kroz dosljednu primjenu konsocijacijsko-federalističkih praksi na razini države,32 a zatim na razini (civilnog) društva kroz deliberativne prakse zasnovane na refleksivnom i dinamičnom razumijevanju ljudskih i poli-tičkih identiteta slabiti komunitarnu hegemoniju etno-kul-turno-političkih identiteta, te jačati poziciju i utjecaj multi-kulturalnih liberalno-građanskih identiteta i opcija.

* * *

U spominjanoj uredničkoj polemici E. Sarajlić je napisao:

“Etničke odijeljenosti, kao i koncept etniciteta, jesu hi-storijski i kontekstualno uslovljene društvene kategorije ispod kojih vrlo često prebivaju drugačiji interesi. Ja sam za to da se etnicitet promatra kao takva, dakle društveno, politički i ekonomski uslovljena kategorija, a ne isklju-čivo kao neka kulturološka konstanta, jer to onemogu-ćuje adekvatnu analizu društva i propisivanje potencijal-nih normativnih “lijekova”.”

Premda opet imamo slučaj da Sarajlić u razgovorima dekla-rativno zastupa jedne stavove a u praksi provodi druge jer se niti u polemici niti u svojoj knjizi ne bavi etnicitetom kao društveno, politički, ekonomski, historijski i kontekstualno uvjetovanom kategorijom nego etnicitet promatra i tumači isključivo u normativno-ideološkom registru i ključu, ne mo-žemo se ne složiti s ovim njegovim izjavama. Uz nadopunu da ono što vrijedi za koncept etnicitet vrijedi i za “konsoci-jacijske hipoteze (i modele društveno-političkog uređenja)”, kao i za “liberalno-građanske hipoteze (i modele društveno-političkog uređenja)”. Dakle, i etnicitet, i konsocijacija i li-beralizam (kao i njihovi zagovaratelji i osporavatelji) su historijski i kontekstualno uvjetovane kategorije ispod kojih vrlo često prebivaju drukčiji interesi od onih javno de-klariranih i treba ih promatrati kao društveno, politički i eko-nomski uvjetovane kategorije, a ne isključivo kao neke kul-turološke ili znanstveno-teorijske konstante i univerzalije, jer to onemogućava adekvatnu analizu konkretnog društva i propisivanje normativnih “lijekova” čija stvarna svrha nije stvaranje utopijske ideal-tipske zajednice nego harmoniza-cija i stabilizacija postojećih društvenih struktura.

O “konsocijacijskim hipotezama” je već dosta bilo govora na stranicama Statusa. Ugo Vlaisavljević, jedan od recenze-nata Sarajlićeve knjige, u svojoj je recenziji naveo: “Kao da

31 Isto, str. 275.32 Jer kako tvrdi John McGarry: “Konsocijativne prakse, posebice na razini federalne vlade, su po mojem mišljenju nužne za uspjeh višenacionalnog fe-deralizma. Bez toga, centar postaje eksluzivitet dominantne skupine, i malo je poticaja manjini da prigrli federaciju, čak i ako ona ima određenu samou-pravu.” (John McGARRY: “Federalizam (federacija) kao metoda reguliranja etničkih sukoba”, Status broj 10, jesen 2006., Mostar, str. 66.)

je čitava knjiga napisana da bi se jednom napokon razjasnili argumenti u domaćoj raspravi o konsocijaciji i konačno na nju stavila točka.” Mišljenja sam da niti Sarajlićeva knjiga niti rasprave o konsocijaciji koje su se vodile na stranicama Sta-tusa nisu još stavile točku na tu raspravu (i vjerujem da će se i Vlaisavljević i Sarajlić složiti s tim mišljenjem). Bez obzira čak, ima li ideološki ili objektivno-znanstveni karakter, ra-sprava o konsocijaciji i federalizmu i dalje je vrlo aktualna i značajna za Bosnu i Hercegovinu i za sve njene narode i građane. Tim više jer ta rasprava nije posljedica znanstve-ničkih interesa određenih autora nego izraz žive društveno-političke stvarnosti bosanskohercegovačkog društva i dr-žave. Neupitna društveno-politička činjenica je da u Bosni i Hercegovini postoje tri etnije/naroda/nacije i ako ćemo u bilo kojem obliku uvažiti činjenicu da im kao takvima pri-padaju i određena kolektivna prava nužno ćemo završiti u raspravi o tome ne treba li nam konsocijacija, nego koji kon-socijacijski model je najprikladnije primijeniti u Bosni i Her-cegovini koja i petnaest godina nakon rata funkcionira kao “podijeljeno društvo i nestabilna država”. Očito je da ovakva nedovršena (pseudo)konsocijacija, ili, javašluk konsocijacija kako je naziva Mile Lasić,33 ne funkcionira između ostalog (a možda i ponajprije) zbog lošeg rješenja srednje razine vlasti (dva entiteta za tri naroda) i zbog činjenice da boš-njačke i “građanske” društveno-političke elite odbijaju dosljedno i odgovorno prihvatiti i primijeniti konsocija-cijska načela. Odgovorno prihvaćanje konsocijacijskih na-čela i njihova dosljedna primjena od strane svih bitnih druš-tveno-političkih aktera mnogo bi više doprinijeli stabilizaciji društva i države nego pokušaji njihovog načelno-teorijskog i praktično-političkog osporavanja u konkretnim bosansko-hercegovačkim okolnostima. Jer kao što sam u spomenutoj raspravi u Danima i naveo: “smatram da – u konkretnoj bo-sanskohercegovačkoj situaciji – konsocijacijski modeli ne esencijaliziraju etnonacionalizam, nego upravo suprotno, stvaraju realne društveno-političke pretpostavke za proces demokratizacije i liberalizacije etnonacionalnih koncepata, pogoduju razvoju civilnog društva i političkoj artikulaciji multikulturalnog građanstva, te, što je u ovom trenutku možda i najvažnije osiguravaju legitimitet i opstojnost više-nacionalne države Bosne i Hercegovine.”34

Za kraj ću parafrazirati Sarajlićev citat i pokazati da se na jednako uvjerljiv način kako je bila protumačena “konsoci-jacijska hipoteza” može protumačiti i “liberalna hipoteza”, dakle kao hipoteza koja se većoj mjeri treba shvatiti kao ide-ološki nego objektivan znanstveni prijedlog.

Upravo iz tih razloga se može kazati da ‘liberalna hipo-teza’ kada se iznosi u formi prijedloga za normativno re-guliranje političke stvarnosti Bosne i Hercegovine, pred-stavlja izraz ideološke konstrukcije mita o etnokulturnoj

33 Mile Lasić: “Tunjizam i bh. konsocijacija”, www.depo.ba, ožujak 2010., – http://68.171.213.156/_blog/?p=97334 Konsocijacijski modeli uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercego-vine, Status broj 10, Mostar, jesen 2006., str. 201.

Uvod u temu broja


neutralnosti, koja argumentaciju gradi na utopijskom ra-zumijevanju političkog čiju nesvodivu osnovu sačinjava apstraktni građanski identitet. Ona se, kao znanstvena paradigma, legitimira diskurzivnom i simboličkom pre-vlašću građanskih označitelja u javnom polju suvremenih demokratskih nacija-država i međunarodne zajednice kao konglomerata parcijalnih interesa tih istih nacija-država, te na njima zasnovanom političkom djelovanju. Liberalna paradigma tako predstavlja normativno utje-lovljenje mita o etnokulturnoj neutralnosti, njegov ulti-mativni analitički i preksriptivni iskaz koji se u kontekstu društava razorenih uslijed etničkih (kao kulturnih) kon-flikata predstavlja kao znanstveno-evolucijski naprednije rješenje. Liberalna paradigma se stoga, u kontekstu Bosne i Hercegovine, više treba shvatiti kao konkretan ideološki nego objektivan znanstveni prijedlog, iza kojeg deklara-tivno stoji princip proširenja horizonta ljudskih sloboda, ali koji se u primjeni pokazuje kao legitimacijska ideolo-gija kojom dominantna etnička grupa osigurava i oprav-dava vlastitu hegemonističku poziciju. Tim više jer je, kao politička opcija, liberalna paradigma u Bosni i Hercego-vini s jedne strane ovisna o dotoku simboličkog i finan-cijskog kapitala iz spomenutih nacija-država i njihovih međunarodnih konglomerata, a s druge strane, ovisna o (veliko)bošnjačkoj politici koja joj je na raspolaganje stavila određene društveno-političke i institucionalne resurse na kojima ta opcija i gradi svoj praktični auto-ritet i društveno-političku moć. Na taj način, ‘liberalna hipoteza’ za Bosnu i Hercegovinu, kao novi normativni diskurs, ne samo da negira postmodernim diskursom le-gitimirana etnopolitička i multikulturalna načela, već i postavlja osnove za permanentnu perpetuaciju etničkih kao političkih i vojnih sukoba u zemlji i njihovu projekciju u političku budućnost. Iako se poziva na moderne kon-cepte liberalnodemokratskog uređenja društava u kojima bi na mjestu etničke vrhunila etička jednakost, te javno koristi dominantno individualistički diskurs zasnovan na kvaziuniverzalističkoj delegitimaciji konsocijacijskih formi, liberalna paradigma u kontekstu vlastite konačne realizacije utjelovljuje hegemonističko naslijeđe moderne, jer vodi teritorijalnoustavnom konstituiranju nacije-dr-žave s jednim dominantnim kulturnim obrascem – na-cionalnom kulturom prevladavajućeg ethnosa ili temelj-nog naroda. Na taj način, potvrđuje Kymlickin tezu da je “mit o etnokulturnoj neutralnosti” zapravo hegemonijski i asimilacijski mehanizam građanskog (političkog) na-cionalizma – mit kojeg liberalna paradigma ugrađuje u svoju argumentaciju protivljenja svakoj verziji konsocija-cije. Ogoljena od dubioznih argumenata o “univerzalno-sti” ‘neutralnosti’ i ‘znanstvenosti’ kojima samodopadno karakterizira vlastita načela, liberalna paradigma se ukazuje kao ideološko-hegemonijski supstrat mita o et-nokulturnoj neutralnosti. Mita čijom dekonstrukcijom se dolazi do jasnog uvida da su čak i “najgrađanskiji” i “naj-političkiji” nacionalizmi također “identitetski”, “etnički”, “kulturni” i “jezični”.

Umjesto zaključka

U ideološkom smislu BiH je kompleksna država. Osnovna ideološka podjela tiče se odnosa prema građanskom i naci-onalnom. S jedne strane imamo nacionalne koncepte i ide-ologije bazirane na ethnosu, a s druge građanske koncepte i ideologije bazirane na demosu – etnonacionalizam nasuprot građanskom(političkom) nacionalizmu. Da ne bi skliznuo u nedemokratski i neliberalni etnofundamentalizam i šovini-zam, ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, et-nonacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s liberalno-eglitarističkim teorijama i praksama i zagovaranje principa etnokulturne pravde. Time bi etnonacionalizam poprimio odlike demokratskog i liberalnog nacionalizma, te poticao razvoj multikulturalnog građanstva. Optimalan društveno-politički okvir za takvu liberalno-demokratsku egzistenciju etnonacionalizma osiguravaju konsocijacijski modeli i aranžmani.

Da ne bi skliznuo u ideološko-politički fundamentalizam i pseudoreligijski patriotizam (bosanski esencijalizam), ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, građanskom nacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s prin-cipima etnokulturne pravde, grupno-diferenciranih prava i multikulturnog građanstva što u konačnici vodi odbaciva-nju ideje proste nacije-države i prihvaćanju konsocijacijskih hipoteza kao optimalnih modela rješavanja etnokulturne i nacionalne složenosti Bosne i Hercegovine.

Dodatna opasnost za građanski nacionalizam nalazi se u mogućnosti njegove instrumentalizacije od strane većin-skog, bošnjačkog etnonacionalizma. Tu instrumentalizaciju moguće je izbjeći na dva načina. Prvi je da većinski bošnjački etnonacionalizam odustane od instrumentalizacije građan-skog nacionalizma, odnosno, odustane od velikobošnjačke etnonacionalističke matrice te se otvoreno počne zalagati za principe etnokulturne pravde i dosljednu primjenu konso-cijacijskih modela i aranžmana. Drugi je način da građanski nacionalizam odustane od zahtjeva za doslovnom primje-nom načela liberalnog fundamentalizma i apstraktnog ega-litarizma, odnosno, odustane od “mita o etnokulturnoj ne-utralnosti” i prihvati konsocijacijsku paradigmu kako je to u prethodnom poglavlju i navedeno.

Građanski nacionalizam, kao partikularan društveno-po-litički fenomen u BiH, nema društveno-politički niti kul-turno-simbolički kapital dostatan za ozbiljniju realizaciju vlastitih političkih koncepata i opcija. Ono što ga čini po-tencijalno moćnim je njegova (strateško-politička) sprega s većinskim, bošnjačkim etnonacionalizmom na izgradnji “bosanske nacije”. Isto tako, bošnjački etnonacionalizam bez sprege s građanskim nacionalizmom nema društveno-po-litički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za realiza-ciju velikobošnjačke etnonacionalističke matrice. Tek stra-teško-politička sprega u okviru koncepta “bosanske nacije” u kojoj (veliko)bošnjački etnonacionalizam funkcionira kao društveno-kulturno-politička baza a građanski naciona-

Uvod u temu broja


lizam kao teorijsko-simbolička nadgradnja ima određeni društveno-politički potencijal za pokušaj dokidanja etno-kulturnog kao političkog odnosno nacionalnog pluralizma u Bosni i Hercegovini i pretvaranja Bosne i Hercegovine u prostu naciju-državu s Bošnjacima kao temeljnim narodom i bošnjačkom etnokulturom kao dominantnim državno-kul-turnim obrascem.

Bez obzira na vrijednosna određenja prema takvoj sprezi i takvim pokušajima, ne smije i ne može se osporiti legitimitet ni takvim društveno-političkim opcijama kao što je stvara-nje i izgradnja državne “bosanske nacije”. Naravno, sve dok se te opcije u realizaciji svojih ciljeva koriste legalnim i le-gitimnim demokratskim sredstvima i procedurama. Svako stajalište koje bi osporilo legitimitet ovakvoj opciji trebalo

bi se smatrati nedemokratskim. Ali, isto tako, svaki pokušaj ideološke diskvalifikacije konsocijacijskih i federalističkih hipoteza, te pluralističkih etnonacionalnih koncepata koji se pridržavaju liberalno-demokratskih načela i procedura multikulturalnog građanstva, treba smatrati nelegitimnom i totalitarnom društvenom pojavom i praksom.

Sud o ispravnosti i poželjnosti pojedinih društveno-politič-kih opcija i njihov status na društveno-političkoj pozornici u konačnici bi trebali određivati rezultati slobodnih i demo-kratskih izbora, odnosno rezultati referendumskih izjašnja-vanja građana kao slobodnih i autonomnih individua spo-sobnih odlučivati o vlastitim političkim potrebama, cilje-vima i interesima.

Uvod u temu broja


Potraga za vjerodostojnim pripadanjemDobro je i zbog predrasuda o Statusu kao časopisu da se raskrilo da u njegovom uredništvu vlada idejna i svjetonazorska pluralnost, a meni osobno i jest posebna čast i iskustvo raditi u takvom uredništvu što je iznova rijetkost ili čak jedinstvenost u BiH

Alen Kristić

Na pozadini prepiske urednikâ Statusa (Vukoja – Sarajlić – Kristić), koja ne svjedoči samo o porođajnim bolovima u kojima je nastao ovaj broj Statusa (vjerojatno nijedan pret-hodni nije mučnije nastajao!) nego i odražava probleme s kojima je suočeno naše bosanskohercegovačko društvo, za-pravo, suvremena društva uopće, pokušat ću skrenuti pažnju na neke, po meni, odsudne točke s obzirom na vjerodostojni dijalog (odnosno polemiku) kao jedini primjeren način pre-vladavanja društveno-političkih problema u svijetu, ali i kod nas u BiH, ma kako to iluzorno moglo zvučati.

No, prije toga još jednom želim iznijeti svoj stav o oprav-danosti posvećivanja jednog broja Statusa temi Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra (u njoj se trebao propitati ustavni položaj Hrvata u BiH, paradigme hrvatske politike u BiH, napose od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas, paradigme kulturnog, religijskog i nacionalnog identiteta Hrvata u BiH, odnos vjerskog i nacionalnog, odnos Zagreba spram BiH i Hrvata u BiH...), a koja se tijekom uredničke polemike uslijed konstruktivnih prigovora i prijedloga Sa-rajlića, na koncu transformirala u temu Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija, sadržavajući u sebi implicitno i prvotno zacrtanu temu.

Bez suvišnog problematiziranja, kao argument za bezu-vjetnu potrebu promišljanja sveukupnog položaja Hrvata u BiH (uzroka toga položaja i perspektiva da se taj položaj prevlada!) navest ću kao ilustrativan primjer samo jedan po-prilično siguran statistički podatak koji oslikava pogubne razmjere demografskog stagniranja Hrvata u BiH: od 1991.

do danas broj Hrvata u BiH umanjio se za 40 procenata, uz tendenciju daljnjeg smanjenja (uz to valja pripomenuti da se sveukupni broj stanovnika u BiH umanjio u istom raz-doblju za oko 12 procenata što iznosi oko pola milijuna stanovnika).

Smije li se, imajući taj “hladni” statistički podatak na umu, dovesti u pitanje postavljanje teme o Hrvatima u BiH, jer taj podatak više od bilo čega govori o nužnoj životnoj po-trebi kritičkog sučeljavanja Hrvata iz BiH sa samima sobom odnosno s različitim konceptima svoga vjerskoga, nacional-noga, kulturnoga i naposljetku političkoga jer je iz navede-nog statističkog podatka jasno da će egzistencija Hrvata u BiH bez skorog redefiniranja njihovog identiteta, što nitko umjesto njih samih ne može učiniti, uminuti, a nije naod-met istaći da će time uminuti i onakva Bosna i Hercegovina kakve su “puna usta” mnogima iz međunarodne zajednice, ali i iz BiH.

Zapravo, Hrvati u BiH (no, nije drugačije u biti niti s ostalim narodima BiH) trebaju novu “politiku” identiteta koje nema bez poštenog odnosa prema vlastitoj prošlosti iz kojeg jedino može, uz pomoć autonomne, a ne ideologizirane znanosti, izniknuti novi identitet kao plod evolucije (kulturne, vjerske, nacionalne, moralne, političke…), kako o tome na općoj ra-zini piše Mile Lasić u svojoj knjizi o Europskoj uniji.

Na pozadini takvih promišljanja rodila se ideja da se jedan broj Statusa posveti “hrvatskom pitanju u BiH”, ali ne – i na to ne bih nikada pristao! – u smislu da se to pitanje može

Uvod u temu broja


promatrati izolirano od drugih pitanja u BiH (usuda ostalih naroda ili uopće religijskih, socijalnih, obrazovnih... pitanja) ili da o njemu isključivo mogu ili smiju promišljati Hrvati.

Naprotiv, tema je ustrojena u svijesti da je usud / identitet Hrvata usko i neraskidivo povezan s usudom / identitetom Bošnjaka i Srba u BiH (ti se usudi i identiteti međusobno prožimaju i (pre)oblikuju), te su se s radošću o toj temi oče-kivala i promišljanja uvjetno nazvana “izvana”.

Uz to, svjesno smo željeli za suradnike dobiti autore koji sim-bolično predstavljaju / artikuliraju različite i do posvemašnje opreke suprotstavljene stavove o položaju Hrvata u BiH od-nosno o uzrocima takvog položaja i načinima kako da se taj položaj poboljša. Opet, svjesni da do redefiniranja identiteta Hrvata u BiH ne može doći bez uključivanja u dijalog / pole-miku nositelja svih tih stavova, ma što netko od nas mislio o tim pojedinim stavovima ili njihovim nositeljima.

A sve to naposljetku u želji da na osnovi autentičnog i kon-struktivnog unutarnacionalnog / unutaretničkog bosan-skohercegovački Hrvati što konstruktivnije sudjeluju ili čak predvode sve oblike dijaloga nužne za poboljšanje sveuku-pne situacije u BiH.

Toliko o tome!

Sada bih istaknuo, kao što rekoh, nekoliko točki bitnih za društveno-politički dijalog / polemiku u BiH (kojeg zapravo još uvijek nema!) a koje se, po meni, razaznaju na pozadini uredničke prepiske.

1. Dijalog bez autocenzure: U uredničkoj prepisci za mene je bilo značajno – tako sam to doživio! – da su sudionici u polemiku svjesno (vjerojatno ponekada i zbog “povišenih emocija”) ušli bez autocenzure raskrivajući svoje stavove bez zadrške (ne opterećujući se time što će na to sugovornik reći ili pomisliti), što je rijetkost u našem bosanskohercego-vačkom društvu, gdje pored cenzure vlada još pogubnija au-tocenzura, koja se korijeni u financijskoj ovisnosti, konfor-mizmu ili osobnoj nesigurnosti sve do kukavičluka, a koja u biti podrazumijeva prezir sugovornika i manjak poštovanja spram sebe samoga.

Zapravo, dijalog i jest smišljen samo ukoliko se pokaže da nismo istomišljenici što po sebi uopće nije nešto zlo nego očekivani odraz idejne i svjetonazorske pluralnosti kako u svijetu tako i u BiH. Dobro je i zbog predrasuda o Statusu kao časopisu da se raskrilo da u njegovom uredništvu vlada idejna i svjetonazorska pluralnost, a meni osobno i jest po-sebna čast i iskustvo raditi u takvom uredništvu što je iznova rijetkost ili čak jedinstvenost u BiH.

Nadalje, značajno je da urednička polemika, uza sve muke, nije okončala prekidom komunikacije (i suradnje) nego se potvrdila istina svakog autentičnog dijaloga: “Dijalog je raz-govor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima čovjeka radi

njega samoga” (V. Bajsić), dakle, dijalog u konačnici uvijek traži samoga čovjeka koji je uvijek više od bilo koje doktrine (političke, vjerske…) koju zastupa, u autentičnom dijalogu, dakle, nije riječ o grčevitoj obrani doktrina nego o priznava-nju konkretnog čovjeka, o proboju do njega kao jedinstve-nog ljudskog bića, o traženju raspoložive ljudskosti u njemu (Ž. Mardešić), a tek se s te točke zadobiva spoznaja o relativ-nosti svih doktrina što je sljedeća odsudna točka za autenti-čan i konstruktivan dijalog.

2. Bez političko-ideološkog fanatizma: Živimo nažalost u ideološki, a ne u racionalno integriranom društvu (T. Have-rić) u kojem vrijede “ideološke inkriminacije”, a ne “racio-nalni argumenti”. Znak je to da kod nas još uvijek vlada po-mamno političko idolotvorstvo i idolopoklonstvo, odnosno politički fanatizam zasnovan na doktrini da “je apsolutno dobro utjelovljeno u nekom određenom poretku odnosa” (Sejmon L. Frank), ovisno o stavu pojedinca, u socijalizmu, demokraciji, komunizmu…

Posljedica toga je zagrižena mržnja i prezir između ljudi koji zagovaraju različite društvene poretke (odnosno poli-tičke programe) što za sobom vuče bezuvjetni razlaz. Nije teško zaključiti da se iza te fanatične mržnje kod (izmani-pulirane) većine zapravo krije hladnoća skepticizma, rav-nodušnost, sumnja i nevjerovanje u sebe i da upravo ta po-litička fanatična mržnja, bilo da zagovara idolopoklonstvo kulta “desnog” ili “kulta” lijevoga, bilo idolopoklonstvo kulta “pojedinačnog” ili kulta “kolektivnog”, priječi zbiljski dijalog i napredak kao posljedicu preobrazbe društveno-političke zbilje.

A kod (demagoške) elitističke manjine, koja instrumentali-zira “gomilu” u smjeru političkog fanatizma, naravno, ide-ologiziranje / idolizacija pojedinog društvenog poretka ili političkog programa samo je krinka za zgrtanje bogatstva: “Velike se ideologije pretvaraju u mala trgovišta. Jer upravo u sjeni uzvišenih ideja najuspješnije se obrće novac i ra-stu zarade. To je dakako neki arhetip, a ne slučajnost.” (Ž. Mardešić).

Dakle, kod nositelja političko-ideološkog fanatizma, bilo koje provenijencije, nacionalističke ili građanske, svejedno je, u konačnici posla imamo sa srebroljupcima i trgovcima, i tek s tim uvidom dokučuje se razlog zašto su njima teorij-ske ideje važnije od konkretnih ljudi: u igri je materijalno bogatstvo!

Ukoliko želimo bilo kakav napredak u BiH, moramo raski-nuti s političkim fanatizmom i raskrinkati njegove nositelje odnosno povratiti relativnost svim društvenim porecima i političkim programima kao zemaljskim nužnostima bez ko-jih se ne može. Svi su društveni poreci i politički programi – naravno, bez izjednačavanja njihove konkretne učinkovitosti – relativna sredstva života, ni u jednome od njih nema apso-lutnog dobra i apsolutne istine. Dakle, “ne možemo vjerovati ni u kakav apsolutni društveni poredak društvenog ustroja,

Uvod u temu broja


ne možemo se klanjati nikakvim političkim formama i dok-trinama…” (Sejmon L. Frank), a u protivnome ubrojit ćemo se među one koji su želeći dobro činili zlo, i tražeći pravdu, nalazili nepravdu.

Usvojiti tu spoznaju praktično ne znači zapasti u političku ravnodušnost nego naprotiv djelovanje u području politič-kog racionalizirati u smjeru modernog razumijevanja poli-tike oslobođene bilo kojeg svjetonazora, pogotovu religij-skog: “Modernitet nam je nepovratno otkrio, u svoj svojoj jednostavnosti, kako politika nije nešto nemoralno ili lukav-stvom prekriveno zlo nego je posljedica ljudske iskustvene spoznaje da su korisnije nagodbe između ljudi – pa i s popu-štanjem na vlastitu štetu – nego iscrpljujući ratnički sukobi ideologija koji obično vode do istrebljenja.” (Ž. Mardešić).

Prema tome, ni u BiH neće biti napretka uopće pa niti u ra-spravi o njezinom ustroju (odnosno Ustavu) sve dok se ti prividni razgovori budu odvijali na matrici političkog fana-tizma (apsolutizacije pojedinih rješenja) odnosno bolesne svjetonazorske političnosti (Ž. Mardešić) koju prakticiraju demagoški srebroljupci i trgovci već jedino ukoliko akteri tih pregovora postanu ljudi (kako doći do toga preokreta ključno je pitanje!) koji će u svim rješenjima (društvenim po-recima / političkim programima od građanskih do konsoci-jacijskih modela) pristupiti u svijesti o njihovoj relativnosti, o tome da su to tek oruđa s kojima mi možemo i trebamo upravljati, pa čak vršiti njihovo preoblikovanje i nove kon-strukcije sukladno našoj jedinstvenoj povijesnoj situaciji, a ne da ta oruđa, kao idoli, upravljaju nama i od nas traže ljudske žrtve. A koliko je malo racionalnosti, a koliko puno političkog fanatizma čak i u krugu intelektualaca, mogu pri-mjerice posvjedočiti i žustre rasprave o konsocijaciji koje su se većim dijelom odigravale i na stranicama Statusa.

Možda se prepiska urednika Statusa može – makar je ja tako doživljavam – promatrati i kao mučna borba da se iskorači iz zamki političkog fanatizma i otvoreno progovori ili ma-kar bez zadrške izlože vlastiti stavovi o mogućem uređenju BiH, ali pri tome ostati sa sviješću o relativnosti svake opcije, što otvara mogućnost da se krene u potragu za posve novim oblikom uređenja, a zbivanja u svijetu nam zapravo i poka-zuju da se čovječanstvo po svemu sudeći upravo nalazi pred tim izazovom.

3. Proširiti horizonte: Uza sve specifičnosti BiH, prije svega imajući na umu posljednji rat i trajno odsuće moderne na našim prostorima, dobro je naše unutarnje probleme pro-matrati i u kontekstu činjenice da se cijeli svijet nalazi za-pravo u “dobu identitetskih raskola” (A. Maalouf).

Zapravo, u svakom kutku svijeta sve se jasnije pokazuje da čovječanstvo više nije u stanju “upravljati svojom raznoliko-šću” (A. Maalouf) što bi podrazumijevalo oblikovanje za-jedničkih vrijednosti, osmišljavanje zajedničke budućnosti, spremnost zajedničkog odupiranja narastajućim opasno-stima, što su – zar ne? – i središnji problemi bosanskoherce-govačkog društva.

S pravom Maalouf zapaža u svojoj knjizi “Poremećenost svi-jeta” da se danas (nije li tako i u BiH?) sve postojeće forme upravljanja ljudskom raznolikošću, pa i one političke, poka-zuju manjkavim i neodgovarajućim spram nove situacije glo-baliziranog svijeta u kojem više nema “stranaca” (dostatno se prisjetiti trenutačnih problema Europe s muslimanskim use-ljeničkim zajednicama iz različitih zemalja Afrike, Azije… ili stanja kršćanskih zajednica u muslimanskim zemljama…).

No, ne stajući na toj konstataciji, Maalouf postavlja pitanje nismo li možda došli do točke kada odgovor ne leži niti u jednom od starih društveno-političkih oblika nego moramo naprosto izumiti novi svjesni specifičnosti i jedinstvenosti onoga danas. Ne nudeći konkretan model, a svjestan da će morati biti suptilniji i profinjeniji od svih dosadašnjih, Maa-louf ipak ističe da će morati izbjeći dvije do sada činjene po-gubne greške: svjesno previđati fizičke i kulturne razlike (što može biti i način održavanja vjekovnih nepravdi) ili ostati samo pri tim razlikama odnosno ne vidjeti osobu i njezinu jedinstvenost pa je tako smatrati zavisnim bićem koje pri-pada zajednici kao što kmet pripada zemlji.

Uvjeren sam da bi i za nas u BiH naše probleme oko politič-kog ustroja zemlje rasterećujuće i od pomoći bilo, ne gubeći iz vida našu specifičnu situaciju, promatrati sve u tom širem kontekstu.

Štoviše, aktualna rasprava o ustroju BiH dala bi se smjestiti i u jedan opći filozofsko-sociološki problem nikada prevla-dane problematike općeg i posebnog (s mogućnošću nasilja općeg ali i nasilja pojedinačnog) odnosno dijalektike poje-dinca i kolektiviteta (vrijednosti pojedinca i potrebe zajed-ništva). Čak bi se povijest mogla promatrati kao lutanje čo-vječanstva u smislu smjena kolektivističkih i individualistič-kih epoha.

No, specifičnost BiH svakako jest, unatoč povijesnim mi-jenama, trajna supremacija kolektivnog nad pojedinačnim. Pitanje je kako to pogubno stanje prevladati a ne zapasti ili u stvarnu supremaciju pojedinačnog ili prividnu supremaciju pojedinačnog ispod koje će se i dalje skrivati supremacija kolektivnog.

4. Evolucija ili revolucija: Trajnu supremaciju kolektivnog nad pojedinačnim na našem području (bilo da se ta supre-macija ostvarivala na matrici religijskog, nacionalnog ili klasnog) omogućila je činjenica da se kod nas modernitet nikada nije ukorijenio, a priječile su ga vjerske tradicije i mo-narhistička vladavina, potom komunistička, a u naše dane nacionalistička ideologija.

Unatoč mijeni ideologija, ostajali smo u istom mentalitetu, onom kolektivističkom, što i jest objašnjenje kako su lako okorjeli komunisti (boljševici!) tako lako postali zagriženi nacionalisti, glumeći ujedno i religijsko obraćenje, dakako, zbog političkih koristi.

Uvod u temu broja


No, iako je naša povijest obilježena supremacijom kolektiv-nog, našim kolektivitetima (nacionalno-religijskim) nikada nije pošlo za rukom, upravo zbog odsuća moderne, ozbiljiti paradigmu međusobnog odnosa u duhu partnerstva i surad-nje (racionalnosti i pragmatizma!) nego su uzaludno svoje interese kušali ozbiljiti na štetu drugoga ostajući zatočeni-cima pogubne paradigme dominacije. Zato se s pravom o našem području može govoriti o području trajne sukoblje-nosti kolektiviteta (izmjenične dominacije ovisno o trenut-noj političkoj situaciji) što je porodilo to da su to u biti fru-strirani i neurotični kolektiviteti koji na konkretne probleme ne reagiraju racionalno nego iracionalno (emotivno, otuđe-njem od zbilje, apatijom, agresijom...) što je lakše ali i sasvim pogubno.

Zapravo, na naše kolektivitete u većoj ili manjoj mjeri mo-gao bi se primijeniti opis A. Maaloufa da su to dugo ubi-jani kolektivi / identiteti koji lako postaju ubilački kolektivi / identiteti o čemu svjedoči i posljednji rat. Zato su i oblici našega pripadanju kolektivitetu (nacionalnom, religijskom, zavičajnom…) oboljeli.

Nažalost, kroz povijest nijedna uvjetno kazano međuna-rodna sila / zajednica od Osmanskog Carstva preko Austro-ugarske do Europske unije i SAD-a nije smogla snage odno-sno nije imala interesa tome problemu pristupiti na suptilan i profinjen način. Svim je tim pristupima (svojevrsnim čak oblicima konsocijacije) do onoga na kojem se temelji Ustav dejtonske BiH zajedničko “posvećenje komunitarizma” iza kojeg se kao primarna briga međunarodnih čimbenika krije vlastita stabilnost, a nipošto demokracija, makar je jasno, ističe Maalouf, “da je kompromitiranje vlastite moralne vje-rodostojnosti na duži rok kompromitiranje vlastite sigurno-sti, stabilnosti i napretka.”

U tome smislu u dobroj mjeri su, po meni, točne analize koje u svojoj knjizi “I vrapci na grani” nudi T. Haverić kritizira-jući Europu i SAD što su nam, kako bi rekao Maalouf, uvezle svoj otrovni poklon “posvećenja komunitarizma” (no, bolje bi možda bilo reći da su u bitnome potvrdila ranije posto-jeće, a drugom ideologijom zaodjenute posvete kolektivnog, što je tim gore, jer su se sve te posvete pokazale pogubnim), ne zaboravljajući istaknuti da su EU / SAD ujedno time kao političke partnere prihvatili zle politike i političare, počevši od srpskih nacionalsocijalista što je dalo krila i ostalima. U pravu je, po meni, Haverić i kad tvrdi da je konstrukcija greška Zapada bila i u tome da su kod nas prije trajnog osi-guranja i neopozive zaštite individualnih prava (do toga se nije uopće stiglo!) pristupili osiguranju kolektivnih prava (pa čak ni u tome nisu bili dosljedni što svjedoči prije svega slu-čaj Hrvata u BiH) pa se pred našim očima danas odvija pa-radoks da “stotine hiljada ljudi kao pojedinci lišeni elemen-tarnih prava čovjeka” vode ili slušaju “rasprave o njihovim kolektivnim pravima”.

No, po meni, donekle različito od vizije T. Haverića, izlaz iz etnokracije (etničkog identiteta kao isključivog izvora poli-

tičkog prava) nije u prijekom prijelazu u ono što simbolizira (čisti) građanski liberalizam (zapravo i Haverić je svjestan da ne postoji politička volja ili snaga koja bi provela taj revolu-cionarni prijelaz, a za određene aktere, među njima, dakako, Haverić nije, taj zahtjev predstavlja sredstvo za njihove uni-tarističke ciljeve).

Vjerujem da se životno nužni iskorak iz etnokracije odno-sno supremacije kolektivnog kod nas (dakle, bez svođenja kolektivnih prava na individualna, i obratno, u korist indivi-dualnih prava u slučaju sučeljenosti individualnih i kolektiv-nih prava…) može dogoditi samo evolutivno, dakle, korak po korak, i to prije svega kroz kulturu (ukoliko se izvuče iz uloge poslušnika aktualnih politika) jer za to još uvijek nema političke volje / snage koju može ozbiljiti tek kultura obliku-jući novu političku kulturu.

Evolutivan pristup razložan je i zbog makar još dvije već spomenute činjenice: pred nama su neurotično-frustrirani kolektiviteti i niti jedan politički oblik naprosto nametnut izvana neće funkcionirati ukoliko ne izraste iznutra jer ćemo ga naprosto deklarativno prihvaćati a praktično licemjerno opovrgavati, a upravo tu činjenicu ne uviđaju ili ne žele uvi-djeti međunarodni čimbenici.

Dakle, prvenstveno kroz kulturu, koja će oblikovati i novu političku kulturu, valjalo bi izmišljati one političke oblike koji bi razgrađivali postupno supremaciju kolektivnog (“po-svećenog komunitarizma”)u korist individualnog, no u tim istim političkim oblicima čuvati zbog frustriranosti naših kolektiviteta (strah od ugroženosti…) stanovite mehanizme koji bi doista štitili prava (politička i kulturna) pojedinog, napose manjinskog kolektiviteta, liječeći kroz povijest nago-milane frustracije i neuroze.

Bio bi to neki suptilni put između krajnosti komunitarizma odnosno etnokracije koju sada živimo, ali bez prijekog (ilu-zornog) i kontraproduktivnog zagovaranja individualističkih krajnosti koje može (no, i ne mora) u sebi sadržavati (čisti) građanski liberalizam, ne na posljednjem mjestu u zaboravu da je čovjek biće zajedništva: “Individualizam je zakovao čo-vjeka u samome sebi i u formama kojim je čovjek sebe odi-jelio od drugih ljudi i svijeta.” (N. Berđajev). Put je to možda koji bi izrodio sasvim novi politički oblik uređenja!

No, možda treba ići još korak dalje što će ujedno značiti i povratak na početak ovoga promišljanja!

5. Duh a ne forme: Ne bismo smjeli zaboraviti, a upravo to se kod nas događa, da ne mogu forme nego tek duh osigurati poboljšanje situacije: “Ne treba vjerovati u spasonosnost po-litičkih formi, demokratskih ili monarhijskih. Spašava samo duh, koji izgrađuje svoje nove forme. Za novo vino, nužni su novi mjehovi”. (N. Berđajev)

Ostane li naš mentalitet isti, prožet prije svega žudnjom za dominacijom, svejedno je koje su političke forme ustrojene,

Uvod u temu broja


one će biti izobličene tim pogubnim mentalitetom. Bez pro-mjene mentaliteta odnosno moralnog ozdravljenja, forme su uzaludne! A tome iznova može pridonijeti kultura u naj-širem mogućem značenju te riječi, a prvi korak bi trebalo činiti u smjeru konsolidacije sasvim razgrađenog povjerenja ne samo između pojedinih kolektiviteta kod nas (nacional-nih, političkih, religijskih…) nego i u svakom pojedinom od tih kolektiviteta.

No, središnja zadaća ipak bi bila preobrazba našeg načina pripadanja (askeza pripadanja) što je preduvjet mogućnosti redefiniranja identiteta (religijskog, političkog, kulturnog…), i to od prevladavajućeg pripadanja kolektivitetima u smislu utapanja u grupnoj svijesti uz gubitak osobne slobode i sa-vjesti (regresija u animalno uslijed prepuštanja animalnim automatizmima grupnog ponašanja) u smjeru pripadanja s kritičko-slobodarskim odmakom. Samo nam odraslo i zrelo pripadanje, umjesto infantilnog i ovisničkog pripadanja, omogućuje ne samo odvažnost za kritički stav spram gru-pnog zastranjenja grupe kojoj pripadamo nego i kreativnu slobodu da na pozadini iskustava i zbilje redefiniramo inte-rese, potrebe… naprosto, identitet svoje grupe. Dakle, po-trebna nam je racionalizacija grupnog ponašanja, religijski kazano božjom milošću prosvijetljeno odnosno pokršteno

grupno ponašanje (V. Bajsić). Dakle, to je odupiranje preko-mjernom identificiranju s grupom što je po sebi već zlo.

Ukoliko bi se dogodio pomak na području umijeća pripada-nja lakše bi bilo prevladati nepovjerenje između i u kolektivi-tetima pa potom i pronaći odgovarajuće političke i kulturne forme za upravljanje našim razlikama u smjeru obogaćenja.

Kao što sam već istaknuo, to je prije svega zadaća kulture, a u nju se ubraja i religija, jer bi upravo religijske zajednice ukoliko bi se odrekle biološko-političke religioznosti (logike čopora) mogle pomoći zbližavanju postojećih (prirodnih) grupa oslobađajući ih od grupnih frustracija i neuroza, ali i podsjećajući ljude na relativnost svih (prirodnih) grupa spram jedne jedine grupe u koju spadaju svi ljudi: čovječan-stva ili, religijski kazano, grupe djece Božje što je ustvari cje-lokupno čovječanstvo sa svom stvorenom prirodom.

Zapravo bi vjernici trebali biti primjer oslobađajuće preo-brazbe sputavajućih spona (prirodnih) grupa (nacije, obite-lji, stranke…) tako što će konkretnim ponašanjem pokazi-vati da im temeljni izvor ponašanja, temeljna identifikacija, temeljna motivacija, temeljna egzistencijalna sigurnost neće biti grupa (obiteljska, nacionalna, crkvena…) nego nebeski Otac / Majka svih ljudi, biće apsolutne slobode ponad svake uvjetovanosti ljudskim zlom.

TEMA BROJA:UnUtArnAcIonALnI / UnUtArEtnIČKIDIJALoG: PotrEBA ILI ILUzIJA

tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija


Bošnjaci u Saboru: Odiseja 2010.Ovdje ćemo pokušati, ne pretendirajući na konačne odgovore, kontekstualizirati mjesto i vrijeme Sabora kao takvog, i postaviti pitanja koja smatramo odlučujućim za potvrđivanje hipoteza: Bošnjački sabor je nepotreban, kako sada, tako i u doglednom vremenu, jer takvim institucionalnim organiziranjem Bošnjaci kao jedna od etnija, navodno najzainteresiraniji za opstanak Bosne i Hercegovine kao države, odašiljaju poruku (urbi et orbi) kako nemaju povjerenja u institucije te države i načine na koje mogu štititi individualna i kolektivna prava

Faruk Borić

Čini se da je Tarik Haverić bio upravu kada je, parafraziram, ustvrdio kako su domaće političke elite, misleći pritom po-najprije na vlasti u Sarajevu, na svakom raskršću odabirala pogrešan put, u svakoj prilici odabirala gore rješenje, do-datno otežavajući stanje i pogoršavajući situaciju (I vrapci na grani, Rabic, 2009.).

Tako na pitanje: Da li će biti održan bošnjački sabor, drugi ili treći po redu – u tome se ne slažu ni inicijatori – sumoran odgovor glasi: Naravno da – da! Zašto bi ljudi koji se svim silama trude da se samovaspostave kao vrhovni zastupnici i zaštitnici interesa Bošnjaka propustili priliku koja im se, zbog političkog, idejno/ideološkog, medijskog, općedruštve-nog stanja nudi i, organizirajući, ili pokušavajući organizirati Bošnjačko sijelo (A. Mujkić, Pregled, Fakultet političkih na-uka, 2009.), pljunuli spram pravne države u korist bošnjač-kog pašaluka, dakle idejnog formaliziranja podjele Bosne i Hercegovine na teritorijalno-interesne sfere političkih elita koje jedva čekaju intelektualno pokriće za svoje nakane.

Dugo sam, priznajem, izbjegavao i riječ ubosti glede ove teme. Mnijah da će se s vremenom iskristalisati da je riječ o partikularnim interesima pojedinaca, staračkim bubicama marginaliziranih ličnosti i pojava, prolaznom proljetnom

hiru izraslom iz lične (i kolektivne) frustracije koje proizlazi iz percepcije neriješenog statusa jednog od etnokolektiviteta – stanje etnoduha koje se pokušava nametnuti kao stalna percepcija u svakom od tri naroda u Bosni i Hercegovini.

S obzirom da me vrijeme demantovalo, a posljednje javno izrečene informacije nagovještavaju plemensko okupljanje za kraj marta (M. Filipović, Dnevni avaz), što, uz uobičajenu studentsku grešku, može značiti da će saborovanje koinci-dirati s početkom predizborne kampanje, jedne od najvaž-nijim u Bosni i Hercegovini ikada dosad, smatram svojom građanskom dužnosti da kažem nekoliko promišljanja na (samo)zadatu temu.

Dvostruka je sreća pa moju lošu procjenu nisu dijelili brojni umovi, vokacijom i iskustvom kompetentniji od mene, koji su javno dekonstruirali konstrukcije vinovnika i zahtjevate-lja novog Bošnjačkog sabora, kroz stručne radove, novinske napise, istraživačke tekstove i feljtone, ali i pišući o drugim pojavama koje se kontekstualno uklapaju u tragediju radnog naslova Bošnjaci u Saboru: Odiseja 20�0. Utabani put umno-gome olakšava svaki intelektualni napor, ali, istovremeno, zahtijeva originalnost, ili, barem, pokušaj scaniranja stanja danas, kada je, nakon zimske pauze i hiberniranja, ideja boš-



njačkog sabora opet probila kao zraka zubatog sunca kroz olovne oblake islamofobije, bošnjakofobije i kakvih već fo-bija koje služe kao odskočna daska za dizanje naroda prvo na sabor, a potom na, valjda, ustanak.

Dvije su, dakle, škole mišljenja, koje se račvaju oko same po-trebe saborovanja. Inicijatori aktivnosti jesu Muhamed Tu-njo Filipović, penzionirani profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, bivši disident Stranke demokratske akcije, uteme-ljitelj Muslimanske bošnjačke organizacije sa Adilom Zulfi-karpašićem, zatim neovisni intelektualac, diplomata za vri-jeme vladavine Alije Izetbegovića, potom utemeljitelj Libe-ralne bošnjačke organizacije..., danas, kako smo rekli, akade-mik u mirovini i, povremeni kolumnist više novina. Ideje o potrebi bošnjačkog sabora najviše je plasirao kroz intervjue i autorske tekstove u Dnevnom avazu, novini u vlasništvu ute-meljitelja Stranke za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Zapravo je, nekako s jeseni, ideja o ulasku medijskog ma-gnata u politiku koincidirala sa zahtjevima Filipovića da se umni Bošnjaci okupe i dogovore da (tad i sad) aktuelni lideri stranaka – Sulejman Tihić, Haris Silajdžić i Zlatko Lagum-džija – nisu dorasli trenutku i situaciji. Također, Filipović je bio među prvim koji je, u skladu s uređivačkom politikom Dnevnog avaza, osudio odluku Evropske komisije da Bosni i Hercegovini ne dodijeli uvjetni Bijeli Schengen – kako je to učinjeno u slučaju Crne Gore, Srbije i Makedonije, optužu-jući institucije Bruxellesa za – islamofobiju. Tom momentu ćemo se vratiti kasnije, ovdje smo dužni da, pored Filipo-vića, spomenemo još neke zagovornike i aktiviste spremne da rade na stvari: Fatmir Alispahić, kolumnista više medija u BiH, koji svoje stavove u posljednje vrijeme najviše iznosi u selefijskom časopisu Saff; Nedžad Mulabegović, čelni čovjek Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nevladine orga-nizacije koja je idejni pokrovitelj saborovanja, zatim braća Džemaludin i Nedžad Latić, nekadašnji osnivači, članovi i simpatizeri Stranke demokratske akcije, zatim idejni tvorci propalih nacionalnim medijskih projekata – sedmičnjaka Ljiljan i Bošnjačke radio-televizije, koji se danas, ponajviše, javno pojavljuju kroz novinska izdanja pomenutog SBB-ovca Fahrudina Radončića.

S druge strane, sabor su, u samom startu, kao nepoželjan, lažan izraz narodne volje, grešku i srljanje u magle okuplja-nja, odustajanje od Države u korist Nacije, skrivanje ličnih ili možebitno uskostranačkih, iza nacionalnih interesa, da-kle, na razne načine, kritizirali Zija Dizdarević, Enver Kazaz, Šaćir Filandra, Dino Abazović, Senadin Lavić, Asim Mujkić, Vildana Selimbegović, Omer Ibrahimagić, Ćazim Sadiković, Emir Suljagić, itd. Dakle, široka plejada lijevih, liberalih ali i intelektualaca koji se više mogu svrstati u desni centar. Oni su svoje stavove, pored stručnih listova, prezentirali i kroz BH Dane, Nezavisne novine i Oslobođenje, čiji je urednik i potpisnik ovih redova.

Simplificiranje bi, doista, bilo reći kako je riječ o medijskom taborovanju za i protiv sabora, i sve svesti na nivo nekakve tajkunsko-stranačke klasterske borbe, u kojoj je sve što do-

lazi sa druge strane apriorno osuđeno i prokazano, dok je ono što je s ovu stranu rova – dobro, poželjno, prihvatljivo. Mislim da se na taj način ne dotičemo merituma. Dapače, politika ko puca – svi pucaju, vodi u postmodernističku re-lativizaciju, i svaki stav nepovratno legitimira kao ideološki obuhvaćen.

Bez obzira, ili baš zbog toga, ovdje ćemo pokušati, ne pre-tendirajući na konačne odgovore, kontekstualizirati mjesto i vrijeme Sabora kao takvog, i postaviti pitanja koja smatramo odlučujućim za potvrđivanje hipoteza: Bošnjački sabor je nepotreban, kako sada, tako i u doglednom vremenu, jer ta-kvim institucionalnim organiziranjem Bošnjaci kao jedna od etnija, navodno najzainteresiraniji za opstanak Bosne i Her-cegovine kao države, odašiljaju poruku (urbi et orbi) kako nemaju povjerenja u institucije te države i načine na koje mogu štititi individualna i kolektivna prava. Organiziranjem bošnjačkog sabora, dalje, Bošnjaci nedvosmisleno legitimi-raju etnopolitiku kao jedinu moguću i poželjnu. Također, or-ganizatori Bošnjačkog sabora trasiraju put za antievropsku političku praksu i daju taj alat u ruke nove partije-pokreta na bosanskohercegovačkom nebu, ne razmišljajući o poslje-dicama, ne mareći za njih ili, možda, upravo, kalkulirajući s posljedicama kao poželjnim – podjelom Bosne i Hercego-vine – danas na interesne sfere, sutra na etničke državice. Na kraju, organiziranje bošnjačkog sabora, umjesto ka Evrop-skoj uniji, vodi Bošnjake na put izolacije, dalje radikalizacije, na kojem će politička elita moći birati između ciprizacije i palestinizacije Bosne i Hercegovine.

Povjerenje u državu i rastakanje minimuma državnog sukusa

U svim javnim (pr)oglasima koji su upućivali potencijalni organizatori sabora, niti u jednom momentu nije provejao, a kamoli zagrmio glas da su bošnjačke elite, danas, ogrezle u korupciji. Vremenska odrednica danas, zapravo, može se odnositi na cijelu postdejtonsku Bosnu gledanu kroz vizuru elite – bošnjačke, pa čak (ili pogotovo, svejedno), na period kada su simpatije svjetske javnosti, materijalizirane i kroz po-moć raznih i različitih država, od šiitskog Irana, preko sunit-ske Saudijske Arabije, do Sjedinjenih Američkih Država, bile usmjerene na vladu u Sarajevu, i njenog stvarnog prvog čo-vjeka, Aliju Izetbegovića, koji je držao konce i civilne i vojne vlasti u svojim rukama. Da ovaj tekst ne bi bio suhoparno nabrajanje činjenica i konkluzija zasnovanih na novinskim napisima, poslužimo se tek riječima samog Izetbegovića da je odbrana Republike Bosne i Hercegovine koštala oko de-set milijardi dolara (ili maraka, u zavisnosti od izvora), te da nikada nije sačinjena nikakva revizija utroška tih sredstava. Treba, u tom kontekstu, napomenuti i da je prošle godine formirana državna komisija u čijem sastavu sjede članovi svih parlamentarnih stranaka, i koja za cilj, 2010., ima ispi-tati ratne i poslijeratne tokove doniranog novca. To je ge-neracijski posao, za čiji uspjeh treba osigurati i političku i logističku podršku, i već sada mogu izraziti sumnju da nalazi



mogu biti konačni i obavezujući. Tek, kao u prethodnim, si-zifovskim slučajevima, mediji će imati materijala za pisanje. Treba, pritom, reći kako neki od najbogatijih i najtujecajnijih ljudi u bošnjačkom korpusu bili su u direktnoj vezi sa toko-vima inostranog novca usmjerenog ka Sarajevu, bilo da je riječ o legalnim organima vlasti ili paralelnim strukturama.

Vratimo se vremenu današnjem. Edhem Bičakčić, Nedžad Branković, dva su federalna premijera – a na entitetskom ni-vou koncentrirana je najveća vlast, time i novac – trenutno se procesuiraju pred sudovima zbog malverzacija sa državnim novcem. Razvojna banka Federacije, osmišljena kao nositelj zamaha eventualnog progresa entiteta koji je 2008. imao 6,2 milijardi GDP-a, institucija je koja je predmet istrage Tuži-teljstva Kantona Sarajevo. Njen direktor, Ramiz Džaferović, istražuje se jer je javni novac, između ostalim, dodjeljivao firmama koje su bile predmet revizije njegove privatne re-vizorske kuće. Jednokratna pomoć dodjeljivana je lokalnim institucijama, poput Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Šamac, odakle je porijeklom predsjednik Stranke demo-kratske akcije Sulejman Tihić, čovjek koji je, po priznanju Ramiza Džaferovića, ispunio želju potonjem da postane inokosni organ Razvojne banke Federacije BiH na jednom privatnom sijelu (Intervju Ramiza Džaferovića, Dani, 2008.). Fabrika duhana Sarajevo, firma u manjinskom vlasništvu Fe-deracije BiH, godinama (od 2007.) ne uplaćuje državi dio od dividendi, ali ulaže u hotel u Srebrenici, čije radove izvodi firma u kojoj je direktor, do šest mjeseci prije imenovanja u Nadzorni odbor FDS-a, bio Dževad Mahmutović, inače predsjednik Regionalnog odbora SDA za Srednje Podrinje. Primjera ima mnogo, i treba samo prelistati novine koje se usude kazati da elemenata za korupciju ima napretek. I šta se dešava?

Svako ko se usudi progovoriti o korupciji, istraživati istu, bilo u institucijama sistema, bilo kao pripadnik četvrtog staleža, biva proskribiran kao otpadnik od vjere, islamofob, strani agent... repertoar atribucija je šarolik.

Šaćir Filandra, donedavni čelnik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, još u januaru 2009., pišući o možebitnom održa-vanju bošnjačkog sabora, ovako je pisao: “Umjesto odluka sabora nama, Bošnjacima, treba primjena zakona. Umjesto sazivanja sabora i biranja nacionalnoga lidera treba jačati de-mokratski karakter institucija političkog sistema, treba same bošnjačke stranke demokratizirati i lišiti autoritarnog duha njihovih vječitih i nezamjenjivih vođa koji guše svaku pa-met, kreaciju i inicijativu.

Umjesto sazivanja sabora, slikanja i međusobnog dodvora-vanja marginaliziranih i automarginaliziranih intelektua-laca, treba pozvati tri policije – Kriminalističku, Finansijsku i Sudsku – te Poresku upravu i Tužilaštvo i od njih zahtije-vati da rade svoj posao”. (Nezavisne novine)

Najglasniji zagovornici ideje bošnjačkog sabora, kao i oni koji daju medijski prostor za njegovu promociju kao Meke

budućeg bošnjačkog političkog bivstvovanja, svim silama se trude da dezavuiraju svaku pomisao na istrage koje mogu obuhvatiti dio pomenutih slučajeva, ili se ne osvrću na iste, ne tretiraju ih kao stvarnost.

Krivična odgovornost u Bošnjaka

U javnom diskursu u Bosni i Hercegovini već su izrečene strašne kvalifikacije koje, po mišljenju ovog autora, i još ne-kih od njega umnijih ljudi, mirišu na fašizam. Takva je izjava premijera Republike Srpske Milorada Dodika, da Republici Srpskoj (kao nekakvom fizičkom entitetu, što li) neće suditi sudije muslimani. Nedugo nakon te izjave, desio se slučaj bošnjačkih šema, koje su prikazale tokove novca i utjecajne ljude iz reda bošnjačkog naroda – vjerske, političke lidere, ekonomske lobiste i utjecajne pojedince – koja je izazvala strahovitu reakciju unutar Islamske zajednice i pojedinih medija, jer se, po tim reakcijama, Bošnjacima (kao kolek-tivitetu) nameće krivična odgovornost. Eventualne istrage finansijskog, organiziranog i privrednog kriminala kontek-stualziran je i relativiziran činjenicom nečijeg vjerskog i na-cionalnog opredjeljenja. Bošnjacima, hoće se reći, ne može suditi, a prethodno niti ih se može istraživati, procesuirati, niko ko nije musliman, pravovjeran Bošnjak – niko kome ateste ne dodjeli nakon rata nikla vjersko-političko-medijska elita od dvjestotinjak familija, po oligarijskoj recepturi pre-pisanoj iz najbližeg susjedstva. Pošto je krug uzak, ne može se očekivati da oligarhijska etnokracija samu sebe kritički poništi, poruka je jasna.

Još jednom poslušajmo Filandru: “Ekonomska stagnacija, da ne kažemo nazadovanje Bošnjaka u odnosu na druge bosan-skohercegovačke narode, nije kvantitativno mjerljiva, ali je vidna. To što nema stranih investicija i što nije provedena valjana i poštena privatizacija nisu krivi ni rat, ni Srbi, ni Hrvati”.

Jednoipodecenijska tranzicija, dakle, donijela je sa sobom sve negativne pojave koje su se dešavale u zemljama bivšeg komunističkog lagera. Činjenica da je Bosna i Hercegovina višenacionalna država, sa tri poslijeratne elite, koje su se u međuvremenu izvještile da bez pušaka i bajoneta drže, više-manje uspješno, nacione u kolektivnom strahu, ima dvosna-žan efekat: Prvo, prisustvo međunarodnog faktora je toliko snažno da omogućava, raznim kanalima (recimo, famozni OHR-ov Antikorupcioni tim) posmatranje svih tranzicij-skih procesa kroz prizmu od političkih elita neovisnih in-stitucija, agencija koje se bore da postanu profesionalne, i mediji, koji nisu dio elitističke strukture, imaju informacije o brojnim nepravilnostima. Drugo, tripartitnost bosanskoher-cegovačke elite onemogućava da u građanstvu, kao jednom tijelu, teku procesi suočavanja sa korumpiranošću vlastitih elita, kao što su triježnjenje glede vlastitih elita prolazile na-cije/države. Da budemo cinični, čak se i u državama koje su davno, iz historijskih, geostrateških i inih razloga – Italija je, recimo, blizak primjer, taj proces nije odvijao na civili-



zacijski poželjan način: Berlusconi je poučak iskorištavanja slabosti liberalne demokracije kao najmanje lošeg političkog sistema).

U stanju u kakvom se nalazi bošnjačka elita – interesno raspolućena, do na zadebljanim rukama uprljanih lakata, inicijativa da se saboruje o stanju nacije i zamišljaju donje granice tolerancije spram ostala dva konstitutivna naroda, izgleda kao infantilna želja debelog dječaka s praćkom u ruci da mokri gdje mu se stigne, makar to bio i susjedov vrtni patuljak.

Bezočnu korupmiranost i latentni (da li?) nacionalizam, pre-poznat je od struktura i poluga međunarodne politike u i oko BiH. Sarajevo, kao Kanton, primjer je nepotizma, ko-rupcije, i s njima povezanog šovenstva, u kojem, u zami-šljenoj raspodjeli snaga, dogovorno, ne participiraju pred-stavnici srpskih i hrvatskih, similarnih i komplementarnih, etnopolitika. Šta imamo na sonu? Jednonacionalnu baštu, vjeronaučku oazu formalnog islama (po Bolonji, reklo bi se), snažnjenje nacionalnog bića – a sve to uz strogu kontrolu podjele javnih funkcija, tokova javnog novca, itd, isl. Sara-jevo je, u tom smislu, palo na ispitu, bez obzira na objek-tivne okolnosti nastale 1995., kada su i utičnice iz stanova na Grbavici odlazile sa svojim stanarima u neizvjesnu bu-dućnost. Nedostatak strategije ili ispunjavanje upravo takve strategije, svejedno, dovelo je do toga da donosioci odluka u Bruxellesu, Washintgonu, New Yorku, gdje bilo, shvate ka-kvu Bosnu i Hercegovinu želi poslijeratna bošnjačka elita: Dovoljno je bilo pogledati kroz prozor Bijele kuće na obali Miljacke!

I šta onda, zapravo, žele zagovaratelji sabora bošnjačkog? Odgovor je jasan.

Etnopolitika kao sudbina

S kolektivnim pravima autor ovog teksta, skromno priznaje, stoji nešto slabije. Naprosto, kao zagovornik liberalno-de-mokratske opcije lijeve provenijencije, ne mogu dokučiti koje to ljudsko pravo, dosljedno i sistemski aplicirano kroz mehanizme države, uz uvažavanje nečega što se zove speci-fikum Bosne i Hercegovine kroz institucije civilnog društva, ne može zaštititi bez dodatnog, etnopolitički zasnovanog partikulariteta koje vapi za javnim (samo)dokazivanjem. Ako, dalje, postoji potreba za kolektivnom zaštitom, mnijem da je treba legislativom formalizirati kroz sindikalna udruže-nja barem u istoj mjeri kao i kroz političke partije koje svoju snagu crpe iz etničkog i žele da ga postave na pijedestal vr-hunaravnosti. Naravno, dopuštam da griješim, ali se, napro-sto, ne osjećam nimalo zaštićenijim kao nositelj imena koje ima orijentalni prizvuk pred prethodno pomenutom korup-tivno-tranzicijskom umreženom elitnom strukturom koja vlada (i) u moje ime.

Ovdje ću se pozvati na već pomenuti rad Asima Mujkića, pi-šući o Bošnjačkom saboru iz 1993., i mogućnosti ponovnog

zasjedanja, progovorio ponešto i o ovom aspektu: “Ma kako ga pravdali, svaki isključivi etnički partikularizam i Bošnjaka i Srba i Hrvata pokazuje se krajnje opasnim za te narode jer rezultira u gubitku upravo onog što su svojim partikulari-stičkim nacionalizmom htjeli zaštititi – kulturni i politički identitet svog etničkog kolektiva. Dok se bosanski Srbi i Hrvati u tim procesima etničkog mobiliziranja programski utapaju u identitetske kulturne i političke artikulacije ‘svojih matica’, Bošnjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog držav-nog okvira identitetski se zgušnjavaju na kulturne i političke dimenzije islama koji je po svojoj prirodi, vidjeli smo, ana-cionalan. Tako su suštinski ciljevi ‘buđenja nacionalne svi-jesti’ s početka devedesetih godina XX stoljeća u krajnjem anti-nacionalni i sebeponištavajući, uzaludni, i ako se imaju u vidu počinjeni zločini i razaranja, tragično besmisleni”.

I još: “Princip etnonacionalnog političkog organiziranja (ko-lektivnog određenja) sadrži paradoks po kojem zasnivanje jedne multietničke političke zajednice na striktnom etnič-kom principu može značiti samo jedno – isključenje dru-gih, njihovu diskriminaciju pa čak i negaciju. Etničnost ne može poslužiti kao općeniti okvir za konstituciju političke zajednice, pogotovo ne multietničke zajednice, jer u jednom takvom kontekstu etnonacionalističkog rekonstruiranja multietničke političke zajednice, ne može se biti etničan u nekom općenitom smislu. Zato je odnos etnopolitičke dr-žave prema etniji samo etnički pa je njegovo ‘izdavanje’ za ‘državno kao općenito’ licemjerno. Odnosno jedini način da se općenitost postigne, i u tome je tajna djelomičnog komu-nističkog uspjeha u BiH, je da se bude pod zastavom, da pa-rafraziram Slavoja Žižeka, anonimnog građanstva republike. Samo u jednom takvom općenitom okviru etničnost u svom punom smislu koji je uvijek partikularistički, mogla bi imati svoje mjesto u izgradnji te političke zajednice, istovremeno emancipirajući građanina, a ne obrnuto za što su se zalagale sve tri etnonacionalističke stranke u svojoj anti-komunistič-koj platformi koja ih je, ustvari, jedino povezivala 1990.”

Ono što ja, ako se ima išta dodati na Mujkićeve precizne de-tekcije, mogu dodati, jeste da je svaka potreba da se Bošnjaci na nekom skupu, saboru, zdrugu, odrede o krucijalnim poli-tičkim pitanjima, jednaka, ako ne i gora po Bosnu i Hercego-vinu, raspisivanju referenduma etnički (još uvijek, i, k tomu, pored srpskog nacionalnog projekta, zaslugom bošnjačkih etnonacionalista) homogene Republike Srpske o pitanjima koje zadiru u pitanje dejtonskog (ma kako skaredno bilo) ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Opasnost da legitimitet bošnjačkom saborovanju – što je još uvijek daleko od obistinjavanja – daju političke partije koje okupljaju 50 posto plus jedan glas Bošnjaka, značilo bi ko-načno delegitimiranje građanina Bosne i Hercegovine kao eventualnog političkog subjekta i mogućeg kovača vlastite sudbine. Ovdje, da se razumijemo, ne mislim na neki tran-snacionalni identitet koji znači nekakvu buduću Herceg-bo-sansku naciju, čiji pripadnik bi obožavao neke nove simbole. Mislim na mogućnost učestvovanja, makar i u ovoj već u



velikoj mjeri etnički određenoj politici i onih politika koje svoju snagu ne crpe iz vjerskog i etničkog. Ta vrsta zahtijeva već je stidljivo, nekad i ironično, bila osmišljena u zahtjevu da, ako Hrvati polažu legitimno pravo da imaju entitet sa hr-vatskom većinom, zašto oni koji se ne osjećaju ni Hrvatima, ni Bošnjacima, ni Srbima, ili se ne osjećaju tako primarno, ne bi imali svoj entitet? Presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu dodatno je označila našu ustavnu strukturu kao diskriminirajuću. Ili, ako dovedemo do kraja princip regio-nalnog određenja kao primarnog: Može li Krajina, možda, progovoriti jednim glasom, od Grahova do Bosanskog No-vog i zahtijevati da bude jedinstven (konsocijacijski) entitet? Nudim teme za razmišljanje, a politička praksa je tu da i o tome progovori. A ne vidim da nekakav etno-sabor, čak i da hoće, može ponuditi odgovore. Ali može mnogo toga do-datno iskomplicirati.

Antievropski put

Da je Evropa stara kurva, čuli smo nebrojeno puta. Oni su ti koji su nas (Bošnjake, Bosance, muslimane...) ostavili na cjedilu samo zato što smo to što jesmo (Bošnjaci, musli-mani). Ne želim ulaziti u istinitost ove percepcije, jer, kao i svaka kolektivna percepcija i njena eventualna antiteza, i ova se može odabirom historijskih fakata, kao da je u pita-nju švedski stol, neselektivno, dakle, i braniti i napadati. Mit o islamofobiji kao mainstream filozofiji u Evropi još se nije uokvirio. Islamofobija je činjenica, kako u Evropi tako i na Balkanu, i o njoj bi što šta imao reći Davor Marko, koji je dosad napravio najobjektivnije istraživanje na južnoslaven-skom jezičkom prostoru (Zar na Zapadu postoji neki drugi Bog?, 2009.). No, ovdje bih želio napraviti jedan mini case-study, te promisliti reakcije strukture koja je zakotrljala stra-sti i pokušala osnažiti mit o takvoj Evropi, jer je riječ o istoj onoj strukturi, odnosno ličnostima koji žele plemenski žrec za sebe. Nazovimo slučaj, iako nije prvi te vrste, hladnim tu-šem iz Bruxellesa.

U maju 2009. godine, Srbija, Crna Gora i Makedonija uvjetno su, od Evropske komisije, dobile bijelu schengensku listu. Albanija i Bosna i Hercegovina nisu. Birokratski apa-rat Evropske unije podnio je donosiocima političkih odluka u glavnom gradu EU-a izvještaj koji je kazao kako BiH nije učinila dovoljno ni u jednom od četiri bloka iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima. Riječ je o, više-manje, teh-ničkim pitanjima za koje nije bilo političkog konsenzusa jer su, uglavnom, bile potrebne određene promjene sistema u Bosni i Hercegovini koje su udarale u živac elite Milorada Dodika jer su značile uspostavljanje novih državnih institu-cija, prenošenje nadležnosti sa entiteta na državu, konkreti-ziranje političkih dogovora za koje se pretpostavljalo da će ostati mrtvo slovo na papiru, itd, isl.

Reakcija protona i neutrona ideje bošnjačkog bila je – emo-cionalni krš. “Islamofobija, Evropa je ponovno izdala Boš-njake, kavez (kafez, po S. Haliloviću i Dž. Jahiću), zarobljeni,

urota protiv Bošnjaka, muslimana”... Svoje su negodovanje, pored intelektualaca i ponekih političara, koji su, nesum-njivo, prednjačili, iskazivale boračke udruge, izbjeglice, žr-tve genocida, čak i pojedini diplomate u mirovini, očigledno emocionalno skrhani činjenicom da građani države u kojoj se desio, jedini nakon Drugog svjetskog rata sudskom odlu-kom verificirani genocid, neće moći putovati za razliku od komšija, a poglavito građana onih država čiji su sunarod-njaci učestvovali u genocidu u Srebrenici. Države koja Ratka Mladića još uvijek nije izručila.

Surova istina jeste da su se mnogi među regularnim, prosječ-nim Bošnjacima, upalili upravo na činjenicu da će stanovnici Aranđelovca, Kraljeva i Kragujevca moći slobodno da lan-daraju po pariškim noćnim klubovima, sve sa šajkačom na glavi zadevajući žaklinama cenera u dekolte. Još je većom morom, koja je dizana na n-tu razinu, predstavljana činje-nica da je komšija iz preostalih mješovitih čaršija u Bosni i Hercegovini, koji je posjedovao rodni list ili državljanstvo R Srbije, mogao da, govorilo se, to isto čini. Ubrzo je organizi-rana i akcija sakupljanja potpisa po gradovima pod ratnom kontrolom Armije RBiH, akademik Muhamed Filipović je vodio kolo historijskog presjeka zločina nad muslimanima u Evropi, a poglavito Bošnjacima...

Na sakupljanje recikliranog bijesa u vidu potpisa za osloba-đanje bosanskih muslimana od evropskog ropstva vratit ću se nešto kasnije u ovoj tekstu. Ovdje bih samo želio napome-nuti nekoliko vrlo bitnih fakata koji ruše ovu matricu koja kao da je napravljena na primitivnom kompjuterskom sof-twareu tipa ZX Spectrum:

Bosna i Hercegovina u maju 2009. NIJE bila ispunila skoro ništa od uvjeta koji su joj bili ispostavljeni dvije godine ranije.

Krivicu su snosili predstavnici partija na vlasti, pogla-vito reprezenti stranke Milorada Dodika.

Zbog koalicionih političkih naguravanja, nikome nije bilo u interesu, niti je iko imao strategije da prije Hlad-nog tuša iz Bruxellesa godinu i pol dana inzistira na detektiranju krivca i krivice, prije je, mnijem, preovla-davalo mišljenje da će nama biti progledano kroz prste, jer ipak smo mi slučaj sui generis. (taj scenarij nije se desio tada, ali se dešavao prije – recimo, primljeni smo uz uslov 2002. u Vijeće Evrope, a ni osam godina kasnije nismo ispunili obećano, zbog čega i trpimo posljedice)

Prosječan Bošnjak iz Malgaja, Cazina, Brčkog ili Stoca nije poludio zato što je i dalje onemogućen da putuje diljem Evrope i sa ushićenjem gleda štokholmske mo-stove, nego zato što je njegov prezimenjak iz Pančeva, Nikšića ili Kumanova to mogao da učini.

Prosječan Makedonac, Srbijanac i Crnogorac kojem se u maju 2009. otvorila mogućnost da, ispostavit će se, u

•

•

•

•

•



decembru 2009. može uzdisati nad štokholmsim mo-stovima, to ne radi, jer radi u firmi u kojoj kasne plate više od tri mjeseca.

Prosječan Bošnjak iz Maglaja, Cazina, Brčkog ili Stoca, da je dobio mogućnost kada i njegove kolege iz susjed-nih zemalja, također bi gledao štokholske mostove na razglednicama, nikako ne uživo.

Natprosječan – u financijskom i još ponekom smislu – građanin Maglaja, Nikšića ili Pančeva, ako je imao materijalne mogućnosti, i prije je putovao po Londonu, Rimu i, već sada bagateliziranom Stockholmu.

Ista je stvar s kolegama iz bh. gradova koje posjeduju, pored bh., i srbijanski pasoš.

Nakon što su dobili odbijenicu iz Bruxellesa, domaći političari su počeli da rade svoj posao i ispunjavaju obaveze iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima. Ubrzo je, do jeseni 2009., po ispunjenim obavezama, BiH prestigla Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.

Birokratski aparat Evropske komisije nije bio spreman da najesen pošalje novu rundu eksperata, čekali su da okončaju s već otpočetim paketom zemalja JI Balkana.

Šta će biti dalje – u ovom momentu teško je procijeniti, jer je u međuvremenu na snagu stupio Lisabonski sporazum, koji podrazumijeva nešto dužu proceduru u Evropskom parla-mentu i Vijeću ministara, no za pretpostaviti je da, nakon što evropski birokrate, koji se ne daju kupiti za po kila ka-hve i kilo kocke, detektiraju ostvareni napredak i ispunjenje svih uslova, BiH stupi u režim Bijelog Schengena, veselju ne bude nikad kraja među više puta spomenutim građanima Maglaja, Cazina, Brčkog i Stoca.

Te građane Maglaja, Cazina, Brčkog i Stoca organizatori bošnjačkog sabora željeli su uvjeriti da ih Evropa – tačnije, evropska birokratska neman mrzi zato što su muslimani, au-tothoni bijeli muslimani evropskog porijekla.

Ljude, razapete između tranzicije, recesije i nacionalnog identiteta pokušalo se hinjski uvjeriti da se, prije nego do-maći tajkuni, politički licemjeri i vjerski mešetari – cijeli ci-vilizirani svijet okomio protiv njih.

Nakon što je jek antievropskog vala prošao, došlo je do spa-janja medijskog pokroviteljskog saborskog izričaja, sa kon-kretnim političkim planom i programom. To ovaploćenje, dakle, nastaje, u momentu kada je bošnjačka javnost senzibi-lizirana na kontraevropskim zasadama, i kojoj se nudi da na, tada zamišljenom, svebošnjačkom saboru, legitimira novog lidera. Ideja o tom okupljanju, pažljiviji promatrači će uo-čiti, koincidira sa najavama osnutka nove stranke. Zapravo, u programskom tekstu, Muhamed Filipović, najavljuje kako se na bošnjačkom saboru treba otarasiti starih lidera, a treba

•

•

•

•

•

ustoličiti/ izabrati novi. U tom kontekstu, reisul-ulema Islamske zajednice u BiH, Mustafa ef. Cerić, koji je, inače, prije četiri godine otvoreno nudio predsjedniku Stranke za Bosnu i Hercegovinu Harisu Silajdžiću da napiše novi ustav, sada otvoreno zaziva da između onog koji je više vjernik a manje sposoban i onog koji je manje vjernik a više sposoban, Bošnjaci – muslimani odaberu ovog drugog.

Ne želeći, ni po koju cijenu, ulaziti u odbranu bilo kojeg od postojećih političara kojima je moj ummet dao glas, činje-nica da je Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića na površinu isplivala na ovako jasnoj, antievropskoj zasadi, nudeći intelektualni i vjerski formativni okvir koji koinci-dira sa isplivavanjem tzv. bošnjačkih shema u javnost preko istog medijskog koncerna, isijavajući latentno, letalno i fa-bricirano – po potrebi i po ukusu, antisrpstvo, antihrvatstvo, antibosanstvo i antievropejstvo, gađajući se pritom na do-maćem i stranom terenu otrovnim raketama islamofobije, pokazuje u kakvom je zatrovanom kontekstu buknula ideja bošnjačkog sabora.

U međuvremenu, tu negdje sa otvorenom borbom koju je mecena bošnjačkog sabora, vlasnik medijskog koncerna i političke partije, vodio sa samim sobom, odnosno boreći se za naklonost SBB-u Dnevnog avaza i ostalih Avazovih iz-danja, desile su se neke bitne pojavnosti koje su poremetile tok bošnjačkog saborovanja. Riječ je o činjenici da je u Ra-dončiću, kao organizatoru iz sjene, dobar dio kritičke javno-sti prepoznao i determinirao opasnost, te je stoga uslijedio kontraudar. U tom javno-medijskom srazu, Radončić je us-pio ispaliti nekoliko antidemokratskih verbalizama i poteza koji su njegovu političku filozofiju (sic!), a samim tim i ideju bošnjačkog sabora, potpuno diskreditirali. Riječ je, dakle, o slučaju Duška Jurišić, čiju smjenu je, sada je to očigledno, barem piscu ovih redova, isposlovao Radončić, a nakon što je objavila nekoliko televizijskih priloga (elektronski medij je čudo) o Razvojnoj banci FBiH i kreditima koje je ovaj tajkun i neimar dobio na račun poreskih obveznika.

Radončić se, potom, gostujući na radio Kalmanu, jednom od targetiranih komerijcalnih medija koji uživaju naklonost tradicionalnijih bošnjačkih masa, obratio, parafrazirajući, ri-ječima kako postoji gospođa iz manjinskog naroda, koja radi na javnom servisu, da je njemu (Radončiću, ne manjinskom narodu, ma koji on bio) drago što ona radi na javnom ser-visu, ali da ona ne smije zadirati u pitanja koja se tiču “nje-gova naroda” i “njegove Islamske zajednice”, “njegove vjere”.

Ovaj potez, kao fašistički, šovinistički, ili barem s natruhama jednog od ove dvije pojave, detektirali su predstavnici civil-nog sektora, medija, političkih partija, i prije nenaklonjenih Radončiću. Iako piscu ovih redova ni do danas nije jasno da li je kod Radončića u pitanju iskorištavanje nacionalizma u lične svrhe – slijedom čega je on zakoračio u šovinizam i fašizam ne prepoznajući zamišljenu granicu koja postoji iz-među pomenutih pojava, ili je on istinski uvjeren u baljez-garije koje javno izriče – apologetika koja je na stranicama



Radončićevih medija nastupila povodom i nakon osuda nje-gova istupa – doduše, iz krugova koji se ne mogu folderizi-rati kao nositelji svebošnjačkog samodeterminiranja i esen-cijaliziranja bošnjačke politike, definitivno ulaze u okvir naj-gore apologetike takve, dakle fašističke, politike.

Crna čizma maočizma

Mecena bošnjačkog sabora u međuvremenu se morao po-zabaviti takvim efemerijama. Civilni sektor, ili barem ono što je od njega o(p)stalo a da nije kupljen birokratsko-pro-jektantskim uzusima, uz, dakako, pomoć medija, natjerao je ideju bošnjačkog sabora, htjela-ne htjela – na prezimlja-vanje. Ono što je zamišljeno, po mom ličnom stavu, kao intrada za vaspostavljenje onog koji će zamijeniti one koji su usput zabrljali, ili sjećanje na njih (Z. Grebo, u intervjuu V. Selimbegović, Oslobođenje, 2010.), Aliju Izetbegovića i Harisa Silajdžića, prolongiralo se na početak predizborne kampanje, ili njen kulminatorni dio, svejedno. Stoga, tek stidljivo, zbog čega je i ovaj tekst doživio nekoliko suštinskih promjena, akademik Muhamed Filipović, najavljuje, sa stra-nica Dnevnog avaza, dolazak na proljeće. Planovi su pomalo poremećeni, ali su oni još uvijek tu. Mali zmaj crpi svoj život – koji, znaju Bakir, Šaja i ostala raja. Možda i S. Tihić, koji, pristajući da drži sponu preko R. Džaferovića, omiljenog do-nora javnim parama Radončića, a time i Filipovićevog sijela, pristaje da bude “sve što hoće” crna čizma maočizma.

Radikalizacija koja se sprema ummetu, barem se autoru ovog teksta tako čini, ima jasne obrise. Intelektualna šutnja, kukavičluk da se odredi spram bilo koje od u tekstu proka-zanih pojava, u momentu koji je, više od svih, vjerovatno, pripremio T. Haverić, u zamku vlastite destruktivne pozicije koju je samodeterminirao F. Radončić, u situaciji kada su in-telektualne vrednote pale toliko nisko da, nakon caugth in the act, corpus delicti prostitucije kvaziintelektualaca kakvi su Bajro Golić, Fuad Saltaga i Zdravko Lučić, imamo inte-lektualnu prostituciju na djelu, reagirati i pokopati bošnjački sabor i na fašizmu, ksenofobiji, evropofobiji, retrogradnosti svake vrste zasnovanoj politici, predstavlja, da budem pre-tenciozan, dužnost.

U protivnom, ono što je navedeno u hipotezi, ciprizacija ili palestinizacija, alternativa je koja se nameće. A znajući do-sege kurentnih intelektualnih slojeva, i tu će se izabrati gora varijanta.

Vrijedi li truda?

Faruk Borić (Bihać, 1978.) završio je Fakultet poli-tičkih nauka u Sarajevu, Odsjek žurnalistika. Tre-nutno pohađa poslijediplomski studij na istom fa-kultetu. Radi kao urednik u Oslobođenju.



Politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugo nošen dinamikom vlastitoga unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH dosada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo. Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti

Srećko M. Džaja

Na Okruglom stolu održanom u Budimpešti od 25. – 27. rujna 1998. bošnjački intelektualac i političar Rusmir Ma-hmutćehajić u zaključnom dijelu svoga izlaganja rekao je i ovo:

“U osnovi je netočna i česta tvrdnja o BiH kao multikul-turnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, po-litički i jezično homogenija od ijednoga svoga susjeda, te je moguće govoriti o multikulturnom sadržaju Srbije, čak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine. Od njene naj-zapadnije do njene najistočnije točke, od najsjevernije do najjužnije, nema nikakve bitne razlike u jeziku. Ni najbo-lji antropolog na svijetu neće prepoznati nikakvu antro-pološku razliku među bosansko-hercegovačkim ljudima ma kako oni sebe imenovali.”1

1 Tekst izlaganja pod naslovom Put u rat objavljen u RAT U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI �99�-�995, 1999., str. 161-179, citat 177.

Tom svojom tezom o homogenosti BiH Mahmutćehajić se, dakako, htio suprotstaviti separatizmu na srpskoj i di-jelom i na hrvatskoj strani, koji je tijekom rata dobio sa-svim jasne obrise, a daytonskom konstrukcijom BiH kao države s dva entiteta, odnosno s uspostavom Bošnjačko-Hrvatske Federacije i Republike Srpske kao zasebnih en-titeta u studenom 1995. i međunarodno priznanje.2

Daytonsko uređenje BiH otvorilo je diskurs koji na drasti-čan način demantira ne samo Mahmutćehajićevo odnosno bošnjačko viđenje BiH kao homogene društvene zajednice, nego ukazuje i na sve veće međusobno političko udaljavanje bh. različitih identiteta.

Kako se to vidi iz Mahmutćehajićeva citata – a moglo bi se od takvih i sličnih citata bošnjačkih autora sastaviti duga li-

2 O tome v. MELČIĆ 2007., str. 432-452.

Bosna i Hercegovina kao politička kategorija kroz povijest



sta – daytonska BiH je kost u grlu bošnjačkih intelektualaca odnosno negacija njihove vizije BiH kao homogene države. Ali s daytonskom BiH nisu zadovoljna ni ostala dva kontra-henta – bh. Srbi i bh. Hrvati. Bh. Srbi željeli bi svoj entitet potpuno odcijepiti od BiH, a bh. Hrvati doživljavaju dayton-sko uređenje kao luđačku košulju koju međunarodni pred-stavnici sad stežu sad rastežu.

Intelektualna kontroverza oko uređenja BiH kao države

Deset godina nakon Daytona stanje stvari je temeljito anali-zirala profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Mirjana Kasapović, porijeklom iz Vareša, u svojoj studiji Bo-sna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država3 i ujedno svratila pozornost na tzv. konsocijacijski model su-vremenih demokratskih država kao što su Belgija, Kanada, Nizozemska, Austrija i Švicarska, kao prikladnu paralelu za prevladavanje Daytona i uređenje BiH kao suvremene de-mokratske države. Jer, kako nas informiraju politolozi, kon-socijacijski model je “ne samo optimalni oblik demokracije za duboko podijeljena društva, nego i jedino moguće rješe-nje za većinu duboko podijeljenih društava” (tako Arend Li-jphart; cit. str. 66). Svoj pledoaje za izgradnju BiH kao kon-socijacijske države Mirjana Kasapović u zaključnom razmi-šljanju obrazložila je sljedećom konstatacijom:

“U Bosni i Hercegovini očito nije izgrađen zajednički politički identitet svih nacionalnih zajednica. Nema za-jedničkog doživljaja povijesti, zajedničke religije i jedin-stvene kulture koje bi mogle biti njegovo izvorište kao što je to u nacionalnim državama. Nema ni velikih doga-đaja u povijesti koji bi mogli povezati pripadnike različi-tih etničkih i kulturnih zajednica i biti izvorište zajednič-koga političkog identiteta kao u nekim višenacionalnim državama. Nema nijednoga velikoga događaja u povijesti Bosne i Hercegovine koji tri glavne vjerske i etničke sku-pine doživljavaju jednako” (str. 199-200).

Ta rasprava, dakako, nije ostala nezapažena, nego je digla na noge bh. bošnjačke intelektualce, a među bh. hrvatskim in-telektualcima probudila nadu, da bi se BiH izgradnjom kon-socijacijskog modela, metaforički rečeno, udaljila od Cipra i Libanona, a približila političkim sustavima Belgije, Nizo-zemske i Švicarske.

Protiv konsocijacijskog modela među bošnjačkim intelek-tualcima posebno su oštrili svoja pera Asim Mujkić i Ne-zruk Ćurak, a sarajevski tjednik Dani organizirao je 20. srp-nja 2006. okrugli stol, na kojemu su protivnici i zagovornici konsocijacijskog modela ukrstili svoje stavove. Upadno je, da niti moderator niti ijedan drugi sudionik toga okruglog stola nije ni spomenuo gore spomenutu studiju Mirjane

3 KASAPOVIĆ 2005. Usp. moju recenziju objavljenu u Gordogan [Zagreb] br. #7-9/51-53, proljeće-jesen 2005., str. 130-131.

Kasapović, što bi bilo najnormalnija stvar u jednoj demo-kratskoj sredini. Dobiva se dojam da su bošnjački sudionici svojim prešućivanjem te studije pokušali suzbiti otvaranje Pandorine kutije i konsocijacijski model što brže staviti ad acta. Ni sudionici-simpatizeri konsocijacijskog modela nisu spomenuli analize i argumentaciju Mirjane Kasapović, vje-rojatno iz taktičkih razloga, da ih se naime ne bi proglasilo epigonima zagrebačke profesorice.4

Taj pokušaj prešućivanja jedne vrlo ozbiljne studije ubrzo se pokazao naivnim, jer je u pitanju brizantna problematika. U daljnjem diskursu bošnjačka strana je prešla u frontalni na-pad na Mirjanu Kasapović i njezinu studiju.5

Diskurs je iznio na svjetlo dana ne samo različite političke stavove, nego i različite intelektualne kvalitete, kako je to za-ključila Mirjana Kasapović u svojoj replici:

“Sudbina [njezine] knjige potvrđuje njezinu temeljnu postavku: Bosna i Hercegovina je etnički duboko podi-jeljeno društvo u kojemu nema ni političkoga ni, kako se vidi, intelektualnog konsenzusa o temeljima državne zajednice i političkog sustava.“6

Primijetiti je da bošnjačka strana problemu Bosne kao države prilazi idealistički, naime problematiku promatra isključivo kao pitanje opredjeljena za najjednostavnji i najljepši model “jedan čovjek – jedan glas” među modelima koji su prisutni na politološkom tržištu. Drugim riječima, problematiku dr-žave promatra odvojeno od stvarnog društvenog i povije-snog konteksta te govori o boljim i lošijim, a ne o mogućim i utopijskim modelima. Gdje se pokaže uključivanje druš-tvenoga i povijesnog konteksta neizbježivim, onda se bh. rastrganu društvenu i povijesnu stvarnost idealizira, odno-sno BiH proglašava homogenom i harmoničnom zemljom, kako je to naznačeno u uvodnom citatu. Prema bošnjačkom viđenju stvari sva tragedija BiH dolazi izvana, u najnovije vrijeme prije svega od srpskog i hrvatskog nacionalizma od-nosno fašizma, a onda i od međunarodnih imperijalista. Uz isticanje navodne harmoničnosti i homogenosti bosanskog svijeta uključuje se i ideja Bosne kao države s tisućugodiš-njim kontinuitetom, koju su ozbiljno ugrozili tek srpski i hr-vatski nacionalizam.7

To bi bio aktualni politički i politološki kontekst historio-grafskog osvrta na bosansku državnost odnosno na BiH kao političku kategoriju kroz povijest.

4 Tekstovi sudionika Okruglog stola objavljeni su najprije u sarajevskim Danima od 4. i 11. kolovoza 2006., te ponovno u mostarskom časopisu Sta-tus br. 10, jesen 2006., str. 190-201. 5 Status br. 11, proljeće 2007., str. 53-65; br. 12, zima 2007., str. 136-175. 6 Mirjana Kasapović: Metodološki problemi kritike konsocijacijske demo-kracije u Bosni i Hercegovini, Status br. 12, zima 2007., str. 136-143, cit. 136. 7 Ovakva predodžba o bosanskoj državnosti provlači se kroz argumentaciju Nezruka Ćurka; v. ĆURAK 2002., str. 48-49, 67, 72, 123, 150, 176; Status br. 11, proljeće 2007., str.63; usp. gore citiranu repliku Mirjane Kasapović, Status br. 12, str. 139.



U svojoj povijesti BiH je kao društvena, kulturna i politička kategorija prošla kroz nekoliko razdoblja, koja se među-sobno daju jasno razlikovati: to su kršćansko srednjovjekov-lje, islamsko-osmanlijsko doba, austro-ugarsko konstituci-onalističko razdoblje, zatim dva desetljeća nacionalističkog jugoslavizma Prve Jugoslavije, kratka cezura fašističke NDH i konačno komunistički jugoslavizam Druge Jugoslavije, koji je našao svoj kraj u krvavim međuetničkim ratovima, etnič-kim čišćenjima i daytonskom diktatu.

Bosanska srednjovjekovna država

Povijesna svjedočanstva o Bosni, njezinim granicama i po-litičkom položaju do pol. 12. st. tako su malobrojna, da ih se može na prste prebrojati, a njihovi iskazi tako oskudni da je povijesno znanje o starodrevnoj Bosni ostalo više ili manje u domeni špekulacija. U tome su najdalje išli na hr-vatskoj strani hercegovački franjevac fra Dominik Mandić8, a na bošnjačkoj Muhamed Hadžijahić9. Dok Mandić pole-mizira sa srpskom historiografijom i ističe hrvatski karak-ter srednjovjekovne Bosne, dotle Hadžijahić, u klimi koja je nastala nakon što je BiH u komunističkoj Jugoslaviji konsti-tuirana kao federalna jugoslavenska republika, ranu srednjo-vjekovnu Bosnu prikazuje kao političku tvorevinu stariju i od Srbije i od Hrvatske. U sličnom su se pravcu u svojim historiografskim radovima kretali Anto Babić i Nada Klaić, a u suvremenoj bošnjačkoj publicistici Hadžijahićeve speku-lacije stilizirane su u mit o starodrevnosti Bošnjaka na pro-storima BiH više od četiri tisuće godina.10

Od polovice 12. st. pa do osmanskog osvojenja 1463. histo-riografija raspolaže sačuvanim povijesnim podacima, koji Bosnu svrstavaju u sustav srednjovjekovnih država. Doba srednjovjekovne državnosti Bosne može se periodizirati u dvije faze: razdoblje do 1377. g., kada je Bosna postala kra-ljevstvo, i razdoblje Bosanskog Kraljevstva od 1377. do 1463. g. U oba razdoblja srednjovjekovna Bosna se nalazila u poli-tičkoj sferi ugarskih kraljeva, ali stupanj ovisnosti bosanskih vladara o ugarskim kraljevima nije lako točnije odrediti. Čini se da su ugarski pritisci u prvoj fazi bili prilično jaki, ali su im se bosanski vladari ipak uspijevali odupirati, tako da Bosna nije nikada ovisila o ugarskim kraljevima u onom stupnju u kojemu je ovisila npr. Hrvatska, koja se od 1102. nalazila u personalnoj uniji s Ugarskom (odatle historiografska ko-vanica hrvatsko-ugarski kralj). Neovisnost Bosne posebno ističu zastupnici teze o srednjovjekovnoj Bosni kao zemlji bogumila – među njima na osobit način hrvatski književ-nik Miroslav Krleža te većina bošnjačkih intelektualaca – ali, kako je to već spomenuto, i povjesničari Anto Babić i Nada Klaić11.

8 MANDIĆ 1960., str. 47-80. 9 HADŽIJAHIĆ 2004. 10 IMAMOVIĆ 1995., str. 129. Iz bošnjačke bogumilizatorske publicistike i historiografije treba izdvojiti radove dvojice ozbiljnih bošnjačkih medije-vista Emira Filipovića i Esada Kurtovića, koji bosanskom srednovjekovlju pristupaju bez ideoloških predrasuda i znanstveno kompetentno. 11 KLAIĆ 1989.

Uvažavajući stručnost povjesničara Babića i Klaićke, ipak se dobiva dojam da i oni pretjeruju s naglašavanjem neovisno-sti bosanskih vladara. Kao pouzdano možemo konstatirati sljedeće: bosanski vladari prvog razdoblja nosili su titulu ba-nus i dux (uz ostalo i Statut Grada Dubrovnika od god. 1272. titulira bosanskoga vladara titulom dux, a raškog titulom rex12), što ukazuje ipak na stanovitu ovisnost Bosne o Arc-hiregnum Hungaricum, kako moderna historiografija naziva sustav srednjovjekovnih vazalnih odnosa, u kojemu su ugar-ski kraljevi nastupali kao sizereni i bosanskih vladara.

Bez obzira na stupanj ovisnosti o ugarskim kraljevima od 12. st. pa dalje, “zemljica Bosna” se u 10. st. prema zapi-sima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905 – 959) prostirala oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne do iza Vranduka. Za bana Kulina (oko 1170 – oko 1204) proširila se na područja istočno do Drine, zapadno do Gr-meča, a na sjeveru do oblasti Usore, Soli i Donjih Krajeva. Nakon vlasti Bribiraca nad Bosnom koncem 13. i početkom 14. st. a u vrijeme Stjepana II. Kontromanića (1314 – 1353) u sustav srednjovjekovne bosanske države došli su banati Usora i Soli, zatim Tropolje Duvno-Livno-Glamoč – zvano i Zapadne Strane ili Završje –, Krajina od ušća Neretve do Omiša, od 1326. po prvi put Hum ili Zahumlje, te od 1329. Polimlje. Nasljednik Stjepana II. Kotromanića njegov sino-vac Tvrtko I. (ban 1353. – 1377, kralj 1377 – 1391), u prvom razdoblju svoje vladavine kao ban “po milosti Božjoj i gospo-dara našega kralja Ludovika” [I.] najprije je uspostavio svoja sizerenska prava nad pobunjenim oblasnim gospodarima u srednjovjekovnoj bosanskoj feudalnoj podjeli na oblasti, da bi onda prešao na osvajanja Bosni susjednih područja: 1373. diobom zemalja srpskog župana Nikole Altomanovića Tvrko stječe područja između Drine i Lima, zatim Trebinje, Konavle i Dračevicu. Nakon smrti kralja Ludovika I. 1382. uključuje se u politička previranja u Hrvatskoj, pa 1385. po-staje gospodarom Kotora, 1390. Splita, Trogira i Šibenika, zatim Knina, Zemunika kraj Zadra te otoka Brača i Hvara.

U međuvremenu odnosno nakon učvršćenja svoje vlasti u Bosni i Humu, u Zapadnim Stranama, Donjim Krajima oko Sane, Usori, Soli i Podrinju Tvrtko I. daje jači oblik svome srednjovjekovnom suverenitetu krunidbom za kralja 1377.

Zbog oskudnosti sačuvanih povijesnih podataka u histo-riografiji je već dugo prisutna kontroverza o porijeklu bo-sanske krune, koronatoru prvog bosanskog kralja i mjestu krunidbe. U sačuvanim poveljama Tvrtko se titulira kao “milošću Božjom kralj Raške, Bosne i Primorja” (tj. Humske zemlje). Zbog oskudnog tradiranja čina krunidbe u narativ-nim izvorima, prije svega u “Kraljevstvu Slavena” Mavra Or-binija, kontaminiran je srednjovjekovni bosanski toponim Mile u današnjim Arnautovićima kod Visokog sa srpskim Mileševom, pa se dugo povlačila teza o Tvrtkovom krunje-nju srpskom krunom u srpskom Mileševu. U međuvremenu

12 Statut Grada Dubrovnika sastavljen �272., Dubrovnik, 2002. (dvojezično izdanje – latinski original s hrvatskim prijevodom), knj. III, pogl. LVI..



su seriozna historiografija i arheologija nedvojebeno poka-zale da se Tvrtko krunio najprije za bosanskoga kralja u Mi-lama kod Visokog, a kada se i gdje krunio za srpskog kralja, ostaje otvoren problem.

Što se tiče osobe koja je krunila Tvrtka I., Dubravko Lo-vrenović učinio je tezu vrlo plauzibilnom, da je koronator Tvrtka I. bio “pravi gospodin episkop Crkve bosanske”.13

Ali i nakon uzdizanja srednjovjekovne Bosne na stupanj kra-ljevstva, ugarski kraljevi su i dalje nastupali prema bosanskim kraljevima kao prema svojim vazalima. Ugarskim pritiscima sa sjevera i sve većem pritisku Osmanlija s istoka pokušali su se bosanski kraljevi oduprijeti naslanjanjem na Veneciju i na Rimsku kuriju. Približavanje Rimskoj kuriji rezultirat će krunidbom zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1461. u Jajcu papinskom krunom – dakle krunom najvišega ranga u tadašnjem europskom sustavu. Ali taj će čin samo ubrzati propast srednjovjekovne bosanske države.14

Prema tome srednjovjekovna Bosna dosegla je svoj zenit u vrijeme vladavine Tvrtka I.: proširila se i na nebosanska po-dručja i postala kraljevstvo.

Postavlja se pitanje, kakve su bile i koliko čvrste njezine po-litičke institucije i kakvu je političku svijest imala tadašnja bosanska elita – plemstvo i kler?

Ugledni srpski medijevisti Mihailo Dinić i Sima Ćirković zastupali su tezu da je srednjovjekovna Bosna uz instituciju kralja imala i instituciju feudalnog sabora u kojemu su su-djelovali svi plemići. A da se nakon Tvrtkove smrti Bosansko Kraljevstvo nije raspalo, nego pretvorilo u feudalnu konfe-deraciju po njihovu mišljenju treba zahvaliti osjećaju njezine političke klase za potrebom zajedničke države.15

Američki povjesničar John Fine, koji je 60-ih godina 20. st.kao stipendist jugoslavenske vlade proučavao Crkvu bo-sansku i o tome napisao dosada najopširniju monografiju16, na Dinićevu i Ćirkovićevu tezu osvrće se kritički na sljedeći način:

“Ja sam već prije iznio svoje sumnje na prihvatljivost takvog gledanja [Dinićeva i Ćirkovićeva] na bosansku

13 Cijelu kontroverzu oko bosanske krune najpotpunije je prikazao LO-VRENOVIĆ 2006., str. 614-632. 14 O tome LOVRENOVIĆ 2006., str. 328-348. 15 DINIĆ 1955; ĆIRKOVIĆ 1974. 16 FINE 1975., 2005., 2007. Prvo (1975) i drugo englesko izdanje (2007) su sadržajno identični, provedene su samo “kozmetičke” promjene i stra-nice se ne poklapaju. Moja recenzija 1. izdanja pod naslovom Fineova in-terpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne povijesti u: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, str. 52-59. Moja recenzija 2. engleskog izdanja (2007) u časopisu Südost-Forschungen 67 (2008), str. 57-61. Prijevod ovoga djela objavljen 2005. na današnjem bo-sanskom (bošnjačkom) jeziku nije uvijek pouzdan; ima ispuštenih dijelova u pojedinim rečenicama a historiografska terminologija u prijevodu mje-stimično nije točna.

stvarnost. Vjerujem da sabor ne reflektira jedinstvo nego slabost centralne vlasti; kralj i suviše slab da nametne svoj autoritet, nije imao drugog izbora negoli da sazove vodeće velikaše na sastanak da bi dobio njihovu sugla-snost u važnim pitanjima, a to je značilo garancije da će određene akcije za njih biti prihvatljive i da ne će izazvati pobunu. Isto tako kralj nije bio u stanju provesti u djelo neku odluku bez djelotvorne pomoći barem jednoga ili dvojice velmoža. Sabor nije bio stalna ustanova i nema dokaza da je imao stalno članstvo.

Ipak kada je trebalo donijeti neku odluku o nekom važ-nijem pitanju (a takvih je pitanja tijekom ovih trideset godina [nakon smrti Tvrtka I.] bilo više) kralj bi sazvao najutjecajnije i najmoćnije ljude u državi, da pitanje pretresu.

Zato ne začuđuje da na većini ovih stanaka sudjeluju iste osobe. Dinić govori o velikašima koji su imali „pravo“ kralja birati i s prijestolja skidati. Ali tu se ne radi o „pra-vima“ u pravnom smislu, nego o faktičnom odnosu snaga. Ako bi se trojica ili više moćnih velikaša složili da svrgnu kralja, imali su moć da to i urade. Ako je ikada po-stojala država u kojoj su „prava“ i „ugovori“ malo značili, a gruba sila i stvarna snaga sve, onda je to bila srednjovje-kovna Bosna u razdoblju nakon Tvrtkove smrti. Velikaši kada su smatrali da je nešto u njihovu vlastitom interesu, nastupali su i djelovali zajednički. Inače je svaki od njih radio za sebe, pa sve što je bivalo u interesu bosanske države bila je čista slučajnost. Stoga se nakon Tvrtkove smrti država nije raspala, jer su pojedini moćni velikaši smatrali da je kooperacija u njihovu vlastitom interesu. Time je „država“ opstala, ali su njezino jedinstvo i snaga bili iluzorni, jer podijeljene regije nije držao na okupu kraljev autoritet (ili neka druga centralna institucija). A kada bi se nekolicina velikaša umjesto kooperacije odlu-čila odcijepiti ili uskratiti lojalnost, kralj ih nije mogao u tome spriječiti.

Kako to ističe profesor Babić, regionalizam je u Bosni ti-jekom srednjega vijeka ostao snažan, išao na ruku veli-kaškim separatističkim aspiracijama i sprječavao razvoj osjećaja za državno jedinstvo i tradiciju „Bosne“. Ban je vladao župom Bosnom (tj. centralnom oblasti) i povre-meno je uspijevao silom nametnuti svoj autoritet dru-gim oblastima. Ali je svaka od tih oblasti zadržala vlastite tradicije, koje su uvijek ostale važnije negoli koncept je-dinstvene države. I svaki put kada su ove oblasti (Donji Kraji, Hum, Soli, Usora) i njihovi gospodari imali priliku otrgnuti se od centralne države, to su i učinili. Brdoviti zemljovid pogodovao je lokalizmu i lokalnim tradici-jama. A činjenica postojanja triju konfesionalnih zajed-nica [Bosanske crkve, Katoličke crkve te Srpske pravo-slavne crkve u istočnoj Hercegovini] umjesto jedinstvene nacionalne religije, koja bi povezivala zasebne entitete, pogodovala je separatizmu.“17

17 FINE 2007., str. 174-175. Nešto drukčiji prijevod ovoga odlomka u FINE 2005., str. 219-220.



Ne samo u slučaju bosanskog srednjovjekovnog stanka, nego i u slučaju Bosanske crkve Fine pledira za vrlo malen ili nikakav utjecaj institucija u srednjovjekovnoj Bosni. Što se tiče Fineove teze o nikakvu utjecaju Crkve bosanske na srednjovjekovno bosansko seljaštvo odnosno o indiferen-tnosti toga seljaštva prema Crkvama uopće, nije teško po-kazati da je ta teza harmonizirala sa službenom atmosferom komunističke Jugoslavije, u kojoj je Fine obavio svoja istra-živanja, ali ne i s duhom srednjovjekovlja. A što se tiče in-stitucije kralja i feudalnog sabora u srednjovjekovnoj Bosni, Fine pokazuje sličnu tendenciju, pa nije na odmet svratiti pozornost na preciznije formuliranu tezu Pave Anđelića, do koje je on došao poznajući Dinićevo i Ćirkovićevo, ali ne i Fineovo shvaćanje.

Umjesto bosanskog stanka na kojemu je prema Diniću i Ćir-koviću sudjelovalo cjelokupno, dakle i niže plemstvo, Anđe-lić sustavno demonstrira da je bosanski stanak bio “zbor ve-likaša, kolegijum – barones regni Bosnae, koji je predstavljao ne samo poseban stalež u feudalnoj hijerarhiji nego je kao cjelina sačinjavao državno vijeće, najviši organ vlasti u bo-sanskoj državi”, dakle viši i od kralja. “To državno vijeće ili zbor velikaša nije isto što i sabor”, pa se postavlja pitanje je li srednjovjekovna Bosna uopće imala feudalni sabor, nego samo državno vijeće ili zbor velikaša.18

Gotovo u isto vrijeme kada Fine i Anđelić o bosanskom stanku još se rezolutnije izjasnila Nada Klaić:

“Nakon svestrane obrade ustanove stanka u Bosni u XIV i XV st. nedvoumno proizlazi da srednjovjekovna Bosna ne poznaje sabor kao stalešku organizaciju plemstva, da-kle sabor koji se povezuje s vladarem protiv velikaša. Ta-kav razvitak je i razumljiv s obzirom na to da je kraljev-ska vlast i vlast kraljevskih banova kao najviših njegovih činovnika u Bosni neznatna ili nikakva, pa se plemstvo ondje jednostavno ne može vratiti pod kraljevsku vlast. Zato banovi i kasnije kraljevi u Bosni održavaju doduše sabore, ali će oni do nestanka bosanske države ostati dr-žavne, a ne plemićke ustanove.”19

Iz svega ovoga slijedi, kada je riječ o srednjovjekovnim bo-sanskim institucijama, da za istraživače ima još dosta posla.20 Na ovom mjestu treba podcrtati, da se Bosna nije razvila u jedinstvenu državu nego u jednu feudalnu konfederaciju s regionalnim specifičnostima, ali se pri tome ipak nije ras-pala, nego je postala plijen osmanskog osvojenja kao i druge susjedne zemlje.

Postavimo li pitanje legitimacije vlasti u srednjovjekovnoj Bosni, može se kratko odgovoriti, da se ona na isti način le-

18 ANĐELIĆ 1976. 19 KLAIĆ 1976., str. 651. Kurziv autoričin. 20 Poticajna zapažanja o tom problemu utemeljena na pažljivom čitanju izvora nudi Mladen Ančić u tekstu Politička struktura kasnosrednjovje-kovne Bosne u ANČIĆ 2001., str. 9-88. Još brojnije podatke i precizna zapa-žanja o političkom sustavu srednjovjekovne bosanske države sadrži mono-grafija KURTOVIĆ 2009..

gitimirala kao i ostale srednjovjekovne kršćanske države. U praksi je vladao princip vlasništva nad zemljom, 21 a bosanski su se vladari u svojim poveljama jednako kao i ostali kršćan-ski vladari pozivali na Presveto Trojstvo, a ne na neku bogu-milsku predodžbu o dvama metafizičkim počelima.

Bosna i Hercegovina u sastavu Osmanskog Carstva

Od prvog zabilježenog upada Osmanlija 1386. g. u Bosnu pa do osvojenja tada hrvatskog grada Bihaća 1592. dogodile su se temeljite demografske, etničke, konfesionalne, kultu-rološke i, dakako, političke promjene na tlu današnje BiH. Zbrisane su srednjovjekovne političke institucije, a crkvene potisnute na rub; socijalna i konfesionalna struktura pučan-stva stubokom se promijenila. Srednjovjekovna Bosna je re-definirana u političkim kategorijama Osmanskog Carstva.

Izuzmemo li oskudne i često neprecizne zapise franjevač-kih ljetopisa, koji su kasnije napisani, u memoriju novog bh. pučanstva od bosanskog srednjovjekovlja nije unišlo gotovo ništa. Historiografija bh. muslimana počet će se interesirati za srednjovjekovnu Bosnu tek nakon austro-ugarske okupa-cije. “Prvi Bošnjak [musliman] koji je prikazao predosman-sko vrijeme Bosne“, i to vrlo nebulozno, bio je bošnjački kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović (1825. – 1888.), na-zvan Muvekkit, jer se bavio islamskim kalendarom.22 Nakon osvojenja pojedinih dijelova BiH Osmanlije su ih organizirali u sandžake, kojima su po potrebi pripajali i susjedne nebo-sanske teritorije. Bosanski sandžak je osnovan 1463. nakon osvojenja centralne Bosne, Hercegovački 1470., Zvornički sastavljen od dijelova istočne Bosne i zapadne Srbije između 1478. i 1483., Kliški sandžak sastavljen od dijelova zapadne BiH i susjedne Dalmacije 1537. Nakon što su Osmanlije pro-širili svoju vlast na Liku i Slavoniju, tamo su osnovali nove sandžake. Svi novoosnivani sandžaci pripajani su najprije Rumelijskom ejaletu ili pašaluku, koji je do 1541. g. narastao na preko 30 sandžaka. Tada je osnovan Budimski ejalet od-nosno beglerbegluk ili pašaluk. Do 1580. Bosanski, Herce-govački i Kliški sandžak ostali su u sastavu Rumelijskog eja-leta, a Zvornički sandžak bio je pripojen Budimskom ejaletu. 1580. osnovan je napokon Bosanski ejalet ili pašaluk izdvaja-njem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krč-kog sandžaka iz Rumelijskog ejaleta, te Zvorničkog i Požeš-kog sandžaka iz Budimskog ejaleta i njihovim pripajanjem novoosnovanom Bosanskom ejaletu. Središnji sandžak Bo-sanskog ejaleta postao je Bosanski sandžak. Tijekom 17. st. Osmansko Carstvo je imalo preko 20 ejaleta. 1864. ejaleti su preimenovani u vilajete.23

21 Staatslexikon Bd.V, natuknice: Staat i Verfassung. 22 MUVEKKIT I., 1999., str. XII. Danas nakon više od 100 godina bošnjačka biblioteka o srednjovjekovnoj Bosni postala je gotovo nepregledna i najve-ćim dijelom je usmjerena prema kultu mita o bosanskom bogumilstvu. 23 ŠABANOVIĆ 1959.



Bosanski ejalet je u 17. st. obuhvaćao veća područja negoli Bosansko Kraljevstvo u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I, a bošnjački povjesničari rado govore o “specifičnom druš-tveno-političkom i državno-pravnom stanju Bosne u Osmanskom Carstvu”,24 naglašavajući pritom privilegiran položaj, domaće porijeklo i povezanost bh. muslimana s na-vodnim srednjovjekovnim bosanskim bogumilstvom.

Na takve opise osmanske Bosne može se primijetiti slje-deće: U državno-pravnom pogledu Bosanski ejalet se nije ni u čemu razlikovao od ostalih ejaleta Carstva, dakle nije imao svojstva zasebne državnosti kao što je to imala sred-njovjekovna Bosna, nego je bio samo jedna od brojnih ad-ministrativnih pokrajina najvišega ranga unutar Osman-skog Carstva. Govor o specifičnostima Bosanskog ejaleta odnosi se na uspoređivanje s ostalim ejaletima. Zadatak je osmanistike da te specifičnosti učini što transparentnijima. A što se tiče uspoređivanja Bosanskog ejaleta sa srednjovje-kovnim Bosanskim Kraljevstvom treba istaknuti da nijedna bosanska srednjovjekovna institucija nije preuzeta u model osmanske države i da osmanska vlast svoju legitimaciju nije izvodila iz kontinuiteta sa srednjovjekovnom Bosnom nego iz islamskih principa.

Od početka 19. st. pod pritiskom europskih sila u osmansko zakonodavstvo prokapljuju elementi europskog sekularizi-ranog konstitucionalizma. Ti tanzimat-i hayriye (korisne, blagoslovljene reforme) počinju se uvoditi u Bosanski ejalet polovicom 19. st. Njima se u pravnom i političkom životu načelno počinju izjednačavati kršćani i ostali nemuslimani s muslimanima, ali u praksi uvijek tako da je bila osigurana muslimanska prevlast. Osim toga najveći dio ovih reformi ostao je sve do konca osmanske vlasti u BiH deklarativno slovo na papiru, i to prije svega zbog otpora reformama do-maćega muslimanskog pučanstva.25

S razdobljem uvođenja tanzimata u BiH bošnjačka histo-riografija datira početke nastanka ideologije integralnog bošnjaštva i povezuje tu pojavu posebno s valijom Šerifom Osmanom Topal-pašom između 1861 – 1869.26 Rano pre-minuli bošnjački povjesničar Ibrahim Tepić tome je dao slje-deću formulaciju:

“Paralelno sa zavođenjem tanzimata u Bosni je lansi-rana ideja o integralnom bošnjaštvu, koju će od vremena Omer-paše Latasa provoditi centralna vlast, a u koju se dobro uklapalo rasuđivanje jednog broja franjevaca o istorijskom kontinuitu sa srednjim vijekom. Koncep-cija koja se pojavila na stranicama “Bosanskog vjestnika”

24 O tome u sažetku Avdo SUĆESKA, Osnovne osobenosti položaja Bosne u osmansko-turskoj državi, u: ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 29-41, cit. 31. 25 O tome ALIČIĆ 1983., posebno str. 54-60, 70, 103, 133, 167-175. U sa-žetku Ibrahim TEPIĆ, Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu u vrijeme provođenja tanzimatskih reformi, u: ISTINA O BOSNI I HERCE-GOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 43-50. 26 IMAMOVIĆ 1998., str. 376-383.

(1866) pripadala je Osman-paši, a očito je nastala na osnovu pomnih izučavanja. Ona se temelji na tvrdnji da postoji jedan bosanski narod, koji, mada vezan za osmansku državu, posjeduje svoje narodne osobenosti, genetički i istorijski vezan za Bosnu.”27

Za tvrdnju da se Osman-pašino integralno bošnjaštvo teme-ljilo na pomnim proučavanjima još nisu prezentirani dokazi, a što se tiče povezivanja toga bošnjaštva s bošnjaštvom ne-kolicine bosanskih franjevaca te kasnijim bošnjaštvom Be-njámina Kalláya (1839 – 1903) , treba istaknuti sljedeće: 1. Osman-pašina BiH bez obzira na stupanj autonomije čvrsto je zatvorena u granice i politički sustav Osmanog carstva.28 2. Za razliku od toga bošnjaštvo bosanskih franjevaca, da-kako, s izrazitom reminiscencijom na bosansko srednjovje-kovlje. budućnost Bosne gledalo je u svakom slučaju izvan Osmanskog Carstva. Spisi glavnog pobornika toga bošnjaš-tva fra Ante Kneževića (1834 – 1889), pisani pod pseudoni-mom u doba tanzimata, nose izrazit antiosmanski naboj.29 U kojoj se mjeri franjevačko bošnjaštvo uklapalo u koncept jedne zajedničke južnoslavenske države ili pak insistiralo na bosanskoj samostalnosti, moglo bi se o tim nijansama među franjevcima govoriti, na primjer o bošanjaštvu Ivana Frane Jukića (1818 -1857) i bošnjaštvu fra Ante Kneževića. 3. Kalláyevo bošnjaštvo također reflektira srednjovjekovnu Bosnu, ali kao vazalnu ugarsku zemlju, da bi je izoliralo od južnoslavenskog susjedstva i pretvorilo u corpus separatum odnosno posjed Austro-Ugarske Monarhije. Prema tome, sva ta tri tipa bošnjaštva -osmansko, franjevačko i kalláyev-sko – imaju zajedničko ime ali različite političke ciljeve.

Današnje bošnjaštvo bh. muslimana napaja se iz svih tih izvora. Kada i kako je pojedini izvor, posebno potraga za srednjovjekovnim korijenima bošnjačkog identiteta, preu-zet u bošnjačku historiografiju tema je za sebe. Temelji te historiografije položeni su u austro-ugarskom razdoblju, pri čemu treba posebno naglasiti političku podršku Benjámina Kalláya, čiju će dalekosežnost gro bh. muslimana tek kasnije shvatiti. 30

Bosna i Hercegovina corpus separatum Austro-Ugarske Monarhije

Što se tiče političkog statusa BiH u austro-ugarskom razdo-blju, došlo je do zaokreta koji nije bio tako radikalan ni po-pulacijski ni politički kao što se to dogodilo pod osmanskom vladavinom. Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu do-bila međunarodni mandat “da okupira i upravlja provinci-

27 Ibrahim TEPIĆ, Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu u vrijeme provođenja tanzimatskih reformi, u: ISTINA O BOSNI I HERCE-GOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 43-50, cit. 48, kurziv autorov. 28 Usp, REDŽIĆ 2000., str. 122. 29 O tome KOVAČIĆ 1976. 30 O tome DŽAJA 2002., str. 209-220, 228-229.



jama Bosnom i Hercegovinom”. Ali je zbog ogorčenog ot-pora domaćega muslimanskog pučanstva Austro-Ugarska uz velike vojne gubitke morala osvojiti BiH.

U svojoj politici prema BiH dvojna Monarhija se nije dr-žala preuzetih međunarodnih obveza, ali se nije ponašala ni kao osvajač kojemu je sve dopušteno. Provodila je tehničku i pravnu modernizaciju BiH vodeći računa – svakako radi vlastite koristi – o zatečenom stanju. Dobrim dijelom pre-uzela je tanzimatski sustav, u duhu konstitucionalizma dalje ga razvila i dala mu europsko obličje, koje se nije poklapalo s predodžbama nijedne tadašnje bh. etnije.31 Posebno treba istaknuti da je provela ravnopravnost bh. konfesija kakve nije bilo ni prije ni poslije toga. Srpskim i hrvatskim naci-onalnim i nacionalističkim zahtjevima suprotstavljala se ne samo birokratskim i policijskim mjerama, nego i pokušajem uvođenja kalláyevskog integralnog bošnjaštva, koje su Srbi i Hrvati doživljavali kao nacionalno ugnjetavanje, a bh. musli-mani zbog svoje emocionalne sraslosti s islamom i Osman-skim Carstvom još nisu bili u stanju prepoznati kao svoju modernu političku identifikaciju.32

Dosadašnja kritika austro-ugarske politike u BiH bila je naj-većim dijelom inspirirana parcijalnim nacionalnim i konfe-sionalnim interesima viđenja stvari, pa prema tome jedno-strana. Ovdje treba istaknuti da je Austro-Ugarska upravo zbog svoje dualističke strukture, koja je silno otežavala inte-griranje okupiranih pokrajina u tkivo Monarhije, odškrinula vrata vlastitoj modernoj državnosti BiH. Jer dualistički ka-rakter Monarhije nije dopuštao integriranje BiH ni u jedan od dvaju dijelova Monarhije, pa su preostale dvije mogućno-sti: podjela BiH ili njezino ustrojstvo kao corpus separatum Monarhije. Bilo je špekulacija i o podjeli BiH33, ali do toga nije došlo, nego je BiH sve do propasti Monarhije ostala cor-pus separatum ili – ako bismo se izrazili današnjim vokabu-larom – treći entitet dvojne Monarhije s posebnim, dakako ograničenim pravnim i političkim statusom.

Ono što treba ovdje naglasiti jest činjenica da je Austro-Ugarska nakon 1908. provedene aneksije počela uvoditi ele-mente parlamentarizma. Bilo je to još daleko od političke demokracije, ali je time postavljen parlamentarni okvir za razvoj demokratske svijesti među bh. etnijama. Taj proces je prekinut hitcima Mlade Bosne u Sarajevu na prijestolo-nasljednika Franju Ferdinanda, koji su otvorili vrata Prvom svjetskom ratu.

31 O tome opširnije IMAMOVIĆ 1976., str. 36-181. Sažeto Ibrahim TE-PIĆ, Državnopravni i politički položaj BiH za vrijeme austrougarske vlada-vine ��7�-�9�4., u: ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz isto-rije BiH, Sarajevo, 1991., str. 51-60. 32 DŽAJA 2002., str. 194-220. 33 ĐAKOVIĆ 1980. Usp. DŽAJA 2002., str. 229.

Bosna i Hercegovina u jugoslavističkim političkim modelima

Nakon Prvog svjetskog rata u kojemu se raspala Austro-Ugarska Monarhija BiH se našla najprije u okvirima provi-zorne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je bila sastav-ljena od južnoslavenskih dijelova propale Monarhije. Ta se država samo nakon mjesec dana svoga postojanja ujedinila 1. prosinca 1918. s Kraljevinom Srbijom u novu državu pod imenom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u Vidovdan-skom ustavu od 1921. pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Napokon uvođenjem Šestojanuarske diktature nova država 1929. dobiva ime Jugoslavija.34

Prva jugoslavenska država je bila podignuta na dvjema po-lugama: 1. na ideologemu o troimenom ili troplemenom na-rodu Srba, Hrvata i Slovenaca i 2. na pravnim i političkim tradicijama Kraljevine Srbije. Sve što nije počivalo na tim polugama proglašavano je tuđinskim i štetnim, pa je to tre-balo što brže razgraditi i zamijeniti političkim i kulturnim predodžbama srpskoga naroda. Dakako, takvo polazište na prostorima s različitim tradicijama vodilo je u međusobne sukobe i na koncu konca u propast jugoslavenske države.

Ideologem najprije o dvoimenom narodu Srba i Hrvata, a onda o troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca – o kojemu do dana današnjega nije napisana nijedna sustavna studija – postao je kamen spoticanja. Slovenci i Hrvati su pod tim shvaćali tri naroda i u skladu s takvim shvaćanjem novu zajedničku državu zamišljali kao tročlanu federaciju, a Srbi su govorili o troplemenom narodu i sve poduzimali da državu što prije unitariziraju.35

Članom 95 Vidovdanskog centralističkog ustava, dizajnira-nog prema ustavu Kraljevine Srbije iz 1903. g., predviđeni su dokidanje dotadašnjih povijesno-političkih pokrajina i nova podjela cjelokupnog državnog područja, a na temelju zakona donesenog 26. travnja 1922. g. država je do 1925. g. izdijeljena na 33 upravne oblasti.

BiH tada nije bila faktično raskomadana nego je snagom ustavnog člana 135 njezinih šest okruga iz austro-ugarskog vremena (Sarajevo, Mostar, Tuzla, Travnik, Banja Luka i Bihać) pretvoreno u šest oblasti nove države. To je bio var-ljiv ustupak bh. muslimanskim političarima, koji su svojim glasovima pomogli izglasavanje Vidovdanskog centralistič-kog ustava. Između 1918. i 1924. g. austro-ugarska BiH je pravno-politički degradirana i redizajnirana u srpskom duhu. Uklonjeno je ne samo političko i kulturno znakovlje koje je podsjećalo na austro-ugarsku prisutnost – natpisi na njemačkom i mađarskom jeziku, nazivi ulica i sl. – nego i amblemi koji su se naslanjali na bosansko srednjovjekovlje, kao što su grb i zastava, a činovnički aparat na svim vode-ćima mjestima zamijenjen Srbima iz Srbije.

34 MATKOVIĆ 1998., str. 46-83. 35 DŽAJA 2004., str. 18-21.



Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. država je podijeljena na devet banovina, pri čemu je BiH ovoga puta raskomadana na četiri banovine, u koje su unišli bh. i ne-bosansko-hercegovački teritoriji. Uvođenje diktature krizu države još je više zaoštrilo i dovelo do atentata na kralja Aleksandra 1934. u Marseilleu. Izlaz iz krize tražen je i da-lje u okviru ideologoma o troimenom narodu, odnosno fe-deraliziranju države kao tročlane federacije Srba, Hrvata i Slovenaca. Gotovo nijedan od projekata ni na srpskoj ni na hrvatskoj strani nije predviđao status BiH kao zasebne fe-deralne jedinice,36 nego je u njima BiH bila podijeljena na ovaj ili onaj način. Labavim hrvatsko-srpskim sporazumom 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska, u koju je uklju-čeno 13 bh. kotareva, a 40 ostalih bh. kotareva ostalo je i dalje predmetom rasprava između Srba i Hrvata. Zahtjevi za autonomnim statusom BiH dolazili su od bh. muslimanskih političara, a tu opciju podržavali su i komunisti, prije svega zbog toga što su bili u principu protiv svakog “buržujskog rješenja”.37

Nakon razantnog sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. g. BiH se našla unutar marionetske Mussolinijeve i Hitlerove Nezavisne Države Hrvatske. Time se, dakako, promijenio ideološki, ali ne i pravno-politički status BiH; jugoslavenska podjela na banovine odnosno od 1939. na Banovinu Hrvatsku, Dravsku banovinu (Sloveniju) i Srpske zemlje zamijenjena je u NDH podjelom na velike župe. Od ukupno 22 velike župe u NDH teritorij BiH se našao u 10 ve-likih župa; od toga se polovica nalazila isključivo unutar bh. granica (Vrhbosna, Lašva i Glaž, Usora i Soli, Sana i Luka, te Pliva i Rama), a 5 ostalih bile su sastavljene od bh. i nebosan-skohercegovačkih teritorija.38

Tijekom Drugog svjetskog rata već prije sloma NDH komu-nisti su u Bihaću i Jajcu započeli s izgradnjom nove, komuni-stičke Jugoslavije. U tim procesima BiH će ipak dobiti status jedne od šest federalnih republika, a bh. Muslimani biti pri-znati kao jedan od šest jugoslavenskih naroda.

Procedure s BiH nisu tekle glatko, posebno procedura s pri-znanjem bh. Muslimana kao šestog jugoslavenskog i trećeg bh. naroda. S uspostavom BiH kao zasebne jugoslavenske republike išlo je brže negoli s priznanjem bh. muslimana kao šestog jugoslavenskog naroda, tako da je BiH već u prvom jugoslavenskom ustavu od 1946. definirana kao jedna od šest jugoslavenskih republika.

Dramatičnije i duže je teklo priznanja bh. muslimana kao zasebnog naroda, tako da je taj proces završen tek koncem 60-ih godina 20. st., kada je Titova Jugoslavija dosegla svoj vrhunac i počela pokazivati znakove raspadanja.39

36 Izuzetak je o tome nacrt jedne grupe zagrebačkih intelektualaca, koji su u svojim razmišljanjima 1937. g. o rekonstrukciji ustavnog uređenja Jugo-slavije predviđali mogućnost BiH kao jedne od federalnih jedinica. O tome BOBAN 1989., str. 156, 168, 172. 37 DŽAJA 2004., str. 182-188. 38 MATKOVIĆ 1994., str. 70-72. 39 DŽAJA 2004., str. 232-235, 262-271. Usp. raspravu o bosanskom grbu i zastavi FILIPOVIĆ 2008.

U političkim diskursima nakon raspada Titove Jugoslavije na bošnjačkoj strani rado se ukazuje na politički status koji je BiH dobila u Drugoj Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a u Jajcu i ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu i taj status uspoređuje s državnopravnim dometima koje BiH dosegla u srednjem vijeku.40

Na deklarativnoj razini komunističke proklamacije o ravno-pravnosti svih bh. etničkih grupa bile su uzorne. Skepsa i odbojnost prema komunističkom modelu BiH izranja kada se prijeđe na komunističke političke procedure i legitimaciju njihove vlasti.41 Komunističke političke procedure,42 bile su samo verbalno demokratske, jer je njima komunistički vrh manipulirao i kriminalizirao svaku drugu alternativu komu-nističkom poretku stvari, kako to zorno pokazuje sudbna političkih stranaka koje su pokazale spremnost na političku suradnju s komunistima. Te su stranke – na pr. Hrvatsku se-ljačku stranku – pomoću svojih agenata komunisti iznutra rastočili, a njihove političke prvake uklonili iz političkog ži-vota klevetama, optužbama i zatvorima.43

Isto tako i legitimacija komunističke vlasti bila je samo pri-vidno demokratska. Izbori su organizirani kao manipulirane masovne manifestacije, koje su imale potvrditi ono što je već zapisano u komunističkoj ideologiji. U tome pogledu legiti-macija komunističke vlasti razlikuje se kako od tradicional-nih metafizičkih legitimacija “po milosti Božjoj” tako i od modernih demokratskih legitimacija koje počivaju na načelu slobode, odnosno na uspostavljanju konsenzusa između po-jedinih grupacija transparentnim demokratskim procedu-rama. Za razliku od obaju ovih modela komunistička legi-timacija počiva na utopijskom idealu besklasnog društva. U ime toga ideala sve dosadašnje komunističke arkadije bile su represivni politički sustavi, na čijim tradicijama se ne može ni graditi ni legitimirati demokratska politička sadašnjost i budućnost.

Zaključak

Iz ovoga je pregleda uočljivo da politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u drugo nošen dinamikom vlastitoga unutarnjeg društvenog i kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povi-jesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno ote-žava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH dosada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno bh. pučanstvo. Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državno-sti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlo-

40 OKRUGLI STO �993, str. 23-25. 41 O komunističkim političkim procedurama REDŽIĆ 2000., str. 162-166. 42 KASAPOVIĆ 2005., str. 166-168. 43 O tome RADELIĆ 1996.



mljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom ipak ima jedna konstanta koja se provlači kroz bh. povijest a koju se ne bi smjelo zanemariti. BiH je naime usprkos svih mijena kojima je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik, tj. prostor koji je bio izloženi dramatičnim promjenama, ali je sačuvao svoje ime i geo-političke obrise.44

Indikativno je u tome pogledu, da nakon komadanja BiH u Prvoj Jugoslaviji Đorđe Pejanović u svome prikazu obra-zovnog stanja nije mogao zaobići ovu činjenicu. Pejanovićev prikaz nosi naime naslov Stanovništvo, školstvo i pismenost u krajevima bivše Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1939.). Dakle, iako “bivša”, ipak BiH kao geopolitički prostor. Hoće li BiH radikalizacijom daytonske konstrukcije opet postati bivša – otvoreno je pitanje. Dayton je odškrinuo vrata i ta-kvoj opciji. Ta se opcija intelektualnim i drugim prisilama može doduše odgađati, ali ne i zauvijek staviti ad acta, kako to zorno pokazuje tragičan konac Jugoslavije, u kojoj su bru-talno gaženi identitet i slobode pojedinaca i grupa. Da se isto ne bi jednom dogodilo i s BiH, zdrava alternativa ne leži u unitarizaciji BiH nego upravo u izgradnji takvog konsocija-cijskog modela, koji bi bio izraz međusobnog konsenzusa i štitio individualni i grupni identitet i slobodu svih bh. gra-đana. A to znači međusobno priznanje i uvažavanje grupnih identiteta a ne redukciju bh. državljana samo na individu-alne građane.

44 O historiografskoj kategoriji povijesni krajolik FABER 1979.

Dr. Srećko M. Džaja (1936.), suradnik Instituta za povijest istočne i jugoistočne Europe Sveučilišta u Münchenu.

Izbor iz literature:

ALIČIĆ 1983, Ahmed S.: Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo .

ANČIĆ 2001, Mladen: Na rubu Zapada. Tri stoljeća sred-njovjekovne Bosne, Zagreb: Hrvatski institut za povijest. = Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/12.

ANĐELIĆ 1976, Pavao: Barones Regni i državno vijeće sred-njovjekovne Bosne, Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo, 11-12, 1975-1976, str. 29-48.

BOBAN 1989, Ljubo: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2, Zagreb.

ĆIRKOVIĆ 1974, Sima: Rusaška gospoda, Istorijski časopis [Beograd], 21, 1974, str. 5-17.

ĆURAK 2002, Nezruk: Politika kao sudbina. Slučaj Bosna: postmodernistički ogled o perifernoj zemlji, Sarajevo: Fa-kultet političkih nauka.

DINIĆ 1955, Mihailo: Državni Sabor srednjovjekovne Bo-sne, Beograd.

DŽAJA 2002, Srećko M.: Bosna i Hercegovina u austrougar-skom razdoblju (1878-1918). Inteligencija između tradicije i ideologije, prijevod s njemačkog, Mostar-Zagreb: ZIRAL.

DŽAJA 2004, Srećko M.: Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Prijevod s njemačkog, Sarajevo-Zagreb: Svjetlo riječi.

ĐAKOVIĆ 1980, Luka: Položaj Bosne i Hercegovine u au-strougarskim koncepcijama rješenja jugoslavenskog pitanja 1914-1918, Tuzla.

FABER 1979, Karl-Georg, Geschichtslandschaft – Région Historique – Section in History. Ein Beitrag zur verglei-chenden Wissenschaftsgeschichte. Saeculum 30 (1979), str. 4-21.

FILIPOVIĆ 2008, Emir O.: Grb i zastava Bosne i Herce-govine u 20. st., Bosna Franciscana 28, Sarajevo 2008, str. 103-126.

FINE 1975, John V[an] A[ntwerps] Jr.: The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to 15th Centuries, New York-London: East European Monographs 10.

FINE 2005, John V. A. Jr.: Bosanska Crkva: Studija o Bosan-skoj crkvi, njenom mjestu u državi i društvu od 13. do 15. stoljeća. Prijevod: Tatjana Praštalo. Sarajevo: Bosanski kul-turni centar.



FINE 2007, John: The Bosnian Church. Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century. A New Interpretation, London; SAQI in association with The Bosnian Instute.

HADŽIJAHIĆ 2004, Muhamed: Povijest Bosne u IX i X sto-ljeću, Sarajevo.

IMAMOVIĆ 1995, Enver: Korjeni Bosne i bosanstva, Sarajevo.

IMAMOVIĆ 1976, Mustafa: Pravni položaj i unutrašnji po-litički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. Sara-jevo: Svjetlost, 1. izd. 1976 [2. izd. 1997].

IMAMOVIĆ 1998, Mustafa: Historija Bošnjak, 2. izd. Sara-jevo:Bošnjačka zajednica kulture Preporod 1998.

ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo: Altermedia i Narodna i Univerzitetska bibli-oteka BiH 1991.

KASAPOVIĆ 2005, Mirjana. Bosna i Hercegovina: podijel-jeno društvo i nestabilna država, Zagreb: Politička kultura.

KLAIĆ 1976, Nada Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, 1. izd. Zagreb 1976.

KLAIĆ 1989, Nada: Srednjovjekovna Bosna. Politički polo-žaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377. g., 1. izd. Zagreb 1989.

KOVAČIĆ 1976, Anto Slavko: Antun Knežević. Njegovi po-gledi na povijest Bosne i njezine probleme u drugoj polovici 19. stoljeća (Pars disssertationis), Sarajevo.

KURTOVIĆ 2009, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo: Institut za istoriju. – Historijske monografije 4.

LOVRENOVIĆ 2006, Dubravko: Na klizištu povijest (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, Zagreb-Sarajevo: Synopsis.

MANDIĆ 1960, Dominik: Bosna i Hercegovina. Povjesno-kritička istraživanja. Svezak prvi: Državna i vjerska pripad-nost srednjovječne Bosne i Hercegovine, Chicago.

MATKOVIĆ 1994, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hr-vatske, Zagreb.

MATKOVIĆ 1998, Hrvoje: Povijest Jugoslavije (1918-1991). Hrvatski pogled, Zagreb.

MELČIĆ 2007, Dunja (Hrsg.): Der Jugoslawien-Krieg. Han-dbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen. 2., ak-tualisierte und erweiterte Auflage [1. Aufl. 1999]. Wiesba-den: VS Verlag für Sozialwissenschaften.

MUVEKKIT I – II, 1999, Salih Sidki Hadžihuseinović: Povi-jest Bosne [Tarih-i Bosna], Knj. I-II. S turskog preveli Abdu-lah Polimac et al., Sarajevo: El-Kalem 1999.

OKRUGLI STO �993; “Problemi državnopravnog položaja i uređenja Bosne i Hercegovine 1878-1945” (Sarajevo, 17. novembar 1993), Sarajevo: ANUBiH. Naučne komunikacije 35. 1994.

RADELIĆ 1996, Zdenko: Hrvatska seljačka stranka 1941. – 1950., Zagreb.

RAT U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI �99�-�995., Zagreb-Sarajevo 1999. Uredili Branka Magaš i Ivo Žanić.

REDŽIĆ 2000, Enver: Sto godina muslimanske politike u te-zama i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosan-ske, bošnjačke nacije, Sarajevo: ANUBiH Institut za istoriju 2000.

Staatslexikon Bd. V, 1989. – STAATSLEXIKON. Recht, Wirtschaft, Gesellschaft. Hrsg. von der Görres-Gesellschaft, 7., völlig neu bearbeitete Auflage, 5. Band, Freiburg-Basel.Wien: Herder 1989.

Status. Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, br. 11 i 12, Mostar 2007.

ŠABANOVIĆ 1959, Hazim: Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1. izd. 1959.



Stvar se (re)integracije hrvatske književnosti, kako rekosmo, počela postupno mijenjati s tzv. prvim demokratskim izborima, odnosno s početkom raspada i definitivnim povijesnim nestankom Jugoslavije. Dakle i s definitivnom razgradnjom, dezintegracijom bosanskohercegovačke književnosti, ma što to danas, naknadno odčitavano, značilo. Ne želim vjerovati kako je prvo (integracija hrvatske književnosti) bilo moguće tek naporedo s drugim (dezintegracija bh. književnosti), jer ovdje ne važi ona metafora “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”, budući da ta dva procesa nisu nužno uvjetovana

Željko Ivanković

Hrvatska književnost u BiH prema cjelini hrvatske književnosti i cjelini (moguće) bh. književnosti

I.

Očito je da se nalazimo u novim vremenima kada treba iznova osvijestiti i osvijetliti i temeljne pojmove kojima ope-riramo i, osobito, relacije koje danas ima smisla iznova pro-pitkivati (i) hrvatski književnik u BiH, makar sâm i ne bio književno-povijesno i književno-teorijski posve i do kraja osviješten. Dok je na neki način dramatično konstituira-nje nove hrvatske književnosti ušlo u mirne vode, barem iz perspektive središta, razumijevanje te iste književnosti na margini čini se da je još uvijek dramatično difuzno. S druge strane, pozicija Bosne i Hercegovine, kao još jedne od zema-lja u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, a njihov jezik, kul-tura i književnost dio integralne hrvatske kulture, književno-sti i jezika; naravno, i te iste hrvatske kulture, književnosti i jezika u integralnosti BiH i njezinih jezika, kultura i književ-nosti, a po svemu i neke (moguće?) bosanskohercegovačke

književnosti ili barem književnosti bosanskohercegovačke interkulturalne zajednice, kako bi to imenovao Enver Kazaz (Neprijatelj ili susjed u kući), nešto je što se još ima i smisla i potrebe ozbiljnije promišljati. Dapače, nužno bi bilo promi-šljati! I posve sam siguran, s obzirom na društveni ambijent, da će taj problem još dugo stajati otvorenim... Prožimanja koja su već ranije definirana u integritetu Hrvatstva kao hr-vatski tronožac (miteleuropska, mediteranska i orijentalna ukotvljenost hrvatske kulture, književnosti i jezika), na neki način su ekvivalentna bosanskohercegovačkom tronošcu, koji je kulturalno, nacionalno i religijski (bošnjački, hrvatski, srpski) postavljen, utemeljen, dakle i konstitutivno podije-ljen. Sve te konstituante hrvatskog i(li) bosanskohercegovač-kog integriteta dodatno su multiplicirane, barem u mjeri u kojoj se o njima neprestano izbjegavalo govoriti, pa makar i samo kao o različitostima u nekakvom ideološki zadanom jedinstvu.



Njihovo novo promišljanje ili otvaranje njihova promišlja-nja uopće, nešto je na što ćemo se morati pokušati naviknuti i vjerojatno s vremenom i davati odgovore. Prožimanja su prejaka čak i kad su nehotična, pa dakle i jedva vidljiva, ali njihova recepcija: povijesna, društvena, teorijska, fenome-nološka... danas već dobrano zaostaje.

I dok hrvatska književnost u svom integralnom obujmu barem nema više terminološko-odredbenih nedoumica, književnost(i) u BiH i s tim muku muči/e. Može li se više uopće govoriti o pojmu “bosanskohercegovačka književ-nost” ili ovo treba razumijevati u pluralu? Mora li se govoriti isključivo “o književnostima u BiH” (hrvatskoj, srpskoj i boš-njačkoj)... Ili je bolje, nepretencioznije, govoriti o interkultu-ralnoj književnoj zajednici u BiH, što je zamjena za nekadaš-nji nes(p)retni izraz “književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine” (je li, primjerice, moguće reći književnost “njemačkog naroda”?!), koja bi priznajući njezinu kompo-zitnost, multilateralnost, pluralnost, izbjegla prejak osjećaj “unitarnosti”, ma što to značilo ili neutralizirala osjećaj sku-pnoga do kojega danas vjerojatno nikome nije.

Ne mislim rješavati probleme, ne osjećam se za taj posao ni sposobnim, tj. dovoljno kvalificiranim, niti pak od bilo koga delegiranim. No, želim ih propitkivati, jer otvorim li barem za sebe na kvalitetan način neka od brojnih pitanja i dilema, čini mi se da sam već time dovoljno blizu razumijevanju problemâ koji nipošto nisu ni mali, ni jednostavni, dakako i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu. A svjestan sam da je već i imenovanje problemâ velik i važan posao. Živeći u žiži tih problema tolike godine, ufam se da sam ih sposoban u dobroj mjeri barem taksativno pobrojati i time ukazati na svu njihovu kompleksnost koja se mora imati u vidu, pa ma kad i ma kako se budu rješavali.

II.

Hrvatska je književnost u svom historijskom integritetu val-jda rijetko kad tako snažno živjela svoju unutarnju podijelje-nost i necjelovitost kao u vremenu između 1945. i 1990. go-dine, kad je bila snažno ideološki kontrolirana. Ne samo da je tada po prvi put u svojoj povijesti bila rezolutno i eksklu-zivno podijeljena na tzv. lijevu i desnu, gdje su desnu njezinu struju činili što pisci tzv. kršćanske/katoličke inspiracije što oni tzv. građanske orijentacije, pa su samim tim bili potisnuti iz službenih tokova te književnosti (unutarnja emigracija), dobila i svoju vanjsku, političku, a ustvari “neprijateljsku” emigraciju, kako je ona (službeno) ideološki bila imenovana na fonu sličnih promišljanja iza tzv. “željezne zavjese”. Uza sve to, hrvatska je književnost, prešutno (autorestrikcijom) ili tihim diktatom iz političkih centara moći svedena na gra-nice NR/SR Hrvatske, pa su za nju prestali postojati Hrvati i njihova književnost u Gradišću, južnoj Mađarskoj, Rumunj-skoj, Italiji, te po istom mehanizmu autocenzure i u Vojvo-dini (bunjevački Hrvati) ili u Bosni i Hercegovini, a kamoli oni iz emigracije stvorene nakon 1945. Ta, ne-neprijateljska “emigracija” i unutarjugoslavenska disperzija (književnost

Hrvata u BiH i Vojvodini, ponajprije) te književnosti bila je pod trajnom ideološkom suspekcijom vezanom za mogući integrizam, kao tobožnji oblik i izraz (veliko)nacionalizma. Tako se, nažalost, u korpus hrvatske književnosti moglo ući i ulazilo samo mjestom stanovanja (makar i privremenog!), a to je najčešće značilo preko Zagreba. Otuda je hrvatska knji-ževnost iz Bosne i Hercegovine završila u tzv. integralnoj hr-vatskoj književnosti negdje s Kranjčevićem (rođen u Hrvat-skoj; živio, umro i sahranjen u BiH), A. B. Šimićem (rođen u Hercegovini), Šopom (rođen u Bosni) ili u najboljem, no-vijem slučaju Perom Budakom (rođenim u Hercegovini), te nešto svježijim “slučajevima”: Tomislavom Ladanom ili Stje-panom Čuićem (rođenima u Bosni), Veselkom Tenžerom ili Stojanom Vučićevićem (Hercegovcima). Svako “upisivanje u hrvatsku književnost” nakon toga značilo je imperativno biti “na licu mjesta”, što je konkretno značilo preseliti u Socija-lističku Republiku Hrvatsku ili makar doći u nju studirati. Tako se događao paradoks da u hrvatsku književnost budu “prisvojeni” Irfan Horozović ili Džemaludin Alić, koji su se studijem ili poslom zakratko našli u Zagrebu, Alija Isaković bez ikakva razloga, ali ne npr. i stvarni hrvatski pisci Veselko Koroman, Anđelko Vuletić ili Vitomir Lukić, kod kojih je mjesto stanovanja bilo izvan granica NR/SR Hrvatske.

Jasno je da su posljedice Drugog svjetskog rata na hrvatskom nacionalnom korpusu ostavile brojne frustracije i traume, čak teško zalječive ožiljke, ponajsnažnije vidljive na demo-grafskom, gospodarskom, političkom ili kulturnom planu, ali kako me ovdje zanima jedino književnost i njezin osnovni medij, jezik, to želim ukazati na neke od zakonomjernih po-java koje su i potakle ovaj tekst i razmišljanje o fenomenu odnosa hrvatske književnosti kao cjeline, prema BiH kao ze-mlji u kojoj su hrvatski narod, njegov jezik i književnost, ma što to politički danas značilo, ipak bili i ostali integralni dio svekolikog Hrvatstva, dakle i onog kulturološkog, jezičnog i književnog.

Daleko bi nas odvelo cjelovito istraživanje fenomena mi-moilaženja hrvatske književne komponente iz BiH u cjelini hrvatske književnosti do vremena jugoslavenskih ratova de-vedesetih godina i raspada bivše zajedničke države, pa se zato opredjeljujem za tretiranje tog segmenta u samo dva, po mom uvjerenju osnovna, a tako razvidna i ilustrativna plana kao što su antologijsko-panoramski pregledi hrvatske književnosti i književno-povijesno tretiranje te književnosti. Ovdje reprezentativnim držim doista reprezentativne, u na-kani, izbore Pet stoljeća hrvatske književnosti i antologije po-ezije tipa Zlatne knjige hrvatskog pjesništva i sl., te povijesne preglede te književnosti tipa Frangešove Povijesti hrvatske književnosti ili Viskovićeva pregleda hrvatske književnosti u Enciklopediji Jugoslavije.

U prestižnu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti živi su pisci iz BiH mogli ući samo ako bi pristali na ponižavajući odnos središta prema margini (metropolitanski tretman periferije, provincije), dakako po modelu domaći i stranci. Dakle, nisu ulazili! Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti



bila je zatvorena za bh. pisce, jer od pisaca živih i aktivnih u drugoj polovici XX. stoljeća niti jedan jedini nije dobio mje-sto u toj prestižnoj antologijsko-panoramskoj ediciji. Unutra su kao rođeni Bosanci ili Hercegovci, koji doduše tada žive u Zagrebu, samo Novak Simić koji je dobio knjigu ili Pero Budak i Fadil Hadžić primjerice, koji polove jednu knjigu. A spominjem samo ona najvažnija imena (abecednim redom) bosanskohercegovačkih hrvatskih književnika: V. Čerkez, I. Kordić, V. Koroman, I. Ladin, V. Lukić, M. Marjanović, N. Martić, V. Pavlović, M. Suško, otac i kći Zvonimir i Anasta-zija Šubić, te A. Vuletić.

To, dakako, ne znači da je za sve njih ili svakoga od njih bilo mjesta unutra, tim više što unutra nije bilo mjesta ni za jed-nog Ivu Andrića, barem onim dijelom kojim je on i hrvatski pisac, ali su morali biti promišljani u cjelini hrvatske književ-nosti na dostojanstven(iji) način.

Što se, pak, tiče antologija, pa i one krajnje “sklone” piscima iz BiH, odnosno spremne na cjelovitu valorizaciju vrijed-nosti, valja istaknuti da će Janko Bubalo, Lucijan Kordić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vladimir Pavlović, Ni-kola Martić, Vinko Grubišić, Šito Š. Ćorić ući tek u četvrto prošireno izdanje Zlatne knjige hrvatskog pjesništva, Vlatka Pavletića (NZMH, Zagreb, 1991.), no ni tada unutra neće biti mjesta za npr. Iliju Ladina, Marija Suška, Ivana Kordića, a da o mlađima od njih i ne govorimo. Antologijski izbor trojca Mihalić – Pupačić – Šoljan (Znanje, Zagreb, 1966.) nema niti jednog jedinog recentnog bosanskohercegovač-kog pjesnika, premda su tu pjesnici rođeni do 1941. godine! Nema ih ni Jedna antologija hrvatske poratne poezije Igora Mandića (Drainac, Prokuplje – Znanje, Zagreb, 1987.), niti neka druga. Ne postoje!

U Enciklopediji Jugoslavije, knj. 5, Hrv. – Janj., JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988., u natuknici Hrvati, VI. Književnost, naći ćemo da u BiH ima hrvatskih pisaca vrijednih barem enciklopedijskog spomena. Tamo čitamo: “Poeziju pišu još i Joja Ricov (1929), Ilija Ladin (1929), Petar Gudelj (1933), V. Koroman (1934) i Vladimir Pavlović (1935) i dr.” (str. 81). (Otkud tu Gudelj???) To piše tako neobvezno kao da je (po-eziju!) pišu u slobodno vrijeme ili kao nekakav hobi. Moglo je tako stajati i “a nedjeljom idu na utakmice ili u ribolov i ...” Pogledajmo i ovu “napomenu”: “A. Vuletić (1933) plodan je pjesnik i prozaik. Zanimaju ga u poeziji granični problemi ljudske egzistencije, u prozi se uglavnom bavi krizom etič-nosti, raskolom između ideala i njihove realizacije.” (str. 82)

Pjesnici su malo bolje prošli, tj. više ih je spomenuto. Među pjesnicima koji prve knjige objavljuju 60-ih i 70-ih godina izdvajaju se još, pa će autor nabrojati među inima i: Marija Suška, Gojka Sušca (u Zagrebu), Nikolu Martića (u Splitu), Ivana Kordića, Milu Pešordu, Željka Ivankovića i Milu Sto-jića, premda i Džemaludina Alića!? (str. 85)

Među povjesničarima književnosti naći ćemo samo Matu Lončara, Ivana Krtalića i Vinka Brešića, a među teatrolo-zima J. Lešića. Da, baš tako i toliko. (str. 87)

Autor teksta je izvanredno informirani i k tomu još naklo-njeni nam Velimir Visković. Kad smo jednom prigodom, još prije rata, razgovarali o ovome i ja ga pitao a zašto nigdje nema ni spomena o npr. Vitomiru Lukiću ili Mirku Marjano-viću kao proznim piscima, i uz to mu govorio o Lukiću kao sjajnom pripovjedaču, iskreno mi je rekao da nije znao da su Hrvati. (To, da ne budemo posve nepravedni prema Visko-viću, dakako, govori i o tim piscima!) Čak: “Mislio sam da su Srbi!?” Naravno, govorim samo o mjeri (ne)informiranosti zagrebačkog intelektualnog kruga, njegovoj ignoranciji, ka-kva se nikad nije mogla, ni slučajno, dogoditi Beogradu i njegovim integralistima, pa čak i kad Vuletićev, Lukićev ili, osobito, Marjanovićev jezik nisu bili ne samo hrvatski, nego počesto ni “zapadna varijanta” srpskohrvatskog/hrvatsko-srpskog jezika.

U knjizi Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana 1987. uza-lud je tražiti ijedno ime pisca iz BiH, a da ne stanuje, da ne živi u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a i to ponajprije u Zagrebu. Mjesto stanovanja je određivalo i piščevu i Frangešovu i sa-dašnjost i povijest! Novak Simić, braća Antun Branko i Sta-nislav Šimić, te Nikola Šop su unutra jer su živjeli u Zagrebu. Ostalih nema ni slučajno, jer su s onu stranu i republičke i Frangešove mentalne granice. Premda bi ovdje imalo smisla govoriti i o njegovoj (i uopće njihovoj!) građanskoj hrabrosti tih godina!

Koliko je ovo bio dugo i dramatično življen problem u BiH pokazuje najposlije i pismo Veselka Koromana Je li to neka politika? iz zagrebačkog Vjesnika od 17. II. 1990. (usp. V. Ko-roman: Potraga za cjelinom, Zagreb, 1996., str. 131-132 ) u kojemu on i za sebe i za nas druge iz BiH traži “svoje mjesto u svojoj književnosti”...

III.

Posebna je priča hrvatska književnost u BiH ili hrvatska sa-stavnica književnosti u BiH ili bosanskohercegovačke knji-ževnosti od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina prošloga stoljeća. Kad kažem ovdje dvojno ime te književno-sti (književnost u BiH i bosanskohercegovačka književnost), zapravo iznova otvaram (nikad riješen) problem imenovanja nečega što se susreće i u pluralu kao bosanskohercegovačke književnosti (tri su!) i kao književnost ili književnosti u BiH, što svakako znači pluralnost, kompozitnost, multilateral-nost. Dakle, svu različitost i diferenciranost tih književnosti, ali i jednu nedvojbenu cjelinu, ne samo geopolitičke unifor-mnosti, nego svakako i nesporne bliskosti svjetova i duha te/tih književnosti. Može se o tom tzv. zajedničkom duhu te književnosti govoriti naširoko još od vremena dolaska Au-stro-Ugarske i pojave prvih književnika-civila u toj književ-nosti, ali posve ozbiljno i svakako s mnogo argumenata tek od vremena Prve, pa Druge Jugoslavije kad duhovni prostor Bosne i Hercegovine počinje, uza sve raznolikosti jezičnih, poetičkih, kulturoloških, antropoloških i drugih razlika, di-



sati i jednim osobenim (zajedničkim ili barem međusobno sličnim) duhom.

Kako bismo to približili nekoj općerazumljivoj razini uka-zat ćemo, dakako pojednostavljeno, na evidentne primjere što nam ih nudi “pripovjedačka Bosna” (Jovan Kršić), gdje je literarno teško i(li) u pojedinim slučajevima, gotovo ne-moguće (strancu pogotovo!) identificirati, dakle i diferenci-rati nacionalni valeur kod Srbina Svetozara Ćorovića, Mu-slimana Hasana Kikića, Srbina Novaka Simića, Hrvata Ive Andrića, Hrvata Zvonimira Šubića, gdje su svi bosanskoher-cegovački književnici, a pritom Srbin Simić i Musliman Ki-kić pripadaju i hrvatskoj književnosti, a Hrvat Andrić i Srbin Ćorović i srpskoj. U poeziji bi to ilustrirao primjer Srbina Alekse Šantića koga bi se sporadično moglo identificirati i kao pisca muslimanskog kulturnog kruga, gotovo na način na koji bi to bili i hrvatski pjesnici Musa Ćazim Ćatić ili Sa-lih Alić, a pritom su Ćatić ili Alić mnogom poezijom bliži hrvatskim pjesnicima Matošu ili Ujeviću nego bi bili pjesni-cima islamskog kulturnoga kruga iz koga potječu.

Naime, ovim pobrajanjem, koje nužno u sebi sadrži redukci-onizam, želimo ukazati na jednu vrstu zajedničkog duha tog svijeta, koji ne može uspostaviti oštre rezove i raslojiti svijet literature po nacionalnim šavovima, slojevima niti jezikom, niti motivima, a nerijetko ni samo imenom pisca i njegovim nacionalnim porijeklom.

Ta će se osobenost poglavito iskazati u vrijeme snažno ide-ologizirane anacionalne politike Druge Jugoslavije kad je i imenima, a osobito književnim stvaralaštvom, jezikom ili motivikom bilo teško diferencirati poeziju i prozu u njezi-noj “nacionalnoj izvedbi”. Stoga se i događalo, kako je gore spomenuto, da Velimir Visković, urednik u Leksikografskom zavodu u Zagrebu, ne zna da su Vitomir Lukić ili Mirko Marjanović hrvatski pisci iz BiH. Ne samo zbog imenâ i pre-zimenâ koja nose, nego ni po motivima ni po jeziku kojim su pisali, a koji je bio neka vrsta bosanske verzije srpskohrvat-skog, koji će se tek poslije, od neke dobi, moći i smjeti zvati i zapadna varijanta ili hrvatskosrpski. Naime, donijet će to, tu promjenu, tek vrijeme poslije čuvenoga Mostarskog savje-tovanja (listopada 1973.), nakon koga će biti moguće malo ozbiljnije promišljati i poziciju Hrvata, njihove kulture, knji-ževnosti i jezika u BiH.

Tada će se naime, početi otvorenije ili manje stidljivo otkri-vati i ono što se danas nominira kao starija hrvatska knji-ževna tradicija u BiH, a koja će podrazumijevati dominan-tno pisce-franjevce.

Može se reći da je i ta promjena počela 1973. kad su objav-ljena u tri sveska Sabrana djela Ivana Franje Jukića u biblio-teci kulturnoga nasljeđa sarajevske izdavačke kuće Svjetlost. U toj će biblioteci, također u tri toma, pred rat, 1991. biti tiskana Izabrana djela Grge Martića. Tu, u istoj biblioteci, valja spomenuti i Hrestomatiju starije bosanske književnosti Herte Kune (1974.), Jezik “Bosanskog prijatelja” Herte Kune

(1983.), te Jezik Ivana Bandulavića Darije Gabrić-Bagarić (1989.), ali i, kod istog izdavača, lektirno izdanje knjige Knji-ževnost bosanskih franjevaca Ivana Lovrenovića (1982.).

Bili su to, s ove se distance može reći, snažni znaci već zapo-četih promjena, otvaranja, određenih kulturoloških sloboda ili tek i samo priznavanja dijela postojeće, a predugo potiski-vane povijesne i aktualne realnosti.

U biblioteci kulturnoga nasljeđa druge sarajevske izdavačke kuće, Veselin Masleša, bit će u relativno kratkom roku objav-ljena djela Filipa Lastrića: Pregled starina bosanske provincije (1977.), Bone Benića: Ljetopis sutješkog samostana (1979.), Nikole Lašvanina: Ljetopis (1981.), Marijana Bogdanovića: Ljetopis kreševskog samostana (1984.), te Jake Baltića: Go-dišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni �754-��2 (1991.).

Dakako, to ne znači da do tada nije bilo ovdje-ondje vrijed-nih i zanimljivih knjiga unutar onoga što znači afirmaciju kulturnog rada bosanskih franjevaca ili hrvatske kulturne i povijesne baštine u BiH (Herta Kuna: Jezik Filipa Laštrića, Sarajevo, 1967.; Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, Sa-rajevo, 1970.; Srećko M. Džaja: Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz ��. u �9. stoljeće, Zagreb, 1971.), no njezino moderno utemeljenje ipak se vezuje uz tzv. ci-vilno izdavaštvo i jednu vrstu njezina sustavnog tretiranja, što je potvrdilo bitnu promjenu političke, društvene i kul-turne paradigme, gdje je takvo što desetljeća prije bilo neza-mislivo ili jedva zamislivo, osim u franjevačkim periodičnim publikacijama.

Ovamo bi išli i vrijedni “civilni” zbornici posvećeni franje-vačkim velikanima Grgi Martiću (1973.), Matiji Divkoviću (1982.), Antunu Kneževiću (1991.), te monografske studije “unutarcrkvenih izdavača” npr. Andrije Zirduma Filip La-strić – Oćevac �700-�7�3. (Zagreb, 1982.), Franjevačka kla-sična gimnazija u Visokom ��2-�9�2. (Visoko, 1983.) ili zbornik Fra Josip Markušić (Zagreb, 1982.).

Svemu valja pridodati i uvrštavanje djela bosanskih franje-vaca u prestižnu biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti (usp. knj. 11 i 19) u Zagrebu (1972. i 1973.), te u Bosansko-hercegovačku književnu hrestomatiju I-III (Sarajevo, 1971.-1974.). Na ovom je fonu i Koromanova antologija hrvatskog pjesništva tiskana u zagrebačkom časopisu Forum tek 1990., nakon desetljećâ uzaludnih pokušaja da bude objavljena u BiH ili Hrvatskoj, a koja već naslovom markira i sugerira (“od Lovre Sitovića...”) svoju utemeljenost. Poslije će ta markacija biti i uz prozu i dramu (“od Matije Divkovića...”), a ta će ute-meljenost hrvatske književnosti u BiH u franjevačku, što će reći crkvenu tradiciju, socijalističkom sustavu biti kao teško prihvatljiva povijesna istina i trajno opstruirana uz, dakako, separatno (separatizam! nacionalizam!) prezentiranje, što se tada u BiH nije moglo tolerirati.

Osim uz franjevce, ta nominacija hrvatskog književnika i hr-vatske književne tradicije u BiH dopuštat će se i davno pokoj-



nim piscima (dakle, ne i Iliji Jakovljeviću!) kao što su Kranj-čević ili Šimić, ali recentni pisci (pa i oni najugledniji, tipa Šopa!) jedva da će se moći takvima identificirati, osim što bi ih drugi nerijetko tretirali “ustašama” kad bi u svojim dje-lima pisali izvan “u BiH uobičajenog” (kako se to govorilo!), a ustvari nakon Drugog svjetskog rata uvezenog i nametanog leksika. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da sam bio pre-poznavan kao “ustaša” jer sam pisao kruh, zrak, općina, vlak, tisuća..., a glagole rabio u njihovu obliku na –irati. A kako je tek prije mene bilo, najinstruktivnije je to provjeriti kod Koromana (Potraga za cjelinom, Zagreb, 1996., str. 35-90 ) i na njegovu slučaju, zbog čega je, kao proskribiran, i u Drugoj Jugoslaviji, kažimo tu bizarnost, bio/postao član neke akade-mije znanosti i umjetnosti valjda i jedini u svijetu (dopisni, JAZU) s pozicije lektora u izdavačkoj kući Svjetlost.

U BiH u vrijeme Druge Jugoslavije, gdje je posebno težak bio položaj Hrvata, sve do pada Rankovića, kako se to političkim kvalifikacijama voli govoriti, jedva da je bilo književnika koji su nominacijom bili Hrvati (dakle ne hrvatski književnici, nego književnici Hrvati) ili koji su se takvima smjeli očito-vati sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad su to neki od njih skupo platili.

Zanimljivo je i veoma ilustrativno da Panorama savremene bosanskohercegovačke poezije (autora Riste Trifkovića) iz 1961., posvećena 20. godišnjici ustanka koja ima 14 autora, ima samo jednog, nominalno, pjesnika Hrvata (Vladimira Čerkeza) i jednog hrvatskog pjesnika iz islamskoga kultur-nog kruga (Maka Dizdara) i to mjereno, današnjim, tj. na-knadnim parametrima. Pitanje je koji su i kakav nacionalni osjećaj ti autori mogli imati tada i jesu li ga uopće mogli ili smjeli iskazivati. Antologija poslijeranog bosanskohercego-vačkog pjesništva iz 1989. Josipa Ostija od 60 zastupljenih pjesnika imat će 13+1 pjesnika Hrvata (13 Hrvata, s Ivom Andrićem, koji je tada kotirao jedino u srpskoj književnosti) i jednog iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara), koji tada već biva odčitavan i kao muslimanski pisac.

Nakon tih ranih sedamdesetih, tj. nakon Hrvatskoga pro-ljeća koje su skupo platili i hrvatski pisci u BiH, nakon što je jedne drastično sklonila s javne scene, svemoćna je Partija otvorila vrata drugima, demonstrirajući tako da ona nema ništa protiv Hrvata. Dapače!

Kao Hrvati tada nominalno fungiraju svi koji imaju “ka-tolička” imena, pa tako i “naturalizirani” Hrvati (jer su po ključu, imenima “pokrivali” hrvatska mjesta!) ili oni s nes-pornom partizanskom prošlošću kao što je bio Nika Miliće-vić (pisac bez knjige, govorilo se), a za neke od njih se neće ni znati da su Hrvati (jer su bili anacionalni ili Sarajlije i Jugosla-veni!) do samog njihova kraja. Nakon stradanja Koromana i Lukića kao najuglednijih imena toga doba među hrvatskim književnicima (Vuletić je uvijek nekako uspijevao izbjeći progon!?), prestanka nekih pisaca muslimanskog kulturnog kruga da se izjašnjavaju kao Hrvati, velikim demografskim pokretima Hrvata prema Hrvatskoj, te povlačenjem ili gura-

njem u drugi plan N. Martića, S. Bašića i samo zakratko M. Marjanovića, na javnu će scenu stupiti nova generacija, “ne-kompromitirana” generacija, generacija bez hipoteke 1971., premda ne i nesuspektna (I. Ladin, V. Pavlović, I. Kordić, I. Lovrenović...), koja će, zajedno sa spomenutim “unutarnjim disidentima” obilježiti vjerojatno najplodnije i najuspješnije razdoblje hrvatske književnosti u BiH.

Uz naraslu bujicu prezentiranja starije hrvatske književno-sti, posebno franjevačke, na što sam ukazao, počet će se pra-viti i panoramski izbori i antologije bosanskohercegovačke književnosti, koji će pokazati dramatičan nedostatak/ma-njak hrvatskih pisaca, a što će potvrditi Koromanove teze iz časopisa “Život” spočetka sedamdesetih, pa će vrijeme koje dolazi od sedamdestih do devedestih radikalno (ne bez tihe partijske akcije ili barem nijemog odobravanja!) promijeniti sliku te književnosti u korist književnika Hrvata. No i tada će biti nemoguće prezentirati samo hrvatsku poeziju ili prozu, samo hrvatsku književnost u BiH, a što je godinama nasto-jao Veselko Koroman sa svojim, tek devedestih godina obje-lodanjenim, panoramskim prikazima, budući da se takvo što smatralo ideološkom diverzijom protiv vladajućeg ideološki normiranog “bratstva i jedinstva naših naroda i narodno-sti”, “vlasti radničke klase” i “samoupravnog socijalizma”, te “ugleda nesvrstane Jugoslavije u svijetu”.

Pravi bosanskohercegovački politički, književni, kulturni tronožac počet će se uspostavljati tek sredinom sedamde-setih godina nakon što su se bosanskohercegovački pisci snažnije afirmirali na jugoslavenskom prostoru, i nakon što je izrasla jedna ozbiljna generacija muslimanskih pisaca, ne-ovisno o tome što su ponajznačajniji od njih (npr. Mak Diz-dar i Meša Selimović) i dalje optirali za hrvatsku ili srpsku književnost.

Afirmaciji toga pridonijeli su veliki kulturni projekti: ponaj-prije kontroverzni enciklopedijski separat Bosna i Hercego-vina iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, a potom i projekt Svjetlosti objavljen 1984/85. pod imenom Savremena knji-ževnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, gdje je svoje izbore iz djela dobilo (današnjim odčitavanjem) i 16-17 hrvatskih pisaca, te najposlije projekt Veselina Ma-sleše iz 1990. Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga s jedva četiri-pet hrvatskih pisaca za djecu.

Nacionalno odčitavanje književnosti unutar BiH postalo je moguće tek s prvim znacima političke demokratizacije bivše zajedničke zemlje, ali će Koroman tek u zimu 1990. i to u zagrebačkom Forumu moći objaviti svoju antologiju hrvatske poezije BiH od Sitovića do danas. A Sarajevo tek 1990./1991. (Svjetlost) dobiva svoje nacionalne, premda in-tegralno nacionalne antologije hrvatske, muslimanske i srp-ske poezije XX. stoljeća/vijeka, koje sačinjavaju Mile Stojić, Enes Duraković i Stevan Tontić, ali i integralnu antologiju Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (dakle, ne bosansko-hercegovačko!), gdje se po prvi put cjelovitije prezentira i hr-vatsko pjesništvo iz Bosne i Hercegovine. Tada će, tek 1991.,



postati po prvi put moguć i projekt muslimanske književno-sti: Muslimanska književnost XX vijeka u 25 knjiga. Sve će se to, potom, temeljito razložiti u velikim projektima sara-jevskog Alefa 1995.-2000. u slučaju muslimanske/bošnjačke, te nešto manjim Koromanovim antologijsko-panoramskim pregledima hrvatske književnosti u BiH, kad cijela stvar ide nepovratno k nacionalnim separacijama, disolucijama koje će se još jedino moći odčitavati u komparativnim studijama, a koje će ovaj prostor prepoznavati kao interkulturalnu za-jednicu BiH ili štokavskoga jezika ili četiriju jednorodnih (generički istovjetnih) jezika ili... kako već.

IV.

Stvar se (re)integracije hrvatske književnosti, kako rekosmo, počela postupno mijenjati s tzv. prvim demokratskim izbo-rima, odnosno s početkom raspada i definitivnim povijesnim nestankom Jugoslavije. Dakle i s definitivnom razgradnjom, dezintegracijom bosanskohercegovačke književnosti, ma što to danas, naknadno odčitavano, značilo. Ne želim vjerovati kako je prvo (integracija hrvatske književnosti) bilo moguće tek naporedo s drugim (dezintegracija bh. književnosti), jer ovdje ne važi ona metafora “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”, budući da ta dva procesa nisu nužno uvjetovana.

Riječ je, dakle, o vremenu kad se urušava prethodni, ideo-loški, i ipak unitaristički sustav i kad se otvara prostor slo-boda ili barem jedne posve drukčije paradigme Tad prestaje i famozna tzv. “hrvatska šutnja”, što je dugo bila metafora, politička kvalifikacija onoga što se Hrvatskoj dogodilo na-kon partijsko-policijskih progona u Hrvatskoj poslije Hr-vatskoga proljeća, a koja je potpuno prekrila hrvatski poli-tički i (ovdje – osobito) kulturni prostor. Moglo bi se ovdje s mnogo prava tu “hrvatsku šutnju” (osobito imajući u vidu njezinu dugotrajnost!) imenovati i kukavičlukom. Nedostat-kom građanske hrabrosti kod onih koji su je više od ostalih trebali demonstrirati. Čini se da bi takvo imenovanje bilo preciznije osobito nakon laganog liberaliziranja jugoslaven-skog prostora početkom osamdesetih. No bilo kako bilo, i taj će fenomen postupno blijedjeti i nestajat će dah (unita-rističkog) terora i uzmicati duh “hrvatske šutnje”, no ne od-mah s tim i stvarna nezaintersiranost ili (samo)nametnuta (ne)informiranost u stvarima kulture i književnosti Hrvata izvan SR Hrvatske. (Ona je i dan danas snažno naglašena u nekim zagrebačkim književnim krugovima.) Jer, svjesni smo toga da nije najednom bilo lako ispravljati desetljetna neznanja i nezanimanja (pogotovu njihovu arogantnu igno-ranciju koja na svoj način traje od davnašnjeg slučaja s Ivom Andrićem do suvremenog slučaja s Miljenkom Jergovićem) za ono što jest hrvatski nacionalni, kulturalni, jezični ili knji-ževni korpus u BiH, tim prije što se ušlo u turbulentna ratna vremena i nevjerojatno nerazumijevanje cjeline hrvatskoga pitanja skopčanog s onim u BiH.

Trebalo je mnogo vremena i truda da se razbiju neke ideo-loški “tvrde glave”, ali i najobičniji strahovi, te slučajna i ho-

timična neznanja, da se prestane samoljubivo gledati u sebe ili podanički prema Zapadu ili Beogradu, da bi se s novim nacionalnim buđenjem, premda nerijetko vulgarno neoro-mantičarskim, probudio interes za hrvatstvo i izvan Hrvat-ske. Pritom ne mislim na ikakvo posebno hrvatstvo, nego tek obično, “nulto” hrvatstvo, hrvatstvo kao niz identitarnih činjenica. I ništa više i ništa manje. I tad se stvar počela mi-jenjati. “Proradila” je iznova Matica hrvatska, obnovljeno je Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Crkva se počela snažnije integrativno oglašavati, nestajale su podjele na “do-movinsku” i “iseljenu” Hrvatsku. Netko se sjetio da je i BiH hrvatska zemlja. (Namjerno neću o onima koji su politički sve krivo postavljali, tretirajući BiH kao dijasporu i slično s ukupnim ratnim posljedicama po BiH, nego jedino i samo o – kulturi, jeziku i književnosti. Niti o onima u kulturi, je-ziku i književnosti koji su bosanskohercegovačko hrvatstvo, i na tom polju, počeli rigidno integralizirati, tj. unitarizirati, nasilu potirati sve njegove razlike, dakle identitarne oso-benosti, njegovo bogatstvo u razlikama, gdje se ni hrvat-ski autori iz BiH ne mogu amnestirati od udvorništva tom uniformnom integralizmu.) Dobili smo novo izdanje Pavle-tićeve Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva (četvrto, 1991.), Kočanovu Skupljenu baštinu (1993.), Erasmusovo izdanje Bosanski franjevci (1994.), Čegec-Mićanovićevu panoramu hrvatskog pjesništva osamdesetih i devedesetih (Quorum, 1995.), pa sve do Mrkonjićeve antologije Međaši (2004.) ili posljednje u nizu, iznenađujuće arogantne, Stamaćeve anto-logije (2007.), a k tomu i Novakovu Povijest hrvatske književ-nosti (2003. i 2004.). Nastavljeno je izdavanje iznimno važ-nog Hrvatskog biografskog leksikona, dobili smo dvosveščani Hrvatski leksikon (1996.-1997.), Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti dvojca Samardžija-Selak (2001.),Vujićevu Opću i nacionalnu enciklopediju (2005.-2007.) i najposlije Hrvat-sku enciklopediju (1999.-2009.). Sve odreda impresivni pro-jekti koji su pokazali da se ipak nešto mijenja u recepciji i prezentiranju hrvatskih (kulturoloških) posebnosti u BiH unutar nekakvog integralnog hrvatstva, hrvatske kulture i književnosti. Ujedno je drastično povećan broj objavljenih knjiga hrvatskih autora iz BiH kod hrvatskih izdavača, te nji-hova prisutnost u hrvatskoj periodici i sl. Taj je fenomen do-nekle generirao i rat u BiH, te naglo naraslo zanimanje svi-jeta za ono što dolazi iz BiH (naglašavam ovdje važnu ulogu Nenada Popovića i njegove izdavačke kuće Durieux), gdje Hrvatska i da je htjela nije mogla stajati sasvim po strani.

Svemu tome treba pribrojati i ono što su uradili hrvatski pisci iz BiH za predstavljanje samih sebe, osobito pak nakon ra-sula nekadašnjih integrirajućih institucija, te institucionalizi-ranja separatnih, nerijetko supstitucijskih projekata, pa čak, zašto i to ne reći, separatističkog institucionaliziranja unutar de(kon)strukcije stare i izgradnje nove društvene i političke paradigme u BiH. Važan su tu posao, važne “predradnje”, naknadno to odčitavamo, učinile i inače sporodjelujuće bio-bibliografije (I. Alilović, V. Koroman, A. S. Kovačić), te Ko-romanove antologije hrvatske poezije (1990., 1996.), proze (1995.) i najposlije drame (2008.) u BiH. Njih slijede izbori i antologije tipa Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio (HKD



Napredak, Mostar, 1995.) ili Mnogoglasje. Suvremeno hrvat-sko pjesništvo Bosne i Hercegovine (Osvit, Mostar, 2000.)... A cijeloj će stvari svakako značajan pečat dati i Lovrenovićeva nadasve kapitalna edicija Iz Bosne Srebrene, edicija Hrvat-ska književnost Bosne i Hercegovine u �00 knjiga, koliko god da je nekompetentno postavljena, da se u mnogim segmen-tima uglavnom šlampavo realizira, i da je nadasve “na dugu štapu”, te Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, čiji je prvi svezak nedavno objavljen u BiH.

Ipak, cijeli ovaj problem, problem odnosâ unutar cjeline hr-vatske književnosti, problem razumijevanja cjeline hrvatske književnosti u BiH kao njezina “corpus separatuma”, te, s ob-zirom na prethodno, mogućnost (nove) integralne bosan-skohercegovačke književnosti ili književnosti u BiH, još nije definitivno otklonjen, ako je uopće i blizu takvom nečemu. Problem je, ili preciznije, problemi su, čini mi se, tek i samo prepoznati, moguće donekle i identificirani, ili se ovakvim, kao što je ovo moje razmišljanje, tek praktično (su)otvaraju... No, još nije blizu vrijeme da bi se institucionalno (unutar inače trome i danas jedva kompetentne akademske zajed-nice!) počeli promišljati. Naime, do skupova tipa već spo-menutog Mostarskog savjetovanja iz 1973., koliko god ono bilo snažno ideološki markirano (a koje nije?) treba narasti i društvena i pojedinačna svijest brojnih aktera. Da je to tako pokazao je ne baš uspješan, premda u htijenju pretenciozan mostarski skup o hrvatskom jeziku (17. listopada 2003.).

Do tada će najozbiljnije pitanje, sudeći po evidentnim prak-sama, biti ono, nipošto nevažno, odnosa središta i margine. Međutim, i to će se pitanje tek morati ozbiljno otvoriti. Prije toga bi ga odgovorni ponajprije trebali prepoznati. Na jed-nako tako ozbiljan način morat će se promišljati i moguća ili realna integriranost, integrativnost fenomena što se sad tako neprecizno ili možda prvi put precizno (?) imenuje kao knji-ževnost u BiH. Znalci književnosti, hrvatske uopće, potom hrvatske književnosti u BiH, i najposlije – bosanskohercego-vačkih književnosti jasno identificiraju granice problema, no (još uvijek) ne mnogo više od toga. Tako, primjerice, Hrvati iz Zagreba problem vide na jedan način, Hrvati iz Sarajeva na drugi, ali nije drukčije (drukčije po različitosti!) ni kad se na cijeli problem gleda iz perspektive Splita, Osijeka ili, pak, Mostara. Bit će da mnogi taj problem, dakako s različitim odčitavanjima, vide ili doživljavaju kao zagrebački i to, da-kako karikiram, u okviru granica, tj. krajnjih odredišta za-grebačkog tramvajskog prometa (ZET-a). Službeni književni Zagreb (č. establishment!), čini se mnogima, hrvatsku knji-ževnost ne vidi i ne prepoznaje izvan Zagreba, izvan granica što ih čini remiza i krajnja odredišta tramvaja. A pisci izvan središta to vide kao diskriminaciju prouzročenu ponajprije bahato uzgajanom neinformiranošću, nezainteresiranošću, dakle nečitanjem, pa i kod onih koji kritičkim pogledom do-bace (čak!) i do Osijeka ili Splita i Dubrovnika. A piscima iz BiH se s mnogo razloga čini da službeni književni Zagreb (č. establishment!) i dalje jedva pogledom prebaci preko Une, Save ili Dinare... No, sad se barem o tim stvarima može pi-sati bez ideološke zadrške i sad su one (te stvari) samo unu-

tarhrvatski problem. A unutarbosanskohercegovački hrvat-ski problem je posebna priča, priča za sebe. Priča koja čeka na svoje ozbiljenje na relaciji što je ne samo simbolički znači odnos Mostar – Sarajevo, a koja je nerijetko više optere-ćena političko-interesnim razlikama nego bi se to u toj sferi moglo i pretpostaviti. Nerijetko čak ideološki dramatični-jim problemima nego su nekoć postojali na relaciji Beograd – Zagreb.

Željko Ivanković (Vareš, 1954.), književnik, knji-ževni kritičar i prevoditelj. Živi i radi u Sarajevu.



II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH Krajnje je vrijeme da se umjesto nekritičkog obranaštva i viktimizacijskog mentaliteta u lokalnoj Crkvi kad je u pitanju razdoblje II. svjetskog rata pristupi kritičkom propitivanju prošlosti u čemu bez sumnje važno mjesto zauzima istraživanje samostanskih i župskih kronika iz toga razdoblja, uključujući kritičko istraživanje cjelokupne arhivske građe u župama i samostanima iz tog perioda

Alen Kristić

Za razliku od predmodernog (plemenskog) razumijevanja identiteta kao zauvijek dane i nepromjenjive veličine, pola-zna pretpostavka ovog promišljanja razumijevanje je osob-nog i kolektivnog identiteta kao procesualne, klizajuće, pro-mjenjive i hibridizirajuće tvorevine. Dakle, uza svu ovisnost o naslijeđenom (tradiciji), bilo da je riječ o pojedincu ili ko-lektivu, svaki je identitet povijesni, a time i relativno-privre-meni i ljudski konstrukt (dinamičko-kreativni odnos poje-dinca ili grupe spram tradicije).

Štoviše, identitet se tu ne razumijeva kao plod jedne jedine pripadnosti već kao plod ispreplitanja i preklapanja razno-likih pripadnosti među kojima bi primat, kao svojevrsni etički regulativ, posjedovala pripadnost ljudskoj zajednici (ljudskost), pri čemu više pripadnosti jamči ne samo bogatiji nego i životniji identitet.

Životnost identiteta ipak je prije svega usko povezana sa spo-sobnošću da se sučelice konkretnim povijesnim iskustvima i izazovima sam identitet uvijek iznova redefinira kao uvijek otvorena i nikada dovršena zbilja. Pouku o tome na jedin-stven način pruža povijest židovskog naroda.

No, koliko je životno nužan proces (neprestanog) redefini-ranja identiteta i na osobnoj i na kolektivnoj razini svjedoči

nam ne samo bosanskohercegovačka nego i svjetska druš-tveno-politička zbilja odsudno obilježena upravo “identi-tetskim raskolima” (Amin Maalouf), što svjedoči o nemoći mnogih pojedinaca i kolektiva da na konstruktivan način re-definiraju vlastiti, u pravilu ranjeni identitet.

To je manje začuđujuće ukoliko se na umu ima da redefini-ranje identiteta zahtijeva u prvom redu pošten odnos prema vlastitoj prošlosti, pri čemu ključna uloga pripada od ideolo-gije oslobođenoj znanosti, napose historiografiji.

Međutim, odgađanje redefiniranja identiteta, pogotovu ra-njenog, unatoč povijesnim katastrofama (političkim, demo-grafskim, ekonomskim, etičkim…), pogubno je jer, ovisno o povijesno-političkim konstelacijama, okončava u destrukciji drugoga i(li) samodestrukciji.

Neodgodivost redefiniranja identiteta sjajno dočarava Amin Maalouf uspoređujući identitet s leopardom čija žrtva čo-vjek postaje bilo da ga pušta na miru bilo da ga progoni, po-gotovu ako je uz to leopard i ranjen. Jedini spas je kroćenje leoparda odnosno kroćenje identiteta što i nije ništa do re-definiranje identiteta u svjetlu kritičkog samopropitivanja. Bogat i životan identitet uvijek iznova treba osvajati, napose nakon povijesno-političkih katastrofa (a čak i nakon pozitiv-nih promjena).



Dakle, u sučeljavanju s frustracijama (osobnim ili grupnim, svejedno je), izazvanim povijesno-političkim katastrofama, od pomoći je samo ratio (trezvena, čestita i beskompromi-sna analiza stvarnih problema), a nipošto puke emotivne re-akcije (agresija, apatija, fantazije, otuđenost od stvarnosti), što je zapravo regresija u bestijalno stanje i na razini poje-dinca i na razini grupe, a sve to opet u svijesti i na tragu op-ćeljudske mudrosti da svačija propast u konačnici dolazi iz njega samoga.

Uz to, posebice kad je u pitanju grupni identitet, tijekom procesa redefiniranju identiteta grupe odnosno oblikovanja nove “politike” identiteta u polemički dijalog, bez relativi-ziranja pitanja istine, treba dovesti različite memorije (za-pravo, njihove nositelje) jer se upravo na njima začinju ra-zličiti koncepti nacionalnoga, religijskoga, kulturnoga… na čemu u konačnici počiva grupni identitet. U tome smislu, presudno je prevladati biološko pamćenje – lukavo i selek-tivno pamćenje sebi i svojima u korist (Željko Mardešić) – na čijoj se matrici razvija zlopamćenje i mitska svijest kojom se hrane bolesni oblici političnosti obilježeni “pohlepom za prošlošću” (Željko Ivanković).

Redefiniranja identiteta, dakle, nema bez ozdravljenja po-vijesne memorije (čišćenje pamćenja) odnosno polemičkog dijaloga različitih memorija unutar jedne grupe što za sve različite memorije podjednako podrazumijeva obvezu uvi-đanja, priznavanja i iskrenog kajanja, čak traženja oprošte-nja, za vlastite krivnje i zla počinjena u prošlosti odnosno krivnje i zla počinjena u ime onih ideologija na kojima se zasniva dotična memorija.

Sve rečeno na poseban način vrijedi za bosanskohercego-vačke Hrvate, a da je tome tako, dostatno je čak podsjetiti samo na stravičnu demografsku stagnaciju Hrvata u BiH, tog ionako najmalobrojnijeg bosanskohercegovačkog na-roda, od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas, i to s ten-dencijom daljnjeg pogoršanja: broj im se umanjio za čak 40 procenata!

Kao mali doprinos, ali i provokativnu pozadinu (!) životno nužnog procesa potrage za ključnim točkama redefiniranja identiteta bosanskohercegovačkih katolika-Hrvata nudim sutješku samostansku kroniku, odnosno njezin dio koji se odnosi na II. svjetski rat, dakako, s višestrukim razlozima1:

a) Jer (ne samo za njih!) za Hrvate u BiH, kao i Hrvate uopće, II. svjetski rat još uvijek predstavlja povijesno razdoblje ko-jemu manjka objektivna procjena odnosno ideološki nepri-strano pravno-etičko vrednovanje žrtava i zločinaca, pa se

1 Za takvo korištenje odnosno čitanje sutješke samostanske kronike pota-kao me prvenstveno tekst Dubravka Lovrenovića Hrvati u BiH: Između ba-novinske i zvizdovićevsko-jukićevsko-kneževićevske paradigme - Svehrvatski kenotaf (objavljen u Pogledima, subotnjem dodatku Oslobođenja od 15. svibnja 2010. godine) kao i zbornik na koji se taj tekst dijelom referira Hr-vati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet (Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo / Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2010).

upravo u različitim memorijama toga razdoblja uvelike ko-rijene oprečne, čak i u posljednjem ratu djelatne, paradigme katoličanstva odnosno hrvatstva Hrvata u BiH, ali i u Hr-vatskoj. Koliko razdoblje II. svjetskog rata još uvijek pred-stavlja vruće željezo, dostatno kazuju uvijek žive rasprave oko komemoracija žrtava Jasenovca i Bleiburga, dva sim-bolička mjesta u koje je sabijena sva silina nepomirene i ra-zličito upamćene prošlosti II. svjetskog rata, dakle, ne samo između različitih naroda nego i u okrilju jednoga naroda, u ovom slučaju hrvatskog. Navedeno se paradigmatično aktu-aliziralo i u posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvat-skoj. No, bez pomirenja različitih memorija II. svjetskog rata nemoguće je konstruktivno i budućnosti usmjereno rede-finiranje identiteta bosanskohercegovačkih i Hrvata uopće (to isto naravno vrijedi i za posljednji rat!).

b) Sutješka samostanska (franjevačka!) kronika kao pozadina nije izabrana samo zato jer je riječ o dosada neobjavljenom rukopisu2 nego i u svijesti da se nacionalni identitet Hrvata u BiH oblikovao zapravo na matrici od ranije postojećeg kon-fesionalnog (katoličkog) identiteta, i to franjevačke proveni-jencije prvenstveno, pa je jasno da do konstruktivnog redefi-niranja cjelokupnog (nacionalnog, političkog, kulturnog…) identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata u BiH ne može doći bez konstruktivnog redefiniranja katoličke pripadnosti u čemu ključnu ulogu mora preuzeti Katolička crkva.

c) Tome je dodatno pridonijelo uvjerenje da mala i intimna povijest predstavlja zanemareno oruđe za uzdrmavanje i ru-šenje velikih i službenih povijesti, podatnijih za ideologiza-ciju, a svojevrsna mala i intimna povijest jest i sutješka sa-mostanska kronika II. svjetskog rata, ispisivana iz perspek-tive margine: geografski, jer je riječ o onodobnoj Juglosaviji i to Kraljevoj Sutjesci, smještenoj u bosanskohercegovačkim zabitima; politički, jer je pisac kronike bosanski franjevac, unatoč nadprosječnom obrazovanju, bez zbiljske političke moći. Uz to, uvjeren sam da mala i intimna povijest, otpor-nija na ideologizaciju, u sebi krije potencijal i za lakše pole-mičko-kritičko približavanje oprečnih koncepata nacional-noga, religijskoga, kulturnoga…

Struktura kronike

U sutješkoj samostanskoj kronici – riječ je o velikoj, ručno ispisanoj bilježnici s tvrdim koricama formata 24 x 39 cm – pronalazim 33 stranice posvećene razdoblju II. svjet-skog rata, točnije vremenskom periodu od 1937. do 1943. godine, i to od 128. do 161. stranice, koje su također ručno numerirane (na gornjem vrhu stranice u sredini arapskim brojevima).

2 Pristup sutješkoj samostanskoj kronici II. svjetskog rata imao sam kao su-dionik znanstvenog skupa Stoljeća Kraljeve Sutjeske (17-18. listopada 2008. godine), a to je bilo prvo pristupanje tome rukopisu s nakanom da ga se predoči javnosti. Cjeloviti prikaz kronike bit će objavljen u zborniku spo-menutog znanstvenog skupa, a u ovom promišljanju tek dijelovi od ključne važnosti za problem redefiniranja identiteta katolika-Hrvata u BiH.



Kroničarska svjedočanstva zabilježena tijekom II. svjetskog rata odnose se na različita političko-društveno-vjerska i na-dasve vojna zbivanja – svjetska, domaća (u Kraljevini Jugo-slaviji, a potom u NDH-a), provincijska, lokalna (područje Kraljeve Sutjeske, uključujući napose Vareš, Visoko i Ka-kanj) ali i na osobne piščeve doživljaje.

Budući da je za vrijeme II. svjetskog rata pisanje sutješke sa-mostanske kronike započinjano i okončavano u dva navrata – u oba slučaja, mada s različitim samostanskim funkcijama, pisac kronike bio je fra Arkanđeo Grgić – ona se opravdano može podijeliti na dva dijela.

Prvi dio kronike, posvećen vremenskom razdoblju od 1937. godine do travnja 1942. godine, obuhvaća 22 stranice, od 128. do 150., što je 2/3 onoga što je u samostanskoj kronici posvećeno II. svjetskom ratu, a te stranice je fra Arkanđeo Grgić ispisivao kao sutješki gvardijan, župnik i kroničar.

Drugi dio kronike, posvećen vremenskom razdoblju od 1942. do konca 1943. godine, obuhvaća 11 stranica, od 150. do 161., što je 1/3 onoga što je u samostanskoj kronici po-svećeno II. svjetskom ratu, a te stranice je fra Arkanđeo Gr-gić ispisivao kao sutješki kapelan.

O kroničaru

Fra Arkanđeo (Mijo) Grgić rođen je 25. rujna 1889. godine u Visokom od oca Mate, financijskog službenika, i majke Kate, rođene Vincetić. Osnovnu školu pohađao je u Visokom, Breškama, Tuzli i Šamcu, a gimnaziju je započeo i završio u Visokom. Novicijat će započeti 14. srpnja 1906, a svečane zavjete položiti 15. srpnja 1909. u Gučoj Gori. Teološki stu-dij započeo je u Livnu (1907-1908), a okončao u Sarajevu (1909-1911). Za svećenika je zaređen u Sarajevu 28. siječnja 1912. godine.3

Kao kapelan djelovao je: 1912-1914 u Varešu; 1943-1945 u Kraljevoj Sutjesci; 1945-1946 u Vitezu; 1946-1949 na Ple-hanu; 1960-1972 u Đakovici na Kosovu;

Za vrijeme I. svjetskog rata (1914-1918) vršio je službu voj-nog svećenika na austrijsko-talijanskoj fronti.

Kao župnik djelovao je: 1918-1937. u Beogradu, Ulicama i Tuzli; 1937-1942. u Kraljevoj Sutjesci, obnašajući ujedno i službu gvardijana; 1942-1943. u Zoviku; 1950-1957. u Lišta-nima i Bučićima;4

Ostavio je traga i u obrazovnom i u izdavačkom radu Provincije.

Kao profesor visočke gimnazije godinu dana predavao je njemački i grčki jezika (1918), a kao profesor sarajevske

3 Usp. Krešo Aždajić, In memoriam fra Arkanđelu Grgiću, u: Bosna Sre-brena, XXVI(1975) 2, str. 41-42.4 Usp. Isto.

franjevačke teologije također godinu dana pravo i crkvenu povijest (1918-1919). Gotovo 10 godina bio je urednik Gla-snika sv. Ante, a bio je značajan suradnik u više časopisa: Ka-lendaru sv. Ante, Jugoslavenskom listu, Glasniku Katoličke crkve u Beogradu, Hrvatskoj straži i Seljačkim novinama.5

Razdoblje takozvane mirovine, od 1972. godine do 3. veljače 1975. godine, kad će se okončati njegov zemaljski život, fra Arkanđeo Grgić provest će u Kraljevoj Sutjesci.6 Pokopan je u dobi od 86. godina iza crvke svetog Ive Krstitelja prema groblju u Kraljevoj Sutjesci.7

No, važno je istaknuti da je fra Arkanđeo Grgić, osobnost koja se nije dala uklopiti niti u jedan sistem, žestoka tem-peramenta i spremnosti da uvijek izrekne istinu, kako ju je on vidio i osjećao, iz političkih razloga dva puta bio uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu u Zenici: prvi puta od 1948. do 1949. godine, a drugi puta od 1957. do 1959. godine.8

Prvi dio kronike (1937-1942)

Prvi zapis u sutješkoj samostanskoj kronici ispisan rukom fra Arkanđela Grgića odnosi se na 1937. godinu. No, jasno je da o toj godini, kao i uopće o razdoblju između 1937. i 1941. godine, Grgić piše naknadno i po sjećanju.

Iako je nemoguće utvrditi kada je točno nastao taj zapis, si-gurno je da je to poslije siječnja 1939. godine. Tada je premi-nuo samostanski kroničar fra Arkanđeo Brković koji zbog bolesti nije mogao ispunjavati svoju kroničarsku zadaću. Preuzevši tu zadaću, fra Arkanđeo Grgić se prvo posvetio prikazu razdoblja koje Brković nije kroničarski obradio. Stu-panj iscrpnosti kronike ukazuje da je to vjerojatno bilo po-četkom 1941. godine.

193�.

Godini 1937. Grgić posvećuje dvije stranice kronike pod znakovitim naslovom Komešanje u Europi �937. god.9, a sre-dišnje mjesto zauzima opis nepravednog i ponižavajućeg položaja Njemačke nakon Versajskog mira kao i opis uspona Njemačke nakon Hitlerova osvajanja vlasti, s neskrivenim simpatijama za Njemačku:

5 Usp. Stjepan Pavić, Sveta ludost – Fra Arkanđeo Grgić: Visoko 1889 – Kraljeva Sutjeska 1975, u: Svjetlo riječi, XXV(2007)290, str. 33. 6 Prema tome u Kraljevoj Sutjesci boravio je čak u tri navrata: a) kao župnik i gvardijan (1937-1942), kad piše prvi dio samostanske kronike II. svjetskog rata; b) kao kapelan (1943-1945), kad piše drugi dio samostanske kronike II. svjetskog rata; c) kao umirovljenik (1972-1975). 7 Usp. Krešo Aždajić, In memoriam fra Arkanđelu Grgiću, str. 42. Pored navedenih mjesta o fra Arkanđelu Grgić pogledati: Hrkač S. Serafin, Gr-gić Fra Arkanđeo, u: Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1922, Franjevačka klasična gimnazija, Visoko 1983, str. 129; Fra Arkanđeo Grgić, u: Vrhbosna, (1975)1/2, str. 50; Julijan Jelinić, Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke (I), Zagreb 1925, str. 109-110.8 Usp. Isto.9 Kronika, str. 128.



Njemačkoj su oduzete sve prekomorske kolonije i neke po-granične pokrajine, a sama Njemačka je “Versaillskim mi-rom” bila potpuno obespravljena i razoružana i nametnuta joj ogromna ratna kontribucija i otšteta u novcu i naravi (“reparacije”). Pod tim teretom zapala je Njemačka u veliku ekonomsku oskudicu. Nastala je t. zv. inflacija. Njemački novac je izgubio novac [vrijednost, napomena A. K.] u to-likoj mjeri, da se napr. za jedno pismo plaćalo po 3 milijuna maraka. Prirodno je, da je to ponosni njemački narod teško podnosio i nastojo da se tog stanja oslobodi. God. 1933. došo je u Njemačkoj na vlast vođa Nacional-Socijalističke stranke Adolf Hitler. Odmah iza ovoga nastupa na vlast otkazao je pobjednicima (Francuskoj, Engleskoj, Belgiji i Jugoslaviji) plaćanje reparacija. Kao represalije na to pokušala je Fran-cuska da zajedno s Engleskom zaposjedne najbogatiji indu-strijski kraj Njemačke t. zv. Rursko područje. No ta se opera-cija nije pokazala uspješnom. Žilavom borbom i ustrajnošću njemačkog radništva u Ruhru taj je pothvat doživio potpuni fiasko i Francuzi i Englezi su morali to područje isprazniti. Međutim Nijemci su pošli i dalje i tražili da se ukinu klau-zule versajskog mira, koje su po njemački narod sramotne i da im se povrate otete kolonije. U isto vrijeme počeo se njemački narod potajno oružati i ekonomski pripravljati za budući rat, za koji su znali, da ima neminovno doći. Osobito je to naoružanje postalo intenzivno od god. 1936.10

Pored toga, Grgić skreće pažnju na izbijanje građanskog rata u Španjolskoj, pri čemu se već dobrano nazire njegov izbor u onodobnom ideološkom uzavrelom sukobu triju integri-zama – katoličkog, liberalnog i komunističkog:

U to vrijeme buknuo je u Španjolskoj građanski rat. Bolj-ševička Rusija uspjela je da preko svojih emisara sruši mo-narhiju i kralj Alfonzo XIII. ukloni se iz zemlje. U zemlji na to nastade strahovlada i rušenje crkava i proganjanje svih desničarskih elemenata. Narod pod generalom Frankom po-digne �7. VIII. �937. oružan ustanak, koji i danas sve žešće bjesni.��

1938.

Napominjući da je godina 1938. protekla u grozničavom na-oružavanju i pripravama svih država za svjetski rat koji je bio neizbježan�2, Grgić središnju pozornost posvećuje do-maćem događaju koji pada u to doba, a koji imenuje, isti-čući ga zasebnim naslovom, kako slijedi: takozvana glasovita Borba proti Konkordata�3.

Nakon što je Beogradska Vlada, prema fra Arkanđelu Gr-giću, pravo uvidila da bez uređenih odnošaja s Katoličkom Crkvom nema mira u državi, sklopila je ugovor (konkordat) sa Svetom stolicom. Ali ratificiranje tog ugovora u beograd-skoj skupštini osujećeno je, o čemu fra Arkanđeo piše ovako,

10 Kronika, str. 128-129.11 Kronika, str. 129.12 Kronika, str. 129.13 Kronika, str. 130.

sa znakovitim zaključkom koji se tiče odnosa između Hrvata i Srba14:

No Grčko-istočna takozvana srpsko-pravoslavna Crkva sa svojim patrijarhom zloglasnim Varnavom podigla je među srpskim narodom takovu bjesomučnu hajku da je došlo na beogradskim ulicama do krvavih demonstracija. Osobito se kod tih demonstracija uz grko-istočno sveštenstvo i vladike istako bivši ministar vjera Dr. Voja Janjić. Pod pritiskom ulice i pravoslavne crkve povuko je ministar-predsjednik Dr. Milan Stojadinović ispred Skupštine svoj zakonski prijedlog o Konkordatu, a jaz je između Hrvata i Srba, dotično između katolika i pravoslavnih postao još veći. Vođa Hrvata bio je u to doba Dr. Vlatko Maček, a u beogradskoj Vladi sjedio je u to vrijeme i Dr. Antun Korošec, katolički svećenik i vođa Slovenaca.�5

Pod pritiskom vanjskih događaja i na zahtjev princa Pavla regenta, mjesto predsjednika Vlade dr. Milana Stojadinovića zauzeo je ministar socijalne politike Dragiša Cevetković čija nastojanja Grgić, zaključujući govor o 1938. godini, ovako opisuje:

Kako se svud unaokolo nebo sve više zamračivalo i napetost među velikim narodima bivala sve veća, to je novi ministar poduzeo sve da dođe do sporazuma s Hrvatima.16

14 U prilog ispravnosti kroničarskog prikaza i procjene zbivanja vezanih uz Konkordat govori i stanovište koje o tim zbivanjima zastupa suvremeni povjesničar Srećko M. Džaja: “U međuvremenu su pregovori o konkordatu bili nastavljeni i prekidani prije nego je konačni tekst, napokon, 25. srp-nja 1935. mogao biti potpisan. Ali sada je SPC, čija je patološka odbojnost prema katoličanstvu ponekad prelazila sve granice i režim nolens volens prisiljavala na zahvate, nastupila sa žestokom kampanjom u parlamentu protiv ratifikacije konkordata. Najeksponiraniju ulogu u toj kampanji preu-zeo je srpski episkopat (Sveti arhijerejski sabor) s patrijarhom Varnavom na čelu. On je umro u noći 23. srpnja 1937. kad je Narodna skupština glasovala o konkordatu (166 glasova za i 128 protiv), pod sumnjom da je otrovan. Svim srpsko-pravoslavnim poslanicima i senatorima, koji su bili spremni glasovati za konkordat prijetila je Episkopska skupština ekskomunikacijom. Osim toga, bile su organizirane ulične demonstracije koje su dovele do kr-vavih sukoba s policijom (krvava litija 19. srpnja 1937. u Beogradu). U tako napetom ozračju vlada se nije usudila ratificirati konkordat u senatu; otka-zala ga je. Neuspjeh konkordatskog projekta nije rezultirao samo dubokom ogorčenošću u katoličkom taboru, nego je doveo do daljnjeg slabljenja po-litičkog sustava; to je išlo na ruku onim snagama koje su željele drukčiju ili nikakvu Jugoslaviju. To su prije svih drugih bili Hrvati. Tim je njihova na-cionalna homogenizacija pod neprijepornim političkim vodstvom Vladka Mačeka dobila novi zamah. Sada je preobrazba države ili odjeljenje od Jugo-slavije za Hrvate bilo samo pitanje vremena. Što se tiče SPC, obrazlagalo je crkveno vodstvo svoje krajnje odbojno držanje protiv konkordata tvrdnjom da priznati privilegiji Katoličkoj crkvi vrijeđaju jednakopravnost priznatih vjerskih zajednica, a osim toga i upozorenjem na vlastite povijesne zasluge za srpski narod i jugoslavensku državu. A zapravo SPC nije trebala biti za-brinuta za jednakopravnost, nego je strahovala od izjednačavanja međuna-rodno organizirane Katoličke crkve sa samom sobom. Za vrijeme kampanje protiv konkordata, rekao je, naime, patrijarh Varnava u svojoj uskrsnoj pro-povijedi 1937. između ostaloga: ‘Svetosavska srpska crkva i njeni pastiri ne dolaze kao neka crkvena država, ili inostrana, crkvena država, koja bi imala svoje političke osvajačke snove, svoju diplomatiju, svoju političku vještinu, svoje posebne političke, finansiske, privredne, gimnastičke i kulturne usta-nove i koja bi bila država nad državama i država u državi.’” (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004,, str. 64-65) 15 Kronika, str. 130.16 Kronika, str. 130-131.



1939.

Glavni događaj u domaćoj politici predstavljen je pod naslo-vom tzv. Sporazum s Hrvatima. Potpisan 26. kolovoza 1939. na Bledu, između beogradske Vlade te regenta princa Pavla s jedne strane i predstavnika dr. Vlatka Mačeka s druge strane, doveo je do osnivanja Banovine Hrvatske, s prvim banom dr. Ivicom Subašićem. O tom sporazumu, kao i osnivanju Bano-vine Hrvatske, Grgić otvoreno izražava sumnju17:

Bila je to senzacija prvog reda kad je Dr. Maček stupio u Be-ograd. Banovina Hrvatska dobila je ko tobože i neku finan-cijsku i administrativnu i prosvjetnu samostalnost, ali sve to nije bilo ono što su rodoljubna srca očekivala. A i velik dio Hrvata ostao je izvan granica te Banovine. Naš Visočki kotar ostao je u sklopu Drinske banovine.18

Naznačivši sukob između Njemačke i Poljske u kolovozu 1939. oko grada Danziga – Njemačka ga je željela natrag od Poljske – Grgić nas ovim riječima uvodi u događaj koji na-ziva Novi Svjetski rat�9:

Kad Poljska, potaknuta od Engleska i Francuske, nije na to pristala, navijestila joj je Njemačka rat. Dne. 30. kolovoza 1939. provalila je njemačka vojska sa svih strana u Poljsku. U najkrvavijim bitkama Poljska je kroz 17 dana strvena i oku-pirana i podijeljena između Njemačke i Rusije. Slijedeći dan navijestile su Francuska i Engleska rat Njemačkoj i tako je prvim danom rujna nastao novi Novi Svjetski rat koji još i

17 Značajno je zamijetiti da su kroničareve sumnje glede srpsko-hrvatskog sporazumu iz 1939. utemeljene. Riječ je bila o prijelaznom rješenju koje nakon uvođenja diktature i oktroiranog ustava iz 1931. godine i nije moglo značiti mnogo, a osim toga je na dan objavljivanja Sporazuma (26. kolovoza 1939) raspušten i parlament tako da je taj provizorijski Sporazum vrijedio do konačnog sloma Prve Jugoslavije 1941. godine. O tome slijedeće kaže su-vremeni povjesničar Srećko M. Džaja: “’Srpsko-hrvatski’ sporazum iz 1939. nije ipak doveo do bilo kakve političke stabilizacije, i to ne samo zbog sve snažnijeg opkoljavanja od strane osovinskih sila Njemačke i Italije. Spora-zum je još više bio prijeporan zašto što se zahtjevi i interesi različitih politič-kih grupacija nisu uzimali ozbiljno ili su se međusobno sukobljavali. U fazi pregovaranja razmišljalo se, doduše, o različitim modelima federalizacije – između ostalog i o podjeli države prema povijesno-političkim pokraji-nama iz vremena prije osnivanja Jugoslavije 1918. – ali na koncu postignuti sporazum, upravo kao i svi drugi politički akti Prve Jugoslavije, temeljio se na ideologiji troimenoga naroda Srba, Hvata i Slovenaca, no sada ne više s naglaskom na jedinstvu (jednoga troplemenskog naroda), nego na trojstvu (triju različitih naroda). Politika, koja se u jugoslavenskom društvu vodila od 1939. do 1941., koncentrirala se na preobrazbu centralističke u trijali-stičku Jugoslaviju koja je trebala biti sastavljena iz triju slijedećih jedinica: Hrvatske banovine, Srpskih zemalja i Slovenske banovine. Srpska je strana jednostavno ignorirala makedonsko, kosovsko-albansko i crnogorsko pita-nje, dok se hrvatska strana u toj točki držala po strani. Suprotno tome, nije ni hrvatska ni srpska strana dovodila u pitanje Dravsku odn. Slovensku ba-novinu kao ni identitet slovenskog naroda. Međutim, žestoka se prepirka rasplamsala između Srba i Hrvata oko povlačenja granice kroz Vojvodinu, Srijem, dijelove Hrvatske i, prije svega, kroz Bosnu i Hercegovinu. Ono što je za Hrvate bilo premalo, za Srbe je bilo previše. Bosna i Hercegovina i identitet Bosanskih Muslimana postali su jabukom razdora srpsko-hrvat-skih odnosna i neuralgičnom točkom jugoslavenske države uopće. (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 40-41).18 Kronika, str. 131.19 Kronika, str. 132.

danas traje. Čarkanja i manje bitke na francuskoj istočnoj granici traju sve do konca godine. 20

Nakon opisa dramatičnih događanja u franjevačkoj provin-ciji Bosni Srebrenoj, koja bi se uvjetno mogla okarakterizi-rati čak i “pobunom”, a čiji će plod biti kapitul, Grgić donosi popis nove provincijske uprave:

Na provinc. kapitulu, koji je pod takvim okolnostima uz vrlo napete duhove održan dne �2. XII. �939. u Sarajevu izabrano je novo starješinstvo provincije kako slijedi: Provincijal: fra Anđeo Dr. Kajić, župnik iz Livna.Kustos: fra Augustin Malić, župnik iz Brešaka.Definitori: fra Miron Kozinović, konzultor banj. biskupa. fra Silvo Franjković, župnik iz Bugojna. fra Kazimir Ivić, profesor. fra Gavro Gavranić, profesor.Tajnik i ekonom provincije posto je fra Miroljub Pervan.2�

Potom nas, pridajući tom Kapitulu, izniman povijesni zna-čaj22, Grgić upoznaje s njegovim glavnim postignućima:

Na tom velevažnom i historijskom Kapitulu, koji je kao neka raskrsnica dvaju vjekova, stvoreni su neki vrlo važni zaključci:

Stvoren je novi Statut za naukovne zavode. Date su smjer-nice za ekonomsku reorganizaciju provincije i štatuta za studije.23

Konstatiravši okupaciju Francuske od strane Njemačke u lip-nju 1940. godine i potisnuće engleske vojske s europskog ko-pna, fra Arkanđeo Grgić iznova očituje svoju skepsu24 spram

20 Kronika, str. 132.21 Kronika, str. 133.22 Kasnije će se pokazati da će tome Kapitulu pripasti povijesni značaj i zbog ponašanja i stavova koje je novoizabrana uprava zauzela glede doga-đanja u NDH-a, prvenstveno zločina koje je počinila ustaška diktatura. 23 Kronika, str. 133-134.24 Da bi ukazao na različita ideološka i politička stanovišta unutar bosan-ske franjevačke provincije, na nekim ću mjestima poglede fra Arkanđela Grgića usporediti s pogledima fra Joze Markušića, ratnog gvardijana i kro-ničara franjevačkog samostana u Jajcu, a poslijeratnog provincijala Bosne Srebrene, i to tri puta. Tako će fra Jozo Markušić na drugačiji način od fra Arkanđela Grgića izraziti svoje nezadovoljstvo s obzirom na sporazum iz 1939, i to prije nego će do njega doći, a imajući u vidu pogibeljnost podjelu Bosne, kako će to izraziti u pismu upućenom prijatelju T. Alaupoviću, tada ministru u vladi SHS: “Ustani i ne daj da se dijeli Bosna, u ostalo se slabo razumijem – nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Sloven koji dopusti da se krti zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc rukoveti koji su bogomo-dređene da budu jedna državna cjelina, jedan snop. Koja rukovet ispane, nju ne kupi kućna čeljad, jer je to uvijek firaunska nafaka. Kud se inače, pa po strašnoj našoj ne daj Bože sudbini, Bosna razdijeli, tuda će udariti pu-kotina cjeline, kao šeper posred kuće i ognjišta. I na koncu konca ako nas razdijele bit će opet: udri Jovo nanovo, jer je to narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana.” (Navod preuzet iz: Petar Jeleč, Ne dajte da se dijeli Bosna, str. 64)



osnutka “Banovine Hrvatske”, iako je o tome već govorio25:

No ta tvorevina nije se pokazala sposobnom za život i nasta-vila je latentna opozicija u krilu hrv. naroda koja je saboti-rala cijeli državni rad.2�

Sada fra Arkanđeo Grgić, kronološki gledano, neočekivano počinje govoriti o 1941. godini, pod naslovom Propast Jugo-slavije i osnutak nove Nezavisne Države Hrvatske27, presko-čivši govor o 1940. godini, što se da objasniti činjenicom na koju je i ranije ukazano.

1940. / 1941.

Grgić izvještava o posljedicama pristupa Jugoslavije k “Troj-nom paktu” 28, kao ploda jugoslavenske vojno-političke be-zizlazne situacije i želje zemalja “Osi” da na Balkanu imaju čistu situaciju:

Nastalo je opće olakšanje kod cijelog osobito Hrvatskog na-roda, jer je tim bila bar za dogledno vrijeme otklonjena pogi-belj rata, koji je ozbiljno prijetio.29

No, olakšanje zbog pristupa k “Trojnom paktu” nije dugo potrajalo jer se dogodilo nešto, prema Grgićevim riječima, neočekivano, a na što su pristali i neki politički predstavnici Hrvata:

Par dana iza potpisa pakta sazvao je srpsko-pravoslavni pa-trijara Gavrilo Došić arhijerejski sabor srpsko-pravoslavne crkve. Na tom famoznom saboru zaključeno je da vlast u državi ima preuzeti malodobni kralj Petar II. Karađorđević. U vezi s nekim časnicima vazduhoplovnog puka u Beogradu proveo je general Dušan Simović državni puč, prisilio princa Pavla i Vladu Dragiše Cvetkovića na ostavku, a sam u ime malodobnog kralja Petra II. preuzeo diktatorsku vlast u dr-

25 Kao dokaz ispravnosti kroničareva zaključka, makar je sam kroničar is-ključivo okrenut pravu hrvatske etnije u Prvoj Jugoslaviji, još jednom navo-dim riječi suvremenog povjesničara Srećka M. Džaje: “Nevoljko zaključeni Sporazum �939. godine nije nudio stabilnu političku perspektivu, između ostaloga i zašto što se vodilo računa samo o hrvatskim, srpskim i sloven-skim interesima, dok interesi drugih etnija, osobito Bosanskih Muslimana uopće nisu bili uzeti u obzir. Sporazum je s mnogih strana bio osporavan.” (Srećko M. Džaja, Politička realnost Jugoslavenstva, str. 291). 26 Kronika, str. 134.27 Kronika, str. 134.28 O tome će ovako povjesničar Srećko M. Džaja: “Nakon iznuđenog pri-stupa Jugoslavije 25. ožujka 1941. Trojnom paktu, izveli su srpski oficiri puč protiv jugoslavenske vlade 27. ožujka poslije ponoći. U ranim satima istog dana uslijedile su oduševljene masovne demonstracije Srba na beo-gradskim ulicama protiv pristupa Paktu – dobar povod Hitleru za napad na Jugoslaviju. To se dogodilo bez objave rata. U jutarnjim satima 6. trav-nja započeli su njemački zrakoplovi s masivnim bombardiranjem glavnoga grada, Beograda.” (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 79) Na drugom će mjestu Džaja o tome nadodati: “Do dana današnjega hi-storiografija nije mogla potpuno razjasniti jesu li oni u ovom pothvatu po-služili samo kao instrument britanske špijunaže ili je njihov stvarni cilj bio oboriti uglavljeni sporazum iz 1939. i tako torpedirati federalizaciju države.” (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 291) 29 Kronika, str. 134-135.

žavi. Najžalosnije je kod toga bilo to, što su i službeni pred-stavnici Hrvata (Dr. Vlad. Maček i drugovi) stupili u tu pre-vratničku vladu.30

Sve to je, zaključit će Grgić, značilo ništa drugo nego rat31:

Sve se to dogodilo u noći između 27. i 28. ožujka god. 1941. U Beogradu i po Srbiji nastao je delirium oduševljenja nad tim aktom, a po svim hrvatskim krajevima nastalo je opće potištenje i zabrinutost. Jer su svi znali, da to znači otkaz ugovora s Njemačkom i Italijom i priklanjanje Engleskoj i Americi – da to jednostavno znači – rat.32

Događaji koji su uslijedili, potvrdili su Grgićev zaključak o ratu kao neminovnoj posljedici otkaza ugovora s Njemač-kom i Italijom:

Od toga časa događaji se razvijaju filmskom brzinom. Na �. travnja u � sati ujutro baš na Cvjetnu nedjelju navijestila je Njemačka Jugoslaviji rat. Pol sata iza toga bio je bombardi-ran Beograd i porušen. Ist. dan ujutro bombardiran je ae-rodrom u Rajlovcu. Na Veliku Subotu (�2. IV) kao i na sam Uskrs (�3. IV. 4�) bombardirano je iz zraka Sarajevo. Drugi dan Uskrsa bombardirano je Visoko.33

Grgić potom konstatira da je 15. IV. 1941. potpisana kapitu-lacija jugoslavenske vojske te da je već na 10. IV. 1941. preko Radio-Zagreba od strane generala Slavka Kvaternika u ime Poglavnika Dra Ante Pavelića proglašen osnutak slobodne34 “Nezavisne Države Hrvatske”35.

Kao i u drugim hrvatskim krajevima u to je doba i u Kra-ljevoj Sutjesci neko vrijeme kao posada boravila njemačka vojska:

U našoj okolini bila je jedna kumpanija njemačke vojske ras-poređena po kućama u Čatićima. Jedne nedjelje dolazili su u Sutjesku u crkvu, gdje su imali pjevanu sv. misu s propovjeđu na njemačkom jeziku. Propovijed je imao gvardijan samo-stana o. fra. Arkanđeo Grgić. Njemački vojnici pokazali su svuda veliku disciplinu i čestitost. Ništa nisu rekvirirali, nego su sve pošteno plaćali.3�

30 Kronika, str. 135.31 Posve oprečno će se o tome u kronici jajačkoga samostana primjerice izjasniti fra Josip Markušić što nam već daje nazrijeti političko-ideološki pluralizam Bosne Srebrene: “Svi smo voljeli mir, ali ne mir vezanog čovjeka koji je izgubio slobodu, poštenje, čast i poštovanje u svijetu, nego mir među slobodnim narodima ili onima koji se bore za slobodu; mir među junacima kako kaže narodna pjesma.” (Navod preuzet iz: Dubravko Lovrenović (i al.), Jajce – Središte i margina povijesti i ljepote, Društvo za zaštitu kulturno-po-vijesnih i prirodnih vrijednosti grada Jajce, Jajce, 2008., str. 75). 32 Kronika, str. 135.33 Kronika, str. 135.34 Zarad kasnijeg kritičkog osvrta na kroniku i kroničara značajno je već sada uočiti da fra Arkanđeo Grgić NDH-a doživljava slobodnom zemljom, makar je od početka bilo jasno da je riječ o marionetskoj državi koja je na-stala milošću Hitlera i Mussolonija pa i nije čudo da je bila izgrađena na rasističkim osnovama kao i na ideologiji vođe. (Usp. Srećko M. Džaja, Poli-tička realnost jugoslavenstva, str. 80-81) 35 Kronika, str. 136.36 Kronika, str. 136.



Ipak će u nastavku, izgleda naknadno, ali istim rukopisom, nešto sitnijim slovima i bez komentara biti nadodano37:

Opustošili su u Sutjesci Solomonovu magazu. trgovac - židov3�

Nova država značila je ubrzo i novo platežno sredstvo, što Grgić pomno opisuje, ali i mnogo dublje promjene o kojima Grgić također piše, ne komentirajući ih:

Odmah po osnutku Nez. Države Hrvatske zabranjeno je na cijelom hrv. području ćirilica, otpušteni su svi srpski-pravo-slavne vjere činovnici i namještenici, a svi Srbi stavljeni pod pasku. Viđeniji Srbi su za svaku sigurnost internirani veći-nom po koncentracionim logorima.39

U opisu zbivanja na rusko-njemačkom bojištu – od provale njemačke vojske u Rusiju dne 22. lipnja 1941. do borbi oko Lenjingrada (Petrograda) – izdvaja se značenjem bremenita rečenica, u kojoj iznova zorno odzvanja, ako ne posvemaš-nju pripadnost, onda zasigurno iznimna blizina Grgića ka-toličkom integrizmu, crkvenom ideološkom odgovoru na izazov moderne (liberalizam, demokraciju i socijalizam)40:

Svi se mi molimo Bogu, da saveznicima uspije likvidirati so-vjetsku silu. Jer kad bi Sovjeti pobijedili hrvatskom narodu nebi bilo više mjesta na zemlji.4�

Potom će nas Grgić pod naslovom Designirani hrvatski kralj42 izvijestiti o koracima koje je Poglavnik poduzeo da opet uspostavi krunu kralja Zvonimira:

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, da i vanjskim nači-nom manifestira nezavisnost i suverenost svoje države uspo-stavio je opet krunu kralja Zvonimira.

Posebno odaslanstvo s Poglavnikom na čelu otišlo je u Rim caru i kralju Vitoriju Emanuelu i zamolilo ga, da jednog princa iz talijanske kraljevske kuće “Savoja” designira za hr-vatskog kralja.

Talijanski kralj designiro je zato Vojvodu od Spoleta.43

37 I ovdje je zarad kasnijeg kritičkog osvrta na kroniku i kroničara značajno već sada uočiti da fra Arkanđeo Grgić bilježi taj događaj, makar bez kritič-kog odmaka u obliku osobnog i osuđujućeg komentara. 38 Kronika, str. 136.39 Kronika, str. 137.40 Koliko je u to doba u crkvenim krugovima bila uvriježena ideološka omraza spram komunističke ideologije, jedna od središnjih sastavnica ka-toličkog integrizma, govore i riječi koje je glede mogućeg sukoba Rusije i Njemačke proti Milanu Iliću uputio fra Josip Markušić, ali s posve opreč-nim zaključkom, što iznova svjedoči o ideološko-političkom pluralizmu Bosne Srebrene, o čemu će kasnije biti više govora: “Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Nijemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njezinu pobjedu.” (Navod preuzet iz: Dubravko Lovrenović (i al.), Jajce – Središte i margina povijesti i ljepote, str. 75). 41 Kronika, str. 138.42 Kronika, str. 138.43 Kronika, str. 138.

Pri koncu kroničarskog zapisa o 1941. godini Grgić se vraća važnim domaćim događajima:

Kod nas u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebno za naš uži kraj – Sutjeska – Vareš – Vijaka – najznačajniji je događaj pojava četnika-partizana-komunista.44 Četnici-partizani s planine Okruglice provalili su u okolicu Vareša i zauzeli skoro sva sela oko Vareša: Višnjiće, Mir – Pržiće – Dikniće. Osobito su stradali stanovnici sela Mir koji su se oprli s oruž-jem u ruci. Iza 6 tjedana robovanja oslobodile su ustaške čete taj kraj od četničke najezde. Otale su Ustaše preko Zvijezde prodrle u Oćeviju i Vijaku, pa i ta mjesta oslobodili od čet-nika. Dva dana prije Božića (22. XII. 41.) došli su četnici i na Borovicu, tu su razoružali šumara. Župnik preč. Alfonzo Čolić pravovremeno je izmakao u Sutjesku. Odatle je prese-lio u Vareš, tu se nastanio i odatle služi svoju župu Borovicu, koja je još i sada ostavljena na milost i nemilost četnika.

Župnik iz Vijake vlč. Berislav Lovrić boravio je sve do oslo-bođenja Vijake u Varešu.45

Svjedočanstvo kronike o 1941. godine okončava u nešto mirnijem, božićnim duhom prožetim tonovima:

Božić smo sproveli iako u strahu ipak mirno. Stražu oko naše crkve za vrijeme božićnih praznika držali su ustaški vojnici, koji su za vrijeme božićnih praznika došli iz Sarajeva kući. Bilo ih je oko 60 mladih momaka.46

1942.

Istaknuvši da je najznačajniji događaj u domaćoj politici otvorenje Hrvatskog Državnog Sabora (22. I. 1942.) – u povodu prvog zasjedanja govor je održao Poglavnik – Gr-gić se okreće domaćim prilikama, započinjući tvrdnjom da naše krajeve više nego vanjska politika muči pitanje kruha i četnika47:

44 Nerazlikovanje između četnika, partizana i komunista kod fra Arkan-đela Grgića u tom povijesnom trenutku ne treba izazivati čuđenje jer će se jasna linija razdvajanja između četnika i komunistički vođenih partizana uspostaviti tek početkom studenog 1941. godine, a u nekim krajevima i daleko kasnije. Sukob između komunistički vođenih partizana i četnika, u Prvoj Jugoslaviji oruđa u rukama srpskih vlastodržaca za prljave poslove, bit će prvenstveno ideološke prirode, jer će komunisti zarana krenuti u ostvarivanje revolucije po sovjetskom uzoru, još u prosincu 1941, a čet-nici će, preuzevši velikosrpsku ideologiju, ostati jedina vojna potpora jugo-slavenskoj vladi u egzilu, usmjerenoj uspostavi kraljevske Jugoslavije: “Pod tim okolnostima pretvarala se jugoslavenska résistence sve više u ideološku borbu između četnika i partizana, pri čemu je svaka strana nastojala isklju-čiti konkurente, preuzeti vodstvo i pokretu otpora nametnuti vlastiti ide-ološki korzet. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja između Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića da bi se došlo do razumijevanja, konačno su četnici i komunisti postali otvoreni neprijatelji kojima je bilo više stalo do uzaja-mnog istrebljenja nego do djelotvornog suzbijanja okupacijskih sila. Obje su strane razmišljale o tome da će se okupatori ionako povući kad rat bude odlučen na velikim bojištima, a sebi su postavili za glavni cilj uništenje unu-tarnjih neprijatelja. To je vjerojatno pozadina masivne kolaboracije četnika s njemačkom a osobito talijanskom okupacijskom silom.” (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 97) 45 Kronika, str. 143-144.46 Kronika, str. 144.47 Kronika, str. 146.



U našim krajevima je nestalo hrane, a općinska je aproviza-cija kao i uopće cijela državna opskrbna organizacija pot-puno zatajila. Kroz tri gladna zimska mjeseca dobili su ljudi od aprovizacije po 4 kg kukuruza i zobi po osobi. Razvila se [tu se nalazi jedna nečitka riječ, napomena A. K. ] trgovina sa živežnim namirnicama. Pšenica se plaća po 50 i �0 Kn kilogram, kukuruz po 35 i 40 Kuna, a kukuruzno brašno i po 45 Kuna. Obični grah je po 45 Kuna na pazaru. Razmjerno prema tome poskupili su i ostali živežni artikli. Šećera, ulja dobije se vrlo teško i to pod skupe pare. Ljudi s torbama na leđima hodaju naokolo, da gdje dobiju bar koju kilu zobi, da se prehrane. Ima kuća u kojima se već mjesecima jede samo zob.

Radne snage teško je dobiti. Sve ode ili u vojsku ili u Ustaše ili u legionare ili na rad u Njemačku i u domaće rudnike. Za novac neće niko da radi, nego traži hranu i živežne namir-nice. Šta ćete kad je mast izašla na 300 Kuna, pa ni uz tu se cijenu ne može dobiti. Obično goveđe meso je po �0 i 70 Kn kg! Stoga se ljudi osobito po gradovima a i po svim kraje-vima jako pate. Na hiljade ljudi ide u sjeverne krajeve Bosne i preko Broda u Slavoniju i muško i žensko – da donese koju kilu hrane. Pošto je privatna prodaja hrane zakonom zabra-njena doživljavaju ljudi kod toga neugodna iznenađenja. Za skupe novce kupljenu hranu otimaju im ustaške straže i mili-cioneri. Ljudi nastoje da se spase podmićivanjem i tako se ra-zvila korupcija, kakova se odavno ne pamti i koja neće nikako pridonijeti konsolidaciji naše mlade države. Ta oskudica i te nevolje navode vodu na mlin domaćim revolucionarima.4�

Značajno je spomenuti da je to jedino mjesto na kojem Gr-gić izriče otvorenu kritiku stanja u NDH-a, ali niti tu ne do-vodeći u pitanje samu NDH.

Nakon Grgić objašnjava tko su to četnici49, kako kaže, kraj oskudice i gladi naša druga i najveća nevolja50:

Ostatci bivše srpske vojske – većinom bivši oficiri, učitelji, socijalistički agitatori odmetnuli su se u planine i počeli “če-tovati” t. j. napadati sve javne ustanove i vojsku, da izazovu u državi nered i pobunu. Taj iz početka čisto nacionalni – srp-ski – pokret izrabile su potajne komunističke organizacije u svrhu postignuća svojih ciljeva – opće sovjetske revolucije. Iza kako je 22. VI. 1941. Sovjetska Rusija stupila u rat po-zvala je sve svoje idejne pristaše po cijelom svijetu, da i oni stupe u akciju i pomognu ostvariti sovjetski ideal – pobjedu proletarijata nad kapitalizmom. Tome pozivu odazvale su se i kod nas svi tajni i otvoreni privrženici Sovjetske Rusije t. j. članovi bivših “neutralnih sindikata” i socijalističkih organi-zacija, koji su bili poznati pod imenom “crveni”.

K tima su pridružili i ostali nezadovoljni elementi, koji nisu bili zadovoljno s novim poretkom u državi. Među tima ima osobito mnogo željezničara, učitelja, srpskih šovena, tako zv. dobrovoljaca, kojima su oduzete zemlje. Isto tako ima

48 Kronika, str. 146-147.49 Pogledati napomenu pod rednim brojem 99.50 Kronika, str. 146.

dosta i srpskih seljaka, koji su s koga bilo razloga bili neza-dovoljni s novim stanjem i nadali se, da će pomoću “jake Ru-sije” opet napostaviti staro stanje i svoj privilegirani položaj i formirani su odredi, bataljoni, čete, kojima zapovjedaju bivši jugoslavenski časnici, učitelji ili istaknutiji komunistički pr-vaci. Znak im je peterokraka crvena zvijezda na rukavu i na kapi (šajkača ili šubara). Na raznim mjestima Bosne i Herce-govine imaju svoja uporišta, odakle šalju svoje manje ili veće čete na razne strane. U našem kraju najvažnije im je upori-šte u planini Okruglici i Zvijezdi oko Vareša. Odatle između Pajtova hana i Dabravina preko Planinice, Slavina, Liješnice, Kopjara, Nažbilja, Lipnice, Vukanovića, Brnjica održavaju vezu sa svojim sumišljenicima oko Zenice i dalje Maglaja. Na toj strani glavno im uporište kod manastira u Ozrenu. Kod Zenice logor im je bio u selima Bunjevo – Dračići. A kad im je taj raskopan prenijeli su ga u Bijelovode i selo Osredak zapadno od našeg sela Vukanovića. Od početka g. 1942. tim putem neprestano prolaze i odsjedaju u pojedinim selima. Od naše župe osobito od njih pate sela Kopjari, Naž-bilj (tursko selo), Lipnica i Vukanovići. Tu i tamo zalete se i u Ratanj, ali rjeđe.51

O proslavi prve godišnjice postojanja NDH-a u Kraljevoj Su-tjesci Grgić ostavlja ovaj zapis:

Dne 10. IV. 1942. po cijeloj je državi na vrlo svečan način proslavljena prva godišnjica uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U mjestu je uoči toga dana držana bakljada s lam-pionima. Prigodni govor iza bakljade održao je u Domu ‘Bo-bovac’ gvardijan o. fra Arkanđeo Grgić. Sutradan je u crkvi bila Zahvalnica, a iza toga je na “pijesku” posađena Spo-men-lipa. Na svečanoj akademiji iza toga u Domu svečano spomen slovo o značenju toga dana održao je učitelj Ivica Breljaković.52

Drugi dio kronike (1942-1944)

O tome kada i zašto je došlo do prekida u pisanju samostan-ske kronike kao i o tome kada i pod kojim uvjetima dolazi do nastavka njezinog ispisivanja, progovara sam fra Arkanđeo Grgić na listinama sutješke kronike:

Ja fra Arkanđeo Grgić, bivši gvardian ovoga samostana i pi-sac ove kronologije premješten sam bio u mjesecu svibnju 1942. g. na našu župu Zovik i tamo otišao 27. V. 1942. Ovu kronologiu ostavio sam svom nasljedniku, novom župniku fra Anđelu Mutiću, da ju on nastavi voditi. Sticajem okol-nosti, koje ću ti dragi čitatelju dole niže izpripoviedati iza godinu i po dana opet sam se vratio u Sutjesku i dobio nalog da opet vodim kronologiu. Vidim da ju kroz vrieme moje odsutnosti nije nitko vodio, pa ću pokušati, da bar u glav-nom pobilježim domaće i strane događaje, koji su se kroz ovo vrieme događali. A događali su se sudbonosni događaji i po svietu i po domovini i po Provinciji.53

51 Kronika, str. 147-148.52 Kronika, str. 149-150.53 Kronika, str. 150.



1942.

S pogledom unatrag, fra Arkanđeo Grgić od siječnja 1944. godine, kako će u više navrata naglasiti, počinje bilježiti odsudne događaje iz 1942. godine, a kreće od zbivanja U Provinciji54:

General Reda izaslao je svoga izaslanika, fra Karla Nolu, gvardiana samostana u Splitu (Dobri), da obađe provin-ciu i sazove Kapitul i izabere novo starješinstvo provincije. Premda su prilike po Bosni bile razrovane, a saobraćajni pu-tevi radi četnika i partizana nesigurni, mnogopoštovani je s mnogo ljubavi obišao Provinciu i sazvao Kapitul u Sarajevu na 27. VIII. 1942.

Na tom Kapitulu Provincie izabrano je novo starješinstvo Provincie kako sliedi:Provincial: fra Krunoslav Misilo, dosada profesor i upravitelj našeg đačkog konvikta u VisokomKustod: fra Ljudevit Zloušić, direktor gimnazijeDefinitori: fra Miroslav Džaja fra Tomislav Ostojić fra Krunoslav LadanDr. fra Euduard Žilić, koji je zadnji i ekonom Prov.Za tajnika uzeo je mnogop. prov. fra Nikolu Fišića, a tajni-kom Provincie izabran je Dr. fra Vitomir Jeličić.55

Jer se okrenulo protiv krutog “centralizma”, za novo provin-cijsko starješinstvo fra Arkanđeo Grgić nalazi kao i uvijek suzdržane, ali ipak riječi pohvale56:

Novo starješinstvo je također uvidilo nezgodu i nesavre-menost krutog ‘centralizma’ koga je bezobzirno bio počeo provoditi prijašnji režim Provincie i prouzrokovao mnogo trzavica u Provinciji. Obazirući se na stoljetne tradicije i mu-drim popuštanjem i taktom unio je novi provincial znatno smirenje među inače razdražene duhove tako da se naskoro opazilo vidno olakšanje po svim stranama Provincie.57

Grgić se, među ostalim, okreće političkim zbivanjima u do-movini, dajući nam već na samom početku do znanja – U tom razdoblju događale su se po pojedinim dielovima Pro-vincije teške stvari5�:

Šest partizanskih brigada pod vodstvom čuvenog “Tita” (Jo-sipa Broza) provalilo je iz Crnegore u Hercegovinu. Talian-ska vojska (II. armata) koja je tobože u svrhu zaštite držala okupiranim veći dio Hercegovine i skoro cielu Dalmaciju pro-pustila je te čete da nesmetano harače po Hrvatskoj. Kao bu-

54 Kronika, str. 150.55 Kronika, str. 150-151.56 Značajno je zapaziti da se fra Arkanđeo Grgić ne osvrće na ponašanje niti prošle niti ove uprave Provincije spram NDH-a, iako su oba starješin-stva spram nje imala kritički stav. 57 Kronika, str. 150.58 Kronika, str. 152.

jica prohujale su našim krajevima Hercegovine, Dalmacije i Zapadne Bosne. Okupirale su cieli kraj od Bihaća, pa preko Livna i Duvna sve skoro do Mostara.59

Tragičnim zbivanjima izdvaja se Rama gdje je, nakon palje-vine crkve, ubijen gvardijan fra Julijan Jurković, a na smrt osuđen i strijeljan fra Viktor Slišković:

Okupirali su Ramu i naš samostan oštetili a crkvu zapalili. Izgorila je do temelja, a s njom i bogato crkveno ruho i kra-sna knjižnica. Gvardijana fra Juliana Jurkovića su ubili. Cr-kvu su zapalili oko 13. i 14. srpnja 1942. god. Dva mjeseca iza toga osudili su na smrt i strieljali i fra Viktora Sliškovića, koji je ostao na garištu samostana.

Tom zgodom zapalili su i crkvu na Suhom polju (Zlosela) kod Kupresa. Okupirali su i Gornji Vakuf sa okolnim žu-pama. Mnogu su svećenici morali bježati ili se sakrivati po šumama. Iz kupreškog kraja se pred odmetnicima izselilo do 5000 ljudi.60

Ali tragičnih zbivanja nije bila pošteđena niti Srednja Bosna:

Istočna i srednja Bosna bila je od takovih nesreća dosada očuvana. No ni nju neće mimoići gorki kalež progonstva.

Koncem god. �942. napali su partizani i osvojili Jajce. Isto tako je od njih zauzet Bihać. Dolaze još neprovjerene viesti da su naši tamošnji fratri fra Viktor Šakić, fra Bosiljko Ljevar i fra Marian Jakovljević zarobljeni i odvedeni nekud u Liku. No srećom se te viesti nisu obistinile.

Samostan u Gučoj gori bio je u žarištu borbi, te je do teme-lja oplaćkan. Partizani su bili poveli sa sobom gvardiana fra Ivu Markovića, vikara fra Franu Strukara i brajkovačkog žu-pnika fra Zorislava Čolića. No sva trojica su se hvala Bogu iza tri dana povratila kući.

Braća u Fojnici su s izgradnjom novog diela samostana toliko uznapredovali, da su se o Božiću mogli smjestiti u kuhinji, blagovaoni, a i podrum je uređen.

Koncem godine oplaćkan je od odmetnika fra Lade Fišić, žu-pnik u Ovčarevu. I župski stan u Kotor Varošu bio je oplać-kan. U cielom tom kraju od Jajca do Kotor-Varoša i Guče gore vođene su teške borbe s partizanima.��

Što se tiče političkih zbivanja u domovini, Grgić ukazuje na predavanje ministra unutarnjih poslova NDH-a Mladena Lorkovića, priloženo samostanskoj kronici, ali toga priloga u kronici sada ne zatičemo:

59 Kronika, str. 152.60 Kronika, str. 152.61 Kronika, str. 152-153.



U političkim prilikama u domovini imalo bi se mnogo toga napisati. No pošto bi me to odvelo predaleko, to na ovom mjestu u prilogu stavljam izcrpno predavanje ministra unu-tarnjih poslova Dra Mladena Lorkovića, što ga je, pred sto-tinama najodličnijih slušatelja dne 14. I. 1944. održao u Hr-vatskoj Sabornici u Zagrebu. U tom su predavanju detaljno prikazane sve makinacije i perfidno držanje talijanske vlade i talijanske vojske prema “savezničkoj” Hrvatskoj Državi. Po-tomci će se čuditi, kako se uopće u takovim prilikama mogla ikako i održati Nez. Hrvatska Drž.62

1943.

Kao veliko razočarenje među svjetskim vojno-političkim zbivanjima 1943. godine za fra Arkanđela Grgića izdvaja se Izdaja i kapitulacija Italije, dotično Savojske dinastije �. IV. �943. godine�3, što odaje i opsežan opis tog događaja i poslje-dica koje je polučio:

Još na 25. VII. �943. oboren je bio Mussolini na sjednici Veli-kog Fašističkog Vieća i odpušten iz vlade, a predsjedništvo ta-lijanske vlade povjereno maršalu Badoglin. U isto vrieme po-čeli su tajni pregovori talijanske vlade o kapitulaciji i poseb-nom miru Italije sa saveznicima, dok su se njemačke divizije daleko dolje na jugu borile za slobodu Italije. Plan je bio, da se ciela njemačka vojska ufati u stupicu i zarobi. Na �. IX. 43. podpisao je kralj Viktor Emanuel protokol o kapitulaciji Ita-lije, a u isto vrieme izkrcale su se brojne američke i engleske čete u zalivu Salerna južno od Napulja, da u zajednici s tali-janskom vojskom zaprieče Niemcima uzmak prema sjeveru. Okretnosti i budnoj pažnji njemačkog vodstva ima se zahva-liti da nije do toga došlo. Munjevitim zahvatom na svim važ-nim točkama uspjelo je po cieloj Italiji razoružati talijansku vojsku, brzom i energičnom akcijom na juriš je zauzet Rim, a prema izkrcanim i iznenađenim Englezima i Amerikancima postavljen je sjeverno od Napulja snažan front, o koji oni i danas dok ovo pišem siečanj �944. zube lome. U srednjoj i sjevernoj Italiji uzpostavljena je nova talijanska republika pod vodstvom Mussollinia, koga su Niemci, na nezapamćen način pomoću padobranaca oslobili iz zatvora. I na toj juriš-noj fronti bitke traju nesmiljenom žestinom dalje, ali udru-ženim Englezima i Amerikancima uspijeva samo uz velike žrtve puževim korakom ići napried, premda imaju ogromnu nadmoć i u ljudstvu i u materialu, a neprestano dovlače i nova pojačanja. Glavna njemačka linija nalazi se na rijeci Padu, a to je vrlo, vrlo daleko.

U toku tih borbi Rim je više puta bombardiran. Sv. Otac papa nalazi se u vrlo teškom položaju, premda je Vatikanski Grad do sada bio pošteđen od direktnog bombardiranja.�4

Da je kapitulacija Italije imala posljedice i za područje Hr-vatske, fra Grgić ne propušta zapisati:

62 Kronika, str. 153.63 Kronika, 155.64 Kronika, str. 155-156.

U vrijeme kapitulacije Italije nalazilo se oko 200.000 Tali-jana na teritoriju Hrvatske, a do 500.000 momaka na po-dručju Balkana. Naše i njemačke čete energično su ustale, da te čete što prije razoružaju. Nastali su užurbani pokreti četa prema obali i prema otocima. Talijanske su čete po pojedi-nim garnizonama razoružane, no uspjelo im mnogo oružja pripustiti partizanima i četnicima, koji su se tim još više osi-lili. Zauzeli su ponovno Livno, Jajce, Kupres, Bugojno, Gor. Vakuf. Ugrozili su Travnik, a o Miholjdanu zauzeli Tuzlu i počinili dosta zla.�5

Posebno vrijedna i zanimljiva dva su kroničarska zapisa, je-dan o posjeti partizana, a drugi o posjeti četnika Sutjesci, pri čemu je značajno zamijetiti kako sada Grgić, za razliku od ranijih godina, pravi jasnu razliku između partizana i četnika.

Posjeta partizana dogodila se upravo na blagdan sv. Petra i Pavla (26. lipnja 1943.):

O Petrovu danu jedna velika [nedostaje riječ značenja sku-pina ili jedinica napomena A. K.] partizana, koja je uzmicala s Kozare-planine probila se preko Fojnice do Visokog. Oba-šavši Visoko pošli su na Podlugove, gdje su spalili stanicu. Druga grupa pošla je na Dobrinje i redom palila stanice sve do Lašve. Napali su na Kakanj, zauzeli i oplaćakali i razrušili rudnik i mnogo zla počinili. Preko Teševa sišli su i u Sutje-sku, gdje su ubili jednog oružnika – Ahmeda. Samostanu nisu nikakva zla počinili, nego su samo tražili brašna i dato im 70 kg pšenična brašna. Tom zgodom zaposjeli su bili sva sela sutješke župe, pošto ih je bilo jako mnogo. U Čatićima ubili su gostioničara Antelju Duspara, kad je pokušao da motorom uteče. Otišli su dalje preko Borovice i Vukanovića valjda prema Olovu i Konjuh-planini.66

A posjeta četnika dogodila se na blagdan sv. Elizabete (19. studenog 1943.):

Još gora zla nego partizani nanosili su narodu zloglasni čet-nici. To su bili pravi profesionalni pljaćkaši i razbojnici. Na sv. Elizabetu (�9. XI. 43.) došli su četnici u Sutjesku i plaćkali po selu. Iz samostana zahtievali su i odnieli 400 kg kukuruza – došli poslije podne s konjima u dvorište samostana, nato-varili žito i otjerali. Tom zgodom su osobito teško oplaćkali selo Seoce i otjerali sve do čega došli i volove i pšenicu i grah i orahe i pekmez i med i – osobito – odielo. Ljudi su ostali tako rekuć goli. Ko kad su ih stotine cielu noć rovile po selu, tovarili na stotine konja i gonili. Nastao je jauk i plač i po tom selu i po cieloj župi.�7

Opisani događaji, kojih je vjerojatno bilo daleko više, oslika-vaju ono što je Grgića navelo na slijedeće riječi:

65 Kronika, str. 156.66 Kronika, 156-157.67 Kronika, str. 157.



Nevolja je velika i strava nastala među svietom, jer nitko nije bio siguran, da će živ i zdrav svanuti. Naoružane rulje prova-ljivale su po noći u sela, plienili po kućama, odnosili do čega su god došli, mal odvodili i muškarce odvodili sa sobom.68

U tom ratnom vihoru nestat će, krivnjom partizana, i župnik iz Ljubunčića fra Viktor Baltić i kateheta tuzlanske gimnazije vlč. Drago Dujmušić, a po svemu sudeći, izričaj “početkom ove godine” odnosi se na 1944. jer je to vremenski trenutak kad Grgić u kroniku bilježi zbivanja iz 1943. godine:

Početkom ove godine odveli su bili sa sobom župnika iz Lju-bunčića fra Viktora Baltića. Vodali su ga sa sobom i držali u zatvoru. Najposlije mu se izgubio trag i do danas se za njega nezna ništa. Po svoj prilici je poginuo.

U Tuzli su uz ostale Hrvate strieljali i katehetu gimnazije Dra Dragu Dujmišića, svjetovnog svećenika, dočim je župnik Dr fra Srećko Perić za vremena izmakao.�9

Potom nas Grgić upoznaje sa svojim župnikovanjem u Zo-viku, pobliže s tri bijega od partizana u kojima se oslikava Grgićev pripovjedački dar, ali i u kolikim je razmjerima pro-ganjanje katoličkog klera od strane partizana bilo nadahnuto ne samo sumnjom ili dokazima o podržavanju i suradnji s ustaškim ili njemačkim režimom, nego nadasve ideološkom sukobljenošću katoličkog i komunističkog integrizma, što je partizanskim progonima i likvidacijama svećenika, ali i obo-stranom zaziranju, davalo poseban naboj, ustrajnost i zagri-ženosti, koja je nerijetko poprimala oznake ludila karakteri-stičnog za dualističku borbu mišljenja, makar je istodobno veliki broj pripadnika katoličkog klera aktivno podupirao NOB-u, a neki su pri tome kao žrtve ustaša, četnika ili nje-mačko-talijanskih snaga čak izgubili život.70

Ovdje donosimo opis prvog Grgićeva bijega iz svibnja 1943:

Ja fra Arkanđeo Grgić, koji pišem ovu tužnu historiju bio sam župnik u Zoviku – 18 km – južno od Brčkog. Živio sam dosta mirno sa svojim narodom sve do 30. V. 43.Toga jutra oko 2 h – bila je nedjelja – napadne mi na kuću jedna rulja od 40 ljudi. Čim su kuću obkolili i ponamjestili straže na-valili su uz silnu buku na glavna vrata da ih sruše. Odmah sam to oćutio i skočio iz kreveta. Kad sam otvorio prozor, da vidim šta je, sasuli su u me vatru iz pušaka. Nisam se smeo, nego sam i sam prihvatio za pušku i pucao u mrak. Međutim su glavna vrata bila provaljena i navalili su na vrata od pred-soblja. Vidio sam, da ću im pasti živ u ruke; odvrnuo sam ručnu bombu i bacio kroz prozor, a onda odmah za njom skočio s puškom s prozora – visina oko 4 m! – Kad sam sko-čio s tri su strane na me pucali, ali su gađali previsoko. I ja sam pucao iz svoje puške i nisam dao k sebi. Ugrabio sam

68 Kronika, str. 157.69 Kronika, str. 157.70 O tome pogledati: Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u (�94�-�945), VPA, Zagreb 1982.

zgodan momenat i utekao između njih niz brdo putem na prielaz kod Jerkova dućana. Tu je bila dvostruka njihova straža, ali me je Bog proveo kroz njih, da me nisu dočekali. Tom zgodom teško je ranjen oružn. narednik Karlo Oreški, koga sam na mjestu ispovjedio. Narednik je isti dan umro. Istom zgodom teško je bio ranjen i ustaški rojnik Tunja Galušić, otac našeg gimnazialca Blaža Golušića-Zečevića, a brat našeg profesora fra Serafina Zečevića. Zanimat ćete čitatelju, da sam istu dvojicu ispovjedio bez habita samo u košulji i gaćama držeći pušku u ruci, jer su partizani bili u neposrednoj blizini. S prozora sam skočio bez odiela, jer ga nisam imao kada obući.

Oni su međutim provalili u stan i oplaćkali sve što su mogli ponieti. Odnieli su mi i moje redovničko odielo tako da su mi seljaci morali posuditi gunjić i čakšire da ne hodam go. U zoru su otišli s plienom, ali biesni da im je parok izmakao. U crkvu nisu dirali.

Vratio sam se kući i zvonio na Zdravo Marijo. Kuću sam na-šao razvaljenu i oplaćkanu, svu izrešetanu kuglama.71

Doživljaje iz Zovika i povratak u Sutjesku Grgić zaključuje ovim riječima:

Pošto sam bio zazoran partizanima i bio im u oku zamolio sam oca provinciala da me razrieši dužnosti župnika u Zo-viku. O. provincial je udovoljio mojoj želji i imenovao u Zo-vik novog župnika fra Alojzija Šandrka, koji je o Božiću oti-šao u taj kraj, a ja evo kao, vikar, organista, kapelan i – proto-kolista i chronologus domus nastavljam pisati događaje ovih vremena vama potomcima za uspomenu.72

Potom u kronici bilježi još jednog fratra, žrtvu partizanske vojske:

U prosincu ove godine dođe viest, da su partizani u Livnu uhvatili i strieljali podhumskog župnika fra Bonu Grebena-revića. Viest se nažalost potvrdila.

Sve do konca ovog mjeseca nalazila se u partizanskoj oku-paciji mjesta: Livno, Jajce, Fojnica, Kreševo, Busovača, a u zadnje vrieme palo im je u ruke i Bugojno i Kupres.73

Spominjući II. zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu u prosincu 1943. godine, Grgić ne spominje nazočnost nekih bosansko-jajač-kih fratara (fra Josipa Markušića i fra Bone Ostojića, koji je također bio vijećnik i narodni poslanik na Trećem zasjeda-nju ZVNOBIH-a u travnju 1945. godine), a nama ostaje ne-poznanicom je li mu to uopće i bilo poznato74:

71 Kronika, str. 157-158.72 Kronika, str. 160.73 Kronika, str. 160.74 O važnosti II. zasjedanja AVNOJ-a ovako će Srećko M. Džaja: “Osim toga, Drugi AVNOJ je uspostavio provizornu vladu pod imenom Nacio-nalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i postavio skretnice za institu-cionalnu izgradnju nove države. U skladu s tim donijeta su dva zaključka od



Na 29. XI. 43. osnovao je partizanski maršal Tito u Jajcu i partizansku vladu (Nacionalni Komitet) i partizansko naci-onalno vieće kao neku vrstu partizanskog parlamenta. No baš u mjesecu prosincu te godine iza likvidacije Talijana po-čela je snažna akcija njemačkih i hrvatskih četa proti parti-zanima. U akciji prema partizanskim viestima sudjeluje oko 6 njemačkih divizija, a među njima i naša hrvatska legija sa ruskog fronta i SS-trupe. Za kratko vrieme oslobođeno je Livno, Kupres, Bugojno, Jajce, Tuzla i ostali krajevi. Baš na sam Badnjak prošla je i kroz Sutjesku njemačka vojska i bo-žićevala u Vukanovićima i Borovici.75

Naglasivši da je godina �943. završila u znaku najžešćih borbi i na Rusiji i u Italiji i kod kuće7�, fra Arkanđeo Grgić nas upo-znaje s nekim samostanskim zbivanjima, ali i s nekim parti-zanskim vojnim akcijama (paljenje željezare u Varešu, nano-šenje štete rudniku u Kaknju i rušenje mostova preko Bosne) što fra Arkanđeo Grgić kritizira jer je tim akcijama ugrožen i oštećen prije svega ionako siromašan narod:

U samostanu je ove godine popravljena štala, nova beton-ska brana električne centrale stavljena u pogon i popravljeno mnogo toga. Godina je liepo rodila, zima je dosta blaga – iako je strašna skupoća – kod nas se skoro ne bi znao za rat da nije ovih unutarnjih nemira. Partizani su zapalili želje-zaru u Varešu, u Kaknju nanieli rudniku grdne štete, maga-zine oplaćkali – a od tih ustanova živi na hiljade naroda ovog kraja. Sva tri drvena mosta na rijeci Bosni, koja su vezala Sutjesku i sve ove krajeve s Visokim, spaljena su. Željezničke stanice popaljene, a željeznički mostovi porušeni. A sve je to služilo siromašnom narodu, da mu olakša život.77

Posljednja vijest iz 1943. godine, koja se tiče same bosanske franjevačke provincije, ujedno je i posljednja vijest koju je fra Arkanđeo Grgić zapisao u sutješkoj samostanskoj kronici II. svjetskog rata:

U god. �943. ostavili su Red i Provinciju i apostatirali naši inače uvaženi teološki profesori Dr. Emil Orozović i Dr. fra Stanko Vujica. Razloge istupa iz Reda i apostazije osobito kod fra Vujice ne možemo nikako psihološki protumačiti, a kamoli još opravdati. Šteta za neumrle duše! Srećom, svojim odlaskom nisu uzvitlali velike prašine u javnosti niti je to previše zapaženo u javnosti.7�

Posljednja rečenica sutješke kronike II. svjetskog rata za-vrjeđuje posebnu pažnju jer u njoj kao da je ipak sadržana sva ljudska mudrost i ljudsko iskustvo o prolaznosti svih ratova i političko-ideoloških projekata, koliko god se kitili

povijesnog domašaja: razvlaštenje vlade u egzilu kao i suspenzija povratka kralja do narodne odluke nakon završetka rata.” (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 104.)75 Kronika, str. 160.76 Kronika, str. 160.77 Kronika, str. 160-161.78 Kronika, str. 161.

božanskim pridjevima vječnosti i besmrtnosti, i nepobjedi-vosti života, unatoč svim ratovima, pa i smrti unatoč, kao vrhunskom simbolu besmisla, koliko god taj život bio krhak i loman:

Život teče dalje svojim tokom.79

Ispod te rečenice nalazi se, istina, još naslov Godina �944.�0, ispisan rukom fra Arkanđela Grgića, ali više nema niti jed-noga kroničarskog zapisa.

O razlozima naglog prestanaka pisanja kronike ostaje nam zasada samo nagađati.

Možda je razlog naprosto u dramatičnim događanjima 1944. i 1945. i to u smjeru suprotnom od očekivanja fra Arkanđela Grgića? Ili u različitim stavovima fratara u samostanu spram događanja koja će dokrajčiti postojanje NDH i okončati II. svjetski rat?

Možda se s prestankom pisanja kronike moglo izbjeći da je netko potegne kao optužujući materijal protiv sutjeških fra-tara pa je tako i učinjeno?

Teško da pauza u pisanju kronike od 20 godina nema veze i s nametnutom šutnjom u novoj Titovoj Jugoslaviji s obzirom na komunističke zločine počinjene tijekom II. svjetskog rata a napose na njegovom koncu u pobjedničkom zanosu?

A opet, možda se iza svega krije, nešto sasvim drugo: lije-nost ili bolest redovnika zaduženog za pisanje kronike, kako se to znalo često događati; ta o tome nam svjedoči i sam fra Arkanđeo Grgić koji je kao kroničar više pisao “za drugima” nego u miru stvarao kroničarske zapise o trenutačnim doga-đanjima oko sebe.

Ka kritičkom čitanju kronike

Nemoguće je pravo razumjeti i pravo prosuditi sutješku sa-mostansku kroniku II. svjetskog rata i samog kroničara tog mračnog razdoblja svjetske povijesti – ne smije se zabora-viti koliko je u kronici kao književnoj vrsti važan, ako ne i presudan subjektivni činitelj – bez uvažavanja kroničareve trostruke pozadine: ideološke (uzavreli ideološki sukob ka-toličkog, liberalnog i komunističkog integrizma), povijesno-političke (nacionalno-politički sukob Hrvata i Srba u Prvoj Jugoslaviji i Drugi svjetski rat) i crkvene, poglavito bosan-sko-franjevačke (Katolička crkva i Bosna Srebrena u II. svjet-skom ratu odnosno u NDH) – jer je riječ o zbiljama koje su odsudno odredile osobne stavove fra Arkanđela Grgića odnosno vizuru kroz koju je pristupao zbivanjima oko sebe dok je izabirao na koja će od tih zbivanja sačuvati pisano sje-ćanje u kronici, svejedno prilagao uz njih osobne komentare ili ne.

79 Kronika, str. 161.80 Kronika, str. 161.



Pored toga, važno je na umu imati još nekoliko činjenica.

Čitajući kritički sutješku kroniku II. svjetskog rata, stupamo na još uvijek uvelike povijesno neobrađeno polje: Katolička crkva i Bosna Srebrena u NDH.

To poziva na oprez i izbjegavanje davanja općih i definitivnih sudova, što bi odavalo srozavanje u već postojeća pojedno-stavljena antagonističko-ideologizirana viđenja toga temata, jer će i samo kritičko čitanje sutješke kronike otvoriti više pitanja nego što će na njih dati odgovor.

Kritičko čitanje sutješke kronike bit će, dakle, obilježeno oso-binom svakog povijesnog prikaza odnosno privremenošću.

Naprosto, za cjelovitu sliku o Katoličkoj crkvi i Bosni Srebre-noj u NDH potrebno je obraditi još mnogo arhivske građe kao što je i za cjelovitu sliku lika fra Arkanđela Grgića po-trebno učiniti još cjelokupni niz koraka u smjeru popunja-vanja praznina u njegovoj biografiji.

Ne smije se zaboraviti da je pred nama samo sutješka kro-nika kao jedan fragment onoga što je bio i kako je razmišljao kroničar, što ostavlja otvorenim pitanjem jesu li se i u kojoj mjeri u ostatku njegova života pojedini stavovi mijenjali. Ne raspolažemo, dakle, još uvijek cjelovitim uvidom u život fra Arkanđela Grgića pa niti pisanim ili usmenim svjedočan-stvima nakon II. svjetskog rata koja bi nam raskrila njegova naknadne stavove o tome mračnom razdoblju, izuzev činje-nice da je dva puta bio u zatvoru nakon 1945. kao politički osuđenik.

Potrebujemo, dakle, nešto poput političko-ideološke biogra-fije fra Arkanđela Grgića.

Bilo bi, nadalje, nepravedno stavove kroničara iznijete u su-tješkoj kronici naprosto suditi vrijednosnim mjerilima na-šega vremena, primjerice stupnjem senzibiliteta za ljudska prava ili odnosom Crkve prema svijetu kako se oblikovao tijekom i nakon II. vatikanskog koncila, što opet kroničara ne oslobađa opravdane kritike za pojedina stajališta.

Uznik katoličkog integrizmaPristajanje fra Arkanđela Grgića uz Njemačku, posljedično tome Frankovu Španjolsku i Mussolinijevu Italiju, koje pro-žima cjelokupnu sutješku kroniku II. svjetskog rata, pa čak i njezine posljednje dijelove ispisivane 1944. godine, korijeni se u katoličkom integrizmu, što je izravno skopčano i s ne-kritičkim pristajanjem fra Arkanđela Grgića uz NDH.

Pristajanje uz Njemačku na jedinstven način oslikava vapaj fra Arkanđela Grgića zabilježen u kronici u osvrtu na rusko-njemački rat 1941. godine:

Svi se mi molimo Bogu, da saveznicima uspije likvidirati so-vjetsku silu. Jer kad bi Sovjeti pobijedili hrvatskom narodu nebi bilo više mjesta na zemlji.��

81 Kronika, str. 138.

Kao utemeljenje iznesene tvrdnje može poslužiti podsjeća-nje na to što je to katolički integrizam.

Samostojno vladanje Crkve svijetom u srednjem vijeku ne začuđuje jer je u srednjovjekovnoj kršćanskoj civilizaciji društvo bilo religijsko, a religija društvena. Ali kad je to sred-njovjekovno razdoblje prohujalo, Crkva je u nositeljima no-vog svjetovnog poretka, nadahnutim prosvjetiteljstvom, po-zitivizmom, liberalizmom, socijalizmom, demokratizmom i znanošću, ali i izvornom kršćanskom baštinom, započela gledati zaklete neprijatelje jer su radikalno dovodili u pitanje nadasve crkvenu vladavinu nad svijetom.

Između Crkve i modernog svijeta u nastanku, mladog mo-derniteta, začeo se ogorčen sukob, na obje strane u dualistič-koj maniri: u drugom je Zlo, a u meni Dobro. Prvi odgovor Crkve na modernitet bio je upravo katolički integrizam82, a na našim prostorima vezan je uz krčkog biskupa Antuna Mahniča i utemeljenje Hrvatskog katoličkog pokreta. Kao i svaki ideolog katolizicma, Mahnič je nastojao katoličku ideju (svjetonazor) podignuti na razinu društvenog poretka.83

Katolički integrizam ogledao se u radikalnom zabacivanju svih vrijednosti novovjekovnog svijeta koje će tek tijekom II. vatikanskog koncila konačno i nedvosmisleno biti iznova prepoznate i priznate kao kršćanske vrijednosti: ljudska prava, religijska sloboda, autonomija svjetovnog i duhov-nog (odvojenost države i Crkve), socijalna pravda i demo-kracija. To zabacivanje pratilo je povlačenje, čak bijeg Crkve u prošlost kao način nijekanja moderniteta što je za sobom povlačilo idealiziranje prošlosti i protivljenje promjenama i napretku. U Crkvi je zaživjela nostalgija za prednostima ka-tolika iz ancien régimea, uvjerenje da je politička podrška bolji jamac budućnosti od dobrote Isusa iz Nazareta. Savez sklopljen s ancien régimeom u obrani prošlosti pred novo-šću, ojačao je u Crkvi njezinu konstantinovsku tradiciju od-nosno nostalgiju za svjetovnom moći.84

82 Nakon što je došlo do zastoja u ozbiljenju programa II. vatikanskog kon-cila u čijem središtu je bio zahtjev za dijalogom Crkve s modernim svijetom, a što je praktično značilo i osudu katoličkog integrizma, posljednjih godina je i to ne samo kod nas sve bjelodaniji katolički fundamentalizam, koji oslo-njen na baštinu katoličkog integrizma, predstavlja suvremenu reakciju na modernitet nekih crkvenih krugova protivnih duhu i nakanama II. vatikan-skog koncila. Umjesto nijekanja moderniteta bijegom u prošlost, kako je to kušao katolički integrizam, katolički fundamentalizam stupa u otvoreno sučeljavanje s modernitetom u sadašnjosti s jednim jedinim ciljem, posve-mašnjom pobjedom nad njim. Kao što je katolički integrizam odveo Crkvu u pragmatično-političke saveze s autoritarnim fašističkim i nacističkim re-žimima, tako je katolički fundamentalizam kod nas umnogome odgurao Crkvu u pragmatično-politički savez s nacionalističko-političkim snagama s hrvatskim nacionalnim predznakom (jednako kao što je došlo do saveza između pravoslavnog fundamentalizma i srpskih političko-nacionalističkih snaga te islamskog fundamentalizma i bošnjačkih političko-nacionalistič-kih snaga) tijekom ratova 90-ih godina prošlog stoljeća koji su okončali postojanje Druge Jugoslavije, a o pogubnosti toga saveza snažno svjedoči sutješka samostanska kronika posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. 83 O tome pogledati: Mario Strecha, Katoličko hrvatstvo – Počeci katolič-kog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.-1904.), BARBAT, Zagreb 1997.84 Usp. Željko Mardešić, Ideološki katolicizam u Hrvatskoj, u: Željko Mar-dešić, Rascjep u svetome, KS, Zagreb 2007, str. 795-814.



Osuda protestantske reformacije, prvog nositelja moderne s kojim se Crkva sukobila jer je reformacija bila okrenuta pro-tiv crkvene konstantinovske tradicije, zatvorila je Crkvi go-tovo sve do II. vatikanskog koncila put do čisto evanđeoske poruke. Osuda liberalizma zaslužna je da je Crkva tragično dugo bila zatvorena za prihvaćanje demokracije kao i teo-loškog pitanja slobode jer je liberalizam zagovarao slobodu ispovijedanja vjere i odvajanje države i Crkve. Osuda komu-nizma zapriječila je Crkvi da raspozna društvenu ali i teo-lošku važnost zahtjeva za socijalnom pravdom u društvu.

Ostavši slijepa za činjenicu da su je i reformacija i liberalizam i komunizam, unatoč svojim krajnostima, pozivale na po-vratak evanđeoskim izvorima, Crkva je učinila jedino što joj je i preostajalo. Udarila je putem priklanjanja malim autori-tarnim porecima kroz što se očitovala nostalgija za moćnim katoličkim državama ancien régimea predmodernosti.85

Vrhunac tog procesa zbio se upravo između dvaju svjetskih ratova u Europi: nedemokratski vođa Antonio de Oliviera Salazar u Portugalu uživao je podršku Crkve, španjolski ge-neral Francisko Franco čak je htio obnoviti katoličku državu konstantinovske tradicije, talijanski vlastodržac Benito Mu-ssolini dao se na početku svog političkog angažmana uprav-ljati napucima crkvenog društvenog nauka, većina francu-skih biskupa davala je podršku fašističkom poretku Péteina u Francuskoj, uostalom Adolf Hitler nikada ne bi došao na vlast u Njemačkoj bez glasova njemačkih katolika čemu je odsudno pridonijelo sklapanje konkordata između Vatikana i Njemačke, kojem je kumovao vatikanski državni tajnik kar-dinal Pacelli, budući papa Pio XII, jer je sklapanje tog kon-kordata slovilo kao veliko uvažavanje Hitlera.86

Ustrašena komunističkom ideologijom, a zaslijepljena no-stalgijom za svjetovnom vlašću, Crkva se rastrgana između opasnosti komunizma i nacional-socijalizma ipak radije u prvi mah tragično priklonila nacističkim i fašističkim pokre-tima, ne uviđajući da rasni determinizam za razliku od kla-snog predstavlja vrhunski oblik dehumanizacije, a što svoje

85 Usp. Željko Mardešić, Crkva između dviju oprečnih nostalgija, u: Crkva u svijetu, 36(2001)2, str. 127-152.86 Istine zarad, važno je podsjetiti da je onodobni papa Pio XI. bio otvo-reni neprijatelj nacizma o čemu svjedoči okružnica Mit brennender Sorge (Gorljivom brigom) iz 1937. godine, a isti je papa spremao i encikliku protiv rasizma i antisemitizma. No, upravo će njegov nasljednik kardinal Pacelli kao papa Pio XII. “uladičiti” te enciklike i kao posljednji neprijeporni pred-stavnik srednjovjekovne protureformacijsko-antimodernističke paradigme kršćanstva (nadati se tome!), ustrašen komunizmom još od mladosti i obi-lježen autoritarno-antidemokratskim duhom, omogućiti pragmatičko-anti-komunistički savez s totalitarnim nacizmom. Samo je tako razumljiv izosta-nak prosvjeda Pia XII. protiv nürnberških rasnih zakona (1935), pogroma u “Kristalnoj noći” (1938), protiv talijanskog napada na Etiopiju (1936) kao i na Albaniju (1939), protiv izbijanja II. svjetskog rata i protiv progona Ži-dova. Ustrajavajući u šutnji o holokaustu, makar će se tek na Božić 1944. izjasniti za ljudska prava i demokraciju, ustrajat će i u ideološko-paranoič-nom antikomunizmu, tako da će naći za potrebno nakon II. svjetskog rata izopćiti sve članove komunističke partije na svijetu iz Crkve, ali ne i “ka-tolike” Hitlera, Himmlera, Goebbelsa i Bormanna, ne na zadnjem mjestu zbog prijetnje da će komunisti zadobiti vlast u Italiji. (Usp. Hans Küng, Ka-tolička crkva – Kratka povijest, Alfa, Zagreb 2007, str. 215-227)

tragove nalazi i danas u crkvenom antikomunizmu, raspro-stranjenom i kod nas.87

Imajući sve to na umu, ne začuđuje odviše da je fra Arkan-đeo Grgić, kao dijete svoga vremena, bio duboko obilježen katoličkim integrizmom i to napose crkvenim antikomuniz-mom koji ga je nagnao da u Njemačkoj i Italiji vidi saveznike uz koje Katolička crkva, hrvatski narod i NDH jedino mogu imati budućnost.

Uostalom, za pretpostaviti je s velikom izvjesnošću da je upravo u duhu, više ili manje krutog katoličkog integrizma fra Arkanđeo Grgić odgajan i obrazovan, prvo kao sjemeni-štarac, a potom kao bogoslov, a u skladu s njim je, što svjedoči i kronika, živio i djelovao kao svećenik, pa i kao kroničar.

Značajno je istaknuti da strah od komunističkog integrizma, zbog kojeg se ipak nije smjela zabaciti ideja socijalne pravde, u crkvenim krugovima nije bio bez temelja, o čemu svjedoči i fra Arkanđeo Grgić u kronici spominjući neke od fratara koje su tijekom II. svjetskog rata pobili partizani, a njih je upravo zbog ideološkog naboja općenito bilo više od onih koje su pobili čak i četnici88.

Upravo je ideološki naboj komunizma (i liberalizma) prije-čio da se unutar Crkve potvrde snage koje su u komunizmu, liberalizmu i demokraciji, unatoč nekim krajnostima, raza-znavale nešto od izvrne kršćanske baštine kao što je socijalna pravda ili sloboda vjerovanja. Anticrkveno i antireligiozno držanje uopće većine socijalista nije dopustio da veći značaj poluče kršćanski socijalni pokreti, katoličke ili protestantske provenijencije svejedno, a opet tada u Crkvi rasprostranjeno uvjerenje da socijalno pitanje ne predstavlja niti crkvenu niti

87 O tragičnosti i dalekosežnosti tog previda Crkve izgleda da nitko nije tako jasno progovorio kao Nikolaj Berdjajev: “Rasna je teorija, i s kršćan-skog i s čisto ljudskog gledišta, puno gora nego klasna teorija, u njoj je de-humanizacija puno dublja. U klasnoj teoriji marksizma čovjek se, ako je pripadnik buržoaske klase koja je osuđena na smrt, može ipak spasiti izmje-nom svijesti, on može prihvatiti marksističku ideologiju, postati komunist, čak i narodni komesar. U rasnoj teoriji nema spasa. Ako si Židov ili crnac, tebe nikakva izmjena svijesti, nikakva vjerovanja ili uvjerenja ne mogu spa-siti, ti si propao. Ako Židov postane kršćanin, toga neće spasiti. Neće se spa-siti ni ako postane nacional-socijalist. Ne može, naime, čovjek koji to nije postati istinski germanski ‘arijac’, kao što onaj koji to nije ne može postati Židov. Oni se kao takvi mogu samo roditi. Usud krvi pritišće čovjeka. To je apsolutni determinizam i fatalizam. Ali, kršćanstvo je religija slobode duha, ono ne trpi fatalizam ni determinizam. Klasni determinizam je relativan u poređenju s rasnim i zbog toga posljednji predstavlja puno dublji oblik dehumanizacije. Da i ne govorimo o tome da je s kršćanskog gledišta hitle-rizam opasniji nego komunizam, jer se komunizam, kao neprijatelj svake religije, izravno i otvoreno bori protiv kršćanstva, dok hitlerizam nasilnički traži unutarnju deformaciju kršćanstva, izmjenjujući sama kršćanska vjero-vanja u korist rasne teorije i diktature Trećega Reicha.” (Nikolaj Berdjajev, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, Verbum, Split 2007, str. 78-79.) 88 U protestnom će pastirskom pismu katoličkog episkopata, predvođenog Stepincem, iz 20. rujna 1945. godine, pri spomenu sustavnog proganjanja Katoličke crkve od strane komunista biti navedene slijedeće brojke: 501 progonjen svećenik, a od toga 204 umorena; 169 zatvoreno, a 89 nestao; umorstvo 19 svećeničkih kandidata, tri redovnika brata i četiri redovnice; A jasno je da se za sve ne može dokazati da su bili članovi ustaša, a kamoli ratni zločinci! (Usp. Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 110).



teološku zadaću, anticrkvenost i antireligioznost socijalista samo je utvrđivalo i produbljivalo.89

Na djelu je zapravo bio začarani krug sukoba oprečnih ide-ologija čije su se zle krajnosti međusobno hranile. U strahu od jedne zle ideologije nerijetko su se cjelokupne zajednice, crkvene i političke, ali i pojedinci, priklanjali drugoj zloj ideologiji.

Upravo u tome je i bila sadržana tragika vremena u kojem je fra Arkanđeo Grgić živio, a koju nije do kraja znao i mogao prevladati, barem nas na to upućuje sutješka kronika koju je ispisao, dok pitanje o revidiranju njegova stava prema na-cističkoj Njemačkoj, fašizmu i nacizmu uopće, nakon 1945. ostaje otvorenim, a ne treba zaboraviti da je do toga otri-ježnjenja i sam vrh Katoličke crkve u Rimu došao mučno i prilično kasno, a drugačije nije bilo niti s prvacima Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH, s tim da se u slučaju nekih o tome otrežnjenu uopće i ne može govoriti, čak niti djelomično, primjerice u slučaju biskupa Šarića koji je 1945. s njemačko-ustaškim snagama pobjegao iz Sarajeva.

Dakle, u fra Arkanđelu Grgiću ogleda se pokleknuće cjeloku-pne Katoličke crkve “lažnoj alternativi” pod kojom je književ-nik Manes Spreber mislio na uvjerenje: “S Hitlerom (muta-tis mutandis: Mussolinijem, Pavelićem, Tiszom, Horthyjem, Antonescuom…), ako ne želite da pobjedi komunizam.”90

Unatoč tome, važno je zapaziti da je fra Arkanđelu Grgiću, koliko nam to daje naslutiti kronika i dostupna svjedočan-stva njegove subraće u povodu njegove smrti, pošlo za ru-kom u svakodnevnom životu sačuvati odmak od ideološkog ludila tog zlokobnog vremena, dostatan za vjernost osnov-nim ljudskim i vjerničkim normama, o čemu će za malo vre-mena biti više govora.

Ali da je bilo fratara koji su od prve, čak unatoč antikomu-nizmu, prozreli da na kršćanstvo veća opasnost vreba od na-cizma i fašizma nego od komunizma91, bit će dostatno pod-sjetiti iznova na stav fra Joze Markušića glede njemačko-so-vjetskog sukoba:

89 Usp. Reinhard Frieling, Put ekumenske misli, Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2009, str. 239-241.90 Navod preuzet iz: Anna Maria Grünfelder, Crkva i katolici Nezavisne Države Hrvatske (NDH) spram SHOI: Između interesa Crvke i prava čo-vjeka, u: Svenka Savić i Rebeka Jadranka Anić (ur.), Rodna perspektiva u međureligijskom dijalogu u XXI veku, Futura publikacije, Novi Sad 2009, str. 129. 91 Bilo je takvih čak i među njemačkim kršćanima. Podsjećam na evange-ličkog pastora Dietricha Bonhoeffera i isusovca Alfreda Delpa. Obojica su iz ljudskih i kršćanskih razloga bili ne samo protiv nacističkog režima nego su djelatno sudjelovali i u njemačkom pokretu otpora. Nakon neuspjelog atentata na Hitlera obojica su i ubijeni od strane nacističkog režima pred sami konac II. svjetskog rata. O tome šire pogledati: Alen Kristić, Alfred Delp – Mistik zemlje, u: Svjetlo riječi, XXVII(2009)318, str. 45-47; Alen Kri-stić, Nadilaženje prirodnog – iz kršćanskog poimanja nacionalnog, u: Alen Kristić, Religija i moć, Rabic, Sarajevo 2009, str. 272-294; Alen Kristić, Di-etrich Bonhoeffer – Za svijet odgovorno kršćanstvo, u: Ivan Šarčević (ur.), Priprava puta – 25 godina Svjetla riječi, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2008, str. 278-282).

Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Nijemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njezinu pobjedu.92

Međutim, pristajanje fra Arkanđela Grgića uz Njemačku, a potom još više olakšanje zbog propasti Prve Jugoslavije i ra-dosno pristajanje uz novonastalu NDH, što je bilo obilježje ne samo fra Arkanđela Grgića nego većine hrvatskog naroda i katoličkog klera, valja razumijevati ne samo na pozadini katoličkog integrizma nego i na pozadini političko-nacio-nalnih sukoba Srba i Hrvata u Prvoj Jugoslaviji93.

Razočarenje Prvom Jugoslavijom

Iskustvo agresivne mađarizacije i germanizacije u propaloj Austrougarskoj bio je odsudan da hrvatski političari i kato-lički kler pristanu na ujedinjenje Južnih Slavena u zajedničku državu. Ali upravljanjem u Kraljevini SHS-a – osnovanoj 1918. a od 1929. zvanoj Jugoslavija – ubrzo su se razočarali.

U podnožju toga razočarenja krio se trajni sukob dviju oprečnih politika, hrvatske koja je, zasnovana na decentrali-ziranoj i pluralističkoj koncepciji, smjerala decentraliziranoj vlasti u Kraljevini SHS, koja će poštivati suverenitet i samo-određenje konstitutivnih naroda, i srpske koja je, zasnovana na unitarističkom i centralističkom konceptu, svu vlast že-ljela imati u svojim rukama.

Srpska politička elita u tom se političko-nacionalnom su-kobu oslanjala na velikosrpsku ideologiju prema kojoj u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi samo jedan i to srpski narod (pleme) triju konfesija: pravoslavni, katolički i musli-manski Srbi. Ne priznajući zbilju kakvom jest, srpska poli-tička elita je vođena velikosrpskom ideologijom pokušala nemoguće, provesti promjenu nacionalne svijesti koja se oblikovala već u 19. stoljeću i to prvenstveno kod Hrvata, što će opet zaludu pokušavati kod Srba provesti ustaški režim na području NDH. Svaki novi poraz u tome projektu rađao je frustracijom, a svaka nova frustracija većom agresivno-šću, čemu je vrhunac bilo uvođenje diktature srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Srpska hegemonistička politika – trajno gušenje hrvatskih nacionalnih sloboda (asimilacijom ili eliminacijom), uboj-stvo hrvatskih parlamentaraca u Beogradu u lipnju 1928. i

92 Navod preuzet iz: Dubravko Lovrenović (i al.), Jajce – Središte i margina povijesti i ljepote, str. 75. 93 Da je to bio i kulturni, čak donekle civilizacijski, pa i svojevrsni religij-ski sukob zapaža Ivan Supek, govoreći o Kraljevini SHS koja se na koncu pojavila kao ostvarenje najsmjelijih velikosrpskih težnji : “Bivši turski paša-luk, koji nije dozreo do urbane civilizacije, nego zadržao uglavnom ruralnu tradiciju, zavladao je najedanput zapadnim zemljama koje su prošle kroz humanizam, prosvjetiteljstvo i građanski liberalizam te podigle kulturne i pravne ustanove. Razlike između istoka, dugo pod turskom okupacijom, i zapada, dugo dijela Srednje Europe, zaoštravale su se i oprečnim crkvama. Srpski nacionalizam ostaje vezan s pravoslavljem, dok je Radićev pokret sli-jedio prosvjetiteljstvo odvajajući crkvu od države ili politike.” (Ivan Supek, Tragom duha kroz divljinu, Profil, Zagreb 2006, str. 35-36).



blokiranje ratificiranja Konkordata s Jugoslavijom 1938.– umnogome predstavljaju ne samo uzrok nastanka i razvoja ustaškog pokreta Ante Pavelića nego i radikalno otuđenje Hrvata od Prva Jugoslavije koju više nisu doživljavali svojom i u kojoj su mogli biti zadržani još samo silom.94

Imajući to na umu, lakše je razumjeti nepobitnu činjenicu da je Katolička crkva pozdravila formiranje NDH i to kao ostvarenje stoljetnog hrvatskog sna. Nova država je u prvi mah prihvaćena s oduševljenjem i velikom nadom, ali i do kraja nekritički, jer kao problem uopće nije zamijećena či-njenica da iza te države stoje hrvatski ekstremisti i to potpo-mognuti njemačkim nacistima i talijanskim fašistima.95

Istina je, također, da je u Katoličkoj crkvi do bolnog otrije-žnjena došlo veoma brzo nakon uspostave NDH, makar u njezinom vrhu, ali to nikada nije polučilo bezuvjetnim za-bacivanjem te nove državne tvorevine nego su od strane hr-vatskog episkopata poduzimani uzaludni pokušaji da se ta državna tvorevina sačuva nakon sloma nacističkog i ustaš-kog režima.96

Sažeto, katoličkom kleru, gledano u cjelini, u NDH tijekom Drugog svjetskog rata nedostajala je politička jasnoća i mu-drost, ništa manje, iznova gledano u cjelini, dosljednost evanđeoskim zahtjevima: Etička konkretnost evanđelja na-grđivana je u nedopustivoj mjeri apstraktnim i načelnim go-vorom, u početku zbog nacionalne ushićenosti hrvatskom državom, a kasnije zbog očuvanja institucionalne sigurnosti i političko-diplomatske korektnosti Crkve.

U velikoj se mjeri, iznova, u fra Arkanđelu Grgiću odnosno sutješkoj kronici II. svjetskog rata ogleda opći stav Katoličke crkve prema NDH, ali s jednom presudnom razlikom.

Razočaran Prvom Jugoslavijom, što odaju i stranice sutješke kronike, fra Arkanđeo Grgić izvještava o osnivanju “Neza-visne Države Hrvatske”97, te se ubrzo razaznaje da je doživ-ljava svojom i uz nju sasvim staje, kao i Katolička crkva u NDH u času njezina formiranja.

Iz redaka kronike jasno je, potom, da fra Arkanđeo Grgić NDH doista doživljava kao slobodnu i suverenu zemlju98, te da za njega ne predstavlja problem što iza te zemlje stoje hrvatski ekstremisti, oslonjeni na nacističku Njemačku i fa-šističku Italiju, što je, iznova, sasvim na liniji općih stavova Katoličke crkve u NDH, nadasve u času njezina osnivanja.

U zasljepljujućoj nacionalnoj ushićenosti novom državom previđana je nepobitna činjenica da je to bila marionetska država izgrađena po načelu vođe i na rasističkim temeljima,

94 Usp. Petar Jeleč, Katolička crkva i osnivanje NDH, str. 56.95 Usp. Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 115-116.96 Usp. Petar Jeleč, Katolička crkva i osnivanje NDH, str. 56-57.97 Usp. Kronika, str. 136.98 Usp. Kronika, str. 136 i 138.

a uvidjeti to, značilo je istodobno uvidjeti da takva država dugoročno nema budućnosti, ne na zadnjem mjestu jer je iz-građena na antihumanističkim i antikršćanskim temeljima.

Za fra Arkanđela Grgića ne predstavlja, nadalje, nepozna-nicu da se u novoj hrvatskoj državi uvode i važe rasistički i diskriminacijski zakoni prema Židovima i Srbima. Premda o tome piše u kronici, spram tih zakona ne zauzima nikakav pa niti kritički stav.

Tako će u kronici zabilježiti da su u travnju 1941. njemački vojnici opustošili magazu jednog židovskog trgovca99, a ne-što detaljnije navest će zakone koji će u tek osnovanoj NDH pogoditi Srbe, spominjući čak i “koncetracione logore”, osnovane tobože “za svaku sigurnost”, što je bez sumnje odjek onodobne ustaške propagande:

Odmah po osnutku Nez. Države Hrvatske zabranjeno je na cijelom hrv. području ćirilica, otpušteni su svi srpski-pravo-slavne vjere činovnici i namještenici, a svi Srbi stavljeni pod pasku. Viđeniji Srbi su za svaku sigurnost internirani veći-nom po koncentracionim logorima.100

No, ne treba zaboraviti da je to bilo poznato i daleko bolje informiranom vrhu Katoličke crkve u NDH, ali to nije bilo dostatno da tadašnja hrvatska biskupska konferencija takve zakone jasno osudi kao nehumane i nekršćanske: niti tije-kom prve sjednice biskupske konferencije u NDH u lipnju 1941. niti tijekom druge sjednice u studenom 1941. kad su progoni Židova i Srba već bili u odmakloj fazi.101 A teško je pronaći riječi da se opiše mjera tragičnosti da je taj isti vrh Katoličke crkve u NDH odnosno sam Stepinac istodobno našao za primjereno da vlast NDH pohvali zbog borbe pro-tiv psovke, pobačaja i bijele kuge, dakle, zala neusporedivo manjih od rasističkih i diskriminirajućih zakona ustaškog režima.102

Na to se naslanja još jedna karakteristika fra Arkanđela Gr-gića, ovjekovječena na stranicama sutješke kronike, koja je na liniji općeg stava Katoličke crkve spram događanja u NDH.

Riječ je ne samo o teoretskoj osudi zla komunizma nego i o dokumentiranju zločina počinjenih u ime komunističke ide-ologije što je po sebi ispravno, ali kod fra Arkanđela Grgića ne nalazimo niti teoretsku osudu zla nacionalizma (fašizma i nacizma) niti svjedočanstvo o zločinima počinjenim u ime te ideologije, makar ostaje otvoreno pitanje koliko je fra Ar-kanđeo Grgić o tim zločinima dok je pisao kroniku bio in-formiran ili koliko je bio spreman povjerovati u istinitost tih informacija.

99 Usp. Kronika, str. 136.100 Kronika, str. 137.101 Usp. Petra Jeleč, Katolička crkva i osnivanje NDH, str. 56.102 Usp. Anna Maria Grünfelder, Crkva i katolici Nezavisne Države Hrvat-ske (NDH) spram SHOI: Između interesa Crkve i prava čovjeka, str. 114.



Podsjetimo: fra Arkanđeo Grgić na stranicama kronike bi-lježi primjerice ubojstvo ramskog gvardijana fra Juliana Jur-kovića i strijeljanje fra Viktora Sliškovića na zgarištu ram-skog samostana 1942103, odvođenje i nestanak župnika iz Ljubunčića fra Viktora Baltića početkom 1943104, ubojstvo gimnazijskog katehete u Tuzli dr. Drage Dujmušića105 te stri-jeljanje podhumskog župnika fra Bone Grebenarović u pro-sincu 1943106.

No, i sam kao župnik progonjen u više navrata u Zoviku od partizana, što detaljno opisuje u kronici, fra Arkanđeo Grgić ne ostavlja pisanog traga kritičkog propitivanja o tome po-stoji li na Crkvi uopće krivnje za tako ogorčene i nerijetko smrću zapečaćene progone kako je to primjerice učinio fra Frano Lipovac: “Ima i na nama krivice. Ne čudim se, što pale crkve i ubijaju svećenike. Mi ne znamo zlatne one sredine. Ja nikada nijesam krio svoga hrvatstva, ali sam uvijek bio svima sve, jer smo božji apostoli…”107

Prema tome, fra Arkanđeo Grgić do kraja dijeli nekritičko pristajanje i oduševljenje državnom tvorevinom NDH s Ka-toličkom crkvom u NDH u času njezina formiranja.

Međutim, dok je u Katoličkoj crkvi u NDH umnogome to oduševljenje postupno jenjavalo uz pojavu različitih oblika otvorene kritike, istina nikada u vidu definitivne osude i ra-skida, tako nešto kod fra Arkanđela Grgića odnosno u su-tješkoj kronici ne nalazimo.

Njegov stav spram NDH, koliko nam daje naslutiti sutješka kronika, uopće nije doživio kritičku evoluciju, a ta činjenica tim više čini zanimljivim pitanjem je li do te evolucije i u ko-joj mjeri došlo kod fra Arkanđela Grgića nakon sloma NDH. Iz kronike saznajemo da fra Arkanđeo Grgić drži svečani go-vor na proslavi prve godišnjice NDH u Kraljevoj Sutjesci108 kao i to da je uz Njemačku i NDH nepoljuljano i u sječenju 1944.

Jedino mjesto gdje fra Arkanđeo Grgić kritički progovara o stanju NDH ne tiče se same NDH nego raširene korupcije koja je nastala uslijed otimanja hrane ustaških stražara i mi-licionera od naroda prisiljenog da ih podmićuje što ide u ko-rist “domaćim revolucionarima” i ometa “konsolidaciju naše mlade države”109, napisat će fra Arkanđeo Grgić. Kao glav-nog krivca za ugroženo opstojanje NDH fra Arkanđeo Grgić će navesti 1944. jedino “makinacije i perfidno držanje tali-janske vlade i talijanske vojske” spram savezničke NDH.110

103 Usp. Kronika, str. 152.104 Usp. Kronika, str. 157.105 Usp. Kronika, str. 157.106 Usp. Kronika, str. 157.107 Navod preuzet iz: Petar Jeleč, Ne dajte da se dijeli Bosna, str. 65. 108 Usp. Kronika, str. 149-150.109 Usp. Kronika, str. 146-147.110 Usp. Kronika, str. 153.

Dakle, u okviru sutješke kronike, ostavljajući otvorenim pi-tanje o stavu fra Arkanđela Grgića nakon 1945, da se usta-noviti žar, dosljednost i odrješitost uperena protiv komuni-stičke ideologije i nekritičko poistovjećivanje s NDH, a time i ideologijom koja je stajala iza NDH. To što je nakon 1945. fra Arkanđeo Grgić dospio u zatvor kao politički zatvorenik daje naslutiti da u odrješitosti protiv komunističke ideolo-gije nije popustio, ali nam samo po sebi ne govori ništa o njegovom stavu spram NDH nakon 1945.

Sve rečeno treba ipak nadopuniti jednim važnim zapažanjem.

Unatoč nekritičkom pristajanju uz NDH, kod fra Arkan-đela Grgića odnosno u sutješkoj kronici II. svjetskog rata ne nalazimo traga antisemitizmu kojim je u to doba obilovao katolički tisak, primjerice Katolički tjednik u Sarajevu, ali se takvih tekstova moglo naći i u Kalendaru sv. Ante, niti veličanje i oduševljenosti NDH i Pavelićem u maniri koja je krasila sarajevskog biskupa Šarića, a koja je graničila s obožavanjem.

Dakle, makar kod fra Arkanđela Grgića na nalazimo jasne i oštre osude zločina počinjenih od strane režima NDH kao kod fra Joze Markušića ili kod biskupa Alojzija Mišića, s tim da ostaje pitanje koliko je s njima bio upoznat dok je pisao sutješku kroniku i koliko je vijesti o njima držao vjerodo-stojnim, ako je do njih došao, što je gotovo sigurno, ne na-lazimo govor mržnje koji bi takve zločine opravdavao ili na njih poticao.

Umjesto toga, na više mjesta u kronici osjeća se senzibilnost fra Arkanđela Grgića za konkretne nevolje “običnih” ljudi u vihoru rata, makar iza njih opet iznova stajali samo četnici i partizani. Tako će pisati primjerice o oskudici, gladi, sku-poći koja pritišće narod111, o vječitom strahu i neizvjesnosti kojoj je narod izručen112, te vojnim akcijama partizana kao što su paljenje željezare u Varešu, napad na rudnik u Kaknju, rušenje pruga i mostova preko Bosne, što život siromašnog naroda još više otežava113.

Dakle, koliko god bilo opravdano govoriti o promašajima fra Arkanđela Grgića na razini političko-ideoloških izbora tijekom II. svjetskog rata, a to, vidjeli smo, vrijedi i za cje-lokupnu Katoličku crkvu u NDH, napose u času formiranja NDH, to kod njega nije dovelo do ideološke opijenosti koja bi polučila izdajom ljudskosti u konkretnom svakodnevnom životu kako to naznačuju listine sutješke kronike II. svjet-skog rata, ali i dostupna svjedočanstva njegove subraće.

111 Usp. Kronika, str. 137.112 Usp. Kronika, str. 139.113 Usp. Kronika, str. 160-161.



U okrilju Bosne Srebrene

Diferenciranom pogledu na sutješku kroniku II. svjetskog rata bez sumnje će doprinijeti i smještanje fra Arkanđela Grgića u kontekst same provincije Bosne Srebrene kad je u pitanju stav prema NDH.

Kao i drugdje na području NDH, i u bosanskoj franjevačkoj provinciji nemoguće je govoriti o jedinstvenom stavu bosan-skih franjevaca spram NDH, jer su pojedini franjevci zauzi-mali nerijetko i sasvim oprečne stavove, tako da su jedni bili radikalno proustaški raspoloženi, dok su drugi čak izravno pomagali partizane, često i protivno ideološkim uvjerenjima, ali zbog dobrobiti naroda, ne na zadnjem mjestu uviđajući razmjere zločina koje su činili nacisti, ustaše i četnici.

No, o jedinstvenosti i dosljednosti moguće je govoriti kad je u pitanju uprava bosanske franjevačke provincije odnosno stajališta dvaju ratnih provincijala fra Anđela Kaića (1939-1941) i fra Krune Misila (1942-1945).

Oba su se tijekom II. svjetskog rata dosljedno držala instruk-cija dobivenih 24. srpnja 1941, od vrhovne uprave franjevač-kog reda iz Rima, upućenoj svim franjevačkim zajednicama u NDH, u kojoj se, između ostalog zahtijevalo da nijedan franjevac ne smije biti član ustaškog pokreta, uplitati se u svjetovne i političke poslove, imati udjela u progonima Srba i Židova, dok su posebice poglavari pozvani učiniti sve kod vodećih ljudi da se spriječe osvete, progoni i pljačka Srba, a svi franjevci pred narodnim masama i državnim vlastima dužni su koliko mogu uzeti u zaštitu progonjene Srbe i Židove.

Taj se rimski dokument zapravo pozivao na zaključke sa-stanka hrvatskih franjevačkih provincijala u Zagrebu (10-12. lipnja 1941). U svakom slučaju, tako jasan dokument ti-jekom Drugog svjetskog rata nije izdala niti jedna crkvena institucija!114

O izboru oba ratna provincijala u sutješkoj kronici fra Ar-kanđeo Grgić progovara i to pohvalno115, ne izričući niti jednu kritičku riječ s obzirom na njihovo ponašanje spram NDH, a to isto ne čini niti kada progovara o smrti biskupa Mišića, oštrog kritičara ustaških zločina116. Sve to, unatoč či-njenici da se i u siječnju 1944, ispisujući sutješku kroniku, fra Arkanđeo Grgić i dalje nekritički poistovjećuje s NDH.

Tim više je to značajno zapaziti ako se ima u vidu i postoja-nje lista proustaški orijentiranih bosanskih franjevaca Neda – List za jedinstvenu orientaciju bos. Franjevaca u kojem se upravi franjevačke provincije konstantno prigovaralo zbog manjka nacionalne osviještenosti i nedovoljne ljubavi spram hrvatskog naroda, NDH i Pavelića.117

114 Usp. Petar Jeleč, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, str. 58.115 Usp. Kronika, str. 133-134 i 150-151.116 Usp. Kronika, str. 149.117 Usp. Petar Jeleč, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, str. 59.

Zgodno je mjesto za istaknuti kako je političko-ideološki pluralizam vladao i u samom sutješkom samostanu, a ako je to pretjerano reći, onda zasigurno pluralizam u praktičnom odnosu spram tada djelatnim političko-vojnim snagama u još postojećoj NDH.

Poznato je da je sutješki gvardijan fra Srećko Franjkić, ro-dom iz Vijake kod Vareša, u razdoblju 1944-1945, dakle, u vrijeme dok je fra Arkanđeo Grgić kao kapelan i kroničar po drugi puta bio u Kraljevoj Sutjesci, ujedno bio predsjednik Općinskog odbora narodnooslobodilačkog fronta.118 A član prvog ilegalnog NOO-a u Varešu, dakle, župi u sklopu su-tješkog samostana, bio je vareški župnik fra Miroslav Milo-šević, rodom iz Vareša.119

Dakle, ništa nam iz sutješke kronike ne daje za pravo da za-ključimo kako je fra Arkanđeo Grgić pripadao radikalnim proustaški orijentiranim bosanskim franjevcima. Kronika nadaje zaključak da je, unatoč nekritičkom pristajanju uz NDH, poštivao ne samo obje ratne provincijske uprave nego i da se držao njihova ključnog propisa koji je bosanskim fra-njevcima zabranjivao sudjelovati u ustaškom pokretu odno-sno administrativno-političkim strukturama NDH.

Ka kritičkoj historiografiji

Preostaje odgovoriti na pitanje je li se isplatilo baviti dijelom sutješke samostanske kronike koji se tiče II. svjetskog rata.

Odgovor na to pitanje je bez bilo kakve sumnje potvrdan.

Iako se po opsegu i kvaliteti sadržaja zasigurno ne može mjeriti s nekim drugim samostanskim kronikama iz toga razdoblja, kao što je ona jajačka, čemu je uzrok više u izvanj-skim okolnostima nego u osobnosti kroničara, na sutješkoj kronici II. svjetskog rata jasno se pokazuje koliko bi blago-tvorno bilo istraživati i komparirati samostanske, ali i župske franjevačke kronike iz tog razdoblja, i to ne samo kao nepro-cjenjiv doprinos obogaćivanju lokalnih odnosno zavičajnih povijesti.

Nema sumnje da bi svaka od njih na sebi svojstven način, kao što to čini i sutješka kronika, pridonijela stajanju u kraj manipulacijama s poviješću tog mračnog razdoblja svjetske, ali i naše domaće povijesti, čak i ako u njima, kao u sutješkoj kronici, prevladava selektivno pamćenje, uvjetovano dijelom ideološkim pozicijama autora, a dijelom, zasigurno, komu-nikacijskim blokadama i specifičnošću geografsko smještaja autora, a opet bez govora mržnje.

U taj bi se projekt trebalo odvažno upustiti – a danas po-stoji i institucija čije bi to pozvanje prvenstveno trebalo biti,

118 O tome šire pogledati: Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u �94�-�945, VPA Zagreb, 1982, str. 168-172.119 Usp. Isto, str. 206.



a to je Povijesni institut Bosne Srebrene – onkraj bilo kakve bojazni da bi to narušilo ugled Bosne Srebrene ili Katoličke crkve uopće. Istina, čak i kad je bolna, ipak u konačnici uvi-jek oslobađa, ne na zadnjem mjestu ponavljanja pogreški iz prošlosti.

Krajnje je vrijeme da se umjesto nekritičkog obranaštva i vik-timizacijskog mentaliteta u lokalnoj Crkvi kad je u pitanju razdoblje II. svjetskog rata pristupi kritičkom propitivanju prošlosti u čemu bez sumnje važno mjesto zauzima istra-živanje samostanskih i župskih kronika iz toga razdoblja, uključujući kritičko istraživanje cjelokupne arhivske građe u župama i samostanima iz tog perioda.

Već sama sutješka kronika, dakako, na sebi svojstven na-čin, raskriva laž ne samo komunističke i velikosrpske histo-riografije, koja, pojednostavljujući odnos Katoličke crkve i ustaškog režima, pokušava dokazati tezu da je se Katolička crkva u tome razdoblju pokazala kao zločinačka institucija, nego i laž klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije, koja po cijenu iskrivljavanja istine kuša dokazati, također ne-održivu tezu da je Katolička crkva kroz to razdoblje prošla etički uspravna i neokrnjena, naprosto bez bilo kakve odgo-vornosti za počinjene zločine.

Istaknut ću u tome smislu samo ono što mi se čini odsud-nim, a to smjera onome što se rijetko da vidjeti u velikim i službenim povijestima, a puno češće u malim i intimnim povijestima, kakve se ispisuju na stranicama samostanskih i župskih kronika: Zbiljski život i zbiljski ljudi nikada nisu crno-bijeli što poručuju sve ideologije pa i ideologizirani povijesni prikazi nego su uvijek smješteni negdje na boga-toj skali isprepletenih nijansi dobra i zla, što nikoga ne li-šava osobne odgovornosti, a tek se poneki nađu na krajnjim rubovima te skale kao utjelovljenje zaprepašćujuće ljudske slabosti pred zlom ili zadivljujuće ljudske sposobnosti za do-bro. Zato male i intimne povijesti i predstavljaju dugo zane-marivano oruđe za uzdrmavanje i rušenje velikih i službenih povijesti koje su uvijek podatnije za ideologizaciju.

Tako spram komunističke i velikosrpske historiografije: Onkraj toga što svjedoči o nekim komunističkim zločinima, fra Arkanđeo Grgić i sutješka kronika II. svjetskog rata po-kazuju da teorijski promašaj u smislu priklanjanja naci-stičko-fašističkoj ideologiji (mutatis mutandis: ustaškoj), što se može razumjeti u spletu niza povijesnih uvjetovanosti, ali ne i opravdati, nije uvijek morao i značio praktično zakaza-nje u svakodnevnom životu što bi od takvog pojedinca (ili čak zajednica) pukim determinizmom činilo ratnog zločinca (ili zločinačku instituciju). A upravo na toj postavci, krajnje ideološkoj, inzistira komunistička i velikosrpska historiogra-fija, a na toj matrici su vršeni i veliki komunistički zločini na koncu II. svjetskog rata, bez bilo kakve diferencijacije među zarobljenicima, jer za to niti jedna ideologija nije spremna niti sposobna.

Spram klerikalno-nacionalističke hrvatske historiogra-fije: Fra Arkanđeo Grgić i sutješka kronika II. svjetskog rata

sjajno pokazuju koliko je opravdan zahtjev da se Katolička crkva u našim krajevima konačno suoči s vlastitim zablu-dama i pogreškama tijekom Drugog svjetskog rata i to prvo na teorijskog razini – Kako je moguće da je Katolička cr-kva tako dugo bila na strani totalno antihumanističke i an-tikršćanske nacističko-fašističke odnosno ustaške ideologije (obračun s katoličkim integrizmom / fundamentalizmom, religijsko-političkim nacionalizmom i jalovim antikomu-nizmom) – a potom na praktičnoj razini suočiti se s nizom kompromisa s nacističko-ustaškim režimom – Koji su to motivi Katoličku crkvu nagnali na te kompromise odnosno je li za Crkvu preči neki nacionalni / nacionalistički projekt, institucionalna sigurnost, diplomatsko-politička korektnost ili beskompromisna zaštita nevinih žrtava, neovisno o njiho-voj vjerskoj ili ideološkoj postavci?

To bi konkretno značilo da Crkva prestane isključivo go-voriti o komunističkim zločinima i konačno, bez uvijanja i glumljenja, osudi zlo nacionalizma i to nadasve u vlastitim redovima. Jer kompromisi s nacionalizmom, pokazao je to i posljednji rat, u Crkvi umrtvljuju etičku konkretnost evan-đelja te čine da Crkva često ostaje nijema pred prolivenom krvlju nevinih, što je u velikoj mjeri bio slučaj i s Crkvom ti-jekom II. svjetskog rata, jer su njezinu čast ipak spašavali od-važni pojedinci, iskoračujući odvažno iz okvira i držanja in-stitucije, držanja koje se, istina, može ocijeniti na političko-diplomatskoj razini vještim taktičkim potezima, ali evanđe-oski i ljudski gledano, takvo držanje bez sumnje predstavlja duboko zakazanje.

Vjernost evanđelju, ljudskosti naprosto, mora biti preča od nacionalne oduševljenosti ovim ili onim, pa čak i državom, kao i od političke korektnosti i institucionalne sigurnosti Crkve.

Zato se ipak u konačnici pred nama iz prošlosti kao “domaća” mjera kršćanstvenosti i ljudskosti ne pomalja niti biskup Šarić, čija oduševljenost ustaškim režimom nije poznavala granice, niti Stepinac, koji se protiv nacizma i fašizma nije dosljedno i jasno borio od početka kao protiv komunizma, pa niti kroničar sutješke samostanske kronike fra Arkanđeo Grgić, u kojem se uvelike ogledaju prevladavajući i službeni stavovi onodobne Katoličke crkve na našim prostorima, nego primjerice hrvatski pisac Ilija Jakovljević.

Taj čovjek spada u rijetke koji su u tim graničnim vremenima do kraja izmakli zamci kolektivističko-ideološkog ludila, na-cističke ili komunističke provenijencije podjednako. Uosta-lom, zato jer je posjedovao najstrašnije znanje – JA sam mje-rilo svijeta, niotkuda nikakav popust ne mogu pribaviti za MOJ postupak – kako je to zapazio Ivan Lovrenović.

Uvijek stavljajući konkretnog čovjeka ispred bilo koje ideje / ideologije, bačen u dramu pojedinca i kolektiva, Ilija Jakov-ljević je iskusio tamne bezdane obiju diktatura, ustaške i ko-munističke, ne mogavši upravo zbog imperativa ljudskosti pristati na suradnju niti s jednom od njih. Cijena toga bio



je prvo boravak u ustaškom logoru u Staroj Gradišci (1941-1942)120 a potom, makar je bio u partizanima, u zatvoru Druge Jugoslavije 1948. gdje je i ubijen, a javnosti servirana priča o navodnom samoubojstvu.

Ne priliči li takva proročka odvažnost i institucionalnoj Cr-kvi kod nas, umjesto svjetovno-političke logike, barem dok se poziva na Isusa iz Nazareta?

(Neke) ključne točke za redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH

Na koncu ovog promišljanja, a na pozadini svega rečenog, želio bih, onkraj zablude da mogu ponuditi cjelovite i sveo-buhvatne odgovore, skrenuti pažnju makar na neke ključne točke za redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH, na-dajući se tako potaknuti životno nužan kritičko-polemički dijalog posvećen tome, a cilj bi mu bio novi, dakle, zreo i sa-mostojan, u BiH ukorijenjen identitet, i to u svakom pogledu: kulturnom, političkom, religijskom, državotvornom…

a) Redefiniranje katoličke sastavnice identiteta: Kao pre-duvjet redefiniranja identiteta katolika-Hrvata pred nas izranja nužnost preobrazbe (našeg) razumijevanja i življenja katoličkoga, i to od pretkoncilskog katoličkog integrizma i poslijekoncilskog katoličkog fundamentalizma – jednom ri-ječju političkog katolicizma – u smjeru evanđeoskog katoli-cizma kakav zagovara i zahtijeva II. vatikanski koncil.

Upravo je pretkoncilski katolički integrizam Katoličku crkvu na svjetskoj razini odveo u pragmatično-političke saveze s autoritarnim fašističkim i nacističkim režimima (a kod nas i u nekritičko pristajanje uz NDH-a!), a njegov slijednik, poslijekoncilski katolički fundamentalizam našu je lokalnu Crkvu izručio u ruke nacionalističko-političkim snagama hrvatske provenijencije 90-ih godina prošlog stoljeća, poka-zavši iznova kako ushićenost državnošću tako lako u nama potamnjuje (ili čak poništava) ono izvorno kršćansko.

Za razliku od političkog katolicizma, obilježenog odsutno-šću radosti življenja, dijaloga i povjerenja u slobodu (Željko Mardešić), pod hitno nam je potreban koncilski obnovljeni katolicizam, koji umjesto ideološke sukobljenosti s moder-nom (protestantskom reformom, liberalizmom i komu-nizmom), usvaja novovjekovne vrijednosti, prepoznajući u njima izvorno kršćanske vrijednosti koja su, kojeg li para-doksa, morale iseliti iz Crkve, i to: služenje svijetu umjesto konstantinovske vizije svjetovno moćne i trijumfalističke Crkve (protestantska reforma), demokraciju, slobodu ispo-vijedanja vjere i nevjere, odvajanje države i Crkve (liberali-zam) i socijalnu pravdu u društvu (komunizam).

120 O tom razdoblju svjedoče Jakovljevići rukopisi čiji pronalazak pred-stavlja jedan od najvažnijih događaja moderne hrvatske književnosti (Ivan Lovrenović,) a objavljeni su pod slijedećim naslovom: Ilija Jakovljević, Kon-clogor na Savi, Konzor, Zagreb 1999.

Jedino oslanjajući se na obnovljeni koncilski katolicizam (evanđeoski i istodobno moderni), lokalna bi Crkva, pomi-rujući u sebi zavađane crkvene povijesti, odsudno mogla pridonijeti redefiniranju sveobuhvatnog identiteta katolika-Hrvata BiH u smislu konačnog prijelaza iz predmoderne u modernu, što bi istom omogućilo i razvijanje laičke inteligen-cije, političkih stranaka europskog tipa, srednjeg društvenog sloja i zrelih kulturnih institucija među katolicima-Hrvatima BiH (Dubravko Lovrenović), dakle, svih onih čimbenika koji bi, s Crkvom, ponijele teret redefiniranja identiteta.

b) Redefiniranje stava prema NDH-a: Koliko je važan re-definiran koncept katoličkoga, pokazuje se već kod potrebe redefiniranja stava prema NDH-a. Bez koncilskog koncepta katoličkoga nemoguće je provesti beskompromisno distan-ciranje i osudu tog projekta, suprotstavljenog ne samo te-meljnim kršćanskim već i ljudskim vrijednostima, a taj bi proces katarze morao i započeti upravo u crkvenim krugo-vima, i to u smjeru ne deklarativne promjene (što smo imali prilike i čuti!) već doista duboke mentalitetske promjene.

c) Redefiniranje stava prema antifašizmu i komunizmu: Na redefiniran stav prema NDH-a, nadovezuje se potreba redefiniranja stava prema antifašizmu i komunizmu.

Zabrinjava da je sadašnji protukomunizam, rasprostranjen uvelike i u crkvenim krugovima, komunističkiji od samoga komunizma. Uzrok tome, pored političke probitačnosti i stranačke uvjerljivosti, pronicljivo pronalazi Željko Marde-šić: “Možda baš takav protukomunizam izveden na bojovno komunistički način najbolje skriva sve one brojne komuniste što su preko noći prešli u tabor nacionalista, htijući sebe ne samo dobro zaštiti nego ostati i dalje na vodećim mjestima u društvu.”

U svakom slučaju, onkraj bilo koje ideologičnosti koja se ogleda u isključivosti i fanatizmu, i uza sve osude komu-nizma kao ideologije, valja nam usvojiti socijalnu pravdu kao nužni ugaoni kamen bilo kojeg političkog programa i društvenog poretka ubuduće.

Zapravo, samo se bez ideologičnosti mogu pravo prosuditi ne samo žrtve komunističke ideologije tijekom i nakon II. svjetskog rata nego i sudjelovanje katoličkog klera, pa i mno-gih bosansko-hercegovačkih franjevaca, u onome što se na-zivalo NOB-a.

Naravno, stradanje katoličkog klera (i civila) od strane parti-zana, o čemu iscrpno piše i Grgić, ne da se (i ne bi se smjelo) opravdavati, no istodobno se uvijek iznova mora postavljati i trezveno odgovarati na pitanje što je navodilo katoličke klerike na podržavanje i suradnju s nacističkim i ustaškim režimom, dakle, režimima nespojivim s temeljnim vrijedno-stima kršćanstva i ljudskosti, ne zaboravljajući, dakako, sve skupa stavljati i u kontekst ideološke sukobljenosti katolič-kog i komunističkog integrizma, što je partizanskim progo-nima i likvidacijama svećenika, ali i obostranom zaziranju,



davalo poseban naboj, ustrajnost i zagriženost, koja je ne-rijetko poprimala oznake ludila karakterističnog za duali-stičku borbu mišljenja.

S druge strane nepravedno je katoličke klerike koji su podr-žavali ili čak aktivno sudjelovali u NOB-u proglašavati na-prosto izdajnicima svoga naroda (i Crkve), nepravedno stav-ljajući znak jednakosti između antifašizma i komunizma, te na osnovi toga izvoditi zaključak da su takvi klerici, poput primjerice fra Joze Markušića ili fra Bone Ostoje, bili prista-lice komunizma kao ideologije.

Time se zapravo zaboravljaju neupitne povijesne činjenice o kojima, među ostalim, svjedoči i Ivan Supek: postojanje antifašizma u pučkoj fronti i prije II. svjetskog rata (radićev-ština, Krležin Pečat…), što je KPJ, doista, vješto iskoristila, i političkih razilaženja među partizanima od samoga početka rata, ali i ranije (sukob na ljevici), i to s dva žarišta: Zagrebu i Beogradu. Dok demokratičniji komunisti oko Hebranga u Zagrebu pozivaju na općenarodnu obranu, u Beogradu Tito, okružen boljševicima, poziva na revoluciju.

Dakle, samo na pozadini tih razlikovanja moguće je ispravno razumjeti otkuda katolički klerici uz NOB, dakle, ne kao iz-daju naroda (i Crkve) nego doista čin ljudske i kršćanske odgovornosti, ali i razumjeti što se na koncu zbilo s parti-zanskim pokretom u kojem je, napose od 1943, potpuno prevladala boljševička struja, koja zapravo i stoji iza ratnih i poratnih zločina komunizma kao ideologije, u koje se, bez sumnje, ubraja i Bleiburg.

Jednako tako, tek je na pozadini već spomenutog razlikova-nja između nacizma i komunizma kao dviju zlih ideologija (Nikolaj Berdjajev!), kao i transformacija samoga komu-nizma nakon 1945. u smjeru ideološkog popuštanja, mo-guće ispravno razumjeti dijalog između pojedinih katoličkih teologa (Bajsić, Mardešić, Turčinović….) i marksista, traže-nja modusa suradnje s državom pojedinih ili udruženih ka-toličkih klerika (primjerice u udruženju “Dobri pastir), da-kle, iznova ne kao izdaju naroda (i Crkve), nego odgovornu brigu za konkretne povjerene ljude (katoličko-hrvatski puk, svećenike…), ali i ispunjenje temeljne kršćanske zadaće, koja nije ideološki obračun s neprijateljem (komunistima!) nego dijalog kao potraga raspoložive ljudskosti u drugima, što se doista i događalo, u iskrenom dijalogu nekih marksista ko-jima je bilo stalo do transformacije komunizma (odnosno socijalizma) i kršćana. Zapravo, tek se nakon pada komu-nizma pokazalo koliko smo bili bolji neprijatelji komunista nego istinski kršćani!

Uostalom, II. je vatikanski koncil, kao skup koji utjelovljuje vrhovni autoritet u Katoličkoj crkvi, potvrdio takva nastoja-nja i stavove kao evanđeoski i ljudski odgovorna.

d) Redefiniranje stava prema Srbima: Uvažavajući isku-stvo Prve i Druge Jugoslavije, pa i posljednjeg rata, identitet katolika-Hrvata morao bi konačno iskoračiti iz pogubnog

stava političkog oponašanja velikosrpske ideologije, bilo u kojoj trenutnoj političkoj odori da jest (kraljevska diktatura, jugounitarizam, miloševićizam...). Umjesto toga, a samo to može jamčiti bolju budućnost, valjalo bi posegnuti ne samo za nekim zaboravljenim političkim konceptima, primjerice onim Stjepana Radića, nego i stvarati sasvim nove u znaku kreativnosti i inicijative kako bi vlastiti identitet gradili ne na neprijateljstvu i mržnji, u ovome slučaju prema Srbima, nego na povijesno, geografski, kulturno, ekonomski… gle-dano nužnoj međusobnoj suradnji odnosno tolikoj povije-snoj blizini i isprepletenosti da je uspjeh jednih nemoguć bez uspjeha drugih.

e) Redefiniranje stava prema pojedinim povijesnim osobnostima (paralelizam pripadanja): Grgićev primjer poučava nas potrebi sasvim novog pristupa pojedinim povi-jesnim osobnostima. Da razumijemo o čemu je riječ, može nam možda pomoći razlikovanje između visoke i pučke kul-ture koju je uveo Ivan Lovrenović govoreći o BiH. Dok je visoka kultura obilježena krajnjim stupnjem izolacije (dok-trinarna zatvorenost, ideološka isključivost….), pučka je kul-tura obilježena prožimanjem i dijalogom između različitih kultura.

Primjer Grgića opominje nas da od njegove (teoretske) dok-trinarne zatvorenosti i ideološke isključivosti, posredovanih visokom kulturom, ne zaključujemo automatski da isti mo-dus ponašanja slijedi i u svakodnevnici, mjestu pučke kul-ture, jer se i kod Grgića kao pojedinca, ponavlja paradoks karakterističan za BiH na koji je ukazao Lovrenović: saču-vana svjedočanstva o Grgiću, pa i njegovi kroničarski zapisi, suglasni su da u svakodnevnici nije bio čovjek doktrinarne zatvorenosti i ideološke isključivosti!

Navedeno zasigurno može biti od pomoći u trezvenijem pri-stupu proučavanja povijesnih osobnosti, napose u burnim vremenima kakvo je bilo razdoblje II. svjetskog rata.

Alen Kristić (Sarajevo, 1977.) završio je Filozof-sko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sa-rajevu. Osim teologijom, bavi se sociologijom reli-gije i komparativnom religiologijom. Prevodi s nje-mačkog. Živi i radi u Sarajevu.



Godina 1900. – godina 2010. (Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima)Hrvati se danas u BiH nalaze pred sljedećom alternativom: i dalje slijediti put integralnoga hrvatstva koji se, povijesno gledano, pokazao političkom stranputicom sa završetkom u slijepoj ulici Bleiburga, ili racionalno prići drugom rješenju koji znači konstruktivan raskid s poviješću uz radikalnu promjenu političke i psihosocijalne paradigme

Dubravko Lovrenović

Jedna o drugoj međusobno neovisne, tri recentne medijske refleksije pružaju vjernu sliku današnjeg stanja b-h Hrvata, kao što otkrivaju povijesne uzroke toga stanja. Prvu iznosi intervju kardinala Vinka Puljića objavljen u Oslobođenju 10. II., drugu kardinalova propovijed istoga dana održana na misi u Krašiću povodom 50. obljetnice smrti nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, treću pak tekst dr. Bože Go-luže pod naslovom “Zajednička povijest” tiskan u “Crkvi na kamenu” (prosinac, 2009.).

Pri svemu tome u vidu treba imati dinamiku procesa čiji žr-vanj od 1990. do 2010. – dakle pune dvije decenije – melje narode i pojedince radikalno mijenjajući ne samo etničku kartu ove zemlje nego i odnose između etnija i pojedinaca. Jasno je nakon svega jedno: Bosna i Hercegovina više nikad neće biti ni slična onoj iz 1990. i s tom se činjenicom moraju suočiti svi: Katolička crkva, hrvatske kulturne i obrazovne institucije, političke stranke, pojedinci: svi koji tom narodu i sebi žele dobro. Postavlja se pitanje: da li oni to stvarno i čine, a ako čine onda na koji način?

Pitanje promjene paradigme: ili – ili

Ukratko: Hrvati se danas u BiH nalaze pred sljedećom alter-nativom: i dalje slijediti put integralnoga hrvatstva koji se, povijesno gledano, pokazao političkom stranputicom sa za-vršetkom u slijepoj ulici Bleiburga, ili racionalno prići dru-gom rješenju koji znači konstruktivan raskid s poviješću uz radikalnu promjenu političke i psihosocijalne paradigme?

Nakon one iz Drugog svjetskog rata (1941-1945) koja je svoje krvavo finale doživjela na Bleiburgu, kasnije duž “križ-nih puteva”, druga povijesna havarija integralnog hrvatstva u BiH (1992-1995), koja se preko Hrvata tragično prelomila u minulom ratu i još uvijek se prelama, aktualizira pitanje izbora: ustrajavanje na proto-modelu integralnog katoličkog hrvatstva “patentiranog” u političkom okviru Austro-Ugar-ske (1878-1918) koje, po balkanskoj logici razumijevanja društvene stvarnosti, Hrvate kao najmalobrojnije, dovodi na sami rub biološke održivosti i neprestano drži otvorena vrata za iseljavanje ili, pak, radikalnu promjenu paradigme

Mala nacija može nestati i ona to zna.

Milan Kundera



što znači zamjenu staroga modela za novi, korespondentnim s novim društvenim okolnostima ali i s vlastitom poviješću. Promjena u ime nove ukorijenjenosti! Pod paradigmom po-drazumijevamo “cjelovitu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti i načina postupanja itd., koje dijele članovi stanovite zajed-nice.” Dakle, promijeniti paradigmu ne znači tek mijenjati političare ili ih udruživati u kolektivniji, jedinstveniji organ iste politike, nego promijeniti sve ono što sačinjava nečiji identitet, što je ekvivalent vjerničkom poimanju “obraćenja”. Od te vrste raskida – jasno je i vrapcima na grani – neće međutim biti ništa.

Viktimizacija i neučinkovita dobronamjernost

Da je to tako govori intervju kardinala Puljića. Naričući nad zlom sudbinom Hrvata, za što su prema njemu odgovorni drugi, uzoriti će nadpastir između ostalog kazati: “Ovim pu-tem želim pozvati Hrvate iz Posavine da ne budu kukavice te da svoju očevinu tako lako ne napuštaju jer time postaju iz-dajice svoga roda i naroda i preziru suze, krv i znoj kojim su njihovi očevi natapali tu grudu. Želimo biti vrijedni potomci svojih slavnih predaka.” Ne nalazim ni jednoga valjanog ra-zloga da Oslobođenje od 12. februara hvali kardinala za nje-govu izjavu o zavičaju, precima i koječemu. Za to se palac ne podiže uvis, u pitanju su tlapnje i zavodljive utopije. Ne ka-žem da je u pitanju zla namjera, skloniji sam tvrditi da se radi o jednom, za sva vremena napisanom i naizust naučenom govoru – govoru struktura, o onoj vrsti djelovanja koje se svodi na “dobru namjeru” bez ozbiljnijeg sagledavanja stvari i bez djelovanja koje uključuje praktični učinak.

Ova viktimizirajuća osuda ljudi kao žrtava velikodržavnih, crkveno-političkih integralnih hrvatskih utopija, koje kr-šćanstvo svode na političku religiju, stvari ogoljuje do ko-sti jer postaje bjelodanim da nadpastir vrhbosanski računa s tim da će suze, krv i znoj ljude zadržati u Bosni i Hercego-vini. Deplasirano je međutim – deplasirano i kontraproduk-tivno – pozivati se na te pojmove jer upravo zato što ljudima nije do suza, krvi i znoja nego do života, većina je tom logi-kom za obitavalište izabrala Hrvatsku i odkorjenjivanje po bijelom svijetu.

U Hrvatskoj pak – to kardinal i svi pastiri znaju – dočekat će ih biskupi i svećenici te iste Crkve, Crkve u Hrvata, i obje-ručke prigrliti ne toliko iz solidarnosti koliko zbog popu-njavanja vidljivih etničkih praznina. Budući da stvari u Hr-vatskoj polako dolaze na svoje, i da se kroz sudske procese kriminaliziranom političkom gremiju otkriva sva mizerija državotvorne i patriotske obmane, ljudi će sami zaključiti da ne vrijedi uludo “gubiti glave”.

Umjesto viktimizirajuće patetike posavskom bi i drugom Hrvatu kardinal trebao objasniti razliku između države i do-movine – egzistencijalnih kategorija među kojima je upravo velikom zaslugom i podrškom Crkve u Hrvata odavno došlo

do kobne zamjene – trebao bi mu objasniti da se “povam-pirio” ponajprije zato što je cijelu tu svoju “slavnu” povijest proživio teroriziran, lišen pravde i istine, tako da je i sam po-stao sličan svojim dojučerašnjim tlačiteljima. Imalo bi zato smisla sa crkvenih propovjedaonica ljudima posvijestiti de-finiciju Ernesta Renana o naciji kao “velikoj solidarnoj za-jednici, nošenoj osjećanjem žrtvovanja, koje se podnijelo, i žrtvovanja koje se još može podnijeti... Zajednička slava u prošlosti, zajednička volja u sadašnjosti, imati izvršiti nešto zajednički Veliko i to još i htjeti izvršiti – to su bitne pret-postavke da se bude narod.” Umjesto da ih se žigoše kuka-vicama i izdajnicima tim istim Hrvatima trebalo bi približiti jednostavnu istinu da je nacionalizam taj koji proizvodi na-ciju kako je to 1983. konstatirao britanski socijalni antropo-log Ernst Gellner.

Umjesto što ga se drži prikovanog za jedan necrkveni (upravo duhu katoličanstva strani) pojam kakav je nacija, posavskom bi i inom Hrvatu trebalo objasniti surovu lo-giku povijesnih i aktualnih zbivanja u kojima je, rukovodeći se najgrubljom pragmom, nakon što je hrvatska politika u BiH napravila teške “materijalne” greške, tzv. Međunarodna zajednica Hrvate žrtvovala zarad nesigurnog mira u vlasti-toj kući. Mira koji zavisi od toliko međusobno prepletenih i uvjetovanih faktora geopolitičke i gospodarske naravi da mu u svakom trenutku prijeti kolaps. Unutar tih koordinata – trebalo bi kazati sluđenim ljudima – Hrvati bi, koristeći sva raspoloživa demokratska sredstva, dosljednom politič-kom borbom morali izboriti pravo na dostojanstven život, ali ne tako što će tajkunski mešetari i dioničari hrvatstva s torbama punim para poreznih obveznika kupovati ljubav od jednih do drugih izbora i od jednih do drugih crkvenih vrata. Ima li ikog da prevrne trgovačke stolove u Hramu? Ne bi se smjelo pri tome zaboraviti inače svima znanu, ali upravo iz crkvenih krugova potiskivanu istinu, o tome tko je i prije 1995. Posavinu izručio Miloševiću. Umjesto toga iz istih se krugova Tuđmana predstavlja kao “tvorca” hrvatske države, što nije ništa drugo nego vulgarizirana verzija biblij-ske prispodobe o “Postanku”. Obiteljski patrijarh i djeca uz koljeno patrijarhovo! Još više “otac domovine” koji je preko pola milijuna “svoje” djece humano izjurio iz vlastitih kuća. Dajte, gospodo, dajte već jednom tom narodu pravu šansu da odraste, ne vrijedi mu pripovijedati integralističke “Mar-kove konake” i prodavati vjeru “za svjetovnu čorbu od leće” (J. B. Metz).

Trebao bi, i morao osim toga, upravo uzoriti kardinal, umje-sto da ih preklinje i proklinje, posavskim Hrvatima objasniti otkud to da – “živi zakopani” – u svojoj vlastitoj domovini i državi žive kao hrvatska dijaspora i kako to da ova “ludost dvoličnosti” koju nisu smislili ni Srbi ni Bošnjaci, još manje masoni i liberali, a protiv koje se Crkva u Hrvata nikad nije istinski pobunila, uopće dobije svoje pravo građanstva. Ot-kud Hrvatima – kad je već riječ o “rodnoj grudi” – “rezervna domovina” kao da je domovina automobilska guma pa kad otkaže jedna zamijeni se drugom? A da su “živi zakopani” – to jesu – ali ruševinama integralnih tlapnji i čudo je da su



još uvijek živi, poput onog momka na Haitiju kojeg su otko-pali živoga mjesec dana nakon zemljotresa.

Konačno: o čemu se ovdje zapravo radi? Pođemo li od toga da se “mudrost ne sastoji u preciznom opisu događaja nego u razumijevanju zašto su stvari onakve kakve jesu” (A. Vuč-ković) odgovor će se “nacrtati” sam od sebe. U potrazi za tim odgovorom polazimo od stanja u Katoličkoj crkvi kao cje-lini, u kojoj od tri natjecateljske paradigme – neoskolastičke, transcedentalno-idealističke i postidealističke – još prevla-dava neoskolastička paradigma. Paradigma godine 1900. pa-radigma je godine 2010.

Zakovana kongresna paradigma: integralizam (antijugoslavenstvo i antibosanstvo)

Ako se to zna postat će jasne suvremene refleksije događaja koji se od 3. do 5. IX. 1900. pod naslovom Prvi hrvatski ka-tolički kongres ili sastanak odigrao u Zagrebu, kao što će po-stati jasnije da je odgovor iz intervjua kardinala Puljića na-pisan upravo tada. Kongres je okupio oko 2000 sudionika iz svih hrvatskih biskupija među kojima i onih iz BiH. U pro-glasu upućenom hrvatskoj katoličkoj javnosti kaže se: ”Hr-vati katolici! Kroz više godina morao se boriti hrvatski na-rod i za svoj opstanak i za kršćansku prosvjetu. Obranio je i jedno i drugo, jer je crpao neslomljivost volje i svoju snagu iz nepresahnjivoga vrela Kristove nauke i blagoslova te pomoći nasljednika sv. Petra. Ali u nejednakoj borbi sa mnogima i jačima neprijateljima zaostali su Hrvati kulturno i materi-jalno za drugim narodima. Hrvati katolici! Uskladimo i mi sav naš napredak u suglasju s Božjom objavom, nastojmo i mi pod zastavom križa svojski oko toga, da nam narod ne nastrada.” Iz Kongresa je proisteklo osam rezolucija – smjer-nica za rad i angažman katolika u društvu.

Posebno zapažen bio je nastup sarajevskoga nadbiskupa Jo-sipa Štadlera. U jednom od svojih domoljubnih govora ista-knuo je nadbiskup da ”treba svaku grudu zemlje u našoj do-movini, da sva domovinska prava, da jezik svoj štujemo, lju-bimo, branimo upravo zato, što je to volja Isusova, od kojega sve to imamo”. Jednu od svojih osnovnih teza – da su bosan-skohercegovački katolici nacionalni Hrvati – nadbiskup je formulirao na sljedeći način: ”Mi smo Hrvati i katolici, i to hoćemo da budemo. I zato se sastadosmo, da to pred cije-lim svijetom izjavimo, od kojega nam mnogi ne daju, da se zovemo Hrvati, a drugi nam hoće da krate, da smo katolici. Mi smo jedno i drugo.” Trećega dana, na svečanom banketu, izrekao je Štadler svoju ključnu političku misao koja će po-stati idejom vodiljom integralnog katoličkog hrvatstva: ”Že-lim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom ze-mljom.” Na ovu njegovu izjavu uslijedio je prigovor austrou-garskog, katoličkog cara. Taj prigovor – kojega li paradoksa – nakon 110 godina aktualan je i danas. Razlika nije samo u tome što više nema cara, nego nema gotovo nikoga da pri-govori. Crkvena hijerarhija – od tada do danas – ponaša se

u duhu izreke koja se pripisuje sv. Ignaciju Lojoli: ”Moramo uvijek biti spremni vjerovati da ono što nam izgleda bijelo je ustvari crno, ako crkvena hijerarhija tako odluči.”

Uza sve druge pokazatelje povijesne, vjerske i sociopsiho-loške naravi to pokazuje da je nacionalno hrvatstvo odnji-hano u kolijevci austrougarske vladavine Bosnom i Herce-govinom. Jedna integralna nacionalna ideologija, konfesio-nalne naravi, u tom je vremenu slijedila trag politike i rezul-tirala – moderno rečeno – implementacijom nacionalnog hrvatstva na tlo orijentalnog bosanskog katoličanstva.

Sve ono ključno što se na crkvenoj i političkoj ravni od tada do danas događalo s Hrvatima u Bosni i Hercegovini odjek je tada zacrtanog crkvenog koncepta nacije. Pokazuje se naime da nakon sloma Austro-Ugarske, s obzirom na više-kratnu promjenu političkog okvira u kojemu se (1918-1992) našla BiH, povijesna logika integralnog katoličkog hrvatstva zapada u procijep. Umjesto da sa svakom političkom pro-mjenom redefinira vlastitu poziciju, što znači i nacionalni koncept, Katolička crkva u BiH ustrajavala je na jakom emo-cionalnom vezivanju za povijesnu prošlost, početka dati-ranog uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881, te na onom tako olakom povezivanju političkih (nacionalnih) fraza s Isusom Kristom i Bogom. Povijesni put što ga je od tada do danas prošao pojam nacionalnog hrvatstva može se sažeti u sljedeći “pojmovni niz”: od austrougarskog, preko antijugoslavenskog do antibosanskog hrvatstva. Prefiks “anti” (p)ostao mu je konstantom jer je kasniji politički ra-zvoj u biti predstavljao negaciju njegova izvornog političkog okvira. Iz te duboke, naslijeđene podvojenosti, ono nikad nije uspjelo isplivati na površinu života ostajući mu trajno suprotstavljeno, bolje rečeno, nastojeći život podrediti sebi.

Ta činjenica otkriva povijesnu statičnost integralnog hrvat-stva kao pojma crkvene provenijencije. Pojednostavljeno re-čeno: u ime crkvenog (nacionalnog) jedinstva “pobrisano” je iz memorije tog “jedinstva” manje-više sve ono što se ime-nom i sadržajem nije dalo uklopiti u integralnu ideologiju konfesionalne naravi. Preciznije: “stradalo” je, kao nehrvat-ski (remetilački) faktor, bosansko katoličanstvo osmanske epohe (1463-1878) a bosansko srednjovjekovlje, koliko u cr-kvenim toliko u izvancrkvenim krugovima, podvrgnuto je postupku mitske kroatizacije. Kako tada – tako i danas. To govori da u mentalnom pogledu godina 1900. u Katoličkoj crkvi BiH još uvijek traje. Budućnost je u ponavljanju proš-losti. Teško bi bilo barem taksativno pobrojiti sve ono što se na temelju ove ukopanosti u jedan događaj i jedan program-ski dokument događalo tokom 110 godina – tokom jedne “polarne” crkvene godine. Mentalitet je nadživio generacije, ali je ostavio i pukotine vidljive kod bosanskih fratara rasci-jepljenih između vlastite bosanske tradicije koju se ne može izbrisati iz kolektivnoga sjećanja i integralnoga hrvatstva koje nameće svoj unitarni kôd.

Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) na ovaj je proces in-tegralizacije stavio (još jednu) točku. Bilo je pojedinaca i



političkih stranaka koji su pokušali ponuditi jednu zdraviju opciju. Ona, međutim, upravo u crkvenim krugovima ni-kad nije naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usa-mljenih iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa svim svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres iz 1900, štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja b-h Hrvata pod skute “matere” Hrvatske.

Tim duhom protkana je i kardinalova propovijed u Krašiću. Govoreći o “ostavštini duha” i potrebi da se pred suvreme-nom “agresijom relativizma... obnovi osjećaj za sveto” kardi-nal se osvrnuo na komunističke metode kojima se željelo za-trovati i uništiti vjeru. U tom kontekstu našao je za potrebno ukazati na “udruženje” (“Dobri pastir”) kojem se nadbiskup Stepinac energično protivio, ali ne tako što je bio protiv svećenika nego zato što je želio “zastupati vjerska načela, ne prodati se, ne izdati Crkvu.” Pod geslom – ostati vjeran Bogu, Crkvi i svome narodu – svoj vlastiti odnos prema Ste-pincu ilustrirao je kardinal riječima: “Govorim kao biskup koji je prošao iskušenja rata, napada, prijetnji, ucjena, i bla-ženik mi je bio uzor.”

Ostavljajući po strani viktimistički diskurs kardinalov – uzo-riti, čini se, ni jednu ključnu misao ne može izgovoriti osim iz pozicije žrtve – nadpastir vrhbosanski nije propustio priliku da udruženje “Dobri pastir” suprotstavi Stepincu stavljajući ga u kontekst odstupanja od “vjerskih načela”, “prodaje” i “iz-daje Crkve.” Upravo to – nečastan udar(ac) na časne ljude i institucije iste mjesne Katoličke crkve čiji je on poglavar – po tko zna koji put govori o redukcionističkom razumije-vanju povijesti Crkve i vjere uzoritoga kardinala koji, referi-rajući se na “hrvatski narod”, ne nađe baš ni jednog valjanog razloga da u svoju propovijed unese barem neki pozitivan primjer vezan za zemlju i biskupiju svojega stolovanja. Jedan – pa izdajnički! A toga što se tiče poznata je argumentacija pokojnoga fra Ignacija Gavrana. Ne tako davno, ovaj je ča-sni franjevac, odgovarajući na objede o “Dobrom pastiru”, objašnjavao jednom čuvaru integralnog “ćudoređa” osnovni logički postulat: “A nije jednako B.” Ako kardinalu ne valja ni fra Ignacije, ne znam tko valja? Sudeći po tome kako do neukusa reklamira (viktimizira) samoga sebe, kardinalu se dopada jedino kardinal. Nalazi li međutim kardinal u svo-jim i postupcima svojih svećenika ikakvo pitanje o kakvoj se “suradnji” velikoga dijela Katoličke crkve, Crkve u Hrvata, s Tuđmanovom vlašću radi(lo) i je li to “narodna” vlast? I koja je to vlast “humano” selila svoje? Ali, Bog je na našoj strani: “Bog i Hrvati”! Izdvojili smo sebe, izabrani narod, iz povijesti čovječanstva, iz povijesti spasenja, ali na tragično groteskan način.

Mitske konstrukcije integralnoga hrvatstva

Dok kardinalovi govori – nadahnuti žrtveničkom misijom integralnoga hrvatstva – u biti odražavaju koliko zakasnio toliko politički nedomišljen i realno neučinkovit pokušaj da se ljude zadrži ondje gdje im se ne otvara nikakva životna perspektiva, tekst dr. Goluže u mostarskoj “Crkvi na ka-menu” reprezentira neke od zabluda slične političke i naci-onalizirane katoličke religije koja stvara neprijateljske slike i barijere protiv drugih: 1. Ideju matične države (“matere ze-mlje”), 2. Naciju kao zajednicu jezika i krvi, 3. Hrvatski ka-rakter bosanskog srednjovjekovlja i demonizaciju islama.

Slijedeći postulate jedne integralne nacionalne ideologije ove je mitske konstrukcije uvjerljivim nastojala učiniti hi-storiografija i time im podariti znanstvenu vjerodostojnost. Kako to izgleda kada se one posreduju širemu čitateljstvu pokazuje navedeni tekst.

Kao da se upravo vratio s Prvog hrvatskog katoličkog kon-gresa dr. Goluža kaže da “ovdašnje Hrvate ponajviše smeta i boli činjenica da su ih i sadašnje političke nomenklature i strukture matične države Hrvatske odbacile...” (Ostavljamo po strani pitanje koga su to stvarno Hrvatska i Crkva u Hr-vata odbacile i ima li u Golužinom popisu Hrvata iz Posa-vine!) Odbacile – a što drugo jer fikcija “matičnosti” ne pred-stavlja realnu političku kategoriju – kao da Hrvatska može voditi politiku – najpragmatičniji od svih bjelosvjetskih po-slova – prema recepturi crkvenih kongresa s početka XX. stoljeća. Sve da se protiv ideje “matičnosti” svojevremeno nije pobunio austrougarski car, kompromitirala ju je povijest i to počevši od iliraca i Starčevića, preko Radića i Mačeka do Tuđmana. Izuzme li se opskurna ustaška epizoda (1941-1945) Hrvatska nikad, od srednjeg vijeka do danas, nije uspjela inkorporirati Bosnu i Hercegovinu a s njom i Hrvate u svoj politički okvir. Ako dakle politički kriterij kao najvaž-niji otpada, ostaje upitati se: koji to još – gospodarski, kul-turološki, demografski i ini pokazatelji – mogu posvjedočiti u korist “matičnosti”? Što to Hrvatska, u svakoj od ovih ka-tegorija, uopće može ponuditi da opravda status “matično-sti”: ono što je središnje, glavno, oko čega se nešto skuplja ili od čega što potječe; matične kuće, središnjice, kako imenicu “matica” definira Anićev Rječnik hrvatskoga jezika. Pođe li se od svih ovih značenja prije će biti da se “matičnost” Hr-vatske, u sklopu povijesnih okolnosti, potvrđivala crpeći iz katoličko-hrvatskoga etno-rezervoara Bosne i Hercegovine. Malo, isuviše malo, da opravda “matičnost” opisanu u nave-denom Rječniku. Uzme li se još pri tome u obzir da pridjev “matični” ide uz “knjigu rođenih”, a da “matične knjige” b-h Hrvata nisu nastale i nisu pohranjene u Hrvatskoj, eto još jednog razloga da posumnjamo u “matičnost” dr. Goluže, “matičnost” koja datira iz jednog programskog dokumenta Katoličke crkve 1900.

Polazeći od “matičnosti” kao provjerene povijesne činje-nice, dr. Goluža zamjera aktualnoj Hrvatskoj što nije, za ra-



zliku od Rusije i Srbije koje podržavaju b-h Srbe, i Turske koja najavljuje come-back na Balkan i favorizira Bošnjake, zaštitnički prigrlila b-h Hrvate. Da je, kaže dr. Goluža, “Hr-vatska ‘pognula glavu’ ostavljajući Hrvate u BiH na milost i nemilost vlastite političke nemoći pred moćnim političkim protivnicima i ‘partnerima’ u rješavanju b-h političke krize.” Pa dr. Goluža, gdje Vam je logika, a da ne pitam za ikakve vjerničko-teološke kriterije u vašem bavljenju političkom hi-storijom i suvremenim pitanjima? Zar ćete jednu malu, do grla zaduženu Hrvatsku koju ne zadužiše ni Srbi, ni Rusi, ni Turci ni Bošnjaci, nego hrvatski sinovi i “tvorci”, uspore-đivati s regionalnim i svjetskim silama – članicama Vijeća sigurnosti UN-a? Grijeh na moju dušu, ali to ni u trenucima najhrvatskijih nadahnuća u stanju ne bi bio ni Duh Sveti. Uostalom zar Vas treba podsjećati da je kardinalu Puljiću, u ime hrvatskog naroda, pastirski štap uručio jedan ovdašnji hrvatski političar i na taj način izravno uspostavio patronat-stvo nad Crkvom. Ako može on u ime Hrvata, zašto to ne bi mogli drugi u ime Srba i Bošnjaka? U čemu je razlika? “Samo” u tome što ti drugi posjeduju realnu geopolitičku i ekonomsku moć.

Nasuprot neobranjive teze o “matičnosti” primjerenijom se čini teza o “metropoli”: matičnoj zemlji u odnosu prema ko-lonijama, te “metropoliji”: sjedištu i djelokrugu rada i časti metropolita kako to objašnjava Anićev Rječnik. I gle para-doksa: upravo od kada je Katolička crkva u BiH 1881. dobila svoju “metropoliju” – Vrhbosansku nadbiskupiju – započi-nje, i do danas traje, njezino podlaganje mitskoj “matici”. To je samo ponavljanje jednom već “viđenog”, tj. neuspjele lati-nizacije Bosanske slavenske biskupije koja je sredinom XIII. st. tu istu biskupiju trebala reorganizirati u duhu clunyjevske reforme, a što se na koncu nošeno na valu brahijalne sile i diplomatskih spletki izvrglo u svoju suštu suprotnost rezul-tirajući nastankom Crkve bosanske kao autokefalne “metro-pole” umjesto katoličke biskupije i bosanskim šizmatičkim kršćanstvom umjesto katoličanstva.

Šta se zapravo dogodilo? Nakon što je bosansko plemstvo pružilo snažan otpor njezinoj latinizaciji sjedište Bosanske biskupije izmješteno je iz Bosne u Đakovo čime je Bosanska biskupija “utopljena” u crkveno-političke strukture “svete krune” Ugarskog kraljevstva. Bolje rečeno, uspjeh je ostva-ren, ali po visoku cijenu da se cijela nova infrastruktura u liku ugarskih latinskih dominikanaca nije uspjela zgrijati i zaživjeti ondje gdje joj je to bilo namijenjeno – u Bosni. Ono što je katoličanstvo Bosanske banovine trebalo regenerirati i reformirati u duhu programa univerzalne crkve pokazalo se kao “nadgrobno slovo, kojim je završen jedan dugi period teškog i uzaludnog rada.” Sve to – mutatis mutandis – na-kon stoljeća u kojima je Katolička crkva u BiH ostala lišena biskupa i biskupije (1252-1881) ponovilo se i još se ponavlja s Vrhbosanskom nadbiskupijom. Kao što je bosanski biskup, Mađar Ponsa, sredinom XIII. stoljeća na temelju patronat-skog prava ugarskih kraljeva svoje sjedište iz Bosne prenio u Đakovo, na temelju tog istog prava bečki je dvor 1881. u Rimu isposlovao imenovanje biskupa Štadlera. Nakon se-

disvakancije duže od 6. stoljeća nastavio je Štadler ondje gdje je Ponsa stao. Sjedište izvan sebe generacije plaćaju mi-šljenjem izvan sebe.

Lamentira dr. Goluža: “Čudna je i teška naša narodna sud-bina: svi imaju zajedničku povijest i zajedničke interese, čak i preko sedam mora i sedam gora, samo Hrvati razdvojeni umjetnom graničnom crtom, kao da nemaju ništa zajednič-kog, premda su iste krvi, jezika, duhovnosti i kulture, a ne samo povijesti.”

Zagonetno je da dr. Goluža ponovno gubi iz vida vlastito za-padanje u logičku kontradikciju. Ona povijest koju on vidi kao “zajedničku povijest i zajedničke interese” rezultat je njegova crkveno-nacionalnoga romantizma, a “zajednička krv” – hrvatska povijesna krvna grupa (!) – pad je u nekro-filiju. Ostaje nedokučivo kako dr. Goluža, upravo sada kada Hrvatska zarad legitimnih vlastitih interesa Zakonom o pre-bivalištu želi riješiti dvojnu poziciju hrvatskih građana pori-jeklom iz BiH, ne vidi da to niti je bilo “jedno” niti “jedno” jest – u političkom smislu prije svega. To što su bosanski i hercegovački katolici – od konca XIX. st. nacionalni Hr-vati – stoljećima punili Hrvatsku istisnuti iz svoje domovine s “jednim” nije u izravnoj vezi. Osim toga, povijesno isku-stvo govori da su u oba navrata – 1941-1945. i nakon 1991. – kada je Zagreb predstavljao političku “metropolu” bosan-skih i hercegovačkih Hrvata ti isti Hrvati tu iluziju skupo platili. O jeziku pak, o duhovnosti i kulturi – uzimajući u obzir sve sličnosti, o pojmovima s jedne i druge strane rijeke Save formiranim u dijametralno različitim povijesnim okol-nostima – toliko je svjedočanstava da ih se na “jedno” svesti može samo nasilno. A čemu to? Testirajmo, uostalom, po-znavanje orijentalizama zagorskoga Hrvata bez kojih je jezik bosanskoga Hrvata teško zamisliv, također i obratno, progo-vorimo bosanskom Hrvatu iz Kraljeve Sutjeske jezikom Hr-vatskoga zagorja. Trebat će nam prevodioci. Nije u pitanju “umjetna granična crta”, radi se o dubljim povijesnim zako-nomjernostima. Dijalektika identiteta mnogo je složenija a da bi se mogla svesti na proizvoljni zbir zatrpanih “istina”.

Zašto toliko plača nad nejedinstvom “svete” nacije ako iza dr. Golužinih riječi ima više frustracije što otac domovine na-pokon nije “prisajedinio” Hercegovinu matičnoj državi, ako ima više antibosanskoga hrvatstva nego nacionalne brige za Hrvate u BiH, više uske lokalne sebičnosti nego vizije polifo-ničnoga i otvorenoga nacionalnog identiteta, više prirodne, biološke religioznosti nego kršćanske solidarnosti.

Konačno, tvrdi dr. Goluža da se odigrala “nasilna i perfidna islamizacija i zator hrvatskoga katoličkog naroda na prostoru srednjovjekovne Bosne i Humske Zemlje.” Ako jest u pravu kada ukazuje na megalomanske unitarne ambicije nosilaca ideologije “temeljnoga naroda”, kako to kreiraju i serviraju bošnjački mitolozi, za njegovo kroatiziranje bosanskog sred-njovjekovlja i demonizaciju islama opravdanje se ne može naći. Danas, naime, već postoji obimna historiografska li-teratura koja tezi o hrvatskom karakteru bosanskog i hum-



skog srednjovjekovlja izmiče tlo pod nogama i znanstveno je čini irelevantnom. Tko hoće – može znati! Dovoljno je samo baciti pogled na jedan od vitraila sarajevske katedrale podignute 1889. i pročitati: “Darovali Bošnjaci grada Sara-jeva.” Ili prelistati hercegovački časopis “Osvit” u osvit Prvog katoličkog kongresa. Hrvatski politički demos u Bosni i Her-cegovini još je i tada bio tek u fazi nastanka. Konverzija, na drugoj strani, daleko je kompleksniji proces da bi se svela na “silu i perfidiju”. Prije će biti da se radi o natjecateljskom dis-kursu monoteističkih religija od kojih svaka polaže pravo na apsolutnu istinu. Opće je naime mjesto u povijesti konver-zija da se slabijega prevjeravalo i ruiniralo a upravo to činili su španjolski konkvistadori u južnoj Americi. Vjerodostojno svjedočanstvo o tom procesu lišenom kršćanskog milosrđa ostavio je dominikanac Antonio de Montesinos preteča teo-logije oslobođenja. Religioznu kritiku sustava “encomienda”, piše Alen Kristić u Svjetlu riječi, filipiku protiv konkvista-dora, izgovorio je 1511. u Santo Domingu propovijedajući na 4. nedjelju Došašća: “Svi se vi nalazite u stanju smrtnog grijeha. U njemu živite i umirete zbog okrutnosti i tiranije kojom gospodarite nad ovim nevinim ljudima. Kojim pra-vom i po čijoj pravici držite Indijance u ovako okrutnom i strašnom ropstvu? Kojom vlašću vodite gnusne ratove pro-tiv ovih ljudi koji su miroljubivo živjeli na svojoj zemlji? Kako možete ponižavati i iscrpljivati Indijance koje silite na pre-komjeran rad, uskraćujući im hranu i liječenje, one koje ne pobiste jer za vas dan za danom kopaju zlato? Ne brinete se da budu poučeni o Bogu Stvoritelju da bi potom bili kršteni! Zar i Indijanci nisu ljudi? Ta zar nemaju razumske duše i osjećaje? Niste li zapali u dubok san? No, u jedno budite si-gurni! U tom stanju u kojem se nalazite ne možete više biti spašeni jer ste kao oni koji zabacuju vjeru u Isusa Krista.”1

1 Za dodatne informacije vidjeti: Bartolomé de Las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indija, Globus, Zagreb, 1982.

Danas južnoamerikanci katolici Španjolsku zovu: “Majka Španjolska”. Konkvistadore ne spominju.

“Vječno sada”

Započela je i traje, više od jednoga stoljeća, godina 1900. Donijela je, i još uvijek donosi, prije svega zbog višekratno izmijenjenih političkih okolnosti, unutarcrkvene omraze, taloge neprečišćenih emocija i neizmirenih računa, napla-vine isključivosti, olujne osvetničke nagone, maglovite pre-dodžbe, romantičarske zablude, političku iracionalnost, očite nelogičnosti, osakaćene pojmove, “sveti” gnjev u ime selektivnoga evanđelja političke religije.

Hrvati ostaju nacija sa “dušom crkve”, ali Crkve koja okreće glavu od moderniteta i nasušne potrebe da se ide ukorak s vremenom. Potrebe koja vjerničkom puku treba omogućiti da samostalno formulira svoje političke interese zasnovane koliko na autentičnim povijesnim toliko na aktualnim poka-zateljima i odnosima mikro i makro naravi. Vođeni takvom Crkvom Hrvati ostaju “narod prostora” duboko zavađen sa našim jedinim i “vječnim sada” (P. Tillich).

Propast tvoja iz tebe Jeruzaleme!

Dubravko Lovrenović (Jajce, 1956.), povjesničar, docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.



Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi U radu su navedeni razlozi i uvjeti nastanka moderne državnosti Bosne i Hercegovine. Autor uspoređuje deklaraciju Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH s kasnijim ustavnim definicijama, analizira položaj i odnose konstitutivnih naroda u BiH. Posebnu pozornost pridaje hrvatskoj političkoj i društvenoj eliti, njezinom odnosu prema svome narodu i vlasti, te uopće stanju i odnosu političkih elita u BiH. Autor analizira položaj Hrvata u BiH te njihov odnos prema Republici Hrvatskoj. Uspoređuje ga s odnosom Hrvatske prema BiH i tamošnjim Hrvatima. Objašnjava razliku između naroda (etničke skupine) i nacije te modernih i postmodernih shvaćanja identiteta. U radu su prikazani brojni podatci i izjave bošnjačkih dužnosnika koji oslikavaju njihove političke ciljeve, odnos prema Hrvatima i hrvatsku poziciju u Federaciji Bosne i Hercegovine

Ivo LučićPozdravljam vas katoličkim pozdravom ‘Hvaljen Isus’

i našim borbenim pozdravom ‘Smrt fašizmu-Sloboda narodu’!

fra Bono Ostojić25. siječnja 1950. u Sarajevu, pri otvaranju utemeljiteljske sjednice Udruženja katoličkih svećenika

“Dobri pastir”

Hrvati i hrvatstvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Nema općeprihvaćene definicije naroda i nacije, ponajprije zbog različitih shvaćanja o tomu što je narod, a što nacija, ali i zbog mnoštva načina (samo)identifikacije pripadnika nekog naroda odnosno nacije. U različitim situacijama to mogu biti jezik, tradicija, teritorij ili religija, a nekada je to pripadnost političkoj zajednici, što se preklapa s definicijom nacije po kojoj je nacija politički narod, znači narod koji je

stvorio (ili želi stvoriti) svoju državu. Da bi narod bio nacija mora imati samosvijest odnosno svijest o jedinstvenosti i sa-mobitnosti u odnosu na druge i osjećaj solidarnosti koji iz te svijesti proizlazi. Postoje i drukčije definicije i sve one uglav-nom ovise o političkoj tradiciji, stajalištima i interesima. U političkoj teoriji postkolonijalnih država nacija je definirana kao zajednica državljana jedne države i to zajednica koju je upravo ta država izgradila. Sjedinjene Američke Države (SAD) su stvorile i stvaraju američku naciju a ne obrnuto. Australija je izgradila Australce i još uvijek ih gradi. Istoga dana kada useljenik iz Kine, Indije, Hrvatske ili Slovačke



dobije australsko državljanstvo on postaje Australac. To je njegov jedini priznati politički identitet. U Europi su, ovisno o povijesno-političkoj genezi, najčešće narodi (nacije) stvo-rili države, iako ima i drukčijih primjera. Massimo d’Azeglio je svojevremeno rekao “Stvorili smo Italiju sada trebamo stvoriti Talijane”. Posebnost istočne i jugoistočne Europe je što su tamo mnogi oblici državnosti: republike, autonomne oblasti, pokrajine i slično nasta(ja)li odlukama komunistič-kih partija u skladu s partijskim interesima i marksističkim poimanjem nacionalnog pitanja. U jugoslavenskoj marksi-stičkoj teoriji bilo je zastupljeno mišljenje da je stvaranje dr-žavne nacije znak nedostatka osnovnih prava i sloboda, te da proces izjednačavanja koji provodi “etatizirana država” ukida osnovna ljudska prava i svaku pretpostavku političke slobode. Tako se politički sustav pretvara u totalitarnu cje-linu u kojoj se dokida razlika između države i građanina, od-nosno države i nacije kao dva različita podsustava.1

Moderna državnost BiH utemeljena je studenome 1943., na zasjedanju ZAVNOBiH-a u tijekom Drugoga svjetskog rata. Bosnu i Hercegovinu su konstituirali jugoslavenski, pretežno srpski komunisti, u skladu sa svojim političkim i nacionalnim interesom. To što je BiH imala i određene po-vijesne pretpostavke moglo je pomoći ili poslužiti u obrazlo-ženju njezinog stvaranja, a nikako nije moglo biti presudno za njega. BiH se osamostalila temeljem rezultata referen-duma održanog u veljači/ožujku 1992. Tada je to bilo u inte-resu (uglavnom) muslimanske i hrvatske, a suprotno intere-sima srpske političke elite. Dakle, ne postoji nikakva mitska, božanska, prastara Bosna i Hercegovina (Ur – Bosna) koja je stvorila svoje narode kako to znaju reći bosanski nacio-nalisti.2 A upravo su takve izjave davali mnogi od njih, pa i dvojica muslimansko-bošnjačkih vođa iz različitih vremena i sustava: Hamdija Pozderac3 i Sulejman Tihić4. Po njihovom tumačenju BiH je starija a time i važnija od svojih naroda. Po toj logici i prav(il)u starine vrijedila bi i (d Azeglijevska)

1 Zvonko LEROTIĆ, Nacija, Teorijska istraživanja društvenog temelja i iz-gradnje nacija, Globus, Zagreb, 1984., 54. 2 Ivan LOVRENOVIĆ, “Iluzija o Ur – Bosni”, Status, broj 10., jesen 2006., 179.-180. 3 “Starija pripadnost BiH, nego nacijama”, Oslobođenje, 28. 2. 1992., 3. Izjava Hamdije Pozderca objavljena je pred referendum. Njezin najvažniji dio glasi: “Od izvanredne je, naime, važnosti činjenica da je Bosna i Hercego-vina znatno prije konstituisana kao zemlja nego što su (se) narodi koji u njoj žive konstituisali u srpsku, hrvatsku i muslimansku naciju. Starija je, dakle, pripadnost stanovnika naše republike Bosni i Hercegovini kao istorijskoj tvorevini nago što je pripadnost nacijama kojim danas pripadaju”. Vidjeti: “Starija pripadnost BiH, nego nacijama”, Oslobođenje, 28. 2. 1992., 3. Ovu tezu preuzeo je veći broj bošnjačkih nacionalnih djelatnika, ali i pokoji hr-vatski, srpski ili ostali, koji su u službi većinskog nacionalizma. Usporediti: Kasim I. BEGIĆ, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (�99�.-�99�.), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997., 44. 4 “Državnost BiH je starija od njezinih naroda”, Slobodna Dalmacija, 25. 11. 2003., 7. Nekadašnji član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, parafra-zirajući Hamdiju Pozderca, rekao je: “Državnost BiH je starija od njezinih naroda i prema tome neupitna.” Pozderac i Tihić zagovaraju unitarističku i nacionalističku tezu po kojoj je BiH time što se “prije konstituirala” (a nije), starija i važnija od naroda i građana koji u njoj žive. Teorija po kojoj su gra-đani u službi države, a ne obrnutu daleko je od suvremenosti i demokracije, a vrlo blizu je nečemu za što smo vjerovali da je daleko iza nas.

teza po kojoj je “Bosna i Hercegovina nastala prije nego Hr-vati, Srbi i Bošnjaci-muslimani”, pa sada samo treba “stvo-riti Bosance”, odnosno bosansku naciju. Ovdje Hercegovina i Hercegovci već smetaju. Neovisno o različitim teorijskim postavkama i polazištima nacionalizam pretvara narod u naciju i nacionalizam je to što želi graditi, gradi ili je izgradio (nacionalnu) državu.

Hrvatsku naciju i samostalnu Republiku Hrvatsku (RH) kao nacionalnu državu hrvatskog naroda izgradili su hrvatski nacionalisti. Oni su je i obranili i proglasili njezinu samostal-nost. Onoga momenta kada je država stvorena i učvršćena, nacionalizam je ostvaren i time je izgubio smisao i snagu. S druge strane, protiv samostalne Hrvatske borio se veliki dio njezinih građana srpske narodnosti. Uglavnom se radi o srpskim nacionalistima koji su htjeli očuvati (Jugoslaviju) ili stvoriti (Republiku Srpsku Krajinu) svoju državu. Koliko god su Hrvati htjeli svoju državu isto toliko Srbi, koji su stolje-ćima živjeli s Hrvatima unutar raznih carstava, kraljevstava, pa čak i u jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj nisu htjeli prihvatiti ideju da žive u neovisnoj hrvatskoj državi. Republiku Hrvatsku nije htjela ni većina hrvatskih Jugosla-vena koji su u najvećem broju pripadali skupini odnarođe-nih komunista ili nacionalnih, odnosno nacionalističkih Ju-goslavena. Prihvatili su je tek kada je Hrvatska postala po-litička i pravna činjenica uz obrazloženje da su legalisti i uz očekivanje društvenog položaja koji im u njoj “pripada”. To što su prihvatili hrvatsko državljanstvo i u tom smislu naci-onalnost ne znači da su prihvatili i hrvatsku tradiciju, jezik, običaje, religiju ili jednom riječju hrvatsku narodnu kulturu. Hrvatska je (ako ne jedina) sigurno rijetka zemlja u kojoj za ministra ili visokog državnog dužnosnika možemo čuti “po-hvalu” kako je “prohrvatski” orijentiran.

Hrvatskim Jugoslavenima, ili (njima draže) Jugoslavenima u Hrvatskoj; kako jugoslavenskim nacionalistima, anacio-nalnim komunistima, tako i njihovim idejnim i političkim slijednicima i saveznicima i danas smeta hrvatstvo u Hrvat-skoj. Ostvarenje političkog cilja i stvaranje nacionalne dr-žave dovelo je i do nužnog razočaranja nacionalnih roman-tika. Činjenica postojanja nacionalne države, a zatim globa-lizacija, (post)modernost i liberalni kapitalizam, doveli su hrvatski nacionalizam u RH do banalnosti. Nema više rele-vantne društvene snage koja bi danas artikulirala i zastupala opći hrvatski nacionalni interes. Odatle i nerazumijevanje hrvatske elite iz RH, pa čak i (bivših) hrvatskih nacionali-sta za položaj Hrvata u BiH i njihov nacionalizam. Činjenica je da je i dobar dio hrvatskog nacionalizma u BiH potrošen stvaranjem RH. On se sada manifestira tek u jedva čujnom zahtjevu za nacionalnom ravnopravnošću. Nitko relevan-tan ne spominje više mitsku granicu na Drini. Iz pozicije ostvarenog nacionalizma RH i anacionalnosti velikog dijela njezine elite teško je razumjeti Hrvate iz BiH. Oni opet ne shvaćaju “antihrvatstvo” političkog Zagreba i njegovo nera-zumijevanje njihove pozicije, posebno ako je gledaju iz per-spektive (koju oni shvaćaju jedinom ispravnom) integralnog hrvatstva. Očekivali su da će njihov doprinos u stvaranju hr-



vatske države biti barem poštovan ako već ne i honoriran. Naprotiv, osjećaju da su njihovi doprinosi hrvatskoj kulturi i žrtve koje su kroz povijest dali na oltar hrvatstva nepri-znati. Posebno se to odnosi na žrtve u zadnjem ratu na koji su sjećanja još živa. Takvom osjećaju naročito je pridonijelo nekoliko elemenata koji su dobili veliki publicitet u javnosti: lažno svjedočenje Stjepana Mesića na suđenju generalu Ti-homiru Blaškiću, njegove lažne optužbe protiv hrvatske po-litike i hrvatskih dužnosnika u BiH, šovinističke izjave protiv Hrvata iz Hercegovine, ali i činjenica da je nakon toga Mesić dva puta izabran za predsjednika RH.5 U tom smislu vrlo za-nimljiv je jedan novinski citat iz sarajevskog lista Hrvatska sloga objavljen u svibnju 1921. godine koji glasi:

“Zagrebačkih antihrvatskih listova ne čitam iz načela. Mogu, biva, da shvatim i da oprostim svaki porok, svaki, ali ne mogu da pojmim ni da oprostim jedno: cinično pljuvanje na svoj narod.”6

Osjećaj prevarenosti Hrvatima u BiH pojačavaju i izjave ne-kih državnih dužnosnika RH koji u medijima dobivaju “po-hvale” da su upravo oni “ukinuli Hrvatsku Republiku Her-ceg-Bosnu” (HRHB),7 ili se ponose podvalom Hrvatima u BiH sadržanoj u “konfederaciji Republike Hrvatske i Fede-racije BiH (F BiH)” i “dostignućima” iz Daytonskog spora-zuma.8 Čak i oni Hrvati u BiH koji imaju državljanstvo RH su na različite načine diskriminirani i nisu njezini punopravni građani. Obrazloženje za to je da ne plaćaju porez u Hrvat-skoj. Oni pak koji žive u Hrvatskoj i plaćaju poraz suočeni su s “optužbama” da nisu rođeni u Hrvatskoj. S takvom “ma-nom” moraju se nositi čak i oni koji su rođeni u Primorskoj banovini, Banovini Hrvatskoj ili Nezavisnoj Državi Hrvat-skoj (NDH). Jer, “računaju se” samo granice bivše Socijali-stičke Republike (SR) Hrvatske odnosno njezine izravne po-litičke nasljednice današnje RH. Za razliku od Hrvata rođe-nih izvan RH, abolirani dužnosnici i vojnici odmetnute RSK imaju sva prava, a zbog “pozitivne diskriminacije” i više od toga. Njima su zajamčena sva manjinska prava koja uklju-čuju i potpunu zaštitu identiteta.

5 Miroslav TUĐMAN, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006. 6 Glasilo Hrvatske zajednice list Hrvat (slijednik pravaško-milinovačke Hr-vatske države) prenio je 19. svibnja 1921. komentar iz lista Hrvatska sloga glasila Hrvatske težačke stranke (HTS) koji je izlazio u Sarajevu. 7 http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/ja-sam-srusio-herceg-bosnu-i-vratio-srbe (16. 3. 2010.) 8 Mate GRANIĆ, Vanjski poslovi iza kulisa politike, Algoritam, Zagreb, 2005., 95.-96.

Što je bila Bosna i Hercegovinaunutar SFRJ

Često se može čuti definicija, gotovo formula Bosne i Herce-govine koja je zapisana u studenome 1943. godine u Rezolu-ciji ZAVNOBiH-a. Tamo piše da BiH nije “ni srpska, ni hr-vatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvat-ska”.9 Mnogi i danas rado citiraju tu lepršavu formulaciju ne vodeći računa o kontekstu njezinoga nastanka, kao i činje-nici da se život uvijek bitno razlikuje od rezolucija, a najviše od onih koje u sebi sadrže pravednost i plemenitost. Posebno velik je raskorak između takvih rezolucija i totalitarne vlasti. Komunisti su poratnim terorom i strahovladom u BiH vrlo brzo Rezoluciju lišili svake plemenitosti i prokazali je kao ci-nizam na razini Kočićevog junaka Davida Štrpca koji je svo-jevremeno pred austro-ugarskim sudom cinično ustvrdio da njiva nije “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Slijedom toga moglo bi se reći da BiH od 1945. do 1990. nije bila “ni srp-ska, ni hrvatska, ni muslimanska” nego komunistička, odno-sno Titova! To potvrđuje i još uvijek prisutan “Titoizam” u BiH. U novinskom prilogu kojim je obilježena 22. godišnjica Brozove smrti istaknut je naslov “BiH je bila Titova svojta”, a kao ilustracija postavljen je grafit “Tito je Bog”.10 Unatoč Re-zoluciji, na zasjedanju ZAVNOBiH-a su višekratno isticane “posebne zasluge” srpskog naroda i njegova “vodeća uloga”,11 a prvi predsjednik tog Vijeća bio je Vojislav Kecmanović, li-ječnik iz obitelji pravoslavnih svećenika.12

Tako je uspostavljena simbolična veza ZAVNOBiH-a sa srpskom tradicijom i srpskim narodom. Što je značila “vo-deća uloga” srpskog naroda vidjelo se po završetku rata kada je muslimanima uskraćena mogućnost nacionalnog izjašnjavanja (kao Muslimani), a Hrvati su dobili status treće(razredno)ga naroda.13 Svaka artikulacija hrvatstva poistovjećena je s ustaštvom, a na prostorima nastanjenim

9 ZAVNOBiH dokumenti �943-�944., IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1968., 73.

10 “BiH je Titova svojta”, Oslobođenje (Pogled), 4. 5. 2002., 6.-7. Kao Titov nasljednik ili “novi Tito” u dijelu bh “titoističke” javnosti percipiran je SDP-ov član Predsjedništva BiH Željko Komšić. U istom dnevnom listu tekst o proslavi na Sutjesci ilustriran je transparentom na kojem se nalaze Josip Broz i Željko Komšić. Ispod Brozove slike piše “Gdje ja stadoh” i “Narodni heroj”, a ispod Komšićeve “Ti produži” i “Zlatni ljiljan”. Vidjeti: Oslobođenje, 15. 6. 2009., 5. Oni koji su živjeli u Sarajevu, Mostaru i drugim većim grado-vima BiH mogu se prisjetiti i zakletve “Tita mi”, koja je bila vrlo popularna među “Titovim pionirima i omladincima”. Tito je nekima doista (bio) Bog. 11 ZAVNOBiH, dokumenti, 1968., 183.-188. O posebnoj ulozi, prvenstvu i posebnim zaslugama srpskog naroda govorili su Đuro Pucar, Rodoljub Čo-laković, Avdo Humo, Edvard Kardelj i drugi. 12 Milivoj RODIĆ, Knežica u Knešpolju, Grafomark, Laktaši, 2005., 65. i 430. Otac Vojislava Kecmanovića Ilija bio je pravoslavni svećenik, a brat Dušan Kecmanović također je bio svećenik. Kada su se srpski interesi, od-nosno “današnje osobenosti i potrebe” promijenili i kada je stvorena Repu-blika Srpska koja je poništila odluke ZAVNOBiH-a, unuk Dušana Kecma-novića Nenad Kecmanović je opisao BiH kao “nemoguću državu”. Vidjeti: Nenad KECMANOVIĆ, Nemoguća država Bosna i Hercegovina, Filip Viš-njić, Beograd, 2007. 13 Enver REDŽIĆ, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, OKO, Sarajevo, 1998., 453.



većinskim hrvatskim stanovništvom, kao što je zapadni dio Hercegovine, sustavno je provođena represija, iz nje izve-dena negacija identiteta a konačan učinak bilo je društveno i gospodarsko uništenje. Ni muslimani nisu, u skladu s Re-zolucijom, priznati kao nacija, nego im je “dopušteno” da se opredijele što žele biti po nacionalnosti. Pri tome se ra-čunalo da će narod poći za muslimanskim komunističkim vodstvom, koje se uglavnom izjašnjavalo pripadnicima srp-ske nacionalnosti.14

Zauzvrat, muslimani su bili amnestirani od ustaštva koje je ostavljeno u nasljeđe Hrvatima-katolicima. Komunističko vodstvo konstituiralo je jugoslavensku federalnu jedinicu Bosnu i Hercegovinu kao “rezultat današnjih osobenosti i potreba”, odnosno kao politički interes, a ne “povijesnu da-tost”. Moša Pijade,15 Rodoljub Čolaković,16 Todo Kurtović17 i drugi komunistički ideolozi i funkcionari govorili su o Bo-sni i Hercegovini kao “posebnoj republici” koja nije nacio-nalna država ni jednoga naroda. BiH je po njihovom mišlje-nju “zdravo vezivno tkivo bratske zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Tvrdili su da BiH nije moguće podijeliti jer “u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hr-vatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju mu-slimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini naci-onalno nisu opredijeljeni”. Naglašavali su i opasnost od po-kušaja stvaranja neke posebne bosanske nacije i smatrali da će ona nužno biti antisrpska i antihrvatska, jer će po logici tražiti cijelu BiH za sebe.18 Bosna i Hercegovina je konstitui-rana voljom, “vodećom ulogom” i interesom srpskog naroda koji je dominirao partizanskim komunističkim pokretom u Jugoslaviji, a posebno u BiH te ratne 1943. godine. Smi-sao njezinog stvaranja bio je u jačanju Jugoslavije, rušenju NDH, pridobivanju muslimana na svoju stranu, onemogu-ćavanju obnavljanja ili stvaranja održive hrvatske federalne jedinice (Banovina Hrvatska) i kontinuitet srpskog etničkog prostora. BiH je prije svega zamišljena i realizirana kao izraz srpskih nacionalnih interesa. Stvorena je da bi što više učvr-stila novu federativnu Jugoslaviju. Srpski politički interes bila je Jugoslavija. Srbi kao “žrtve i pobjednici” u ratu nisu se htjeli vratiti na poziciju iz 1939. i priznati Banovinu Hrvat-sku. Unitarna Jugoslavija nije bila moguća, zato su formirane federalne jedinice pri čemu je srpski etno-nacionalni interes

14 O poratnom nacionalnom izjašnjavanju jugoslavenske komunističke elite vidjeti Ko je ko u Jugoslaviji, Sedma sila, Beograd, 1957. 15 “Govor člana Politbiroa CK KPJ druga Moše Pijade”, Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1950., 13.-15. 16 “Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica”, Oslobođenje, 9. april 1945., broj 29., 2.17 Noel MALCOLM, Povijest Bosne-kratki pogled, Erasmus, Novi liber, Dani, Zagreb, Sarajevo, 1995., 267. 18 Todo KURTOVIĆ, “Amandmani i državnost republike”, Komunisti i na-cionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, 1975., 604. Ovaj problem iscrpno je obradio Salim Ćerić u potpuno prešućenoj knjizi O jugoslovenstvu i bosan-stvu, NIP Oslobođenje, Sarajevo. Datum nije naveden, a knjiga je vjerojatno objavljena 1971. godine.

i prostor zaštićen načelom konstitutivnosti. Srbi su bili je-dini konstitutivan narod u SR Srbiji, jedan od dva (kasnije tri) konstitutivna naroda u BiH i jedan od dva konstitutivna naroda u SR Hrvatskoj.

Odnosi unutar jugoslavenske federacije doveli su i do pro-mjena u BiH. Politički zaokret u pravcu usklađivanja stvar-nih odnosa u društvu s definicijom BiH iz Rezolucije ZAV-NOBiH-a započeo je šezdesetih godina XX. stoljeća, kada je, barem formalno, promijenjen položaj BiH kao i njezinih naroda. Josip Broz je na proširenoj sjednici Izvršnog komi-teta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (IK CK SKJ) u ožujku 1962. upozorio na jačanje nacionalizma te je rekao: “Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva naše unutrašnje jedinstvo. Komunistička partija je faktor koji treba da to radi”. Dodao je da republike nemaju razloga bojati se za nacionalne i druge interese, jer “Mi smo tu”. Kar-delj je tada upozorio da u “borbi protiv nacionalizma, par-tikularizma i šovinizma”, ne bi trebalo “pod firmom antire-publikanizma i lažnog jugoslavenstva”, afirmirati jedan drugi nacionalizam.19 Radilo se o afirmaciji srpskog nacionalizma, centralizma i unitarizma maskiranog u jugoslavenstvo. Poli-tika kakvu je javno zagovarao Kardelj ugrađena je u ustavne odredbe 1963., a dodatno je legitimirana na Osmom kon-gresu SKJ održanom u prosincu 1964.20

Republike nisu imale pravo same artikulirati nacionalnu po-litiku. To je mogao samo Politbiro, odnosno Broz i vrh Par-tije. Međutim, političke blokade i neuspjele reforme dovele su u pitanje i samu opstojnost federacije. Jedna od mjera za jačanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) bila je i promjena politike u SR BiH. Promjena se za-snivala na obuzdavanju srpskog nacionalizma, smanjenju represije prema Hrvatima i njihovoj integraciji u društvo te konačno priznanju muslimana kao nacije.21 Josip Broz je inzistirao na “punom identitetu” i samostalnoj poziciji BiH, objašnjavajući da je ona “centar Jugoslavije” i kao takva važna za stabilnost države.22 Odlukom CK SK BiH u siječnju, od-nosno svibnju 1968. vjersko-narodnosna (etnička) zajednica muslimana postala je zajednica Muslimana u nacionalnom smislu.23 To je potvrđeno ustavnim amandmanima i verifi-cirano na popisu stanovništva 1971. godine. Muslimani su na popisu 1971. u većini prihvatili novi nacionalni identi-tet pa se 39,6% stanovništva SR BiH izjasnilo Muslimanima.

19 Početak kraja SFRJ, Stenogram i drugi prateći dokumenti proširene sjed-nice Izvršnog komiteta CK SKJ održane �4.-��. marta �9�2. godine, Izvori za istoriju Jugoslavije (SRJ), Beograd, 1998., 100.-261.20 Osmi Kongres Saveza komunista Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1964., 37.-42.21 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999., 577.-578.22 “Intervju dr. Dušan Bilandžić; Ulica nas razdvaja”, Danas, 6. 9. 1988., 10.-12. 23 Iva LUČIĆ, “Stavovi Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije o nacionalnom identitetu bosanskih Muslimana/Bošnjaka, Između afirma-cije, negacije i konfesionalne artikulacije”, Rasprave o nacionalnom identi-tetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2009., 97.-115.



Srba je bilo 37,6%, Hrvata 20,6% i Jugoslavena 5%.24 Reforme započete šezdesetih i događaji s početka sedamdesetih, dali su rezultate u ustavnim amandmanima i konačno su potvr-đene Ustavom iz 1974. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija definirana je kao savezna država, “zajednica do-brovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih repu-blika”, a republike su postale “države zasnovane na suvereno-sti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi”.25

Prema Ustavu SR BiH iz 1974. godine, radnička klasa, radni ljudi i narodi Bosne i Hercegovine – Srbi, Muslimani, Hrvati i pripadnici drugih naroda i narodnosti nakon što su u na-rodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji “uspo-stavili” revolucionarnu, narodnu i demokratsku vlast, “stvo-rili” su Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu u okviru Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Očito da nije BiH stvorila svoje narode, već su narodi, a u biti KPJ stvorili BiH. Narodna Republika je 1963. postala Socijalistička Repu-blika, a definirana je kao “socijalistička demokratska država i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata, pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive…” Naznačeno je također da je SR BiH u sastavu SFRJ te je zajamčena “ravnopravnost naroda i narodnosti i njihovih pripadnika” i to na sljedeći način: “Narodima Bosne i Hercegovine – Hrvatima, Muslimanima i Srbima i pripad-nicima drugih naroda i narodnosti obezbjeđuju se uslovi za afirmaciju nacionalnih vrijednosti, za slobodno ispoljavanje nacionalnih osobenosti u skladu sa potrebama zajedničkog života, socijalističkog razvitka i učvršćenje bratstva i jedin-stva, kao i srazmjerna zastupljenost u skupštinama druš-tveno političkih zajednica”.26

Već sami (srpski) jezik Ustava pokazuje da od “slobodnog ispoljavanja nacionalnih osobenosti”, barem kada se o Hrva-tima radi, nema ništa. Donošenjem Ustava iz 1974. ubrzan je proces izgradnje institucija, uvezivanja općina i centrali-zacije vlasti što je započelo krajem šezdesetih godina, a zvalo se “konstituiranjem Republike”.27 Ustav iz 1974. nastao je kao rezultat i posljedica dugogodišnje krize i nefunkcioniranja sustava. On nije riješio krizu, ali je postavio nove odnose koji su mogli funkcionirati neko vrijeme, barem dok je bio živ Josip Broz, neprijeporan arbitar i (uz SKJ i Jugoslavensku na-rodnu armiju) glavni integrativni faktor SFRJ. Srbijanska po-litička elita je još 1975. iskazala nezadovoljstvo ustavnim po-ložajem. Predsjedništvo SR Srbije osnovalo je radnu grupu

24 Stanovništvo Bosne i Hercegovine, narodnosni sastav po naseljima, Za-greb, travanj 1995., 9. 25 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije sa amandmanima I do XLVIII i Ustavnim zakonom za sprovođenje amandmana, čl. 1. do 3., str. 25.26 Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine s Ustavnim aman-dmanima I-LVIII, NIO Službeni list SR BiH, Sarajevo, 1989., Osnovna na-čela, str. 7. i čl. 1.-3., str. 28.-29. 27 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knjiga 2., Institut za isto-riju u Sarajevu, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1990., 197.-198.

za izradu materijala koji će poslužiti kao osnova za raspravu o “ustavnom konstituiranju Republike”. Dvije godine kasnije, izrađen je materijal pod nazivom Socijalistička Republika Srbija i autonomne pokrajine u njenom sastavu, ustavni po-ložaj i praksa. Materijal poznat i kao “Plava knjiga” ostao je nepoznat široj javnosti.28

Tek smrću Josipa Broza u svibnju 1980. politički odnosi i stanje u društvu značajno se mijenjaju. Dolazi do masovnih demonstracija Albanaca na Kosovu, a u Srbiji se sve glasnije iznosi nezadovoljstvo općim položajem Srba u jugoslaven-skoj federaciji, statusom pokrajina, kao i konfederalnim obi-lježjima SFRJ. Nakon što su nacionalistički orijentirani srp-ski intelektualci uzburkali javnost kritikom komunističkog režima iznesenom 1986. u Memorandumu Srpske akade-mije nauka i umetnosti (SANU), došlo je do promjena u par-tijskom vrhu.29 Na čelo SK Srbije 1987. godine došao je Slo-bodan Milošević.30 Koristeći političku moć čelnog čovjeka Partije preuzeo je nacionalističku retoriku te se nametnuo srpskim nacionalistima. Milošević je postao nacionalni vođa spreman riješiti srpsko pitanje tako što će “svi Srbi živjeti u jednoj državi”. U ljeto 1988. godine u Srbiji su organizirani masovni mitinzi podrške “jedinstvenoj Jugoslaviji” i “jedin-stvenoj Srbiji” kojima je novo srbijansko partijsko vodstvo osiguravalo legitimitet za svoju politiku. Na mitinzima su kritizirani i prozivani Miloševićevi protivnici. Najčešće ih se pitalo “gdje ime je baza?” Jednim takvim mitingom, nazva-nim i “jogurt revolucija”, srušeno je u listopadu 1988. vod-stvo Socijalističke autonomne pokrajine (SAP) Vojvodine.31 Milošević je vojvođanske događaje opisao kao “eskalaciju bratstva, gneva i jugoslovenstva” i tvrdio da se “dogodio na-rod”. 32 Nije mu bilo važno što se “dogodio”, odnosno, kako je to netko tada napisao, “oteo” samo srpski narod. On je i onako bio “temeljni narod” koji je stvorio Jugoslaviju. Takvo jugoslavenstvo, a još više “narodni” odnosno srpski naciona-listički gnjev srušio je i crnogorsko vodstvo. Parole “hoćemo oružje” i “hoćemo Ruse” prijetile su i ostalim republičkim komunističkim vodstvima, ali i Federaciji.33

AVNOJ-evska konstrukcija Jugoslavije počela se urušavati. Republički komunistički etatizmi postavljali su obranu. Da

28 Predsjedništvo Socijalističke Republike Srbije, Radna grupa, Strogo po-verljivo, Socijalistička Republika Srbija i autonomne pokrajine u njenom sa-stavu, ustavni položaj i praksa, Beograd, 11. marta 1977. godine. 29 Kosta MIHAILOVIĆ, Vasilije KRESTIĆ, “Memorandum SANU” pod udarima politike, Borba, Beograd, 2002., 141.-188. 30 VIII sednica CK SK Srbije; nulta tačka “narodnog pokreta”, Službeni gla-snik, Statusteam, Beograd, 2007. 31 “Novi Sad iz sata u sat”, Danas, 11. 10. 1988., 7.-9. 32 Slobodan MILOŠEVIĆ, Godine raspleta, BIGZ, Beograd 1989., 318-320.33 Sabrina P. RAMET, Tri Jugoslavije; izgradnja države i izazov legitima-cije �9��.-2005., Golden marketing-Tehnička knjiga, 2009., Zagreb, 432. Na mitingu održanom u Nikšiću 18. rujna 1988. uzvikivane su parole “Ho-ćemo oružje”, odnosno “Hoćemo Ruse”. Kasnije je objašnjavano da se nije uzvikivalo “Hoćemo Ruse”, odnosno Sovjete, nego “Hoćemo gusle”. Javnost se dugo “zabavljala” interpretacijama nikšićkih parola. Vidjeti: “Gusle, a ne Ruse”, Danas, 27. 9. 1988., 53.



bi ojačali svoje pozicije i osigurali legitimitet tražili su “bazu”, poticali “svoje” nacionalizme i stavljali se na čelo “ugrože-nih nacionalnih interesa”, naravno u onoj mjeri u kojoj je to bilo moguće. Nacionalno homogeno slovensko partijsko vodstvo usprotivilo se Miloševiću i pokušajima redefiniranja ustavno-pravnih odnosa u SFRJ. Skupina slovenskih intelek-tualaca izradila je Slovenski nacionalni program koji je u ve-ljači 1987. objavljen u Novoj Reviji. Za “čuvare Jugoslavije” bio je to signal da Slovenija ide ka odcjepljenju.34 Slovenski komunisti bili su jedini spremni i sposobni parirati srbijan-skoj eliti, a njihov sukob razarao je Jugoslaviju. Bitna pretpo-stavka neovisne slovenske politike bila je u činjenici da Srbi nisu bili konstitutivan narod u Sloveniji, što znači da je ona bila izvan njihovog “etničkog” interesa. Drugi važan argu-ment koji je davao političku snagu slovenskim komunistima bio je taj što su oni bili “čuvari” masovnih grobnica, odnosno vlasnici dokaza o najvećem poslijeratnom zločinu u Europi.

Hrvatsko partijsko vodstvo opterećeno srpskim komplek-som, nakon iskustva “Karađorđeva” iz 1971. i dugih godina “hrvatske šutnje”, oprezno je laviralo između svih opcija, na-stojeći se održati na vlasti i izići iz krize sa što manje štete. Svako protivljenje srpskim zahtjevima te spominjanje hr-vatstva i hrvatskih interesa u Beogradu (a i u Zagrebu) je označavano ustaštvom. Tako je i notorni komunist i Jugo-slaven Stipe Šuvar nakon stvaranja tzv “neprincipijelne koa-licije” i rušenja Miloševićevog čovjeka Dušana Čkrebića na Sedamnaestoj sjednici CK SKJ u listopadu 1988., percipiran i označen u srbijanskoj javnosti kao ustaša. Isto se nešto ka-snije dogodilo i predsjedniku hrvatskih komunista Ivici Ra-čanu. Za razliku od njih bosansko-hercegovački kadar i ta-dašnji predsjednik Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) odnosno jugoslavenske vlade, Branko Mikulić glasovao je za Čkrebića i još se, po vlastitom priznanju, punim imenom i prezime-nom potpisao na glasački listić.35 Time nije sačuvao poziciju, jer Miloševiću nije trebao niti mu je mogao vjerovati. Na-protiv, još jednom je obznanio nepromjenjivost, vezanost za dogmatsku partijsku struju i neupotrebljivost za vrijeme koje je dolazilo. Skupština SR Srbije izglasala je 28. ožujka 1989. promjene Ustava kojima je Vojvodini i Kosovu oduzet status konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije.36

Ustavom SR Srbije iz 1990. srbijansko vodstvo preuzelo je i tri glavne nadležnosti federacije u međunarodnim odnosima i to u obrani, državnoj sigurnosti i međunarodnim odno-sima.37 Time je narušena jugoslavenska federalna konstruk-cija izgrađena na partijskom kompromisu i konsenzusu uz odlučujuću ulogu i arbitražu Josipa Broza. Veliki “Jugosla-veni” srušili su tzv. “Titovu Jugoslaviju” vjerojatno i ne slu-teći da je nekakva druga(čija) teško i bila moguća. SR BiH su

34 S. P. RAMET, Tri Jugoslavije, 2009., 390. 35 “Vlada na plenumu”, Danas, 25. 10. 1988., 14.-15. 36 D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, 1999., 758. 37 Davor MARIJAN, Slom Titove armije; JNA i raspad Jugoslavije �9�7.-�992., Golden marketing – Tehnička knjiga – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 352.

potresale afere koje su po svemu sudeći i izazivane kako bi se onemogućili otpori beogradskoj politici. Jedan za drugim padali su “jaki ljudi” Partije. Poseban problem komunistima u SR BiH bila je nacionalna heterogenost i nemogućnost upotrebe naroda za suprotstavljanje Miloševićevoj agresiv-noj politici ili definiranju svoje autentične politike. Pitanje legitimiteta za njih je bilo preteško. Srbi su u velikom broju zadržali osjećaj “prvenstva” i “posebnih zasluga” za jugosla-vensku državu. SR BiH je za njih bila samo administrativni dio Jugoslavije koja je bila njihov primarni nacionalni i poli-tički interes. Uglavnom su podržavali Miloševićevu politiku redefiniranja odnosa i učvršćenja Federacije, s uvjerenjem da je potrebno ispraviti “nepravilnosti” nastale kao poslje-dica “antisrpske politike” koja je, prema njihovom mišljenju, jedno vrijeme vođena u Jugoslaviji. Muslimani su većinom prihvatili jugoslavenstvo kao svoj nacionalni interes, a Broza i SKJ smatrali su zaslužnim za uspostavu BiH kao jugosla-venske federalne jedinice i priznanje muslimanske nacije. Miloševiću i srpskom nacionalizmu mogli su oprezno pari-rati principijelnim jugoslavenstvom i pozivanjem na “Titove tekovine”. Što je u javnost više izbijala četnička ikonografija, to je po obrascu iz Drugoga svjetskog rata muslimanska elita više isticala privrženost Brozu i njegovoj viziji Jugoslavije. Izgledalo je kao da se sve vraća na početak, postavljeni su već viđeni politički obrasci koji su gotovo oživjeli slike i od-nose iz Drugoga svjetskog rata i poraća, no ovaj put sve je po običaju nalikovalo na farsu.

Vodeći računa o ukupnoj politici SKJ, ali i o specifičnosti na-cionalno heterogenog članstva, vodstvo SK BiH pozivalo je svoje članstvo i narod(e) BiH na očuvanje federativne Jugo-slavije, ali i na cjelovitost BiH unutar nje. Bila je to nemo-guća misija. Raspad SKJ odvijao se istovremeno s raspadom komunističkog sustava u Europi. Kada su u siječnju 1990. Slovenci napustili XIV. kongres SKJ, a vodstvo Saveza ko-munista Hrvatske (SKH) odbilo sudjelovati u radu “krnjeg” kongresa, bilo je jasno da se Partija raspala, čak i u BiH. “Mi” već odavno nismo bili tu! Nakon smrti Josipa Broza i ras-pada SKJ zadnji integrativni element jugoslavenske zajed-nice ostala je JNA. Ustav je i onako više bio ideološka fikcija nego djelotvoran pravni akt. Poslije skoro tri desetljeća opet je postalo aktualno ono Brozovo pitanje, zapravo prijetnja: “Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva naše unu-trašnje jedinstvo!?”

Danas znamo da je Armija upotrijebljena, ali se pokazalo da nije mogla sačuvati ni svoje, a kamo li partijsko i državno jedinstvo. Nakon Brozove smrti raspali su se i Partija i Ar-mija. Sveto partijsko trojstvo s transparenata: Tito, Partija i Armija prestali su postojati, a s njima i Socijalistička Federa-tivna Republika Jugoslavija, država bez legitimiteta. Nestan-kom Jugoslavije nestale su i “današnje osobenosti i potrebe” čega je rezultat bilo stvaranje Bosne i Hercegovine. Izmije-šanost Hrvata i Srba nije više bila “nerazrušiva”. Urušavale su se sve konstrukcije čiji je legitimitet bio upitan, pa tako i Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina.



Tko su i što su bili Hrvati u Bosni i Hercegovini

Kakva je uloga Hrvata u tom procesu i u bosansko-hercego-vačkoj stvarnosti uopće? Hrvatsku poziciju i snagu hrvatske politike u Bosni i Hercegovini dobro oslikava već zaborav-ljeno mišljenje civilnog adlatusa Isidora Benka iz 1911. go-dine. Odgovarajući na primjedbe ministra Istvána Buriána o pristajanju Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne zajednice uz svepravašku organizaciju s trijalističkim pro-gramom, Benko je napisao kako taj idealistički program ne ometa suradnju vlade s hrvatskim političarima jer oni “vode računa o postojećem stanju i podupiru vladu”. Dodao je i to da ne treba vršiti na njih pritisak i izazivati “veliko uzbuđenje”, jer je sasvim svejedno prihvaćaju li Hrvati pravaški program ili ne, kada “oni i onako nemaju mogućnosti da ga provedu u život”.38 Ta konstatacija i činjenica da su Srbi i muslimani u to vrijeme imali po jednu stranku u Saboru, a Hrvati kao najmalobrojniji dvije jasno oslikavaju hrvatski položaj u BiH početkom dvadesetoga stoljeća. Dodajmo tome i ponaša-nje hrvatske političke elite pa će slika biti još jasnija. Naime, stvaranjem Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca nekolicina članova i dužnosnika Hrvatske narodne zajednice: Tugomir Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić i dr. Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demo-kratskoj stranci, te su u travnju 1919. javno istakli da ne žele biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hr-vata, nego predstavnici “cijelog troimenog jednog naroda”.39

Kasnije se pokazalo da je odricanje od hrvatstva i isticanje južnoslavenskog sinkretizma (slavenstva, jugoslavenstva, nacionalnog bosanstva…) karakteristika dijela hrvatske elite. To je u drugom, nacionalnom dijelu hrvatske elite i u narodu uglavnom tumačeno kao odnarođenje i hvatanje u tuđe kolo. Tragična epizoda iz Drugoga svjetskog rata, osje-ćaj i nametanje krivnje još više su pospješili procese odna-rođenja hrvatske elite. Istovremeno su komunistički zločini i teror onemogućili veliki dio hrvatskog naroda da prihvati novu vlast. Prema procjenama Vladimira Žerjavića i Bogo-ljuba Kočovića, u Drugome svjetskom ratu stradalo je oko 316.000 stanovnika Bosne i Hercegovine.40 Taj broj je vje-rojatno i veći, ali ćemo koristiti navedene procjene u ne-dostatku boljih i preciznijih.41 Prema nacionalnoj strukturi stradalo je oko 164.000 Srba, oko 64.000 Hrvata, oko 75.000

38 Mirjana GROSS, “Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.”, Historijski zbornik, XIX.-XX., Zagreb, 1966.-1967., 51. Benkova ocjena utjecaja i mogućnosti, ali i ponašanja hrvatske politike u Bosni i Her-cegovini ostala je aktualna i stoljeće kasnije. Usporediti: Ranko PEJIĆ, Ideja o jugoslovenskom zajedništvu u Bosni i Hercegovini, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno sarajevo, 2005., 134.-151. 39 Nusret ŠEHIĆ, Bosna i Hercegovina �9��-�925. – privredni i politički razvoj, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1991., 125.-126. 40 Vladimir ŽERJAVIĆ, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjet-skom ratu, Jugoslavensko viktimološko društvo, Zagreb, 1989., 115.-117.41 Jerca VODUŠEK STARIČ, “Kako se čistila Jugoslavija”, Gordogan, broj 4-5., Zagreb, ljeto-jesen 2004., 45. Starič je utvrdila znatno veći broj žrtava u Sloveniji nego je to izračunao Žerjavić.

Muslimana i oko 9.000 Židova iz Bosne i Hercegovine.42 U Hercegovini, odnosno u tri južne “hercegovačke” županije Federacije BiH stradalo je oko 23.000 Hrvata. Veliki dio njih su ubili komunisti poslije rata. Tako je ubijeno oko 4.500 Hr-vata iz samo dvije hercegovačke općine Ljubuškog i Širokog Brijega. Ubijen je svaki treći muškarac, a prosjek starosti bio je oko 23 godine. S prostora Posavine stradalo je oko 10.000, a u 19 općina središnje Bosne oko 3.060 Hrvata. Za ostale koji su stradali nisu provedena istraživanja i nema pouzda-nih podataka.43

Različit intenzitet stradanja i nerazmjerna količina prolivene krvi uvjetovali su i različit odnos prema komunističkoj vla-sti. Tome je pridonijelo i ponašanje KPJ koja je budno pratila ponašanje rodbine (potomaka) ubijenih “neprijatelja” i tre-tirala ih kao politički nepodobne i sumnjive elemente. Cijeli život pratile su ih “karakteristike” nepodobnih likova iz obi-telji “narodnih neprijatelja”. Pričalo se da je nekom Hrvatu iz Hercegovine u “karakteristici” odnosno ocjeni podobnosti koja je u nadležnim komitetima pisana za svakog državlja-nina SFRJ pisalo: “U ustašama mu nije bio niko jer nije imao ko”. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su najslabije integrirani i u “socijalističku stvarnost” i često su socijalističku Jugosla-viju doživljavali kao silom nametnut konstrukt protivan nji-hovim interesima. U takvim projekcijama i SR Bosna i Her-cegovina je bila tek umanjena i rigidna verzija iste te tvore-vine. Puno je lakše bilo proglasiti i nametnuti politički okvir nego unutar njega izgraditi društvo. Hrvati su konstantno iseljavali iz SR BiH tako da su unatoč velikom prirodnom prirastu spali sa 24 % stanovništva koliko ih je bilo 1948. na 17 % koliko ih je popisano 1991. godine. Dodatni problem bio je u tome što je iseljavao najvitalniji i najsposobniji dio stanovništva. To je onemogućilo stvaranje kritične intelek-tualne mase sposobne odgovoriti na izazove vremena. Ti-jekom 1972. godine, neposredno pred donošenje novog Ustava koji je bitno odredio sudbinu Jugoslavije, ali i BiH, u članstvu SKJ u BiH bilo je 73.612 ili 53,45 % Srba, 41.901 ili 30,43 % Muslimana i 15.259 ili 11,08 % Hrvata. Kako je po popisu iz 1971. u BiH živjelo 772.491 Hrvata, znači da je u članstvu SKJ bilo tek 1,9 % od ukupnog broja Hrvata u BiH. Muslimana je bilo 2,8 %, a Srba 5,4 % u članstvu SKJ.44 Ili jednostavnije rečeno, od sto članova SKJ u BiH jedanae-storica su bili Hrvati, a od sto Hrvata u BiH samo su dvojica bila u Partiji.

Osim slabe uključenosti u socijalističko društvo, specifičan hrvatski problem u BiH bila je negativna selekcija partijskog kadra, odnosno njegov specifičan odnos negacije hrvatstva

42 Vladimir ŽERJAVIĆ, “Demografski i ratni gubitci Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, Bleiburg �945.-�995., Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2000., 81. Usporediti s istraživanjem Bogoljuba Kočovića i komen-tarima Slavka Goldsteina, strana XIII.-XVI.43 Ivica LUČIĆ, Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Herce-govine �945.-�990., Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., 242.-247. 44 Mirsad D. ABAZOVIĆ, Kadrovski rat za BiH, Savez logoraša BiH, Sara-jevo, 1999., 226.-228.



što je rezultiralo “nedostatkom baze”. Uslijed toga je došlo do dubokog jaza između većine hrvatskog naroda i “nje-gove” partijske elite. Malobrojno hrvatsko partijsko članstvo i vodstvo u BiH nije moglo računati s okupljanjem naroda i potvrdom legitimiteta vlasti kako je taj legitimitet shvaćan u komunizmu. Partijski aparatčiki su se do te mjere udaljili od naroda iz koga su potekli da nisu imali nikakav utjecaj niti mogućnost artikulacije njegovih (nacionalnih) interesa. Pokazala se opravdanom kritika koju je hrvatskim komuni-stima u Sarajevu u srpnju 1970. uputio Todo Kurtović re-kavši da nije zadovoljan sa stanjem u kulturi, posebno kada se tiče ravnopravnosti upotrebe jezika. Naglasio je kako ga brine “što Hrvati komunisti ne dižu glas”. Malobrojni Hrvati komunisti u Bosni i Hercegovini ne samo da zbog jezika i kulture nisu “dizali glas”, nego su i sami uglavnom koristili srpski (srpsko-hrvatski) jezik, čime su iskazivali svoj otklon od hrvatstva odnosno “nacionalizma”. Kurtović se čudio “ne-kim komunistima Hrvatima” koji su pitali “po čemu su oni Hrvati”. Upozorio je da je takva “čistoća i principijelnost” od-nosno negiranje pripadnosti naciji štetna, jer bi značila “bje-žanje i odvajanje od naroda”.45

Kurtovićeva “briga za Hrvate” pomalo podsjeća na današnju Dodikovu brigu za “hrvatska prava”. Ipak, dogodilo se ono što je Kurtović predviđao; najprije su se hrvatski komunisti odrekli pripadnosti hrvatskoj kulturi i naciji, a onda je pr-vom prilikom narod njima odrekao punomoć za zastupanje. Tako su Hrvati u BiH ostali bez vodstva koje je moglo na strateškoj razini promišljati nacionalne interese. Ono lokal-nih partijaca koji su iz čisto karijerističkih razloga “raščistili s religijom” i hrvatstvom nisu imali nikakvu društvenu te-žinu i uglavnom su bili teško kompromitirani. Hrvatski ka-drovi u BiH često su svoju privrženost Partiji i Jugoslaviji dokazivali “otkrivanjem” nacionalizma u svojim redovima, a često su i sami konstruirali afere i iznosili optužbe koje su neke njihove sunarodnjake koštale dugogodišnje robije a njima su osiguravale uloge “beskompromisnih boraca za bratstvo i jedinstvo”. Hrvati koji su se doticali hrvatske na-cionalne politike i nacionalnih interesa skupo su to plaćali. Brzo su bivali zatvarani, suđeni ili na drugi način uklonjeni s javne scene. Možemo navesti primjer profesora mostar-ske Gimnazije Ivana Alilovića i njegovo suđenje u Mostaru, odnosno slučaj sedmorice hrvatskih književnika iz Sarajeva (Veselko Koroman, Vitomir Lukić i ostali) koji su polemizi-rali s predstavnicima vlasti oko (ne)zastupljenosti hrvatskog jezika i kulture u Bosni i Hercegovini.46

Naime, hrvatski nacionalni pokret s kraja šezdesetih i po-četka sedamdesetih imao je odjeka i među Hrvatima u BiH, naročito u pograničnim mjestima. Hrvatski mediji, posebno

45 Todo KURTOVIĆ, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1975., 589.-590.46 Ivica LUČIĆ, “Upotreba kulture u stvaranju i očuvanju nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2005.” Ustavno-pravni polo-žaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2006., 351.-372.

Hrvatski tjednik, rad ogranaka Matice hrvatske iz susjednih dalmatinskih općina, kao i studenti koji su studirali u Za-grebu sve više su poticali Hrvate u BiH da “dignu glas” i po-stave pitanje položaja u kulturi i politici. Počelo je od obič-nih stvari, tražene su promjene službenih natpisa, njihovo prevođenje na hrvatski jezik, pisanje latinicom i slično.47 Komunistička vlast u SR BiH reagirala je represijom. Pred-sjednik CK SK BiH Branko Mikulić obišao je koncem veljače 1970. s grupom visokih partijskih dužnosnika nekoliko her-cegovačkih općina. U izvješću o obilasku najavili su borbu protiv nacionalističkih pojava, a to su: “aktivnost Matice hrvatske, Udruženja slobodnih pisaca” i slično.48 Početkom rujna 1970., Mostar je posjetio Josip Broz. On je u prigodnu govoru naglasio štetnost djelovanja nacionalista i šovinista te pohvalio Mostar zbog energična proganjanja neprijatelja. Nakon tog govora Ivan Alilović, koji je bio optužen za priku-pljanje (službenih) statističkih podataka o (ne)zastupljenosti hrvatskog jezika i kulture te hrvatskih kadrova u BiH, osu-đen je na tri godine strogog zatvora.49 Takve rigorozne mjere i represiju vlasti Branko Mikulić je podržao komentarom “da borbu treba voditi tako da njihovi nosioci izgore u njenoj vatri”? U nastupu za TV Sarajevo 16. kolovoza 1971. to je pobliže objasnio: “Treba identifikovati sve one koji su, na bilo koji način, protiv politike ravnopravnosti, bratstva i je-dinstva naroda. Treba razobličiti njihove idejne i političke pozicije i tako ih izolovati i dotući kao crve. To treba činiti znajući da je riječ o otpadnicima, o intrigantima, o zlim lju-dima.”50 Hrvati uključeni u SK BiH ne samo da nisu “dizali glas” u zaštitu hrvatstva, čemu se svojevremeno “čudio” Todo Kurtović, nego su one koji su dizali glas bili spremni “dotući kao crve”.

Začuđujuće je kako su komunistička svijest, retorika i osjećaj “budnosti” preživjela komunistički sustav, te kako je postko-munističkim strukturama još uvijek važno da Hrvati u BiH ne “dignu glas”. Novinar (i urednik) Jutarnjeg lista Mladen Pleše napisao je tekst o “hrvatskoj desnici”, odnosno najav-ljenim predsjedničkim kandidaturama Miroslava Tuđmana i Andrije Hebranga. Pleše je upozorio da se Europa “boji” njihove kandidature, odnosno pobjede na izborima, jer bi to

47 Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SR Hrvatske izradio je u travnju 1972. godine Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice Hrvatske, koji je naknadno objavljen. Vidjeti: Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Ma-tice Hrvatske, Matica Hrvatska, 2002.48 CK SK BiH, Informacija o posjeti opštinama: Lištica, Posušje, Grude, Lju-buški, Čitluk, Čapljina, Gacko i Nevesinje, 1970., 4-5.49 Okružni sud u Mostaru, broj K-79/70., Mostar, 4. 9. 1970. Potpis, pred-sjednik vijeća Ćamil Memić. U presudi je navedeno kako je u autobusu od Mostara do Gruda govorio pred Milom Višticom da je tijekom školovanja doživljavao mnoge neugodnosti, samo zato što je Hrvat, da je ravnatelju škole u kojoj je radio Mirzi Muštoviću, a koji ga je kao radnika šikanirao, rekao da ne može u isto vrijeme biti Musliman i Srbin, kako se ovaj izjašnja-vao, te da je u prostorijama knjižare Matice hrvatske u Mostaru pred svje-dokom Stojanom Bošnjakom hvalio knjigu Ivana Meštrovića Uspomene na političke ljude i događaje, kritizirajući komentar za koji je rekao kako ga je pisala “srpska inteligencija ili klika” da bi umanjila značaj knjige. 50 Branko MIKULIĆ, Za što a protiv čega, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1975., 104.-105.



moglo izazvati niz loših posljedica. Jedna od njih je toliko “teška” da Pleše na nju posebno upozorava: “Glas će sasvim sigurno dignuti i Hrvati u BiH koji će progovoriti o svom statusu u toj državi”.51 Nevjerojatno je da netko u Europi, u 21. stoljeću smatra da je nedopustivo, neprihvatljivo, čak i opasno ako Hrvati u BiH (ili bilo tko i bilo gdje) “dignu glas i progovore o svome statusu”. Ova rečenica oslikava stanje svijesti i politiku dijela hrvatske (post)komunističke ljevice prema Hrvatima u BiH.

Dobri pastiri i prešućena braća

Važno je utvrditi način na koji je KPJ provodila diferenci-jaciju među Hrvatima i unutar hrvatske zajednice u BiH stvarala političku elitu. Među Hrvatima u BiH bio je mali broj ideološki opredijeljenih komunista. Nije ih bilo puno ni među ustanicima odnosno partizanima sve do jeseni 1943. godine. Komunističkom-partizanskom pokretu uglavnom su pristupali na prostorima koji bi partizani zauzeli. Zato su hrvatski komunistički kadrovi, ako ih i možemo tako na-zvati, bili inferiorni kroz čitavo vrijeme komunističke vlasti i nemoćni da uspostave vezu sa “svojim” narodom i tako osi-guraju kakav takav legitimitet. To su u vrijeme raspada ko-munističkog sustava, a naročito nakon promjena i izbijanja rata 1991. pokušali nadomjestiti obznanjivanjem i jačanjem veza s jednim dijelom Katoličke crkve u BiH koji je deset-ljećima surađivao s vlašću. Naime, komunistička vlast je u siječnju 1950. preko Uprave državne bezbjednosti (UDB-e) osnovala Udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine “Dobri pastir”.52 U ovom tekstu nećemo raspravljati o razlo-zima nastanka i karakteru tog udruženja. Postoje mnogi ra-zlozi za i protiv. Samo ćemo konstatirati da “ugled” članova Udruženja i slijednika njihove politike nakon propasti ko-munističkog sustava nije (bio) dostatan za katoličku niti za nacionalnu legitimaciju.53

Nepotrebno je danas objašnjavati okolnosti i razloge osniva-nja Udruženja, kao što je i besmisleno veličati tu epizodu u životu Crkve kao nešto veličanstveno i jedino ispravno. Bilo je to vrijeme sile i terora u kojem se tražila mogućnost i na-čin opstanka. Atmosferu koja je vladala u vrijeme osnivanja Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir” oslikava i po-zdrav predsjednika inicijativnog odbora fra Bone Ostojića54 kojim je otvorio osnivački skup: “Pozdravljam vas katolič-kim pozdravom ‘Hvaljen Isus’ i našim borbenim pozdravom

51 “Europa se boji Andrije Hebranga”, Jutarnji list, 4. srpnja 2009., 72.-73. 52 Jure KRIŠTO, Korisne budale, svjesni suradnici ili mudri manipulatori? Udruženje katoličkih svećenika BiH “Dobri pastir”, Fra Ferdo Vlašić, vizi-onar i patnik. Spomenica, ur. fra Robert Jolić, fra Gabrijel Mioč i Marija Vukadin, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005., 81.-101.; objavljeno, zajedno s polemikama s nekolicinom bosanskih franjevaca, u: Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 315-347. 53 Ivo LUČIĆ, “Komunistički progoni Katoličke crkve u BiH (1945.-1990.)”, Fra Ferdo Vlašić vizionar i patnik; Spomenica u povodu desete obljetnice smrti (�995.-2005.), Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005., 62.-66.54 O fra Boni Ostojiću vidjeti: Svjetlo riječi, ožujak 2010., 66.

‘Smrt fašizmu-Sloboda narodu’”.55 Ostaje otvoreno pitanje dokle se mora(lo) ići? U tom smislu zanimljiv je i Ostojićev osvrt na Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u časopisu Dobri pastir, u kojem kaže:

“Riječi druga Tita ostavile su na nas najdublji utisak, a njihova završna misao bila je: borba se nastavlja do ko-načne pobjede. Osim referata druga Tita moju posebnu pažnju privukao je referat druga Marka, koji je, kako sam odmah u početku zapazio, imao zadatak da nam svima objasni, kakvu je ulogu odigrala u borbi Komunistička partija. Slušam, snebivam se i sam sebe pitam: “Zar nisi znao, koliko je jaka i kako organizovana Komunistička partija Jugoslavije? Doživio si i vidio toliko štrajkova u Zenici, preskakivao iz vagona u vagon bježeći pred žan-darskim kundacima, svojim očima si gledao borbu rad-nika za veći komad kruha, a nisi ni tada ni poslije na-stojao doznati i shvatiti, koja i kakva organizacija vodi to radništvo, a ako si uglavnom nešto i znao, sigurno je, da nisi ni slutio, koliko je njezina nauka, ideologija već osvojila radničke mase”. Iz riječi druga Marka morao je svatko, htio ili ne htio povući zaključak: njemačkoj sili i oružju a u vrijeme kad je u zemlji bilo gotovo sve obe-zglavljeno, suprotstavila se i narod digla na ustanak do-bro organizirana Komunistička partija.”56

Za one koji ne znaju, “drug Marko” je bio Aleksandar Ranko-vić, srbijanski komunist, osnivač Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a), koje je kasnije preimenovano u Upravu državne bezbjednosti (UDB-a), odnosno Službu državne bezbjedno-sti (SDB). Ranković je poslije Broza bio najmoćniji čovjek KPJ te poslije njega i najodgovorniji za ubojstva većine od 55 bosanskih57 i 66 hercegovačkih franjevaca,58 ubijenih ti-jekom Drugoga svjetskog rata i poslije njegova završetka. Služba koju je “drug Marko” osnovao u svibnju 1944., osim što je poubijala većinu od 121 fratra i 63 dijecezanska sveće-nika, zatvarala je i sudila za vrijeme komunističke vlasti 89 hercegovačkih i još neutvrđen broj bosanskih fratara.59 Ne-utvrđen, jer onaj progonjeni dio franjevaca Bosne Srebrene nije mogao o tome govoriti, a “dobri pastiri” su o tome šutjeli i još uvijek šute. Niti su pitali niti pitaju “gdje su im braća”. Jer o položaju Katoličke crkve u SR BiH ne govore pojedinačni hvalospjevi “drugu Marku” nego sudbine i životi svećenika, te statistike i dosjei političke policije koju je “drug Marko” osnovao. Da fra Bono Ostojić nije bio u dubokoj starosti i da je bio imalo važniji i utjecajniji mogao je u jesen 1966. poli-

55 Dobri Pastir, Glasilo Udruženja katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine, broj 1.-2., februar-mart 1950., Sarajevo, 1950., 9.56 Fra Bono Ostojić, “Moje sjećanje na II. zasjedanje AVNOJ-a”, Dobri pa-stir, svezak I.-IV., Udruženje katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1955., 274.-275.57 Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1999., 12.-17. 58 Bazilije PANDŽIĆ, Hercegovački franjevci; sedam stoljeća s narodom, ZIRAL, Mostar, Zagreb, 2001., 214.-224. 59 “Tablični pregled franjevaca s podatcima o presudi i odrobijanoj kazni”, Politički zatvorenik (Zagreb), prosinac 2008., 20.-27.



tički “zglajzati” kao Rankovićevac, baš kao što je svojevre-meno Vlado Šoljić smijenjen s mjesta ministra obrane FBiH zajedno sa svojim zamjenikom Hasanom Čengićem zbog “suradnje s Iranom”.

U evidenciji dosjea Službe državne bezbjednosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (SDB RSUP-a) BiH koje su vodili od 1945. do 1991. nalazi se ukupno 301 dosje opera-tivnih obrada po “kleru”. Od toga su u 213 dosjea (70,76%) obuhvaćeni katolički svećenici. U 49 slučajeva (16,27%) obuhvaćeni su muslimanski vjerski službenici, a u 39 dosjea (12,95%) srpsko-pravoslavni svećenici.60 To pokazuje da je Katolička crkva bila predmet najvećeg interesa i progona KPJ/SKJ, odnosno SDB-a SR BiH i da je smatrana najopa-snijim neprijateljem jugoslavenskog komunističkog režima. Posebno ako imamo na umu da je Katolička crkva obuhva-ćala tek oko 20 posto stanovništva SR BiH.61

Slično je bilo i sa statističkim pokazateljima drugih obrada. Hrvata je bilo daleko najviše među pripadnicima tzv. “nepri-jateljske emigracije”, ali i u odnosu na postotak stanovništva i među “unutrašnjim neprijateljem” kojega su predstavljali nacionalisti, kleronacionalisti, građanska desnica, anarholi-berali itd. Borci za “hrvatsku stvar” u BiH skupo su plaćali svoj angažman, riskirali su da budu “dotučeni kao crvi”. U isto vrijeme, Hrvati koji su služili komunističkom režimu, kao i oni koji danas služe bošnjačko-muslimanskom naci-onalizmu (bili) su dobro plaćeni. U novcu, elitnim stano-vima, namještenjem članova obitelji u diplomaciji ili držav-nim službama, raznim privilegijama, društvenom utjecaju i “ugledu” koji su uživali sudjelujući u vlasti koja je ostavljala ili ostavlja dojam vječnog trajanja. Kada režimu više nisu trebali odbacio ih je bez milosti. Tako su krajem 1988. i po-četkom 1989. smijenjeni ili su podnijeli ostavke gotovo svi važniji hrvatski komunisti u BiH. Otkriveno je da su korum-pirani, da su oni ili članovi obitelji vlasnici kuća u Neumu, korisnici privilegiranih kredita i sl. Suputnici su postali su-višni i maknuti su s puta.62

Ima li razlike između Hrvatske (republi-kanske) seljačke stranke i komunista

Nije Udruga katoličkih svećenika jedina organizacija koju je osnovala KPJ, odnosno njezina politička policija UDB-a. Zanimljiva je jedna epizoda iz poratnog vremena, kao i uloga dijela hrvatske političke elite u njoj. KPJ je u BiH na-stojala u poraću privući na svoju stranu u “narodnu frontu” i Hrvate te se tako legitimirati pred međunarodnom javno-šću. Bilo je to vrijeme taktiziranja i izgradnje tzv. “narodne demokracije”. Kako je većina Hrvata bila povezana s Hrvat-

60 Mirsad D. ABAZOVIĆ, Kadrovski rat za BiH (�945.-�99�.), Savez logo-raša BiH, CID, Sarajevo, 1999., 162. i 351.-352. Abazović je krivo zbrojio i naveo 291 dosje, umjesto 301dosjea. 61 I. LUČIĆ, “Komunistički progoni Katoličke crkve u BiH”, 2005., 79.-80. 62 “Najbolji se kvare najgore”, Danas, 8. 11. 1988., 18.-19.

skom seljačkom strankom (HSS), komunisti su na teritoriju pod svojom kontrolom osnovali Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS). Isticali su “republikanstvo” i to-božnje Radićevo nasljeđe “novoga” HSS-a, istovremeno na-stojeći što više ocrniti legalnog predsjednika HSS-a Vladka Mačeka koji im je bio izravni idejni i politički protivnik. Glavna skupština HRSS-a održana je u Zagrebu 16. rujna 1945., ali KPJ nije bila zadovoljna brojem nazočnih, ni nji-hovim političkim raspoloženjem. Bilo je očito da je nakon uhićenja većine lidera HSS-a stranka bila tek suputnik KPJ s ograničenim rokom trajanja. U isto vrijeme većina Hrvata s pravom je vjerovala da su HRSS-ovci u stvari komunisti i da je njihova izborna lista još jedna lista KPJ.63

HRSS je prokazan kao suputnik KPJ i nije prihvaćen među Hrvatima u BiH. Iz Općinskog povjereništva KPJ za Ko-čerin stiglo je 12. svibnja 1945. izvješće Sreskom komitetu KPJ Mostar, u kojem piše kako povjereništvo održava stalne konferencije pred narodom i “prikazuje stanje u društvu na-ročito ističe stanje mira, te raskrinkava neprijatelje kao i re-akciju. Mačeka i druge povezuje s kraljem i velikosrpskom reakcijom, a u cilju propagiranja slavenstva populariziraju braću Radiće i njihove političke stavove.” U izvješću piše da narod ne prihvaća komunistički tisak i da je neprijateljska propaganda svugdje, osim u jednom selu jača od komuni-stičke. Navedeno je kako na terenu općine Kočerin nama niti jednog člana Partije, postoje dva kandidata, ali oni nisu zreli za prijem.64

Partijska ćelija iz susjednog Posušja izvijestila je OK KPJ za Hercegovinu o sastanku održanom 22. listopada 1945. na-glašavajući da se na terenu još uvijek osjećaju posljedice ne-prijateljskih parola da ne treba izići na izbore. Narod je za-dovoljan što je predložen domaći čovjek dr. Tune Ramljak, ali ima i onih koji su povezani s klerom i rade za dr. Cvitana Spuževića, a Ramljaka prikazuju kao komunistu s kojim se narod ne slaže. U izvješću također piše: “Spužević se pove-zao sa fratrom i najreakcionarnijim elementima iz ove sre-dine, odnosno sa starim politikantima za koje se može reći da sa nama stoje na ratnoj nozi. Mi smo u dosadašnjem na-šem radu preduzeli sve potrebne mjere da bi Antu Ramljaka što više popularisali, na taj način što se koristimo objašnjava-jući (ga) kao domorodca, a ujedno da Posušje nije nikada od svog postanka imalo poslanika zašto im se je danas pružila prilika i mogućnost.”65 Uzalud, Ramljak kao ni komunistička propaganda nisu bili prihvaćeni od većine naroda.

Jedan od visokih partijskih funkcionara i šef OZN-e za BiH Uglješa Danilović opisao je u svojim ratnim bilješkama poli-

63 Zdenko RADELIĆ, Hrvatska seljačka stranka �94�.-�950., Hrvatski in-stitut za povijest, Zagreb, 1996., 147.-172.64 Arhiv Hercegovine (AH) Mostar, SK KPM/K-VII-1, Zapisnici sa sasta-naka ćelija KPJ iz 1945., Opštinsko povjereništvo KPJ za Kočerin, 21. 5. 1945., Izvješće Sreskom Komitetu KPJ Mostar.65 AH Mostar, SK KP Po/K1-Ia-1, SK KPJ Posušje, Izvješće OK KPJ za Her-cegovinu Mostar, 23. 10. 1945.



tičku situaciju u sjevernoj Hercegovini i dijelu središnje Bo-sne u svibnju 1944. Navodi da u prozorskom kotaru nema uglednijih Hrvata koji bi se politički angažirali na “našoj strani”, situacija u konjičkom kotaru identična je kao i u pro-zorskom, dok u bugojanskom kotaru muslimanske mase puno više špekuliraju. Danilović pojašnjava:

“Kad naše snage kontrolišu ovaj teren pokazuju se kao naši prijatelji. Kad dođu ustaše onda sarađuju s njima. Na mobilizaciju je bio vrlo slab odaziv, tek u najnovije vri-jeme uspjelo je nešto da se mobiliše iz okoline Gor(njeg) Vakufa. Postoje veze i uticaj sarajevske čaršije i propagira se stvaranje ‘Zelenog kadra’, tj. izbjegavanje da uđu ni u našu ni u neprijateljsku vojsku. Hrvatske mase u ovom srezu još u većoj mjeri neprijateljski (su) raspoložene od onih u prozorskom srezu. Postoji veliki uticaj ustaša na ove mase. Posle VI. Ofanzive preko 800 otišlo ih je u ne-prijateljsku vojsku. Selestin, član SKOJ-a, prebjegao (je) na stranu neprijatelja. On ima priličnog uticaja na mase. Mikulić, bivši poslanik HSS, član ZAVNOBiH-a ostao je uz nas, ali ne pokazuje veliku aktivnost.”66

Kako je pobjeda komunista bila izglednija i spomenuti Jure Mikulić se sve više aktivirao dajući kao zastupnik HSS-a le-gitimitet Partiji. Tko je u stvari stajao iza osnivanja HRSS-a vidimo iz Zapisnika sa sastanka OZN-e, odnosno šefova Drugih otsjeka okružnih odjeljenja i referenata za građan-ske stranke, vjere i sekte održanom u Sarajevu 4. prosinca 1945. godine. U Odjeljenju OZN-e za BiH, navedeno je kako su osnovani inicijativni odbori HRSS-a, u koje su ušli “do-bri ljudi”. Dalje je rečeno: “Radi se na formiranju okružnog odbora HRSS, za okrug Mostar. Kler za njih kaže da su to komunistički odbori.”67 Nije HRSS-a bila jedina organiza-cija preko koje je KPJ (odnosno OZN-a) pokušavala privući hrvatsko stanovništvo na izbore i uopće u Narodnu Frontu. Pokušavali su i preko Hrvatskog kulturnog društva Napre-dak, te preko HRSS-ovske kulturno prosvjetne organizacije Seljačka sloga.68 Nakon izbora, odnosno nakon što su upo-trijebljene sve ove organizacije su ugašene.

Vratimo se sada u bližu prošlost. U travnju 1993. godine u Sarajevu je (opet) osnovana Hrvatska seljačka stranka BiH. U opisu nastanka stranke piše da su “hrvatski intelektualci koji su ostali živjeti u Sarajevu, okupljeni oko Katoličke cr-kve” osnovali Hrvatsku seljačku stranku Bosne i Hercegovine. Piše i da je program stranke istovjetan političkom programu Hrvatske seljačke stranke koja je utemeljena prije 100 go-dina, a stranka se oslanja na “humanistički nauk braće Ra-dića, slijedi tradicijske vrijednosti hrvatskoga narodnog ži-

66 Arhiv BiH (ABiH), Sarajevo, fond CK SK BiH, Uglješa Danilović-Prepis rukopisnih zabilješki, 358 stranica., broj 1., 36. 67 OZN-a za Bosnu i Hercegovinu, Zapisnik sa sastanka šefova Drugih ot-sjeka, okružnih odjeljenja i referenata za građanske stranke, vjere i sekte, 4. XII. 1945., 2. Preslika u posjedu autora. 68 Husnija KAMBEROVIĆ, Prema modernom društvu, Bosna i Herce-govina od �945. do �953. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2000., 43.-46.

vota, rada, ljudskih prava, morala, poštenja i vjere u Boga”.69 Dogovor o osnivanju stranke postignut je u kući Branka Mi-kulića, nekada najmoćnijeg čovjeka u BiH i Jugoslaviji, viso-kog partijskog funkcionara, bivšeg predsjednika CK SK BiH, jugoslavenskog premijera i sina Jure Mikulića ranije spome-nutog HSS-ovca koji je prešao komunistima. Jure je nakon propasti HSS-a postao komunist, a Branko se nakon afere i izbacivanja iz Partije okrenuo HSS-u. Krug se zatvorio. Sta-tut HSS-a BiH pisali su: bivši član CK SK BiH Hrvoje Ištuk, visoki dužnosnik SDB-a BiH Jozo Jozić i pripadnik vojne si-gurnosti Armije BiH Stanko Slišković.70 Na čelo kantonal-nog odbora HSS-a za Sarajevo izabran je Darvin Lisica bivši oficir Organa bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a). Za predsjednika HSS-a izabran je dr. Ivo Komšić koji je za prvih izbora u studenome 1990. bio član CK SK BiH i njihov kan-didat za člana Predsjedništva BiH.71 Tada Komšić nije bio izabran u Predsjedništvo, ali je zbog angažmana u osnivanju HSS-a i zbog politike koju je vodio ipak nagrađen mjestom u Predsjedništvu BiH. Voljom Alije Izetbegovića i formal-nom Odlukom “Ratnog Predsjedništva BiH” Ivo Komšić je u jeku hrvatsko-muslimanskih sukoba 20. listopada 1993. postavljen u Predsjedništvo BiH zajedno sa Stjepanom Klju-ićem (koji je na to mjesto dao ostavku u studenome 1992.) umjesto neposlušnih i nepodobnih Franje Borasa i Mire Lasića.72 Jedna od prvih odluka “Ratnog Predsjedništva” nakon njihovog dolaska bilo je razoružavanje i reorganiza-cija brigade HVO Kralj Tvrtko u Sarajevu te razoružavanje ostalih brigada HVO koje su već bile pod zapovjedništvom Glavnog štaba Armije BiH i koje je bilo moguće razoružati i raspustiti.73

Opet Udruženje mimo naroda

Hrvatska seljačka stranka i “hrvatski intelektualci koji su ostali živjeti u Sarajevu…” udruženi u Hrvatski koordina-cijski odbor (HKO) organizirali su 6. veljače 1994. u Sara-jevu Prvi opći sabor Hrvata u BiH. Sabor je pripreman u prostorijama Hrvatskog kulturnog društva (HKD) Napre-dak, a značajnu potporu dale su međunarodne organiza-cije UNPROFOR i UNHCR koje su organizirale prijevoz iz Frankfurta, Zagreba i Splita u Sarajevo. Uvodno izlaganje na Saboru podnio je (predsjednik HSS-a) dr. Ivo Komšić koji je konstatirao da je hrvatski narod “dobrim dijelom ostavljen ili zaveden” te je iznio želju javnosti: “da nas identificiraju s na-šom Katoličkom crkvom koja je bila i ostala moralni stožer

69 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, HNV BiH, Sinopsis, Sarajevo-Zagreb, 2004., 103.-104. 70 Ivo KOMŠIĆ, Preživljena zemlja, tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prome-tej, Zagreb, 2006., 140. 71 Zoran TOMIĆ i Nevenko HERCEG, Izbori u Bosni i Hercegovini, Sveu-čilište u Mostaru, Mostar, 1999., 72. 72 Franjo BORAS, Bosansko-hercegovački kaos �990.-�99�., Matica hrvat-ska, Mostar 2006., 153.-157. 73 “Hrvati Sarajeva su se u ratu zbog ove postrojbe osjećali zaštićenima”, Večernji list, 31. 3. 2010., 13. Usporediti: http://www.nsf-journal.hr/issues/v8_n3/pdf/003%20Dokumenti.pdf



hrvatskoga naroda te oslonac i jamac njegova opstanka na ovomu tlu”.74 Izabrano je i Hrvatsko narodno vijeće (HNV) BiH kao izvršno tijelo Sabora, a za predsjednika je izabran Ivo Komšić.75

Dva dana kasnije, u Livnu je održana sjednica Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosna (HRHB) na kojoj je njezin predsjednik Mate Boban podnio ostavku, a naslije-dilo ga je Predsjedničko vijeće na čije čelo je izabran Kreši-mir Zubak.76 Oba skupa donijela su svoje deklaracije koje su odražavale političku i životnu poziciju onih koji su ih dono-sili. Ona u Livnu odražavala je položaj ljudi koji vladaju pro-storom na kojem se nalaze i koji traže teritorijalizaciju kroz održanje HRHB, ne dovodeći u pitanje vanjske granice BiH. Deklaracija izglasana u Sarajevu bila je odraz tragične situa-cije u kojoj su se našli Hrvati u Sarajevu i dijelovima BiH. U njoj je naglašena “državna cjelovitost BiH kao vitalni interes hrvatskog naroda”. Oba skupa pozivali su se na legitimitet i “volju naroda”. Činjenica je da su svi sudionici skupa u Livnu s pravom glasa bili zastupnici izabrani na izborima 1990., dok su u Sarajevu samo rijetki sudionici skupa imali tu vrstu legitimiteta. Što je hrvatski narod, odnosno glasač mislio o svemu tome, pokazao je već na prvim poratnim izborima 1996. godine. Glasove je dao HDZ BiH. Za člana Predsjed-ništva izabran je Krešimir Zubak, dok je Komšić dobio svega oko 10% hrvatskih glasova, a HSS tek 4 općinska vijećnika u čitavoj BiH i ni jednoga zastupnika u Skupštini Federacije BiH.77

Komšić i HSS nisu izdržali prvu demokratsku provjeru. Ko-mšić je za gubitak izbora 1990, 1996, 1997. i 2000, optužio Katoličku crkvu, podjednako redovitu hijerarhiju i franjevce. Ustvrdio je da Katolička crkva i u Bosni i u Hercegovini po-država HDZ. Komšić je nabrojao tek nekoliko, po njegovom sudu “časnih izuzetaka”, kakvi su fra Luka Markešić, pokojni fra Ljubo Lucić, fra Mile Babić, fra Ivo Marković…To je očito taj dio Katoličke crkve kojem su bili bliski “hrvatski intelek-tualci koji su ostali živjeti u Sarajevu…” HDZ je dobio povje-renje i Hrvata u Sarajevu u kojem su oni, kao i ostali građani, uistinu preživjeli teške patnje pokazujući dostojanstvo vri-jedno divljenja. Kao što poštovanje i divljenje zaslužuju i svi oni koji su javnim radom ili na bilo koji način dali svoj do-prinos za njihov opstanak, politička i ljudska prava. Pa tako i mnogi aktivisti i članovi HSS-a.

Razočaran u nespremnost Katoličke crkve da se (za njegov račun) obračuna s HDZ-om kao i gotovo plebiscitarnom podrškom hrvatskog naroda u BiH toj istoj stranci, Ivo Ko-

74 I. MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali BiH, 2004., 102.-147. 75 ISTI, 161.-163. 76 Miroslav TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini; dokumenti, �99�.-�995., Slovo M, Zagreb, 2005., 519.-522. Usporediti: “Hrvati nisu uzrok rata”, Kronologija rata; Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s nagla-skom na stradanja Hrvata u BiH) �9�9.-�99�., Hrvatski informativni cen-tar, Slovo, Zagreb, 1998., 347. 77 Z. TOMIĆ i N. HERCEG, 1999., 146.-180.

mšić se “vratio” u Centralni komitet odnosno Glavni odbor Partije koja je na Desetom kongresu promijenila ime u SK BiH SDP, a malo kasnije u SDP.78 U životopisu Ive Komšića objavljenom u monografiji HNV-a ne piše da je bio član CK SK BiH, ali piše da je “jedan od osnivača i prvi predsjednik HSS BiH 1993. godine”, “jedan od organizatora Prvoga op-ćeg sabora Hrvata BiH”, te “prvi predsjednik HNV” i kao ta-kav “jedan od idejnih tvoraca Washingtonskih sporazuma”. Poslije tog slijedi rečenica: “Nakon političkog rascjepa SDP BiH, na Drugom kongresu 2002., s grupom istomišljenika osniva novu socijaldemokratsku stranku pod imenom So-cijal-demokratska unija BiH”.79 Pisac životopisa (vjerojatno sam Komšić) ne objašnjava na koji je način Komšić iz HSS-a BiH, kojega je osnovao i bio mu predsjednik, došao u SDP koji se rascijepio? Izgleda da Komšić nije ni napuštao SDP čitavo vrijeme dok je bio na čelu HSS-a. Po toj logici, sastavu osnivača i po analogiji s onom starijom poratnom H(R)SS-ovom epizodom možemo zaključiti da je HSS opet bio samo neuspješan suputnik SDP-a.

Stranačkog angažmana i izbornog poraza pošteđen je tajnik HNV-a fra Luka Markešić kojemu je (kao i ostalim sveće-nicima) kardinal Vinko Puljić zabranio političko djelovanje. Nerealizirani političar Markešić u stilu komunističkog ko-mesara optužio je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) da je “zločinačka i fašistička organizacija”.80 Markešić je stranku koja je tada okupljala oko 90% hrvatskog naroda u BiH i sav taj narod označio “fašistima”, a sebi je zauzvrat pri-skrbio titulu “antifašiste”. Time je legitimirao borbu protiv zla fašizma i fašista koji zaslužuju sve što ih snađe, a “antifašiste” je amnestirao od bilo kakve odgovornosti. Sličnu retoriku, kada je u pitanju HDZ BiH, koristi i mostarski muftija Seid Smajkić, i njemu je politika HDZ-a genocidna i fašistička.81 Oni ovakvim optužbama i (dis)kvalifikacijama pokušavaju svoje političke protivnike prikazati kao “fašiste”, kao opće zlo i legitimirati sve oblike borbe protiv njih. Istovremeno sa-moproglašeni “antifašisti” veličaju svoje “antifašističke” žr-tve i prikrivaju zlodjela svoje “antifašističke” strane.82

Komunisti su sve svoje protivnike proglašavali fašistima. Čak je i Solženjicin nakon otkrića gulaga od sovjetske vlasti proglašen fašistom. Što je danas antifašizam? Možda stupanj demokratičnosti koji se potvrđuje spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Ako bi bilo tako, onda se pozicija antifaši-ste stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici

78 http://www.bhdani.com/arhiva/166/inter.htm (12. 3. 2010.) 79 I. MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali BiH, 2004., 466.-467. 80 http://www.bhdani.com/arhiva/193/intervju.shtml (14. 3. 2010.) 81 “Hoće li međunarodna zajednica osuditi izjave mostarskog muftije”, Dnevni list (Mostar), 25. lipnja 2003., 7. Usporediti: “Politika HDZ-a je ge-nocidna i fašistička”, Dnevni list , 2. srpnja 2003., 7. i “Mostarski muftija priziva prošlost”, Dnevni list, 3. srpnja 2003., 7. 82 Ivan LOVRENOVIĆ, “Antifašizmom do nacionalne dominacije”, Dani, 16. 5. 2008., 22.-23.



ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika. Tada taj demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma i opravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. On je emancipiran od svoga predloška (fašizma) i nije (više) zarobljen samim fašizmom. On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apso-lutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Tada je zlo definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno Markešiću, Smajkiću, njihovim interesima i ciljevima.

U Sarajevu je 7. veljače 1998. održan Drugi sabor Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine. Na njemu su bili pri-sutni i čelnici oporbenih stranaka iz Republike Hrvatske, ve-leposlanici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Makedo-nije, te zamjenik Visokog predstavnika američki general Ja-cques Klein. Veleposlanik Republike Hrvatske odbio je doći, kao i biskupi iz BiH. Isti dan održana je i sjednica Glavnog odbora SDP-a BiH, što je u dijelu medija shvaćeno kao po-ticanje i povezivanje oporbe u BiH. Za predsjednika HNV-a opet je izabran Ivo Komšić. Na saborima i sjednicama HNV žestoko je kritizirana HDZ (u RH i BiH) a okupljana je sva hrvatska oporba HDZ–ovoj vlasti, od političara, do intelek-tualaca i novinara, kako iz BiH tako i iz RH. Gosti HNV-a u to vrijeme bili su: Radimir Čačić, Slavko Goldstein, Stje-pan Mesić, Ozren Žunec, Mika Tripalo…Međutim, ubrzo se više nije znalo što je to HNV. Rat je prošao, a nisu više bili spremni izići na izbore i provjeriti legitimitet, pa su ostali neka vrsta ratnog relikta, građanske udruge i(li) parapoli-tičke organizacije. U srpnju 2002. HNV je promijenio status i Statut i postao “nevladina organizacija, odnosno Udruženje Hrvatsko narodno vijeće u Bosni i Hercegovini koje se ubrzo povezalo sa Asocijacijom nezavisnih intelektualaca KRUG 99, Srpskim građanskim vijećem BiH (SGVBiH) i Vijećem kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI).83 Prirodu ove “suradnje” određuje upravo karakter VKBI koja je radikalna bošnjačka nacionalistička organizacija, a ostale im služe uglavnom kao “suputnici” i “multinacionalni” privjesci ko-jima legitimiraju svoja stajališta.84

Predsjednik HNV (i službeno) je postao fra Luka (Mirko) Markešić čime je barem donekle zadovoljio neostvarene po-litičke ambicije. On je za loš položaj Hrvata u BiH optužio Tuđmana i Miloševića (što je omiljena mantra VKBI), po-zdravio je izbornu pobjedu SDP-ovca Ive Josipovića, a biv-šeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića na-zvao “čovjekom Božje providnosti”.85 Politički i svjetonazor-

83 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali BiH, 2004., 281.-286. 84 Ivo LUČIĆ, “Osobni osvrt na razvoj i stanje elita u Bosni i Hercegovini”, Status, broj 7., ožujak-travanj, 2007., 85. 85 http://209.85.129.132/search?q=cache:bkP13-pZwFYJ:www.sabah-ba.com/intervju/123-intervju-sa-fra-luka-markei.html+luka+marke%C5%A1i%C4%87&cd=6&hl=hr&ct=clnk&gl=hr (14. 3. 2010.)

ski profil fra Markešića može se pročitati iz dijela njegovog intervjua koji je dao u veljači 2010. Markešić je tada rekao:

“Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svo-jim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru! Ali, da ne bude tamni vilajet, BiH traži i poziva svoje građane i narode da više vole i rade na izgradnji ove svoje majke-zemlje, od koje nemaju ni bolje ni ljepše u svijetu. Naša je zajednička nada i solidarnost drugih ljudi i naroda u ci-jelom svijetu koji su spremni pomoći i nadvladati njezine neprijatelje izvana i unutra BiH. Konačno, BiH je djelo Božje, postoji po Božjoj providnosti u povijesti svijeta, koju uzdržava i vodi po svom nama dokraja skrivenom planu sam Bog. Konačno, ovakav moj stav je utemeljen dakle na vjeri i nadi u Boga koji se brine za nas, ljubi nas i oslobađa od zala u našim povijesnim stradanjima! Zato, kad me pitaju, ponekad s prigovorom, kako i zašto se tako bavim politikom, odgovaram s iskrenim uvjere-njem: bavim se tako politikom iz vjere u Boga!”86

Ovakva izjava katoličkog svećenika u kojoj političku tvore-vinu, odnosno društveni konstrukt proglašava “djelom Bož-jim” bila bi svugdje u bivšoj Jugoslaviji (i većem dijelu Eu-rope) proglašena očitim klerikalizmom. Kao što bi i naziva-nje države “svojom majkom-zemljom” bio izvrstan primjer nacionalističke retorike, da se ne radi o politički poželjnim i društveno prihvatljivim izjavama. Naime, da je Markešić re-kao da je njegova majka-zemlja Hrvatska bio bi izopćen kao nacionalist, čak i fašist, a da je rekao kako je Hrvatska “djelo-Božje” ili da je hrvatski narod “Božji narod” bio bi proka-zan kao klerikalac ili možda klerofašist. Takvom bi mu onda onemogućavali i spočitavali svako oglašavanje u javnosti, a ne tolerirali i podržavali njegov politički rad, pokušaj kandi-dature na izborima i vođenje HNV-a. Za bosansko-hercego-vačku (i hrvatsku) lijevu i bošnjačku nacionalističku javnost fra Luka Markešić nije klerikalac i nacionalist nego je domo-ljub i “narodni svećenik”. Baš kao što su za komunizma “na-rodni svećenici” bili aktivisti “Dobrog pastira”. Ili, kao što je nekada u jednom drugom kontekstu “narodni svećenik” bio biskup Antun Mahnić, jedan od najvećih zagovornika jugo-slavenstva među hrvatskim katolicima. Mahnić je u jednom tekstu u rujnu 1919. veličajući nastanak nove države napi-sao: “Osvanu nam veliki dan, a na nebu nam se ukaza znak s natpisom HSS. Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti! Hrvati, Srbi, Slovenci! Božja je volja, da ostanete na vijeke nerazdruživo ujedinjeni.”87 U međuvremenu je Bog promi-jenio volju ili je Hrvatima, Srbima i Slovencima dosadilo za-jedništvo, u svakom slučaju zajednica se dva puta raspadala i konačno raspala.

Markešić je nedostatak legitimiteta da govori u ime Hrvata “nadoknađivao” druženjem s donedavnim predsjednikom

86 http://www.sabah-ba.com/intervju/123-intervju-sa-fra-luka-markei.html (14. 3. 2010.) 87 Navedeno prema: Zlatko MATIJEVIĆ, Lučonoše ili herostrati?, Erasmus naklada, Zagreb, 2006., 116.



RH Stjepanom Mesićem. Kako je Mesić u vrijeme svoga predsjednikovanja pokazivao i jedan poseban antihercego-vački i antihadezeovski naboj bio je rado viđen gost u Sa-rajevu. Na predavanju koje je u veljači 2009. održao na Fa-kultetu političkih nauka, jednome od važnih središta boš-njačkog nacionalizma, Mesić je po tko zna koji put poručio Hrvatima u BiH da im je glavni grad Sarajevo i rekao “Hr-vatima nećemo pomagati na račun BiH”. Za takva stajališta dobio je zahvalnicu HNV.88 Prije dolaska u Sarajevo Mesić je boravio u Bihaću. Tamošnji gradonačelnik SDP-ovac Li-povača mu je rekao da su “ovako dočekivali samo rahmetli Tita”,89 a već smo naveli da je Tito bio “bosanska svojta”, od-nosno Bog u koga su se mnogi kleli. Nije ni čudo da fra Luki Markešiću ne treba legitimitet od naroda kada ima nalog od Boga boriti se protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja i štititi “Titovu svojtu”, “djelo Božje, majku-zemlju” Bosnu i Herce-govinu. Markešić sa sigurnošću poznavatelja Božjih planova tvrdi da će “Bosna zajedno s Hercegovinom” opstati “uspr-kos neprijatelju”. Novo je u njegovoj politici to “zajedništvo” s Hercegovinom. Do sada su Hercegovci bili (njegovi) glavni protivnici. Tvrdio je da “bosanski Hrvati zamjeraju Herce-govcima egoizam, jer hercegovačka politika na iritirajući na-čin otpisuje dvije trećine sunarodnjaka u ostatku države”.90 Nešto ranije u polemici s fra Miroslavom Mandićem oko Hrvatskog narodnog sabora održanog u Novom Travniku, Markešić je napisao da HDZ “ustanči” po Bosni, kako bi sa-čuvao svoje nepravedne stečevine u Hercegovini, te da će sve to tutnjanje završiti u “hercegovačkom pašaluku, točnije u Grudama, odakle je i počelo.”91 Demantira ga to što su se Hrvati politički podijelili po različitim (najčešće interesnim) osnovama, ali ne (ideološki i) regionalno. HDZ BiH ima po-djednako glasača u svim krajevima BiH u kojima žive Hrvati, baš kao i HDZ 1990. Isto tako HSS/NHI s politikom koja više gotovo nema veze s onim Komšićevim HSS-om ima članstvo i glasače i u Bosni i u Hercegovini.

Ali, možda se i tu nešto promijeni? Fra Ivan Šarčević je za-počeo javno zagovarati podjelu Hrvata u BiH po regionalnoj pripadnosti na političke Bosance i političke Hercegovce. On je u ožujku 2010. u kolumni “Opijum za narod” koju piše za sarajevsko Oslobođenje napisao:

“Ma, nije u pitanju samo katastrofalni izgon bosanskih Hrvata iz svoje zemlje, agresivnim putem ili “humanim” deložiranjem, nego unutarhrvatska neravnopravnost. I to traje više od stoljeća. Ali nikada kao zadnjih dvade-set godina “stožerna” hrvatska politika nije bili toliko protiv Bosne i bosanskih Hrvata. Naravno, za to su krivi Tuđman i hercegovački političari Hrvati, ali i “politički

88 “Hrvatima nećemo pomagati na račun BiH”, Dnevni avaz, 28. veljače 2009., 2. 89 “Rekao sam Mesiću da smo ovako dočekivali samo rahmetli Tita”, Dnevni avaz, Sarajevo, 28. veljače 2009., 11. 90 “Neka se crkva ugleda na Feral”, Feral Tribune, Split, 31. 3. 2001., 10-11.91 “Od križa i oltara do provincijala i kardinala”, Svjetlo riječi, siječanj, 2001., 63.

Hercegovci” (I. Bubalo) – oni bosanski Hrvati koji su se odazvali nacionalnom zovu Herceg-Bosne i koji danas tako pokorno služe Čoviću i antibosanskom političkom kontinuitetu. Ništa se u hrvatskoj politici u BiH neće promijeniti dok se ne promijeni odnos prema Bosni i bosanskim Hrvatima, dok se ne uspostavi stvarna rav-nopravnost, prvo između bosanskih i hercegovačkih Hr-vata. Tek onda ima smisla govor o ravnopravnosti Hrvata s drugim narodima. To će se dogoditi samo ako se sami bosanski Hrvati, počevši od Livna i Rame, preko srednje Bosne, do Orašja, napokon samostalno politički orga-niziraju, što u konačnici podrazumijeva razdruživanje s Čovićem i sa svima koji žele hrvatsku federalnu jedinicu od Neretve do Gruda na što se jedino i odnosi Čovićev zahtjev za ustavnom ravnopravnosti.”92

Šarčeviću su za sudbinu bosanskih Hrvata i za njihovu “unu-tarhrvatsku neravnopravnost” najviše krivi “Tuđman i her-cegovački političari Hrvati”, a onda i “politički Hercegovci”. To su Hrvati iz Bosne koji ne dijele Šarčevićeva/bosanska politička uvjerenja. Šarčević zagovara političko organizira-nje i “razdruživanje” bosanskih Hrvata s Čovićem i “sa svima koji žele hrvatsku federalnu jedinicu od Neretve do Gruda”. Čak je postavio i granicu razdruživanja ispod Livna i Rame – južnih samostana bosanske franjevačke provincije. Ako je suditi po prethodnom Šarčevićevom političkom projektu, kao što je bila Demokratska alternativa Rame (DAR), teško da će demokratskim putem postaviti i učvrstiti južne gra-nice. Ali, kako uopće nazvati poistovjećenje granica franje-vačke provincije s političkim granicama? Gellner započinje knjigu o naciji i nacionalizmu definicijom po kojoj je nacio-nalizam “prije svega političko načelo koje tvrdi da politička i nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne”.93 Kakvo je tek po-litičko načelo po kojem politička jedinica (zajednica) i pro-vincijska jedinica franjevačkog reda trebaju biti istovjetne. To se u doba osmanskog miletskog sustava zvalo redodr-žava. A ona se širila kako se širilo carstvo. Političko bosan-stvo nesumnjivo je povezano s nacionalnim bosanstvom. Vrijeme će pokazati je li ono u funkciji obnove koncepta redodržave i kakva će mu biti sudbina. Šarčevićev tekst je vjerojatno samo najava bosanskog političkog organiziranja. Možemo ih očekivati sve više.

Kritike prema Hercegovini i optužbe protiv Hercegovaca dolaze i s drugih strana. Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Sarajeva katolički svećenik Franjo Topić ustvrdio je da sav politički život u BiH vode Herce-govci, te kako je “puno ljudi u Hercegovini za politiku pri-ključenja Hrvatskoj”.94 Ovakva paušalna i neargumentirana (dis)kvalifikacija pokazuje više jedan obrazac dodvoravanja i dokazivanja patriotizma političkom Sarajevu, nego ocjenu

92 http://www.rama.co.ba/html/novosti.html#antibosanski (31. 3. 2010.) 93 Ernest GELLNER, Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb, 1998., 21. 94 “Prvo ukinuti Federaciju, a tek onda republiku Srpsku”, Oslobođenje, 15. 6. 2005., 26. Tekst prenesen iz Jutarnjeg lista (Zagreb).



realnog stanja. Radi se o komunističkom nasljeđu, tipičnom primjeru prokazivanja “neprijatelja” i dokazivanja svoje po-litičke ispravnosti. Topić se upravo u tom stilu žestoko obra-čunao i s Hrvatima u SAD i Kanadi koje je optužio da “ne poštuju bosanska obilježja”. Na povratku u Sarajevo svratio je do predsjednika RH Stipe Mesića u Zagreb, uručio mu “Veliku plaketu” i zatražio njegovu podršku. Mesić je zauz-vrat naglasio kako je “važno da se pošalje nedvosmislena po-ruka Hrvatima u BiH da je njihova zemlja BiH, a glavni grad Sarajevo”.95

Nakon puta po Americi i lekcije iz geografije dobivene u Za-grebu Topić se vratio u glavni grad Sarajevo s pričama o teš-koj borbi protiv “vanjskih neprijatelja” pa i tamo osigurao potporu. Ne samo potporu, nego ga je muslimansko-boš-njačka stranka (plus Ivica Šarić, Desnica Radivojević i Josip Jurišić) SDA kandidirala za gradonačelnika Sarajeva, što je Topića oduševilo, ali je “čekao službenu ponudu”. Kada je shvatio da mu SDA nudi nešto što ne može i ne misli ispu-niti, jer je to mjesto pripadalo SDP-u (koji je hrvatsku kvotu ispunio s “hrvatskim” članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem), Topić je odustao od gradonačelničkog mjesta uz slijedeće obrazloženje:

“Čim sam dobio službenu kandidaturu ja sam je odbio, jer to ne bih mogao prihvatiti. Bez obzira što mi kao sve-ćeniku to nije kompatibilno, i da nije toga crkvenog pro-pisa, nikad to ne bih prihvatio iako visoko cijenim funk-ciju prvog čovjeka i to glavnog grada. Naravno da sam počašćen što je stranka SDA izabrala za kandidata moju malenkost. Zahvaljujem g. Tihiću i svima onima koji su mi htjeli povjeriti ovu visoku i značajnu funkciju u gradu Sarajevu. Ova kandidatura je ujedno priznanje Crkvi i svećenicima, Napretku i svima koji mi pomažu u radu i koji podržavaju moju orijentaciju”, kaže u svom pismu prof. Topić dok naglašava da je najvažnija činjenica da osim drugih, 90% anketiranih bošnjačkih građana Sara-jeva podržava njegovu kandidaturu za gradonačelnika, a posebno je bila glasna “udruga taksista” što je i novinare HTV iznenadilo.”96

Ne bi se novinari HTV-a iznenadili “glasnoj podršci taksista” Topićevom ulasku u kadrovsku strukturu SDA da malo bo-lje poznaju mentalitet čaršije, ili da su barem čitali bosanske franjevačke kronike. Naime, Nikola Lašvanin piše kako su se 1736. godine poturčila dvojica kršćana iz Fojnice, nakon čega se više dana kršćani nisu usudili pojaviti na ulici jer “s njima iđaše mloštvo turskih brezposlenika, s bubnji i svira-lam, ne samo po sokaci od varoša nego jošter izpod mana-stira. I gdi koga sritu od uha krstjanskoga, psuju, pogrđuju, kuće lupaju i govore: ‘hoćeš/li/se poturčit?’”.97

95 “Nećemo se odreći Bosne i Hercegovine” i “Priznanje za unapređenje odnosa”, Oslobođenje, 15. 12. 2006., 11. 96 http://www.studio88.ba/bh/38/bih/11630 (17. 3. 2010.) 97 Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2003., 208.

Bilo bi naivno pomisliti da don Franjo Topić ne poznaje čar-šijski mentalitet i da ne zna stvarnu “težinu” ponude gra-donačelničkog mjesta. Zna on to dobro, ali dobro i prodaje priču onima koji je ne znaju. Samo tjedan nakon što je “od-bio” ponudu za gradonačelnika, Topić je 13. studenoga 2008. posjetio “kolegu” zagrebačkog gradonačelnika Milana Ban-dića. Zamolio ga je za pomoć pri “povratku imovine” i za proračunsku potporu programima Napretka. A kao važnu pretpostavku i razlog za to istaknuo je i “činjenicu da pot-pora koja mu je iskazana kroz kandidaturu za sarajevskog gradonačelnika pokazuje da su građani Sarajeva voljni pri-hvatiti Hrvata, svećenika za gradonačelnika, a to je velika dobit, dodao je, i za BiH i za njezinu budućnost”.98

Računajući da najveća dobit ipak pripada njemu, Topić je svratio i u Vladu Republike Hrvatske gdje je ponovio priču o svojoj “kandidaturi” i svojoj važnosti za budućnost BiH i tamošnjih Hrvata, te opet zamolio proračunsku potporu. I uspio je, u proračunu RH za 2009. godinu Napretku je iz-dvojeno milijun kuna, a iznos nije umanjio ni prvi rebalans u ožujku iste godine.99 Za razliku od don Franje Topića, od njegove “orijenta(liza)cije” i odnosa prema centrima moći, kardinal i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić je izjavio “Od Zagreba nas ponekad boli glava”,100 a pozivajući hrvatske po-litičare na jedinstvo rekao je “Ovo nije ono Sarajevo”.101 Nije iz jednostavnog razloga što je samo tijekom 2007. i 2008. go-dine iz Sarajeva iselilo 500 hrvatskih-katoličkih obitelji.102

Karakteristično je za Markešića, Komšića, Topića i ostale opisane “predstavnike hrvatstva” u BiH da svoju eksklu-zivnu poziciju ne mogu, niti žele legitimirati na izborima. Po uzoru na komunističku avangardu oni nepristajanje na-roda uz njihove ideje pravdaju tvrdnjama da je narod “za-veden, obmanut, zaluđen, zapušten, nezreo…”, a njima kao “istinskim humanistima, antifašistima, intelektualcima i vi-zionarima, poznavateljima narodne duše i pravih narodnih interesa” pripada povijesna uloga izvesti narod iz zablude i privesti ga njegovoj povijesnoj ulozi. Njima nije trebala i ne treba legitimacija izbora ili barem masovnog okupljanja na-roda, oni crpe legitimitet iz ispravnog stava i usklađenosti s idejama i politikom centara moći. Vjerni ranijim idejama, tek su povremeno navlačili nacionalne odore i lažno se pred-stavljali kao zastupnici i zaštitnici hrvatskih interesa. U na-cionalnu politiku unijeli su ideje i navike koje su u značajnoj mjeri spriječile artikulaciju i afirmaciju hrvatskog nacional-

98 http://www1.zagreb.hr/mms/06_sluzbeni_posjeti_delegacija/ostalo/To-pic.html (17. 3. 2009.) 99 Sabor Republike Hrvatske, Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Prijedlog izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2009. godinu; materijali za �4. sjednicu Odbora, Zagreb, 27. ožujka 2009., 3. 100 “Od Zagreba nas ponekad boli glava”, Večernji list, 24.-26. prosinca 2002., 5. 101 “Ovo nije ono Sarajevo”, Oslobođenje, 13. kolovoza 2008., 5. 102 “Hrvati iz Sarajeva sele u Hercegovinu”, Dnevni list, 14. veljače 2009., 16. Usporediti: “Hrvati cure iz BiH”, Dnevni avaz, 21. veljače 2009., 5. i “U Sarajevu smo nula”, Dani, 27. veljače 2009., 32.-34.



nog interesa u Bosni i Hercegovini. Opterećeni starim mi-saonim obrascima nastavili su s politikom podržavanja cen-tralističke vlasti i podilaženja većinskom nacionalizmu, po-litikom samo-optuživanja (traženja, isticanja i osude “svoga” nacionalizma) i odricanja od nacionalnog identiteta i poli-tičkog subjektiviteta. Njihovo ponašanje nije utemeljeno samo na odsustvu osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu i negaciji identiteta, nego i na iskustvu da je takva politika “najbolja”, odnosno najisplativija. Iskustvo im je govori(lo) da je služenje tuđem nacionalizmu (za njih osobno) puno isplativije i korisnije nego zalaganje za nacionalne interese hrvatskoga naroda.

Drugi dio komunističkih kadrova koji se ubacio u hrvatsku nacionalnu politiku počeo je radikalno hrvatovati, čime je nastojao izbrisati ili barem “popraviti” svoju prošlost i pri-kazati se suprotnim od onoga što su bili prethodnih godina. Takvo ponašanje karakteristično za konvertite nanijelo je veliku štetu hrvatskoj nacionalnoj politici, a tu se može tra-žiti i uzrok mnogih (među)nacionalnih nesporazuma i su-koba u BiH. Reklo bi se na prvi pogled da ove dvije grupacije (radikalni Hrvati i anacionalni “Hrvati”) nemaju nikakvog dodira. Ali, nije tako, upravo je fascinantna povezanost hr-vatskih neokomunista i titoista koji se vole nazivati antifaši-stima (ne zato što slijede ideju antifašizma, već zato što je to najjednostavniji način diskvalifikacije političkih protivnika) i hrvatskih radikala najčešće povezanih s Hrvatskom stran-kom prava (HSP), a koji su često koketirali s ustaštvom i fa-šizmom. Vrhunac te uvjetno rečeno fašističko-antifašističke simbioze sadržan je u izjavi člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, kojega je predložila Socijaldemokratska partija BiH (SDP), a izabrali uglavnom Bošnjaci-muslimani, da će u svome uredu držati sliku Josipa Broza i Blaža Kraljevića ubi-jenog čelnika HSP-a i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), jer su se obojica “borili za BiH”.103 Gotovo svaki njihov pri-staša zakleti će se da se Broz borio za komunizam i Jugo-slaviju, a Kraljević za Hrvatsku do Drine. Zna to vjerojatno i Komšić koji je htio pomiriti svoju antifašističku poziciju i hrvatsku ulogu. Kao što je svojevremeno i fra Bono Osto-jić s pozdravom “Hvaljen Isus i smrt fašizmu” htio pomiriti svoju katoličku poziciju i antifašističku ulogu koja mu je dodijeljena.

Politički položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini

Unatoč razjedinjenosti, neslozi i nemoći hrvatskih političkih stranaka u BiH, sve one pa čak i fra Luka Markešić, odnosno HNV104 slažu se u konstataciji da su Hrvati u toj zemlji obe-spravljeni, te da im prijeti politički, a zatim i biološki nesta-nak. Nepostojanje mehanizama zaštite nacionalnih interesa

103 http://gucagora.com/modules/news/article.php?storyid=493 (14. 3. 2010.) 104 “HNV o uređenju BiH; neravnopravni položaj hrvatskog naroda u BiH”, Svjetlo riječi, ožujak 2010., 30.-31.

posebno je naglašeno nakon odluke Ustavnog suda BiH od 1. srpnja 2000., kada je uvedeno ustavno načelo “konstitu-tivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH”. Pokušajem uvo-đenja ovog potpuno ispravnog i plemenitog načela Hrvati u Federaciji BiH su razvlašteni i izloženi stalnom nadglasa-vanju i radikalnom smanjenju utjecaja. Za donošenje ove i ovakve odluke veliku ulogu sebi pripisuje upravo HNV. U svojevrsnoj monografiji HNV tiskanoj pod nazivom “Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, u tekstu ilustriranom fotografijama članova Vijeća sa predsjednikom Republike Hrvatske (i autorom knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju” odnosno “Kako je srušena Jugoslavija”) Stjepanom Mesi-ćem, te Zlatkom Tomčićem i Ivicom Račanom piše: “Zahva-ljujući ustrajnim lobiranjima predstavnika Katoličke crkve, HNV BiH, HSS BiH kod predstavnika međunarodne zajed-nice, uspjelo se ipak postići da njihova tri i dva bošnjačka predstavnika donesu Odluku o konstitutivnosti”. Naime, dva suca Hrvata i dva suca Srbina odbili su glasati za odluku na koju je Markešić toliko ponosan.105

Dakle, bošnjački suci su uz pomoć stranih sudaca namet-nuli svoju volju Hrvatima i Srbima, a u tome su “lobirajući” sudjelovali HNV i HSS. Da bi svemu dali još veću težinu i “legitimitet” zaogrnuli su se habitom fratra Markešića, od-nosno lažnom tvrdnjom da je u “lobiranju” sudjelovala i Ka-tolička crkva. Uglavnom, svi oni nisu se potrudili osigurati mehanizme po kojima bi (prije ili nakon odluke Ustavnog suda BiH) Hrvati kao konstitutivni narod mogli zaštititi vi-talne nacionalne interese u BiH. Ovako Vlada Federacije BiH redovito preglasava hrvatske ministre, a oni povremeno napuštaju sjednicu kako bi sačuvali minimum samopošto-vanja i stvorili barem privid brige za nacionalne interese. Istovremeno, Bošnjacima-muslimanima omogućen je po-seban status u Mostaru. Paddy Ashdown nametnuo je 28. siječnja 2004. Statut Grada Mostara po kojem bez obzira na broj glasača i glasova nijedan od konstitutivnih naroda ne može imati više od 15 vijećnika (čl. 16.). Statutom je uspo-stavljen i institut zaštite vitalnih nacionalnih interesa (čl. 34. i 35.). Ovakav Statut donesen je da bi “onemogućio hrvatsku dominaciju” Mostarom. Tako područje jugozapad sa 25.000 glasača većinom Hrvata daje tri mandata u Gradsko vijeće, isto kao područje jugoistok sa oko 5.000 glasača većinom Bošnjaka-muslimana.106

Takav način zaštite nacionalnih interesa bio bi za pozdraviti da je Visoki predstavnik i na razini Federacije, odnosno na državnoj razini donio slična pravila. Ovako je lišio Hrvate vlasti u jedinom većem gradu u Bosni i Hercegovini, u kojem su u većini. Nepostojanje i onemogućavanje stvaranja hrvat-skog medijskog prostora onemogućava artikulaciju politič-kih interesa, kao i profiliranje kadrova. O teškom političkom i uopće društvenom položaju Hrvata svjedoče brojne insti-

105 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, HNV BiH, Sinopsis, Sarajevo-Zagreb, 2004., 245.-349. 106 http://www.ohr.int/decisions/mo-hncantdec/default.asp?content_id=31708 (23. 11. 2008.)



tucije i njihove ocjene: Ocjena predsjednika Hrvatskog sa-bora nakon posjete BiH u listopadu 2004.; Brojni Zaključci i apeli političkih stranaka Hrvata u BiH koje sudjeluju u vla-sti (HDZ BiH i HDZ 1990.); Zaključak Predsjedništva HSS-a BiH od 1. i 2. lipnja 2008.; Zaključci znanstvenog skupa pod nazivom Ustavno pravni položaj Hrvata u BiH-pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura, održanog 27. i 28. listopada 2005. u Neumu; Zaključak Upravnog vijeća Hrvatskog intelektualnog zbora (HIZ) u BiH od 28. siječnja 2008.; Zaključak sudionika skupa Hrvati i rat u BiH �99�.-�995., od 27. ožujka 2008., na kojem su sudjelovali gotovo svi tadašnji hrvatski sudionici političkih zbivanja u BiH, kao i brojni drugi zaključci i ocjene. Svi oni kažu da Hrvati nisu ravnopravni Srbima i Bošnjacima-muslimanima u BiH, te da je hrvatski suverenitet u BiH samo mrtvo slovo na pa-piru. Komisija biskupske konferencije BiH Justitia et pax je u godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava u BiH u 2009. godini iznijela konstataciju da su Hrvati neravnopravni i da im je nametnutim odlukama (Visokog predstavnika) oduzet status konstitutivnoga naroda.107

(Ne)prirodni saveznici

Urušavanjem komunističkog sustava u Europi došlo je do raspada višenacionalnih tvorevina, pa tako i do raspada SFRJ, ali i međunacionalne krize i oružanih sukoba u SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini. Temelj sukoba bio je prije svega u suprotstavljenim političkim voljama predstavnika srpskoga naroda da očuva Jugoslaviju i da svi Srbi žive u jednoj državi, te hrvatskoga naroda da ostvari punu suverenost i neovi-snost. Sve to, potaknuto slovensko – srpskim sukobom i ra-zlazom, uzrokovalo je bezizglednost opstanka socijalističke Jugoslavije. Hrvatski narod u Republici Hrvatskoj izjasnio se u svibnju 1991. referendumom za neovisnost (izišlo 83 % bi-rača, od kojih je 94% glasalo za neovisnost), a srpska manjina u Hrvatskoj, uz pomoć političkog vodstva Srbije i ostataka jugoslavenskih saveznih institucija, prihvatila se nelegalnih sredstava za ostvarenje legitimnih političkih ciljeva te je po-segla za odcjepljenjem i etničkim čišćenjem dijelova terito-rija Republike Hrvatske.108

Referendum se spremao i u Bosni i Hercegovini. Problem je bio u tome što srpski zastupnici nisu prihvaćali referen-dum ni u kom obliku, a muslimanski zastupnici su definirali referendumsko pitanje na način koji je pretpostavljao BiH kao unitarnu centraliziranu republiku. Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH bili su najgorljiviji zagovornici suverene Bosne i Hercegovine, ali su istovremeno od muslimanskog vodstva tražili određene koncesije i jamstva zaštite svoga identiteta i svojih prava. Vodstvo muslimanskog naroda koje

107 “Hrvati su već izgubili položaj konstitutivnog naroda u BiH”, Večernji list, 27. 3. 2010., 4. 108 “Na referendumu za samostalnost Hrvatske 94,17% građana”, Krono-logija rata; Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanja Hrvata u BiH) �9�9.-�99�., Hrvatski informativni centar, Slovo, Zagreb, 1998., 58.

je (bilo) najbrojnije u BiH nije pristalo na promjenu referen-dumskog pitanja (Livanjsko pitanje), ali je Hrvatima zajam-čilo ravnopravnost, konstitutivnost i suverenost. Predsjed-nik Predsjedništva BiH i tada već priznati politički i vjerski vođa muslimanskog naroda Alija Izetbegović je u Sarajevu je 25. veljače 1992. po povratku s pregovora iz Lisabona zaka-zao zatvorenu proširenu sjednicu Glavnog odbora SDA na kojoj je izvijestio nazočne o rezultatima pregovora i upozo-rio ih na važnost predstojećeg referenduma. Ustvrdio je da će referendum propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska za-jednica. Izetbegović je rekao da su Hrvati nakon sporazuma u Lisabonu pristali na referendum i objasnio:

“Mislim da smo ovim sada gore, ovim uslovnim pristan-kom, mislim da smo hrvatski element dobili za referen-dum. Oni hoće sada da glasaju jer se nadaju da će u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove saglasnosti.” 109

Ova Izetbegovićeva izjava pored toga što je simptomatična i za mnoge kasnije odnose i dogovore Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u kojima je muslimansko-bošnjačko vodstvo de-klarativno davalo “uslovni pristanak”, a nakon toga radilo suprotno od onoga na što je pristalo, zorno pokazuje i to da referendum nije imao “građanski” nego “nacionalni” ka-rakter. Kada predsjednik muslimanske stranke (i to stožerne stranke svih Muslimana na prostoru Jugoslavije) na Glav-nom odboru svoje stranke kaže “mislim da smo hrvatski ele-ment dobili za referendum”, onda je jasno da se pod tim “mi” misli na Muslimane a ne na (apstraktne) građane BiH. Do-damo li tome i sintagmu “hrvatski element” očito je da su se na referendumu izjašnjavali narodi a ne (apstraktni) građani kako se to u sarajevskim političkim i medijskim krugovima nastoji prikazati.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, zajedno s musli-manskim, izjasnio se na referendumu za neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Referendum je održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. Nešto manje od dvije trećine (64 %) stanovnika SR BiH, uglavnom Muslimana i Hrvata izišlo je na referendum, a od tog broja, barem prema službenim rezultatima, 99 % njih glasalo je za neovisnost i samostalnost države. Hrvati su glasali za neovisnu BiH. Ona je bila njihov interes i nisu htjeli ostati u krnjoj Jugoslaviji. To je, međutim, bio i interes Republike Hrvatske s obzirom na činjenicu da bi opstanak krnje Jugoslavije značio i opstanak i ostanak u toj Jugoslaviji i Republike Srpske Krajine. U konačnici, na opstanak u takvoj Jugoslaviji bila bi prisiljena i Republika Hrvatska. Međutim, Izetbegović je svojim kasnijim postupcima pokazao da je prevario Hrvate kada je u pitanju njihova konstitutivnost koja se očituje u Ustavu, odnosno unutarnjem ustroju BiH. Izetbegović je tražio od “građana BiH” da ne prihvate “et-ničku podjelu BiH” objašnjavajući da je on pristao na spora-

109 “Lisabonska tajna Alije Izetbegovića, Dani (Sarajevo), broj 560., 7. ožujka 2008., 30.-32.



zum jer je to od njega tražila “međunarodna zajednica” kao uvjet za priznanje BiH. Za njega je to bila samo taktika kako bi se dobilo priznanje, a njegova je strategija “jedinstvena” – centralizirana BiH.110 Na referendumu 1992. godine Srbi su preglasani, a Hrvati su prevareni.

Izetbegović i dominantni dio bošnjačko-muslimanske elite nastojao je različitim taktikama ostvariti svoj strateški cilj i pretvoriti cijelu BiH u svoju nacionalnu državu, odnosno u centraliziranu državu u kojoj će oni držati ili barem kontro-lirati sve poluge vlasti. Ta nastojanja najjasnije su manifesti-rali imenovanjem svoga jezika u bosanski, preimenovanjem muslimanske nacije u bošnjačku i negiranjem hrvatskog (i srpskog) nacionalnog identiteta u korist izgradnje “bosan-ske nacije”. Bosansku naciju danas zagovaraju najveći boš-njačko-muslimanski autoriteti, a ta ideja postala je i dio službene politike Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije (SDA).111 Time se najveći dio bošnjačko-muslimanske elite u potpunosti odrekao formulacije iz Rezolucije ZAVNOBiH-a, odnosno poništio je njezine glavne postavke. Pošto je Na-rodna Skupština Republike Srpske 20. srpnja 1993. donijela Odluku o proglašenju nevažećim odluka donesenih na za-sjedanju ZAVNOBiH-a,112 Hrvati su formalno ali i paradok-salno ostali jedini titulari suvereniteta BiH koji nisu doveli u pitanje Rezoluciju ZAVNOBiH-a, a hrvatski politički pred-stavnici i danas 2010. kao i te 1992. godine traže “nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije…” jer je to dio njihove suglasnosti za neovisnu Bosne i Herce-govine. Traže, ali ih još uvijek ne nalaze. Dijelom zbog vla-stite političke nezrelosti i nemoći, djelom zbog spleta među-narodnih okolnosti, a najvećim djelom jer su im Muslimani-Bošnjaci kao brojčano i politički nadmoćni to pravo najprije taktički izigravali, a onda i otvoreno uskraćivali i negirali.

Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, uz pomoć Srbije, Srba iz Bosne i Hercegovine, te centralističkih jugoslavenskih snaga (prije svega JNA), započeli su rat protiv samobitnosti i ustavnog poretka Republike Hrvatske. U tom ratu korišten je i teri-torij BiH a u njemu su sudjelovali i brojni oficiri JNA mu-slimanske nacionalnosti. Predsjednik Republike Hrvatske i hrvatsko vodstvo višekratno su pozivali “cjelokupan hr-vatski narod”, “iseljenu i domovinsku Hrvatsku”, a posebno Hrvate u BiH da stanu “u obranu mlade hrvatske demokra-cije”. Iseljeni Hrvati i Hrvati iz BiH odazvali su se pozivu na nacionalno i političko zajedništvo. Značajan broj Hrvata iz BiH i iseljeništva prijavio se dragovoljno u postrojbe Mini-starstva unutarnjih poslova (MUP-a) i Zbora narodne garde (ZNG-a). Hrvati u Bosni i Hercegovini (Polog, Ljubuški, Šu-jica...) stali su pred tenkove JNA koji su krenuli prema Splitu. Blokirani su vojni konvoji u središnjoj Bosni. Brojni hrvat-ski dužnosnici prikupljali su materijalnu pomoć iz iseljene Hrvatske od iseljenika koji su velikom većinom podrijetlom

110 M. TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini; 2005., 141. i 715. 111 Ivo LUČIĆ, “Politička i medijska revizija prošlosti u Bosni i Hercego-vini”, Status broj 11., proljeće 2007., 227. 112 Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11., Sarajevo, 23. jula 1993., 1.

(rođenjem) iz Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska obranjena je upravo jedinstvom hrvatskog naroda, usprkos činjenici da se veliki dio njezinih građana srpske nacionalno-sti pobunio i oružjem ustao protiv nje.

U borbi za samostalnu Republiku Hrvatsku sudjelovao je i veliki broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kako onih koji su živjeli i žive u BiH, tako i onih koji su živjeli (ili su čak i ro-đeni) u Zagrebu ili drugdje u Republici Hrvatskoj. Sjetimo se tek prvih žrtava: Ravena Josipa Čuvala koji je ubijen 2. srpnja 1991. ispred zagrebačke vojarne koja se tada zvala “Maršal Tito”, legendarnog Blage Zadre i njegovih sinova, ili četvo-rice poginulih sinova Kate Šoljić u Vukovaru. Možemo spo-menuti i Nikolu Džaltu iz Rame koji je poginuo 3. kolovoza 1991. na Kruševu kod Zadra kao prvi pripadnik IV. brigade Hrvatske vojske i mnogih drugih čija žrtva nije ništa manja time što su možda manje poznati javnosti. Nakon što su Srbi iz BiH ratovali protiv Hrvatske, pobunili su se i protiv na-javljene samostalnosti Bosne i Hercegovine koji se zasnivao na konstitutivnosti tri naroda. Zauzeli su oko 70 % teritorija BiH i očistili ga od nesrpskih naroda. Hrvati iz BiH poučeni iskustvom iz Hrvatske na vrijeme su organizirali obranu i uz pomoć Muslimana održali dio teritorija BiH na kojima se moglo organizirati život i obranu. Nakon niza neuspjelih mirovnih pregovora i neuspješnih akcija protiv srpske voj-ske muslimansko političko vodstvo odlučilo se na rat s Hr-vatima za teritorij koji su (zajednički ili sami) kontrolirali. Taj sukob uzrokovao je teške žrtve, brojne zločine i moralni krah obiju strana. Osim toga, doveo je u pitanje i sam karak-ter rata u BiH. Hrvatsko-muslimanski sukob Hrvatima nije trebao. Oni su imali teritorij i uspostavljenu vlast, zato su i prihvaćali svaki mirovni plan. Muslimani su ovim sukobom konsolidirali i nacionalizirali, a dijelom i islamizirali vojsku, povećali teritorij pod svojom kontrolom, stekli izgubljeno samopouzdanje i dovršili proces nacionalnog konstituiranja. Rat je bio potvrda (novog konstrukta) njihovog identiteta, samospoznaja je postignuta čvrstim markiranjem (oba) ne-prijatelja, a kroz masovna stradanja izgrađen je i jak osjećaj solidarnosti. U ratu je iskovana bošnjačka nacija. Ponovno je uspostavljen strateški odnos ekvidistance prema Hrvatima i Srbima.

Vlasti Republike Hrvatske umiješale su se sredinom 1993. u rat između Hrvata i Muslimana. To miješanje nije bilo, kako se to često želi prikazati u svrhu okupacije ili odcjepljenja dijela teritorija BiH, nego u svrhu utjecaja na Hrvate kako bi se zaustavio rat. Bila je to američka inicijativa, a pod ame-ričkim pokroviteljstvom potpisan je u ožujku 1994. Washin-gtonski sporazum, a zatim i Okvirni sporazum o Federaciji BiH. Odatle svi oni zrakoplovi koji su u veljači 1994. dovozili sudionike Prvoga općeg hrvatskog sabora u Sarajevo. Stvo-rena je federacija između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, u koju su unijeli teritorije koje su kontrolirali. Ostali dio BiH kontrolirali su Srbi. Istovremeno je izrađen i Nacrt prethod-nog sporazuma o konfederaciji između RH i Federacije BiH. Uvjete pregovora diktirala je i vodila diplomacija Republike Hrvatske. Predsjednik Tuđman je u “obraćanju naciji” 3.



ožujka 1994. rekao: “Hrvati trebaju shvatiti da je takvo rje-šenje povijesno nužno i svrhovito, radi održanja hrvatstva u Bosni, a i radi zaštite strateških interesa hrvatske države.”113

Ovaj sporazum bio je najprije u funkciji “zaštite strateških in-teresa hrvatske države”, a tek onda “radi održanja hrvatstva u Bosni”. Sporazum kojim su se Hrvati u BiH odrekli suvereni-teta a posredno i vlasti na teritoriju kojega su dotad kontro-lirali bio je preduvjet za oslobodilačke akcije hrvatskih snaga koje su započele u jesen 1994. godine u BiH. Pobunjenička Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj napadnuta je preko teritorija BiH i uz pomoć Hrvata iz BiH. Hrvatska vojska je nakon Splitskog sporazuma potpisanog s muslimansko-bošnjačkim čelništvom u srpnju 1995. započela operacije za okruženje i slamanje Krajine preko teritorija BiH. Najvaž-niji saveznik Hrvatske vojske bilo je Hrvatsko vijeće obrane s kojim je nakratko i formalno činila pobjedničke Hrvatske snage. Više od četrnaest godina poslije rata, odnosno poslije potpisanog mirovnog sporazuma u Daytonu Bosna i Herce-govina je nestabilna država nesposobna za samostalno funk-cioniranje i opstanak.

Glavni problem Bosne i Hercegovine ostaje nedostatak le-gitimiteta države, nepostojanje političkog konsenzusa oko njezinoga ustroja, odnosno neriješeno nacionalno pita-nje koje je i bilo jedan od glavnih uzroka rata. Dok srpsko političko vodstvo nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srp-sku kao svoj entitet, bošnjačko političko vodstvo pokušava potpuno potisnuti hrvatske zahtjeve za (ravno)pravnošću i različitim metodama i taktikama nastoji Federaciju Bosne i Hercegovine pretvoriti u svoj nacionalni entitet. Ona im uz to služi i kao poligon za eventualni konačni obračun sa Srbima, te pretvaranje čitave Bosne i Hercegovine u svoju nacionalnu državu. Upravo to je i bio politički, a i ratni cilj bošnjačko-muslimanskog političkog vodstva. Veliki dio boš-njačke elite deklarativno se zalaže za demokraciju, liberali-zam i antifašizam, dok stvarno rade na političkoj eliminaciji i dovršetku etničkog čišćenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Osnovne postavke njihove politike zasnivaju se na sljedećim tezama: 1.) Bošnjaci su temeljni narod Bosne (i Hercegovine – koju negiraju, jer im dvočlano ime otežava identifikaciju s čitavom državom). 2.) Bosna je država Bošnjaka, kao što je Republika Hrvatska država Hrvata, a Republika Srbija dr-žava Srba. Onima kojima se ne sviđa “njihova” Bosna i koji je “ne vole” poručuju da sele iz nje.114

Bošnjačka nacionalna(istička) elita traži utemeljenje u proš-losti za mobilizaciju svoga naroda i legitimizaciju svojih nacionalnih(ističkih) zahtjeva. Radi toga permanentno kri-votvori povijest Bosne i Hercegovine. Forsiranje teza o tobo-žnjem “tisućljetnom kontinuitetu bosanske državnosti”, “ilir-skom i bogumilskom podrijetlu” Bošnjaka, “superiornosti islama” u odnosu na ostale religije, “humanosti i savršenstvu

113 M. TUĐMAN, Istina o BiH, 2005., 528.-555. 114 Ivo LUČIĆ, “Legitimitet između mita i zakona”, Status, broj 9., proljeće 2006., 108., 114.

Osmanskog carstva”, genetskoj dobroti i civilizacijskoj nad-moći Bošnjaka-muslimana, koji su kroz čitavu povijest bili žrtva “zlih susjeda”, koji su opet prema njihovom tumače-nju “genetski zli”: inkvizitori, kolaboracionisti, fašisti i slično, pokušavaju konstruirati bolju prošlost. Isto tako, stalnim na-glašavanjem svojih stradanja i tuđih zločina u prošlom ratu nastoje homogenizirati svoje stanovništvo i pridobiti na-klonost međunarodne zajednice u postupku izrade novih ustavnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu.115

Bošnjački nacionalni djelatnici često prikrivaju nacionali-stičke težnje za svojom nacionalnom-unitarnom i centrali-stičkom državom tobožnjim liberalnim političkim teorijama i formom tobožnje “normalne”, “građanske”, “jeftine” i “funk-cionalne” države. Sve to može se pročitati iz jedne rečenice reisa Mustafe Cerića koji kaže: “Država Bosna i Hercegovina treba imati jednog predsjednika, jedan parlament, jednu po-liciju, jednu vojsku, jedan sistem obrazovanja kao što je to u svim evropskim zemljama”.116 Ono što nije rečeno a što nužno iz rečenoga proizlazi je i to da država Bosna i Hercegovina treba imati jednu naciju. A za to treba uništiti dvije davno formirane nacije, nije teško pogoditi koje dvije. Pošto srp-ska politička elita kroz institucije Republike Srpske uspješno brani dostignuta politička prava, bošnjački nacionalisti sve više vrše pritisak na Hrvate u Federaciji BiH kako bi u pot-punosti ovladali tim entitetom i što više državnim institu-cijama. Najbolji primjer lažne “građanske” a u biti otvorene nacionalističke politike bošnjačkih socijaldemokrata SDP-a je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Za razliku od Ive (Komšića) Željko Komšić je izabran na izborima i ima kakav- takav legalitet, ali od legitimiteta njegove funkcije nema ništa. Pogotovo što je i sam izjavljivao da on nije hrvatski član Predsjedništva, nego da on zastupa “sve građane BiH”, te da čak i ne govori hrvatskim nego bo-sanskim jezikom. SDP nije istakao kandidata za bošnjačko-muslimanskog člana Predsjedništva, ali jeste za hrvatskog. Komšić je izabran bošnjačko-muslimanskim glasovima i s manje od 10 % glasova Hrvata iz BiH.117 Njegov mandat bliži se kraju, a BiH nije nimalo stabilnija niti su međunacionalni odnosi bolji nego su bili prije četiri godine, naprotiv.

Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH sudjelovali su u izgla-savanju Odluke o referendumu, a hrvatska politička i druš-tvena elita osigurala je njegovu uspješnu provedbu pri čemu nisu birana sredstva. Unatoč tomu, optuženi su za podjelu i razbijanje BiH. Hrvati su u konačnici i najveća žrtva rata u BiH, ali kako bi otklonili svoju odgovornost i odgovornost svoje vojske za počinjene zločine, bošnjačko-musliman-ski političari optužuju hrvatsku politiku, a u tome im po-

115 Ivo LUČIĆ, “Politička i medijska revizija prošlosti u Bosni i Hercego-vini”, Status, broj 11., proljeće 2007., 226.-237. 116 I. LOVRENOVIĆ, “Iluzija o Ur-Bosni”, 2006., 179. 117 “Hrvat u Predsjedništvu bi bio predstavnik Bošnjaka!”, Oslobođenje, 3. kolovoza 2006., 4.-5. Usporediti: “Komšićev izbor je znak da Ustav treba mijenjati”, Oslobođenje, 14. listopada 2006., 3. “Komšić je dobio 17 glasova, a Jović čak 490”, Večernji list, 17. listopada 2006., 14.



mažu i neki “hrvatski” suputnici s tezom kako su “Tuđman i HDZ” protjerali Hrvate iz RS-a i “pozvali ih” iz središnje Bosne. Krivci su čak i oni koji su nesretnim ljudima osigurali prihvat. Posebno su krivi ako je taj prihvat bio toliko dobar da su ljudi izbjegli od rata ostali na prostoru gdje se osje-ćaju sigurnim. Na taj način “tužitelji” amnestiraju srpsku i bošnjačko-muslimansku politiku i vojsku. Hrvati su krivi za stradanja drugih, ali i za svoja stradanja. Ovakvo tumačenje ratnih događaja podsjeća na onu morbidnu tezu kako su na Bleburškom polju i “križnim putovima” i onako stradali “zlo-činci”, te da je za sve kriv Pavelić koji ih je tamo “poveo”. Neki obrasci teško se mijenjaju. Ali, sukobi između Hrvata i Boš-njaka-muslimana po pravilu su započinjali u mjestima gdje su Muslimani (odnosno Armija BiH) bili nadmoćni i odatle su se širili dalje. Sukobi su se iz središnje Bosne, preko Ko-njica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto, pa ne stoji teza da su ih Hrvati (u Hercegovini) izazivali i započinjali.118

Zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, zatvaranje i protjerivanje Boš-njaka u Stocu, Čapljini, zapadnom dijelu Mostara i Ljubuš-kom, privukli su veliku i opravdanu pozornost politike, me-dija i međunarodnog Tribunala u Haagu, ali je neprihvatljivo da su i šesnaest godina nakon bošnjačko-hrvatskih sukoba, ostali nerasvijetljeni i nekažnjeni zločini nad Hrvatima u Grabovici, Trusini, Jablanici, istočnom dijelu Mostara, Bu-gojnu, Zenici, Varešu, Kaknju, Travniku, itd. Pogotovu što se većina Bošnjaka-muslimana vratila u Stolac i Čapljinu, dok se Hrvati rijetko i teško vraćaju u Bugojno i Travnik i na druga mjesta u kojima su Bošnjaci-muslimani u većini i koja su bila pod kontrolom Armije BiH.

Teroristički napadi na Hrvate u BiH

Bošnjački nacionalisti različitim metodama sprječavaju po-vratak i potiču iseljavanje Hrvata iz BiH. Vrhunac pritiska su teroristički napadi. Dok bosansko-hercegovačke vlasti, uz pomoć međunarodne zajednice, čine iznimne napore da vrate Bošnjake-muslimane i osiguraju im uvjete za život u mjestima iz kojih su protjerani ili su ih napustili, Hrvati koji su se unatoč politici istih tih vlasti uspjeli vratiti u svoje domove izloženi su stalnim prijetnjama i napadima. Nave-sti ćemo dio napada na hrvatske povratnike i dužnosnike u BiH. Još u ožujku 1995. pripadnici Vojne policije 502. bri-gade Petoga korpusa Armije BiH oteli su generala HVO-a Vladu Šantića koji nikada nije pronađen. Policajac Željko Ljubić ubijen je na dužnosti snajperskih hitcem iz istočnog dijela Mostara 6. siječnja 1996. dok je stajao na bulevaru (ne-kadašnjoj liniji sukoba) na zapadnoj strani grada. Ubojica nije pronađen. Tijekom 1997. godine ubijeno je 6 a ranjeno 7 Hrvata povratnika u središnjoj Bosni. Tako je 15. veljače 1997. u svojoj kući u Šipoviku ubijen Fabijan Babić (72), a pred kućom njegovog sina Vlade postavljene su tri protu-

118 Davor MARIJAN, “Bosna i Hercegovina 1991.-1995.-u godinama ne-svršenog rata”, Status, boj 3., svibanj/lipanj 2004., 98.-110.

tenkovske mine. Dana 28. veljače silovana je starica Marija Medić (90). Dana 30. kolovoza 1997. ubijeni su Luka Jezer-čić i njegov sin Pero iz sela Nula pored Travnika, te Ivica Domić, također iz Nula. Prilikom dolaska svetoga oca Pape u BiH 12. travnja 1997. godine, otkriven je eksploziv ispod jednog mosta na Miljacki. Eksploziv je bio namijenjen hr-vatskim-katoličkim hodočasnicima. Eksploziv je otkriven i u blizini RTV BiH, na pravcu kojim je Papa prošao. U Mostaru je 18. rujna 1997. godine Ahmed Zuhair Handala, pripadnik odreda Armije BiH El Mudžahid, aktivirao auto-bombu po-stavljenu u stambenom kvartu. U eksploziji je jedna osoba poginula, a 43 osobe su povrijeđene. Zuhairu je omogućen bijeg, te je izbjegao suđenje.

U Travniku je 12. lipnja 1998. godine ubijen policajac povrat-nik Perica Bilić, a 31. srpnja 1998. godine ubijen je policajac Ante Valjan. Dana 16. ožujka 1999. eksplodirala je postav-ljena eksplozivna naprava pod automobilom Joze Leutara zamjenika ministra unutarnjih poslova F BiH, koji je nešto kasnije podlegao ranama. Koncem travnja i početkom svib-nja 2002. godine SFOR je pronašao 120 tona minobacačkih i drugih projektila uskladištenih i sakrivenih u istočnom di-jelu Mostara.119 U Bugojanskom naselju Vrbanja 16. rujna 2002. godine pod nerazjašnjenim okolnostima poginula je 18-godišnja Valentina Lučić. U Mostaru je 14. studenog 2002. godine uhićen Emir Hadžić, osumnjičen pored ostalog i za postavljanje eksplozivnih naprava u Hercegovini. Jedna njegova postavljena ručna bomba ubila je staricu u Mostaru. Na katolički Badnji dan 24. prosinca 2002. godine Muarem Topalović ubio je troje i ranio jednoga člana obitelji Anđelić u njihovoj kući, selu Kostajnica u općini Konjic. Brojni su i neriješeni slučajevi napada na katolička groblja i sakralne objekte u središnjoj Bosni i u Sarajevu. 120

Novi val napada na Hrvate u BiH započeo je tijekom 2008. godine. U noći 21. siječnja 2008. Alija Glavinić (34) iz Sa-rajeva s još jednim pomagačem provalio je u kuću i napao provincijala franjevačke Provincije Bosne Srebrene fra Miju Džolana. Napadač je nedostupan policiji. Fra Mijo Džolan je dao izjavu da napad nije imao vjersku i nacionalnu pozadinu. Malo kasnije, 5. veljače 2008. u Sarajevu je ubijen šesnae-stogodišnji učenik Katoličkog srednjoškolskog centra Denis Mrnjavac. Ubojice su trojica Bošnjaka. Opet je naglašeno da ubojstvo nema nacionalnu niti vjersku pozadinu. Čak su neke političke stranke i udruge organizirale prosvjede pro-tiv aktualne vlasti. Bila je to dobra prilika za postavljanjem zahtjeva za “funkcionalnijom” i “normalnijom” državom. Oni koji potiču ovakva događanja očekuju da će isprepa-dani i ugroženi Hrvati u Sarajevu i središnjoj Bosni pristati na takve zahtjeve i odustati od političkog subjektiviteta. Oni pak koji im u tome pomažu ustvrdit će da Hrvati u Sara-jevu (i BiH) nisu ni na koji način ugroženi, te da im politička

119 “Projektile uskladištili Hasan i Halid Čengić te Safet Oručević”, Večernji list, 12. lipnja 2002., 3. 120 O svemu vidjeti više u knjizi: Esad HEĆIMOVIĆ, Garibi, Fondacija Sina, Zenica, 2006.



prava ni ne trebaju, jer “Hrvati dobro žive u Austriji, a tamo nemaju nikakva politička prava. Takvim izjavama odmažu Hrvatima, ali jačaju svoju ulogu compradorea – kolonijal-nog upravitelja ili po domaću šefa mileta. U veljači 2008. uz uvrede i nacionalističke povike, huligani su napali imovinu Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Kova-čićima u Sarajevu. Fratri su prisiljeni angažirati zaštitare i tražiti policijsku zaštitu.121

Antihrvatsko raspoloženje među Bošnjacima-muslimanima kulminiralo je u lipnju 2008., nakon nogometne utakmice između Hrvatske i Turske. Tada, 20. lipnja 2008. desetine ti-suća Bošnjaka-muslimana slavili su pobjedu reprezentacije Turske, ali u isto vrijeme i poraz Hrvatske. U Sarajevu su ti-suće navijača došli pred katoličku Katedralu, gdje su uzviki-vali Tekbire, vikali “Ovo je Bosna” i “Ovo je Turska”, te “Gazi ustaše”.122 U istočnom dijelu Mostara navijači su vikali “Ovo je Turska”, “Bit će Zagreb turska mahala” i “Gazi ustaše”.123 Slično je bilo i u Zenici, te u drugim mjestima. Najteže je bilo u Bugojnu, gradu odakle je protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Od predratnih 16.700 Hrvata, vra-tilo se tek njih oko 5.000. Povratak je sustavno opstruiran od bošnjačkih vlasti, a otežava ga i neriješena situacija s ratnim zločinima nad bugojanskim Hrvatima od strane bošnjačko-muslimanske Armije BiH, kao i ne otkrivanje sudbine-tijela nestalih Hrvata. Te noći, 20. lipnja 2008., skupina oko 2.000 mladića Bošnjaka, navijača Turske, demolirala je tri ugosti-teljska objekte u vlasništvu Hrvata, uz poklike: “Gazi, gazi Ustaše!”, te cijeli asortiman vjerskih i ratnih pokliča…Hrvati zatočeni u lokalima na koje je osuta kanonada kamenica sa-tima su čekali da bi mogli otići kući. Takvo raspirivanje vjer-ske i nacionalne mržnje te pucanje iz automatskog vatrenog oružja i neshvatljiv, gotovo nevjerojatan, izljev mržnje protiv Hrvata je zastrašujući i prijeteći!

Nije trebalo dugo čekati da se prijetnje i ostvare. U trgovač-kom centru FIS u Vitezu, u vlasništvu Hrvata Pere Gudelja je 9. listopada 2008. godine, malo iza podne, eksplodirala eksplozivna naprava. U eksploziji je ubijen zaštitar Zvonko Barbić (28), teško je ranjen Josip Šarić (28), dok su tri osobe lakše ranjene. Uhićeni su Suvad Džidić, Amir Ibrahimi i Ad-mir Ahmetspahić zvani Usama, kod kojega je pronađen i sa-moubilački pojas. Ravnatelj Uprave policije FBiH Zlatko Mi-letić izjavio je da su policija i tužilaštvo na tragu teroristič-koj grupi.124 Policija je uhitila dvojicu pripadnika radikalnog

121 “Svećenici; Sarajevski franjevci traže policijsku zaštitu”, Večernji list, 15. 2. 2008., 5. 122 http://www.youtube.com/watch?v=4Iz14Y6fC6E&eurl (23. 11. 2008.) Na snimci se vidi samo dio atmosfere. http://www.youtube.com/watch?v=WnSZoj8sQWE&feature=related. (23. 11. 2008.) http://www.youtube.com/watch?v=py_sqMw2qGM&feature=related (23. 11. 2008.) 123 http://www.youtube.com/watch?v=iUU4CdCGAo4&feature=related (23. 11. 2008.) Opsežna reportaža u tjedniku Dani (Sarajevo) broj 576., od 27. lipnja 2008. 124 “Pokret selefija planira teroristički napad u BiH”, Večernji list, 23. 11. 2008., 3.

vehabijskog (selefijskog) pokreta koji su u subotu 22. stu-denoga 2008. zvonili kod župnika crkve Presvetog trojstva u Novom Sarajevu, od kojega su tražili da im otvori jer im “smeta crkveno zvono”.125 Kardinal Vinko Puljić je za posjete SAD-u u veljači 2009., izjavio da rijetko govori o vehabijama jer “brzo dobije prijeteća pisma”.126

U kom pravcu se situacija odvija pokazuje i tragičan slučaj divljanja navijača Sarajeva (Horde zla) u Širokom Brijegu 4. listopada 2009. i ubojstva jednog njihovog navijača. Da to nije samo sukob “navijača” pokazuje i reakcija vlasti. Do-predsjednik F BiH Mirsad Kebo došao je u Široki Brijeg i “oslobodio” pritvorene huligane iz Sarajeva. Za to vrijeme u Sarajevu (glavnom gradu kojem se Hrvati trebaju okrenuti) održavane su demonstracije koje su završene tek kada je izvršena ta svojevrsna “razmjena zarobljenika”. Nakon me-dijskog rata u kojem su “Horde zla” imale na raspolaganju infrastrukturu “javnih medija” sa sjedištem u Sarajevu, de-monstracije su održane i u Širokom Brijegu. Osumnjičeni za ubojstvo navijača je (uz pomoć policije) pobjegao, pravni sustav se raspao.127 Sukobi “navijača” postali su pravilo. Do obračuna navijača iz Mostara i Sarajeva došlo je kada su se na proputovanju sreli u Konjicu 17. ožujka 2010. Huligani su teško ozlijedili vozača (61 god.) jednog kombija.128 Sukobi niskog intenziteta se nastavljaju. Mržnje, frustracija i potica-telja ne nedostaje, a i ratnika po svemu sudeći neće faliti.

Politika koja stvara mržnju

Ovi napadi nisu slučajni nego su rezultat jedne (sve manje) prikrivene ideje i (sve više otvorene) politike. Lako možemo utvrditi da ih mnogi bošnjački dužnosnici potiču svojim jav-nim istupima. Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, na-kon eksplozije autobombe u Mostaru, izjavio kako su to Hr-vati sami sebi postavili. Nakon terorističkog napada na do-ministra Jozu Leutara, tadašnji član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je rekao da su to napravili “njihovi ekstremisti”, ili “naše budale”. Nakon paljenja božićnih jaslica od grupe muslimana u Mostaru u prosincu 2002., službenik Ureda visokog predstavnika (OHR-a) izjavio je kako je to sigurno napravio “neki pijani Hrvat”. Tadašnji ministar MUP-a Fede-racije BiH Ramo Masleša je nakon ubojstva i ranjavanja obi-telji Anđelić izjavio kako pozadina ubojstva nisu vjerski, niti nacionalni odnosi čime je u startu pokušao prikriti stvarne motive zločine i zločinca.

Već duže vrijeme, a posebno nakon smrti bošnjačkog po-litičkog vođe Alije Izetbegovića, glavnu riječ u definiranju

125 http://www.rtvfbih.ba/loc/template.wbsp?wbf_id=37&ID=20373 (24. 11. 2008.) 126 “Govorim o vehabijama, pa dobijem prijeteće pismo”, Večernji list, 5. veljače 2009., 3. 127 “Kakva je medijska slika Hercegovine, tko je stvara i što njome želi postići”, Večernji list, 17. 10. 2009., 40.-41. http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/horde-zla-napadom-na-nas-grad-opravdale-svoje-ime.html (19. 3. 2009.) 128 “Sukobili se Horde zla i Ultrasi; scene iz Konjica podsjećale na one iz Širokog Brijega”, Večernji list, 18. 3. 2010., 24.-25.



bošnjačko-muslimanske politike preuzeo je njihov vjerski vođa reisu-l-ulema Mustafa Cerić kome u osmišljavanju na-cionalno-vjerske politike pomaže i niz bošnjačkih političara i intelektualaca. Podsjetimo se samo nekih izjava koje je u zadnje vrijeme dao Mustafa Cerić, a koje vrlo dobro osli-kavaju namjere muslimansko-bošnjačke elite. Na proslavi 469. godišnjice Husrev-begove medrese, održanoj 6. siječnja 2006., Cerić je rekao da su “našu državu” bitno obilježile “tri ličnosti i datuma” i da ih se “uvijek trebamo sjećati”. Zatim ih je pobrojao: “To je 1463. godina, kada je Mehmed el Fatih donio islam u Bosnu. Drugi je 8. januar 1537. godine kada je Gazi Husrev-beg ustanovio medresu, a treći 1992. kada je Alija Izetbegović zajedno s nama i s dobitnikom nagrade ustanovio nezavisnu državu BiH.” Reis se zatim obratio Ha-risu Silajdžiću bivšem učeniku medrese, dobitniku nagrade koja je dodijeljena za afirmaciju ugleda imena i škole, rije-čima: “Harise, imaš našu podršku da BiH nema entiteta već da bude cjelovita država. Imaš podršku da napišeš ustav po kojem ćete se sjećati generacije kao što se sjećamo sultana Fatiha i Gazi Husrev-bega”.129 Prilikom otvaranja džamije u Rogatici 2. rujna 2006., Cerić je rekao: “Ovako kad vas vi-dim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin, jer svi ste isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje mo-ramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi mi ovdje budemo Turci. Nas ovdje zovu Turcima, mi vičemo da nismo i sve što više vičemo da nismo, oni sve više viču da jesmo. I mi jesmo Turci, po našem povijesnom sjećanju, povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.130

“Nas Bošnjaka u svijetu ima 8 miliona – četiri miliona je u Turskoj, dva miliona je rasuto po svijetu i dva miliona je ov-dje u našoj domovini. Mi se moramo početi brinuti o sebi.” (Mostar, 16. rujna 2006.). “Bosna je matična zemlja svih Boš-njaka i mi imamo pravo na svoju državu, a Zapad nam zbog naše prošlosti ne može davati moralne lekcije. Zato čvrsto vjerujem da će doći vrijeme kad će i kod nas vrijediti pravilo jedan čovjek – jedan glas.” (Bosansko-američki islamski cen-tar u Detroitu, 30. listopada 2007.). “Molim vas da prenesete poruku svome narodu: Turska je naša mati, tako je bilo i tako će i ostati”. (2008.)

Jedan od najeksponiranijih bošnjačkih nacionalista ali i član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH Muhamed Filipo-vić je 16. studenoga 2006., na predstavljanju svoje knjige Bo-sanski duh lebdi nad Bosnom, rekao: “Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati u Bosni postojali prije 19. stoljeća!”.131 Drugi bošnjački akademik-nacionalist Abdulah Sidran je u srpnju 2007. izjavio: “Na Federalnoj televiziji govori se prou-staškim jezikom”.132 Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ha-

129 “Ef. Cerić: Podržavamo sve koji se bore da BiH ne bude podijeljena po vjeri i naciji”, Dnevni avaz, (Sarajevo), 7. 1. 2006., 3.130 http://www.gorazde-x.com/index.php/deavanja-mainmenu-2/21-ostale-opstine/536-ezan-u-rogatici-nakon-14-godina (23. 11. 2008.) 131 Ivan LOVRENOVIĆ, “Odakle Hrvati u Bosni”, Dani, broj 493., 24. 11. 2006., 24.-27. 132 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac392.nsf/AllWebDocs/U_Sara-jevu_vise_akademika_nego_Hrvata (9. 3. 2010.) Sidranovu izjavu žestoko

ris Silajdžić je u svibnju 2008., u govoru pred Središtem za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu, za-govarajući unitarni ustroj BiH, izjavio da u BiH postoji “jedan jezik koji ima tri imena”.133 U sklopu turneje po Sjedinjenim Američkim Državama koja je održana u svibnju prethodne 2007. godine Silajdžić je posjetio i predstavnike franjevačke misije u New Yorku. U vijesti koja je potom objavljena piše da je “na sastanku koji je održan u hrvatskoj katoličkoj cr-kvi na Manhattanu” bio i fra Ivo Marković “dokazani zago-vornik ideje suživota i mira među svim građanima Bosne i Hercegovine”.134

Suživot je svakako lakši ako se građani ne dijele na tri nacije i ako govore jednim jezikom. Tako je fra Marko Oršolić u jednom intervjuu Oslobođenju rekao: “Čitateljicama i čitate-ljima Oslobođenja bih preporučio da pokrenu inicijativu za ukidanjem ustavne odredbe o tri zvanična jezika u BiH. Mi u Bosni i Hercegovini govorimo bh. jezikom, kojeg različito nazivamo, ali se, kada želimo, odlično razumijemo.”135 Oršo-lić je bio tajnik Udruženja “Dobri pastir” i spada među onaj dio bosanskih fratara koji su (bili) jako bliski komunističkoj vlasti. U biti radi se o parafrazi poznate teze o jednom na-rodu s tri plemena i jednom jeziku s tri naziva koja je bila ak-tualna za Kraljevine Jugoslavije i koja se sve češće spominje u krugovima bošnjačko-bosanskih nacionalista i unitarista. U tom smislu zanimljivo je vidjeti što je o jeziku u BiH mi-slio jedan drugi fratar, u jednom drugom vremenu. Fra Grga Martić je u Kreševu 28. studenoga 1894. pisao Anti Tresiću Pavičiću da je u Sarajevu pokrenut list Nada koji uređuju Kranjčević, Milaković i Alaupović, te da su sve riješili samo je neizvjesno “kako će krstiti jezik.” I onda Martić navodi: “Hrvatski jim se neda, Srbski nesmiju, a Bosanskoga i nema jer iz zemlje jezici neniču…”136 Sve da i govorimo istim jezi-kom, očito je da se jako dugo loše razumijemo.

Tko kome prijeti ratom i je li strijela odapeta

Alija Izetbegović je u rujnu 1990. godine na skupu Stranke demokratske akcije (SDA) u Velikoj Kladuši rekao da će Mu-slimani “braniti oružjem Bosnu”, te da je izbor sveden na dvije mogućnosti: “građanska republika ili građanski rat”.137

je osudio hrvatski dio bh javnosti. Sidran je inače dao čitav niz sličnih naci-onalističkih i šovinističkih antihrvatskih izjava, ali to mu ne onemogućava pojavljivanje na HRT i to u udarnom terminu sa statusom zvijezde. Slikovit je Sidranov tekst “Omča od velikog slova” objavljen u europskom tjednom izdanju lista Oslobođenje, 18.-24. lipnja 1993. 133 “Haris Silajdžić: U BiH postoji jedan jezik”, Večernji list (Zagreb-bh izdanje), 25. svibnja 2008., 5. Usporediti: “Negodovanje zbog Silajdžićeve izjave”, Oslobođenje (Sarajevo), 26. 5. 2008., 1.-2. 134 “Silajdžić se susreo s franjevcima u New Yorku”, Večernji list, 23. 5. 2007., 2. 135 “Intervju: Zloduh se skriva iza tradicionalne šutnje”, Oslobođenje (PO-GLEDI), 12. travnja 2008., str. 30.-31.136 Maja GALIĆ, Hrvatske prilike u dopisivanju Ante Tresića Pavičića, Ma-tica hrvatska, Split, 1995., 138.-139. 137 “Građanska republika ili građanski rat”, Stranke programi ličnosti, Oslo-bođenje, Sarajevo, listopad 1990., 20.



U veljači 1991. godine u Skupštini BiH rekao je da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu”.138 Na sjednici Skupštine u listopadu 1991. Izetbegović je rekao da se “suverenosti BiH nećemo odreći, pa šta bilo”. Odgovorio mu je Radovan Karadžić rekavši da je zalaganje za suverenost BiH zalaganje za odcjepljenje od Jugoslavije te je prijeteći upozorio: “Ovako se može zapaliti oganj građanskog rata u kome će nestati i građani i narodi i gradovi ove BiH.”139 Karadžić je tijekom rasprave rekao da on i SDS ne kreiraju nego tumače volju srpskog naroda. Da srpski narod hoće ostati u Jugoslaviji, a oni koji ga žele silom odvesti iz Jugoslavije vode Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, “jer muslimanski na-rod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”. Odgovorio mu je opet Izetbegović, koji je rekao da izrečene prijetnje ne služe na čast srpskom narodu, te da muslimanski narod neće nestati. Dodao je kako poručuje građanima Bosne i Herce-govine da ne strahuju jer on ima pouzdane informacije da rata neće biti, jer je za rat potrebno dvoje.140 Ali, dvoje je već ratovalo; Srbi i Hrvati. Ravno i hrvatska sela oko njega već su bila uništena, a stanovništvo pobijeno ili protjerano. Treći je mislio da to nije njegov rat.

Rat se i nakon mirovnog sporazuma koristi kao važan po-litički argument u BiH, i to najčešće upravo u Sarajevu i od bošnjačkih političara. U siječnju 2009. nakon Prudskog spo-razuma, Haris Silajdžić se derao na Tihića i počeo spomi-njati nove sukobe Bošnjaka i Hrvata, ukoliko sporni dogo-vor trojke doista zaživi. “S ovim se žele izazvati novi sukobi Hrvata i Bošnjaka”, mišljenja je Silajdžić, koji je vjerojatno mislio na ratne sukobe jer je i pričao o tome kako je on bra-nio BiH dok su svi ostali bili po strani. Nije propustio dodati da nikada neće pristati na ideje u kojima se Mostar spominje kao stolni grad.141

Procjene iz SAD iz siječnja 2009. upozoravaju! Iako navode kako je riječ rat možda pretjerana, vjeruju kako je u takvoj situaciji gotovo nemoguće izbjeći javne nemire i pobunu, a prema njihovom mišljenju u Washingtonu se boje upravo toga, jer je, tvrde situacija u Bosni danas nestabilnija nego prije 10 godine. Ravnatelj projekta Novih europskih demo-kracija pri Centru za strateške i međunarodne studije i jedan od sudionika cjelodnevne konferencije o budućnosti BiH u Washingtonu Janusz Bugajski izjavio je za Glas Amerike da bi uz političku nestabilnost BiH trenutno teška ekonom-ska situacija mogla dovesti do nereda. Donald Hays, bivši zamjenik visokog predstavnika u BiH, istaknuo je kako ta-

138 Magnetofonska snimka Četvrte zajedničke sjednice oba vijeća Skup-štine SR BiH, održane 27. 2. 1991., 35/1. ŽA, 21/6. i 41/1. kr. Usporediti: “Vukovi nisu pojeli Crvenkapicu”, Muslimanski glas, 5. 3. 1991., 5. Magne-tofonska snimka, 50/4. TO., 60/3-60/4.139 Magnetofonska snimka, 58/4., 58/5 i 59/1., 61/2., 62/1. SO140 Magnetofonska snimka, 88/3. do 89/2. AG, 89/3. do 90/4. Vidjeti objav-ljen i autoriziran (prepravljen) tekst: “Muslimanski narod neće nestati”, Mu-slimanski glas, 18. listopada 1991., 2. 141 http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/7310/Silajdzic-se-derao-na-Tihica-i-prizivao-novi-rat.html (16. 3. 2010.)

mošnji građani moraju imati na umu da vrijeme ne stoji, bu-dućnost je u prvome redu u njihovim rukama, a tek nakon toga u rukama EU-a. James Lyon iz Vijeća za politiku de-mokratizacije, naveo je da u BiH postoje znaci upozorenja da bi neka vrsta sukoba mogla biti bliža nego što neki misle, prenosi Glas Amerike. Nakon 13 godina intenzivnih među-narodnih napora u BiH, provođenje reformi može se nazvati neuspjehom, vlada je uvelike nefunkcionalna i vođena etnič-kim imperativima, neki su od komentara s konferencije iz Washingtona, koji međunarodnoj zajednici zamjera da ne poriču ozbiljnost situacije.142

U veljači 2009. Sulejman Tihić upozorio je da će se situacija u BiH nakon Mostara “ponovo zaoštriti i krenuti nadolje”. Prudski proces bio je put izlaska iz krize, a prema Tihićevom mišljenju, propašću posljednjeg sastanka zatvorena su vrata rješavanja problema. “Tenzije, nažalost, rastu. Vratit ćemo se na vrijeme prije Pruda, u vrijeme nacionalističke retorike gdje nema dijaloga. Takva situacija sigurno ne rješava pro-bleme i otežava ispunjavanje uvjeta za članstvo u EU. Hoće li to dovesti do sukoba, uključujući i ratne, teško je progno-zirati. Mislim da je bolje ukazati na sve te zabrinutosti”, za-ključio je Tihić. Negirao je da je njemačkoj agenciji DPA izjavio kako su “ostale samo opcije rata ako se ne postigne dogovor”.143 Potpredsjednik SDU Ivo Komšić ustvrdio je 6. lipnja 2009. da nedavne izjave bivšeg američkog veleposla-nika Willijama Montgomerija predstavljaju “prizivanje no-vog rata u BiH”. Komšić je rekao: “Neka gospodin preuzme odgovornost za to. U ovoj državi ima dovoljno onih koji bi poveli novi rat”.144

Predsjednik SDA BiH Sulejman Tihić je izjavio 28. lipnja 2009. da do ukidanja OHR-a ne treba doći dok ne bude za-vršena ustavna reforma, jer u suprotnom može doći i do su-koba. “Ta reforma trebalo bi da omogući da ključne institu-cije BiH funkcioniraju bez prisustva OHR-a”, rekao je Tihić novinarima nakon večerašnjeg sastanka u Sarajevu. Tijekom sastanka sa izaslanstvom američkog Kongresa, Tihić je uka-zao na, kako je rekao, opasnost da pri sadašnjem stanju, u koliko se desi da se zatvori OHR, lako može doći do odre-đenih podjela i blokada, kao i sukoba čiji karakter, kako je naveo, nije moguće predvidjeti. Tihić je rekao da je pozvao SAD da se uključe i pomognu realizaciju ustavne reforme u BiH, tim prije, jer su SAD bile jedan od tvoraca Daytonskog sporazuma.145

Glavni urednik tjednika Dani Senad Pećanin je 27. rujna 2009. u otvorenom pismu Miroslavu Lajčaku napisao: “Gos-podine Lajčak, molim Vas da ne živite u iluziji da je državu

142 http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/amerika-strahuje-od-rata-u-bih.html (16. 3. 2010.)143 http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/10997/Tihic-ne-iskljucuje-novi-rat-u-BiH.html (16. 3. 2010.) 144 http://www.monitor.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=16855&Itemid=2n (16. 3. 2010.) 145 http://s1.euroblic.info/?p=2181 (16. 3. 2010.)



Bosnu i Hercegovinu moguće pokušati rasparčati bez straš-nih masovnih zločina i uz krajnje neizvjestan ishod i po-sljedice. Koliko god Vam se bosanskohercegovački patrioti činili nijemim i neorganiziranim, nemojte misliti da će do-zvoliti ono što nije uspjelo ni mnogo snažnijim agresorima iz susjedstva kojima je, žmirenjem pred njihovim zločinima i kršenjem međunarodnog prava, duže od tri i po godine, asi-stirao Zapad”.146 U listopadu 2009. lider SDA Sulejman Tihić zatražio je jačanje državne razine, ali je uoči sastanka kata-strofično izjavio: “Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći”.147 Valja posebno istaći jednu prijetnju ratom koja je upućena sunarodnjacima. Fra Mirko Filipović polemizirajući s jednim hrvatskim “novinarom” iz Hercegovine oko “hrvatskog entiteta” piše: “Tek usput pri-pominjem da ne zaboravite pročitati u novinama što Vam se iz glavnog stožera SNSD-a nudi za republiku. Malo brate! A i za to malo morat ćete se potući malo s Bošnjacima malo s Hrvatima. Sa Srbima – rekli ste već – nemate neriješenih pitanja”.148

Hoće li doći do novoga rata u BiH i tko će s kim i protiv koga ratovati ne znamo, ali možemo vidjeti tko rat priziva i ratom prijeti. Kao što možemo lako utvrditi i tko proizvodi nesigurnost i unosi strah među Hrvate, ali i druge narode i građane u BiH. Bošnjačka elita jasno daje do znanja da je spremna opet ratovati za ostvarenje svojih političkih ciljeva, a frustracija, mržnje i ratnog potencijala ima dovoljno na svim stranama. Nakon iskustva koje imamo i nakon ovoga što je nabrojano nitko neće moći reći da nije znao. Večernji list je u veljači 2009., objavio tekst pod naslovom “Bošnjačko – hrvatski hladni rat”.149 Da “rat” ne ostane u bosansko-her-cegovačkim (eventualno još i hrvatsko-srpsko-turskim) okvirima pobrinuo se Odjel za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu, koji je vrlo neumjesno i u svakom smislu neprihvatljivo reagirao na pisanje hrvatskog književ-nika Željka Ivankovića.150 Reakciju Odjela osudili su mnogi domaći i strani javni djelatnici, a Ivanković je objavio tekst pod znakovitim naslovom “Strijela je odapeta.”151

Pritisak na politiku i gospodarsku osnovicu Hrvata iz BiH

Za povratak izbjeglih i o(p)stanak Hrvata u BiH nužna je materijalna podloga. Kako nemaju institucije, Hrvati dobi-vaju najmanje pomoći. Dio bošnjačkih dužnosnika izravno ruši hrvatsku gospodarsku poziciju, a time i ugrožava egzi-stenciju Hrvata u BiH. Od one čuvene (od HNV-a i HSS-

146 http://www.svevijesti.ba/content/view/13007/215 (16. 3. 2010.) 147 http://dijaspora.info/index.php?option=com_content&task=view&id=16576&Itemid=36 (16. 3. 2010.) 148 “Ne želim biti ničiji kvisling”, Svjetlo riječi, lipanj 2007., 4. Izgleda da bi oko Šarčevićeve “južne granice” moglo biti i rata. Barem ako je suditi po Filipovićevoj prijetnji. Vidjeti: bilješka br. 92. 149 “Bošnjačko – hrvatski hladni rat”, Večernji list, 2. 2. 2009., 10. -11. 150 “Nevješt napad na Islam”, Oslobođenje, 19. lipnja 2009., 12.-13. 151 “Strijela je odapeta”, Oslobođenje, 21. lipnja 2009., 10.

a “izlobirane”) odluke Ustavnog suda BiH hrvatski ministri nemaju mogućnost reagirati. Ministar industrije, energetike i rudarstva u Vladi FBiH i dužnosnik Silajdžićeve stranke za BiH Vahid Hećo je na sastanku s radnicima Petrola u ožujku 2006. izjavio: “Da se ja pitam Hrvatima i Srbima ne bih prodao ni trafiku”. Ova izjava izraz je politike gospodar-skog uništenja Hrvata u BiH koju provodi bošnjačko-musli-mansko političko vodstvo, u tome mu pomažu predstavnici “međunarodne zajednice” što god da to značilo. U cilju ta-kve politike stalna je kompromitacija hrvatskih firmi, ali i hrvatskih dužnosnika. Inspekcije i policija Federacije BiH kontinuirano traži pogreške i kriminal kod hrvatskih tvrtki i dužnosnika. Posebno grub bio je upad SFOR-a i specijalaca iz Sarajeva u prostorije MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije u Mostaru 14. listopada 1999. godine.152

Najteži slučaj kršenja pravnih normi, ljudskih prava i same logike slučaj je uhićenja šestorice Hrvata zbog tobožnjeg su-djelovanja u ubojstvu doministra Joze Leutara, koji su oslo-bođeni optužbi nakon dvije godine provedene u zatvoru. Svjetski poznat je i upad snaga SFOR-a u prostorije Herce-govačke banke izveden u travnju 2001., nakon čega je banka uništena, a da nikada nije iznesen niti jedan dokaz o pret-postavljenim nezakonitostima. Uništeno je i Hercegovina osiguranje.

Upad u sjedište policije Hercegovačko-neretvanske županije ponovljen je 12. siječnja 2006.153 A onda i u svibnju 2007., kada su spektakularnom akcijom federalnih specijalaca s cr-nim kapuljačama na glavama uhićena trojica Hrvata čelnih ljudi Vlade i MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije: premijer, ministar i komesar.154 Znakovit je i upad u pro-storije Zavoda za zdravstvo Hercegovačko-neretvanske žu-panije. Upad policije i financijske inspekcije u tu instituciju obrazložen je riječima da se radi o instituciji koja je “bliska s hrvatskom politikom”.155 Upad federalne policije i agenata Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA-e) u prostorije Elektroprivrede HZHB i pretres stanova dvojice direktora tog poduzeća u listopadu 2008. očigledan je primjer nepo-trebne, ali i opasne demonstracije sile.156 Hrvatsko gospo-darstvo u BiH je gotovo uništeno, a razvoj i prosperitet Hr-vata dugoročno onemogućen. Rat je nastavljen političkim sredstvima. Ratni ciljevi davno su postavljeni i još uvijek se provode. Značajan dio bošnjačke elite računa na dominaciju u Federaciji BiH i iseljavanje Hrvata iz zemlje. Vjeruju da će onoga momenta kada ih (Bošnjaka-muslimana) bude više od polovine ukupnog stanovništva BiH, imati bitno drukčiju

152 http://ns1.vjesnik.com/pdf/1999%5C10%5C15%5C01A1.PDF (24. 11. 2008.) 153 http://www.vjesnik.hr/pdf/2006%5C01%5C13%5C10A10.PDF (24. 11. 2008.) 154 “Uhićeni premijer, ministar i komesar”, Večernji list, 23. svibnja 2007., 1.-3. Usporediti: “Desant na Mostar”, Oslobođenje, 25. svibnja 2007., 7. 155 http://www.studio88.ba/bh/30/mo/?tpl=174 (24. 11. 2008.) 156 http://www.monitor.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=14715&Itemid=2 (24. 11. 2008.)



poziciju i da će moći nametati rješenja koja im odgovaraju, odnosno ostvariti svoju nacionalnu državu.

Statistički podatci i procjeneStvaran položaj Hrvata u BiH bolje oslikava statistika nego bilo čije i bilo kakve izjave. Po prvom popisu stanovništva održanom poslije Drugog svjetskog rata 1948. godine, Bosna i Hercegovina je imala 2.564.308 stanovnika. Od tog broja bilo je 614.123 ili 23,9% Hrvata, 788.403 ili 30,7% neopre-dijeljenih-muslimana i 1.135.147 ili 44,3% Srba. Prema za-dnjem popisu iz 1991. koji je izvršen neposredni nakon pro-pasti komunističke vladavine Bosna i Hercegovina je imala 4.377.033 stanovnika. Od tog broja bilo je 760.852 ili 17,4% Hrvata, 1.902.956 ili 43,5% Muslimana, 1.366.104 ili 31,2% Srba i 242.682 ili 5,5% Jugoslavena.157 Prema posljednjim procjenama u BiH je 2006. ukupno živjelo oko 3.843.000 sta-novnika, među kojima je između 450.000 i 500.000 Hrvata, dok se broj Srba i Bošnjaka-muslimana nije bitno promije-nio.158 Za ovakvo stanje bošnjačka, ali i dominantna bosan-sko-hercegovačka politička elita, optužuje tobože “pogrešnu hrvatsku politiku”, čija su žrtva Hrvati. Ali, kada se razmotre činjenice, postaje jasno da je to izlika za prikrivanje zločina nad Hrvatima i opravdanje za daljnje uskraćivanje njihovih prava. Jer, Hrvati i dalje napuštaju Sarajevo i Federaciju BiH. Prema podatcima iz travnja 2010., iz Vrhbosanske nadbisku-pije godišnje ode 3.000 katolika Hrvata.159

Po posljednjim istraživanjima, u ratu od 1991. do 1995. go-dine poginulo je oko 100.000 građana BiH. Među njima je i sljedeći broj ubijenih, poginulih i nestalih Hrvata: U po-strojbama HVO-a i HOS-a poginulo je 7.000 Hrvata, u Ar-miji BiH 436, u JNA i VRS 38, te u Hrvatskoj vojsci (HV) oko 3.000 Hrvata iz BiH. Poginulo je i 2.136 hrvatskih civila (U sukobu Armije BiH i HVO-a muslimanske snage ubile su 930 odraslih hrvatskih civila i 121 dijete, odnosno uku-pno 1.051 hrvatskog civila). Prema podatcima i poimenič-nom popisu Istraživačko dokumentacijskog centra iz Sara-jeva u ratu 1991.-1995. ubijeno je i(li) nestalo 7.762 Hrvata iz BiH.160 Prema istraživanjima novinara i publiciste Ivice Mlivončića u ratu od 1991. do 1995. na cijelom prostoru bivše Jugoslavije ukupno je poginulo 12.637 Hrvata iz Bosne i Hercegovine.161

Još nije poznat broj Hrvata zatvaranih u logorima i zatvo-rima srpske vojske. Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne

157 Stanovništvo Bosne i Hercegovine, narodnosni sastav po naseljima, Za-greb, travanj 1995., 9. 158 “Koliko je Hrvata danas u BiH?”, Crkva na kamenu, broj 10., listopad 2008., 17. 159 “Iz Vrhbosanske nadbiskupije godišnje ode 3000 katolika, najmanji broj živi u Derventi”, Večernji list, 29. ožujka 2010., 5. 160 “Ubijeni i nestali Hrvati iz Bosne i Hercegovine 1991.-1995.”, Svjetlo riječi (posebno izdanje), kolovoz 2008., 10. 161 Ivica MLIVONČIĆ, “Izravni demografski gubitci b-h Hrvata u ratnim sukobima 1991.-1995. (4.)”, Naša ognjišta (Tomislavgrad), ožujak 2008., 22.-23.

vlasti su tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba uspostavili 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatvoreno 14.444 logoraša ili zatvorenika od čega su 10.346 bili civili, a 4.098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.162 Objavljivanje knjige s ovim podatcima jako je važna jer je mnoge u BiH “iznenadila”. Tako je npr. reisu-l-ulema Mustafa Cerić oštro napao hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ivu Miru Jovića koji je tada u govoru spomenuo “samo” 40 logora za Hrvate. Cerić je rekao da se radi “o lažnoj izjavi te da Jović mora od-govarati za širenje laži”.163

Prema istraživanjima Caritasa Biskupske konferencije BiH iz 1999. godine, a koji se oslanjaju na tadašnje podatke Mini-starstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Fede-racije BiH, od ukupnoga broja Hrvata iz 1991. godine protje-rano je oko 312.000 što predstavlja ravnih 43,5%. S područja, koja su tijekom rata bila pod nadzorom Bošnjaka, protje-rano je 170.000 Hrvata a iz Republike Srpske 142.000. Na području BiH prognano je 430.000 (31,7%) Srba i 485.400 (25,8%) Bošnjaka-muslimana. Istovremeno je s područja koje je bilo pod kontrolom Hrvata, protjerano 112.000 ljudi što od ukupnog broja prognanika iz cijele BiH iznosi 9,12%. Istovremeno, s područja pod srpskom vlašću protjerano je 586.400 ljudi, što predstavlja čak 47,7% od sveukupnoga broja prognanika, dok je iz krajeva pod vlašću Bošnjaka pro-tjerano 529.000 ljudi što iznosi 43,10% od broja svih pro-gnanika. Cjelovit statistički prikaz tragedije ima se tek onda kad se gornjim brojkama prognanih doda informacija o ra-seljenim osobama. Naime, zbog različitih razloga, koje se ne može svrstati pod pojam izravnoga progona, svoje domove moralo je napustiti, osim onih prognanih, još 154.000 Hr-vata, još 356.000 Bošnjaka i 217.000 Srba. Jednako tako, treba spomenuti i kategoriju “ostalih”, kojih je u BiH 1991. godine bilo čak 347.121 jer tragedija nije zaobišla ni njih. Vrlo lako je uočiti da je među stradalnicima najveći broj Bošnjaka. Sli-jede potom Srbi a onda Hrvati. Međutim, kad se zbroje svi koji su morali napustiti dom i zavičaj pa ih se izrazi u po-stotku u odnosu na ukupan broj pripadnika vlastitoga na-roda, ipak su opet najviše stradali Hrvati. Naime, bilo da su prognani bilo da su raseljeni, stradalo je čak 61,24% Hrvata u odnosu na njihov ukupan broj iz 1991. godine. Istovremeno, ako se računa na isti način, stradalo je 44,24% Srba, 47,36% Muslimana te 44,94% pripadnika “ostalih” naroda.164

162 Ivica MLIVONČIĆ, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercego-vini, Naša ognjišta, Mostar, 2008., 249. 163 “Cerić nikad čuo za hrvatske logoraše”, Slobodna Dalmacija, 12. 5. 2006., 12.-13. 164 Prema istraživanju i podatcima dr. Tome Vukšića. Analiza kod autora.



Što je Republika Hrvatska i što su njoj Hrvati u Bosni i Hercegovini

Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske ukazuju na “tisućljetnost nacionalne samobitnosti i državne opstojno-sti hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povi-jesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima”. Stjecajem povijesnih okolnosti, jedan značajan dio hrvatskoga naroda ostajao je kroz (različita) duga razdoblja, izvan granica hr-vatske države. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće obilježeni su raspadom imperija i stvaranjem nacionalnih država. Nakon okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije, te nakon stvaranja Države SHS, Kraljevine SHS/Jugoslavije, najveći dio hrvatskoga povijesnog i etničkog te-ritorija objedinjen je unutar jedne države. Kao pokušaj rješa-vanja “hrvatskog pitanja” unutar Kraljevine Jugoslavije 1939. godine proglašena je Banovina Hrvatska koja je obuhvaćala većinu hrvatskoga etničkog prostora unutar Kraljevine, a kojom je “obnovljena hrvatska državna samobitnost”. Ustav Republike Hrvatske navodi da su temelji državne suvereno-sti u razdoblju Drugog svjetskog rata uspostavljeni (nasu-prot proglašenju NDH) odlukama Zemaljskog antifašistič-kog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a).165 Ustav ne navodi da je Narodna Republika Hrvatska bila dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (određeno odlukama AVNOJ-a), te da je unutar cijeloga političko-po-vijesnoga konteksta dio narodne suverenosti sadržan i u od-lukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobo-đenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a). Bio je to “zalog” dijela hrvatskog povijesnog i etničkog teritorija za učvršćenje FNR Jugoslavije i “konačno rješenje nacionalnog pitanja”.

U Ustavu RH piše da je pobjedom u Domovinskom ratu (1991.-1995.) hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spre-mnost za “uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao sa-mostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”166 Svi oni koji su sudjelovali u ratu ili nešto znaju o ratu mogu po-svjedočiti što je Hercegovina značila za Dalmaciju tijekom 1991., odnosno što su Hrvati u BiH značili za Hrvatsku tije-kom oslobodilačkih akcija 1995. Bez njih ne bi bilo pobjede. Rat u Republici Hrvatskoj završio je vojnim slomom Repu-blike Srpske Krajine i mirnom reintegracijom istočne Slavo-nije. Rat u BiH završio je mirovnim sporazumom u Daytonu u SAD. Tamo je u studenome i prosincu 1995. donesen čitav niz sporazuma koji se kolokvijalno zovu Daytonskim spora-zumom, a čiji je aneks 4. ujedno i Ustav BiH. Po tom Ustavu opet je određeno da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi “konstitutivni narodi” BiH koji uz građane i “ostale” određuju da će BiH biti država koja se sastoji od dva teritorijalno-politička enti-teta, Federacije BiH i Republike Srpske.167 Predsjednik F BiH i predstavnik Hrvata iz BiH Krešimir Zubak odbio je potpi-

165 Ustav Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, 1991., 15.-16. 166 http://www.sabor.hr/fgs.axd?id=1849 (8. 3. 2010.) 167 M. TUĐMAN, Istina o BiH, 2005., 669.-682.

sati ovakav sporazum, s obrazloženjem da je on u suprot-nosti s Ustavom F BiH i Washingtonskim sporazumom, pa ga je umjesto njega potpisao dr. Jadranko Prlić. Ovaj Ustav naknadno su verificirali Skupština F BiH i Skupština RS, ali ne i Skupština BiH.

Ustav Republike Hrvatske određuje da se Republika Hrvat-ska ustanovljuje “kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Au-strijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini držav-ljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s de-mokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.” Republika Hrvatska kao nacionalna država hrvatskoga na-roda u članku 10. svoga Ustava propisuje: “Republika Hrvat-ska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelo-vima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.”168 Kao nacionalna država hrvatskog naroda Republika Hrvatska je omogućila svim Hrvatima koji to žele stjecanje državljanstva. Tu mogućnost iskoristio je veliki broj Hrvata, ali i značajan broj Bošnjaka-Muslimana u BiH.

Odnos Republike Hrvatske i Hrvata u BiH u razdoblju od 1996. do 2000. zasnivao se uglavnom na osobnim odno-sima i vezama uspostavljenim u ratnim okolnostima i zajed-ničkoj obrani. Malo što je bilo institucionalizirano. Nakon smrti predsjednika Tuđmana i promjene stranke na vlasti u siječnju 2000. godine došlo je i do radikalne promjene u od-nosu prema Hrvatima iz BiH, ali i prema samoj Hrvatskoj. Prethodna vlast je u javnosti kriminalizirana, uklonjeni su simboli koji su ukazivali na događaje iz vremena stvaranja države. Promijenjen je datum koji se slavi kao Dan držav-nosti, ukinuta funkcija Oltara domovine na Medvedgradu. Smijenjeni su i uklonjeni iz javnog života ljudi koji su i sim-bolično predstavljali novu, samosvjesnu Hrvatsku bez kom-pleksa. Umjesto toga afirmirana je “Hrvatska s petokrakom” i svim opterećenjima iz prošlosti. Nekadašnja oporba Tuđ-manu i HDZ-u često je iznosila optužbe zbog “krive poli-tike prema BiH” nastojeći ga (ih) diskvalificirati tobožnjom (su)odgovornošću za sve što se u BiH događalo. U tome su im pomagali i srpski, odnosno bošnjačko-muslimanski naci-onalisti, srpsko-jugoslavenski lobiji i predstavnici “međuna-rodne zajednice”. Svi su oni na taj način promicali svoje in-terese. Oni koji nisu mogli prežaliti Jugoslaviju nisu mogli ni oprostiti Hrvatima iz Bosne i Hercegovine ulogu u procesu stvaranja neovisne Republike Hrvatske.169

Na sve to nadovezao se i odnos dijela društvene elite for-mirane unutar Socijalističke Republike Hrvatske kao druš-

168 Ustav Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, 1991., 16.-18. 169 Ivo LUČIĆ, “Karađorđevo, politički mit ili dogovor”, Časopis za suvre-menu povijest, God. 35./2003., Br. 1. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2003., 7.-36.



tveno-političke zajednice u sklopu SFRJ prema dijelu hrvat-skog naroda koji nije živio i ne živi unutar nje. Njihovi po-stupci ukazuju na uvjerenje da demokratski krajnje sumnjive političke deklaracije i odluke ZAVNOH-a, ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a mogu poništiti sedimentirano naslijeđe povijesne tradicije, iz čega izvode zaključak da je kategorija “poreznih obveznika” važnija od kategorije hrvatskog naroda. Iz svega toga izbija apsurdna zamisao da se nacija može proglasiti de-kretom, a identitet mijenjati u skladu s poreznim razredom. Vrijeme će na to dati odgovor, ali zabrinjavajuća je pojava nejednakosti državljana Republike Hrvatske i njihova po-djela na one koji u njoj žive i one koji u njoj ne žive. Rezultat zadnjih desetak godina hrvatske politike je sustavno i konti-nuirano razbijanje hrvatskog identiteta, te političkog subjek-tiviteta Hrvata u BiH. Niz prava koja su Hrvati u BiH imali po Washingtonskom i Daytonskom sporazumu su dokinuta, i to tobože zbog jačanja države BiH. Na sve ove procese hr-vatske vlasti u BiH nisu bile u stanju reagirati na odgovara-jući način, a vlasti Republike Hrvatske najčešće nisu uopće politički reagirale. Bili su potpuno zaokupljeni ispunjenjem uvjeta za ulazak u Europsku uniju i vjerovali su da je europ-ska politička orijentacija dostatna za rješavanje svih nacio-nalnih i uopće političkih pitanja u regiji. Ipak, ne može se zanemariti značajna materijalna pomoć koju je Republika Hrvatska pružila i s kojom su Hrvati u BiH uspjeli izgra-diti neke životno važne infrastrukturne objekte. Posebno je važna inicijativa i angažman saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske na izradi strategije odnosa RH i Hrvata izvan Hrvatske, kao i zakona koji je već u saborskoj proceduri. Na taj način se napokon odnos Republike Hrvatske i hrvatskog naroda izvan nje, pa i Hrvata u BiH institucionalizira. Ali, kako god bilo Hrvati u BiH moraju sami artikulirati svoje nacionalne interese i ciljeve te postaviti svoju politiku kojom će ih (pokušati) ostvariti.

Jesu li Hrvati nacija s dušom Crkve i sjedištem izvan sebe

Jedinstvom hrvatskoga naroda stvorena je i obranjena Repu-blika Hrvatska. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ostvarili svoje političke ciljeve, nisu potvrdili i osigurali svoju konsti-tutivnost i suverenost koja je ostala na razini rezolucije. Bez obzira na legitimnost, ni jedna ni druga deklaracija s dvaju hrvatskih sabora u BiH iz 1994. godine nisu ostvarene. Nije sačuvana HR HB, niti je stvorena hrvatska federalna jedinica (entitet) koja bi omogućila Hrvatima očuvanje kulturnog i političkog identiteta i opstanka u BiH. Nije se održala, odno-sno obnovila ni jedinstvena centralizirana, eventualno kan-tonizirana BiH u kojoj bi Hrvati (na čitavom teritoriju) bili suvereni. Izbori provedeni 1996./97. te 1998. godine u BiH potvrdili su legitimitet HDZ BiH koji više nije bio u stanju izboriti ravnopravnost Hrvata u BiH. Silaskom Gojka Šuška i Franje Tuđmana s političke scene, te događajima s Petog sabora HDZ-a BiH u svibnju 1998., kada je grupa vojnih lo-gističara, ratnih liferanata te pohlepnih i neodgovornih po-litičara praktično izvela puč u stranci, došlo je do podjela i

čistki od kojih se ta stranka više nikada nije oporavila. Na-pravljeno je previše pogrešaka; od uspostave Hrvatske sa-mouprave (po uzoru na Palestince), raspuštanja vojske, do toleriranja kriminala, korupcije i nepotizma. Do kakvih je strukturalnih promjena došlo unutar HDZ i hrvatske poli-tike u BiH pokazuje činjenica da se HDZ podijelio na dva HDZ-a, te da je većina ljudi iz vodstva tih stranaka 1990. go-dine u vrijeme stvaranja HDZ-a bila jako daleko od hrvatske politike. Najčešće na suprotnoj strani. Ako tome pridodamo marginalnu poziciju HSS/Nova hrvatska inicijativa (NHI), neprepoznatljivu i smušenu politiku HSP-a, te poduzetničku obiteljsku stranku mesoprerađivača Lijanovića, onda je vid-ljivo da Hrvati u BiH nemaju velike šanse ni (re)definirati, a kamo li ostvariti svoje političke ciljeve.

Raspadom jedinstvene političke organizacije Hrvati u BiH izgubili su priliku za nastavak izgradnje jedinstvenoga poli-tičkog identiteta. Sada se njegovi različiti regionalni i intere-sni dijelovi sukobljavaju. Dio hrvatske elite bez legitimiteta nastoji svesti taj sukob na hercegovačku i bosansku politiku, što (za sada) ne uspijevaju Naime, hercegovački dio hrvat-skog korpusa uz veći dio bosanskog zalagao se (i borio) za političko hrvatstvo, dok jedan manji, ali glasan dio okupljen uglavnom u Sarajevu buni se protiv tog političkog ili kako ga oni nazivaju “integralnog hrvatstva” i propagira “integralno bosanstvo”. To je bosanstvo u političkom, a ne zavičajnom smislu i ono se nameće kao politički prihvatljiva alternativa i protuteža političkom odnosno “integralnom hrvatstvu”. Što je zapravo političko ili integralno bosanstvo? To je upravo ono što su Hrvatima svojevremeno nudili Alija Izetbego-vić, Mustafa Cerić i brojni drugi bošnjačko-muslimanski dužnosnici.

Takvo bosanstvo se može očitati i iz jedne nespretne izjave bivšeg njemačkog veleposlanika Michaela Schmuka da je je-dan od najvažnijih ciljeva ustavne reforme “od BiH stvoriti naciju”.170 Kako i koju naciju? I što s postojećim nacijama? Hoćemo li proglasiti da ih nema? Hoćemo li reći da je BiH starija i važnija od svojih nacija, da je djelo Božje – ius Di-vinum. Ili ćemo preuzeti neku od bezbrojnih teorija o naciji (koja nam odgovara) od nekog nn-a, iz neke prekomorske zemlje i kojom ćemo onda “znanstveno dokazati” kako u BiH zapravo i nema nikakvih nacija i da smo svi Bosanci. Da ne bi bilo zabune o kakvom se tu bosanstvu radi pobrinuo se novinar Oslobođenja Erol Avdović. Izvješćujući o nekom skupu održanom u Washingtonu na temu BiH Avdović piše kako se već stotinjak godina mnogi Bosanci “pretvaraju u Hrvate i Srbe”, te upozorava na “kaos” koji bi nastao kada bi se pravoslavni Albanci “proglasili” Grcima, a Albanci kato-lici se “proglasili” Talijanima ili Hrvatima. Doista, bilo bi to stvarno nepraktično. Bolje bi bilo sve ih zajedno proglasiti Bosancima. Ali, nema Centralnog komiteta, niti ima te pro-svijećene sile koja bi bila u stanju proglašavati nacije i ure-đivati države po željama nacionalista (i bh liberala). Avdović

170 “Michael Schmunk, U Bosni i Hercegovini treba stvoriti jednu naciju”, Večernji list, 16. 8. 2007., 4.



će vjerojatno odbiti optužbu da je nacionalist. Ali, on je to po definiciji i to onoj Gellnerovoj koja je gotovo općeprihva-ćena da nacionalizam nije afirmacija postojeće nacije, nego je nacionalizam “izmišljanje nacije tamo gdje ona ne postoji”, pa makar to bilo u funkciji borbe protiv “kaosa” kao što je u bosanskom slučaju. Pošto Avdović zna da više nema ko-miteta za proglašavanje nacija, našao je i zamjensko rješe-nje: “neki bi domaći srpski ili hrvatski veliki pisac, trebao već uzviknuti: Ma, ja sam samo Bosanac!”171

I nije dugo Avdović čekao svoga pisca. U istim novinama – Oslobođenju izišao je članak Dubravka Lovrenovića Sto-ljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima; godina �900. go-dina 20�0.172 Opisujući genezu stvaranja moderne hrvatske nacije, odnosno nastanka hrvatskog nacionalizma u BiH, te nabrajajući sve njegove neuspjehe i zablude Lovrenović na-vodi alternativu za koju i sam kaže da od nje nema ništa, ali ipak!? To je “raskid s poviješću uz radikalnu promjenu poli-tičke i psihosocijalne paradigme” te “promjenu svega onoga što sačinjava identitet u ime nove ukorijenjenosti”. Lovreno-vić tvrdi da je “nacionalno hrvatstvo odnjihano u kolijevci austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom” pri čemu posebnu važnost daje Prvom hrvatskom katoličkom kon-gresu održanom u Zagrebu u rujnu 1900. godine. Navodi da je kao “žrtva hrvatstva” iz kolektivne memorije pobrisano sve ono što se nije dalo uklopiti u “integralnu ideologiju konfesionalne naravi”, odnosno “stradalo je bosansko kato-ličanstvo osmanske epohe”. Lovrenović opisuje put kojim je prošlo “nacionalno hrvatstvo” u BiH; “od austro-ugarskog, preko antijugoslavenskog do antibosanskog” hrvatstva i za-ključuje da je “stvoren mentalitet” koji je nadživio generacije ali je “ostavio i pukotine vidljive kod bosanskih fratara ras-cijepljenih između vlastite bosanske tradicije” i “integralnog hrvatstva” koje nameće svoj “unitarni kod”. Svaki naciona-lizam je unitaran, kako hrvatski, tako i srpski i bošnjački, a najunitarniji su državni nacionalizmi kao što su jugoslaven-stvo i bosanstvo; nadnacionalizmi, integralizmi koji negiraju postojeće povijesne identitete. Zato je i logično da je nacio-nalno hrvatstvo antijugoslavensko i antibosansko, kao što su i nacionalno jugoslavenstvo i bosanstvo antihrvatski. Teza o “austro-ugarskom hrvatstvu” recidiv je jugoslavenske antia-ustro-ugarske, ali i njezine antihrvatske ideologije i politike. Usporediva je s teorijama o vatikansko-kominternovskoj an-tisrpskoj zavjeri.

Pored Tuđmana kojega je okrivio za sva zla koja su se Hrva-tima u BiH dogodila i koji je po Lovrenoviću “pola milijuna svoje djece humano izjurio iz svojih kuća”, glavni negativci u njegovom tekstu su trojica nadbiskupa: Josip Stadler, Alojzije Stepinac i Vinko Puljić. Stadlerova “krivica” je u samoj ideji

171 “Amerika u Bosni treba pomagati – Bosance”, Oslobođenje (Pogledi), 11. travnja 2009., 37. Ernest GELLNER, Nacije i nacionalizam, Politička kul-tura, Zagreb, 1998. Usporediti: Benedict ANDERSON, Nacija zamišljena zajednica; razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Školska knjiga, Zagreb, 1990. 172 “Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima; godina 1900. godina 2010.”, Oslobođenje (Pogledi), 20. veljače 2010., 25.-27.

da su bosansko-hercegovački katolici nacionalni Hrvati. Ste-pinčeva “krivica” je u borbi za jedinstvo Crkve i žestoko pro-tivljenje organiziranju svećeničkog udruženja “Dobri pastir”, a Puljićeva što je ponovio i podržao Stepinčeva stajališta o “Dobrom pastiru”, kao i njegovo geslo “ostati vjeran Bogu, Crkvi i svome narodu”. Ovo geslo bitno se razlikuje od ge-sla jednog bosanskog fratra “Vjeran Bogu vjeran Bosni”. U tom geslu Crkva i “svoj narod” su isključeni. Lovrenović na-vodi da je problem s Crkvom u tome što ima “sjedište izvan sebe”. Slično je tvrdio i Josip Broz kada je tražio od Stepinca da se malo “odmakne od Vatikana” ili da proglasi “hrvatsku crkvu” na što će ga komunisti “do oblaka uzdići”. Stepinac to nije prihvatio, komunisti su ga zatvorili i sudili, a Katolička crkva ga je uzdigla puno više od komunističkih oblaka, čak do blaženstva.

Što se katoličkog naroda u BiH tiče on je po Lovrenoviću i onako (bio) “bošnjački”, za što nudi i dokaz: “Dovoljno je samo baciti pogled na jedan od vitraila sarajevske katedrale podignute 1889. i pročitati: Darovali Bošnjaci grada Sara-jeva”. Dovoljno je i baciti pogled u literaturu i vidjeti da je to vrijeme uprave Benjamina Kállaya kada su hrvatsko ime i obilježja bili zabranjeni, a sve to zbog režimskog “proglaše-nja” i pokušaja izgradnje bošnjačke nacije. (Ni) tada to nije uspjelo iako su neki “Bošnjaci grada Sarajeva” darovali kate-dralu vitrailima. Prije će biti da je to bio režimski dar čije je funkcija bila baš u bošnjačenju sarajevskih katolika (Hrvata). Očito je nacionalno hrvatstvo “njihano” i izvan “kolijevke austro-ugarskog režima”, kao što je bošnjaštvo njihano (i) u toj “kolijevci”. Tek za usporedbu valjalo bi “baciti pogled” u Svaštenjak fra Anđela Nuića, koji je završen 1895. godine re-čenicom “Živila Hrvatska”.173

Nacionalno oblikovanje katolika u BiH dio je procesa mo-dernizacije i suvišno je žaliti za onim što oni nisu postali. To žalovanje podsjeća na Gellnerovo tumačenje marksističke teorije “pogrešne adrese” po kojoj su duh povijesti ili ljud-ska savjest učinili strašnu glupost. Jer poruka buđenja bila je poslana klasama a ne nacijama, pa je dužnost revolucionara uvjeriti pogrešnog primatelja da tu poruku i gorljivost koju ona nosi preda pravom primatelju.174 Tako je i Lovrenović postavio teoriju po kojoj je bosansko-hercegovačkim katoli-cima poslana poruka bosanskog nacionaliziranja, a onda su Austro-ugarska, Stadler, Stepinac, Tuđman… prenijeli krivu poruku, pa su bosanski katolici zbog krive poruke postali Hrvati. Sada je dužnost “velikog hrvatskog pisca” da ispravi pogrešku krivotvoritelja poruke, ali i da vrati sve ono što je izbrisano iz kolektivne memorije, posebno katoličanstvo osmanske epohe. Jer bi nas onda takvo katoličanstvo vra-tilo na početak modernizacijske priče i mogli bismo ispraviti “povijesnu pogrešku” nastalu zbog kriv(otvoren)e poruke.

173 Fra Anđeo Nuić; život i djelo, U prigodi ��0 obljetnice rođenja (��50.-20�0.), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Recipe, Mo-star, 2010., 136. 174 Ernest GELLNER; Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb, 1998., 149.



Dok se problem izgradnje modernog identiteta svodio na pi-tanje kako ga konstruirati i održati, problem postmodernog identiteta sadržan je u pitanju kako izbjeći fiksni identitet i ostaviti što veći broj mogućnosti.175 Dakle, nije potrebno ispravljati “pogreške povijesti” i “vraćati se” u predmoderni identitet bosanskog katoličanstva osmanskog tipa. Što se uklapa u koncept obnove redodržave o čemu je pisao fra Ivan Šarčević. Danas je potpuno prihvatljivo u isto vrijeme biti Hrvat, a biti i Bosanac. Ili još šire, moguće je istovremeno biti Ljubušak, Hercegovac, Hrvat, Europljanin…i još uz to imati državljanstvo dvije ili više država. Inzistirati na samo jednom identitetu i još pri tome nametati taj identitet dru-gima koji ga ne osjećaju svojim dio je totalitarnog nasljeđa, ali i radikalnog nacionalizma. Odaziva li se to Lovrenović zahtjevima sredine u kojoj živi i radi, a koje je izrazio Avdo-vić, ili tek znanstvenički žali za svim povijesnim prilikama u kojima je propušteno “proglašavanje” bosanske ili boš-njačke nacije svih bosanskih (a valjda i hercegovačkih) kato-lika, pravoslavnih i muslimana. Stječe se dojam da umjesto postmoderne slojevitosti identiteta Lovrenović “priželjkuje” vraćanje kotača povijesti unatrag i “predlaže” predmoderno “vraćanje” bosanskom katoličanstvu osmanske epohe i mo-derno “pretvaranje” Hrvata u političke Bosance!? Baš kao što su to tražili ili traže: Izetbegović, Zulfikarpašić, Cerić, Filipo-vić, Sidran, Avdović…U Sarajevu već odavno imamo “Hr-vate po potrebi” i nacionaliste nepostojeće nacije, koju (još uvijek) nema tko proglasiti.

U nacionalnom bosansko – bošnjačkom kontekstu “inte-gralno hrvatstvo” određuje se kao političko hrvatstvo koje podrazumijeva jedan i jedinstven hrvatski nacionalni poli-tički okvir. Ono se predstavlja kao težnja Hrvata u BiH da se većinski hrvatski krajevi u BiH ili cijela BiH priključe Re-publici Hrvatskoj. Dakle, kao neka vrsta velikohrvatskog dr-žavnog projekta. Odnosno, ono se shvaća kao negiranje či-njenica da je BiH država i bosansko-hercegovačkih Hrvata, te se osuđuje kao nekakva hrvatska-hercegovačka protudr-žavna rabota. Hrvati u (Bosni i) Hercegovini ničim ne poka-zuju da (na taj način) žele biti “integralni Hrvati”, odnosno Hrvati povezani u jednu političku zajednicu s Republikom Hrvatskom, nego žele biti politički Hrvati unutar BiH. Tako ni zalaganje za hrvatski entitet unutar BiH nije nikakvo “in-tegralno hrvatstvo”, nego legitimna (svakako ne i jedina) ar-tikulacija političkog hrvatstva u BiH.

Oni kojima smeta artikulacija političkog (nacionalnog) hr-vatstva u BiH, ili se žele odreći svog političkog subjektivi-teta – hrvatstva (što je legitimno), kao što su to neki radili i u Kraljevini Jugoslaviji i u SR BiH, nastoje diskreditirati sve one koji se za njega zalažu (što nije legitimno) optužbama za “integralno hrvatstvo”. U međuvremenu ne libe se zauzeti ministarska i druga dužnosnička mjesta koja po Ustavu (ili po nacionalnom ključu) pripadaju Hrvatima. Mogu oni biti neko vrijeme i Hrvati ako se baš mora. Ukoliko bi unutar hr-vatskog korpusa bili prihvaćeni zahtjevi za jačanjem politič-kog “bosanstva” na račun hrvatstva, kao i pokušaji stvaranja

175 Thomas Hylland ERIKSEN, Etnicitet i nacionalizam, XX vek, Beograd, 2004., 243. (Hylland citira Baumana).

bosanske (nad)nacije, oni bi nužno vodili do podjele hrvat-stva u BiH. Jer, nacionalno hrvatstvo se (više) ne može zami-jeniti nacionalnim bosanstvom, posebno ne u Hercegovini, jer nacionalno ili integralno bosanstvo Hrvatima u Hercego-vini negira dva identiteta: nacionalni i zavičajni (regionalni), za razliku od “integralnog hrvatstva” koje u današnjim okvi-rima donekle “potiskuje” samo njihovu zavičajno-kulturnu specifičnost. Zato je u Hercegovini kao alternativa “integral-nom” odnosno političkom hrvatstvu moguće jedino jača-nje regionalnog identiteta u skladu s ukupnom političkom “hercegovinizacijom” Hrvata u BiH, kako se to od nedavno čuje.176 Do tada će u BiH živjeti Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ostali – kako god oni sebe zvali.

Vratimo se malo na početke BiH da vidimo kako su o kul-turnom “integralizmu”, o vezi Hrvata iz BiH sa Zagrebom razmišljali oni koji su je uspostavili kao jugoslavensku fede-ralnu jedinicu. Rodoljub Čolaković je u članku Zašto je Bo-sna i Hercegovina federalna jedinica, objavljenom u travnju 1945. napisao:

“Poučeni dugogodišnjim iskustvom, sinovi Bosne i Her-cegovine stali su na ovo gledište: da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska, nego da je i srpska i hrvatska, a osim toga i muslimanska, – svih onih koji u njenim granicama žive. Zato se Bosna i Hercegovina nije mo-gla cijepati, jer bi to značilo cijepati jednu cjelinu čvrsto povezanu, cjelinu koja je dugo vremena živjela samo-stalnim životom. Podijeliti je po nacionalnim pripadno-stima bilo je nemoguće, jer Srbi i Hrvati žive izmiješani na čitavoj teritoriji od Like do Drine. Otuda je riješeno da Bosna i Hercegovina bude federalna jedinica izjedna-čena sa ostalim federalnim jedinicama Jugoslavije. Na taj način nađeno je najsrećnije rješenje koje će zadovoljiti narode Bosne i Hercegovine i učvrstiti našu zajedničku domovinu. Pristalice narodno – oslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine svjesni su da je samo jaka Jugosla-vija garancija za njihovu budućnost i bezbjednost. Oni smatraju da će ovako rješenje pitanja Bosne i Hercego-vine učvrstiti novu Jugoslaviju upravo zbog toga, što će se njegovanje bratskih odnosa između Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, prije svega, odraziti i na odnos Srba i Hrvata u Jugoslaviji, na odnos dviju osnovnih nacija u Jugoslaviji.”

Pokazalo se da rješenje i nije bilo baš “najsrećnije”, nije “za-dovoljilo” narode BiH i nije “učvrstilo” novu Jugoslaviju. Ali je činjenica da je raspadom “jake Jugoslavije” došlo i do ras-pada BiH, s tim što se unutar BiH promijenio odnos među nacijama pa više nisu Hrvati i Srbi ostali “osnovne nacije” kao što je to bilo u SFRJ, nego su u BiH to postali Muslimani-Bošnjaci i Srbi. Osim toga od “bratskih odnosa” nije bilo ni-šta, a Hrvati i Srbi su se vrlo “uspješno” i nimalo “bratski” podijelili. Pred kraj članka Rodoljub Čolaković je napisao:

“Niko Srbima Bosne i Hercegovine ne može osporiti pravo, niko i ne misli da im ospori to pravo da u Beo-gradu gledaju centar srpske kulture i da ostvare svoje

176 “Trijumf Bandićizma”, Dani, 15. siječnja 2010., 20.-21.



kulturno jedinstvo, da se tu, na srpskoj kulturi, napajaju i dobijaju podstreka za rad u svojoj užoj otadžbini. Isto tako niko ne misli da zabrani Hrvatima Bosne i Hercego-vine da gledaju na Zagreb i da se napajaju svojom hrvat-skom kulturom.”177

Jasno je da oni koji su stvarali SR Bosnu i Hercegovinu radi “dobrobiti dviju osnovnih nacija u Jugoslaviji” nisu imali na-mjeru prekidati “napajanje” kulturom iz njihovih kulturnih centara. Ali situacija se vremenom mijenjala. Politička borba prenesena je na područje kulture i identiteta. Nakon poli-tičkih afera i (među)nacionalnih trvenja oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, Predloga za razmišljanje i Bosanskog duha u književnosti, komunistički lideri su shva-tili važnost kulture u političkom životu i (pre)oblikovanju identiteta, pa su preuzeli inicijativu. Na Petom kongresu SK BiH održanom 1969. godine glavna tema bila je “potreba izlaska SR Bosne i Hercegovine iz kulturne zaostalosti, koja uvjetuje i ekonomsku, te svaku drugu zaostalost”. U tom smislu organizirane su brojne kulturne manifestacije, od ko-jih su poznatije: Oktobarski dani kulture u Sarajevu, Sara-jevski dani poezije, Šantićevi, Kikićevi, Andrićevi i Šimićevi susreti, Slovo Gorčina u Stocu, Trebinjske večeri poezije i slično. Posebno je afirmirana muslimanska kultura čime se htjela učvrstiti tek priznata muslimanska nacija. Kao vrhu-nac partijskog angažmana u Sarajevu je koncem 1974. odr-žan i Prvi bosanskohercegovački sabor kulture.178

Ove manifestacije bile su u funkciji provedbe zacrtane poli-tike Saveza komunista i učvršćenju njegove “vodeće” pozi-cije u društvu. Jačanjem bosansko-hercegovačkog etatizma republička elita je “prekinula napajanje” iz Zagreba i Beo-grada, nastojeći pretvoriti Sarajevo u kulturni centar “bo-sansko-hercegovačkih naroda i građana”, ali i iskonstruirati jednu posebnu, jedinstvenu bosansko-hercegovačku soci-jalističko-samoupravnu kulturu. U tom konstruktu, kako smo već naveli, nije bilo puno mjesta za hrvatsku kulturu i nimalo za hrvatski politički subjektivitet. Nema ga ni da-nas, dostatno je jedno kulturno društvo koje će održavati folklornu razinu hrvatske kulture i jedno Udruženje koje će u ime Hrvata iznositi ispravna politička stajališta i davati le-gitimitet SDP-ovom, tobože hrvatskom članu Predsjedniš-tva BiH. Nema političke snage niti institucija u BiH koje su u stanju očuvati jedinstven identitet Hrvata u BiH. Nekolicina javnih medija na hrvatskom jeziku više je u štrajku nego što radi. Sveučilište u Mostaru jedva preživljava. Pokušaj stva-ranja TV kanala na hrvatskom jeziku bošnjački zastupnici u državnom Parlamentu zaustavili su pozivanjem na naci-onalni interes.179 Isto su uradili i u Hercegovačko-neretvan-skoj županiji pri pokušaju preuzimanja Hercegovačke te-levizije. Dakle, Bošnjacima je nacionalni interes da Hrvati nemaju TV kanal na svome jeziku, odnosno da ne funkci-

177 “Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica”, Oslobođenje, 9. april 1945., broj 29., 2. 178 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, II., 1990., 204.179 “Hrvati traže svoj kanal unutar BHT-a”, Oslobođenje, 16. svibnja 2008., 3. Usporediti: “Hrvatski kanal opet na Ustavnom sudu”, Oslobođenje, 17. svibnja 2008., 4.

onira Hercegovačka televizija u Mostaru. Možda je i to dio politike po kojoj u BiH i postoji samo jedan jezik bosanski, a intencija je da se “uspostavi” ili “proglasi” samo jedna na-cija ona bosanska. Teško je temeljem iznesenog ne zaključiti kako je bošnjačkoj (možda i ne samo bošnjačkoj) političkoj eliti nacionalni interes da u BiH nema političkih Hrvata. U ostvarenju tog cilja značajan doprinos daju suputnici boš-njačko-bosanske politike, nedorasla i neodgovorna hrvatska politička elita, državna politika Republike Hrvatske i Visoki (i manje visoki) predstavnici međunarodne zajednice.

Zaključak

Hrvati su u prošlom ratu gotovo u potpunosti protjerani iz Republike Srpske, dok su u Federaciji BiH marginalizirani i obespravljeni pa se ona sve više pretvara u bošnjački entitet. Proces povratka je gotovo potpuno obustavljen, posebno u Republiku Srpsku, a iseljavanje iz Federacije BiH se nastavlja. Zabrinjavajuće su izjave mržnje i negiranja hrvatskog iden-titeta u Federaciji BiH. One dolaze od javno eksponiranih i u bošnjačko-muslimanskom dijelu javnosti uglednih osoba. Takve izjave potiču stvaranje klime sukoba i terora. Eviden-tna politička neravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini stvara kod njih osjećaj ugroženosti i besperspektivnosti. Taj osjećaj kod Hrvata u BiH je stvaran, opravdan i utemeljen na brojnim činjenicama, od kojih su neke ovdje i navedene. Ne-postojanje institucija onemogućava odgovarajuću akciju ili zaštitu. Nedostatak medija onemogućava političko profilira-nje, odabir kadrova, stvaranje javnosti i demokratizaciju hr-vatske zajednice. Unutar zajednice dolazi do sukoba, podjela, zatvaranja u interesne grupe, nepovjerenja prema svemu što dolazi izvan zajednice i dramatičnog iseljavanja. Takvo sta-nje potpomažu nasilne akcije i pritisak konstruktora “nove stvarnosti” koji ne jenjava. Značajan problem ukupnom rje-šavanju međunacionalnih odnosa i ustavnog uređenja BiH predstavlja i dio “hrvatske” elite koja se služi hrvatstvom po potrebi. U skladu sa zahtjevima sredine u kojoj žive oni svoje hrvatstvo negiraju propagirajući političko bosanstvo, ili ga pak ističu kao opće i jedino ispravno hrvatstvo u BiH. Na taj način svoje partikularne interese predstavlja kao univer-zalne, opće bosansko-hercegovačke ili opće hrvatske. Uko-liko ovakva situacija potraje, brzo će doći do točke s koje više ništa neće biti moguće popraviti. U tom slučaju Hrvati će prestati biti politički faktor u BiH i o(p)stati će tek u Herce-govini i dijelom u enklavama, a Bošnjaci i Srbi u potpunosti će vladati nad dva suprotstavljena entiteta. Tada više neće biti niti jednoga razloga koji bi spriječio njihovo razdvajanje i definitivni kraj Bosne i Hercegovine. Dakle, sudbina BiH ovisi (i) o sudbini hrvatske zajednice u njoj. Moguće rješenje nazire se u Kreševskoj deklaraciji hrvatskih stranačkih vođa i prudskom (Odžak) sporazumu trojice predsjednika najve-ćih nacionalnih stranaka iz BiH.

Ivo Lučić (Ljubuški, 1962.), radi na Hrvatskom in-stitutu za povijest i predaje na Filozofskom fakul-tetu Sveučilišta u Mostaru.



Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiHUmjesto ideologijskih obmana i opsjena o nacionalnom jedinstvu i tobožnjem općem nacionalnom interesu, koji je uvijek samo uski interes jedne politike, stranke, režima, Hrvati u Bosni i Hercegovini morali bi u novo stoljeće unići s definitivno prevladanom dihotomijom između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, između svojega bosanstva i hrvatstva, između svoje religijske i svoje etničke pripadnosti, po jednostavnoj, neideologijskoj, jedinoj demokratski ovjerenoj formuli: politički identitet ili državnost - bosanskohercegovačka, etničko-kulturni identitet ili nacija – hrvatska, vjera ili vjerska zajednica – katolička, ili bilo koja druga, odnosno svjetonazor, prema načelu modernog svijeta o slobodi mišljenja, savjesti i vjere

Fra Luka Markešić

UvodZamoljen sam da u ovom broju Statusa koje obrađuje temu Unutaretnički / Unutarnacionalni dijalog: potreba ili iluzija sudjelujem svojim prilogom o sadašnjem stanju Hrvata BiH, i to upravo radi same teme dijaloga, u kojemu se nikada ne odustaje od razgovora u traženja istinitog i pravednog rješe-nja problema i u tragičnoj situaciji postojanja. Mislio sam, naime, i sad još više mislim, da hrvatski narod doživljava već dulje vrijeme svoju političku i moralnu tragediju. Štoviše, taj starodrevni narod stoji pred opasnošću gubitka ne samo svoga identiteta nego i svojeg fizičkog postojanja u budućoj povijesti BiH. Jer, kao što je poznato, dosadašnjom pogreš-nom politikom, pod vodstvom stranke HDZ BiH, hrvatski narod je izgubio oko polovice demografskog broja ljudi i sve više gubi svoju samosvijest o sebi, svojem nacionalnom

Deran tlači narod moj. O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš (Izaija: 3, 11- 12).

Čujte, dakle, ovo, narode ludi i bezumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju (Jeremija: 5, 21-22).

Ovako govori Bog Gospod: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj (Ezekijel 37, 12).

identitetu i političkom biću konstitutivnog naroda u BiH. To je nešto slično gubljenju dostojanstva čovjeka, što, na-žalost, kao da ovaj narod uopće ne pogađa, gledajući nje-govu slijepu privrženost svom političkom vodstvu kao svom grobaru. Za vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH, godine 1993., govorio sam da pripremam nadgrobni govor svom hrvatskom narodu BiH. Potom sam zaustavljanjem toga rata pohranio taj govor, koji očito treba opet izvaditi iz privatne arhive i objaviti uz smrtovnicu pokojnog naroda. Hoće li nam ovaj dijalog nešto pomoći, teško je vjerovati, ali valja u duhu kršćanske nade pokušati nadajući se i protiv nade, kako je apostol Pavao govorio kršćanima u rimskom carstvu, čija se nada ipak nije iznevjerila. Valja pokušati u smislu gesla nepopravljivih optimista: budimo realni, uči-nimo ono što je nemoguće!



Identitet Hrvata u BiH!?

S ovim pitanjem počinjem, ne samo zato što mi je ono po-stavljeno kao prvo od uredništva Statusa nego i zbog aktual-nosti pitanja identiteta Hrvata BiH poslije prošlih izbora za predsjednika Hrvatske, izbora između dvaju suprotno po-stavljenih kandidata Ive Josipovića i Milana Bandića.

Analizom tih izbora dolazi se do nekih koliko zanimljivih toliko tragičnih zapažanja. Ovi izbori, kako pišu uvaženi ko-mentatori, pokazuju slijedeće trendove:

1. hercegovinizaciju svih Hrvata u BiH, od Gruda do Orašja i od Bihaća do Tuzle, premda su Hrvati u BiH po svom identitetu različito obilježeni zavičajnim ili regionalnim oznakama;

2. prihvaćanje nametnute odrednice Hrvatima BiH kao di-jaspori hrvatskog naroda u jedinoj domovini Hrvatskoj, premda većina onih koji nisu izašli na izbore (dvije trećina) to može poreći;

3. poricanje svojeg političkog statusa kao konstitutivnog po-litičkog naroda u BiH, premda iste dvije trećine Hrvata koje nisu izašle na izbore to može demantirati;

4. suprotnost političkog opredjeljenja Hrvata Hrvatske i BiH izborom posve različitih kandidata za predsjednika Hrvat-ske, u kojem većina za Bandića (oko 94%) i manjina za Josi-povića (oko 6%) glasova prestaje biti važna, ako se zna da je glasovala samo jedna trećina Hrvata i da su većina onih koji nisu izašli na izbore skloniji Josipoviću negoli Bandiću;

5. potvrda kontinutiteta pogrešne politike Tuđmana, Šuška i Bobana prema Hrvatima BiH u prihvaćanju Bandićeve poli-tike o trećem entitetu kao podjeli BiH.

Bandićeva pobjeda u BiH je zapravo Pirova, lažna pobjeda, koja donosi više štete nego koristi pobjedniku i onima koji su za njega glasovali, pa i za cijeli hrvatski narod u BiH. Ona naime pokazuje očito političku, moralnu i vjersku mani-pulativnost Hrvata BiH, njihovu nezrelost, neodgovornost i opću dezorijentaciju. Štoviše, oni se na taj način i getoi-ziraju u sebi, izoliraju od drugih, odvajajući se i od većine Hrvata u Hrvatskoj. Lažnost te pobjede vidi se također iz toga što je za Bandića glasalo samo oko trećina potenci-jalnih glasača. Dvije trećine, pak, nije uopće glasalo, i oni bi vjerojatno glasali prije za Josipovića negoli za Bandića, čija je izborna propaganda okupila uglavnom sve njegove vjer(e)nike, pa i nacionalističke dijelove Katoličke crkve, po-sebno u Hercegovini.

Nakon ovih konstatacija, koje je nemoguće razumno opo-vrgavati bilo kakvim razlozima, nemoguće je uopće govoriti o jednom identitetu Hrvata u BiH. Naime, hrvatski narod je bio raspršen na cijelom teritoriju BiH i njegov identitet je bio obilježen posebno zavičajima ili regijama u kojima je

stoljećima živio i radio. Zato je posve pogrešno htjeti sve te različitosti poklopiti oznakom jednog zavičaja ili regije, pod parolom jedinstva svih Hrvata, kao što to sada žele izvje-sni politički mešetari iz Hercegovine, potpomognuti čak od određenih crkvenih ličnosti ili krugova. Ovdje ću navesti kao primjer moj rodni zavičaj i regiju Rame, koja je uvijek, sve do socijalističko-komunističke podjele BiH po srezo-vima, pripadala području Bosne, a ne Hercegovine, sve od srednjovjekovne, preko osmanske, austrougarske i staro-ju-goslavenskog perioda povijesti Bosne i Hercegovine. I sada su se našli neki hercegovački vele-učenjaci koji, ostajući vjerni svojoj poznatoj socijalističko-komunističkoj prošlosti, svim propagandnim sredstvima “pokrštavaju“ bosanske Hr-vate u Hercegovce i prevode bosanske krajeve Rame, Duvna, Livna, sve do Grahova i Drvara, u Hercegovinu. Hrvate, pak, iz udaljenijih područja, koje ne mogu tako prisvajati, prisi-ljavaju takozvanim “humanim preseljavanjem” iz njihovih stoljetnih zavičaja u hercegovačka Šuškova i Bobanova sela. Kakva gnusnost političkog projekta kojim se uništava identi-tet i dostojanstvo ne samo Hrvata u Bosni nego i onih u Her-cegovini, kojima se drsko nameće takva sramota i grjehota. Zar se zaboravilo stradanje tih Hrvata u prošlosti, posebno za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, uglavnom radi kri-vice i pogrešaka zlokobnih vođa i njihovih zlih projekata!?

Ipak, uza sva stradanja i probleme koje je hrvatski narod BiH doživio zadnja dva desetljeća, kada je i njegov identitet u svojoj različitosti jedinstva doveden u pitanje, valja pokre-nuti nove inicijative za izgradnju BiH i bolji položaj Hrvata zajedno sa svim drugim ljudima i narodima u ovoj državi. Pogodan čas za to je također politička promjena u Hrvat-skoj, koji nas potiče na opravdani optimizam i traži pojačano zauzimanje za drugačiju viziju na svim područjima života ljudi i naroda u jednoj državi kao što je BiH.

Daytonska BiH – problemi i rješenja?

Kao što je poznato, Daytonska BiH je plod politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projek-tom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i danas pokazuje se i u opasnom djelovanje Milorada Dodika, po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića. Gospodin Stjepan Mesić, časni predsjednik Hrvatske, dobro to zna i pamti, te želi na vrijeme spriječiti ratnu avanturu novoga apokaliptičnog ratnika, koji sada vodi specijalni ili psihološki rat prije otpočinjanja oružanog rata, kako je to činio Slobodan Milošević prije njega u otpočinjanju rata u bivšoj Jugoslaviji, Reakcija, pak, sa strane zaštitnika Milo-rada Dodika i njegovih opasnih priprema za novi rat, djeluju kao hajka lopova iz one priče koji, da bi sebe sakrili, viču na nevinoga čovjeka – drž’te lopova! No, njihova hajka zapravo još više otkriva njihove prikrivene zlonamjere.



Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH, sada kao i vrijeme ratova 1991-1995. Ili, još točnije rečeno, hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi vo-diti brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individu-alne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost, velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju povijesnu nedoraslost i zlokobnost. Ali, kod svih naroda u BiH i nemoguće je raditi samo za svoje interese bez uzaja-mnog rada na zajedničkim interesima svih ljudi i naroda u BiH. Zato je slična ili ista situacija i s drugim konstitutivnim narodima, Bošnjacima i Srbima, kao i brojnim nacionalnim manjinama (oko dvadeset).

Tako se nastavlja začarani krug odnosa između počinitelja zla i njihovih žrtava bez vidljivih znakova proviđenja i oslo-bođenja. Već 15 godina traje blokada u provođenju Dayton-skoga mirovnoga sporazuma i izgradnje države BiH. Za to je sigurno glavni razlog nepostojanje političke volje kod po-litičkih vođa pojedinih naroda unutar same BiH, ali i izvan nje u opstrukcijama susjednih država i međunarodne zajed-nice. U to spada i idejni projekt samog daytonskog spora-zuma i ustava BiH, kao neke vrste kvara u konstrukciji. Ta-kav se projekt opet u svojoj entitetskoj primjeni krivo tumači i pogrešno provodi, kako pokazuje očiti primjer usklađenog osporavanje konstitutivnosti Hrvata i Bošnjaka u Republici srpskoj, a Srba u Federaciji BiH. Time ovi konstitutivni na-rodi postaju istodobno nacionalne manjine u tuđem entitetu te iste države, što je do sada neviđeno i logički i pravno ap-surdno zdravom razumu u svakoj normalnoj pravnoj državi u svijetu.

Sadašnje tragično stanje Daytonske BiH, posebno tragediju Hrvata u njoj, može se ovako prikazati:

Bosna i Hercegovina je Daytonskim sporazumom dobila novu ustavnu strukturu. Država je formirana od dva nesi-metrična entiteta, jedan entitet je centraliziran i jednonaci-onalan (RS), drugi je decentraliziran kao federacija kantona i dvonacionalan entitet (F BiH).

Međutim, u izgradnji te ustavne strukture BiH, koja je sama po sebi i kao idejni projekt nesavršena i nedovršena, vlada-juće stranke vrše opstrukciju i onemogućavaju cjelovito pro-vođenje Daytonskog sporazuma.

Građani BiH, kao pripadnici naroda koji su po Daytonskom Ustavu BiH konstitutivni, postali su neravnopravni i svedeni na nacionalne manjine u takvim entitetima. Kao građani, pak, oni su obespravljeni jer su entiteti etnički utemeljeni i praktično se tako provodi izgradnja državnih struktura u kojima pojedini ljudi, nacionalne manjine i konstitutivni na-

rodi ne mogu ostvarivati ono što trebaju biti, živeći u istini, pravdi, slobodi i miru.

Na taj način je nemoguće ostvarivati vlastiti identitet života, koji po svojoj definiciji znači: Da se vanjsko vođenje života poistovjećuje s unutarnjom biti čovjeka. Kako je još davno starogrčki pjesnik Pindar kazao, identitet znači: Postani što jesi! Našim današnjim jezikom reklo bi se: ostvarenje sebe i odbacivanje svih samootuđenja. U kršćanskom pak smi-slu znači: ostvarenje vlastitog individualiteta kao originalne ideje Božjeg stvaranja svakog čovjeka kao osobe s vlastitim dostojanstvom i prirodnim ljudskim pravima, koji mu pri-padaju već po tome što je čovjek Božje stvorenje. Kako, me-đutim, živjeti svoj identitet i ostvarivati svoja prirodna ili bo-gomdana ljudska prava u takvom društvenom sustavu što ga nameće Daytonski sporazum i ustav!?

Provođenje i dogradnja Daytonskoga sporazuma

Budući da je Daytonski sporazum nastao u ratu i imao kao glavni cilj zaustaviti rat, valja prihvatiti sve njegove nedo-statke na putu ostvarivanja toga cilja postizanju mira kao glavnog općeg dobra svih ljudi i naroda BiH. Zato probleme treba rješavati ponajprije cjelovitim provođenjem Dayton-skoga sporazuma i dogradnjom ondje gdje je to potrebno radi dalje izgradnje BiH kao suverene, demokratske, pravne i sekularne države, kako to omogućuje i traži sam taj spora-zum. Tomu pogoduju i vanjski faktori – osobito demokrat-ske promjene u Republici Hrvatskoj nakon tuđmanovskog perioda i kraja političkog monopola njegova HDZ-a. U tom smislu hrvatski narod u BiH treba imati svoj politički pro-gram, koji uključuje njegovu kulturnu, gospodarsku i religi-oznu dimenziju života, radi ostvarenja svoga identiteta za-jedno s identitetima drugih naroda različitih od svoga iden-titeta u državi BiH O svakom od tih pitanja valja, kako slijedi u ovom tekstu, ozbiljno razmišljati i odlučivati se moralno slobodno i odgovorno radi svog opstanka i uloge u izgradnji BiH, znajući da na njih nema gotovih odgovora kao savrše-nih rješenja.

a) Politika

Politička suverenost hrvatskoga naroda u BiH, kao i drugih naroda u njoj, može se postići samo cjelovitom provedbom Daytonskoga sporazuma i dogradnjom toga sporazuma radi bolje i brže izgradnje pravne države u kojoj će svi ljudi i na-rodi biti konstitutivni i jednakopravni na cijelom teritoriju i u svim državnim institucijama države.

Kamen temeljac za to predstavlja, dakle, primjena odredbe o konstitutivnosti naroda iz Ustava BiH na ustave RS i F BiH.

Konstitutivnost je, također, pretpostavka dosljedne pro-vedbe Aneksa 7. o povratku svih ljudi na svoje ognjište, bez čega nema pravednog i trajnog mira u BiH, niti ustavne jednakopravnosti.


magazin za političku kulturu i društvena pitanja1�0

Dogradnjom Daytonskoga sporazuma treba, pak, izvršiti kantonizaciju na cijelom teritoriju BiH, prevladati nesime-tričnost entiteta i ukupnu državnu strukturu svesti na dva ili tri nivoa, kao najuspješniji evropski model. To će ne samo smanjiti javnu potrošnju koja sada iznosi neodrživih 62% društvenog bruto proizvoda, nego će i politički definitivno otkloniti nade i zahtjeve za podjelom BiH. Takvom uređe-nju države najbolje odgovara formiranje samoodrživih kan-tona na cijelom prostoru i njihova federalizacija u cjelovitu državu.

b) Gospodarstvo

Gospodarstvo BiH treba biti uređeno prema dostignućima ekonomske znanosti i politike u suvremenom svijetu. Po-sebno mjesto u procesu prevladavanja teškog ekonomskog stanja u BiH, a to znači i u stvaranju stabilnih političkih od-nosa u cijeloj regiji, predstavljaju gospodarske veze RH i BiH. Gospodarska podrška povratka Hrvata u BiH u njihova predratna prebivališta traži radikalnu promjenu. Ranija hr-vatska vlast je novcem hrvatskih poreskih obveznika pravila Bobanova i Šuškova sela i druga fantomska graničarska na-selja u BiH kako bi spriječila povratak srednjobosanskih Hr-vata u svoja mjesta i načinila od njih humano preseljene i usrećene Hrvate. Takve investicije su direktan akt protiv po-vratka Hrvata onamo gdje su nekada živjeli. Pri tome je pot-puno ostavljeno po strani pitanje što će ti ljudi raditi osim spavanja u novoizgrađenim spavaonicama. Novi pristup traži da se investira u povratak kući i istovremeno otvaraju radna mjesta za povratnike kroz aktivnosti hrvatskih podu-zeća. Također, nova hrvatska vlast mora otvoriti realne mo-gućnosti povratku hrvatskih Srba u njihove domove kako bi se omogućio povratak bosanskih Hrvata u RS.

c) Kultura

Današnja BiH je u svom socijalnom i političkom nastajanju, sama još bez stabilnog identiteta, s konstitutivnim narodima koji i sami prolaze groznicu potvrde ili obrane identiteta. A u BiH su svi procesi, dobri i loši, uvijek i nužno u interak-ciji. Zato Hrvati BiH ne mogu aktivno i produktivno stva-rati svoju budućnost ako puninom svojega političkog an-gažmana ne budu pripadali tom procesu i toj interakciji, na principu jednakih prava i obveza.

Živeći tisuću godina u Bosni i Hercegovini, Hrvati su svoju etničku i kulturnu povijest tijesno isprepleli sa svima dru-gima, s kojima žive. Stvorili su u tim procesima dugoga traja-nja markantne vlastite izražajne forme i kulturne strukture, odnjegovali neke vlastite kontinuitete, po kojima su stekli i zaseban identitet, u visokom stupnju interferentan s osta-lim bosanskim kulturnim identitetima, a nezamjenljiv s bilo kojim drugim. Suvremena politička praksa u razvijenoj za-

padnoj civilizaciji takve mikro-identitete afirmira i štiti kao najveću vrijednost, odmah pokraj ljudskih prava. Svaki ri-gidni unitaristički koncept na takve kulturne identitete dje-luje uništavajuće.

Umjesto ideologijskih obmana i opsjena o nacionalnom je-dinstvu i tobožnjem općem nacionalnom interesu, koji je uvijek samo uski interes jedne politike, stranke, režima, Hr-vati u Bosni i Hercegovini morali bi u novo stoljeće unići s definitivno prevladanom dihotomijom između Bosne i Her-cegovine i Hrvatske, između svojega bosanstva i hrvatstva, između svoje religijske i svoje etničke pripadnosti, po jed-nostavnoj, neideologijskoj, jedinoj demokratski ovjerenoj formuli: politički identitet ili državnost – bosanskohercego-vačka, etničko-kulturni identitet ili nacija – hrvatska, vjera ili vjerska zajednica – katolička, ili bilo koja druga, odnosno svjetonazor, prema načelu modernog svijeta o slobodi mi-šljenja, savjesti i vjere.

Dakako, ono što se tu kaže o Hrvatima može se jednako pri-mijeniti i na druge narode, jer se samo u zajedništvu i dija-logu svih građana i naroda može stvarati BiH kao suvremena demokratska i pravna država.

d) Vjerske zajednice

Vjerske zajednice su najsrodnije kulturnim zajednicama ili specifičnim udrugama civilnog društva (“sui generis”); one su autonomne u svom životu i djelovanju, te imaju posebno ulogu izgradnje odnosa Boga i čovjeka, odnosno duhovne dimenzije čovjeka i ljudskog društva u cjelini. Iako su država i Crkva različite po svom podrijetlu i cilju, te je Crkva od-vojena od države, njihovi međusobni odnosi ne smiju biti neprijateljski, nego partnerski i prijateljski, posebno u za-jedničkom radu za mir kao djelo pravde i solidarnosti u svi-jetu. Na žalost, vjerske zajednice u BiH još nisu svjesne svoje uloge u društvu i državi, pozitivne i negativne, u prošlosti i sadašnjosti, bez čega ne mogu vršiti svoju vjersku ulogu ni u budućnosti BiH. Zato je potrebno da se one same preis-pitaju i obnove u sebi, kako bi mogli pozitivno sudjelovati s drugim društvenim zajednicama i pojedincima u izgrad-nji nove demokratske i slobodne BiH. Stručnjaci za vjerska pitanja, prije svega poglavari vjerskih zajednica – kardinal i reis, biskupi i svećenici, muftije i imami – nisu stručnjaci i za svjetovna pitanja kao što je politika, niti su kompeten-tni za rješavanje problema iz tog područja stvarnosti, Ra-zumljivo je onda što redovno pogriješe kada se miješaju u područja stvarnosti koju ne poznaju. Ali, neshvatljivo je što ustrajavaju u svom neznanju kao i u poslovima za koje nisu stručnjaci i kompetentni ljudi, kao što pokazuje sadašnji slu-čaj pogrešne propagande crkvenih poglavara za Bandića u Hrvatskoj, gdje su se vjernici-svjetovnjaci pokazali mnogo stručniji, kompetentniji i odgovorniji od njih za svjetovna i politička pitanja. Zato je pogrešno teološki kazati da je Ka-tolička crkva glasala za Bandića, jer je ta Crkva po svojim vjernicima-laicima bila vjerski dosljedna socijalnom nauku


status, broj 14, proljeće 2010. 1�1

Crkve, kako naučava Drugi vatikanski sabor u svojoj konsti-tuciji o Crkvi u suvremenom svijetu i pape u socijalnim en-ciklikama i drugim spisima, koji su s pravom autonomno, po savjesti i političkoj odgovornosti, većinom glasali za Josipo-vića, makar protivno otvorenoj sugestiji i nagovoru njihovih crkvenih poglavara. Sigurno poučljiv primjer za ovu i za sve druge vjerske zajednice.

e) Uloga Katoličke crkve u reintegraciji BiH

Valja ovdje također posebno govoriti o djelovanju Katoličke crkve u političkim prilikama od početka raspada bivše Ju-goslavije, agresivnog rata i stradanja ljudi i naroda u BiH, te u razdoblju od početka Daytonskog sporazuma do danas. Prema brojnim dokumentima, koji o tome svjedoče, mogu se vidjeti jasna načela i odredbe za praktično djelovanje po-glavara i vjernika Katoličke crkve u tom razdoblju. Među-tim, što se tiče provođenja tih načela i odredbi, iako teško, mogu se dati sljedeći pouzdani zaključci:

1. Katolička crkva, univerzalna i mjesna, preko svojih viših poglavara, iznosila je teoretski kršćansko-crkvena načela o sudjelovanju katolika u politici, što se tiče njihova vjerskog ponašanju u ratu i prihvaćanja pravednog rješenja za prizna-nje i izgradnju države BiH, kao što se vidi iz ovdje iznesenih dokumenata.

2. Dio viših i nižih poglavara i članova crkve zauzimao se teoretski i praktično za izgradnju BiH kao suverene, demo-kratske i pravne države triju konstitutivnih naroda i brojnih nacionalnih manjina, njihovu ravnopravnost na cijelom te-ritoriju i uključivanje u euroatlantsku integraciju države u duhu katoličkog socijalnog nauka i univerzalne crkvene po-litike Pape, Svete stolice i Vatikana.

Međutim, dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne crkve, djelovao je teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog čišćenja do genocida, i to se toleriralo bez primjene opravda-nih sankcija prema njima.

3. Članovi mjesne crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslo-bađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ide-ologijom. Dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma i rasizma. To se očitovalo posebno priklanjanjem teoretski i praktično na izborima ekstremističkom krilu politike HDZ i nacionalističkim projektima te stranke u Hrvatskoj i BiH.

4. U prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zlo-čina i zločinaca oni su bili redovno jednostrani: zločine i zlo-čince drugih su se imenovali posebno i konkretno, a zločine i zločince svojih se relativiziralo ili nijekalo, navodeći ih op-ćenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zlo-

čine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami ili konkretno određeni ljudi kao zločinci.

5. Dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj crkvi Hrvat-ske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod ge-slom “humanog preseljavanja“ iz BiH u napuštena područja Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih, u njihova rodna mjesta i zavičaje. Pritom se da-vanjem humanitarne pomoći prognanicima, često i lažnim obećanjima, zaustavljalo provođenje održivog povratka, koji je prije svega politička, a ne humanitarna dužnost države i međunarodne zajednice.

6. Koliko je takvo osobno djelovanje pojedinaca kao članova crkve, na svim razinama, od viših poglavara do običnih vjer-nika, bilo pozitivno, a koliko negativno, u integrativnim i de-zintegrativnim procesima rata i poslije njega sve do danas, kakav je posebno bio odnos između njihovih riječi i djela, stvar je nepristrane i pravedne znanstvene i teološke pro-sudbe. I ovdje naime treba polaziti od osobe kao pojedinog čovjeka u prosudbi odgovornosti u dobru i zli. Pritom valja imati u vidu također specifičnost života i ograničene mo-gućnosti djelovanja crkve u politici, koja je po sebi samo-stalna, slobodna i odgovorna djelatnost svakog čovjeka kao političkog bića. Konačno, samo istina u ljubavi nas spašava i oslobađa od sadašnjih i budućih opasnosti zla kao što je rat i vodi miru među ljudima i narodima u pravdi i slobodi kod nas i u cijelom svijetu.

Promjena Daytonske u Evropsku Bosnu i Hercegovinu

Cilj provođenja i dogradnje Daytonskog sporazuma jest ta-kva izgradnja BiH, kojom će ona postati Evropska Bosna i Hercegovina. Da bi to bilo, potrebno je da njezino unutarnje uređenje odgovara kriterijima demokratskih država Evrope i svijeta. Na taj način jedino može postati i članica Evropske Unije kao zajednice evropskih država. U tom smislu valja, kako slijedi, izvršiti promjenu Daytonske u Evropsku BiH:

Ponajprije, valja konstatirati: Daytonski sporazum, po kojem je formirana Daytonska BiH, zaustavio je rat, ali nije zausta-vio onu politiku koja je bila uzrok rata u BiH.

Nažalost, ta politika i dalje postoji i djeluje: to je politika podjele i uništenja BiH kao suverene, nezavisne i cjelovite države. I dok se ne zaustavi, odnosno ne porazi ta politika, nema ni trajnoga i pravednoga mira u BiH, pa ni u cijeloj regiji Balkana.

Zato je doista potrebno pristupiti dogradnji Daytonskog spo-razuma, počevši od samog ustava, kao aneksa 4 toga Spora-zuma. Možda je daytonski ustav, kao dio cjeline daytonskog sporazuma, i bio nužan i koristan za zaustavljanje rata u BiH, ali nije doveo promjeni politike koja je povela rat i dalje



ga potiče specijalnom propagandom. Tako je postao kočni-com mjesto da bude poticaj daljem razvoju izgradnje BiH kao jedne samostalne i suverene europske države. To otvo-reno potvrđuju i neki od tvoraca daytonskog sporazuma i njegova ustava, kako je izjavio Richarde Holbrooke. Tomu se pridružila i skupina 24 evropskih političara i uglednih lično-sti sa svojom inicijativom o “daljnjoj nadgradnji” daytonskog sporazuma o BiH (Tadeusz Mazowiecky, Hans Koschnik, Bronislav Gjermek, Doris Pack, Philippe Morillon…). Među njima su, dakle, i oni kojima je ova zemlja dobro poznata, jer su bili u njoj za vrijeme rata ili neposredno nakon njega, te je tim vjerodostojniji i značajniji njihov stav. Ali, kao da se sve to obija u gluhe uši odgovornih u Međunarodnoj zajed-nici za provođenje Daytonskog sporazuma i njegova ustava, opravdavajući to nepostojanjem političke volje unutar sa-mih naroda u BiH, kako se to očito izražava u njihovim sa-dašnjim političkim nacionalnim partijama na vlasti. Tako se nalazimo u zatvorenom krugu bosansko-hercegovačke poli-tičke stvarnosti iz kojega je nemoguće izaći bez prihvaćanja novih ideja i projekata o izgradnji države BiH.

Promjena Daytonske u Evropsku BiH moguća je samo do-građivanjem Daytonskog sporazuma i promjenom ustava kao idejnog projekta i konstitucije po kojem se može graditi zgrada države na čvrstim i sigurnim temeljima.

Promjena Ustava BiH

Promjena ustava BiH je neophodna ako se hoće graditi evropska BiH kao suverena, demokratska, pravna i seku-larna država. Iako je naime uvodni tekst ustava prihvatljiv s njegovim idejnim stavovima (vidi dolje tekst u Napomeni), neprihvatljivo je ono što nakon toga u tom ustavu slijedi:

a) nepravda o entitetskoj podjeli BiH, te stav o nadležnosti države BiH nad entitetima i kantonima (usp. Čl. I, 1-7);

b) neravnopravnost i diskriminaciju ljudi i naroda na cijelom teritoriju BiH, što onemogućuje posebno povratak izbjegli-cama i raseljenim osobama (usp. Čl. II, 1-8).

Zato je potrebno da se u javnoj raspravi o budućem ustavu poštuju ne samo politički interesi nego i moralna načela, te radi postizanja zdravog diferenciranog kompromisa i traj-nog mira zemlje prihvatiti sljedeće stavove:

Izgradnju pravne i demokratske države BiH: Ustav BiH treba graditi pravnu i demokratsku državu kao evropsku BiH, koja osigurava život, dom, rad, vlasništvo, te rješava individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje, bez obzira na njihovu nacionalnu, kulturnu i vjersku raznolikost, kako je izraženo jasno već u Deklaraciji prvoga Sabora Hr-vata BiH u Sarajevu, 6. 2. 1994. To znači izgradnju države na temelju pravde, bez koje ona postaje “razbojnička družina“ (Augustin), te je prije lli kasnije osuđena na propast. Radi toga sam protiv tro-entitetske podjele BiH na nacionalistič-

koj osnovi, kako se želi postići sada nekim novim srpsko-hr-vatskim nagodbenjaštvom dvojice protiv trećega, na korist vlastite štete, u političkim likovima M. Dodika i D. Čovića.

Stvaranjem trećeg entiteta za Hrvate u BiH:

a) legalizira se već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko čišćenje Hrvata u RS;

b) provodi se novo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima;

c) priprema nestanak Hrvata iz novoformiranog hrvatskog entiteta novim tzv. “humanim preseljavanjem“ u Hrvatsku ili diljem svijeta.

Formiranjem trećeg entiteta u raznim dijelovima BiH tako-zvanim diskontinuitetom teritorija samo je još jedno lažno obećanje bez ikakvog stvarnog pokrića, ako nije opet poli-tičko lukavstvo manipuliranja narodom. To bi bilo, zapravo, ponovno provođenje podjele, opasnost nemira i novih rat-nih sukoba koji bi vodili uništenju ljudi, naroda i države BiH. Pa, je li moguće drukčije nego novim nasiljem, odnosno zlo-činima sličnim onim u Ahmićima, Grabovici ili Srebrenici, napraviti novu podjelu mješovitih kantona, Srednje-bosan-skog, Hercegovačko-neretvanskog, i drugih sličnih kantona u Federaciji!? Bi li onda značila podjela sada kantonalno ure-đene Federacije na dva entiteta stvaranje čisto nacionalnih entiteta na tom području kao što je sada srpski entitet RS?! Bože, sačuvaj! Daytonski sporazum ne znači samo prestanak rata i nastavak dalje teritorijalne podjele zemlje po naciona-lističkoj ideologiji, nego izgradnja BiH s evropskim profilom pravne države kao jedinstva u raznovrsnosti političkog, na-cionalnog, kulturnog i vjerskog uređenja, s ravnopravnošću triju konstitutivnih naroda i svih oko dvadeset nacionalnih manjina na cijelom teritoriju države BiH.

2. Provođenje održivog povratka: Ustav treba jasno i odlučno odrediti stav prema prognanicima prošlog rata, odnosno izbjeglicama i raseljenim osobama, kojim bi se onemogućilo neprovođenje i opstrukcija održivog povratka prognanika, bilo izbjeglih ili raseljenih, u BiH. Doista, nema mogućnosti njihovom održivom povratku bez izgradnje pravne države koja štiti ljudska i narodna prava, bez priznanja konstitutiv-nosti naroda, bez obnove gospodarstva, bez poštivanja za-jedništva i različitosti kulture i obrazovanja. Razumljivo je, naime, da ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi ne mogu prihvatiti život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominaci-jom drugoga naroda. A bez toga postaje neuspješan i propao konačno cijeli Daytonski sporazum.

Radi toga je potrebno posebno da se omogući održivi povra-tak Hrvata u Bosansku Posavinu, kao i Bošnjaka u istočnu i Srba u zapadnu Bosnu.

3. Poštivanje konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH: Ustav treba ugraditi odluku Ustavnog suda BiH o kon-



stitutivnosti naroda iz godine 2000., jer je ta konstitutivnost naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – neporeciva povijesna stvarnost BiH. Zato se ona mora urediti tako da je svaki od tih naroda prisutan i ravnopravan na cijelom teritoriju BiH kao multietničke države, poštujući jednako sve nacionalne manjine u njoj.

Istodobno treba garantirati i ravnopravnost unutar pojedi-nih naroda: Hrvati u većim dijelovima BiH bili bi naime dis-kriminirani unutra samog hrvatskog nacionalnog korpusa ako bi stvaranje trećeg entiteta bilo samo na teritoriju Her-cegovine i područja zapadne Bosne (Prozor, Livno, Duvno, Kupres…), a slično tako i Bošnjaci i Srbi bili diskriminirani unutar svojeg nacionalnog korpusa ako bi znatan dio bio izvan njihovih nacionalnih entiteta.

4. Izgradnju gospodarskog sustava: Ustav treba imati jedan gospodarski sustav na cijelom teritoriju, te se povezati po-sebno s drugim državama ovoga regiona, te drugim drža-vama svijeta u ovoj eri globalizacije. Na taj način može samo čuvati i graditi vlastiti gospodarski prosperitet.

5. Identitet i zajedništvo kulture i obrazovanja: Ustav treba potaknuti izgradnju kulture i obrazovanja, koji su osobito značajni za izgradnju vlastitog identiteta naroda u suvre-menom pluralističkom svijetu. Potrebno je, naime, s jedne strane, čuvati svoju kulturu i vrednote u njoj, a s druge strane izgrađivati zajedništvo s kulturama i vrednotama drugih. Suprotno tomu je anticivilizacijsko i protiv-odgojno obrazovanje djece kao što je model – dvije škole pod jednim krovom.

Novo regionalno uređenje društva i države

Ja sam za novo regionalno ili kantonalno uređenje društva i države. Uvjeren sam da bi regionalizacija ili kantonizacija cijele BiH, a ne samo jednog dijela, kao što je sada u Federa-ciji BiH, kako je predlagao još u jeku rata Sabor Hrvata u Sa-rajevu, 6. veljače 1994., mogla jedino ukloniti neprijateljstvo i ratove među ljudima i narodima ove zemlje i stvoriti pra-vedni mir kao temelj i cilj države BiH. Tako se jedino uklanja i osjećaj postojeće ugroženosti, zbog opasanosti asimilacije ili dominacije, i to ne samo pojedinaca i nacionalnih manjina nego i samih konstitutivnih naroda – Srba u FBiH, a Boš-njaka i Hrvata u RS – kao i diskriminacije unutar njihovih nacionalnih korpusa. Regije ili kantoni ne bi bili kao sadašnji kantoni u Federaciji, pogotovo ne kao sadašnji entiteti, neke vrste države u državi, nego društveno-političke jedinice po-dređene državi i njezinim demokratskim parlamentarnim, izvršnim i sudskim organima vlasti. Po tom uređenju Bo-sanska Posavina, kao i druga područja zemlje, npr. Istočna Bosna, kojima je nanesena nepravda i izvršen zločin, kao što je u Srebrenici i drugdje, mogu biti posebne regionalne je-dinice unutar BiH. Tada bi bilo moguće ispraviti učinjenu im tešku nepravdu, ukloniti veliko zlo podjele zemlje na sa-

dašnje entitete i kantone, te stvoriti novo uređenje države na temelju pravde ravnopravnosti ljudi i naroda, bez čega je nemoguć mir i neodrživa sama država. Dao Bog da i mi jed-nom mognemo doživjeti državu BiH utemeljenu na pravdi te radost mira kao plod pravde (pax opus justitiae)! Treba, dakle, izgrađivati istodobno državu BiH i unutarnje uređe-nje te države po svim kriterijima međunarodnog državnog prava, kojim se postiže pravda i ravnopravnost, odnosno ljudska prava svih građana i naroda BiH.

Napomena:

Prema samom uvodu (prolegomena), polazište i cilj Dayton-skoga ustava glasi ovako: Zasnovano na poštivanju ljudskog digniteta, slobode i jedna-kosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju, uvjereni da demokratske strukture vlasti i pravični po-stupci najbolje stvaraju mirne odnose unutar pluralističkog društva, u želji da promoviraju opću dobrobit i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i promociju tržišne ekonomije,vođeni principima i svrhama Povelje Ujedinjenih naroda, opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu s međunarodnim pravom, odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog hu-manitarnog prava, inspirirani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, međunarodnim ugovorima o građanskim i političkim pravima i o ekonomskim, društvenim i kultur-nim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava, podsjećajući na Osnovne principe dogovorene u Ženevi, �. 9. �995. godine, i u New Yorku, 2�. 9. �995. godine,Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno s drugima) i građani Bosne i Hercegovine ovdje određuju daje Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi: …(postojeći tekst ustava).

Zaključak

Na temelju gornjeg prikaza o tragičnom stanju hrvatskog naroda u BiH, mogu se na kraju ukratko iznijeti sljedeći stavovi:

Daytonski sporazum treba dorađivati i mijenjati prema kri-terijima pravde i međunarodnog prava, kojim se postiže rav-nopravnost ljudi i naroda u suverenoj, demokratskoj, prav-noj i sekularnoj državi BiH.

Nema konstitutivnosti naroda bez ostvarenja povratka, niti ima povratka bez provođenja konstitutivnosti!

Nema ustavne ravnopravnosti povratničke populacije i odr-živog povratka bez konstitutivnosti naroda! To je ostvare-


magazin za političku kulturu i društvena pitanja1��

nje načela o ljudskim pravima – individualnim i socijalnim – pojedinaca i etničkih zajednica kao naroda.

Treba poduzeti sve političke, zakonske i stručne mjere i ak-tivnosti kako bi se ustavi kantona FBiH i RS uskladili s aman-dmanima na ustav BiH o konstitutivnosti naroda i time osi-gurala ravnopravnost, te omogućio i ostvario održivi povra-tak svih ljudi i naroda BiH.

Protuustavno ponašanje u obliku opstrukcije ili javne pro-tivnosti podliježe zakonskim mjerama i potrebno je primije-niti odgovarajuće sankcija za sve prekršitelje ustavnih načela i državnih odluka.

Povratak izbjeglica i raseljenih osoba traje sve dok se ne ostvari održivi povratak. Svako sprječavanje povratka je protivno osnovnim ljudskim pravima na sigurnost života u baštini svojih predaka, u svom zavičaju i domovini, te kao takvo podliježe zakonskim sankcijama države i međunarod-nog prava.

I nekoliko priznatih misli, koje nam mogu biti inspiracija za sadašnji i budući rad na izgradnji BiH kao suverene, demo-kratske, pravne i sekularne države i hrvatskog naroda u njoj kao konstitutivnog i ravnopravnog naroda u njoj zajedno sa svim drugim ljudima i narodima:

Sloboda se ne poklanja, ona se osvaja uvijek kroz znoj, pat-nju i žrtve: “Ne smijemo očekivati da ćemo iz despotizma u slobodu biti preneseni u krevetu od perja” (Jefferson, državnik).

Uznemiravanja i ugroženost ne dolazi nama i našima samo od drugih, nego prije svega od nas samih: “Ako pomnije ispi-tamo, vidjet ćemo da je glavni razlog svakog uznemirivanja u tome što nitko samoga sebe ne optužuje” (Dorotej, monah).

Političko, kulturno i gospodarsko zajedništvo ne postiže se defetizmom nego civilnom kuražom: “Što je to što je čak i divljaku predmet najvećeg divljenja? Čovjek, koji se ne pre-plaši, koji ne strahuje, dakle ne uzmiče pred opasnostima, a ujedno savršeno promišljeno i odlučno prilazi poslu” (Kant, filozof).

Nema identiteta bez alterniteta: “Svatko mora smatrati svoga bližnjega, ne izuzevši nikoga, kao ‘drugoga samoga sebe’ (alterum seipsum), u prvom redu vodeći brigu o nje-govu životu i o sredstvima koja su mu potrebna za dostojan život, da ne nasljeduje onoga bogataša koji nije vodio nika-kve brige o siromašnom Lazaru” (2. vat. sabor, GS).

Prema tome, za izgradnju BiH i ostvarenje ustavne reforme prema gornjim postavkama potreban nam je novi polet, treba se još aktivnije zauzeti za to, jer – “umiješati se – je-dino je realno” (H. Böll).

Fra Luka Markešić (Proslap, 1937.), čelnik Hrvat-skog narodnog vijeća i profesor Franjevačke bogo-slovije u Sarajevu.


status, broj 14, proljeće 2010. 1��

Prijedlog novih kategorija za određivanje političkog pozicioniranja u RH, onkraj podjele lijevo-desno(Nema više lijevo desno)Insistiranje na uporabi političkih pojmova iz pretprošlog stoljeća, nakon svih tehnoloških, ekonomskih, političkih, društvenih promjena do kojih je u međuvremenu došlo pokazuje se sve besmislenijim

Nino Raspudić

Pojmovi ljevice i desnice u cijelom demokratskom svijetu, a pogotovo na politički konfuznoj i dezorijentiranoj sceni kao što je ona u Republici Hrvatskoj već odavno se pokazuju kao neprecizne i neupotrebljive kategorije za određivanje ideo-loške i političke pozicije. Doživio sam i sam da me se etike-tira i kao desničara i kao ljevičara, a da nisam u međuvre-menu mijenjao stajališta. Vrhunac te papazjanije bio je na nedavnoj večeri kada me je jedan sugovornik u šali nazvao desničarom, a drugi se umoran od besmislenih naklapanja uhvatio za glavu i glasno upitao: “Pa dokle će se u Hrvat-skoj svakog Jugoslavena apriori nazivati ljevičarom?”. Insisti-ranje na uporabi političkih pojmova iz pretprošlog stoljeća, nakon svih tehnoloških, ekonomskih, političkih, društvenih promjena do kojih je u međuvremenu došlo pokazuje se sve besmislenijim. Odnos rada i kapitala, države i ekonomskog sektora, nacionalnog i globalnog, centra i periferije, kon-trakulture i službene kulture itd. korjenito se promijenio. Neki skupovi vrijednosti koji su ranije samorazumljivo bili zajedno na jednom polu danas su suprotstavljeni i obratno. U Hrvatskoj je tobože lijeva vlast predvođena SDP-om za

četiri godine vlasti, ekonomski gledano, radila desničarski posao reduciranja radničkih prava za volju penetracije stra-nog kapitala. SDP-u izrazito skloni, navodno lijevi mediji, već godinama brutalno promiče ideologiju liberalnog kapi-talizma, pišući pamflete protiv hrvatskih radnika kao nerad-nika, uvijek kada zaprijete štrajkovi. Istovremeno HDZ-ova “desna vlada” provodila je socijalističku politiku subvencio-niranja sve i svakoga za volju socijalnog mira. Istovremeno, ugledni ekonomisti upozoravaju da je jaka nacionalna dr-žava (uobičajeno desna vrijednost) s jasnom nacionalnom ekonomskom strategijom jedina obrana hrvatskog radnika i vrijednosti njegovog rada (što je do sada samorazumljivo bila lijeva vrijednost). Što je danas u hrvatskoj lijeva kultura? Provincijski inferiorno prenošenje “underground” kulture sa zapada u Hrvatsku, elitizam potomaka privilegirane klase iz bivšeg režima koji se rugaju siromašnom krezubom puku što konzumira, s njihovog stanovišta rafiniranih potrošača masovne kulture, niže glazbene sadržaje? Zašto bi se “ljevi-čar” bavio pandama i gej pravima, više nego radnicima koji sve više glasaju za “desnicu”? Neki kažu da se hrvatski ljevi-



čar prepoznaje po tome što podržava bošnjačke desničare. Uglavnom, protimba lijevo-desno danas više ne govori ništa, i samo zamagljuje političku panoramu.

Umjesto jednodimenzionalne osi lijevo-desno stoga predla-žem trodimenzionalnu, unutar koje bi se politička orijenta-cija određivala prema tri razine:

Prva se tiče nacionalne političke pozicije, na jednom kraju su politički Hrvati, a drugom Jugoslaveni. Politički Hrvati imaju izražen hrvatski državotvorni osjećaj, smatraju da hr-vatski narod ima pravo, i povijesnu obvezu, stvoriti i održati svoju nacionalnu državu u kojoj će sam odlučivati o svojoj sudbini. Na drugom kraju su oni koji su suprotstavljeni ili su ravnodušni prema hrvatskom državnom projektu, premda su većinom etnički Hrvati. U prošlosti su uglavnom bili poli-tički Jugoslaveni, dok su danas deklarativno veliki Europejci, teže regionalnom povezivanju, anacionalni su. Označit ćemo tu opreku kao H-J, tj. Hrvati-Jugoslaveni.

Druga dimenzija se tiče vrijednosti koje propitujemo u sva-kodnevnom životu (pitanje pobačaja, eutanazije, dekrimi-nalizacije lakih droga, gay brakova, spolnog odgoja i sl.). Na jednom polu bi bili konzervativni ili tradicionalni, a na drugom permisivni ili liberalni građani. Označit ćemo ovu opreku kao T-P, tradicionalni-permisivni.

Treća se odnosi na odnos prema radu i kapitalu. Na jednoj strani su socijalno osjetljivi, a na drugoj su oni na strani libe-ralnog kapitalizma. Opreku označavam kao S-K.

Kombiniranjem ove tri osi: Hrvati-Jugoslaveni, Tradicio-nalni-Permisivni, Socijalni-Kapitalisti, dobiva se osam mo-gućih kombinacija: HTS, HTK, HPS, HPK, JTS, JTK, JPK, JPS, koje ćemo ukratko prokomentirati.

JTS (Jugoslaven, Tradicionalan, Socijalan; skraćeno Ju-tes). Jutes je vrsta u izumiranju. Njezin najčistiji predstavnik je subnorovac. On je nepokolebljiv politički Jugoslaven. Tra-dicionalan je (svojevremeno je šišao čupavce, tukao pedere promicao red i disciplinu), socijalno je osjetljiv. Jutes je da-nas politički, ekonomski i kulturno potpuno irelevantan. Za koju godinu će iščeznuti.

JPS (Jugoslaven, Permisivan, Socijalan; skraćeno Jupes). Jupes je Jutesov naivniji, nesposobniji ideološki (uglavnom i doslovno) potomak. On je, ovisno o godini rođenja odra-stao na Novom valu, Poletu, Radiju 101, Feralu... Tranzicijski je gubitnik, za razliku od svog uspješnijeg brata iz sljedeće kategorije. Nostalgično živi na proizvodima jugoslavenske masovne kulture iz osamdesetih ili kasnijim proizvodima iz “regiona”. Usput je upio liberalno-hedonističke kapitalistič-kog zapada, no frustriran je što ih, zbog neimaštine, ne može konzumirati koliko bi želio. Za sve svoje nedaće okrivljuje Hercegovce, Tuđmana i tajkune.

JPK (Jugoslaven, Permisivan, Kapitalist; skraćeno Ju-pek). Jupek je vladar današnje Hrvatske. On je figura koja drži političku, ekonomsku, medijsku, i kulturnu moć. Jupek je Jutesov uspješni, pametniji sin koji se na vrijeme s Marxa i Lenjina prebacio na Poppera i Soroša. Najčišće primjerke nalazimo u korporaciji EPH i ideologiji koju ta kuća pro-miče. Jupek je danas europejac, svjestan potrebe regional-nog pristupa, rafinirani hedonist, poznavatelj londonskih ja-panskih restorana, oštar kritizer Katoličke Crkve i hrvatske lijene radničke klase. Jupek iskorištava glupljeg mlađeg brata Jupesa, čiju je podršku do nedavno bezrezervno dobivao, no rascjep između njih na osi S-K počinje bivati sve veći. Soci-jalno osjetljivi Jupes počinje uviđati da ga je Jupek vukao za nos (v. borba zagrebačkih studentskih prosvjednika protiv Jutarnjeg lista, ili kako portal h-alter kritizira gospodarsko vijeće predsjednika Josipovića kao desno, jer je sastavljeno samo od poslodavaca bez predstavnika sindikata itd).

JTK (Jugoslaven, Tradicionalan, Kapitalist; skraćeno Ju-tek). Jutek je samo teorijska kombinacija, u praksi ne postoji. Komunistička vlast je nakon 1945 zbrisala staru građansku klasu, među njima i projugoslavenske hrvatske kapitaliste, potencijalne djedove, zbog spleta povijesnih okolnosti, ne-postojećeg Juteka.

HTK (Hrvat, Tradicionalan, Kapitalist; skraćeno Hatek). Hatek je politička orijentacija koju je promicala službena hr-vatska politika devedesetih godina 20. stoljeća. Istovremeno i obrazac pod kojim se skrivalo najviše licemjera. Hatek je lik poput Jure Radića ili Ivice Mudrinića. Nakon 1999. go-dine Hatek uglavnom pasivno slijedi jupekovsku matricu. Sanaderština je najplastičniji primjer te devijacije. Hatek se dosada svodio na lažno domoljublje i lažni tradicionalizam compradora u službi stranog kapitala.

HTS (Hrvat, Tradicionalan, Socijalan; skraćeno Hates). Hates je najveći Jupekov protivnik i dugoročno najveća pri-jetnja jupekovskoj hegemoniji iz razloga što su JPK i HTS suprotstavljeni na sve tri razine (nacionalnoj, vrijednosnoj i socijalnoj). Između Jupeka i Hatesa će se voditi velika ide-ološka i kulturna borba oko umova i duša zadnje dvije ka-tegorije (Hapes i Hatek) u koje spada velika većina mladih u današnjoj Hrvatskoj. Hates potencijalnog saveznika sve izglednije može tražiti i u Jupesu, i to na području obrane radničkih prava nasuprot stranog kapitala – čiji je predstav-nik Jupek.

HPS (Hrvat, Permisivan, Socijalan; skraćeno Hapes). Najčešće je pripadnik generacije odrasle nakon osamostalje-nja Hrvatske. Stasao je na komercijalnim televizijama, usred potrošačkog društva i liberalnog hedonizma.

HPK (Hrvat, Permisivan, Kapitalist; skraćeno Hapek). Sličan Hapesu, s tom razlikom što nije socijalno osjetljiv već je na liniji liberalnog kapitalizma.



Radi preciznosti ovog kategorijalnog aparata mogu se do-datno uvesti i iste oznake napisane malim slovima, što bi označavalo umjerenu tendenciju u označenom smjeru. Npr. “S” bi značilo “izrazito socijalno osjetljiv”, dok bi “s” značilo umjerenu socijalnu osjetljivost. Time se omogućuju i brojne dodatne potkategorije. Npr. HtS bi označavalo poziciju koja spaja izrazito izraženo političko hrvatstvo, umjereno zastu-panje tradicionalnih vrijednosti i snažnu socijalnu osjetlji-vost itd.

Grafički bi to izgledalo ovako:

Prema ovom kategorijalnom aparatu stara podjela lijevo-desno podsjeća na crno-bijeli televizor u vrijeme digitalnog signala.

Osoba HOsoba G

Osoba F

Osoba E

Osoba D Osoba C

Osoba B

Osoba A

0

2

4

6

8

10

12

0 2 4 6 8 10

Tradicija

Socijala

Osoba h t s

osoba A 5 9 3

osoba B 6 5 8

osoba c 8 7 2

osoba D 6 3 2

osoba E 1 5 1

osoba F 2 4 5

osoba G 3 3 9

osoba H 6 8 9

Nino Raspudić (Mostar, 1975.), na Filozofskom fa-kultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i tali-janistiku, a zatim magistrirao i doktorirao. Na Odsjeku za talijanistiku istog fakulteta radi kao znanstveni novak/viši asistent.



Hrvatski “Id” bez “entiteta”“Treći put” u politici bosanskohercegovačkih Hrvata podrazumijevao bi, prije i iznad svega, izričitu i neposrednu političku opredijeljenost u korist izgradnje Bosne i Hercegovine kao zajedničkog prostora unutar zajedničkih granica, kao i odustajanje od manipulacije strahom od drugoga u prilog zamamljivom primordijalnom shvaćanju “čistog” nacionaliteta – onog oduvijek prisutnog, zauvijek zadanog i jedino mogućeg načina kolektivnog postojanja

Entoni ŠeperićNoć se spustila, svjetiljke se pale. Ali ne među utješnim zidovima, zidovima koji štite; ne: oko nas je

nepregledna praznina tame. Samo vlastitom rukom štitimo sav plamen koji imamo!

Vlado Gotovac

Bosna i Hercegovina je politički, ali i na svaki drugi način, duboko razjedinjena zemlja. Dok jedni u tome traže razlog podozrivosti i uzdržljivosti, postoje i oni drugi, koji pro-bleme vlastite domovine još uvijek nastoje doživjeti kao pri-liku za suživot i izgradnju zajedničke budućnosti, makar se ta budućnost morala sada shvaćati i krajnje institucionalno, dakle bez dubljega uporišta u postojećoj mreži društvenih odnosa. Baš kao što je pogrešno one prve potkazivati radi suzdržanosti, tako ni potonje ne treba razuvjeravati u njiho-voj očitoj naivnosti. Uistinu, promotre li se razlike tih sta-jališta u svjetlu političkoga pragmatizma, riječ je o dvama političkim držanjima koja u velikoj mjeri karakteriziraju krajnosti identitetskih politika u Bosni i Hercegovini, ali i na njima zasnovanih političkih djelovanja. To je ujedno i nutar-nja logika svakog statusa quo – one prljave politikantske lo-gike koja, za račun unaprijed izvučene koristi iz sračunatosti uzajamnog isključenja, ogađuje i ono malo političke nade i smisla u nama.

Ukoliko se usporede sa preostalim dvama konstitutivnim narodima, bosanskohercegovački Hrvati, što se ovdje nastoji pobliže istražiti i sagledati, predstavljaju značajnu iznimku u smislu te identitetsko-političke binarnosti; štoviše, kazat će se da je ta “politička razrokost”, bez obzira shvaća li se ona samo i isključivo u duhu međuhrvatskih ideologijsko-svjetonazorskih razlika, najpogubnija i najrazornija za po-

litički opstanak i prosperitet Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sapletena vlastitom neriješenošću između zahtjeva političke integracije i dezintegracije, hrvatska politika u Bosni i Her-cegovini, točnije politika bosanskohercegovačkih Hrvata, sve je udaljenija od mogućnosti jedinstvene (čitaj: jedno-značne) artikulacije vlastitoga političkog identiteta u kon-tekstu strukturalne destruktivnosti dejtonskih rješenja. S druge strane, prizivajući k svijesti dugoročno razorne po-sljedice svakog hrvatskog jednoumlja i ideologijsko-vrijed-nosnih isključivosti, teško da bi takav razvitak uopće trebalo priželjkivati.

Kada je riječ o nama samima, čini se da je, makar u politič-kom smislu, već sve rečeno i u više navrata ponovljeno. Od svojih početaka do danas, nažalost, politika bosanskoher-cegovačkih Hrvata nije bila u stanju pružiti nedvosmislen i upotrebljiv odgovor na dva ključna identitetska, pa time i politička pitanja. Prvo, što to mi, bosanskohercegovački Hr-vati, imamo zajedničko s Hrvatima Zagreba, Sydneya, Chi-caga, Bunje, Gradišća, vojvođanskih sela ili Boke Kotorske. Drugo, čime se to mi, bosanskohercegovački Hrvati, razli-kujemo od naših komšija Srba i Bošnjaka s kojima dijelimo ovo malo jadne i čemerne ilirske Helvecije, kako našu ze-mlju nazva Ivan Frano Jukić u svom Zemljopisu. Ne baveći se posebno niti jednom u slijedu propuštenih mogućnosti, razumnu i politički osviještenu čovjeku posve je jasno da je



– zahvaljujući krajnjoj besramnosti kako onih iznutra, tako i onih izvana – politika bosanskohercegovačkih Hrvata da-nas svedena na posve marginalnu pojavu, ali pojavu koja se unatoč tome – što se tek ima pokazati politički pogubnim! – još uvijek pothranjuje umišljajem vlastite političke moći i značaja. Stoga odmah treba istjerati na čistac: ukoliko nas okolnosti tzv. travanjskog i butmirskog paketa nisu u tome do kraja razuvjerile, triježnjenje bi moglo nastupiti naglo, pakleno bolno i bez mogućnosti odstupnice.

Tko je kriv za takvo stanje? Ili, tko je za njega najzasluž-niji? – najčešće su postavljana pitanja. Svakako da odgovori, ukoliko se već ne žele unaprijed naturati na temelju logike postojećih međuhrvatskih razmimoilaženja, zahtijevaju tri-jeznu analizu. Promatrano isključivo stranački, posve je ja-sno da odgovornost za takvo stanje snose podvodači masa i mešetari svehrvatske sluđenosti u političkim strankama s hrvatskim nacionalnim predznakom. Ukoliko već nismo podlegli blaženstvu negativnoga identiteta, koji krivnju za vlastite propuste i promašaje traži isključivo u drugima, lo-giku prethodne tvrdnje moguće je braniti i čisto političkim razlogom, jer od onih kojima je u političkom smislu bilo više povjereno, više će se i zahtijevati. Pored toga, odgovornost svakako dijele i oni tihi, smjerni hrvatski uglednici, dušo-brižnici i pismoznanci, kojih se životna radost iscrpljuje tek u uspaljenom potkazivanju svih hrvatskih “nehrvata gra-đanske opcije”, kako se u pojedinim hrvatskim krugovima ocrnjuju oni koji drugačije misle. S druge strane, među pot-kazivanima je zavladala strast jednake jakosti, tako da je sve ono što bi se s razlogom i moglo spočitati, istom doživljeno kao grožnja političkom interesu s ove strane Ivan-planine, a potom raskriveno i odbačeno manirom jednako žestoke isključivosti.

Ma što netko mislio o tome, teško da će takve jednostrane ocjene – posve neovisno o tome u kolikoj mjeri one bile očite, istinite i nepobitne – pomoći u poboljšanju općenito jadnog političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nadalje, čini se da među nama samima nema dostatnoga broja onih koji su ozbiljno ožalošćeni (ili – Bože, oprosti – uvrijeđeni) sviješću da brojčano najmanji konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini – i to ne uvijek bez vlastite zasluge! – nosi sti-gmu naroda koji zasigurno nije uzrok svim problemima, ali naroda čiji frustrirani politički identitet, kao i na njemu zasnovana konkretna politička djelovanja, doprinose općoj klimi nestabilnosti, pogoduju rastu nepovjerenja i nesnošlji-vosti, koketiraju sa osjećajima krajnjeg političkog defetizma i posjeduju gotovo nezajažljivu opčinjenost u prokazivanju krivaca svih naših krivnja.

Zaigrana zvučnošću vlastite kuknjave, koja se u posljednje vrijeme nastoji iskazati zahtjevom “pravičnosti” u ideji za-sebnoga hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini – pa čak i neovisno o tome može li se takav zahtjev osporavati na te-melju etičko-moralnih ili kakvih drugih argumenata mimo navedenog načela – kao da se sva hrvatska politička kreativ-nost slila i iscrpila u zahtjevu čije su mogućnosti za nas već

odavno potrošene, ponajprije zahvaljujući besramnom poli-tikantstvu onih koji se izdaju za zastupnike “hrvatskih naci-onalnih interesa”, a u stvarnosti su tek odnarođeni politički ološ i pojava vrijedna svakog prijekora i gnušanja. Bijedu na-šega političkog stanja zasjenjuje još jedino perfidnost i be-skrupuloznost tih narodnih plaćenika koji, zarad ugodnosti trenutnog probitka i u korist vlastitih sračunatih istina, mar-ljivo skupljaju Judine škude naših vlastitih sluđenosti. Eto, to je cijena “svehrvatskog jedinstva” koju pristajemo platiti svaki put kada potiho oslobađamo svoje opravdane i umi-šljene strahove, dok naše prljave misli i razočarenja “odra-đuju” politički podobni i bogougodni, koji krčme našu do-bro unovčenu bijedu različitim rodbinjenjem i tazbinjenjem, a najmanje iskrenim radom i istinskim zalaganjem.

Dok stojimo tako nijemo opijeni i pogleda zakovanog u “ma-ticu zemlju”, iznad koje sunce kao da uvijek jače i toplije sja, uljuljkujemo se u neku vrst političke umilnosti, koja ne samo da Hrvate nastoji lišiti neugodne zahtjevnosti života s dru-gima i drukčijima, već i zraka kojim dišu, životnoga razloga i smisla, vlastite zavičajnosti i identiteta. Ukoliko već ne pri-željkujemo sudbinu, primjerice, bokeljskih Hrvata (kojih je danas na broj manje nego li radosne djece u kakvoj za-grebačkoj uličici, i čiji se život svodi na čast jednoga sveca i zaslužnu povijest jednog folklorno-pomorskog udruženja), posljednji je trenutak za triježnjenje od te karakteristične “nesebeznalosti”, koja je posljedica gotovo psihotične raspo-lućenosti vlastitoga identiteta.

Bez htijenja da se ovdje bavim pojedinostima, jer bi važnost problema i osobna posvećenost analizi ugušili i ono malo ja-snoće i čitkosti koje nastojim zadržati, neprijeporno je nešto dublje i presudno u toj identitetskoj raspolućenosti i politič-kom nesnalaženju bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime, da su tom povijesnom procesu odnarođivanja bosanskoher-cegovačkih Hrvata od vlastite grude i zavičaja kumovali i različiti “svehrvatski” projekti, kušao sam već ranije ocrtati jednom epizodom katoličke obnove u Bosni i Hercegovini. Bilo kako bilo, nesporna je činjenica da korijene naše po-litičke sluđenosti treba tražiti u, prema svemu sudeći, pri-jelomnom, pred-emancipacijskom razdoblju bosanskoher-cegovačke povijesti, dakle na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Jer upravo će s dolaskom austrijske vlasti, a osobito nakon imenovanja novoga sarajevskoga nadbiskupa Josipa Stadlera i novoga vrhbosanskog kaptola, među bosanskim katolicima doći do prvog značajnijeg razilaženja u prosudbama politič-kih zbivanja u Bosni i Hercegovini općenito, kao i do prvih znakova mijene u temeljnom stavu o crkveno-pastoralnim, kulturnim i političkim pitanjima od važnosti za katolički puk.

Ne nasjedajući na povremeno veoma zagrijane argumente i podvale s obiju strana, svakako da je ta permanentna na-petost i sukob između bosanskih franjevaca i vrhbosanskog ordinarijata igrala i još uvijek igra veoma važnu ulogu u ot-hranjivanju političke infantilnosti bosanskohercegovačkih Hrvata. Unatoč očitim manjkavostima na strani bosanskih



franjevaca, ipak se može reći da je prevladavajuća tendencija vrhbosanskoga ordinarijata, koji je u političkom smislu neri-jetko nastupao s protufranjevačkih pozicija, smjerala k tome da pod svaku cijenu koncentrira i političku moć, odnosno da preuzme kontrolu nad političkim idejama katoličkoga puka u Bosni i Hercegovini. Od takva “oltarskog priležništva” i općenite klerikalizacije politike bosanskohercegovačkih Hr-vata – čemu do današnjega dana možemo naći dovoljno ja-snih i nedvojbenih potvrda –štetnija je još samo mahnitost hrvatskog političkog liberalizma, koji iz ravnodušja vlastite snošljivosti ni u čemu ne nalazi dostojna takmaca.

Imajući u vidu povremena i redovito zakašnjela kritička promišljanja Crkve, sadržana ponajprije u dokumentima Bi-skupske konferencije Bosne i Hercegovine, odnosno u doku-mentima njezine komisije Justitia et Pax, zamjetni su odre-đeni pomaci u smjeru zagovaranja nekoga “trećeg puta” u politici bosanskohercegovačkih Hrvata, iako još uvijek nije jasno koliko se tu kukavičkih jaja nastoji podmetnuti s obiju strana – od strane onog nepopravljivog i neobraćenog ka-toličkog integralizma, koji prigodu vlastitog probitka uvijek traži u svjetovnoj moći organiziranog svetog s pretenzijom kontrole svih područja društvenog života, kao i od strane onoga obudovjela katoličkog ljevičarenja, koje je bez du-bljega uporišta u najboljim zasadama katoličkog socijalnog nauka i redovito želi ostati izvan svakog konkretnog politič-kog zalaganja.

Vratimo li se još uvijek neriješenom pitanju političkog iden-titeta bosanskohercegovačkih Hrvata, čemu se još imamo nadati? Ukoliko već nije vjerojatno niti je, pak, poželjno očekivati mogućnost svehrvatskog političkog konsenzusa u Bosni i Hercegovini, kakve su mogućnosti i koje su pretpo-stavke nekog “trećega puta” u politici bosanskohercegovač-kih Hrvata? Koje bi to, makar u političkom smislu, trebale biti osnovne značajke takvoga puta? Bez želje za iscrpnošću u razradi konkretnog političkog programa – što svakako treba ostaviti za neku drugu prigodu – “treći put” u politici bosanskohercegovačkih Hrvata podrazumijevao bi, prije i iznad svega, izričitu i neposrednu političku opredijeljenost u korist izgradnje Bosne i Hercegovine kao zajedničkog pro-stora unutar zajedničkih granica, kao i odustajanje od mani-pulacije strahom od drugoga u prilog zamamljivom primor-dijalnom shvaćanju “čistog” nacionaliteta – onog oduvijek prisutnog, zauvijek zadanog i jedino mogućeg načina kolek-tivnog postojanja.

Time bi trebali biti obuhvaćeni i vrlo jasni zahtjevi za denaci-onalizacijom vjere i desakralizacijom konkretnog političkog djelovanja, bez opasnosti skliznuća u uskogrudnosti vlasti-toga mišljenja, oholost ili forsiranu ugroženost. Nadalje, bilo bi neophodno izvršiti zaokret konkretnog političkog djelo-vanja od temeljnih zasada i naslijeđenih oblika “kartel de-mokracije”, koja živi jedino od zlorabljenja zahtjeva političke akomodacije i supkulturne autonomije u okolnostima slože-noga društva, a u praksi se očituje kao stremljenje ka geto-izaciji i supkulturnom začahurivanju. Taj zahtjev proizlazi

isključivo iz nastojanja sadašnjih hrvatskih političkih elita da političko biće vlastitoga naroda organiziraju na način koji ne samo da omogućuje veći stupanj političke kontrole, već na-stoji priskrbiti monopol nad političkim sredstvima akomo-dacije. Takvi i slični zahtjevi za kontrolom svih elemenata društvenog života bosanskohercegovačkih Hrvata plod su želje za legitimizacijom vlastite pozicije moći, a nikako nisu odraz stvarnog političkog stanja Hrvata u Bosni i Hercego-vini. To je samo protega politike laži i opsjenjivanja, nastavak politike “papirnatog hrvatstva”, dakle, one političke taktike koja se pod krinkom legitimnog zahtjeva jednakopravnosti s drugima, zahvaljujući ponajprije uskogrudnostima stranač-kih i osobnih foteljaških mešetarenja, redovito promeće u najveću praktičnu nejednakost.

U tom svjetlu treba promatrati i potrebu obnovljenog od-nosa prema vlastitoj državi, kao i zavičajnu pripadnost kao primarni kontekst tradicijske vjere Hrvata u Bosni i Herce-govini. Razlika u odnosu spram prevladavajuće kulture, uko-liko ona uopće i postoji, ne smije se degenerirati u bijeg iz te kulture, već mora postati načinom da se razlika živi unutar nje. Ne bi li, primjerice, ista odlučnost i energija kojom bo-sanskohercegovački Hrvati tako žučno ističu centrifugalnu strukturu vlastitog osjećaja pripadnosti zemlji i zavičaju mo-gla biti dovoljna da se hibridnost tog identiteta prigrli s onu stranu izolacionističke distance bez pripadanja ili, pak, de-struktivnog pripadanja bez distance? Ustrajavanje na pošti-vanju razlike smisleno je tek u okolnostima života s drugima i drukčijima – iz tog temeljnog uvjerenja treba crpsti snagu za konkretna politička djelovanja.

Bez pretenzija da ovo izlaganje preraste u prolegomenu no-vog političkog programa, jedno je posve izvjesno. Naime, kada bi uopće bilo izgleda ili naznake nekoga “trećeg puta” u politici bosanskohercegovačkih Hrvata, moralo bi se naj-prije iskreno razračunati sa zabludama koje proizlaze iz pr-voga i drugoga puta, a napose sa traumatičnim iskustvima pretrpljenog i počinjenog nasilja. Taj problem dodatno je produbljen u kontekstu u kojem uvijek treba računati sa izvjesnošću bolesnih zahtjeva političke homogenosti, a na štetu svakog proporcionalnog političkog sustava kao pret-postavke mirnog suživota u podijeljenim društvima, osobito u slučajevima kada osjećaj posebnosti vlastitog identiteta vi-šestruko nadilazi osjećaj zajedništva s drugima.

Naposljetku, moralna je obveza i politička odgovornost bo-sanskohercegovačkih Hrvata da se – ne zbog ulagivanja, laž-nog dodvoravanja ili politike nezamjeranja spram drugih, već zbog vlastita dobra i mirne budućnosti svoga potomstva – odlučno i nedvosmisleno zauzmu za depolitizaciju vlasti-toga kriminala, jer će jedino tako biti moguća i dekrimina-lizacija njihove politike. Ukoliko do toga ne dođe, na koji će se način politika bosanskohercegovačkih Hrvata suočiti sa zahtjevnošću vlastitog argumenta pravičnosti, ili kako će se ona solidarizirati sa žrtvama nepravdi u svjetlu vlastitih če-žnji, ako još uvijek želi zavijati s vladajućim vukovima? Stoga je nepotkupljivost i nepopustljivost u smislu razračunavanja



s vlastitim kriminalom koji poništava svaku vjerodostojnost političkih zahtjeva bosanskohercegovačkih Hrvata jedna od ključnih pretpostavki za uspješnost politike “trećega puta”. Naprotiv, ne učiniti takvo što, značilo bi, u posve određe-nom smislu, ne samo negiranje temeljnoga i pozitivnoga smisla politike, već i krajnji protucivilizacijski ustupak u ko-rist vlastite štete.

Entoni Šeperić (Sarajevo, 1977.) diplomirao je ka-toličku teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sa-rajevu. Polaznik je licencijata iz fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno djeluje na području uspostave pomirenja i međureligijskog mirotvor-nog rada.



Tri nacije kao tri ratne naracijePostojanje tri etničke nacije u Bosni i Hercegovini podrazumijeva tri velike naracije na snazi i opticaju u javnom mnijenju. U ratnim pričama koje se neumorno prepričavaju, prošlost ove zemlje se vidi na tri različita načina. Iako se u tim pričama često opisuju isti događaji, isti junaci, te mnoge stvari koje se podudaraju, pričaju se tri različite kolektivne sudbine

Ugo Vlaisavljević

Dva načina na koji se komunistički režim stropoštao

Kao i sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, BiH se ne uklapa u slavnu epiku o pobjedi civilnog društva nad “to-talitarnom komunističkom državom” u Istočnoj Evropi. Za razliku od nekih država Sovjetskog bloka, u ovim zemljama nije došlo do “baršunaste revolucije” nego do krvavog ratnog sukoba. Događaj pada komunizma se odigrao u užasu ma-sovnih krvoprolića u kojima je jedna nacija bila smrtni ne-prijatelj druge, a ne u drami rušenja birokratske vlasti kroz jačanje samosvijesti društva o uskraćenim političkim i gra-đanskim slobodama. Iako je i u južnoslavenskim zemljama bunt civilnog društva mogao biti shvaćen kao glavni pokre-tač promjena, najbolji primjer je Slovenija 80-ih godina, ipak je borba za neovisnu nacionalnu državu prevagnula kao da-leko snažniji motiv. Tako se onda može objasniti zašto je ve-liki broj članova komunističke vladajuće elite ostao na vlasti i nakon propasti realnog socijalizma i čak predvodio narod u pokretu za svrgavanje nedemokratske vlasti. Upravo je borba za državu, plebiscitarno usvojeni prioritet onoga što bismo mogli nazvati državnim razlogom, podredila civilno društvo i tipične ciljeve njegovog samooslobođenja militan-tnim ciljevima zagrižene nacionalističke politike. Stvaranje nacionalne države se ispostavilo kao sveti cilj politike, koja se u dramatičnom momentu oružanog konflikta predstavila kao politika kolektivnog preživljavanja, pa je civilno druš-tvo u nastajanju bilo preko noći usisano u militantno tijelo naroda. Čini se da je za razumijevanja novijeg političkog i društvenog konteksta regije binarna opozicija civilno/mili-tantno nadodređujuća za sve važnije fenomene. Ona će nam poslužiti kao orijentir u našem retrospektivnom osvrtu na proteklih dvadesetak godina.

Istina je, dakle, da je tematika civilnog društva, nakon ruše-nja Berlinskog zida, uvedena u opticaj kao povlašten način gledanja na taj događaj. Ali to nije i jedina perspektiva za čitavu Istočnu Evropu. Trebalo bi razlikovati dva principi-jelna načina na koji je propao realno postojeći socijalizam: sa ratom i bez rata. Na jednom kraju istočnog dijela kontinenta smo mogli vidjeti međusobne obračune naoružanih naroda, a na drugom ustanak civilnog društva. Na jednom kraju su se države rušile i gradile, a na drugom su države jačale u nji-hovom simboličko-pravnom kapacitetu osiguravanja legal-nih prava i sloboda.

Presudna politička borba je, prema jednom modelu, podra-zumijevala sređivanje računa sa državnim neprijateljima, a prema drugom, sa neprijateljima društva. Nasuprot pacifizi-rajućoj civilnoj politici stajala je goropadna militantna poli-tika. Glavni ishod prve politike bilo je reintegrirano društvo i država ojačanog demokratskog legitimiteta, a kod druge politike je to bilo stvaranje od jednog “društva”, koje se ni-kako nije moglo dovoljno integrirati, više uzorno integrira-nih “zajednica”.

I upravu tu se pojavljuje deficit jednako prisutan prije kao i poslije pada komunizma. On bi se mogao označiti kao deficit civilnog društva, a koji se u kontrastu sa povijesnim diskon-tinuitetom obilježenim propašću jednog i gradnjom drugog režima, pokazuje kao konstitutivan za državne zajednice Zapadnog Balkana. Taj deficit na posebno upečatljiv način dolazi do izražaja u slučaju Bosne i Hercegovine, ali tako da baca razjašnjavajuće svjetlo i na političku i društvenu stvar-nost drugih zemalja u regiji.



kojem se ideološki veoma inzistiralo, ono što stoji u osnovi začuđujuće netrpeljivosti i mržnje s kojom se ovdje sručio komunizam.4

Rat kao nova paradigma u interpretaciji stvarnosti

Pretpostavimo li da državna politika fabricira etničke identi-tete, onda ćemo našu pažnju usmjeriti na to kako se realizira ova državno-politička produkcija etničkog. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, onda se dva najvažnija sloja konstitucije aktualnog etničkog identiteta vezana uz jučerašnji komuni-stički režim i današnji režim zasnovan na Daytonskom mi-rovnom sporazumu. Međutim, takav veliki utjecaj politike moguć je prije svega zato što je u lokalnom kontekstu svaka vladajuća politika ustvari politika kolektivnog identiteta, tj. etnopolitika. Onda je najvažnije pitanje kako to da su sve vladajuće politike koje su na scenu stupile u doba moderno-sti po svojoj suštini etno-politike. Čini se da odgovor na to pitanje leži u konstitutivnoj ulozi rata za svaku politiku koja je stekla pristanak većine naroda.

Ništa važno ne možemo znati o državnim politikama regije ako ne uvidimo njihovu vezu sa ratom. To su u načelu pobje-donosne ratne politike. One su kreirane u ratu i svoje tuma-čenje društvene i kulturne stvarnosti, svoju naraciju o histo-rijskoj prošlosti i svoje buduće programe zasnivaju na isku-stvu velikih bitaka i masovnih stradanja iz posljednjeg rata. Moderna povijest Bosne i Hercegovine je relativno kratka, ona počinje u 19. stoljeću sa propadanjem Otomanskog car-stva i priključenjem Austrougarskoj monarhiji. To je povijest čiji su najvažniji događaji nacionalno-oslobodilački ratovi i oružane pobune protiv strane imperijalne vlasti. Domaća politika uvijek počinje kao poslijeratna oslobodilačka poli-tika omogućena oružanim svrgavanjem neke strane vlasti.

Nema sumnje da je u burnoj povijesti Balkana rat obilježio svaki prijelomni trenutak: stvaranje i propast država, kralje-vina i imperija; nastanak i nestanak novih ideologija i ekono-mija; kulturne preporode i propadanja; usvajanje i gubitak religija, vjerovanja i običaja itd.

U tom pogledu novija povijest se bitno ne razlikuje od dalje prošlosti. Aktualni nacionalizam crpi svu svoju moć i pri-vlačnu snagu iz rata koji je izbio nakon okončanja “realno postojećeg socijalizma”. Vladavina komunističke ideologije bila je rezultat velike pobjede ali i velikih patnji u prethod-nom ratu. Takozvana Prva Jugoslavija sa počecima industrij-skog kapitalizma stvorena je nakon Prvog svjetskog rata na ruševinama velikih imperija. Bosna i Hercegovina je ušla u modernu povijest sa ulaskom austrougarskih trupa na njenu teritorije.

Nije dovoljno reći da je prošlost balkanske regije obilježena mnogim ratovima i da je to svakako ostavilo duboke poslje-

4 Cf. o tome Fethi Benslama, “Identitet i izvlaštenost”, Forum Bosnae 18, Sarajevo, 2002.

Etno-politika kao dominantni oblik politike u regiji

Ako je principijelni nosilac “baršunaste revolucije” bilo ci-vilno društvo, ko je onda nosilac “krvavih revolucija” jugo-istočne Evrope? To je dakako etnička zajednica koja sebe opaža kao zrelu i samosvjesnu modernu naciju. U Bosni i Hercegovini postoje tri takve etničke nacije: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Raspad Jugoslavije je od strane takvih političkih subje-kata shvaćen kao proces nacionalnog oslobođenja iz prisilne državne zajednice iskušane kao “tamnica naroda”. Ono što su građani Federalne države kao civilno društvo mogli po-krenuti i u mnogim aspektima i pokrenuli kao borbu protiv “totalitarne države” pod zastavom ljudskih prava i temeljnih sloboda, ubrzo je pretumačeno i preuzeto od novih nacio-nalnih elita kao njihov vlastiti razlog političkog angažmana i pretvoreno u glavni povod za nacionalno-oslobodilački rat. Ipak, pretpostavka takve mogućnosti preuzimanja jeste da-kako slabost jugoslavenskog civilnog društva, pa čak i upitna egzistencija tog društva kao društva. U doba kada se u svim novim postjugoslavenskim državama novija povijest rede-skribira1 kao milenijska povijest čiji su glavni akteri etničke zajednica, mnogi sumnjaju da je jugoslavensko društvo bilo išta više od konglomerata etnija.2

Ako je ostalo otvoreno pitanje da li je ovo društvo postojalo i ako jeste u kojemu stupnju integriranosti je to onda bilo, sasvim je izvjesno da je propast zajedničke države pretpo-stavljala konačnu dezintegraciju tog društva. Ipak, skloni smo da vjerujemo da se nakon sloma komunističke ideolo-gije moglo uočiti nešto kao kriza kolektivnog identiteta čak i pod pretpostavkom da prethodni režim za svoje građanstvo nije imao ništa drugo nego mehanički zbir konstitutivnih et-nija. U svakom slučaju je period polustoljetnog zajedništva “zbratimljenih naroda” imao dovoljno utjecaja na njih da je trebalo ideološki snažno preformulirati bazičnu formu etno-nacionalnog identiteta. Vladajuća etno-nacionalistička ide-ologija je u duhu perenijalističkog samoshvaćanja na samo-razumljiv način odbacivala svaku pomisao o nekoj dubljoj metamorfozi kolektivnog identiteta, svodeći dugu prošlost međusobnih kulturnih i socijalnih interakcija lokalnih na-roda na jednostavan izraz stoljetnog opadanja nacionalne samosvijesti pod podmuklim utjecajem asimilacije u okri-lju suviše bliske koegzistencije sa etničkim strancima iz susjedstva, najprije u Prvoj, a onda i u Drugoj Jugoslaviji. Kao krunski dokaz takvom gledištu je poslužila činjenica o burnom buđenju nacionalne svijesti nakon što je popustila ideološka stega titoizma ili, što dolazi na isto, da je upravo buđenje ove svijesti izazvalo kraj ovog režima. U svakom slučaju su propast jedne ideologije proleterskog internaci-onalizma, u lokalnom okviru protumačene kao državna po-litika etničke koegzistencije, i prodor etničkog separatizma dva simultana, tijesno povezana fenomena.

1 O pojmu redeskripcije vidi R. Rorty, Contingency, irony, and solidarity, Cambridhe University Press, 1989.2 Cf. Na primjer Neven Sesardić, “Liberalizam i njegove nevolje s naciona-lizmom”. Status 9, Mostar, 2006, str.20-25.



dice na politički, društveni i kulturni život naroda koji tu obi-tavaju. Pritom se ipak najčešće previđa konstitutivna uloga rata za mnoge najvažnije aspekte mirnodopskog života ovih naroda. Treba dovoljno ozbiljno uzeti činjenicu da se nakon svakog balkanskog rata mijenjaju temeljni obrasci kulture, politike i društva, a tako i kolektivnog identiteta. Ne samo da su promjene političkih režima u novijoj povijesti proizvod rata nego su tako nastale i nove gramatike i standardni jezici, novi književni kanoni i književne stvarnosti, nove historio-grafije i načini njihovog pisanja i izlaganja, nove ideologije, novi moralni obrasci, novi muzeji i arhivi itd. Upravo je u kolektivnom iskustvu ratne stvarnosti i pokušaju njene vje-rodostojne interpretacije potrebno vidjeti promjenu paradi-gme razumijevanja same te ratne stvarnosti, ali i svake posli-jeratne stvarnosti (kulturne, političke, jezičke itd).5

U Balkanskim ratovima, uostalom kao i drugdje u svijetu, ne treba vidjeti samo oružani konflikt nego i dramatičan so-cijalni i kulturni preobražaj. Tvrditi takvo nešto nipošto ne znači umanjivati strahote rata niti opovrgavati njegov de-struktivni karakter. Ne treba previdjeti da malim narodim ove regije svaki rat, ne samo svjetski nego i lokalni, uzima najveće žrtve i donosi najstrašniju opasnost: opasnost pot-punog istrebljenja. Dovoljno je podsjetiti na posljednji rat i na genocid u Srebrenici. Bosna i Hercegovina je bila popri-šte najvećih bitaka i najveća stradanja u partizanskom ot-poru u Drugom svjetskom ratu. Ogromno kulturno znače-nje rata upravo dolazi iz dramatičnog kolektivnog iskustva nepojmljivih strahota i čudesnog nadvladavanja najveće opasnosti: nestanka čitavog naroda sa lica zemlje. U svijesti ovdašnjih ljudi to značenje rata se priznaje i slavi kao ratna pobjeda, kao velika počast herojima i kao velika zahvalnost žrtvama. Epika pretvara rat u nešto veličanstveno. Užasni rat čini čitavu kulturu epskom. Prema toj epici koja se na-slanja na milenijsko kolektivno pamćenje o uzastopnim ve-likim valovima imperijalnih osvajanja, rat je uvijek prikazan kao neravnopravna borba dobra i zla, kao hrabri, ali često uzaludni otpor malog miroljubivog naroda pred ogromnom silom nemilosrdnog agresora. I velike žrtve i velika junaštva nalažu čuvanje sjećanja na ratnu prošlost. Epska glorifikacija rata opisuje ukazivanje najvećeg dobra, zajedničkog dobra čitavog naroda, pred iskušenjem najvećeg zla, koje dolazi od nekog drugog, uistinu stranog naroda.

Tri naroda kao tri korpusa ratnih priča

Etnički identitet, kako se povijesno oblikuje u lokalnom kontekstu, jeste ovo “zajedničko dobro”, spleteno od veli-kih podviga i stradanja, koje su ukazuje u ratnoj kataklizmi.6 Ovaj identitet se gradi i čuva kao pamćenje jednog kolek-tiva o svojim najvećim iskušenjima u kontinuiranoj borbi

5 Ovdje ukazujem na analogiju sa sociologijom znanosti Thomasa Kuhna i njegovim shvaćanjem uloge paradigmi.6 O vezi kolektivnog sopstva i zajedničkog dobra vidi Charles Taylor, Sources of the Self. The Making of the Modern Identity, Cambridge Univer-sity Press, 1989.

za opstanak. Usvojiti etnički identitet znači participirati u transgeneracijskom prenošenju izvjesne naracije, u stvari velikog narativnog korpusa u kojem jedno “mi” pripovijeda kako je usprkos dramatičnim zapletima uspjelo da ostane to što je oduvijek bilo.7 Ratna priča je, dakako, povlašteni oblik ove naracije u kojoj se tka etnički identitet. Pripadati jednoj etničkoj zajednici znači učestvovati u pričanju ratnih priča makar na jednoj od tri narativne instance: kao slušatelj (onaj kojem je adresirana priča, jer se radi o njegovim srodnicima i precima), kao autorizirani pripovjedač (kao svjedok doga-đaja ili kao nekadašnji adresirani slušatelj) ili čak kao sam junak priče.

Postojanje tri etničke nacije u Bosni i Hercegovini podrazu-mijeva tri velike naracije na snazi i opticaju u javnom mni-jenju.8 U ratnim pričama koje se neumorno prepričavaju, prošlost ove zemlje se vidi na tri različita načina. Iako se u tim pričama često opisuju isti događaji, isti junaci, te mnoge stvari koje se podudaraju, pričaju se tri različite kolektivne sudbine. Ako ništa drugo, očuvanje etničkog identiteta na-laže da ono “mi” koje je nosilac narativne radnje ne bude poistovjećeno sa nekim drugim “mi”. Pripovjedno “mi” sa-dašnjosti ima obavezu da čuva ratničko “mi” prošlosti živim i djelatnim. A ovo prošlo “mi”, sačuvano na taj način u kolek-tivnom pamćenju, osigurava postojanost i čvrstinu aktual-nog “mi” sadašnje etničke zajednice.

U zajedničkoj domovini kakva je Bosna i Hercegovina u ko-joj sve tri etnije ne samo da žive svoju vlastitu sudbinu nego stoljećima na mnogo načina dijele i zajedničku sudbinu, a lako se međusobno razumiju kao da govore istim jezikom, ispričati ratnu priču a da to bude dio konstitutivne etničke naracije, svjedočanstvo o sudbini etničke zajednice kojoj pri-pada pripovjedač te priče, podrazumijeva uvažavanje izvje-snog narativnog koda i kanona pripovijedanja. Etničko ime je tu svakako najvažniji element osiguranja etno-narativne posebnosti. Etnonim je krucijalni marker etničkog identi-teta. Tri etnije postoje i opstaju kroz dugu povijest zahvalju-jući tome što su iz generacije u generaciju novorođeni dobi-vali imena iz kanoniziranih repertoara tri odvojene familije vlastitih imena.9

Narativne instance (slušatelj, pripovjedač i junak) unaprijed su doznačene jednoj skupini koja se imenuje iz jednog skupa vlastitih imena. Samo tako može naracija biti konstitutivna za etnički identitet. No, odakle dolaze etnonimi i kako su se uopće mogli razdijeliti u tri odvojena skupa? Vlastita imena koja su rezervirana za tri narativne instance crpu se iz rezer-voara osobnih vjerskih imena. Prije nego što su postali Hr-vati, Srbi i Bošnjaci, stanovnici ove zemlje su se ponajprije

7 O narativnoj pragmatici kao načinu prenošenja etničkog identiteta vidi J.-F. Lyotard, Le Postmoderne expliqué aux enfants, Correspondance �9�2-�9�5, Galilée, 2005.8 Vidi o tome Homi Bhabha, Nation and Narration, Routledge, 1990.9 Cf. Ugo Vlaisavljević, Rat kao najveći kulturni događaj, Mauna-Fe, Sara-jevo, 2007, str. 95 i dalje.



razlikovali kao katolici, pravoslavci i muslimani. Vjeroispo-vijest je direktno nametala različite klase osobnih imena, a preko njih, kroz generacije, u značajnoj mjeri i prezimena. Na taj način je vjerska pripadnost s vremenom omogućila etniciziranje vjerske skupine, a to je onaj proces koji pove-zuje ratne priče, kao priče o sudbini jedne skupine, sa odre-đenim skupom vlastitih imena. Krivo je vjerovati da vjerska skupina sama po sebi već predstavlja etničku skupinu, iako se to može nekom učiniti da je slučaj u BiH. Osvrnemo li se na druge primjere u svijetu, vidjet ćemo da etnije u pravilu uspijevaju sačuvati različite vjerske skupine u svome okri-lju. Međutim, u ovom dijelu svijeta su veliki vojni pohodi i dramatične smjene imperijalnih vlasti najprije donijeli ov-dašnjem stanovništvu njihove različite religije, a potom ih opet od jedne do druge vlasti stavljali kao vjerske skupine u različit položaj, priređujući im tako često sasvim zasebne sudbine. Isprva je kolektivni pripovjedač ratnih priča bila vjerska skupina koja je pričala o teškoj sudbini svoje vjere, ali je upravo naracija o zajedničkoj sudbini pričana onima kojih se ta sudbina tiče, osigurana posebnom familijom vlastitih imena, neprimjetno ali neumitno etnicizirala ovu skupinu i pretvorila je u jedan zaseban etnos.

Za svaku etničku skupinu uopće postoje dvije opasnosti nje-nog konačnog iščeznuća: eksterminacija i asimilacija.10 Jednu donosi rat, a drugu mir. Za male narode Balkana ne zna se šta je bilo pogubnije: brojni ratovi ili periodi mira koji su sve do novijeg doba podrazumijevali inkorporaciju pobijeđenog naroda u državni poredak, u jezik i kulturu, pa i u ogromno demografsko tijelo moćnog osvajača. Nije pretjerano reći da je za ove narode mir čak mogao biti opasniji od rata, jer je donosio prijetnju perfidne simboličke eksterminacije kroz postupno i dugotrajno usvajanje svagda impresivne impe-rijalne kulture. Asimilacija bi završila u identifikaciji gotovo čitave lokalne skupine s jednim “mi” druge nacije/naracije, sa sudbinom jednog velikog naroda. Pretpostavka toga jeste usvajanje osobnih imena koji markiraju tu naciju/naraciju, a u drevno vrijeme to je podrazumijevalo vjersku konverziju. Sada razumijemo zašto je strah od kolektivnog nestanka u dugoj tradiciji junačke epike, kao konstitutivnog identitar-nog diskursa, najčešće imenovan kao strah da se ne izgubi ime i ne promjeni vjera. To je očiti već znak etničke samosvi-jesti na djelu – upravo stoga što je to strah od asimilacije. Ali i znak da je etničko još gotovo sasvim uronjeno u supstancu vjerskog. Tek će gradnja moderne nacije u dovoljnoj mjeri etnicizirati bosanskohercegovačke vjerske skupine: bile su potrebne moderne državne i političke institucije da bi se fa-briciralo ono etničko neophodno, kako tvrdi Balibar, da bi nacija imala dovoljno tvrdu i trajnu jezgru.

Tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini su tri velike nara-cije o stoljetnim pokušajima njihove eksterminacije i asimi-

10 O opasnosti iščeznuća čitavog jednog naroda, koju donosi asimilacija vidi: Raymond H. C. Teske, Jr. and Bardin H. Nelson, “Acculturation and Assimilation: A Clarification”, American Ethnologist 1, No. 2, 1974, str. 351-367.

lacije. Stranac koji se nađe u ovoj zemlji često će imati priliku da čuje od ovdašnjih ljudi jadikovke o ugroženosti etničke skupine kojoj oni pripadaju. Danas kada je već mnogo go-dina prošlo od rata teško će mu biti da povjeruje u to. Ali zatečen pred slijepom uvjerenošću tih ljudi možda će pomi-sliti da je posljednji rat i mogao počeo zato što je većina ljudi povjerovala u tu ugroženost.

Stvar je u tome što je etnička zajednica uistinu zajednica preživljavanja: riječ je o ratnom akteru koji je jedva izma-kao svome istrebljenju i koji nakon rata nastoji da gaji što življe sjećanje na rat da bi se na taj način borio protiv asi-milacije u miru, a i da bi što spremnije dočekao novi rat. Et-nička zajednica je zajednica pamćenja koju ratne priče drže na okupu. Tipično etničko stanje neke zajednice jeste stanje vojne mobiliziranosti potaknute jasnim sjećanjem na prote-kli rat (svaki važniji politički stav u javnosti je izrečen pod znakom memento belli). Shodno tome, moglo bi se reći da je i multietničko društvo titovskog socijalizma bilo u etnič-kom stanju, kako smo ga upravo definirali. Kroz čitavu svoju polustoljetnu povijest ovaj režim je držao svoje građane u “vanrednom stanju”.11 I postdaytonska Bosna je, bez sumnje, građanstvo u vanrednom stanju.

Neprijatelj iz prethodnog rata

No, ko je to doista jučer ugrožavao višeetnički grozd titov-skog društva, a danas bosanskohercegovačke etničke zajed-nice? Najkraći odgovor glasi da je to u oba slučaja bio “nepri-jatelj iz prethodnog rata”. Ako taj neprijatelj još dugo nakon rata ne bi bio djelatan, niko ne bi slušao ratne priče, pa bi naracija ostala bez treće instance, životno zainteresiranog slušatelja, a to će reći bez transgeneracijskog prijenosa. Na-rativna entropija smrtno ugrožava postojanje etničke nacije. Njeno vitalno stanje jeste stanje ugroženosti. Stalno bdijuća svijest o prisustvu neprijatelja jeste ono što čini ratne priče stvarnim, a ratne priče sa svoje strane treba da proizvedu takvu svijest. Ne zna se šta je važnije za vođe nacije, njene utjecajne političare i ideologe: da pričaju ratne priče ili da posvuda otkrivaju podmukle neprijatelje koji vrebaju.

Koliko je važan “neprijatelj iz prethodnog rata” možemo otkriti usporednom analizom prethodnog jugoslavenskog i sadašnjeg bosanskohercegovačkog režima. Riječ je o nepri-jatelju koji je konstitutivan za etnički identitet onih koji su napadnuti. Stoga i taj neprijatelj ima amblem etničkog iden-titeta. U Drugom svjetskom ratu je to bio nacist Nijemac, koji se ukazao kao imperijalni neprijatelj koji lokalnim et-nijama prijeti istrebljenjem. Velika ugroženost svih etničkih skupina Prve Jugoslavije dovela je do snažne međuetničke solidarnosti. Zajednički herojski otpor u narodnooslobodi-lačkom ratu pružio je mogućnost da se kod svih etnija stvori naracija u kojoj se pripovijeda o zajedničkoj sudbini. O juna-

11 O “vanrednom stanju” vidi G. Agamben, The State of Exception, Univer-sity of Chicago P ress, 2005.



cima partizanskog pokreta koji su porijeklom iz svih jugosla-venskih etnija moglo se pričati tako da mjesta pripovjedača i slušatelja nisu ekskluzivno rezervirana ni za jednu etniju.

Opasnom stranom neprijatelju, pravom strancu kakav je Nijemac, duguje se dakle stvarnost međuetničkog bratstva. Famozna krilatica “bratstvo i jedinstvo” nije tek Titova do-mišljata ideološka formula nego prilično vjerodostojan opis poslijeratne multietničke stvarnosti, makar samo prvih go-dina nakon rata. Budući da je etnička zajednica po definiciji bratska zajednica, međuetničko bratstvo iskovano u otporu stranom agresoru pokazuje da su sami temelji socijalističkog društva prvobitno bili etnički. Istinski stranac, onaj koji ne govori lokalne jezike (Nijemac je onaj koji je “nijem”), pribli-žio je “domaće strance” u čvrsti zagrljaj bratske zajednice.

Važno je ovdje sagledati ulogu politike, koja se već etabli-rala kao djelatnost modernih političkih institucija i ideološ-kih pokreta. Kao što je to karakteristično za tzv. treći svi-jet, relativno kratko moderno doba je u ovom dijelu svijeta shvaćeno kao doba samooslobođenja naroda kroz ustanke i oslobodilačke ratove. Poslijeratna vladajuća politika je u ta-kvom kontekstu ona politička opcija koja je bila u stanju da masama ponudi najprihvatljiviju interpretaciju svega onoga što se dešavalo u ratu. S obzirom na najvažniji ulog takve politike, a to je tumačenje ratne sudbine dane etničke za-jednice, ona se mora pojaviti kao politika etničkog identi-teta, tj. kao etno-politika. Dakle, iako predstavlja modernu političku ideologiju, titovski komunizam je također obavio zadaću koju zahtjeva drevni etnicizam: ljekovitu etničku reinterpretaciju konfliktne društvene stvarnosti.12 Ta poli-tika je stekla široku narodnu podršku, jer je u okviru svog prosvjetiteljskog, emancipatorskog projekta mogla dovoljno uvjerljivo objasniti hitlerovski imperijalizam kao posljedicu klasne borbe, a istovremeno ponuditi najprivlačniji oblik međuetničkog pomirenja. Kada se bivše socijalističko “druš-tvo” naknadno sagleda iz perspektive etnopolitike, a tome pomaže njen suvremeni procvat, pa tako pojavi kao složena (kvazi)etnija, onda jasno izlazi na vidjelo povijesni kontinu-itet etnopolitike.13

Politika kao pripovijedanje ratnih priča

Posebno se mogu analizirati predmoderni etnopolitički as-pekti involvirani u titoističkoj političkoj modernosti. Nit vodilje takve analize svakako bi bila funkcija ratne priče u političkom diskursu. Vjerujemo da je toj priči pripadala naj-važnija funkcija: funkcija legitimiranja političkog poretka. Rukovodioci socijalističkog poretka su se pred prigovorom o uskraćenim slobodnim izborima na kojima bi se pred bi-račima tek mogla provjeriti legitimnost vlasti pozivali na

12 Anthony Smith, The Ethnic Origins of Nations, Blackwell, Oxford, 1986, str. 56.13 Vidi o tome moj ogled “Yugoslav Communism and After: The Continu-ity of Ethnopolitics”, Identities – Journal for Politics, Gender and Culture, Vol. 2, No. 2, Skopje, 2003, str. 13.

mnogo važniji izbor koji je u ratu ovjeren ustankom nena-oružanog naroda i ovjeren krvlju njegovih heroja. Prolivena krv partizana je postavila sveto u temelje režima, pa je već i sama sumnja u pristanak naroda smatrana svetogrđem i stoga nemilosrdno osuđivana. Iz istog izvora je crpljen i ka-rizmatski legitimitet partijskih i državnih vođa: visoko pozi-cionirani funkcionari u miru su regrutirani iz redova vojnih čelnika i odlikovanih vojnika u ratu. I mnogo godina nakon rata, praktično sve do propasti komunizma, ratne priče su bile važan i nezamjenljiv dio javnih političkih govora, pogo-tovo onih održanih u presudnim trenucima povijesti: kada je trebalo pokrenuti ustavne, političke i ekonomske reforme, intervenirati u međunarodnoj politici, smijeniti političke protivnike itd.

Nije stoga pretjerano reći da je jugoslavenski socijalizam tra-jao onoliko dugo koliko su ratne priče djelovale očaravajuće na većinu naroda. Snaga uvjerljivosti ovih priča je bila di-rektno proporcionalna težini novih ratnih prijetnji. Socija-lizam je suštinski ovisio o trudu i učinkovitosti vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Ono što su bili neuspjesi ekonom-ske reforme 60-ih i 70-ih godina za emancipatorsku poli-tiku radničke klase, koja je obećala blagostanje za sviju, to je bila politika evropskog detanta za politiku koja je uistinu držala građane Socijalističke Jugoslavije na okupu: za poli-tiku etničkog identiteta. Teško je znati šta je više doprinijelo propasti poretka: sve snažnija unutarnja ekonomska kriza ili sve slabiji vanjski neprijatelj. Naizgled paradoksalno, osna-živanje demokratskih kapaciteta poretka, o čemu svjedoči otvaranje granica i veoma uspješno pokretanje turističke in-dustrije (pri čemu je promjeni image-a neprijatelja najviše doprinio masovan dolazak njemačkih turista na jadransku obalu), direktno je potkopalo etnopolitičke temelje poretka.

Tada je na vidjelo izašao deficit građanskog identiteta, jer je popuštanje autoritativne stege vodilo produbljivanju razlika među građanima u vidu sve izraženijeg etničkog pluralizma. Štaviše, građanska integracija koju je obećala komunistička ideologija upravo je zakazala na pravcu koji je anticipiran kao najpouzdaniji i najvažniji. Naime, jugoslavensko me-đuetničko bratstvo je imalo svoju glavnu osovinu: srpsko-hrvatsko bratstvo, i to na temelju najveće jezične bliskosti ovih dviju etnija i njihovog statusa glavnih aktera federalnog državnog ugovora. Upravo tu, u međuetničkoj relaciji koja je imala najveće izglede građanske integracije, pojavili su se inherentni etnički limiti integracije. To su limiti koje je nala-gao i osiguravao neprekoračivi prag asimilacije. Kao što je to pokazao opijajući nacionalizam Hrvatskog proljeća počet-kom 70-ih, nesumnjivi uspjeh građanske integracije, u tačci kada se rodila prijetnja da se Hrvati i Srbi etnički više ne ra-zlikuju, pokrenuo je mehanizme etničke razdiobe. Možda bi se mogla braniti hipoteza, s obzirom na zasnivajuću ulogu etnopolitike, da je daleko uznapredovali proces oblikovanja jugoslavenskog građanskog identiteta doveo do raspada za-jedničke države.



Rat u Bosni i Hercegovini

Posljednji rat koji je opustošio Bosnu i Hercegovinu, s ko-jim je pao komunizam i raspala se Jugoslavija, imao je pre-sudno drukčiji etnički karakter. Tome ratu, doduše, ni ovaj put nije nedostajao “genuini stranac” iz prethodnog rata – sve zaraćene strane su iznosile dokaze o njegovoj podršci protivniku – ali to je principijelno, po svojim glavnim akte-rima, bio rat između lokalnih etničkih skupina. Mjesto pra-voga stranca sada je zauzela figura neprijatelja kao “domaćeg stranca”. Nema sumnje da je rat učinio da bosanskoherce-govačke etnije u velikoj mjeri postanu jedna drugoj strane, o čemu svjedoči velika poslijeratna “etnička distanca”, ali je također važno primijetiti da je upravo prije rata, iznenadnim otkrivanjem strane (etničke) kulture kod susjeda, bila ispu-njena jedna od glavnih pretpostavki za pokretanje krvavog konflikta.

O gubitku povjerenja u komunistički režim i njegovu ideo-logiju ne bi se moglo ni govoriti a da oficijelna interpretacija Narodno-oslobodilačkog rata nije izgubila svoj kredibilitet u masama.

Kada imamo u vidu konstitutivnu ulogu ratne naracije, onda nam je lako objasniti zašto su izgledi za slom režima iza-zvali krizu etabliranog etničkog identiteta, a onda i urgentni potrebu njegove modifikacije (reinterpretacije). Ono što se najčešće imenuje kao plamen etno-nacionalizma koji je bu-knuo u jugoslavenskom javnom mnijenju krajem 80-ih go-dina nije ustvari ništa drugo nego izraz brojnih ideoloških pokušaja udovoljavanja ovom imperativu žurne prepravke kolektivnog identiteta, ali ovaj put kroz njegovo separatno učvršćivanje i osiguravanje.

Zašto je gubitak bratske bliskosti morao voditi međusobnoj konfrontaciji etničkih skupina? Prije svega zato što je taj gu-bitak u masama porodio uvjerenje da ove skupine ne mogu živjeti u istoj političkoj zajednici. Vidjeli smo da je zasni-vajuća pretpostavka jugoslavenske političke zajednice bilo otkriće međuetničke bliskosti i to u njenoj krajnjoj formi “bratstva i jedinstva” u kojoj se briše razlika između među-etničkog i unutaretničkog, između unutarnjih i vanjskih et-ničkih relacija. Drugi razlog leži u tome što etno-naciona-lizam, koji nadomješta ideologiju titoizma, ima za svoj pri-marni cilj da definira etnije kao moderne političke zajednice: nacije. Iako moderni politički pokreti nacionalnog buđenja datiraju u jugoslavenskim zemljama barem od 19. stoljeća, suvremeni etno-nacionalizam uvjerava svoje pristalice da lokalne “zajednice sudbine” još uvijek ostaju etnije, a to će reći nedovoljno konstituirani subjekti modernog političkog života, dok god su s drugima u bratskoj političkoj zajednici. Zato je s propašću komunizma odmah objavljen početak nemilosrdne borbe svake etničke skupine za svoju naciju-državu. Naravno da je to za Bosnu i Hercegovinu – kao et-nički složenu zemlju koja prema povelji ZAVNOBiH-a iz 1943. godine “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska” – imalo najtragičnije

posljedice. Ovdje je borba etničkih skupina za svoje vlastite državne političke zajednice postala borba za teritorije kroz akcije “etničkog čišćenja” čiji vrhunac je svakako srebrenički genocid.

Mnogi strani promatrači posljednjeg ratnog sukoba bili su zapanjeni pred činjenicom “ponavljanja povijesti”. Činilo se, pogotovo preteći medijski prikaz rata, da se ponovo vode bitke iz Drugog svjetskog rata, samo što je izostala izvanj-ska intervencija glavnog neprijatelja. To je možda posljedica odbacivanja komunističke interpretacije ovog rata, što je po-drazumijevalo iščeznuće Nijemaca kao neprijatelja. Sada su se umjesto njih pojavili njihovi domaći kolaboracionisti kao glavni akteri. Pogubna reinterpretacija koja pretvara bratski susjedni narod u naciste današnjice bi možda bila nezami-sliva bez duge vladavine ideologije koja je kao najvažnije tu-mačenje nacizma ponudila njegovo etničko tumačenje. Tako je nastavljena tradicija po kojoj je politički neprijatelj defini-ran kao etnički, a etnički “značajni Drugi” je sa svoje strane definiran kao najopasniji politički protivnik. Pritom defini-cija najvećeg zla također ostaje preuzeta iz prethodne ratne naracije – ono se i dalje imenuje kao nacizam ili fašizam – pa se smrtni neprijatelji vide kao (nekadašnji) kolabora-cionisti. Takva definicija nalaže i opravdava potpunu dehu-manizaciju neprijatelja, pa je onda u borbi protiv njega sve dopušteno: i najveća zvjerstva neće nauditi ljudskosti onog koji se suprotstavlja Nečovjeku.14

U lokalnom kontekstu etnički identitet jasno pokazuje svoju relacionu prirodu.15 Ratna etno-politika u kojoj se ovaj kon-stituira otkriva ga kao identitet u kontrastu sa neprijatelje-vim etničkim identitetom. Rat sa novim neprijateljem zasi-gurno donosi metamorfozu dotadašnjeg identiteta, s obzi-rom da je poslijeratni etnički identitet prije svega ne-identi-tet glavnog ratnog neprijatelja. U otporu Titovih partizana, uzmemo li samo bosanskohercegovačke etničke zajednice, Hrvati, Srbi i muslimani su se identificirali kao anti-fašisti ne-Nijemci (što je onda omogućilo njihovo bratsko zbliža-vanje). U ratu iz 90-ih Bošnjaci-Muslimani su se pojavili kao ne-Srbi i ne-Hrvati, Hrvati kao ne-Srbi i ne-Bošnjaci, a Srbi kao ne-Bošnjaci i ne-Hrvati.

S druge strane, priroda etničkog identiteta nalaže njegova-nje iluzije o njegovom milenijskom trajanju. Taj paradok-salni dvostruki zahtjev za metamorfozom i permanentnošću identiteta pomiruje se u takvoj vrsti narativne strategije pri obradi posljednjeg rata da se polazeći od njegove interpre-tacije reinterpretira stvarnost svih prethodnih ratova. Pri-tom je posebno važna reinterpretacija pretposljednjeg rata u svjetlu onog posljednjeg, jer se ustvari upravo u toj rein-terpretaciji na odlučan način uklanja opasnost dvostrukog etničkog identiteta i pomiruje neophodna metamorfoza sa neophodnim održanjem kontinuiteta identiteta.

14 Cf. Ugo Vlaisavljević, “Die Politik des Wissens und des Nichtwissens”, u: W. Benedek, Otto König, Ch. Promitzer (Hg.), Menschenrechte in Bos-nien und Herzegowina: Wissenschaft und Praxis, Böhlau Verlag Wien, Köln, Weimar, 1999, str. 285-308.15 Cf. Ph. Poutignat and J. Streiff-Fenart, Théories de l’ethnicité, suivi de Les groupes ethniques et leurs frontières de F. Barth, Paris, PUF, Paris,1995.



Veliki imperij u malom tijelu etnije

Kako sada vladajuća etnopolitika, koja se pojavljuje kao ma-trica gotovo svih utjecajnijih političkih gledišta, objašnjava lokalno međuetničko neprijateljstvo? Tako što se sklonost drugih ka zlu, njihova skrivena ili neskrivena volja za istre-bljenjem svojih susjeda, tumači upravo kolaboracionistič-kim opredjeljenjem: ratnim savezom kojeg su oni nekada sklopili sa istinski stranim neprijateljem, sa nekim imperi-jem. Ako je veza između etničke stranosti i neprijateljstva za etnopolitiku prirodna i neraskidiva, to je zbog stoljetnog kolektivnog iskustva s velikim imperijima. Stranost koja se odjednom prepoznaje u etničkom identitetu susjedne zajed-nice, stranost koja tu zajednicu čini neprijateljskom, dolazi od neočekivanog izranjanja na površinu kulturnog naslijeđa stečenog pod asimilacijskim utjecajem nekog imperija. Ko-laboracionizam i asimilacija su dva lica, ono ratno i ono mir-nodopsko, prisustva imperija na ovom tlu, koje etnopolitika jednih prepoznaje kod drugih, a što ih jedne za druge čini “domaćim strancima”. Prava priroda etniciteta se u “banal-nom nacionalizmu” svakodnevnice prozire kao duboki tra-govi strane kulture u mentalitetu i običajima susjeda, kao izvjesno duhovno srodstvo koje ih još veže uz nekada moć-nog zavojevača. Istina je da svaka etnička skupina sada ve-liča svoje imperijalno naslijeđe i u njemu istovremeno pre-poznaje svoju autentičnu kulturu. “Naša kultura” i susjedna etnička kultura se razlikuju kao “dobra” i “loša” imperijalna uprava u “našem kolektivnom pamćenju”. Požar etno-na-cionalizma koji je zahvatio regiju nakon pada komunizma, a koji je ustvari burni učinak grozničave rekonstrukcije et-ničkog bića do jučer zbratimljenih jugoslavenskih nacija, producirao je čudnovatu stvarnost simultanog postojanja u kolektivnom pamćenju nekadašnjih imperijalnih uprava: Bi-zanta, Otomanskog imperija, Austrougarske monarhije, pa i Jugoslavenske federacije. Rad na invenciji etničke tradicije, kojeg je naložilo postkomunističko doba, snažno je revita-lizirao i postojeće i fiktivne sedimente davnih asimilacijskih procesa. Male nacije su tako ustvari ponovo posegnule za svojom milenijskom strategijom etničkog preživljavanja: ta-lozi asimilacije koja je predstavlja smrtnu opasnost u proš-lom imperijalnom režimu, postaju moćno oružje simbolič-kog otpora prema novim naletima asimilacije koju sprovodi tekući imperijalni režim, pri čemu ona do jučer strana kul-tura postaje danas autentično našom (umjesto da predstav-lja prijetnju, postaje spas).16

Tako male etnije imaju ogromna kulturna tijela, jer su u sebi interiorizirale nekadašnje velike imperije. Treba imati na umu da su ovu interiorizaciju izvršili borbeni kolektivi, ak-teri (prethodnog) rata, u svrhu svoga preživljavanja. Ovdje se dakle velike, svjetske kulture i civilizacije pojavljuju kao kon-stitutivni materijal etničkog identiteta, kao neiscrpne riznice “mit-simbol” kompleksa.17 Najupadljivija razlika između da-

16 U. Vlaisavljević, “The War Constitution of the Small Nations of the Bal-kans, or ‘Who is to be reconciled in Bosnia and Herzegovina?’ “ Transeuro-péennes, Paris, No 14/15, 1998/99, str. 125-141.17 Anthony D. Smith, op. cit.

našnjih konstitutivnih bosanskohercegovačkih nacija jeste razlika u vjeroispovijesti, pa se najvažnije “zajedničko do-bro” etnija pojavljuje kao “religijsko dobro”. Međutim, etni-ciziranje religijskog opredjeljenja moguće je samo ako se re-ligija ukaže kao religijska kultura, kao izvjestan svjetonazor, moral, običajnost itd. A u zaleđu ove kulture stoji najma-nje jedna bivša imperijalna kultura. Tako se etnije ne samo međusobno razlikuju nego, po samoj repulzivnoj sili svoga identiteta, jedna drugoj suprotstavljaju kao nekada jedan imperij drugome – i to često usprkos moralnim nalozima iz svojih svetih spisa koje drže za povelje svoga identiteta.

Izgledi za pomirenje

Mogu li se onda lokalne etničke skupine ikada pomiriti? Nije li u sam njihov identitet upisano to da su kolektivni ratni ak-teri? Može li se za njih ikada rat okončati, ako asimilacija koju donosi mir nije manje opasna od samog ratnog unište-nja? Tim više je ta mogućnost neizvjesna ako znamo da se lokalne etničke skupine suprotstavljaju asimilaciji upravo kao ratni akteri. Jer one su se suprotstavljale teškim iskuše-njima asimilacije u višestoljetnim vladavinama stranaca tako što su brižljivo čuvale usponu na izgubljeni rat koji je i doveo strane zavojevače u njihovu zemlju. Kolektivno pamćenje je prije svega pamćenje o posljednjem ratu, a gaji se iz nužde preživljavanja. Predati zaboravu posljednji rat znači za za-jednicu pamćenja jednom za svagda izgubiti svoj etnički identitet. Ako je svrha pomirenja pacifikacija onih koji se mire, a što bi jedino i moglo donijeti pravi mir bez zaraće-nih strana, nije li onda pomirenje ozbiljna prijetnja samom etničkom karakteru lokalnih etničkih skupina – koje su sebe svjesne, da ne zaboravimo, kao modernih nacija?

Ali nije li pretjerivanje toliko sumnjati u pomirenje onih koji su do jučer živjeli u “zbratimljenoj zajednici” ili, što je još važnije, čiji je suživot na tlu Bosne i Hercegovine trajao stoljećima? Međutim, pri glorifikaciji stoljetnog suživota, za koju se može naći puno dobrih razloga, ne treba previdjeti gvozdene okvire imperijalnih poredaka koji su se smjenji-vali jedan za drugim. Suživot je predugo bio postojanje jed-nih pokraj drugih u vojnim režimima došljaka. Takvi režimi su ustvari i porodili ili makar presudno oblikovali etničke skupine u onom obliku kakav danas imaju, jer su različite vjerske skupine postavljali u različit položaj prema vlasti i državi. Ne čudi onda što suvremene etničke nacije, svaka za sebe, reinterpretiraju, a u svojoj kolektivnoj imaginaciji, i re-konstruiraju, raspoloživim materijalima “mit-simbol” kom-pleksa, neki prošli imperijalni režim kao svoj vlastiti kulturni i politički poredak.

Nije li onda jedini istinski oblik pomirenja ponudio titoizam koji je kao ideologija nastupio sa prilično radikalnim odba-civanjem imperijalnog naslijeđa uopće? Za takvo nešto je trebalo uistinu veoma loše i za sve etničke skupine dovoljno uvjerljivo iskustvo sa nekim osvajačkim imperijem, što je hitlerizam jamačno i pružio. Komunizam je kao revoluci-onarni oslobodilački pokret strasno propagirao anti-impe-



rijalizam. Tako se međuetnička blizina nije ostvarila samo na bojnom polju i u revolucionarnoj ideologiji nego i u etno-kulturnoj ravni: etničko je sada, makar je to bila relativno kratkotrajna iluzija, kod svih zbratimljenih naroda postalo razdvojeno od svoje pozadinske imperijalne kulture.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata južnoslavenske et-ničke skupine koje su stoljećima živjele pod različitim im-perijalnim režimima našle su se jedne prema drugima u ne-čuvenoj blizini, naizgled bez prevelikog povijesnog bremena pretrpljenih asimilacija, ali u blizini koja je iznijela na vidjelo veliku oskudicu u njihovim “izvornim” etničkim kulturama. Njihov praslavenski, predimperijalni, ustvari predpovijesni pra-etnicitet (Uretnicität) – na kojeg su se također pozivali komunistički ideolozi međuetničkog bratstva – pokazao se suviše praznim i apstraktnim, bez supstancijalnog kultur-nog sadržaja. Svaki ozbiljniji pokušaj oslobađanja od asimi-lacijskih tekovina imperijalne povijesti je svakako bio jalov posao. Nije onda iznenađujuće što su se nakon pada komu-nizma čule žalopojke o Titovom dobu u kojem je bio namet-nut lažni etnički identitet.

Pa ipak, u tom dobu nije bio samo međuetnički mir nego i pomirenje u svom uzornom obliku bratstva. Međutim, ako se takvo pomirenje uzme kao poželjan oblik pomirenja za današnje doba onda se ono čini bezizglednim. Naime ne smijemo previdjeti činjenicu da ono što je jučer izgledalo kao pomirenje, da je to bilo pomirenje unutar čvrstog voj-nog saveza ili, radije, jednog jedinstvenog ratnog aktera (Ti-tovih partizana). Danas pomirenje aktera rata ne može biti po modelu okrupnjenog ratnog aktera: multietničke solda-teske. Titoizam nije gradio svoje socijalističko društvo kao civilno. Ali bi se možda moglo tvrditi da je stvorio pretpo-stavke za takvo društvo povezujući etničke skupine u “zbra-timljenu zajednicu”. Međutim, upravo je proces pacifikacije militantnog društva kao ratnog saveza etničkih skupina i postupno pretvaranja etničkog u civilno odvelo ratobornoj podjeli društva.

Šta danas najviše stoji na putu pomirenja? Čini se da željeno pomirenje ima sasvim uzak manevarski prostor. Ono nipo-što ne smije predaleko otići. Lokalne etničke nacije ne bi do-pustile svoje vraćanje u krilo nekadašnje bratske zajednicu. Čuvanje etničke posebnosti nalaže da etničke skupine mo-raju ostati jedna drugoj strane u emfatičnom smislu riječi. A stranost kod ovih zajednica kao osebujnih ratnih aktera već podrazumijeva neprijateljski stav prema onima koji su strani. Budući da su sada kao nikada prije u povijesti zadobile lik in-terioriziranih imperijalnih kultura, svako njihovo preveliko političko i kulturno međusobno približavanje bi pokrenulo okidače koji zvone na uzbunu pred opasnošću asimilacije. Kako drukčije da shvatimo pomirenje ako ne kao dokinuće ratnog karaktera zajednice? Ali to bi u lokalnom kontekstu vodilo ukidanju njene etničke biti. Ako pomirenje ne može donijeti pacifikaciju militantnog tijela etničke skupine, da li je to onda uopće pomirenje koje odgovara svome pojmu? Glavna prepreka pomirenju nije nekakva ideološka magla

koju treba ukloniti. Nisu lokalne etničke skupine jedna dru-goj strane jer su podlegle iluziji etno-nacionalizma. Glavna teškoća za postizanje miroljubive koegzistencije sastoji se u tome što se poslijeratna etnička i međuetnička stvar-nost ne konstruira na osnovu ideologije kao nekog privida stvarnosti nego na osnovu naracije o posljednjem ratu, koja hoće da bude vjerodostojan opis stvarnosti svih stvarnosti: stvarnosti rata.18 U epistemološkom vokabularu izraženo, ratna naracija se prikazuje kao nesumnjivo “verificirani etno-nacionalizam”.

Reducirani princip nacionalnosti

Princip nacionalnosti19 je nadahnuo i napajao snage koje su dovele do raspada Jugoslavije i ne čudi da je bio uzdignut u glavni princip legitimiteta u procesu gradnje postjugoslaven-skih političkih jedinica. Budući da je ovaj princip bio ustvari shvaćen kao princip monoetničke nacionalnosti, a to znači reduciran na princip etniciteta, čini se da je opravdano go-voriti o novijoj poslijeratnoj povijesti Zapadnog Balkana kao o dobu etnopolitike. Prije nego kao neku posebnu politiku, etnopolitiku bi trebalo tumačiti kao interpretativni kôd koji je na djelu u gotovo svim dominantnim političkim strujama i orijentacijama. Kao što smo vidjeli, etnopolitka se pokazuje kao stroj za proizvodnju ratnih priča u kojima se svaka posli-jeratna stvarnost predstavlja kao upamćena ratna stvarnost. Reducirani princip nacionalnosti, usvojen kao vrhovni prin-cip tumačenja političke i društvene stvarnosti, leži u osnovi danas uvriježenog shvaćanja da moderna povijest Balkana, u kojoj su se jedan za drugim smjenjivali narodnooslobodi-lački ratovi, nije ništa drugo nego postupno ostvarenje “te-leologije povijesti” (Husserl) čija je posljednja svrha mono-etnička nacionalna država. Ova država je krajnje postignuće prošlih ustanaka i ratova, protu-asimilacijskih otpora i kul-turnih preporoda. Svrha povijesti jeste kraj strane vlasti, a to je za etnopolitiku konačni bijeg iz velikog tijela imperija. Najmanje dva ili tri imperija su se pokazala kao glavni ak-teri ostvarenja ovog kraja narodno-oslobodilačke povijesti. Za sve secesionističke nacionalizme koji su doveli do kraja Jugoslavije, ova federalna socijalistička država je bila oliče-nje nametnute strane vlasti. A Evropska unija, podržana od SAD, se pokazala kao prvi “imperij” koja uvažava i čak po-država temeljno stremljenje lokalne etnopolitike: jednu et-ničku skupinu u jednoj državi.

Junačka epika oslobođenja, koja predstavlja glavnu potku svih historijskih objašnjenja u dobu etnopolitike, uvijek re-ferira na imperije, pripovijedajući nam priče o brojnim utje-lovljenjima u državne, vojne, kulturne (itd.) poretke osvajača

18 O konceptu ratne stvarnosti kao “posljednjoj stvarnost” vidi U. Vlaisavljević, “South Slav Identity and the Ultimate War-Reality”, in: D. I. Bjelić and O. Savić (eds.) , Balkan as Metaphor. Between Globalization and Fragmentation, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, Eng-land, 2002, str. 191-208.19 Vidi o tome David Miller, On Nationality, Clarendon Press, Oxford, 1995.



i kasnija izbavljenja iz njih. Tekući epski kanon, koji bi po definiciji trebao da u jedan narativni korpus uključi zgode i peripetije svih važnijih ratnih priča iz prošlosti, postavlja kao napokon završenu slavnu kroniku o tome kako je “naš narod” uspio da se iščupa iz gvozdenog zagrljaja brojnih im-perija, pa i onog posljednjeg, komunističkog.

Ako je raspad Jugoslavije proveden po nalogu principa naci-onalnosti, jer je ovaj uzet kao glavni princip državnog legiti-miteta, onda se može pretpostaviti da je razlog propasti jed-nog poretka i stvaranja novih jedan te isti razlog. Hoćemo li reći da nedostatak legitimiteta “totalitarnog” jednopar-tijskog režima van svake sumnje? Sve do svojih posljednjih dana ovaj režim nije nikada upriličio slobodne građanske iz-bore na kojima bi provjerio svoj legitimitet, a kada su se ovi izbori jednom napokon desili, režim je propao. Međutim, može se također tvrditi da je provjeru svog legitimiteta na takvim izborima ovaj režim dopustio kada ga je već na dra-stičan način počeo da gubi. Odluka o izborima bila je znak fatalne slabosti jedne druge vrste legitimiteta koja dugo vre-mena nije trebala izbornu provjeru.

Ritualu ubacivanja kuglica u kutije kojeg su ismijavali, ko-munistički ideolozi su suprotstavili ratni izbor za kojeg se sudbinski odlučio gotovo čitav narod. Titova politika je po-bjedonosna politika koju su ogromne žrtve učinile svetom. To je politika koja je prošla najteži test svoje provjere i dobila pristalice koje su za nju bile spremne dati svoj život. Takva

Ugo Vlaisavljević (Visoko, 1957.), izvanredni pro-fesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje predaje ontologiju i epistemologiju. Poznat je i kao prevoditelj novije filozofske literature.

posvećena politika nije sebi mogla priuštiti opoziciju. Poli-tički protivnik je morao i u miru biti tretiran kao “narodni neprijatelj”, pa je bilo opravdano koristiti sva sredstva njego-vog eliminiranja. Etnopolitika jeste ono što titovsku politiku čini politikom prijatelja-neprijatelja (C. Schmitt), jer je ne-prijatelj definiran kao etnički Drugi, kao Stranac.

Međutim, ono što je u doba postkomunističke “tranzicije” važnije primijetiti jeste kontinuitet etnopolitike, koji je iz-među ostalog uočljiv i povodom pitanja legitimiteta poli-tike na vlasti. I ova novija poslijeratna politika nastoji ostati sankrosanktna i sačuvati pređašnji oblik legitimiteta uspr-kos i ponad “racionalno-pravnog legitimiteta” (M. Weber) slobodnih višepartijskih izbora. Kako nas neprestano uvje-ravaju političari na vlasti, svejedno o kojem lokalnom poli-tičkom režimu da govorimo, upravo poginuli borci i civilne žrtve posljednjeg rata ne bi dozvolili da se vladajuća politika radikalno pacifizira i da izgubi svoju etno-nacionalnu bit. Treba razmotriti politički utjecaj unija veterana i manipu-lacije političara na vlasti njihovim interesima u postkonflik-tnim zonama bivše Jugoslavije da bi se otkrili drevni predpo-litički mehanizmi legitimacije režima.



Građani biraju novi ustav BiHZnanstvena kritika daytonske države i prijedlog novog ustrojstvaU naivnoj težnji da se rekonstruira famozna multietničnost u BiH, umjetno su konstruirani kantoni u Federaciji, i posvuda su uvođeni principi razmjernosti i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. “Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi… ustrojen prema 14 ustava… u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj”

Željko Vukić

Savezna ili propala Bosna i Hercegovina?Analiza stanja

Crvena nit u već nepreglednom mnoštvu znanstenih i po-litičkih analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine je teza o slaboj i nemogućoj (propaloj) državi, iz jednostavnog ra-zloga jer “ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih et-ničkih skupina o državnoj zajednici”, koji možda “nije mo-guće ni stvoriti” (Kasapović, 2005/15). U posljednje vrijeme, ne samo siromaštvo, nezaposlenost i društvena nebriga o so-cijalno ugroženim, karakteriziraju bosansko-hercegovačko društvo, nego i porast svih vrsta kriminala, mita i korup-cije učvršćuju BiH na skoro samom vrhu ljestvice gorućih međunarodnih problema. Međutim, za razliku od drugih “slabih i propalih država: Somalije, Haitija, Ruande, Konga, Istočnog Timora” i dr. političko nedonošče – država Bosna

i Hercegovina – kreirana je u kuhinjama velikih sila, prije svega američke administracije i Kontaktne skupine, uprav-ljana i “dorađivana” od visokih predstavnika međunarodne zajednice kao protektorat. Suodgovornost svjetskih politič-kih čimbenika koji nisu razumjeli ili su pogrešno razumljeli jedan od najkrvavijih ratova novije povijesti vođen na tlu BiH, trenutno je od manje važnosti, imajući na umu nesreću i siromaštvo triju satjeranih naroda u “luđačku košulju” dej-tonske nefunkcionirajuće države.

Daytonski mirovni sporazum, kao genijalni zahvat ame-ričkog pregovaračkog tima na čelu s Richardom Holbroo-kom okončao je rat i masovno ubijanje civila, i u mučnom kompromisu smrtno zaraćenih strana, iznjedrio komplici-rani ustav za međunarodno već priznatu državu, definitivno koncipirao Federaciju Muslimana i Hrvata i uklopio je u konfederaciju s Republikom Srpskom. Znanstvenoteorijska argumentacija za mogućnost jedne takove državne tvorbe,



poznata u politologiji kao Teorija konsocijacije, Nizozemaca Arenda Lijpharta, predviđala je razne konsocijacijske aran-žmane među političkim elitama, koje su trebale dovesti do demokratske i ekonomski zdrave države. Petnaest godina ka-snije, Federacija je gospodarski u kolapsu, državni proračun pred slomom, kantoni ne funkciniraju, socijalni nemiri su u razbuktavanju, a Republika Srpska tone u korupcija i secesi-onizam. I to sve usprkos protektoratskom bđenju plejade vi-sokih predstavnika međunarodne zajednice (od 1998. s vrlo velikim “bonskim ovlastima”), milijardama međunarodne financijske pomoći, kao i mnoštvu savjetodavnih čimbenika koji su preplavili zemlju i aktivno se uključili u diskurzivni rat za ispravnu implementaciju dejtonskih nacrta.

Konsocijacija i(li) federalizam

Više je nego začudno da je krupnu politološku dilemu – novi ustroj rascijepljene države – američka administracija pokušala riješiti manjkom klasične federativnosti i obiljem konsocijacijskih aranžmana, ignorirajući tako svoja vlastita dragocijena povijesna iskustva. Koncipirati BiH kao kon-federalnu (dvoentitetsku) državu neravnopravnih članica, a slaviti američku demokraciju kao svijetli primjer ravno-pravnosti svih članica u federaciji, bazirano je zasigurno na nekim drugim mjerilima. Kome je više nego njima poznata važnost pobjede federalista nad konfederalistima u američ-kom građanskom ratu, kad su definitivno za današnju super-silu, učvršćeni temelji snažnoj demokraciji i funkcionalnoj državi. Pored podjele vlasti na egzekutivu i legislativu, po-tvrđen je klasični federalistički zahvat, uvijek problematične, vertilkalne podjele vlasti izmedju saveza i federalnih članica, što je bilo, a i danas je, od enormne važnosti za funkcionira-nje političkog sustava (van Beyme, 2007/41).

Također i kreatori povijesnog švicarskog ustava su 1948, po uzoru na američki ustav, kreirali klasični federalni sustav jednakopravnih članica i uveli ravnopravni dvodomni par-lament, nadilazeći tako nefunkcionalni asimetrični konfe-deralizam, čime su stvorili temelje najuspješnijeg europskog društva.

Američko ustavno načelo – da svaka nova članica u fede-raciji ima jednaka prava s ostalima – (od enormne važnosti za državnu stabilnost), potpuno je ignorirano u koncipiranju državne tvorbe BiH, i najmanjoj članici – Hrvatskoj repu-blici Herceg-Bosni – dodijeljena marginalna uloga u kom-pliciranoj (od Muslimana predominiranoj) Federaciji, a srp-ska članica – Republika Srpska – uzdignuta je na pijedestal entiteta (države u državi).

Analizom temeljnih zakona dejtonske BiH može se uočiti mnoštvo politoloških rješenja, tipičnih za teoriju konso-cijacijskih aranžmana, u kojima je omogućeno političkim elitama da se učahure u svoje segmente i da vrlo uspješno zadovoljavaju svoje vlastite egoizme. Akceptirane teritori-jalne autonomije, od strane kreatora Dejtonskog ustava, na

način da je dobio više onaj tko je više i tražio – bez obzira na jednakopravnost – vodili su u konfederalnost i asimetrič-nost. Osim toga, u naivnoj težnji da se rekonstruira famo-zna multietničnost u BiH, umjetno su konstruirani kantoni u Federaciji, i posvuda su uvođeni principi razmjernosti i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. “Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički su-stav u Europi… ustrojen prema 14 ustava… u kojem se od-luke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, en-titetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.” (Kasapović, 2005/156) Ovakav ustroj izložen je već duže vrijeme žesto-kim medijskim i znanstenim kritikama, i okrivljuje ga se kao generatora i unitarističkih i separatističkih tendencija. Taj najsloženiji Gordijski čvor europske politike trenutno je vrlo veliki diplomatski izazov i ako se blagovremeno ne razriješi nije isključeno da će “BiH biti suočena s iredentizmom. Ili mogućim raspadom.” (Žepić, 2008/20)

Odlučujuće je dakle pitanje (ako je već odlučeno od velikih sila da BiH mora ostati jedna politička cjelina) – kako ure-diti bosanskohercegovačku državu da stvarno funkcionira? U dihotomnoj tipologiji demokraskih političkih sustava, po vodećom politologu podijeljenih društava, Lijphartu, većin-ska je demokracija za višenacionalnu državu neprikladna – u obzir može doći samo konsocijacijska demokracija. Po toj teoriji, uz autonomiju segmenata (koja je u BiH 1995. bila očita), a koju su teoretičari federalizma već davno prije evaluirali, Lijphart stavlja drugo glavno načelo uspješnosti demokrcije u podijeljenom društvu – stvaranje velike ko-alicije, kao i dva sekundarna načela: razmjernost i manjiski veto. (Lijphart, 1984). Studirajući uspješne pluralističke de-mokracije (Nizozemske, Švicarske, Belgije, Austrije, Kanade i dr.), on uočava uspješnost velikih koalicija političkih stra-naka, tj. akomodaciju političkih elita i njihov vodeći princip: amicabilis compositio (prijateljski dogovor), i kao polito-loško otkriće pokušao ga je znanstveno uopćiti i primjenji-vati u novim demokracijama podijeljenih društava. S tim se, od samog početka, nikako nije slagao osnivač konsocijacijske (konkordancijske) teorije Nijemac Gerhard Lehmbruch, po kojemu su šanse Lijphartovih “institutional engineeringa” u novim zemljama često minimalne, jer su politička kultura i politička strategije aktera u konkordancijskim demokra-cijama “kontigentni rezultat povijesnog sazrijevajućeg procesa”. (Lehmbruch, 2003/12).

Dakle, razmjerna podjela vlasti u uspješnim demokracijama u obliku velike koalicije svih najvažnijih segmenata plural-nog društva samo su iznimne sekvence višedecenijskih i višestoljetnih demokracija, i ne daju se u novim zemljama tehnički “iskonstruirati”. Političke elite (najvažnije za taj tip demokracije), koje trebaju premošćavati rascijepe među se-gmentima i svojom suradnjom održavati zajednicu, u BiH su svakako najsporniji element u demokratskom projektu: bh. elite su na brzinu sročene, egoistične i bez potpore masa. Duge su im liste korupcijskih skandala i procesa (u svim



trima etnijama); premnogo se desilo političkih obmana i laži u zadnjih dvadesetak godina s njihovih strana.

Švicarska politička elita stoljećima je izgrađivala svoje ako-modacijske aranžmane, a čak – čitavo stoljeće – moderna je federacija izgrađivana većinski i konsenzusno – do velike koalicije 1943. Nizozemska politička elita stvara veliku koa-liciju tek 1917, a Austrija 1945. Stoga je znanstveno postaviti tezu da su za prve stadije mladih demokracija svojstveniji oblici konsenzusne demokracije (podjele i disperzije vla-sti), koja nije ograničena samo na stvaranje velike koalicije – kao što je u konsocijacijskoj demokraciji – nego obuhvaća sve druge oblike višestranačkih vlada. Ako postoji autono-mija segmenata (jedna društvena skupina samostalno ure-djuje vlastite poslove, poglavito na području obrazovanja i kulture), onda za savezne probleme nije nužna velika koali-cija, nego je dostatno da se problemi rješavaju konsenzusom (pregovarački), uz stalno postojanje političke oporbe – čiji je zadatak – kontrolna i inovacijska funkcija. Također je nužno inovacijskim snagama trasirati mogućnost stvaranja poslijeizborne koalicije. (U Švicarskoj je mogućnost učesta-lih referenduma prilika svakoj vrsti oporbe da dođe do po-zicije; u Njemačkoj i Austriji za oporbeni stav važna je mo-gućnost raspada velike koalicije i stvaranja nove minimalne koalicije; kao uostalom i u Belgiji i Kanadi.)

Osim organiziranih oporbi za novu demokraciju ključno je postojanje što više građana-demokrata kritički nastro-jenih spram političkih dužnosnika, a kojima je maksimalno omogućeno direktno djelovanje. Jedan od najvažnijih načina konsultiranja baze, kako to vodeći politolozi naglašavaju, su izbori, tj. sam “izborni dizajn”: kako pretočiti volju birača u politički mandat. Razmjerni izborni sustav omogućava puno preslikavanje izbornih rezultata u zastupnike, a centri-petalistički potencira većinske izborne sustave s preferencij-skim glasovanjem. Dejtonski ustav uveo je vrlo kompliciran razmjerni izborni sustav za BiH, koji je isključivao izborne pragove i podjelu zemlje na izborne jedinice. Neuspjeh je bio zagarantiran, i nakon nekoliko godina visoki predstav-nik Wolfgang Petritsch dizajnira izbore sasma drukčije, u želji da pospješi funkcioniranje federacije: i to kažnjavanjem najmanjeg federalnog člana – a forsiranjem najvećeg. Neke stranke su imale prag od pet posto, a neke (potrebne novom sustavu) ulazile s jedan posto dobivenih glasova. I po pre-poruci OESS-a, a da bi ukinuo pravo veta manjem narodu u Domu naroda, Petritsch mijenja i način biranja zastupnika, otvarajući mogućnost da veća nacija može manjoj birati po-litičke predstavnike. Tako je polučio pobunu obespravljenih. Najmanja nacija je proglasila samoupravu i dovela do blo-kade sustava.

Prijedlog narednih izbora!

Kritički analizirajući mnoštvo najrazličitijih napisa i prijed-loga za razrješenje zapadnobalkanskog čvora, a iščekujući eventualni dogovor domaćih čelnika (koji postaje sve više balkanska parodija), postaje očito da rješenje može biti samo u konstruktivnom angažiranju međunarodne zajednice (i to prije svega nove američke administracije i novog visokog predstavnika Valentina Inzka), a uz maksimalnu podršku demokratskih građana, koji se moraju uvući u ovaj sudbo-nosni proces. I kao što je već jednom izborni zakon upad-ljivo mijenjan na štetu građana-demokrata, tako bi za iduće opće izbore 2010. mogao od strane visokog predstavnika biti i promijenjen na dobrobit svih, tj. za unapređenje demokra-cije građana i naroda. Izbori bi se proveli početkom godine samo za Saveznu skupštinu oba doma: Zastupnički dom s 200 direktno biranih zastupnika i Dom naroda (federalnih članica) s direktno biranim 51 zastupnikom. Skupština s oba ravnopravna doma imala bi prvenstveni zadatak: kre-irati i proglasiti ustav savezne države, a potom izabrati premijera i predsjednika s dvojicom dopresjednika. Naredni zadatak je raspisivanje izbora za srednju razinu na osnovi Ustava koji je je konsenzusno kreiran i proglašen.

Da bi izbori za Zastupnički dom bili što direktniji, potrebno je da ima onoliko izbornih jedinica koliko i općina, s tim što bi veće općine imale proporcionalno i više zastupnika – naravno biranih u razmjernom sustavu, a da bi Dom bio dovoljno imun na manipulacije, potrebno je da ima i do-voljnu veličinu (broj od 200 se u Švicarskoj pokazao skoro kao magičan).

Budući da uspješna BiH može biti samo federalna, a ključni čimbenik federacije je Zastupničkom domu ravnopravni Dom naroda (velekantona), koji bi za prve ustavotvorne izbore trebao biti direktan – na način da većinske bošnjačke općine biraju svojih 17 predstavnika, srpske općine (RS) svo-jih 17, a hrvatske svojih 17 – s izbornim jedinicama veličine velikih općina ili više susjednih manjih općina.

Cijelo predizborno vrijeme (a tako bi se i birali zastupnici), bilo bi u znaku traženja i usuglašavanja novog optimalnog ustrojstva savezne države. Koplja bi se lomila i lome se oko nekoliko vrlo aktualnih modela koji se kreiraju u raznim ku-hinjama i s raznim intencijama.

Već je prije nekoliko godina vlada Norveške preko Centra za sigurnosne studije u Sarajevu pokušavala pripremiti mo-del ustavnih promjena, slično kao i Američki centar za mir. Ostalo se samo na konstruktivnom pokušaju. Venecijanska komisija (koju u najnovije vrijeme potencira i američki Kon-gres) u svojim analizama dala je preporuku BiH o jačanju državnih (saveznih) institucija, što je naravno od iznimne važnosti, ali se ni blizu nije upustila u znanstveno kreiranje srednje razine, bez koje nema uspješnog funkcioniranja si-metrične višenacionalne federacije.



Četiri aktualna modela – i prijedlog konstruktivnog – petog

Kako god budu izvedeni naredni izbori, sigurno će biti u znaku – ili kreiranja i usvajanja – ili samo usvajanja novog Ustava države, čiji gradjani već dugo vapiju za pravnom dr-žavom i sigurnim okriljem Nato-a i Europske unije. (Raspad zasad, otkad su se velike sile iznova zainteresirale za ovaj problem je manje vjerojatan.)

Četiri modela su aktualna u politološkom i političkom dis-kursu: model unitarne građanske države, model kantonalne države, model regionalizacije i model tri republike (Žepić, 2008/194). Model unitarne države (jedan čovjek – jedan glas) – svojstven samo jednonacionalnim zemljama – kao funkcionalno rješenje je utopija bošnjačkih političara i teo-retičara (Mujkić, Status11/63) i slobodna fantazma zapad-nih čimbenika – alergičnih na bilo kakve etničke podjele. Taj model ne podrazumijeva nikakvu srednju razinu između općine i države, a temelji se na dominaciji građanskog i igno-ranciji nacionalnog, što je za BiH neprocijenjiva pogreška. Uvesti unitarizam u zemlju u kojoj još uvijek ne postoji niti jedan povijesni događaj od zajedničke važnosti, niti ijedan zajednički blagdan, niti čak zajednički novogodišnji Djed Mraz (Božićnjak) za dječje vrtiće. Konsocijacija Lijphardov-skog tipa u ovoj varijanti dobila bi povijesnu dimenziju jalo-vih orijentalističkih manipulacija.

Drugi, model kantoniziranja cijele Bosne i Hercegovine, naizgled vrlo ekskluzivan (prije svega zbog švicarske uspješ-nosti), sve je manje u diskusijama, jer – već primjenjivan u Federaciji – zbog ogromne administracije i skupe države iskazuje se vrlo neefikasnim. Taj model podrazumijeva i raz-bijanje Republike Srpske u više kantona, čemu se srpski po-litičari svim silama opiru. (Radmanović/Nezavisne novine, 15. 5. 2009.)

Model regionalizirane države – podrazumijeva ukidanje entiteta i kantona, i favorizira ekonomske regije kao središ-nje razine vlasti – postaje sve aktualniji za bošnjačku poli-tiku, djelimično hrvatske političke stranke (i Crkvu u Hr-vata), kao i važne čimbenike u međunarodnoj politici. Ovaj model (vrlo rastezljiv), u svojoj osnovnoj varijanti je samo kompliciraniji nastavak unitarnog modela, jer u svojoj osnovi ne podrazumijeva stvarnu autonomiju segmenata, nego samo administrativnu upravu po naređenju iz centra. Čak i takova varijanta dovela bi do blokade sustava jer bi u regijama opet vladale – regije.

U varijanti da regije ne budu samo jedinice lokalne samou-prave, nego da imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, stvorilo bi se umjesto jednog kriznog sustava – tri – ili če-tiri – ili pet. Dominantna nacionalna središta s jakim nacio-nalnim strankama dominirali bi svoju regiju služeći se svim sredstvima (dovoljno je samo proučiti kako “multietničko” Sarajevo uvažava prava građana hrvatske i srpske nacional-nosti). Mir i prosperitet, u tako umjetno stvorenim regijama

od posvađanih naroda, jedino bi mogli na duge staze (i to samo djelimično) omogućavati jake međunarodne policijske i vojne snage s jakom financijskom podrškom.

Model tri republike podrazumijeva republike kao središ-nju razinu vlasti, tj. opstanak Republike Srpske i pretvorbu Federacije u Bošnjačku republiku i Hrvatsku republiku. Ne-poreciva je pravna i politološka argumentacija ovom mo-delu, jer u odnosu na prethodna tri, konačno proklamira simetrični status triju ravnopravnih nacija (koje su to bile i povijesno, i prije rata, i u ratu, i u Daytonu), i to na bazi preglednosti i pravičnosti (Žepić, 2008/221). Ali, budući da republike (tj. entiteti) najčešće podrazumijevaju sve bitne elemente državne strukture (vojsku, policiju, sudstvo, vanj-sku politiku, entitetsko glasovanje…) kreira se konfederalni sustav triju entiteta i time stvara stalna viruletnost blokada i separatizama. Naravno da se lako opozvati na ekstenziju političkih pojmova, pokazivati na drugačije značenje poj-mova i dokazivati da su mnogi politički relevantni pojmovi bez znanstvene konzistentnosti: Švicarska se zove konfede-racija, a važi za primjer klasične federacije, Kanton Ženeva nema predznak “Kanton” nego se zove Republic Geneve, Bavarska nije “savezna zemlja” kao ostale, nego se zove Frei-staat Bayern itd. Za BiH i žučnu raspravu o njezinoj srednjoj razini upadljiva je manjkavost potencirati stvaranje trećeg entiteta, tj. tri republike, a istovremeno se zalagati za do-voljno jaku saveznu razinu klasičnog federalnog tipa, državu sposobnu za euroatlaske asocijacije – kako zbog konsekvet-nosti u pojmovima tako i u popularizaciji novog ustroja, bez opterećenih nazivlja.

Model peti, Savezna država s tri (vele)kantona (Vukić, 2007) ima sličnosti s prethodnim, ali se razlikuje od njega ja-snom i racionalnom usuglašenošću savezne i srednje razine, definiranim kompetencijama kantonalnih premijera i save-znog premijera, počasnih ovlasti predsjednika i njegovih do-presjednika, a prije svega principom izvornodemokratskog formiranja (vele)kantona i to – tako da općine u sadašnjem sastavu (kao i novoformirane) referendumom izjašnjavaju svoju pripadnost određenom nacionalnom kantonu. Ma-njinske nacije u velikim gradovima imale bi umjesto, uobi-čajene kulturne autonomije, i mogućnost izborne jedinice za kantonalnu razinu, što bi potisnulo potrebu za stvara-njem distrikta od glavnog grada. Premijer Savezne države po ovom modelu bio bi biran po indirektnom modelu bi-ranja njegovih (i njemu koaliranih) zastupnika (elektora) za Saveznu skupštinu, kao predsjednik u SAD-u; imao bi velike ovlasti, ali bi morao “vladati” “europski” uz stalnu potporu Parlamenta, i morao bi cijelo vrijeme imati barem natpo-lovičnu većinu u svim trima kantonalnim skupštinama, tj. u nacionalnim klubovima Doma naroda. Svaku blokadu u Domu naroda mogao bi riješiti direktnim zastupanjem svoje ideje u dotičnim kantonalnim skupštinama, ili zahtjevom kod Ustavnog suda, a koji bi najčešće – raspisujući referen-dum – riješavao blokadu. Iz kojeg god naroda bio, savezni premijer bi morao imati za zamjenike i ministre predstav-nike iz drugih naroda. Po principu paritetnosti, ako je iza-



bran premijer iz jednog naroda, predsjednik Zastupničkog doma bio bi iz drugog naroda, a predsjednik Doma naroda iz trećeg. Predsjednik države, kao i njegovi zamjenici imali bi rotirajuću funkciju, kao i predsjednici Ustavnog suda.

Ali što je najvažnije za ovaj model: on posjeduje sustavnu preglednost za sve društvene čimbenike, on ima optimalnu direktnost građana-glasača za sve tri razine državnog su-

stava. Osim toga, on može riješiti dilemu: kakav sustav po-trebuje Bosna i Hercegovina na najizvorniji demokratski način.

Literatura:

Ančić, Mladen (2007). Jedan čovjek –jedan glas ili “hodte nami vi na viru”. Mostar: Status �2.

Abromeit, Heidrun und Stoiber, Michael (2006). De-mokratien im Fergleich. Wiesbaden:VS Verlag fuer Sozialwissenschaften

Calic, Marie-Janine (1996). Krieg und Frieden in Bosnien-Herzegowina. Frankfurt am Main: Suhrkamp

Clinton, Bill (2004). Mein Leben. Berlin: Econ

Holbrooke, Richard (1998). Završiti rat. Sarajevo: Šahinpašić

Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država. Zagreb: Politička kultura.

Lehmbruch, Gerhard (2003). Verhandlungsdemokratie. Wi-esbaden: Westdeutscher Verlag.

Lijphart, Arend (1984). Democracies: Patterns of Majorita-rian and Consensus Government in Twenty-One Countries. New Haven i London: Yale University Press.

Linder, Wolf (2005). Schweizerische Demokratie. Bern, Stutt-gart, Wien:Verlag Haupt

Mujkić, Asim (2007). Treći entitet (II) “Bauk” liberalne de-mokratije kruži Bosnom. Mostar: Status �2.

Obama, Barack (2007). Hoffnung wagen. Muenchen: Riemann

Von Beyme, Klaus (2007). Foederalismus und regionales Bewusstsein. Muenchen: Beck

Vukić, Željko (2007). Srednja razina – tri kantona. Mostar: Status �2. www.terratolis.com

Vukoja, Ivan (2007). Treći entitet – Uvod u podjelu ili stabi-lizaciju države. Mostar: Status12

Žepic, Božo (2008). Kritika politike. Mostar: Matica hrvat-ska Mostar.

Shema: Savezna država Bosna i Hercegovina

Željko Vukić (Tolisa, 1956.), studirao slavistiku, germanistiku i politologiju: u Beogradu, Zagrebu i Zürichu. Dvadeset godina živi u Zürichu gdje zavr-šava doktorat iz novije germanistike i specijalizira politološko polje zapadnog Balkana.

PREDSJEDNIKDVA DOPREDSJEDNIKA

SAVEZNI PREMIJERSAVEZNA VLADA

SAVEZNI PARLAMENT

DOM KANTONA51 IZASLANIK

17 + 17 +17

ZASTUPNIČKI DOM 200 ZASTUPNIKA

KANTONALNI PREMIJERKANTONALNA VLADA



KANTONALNI SABOR HRVATSKIH OPĆINA

70 ZASTUPNIKA

KANTONALNA SKUPŠTINA BOŠNJAČKIH OPĆINA

120 ZASTUPNIKA

KANTONALNA SKUPŠTINA SRPSKIH OPŠTINA (RS)

100 ZASTUPNIKA

HRVATSKE OPĆINE BOŠNJAČKE OPĆINE SRPSKE OPŠTINE

TEOLOŠKI KLASICIU SARAJEVU

teološki klasici u Sarajevu


Kristić: Što je teologija? Ideološka zakrpa za političko-religijske moćnike? Utočište za bojažljive bjegunce od društveno-političke odgovornosti? Znanost “opasna” za neljudskost u svim područjima života? Moltmann: Teologija je razum vjere, a vjera je život u Bož-joj istini. Teologija je utješna i oslobađajuća znanost jer “u Riječi bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Iv 1,4). Kao što je svjetlo neprijatelj tame, tako je istina opasnost za laži, a ljubav prema životu kraj želje za ubijanjem. U tom pogledu je teologija “opasna” znanost.Kristić: Čudom ste preživjeli stravično bombardiranje rodnog grada Hamburga 1943. Mobilizirani ste u nje-mačku vojsku. Bili ratni zarobljenik u logorima Belgije i Škotske. Koliko je to utjecalo da postanete teolog, a ko-liko oblikovalo Vašu teologiju?Moltmann: Potječem iz sekularne obitelji. Vjera i Crkva su mi bile posve daleko. Sa 16 godina bio sam 1943. pozvan u vojsku sa svojim školskim razredom. Dospio sam u pro-tuzračnu bateriju. Tu sam preživio vatrenu oluju koja je u

srpnju 1943. razorila Hamburg. 40 000 mrtvih, djece i žena. U tim noćima po prvi sam put zavapio za Bogom: “Gdje je Bog?” U zarobljeništvu sam po prvi put čitao Bibliju, a kad sam došao do Isusovog samrtničkog krika “Bože moj, zašto si me ostavio?” osjetio sam se razumljenim, da me je Bog tražio i našao. Isus Krist: To je Božja nazočnost u napušte-nosti od Boga. Bog sudjeluje u našim patnjama i preuzima na sebe naše boli. To rano iskustvo obilježilo je moj život, a i moju teologiju.Kristić: Vašu knjigu “Raspeti Bog” nazivaju “teologi-jom poslije Auschwitza”? Što znači to da ste teologiju ispisivali u sjeni Auschwitza? Mi također imamo svoje “Auschwitze”: Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo... Kako od-govorno govoriti o Bogu nakon Vukovara, Srebrenice ili Sarajevo?Moltmann: Pohodio sam 1961. ostatke logora smrti Maj-danek kraj Lublina. Htio sam propasti u zemlju od stida i srama. Vidio sam mrtve kako mi prilaze i postavljaju mi pi-tanja. Od tada vjerujem u uskrsnuće mrtvih. Ono što mo-

Oslobođenje počinitelja položeno je u ruke žrtavaJürgen Moltmann rođen je 1926. u Njemačkoj. Najznačajniji je živući evangelički teolog. Svoju je teologiju ispisivao u sjeni Auschwitza značajno pridonijevši suočavanju njemačkog naroda, a napose njemačkih kršćana s krivnjom za strahote Drugog svjetskog rata. Radeći na približavanju teologije današnjoj kulturi i čovjeku, kao i oslobođenju teologije od svake natruhe ideologije, surađivao je s egzistencijalističkim i marksističkim filozofima, posebice s Ernstom Blochom. Dao je odsudne poticaje za razvoje nove političke teologije i teologije oslobođenja, a u novije vrijeme razvoju ekološke teologije. Dva najznačajnija djela Teologija nade i Raspeti Bog prevedena su mu i na hrvatski jezik

Razgovor Alena Kristića s Jürgenom Moltmannom objavljen u Pogledima, subotnjem dodatku Oslobođenja, 28. ožujka 2009. godine



žemo mi, moja generacija nakon Auschwitza, govoriti o Bogu ovisi o onome što su učenici naviještali o Bogu poslije Isusove smrti u napuštenosti od Boga. Uskrsnuće je jedini božanski odgovor na Isusovu smrt. Za mene teologija u Nje-mačkoj “nakon Auschwitza” predstavlja duboku teologiju križa u svjetlu velike teologije uskrsnuća. Kristić: U knjizi “Raspeti Bog” govorite o tome da Bog pati. Pojasnite nam to! Što to znači za žrtve, a što za zlo-čince? Kakav je u perspektivi Vaše teologije odnos iz-među istine na jednoj strani i pomirenja i opraštanja na drugoj strani, odnosno zločinca i žrtva? Je li moguć za-grljaj zločinca i žrtve?Moltmann: Vjerujem da moramo na sasvim nov način proniknuti u odnos “zločinca i njegovih žrtava”. Naš je pravni sustav jednostrano usredotočen na počinitelja: Silovatelj do-bije 3 – 5 godina zatvora i potom je slobodan, a žrtva pati ci-jelog života. Počinitelj biva kažnjen zbog svog nedjela, ali ne i osuđen na davanje zadovoljštine. Kršćanske Crkve i njihovo dušobrižništvo također su jednostrano usredotočene na po-činitelja: Za počinitelja raspolažemo sakramentom pokore, a za žrtve – ničim. Ako priznaju krivnju, zločincima grijesi bivaju oprošteni, a za terapijom za žrtve još uvijek tragamo. Naša kršćanska tradicija poznaje “opravdanje grešnika”, ali ne i opravdanje žrtava, milost za pokajničke počinitelje, ali nikakvu pravednost za one “što podnose nasilje”, kako to kažu Psalmi. A Bog, o kojem govori Biblija, ne opravdava ipak samo grešnike nego prvo stvara pravo za ponižene i po-vrijeđene, nemoćne “udovice i siročad”. Kako će zločinci umaknuti iz laži, koja ih uništava, u istinu, koja ih spašava? Pokajanjem. A od čega se sastoji obraće-nje? Započinje priznanjem krivnje pred Bogom i pred žr-tvama (confessio oris). Nastavlja se u zaokretu od smrti i povratku životu (contritio cordis). Obraćenje na koncu do-vodi do praktične zadovoljštine, u mjeri u kojoj je to mo-guće, a to znači: do novog zajedništva sa žrtvama (satisfactio operum).Kako će žrtve zla uteći iz patnje, koja ih uništava, u život, koji ih ljubi? Njihovo uskrsnuće iz poniženja u život zapo-činje jadikovanjem, optužbom, iskazivanjem boli i bijesa. Za to trebaju ljude koji će ih slušati i sudjelovati u njihovom patnjama. Župnici su naučili slušati pri ispovijedanju. Ali tko sluša nijeme krike i tihe optužbe? Tko započinje govo-riti o njima? Drugi korak predstavlja oslobađanje od boli i opravdavanje patnika. Tada će biti moguće sursum corda, uzdizanje srca k Boga, i uskrsnuće djece Božje iz muka. Na koncu može nastati nadmoć žrtava (suverenitet) nad kukav-nim robovima zla. Oslobođenje počinitelja tada je položeno u rukama žrtava. Možda će novo zajedništvo žrtava i poči-nitelja započeti na grobištima mrtvih, ako se izmiješaju suze pokajanja sa suzama tuge u nadi u Boga, koji će jednom iz-brisati sve suze. Moj učenik Miroslav Volf napisao je dobru knjigu pod naslo-vom “Isključenje i zagrljaj”. Njega Hrvata, jednoć sam upitao, bi li mogao “zagrliti” srpskog četnika? Naravno, to ne mora istog trena biti zagrljaj. Bilo bi ipak dostatno, ako počinitelj pred žrtvama padne na koljena kako je to zastupnički za sve

Nijemce učinio Willy Brandt pred spomenikom žrtava geta u Varšavi.Kristić: Križ je za Vas temelj i kritika kršćanske teolo-gije. Kod nas se ratuje pod religijskim i s religijskim sim-bolima. Križ je, kao i drugi religijski simboli, često znak podjele, političke pobjede neprijatelja, zastrašivanja, pr-kosa... Što križ Vama simbolizira? Kako očuvati religij-ske simbole od zlouporabe?Moltmann: Na početku se kršćanstva nalaze dva križa. Je-dan je pravi križ, drugi je simbol. Jedan je križ užasna sprava za mučenje, drugi je križ iz imperatorova sna. Jedan je bio namijenjen za žrtve nasilja, drugi za nasilnog osvajača. Jedan je križ bio pun krvi i suza, drugi je bio prazan. Prvi je stajao na Golgoti i na njemu je umro Isus, drugi je bio pobjedo-nosni san cara Konstantina iz 312. Što povezuje drugi križ s prvim?Kad je car Konstantin u noći ugledao križ i začuo glas “In hoc signo vinces!” – “U tom ćeš znaku pobijediti!”, dao je naslikati križ na štitovima svojih vojnika. Pobjedišvi u bitki na Milvijskom mostu, osvojio je Rim. Taj je simbol – a ne Golgota – početak kršćanskog imperija koji je htio za Krista osvojiti svijet. Svetac kršćanskog imperija postao je sv. Juraj, koji ubija zmaja, dok je anđeo kršćanskog imperija postao Mihael, koji na nebu ubija đavolskog zmaja. “Zmaj” je bio smatran neprijateljem Božjim i neprijateljem carstva. Kri-ževi za vojne zasluge su Konstantinovi križevi: željezni križ, križ sv. Juraja, križ pobjede. Te križeve vidimo na zastavama kršćanskih nacija.Tko vjeruje u Krista i tko samo njega nasljeduje u svom ži-votu, korača putem nenasilja i putem mira. On ne pobjeđuje svoje neprijatelje, nego svladava neprijateljstvo u samome sebi, a prema mogućnosti i u drugima. On ne postaje nepri-jatelj svoga neprijatelja, nego nastoji oko inteligentne ljubavi prema neprijatelju, oko omogućavanja zajedničkog života. Đavolji krug mržnje i protumržnje, nasilja i protunasilja, vodi u smrt. Može ga se nadvladati samo ljubavlju prema ži-votu, prema zajedničkom životu. Nikad nema prave vjera u Krista bez poslušnog nasljedovanja Krista u osobnom i poli-tičkom životu. Krista se ne spoznaje samo razumom i srcem nego i življenjem života. Kristić: Doživjeli ste strahotu Hitlerove nacional-soci-jalističke diktature. Kako je to utjecalo na Vaše promi-šljanje odnosa kršćanskog i nacionalnog, religijskog i nacionalnog identiteta uopće? Kako gledate na religijski nacionalizam, a upravo to je “istočni grijeh” religija kod nas, jedinstvo političke i religijske oholosti, sebičnosti, samodostatnosti?Moltmann: Zaista sam u svojoj mladosti u nacističkoj Nje-mačkoj upoznao “religijski nacionalizam”. Kad bismo pjevali pjesmu “Sveta otadžbino, tvoji se sinovi oko tebe u opasno-stima okupljaju…”, uvijek bi me hvatala religijska jeza. Nakon što sam pri koncu rata vidio da je u ime te “svete otadžbine” proliveno krvi do koljena, ona je za mene izgubila svaki sjaj svetosti. Njemačka je mjesto na kojem živim i vjerujem, ali nikakva svetinja, za koju živim i u koju vjerujem. Kad se danas suočim s religijskim nacionalizmom, sprječavam ga.



Nije u crkvama mjesto nacionalnim zastavama. Prava kr-šćanska Crkva ekumenski je univerzalna i katolička. Ona zato mora probijati granice nacionale uskoće. Što više bude znala da je povezana i obvezana “cjelokupnim kršćanstvom na zemlji”, to će snažnije prekoračivati i svoje vlastite konfe-sionalne granice. “Politička i religijska oholost” bezbožna je, a pojavljuje se, kako kaže poslovica, “prije pada”, te zato i jest opasna za život. Kristić: U sferi političkog, religije su kod nas zarobljene nacionalnom i stranačkom uskoćom. Što je po Vama po-litički aspekt kršćanske poruke i kako se vjerodostojno ozbiljuje u društvu. Kakav politički angažman priliči re-ligijskim institucijama? Ima li treći put onkraj apolitič-nosti i robovanja nacionalno-stranačkoj uskoći? Moltmann: “Politički aspekt” kršćanstva ravna se prema životu i poruci Isusa Krista i prema Bogu, koji je uskrisio Raspetog. Isusova poruka o kraljevstvu Božjem upućena je siromašnim i obespravljenim, a ne bogatašima i umišljenim pravednicima. Isus je otvorio kraljevstvo nebesko siromaš-nima. Za njih je postao siromašan. Pravo Božje naviještao je poniženima i povrijeđenima. Bio je pogubljen kao bun-tovnik. Tješio je tužne i uzeo je na sebe njihove patnje. Kr-šćanska etika je etika života i socijalne pravde, kad se ravna prema Isusovom Govoru na gori. Kršćanska je teologije “te-ologija oslobođenja”, kad se ravna prema Isusovom poslanju. Ne može se biti kršćani niti apolitično niti nacionalistički. Kultura života je politička i univerzalna. Ona je naša buduć-nost. U protivnom nam prijeti univerzalna smrt. Kristić: Kao teolog bili ste u dijalogu s ateističkim mi-sliteljima, primjerice E. Blochom. Danas je kod nas po-litičko-društvena prednost biti vjernik, kao nekoć u ko-munizmu nevjernik. Čak se čuje javno od religijskih vođa da su ljudskost i moral nemogući bez vjere. Je li to istina? Ima li dobrote, ljudskosti i nade bez vjere u Boga? Kako to da je nihilizma i beznađa često više među vjernicima nego nevjernicima? Ima li temelja za suradnju vjernika i nevjernika u društvu oko općeg dobra?Moltmann: Naravno, dobrota i ljudskost su mogući i bez vjere i bez crkve. Bogu hvala! U protivnom odavno već ne bi bilo ljudskog svijeta. Božji Duh djeluje i po dobrim djelima nevjernika i po dobrim djelima vjernika različite vjere od naše. “Za sve što je dobro, istinito i lijepo, zahvaljujte”, potiče kršćane apostol Pavao. U borbi protiv suvremenih opasnosti koje prijete čovječanstvu trebamo suradnju svih ljudi dobre volje. Kako bismo drugačije mogli nadvladati klimatske ka-tastrofe, terorizam, financijske i gospodarske krize? Kako bi-smo drugačije mogli pomoći osiromašenim narodima Tre-ćeg svijeta? Temelj suradnje vidim u ozbiljenju ljudskih prava za sva-kog čovjeka i prava prirode za sva dobra stvorenja. U Uje-dinjenim narodima već nastaje zajednički ethos i zajednički pravni kanon. Svrha svakog međureligijskog dijalog je su-glasje u zajedničkom djelovanju s obzirom na zajedničke opasnosti koje prijete svijetu. U protivnom bi bio suvišan. Preživjet ćemo jedino zajedno ili uopće nećemo preživjeti.

Svi partikularni interesi moraju biti podređeni interesu za-jedničkog preživljavanja.

Kristić: Što je i odakle izvire kršćanska nada? Religijska nada uopće? Nešto ekskluzivno, samo za vjernike, neku nacionalnu ili religijsku skupinu? Društveno-politički opijum spravljen u religijskim laboratorijima? Punomoć za fundamentalističko nasilno uspostavljanje zemaljske teokracije?

Moltmann: Kršćanska nada je nada u kraljevstvo Bož-jeg za budućnost i nada u uskrsnuće za vječnost. Zadugo je nada u vječnost potiskivala povijesnu nadu u napredak, pre-pustivši je sekularnim misliocima i ateistima. U novom vi-jeku je povijesna vjera u napredak ispunjena nadom sa svoje strane potiskivala nadu u vječnost, proglasivši je “opijumom za narod”. Obje je bilo pogrešno, jer “Bog nade” nosi Isusovu poruku o približavajućem kraljevstvu Božjem za siromašne, obespravljene, bolesne i djecu nakon Isusova uskrsnuća iz smrti na križu. Obratno, nada u uskrsnuće uperena protiv smrti postaje osnova nade u napredak usmjeren približava-jućem kraljevstvu Božjem na zemlji. Kraljevstvo Božjem an-ticipiramo, kad se zalažemo za pravednost i mir na zemlji, jer iščekujemo “novu zemlju na kojoj će prebivati praved-nost”. Ne padamo u očajanje zbog razočaranja, zbog pro-tuslovlja i zbog protivljenja, jer vjerujemo u uskrsnuće iz smrti. Kraljevstvo Božje, kojem se nadamo, otvoreno je za sve ljude. Uskrsli Krist je predvodnik cjelokupnog novog čo-vječanstva. Krist nikoga ne isključuje, nego poziva sve. Bog će učiniti, ništa manje, nego “sve novo” (Otk 21,5).

Kristić: Prema Bibliji Bog nam često govori preko stra-naca. Ugostivši strance, neki kao Abraham, ugostiše Boga. Što bi u tome smislu Europa mogla naučiti od stra-naca, napose muslimana, razapetih između osjećaja “biti u tuđini” i “biti kod kuće”? Što bi ti stranci, prihvaćajući Europu kao novi dom, mogli naučiti od Europe? Nije li to unatoč sukobima i mukama providonosan susret za obje strane? Kakvo bi mjesto BiH mogla zauzeti u tom bur-nom susretu i prožimanju?

Moltmann: Bosna i Hercegovina i grad Sarajevo bili su nekoć uzor miroljubivog međureligijskog društva u Europi. Potom su došli okrutni balkanski ratovi devedesetih godina prošlog stoljeća. Proširio se strah od multireligijskog i mul-tikulturalnog društva. Hoće li možda Berlin postati slijedeće Sarajevo? – pitali su se zabrinuto mnogi ljudi u Berlinu. Pod zaštitom EU-e i NATO-a u Bosni i Hercegovini, a posebno u Sarajevu, iznova postoji šansa da se iznova iznađe multiet-nički, multikulturalni i multireligijski suživot i pruži za uzor Europi. Ako to uspije, zemlja i grad Sarajevo bit će blagoslov i uzor za Europu. Sa zabrinutošću i s nadama mnogi ljudi gledaju na ono što se zbiva u Vašoj zemlji i Vašem gradu. Što se tiče “tuđinaca” i “stranaca”, istina je da smo glede mi-roljubivog i pravednog društvo budućnosti još svi “tuđinci” i “stranci”, da još nismo doma. “Domovina ljudskog identi-teta” leži još uvijek pred nama, kako je to s pravom rekao Ernst Bloch.



Ovim bih predavanjem želio predstaviti svoju biografiju teo-loški i svoju teologiju biografski.

Kristova nada je meni u mojoj mladosti spasila život. Ona je ispunjavala do danas moj život s energijama božanskog Duha. Ona mi omogućuje da pozdravljam svako novo jutro, koje doživim, s radošću za Božji dolazak.

Božja budućnost me je uvijek fascinirala, jer je ona bila i jest za mene “široki prostor” slobode za život.

Krist je došao, Krist je sada ovdje, Krist će doći, to znači za mene:

Ti postaješ slobodan, ti si slobodan i “free at last, at last free”, kako to s riječima jednog spiritualsa stoji na grobu Martina Luthera Kinga, koji je ubijen 4. travnja 1968.

U svršetku – početak

Početak moga traženja Boga poklopio se sa strašnim svršet-kom moga zavičajnog grada Hamburga 1943. Ja sam tako-reći “preživjeli iz Sodome i Gomore”.

Ova primjedba nije nikakva religiozna poezija, nego bolna realnost. Kad god me ovo sjećanje prepadne, spopadnu me ponovno strah i drhtanje. Potječem iz sekularne obite-lji učitelja i nastavnika iz Hamburga. Religija i teologija bile su mi posve daleke. Htio sam studirati matematiku i fiziku. Max Planck i Albert Einstein su bili junaci moje mladosti. Kada sam imao 16 godina, bio sam prekomandiran sa svo-jim razredom u protuavionsku bateriju u unutrašnjem dijelu Hamburga. U posljednjem tjednu srpnja 1943. bio je Ham-burg uništen u vatrenoj oluji “Operation Gomorrha”, kako je glasila kodna riječ engleske Royal Airforce. Bomba, koja je rastrgala školskog prijatelja pored mene, poštedjela je mene na nepojmljiv način. U onoj noći masovnog umiranja prvi put sam u svom životu vikao Bogu: Moj Bože, gdje si Ti? Gdje je Bog?

Postoji još jedno drugo osobno iskustvo, koje ne zaborav-ljam: Pripadam generaciji u Njemačkoj u kojoj se dogodio “Auschwitz”. Ne mogu pogledati natrag na one zločine iz historijske distance. Ja sam živio tada i bio sam na drugoj strani, iako nisam aktivno sudjelovao u razbojničkoj Hitle-

Predavanje održano na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 31. ožujka 2009. Uredništvo Statusa na ustupljenom predavanju zahvaljuje dekanu Franjevačke teologije prof. dr. fra Mili Babiću

Božja patnja i Božja budućnostO rođenju nade u iskustvima trpljenjaU raspetom Kristu Bog sam je žrtva među žrtvama. Zbog toga se pomirenje počinitelja posvjedočuje preko žrtava. Žrtve imaju dugo sjećanje, jer tragovi trpljenja su duboko u dušama i često također ukopani u njihova tijela. Počinitelji imaju uvijek kratko sjećanje. Oni ne znaju i ne žele znati što su učinili. Zato su počinitelji upućeni na žrtve, ako žele iz smrti doći u život

Jürgen Moltmann



rovoj diktaturi. Išao sam 1961. s izdavačima “Njemačko-poljskih svezaka” kroz ostatke logora smrti Majdanek kod Lublina i najradije bih tada od stida i sramote potonuo u ze-mlju. Što se dogodilo tamo? Što je bilo to: krivnja ili grijeh, zločin ili radikalno zlo, ili nešto, što se ne može shvatiti tra-dicionalnim teološkim pojmovima? Ubijati, ubijati, ubijati..., ova uništavajuća diktatura Ništavila bila je za mene pomra-čenje Boga. Uništavanja, čiji sam svjedok postao na jedan i drugi način, protežu se ne samo na ljude, na žrtve i počinite-lje, nego sežu za mene do dubina božanstva. Krik umirućih žrtava onih masovnih uništavanja za pravednošću postao je za mene Božjim pitanjem.

Za vrijeme trogodišnjeg ratnog zarobljeništva u Škotskoj i Engleskoj tragao sam za odgovorom. Svaka noć je bila hr-vanje s Bogom kao Jakovljeva borba s anđelom na rijeci Ja-bok. To je bilo hrvanje s tamnom stranom Boga, s njego-vim sakrivenim licem i s Božjim Ne, koje smo podnijeli u ratu i u bijedi zarobljeništva. Izmakli smo smrti u ratu, ali na svakoga, koji je preživio, dolazile su stotine mrtvih. Utekli smo infernu, ali smo sjedili iza bodljikave žice i izgubili svoje nade. Otišao sam u rat s lijepim njemačkim pjesmama od Goethea i Schillera i s visokim idealima njemačke filozofije. Ipak su oni u bijedi logora izgubili svoje čari. Moj se unutraš-nji svijet srušio. Povukao sam natrag svoje krvareće srce iza oklopa nedodirljivosti i ravnodušnosti. To je bilo unutrašnje ropstvo duše, koje može pridoći vanjskom ropstvu. Može se postati ravnodušan i apatičan, da se više ništa ne osjeća, niti radost niti bol. Ali tada se ne živi više, ukrutiš se kod živog tijela.

Obrat od ovog svršetka ka novom početku došao je za mene preko triju stvari: preko cvjetajuće trešnje, preko ljubaznosti škotskih radnika i njihovih obitelji – i preko Biblije.

U svibnju 1945. morali smo izgurati kola iz bijednog logora u Belgiji. Činio sam to nijemo i bezvoljno i tada sam izne-nada zastao pred ovom trešnjom u najljepšem cvatu. Pogle-dao me je puni život. Bio sam slomljen skoro do bez svijesti, ali sam osjetio ponovno prvu iskru života u sebi.

U Škotskoj smo radili u cestogradnji zajedno sa Škotima. Oni su nas oslovljavali imenima, iako smo na leđima svo-jih kaputića nosili ipak samo brojeve, i oni su susretali svoje ranije neprijatelje s po sebi razumljivom gostoljubivošću i ljudskom solidarnošću, koja je mene duboko postiđivala. Oni su nas iz skamenjenih figura ponovno učinili ljudima, koji su se mogli smijati.

Tada sam dobio na dar Bibliju od engleskog vojnog kape-lana. Nisam znao što sam trebao s njome početi. Ali sam navečer čitao najprije psalme tužbalice Starog zavjeta i kada sam došao do 39. psalma, bio sam pogođen:

“Zamukoh, zanijemjeh i bol mi postade gorča,život je moj kao ništa pred tobom...Čuj moju molitvu i vapaje mi poslušaj,jer ja sam pridošlica pred tobom kao svi oci moji.”

To je bilo govoreno iz duše. Kasnije sam čitao Markovo evanđelje i kada sam došao do Isusova smrtnog krika: “Bože moj, zašto si me ostavio?”, tada sam znao sa sigurnošću: Tu je jedan koji tebe razumije, i počeo sam razumijevati Isusa napadnutog od Boga, jer sam osjećao da on mene razumije.

Krist – prijatelj u tuđini, koji je napustio sve da traži napu-štene. Krist – koji me vodi svojim putem u uskrsnuće i ži-vot. Stekao sam ponovno životnu hrabrost. Obuzimala me polagano, ali sigurno nada u puni život. Čuo sam ponovno tonove, gledao ponovno boje, osjećao sam ponovno snage života.

Kristova napuštenost od Boga na križu mi je pokazala, gdje je Bog prisutan, gdje je Bog bio u onim noćima vatrene oluje u Hamburgu i gdje će biti kod mene, što god me bude snašlo, i to me nije napustilo do danas.

Time je započelo moje uskrsnuće u život. Nakon godina Božje zamračenosti izašlo je sunce za mene. Našao sam skri-veno Božje Da, koje se sigurno krije u svakom Božjem Ne. Vratio sam se 1948. iz zarobljeništva, sa “šepajućim kukom” doduše kao Jakov nakon svoje noćne borbe s Božjim anđe-lom na rijeci Jabok, ali “blagoslovljen” kao on, jer sam osjetio “svjetleće lice” Božje, pošto sam tako dugo trpio pod njego-vim “skrivenim licem”.

Tri su iskustva iz onog vremena mene obilježila trajno:

- U svakom svršetku je skriven novi početak. Ako Ti njega tražiš, on će naći Tebe.

- Stekne li se hrabrost nade u depresivnim situacijama, tada ponovno počinju boljeti sjećanja, ali bol je bolji od rezigna-cije, jer je on znak života, a rezignacija je znak umiranja.

- Božanski glas, koji sam čuo preko Isusa, govori mi svakod-nevno: “Izbavit će te iz ždrijela tjeskobe u široki prostor, gdje nema više nikakve nevolje” (Job 36,16).

Nisam doživio Boga nikada kao tlačenje i otuđenje, nego uvijek kao ovaj široki prostor slobode, u kojem se može udahnuti i ustati.

Time napuštam ono osobno i okrećem se Božjoj patnji (pa-siji), koja nam je svima zajednička.

Božja patnja

U središtu kršćanske vjere stoji jedna povijest: povijest pat-nje. To se mora uzeti posve doslovno, tj. u dvostrukom smi-slu riječi patnja: Isusova povijest je povijest strastvene lju-bavi. Ona je time i upravo zbog toga istodobno postala i po-vijest smrtne agonije.

U središtu kršćanske vjere stoji trpljenje strastvenog Krista. Povijest patnje ima ovu aktivnu i ovu pasivnu stranu.



U ranijim vremenima često se previđalo Kristovu strast, koja ga je odvela u trpljenje. Čovjek boli postao je tada uzorom nijeme predanosti tužnoj sudbini.

Danas se naprotiv rado previđa trpljenje, koje pripada sva-koj velikoj strasti. Željelo bi se postati sretnim čovjekom bez želja i potisnuti trpljenje. Umrtvljuje se bol i lišava se sebe osjećaja i postaje se apatičan. Život bez strasti ljubavi postaje siromašan.

Radi čega je Bog ovo Kristovo trpljenje uzeo na sebe? Koji smisao ima događanje na Golgoti za samog Boga?

Na ovo pitanje postoje dva odgovora:

a) da bude s nama u našem trpljenju i da bude s nama u na-šim bolima, dakle: Božja solidarnost s nama;

b) da bude za nas u našoj krivnji, da nas oslobodi od njezina tereta, dakle: Božje zastupništvo za nas.

a) Kristologija solidarnosti: Krist naš brat

Evanđelja pričaju Kristovu povijest patnje kao povijest sve dublje Kristove kenoze. Himan Filipljanima sažima ovaj put poniženja ovako:

“Oplijenio je samog sebe, uzeo lik sluge... ponizio samog sebe i postao poslušando smrti na križu” (Fil 2).

Ako Bog ide tamo kamo Krist ide, ako je Bog sam bio u Kri-stu, tada Krist donosi zajedništvo s Bogom onima koji sebe ponižavaju i “pljačkaju” kao on sam. Kristov križ stoji iz-među bezbrojnih križeva, koji obrubljuju putove moćnika i nasilnika, od Spartaka do koncentracijskih logora pa i do izgladnjelih i “nestalih” u Latinskoj Americi.

Patnje Kristove (pathemata tou Christou) nisu isključivo samo njegove patnje, nego su uključivo i naše patnje i patnje ovoga vremena. Njegov križ stoji bratski između naših kri-ževa kao znak toga da Bog sam sudjeluje u našim patnjama i da naše bolove tovari na sebe. “Trpeći Čovječji sin” tako je jako postao jedan od nas da su bezbrojni i bezimeni, mu-čeni i napušteni ljudi njegova braća i sestre. To je bio događaj obraćenje 59-godišnjeg nadbiskupa Oscara Arnulfa Romera u San Salvadoru: “U razapetima povijesti njemu je bio pri-sutan raspeti Bog... U očima siromašnih i potlačenih svoga naroda vidio je iznakaženo Božje lice” (Jon Sobrino).

Krist je ušao u ovo poniženje i u ovu napuštenost da postane brat poniženih i napuštenih i da im donese Božju ljubav. On ne pomaže preko nadnaravnih čarolija, nego snagom svoga trpljenja preko svojih rana, “i po njegovim ranama smo spa-šeni” (Iz 53,5). “Samo trpeći Bog može pomoći”, pisao je

Dietrich Bonhoeffer u svojoj smrtnoj sobici. Bog pomaže najprije po svoj kompasiji, po svom sutrpljenju. Bog Isusa Krista je solidarni Bog žrtava i patnika. Bog nas ne napušta, On nas nosi.

b) Kristologija zastupništva: Krist Otkupitelj

Od početka je kršćanska zajednica u Kristovoj patnji vi-djela zastupničku božansku zadovoljštinu za grijehe svijeta. Prema slici “trpećeg Božjeg sluge” iz Izaije 52 vidjelo se u Kristu Sina Božjeg koji pomiruje po svom zastupničkom tr-pljenju. Kako se to treba razumjeti? Jesu li krivnja i zado-voljština uopće nužne? Vjerujem da su one to. Simon Wi-esenthal izvješćuje u svojoj knjizi “Suncokret” da je on kao zatvorenik koncentracijskog logora bio pozvan da dođe do kreveta umirućeg SS-čovjeka, koji je njemu, Židovu, htio is-povjediti da je sudjelovao u masovnim strijeljanjima Židova, kako bi ga zamolio za oproštenje. Wiesenthal je mogao sa-slušati ispovijed ubojice, ali mu nije mogao oprostiti, jer u ime mrtvih žrtava ne može nijedan čovjek oprostiti njiho-vim ubojicama.

Iz ove povijesti postaje jasno da je zadovoljština potrebna da bi se moglo živjeti s takvim teretom krivnje. Krivac ne može živjeti bez oproštenja krivnje, jer gubi svako samopoštova-nje. Oproštenje krivnje ne postoji ipak bez zadovoljštine. Ali zadovoljština nije nikakva ljudska mogućnost, jer se do-gođena nepravda ne može “ponovno učiniti dobrom” ni po čemu ljudskom. Je li zadovoljština za ljudsku krivnju tada jedna božanska mogućnost?

U kulturama mnogih naroda zadovoljština se tražila u žr-tvovanju životinja, koje trebaju ublažiti srdžbu bogova, koja je nastala zbog nepravde ljudi. Drukčije u Izraelu: U Starom zavjetu postojala je također žrtva pomirnica. To je bio tzv. “grešni jarac”, kojega Bog uspostavlja, time se grijesi naroda prenose na njega polaganjem ruku i on ih nosi u pustinju i tako oduzima od naroda. “Grešni jarac” se ne nudi Bogu da ublaži njegovu srdžbu, nego sam Bog uspostavlja “greš-nog jarca” da pomiri sa sobom narod koji je skrivio. Posto-jali su također u Salomonovu hramu takvi pomirbeni rituali. Prema viđenju proroka Izaije (poglavlje 53) Bog će poslati novog “Božjeg slugu”, koji će nositi grijehe naroda. Uvijek je to u Bibliji sam Bog, koji “nosi” grijehe naroda i tako čini pomirenje. Bog je onaj koji zastupnički trpi “za nas” i “za mnoge”. Bog sam je Bog koji izmiruje (daje zadovoljštinu).

Kako se to događa? Događa se tako da je Bog ljudsku krivnje pretvorio u svoje trpljenje, tako što “nosi” ljudsku krivnju. Prema Novom zavjetu Krist ne postaje samo bratom žrtava, nego i onim koji prinosi pomirnicu za počinitelje. “Ti nosiš trpljenje svijeta”, to vrijedi za žrtve. “Ti nosiš grijeh svijeta”, to vrijedi za počinitelje. Dok ovaj svijet postoji, Bog ne pod-nosi samo povijest trpljenja svijeta, nego i povijest nepravde ljudi. U raspetom Kristu Bog sam je žrtva među žrtvama.



Zbog toga se pomirenje počinitelja posvjedočuje preko žr-tava. Žrtve imaju dugo sjećanje, jer tragovi trpljenja su du-boko u dušama i često također ukopani u njihova tijela. Po-činitelji imaju uvijek kratko sjećanje. Oni ne znaju i ne žele znati što su učinili. Zato su počinitelji upućeni na žrtve, ako žele iz smrti doći u život. Oni nalaze pomirenje tek kada uče spoznavati sebe očima svojih žrtava. Raspeti Krist je “pre-dan radi naših grijeha” (Rim 4,25). Ranije se to predočavalo kao žrtva ili kao otkupni novac, koji Krist donosi da otkupi ljude. To danas predočavamo personalno. Krist je umro ne za pojedine grijehe, nego za nas grešnike. On nosi nas s na-šim grijesima, tako što nas podnosi iz ljubavi. Naposljetku: U tome da je Krist “za nas”, postaje očito da je “Bog za nas” (Rim 8,32). On razrješuje okove, kojima nas krivnja veže za prošlost, i čini nas slobodnim za budućnost pravednosti.

Trostruki Božji dolazak

Ne tek kršćanski Novi zavjet, već židovski Stari zavjet je usmjeren na Božji dolazak svome narodu, svome čovječan-stvu i svojoj zemlji. Ako se narod osjeća u tuđini napuštenim od Boga i daleko od obećane zemlje, tada viče, kako tužaljka pokazuje, prema Bogu: Ustani, Gospodine, podigni svoje lice i dođi! Ako osjeća Božji dolazak, tada mora pripraviti put Bogu: “Podignite vrata, nadvratnike svoje, držite se dveri vječne, da uniđe Kralj slave” (Ps 24,7). Ako iskusi tada punu prisutnost dolazećeg Boga, tada narod pleše i pjeva pred njim i slavi njegovu ljepotu.

Oba Zavjeta su jedan pored drugog svjedočanstvo nade u Boga, onako kako su Izrael i Crkva naroda zajednice nade u svijetu. Živimo u Božjem adventu. Vjera nam omogućuje povjerenje u Boga i nada nam omogućuje budnost i budi sva naša osjetila za ono što dolazi.

Preuzimam sada stari nauk o trostrukoj Kristovoj parusiji da ispričam koja sam životna iskustva imao s time:

On je došao u tijelu – on dolazi u Duhu – on će doći u slavi.

a) Bog je nama došao u Isusu Kristu

Kršćanska nada u budućnost temelji se na čvrstom povije-snom sjećanju. To je posadašnjenje Božjeg Krista koji je do-šao u ovaj svijet. On je time naš život učinio svojim životom i našu zemlju s njezinim bezbrojnim grobnim poljima pre-tvorio u zemlju nade. To razlikuje nadu kršćanstva od svih drugih snova o budućnosti ili strahova od budućnosti, o ko-jima danas čujemo.

Ali tko je Krist za nas danas?

Ne želim razvijati nikakvu kristološku dogmu, nego po-novno govoriti osobno. U onim godinama rata i zaroblje-ništva Isus Krist mi se približio, kada sam tražio Boga i kada nisam našao nikakav odgovor. Tako sam preko Krista došao

do povjerenja u Boga, i to je doista istinito kada kažem: Bez Krista bih postao ateist. Jer iz iskustva ljudske povijesti ili iz promatranja prirode ne bih u onim godinama došao na ideju da postoji jedan Bog i upravo tek ne na ideju da je ovaj Bog ljubav i da on misli dobro s nama. Počeo sam radi Krista vje-rovati u Boga. To znači točnije: Počeo sam vjerovati u Kri-stova Boga kojega je on oslovljavao tako intimno kao ABBA, kao dragi Bog, i čije carstvo je on navješćivao siromasima kao “ono koje se približilo”. Kada god mislim na Krista, tada osjećam ovu Božju blizinu i ovu širinu njegova carstva.

Prva slika, u kojoj me je susreo Krist, bila je slika napadnu-tog, zarobljenog, izmučenog Krista i Krista koji na križu Ri-mljana viče prema Bogu. Osjećao sam da me je on razumio kao prijatelj, koji tvoju sudbinu dijeli s tobom. Krist je išao putem koji vodi u trpljenje i u napuštenost od Boga da traži napuštene i da postane njihov brat. To me je pogodilo tako-đer toliko osobno: Bog je napustio svoga Krista, da tako dođe meni u moju napuštenost i da me nađe. Otkrio sam, dakle, nešto od svoje sudbine, s kojom nisam bio gotov, u njegovoj sudbini i nešto od njegove prisutnosti u mom životu. Postoji srednjovjekovna slika koja je tada često stajala na mome pi-saćem stolu. Ona pokazuje Krista koji dolazi u pakao i tamo otvara vrata. Jedan od izgubljenih dolazi k njemu i pokazuje svojim prstom na samoga sebe, kao da je htio reći: I Ti dola-ziš k meni! Tko sam ja zapravo? Tada dolazi kretanje u ovu sliku i u uzajamno spoznavanje.

Krist pomaže, Krist spašava. Ali on ne pomaže svojom nad-moću, nego svojom solidarnošću s nama u našoj nemoći. “Po njegovim ranama smo iscijeljeni” (poglavlje 53). Bog pomaže uvijek najprije svojim sutrpljenjem: I u paklu napu-štenosti od Boga si ti (Ps 139,8). Od ovog zajedništva supa-tećeg Boga ne može nas nikakva patnja i nikakav pakao više odvojiti.

b) Bog nam dolazi u Duhu

Kršćanska nada u budućnost temelji se u promatranju Krista i u iskustvu Božjeg Duha koji čini živim. Ne sjećamo se samo Kristove povijesti i ne čekamo samo na Božju budućnost, mi iskusujemo također danas već “snage budućeg svijeta” (Heb 6,5), to su životne energije Svetog Duha.

Ali tko je “Sveti Duh”?

Za mene je Sveti Duh Duh života, koji čini živim sve što dodirne: Božja vitalna prisutnost u svijetu. Dar i prisutnost ovog Božjeg Duha je ono najveće i najčudesnije što se može dogoditi nama osobno, našoj ljudskoj zajednici, svim živim bićima i ovoj Zemlji. Jer u Svetom Duhu nije prisutan bilo koji od mnogih dobrih ili zlih duhova, nego Bog sam, stva-ralački i živi, otkupljujući i spašavajući Bog. Gdje je Duh, tu je Bog prisutan na poseban način, ne na način svoje opće sveprisutnosti, nego na način svoje samoobjave. I gdje Bog objavljuje samog sebe, tu on također saopćuje samog sebe. Stvaralačke energije njegova vječnog života preplavljuju i



prožimaju naš smrtni život i čine ga iznutra posve živim. Gdje osjetimo Božjeg Duha, tu iskusimo Boga. – Kako? Preko našeg življenog života. Mi iskusujemo iscijeljeni i ci-jeli, ljubljeni i ljubeći život. Iskusujemo ga ne samo kao novu duhovnost srca ili kao novu teologiju glave, nego sa svim na-šim osjetilima kao novu vitalnost života. Mi osjećamo i ku-šamo, čujemo i osjećamo miris i gledamo naš život u Bogu i Boga u našem životu, tako kako se to u 1 Iv 1,1-2 kaže:

“Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim,što razmotrismo i ruke naše opipaše: Riječ života,i život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vamŽivot koji je vječan.”

Postoje mnoga imena za ovaj Duh života, jer postoje mnoga različita iskustva života. Za mene su imena: Tješitelj (Para-klet) i Izvor života (fons vitae) najljepša.

U Kristovoj zajednici iskusujemo ove životne snage božan-skog Duha. Tko je zato postao tužan i ravnodušan i ne osjeća više u sebi nikakvu životnost, neka se okrene Kristu i iskusit će novu vitalnost Božjeg Duha. Za mene se ona sastoji u no-voj osjetilnosti života i u širokom Božjem prostoru života.

Onako kako se u velikoj žalosti ugase naša osjetila i mi ne vidimo više nikakve boje, ne čujemo više nikakve tonove i ništa nam više ne prija i mi se ukrutimo kod živog tijela, tako se u dahu Božje ljubavi ponovno otvaraju naša osjetila, vidimo ponovno ovaj šareni svijet, čujemo ponovno melo-dije, dobivamo ponovno okus i osjećamo ponovno osjećaje. Zahvaća nas veliko potvrđivanje života, potvrđivanje života božanskog Duha života.

Ali za razvoj ovog novog života trebamo i široki životni prostor.

“Ti stavljaš moje noge na široki prostor”, kaže Psalam 31,9. Ovaj široki prostor je prisutnost beskonačnog Boga, koji obuhvaća naš konačni život sa svih strana (Ps 139,5). Ako nas božanska prisutnost obuhvaća sa svih strana, tada možemo svoj konačni život razvijati slobodno na sve strane. Možemo se kretati u Bogu i stanovati u Bogu. Bog nije samo osoba, koju možemo osloviti, nego i prostor u kojem možemo ra-zvijati svoj život. Jedno od tajnih Božjih imena prema židov-skoj tradiciji je ime MAKOM, prostor. Mi ljudi dajemo sebi životni prostor uzajamno, kada se otvaramo jedni drugima u ljubavi i prijateljstvu i kada dopuštamo da drugi sudjeluju u našem životu. Bez takvih slobodnih prostora u življenju jedni s drugima ne postoji nikakva osobna sloboda. Ljubav daje prostor slobodi i omogućuje joj vrijeme. Gdje iskusu-jemo takve slobodne prostore, tu iskusujemo prisutnost Božju među nama.

c) Bog nam dolazi u slavi

Osobno sam upoznao vjeru u Krista kao veliku nadu. Jer Bog, kojega je Krist pokazao, jest “Bog nade”, kako ga Pavao

naziva u Rim 15,13. Bog nije Vječni, koji tu jest i koji je tu bio i koji će tu doći, nego onaj “koji tu dolazi” (Otk 1,4). On nam dolazi ususret iz svoje budućnosti. Zato široki horizont bu-dućnosti nije nešto, što još pridolazi kršćanstvu, nego njegov bitni element. Vjerovati znači živjeti u prisutnosti uskrsnu-log Krista i ispružati se prema njegovu dolazećem carstvu “kako na nebu tako i na zemlji”. Živimo u očekivanju njegova dolaska. Nad nama svijetli zvijezda obećanja. Božje obeća-nje je kao zvijezda Danica koja najavljuje novi dan, dan Božji. “Noć poodmače, dan se približi”, tako opisuje Pavao kršćan-ski osjećaj vremena (Rim 13,12).

Koja budućnost može ispuniti Božja obećanja, naše nade i očekivanja Zemlje? Bog dolazi da s ljudima “stanuje” na svo-joj zemlji. Cijelo će stvorenje postati tada Božjim hramom. Objava to opisuje u slici o “nebeskom Jeruzalemu”, koji silazi na zemlju. Za ovu kozmičku šehina Božju mora se stvoriti sve novo i pripremiti. Tada će biti sve suze obrisane, ni boli ni jauka više neće biti te smrti više neće biti (Otk 21,5). Kada je božansko u svemu zemaljskom i kada je sve zemaljsko u božanskom, tada Božja ljepota dovodi sve stvari do sjaja. To je dovršenje povijesti nade čovječanstva i dovršenje stvore-nja, jer je sve stvoreno prema onom, što je “u početku” stvo-reno: nebo i zemlja, svjetlo i život, biljke i životinje i ljudi također.

Prema Drugoj Petrovoj poslanici 3,12 trebamo “čekati i žu-riti u Gospodnju budućnost”. To zvuči kao protuslovlje, ali nije nikakvo protuslovlje. Prevedimo to u naše iskustvo i u naš jezik.

Čekati: To znači ne prilagođavati se stanjima nepravde i ne priznavati moći faktičnog, jer se zna da nešto može biti bo-lje i da dolazi drugo. Čekati znači ne rezignirati nikada i ne napuštati samoga sebe. Moći čekati – to je umijeće nade. Strpljivost je krepost nade. Čekati znači živjeti u napetoj po-zornosti dok dođe čas ispunjenja. Moći čekati, to je vjernost obećanoj budućnosti. “Gospodine, Bože naš, gospodarile su nama osim tebe druge moći, ali mi se ipak sjećamo jedino tebe i ime tvoje slavimo”, govorio je to zarobljeni narod u babilonskom sužanjstvu (Iz 26,13).

Žuriti: Time je pak mišljeno prekoračiti postojeću stvarnost i anticipirati budućnost novog Božjeg svijeta svakim kora-kom i svakim djelom. Svakim djelom pravde pripremamo put novoj zemlji, na kojoj stanuje pravednost. Pribavimo li neko pravo onima, koji podnose nasilje, tada svijetli Božja budućnost u njihov svijet. Zauzmemo li se za “udovice i sirote”, tada dolazi nešto istine u naš svijet. Zemlja uzdiše pod nepravdom i nasiljem kojim pljačkamo njezina blaga i životne energije. Zemlja čeka na svoje pravo. “Žurimo” usu-sret “Gospodnjoj budućnosti”, kada anticipiramo onu pra-vednost u kojoj treba nastati “nova zemlja”.

Čekati i žuriti, to znači odupirati se i anticipirati. Time po-svećujemo život i postajemo sigurni u Božju budućnost.



Gdje danas trebamo hrabrost nade

a) Ljubav prema životu i prevladavanje smrtnih sila

Nada u Božju budućnost budit će ljubav prema životu nje-gova stvorenja. Ipak je nakon 2. svjetskog rata pisao Albert Camus: “Tajna je Europe da ona više ne ljubi život.” Tada smo se navikli na masovno umiranje i također danas nas ne uzbuđuju vijesti o “ubijanju” na Bliskom istoku. Napuštamo ljude, koji su očito sklopili “savez sa smrću”, jer su izgubili svaku nadu u život. Samo strastvena ljubav prema životu svijeta može razbiti njihovo očajanje i tromost njihovih srca i cinizam našeg duha.

Kroz svjetske religije puše danas manje vjetar mira, nego ra-dije bura terora i čežnje za smrću na jednoj strani i strahova od propasti svijeta i nebeskih snova o udaljavanju od svijeta na drugoj strani. Ako svjetske religije žele služiti životu svi-jeta, moraju najprije same postati sposobne za mir. Islam se mora osloboditi od apokaliptičkog terora samoubojica koji proizvode masovnu smrt. To sam islam mora.

Kršćanska vjera mora nadvladati apokaliptiku propasti svi-jeta armagedon-ratnika i Great-Rapture-snove fundamen-talista. Samo prava vjera u Krista može to. Oni koji stvarno vjeruju ustrajni su i ostaju vjerni Božjoj zemlji. Oni očekuju Božje carstvo “kako na nebu tako i na zemlji”. Zato nisu rav-nodušni prema sudbini ove zemlje koja je natopljena krvlju.

Oni slijede Krista koji je radi života svijeta došao u ovaj svi-jet. “U njemu je bio život i život je svjetlo svijeta (Iv 1,4). S Kristom je vječni život već došao u ovaj svijet žalosti. Zato su vjernici “ljudi koji prosvjeduju protiv smrti” (Christoph Blumhardt).

b) Trebamo hrabrost za ovu zemlju da ne bismo organi-zam zemlje, koja je naš zavičaj, prepustili razaranju

Biosfera plavog planeta Zemlja je naš životni prostor. Ali je širenje moderne civilizacije odavno dostiglo “granice rasta” i počinje razarati životne uvjete organizma Zemlje. Ovo ne-promišljeno moderno razaranje prirode ima svoje najdublje uzroke u poremećenom odnosu modernih ljudi prema pri-rodi. Osjećamo se kao stranci i gosti na Zemlji i još nismo našli svoje mjesto i svoju ulogu u Zemljinu domaćinstvu. Zemlja je za nas materijal za izgradnju ljudske civilizacije, ali ne zavičaj, u koji se moramo integrirati ako želimo pre-živjeti. Moderna nam antropologija pokazuje otuđenog čo-vjeka koji želi učiniti sebe gospodarom i vlasnikom prirode (Descartes). Religiozna nijekanja svijeta djeluju ustrajno. “Dragi Bože, učini me pobožnim, da dođem u nebo”, mole

S njemačkog preveo Roman Karlović

kršćanska djeca. Ako treba nebo postati naš vječni zavičaj, onda možemo biti ravnodušni prema Zemlji, jer mi smo do-ista ovdje samo kratko vrijeme. Nismo li mi ljudi ipak “ze-maljska stvorenja” (Post 2,7)? Nije li Krist rođen na ovoj Ze-mlji? Nije li njegov križ stajao na ovoj Zemlji? Ne čekamo li na “novu Zemlju, na kojoj stanuje pravednost” (2Pet 3,13). Nada u novo stvaranje svih stvari uključuje nadu u novu Ze-mlju. Mi ćemo s ovom nadom biti spremni ljubiti ovu zemlju kao same sebe i poštivati je kao Božje stvorenje koje stvara život. Mi ćemo, dakle, iscijeliti – koliko je to moguće – njoj zadate štete. Ova zemlja može živjeti bez nas i živjela je mi-lijune godina, ali mi ne možemo živjeti bez zemlje. Moramo se, dakle, integrirati u njezine životne uvjete i ne smijemo je podčiniti našoj civilizaciji.

c) Međureligijski dijalog treba služiti životu

Međureligijski dijalog je važan. Po njemu se postaje razborit i vjerojatno i mudar, jer se spoznaje drugog i u drugom svoje vlastito. Ali po ovom dijalogu nije još nitko postao kršćanin. On doista nema za cilj obraćenje drugog, jer bi tada bio za-vršen. Nema nikakvog vanjskog cilja, put je cilj. Upoznaje se u dijalogu, razgrađuje svoje predrasude i svoje slike o ne-prijatelju i dolazi do mirnog zajedničkog življenja u uzaja-mnom priznanju i poštovanju. Međureligijski dijalog je ipak posve konzervativan program. Religijske zajednice ostaju ono što jesu i žive u “pomirenoj različitosti”. One se odriču misije i obraćanja drugih i raduju se dostojanstvu svojih ra-zlika. Ali se mora razlikovati između ovog izravnog dijaloga i neizravnog dijaloga. Neizravni dijalog o socijalnim i poli-tičkim, etičkim i ekološkim pitanjima, koja se tiču svih ljudi, veoma je plodan i vodi dalje. Susrećemo se na “Dan Zemlje” ili na “Dan mira” i tražimo zajedničke putove iz svjetskih opasnosti.

Ljubav prema zajedničkom životu proizlazi iz ovih iskustava dijaloga i stavlja ih u veći okvir nade u Božju budućnost. Bog šalje svoga stvaralačkog Duha u ovaj krhki svijet da ga oživi. Duh života se “izlijeva na svako tijelo” da ispuni sa život-nim energijama ljude, životinje, biljke i samu Zemlju. To su “snage budućeg svijeta” (Heb 6,5). Ne smije se ovo ljubljenje života ograničiti na religiozna područja. Radi se o cijelom životu, zajedničkom životu i životu Zemlje. Misija glasi: “Ži-vot se pojavio i svjedočimo vam život koji je vječan” (1 Iv 1,2). Ljubav je poziv na ovaj život, s kojim Božja budućnost počinje na Zemlji.



Nedugo nakon posjete BiH u ožujku 2009., prof. Moltmann ovo predavanje poslao je članu uredništva Statusa Alenu Kristiću sa željom da ono bude prevedeno i objav-ljeno na našem jeziku, dakako, ako ocijenimo da je ono korisno s obzirom na izazove s kojim je suočeno bh. društvo nakon rata. Više nego uvjereni da je to tako, priredili smo ga za ovaj broj Statusa, zahvalni na inicijativi prof. Moltmanna

Božje ime je pravednost Božja pravda za žrtve i počinitelje grijehaU Božjim očima beznačajni ljudi su najvažniji. Njegov Otac započinje kraljevstvo Božje na marginama društva, a ne u višim slojevima. Sin čovječji je došao da nađe ono što je izgubljeno. “Izgubljeni” su njegova prva ljubav. “Posljednji” nisu beznačajni, već su oni “prvi”. Na taj je način Isus Krist potpuno preokrenuo vrijednosni sustav našega društva

Jürgen Moltmann

Koreju sam prvi puta posjetio 1975. Pozvao me profesor Pong Nang Park, kojega sam upoznao u Svjetskom savezu Reformiranih crkava. Prvo sam predavanje održao na fakul-tetu Hankuk. Naslov predavanja bio je: “Nada u borbi na-roda.” Bilo je to poglavlje iz političke teologije. U to vrijeme Koreja je bila pod vojnom diktaturom generala Chung-Hee Parka. Stoga i ne čudi što me je pratila KCIA.1 Za njih je tema mog predavanja bila opasna. U gostinjskoj kući Sveu-čilišta Yonsei susreo sam se s Nam-Dong Suhom, a profesor Byun-Mu Ahn me dočekao na fakultetu Hankuk sa studen-tima koji su bili tek pušteni iz zatvora. Stigao sam u središte minjung teologije koja je tek nastajala. Na fotografiji iz tog razdoblja nalazi se nesretni student koji je bio optužen za špijuniranje za Sjevernu Koreju i osuđen na smrt. Na sudu se branio mojom Teologijom nade koja je bila tek prevedena na korejski jezik. Kasnije je pomilovan i danas živi u Japanu.

1 Korejska središnja obavještajna služba. (nap. prev.)

Vlada je u ožujku 1975. otpustila jedanaest profesora, od toga četiri teologa. Budući predsjednik države, Dae-Jung Kim, nalazio se u zatvoru, a pjesnik Chi-Ha Kim sjedio je u samici i čekao smrtnu presudu. Prije dvije godine susreli smo se u Frankfurtu gdje smo vodili vrlo uzbudljiv javni di-jalog. Dakle, takva je bila situacija u Koreji prilikom moga prvog posjeta: zemlja Trećeg svijeta pod vojnom diktaturom i brutalnom eksploatacijom radnika i stočara, a kršćani koji su se pridružili svom narodu, ugnjetavanim minjung2*, pro-testirali su i oduprli se ugnjetavanju i tlačenju. Naučio sam voljeti ovu zemlju i njezin narod, a kršćanima sam se divio zbog otpora.

Kada sam prvi put došao, rečeno mi je da su Billyja Grahama, tijekom njegove evangelističke kampanje, majke zatočenih

2 Minjung je korejska riječ koju je teško prevesti, no u biti označava ugnje-tavane pojedince ili skupine: politički, ekonomski, sociološki, kulturalno ili vjerski. (nap. prev.)



zamolile da se javno moli njihove sinove, što nije prihvatio kako ne bi riskirao kampanju. Taj je potez u to vrijeme bio razočaravajući. Stoga sam sretan što je vlč. Yonggi Cho 2005. godinu nazvao “godinom aktivnog društvenog otkupljenja” te je izrazio žaljenje što je njegovo poslanje bilo previše usmjereno na dušu, a istovremeno zanemarivalo “državnu politiku”. Cjelovito Evanđelje usmjereno je na cjelokupni ži-vot, a otkupljenje uključuje čitavu pateću zemlju.

To je vjerojatno bio moj posljednji posjet Koreji. S mojih 83 godine mogu zaželjeti, ali ne i obećati: “Auf Wiederehen”.

Slušajući korejsku minjung teologiju i latinoameričku teolo-giju oslobođenja, odjednom sam postao svjestan jednostra-nosti tradicionalne kršćanske duhovnosti i teologije. Uvijek smo usmjereni prema grešnicima, zločincima. Katolici imaju sakrament pokajanja za zločince, a protestanti imaju nauk o opravdanju za grešnike. No, gdje su žrtve zlodjela? Gdje je opravdanje za žrtve grijeha? Gdje svoja prava pronalaze oni koji moraju trpjeti nepravdu i nasilje? Bave li se kršćanske crkve samo otkupljenjem krivaca, a ne slušaju tužaljke ne-vinih žrtava? Vjerujem da se moramo okrenuti i započeti s opravdanjem žrtava grijeha jer se u njihovim rukama nalaze ključevi za oslobođenje robova grijeha. Prema svjedočan-stvu Staroga zavjeta, Božja pravednost je kreativna, prven-stveno pravda koja iscjeljuje i podiže žrtve, a onda, također, i pravda koja opravdava zlotvore i pomiruje grešnike. Božja je pravda uvijek društveni čin u nepravednome svijetu u ko-jemu se na jednoj strani nalaze robovi grijeha, a na drugoj žrtve grijeha, ovdje ugnjetavači, ondje ugnjetavani, ovdje pobjednici, a ondje gubitnici. Opravdanje jednih i drugih ni-kada nije individualističko i nikada nije ograničeno na spa-senje duše. To nije stvar između mene i Boga. Konačni cilj Božje stvaralačke pravde u ovome svijetu nije ništa drugo do “nova zemlja, gdje pravednost prebiva” (2 Petr 3,13).

Vapaj za pravdom

a) Žrtve: Gdje danas možemo čuti vapaj za pravdom? Ne čujemo ga od zločinaca ili krivaca, moćnika i pobjednika, već od žrtava nepravde i nasilja i onih koji su osiromašeni i bolesni zbog ekonomske nepravde. Postoji stara izreka, “Šutnja naroda presuda je tiranima”. U svijetu zaista postoji tihi vapaj Bogu i vapaj za pravdom. Tko ima uši da čuje, čut će ga. Oko nas, na zemlji, postoji i uzdah naših ugnjetavanih bližnjih. Možemo ga osjetiti. A postoji i krik onih koji umiru na mjestima koje je i Bog napustio. Onaj tko se sjeća Isuso-vog smrtnog vapaja, taj ima otvorene uši. Postoji bol koju treba predati silama zla, bespomoćnosti, beznadnosti i na-puštenosti od Boga. Mi stariji sjećamo se bolnih vapaja žr-tava masovnih umorstava u 20. stoljeću. Danas u novinama i na televiziji vidimo ogroman broj izgladnjelih. Znamo bro-jeve, ali ne možemo vidjeti lica iza tih brojeva, a ona optu-žuju našu ravnodušnost.

Vapaj za pravdom ne nastaje samo zbog velikih zločina pro-tiv čovječnosti, već i zbog prirodnih katastrofa u prenaselje-

nim područjima Azije: tsunamiji, cikloni i potresi uzimaju tisuće života. Gdje je Bog? Je li pošten “slučaj” (Zufall) u ko-jemu jedni umru, a drugi prežive. “Sudbina” je slijepa, a žrtve katastrofa muči pitanje: Je li Bog pravedan? Gdje je Bog?

b) Zločinci: Drugi vapaj za Bogom i pravdom vapaj je zlo-činaca kada postanu svjesni onoga što su učinili. Kad izra-bljuju žrtve, ugnjetavaju ih i omalovažavaju, postaju dobro-voljni robovi zla. Osjećaju se slobodni i moćni, ali zapravo postaju robovima zle sile: Rade ono što se od njih traži ili zahtijeva, ili to naprosto rade zbog svog profita. Oni također postaju žrtvama zla, no drukčije od patećih žrtava zla. Oni postaju aktivni robovi zla. Opterećuju sami sebe krivnjom i ulaze u vražji krug zla iz kojega nema izlaza. Možemo li čuti vapaj zločinaca Bogu i vapaj za pravdom? Ne. No, čujemo njihov vapaj protiv Boga i njihovu pobunu protiv pravde: “Nadam se da nema Boga” – rekao je časnik mome ocu na ruskom frontu 1944. u Drugom svjetskom ratu – “jer ako ima Boga i njegovog suda, Nijemce nakon rata čeka strašna sudbina zbog njihovog masovnog ubijanja Židova.”

Baš kao što žrtve grijeha za pravdom vape iz svoje bijede, robovi grijeha se bune protiv Boga: Ne smije biti pravde po kojoj ćemo biti osuđeni zbog onoga što smo učinili.

c) Sustavi: “Wir wären gut anstatt so roh/doch die Verhält-nisse, die sind nicht so” (Bertolt Brecht): “Bili bismo dobri, a ne tako surovi, ali postojeći odnosi nisu takve“. Uistinu, ne iskušavamo zlo samo individualno, kao zločinci ili žrtve, već i u našim društvenim, političkim i ekonomskim situacijama u kojima se nalazimo i gdje se naše djelovanje i ponašanje prilagođava. Danas, u našim kasnim kapitalističkim druš-tvima, egzistiramo u strukturama u kojima bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. To se ne događa samo u Latinskoj Americi, već i u Njemačkoj koja ima po-prilično dobar sustav socijalnog osiguranja. Zašto je to tako? Jer egzistiramo u natjecateljskom društvu u kojemu su po-bjednici odvojeni od gubitnika, “a pobjednik uzima sve”. Ži-vimo u političkom sustavu u kojemu su moćni odvojeni od nemoćnih. “Sigurnost” je postala pitanje prostog puka; bo-gati si mogu priuštiti život u “ograđenim zajednicama” koje kontrolira politika privatne sigurnosti, a siromašni žive u slamovima u kojima su izloženi svim vrstama nasilja. U ljud-skom svijetu djeluju nepravedne strukture, kao i nepravedne strukture između ljudskoga i prirodnoga svijeta. Svake go-dine sve više biljnih i životinjskih vrsta nestaje s naše zemlje. U našim ekonomskim i socijalnim sustavima vladaju sile zla. To su sile smrti, a ne života. One su nepravedne, a nas koji živimo i radimo u tim strukturama, čine krivcima. Nije stvar u zlu koje činimo, već puno više u dobru koje ne činimo, a koje nas okrivljuje. Življenjem u sustavima nepravde i nasi-lja, također živimo i daleko od živoga Boga. Nepravda vapi k nebu.

Moramo li se prilagoditi ovim sustavima nepravde? Ima li smisla buniti se? Vjerujem da je čovjek stvorio ekonomske i društvene strukture u kojima moramo živjeti i stoga ih on



može i mijenjati. One nisu usud koji moramo prihvatiti. Čak se i Niniva mogla pokajati i promijeniti svoj način života, što nam poručuje priča o Joni. Svi smo mi “Niniva“ i čujemo proročke glasove. Trebamo odgovoriti; “Da, možemo“.

“O Bože, ti sunce pravednosti, pojavi se!”

Ove riječi iz himna Johna Wesleya veoma jasno opisuju po-jam Božje pravde u Starome zavjetu. Ovaj pojam ne bi tre-balo brkati sa starorimskim pojmom pravde. Tamo je na djelu bila iustitia distributiva: kazna za zlo, nagrada za dobro. U Starom zavjetu Bog Izraelov stvara pravdu, žrtvama pribav-lja njihova prava, a zločince opravdava. Božja pravda pred-stavlja njegovu vjernost njegovom savezu s ljudima i njego-vom stvaranju. Kao što je oslobodio svoj narod od nepravde i ugnjetavanja u Egiptu, tako će onima koji trpe nepravdu i nasilje donijeti pravdu (Ps 146,7; 103,6), gdje god da se na-lazili. Siročad i udovice primaju pravdu, gdje god se nalazili. A onaj tko postane žrtvom zla, može moliti: “Spasi me po svojoj pravdi”. U Starome zavjetu nema proturječja između pravde i milosti. Pravda je milost, a milost je opravdanje.

Budući da je ovo bilo temeljno Izraelovo iskustvo Boga, ono također određuje i Izraelovu nadu za sve narode i za čitavu zemlju. Obećani će Mesija “suditi po pravdi ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji” (Iz 11,4). Mesija će doni-jeti pravednost narodima i pravedno će suditi zemlji (Ps 96). Tamo gdje je stvaralački Duh izliven na zemlju, “u pustinji će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u voćnjaku. Mir će biti djelo pravde” (Iz 32,16-17). Prorok Malahija Boga je nazvao “suncem pravde” (3,20)

Ovo poimanje iscjeljiteljske, spasonosne i oslobađajuće pra-vednosti dolazi iz Babilona, a ne iz Egipta ili Rima. U Mezo-potamiji je kralj bio istovremeno i sudac i, kao predstavnik boga-sunca Šamaša, izvršitelj božanske pravde. Ova božan-ska pravda predstavlja, poput sijanja sunca, kozmički pore-dak zemlje i čitavog života. Ujutro se božja pravednost po-javljuje sa Suncem te zemlju i narod vodi putovima praved-nosti. Neka osoba je pravedna ako on ili ona živi pravedno. Pravedan se život također može pripisati i biljkama i živo-tinjama koje žive po ritmu sunčeva svjetla. Ovdje sud ima pozitivno značenje “podizanja”, davanja života i iscjeljenja. Suditi ne znači kazniti, već podići, opravdati i iscijeliti. Kralj mora paziti da jaki ne povrijede slabe i da siročad i udovice prežive. Samo kada to imamo na umu, možemo razumjeti zašto se ljudi u Starome zavjetu nisu bojali Božjega suda, već su ga radosno pozdravljali: “Bog će suditi svijetu u pravdi” (Ps 96). I kao što je Isus rekao: “Sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima” (Mt 5,45).

Isus Krist: Objava Božje pravednosti u svijetu žrtava i zločinaca

a) Krist sa žrtvama: Prema sinoptičkim evanđeljima, Isusov prvi pogled bio je usmjeren na bolesne, siromašne, margina-

lizirane (minjung) odnosno na žrtve, a ne na robove grijeha. Isus je propovijedao evanđelje o kraljevstvu Božjem za si-romašne i donio iscjeljenje bolesnima (Lk 4,18-19). Kao što je donio iscjeljiteljsku moć Duha Svetoga bolesnima, tako je donio i opravdavajuću pravednost Boga onima koji trpe ne-pravdu i nasilje.

Put Isusove muke i smrti na križu bio je put u bijedu žrtava i onih koje je Bog napustio. Isus je na ovome putu žrtvama donio Božju prisutnost.

Ovo nazivamo kristologijom solidarnosti. Isus Krist je s nama u našoj bijedi, Bog je s nama – s nama: napuštenima od Boga i bezbožnima. Pripovijest o Isusovoj muci njegov je put k još dubljem sebepredanju. Svoju je ljubav pružio bo-lesnima i žrtvama, a na kraju je i sam postao žrtvom rimske politike moći te je umro na rimskom križu. Izgleda da su mu bespomoćni bili važni, a da su isključeni bili pozvani od Boga, kao što tvrde blaženstva iz Govora na gori. U Božjim očima beznačajni ljudi su najvažniji. Njegov Otac započinje kraljevstvo Božje na marginama društva, a ne u višim slo-jevima. Sin čovječji je došao da nađe ono što je izgubljeno. “Izgubljeni” su njegova prva ljubav. “Posljednji” nisu bezna-čajni, već su oni “prvi”. Na taj je način Isus Krist potpuno preokrenuo vrijednosni sustav našega društva.

Bog ide kamo Isus ide, Bog je u Kristu, što govori i naziv “Sin Božji”. Ako je ovo točno, Isus je na svom putu u patnju i smrt donio Božju prisutnost onima koji prebivaju u sjeni križa. Njegov se križ nalazi među brojnim križevima koje su postavili moćni i nasilni u ljudskoj povijesti, od Spartakova ustanka u starome Rimu, preko logora smrti njemačke naci-stičke diktature, do “nestalih” u suvremenim vojnim dikta-turama. Isus je došao onima koji su napušteni i od Boga i od ljudi, kako bi postao božanskim bratom napuštenih i izbavio ih iz njihove bijede. “Samo Bog koji pati može pomoći”, na-pisao je Dietrich Bonhoeffer u svojoj ćeliji smrti, s pogledom na Raspetoga. Bilo je to i iskustvo obraćenja 59-godišnjeg biskupa Oscara Arnulfa Romera u San Salvadoru: “U očima siromašnih i ugnjetavanih u svome naroda otkrio je unaka-žen lik Raspetoga”, kako je izvijestio Jon Sobrino.

Krist je na sebe uzeo poniženje i patnju kako bi mogao po-stati bratom poniženih, a trpeći donio im je Božju prihvaća-jući prisutnost. Ovo za mnoge predstavlja osobnu utjehu, o čemu govori engleski himan:

“And when the human hearts are breakingUnder sorrows iron rod,Then there is the selfsame achingDeep within the heart of God”

“A kad željezna batina srca ljudska gorčinom bijetad ista se takva gorčina u Božjem srcu krije.”3

3 Prepjevao Željko Ivanković. (nap. ur.)



Božja pravednost je usmjerena prema žrtvama, jer je sam Sin Božji postao žrtvom. To je kršćanski odgovor na pitanje: Gdje je Bog?

b) Krist za zločince: Ovo je kristologija pomirenja: Krist je umro za grešnike, Krist je njihov izbavitelj. Od najranijeg doba kršćani su u Kristovoj muci vidjeli zastupničku božan-sku patnju za izbavljenje grešnika. Na tragu modela trpećeg sluge u Izaiji 53, smatrali su da je Krist patio za pomirenje svijeta. Je li nužna zastupnička patnja? Kako se ona događa?

Bez oproštenja grijeha, krivac ne može živjeti, jer pogleda li se Božjim očima, izgubit će cjelokupno samopoštovanje i identitet. No, bez zadovoljštine nema oproštenja grijeha. Međutim, ljudska bića ne mogu postići zadovoljštinu jer se zlo koje su počinili ne može poništiti “dobrim” ljudskim dje-lima. Samo Bog može pomiriti krivce s njihovom prošlosti. Kako? “Pateći sluga” uklanja grijehe svog naroda, “noseći” njegove grijehe. Uzimajući i noseći grijehe svijeta, Bog pre-obražava njegovu agresiju u svoju patnju, pružajući mu novi početak novoga života. Krist je patio “za nas” i “njegovim smo ranama iscijeljeni”.

Krist je brat žrtvama i izbavitelj krivaca. On, takoreći, na jednom ramenu nosi “patnje svijeta”, a na drugom “grijehe svijeta”. U svjetlu njegova križa nastaje nova zajednica za žr-tve i zločince, za žrtve grijeha i robove grijeha.

I jedna i druga Kristova strana čine cjelinu, ali nisu jednake. Žrtve imaju dugo pamćenje, jer su tragovi patnje duboko usječeni u njihove duše, a često i na njihovim tijelima. Ljudi koji su počinili nepravdu uvijek imaju samo kratko pamće-nje. Ne znaju što su učinili, jer to ne žele znati. Oni ovise o sjećanju žrtava ako zaista žele vidjeti tko oni doista jesu i ako žele biti pomireni. Moraju naučiti gledati same sebe očima svojih žrtava.

Za grešnika imamo sakrament pokajanja. Sastoji se od tri koraka:

1. Postajući svjesni patnje žrtava, zločinci priznaju svoje pravo stanje. Prvi korak uvijek predstavlja korak u svjetlo istine, a to je bolno. Ako želimo ući u svjetlo istine, moramo čuti životne priče naših žrtava. U Njemačkoj još uvijek slu-šamo priče preživjelih iz nacističkih koncentracionih i logora smrti. U bivšim socijalističkim zemljama trebaju se otvoriti arhivi tajne policije. Istina se mora objelodaniti. Samo će nas istina osloboditi.

2. Drugi korak predstavlja promjena uma i obraćenje čita-voga životnog usmjerenja. To uključuje raskidanje sa zako-nima i propisima sustava koji proizvodi nepravdu i nasilje nad slabijima narodima i nad zemljom.

3. Naposljetku, zločinci uspostavljaju odnos sa svojim biv-šim žrtvama kad učine sve što mogu da poprave štetu koju su im nanijeli. Ova odšteta je posljedica izbavljenja iz prisile zla i grijeha. Moja je zemlja još uvijek sretna kada daje od-štetu za patnje žrtava Drugoga svjetskog rata.

Imamo ovaj sakrament pokajanja ili bolje: oslobođenja za krivce, ali nemamo sakrament oslobođenja za žrtve. Do-pustite mi da predložim sljedeće:

1. Žrtve moraju izaći iz svoje potištenosti i poniženosti. Mo-ramo im dati prostora da isplaču ono što su propatili, mo-ramo otvoriti uši za njihove priče. Svećenici uče kako da slušaju ispovijed grešnika, ali svi mi moramo naučiti slušati ispovijed žrtve. Možda će trebati neko vrijeme da im se jezik oslobodi i da oslobode svoja bolna sjećanja. No, govorenje je prvi korak ka istini, a istina će osloboditi žrtve.

2. Drugi korak predstavlja podizanje potištenih srdaca Bogu, izdizanje iz poniženja i stajanje na svoje noge s novim sa-mopoštovanjem. Žrtve su također potrebite obraćenja, no to nije bolno obraćenje od krivnje, već radosno obraćenje od patnje. To je uskrsnuće u život, iskustvo ljubavi za život nakon njegova uništenja.

3. Treći bi korak mogao biti oprost počiniteljima zla i pru-žanje novog zajedništva s njima. U konačnici, žrtve u svo-jim rukama imaju ključeve oproštenja, a to su ključevi neba i ključevi s kojima se otvara pakao u kojemu se nalaze i zlo-činci i robovi grijeha. Prvi bi korak mogao biti to da prema njima osjetimo sažaljenje. Zločinci su se pokušali igrati Boga, a postali su robovi pohlepe i mržnje. Oproštenje grijeha je božansko pravo žrtava i izraz njihove suverenosti. Niti jedna žrtva ne bi trebala propustiti ovaj oslobađajući čin. Opro-štenje grijeha oslobađa žrtve od mržnje i tuge, a grešnika od okova krivnje.

Konačni sud: Svitanje Božje pravednosti

Dopustite mi da ukratko priču privedem kraju:

- Što god smo naučili o Posljednjem sudu,- Što god mislili o spašenima i prokletima,- Čemu god se nadali na nebu ili strahovali u paklu,ne smijemo zaboraviti zemlju,[koju poziva] Ps 96:

“Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!Neka huči more i što je u njemu!Nek’ se raduje polje i što je na njemu,neka klikće šumsko drvećepred Jahvom, jer dolazi,jer dolazi suditi zemlji.Sudit će svijetu u pravdiI narodima u istini svojoj”.

Pa s velikim iščekivanjem i puni radosti zapjevajmo:

“Pojavi se ti, sunce pravednosti, zasjaj u naše vrijeme.”

S engleskog preveo Zoran Grozdanov



Kristić: Poštovani prof. Küng, molim Vas, objasnite na-šim čitateljima što je to projekt svjetskog etosa i što je jednog katoličkog teologa dovelo do te ideje?

Küng: Kao sustavni teolog polazio sam u svojim znan-stveno-religijski orijentiranim radovima više od pitanja vjere (“dogmatika”), a ne od pitanja etosa (“moral”). Ali tijekom vremena uvidio sam da, usprkos svim “dogmatskim” razli-kama između religija, koje se ne mogu dokinuti, već postoji bitno zajedništvo u etosu, koje može biti temelj za svjetski etos. Prije svega dva temeljna principa za humani etos: Sa svakim čovjekom – bilo muškarcem ili ženom, bijelim ili obojenim, bogatim ili siromašnim, mladim ili starim – treba ljudski, a ne neljudski postupati. Zlatno pravilo – nalazimo ga već kod rabina Hillela dvadeset godina prije Kristova ro-

Objavljeno u Pogledima, subotnjem dodatku Oslobođenja, 9. svibnja 2009. godine

Svjetski etos: “kućni red” globaliziranog svijetaHans Küng rođen je 1928. godine u Švicarskoj. Jedan je od najznačajnijih teologa, filozofa i etičara suvremenog doba. Studirao je teologiju i filozofiju na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, a doktorirao na Sveučilištu Sorbonna u Parizu 1957. godine. Predsjednik je Zaklade za svjetski etos u Tübingenu. Od 1960. do 1996. bio je profesor ekumenske teologije i direktor Instituta za ekumenska istraživanja Sveučilišta u Tübingenu. Od 1962. do 1965. bio je službeni teološki savjetnik na II. vatikanskom koncilu. Zbog suprostavaljanja dogmi o papinskoj nepogrešivosti Vatikan mu je 1979. povukao dozvolu za crkveno naučavanje. Kao tvorac ideje o svjetskom etosu bio je sastavljač Deklaracije za svjetski etos Parlamenta svjetskih religija koja je donesena 1993. u Chicagu kao i nacrta Opće deklaracije o ljudskim dužnostima koju je 1997. proglasio Interaction Council

đenja, i pola tisućljeća ranije kod Konfucija: Što ti ne želiš da se tebi čini, to ti također ne čini drugima!

Tako sam tada, početkom 90-tih godina, bio u svakom po-gledu dobro pripremljen preuzeti zadaće pred kojima bih nekoliko godina ranije bez sumnje ustuknuo: Pripremanje “Deklaracije o svjetskoj etici” za Parlament svjetskih religija u Chicagu 1993. i četiri godine kasnije nacrta za “Deklaraciju ljudskih obveza” InterAction Councila, gremija nekadašnjih šefova država i vlada pod predsjedanjem nekadašnjeg save-znog kancelara Helmuta Schmidta.

Na osnovi dvaju temeljnih principa humanosti u tim se do-kumentima nalaze one četiri neopozive zapovijedi s kojima su suglasne velike religijske i filozofske tradicije:



Poštuj život! Iskonska zapovijed: Ne ubij! U današnjem vre-menu shvaćena je kao obveza na kulturu nenasilja i stra-hopoštovanja pred svakim životom (uključivši životinje i biljke); Djeluj pravedno i pošteno! Iskonska zapovijed: Ne ukradi! Danas je shvaćena kao obveza na kulturu solidarno-sti i pravednog ekonomskog poretka; Govori i djeluj istinito! Iskonska zapovijed: Ne laži! Shvaćena je danas kao obveza na kulturu tolerancije i života u istinitosti; Poštujte i ljubite jedni druge! Iskonska zapovijed: Ne zloupotrijebi spolnost! Danas je shvaćena kao obveza na kulturu ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene;

Projekt svjetskog etosa stoji u službi svjetskog razumijeva-nja između religija s ciljem zajedničkog etosa čovječanstva koji ne treba zamijeniti religije. Etos jest i ostaje samo jedna dimenzija unutar pojedine religije i između religija. Dakle: nikakva jedinstvena religija, također nikakva koktel-religija i nikakav nadomjestak religije etosom. Iskusio sam: nepoko-lebljiva postojanost u vlastitoj vjeri i neograničena sposob-nost dijaloga prema ljudima drugih vjera komplementarne su kreposti.

Kristić: Zašto nam je potreban svjetski etos?

Küng: Upravo je u razdoblju globalizacije apsolutno nužan globalni etos. Jer globalizacija gospodarstva, tehnologije i komunikacija vodi i do globalizacije problema po čitavom svijetu s prijetnjom da nas nadvladaju: problemi u području ekologije, atomske i genetske tehnologije, ali i u globalizi-ranim zločinima i terorizmu. U jednom takvom vremenu hitno je potrebno da globalizacija gospodarstva, tehnologije i komunikacija bude poduprijeta globalizacijom etosa. Dru-gim riječima: globalizacija treba globalni etos, i to ne kao dopunsko opterećenje nego kao temelj i pomoć za ljude, za civilno društvo.

Neki su za 21. stoljeće prorekli “sukob kultura”. Nasuprot tome mi predočavamo našu posve drugačije oblikovanu viziju budućnosti; ne naprosto optimistični ideal, nego re-alističnu viziju nade: Religije i kulture svijeta, u suradnji s ljudima dobre volje, mogu pomoći da se izbjegne takav su-kob pod pretpostavkom da ozbilje slijedeće uvide: Nema mira među nacijama bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga između religija. Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih mjerila. Nema preživ-ljavanja našeg globusa u miru i pravednosti bez nove para-digme međunarodnih odnosa na temelju globalnih etičkih standarda.

Kristić: Je li projekt svjetskog etosa otvoren za surad-nju vjernika i nevjernika odnosno je li uopće moguć mo-ralan ljudski život bez vjere u Boga?

Küng: Vjernici moraju priznati da je i bez religije moguć moralan život. Ima dostatnih biografsko-psiholoških ra-zloga zašto se prosvijećeni suvremenici žele odreći religije koja se srozavala do mračnjaštva, praznovjerja, zaglupljiva-

nja naroda i “opijuma”. Ne da se empirijski poreći da nereligi-ozni ljudi faktično i bez religije raspolažu temeljnim etičkim orijentacijama i vode moralan život, čak da su u povijesti nerijetko nereligiozni pružali uzor novog smisla za ljudsko dostojanstvo i zalagali se često više nego religiozni za zre-lost, slobodu savijesti, religijsku slobodu i preostala ljudska prava. Ne da se antropološki poreći da su mnogi nereligiozni ljudi razvili i posjeduju načelne ciljeve i prioritete, vrijedno-sti i norme, ideale i modele, kriterije za ispravno i pogrešno. Ne da se filozofski opovrgnuti da čovjeku kao razumskom biću pripada zbiljska ljudska autonomija koja mu omogu-ćuje i bez vjere u Boga ozbiljiti temeljno povjerenje u zbilju i preuzeti odgovornost u svijetu: odgovornost za sebe i za svijet.

U korist zajedničkog svjetskog etosa nužna je koalicija vjer-nika i nevjernika (deista, ateista i agnostika) u obostranom poštivanju. Jer s vjernicima se uvjereno mogu zalagati i ne-vjernici protiv svakog trivijalnog nihilizma, protiv difuznog cinizma i socijalne hladnoće: da se ubuduće više ne igno-rira kao do sada temeljno pravo svih ljudi na čovjeka dosto-jan život, nego da se ono sve više ozbiljuje; da se jaz između bogatih i siromašnih zemalja ne uvećava; da se ne povećava broj slamova u sirotinjskim četvrtima Četvrtog svijeta; da ekološke katastrofe i međunarodne migracije ne umanje postignuti nivo blagostanja; da postane moguće svjetsko društvo bez rata u kojem će polagano biti dokinuta materi-jalna nejednakost uz pomoć podizanja životnog standarda siromašnih.

Kristić: Spomenuli ste Deklaraciju ljudskih odgovor-nosti. Kakav je odnos između prava i odgovornosti?

Küng: Deklaracija ljudskih odgovornosti podupire i jača Deklaraciju ljudskih prava pod etičkim kutom gledanja.

Bilo bi naravno pogrešno misliti da pravno važenje ljudskih prava ovisi o zbiljskom izvršavanju odgovornosti. Ljudska se prava ne mogu razumijevati kao nagrada za ljudsko dobro vladanje. To znači praktično da bi do uživanja prava došli samo oni koji se na temelju ispunjenja svojih dužnosti prema društvu dokažu kao pravno dostojni. Takva jedna apsurdna ideja bila bi jasan napad na bezuvjetno dostojanstvo ljudske osobe koje samo čini preduvjet za prava kao i odgovornosti. Nitko nije tvrdio ili to neće činiti da određene ljudske od-govornosti moraju biti unaprijed ispunjene od pojedinca ili neke zajednice prije nego se mogu iskoristiti ljudska prava. Ona su dana s ljudskom osobom, ali ta osoba ima uvijek isto-dobno prava i odgovornosti: Sa svim je ljudskim pravima per definitionem neposredno povezana odgovornost da ih se poštuje. Prava i odgovornosti mogu se doduše jedna od dru-gih jasno razlikovati, ali se ne mogu jedna od drugih rastav-ljati. Njihov se odnos mora opisati na diferenciran način. Pri tome se ne radi o količinama koje bi se izvana mogle dodati ili oduzeti nego o dvije, jedna na drugu upućene, dimenzije biti čovjeka u individualnom i socijalnom području.

Nema prava bez odgovornosti! Ova želja po sebi nije nikako nova, nego se vraća unatrag u “vrijeme utemeljenja” ljud-



skih prava. Već je u raspravi o ljudskim pravima francuskog revolucionarnog parlamenta u godini 1789. bio postavljen zahtjev: Ako se proglasi Deklaracija ljudskih prava, treba je kombinirati s Deklaracijom ljudskih odgovornosti. Inače će naposljetku svi posjedovati samo prava, koja će uzajamno izigravati, i nitko više neće znati za odgovornosti bez kojih prava ne mogu funkcionirati. Gotovo polovica revolucio-narnog parlamenta koja je glasovala za Deklaraciju ljudskih prava, glasovala je i za proglašenje ljudskih odgovornosti. Ovo pitanje ostalo je za ubuduće predmetom rasprave.

Živimo u velikoj mjeri u društvu u kojem odveć često po-jedine skupine ustrajavaju pri svojim pravima protiv prava drugih ne priznajući vlastite odgovornosti. Uzrok tome nije u kodificiranju ljudskih prava kao takvih nego u određenim s tim povezanim pogrešnim ravojima. To je u svijesti mnogi ljudi dovelo do prevage prava nad odgovornostima. Umjesto težnje za kulturom ljudskih prava često se mora konstanti-rati nekultura zahtjeva za pravima pri čemu se prezire na-mjera ljudskih prava. Nužna ravnoteža slobode, jednakosti, bratstva/sestrinstva (sudioništva) nije naprosto dana, nego se mora uvijek iznova ostvarivati. Na koncu živimo bez sumnje u “društvu zahtjeva” koje se često predstavlja kao “drušvo zahtjeva za pravima”, točnije kao “društvo sporenja oko prava”. Tako država postaje “sudačka država”. Ne zahti-jeva li ovo jednu novu usredotočenost na odgovornosti prije svega u našim ustavno uređenim državama sa svim njiho-vim opravdanim ustrajavnjem na pravima?

Usprkos UN-ovoj Deklaraciji ljudskih prava iz 1948. suo-čeni smo sa stvarnošću zlih povređivanja ljudskih prava ši-rom svijeta. To pokazuje da očitovanje ili tumačenje ljudskih prava udara u prazno posvuda tamo gdje ljudi, prije svega moćnici, u odnosu prema ljudskim pravima zauzimaju neki od sljedećih stavova: Ignoriraju ih (“Što me se to tiče?”), za-nemaruju ih (“Moram zastupati samo interese svoje firme.”), ne opažaju ih (“Zato postoje crkvene i institucije za pružanje pomoći.”) ili na lažan način izjavljuju da su ih već ispunili (“Mi, vlada, rukovodstvo firme činimo već u skladu s mo-gućnostima naše najbolje”.)

“Slabost ljudskih prava” nije utemeljena u samom konceptu, nego u nedostatnoj političkoj i moralnoj volji onih koji su odgovorni za njihovo provođenje. Jasno kazano: etički po-ticaj i motivacija za prihvaćanje odgovornosti nužni su za djelotvorno provođenje ljudskih prava.

Kristić: Koje stare paradigme svjetske politike kriti-zira, a koju kao novu i prikladnu za budućnost zagovara svjetski etos?

Küng: Nova paradigma načelno kaže: umjesto novovje-kovne nacionalne politike interesa, moći i prestiža, politika regionalnog pomirenja, razumijevanja i približavanja. To u konkretnom političkom djelovanju iziskuje umjesto prijaš-nje konfrontacije, nasilja i odmazde uzajamnu suradnju, do-govor, usklađivanje interesa i integraciju.

Nacionalna, etnička i religijska različitost ne smije se više načelno shvaćati kao prijetnja nego kao moguće obogaćenje. Dok je stara paradigma uvijek pretpostavljala neprijatelja, čak smrtnog neprijatelja, nova paradigma više ne treba nika-kvog neprijatelja, ali svakako konkurente a često i protivnike, koji se ipak prihvaćaju kao partneri. Umjesto vojnog sučelja-vanja nastupa gospodarsko natjecanje. Pokazalo se naime da se nacionalno blagostanje trajno ne unaprjeđuje ratom nego samo mirom, ne jedni protiv ili pored drugih, nego jedni s drugima. Kako se sada postojeći različiti interesi zadovo-ljavaju u zajedništvu, moguća je politika koja više nije igra s nultim zbrojem u kojoj jedan pobjeđuje na račun drugog nego igra s pozitivnim zbrojem u kojoj svi pobjeđuju.

Takva politika etike odgovornosti podrazumijeva dakle srednji put između nemoralne realne politike i moralizira-juće idealne politike.

Za novu paradigmu međunarodnih odnosa nije prikladna puka etika uspjeha realnih političara za koju politički cilj “posvećuje” sva sredstva, čak i nemoralna kao laži, obmanu, izdaju, političko ubojstvo i rat. Iznad morala ne stoje ni di-plomacija ni tajna služba ni policija. Takav makijavelizam, koji od Machiavellija preuzima prije svega nemoralne sa-vjete, donio je narodima beskrajno puno bola, krvi i suza. Unatoč tomu, za novu paradigmu međunarodnih odnosa isto tako nije prikladna ni puka etika uvjerenja idealističkih političara (nalaze se naročito u crkvama) za koju su dovoljna moralna motivacija i dobar cilj, ali koja odveć malo razmi-šlja o stvarnim odnosima moći i interesnom položaju, kon-kretnoj provedivosti i mogućim negativnim posljedicama. Ne radi se samo o motivima nego i o rezultatima. Stoga po-litička etika usmjerena prema namjerama treba nadopunu etike usmjerene prema rezultatima.

Za novu paradigmu međunarodnih odnosa prikladna je samo ona etika odgovornosti koja pretpostavlja nazore i uvjerenja, ali također propituje realistično o predvidivim po-sljedicama, čak posebno o nenamjernim teškim usputnim posljedicama određene politike. Prema tome, istinski reali-sti nisu upravo “tvrdolinijaši bivše Bushove administracije” nego oni koji su u stanju analizirati koliko je moguće sadaš-nje i buduće prijetnje kojima su narodi doista izloženi.

Umijeće politike u postmodernoj paradigmi sastoji se u tome da se uvjerljivo povežu politička kalkulacija i etička prosudba te da se to iznova pokušava baš u svakoj novoj si-tuaciji. Dakle – u bilo kojoj političkoj stranci – treći put od-govornog razuma: ni neodgovorni makijavelizam i libertini-zam ni nerealistični moralizam i utopizam.

Kristić: Koje stare paradigme svjetskog gospodarstva kritizira, a koju kao novu i prikladnu za budućnost za-govara svjetski etos?

Küng: Za novi svjetski gospodarstveni poredak nije upora-bljiva samo etika nazora ideal-ekonomista, kojima je dosta-



tan čisto ćudoredan poriv i dobra svrha (pravednost, ljubav, istina), ali koji ne razmišljaju o zadanim ekonomskim zako-nitostima i njihovoj stvarnoj provedivosti. Jedna takva ide-alno-ekonomska etika uvjerenja običava načelno ili barem u pojedinim slučajevima težnju prema dobitku unaprijed obezvrijediti kao nemoralnu. Protiv toga treba reći: podizati moralne zahtjeve bez bilo kakve ekonomske razumnosti, dakle bez uzimanja u obzir gospodarstvene zakonitosti, nije nikakav moral nego moralizam. Slijeđenje vlastitih interesa i težnja za dobitkom posve su zakoniti, ako ne škode višim dobrima.

Za novi svjetski gospodarstveni poredak nije prikladna ni samo etika uspjeha real-ekonomista, po kojima dobit “po-svećuje” sva sredstva, u “nuždi” i nemoralna, kao slom po-vjerenja, laž i prijevaru, i isto tako sve svrhe, također neo-buzdanu grabežljivost. Ćudoredno opravdana težnja za dobiti se ovdje uzdiže u dogmatsko “načelo dobiti” ili čak “načelo maksimiranja dobiti”. Protiv toga treba reći: zastu-pati dogmatski ekonomska shvaćanja bez svih etičkih pra-vila, nije ekonomija neko ekonomski redukcionizam, eko-nomizam. Uspjehu ne može ni u kojem slučaju biti pridano prvenstvo koje pripada etosu. Slijeđenje vlastitih interesa i svako poduzetničkog djelovanje mora se opravdati, pa i kad to u određenom slučaju natjecateljskog pritiska može značiti veliko opterećenje.

Za novi svjetski gospodarstveni poredak prikladan je samo etos odgovornosti real-ekonomista s idealističkim obzorom. Takav etos i u gospodarstvu pretpostavlja nazore, ideale i vrijednosti, ali stvarno pita o predvidivim, posebice o nega-tivnim posljedicama gospodarstvenih odluka i za to preu-zima i odgovornost. Odgovorno se gospodarenje u postmo-dernome vremenu sastoji u uvjerljivom povezivanju gospo-darstvene strategije i etičkih prosudbi. Ta nova paradigma gospodarstvenog etosa opredmećuje se u preisipitivanju – uza svu opravdanost – gospodarstvenog djelovanja glede povreda višeg dobra ili vrijednosti, i podnošljivosti s druš-tvom, okolišem i budućnosti. Riječ je dakle o prvenstvu etike pred tržišno-gospodarstvenom sustavnom logikom.

U pravu je getinski nacionalni ekonomist Helmut Hesse kad kaže: “Tamo gdje ljudska sebičnost, pohlepa, škrtost ošte-ćuju druge, ili ih čak iskorištava, moraju im biti zapriječeni putovi. Gdje je moral za to preslab, mora ga se ojačati po-

retkom tržišnog natjecanja a ćudoredna se pravila trebaju zaogrnuti državnim zakonima i provesti uz pomoć vlasti. Moralna se pravila u gospodarstvenom životu probražavaju i moraju se probražavati. Ipak njihov cilj ostaje isti, naime zaštiti čovjeka od iskorišćavanja i izrabljivanja od drugih.”

Kristić: Otkud Vaša potreba za memoarima? Za, evo, knjigom Izborena sloboda: Sjećanja koju smo ovih dana dobili i na našem jeziku?

Küng: Vlastiti životopis s informacijama iz vlastitog isku-stva može pomoći uklanjanju hipoteza, nagađanja i pogreš-nih interpretacija, pogotovu što se čovjek u mojoj struci, manje nego u politici i šoubiznisu, mora plašiti biografskih šarlatana i šakala.

Kod takvog se pripovijedanja mora uvijek ići na povijesnu istinu, koja neće dopustiti da se zamute činjenice i izmišljo-tine, fakti i fikcije.

Kao zatečeni svjedok vremena i kršćanin pokušavam spojiti intenzitet doživljaja i jasnoću analize da bih iz sadašnjosti bolje razumio prošlost. Prikaz doživljenih političkih i suvre-menih događaja važniji mi je od svih mogućih privatnosti; osobna životna iskustva i iskustva kriza pritom nisam izo-stavljao. Ako se nešto u moja prva četiri desetljeća pojavilo kao crvena nit, a o tome govori prva knjiga sjećanja, onda je to bila sloboda: borba za slobodu u naciji i crkvi, u teologiji i osobnom životu. Izborena sloboda.

Kristić: A vaša druga knjiga memoara? Ona govori o borbi za Istinu?

Küng: U drugoj se knjizi glavni akcent premještao sve više sa slobode na istinu. Istinu, koja je, po mom dubokom uvje-renju, samo u istinoljublju smjela i mogla biti priopćavana, branjena i življena. Dobro znajući kako sjećanja lako varaju, potrudio sam se preispitati izvore, što je bilo za preispitati, a onda sam pojedina poglavlja dao na čitanje i ispravljanje svjedocima vremena. Glede istinoljublja ću sljedećih godina biti testiran isto onako kao u proteklima glede slobode.

I kroz borbe i konflikte, dobre i loše dane moje druge polo-vice života, o čemu svjedoči druga knjiga, moj će život biti još više ispunjen, postati beskrajno bogat.



Predavanje održano 14. svibnja 2009. tijekom Međunarodne konferencije Svjetski ethos za Bosnu i Hercegovinu u hotelu Holiday Inn u Sarajevu

Svjetski etos za svjetsku politikuNeki su politolozi za 21. stoljeće prorekli “sukob civilizacija”. Za razliku od toga, mi predstavljamo našu drugačije oblikovanu viziju budućnosti; ne naprosto jedan optimistični ideal, nego jednu realističnu viziju nade: Religije i kulture svijeta, uz suradnju sa svim ljudima dobre volje, mogu pomoći da se izbjegne takav sukob, pod pretpostavkom da ozbilje sljedeće uvide:

“Nema mira među nacijama bez mira među religijama.Nema mira među religijama bez dijaloga između religija.Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih standarda.Nema preživljavanja našeg globusa u miru i pravednosti bez nove paradigme međunarodnih odnosa na temelju globalnih etičkih standarda”

Hans Küng

Nova nada za svjetsku politiku

U veljači 2008. u Süddeutsche Zeitung napisao sam kolu-mnu sa sljedećim uvodom: “Za svjetsku bi javnost predstav-ljalo golemo olakšanje kad bi budući predsjednik Sjedinje-nih Američkih Država poduzeo temeljnu korekciju kursa u vanjskoj politici. Svijet ne treba novog ratnog predsjednika koji će pogrešno usmjerenim vojnim reakcijama na zbiljske izazove učiniti više štete svijetu od svih drugih državnika od pada komunizma”.

Ono što se početkom 2008. činilo još sasvim nevjerojatno, ispunilo se 4. studenog 2008. Otada su svi pravi prijatelji Amerike presretni jer novi predsjednik Barack Obama na-stoji iznova uspostaviti političku i moralnu vjerodostojnost Sjedinjenih Država. SAD se zasigurno nalaze u ozbiljnoj konkurenciji s EU-om, Rusijom i uzdižućim gospodarskim divovima Kinom i Indijom. U velikoj mjeri su posljednjih sedam godina izgubile svoj status jedine velesile. Prijatelji Amerike ne žele doživjeti daljnji pad američke “imperije” kao što je svijet već ranije doživio pad rimske, njemačke,

francuske, engleske i sovjetske imperije. Danas je nadmoćna većina Amerikanaca uvjerena da je sazrelo vrijeme za “pro-mjenu” (“change”). No, ta promjena mora biti temeljna. Rat protiv terora doveo je do terora rata:

Rat u Afganistanu bio je nepotreban i ostavio je SAD i njezine saveznike bez strategije za povlačenje i nade da će moći pobijediti talibane, gospodare rata i trgovce drogom. Problem ne može riješiti uvećanje trupa već samo pregovori.Rat u Iraku, izgrađen na monstruoznim lažima i vođen protiv međunarodnog prava i kršćanske etike, ostavio je tu zemlju u političkoj nestabilnosti, teškoj gospodarskoj situaciji, socijalnoj bijedi i religijskoj rascjepkanosti. Izraelska okupacija palestinskih područja od 1967, po-duprta od SAD-a uz povredu svih rezolucija UN-a, i ne-prestano širenje izraelskih naseobina silno su naštetili moralnoj i političkoj vjerodostojnosti židovske države poslije holokausta, uvećavši ne samo nesigurnost Izra-ela nego i bijedu palestinskog naroda.

•

•

•



Potpuno neopravdana izraelska invazija na Libanon, sasvim nerazmjerna vojna intervencija u Gazi s više od 1 300 mrtvih, većinom civila, i hotimično razaranje infrastrukture i zločini protiv čovječnosti, izvedeni u sporazumu sa SAD-om i bez učinkovitog protesta Eu-ropljana, pridonijeli su daljnjoj destabilizaciji Bliskog istoka, razljutivši prave prijatelje Izraela.

Barack Obama bi, dakle, trebao ponuditi jednu novu, kon-struktivnu politiku: prema Izraelu i islamskom svijetu, spram Rusije i u odnosu na raketni štit i glede divovskih du-gova prema Kini i drugim državama. Jedino će se tako SAD moći pomiriti sa svijetom i sa samom sobom te pomoći da se izbjegne sukob kultura. S obzirom na to predsjednik Obama raspolaže sasvim zbiljskim mogućnostima ukoliko ih jasno raspozna i htjedne se izboriti protiv lobista različitih usmje-renja. U prvih 100 dana svoje službe već je upozorio da želi uvesti promjenu kursa u vanjskoj polici, ali i s obzirom na izazove promjene klime, krize međunarodnog financijskog sustava i pogubnog stanja budžeta SAD-a.

Konkretno:

To da se u izraelsko-palestinskom sukobu ne želi an-gažirati kao njegov prethodnik jednostrano na strani Izraela;To da Rusiju ne želi provocirati nepotrebnim i beskori-snim raketnim štitom u Poljskoj i Češkoj;To da trupe u Iraku ne želi zadržati beskonačno;To da spram Irana želi primijeniti strategiju “soft powera” i stupiti u zbiljski dijalog također i sa Sirijom.

Da bi prevladao prilično beznadno desetljeće, novi pred-sjednik Sjedinjenih Država zbilja treba “odvažnost nade” (to je naslov Obamine knjige). Dakle, ne više u idealizam pre-obučenu i umišljenu makijavelističku politiku moći koja je kontraproduktivna i razorna. Naprotiv, iznova realističnu vanjsku politiku u suglasju s pravom naroda i globalnim etičkim standardima. Na taj bi način utjelovio i potpomogao novu paradigmu međunarodnih odnosa.

U svrhu toga nekoliko promišljanja: prvo o staroj, nadiđenoj paradigmi međunarodnih odnosa, a nakon toga upravo o toj novoj paradigmi međunarodnih odnosa koja se već ozbiljuje na mnogo mjesta.

Nadiđena paradigma međunarodnih odnosa

Američki ministar obrane Donald Rumsfeld podrugljivo je nazvao Francusku i Njemačku “starom Europom”, jer su se usprotivile američkom ratu, suprotstavivši joj “novu Eu-ropu” Blaira, Berlusconija, Aznara, Kwasniewskoga i drugih. Naprotiv, ja sam uvjeren da je u slučaju Bushove imperijali-stičke politike – suprotno velikim mirovnim američkim im-pulsima – riječ o srozavanju na “staru paradigmu” kobne europske politike novog vijeka sve do sredine 20. stoljeća.

Podsjećam Vas, moje dame i gospodo, na Vama dobro po-znata tri zbiljski simbolična datuma koji ukazuju na po-

•

•

•

••

lagan i mukotrpan kraj stare paradigme i ujedno probijanje nove paradigme međunarodnih odnosa: u najavi (1918), ozbiljenju (1945) i konačno proboju (1989).

1918: Kraj Prvog svjetskog rata s ishodom od oko 10 mi-lijuna mrtvih. Propast Njemačkog carstva, Habsburškog carstva, Ruskog carstva, Osmanskog carstva, već ranije Ki-neskog carstva. Sada su američke trupe na europskom tlu uz uspon sovjetskog imperija. To je početak kraja eurocen-trično-imperijalističke paradigme moderne i početak jedne nove paradigme, još nedefinirane, ali su je dalekovidni ljudi ipak uočili. Predložile su je SAD. Sa svojih “14 točki” pred-sjednik Woodrow Wilson (8. 1. 1918) izložio je u glavnim točkama svoj mirovni program: “pravedan mir” bez pobije-đenih i “samoodređenje naroda” bez aneksija i zahtjeva za ratnom odštetom. Ali “Versailles” realpolitičara Clémence-aua i Lloyd Georgea spriječio je ozbiljenje nove paradigme: umjesto pravednog mira nametnuti mir bez sudjelovanja pobijeđenih. Posljedice su poznate: fašizam i nacizam (po-dupiran na Dalekom istoku od japanskog militarizma) kata-strofalni su reakcionarni krivi razvoji koji su dva desetljeća kasnije doveli od Drugog svjetskog rata, goreg od svega što se do sada dogodilo u ljudskoj povijesti.

1945: Kraj Drugog svjetskog rata s ishodom od oko 50 mi-lijuna mrtvih i više milijuna prognanika. Fašizam i nacizam uništeni, sovjetski komunizam prema vani jači nego ikada, ali iznutra zbog staljinističke politike već u političko-gos-podarstveno-društvenoj krizi. Opet inicijativa za novu pa-radigmu proistječe od SAD-a: 1945. osnutak Ujedinjenih naroda u San Franciscu i sporazum u Bretton Woodsu o no-vom uređenju svjetskog gospodarstva s osnutkom Međuna-rodnog valutnog egalizacijskog fonda i Svjetske banke, zatim Opća deklaracija ljudskih prava 1948, poslije toga američka gospodarstvena pomoć za obnovu Europe i njezino uklju-čivanje u slobodni trgovinski sustav. Ali staljinizam je svoje područje utjecaja zatvorio za tu novu paradigmu, dovevši do podijele svijeta na Istok i Zapad.

1989: Pad Berlinskog zida – simbola neljudskosti, totalita-rizma i državnog terorizma. Uspješna nenasilna revolucija u istočnoj Europi i slom sovjetskog komunizma. Poslije Za-ljevskog rata početkom 90-tih godina prošlog stoljeća opet jedan američki predsjednik, George Bush ml. objavljuje novu paradigmu, “Novi svjetski poredak” (“A New World Order”) i s tom krilaticom nailazi na entuzijastičku po-dršku u svijetu. Ali za razliku od svog prethodnika Wilsona, predsjednik George Bush ml. nije imao pojma kako bi tre-bala izgledati ta paradigma u zbunjenosti nazvana vizijom (“vision thing”). Potom, drugačije nego što je obećano, bez demokracije u Kuvajtu, bez zahtijeva za demokratizacijom u Saudijskoj Arabiji i u drugim državama kojima se vlada autokratski, bez okončanja izraelske okupacije Palestine. A sve to je plodno tlo za sve oblike arapskog terorizma. A s obzirom na to postavlja se sada pitanje: Jesmo li u prošlom desetljeću po treći put, čak definitivno, propustili prigodu za novu paradigmu?



Ne, nisam uvjeren u to. Unatoč ratovima, pokoljima i rije-kama izbjeglica, usprkos Arhipelagu-Gulagu, holokaustu i atomskoj bombi, ne smiju se ipak u 20. stoljeću previdjeti neke promijene nabolje. Povrh bezbrojnih veličanstvenih znanstveno-tehnoloških postignuća, već nakon 1918. mogu se ozbiljiti pokreti koji se probijaju prema jednoj novoj pos-tmodernoj cjelokupnoj konstelaciji: mirovni pokret, ženski pokret, ekološki pokret i ekumenski pokret; uobličava se novo stajalište spram rata i razoružanja, prema partnerstvu muškarca i žene, spram odnosa ekonomije i ekologija, prema kršćanskim konfesijama i svjetskim vjerama.

U Europi su propala politička usmjerenja imperijalizma, nacionalizma i rasizma koja su vladala posljednjih sto go-dina: Dok afrički, azijski i islamski svijet i dalje određuje nacionalna politika moći (uvezena iz Europe!), u zapadno-europskim zemljama podrijetla imperijalizma, naciona-lizma i rasizma, koji su prouzrokovali veliki broj ratova, po-sebice oba svjetska rata, može se ustanoviti promjena para-digme: napuštanje konfrontacijske nacionalne politike moć i prestiža, koja je bjelodano propala s oba svjetska rata i koja se u određenim okolnostima provodi vojnim sredstvima, u korist novog zajedničkog političkog modela regionalne su-radnje i integracije, koja je bila u stanju mirno prevladati sto-ljetne sukobe. I za Amerikance je to dosada bilo važno: Ishod je pola stoljeća demokratskog mira ne samo za EU, nego i za cjelokupno područje OECD-a (Organizacija za ekonom-sku suradnju i razvoj, utemeljena 1948. odnosno 1960), da-kle, za zapadnjačke industrijske zemlje (pored Europljana, dakle, i za SAD, Kanadu, Meksiko, Australiju, Novi Zeland i Japan). Uistinu uspješna promjena paradigme!

Nova paradigma međunarodnih odnosa i njezine etičke pretpostavke

Dopustite mi da se poslije ovog nužnog i veoma sažetog po-vijesnog pregleda (“tour d’horizon”) u drugom dijelu mog predavanja dotaknem temeljnih odrednica nove paradigme međunarodnih odnosa, koju sam obrazložio u svojim knji-gama kao što su “Projekt za svjetski etos” i “Svjetski etos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo”. To nije nikakva idealistička “utopija” (“bez mjesta”), nego realistično razu-mljena “vizija” ozbiljena na području EU-a i OCDE-a. Ona načelno kaže: umjesto novovjekovne nacionalne politike in-teresa, moći i prestiža, politika regionalnog razumijevanja, približavanja i pomirenja. To su unatoč svim poteškoćama egzemplarno pokazale Francuska i Njemačka; procesi su po-krenuti između Njemačke i Poljske kao i Njemačke i Češke, ali i u Latinskoj Americi. To u konkretnom političkom dje-lovanju – prije svega na Bliskom istoku, ali i u Afganistanu, Kašmiru i na Cipru – iziskuje umjesto prijašnjeg sučeljava-nja, nasilja i odmazde, uzajamnu suradnju, kompromise i integraciju.

Već uviđate: Ova nova politička cjelokupna konstelacija očito pretpostavlja promjenu mentaliteta, koja uvelike na-dilazi dnevnu politiku:

Za to nisu dostatne nove organizacije, već je potreban novi način mišljenja (“mind-set”).

Nacionalna, etnička i vjerska različitost ne smiju se više načelno razumijevati kao prijetnja, nego se moraju sma-trati makar mogućim obogaćenjem.

Dok je mišljenje u staroj paradigmi uvijek pretpostav-ljalo neprijatelja, čak smrtnog neprijatelja, mišljenje u novoj paradigmi (kao unutar EU-a) više ne treba nika-kvog neprijatelja, ali svakako partnere i konkurente, ne-rijetko i oponente. Umjesto vojnog sučeljavanja na svim razinama nastupa gospodarsko natjecanje.

Pokazalo se naime da se nacionalno blagostanje trajno ne unaprjeđuje ratom nego samo mirom, ne jedni pro-tiv ili pored drugih, nego jedni s drugima.

Budući da se (i sada još uvijek postojeći!) različiti inte-resi zadovoljavaju u zajedništvu i u povezivanju interesa, moguća je politika koja više ne predstavlja igru sa zbro-jem nula, u kojoj jedan pobjeđuje na račun drugog, nego igru s pozitivnim zbrojem, u kojoj svi pobjeđuju.

Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, već ostaje – sada dakako nenasilno – “umijeće mogućega”. Uko-liko treba djelovati, ne može se temeljiti na “postmoderni-stičkom” proizvoljnom pluralizmu. Naprotiv, ona pretpo-stavlja društveni konsenzus s obzirom na određene te-meljne vrijednosti, temeljna prava i temeljne dužnosti. Taj temeljni društveni konsenzus moraju zajedno podupirati sve društvene skupine, vjernici i nevjernici, pripadnici razli-čitih nacija, religija, filozofija i svjetonazora.

Drugim riječima: Taj društveni konsenzus, koji demokrat-ski sustav ne smije iznuđivati, već ga mora pretpostavljati, ne podrazumijeva nikakav zajednički etički sustav (“etiku”, “ethics”). On pretpostavlja zajedničko temeljno pristajanje na osnovne vrijednosti i mjerila, prava i dužnosti, zajednički etos (“ethic”), dakle, etos čovječanstva. Svjetski etos (“glo-bal ethic”) nije nekakva nova ideologija ili “super-struktura”, nego povezuje već postojeće i zajedničke religijsko-filozof-ske resurse čovječanstva. Ne nameće ga se zakonski izvana, već ga se svjesno prihvaća iznutra.

U tome smislu svjetski etos ne smjera samo na kolektivnu odgovornost koja moguće rasterećuje pojedinca (kao da su za određene loše prilike krivi samo “odnosi”, “povijest” i “su-stav”). Na poseban način smjera na osobnu odgovornost svakog pojedinca na njegovom mjestu u društvu i sasvim posebno na osobnu odgovornost političkih čelnika.

Razumljivo je da pravo podupire slobodno obvezivanje na zajednički etos, a netko, ovisno o prilikama, sudski može biti pozvan na odgovornost: u slučaju genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i nasilja nad ljudskim pravima. To se čak u međuvremenu sudski kažnjava pred Međunarod-

•

•

•

•

•



nim kaznenim sudom u Den Haagu ukoliko neka ustavna država nije sposobna ili voljna sudski kazniti počinitelje zlo-čina na svome tlu. Postoje čak glasovi koji misle da pred tim Kaznenim sudom mjesto nije samo ratnom zločincu kakav je Slobodan Milošević nego i određenim zapadnjačkim dr-žavnicima koji su zametnuli rat u Iraku. S obzirom na to po-treban je zapravo svjetskopolitički ispit savjesti.

Svjetskopolitički ispit savjesti

Tri ključne riječi:

1. Istraživanje uzroka: Sva su jednouzročna objašnjenja ne-dostatna. Ozbiljno treba uzeti u obzir:

a) resantiman Arapa spram Zapada: Rane europskog ko-lonijalizma i imperijalizma – gotovo cjelokupni islamski svijet od Maroka do Indonezije nalazio se duže od jednog stoljeća pod vojnom, gospodarskom i političkom vlašću En-gleske, Francuske, Rusije i Nizozemske – nipošto još nisu ozdravljene;

b) resantiman protiv nazočnosti SAD-a u Perzijskom za-ljevu: Napad na islamski bratski narod Iraka i snažna nazoč-nost američkih trupa na “svetom arapskom tlu” nedaleko od Meke i Medine predstavljali su za fanatike poput Osama bin Ladena, prvobitno saveznika kojeg je naoružavala Amerika, povod za promjenu političkog stava protiv Amerike. Podu-piranje nedemokratskih režima, također i u Kuvajtu nakon Zaljevskog rata, osnažilo je anti-amerikanizam. Trajnu na-zočnost stotina tisuća američkih vojnika u zaljevskoj regiji od rata u Iraku mnogi su muslimani razumjeli kao poniženje i demonstraciju američke hegemonije;

c) resantiman protiv Izraela kao američkog mostobrana u arapskom prostoru: preko pedeset godina praktično pri-strane “politike posredovanja” SAD-a u korist Izraela (Si-mon Peres: “52 godine SAD Izraelu nisu odbile niti jednu želju.”) dopustilo je prije svega Palestincima čiji se položaj neprestano pogoršava da sumnjaju u časno posredovanje Sjedinjenih Država za mir. Bliskoistočni sukob u biti nije teroristički problem nego sukob oko teritorija. Kad poslije 50 godina najzad nije postignuto mirno susjedstvo između Izraela i za život sposobne palestinske države, moramo uvi-jek iznova računati na terorističke napade unutar i izvan regije. Mir zahtijeva popuštanje obiju strana, ali prije svega jače strane, a to je danas Izrael, s podrškom SAD-a najsnaž-nija vojna sila na Bliskom Istoku. “Roadmap” kvarteta UN, SAD, EU i Rusija i izraelsko-palestinska posrednička inicija-tiva izrađena uz pomoć Švicarske (“Genfer Initiative”) zaslu-žuju svaku podršku.

2. Nova svijest: Nije posvuda “Afganistan!” Ono što je ame-rički vojni biskup Edwin F. O’Brian rekao vodećim snagama u politici i vojsci svoje zemlje, možda smijemo reći i mi sebi: “Vojna pobjeda protiv talibana ne smije nas navesti na ‘ilu-ziju’ da ćemo čitav svijet terorizma moći pobijediti na onaj

način kako to činimo sada.” I u zapadnjačkim industrijskim državama poslije rata u Iraku i Afganistanu probija se nova svijest, u SAD-u, u Izraelu, također i u Europi:

umjesto pojačavanja spirale nasilja nastojanje oko de-eskalacije;umjesto navikavanja na sukob između Izraela i Palesti-naca suodgovornost za rješenje;umjesto zapadnjačke pristranosti časno posredovanje;umjesto sukobljenosti izgradnja povjerenja na svim razinama;umjesto suzbijanja simptoma liječenje socijalnih i poli-tičkih korijena terora;umjesto još više milijardi za vojne i policijske ciljeve više sredstava za poboljšanje socijalnog položaja stanovnika na Bliskom Istoku i gubitnika globalizacije;umjesto rata u Iraku Marshallov plan za Bliski i Srednji Istok.

3. Svjetski etos: Mnogi su postali svjesni neodgodivosti pro-jekta svjetskog etosa uopće tek na temelju tragedije u SAD-u: Nema mira među nacijama bez mira među religijama a mira među religijama bez dijaloga među religijama. Ukoliko do tog dijaloga ne dođe ili se prekine, alternativa je nasilje: Ako međusobno ne budemo razgovarali, pucat ćemo jedni na druge. Da se religija instrumentalizira za političke ciljeve, ne postoji opasnost samo u islamu, nego i u židovstvu i kršćan-stvu, čak i u istočnjačkim religijama (hinduizmu, Kašmir; budizmu, Šri Lanka). U tom slučaju nastaje vrlo eksplozivna mješavina religije i politike. Fanatizirana religija promeće se u opasnost za svjetski mir. Kad se malo spusti prašina uzvi-tlana uslijed terorističkih i bombaških napada, mora doći do novog i osnaženog dijaloga. Posvuda se potvrđuje da je po-raslo zanimanje za međureligijski dijalog i svjetski etos čak i u krugovima koji su s obzirom na to bili suzdržani.

U ovom krugu kompetentnih sudionika zasigurno smijem pretpostavljati temeljno poznavanje onoga što svjetski etos jest i onoga što nije: Svjetski etos nije nikakav specifično reli-gijski projekt, ali niti specifično politički nego etički projekt. “Projekt svjetski etos” zapravo izražava da svjetske religije mogu pridonijeti miru čovječanstva samo ukoliko postanu svjesne onoga što im je veće sada zajedničko u etosu, dakle, temeljnog konsenzusa o njihovim vrijednostima i normama. To je dakako temeljni konsenzus koji mogu podupirati ne samo vjernici nego i nevjernici. Svjetski etos očito ne po-drazumijeva nikakvu novu svjetsku ideologiju niti nekakvu jedinstvenu svjetsku religiju onkraj svih postojećih religija, a pogotovu ne nekakvu mješavinu svih religija. Svijet je umo-ran od ideologija jedinstva, a svjetske religije su glede svoga razumijevanja vjere i “dogmi”, svojih simbola i obreda, io-nako toliko različite da bi “ujedinjenje” bilo besmisleno, a sinkretistički koktel neprobavljiv. Jednako tako, svjetski etos ne želi etiku pojedine religije nadomjestiti etičkim minima-lizmom. Židovska Tora, kršćanski Govor na gori, musliman-ski Kur’an, hinduistička Bhagavadgita, Budini govori, Kon-fucijeve izreke: sve to ostaje temelj vjere i života, mišljenja i

•

•

••

•

•

•



djelovanja stotina milijuna ljudi. Religije trebaju naglašavati i držati se svoga (vjerskih učenja, obreda, zajedništva).

Svjetski etos želi naglasiti ono što je velikim religijama svi-jeta – budizmu, konfucijanizmu, hinduizmu, židovstvu, kršćanstvu, islamu – usprkos svim različitostima već sada zajedničko, i to u odnosu na ljudsko ponašanje, ćudoredne vrijednosti i temeljna moralna uvjerenja. Drugačije kazano, ne želi ujednačiti etos. Svjetski etos religije ne svodi na etički minimalizam, ali svakako pokazuje minimum onoga što je svjetskim religijama već sada zajedničko u etosu. Nije usmjeren ni protiv koga, nego poziva sve, vjernike kao i ne-vjernike, da dobrovoljno usvoje taj etos i djeluju u skladu s njim.

A misliti da bi isticanje ljudske odgovornosti oslabilo ljudska prava, predstavljalo bi opasan nesporazum. Naprotiv, kako to izražava već temeljni dokument projekta svjetskog etosa, “Deklaracija za svjetski etos” Parlamenta svjetskih religija od 4. rujna 1993. u Chicagu:

“Podsjećamo na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju su Ujedinjeni narodi usvojili 1948. Ono što je ona svečano proglasila na razini prava, to mi želimo ovdje potvrditi i produbiti sa stanovišta etosa. Riječ je o potpunom ozbilje-nju dostojanstva ljudske osobe, neotuđivoj slobodi, načelnoj jednakosti svih ljudi i nužne solidarnosti i uzajamne ovisno-sti svih ljudi.

Na temelju osobnih životnih iskustava i mučne povijesti naše planete naučili smo:

da se samo zakonima, propisima i dogovorima ne može ozbiljiti pa niti nametnuti jedan bolji svjetski poredak;da ozbiljenje mira, pravde i očuvanja Zemlje ovisi o uvi-đavnosti i spremnosti ljudi da pravedno djeluju;da zalaganje za pravdu i slobodu pretpostavlja svijest o odgovornosti i obvezama pa se stoga moraju osloviti ljudski um i srce; da se pravo ne može trajno održati bez morala pa stoga nema novog svjetskog poretka bez svjetskog etosa.”

Drugo, često postavljano pitanje glasi: Pa jesu li i muslimani za svjetski etos? U bazi treba još puno raditi. Smijem ipak ukazati na ovo: I muslimanski su predstavnici već potpisali “Deklaraciju za svjetski etos”. A upravo na njemačkom go-vornom području ovaj je projekt među muslimanima iza-zvao veliki pozitivni odjek. Na međunarodnom području su se istaknuti muslimani poput jordanskog princa Hassana izjasnili za zajedništvo u etičkim standardima i protivljenju terorizmu. Ta iranski je predsjednik Hatami, koji nažalost odveć oklijeva u Iranu, na dnevni red UN-a u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda još 1998. stavio “Dijalog civi-lizacija” – kao antitezu “sukobu civilizacija” – koji je 2001. doveo do iscrpne rezolucije Generalne skupštine za dijalog kultura, koja je trebala uključivati izričitu “Izradu zajednič-kih etičkih standarda”.

•

•

•

•

Ujedinjeni narodi i svjetski etos

O dijalogu kultura izrekao sam 9. studenog 2001. (nedugo nakon 11. rujna!) u New Yorku pred Generalnom skupšti-nom Ujedinjenih naroda sljedeću službenu izjavu, koja treba i ovdje u posljednjem, petom dijelu moga predavanja sažeto izložiti moju realističnu viziju budućnosti:

“Kao znanstvenik se, svim zaprekama unatoč, već desetlje-ćima zauzimam za unapređenje svjetskog mira kroz dijalog kultura i religija. Zato me je velikom nadom za budućnost ispunila činjenica da je ova Skupština na svoj dnevni red sta-vila ‘Dijalog kultura’.

Sučelice suvremenim stranputicama i smutnjama, mnogi se ljudi pitaju: Hoće li 21. stoljeće zbilja biti bolje od 20. sto-ljeća, punog nasilja i ratova? Hoćemo li doista doseći novi svjetski poredak, jedan bolji svjetski poredak? U 20. smo stoljeću propustili tri prigode za novi svjetski poredak:

1918. poslije Prvog svjetskog rata zbog europske “realpolitike”,1945. poslije Drugog svjetskog rata zbog staljinizma,1989. poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i Zaljev-skog rata zbog nedostatka vizije.

Naša grupa (“Group of Eminent Persons”) podastire jednu takvu viziju nove paradigme međunarodnih odnosa koja se osvrće i na nove aktere na globalnoj pozornici.

U naše se dane religije iznova pojavljuju kao akteri u svjetskoj politici. Istina je da su religije tijekom povijesti odveć često pokazivale svoju rušilačku stranu. Poticale su i legitimirale mržnju, neprijateljstvo, nasilje, čak i ratove. Ali u mnogim slučajevima poticale su i legitimirale razumijevanje, pomire-nje, suradnju i mir. Tijekom posljednjeg desetljeća posvuda po svijetu nastale su osnažene inicijative međureligijskog di-jaloga i suradnje religija.

U tom dijalogu svjetske religije nanovo otkrivaju da njihovi vlastiti osnovni etički iskazi podupiru i produbljuju one se-kularne etičke vrijednosti koje su sadržane u Općoj deklara-ciji ljudskih prava. Na Parlamentu svjetskih religija 1993. u Chicagu više od 200 zastupnika i zastupnica iz svih svjetskih religija očitovalo je po prvi puta u povijesti svoj konsenzus o nekim zajedničkim etičkim vrijednostima, standardima i dr-žanjima kao osnovi za svjetski etos, koji je naša grupa struč-njaka potom prihvatila u izvješću za generalnog sekretara i Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda. Pa što onda pred-stavlja osnovu za svjetski etos, kako ga mogu dijeliti ljudi iz svih velikih religija i etičkih tradicija?

Kao prvo, načelo ljudskosti: “Sa svakim čovjekom – bilo muškarcem ili ženom, bijelim ili obojenim, bogatim ili siro-mašnim, mladim ili starim – treba ljudski, a ne neljudski po-stupati.” Još jasnije to je izrečeno u “zlatnom pravilu” uzaja-mnosti: “Što ne želiš da se tebi čini, ne čini ni ti drugima!”. Ta se načela razvijaju u četiri područja života, pozivajući svakog

•

••



čovjeka, svaku institucija i svaku naciju, da ozbiljno uzmu svoju odgovornost:

za kulturu nenasilja i strahopoštovanja pred svakim životom,za kulturu solidarnosti i pravednog ekonomskog poretka,za kulturu tolerancije i života u istinoljubivosti,za kulturu ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene.

Upravo je u razdoblju globalizacije apsolutno nužan jedan takav globalni etos. Ta globalizacija gospodarstva, tehno-logije i komunikacija dovodi i do globalizacije problema na cijelom svijetu, koji prijete da će nas svladati: problemi u po-dručju ekologije, atomske i genske tehnologije, ali također i globalizirani zločini i terorizam. U jednom takvom vremenu pod hitno je potrebno da globalizacija etosa podupre glo-balizaciju gospodarstva, tehnologije i komunikacija. Drugim riječima: Globalizacija treba globalni etos, ne kao dodatni teret, nego kao temelj i pomoć za ljude, za civilno društvo.

Neki su politolozi za 21. stoljeće prorekli “sukob civilizacija”. Za razliku od toga, mi predstavljamo našu drugačije obliko-vanu viziju budućnosti; ne naprosto jedan optimistični ideal, nego jednu realističnu viziju nade: Religije i kulture svijeta, uz suradnju sa svim ljudima dobre volje, mogu pomoći da se izbjegne takav sukob, pod pretpostavkom da ozbilje sljedeće uvide:

•

•

••

“Nema mira među nacijama bez mira među religijama.Nema mira među religijama bez dijaloga između religija.Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih standarda.Nema preživljavanja našeg globusa u miru i pravednosti bez nove paradigme međunarodnih odnosa na temelju global-nih etičkih standarda.”

Dolazim do zaključka, moje dame i gospodo. U svom ve-ličanstvenom programatskom Trećem govoru o svjetskom etosu u prosincu 2003. u Tübingenu tadašnji generalni se-kretar UN-a, Kofi Annan izrekao je sljedeće zaključne re-čenice, koje i Vama, nakon što sam ih i sam usvojio, želim darovati za promišljanje:

“Postoje li još univerzalne vrijednosti? Da, postoje, ali ne smijemo ih smatrati nečim samorazumljivim.

Njih se mora brižno promišljati,njih se mora braniti,njih se mora osnaživati.

A mi moramo u samima sebi naći volju da živimo po vri-jednostima koje naviještamo – u našem privatnom životu, u našoj lokalnoj i nacionalnoj zajednici i u svijetu.”

S njemačkog preveo Alen Kristić

Literatura za produbljivanje:

1. Hans Küng, Projekt Weltethos, Piper, München, 1990. (hrvatsko izdanje: Projekt svjetski etos, Miob, Velika Gorica, 2003);

2. Hans Küng, Weltethos für Weltpolitik und Weltwirtschaft, Piper, München, 1997; Lizenzausgabe: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1997; Taschenbuchausgabe: Serie Piper 3080, München, 2000. (hrvatsko izdanje u dvije knjige: Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb, 2007; Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Intercon, Za-greb, 2007);

3. Hans Küng – Karl-Josef Kuschel (Hg.), Wissenschaft und Weltethos, Piper, München, 1998; Taschenbuchausgabe: Se-rie Piper 3247, München, 2001;

4. G. Picco, R. v. Weizsäcker, H. Küng (u.a.), Crossing the Di-vide. Dialogue among Civilizations, Seton Hall University, South Orange/NJ, 2001;

Deutsche Ausgabe: Brücken in die Zukunft. Ein Manifest für den Dialog der Kulturen. Eine Initiative von Kofi Annan, S. Fischer, Frankfurt, 2001;

5. Hans Küng (Hg.), Dokumentation zum Weltethos, Piper, München, 2002;

6. Hans Küng, Wozu Weltethos? Religion und Ethik in Zeiten der Globalisierung (im Gespräch mit Jürgen Hoeren), Herder, Freiburg 2002, erweiterte Neuauflage 2006;

7. Hans Küng, Erkämpfte Freiheit. Erinnerungen, Piper, München, 2002. (hrvatsko izdanje: Izborena sloboda: Sjeća-nja, Ex libris / Synopsis, Rijeka / Zagreb, 2009);

8. Hans Küng – Dieter Senghaas (Hg.), Friedenspolitik. Ethi-sche Grundlagen internationaler Beziehungen, Piper, Mün-chen ,2003;

9. Hans Küng, Umstrittene Wahrheit. Erinnerungen, Piper, München, 2007;



Predavanje održano 14. svibnja 2009. tijekom Međunarodne konferencije Svjetski ethos za Bosnu i Hercegovinu u hotelu Holidey Inn u Sarajevu

Svjetski etos i gospodarstvoZakazanje tržišta, institucija ali i morala doziva etička pravila za načelno opravdano nastojanje za dobiti. Ali etika nije samo šlag na kolaču, nije samo sporedni dodatak globalnom tržišnom gospodarstvu. Ne, pod hitno nužnu novu financijsku arhitekturu mora poduprijeti okvirni etički poredak. Fatalnu ljudsku pohlepu i oholost može se ukrotiti jedino s nekim elementarnim etičkim normama

Hans Küng

Globalizirano gospodarstvo – globalni etos

Uvijek se iznova tvrdi da je svjetska financijska kriza bila nepredvidiva. No, još 1997. upozorio sam na novo izdanje svjetske financijske krize i slom gospodarskog poretka iz [razdoblja] 1929-1933, a u [knjizi] “Svjetski etos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo” (Piper, München 1997) na-pisao: “Već je i najmanja opaska, primjerice predsjednika Središnje američke banke Allana Greenspana, početkom prosinca 1996, da je “nerazumno izobilje” (“irrational exu-berance”) dovelo do precjenjivanja financijskih tržišta, bilo dostatno da uznemirene ulagače na ambicioznim tržištima dionica Azije, Europe i Amerike natjera na paničnu raspro-daju i urušavanje tečaja. To također pokazuje da se krize koje idu uz globalizaciju ne smiruju, nego se možda pojačavaju.”1

Već tada sam se odvažio na za ekonomiste heretičku pretpo-stavku da se teorija kaosa može primijeniti i na ekonomiju: iz najmanjih uzroka mogle bi proizaći razorne posljedice. U svakom slučaju, nipošto se ne bi moglo isključiti “ponavlja-nje svjetske financijske krize i sloma svjetskog gospodarskog poretka iz [razdoblja] 1929-1933”.

1 H. Küng, Weltethos für Weltpolitik und Weltwirtschaft, München 1997, str. 292. (hrvatsko izdanje u dvije knjige: Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb, 2007.; Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Intercon, Zagreb, 2007.).

Zato sam samo uvjetno iznenađen brzinom i razmjerom do-gađaja prošlih mjeseci. Nekolicina ekonomista, poput nobe-lovaca Josepha Stiglitza (2001) i Paula Krugmana (2008), čije kolumne redovito čitam, čak su uvijek iznova upozoravali na fatalne razvoje.

U međuvremenu se ne nalazimo samo u financijskoj nego već u svjetskoj gospodarskoj krizi. Protivno mnogim pret-postavkama gospodarskih stručnjaka kriza se ne da ogra-ničiti na financijsko gospodarstvo nego se snažno proširila na stvarno gospodarstvo; automobilska i kemijska industrija samo su dva primjera za recesiju. Za razliku od 1929. sada se, međutim, ne smanjuju krediti nego se novac javno pumpa u banke i gospodarstvo. No, te će mjere biti uspješne samo ako se ne budu poduzimale točku po točku i populistički nego ako se uklope u uvjerljiv cjeloviti koncept, ukoliko se odgo-vorne državne intervencije povežu s financijskim rastereće-njem građana i uštedama u državnom budžetu. Nesagledivo zaduženje države – na štetu budućih generacija – nipošto ne može biti rješenje.

Upozoravajući na konjunkturne pakete, državna jamstva, premije otpisanih poduzeća, fondove za spašavanje, “Spie-gel” od 26. siječnja 2009. objavio je naslovni članak: “Kad je država zapravo bankrotirala?” A kao odgovor u tekstu može se pročitati: “Jednom će osvanuti dan plaćanja. Gospodar-ski spasilački paketi neprekidno poskupljuju, prijeteći da će financijski prenapregnuti mnoge zemlje. Posljedice će po-goditi svakog građanina. Puzeće obezvređenje novca je nei-zbježno. Državni bankrot više se neće moći isključiti.”



Nasreću postoje i znaci nade. Pod tim ne mislim samo na pojeftinjenje nafte i gasa. Važnije mi se čini [ovo]: Nakon razdoblja djelomično ciničnog maksimiranja dobiti i poslo-vanja kratkoročno usmjerenog na profit mi se u industrija-liziranim državama možda ipak nalazimo na početku jedne nove umjerenosti i održivosti. U svakom slučaju, sada se i u gospodarstvu neprestano zahtijeva etičko djelovanje, dok se neetičko djelovanje sankcionira. Na mom putovanju uzduž i poprijeko SAD-a u svrhu održavanja predavanja u stude-nom 2008. mogao sam vidjeti kako se sada i tamo tuži na pohlepu za profitom u gospodarstvu i na megalomaniju u politici. Sada u potpunosti osjećam da mi je za pravo dao američki predsjednik Obama koji je u svom nastupnom go-voru ustvrdio: “Nalazimo se usred krize, to smo u među-vremenu shvatili. Naša je nacija u ratu protiv mreže nasilja i terora. Naše je gospodarstvo oslabljeno što je posljedica po-hlepe i neodgovornosti nekolicine – ali i zato što smo kao kolektiv propustili donijeti teške odluke i ovu naciju pripre-miti za novo vrijeme. Mnogi su izgubili svoju kuću i kućište, mnoga su radna mjesta propala, poduzeća bankrotirala. Naš je zdravstveni sistem preskup, naše škole za mnoge nepra-vedne, a svaki novi dan nam pokazuje jasnije da vrsta i način na koji upotrebljavamo energiju čini jakim naše neprijatelje – a planetu dovodi u opasnost. Sve su to simptomi krize koji se mogu izmjeriti i prikazati u brojevima. To koliko mnogo slabi naš moral i naše pouzdanje nije lako kvantificirati, ali nije ništa manje značajno.” Zakazanje tržišta, institucija ali i morala doziva etička pra-vila za načelno opravdano nastojanje za dobiti. Ali etika nije samo šlag na kolaču, nije samo sporedni dodatak globalnom tržišnom gospodarstvu. Ne, pod hitno nužnu novu finan-cijsku arhitekturu mora poduprijeti okvirni etički poredak. Fatalnu ljudsku pohlepu i oholost može se ukrotiti jedino s nekim elementarnim etičkim normama.U mojoj knjizi, koja je objavljena i na hrvatskom, “Svjetski etos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo” (1997), podvrgao sam podrobnoj kritici ne samo model države bla-gostanja (Švedska) nego i model neokapitalizma (SAD), a zatim sam proveo temeljitu analizu novog gospodarsko-političkog globalnog koncepta: s jedne strane čisto tržišno gospodarstvo kao u ekonomskom ultraliberalizmu, zastupa-nom primjerice od jednog Miltona Friedmana, ili socijalno tržišno gospodarstvo prema idejama Ludwiga Erharda, koje pak u novom vremenu u obzir mora uzeti ekologiju i s druge strane proširiti se globalno. Zato sam se već 1997. s mno-gima izjasnio za globalno ekološko-socijalno tržišno gos-podarstvo, koje, pak, ukoliko treba funkcionirati, zahtijeva globalni etos. Svoju načelnu poziciju utemeljio sam u dvije teze:Kao prvo, razgraničenje od neekonomske etike nazora (koju primjerice zastupaju mnogi crkveni ljudi i sindikali-sti): “Podizati moralne zahtjeve bez bilo kakve ekonom-ske racionalnosti, dakle, bez uzimanja u obzir gospodarske zakonomjernosti, za društvo ne predstavlja nikakav moral, nego moralizam.”2

2 Isto, str. 316.

Moja druga teza usmjerena je s druge strane protiv bezna-zorne etike uspjeha (koju posebice zastupaju određeni me-nadžeri, ali i mnogi ekonomski savjetnici za poduzeća): “Do-gmatski zastupati ekonomska poimanja bez svih etičkih normi, ne predstavlja ekonomiju nego ekonomski redukcio-nizam, ekonomizam. Uspjehu se nipošto ne može pripisati primat koji pripada etosu. Slijeđenje vlastitih interesa i svako poduzetničko djelovanje mora biti etički odgovorno, pa čak i kad to u konkretnom slučaju natjecateljskog pritiska može značiti veliko opterećenje.”3

Moj je zaključak bio i ostaje: gospodarske strategije i etičko prosuđivanje treba uvjerljivo povezati. Sada nakon ovog nužnog razgraničenje od moralizma izričitije o razgra-ničenje od prevladavajućeg ekonomizma.

Zato:

Kritika neokapitalizma

Očito je da je svjetsko gospodarstvo pod uplivom dakako neizbježne globalizacije uvelike zapalo u novi model kapita-lizma. No, čak će i onaj tko je blagonaklon prema gospodar-stvu taj model morati kritizirati zbog njegovih nesocijalnih posljedica za bezbroj ljudi i njegovog totalnog nedostatka etičkih standarda. Njih će nadomjestiti tobožnje ekonom-ske sile koje trebaju djelovati kao “prirodni zakoni”, a često predstavljaju samo egoistične sile mišljenja. Mnogi čak i u Njemačkoj iznova posve samorazumljivo govore o tome da je naš gospodarski sustav “kapitalistički”. Kao da naš speci-fično njemački (i nasreću u velikoj mjeri i europski) sustav nije onaj socijalnog tržišnog gospodarstva i kao da riječ “kapitalizam” za mnoge ljude nije opterećena s isto toliko mnogo negativnih asocijacija kao što je to za druge riječ “so-cijalizam”. Ne predstavlja nikakvo čudo da pod tim kapita-lističkim predznakom spremnost na prihvaćanje socijalnog tržišnog gospodarstva u cjelokupnom stanovništvu opada. Upravo onaj kome je stalo do uspješnog funkcioniranja na-šeg gospodarstva s obzirom na to neće izbjeći neke kritičke opaske.

Kad se na primjer drsko laže, da će eto isključivo svjetsko tr-žište (misli se na tržište SAD-a) odrediti milijunske naknade menadžerima: Uzima se onoliko koliko se može. A što se tiče ostalog, blagostanje će samo po sebi “procuriti prema dole”. Pri tome se istodobno brine za to da što je moguće manje procuri prema dole, da zarada posloprimaca ako je moguće stagnira i da se troškovi rada umanje masovnim otpušta-njima ili izmještanjem u jeftinije zemlje. Taj model s jedne strane zadovoljava investitore ili akcionare i menadžere, ali ne radnike i zajednicu, ne zadovoljava sve ulagače u podu-zeće među koje se ubrajaju čak i suradnici, dobavljači, kupci i zajednice.

To prije svega vrijedi za primjer SAD-a: Novi šef Središnje američke banke Ben Bernanke također priznaje da “sve veći

3 Isto, str. 318.



dio stanovništva osjeća da nema nikakvog udjela u blagoda-tima američke industrije i trgovine”. Dok u SAD-u i zarada srednjeg sloja višestruko stagnira, menadžerske se penju do astronomskih iznosa.

I tako ja zapravo ne mogu zamisliti da bi u Europi mogao pobijediti neokapitalistički mentalitet preuzet od SAD-a u okrilju kojeg jedni zgrću nezarađene milijune a drugi ma-sovno bivaju poslani na ulice bez posla, u okviru kojeg jedni trebaju posljednji euro dati za porez a veliki poduzetnici “le-galno” utajuju milijune poreza. Ne, taj tip nigdje ukorijenje-nog, sveznajućeg, arogantnog, za moći i dobiti pohlepnog menadžera, koji djeluje prema načelu “Namještenici dolje, burza gore”, ne smije i neće biti model uspjeha za buduć-nost. I predstavnici poduzeća su, ukoliko žele biti uspješni, uostalom upućeni na prihvaćanje svojih suradnika i stanov-ništva. A – naglašavam – relativno malom broju menadžera prije svega velikih poduzeća, koji su se istaknuli aroganci-jom, egocentričnošću, gramzivošću i gubitkom osjećaja za zbilju, nalazi se nasuprot nasreću čak mnoštvo zastupnika upravo srednjeg sloja, koji su sa svojom sviješću o odgovor-nosti primjer i svim zaposlenicima za pridržavanje elemen-tarnih etičkih načela. Ne, ne zahtijeva se trenerski kurs za očito djelotvorno držanje menadžera, nego svijest o etičkim standardima koji moraju činiti okvir za sve postupke i od-luke upravo na razini upravitelja. A eksperimentalne stu-dije čine jasnim da su pošteni ljudi često uspješniji jer im se daje prednost kao poslovnim partnerima.4 Ali koje su u dobu zaoštrene globalne konkurencije, postavit ćete sada pitanje, moje dame i gospodo, šanse etičkog rukovođenja poduzećem?

Šanse etičkog rukovođenja poduzećem

Dopustite mi da prvo izreknem [ono] negativno: Što su ri-zici koji idu skupa s neetičkim rukovođenjem poduze-ćem? Oni se dugoročno ne isplate i to iz sljedećih razloga:

(1) Prije ili kasnije sukob sa zakonodavstvom prijeti i onima koji misle kako će uvijek proći nedotaknuti.

(2) U slučaju prijestupa koji se ponavljaju sve glasnijim po-staje zov za zakonskim uređenjem na što se potom žale gos-podarstvo i banke.

(3) Upravo kreditori nerado daju kredit poduzećima koja nisu kreditno sposobna, a krediti se često (prema jednom švicarskom bankaru) odobravaju prema sljedećim krite-rijima: u prvom redu karakteru (!), a tek na drugom mje-stu sposobnosti (financijskoj snazi), treće jamstvu (okvirni uvjeti), četvrto kapitalu, peto uvjetima.

(4) Svaka je tvrtka također upućena na više [vrsta] kredita a ne samo na onaj financijski: Ona potrebuje kredit u smislu vjerodostojnosti, i to u višestrukom pogledu:

4 Usp. R. H. Frank, What Price the Moral High Ground?: Ethical Dilemmas in Competitive Environments, Princeton/NJ. University Press 2004.

za zaposlenike i pripravnike koji bi rado radili u jednoj uglednoj tvrtki;

za pučanstvo i mjesnu zajednicu na čiju je dobrovolj-nost upućena svaka tvrtka;

za financijere, dobavljače i kupce, koji svi skupa nerado vjeruju ljudima koji nemaju nikakav moralni kredit;

za veliku javnost koja je postala pozorna za problema-tiku morala i gospodarstva i često gotovo alergično re-agira na etički sumnjivo ponašanje zbog čega sebi ni-jedna firma trajno ne može priuštiti loš ugled;

(5) Zakoni predstavljaju samo izvanjske sankcije, no etos i nutarnje: “Sudište je postavljeno u čovjekovoj nutrini!” (I. Kant). Loša savjest ne da se naprosto ukloniti ili potisnuti, ona skreće pozornost na sebe – pa makar samo u snovima i uz pomoć lošeg spavanja. Neurotičara, čujem od strane kompetentnih, ima na razini upravitelja više nego se opće-nito smatra. Ali koje šanse imate Vi pri etičkom rukovo-đenju poduzećem sučeljeni s mnogim beskrupuloznim ta-kmacima? Uvjeren sam da je formuliranje i provođenje etičkih standarda (ili linija vodilja, “Kodeksa ponašanja”) probitačno.5

Koji su to konkretni korisni učinci koji mogu pozitivno utje-cati na natjecateljsku sposobnost jednog poduzeća?

(1) Primjena etičkih standarda dugoročno naglašava zacr-tane ciljeve. Na taj se način menadžment snažnije usredo-točuje na fundamentalne i strateške interese poduzeća. To donosi izvjesno odvraćanje od užurbane dnevne aktualnosti i uspješne dugoročne performanse poduzeća.

(2) Etičkim rukovođenjem poduzećem stvara se temelj stabilnosti i postojanosti poduzeća te klima povjerenja i opuštenosti.

(3) Stječu se dobri suradnici što je atraktivno za kvalifici-rano osoblje sa stručnom kao i socijalnom kompetencijom, a mogu se također razviti dobri odnosi s dobavljačima i kup-cima koji rade po sličnim načelima.

(4) Izbjegava se negativno javno mnijenje, rizici ucjenjivosti i ovisnosti, a uvećavaju šanse društveno-političke prihvaće-nosti i pozitivni ugled.

(5) Uz dobar ugled poduzeća i vjerodostojno, dugoročno priznanje etičkih standarda za očekivati je poboljšano opho-đenje s ekološki i politički delikatnim projektima.

(6) Poboljšavaju se pretpostavke za usklađeno i uračunljivo ponašanje u kulturalnoj i socijalnoj raznolikosti koja je ti-pična za rad jednog globalnog poduzeća. Uvećava se stabil-nost i konzistentnost složenih jedinica koje su – ovisno o veličini i raznolikosti – uglavnom organizirane decentrali-zirano, a tako se njima pretežno i upravlja. Na taj se način

5 Usp. H. Küng (Hrsg.), Globale Unternehmen – globales Ethos, str. 157-160.

•

•

•

•



raspolaže etičkim temeljem za tako važan “corporate iden-tity”, jednu od pretpostavki za povezanost i lojalnost. Kad je u pitanju etos, kao što vidite, nipošto nije riječ samo o “moralnim apelima”. Uslijed neuvažavanja etosa veoma če-sto upravo u gospodarstvu nastaje bolno opterećenje koje se naposljetku promeće u reformski pritisak, a on opet u političku snagu. To ne vrijedi samo na lokalnoj, regional-noj i nacionalnoj nego i na globalnoj razini koju ovdje mogu samo dotaknuti. Makar ću citirati ono što je u Washingtonu u listopadu 2003. još kao predsjednik Međunarodnog mo-netarnog fonda izjavio Dr. Horst Köhler, savezni predsjednik i od utemeljenja Zaklade za svjetski etos član njezinog nad-zornog vijeća. U svojoj viziji bolje globalizacije kao jedan od temeljnih smjerokaza uzima globalni etos: “Dijelim mišlje-nje Hansa Künga da ne može biti preživljavanja globusa bez globalne etike. Time on [Küng] ne zagovara naravno neku novu svjetsku ideologiju nego propagira ‘temeljni konsenzus glede postojećih obvezujućih vrijednosti, neopozivih vrijed-nosti i temeljnog osobnog držanja’.6 Ta etika mora poštovati ljudska prava, ali posredovati i to da se nasuprot prava na-laze dužnosti. Uostalom, mislim da su najnoviji poslovni skandali dali za pravo onim vodećim gospodarstvenicima koji su se vodili time da su etička načela i usmjerenost na trajni odgoj za vrijednosti sasvim spojivi s profitabilnošću i konkurencijom.”7

Ali postoje li uopće nadindividualne, bezuvjetne, univer-zalne norme? Nisu li po svojoj prirodi sve norme vezane uz kulturu. Postoje li zapravo norme koje nadilaze kulture?

Norme koje nadilaze kulture

Očito je da su sve norme povezane s dotičnom kulturom u kojoj vrijede, a jasno je i to da poduzeće mora pokazati mno-gostruku toleranciju spram različitih običaja. Ali se isto-dobno ne može previdjeti da određeni elementarni etički standardi i mjerila ponašanja vrijede posvuda i da javne laži državnika, očita korupcija državnih službenika ili zloupo-treba djece i nasilje nad ženama posvuda nailaze na prezir. Postoje, dakle, norme koje nadilaze kulture, koje u današ-njoj multikulturalnoj situaciji ne vrijede samo za Švicarca ili Nijemca nego i za Talijana, Turčina i Japanca, ne samo za kršćanina nego i za muslimana, židova, hindusa, budistu, za religiozne kao i za nereligiozne ljude. U svim se velikim reli-gijskim i etičkim tradicijama naime odvajkada nalaze, što je lako dokazati, neki sasvim elementarni etički standardi. Te su drevne upute u rujnu 1993 u “Deklaraciji za svjetski etos” Parlamenta svjetskih religija u Chicagu moderno formulirane, protumačene i primijenjene na konkretne društvene probleme; one globaliziranom tržišnom gospo-darstvu mogu dati humano i socijalno lice: četiri imperativa ljudskosti koje nalazimo već kod Patanjalija, utemeljitelja

6 Usp. H. Küng (Hrsg.), Dokumentation zum Weltethos, München/Zürich 2002.7 H. Köhler, Orientierungen für eine bessere Globalisierung, unveröffent-lichtes Manuskript, Tübingen, 16.10.2003.

joge, i u budističkom kanonu, u hebrejskoj Bibliji, u Novom zavjetu kao i u Kur’anu.

1. Imperativ: ne ubijati! S obzirom na ratne žrtve u Afgani-stanu i u Iraku, sva ubojstva u Izraelu i u područjima koja je okupirao Izrael, ali i s obzirom na ubojstva učenika u ame-ričkim i europskim školama: Zar ne bi bilo ispravno i važno sjetiti se drevne upute koja se nalazi u svim velikim tradici-jama čovječanstva, a koja kaže: Ne ubijati, povređivati, mu-čiti, zlostavljati, fizički ili psihički, nego imati strahopoštova-nje pred svakim životom, s ciljem jedne kulture nenasilja i strahopoštovanja pred svakim životom.

2. Imperativ: ne krasti! S obzirom na zlo korupcije koje se poput raka proširilo u gospodarstvu i strankama pa čak i u znanosti i medicini i s obzirom na nesmetano “samoposlu-živanje”, delikte članova gospodarske zajednice i umnogome previsoke zarade na upraviteljskoj razini: Ne bi li bilo prijeko potrebno požuriti pravila koja se nalaze u svim etičkim i re-ligijskim tradicijama? Ne krasti, ne prakticirati korupciju, ne ucjenjivati, ne iskorištavati, nego poslovati pravedno i po-šteno, s ciljem jedne kulture solidarnosti i pravednog gos-podarskog poretka.

Jedan odsjek “Deklaracije za svjetski etos” Parlamenta svjetskih religija iz 1993. u Chicagu glasi ovako:

“Ali u velikim starim religijskim i etičkim tradicijama čovje-čanstva nalazimo uputu: Ne smiješ krasti! Ili, kazano pozi-tivno: Postupaj pravedno i pošteno! Razmislimo iznova o posljedicama ove drevne upute. Ni jedan čovjek nema pravo u bilo kojem obliku krasti od drugog čovjeka ili prisvajati njegovo ili vlasništvo zajednice. Ali i obratno, ni jedan čo-vjek nema pravo koristiti svoje vlasništvo, ne obazirući se na potrebe društva i planete Zemlje…

U duhu naših velikih religijskih tradicija biti istinski čovje-čan znači sljedeće:

Umjesto da je zloupotrebljavamo u bezobzirnoj borbi za vlast, gospodarsku i političku moć treba staviti u službu ljudima. Moramo razvijati duh suosjećanja s patnicima i voditi posebnu brigu za siromašne, invalide, stare, pro-gnane i usamljene.

Umjesto čiste težnje za moći i neobuzdane politike moći u neizbježnoj konkurenciji treba vladati uzaja-mno poštivanje, razumno usuglašavanje interesa, volja za posredovanjem i obzirnošću.

Umjesto nezasitne pohlepe za novcem, isticanjem i po-trošnjom treba iznova pronaći smisao za umjerenost i skromnost. Jer čovjek u pohlepi gubi svoju “dušu”, svoju slobodu, svoju opuštenost, svoj nutarnji mir, a time i ono što ga čini čovjekom.”

3. Imperativ: ne lagati! S obzirom na menadžerska krivo-tvorenja bilanci, sve laži političara i naprosto orvelovska

•

•

•



iskrivljavanja i publicističke manipulacije medijima u kon-tekstu rata u Iraku: Zar ne bi bilo nužno podsjetiti na drevnu religijsku i filozofsku uputu? Ne krasti, ne obmanjivati, ne krivotvoriti, ne manipulirati, ne davati lažno svjedočanstvo, nego govoriti i djelovati istinoljubivo, s ciljem jedne kulture tolerancije i života u istinoljubivosti.

4. Imperativ: ne zloupotrebljavati seksualnost! S obzirom na seksualnu zloupotrebu djece i mladih, čak i od strane crkvenih ljudi, i svekolikog seksualnog iskorištavanja žena: Zar ne bi bilo nužno u sjećanje dozvati drevnu uputu koja se nalazi u svim etičkim i religijskim tradicijama? Ne zloupo-trebljavati seksualnost, čovjeku ne oduzimati dostojanstvo, ponižavati ga, zavoditi ga, nego se uzajamno poštivati i lju-biti, s ciljem jedne kulture ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene.

Ove su četiri norme koje nadilaze sve kulture i religije ele-mentarne i općenite, ali u Deklaraciji iz Chicaga tako opi-sane da se ipak ne mogu prekriti šumom kazuističkih pro-pisa. One predstavljaju konkretizaciju dva temeljna načela ljudskog etosa:

Kao prvo načela ljudskosti čija konkretna primjena mijenja radnu klimu u svakom uredu, tvorničkom pro-storu, prodavaonici, poduzeću: “Sa svakim čovjekom – bilo muškarcem ili ženom, bijelim ili obojenim, boga-tim ili siromašnim, mladim ili starim – treba postupati ljudski, a ne neljudski, čak životinjski.”

Potom zlatno pravilo na koje nailazimo već pet stoljeća prije Kristova rođenja prvo kod kineskog mudraca Kon-fucija a potom i u svim drugim tradicijama: “Što ne želiš da se tebi čini, ne čini ni ti drugima!”. Kao načelo treba ga primijeniti ne samo na odnos između pojedinaca nego i na odnos između grupa, organizacija i nacija. Istinsko zlatno pravilo upravo u današnjoj oštroj konkurencij-skoj borbi svakom sudioniku nalaže poštenje. Takav minimum elementarnih etičkih standarda predstavlja temeljnu pretpostavku dobrog, ljudskog suživota. To je ono što se podrazumijeva pod zajedničkim ljudskim etosom, svjetskim etosom, a što se može naći u veli-kim tradicijama svih kultura. I. Kant je pravilo ljudsko-sti i zlatno pravilo formulirao kao kategorički impera-tiv praktičnog uma: “Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba može istodobno važiti kao načelo općeg zakonodavstva.” Dakle, nije riječ o novoj ideologiji nego o drevnim mjerilima morala koja se zapostavljaju na našu vlastitu štetu.

Nije riječ o nadomjestku religije nego o etičkoj baštini čo-vječanstva koju nose sve velike religije i filozofije, ali podu-piru i nereligiozni ljudi. Takve za ljudski suživot korisne pu-tokaze, kolničke branike, znakove neko poduzeće naravno može samo uvjetno utvrditi ugovorom; mora ih pretpostav-ljati. Oni se zacijelo samo ograničeno daju zakonski formu-lirati; čovjek im se mora prepustiti iz nutarnjeg uvjerenja. Je

•

•

li neki suradnik u nekom sasvim određenom slučaju pošten, razrješuje se u srcu pojedinca, a šef to uglavnom uopće ne može kontrolirati; to ovisi o tome što je temeljno opredje-ljenje jednog ili drugog. A na to temeljno opredjeljenje mo-rat će se moći osloniti ne samo šef, nego i kolege i kolegice, naposljetku zasigurno i kupci i dobavljači – svi ulagači: da će se oni, na kojem god mjestu bili, pridržavati znaka, da ga neće prekršiti, da nikoga neće istisnuti, omesti, zbaciti s nje-gove staze. Zato ovdje kao rezime još kratki zaključni dio pod naslovom:

Etička kompetencija

Od odgovornog gospodarstvenika – bilo u bankarstvu, in-dustriji, trgovini ili obrtništvu – danas se zahtijeva trostruka kompetencija, koja, naravno, ovisno o poduzeću, može biti različite veličine:

ekonomska kompetencija u pogledu tržišta, poduzeća i pojedinaca;

politička kompetencija u pogledu institucija: lokal-nih, regionalnih i nacionalnih vlada i međunarodnih organizacija;

etička kompetencija u pogledu osobnosti i karaktera. Poduzetnik mora ne samo razmišljati strateški nego i pružati uzor onoga što zahtijeva od drugih. Tada će se moći založiti za to da se pitanje etosa koje kod mnogih rukovoditelja često postoji samo latentno i difuzno pro-mišlja svjesno. I to u svijesti da i u suvremenom vođenju poduzeća još uvijek strašno mnogo ovisi o pojedincu, a naravno i o poslovođi i upravi, kakav će duh vladati u jednom poduzeću.

Jasno je da onaj tko danas mora upravljati velikim ili malim poduzećem kroz oluje globalizacije ususret prilično nesi-gurnoj budućnosti treba mnoštvo tehničkih, financijskih i organizacijskih informacija i pomoći da bi uvijek iznova odredio točan položaj i kurs. Međutim, uz sve navigacijske karte on treba znanje o orijentiranju koje predstavlja nešto više od čistog poznavanja informacija; ono cjelovitim na-činom promatranja čuva pregled i omogućuje realistično određivanje kursa. A treba i koordinatni sustav: nepromje-njive etičke standarde koji vrijede globalno. No, prije svega treba pouzdan kompas, nepotkupljivo djelatnu savjesti i u spajanjima, preuzimanjima, smanjivanjima obujma, izmje-štavanjima, pogrešnom menadžmentu, koja će na koncu biti odsudna u važnim odlukama u nemilosrdnoj stvarnosti po-slovne svakodnevnice.

Znanje o orijentiranju, etička mjerila i nutarnji kompas: Sve su to strukturalni elementi etosa – ne etike kao učenje, nego etosa kao unutarnjeg ćudorednog držanja. Opremljeni takvim oruđem, ne određujete samo u poduzeću ispravan kurs, nego u životu uopće. I to uvijek u svijesti da niti jedan čovjek nije savršen i da nam se svima uvijek iznova potkra-

•

•

•



daju pogreške, ponekad male, možda poneki put i veće. Te-meljno etičko držanje može Vam, moje dame i gospodo, po-moći u onome što bi prema Maxu Weberu trebale biti oso-bine vodećih osobnosti: Strast u smislu objektivnosti, osjećaj odgovornosti i dobro procjenjivanje.8

U cijelom svijetu mnoge su nade u ovo krizno vrijeme usmjerene na američkog predsjednika Baracka Obamu koji je svoje predsjedništvo započeo s jednim za političara izvan-redno visokim moralnim zahtjevom. Naravno, Obama nije nikakav mesija, ne može činiti nikakva čuda. A s obzirom na silno mnoštvo unutarnjih kao i vanjskih političkih pro-blema, s kojima se suočava kao niti jedan američki predsjed-nika do sada, on nipošto neće moći ispuniti sva očekivanja.

8 M. Weber, Politik als Beruf, Gesammelte politische Schriften, Tübingen, 51988., str. 545 s.

S njemačkog preveo Alen Kristić

O njegovim dosadašnjim gospodarsko-političkim plano-vima ne usuđujem se suditi. Sigurno je međutim da je on spoznao etičku dimenziju sadašnje gospodarske krize: “Sve se svodi na vrijednosti: Pripisujemo li mi vrijednost bogat-stvu ili radu koji ga stvara?” Bolno opterećenje rađa reform-ski pritisak koji s Obamom može postati političkom sna-gom. Sve to pokazuje da je vraćanje zajedničkim etičkim vri-jednostima, svjetskom etosu, hitnije nego bilo kad dosada.

REAGIRANJA

reagiranja


Ima li smisla raspravljati sa “zvjezdoznancima”To što su A. Mujkić i N. Ćurak bošnjački nacionalisti (za T. Haverića moram priznati da nisam načistu kako ga i u koju “ladicu smjestiti”) nije problem oko kojega je počela ova rasprava – ona svoje izvorište ima u komičnoj šaradi koja je projektu političke konsocijacije suprotstavila namjerno pogrešno predstavljeni koncept “deliberativne demokracije”, i to kao “učenu masku” krajnje agresivnoga oblika nacionalizma. Samo to, ništa više i ništa manje! Kako se u toj raspravi T. Haverić prepoznao i što ga je nagnalo da su nju uključi to on mora izvesti na čistac sam sa sobom

Mladen Ančić

Rasprave oko modela budućeg političkog uređenja Bosne i Hercegovine spadaju u onu vrst intelektualne djelatnosti koja teško može dati bilo kakav relevantan rezultat – sve ono racionalno što čovjek može osmisliti sjedeći udobno (ili ma-nje udobno) zavaljen u svoju sjedalicu nema gotovo nika-kvih šansi biti implementirano u složenoj stvarnosti zemlje kakva je BiH. Dodatni je problem i činjenica što prije ili po-slije te i takve rasprave završe zazivanjem identitetskih pro-blema, a kada se već jednom nađu na tome području onda to postaje političko i intelektualno “živo blato” iz kojega se više ne može izvući, čak ni uz pomoć intelektualnih i političkih “teških dizalica” promatrača sa strane. No, dio tih rasprava koji se odvijao na stranicama Statusa i Odjeka, a dijelom i na internetskom portalu Puls demokratije, uglavnom u povodu knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, nije stigao čak ni do identitet-skih pitanja. Rasprava je, u kojoj smo se našli Asim Mujkić i Tarik Haverić na jednoj i ja na drugoj strani1, zaglavila u

1 Riječ je o slijedećim tekstovima: Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Herce-govina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb 2005; “Tuneli bez svjetla” (razgovor Eldara Sarajlića s Nerzukom Ćurkom i Asimom Muj-kićem), Status 11/2007; Asim MUJKIĆ, “’Bauk’ liberalne demokratije kruži Bosnom”, Puls demokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.

slijepoj ulici elementarnoga nepriznavanja vrijednosti argu-menta i jednostavnoga poricanja bilo kakve vrijednosti či-njenica. Od takve rasprave zapravo više nema stvarne koristi – ona može završiti na samo jedan način, kao pissing contest, odnosno kao dječja igra “tko može dalje dobaciti”.

Kako je uopće rasprava stigla do te točke? Vrlo jednostavno – i A. Mujkića i T. Haverića je silno naljutilo to što se u mojemu tekstu pojavio citat iz pjesme Muhameda Hevaija “Hod’te nami vi na viru” kojim on (po svemu sudeći) poziva kršćane da napuste svoju vjeru i prijeđu na islam (N.B.: nije riječ ni o kakvom “političkom projektu, stvaranju “proto-” ili bilo kakve druge “nacije”, kako to pokušava interpretirati T. Haverić, već o vjeri). Moje povezivanje toga poziva s (po

php?id=526&l=bs); ISTI, “Ideološki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini”, Odjek 1(LXI)/2008; Mladen ANČIĆ, “Jedan čovjek – jedan glas ili “hodte nami vi na viru”, Status 12/2007; ISTI, “Nereflektirani nacionalizam samoproglašenih liberala”, Status 13/2008; Tarik HAVERIĆ, “Muke s liberalizmom i konsocijacijom”, Puls demokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=950&l=bs); ISTI, “Muke s liberalizmom i konsocijacijom (II): Niz opštih mjesta o uopštavanju”, Puls demokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1200&l=bs); ISTI, “Tajni agent Lichtensteina: O slabostima kritike “bošnjačkog liberalizma”, Puls de-mokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1639&l=bs).

reagiranja


današnjim shvaćanjima beskrajno bezobraznom) mišlju A. Mujkića da Hrvati i Srbi trebaju ostaviti svoj “etnopolitički okvir” i prihvatiti (prije svega političku, a onda vremenom i kulturnu) “bosansku paradigmu” izazvalo je (meni posve razumljivi) bijes samoga A. Mujkića i (meni posve nerazu-mljivi) isti takav bijes T. Haverića. Ideja je, međutim, bila kristalno jasna i razumljiva – nereflektirani nacionalizam (u tekstu je bilo precizno objašnjeno što podrazumijevam pod “reflektiranim nacionalizmom” i susljedno je tomu bilo ja-sno što je onda “nereflektirani nacionalizam”) kojega su u razgovoru što ga je objavio Status iskazali A. Mujkić i Ner-zuk Ćurak počiva na istim misaonim strukturama na kojima (je) počiva(o) svojedobni vjerski prozelitizam Muhameda Hevaija (samo to i ništa više i ništa manje).

Da bi stvar postala jednostavnijom (ako je to moguće) još ću jednom pojasniti što sam mislio i rekao/napisao – “ne-reflektirani nacionalizam” je ono stajalište po kojemu je pri-padnost mojoj “kulturi” (susljedno tomu u sklopu “lokalnog BiH društvenog znanja” i naciji, kao političkom iskazu toga kulturnog identiteta) “prirodno” i “normalno” stanje, a svaki drugi oblik toga (nacionalističkog – N.B.: u mome diskursu, za razliku od normi samoupravnoga socijalističkog diskursa, pojam “nacionalistički” nema pejorativno značenje) istog identiteta kod ljudi s kojima stupam u interakciju smještam u široku skalu mogućih objašnjenja koja ga delegitimiraju (on je “izvana nametnut”, on je “neprirodan” ili, u krajnjoj konsekvenci, iskaz “fašizma”). Na sve je to A. Mujkić bije-sno reagirao smatrajući moju karakterizaciju (ali i vrlo slični stav Mirjane Kasapović) njegovih stavova krajnjim bezobra-zlukom i neučtivošću, nazadnjačkim “orijentalizmom” itd., a sve stoga jer sam se drznuo ustvrditi da je on bošnjački nacionalist (susljedno tomu onda i Bošnjak), a on je u stvari filozof. Isti je argument potegao i T. Haverić te ga je “zavio” u klasični oblik “kotlinskog filozofiranja” (za neupućena čita-telja: T. Haverić nerijetko u svojim tekstovima Sarajevo zove “kotlinom”), dodajući u sliku i samoga sebe. Kako sam ne-sklon “kotlinskom filozofiranju” odgovorit ću jednostavnim činjenicama:

a/ A. Mujkić je početkom ove godine postao članom Uprav-nog odbora “Bošnjačke zajednice kulture Preporod”2, orga-nizacije čija nacionalistička narav najjasnije proizlazi iz sa-moga njezina “Ustava”3. Nakon toga otpada svaka potreba za raspravom o tomu je li doista A. Mujkić Bošnjak i je li on nacionalista (no, gotovo sam siguran da će A. Mujkić ubrzo do kraja razviti misao, ocrtanu u reakciji na tekst kojim je prokomentiran njegov novi položaj4, prema kojoj “Prepo-rod” zapravo i nije bošnjačko nacionalističko nego bosan-sko “kulturno društvo otvoreno za sve ljude dobre volje”, pa

2 Vidi Dani br. 658 od 22. siječnja 2010. godine, nepotpisani tekst “Nije lako biti građanina etnopolisa”, u rubrici “Bosanski barometar”.3 Tekst “Ustava”: http://www.preporod.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=28&Itemid=45 (pristup ostvaren 10. veljače 2010.).4 Vidi A. MUJKIĆ, “Nije lako biti čitatelj Dana”, Dani br. 660 od od 5. ve-ljače 2010.

onda po svojoj logici A. Mujkić i dalje ne mora biti Bošnjak, ako takvu tvrdnju iznese “pogrešna” osoba, čak i kada je član Upravnog odbora organizacije u čijem nazivu postoji odred-nica “bošnjački”).

b/ T. Haverić meni zamjera što sam ga “proglasio” Bošnja-kom, ali se onda malo dalje hvali kako je “15. maja 2009. sudjelovao na okruglom stolu ‘Bošnjaci i bošnjaštvo u XXI. stoljeću’, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba”. Malo provjere po Internetu5 i gle čuda – T. Haverić se ne samo ne vrijeđa, već se time i hvali, kad ga “Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba” (ako to nije nacionalistička organizacija, ne znam koja onda jest) pozove kao Bošnjaka (lista sudionika ne ostavlja baš puno prostora za razglabanje o kriterijima po kojima su izlagači pozivani6) na “okrugli stol”. Kako je inače red u domaćoj “nacionalističkoj političkoj kulturi”, on se ljubazno odazove tome pozivu (bez obzira na to što on tamo govorio), ali kad jedan kafir napravi istu stvar, e onda je to “druga priča”, onda je to uvreda, “orijentalizam” i što još ne!

Da se razumijemo – odavno sam prošao tu fazu u kojoj mi je (u kući usađeno, i u društvenom interakcijama potvrđeno) hrvatstvo moglo biti “prirodno stanje stvari” (ne znam za-što, ali sve što sam logikom profesije pročitao o “društvenoj konstrukciji stvarnosti” se nekako ucijepilo u moja shvaća-nja svijeta u kojemu živimo). Dakle, to što su A. Mujkić i N. Ćurak bošnjački nacionalisti (za T. Haverića moram priznati da nisam načistu kako ga i u koju “ladicu smjestiti”) nije pro-blem oko kojega je počela ova rasprava – ona svoje izvorište ima u komičnoj šaradi koja je projektu političke konsocija-cije suprotstavila namjerno pogrešno predstavljeni koncept “deliberativne demokracije”, i to kao “učenu masku” krajnje agresivnoga oblika nacionalizma. Samo to, ništa više i ništa manje! Kako se u toj raspravi T. Haverić prepoznao i što ga je nagnalo da su nju uključi to on mora izvesti na čistac sam sa sobom.

No, kad se već u raspravu upleo, T. Haverić je nastojeći obez-vrijediti moje argumente doslovno lagao i na to sam morao reagirati. Pišući tekst kojim sam reagirao na njegovo uplita-nje u raspravu zamijetio sam jednu neobičnu stvar u načinu na koji on raspravlja – naime, T. Haverić vrlo često dokazuje kako nije točno ono što njegov sugovornik nije rekao/napi-sao! Nakon njegova drugog teksta konačno sam shvatio što nije u redu – T. Haverić ne raspravlja s onim što netko izgo-vori ili napiše, on raspravlja s onim što njegov sugovornik misli, a to je rijetko ono što je sugovornik izgovorio/napisao!

5 http://www.vbnmgz.hr/vbnmgzhr1/Projekti/Program_okruglog_stola_Bosnjaci_i_bosnjastvo_u_XXI_stoljecu (pristup ostvaren 10. veljače 2010.).6 Postoje, naravno, i suptilniji načini djelovanja istih ovakvih nacionalistič-kih organizacija. Prije nešto više od godinu dana Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba organiziralo je okrugli stol o knjizi Srbi među europ-skim narodima sad već pokojnog Sime Ćirkovića. Razlike u oblikovanju li-ste sudionika na dva okrugla stola, način javnog predstavljana ovoga drugog događaja i još ponešto daju naslovu knjige simboličnu težinu!

reagiranja


Ne samo to – i sam T. Haverić misli nešto drugo od onoga što govori/piše. Tako je svojedobno napisao7:

Sa stanovišta univerzalnog auditorija, svaki pokušaj oživ-ljenja modela konsocijacijske demokratije je teorijsko mrtvorođenče: u političkoj filozofiji, argumenti “kon-socijacijalista”, koji su u određenoj epohi imali izvjesnu privlačnost, uspješno su demontirani (čak i A. Lijphart u svojim Obrascima demokratije, u kojima analizira oblike vladavine u 36 zemalja, napušta izraz “konsocijacija” u korist “demokratije konsensusa”).

Kad se pokazalo da konsocijacijski model nije nikakvo “teo-rijsko mrtvorođenče”, da argumenti nisu “uspješno demon-tirani”, odnosno da Arendt Lijphart ni u snu nije odustao od ideje konsocijacije, već ju naprotiv i dalje zastupa i razra-đuje, T. Haverić se dosjetio da on to “nije mislio tako”. Pri-godno je “zaboravio” laž o Lijphartovu odricanju čak i od samoga pojma, a onda je tvrdnju o uspješnom demontiranju i teorijskom mrtvorođenčetu zamijenio iskazima o “ozbilj-nom osporavanju” i “povlačenju u nekim važnim dimenzi-jama” (jer je on zapravo to mislio, samo je izvorno napisao nešto drugo), pa to sad izgleda ovako8:

Da sam zaista htio da se bavim modelom konsocijacijske demokratije (a ne zloupotrebama zasadâ liberalizma u polemici oko tog modela), vjerovatno bih iznio sustav-niju argumentaciju. I sigurno bih spomenuo da je kon-socijacijski model pretrpio ozbiljna osporavanja ne samo u Trećem svijetu, kako ističe Katunarić upućujući na Hechtera, već i u samoj Nizozemskoj, osporavanja koja su doživjela svoj vrhunac s tekstom “Multikulturalna drama” Paula Scheffera, objavljenim u januaru 2000.

To što je, s onim što je napisao (naravno baveći se konsocija-cijskim modelom), uhvaćen u laži on tumači kao moj “pue-rilni trijumfalizam”, jer za Boga miloga ja sam samo čitao što je on napisao a nisam vodio računa o tomu što je on mislio! A da sam doista radi nešto drugo od onoga što piše poka-zuje u mnogo primjera, ali ću se zadovoljiti samo jednim. U prvom nastavku svoga “serijala” kojega pod naslovom Muke s liberalizmom objavljuje na internetskom portalu Puls de-mokratije hladno je i trezveno napisao9:

Priznajem da moja glavna pobuda nije da dadem prilog raspravi o konsocijacijskoj demokratiji. Iako je kod po-jedinih učesnika mogla stvoriti utisak da sudjeluju u ne-koj od velikih intelektualnih debata koje su obilježile XX. stoljeće s obje strane Atlantika, spomenuta polemika bila je prije svega nepotrebna.

7 HAVERIĆ, “Muke ... (I) (bez paginacije).8 HAVERIĆ, “Tajni agent ... (bez paginacije).9 HAVERIĆ, “Muke ... (I). Valja samo pripomenuti da serijal ima u najma-nju ruku čudan naslov – prva dva nastavka su naslovljena “Muke s libera-lizmom i konsocijacijom”, a druga dva “Muke s liberalizmom”, iako uz njih brojevi teku kontinuirano od I. do IV. Možda se autor kasno sjetio kako je u početku objasnio da se ne bavi teorijom konsocijacije, pa ju je onda na-knadno izbacio iz naslova!

Iako je, dakle, polemika nepotrebna to T. Haveriću ne smeta da nastavi objavljivati “serijal” kao prinos toj “nepotrebnoj polemici” (dosad četiri nastavka, a koliko još to samo Bog zna) – ne može čovjek a ne odati priznanje autoru koji troši toliku energiju na nešto “nepotrebno” (a možda je riječ samo o tomu da T. Haverić nije mislio ono što je napisao).

U drugom se, pak, slučaju T. Haverić sam pobrinuo pokazati kako to izgleda kad on otkriva što njegov sugovornik stvarno misli, odnosno kako izgleda kad on “dubinski” čita “iza tek-sta” i vidi ono što autor takvoga teksta nije napisao, pa to valja i citirati10:

Čitalac će lako primijetiti da sam prestiliziranu sintagmu preuzetu iz teksta Mirjane Kasapović stavio u navodnike (“vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte”), a da tvrdnja kako Kasapovićeva isključuje svaku moguć-nost individualnih pozicija u debati o bosanskohercego-vačkom društvu nema navodnika — što je nekako i lo-gično, jer se radi o mom stavu, tj. mojoj ocjeni njezine ocjene.

Dakle, “dubinsko” čitanje “iza teksta” u jeziku T. Haverića se naziva “moja ocjena njezine ocjene”. To što je M. Kasa-pović napisala da su “vidljive fronte” ali nije napisala da su isključene individualne pozicije ne znači da to nije mislila, a po logici kojom se koristi T. Haverić to zapravo znači da je upravo to mislila. Možete vi pisati što god hoćete, ali svoju misao ne možete sakriti od T. Haverića, iskusnog isljednika tuđih misli.

Kako, pak, T. Haverić uspijeva razaznati što sam ja mislio kad sam nešto napisao – odgovor mi je nehotice pružila ko-legica Zdenka Janeković Römer, uporabivši (u jednom posve drugačijem kontekstu) pojam “zvjezdoznanci” za određenu skupinu naših zajedničkih profesionalnih kolega. T. Haverić je, dakle, “zvjezdoznanac” – on samo baci pogled na vaše riječi i uz pomoć zvijezda (ne znam što bi mu inače drugo moglo pomoći u tome poslu) zna što ste mislili govoreći ili pišući. Uz pomoć zvijezda (a vjerojatno i iz osobnog isku-stva, jer se sličnim poslom bavio, po vlastitom priznanju11, početkom rata) on zna i da sam ja “kontraobavještajac”. I do-ista, imao sam ja posla i s hrvatskim izvještajnim službama (o tome ću pisati za petnaestak godina, ako budem živ i pri zdravoj pameti), ali ne na način na koji to zamišlja T. Have-rić (očito je iskustvo prikupljeno u “Odsjeku” nedovoljno da doista prepozna pravog obavještajca), ali kao da meni treba vjerovati kad on iz zvijezda sve zna!

Iz zvijezda (posve sigurno) T. Haverić precizno zna što je Muhamed Hevai mislio kad je pisao svoju pjesmu “Hod’te

10 HAVERIĆ, “Tajni agent ...11 Kako to veli u svome tekstu “Šehid na čekanju”, Dani 629, 3. srpnja 2009, bio je postavljen (ni više ni manje) na mjesto načelnika Odsjeka za kreira-nje, realizaciju i usmjeravanje propagandno-psiholoških efekata, u Politič-koj upravi Glavnog štaba oružanih snaga RBiH.

reagiranja


nami vi na viru”, pa s doktorskom titulom iz Pariza i s pro-fesorske katedre Pravnoga fakulteta Univerziteta u Zenici, meni kao studentu docira12:

da se u tom stihu ne radi o pozivu hrišćanima da pređu na islam. ... (dalje nastavlja u istom duhu samouvjereno) bavio sam se samo onim stihom koji je on sam (ja, tj. M. Ančić) stavio u naslov svoga teksta, i samo onim znače-njem riječi “vira” koje se nalazi u tom stihu, pokazujući da tu – dakle, u priloškom izrazu “na viru”, a ne u svim dru-gim sintagmama – “viru” treba shvatiti kao “povjerenje”.

Što bi to onda značilo – Hevai poziva kršćane da dođu “na povjerenje” k njemu, popiju (valjda) “kahvu ili čaj” i svak’ onda svojoj kući! Besmisao takva tumačenja suvišno je i ko-mentirati, ali pogledajmo ima li još sličnih misli kod pjesnika (ili “stihotvoraca”, kako bi rekao T. Haverić) 17. stoljeća. Na-ravno da ima, pa valja ovdje citirati stihove Hevaijeva nešto mlađeg suvremenika Hasana Kaimije, koji veli13:

O Hrvati čujte i počujte meIslamu se prignite, Allahu se digniteNe budite din dušmani, prihvatite lijep Kur’hanSvim nam Allah pomogo, a dušmane odmogo

Uopće ne dvojim da će T. Haverić jasno znati i što je Kai-mija stvarno mislio kad je ovo napisao (ja sam, pak, u svojoj neukosti uvjeren da se ovdje radi o onome što se zove “in-tertekstualnost” i da se Kaimi izravno ili neizravno referira na Hevaija, ali obzirom da “ne poznajem zvijezde” moje mi-šljenje ionako ništa ne vrijedi) te da će naći načina da i ove stihove protumači tako da oni ne znače ono što svi vidimo u njima. Ali, ostajući i dalje u uvjerenju da povjesničar, čitajući tekstove preostale iz prošlosti, ima mogućnost rekonstrui-rati određene misaone sheme i strukture koje se reproduci-raju kroz vrijeme i aktiviraju u određenim okolnostima (pa tako stignu i do A. Mujkića, koji ih prihvati u procesu soci-jalizacije) ne mogu odoljeti i ne navesti ovdje riječi franje-vačkoga ljetopisca Nikole Lašvanina. Na jednome mjestu u svome tekstu pripovijeda on kako su 1736. godine u njegovu gradiću Fojnici dvojica katolika primili islam, što je izazvalo erupciju oduševljenja ali i provalu agresivnoga ponašanja na strani lokalnoga muslimanskog puka. To je trajalo nekoliko dana pa ljetopisac veli14:

ne smide se krstjansko čeljade iz kuće pomolit, zašto s njima (sc. novim muslimanima – op. M.A.) iđaše veliko mloštvo turskih brezposlenika, s bubnji i sviralam, ne samo po sokaci od varoša nego jošter izpod manastira. I gdi koga sritu od uha krstjanskoga, psuju, pogrđuju, kuće lupaju,

12 HAVERIĆ, “Tajni agent ...13 Citirano prema Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercego-vine (Sabrana djela 5), Toronto – Zürich – Roma – Chicago, 423 bilj. 5.14 Fra Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Sarajevo 1981, 173.

i pri svemu su tomu one koji i sreli pozivali da i oni prime islam. Toliko o tumačenju Hevaijeva “poziva na viru” i na-činu na koji se on ugrađivao u “habitus”, “fond lokalnog druš-tvenog znanja” ili kako god to mogli nazvati.

No, uza svo poznavanje zvijezda ne može T. Haverić a da opet nešto ne “smulja” – lijepo on meni održi lekciju kako je on studirao u Zagrebu, pa je tamo kod učenika Mihovila Kombola (što bi valjda mene trebalo fascinirati) naučio to-liko da15:

Uskufija i slične likove smatram predstavnicima ne knji-ževnosti nego, u najboljem slučaju, pismenosti jednog vremena i prostora.

Tako razigran dokazivanjem kako je on čovjek širokih vi-dika, za razliku od mene natražnjačkog zagovornika “ori-jentalizirajućeg” govora i nacionalističke uskogrudnosti (go-tovo pa “fašist”, a sve sam to valjda pokupio u Sarajevu gdje sam odrastao i studirao), zaboravio je da je nešto ranije citi-rao jednoga od “učenika M. Kombola” iz čijih se riječi, dakle iz onoga što je napisao (doista ne znam što je isti eventualno govorio na predavanjima) nikako ne može doći do onoga što je T. Haverić navodno u Zagrebu naučio16. Citirao je, naime, T. Haverić knjigu K. Georgijevića Hrvatska književnost od ��. do ��. stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni te me na-tjerao da posegnem duboko u ormar za knjige, tamo gdje se drže stvari koje se čuvaju iz sentimentalnih, a ne praktič-nih pobuda (jer baš i nemam puno povjerenja u znanstvene dosege toga “Kombolova učenika”, a malo niže vidjet ćete i zašto). Pročitavši posvetu koja me je podsjetila na doba “epi-stemološke nevinosti” i velikih iščekivanja (ne treba smet-nuti s uma – knjiga je objavljena u Zagrebu 1969. i uvijek je nekako odisala mirisom “zabranjenog voća” iz doba za ko-jega sam nekad vjerovao da je bilo “herojsko”), otvorim 301 stranicu (onu koju T. Haverić citira) i ostanem zabezeknut – Kombolov je učenik (a to, naravno, T. Haverić prešućuje) Hevaijevu pjesmu tumačio isto kao i ja, i to s puno više si-gurnosti i samopouzdanja nego ja. I sad ponovno: “Ako laže Tarik Haverić (a laže), ne laže Krešimir Georgijević”. Dakle, citirajući K. Georgijevića T. Haverić veli17:

još prije četrdeset godina Krešimir Georgijević je isticao da se ‘pjesma ... odlikuje vjerskom snošljivošću, toplom ljubavi prema sunarodnicima druge vjere koji žive u istoj zemlji’.

15 HAVERIĆ, “Tajni agent ...16 K. Georgijević, dakle, veli: “Već od XVII stoljeća razvija se kod musli-mana u Bosni i Hercegovini književnost na našem jeziku ... Ova književnost oslanja se uglavnom na istočnu poeziju ili na našu narodnu poeziju” (Kreši-mir GEORGIJEVIĆ, Hrvatska književnost od ��. do ��. stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969, 301 – naglasio M.A.). E sad, je li K. Geor-gijević doista mislio to što je napisao, ili je možda mislio jedno a napisao drugo (ono što je navodno T. Haverić naučio od “kao učenik Kombolovih učenika” u Zagrebu), to može znati samo zvjezdoznanac (ako je tomu doista tako, onda postaje jasno kako je T. Haverić razvio sposobnost da piše jedno a misli drugo; poučak: zato ne valja ići na studij u Zagreb)! 17 HAVERIĆ, “Tajni agent ...

reagiranja


Izvornik otkriva što je “velom zaborava” kroz tri točkice po-kušao prikriti vrli polemičar18:

Od njega (sc. Hevajija – op. M.A.) je ostalo nekoliko ila-hija, pjesma Poziv na vjeru, u kojoj se obraća kaurima (kršćanima) i poziva ih da pređu na tursku vjeru ...

Ovdje slijedi navod jedne kitice pjesme, pa se tekst dalje na-stavlja rečenicom koju je reproducirao T. Haverić. I sve to od čovjeka koji svojim oponentima stalno poručuje da se ne mogu ponašati kao u “samoupravnoj samoposluzi”, jer je va-ljda to pravo rezervirano samo za njega! Nije puno bolje pro-šao T. Haverić ni sa smislom onoga što je K. Georgijević na-pisao – naglasak je tu (ostavimo li po strani predivnu sinta-gmu “turska vjera”), posve sukladno duhu vremena u kojem je knjiga nastala (a zato sam ja ovako neuk i skeptičan spram onoga što tamo piše) na sintagmi “sunarodnici druge vjere”, odnosno na zamisli da su bosanski muslimani 17. stoljeća zapravo “Hrvati islamske vjere” (što ne znači da nije bilo i ta-kvih, štogod pojam “Hrvati” u tome dobu podrazumijevao).

Ovaj i ovakav pissing contest mogao bi se nastaviti unedo-gled, ali koga to zanima i koji je smisao toga (i ovih par sati potrošenih na gornje retke i “zvjezdoznanstvo” smatram na kraju stvarnim gubitkom vremena). Ostaje, međutim, u ci-jeloj ovoj priči ipak i nešto ozbiljnije – T. Haverić je marljiv zelot, uvjeren da je pravi borac za naprednu liberalnu demo-kraciju i veliki protivnik natražnjačke (etnopolitičke) kon-socijacije, a sve zbog dobrobiti – ali čije? Svoje je napredne misli on u stanju potkrijepiti stavovima autoriteta političke filozofije, čvrsto uvjeren kako ti autoriteti otkrivaju univer-zalije koje je krajnje jednostavno primijeniti i u BiH, makar “izvana i oružanim putem”. O tome je čak i knjigu (i to popri-lično debelu) napisao, i u njoj lijepo i jasno objašnjava19:

Današnju Evropu ne bi bilo moguće izvesti samo iz po-vijesti njezinih naroda, iz njihovog međusobnog razdira-nja, njihovih sedmogodišnjih, stogodišnjih i svjetskih ra-tova; promjena se sastojala upravo u tome što su oružjem i djelomično izvana nametnuta neka osnovna načela po-litičke organizacije društva. ... (Iz toga izvedeno nastavlja autor na drugom mjestu) Demokratija na Balkanu, kao i drugdje, ne može nastati spontatno: ona se kao i svaka druga ideologija, nameće silom ili utuvljuje.

Tome stavu pridružuje T. Haverić i naknadni savjet, naravno izveden iz filozofskih univerzalija kojima se i inače bavi, što su i kako trebali raditi vanjski čimbenici u vrijeme rata u BiH20:

U ovoj studiji uporno ponavljam da je “mir ili pravda?” vještačka dilema: trebalo je da međunarodna zajednica

18 Isto, 301.19 Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija: Slučaj Bosne i Hercegovine, Sa-rajevo 2006, 200 i 222.20 Isto, 194.

sagleda problem u moralnim kategorijama prije nego što prione na njegovo rješavanje, naime da donese vredno-sne sudove o akterima sukoba polazeći od zajedničkog poželjnog zapadnih demokratija.

Kratko i jasno – vanjska intervencija trebala je biti defini-rana “pravilno primijenjenim” političko-filozofskim univer-zalijama. U tome bi slučaju (o čuda!) kao “zli momci” bili de-finirani Hrvati i Srbi, a Bošnjaci kao “moralno najjača” snaga bi dobili zasluženu pomoć vanjskoga svijeta. No, da se oni ne bi osilili i napustili “put demokratije” smislio je T. Haverić i provedbeni plan21:

Ustvari, budući da još dugo vremena mogu postojati samo zavisni mediji, treba izabrati zavisnosti koje su ko-risne za samu stvar (sc. “napredak demokratije” – op. M.A.), podržavati i razvijati one medije koji ne bi mogli preživjeti bez izravne pomoći zapadnih vlada ili njihovih programa. Zauzvrat oni bi bili obavezani da objavljuju orijentirane komentare, da donose dogmatske vrednosne sudove i prate svakodenvna zbivanja s unapred dogovo-renim predrasudama (drugim riječima, mediji koji za-vise od zapadnih demokratija trebalo bi, povrh objektiv-nih informacija koje se podrazumijevaju, da šire konkre-tan politički sadržaj u skladu s kolektivnim poželjnim za-padnih demokratija). Najzad, prestupi “nacionalističkih” medija trebalo bi da budu sankcionirani kao u zapadnim demokratijama, umjesto da ih samo “oštro osuđuju” de-mokratski mediji ili ustanove.

Ostavit ću ovdje po strani cijeli niz zanimljivih pitanja koja se otvaraju iz razmatranja ove tragikomične utopije: na koji je način i kako (možda poznavanjem zvijezda, jer očito da su-vremenu povijest baš i ne poznaje) T. Haverić stvorio ovako nakaradnu sliku oblikovanja demokratskih režima u zapad-noj Europi i Sjevernoj Americi; tko bi i zašto plaćao izvedbu ovako zamišljenog pothvata (teško mogu zamisliti da bi bilo koji zapadni profesionalni političar ostao ozbiljan nakon pre-dočavanja projekta); tko bi tvorio “Upravni odbor” njegova projekta i kako bi se u njemu mirili suprotstavljeni interesi; kako doći do “kolektivno poželjnog zapadnih demokratija” (možda kroz neki odbor filozofa, koji bi onda, dakako, uklju-čivao i njega); koliko cijeli projekt podsjeća na praksu poku-šaja uspostave i reprodukcije “znanstvenog samoupravnog socijalizma” (teško je pobjeći iz misaonih struktura nastalih tijekom vrlo uspješne socijalizacije; jednom interiorizirane, te se strukture teško brišu); i sl. Zanimljivijim mi se čini pi-tanje otkud i zašto autoru ovako razrađeni plan nasilnoga nametanja “demokratije” utemeljene na “filozofsko-politič-kim univerzalijama” i njezina održavanja i reprodukcije kroz kolektivno “pranje mozga”.

Odgovor se krije u jednoj vrsti osobne frustracije, odnosno nemogućnosti T. Haverića da izađe na kraj s pojmom mo-derne nacije. S jedne strane osjeća on potrebu napisati22

21 Isto, 222.22 HAVERIĆ, “Tajni agent ... (tekst je bez paginacije).

reagiranja


Već više od dvadeset godina pripadam, u najširem smislu liberalnoj struji, no to nije dovoljno: kao liberal sam za-pravo samoproglašen. Zauzvrat, nikad u životu nisam se izjasnio kao pripadnik neke etnije, dakle ni bošnjačke.

S druge strane, ipak mu je jasno kako nacija tvori sastavni i nerazdvojni dio (liberalne) političke kulture današnjega “de-mokratskog Zapada”, što ne može i sam ne uočiti23:

Ta “državotvorna” logika, koja uzima za uzor stoljetne procese nastanka srednjovjekovnih i predmodernih dr-žava kako bi opravdala upotrebu istih sredstava danas, neumoljiva je dok god se tako shvaćena nacionalna su-verenost prihvata kao vrijednost – a to shvatanje nikada nisu korjenito odbacili na zapadne vlade ni zapadno kri-tičko mišljenje. Čak i najžešći protivnici srpskog ekspan-zionizma pribjegavali su istom tipu argumenta kao i nje-govi zagovornici i ideolozi: osamostaljenje Hrvatske nije se pravdalo nepostojanjem predstavničkog režima u Ju-goslaviji, to jest njezinom nedemkratićnošću, već činje-nicom da Jugoslavija nije organska nacija, za razliku od Hrvatske koja je to navodno bila još u srednjem vijeku ... (ovako u izvorniku – op. M.A.).

Dakle, T. Haverić je očito ljut na predstavnike “zapadnog kritičkog mišljenja” zato što nisu “raščistili s nacijom” (jer je, kako je to negdje naučio, “nacionalizam primitivan”), onako kako je on to uradio, pa sad ne zna što će i kako će se snaći u tom svijetu koji ga je tako okrutno izdao. Pojed-nostavljeno rečeno, T. Haverić ne može shvatiti da “ljudi” u svome praktičnom životu nisu filozofska univerzalija i da su bitno određeni kulturom, ovdje shvaćenom kao “sve ono što se ne prenosi genima” (čitatelj će mi oprostiti što u kratkom roku nisam mogao naći referencu za ovu definiciju do koje, na žalost, nisam došao sam). Rečeno riječima Marshalla Sahlinsa24:

Ne može se reći da ljudi samo “preživljavaju”: oni pre-življavaju na specifičan način. Razmnožavaju se kao vrlo određena vrsta ljudi i žena, (pripadajući) društvenim kla-sama i zajednicama, a ne kao biološki organizmi ili agre-gati organizama (“populacija”).

Svaka politička filozofija koja ne uvažava ovu notornu či-njenicu i ljude na određenom području tretira kao “popu-laciju” podložnu “pravilnoj primjeni filozofskih univerzalija” ostaje tek na razini “kotlinske filozofije” (ili, ne daj Bože, u slučaju kad netko pokuša stvarno primijeniti takve univer-zalije, oblikuje se totalitarna država), odnosno nepotrebnog mudrijašenja. No, cijela ta grozničava intelektualna aktiv-nost ima i jedan paradoksalni rezultat – kroz negiranje poli-tičke relevantnosti postojećih nacija (koje je tek uvjetno, da bi se izbjegla dublja rasprava, moguće nazvati “organskima),

23 HAVERIĆ, Ethnos ..., 240-241.24 Marshall SAHLINS, “La Pensée Burgeoise: Western Society as Culture”, u: ISTI, Culture in Practice: Selected Essays, New York 2000, 165.

stiže T. Haverić do pozicije zagriženog nacionaliste nepo-stojeće i realno (zasad i u dogledno vrijeme) nemoguće “bo-sanske nacije” (opet tek uvjetno rečeno “građanske”, ili još bolje “agregatne” nacije). Posljedica je to činjenice da njegov projekt “pravilne primjene filozofskih univerzalija” (u obliku idealnoga nacrta liberalne demokracije) nije moguće prove-sti izvan okvira nacionalne države. Na toj se točki razdva-jaju putanje T. Haverića i A. Mujkića, jer dok onaj prvi želi stvoriti novu naciju u obliku “agregata organizama”, dotle je onaj drugi mnogo praktičniji i smatra kako tomu cilju može kao temelj poslužiti današnja bošnjačka nacija kojoj se Srbi i Hrvati mogu “slobodno pridružiti”, samo neka napuste svoj etnopolitički okvir!

Uglavnom, zbog nemoći razumijevanja kulturnih ograniče-nja svijeta u kojem živi (u kojemu, primjerice, on sam napiše knjigu u kojoj dokaže kako je “najveći živući” lokalni inte-lektualac, filozof i “borac za nacionalnu stvar”, u stvari obi-čan prevarant25, a to ne poluči nikakav društveni učinak) T. Haverić ne može razumjeti ni zašto liberalna demokracija u obliku u kojem je funkcionalna u euro-atlantskom svijetu ne može biti izravno implantirana u BiH. Kako bi razumio što bi značilo i kakav bi rezultat dalo potpuno prenošenje insti-tucija liberalne demokracije (između ostaloga onda i načela “jedan čovjek – jedan glas”) u sredinu u kojoj živi i radi pre-poručam mu da pročita briljantnu studiju Carla Cipolle o izvozu europskih satova u Kinu u 16. i 17. stoljeću26. U toj studiji Cipolla pokazuje da su europske “mehaničke naprave za mjerenje vremena” u kineskoj kulturi i na carskome dvoru postale “zvona koja sama udaraju”, jer u kineskoj kulturi vri-jeme nije bilo shvaćano na način na koji je shvaćano u ono-dobnoj zapadnoeuropskoj kulturi pa ga se nije ni mjerilo na isti način. Stoga su svi satovi kupljeni od europskih trgovaca bili smješteni u jednu prostoriju carskoga dvora i naštimani tako da (različito) “zvone” i k tomu još “izvode razna čudesa” jedan za drugim! Sa svoje strane T. Haverić se već sad i sam može uvjeriti u to kakve su karikature u kulturnom miljeu u kojemu živi postale temeljne institucije liberalne demokra-cije (nikakvo čudo obzirom, primjerice, na činjenicu da boš-njačka politička elita smatra svojim velikim uspjesima i “za-štitom nacionalnoga interesa” nanošenje štete pripadnicima hrvatske nacije u BiH – sprječavanje otvaranja zasebnog te-levizijskoga kanala, ili onemogućavanje da oni koji se sma-traju Hrvatima sami izaberu svoga političkog predstavnika u državnom Predsjedništvu; liberalna demokracija kakva je oblikovana i funkcionalna u onome što obično nazivamo “razvijeni svijet”, a koja počiva na ideji povjerenja, u takvoj sredini kakva je BiH nema, bar zasad, nikakvih izgleda).

Kad se odluči raspravljati o tomu kako te institucije “prepra-viti/dotjerati” i učiniti pogodnima za sredinu kakva je ona u kojoj je sam odabrao živjeti (a to je stvarna namjera rasprave o konsocijaciji), odnosno prestane se ponašati kao “kotlinski

25 T. HAVERIĆ, Čas lobotomije, Sarajevo 2007.26 Carlo CIPOLLA, “Le machine del tempo”, u: ISTI, Tecnica, società e cul-tura, Bologna 1989 (izv. Clocks and culture, London 1967).

reagiranja


filozof”, možemo nastaviti dijalog. Prvi znaci toga mogli bi biti, primjerice, odustajnje od obilatoga pozivanja na knjigu “istanutog hrvatskog sociologa” Vjerana Katunarića – doista je u pravu T. Haverić kad veli “da (V.) Katunarić ne bi mo-gao položiti ispit kod strogog profesora Ančića”27. A kako i bi eventualno mogao položiti ispit na doktorskom studiju kod “strogog profesora Ančića” ako je u stanju nacionalizam definirati ovako28:

Nacionalizam nije samo stav koji se zalaže za izgrad-nju nepremostivih razlika među narodima i na taj na-čin potiče sukobe radije nego komunikaciju i suradnju s drugima. Nacionalizam je također lokalni oblik ideo-logije i politike koja pruža utočište nadnacionalnim su-stavima moći moderne epohe, socijalizmu i liberalnom kapitalizmu.

“Strogi profesor Ančić” bi od kandidata na doktorskom stu-diju zahtijevao elementarno poznavanje različitih definicija nacionalizma te iz toga proisteklu svijest o postojanju teo-rijskoga stava po kojemu “narodi”, “nacije” i “nadnacionalni sustavi” (kako se tim pojmovima ovdje koristi V. Katunarić), ne postoje bez ideološkoga sklopa nacionalizma. Drugim rječima, (nesvjesni i naivni) primordijalizam koji “viri” iz ovako sročene definicije diskvalificira autora za svaku iole ozbiljniju raspravu, a o tome kako i zašto netko može važiti za “uglednoga hrvatskog sociologa” s ovakvim primordijali-stičkim stavovima bit će govora na nekom drugom mjestu i u drugim okolnostima. Naravno, jasno je meni zašto T. Ha-veriću treba V. Katunarić – on kao “ugledni hrvatski socio-log” govori o “starim vezama” što su ih, navodno

franjevci na području srednje Bosne gajili među svojim vjernicima i stanovništvom u duhu toleriranja različito-sti i vjerskog ekumenizma29.

Za postojanje toga “duha toleriranja različitosti i vjerskog ekumenizma u srednjoj Bosni” ne nudi V. Katunarić nika-kva dokaza, i to stoga što ih za tako sročenu tvrdnju ne bi ni mogao naći. O tomu, pak, kakav je tamo “duh” stvarno vladao govore, međutim, mnogi drugi autori, a ovdje ću na-vesti stav jednog povjesničara koji po svojim liberalnim sta-jalištima mora biti blizak T. Haveriću. Riječ je o Ivi Bancu koji je još 1984. godine, u knjizi koja bila i ostala popularna i često citirana, svoja razmatranja o “sudbinama, mentalite-tima i nevidljivim granicama” na prostoru koji subsumira i “srednju Bosnu” završio ovako sročenom mišlju30:

Iako razlike u povijesnim i filozofskim ovisnostima (o im-perijalnim supersustavima koji su dijelili rečeni prostor

27 HAVERIĆ, “Tajni agent ...28 Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica: Novije teorije o naciji i nacio-nalizmu, Zagreb 2003, 10.29 Isto, 154.30 Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (izv. The National Que-stion in Yugoslavia, 1984), 53.

– op. M.A.) nisu unapređivale slogu, treba ipak podsjetiti da je stupanj nesnošljivosti, koja nije uvijek bila izrazita, koegzistirao s prihvaćanjem raznolikosti, za koju se sma-tralo da je posve prirodna i, zaista, nepromjenjiva.

Ovo nas onda dovodi do drugog znaka ozbiljnosti u pristupu problemima koji bi T. Haverić trebao pružiti za nastavak di-jaloga. Želi li naime doista ozbiljno o bilo čemu raspravljati, T. Haverić mora shvatiti da nisu svi njegovi sugovornici stu-denti Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici koji svome “učenom” profesoru s doktoratom iz Pariza vjeruju na “ča-snu Titovu pionirsku riječ”, pa im on svoje apodiktične tvrd-nje ne mora dokazivati. Kad on ustvrdi31:

bosansko stanovništvo nije se nikada međusobno razdi-ralo prije nego što je Bosna postala dio Jugoslavije,

i onda se (nekoliko godina kasnije) pokuša izvući u najma-nju ruku neozbiljnim citatom iz djela autora koji o tomu očigledno, ako i išta, ne zna mnogo, ne može očekivati da ga se tretira kao ozbiljna sugovornika. Ne vrijedi tu preba-civati lopticu drugom – Mirjana je Kasapović navela i više nego dosta literature na kojoj temelji svoje zaključke (mo-ram dodati – nijedan moj rad, iako sam i ja o tome pisao), pa onus probandi spada na onoga tko bez ikakva dokaza tvrdi suprotno. Žongliranje s pokojim usamljenim citatom izva-đenim iz konteksta ne vrijedi tu ama baš ništa. Ono što bi T. Haverić morao uraditi želi li bilo koga (izvan “kotline”) uvjeriti u utemeljenost svoga stava bilo bi, bar za početak, obesnažiti (nasumice i redom kako mi stoji pod rukom na polici) rezultate do kojih su došli Srećko Džaja, Ivo Banac i Xavier Bougarel – toga se, gotovo sam siguran, T. Haverić neće poduhvatiti.

31 HAVERIĆ, Ethnos ..., 199.

Mladen Ančić (1955.), Odjel za povijest, Sveučilište u Zadru.

reagiranja


Odgovor na vrludave komentare oportunog intelektualcaNa kraju bih oportunom kritičaru bez izmotavanja poručio, ali ne mojim hrvatskim “nacional-romantičarskim” jezikom i “etno” narječjem, nego njegovim materinskim crnogorskim što jezikom što narječjem, sljedeće: časti ti, bači jopet sokole Vuče Bačanoviću, ali čojski a ne avetinjski, i ako ti nije lijeno već sjutra i upravo ovđe, jer nijesi ispao ubojita junačina nego rđavi đetić!

Darko Periša

Nedavno je sarajevski povjesničar i novinar Vuk Bačano-vić, u svojem kratkom osvrtu na prošli broj časopisa Status, reagirao na moju recenziju druge knjige Historija bosanske duhovnosti od Muhameda Filipovića.1 Svoj osvrt počeo je sljedećim rečenicama: “Novi, trinaesti broj Statusa, do nas, nažalost, dolazi kao i obično sa zakašnjenjem. Ipak, vrijedilo je čekati, budući da smo ponovo, kao i obično, u prilici čitati sjajan izbor tekstova – odnosa poimanja političkih, kulturo-loških i društvenih pitanja iz raznih uglova, pa čak i onih strogo etno-nacionalističkih.” (istaknuo D. P.). Koji su članci izvrsni, a koji imaju strogo etno-nacionalistički kut poimanja doznajemo dvije rečenice niže: “Uz odličnu tezu Eldara Diz-darevića o europskoj uniji kao ‘neodlučnom gospodaru Bosne i Hercegovine’, ili Nermine Mujagić Sterilnost međunarodne zajednice u BiH, Alena Kristića Ozdravljenjem pamćenja do pomirenja, Ivana Lasića (Zlo)upotreba religijskih simbola u (post)ratnoj BiH, nailazimo na anahronističku potragu za izvorima hrvatskog identiteta u BiH Jure Krište i drugi dio komentara Darka Periše na Historiju bosanske duhov-nosti Muhameda Filipovića, u kojem, pored dobrih opaski, također nedopustivo priziva hrvatske nacional-romanti-čarske konstrukcije.” (istaknuo D. P.).2

1 D. PERIŠA, Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti. Duhovni život Ilira i srednjevjekovne Bosne, Status, 13, Mostar, 2008., 211-225.2 V. BAČANOVIĆ, Poligon različitih gledišta, Dani, 614, Sarajevo, 20. 3. 2009., 69.

To što je V. Bačanović napravio vrlo usku selekciju i osvrnuo se na svega šest od ukupno čak 39 većih ili manjih članaka objavljenih u tom broju Statusa, što mu je izvrsna postavka od autora koji uopće nije zastupljen (u “stilu” brkanja Karla Marxa i Karla Maya), što je prilagodio svojem narječju na-slov Lasićevog članka i što je kao primjer “strogog etno-na-cionalizma” (taj izričaj može odražavati samo današnju sara-jevsku perspektivu i, po svoj prilici, podrazumijeva zadrti ili zatucani nacionalizam iz etnosēla ili etnički čistih gradova, a Sarajevo je kao daleko od toga) izdvojio samo dva autora koja je prozvao za hrvatska “anahronistička” i “nacional-ro-mantičarska” stajališta, a oportuno je prešutio sarajevske autore iza čije se tobožnje liberalne demokracije krije grubi bošnjački nacionalizam i unitarizam (na koje je upozorio i s kojima je polemizirao Mladen Ančić), dovoljno govori o njegovoj isključivosti, pristranosti i površnosti. Iako mu se neke moje “opaske” čine dobrima, mene i moju recenziju u konačnici je ipak stavio na gotovo istu razinu s M. Filipovi-ćem i njegovim stvarnim nacionalističko-romantičarskim i ideološko-propagandnim (zlo)djelima. Međutim, o kojima je “hrvatskim nacional-romantičarskim konstrukcijama” u mojoj aktualnoj recenziji konkretno riječ V. Bačanović se nije izjasnio, jer za to ima pokriće da je dao samo kra-tak osvrt na dio sadržaja jednog časopisa. Ali, ipak, sasvim dovoljno dugačak za izravne optužbe i osude na moj račun, a dodatnu težinu stvara činjenica da su one iznesene u tjed-nom magazinu Dani koji ima veliku popularnost i nakladu

reagiranja


Darko Periša (1970.), arheolog trenutno zaposlen ugovorom na određeno vrijeme kao stručni sura-dnik-istraživač na Odsjeku za arheologiju Filozo-fskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

u Bosni i Hercegovini. U takvoj se situaciji čitatelji tog tjed-nika, kojima je sasvim dovoljna Bačanovićeva (činjenicama nepotkrijepljena) tvrdnja da “nedopustivo prizivam hrvatske nacional-romantičarske konstrukcije”, mogu sami prepustiti krilima mašte pa zaključiti da to podrazumijeva ono što jest najčešće svojstveno hrvatskim nacionalističkim romanti-čarima: da se Hrvatska prostire do rijeke Drine (iako svaki uravnoteženi Hrvat shvaća da je priključenje Hrvatskoj čak onog dijela današnje Bosne na lijevoj strani rijeke Une danas politički nedosežno, ali i etnički sasvim štetno) ili, sačuvaj Bože, da su današnji bosanskohercegovački muslimani bilo kakvi Hrvati, a kamo li cvijeće hrvatskog naroda (mislim na zajednicu, a ne na pojedinačne slučajeve!).

Iako je V. Bačanović obrazovan povjesničar i spisateljski na-daren novinar (ali očito jako umišljen dok može romane Pa-ola Coelha proglašavati trećerazrednom literaturom3), ipak nije uspio “prizvati” dovoljno povjesničarskog znanja i novi-narske hrabrosti za argumentiranu javnu seansu sa mnom kada je u pitanju moje “nedopušteno prizivanje hrvatskih nacional-romantičarskih konstrukcija”, a kao prozvani ne-istomišljenik nisam znao da u Bosni i Hercegovini od ne-koga (možda od njega ili uredništva Dana?) trebam tražiti nekakvo dopuštenje za javno iznošenje svojeg mišljenja, pa makar ono, možda, bilo pogrješno. S obzirom da sam veliki protivnik i kritičar bilo kakvog nacionalističkog romantizma (ali i svake nacionalističke ideologije), prvenstveno onog koji dolazi iz kruga naroda kojem pripadam (o čemu crno na bijelo svjedoče odgovarajuće rečenice u mojim tekstovima dosad objavljenima u časopisu Status), prije će biti da pod “nedopustivim prizivanjem hrvatskih nacional-romantičar-skih konstrukcija” V. Bačanović podrazumijeva bilo kakav spomen ili vezivanje hrvatskog imena uz Bosnu i Hercego-vinu, osim, možda, u “agresorskom” kontekstu. Dakle, slično njegovom poznatom imenjaku iz 19. st. koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da se katolici štokavskog govora osje-ćaju Hrvatima.

Očito je V. Bačanović imao potrebu da me, iz nekog razloga, munjevito obezvrijedi i ozloglasi, nastupajući pri tome lu-kavo i licemjerno, vjerojatno misleći da će, ako već izbjegava raspravu, svojim istovremenim neodređenim pohvalama izbjeći i moju reakciju. Imam dojam i naznake da se objaš-njenje takvom postupku krije iza činjenice da je on na Fi-lozofskom fakultetu u Sarajevu polaznik poslijediplomskog studija povijesti srednjovjekovne Bosne (u Sarajevu se pod srednjovjekovnom Bosnom svašta podrazumijeva, pa su drukčiji pogledi onda prvenstveno velikohrvatske nacio-nalističko-romantičarske konstrukcije!) koji vodi Dubravko Lovrenović. Upravo je Bačanovićev profesor, mentor i znan-stveni i moralni uzor (a taj se odnos dobro ogleda u dužem novinarskom razgovoru koji je V. Bačanović nedavno vodio sa svojim guruom4) dosta loše prošao s moje strane kada je

3 V. BAČANOVIĆ, Povratak Boga u globalnu politiku, Dani, 626, Sarajevo, 12. 6. 2009., 50-51.4 D. LOVRENOVIĆ, Raspadamo se – iznutra, Razgovor vodio: V. Bačano-vić, Dani, 592, Sarajevo, 17. 10. 2008., 36-39.

pokušao, slično svojem učeniku, prvo me hvaliti, a zatim obezvrjeđivati povodom moje recenzije prve knjige Histo-rija bosanske duhovnosti.5 Ne vjerujem da je D. Lovrenović potaknuo ili nečim uvjetovao V. Bačanovića da prema meni tako postupi, kao što ne vjerujem da se V. Bačanović svojim postupkom želio dodvoriti D. Lovrenoviću. (Čak i spome-nuti novinarski razgovor ne treba gledati kao Bačanovićevo dodvoravanje Lovrenoviću, jer treba imati u vidu stalnu po-trebu i potragu za temama usko vezanima uz opstanak sva-kog novinara.) Naprosto je riječ o spontanoj ili podsvjesnoj reakciji u obliku djetinjasto prizemne osvete onome koji je povrijedio voljenu osobu sličnog (mo)mentalnog sklopa uvjetovanog današnjim manjinskim (nacionalnim i, još više, intelektualnim) statusom u Sarajevu – nekad najglasovitijem multietničkom, multireligijskom i multikulturalnom europ-skom gradu (gdje se broj onih koji nisu Bošnjaci muslimani, ako se ovako nastavi smanjivati, ubrzo neće više izražavati u sitnim postotcima nego u promilima), a kojem je danas po-trebna jaka i dugotrajna “multivitaminska” rehabilitacija ako mu se želi vratiti stara slava.

Na kraju bih oportunom kritičaru bez izmotavanja poručio, ali ne mojim hrvatskim “nacional-romantičarskim” jezikom i “etno” narječjem, nego njegovim materinskim crnogorskim što jezikom što narječjem, sljedeće: časti ti, bači jopet sokole Vuče Bačanoviću, ali čojski a ne avetinjski, i ako ti nije li-jeno već sjutra i upravo ovđe, jer nijesi ispao ubojita junačina nego rđavi đetić! Ako nekoga zanima kako znam da je on Cr-nogorac, odgovor je jednostavan – isto onako kako on zna da sam ja Hrvat, unatoč mojem prezimenu koje je mnoge ljude navelo na zaključak da sam Crnogorac. Ili, možda, ja kao Crnogorac “prizivam hrvatske nacional-romantičarske konstrukcije”? Kada bih se kojim slučajem time bavio ili to radio najprije bih krenuo od srednjovjekovne Duklje ili povi-jesne jezgre današnje Crne Gore, jer njezino je povijesno hr-vatstvo puno lakše dokazati nego u slučaju srednjovjekovne zemljice Bosne (kako ju je jednom riječju opisao Konstantin Porfirogenet). Jer nisam ja nego je upravo Konstantin Por-firogenet svjedočio o preseljavanju jednog dijela Hrvata iz Dalmacije u Ilirik koji je tada obuhvaćao Duklju, kao što je i Pop Dukljanin (ili barski nadbiskup Grgur) svoju Duklju svr-stao u Crvenu Hrvatsku, niti sam ja izmislio Hrvate u Boki kotorskoj i bokeljsku mornaricu. Osim, ako tu mornaricu nisu stvorili i popunjavali mornari s Lovćena?! Sve u svemu, vidjet ćemo hoće li V. Bačanoviću kao povjesničaru svanuti rujna zora i hoće li i na znanstvenom polju u boj kretati kao u novinarstvu.

5 D. PERIŠA, Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija bosanske duhovnosti, Status, 12, Mostar, 2007., 223-229.

reagiranja


Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenjaOtvoreno pismo katoličkim biskupima cijelog svijeta

Hans Küng

Poštovani biskupi,

Joseph Ratzinger, sada Benedikt XVI., i ja bili smo od 1962. do 1965. najmlađi, a sada smo obojica najstariji i jedini još posve aktivni koncilski teolozi. Svoje sam teološko stvara-lačko djelovanje uvijek razumijevao i kao služenje Crkvi. Stoga vam se na 5. obljetnicu stupanja na službu pape Bene-dikta obraćam otvorenim pismom, zabrinut za našu Crkvu, koja se nalazi u najdubljoj krizi povjerenja od vremena re-formacije. Nemam druge mogućnosti obratiti vam se.

Veoma sam cijenio to što me papa Benedikt, svoga kriti-čara, domalo nakon stupanja na službu pozvao na četvero-satni razgovor, koji je protekao prijateljski. To mi je tada dalo nadu da će Joseph Ratzinger, moj raniji kolega sa Sveučili-šta u Tübingenu, ipak pronaći put za daljnju obnovu Crkve i ekumensko sporazumijevanje u duhu Drugoga vatikanskog koncila.

Moje se nade i nade mnogih angažiranih katolkinja i kato-lika nažalost nisu ostvarile, a to sam papi Benediktu u našoj korespondenciji, u nekoliko navrata, dao do znanja. On je, nedvojbeno, svoje svakodnevne papinske obveze savjesno ispunjavao, darovavši nam i tri korisne enciklike o vjeri, nadi i ljubavi. Ali što se tiče velikih izazova našeg vremena, njegov se pontifikat sve više pokazuje kao pontifikat propuštenih prilika i neiskorištenih šansi:

Prokockano je približavanje evangeličkim crkvama: to uopće nisu crkve u pravom smislu riječi, pa stoga nije moguće priznavanje njihovih službi i zajedničko euha-ristijsko slavlje.

Prokockano je dugotrajno sporazumijevanje sa Žido-vima: Papa iznova uvodi pretkoncilsku molitvu za pro-

•

•

svjetljenje Židova i u Crkvu prima notorne antisemitske shizmatičke biskupe. Potiče proglašenje blaženim Pija XII., a židovstvo uzima u obzir samo kao povijesni izvor kršćanstva, a ne kao opstajuću vjersku zajednicu s vla-stitim putom spasenja. Židovi iz cijeloga svijeta nego-duju zbog Benediktova kućnog propovjednika tijekom papinskog bogoslužja na Veliki petak, koji kritiku Pape uspoređuje s antisemitskim huškanjem.

Prokockan je dijalog, ispunjen povjerenjem, s muslima-nima: simptomatičan je Benediktov “Regensburški go-vor”, u kojemu, loše savjetovan, karikira islam kao reli-giju nasilja i neljudskosti, uzrokujući na taj način trajno nepovjerenje među muslimanima.

Prokockano je pomirenje s koloniziranim prastanovniš-tvom Latinske Amerike: Papa najozbiljnije tvrdi da su oni “žarko žudili” za religijom svojih europskih osvajača.

Prokockana je šansa da se pomogne afričkim narodima: afirmacijom kontracepcije u borbi protiv prenapuče-nosti, a u borbi protiv AIDS-a dopuštenjem uporabe kondoma.

Prokockana je prigoda za sklapanje mira s modernim znanostima: nedvosmislenim priznanjem teorije evo-lucije i diferenciranim potvrđivanjem novih područja istraživanja, kao što je istraživanje matičnih stanica.

Prokockana je šansa da se duh Drugoga vatikanskog koncila napokon i u Vatikanu učini kompasom Kato-ličke crkve i ubrza njezine reforme.

Posljednja je točka, poštovani biskupi, osobito važna. Ovaj Papa neprestano relativizira koncilske tekstove, interpreti-

•

•

•

•

•

reagiranja


rajući ih nazadnjački, protiv duha koncilskih otaca. On čak izričito zauzima stav protiv Ekumenskog koncila, koji prema katoličkom crkvenom pravu predstavlja najviši autoritet u Katoličkoj crkvi:

On je bez preduvjeta u Crkvu primio protupravno, izvan Katoličke crkve, zaređene biskupe tradiciona-lističkog “Bratstva Pio X.”, koje ne prihvaća središnje točke Koncila.

On svim sredstvima promiče srednjovjekovnu triden-tinsku misu i sam povremeno slavi euharistiju na latin-skom, leđima okrenut narodu.

On ne ozbiljuje sporazumijevanje s Anglikanskom cr-kvom, kako je unaprijed određeno u službenim eku-menskim dokumentima (ARCIC), nego pokušava ože-njene anglikanske svećenike namamiti u Rimokatoličku crkvu uz pomoć odustajanja od obveze celibata.

On je imenovanjem protukoncilskih pročelnika službi (Državnog tajništva, Kongregacije za liturgiju i drugih) i reakcionarnih biskupa u cijelom svijetu osnažio protu-koncilske snage u Crkvi.

Izgleda da se papa Benedikt XVI. sve više udaljava od velike većine crkvenog naroda, koji se ionako sve manje brine za Rim, a u najboljem slučaju identificira se još s lokalnom za-jednicom i lokalnim biskupom.

Znam da i mnogi od vas zbog toga trpe: Rimska kurija Papu snažno podržava u njegovoj protukoncilskoj politici. Ona pokušava ugušiti kritiku u episkopatu i Crkvi, a kritičare diskreditirati svim sredstvima. U Rimu se pokazivanjem ra-skoši i medijski učinkovitim manifestacijama pokušava de-monstrirati snažna Crkva s apsolutističkim “Kristovim za-stupnikom”, koji u svojim rukama sjedinjuje zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. No, Benediktova se politika restau-racije izjalovila. Svi njegovi nastupi, putovanja i dokumenti nisu u stanju promijeniti mišljenje većine katolika s obzirom na kontroverzna pitanja, posebice glede seksualnog morala, ali niti glede rimskog nauka. A čak ni susreti mladih s pa-pom, tijekom kojih papu prije svega posjećuju konzerva-tivne karizmatske skupine, ne mogu niti usporiti istupe iz Crkve niti probuditi više svećeničkih zvanja.

Upravo ćete vi kao biskupi zbog toga duboko žaliti: Dese-tine tisuća svećenika je od Koncila, prije svega zbog zakona o celibatu, napustilo svoju službu. Pomladak svećenika, ali i redovnika, sestara i braće laika, smanjio se i u pogledu kvan-titete i u pogledu kvalitete. Rezignacija i frustracija širi se u kleru, a trenutačno među najaktivnijim članovima Crkve. U mnogim vašim biskupijama to vjerojatno izgleda ovako: sve više praznih crkava, svećeničkih sjemeništa, župnih kuća. U mnogim se zemljama crkvene zajednice zbog nedostatka svećenika, često protiv svoje volje, spajaju u divovske “du-šobrižničke jedinice”, u kojima su malobrojni svećenici pot-puno preopterećeni, a na taj se način hini reforma Crkve.

•

•

•

•

A sad se na mnoge kritične razvoje još nadovezuju i u nebo vapijući skandali: prije svega zlostavljanje na tisuće djece i mladih od strane klerika u SAD-u, Irskoj, Njemačkoj i dru-gim zemljama – sve to povezano s jednom do sada nevi-đenom krizom vodstva i povjerenja. Ne smije se prešutjeti da je sustavom zataškavanja seksualnih prekršaja, djelat-nim diljem svijeta, upravljala rimska Kongregacija za nauk vjere kardinala Ratzingera (1981.-2005.), u kojoj su već za Ivana Pavla II. sakupljani takvi slučajevi uz najstrože čuvanje tajnosti. Još je 18. svibnja 2001. Ratzinger svim biskupima poslao izričiti dopis o teškim deliktima (“Epistula de delic-tis gravioribus” / “O osobito teškim deliktima”). U njemu se slučajevi zlostavljanja stavljaju pod “secretum pontificium”, čijom povredom čovjek na sebe može navući teške crkvene kazne. Zato mnogi od nekadašnjeg prefekta i sadašnjeg Pape s pravom zahtijevaju osobni “mea culpa”. Nažalost, on je pro-pustio priliku za to tijekom Velikog tjedna. Umjesto toga, na uskrsnu nedjelju dopustio je da dekan kardinalskog zbora “urbi et orbi” pismeno potvrdi njegovu nevinost.

Posljedice svih tih skandala su razorne za ugled Katoličke crkve. U međuvremenu su to potvrdili i visokopozicionirani dužnosnici. Nebrojni besprijekorni i vrlo angažirani dušo-brižnici i odgojitelji mladeži trpe zbog paušalne sumnje. Vi, poštovani biskupi, morate sebi postaviti pitanje kako bi tre-bala naša Crkva i vaša biskupija krenuti ususret budućnosti. Ja vam, međutim, ne želim skicirati program reformi; to sam u više navrata učinio prije i poslije Koncila. Jedino bih vam želio dati šest prijedloga za koje sam uvjeren da će ih podr-žati milijuni katolika, bez prava glasa.

1. Ne šutite: Sučelice mnogim teškim neprilikama šutnjom i sebe činite sukrivcima. Naprotiv, kad određene zakone, na-loge i postupke smatrate kontraproduktivnim, vi biste ste to trebali reći i javno. Ne šaljite u Rim nikakve pismene izjave o lojalnosti, nego zahtjeve za reforme!

2. Latite se reformi: Mnogi se u Crkvi tuže na Rim, a da sami ništa ne čine. No, ako danas bogoslužje u nekoj biskupiji ili zajednici više nije posjećeno, ako je dušobrižništvo nedjelo-tvorno, otvorenost spram nevolja svijeta ograničena, a eku-menska suradnja minimalna, krivnja se ne može naprosto prebaciti na Rim. Biskup, svećenik ili laik, svejedno, svatko neka sam učini nešto za obnovu Crkve u svom većem ili manjem životnom okruženju. Mnogo toga velikog u zajed-nicama i cjelokupnoj Crkvi pokrenule su inicijative pojedi-naca ili malih skupina. Kao biskupi, vi biste takve inicijative trebali podupirati i unaprjeđivati, a upravo se sada posvetiti opravdanim pritužbama vjernika.

3. Postupajte kolegijalno: Poslije žestoke rasprave i protiv ustrajne kurijalne opozicije, Koncil je dekretom propisao kolegijalnost pape i biskupa – u smislu Djela apostolskih prema kojima ni Petar nije djelovao bez apostolskog kolegija. No, tu su središnju koncilsku odluku pape i Kurija ignorirali u poslijekoncilskom vremenu. Otkako je papa Pavao VI., već dvije godine nakon Koncila – bez bilo kakvog savjetovanja s

reagiranja


episkopatom – objavio encikliku u obranu prijepornog za-kona o celibatu, papinska učiteljska služba i politika iznova se provode u starom nekolegijalnom stilu. Čak se i u liturgiji papa predstavlja kao autokrat, spram kojeg biskupi, s kojima se rado okružuje, djeluju kao statisti bez prava i glasa. Zato biste vi, poštovani biskupi, trebali djelovati ne samo kao po-jedinci, nego u zajedništvu s drugim biskupima, svećeni-cima, crkvenim narodom, muškarcima i ženama.

4. Neograničenu poslušnost dugujete samo Bogu: Svi ste vi tijekom svečanog biskupskog ređenja položili prisegu neo-graničene poslušnosti papi. Ali vi također znate da se ne-ograničena poslušnost nikada ne duguje nekom ljudskom autoritetu, već samo Bogu. Zato ne smijete smatrati da ste svojom prisegom spriječeni govoriti istinu o sadašnjoj krizi Crkve, svoje biskupije i svoje zemlje. Sasvim prema pri-mjeru apostola Pavla, koji se Petru “u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu!” (Gal 2, 11). Pritisak na rimske autori-tete u duhu kršćanskog bratstva može biti legitiman kad ti autoriteti ne odgovaraju duhu evanđelja i svome poslanju. Narodni jezik u liturgiji, promjene propisa o miješanim bra-kovima, afirmaciju tolerancije, demokracije, ljudskih prava, ekumenskog sporazumijevanja i mnogo toga drugoga bilo je moguće postići samo pomoću ustrajnog pritiska odozdo.

5. Težite za regionalnim rješenjima: U Vatikanu se često oglušuju na opravdane zahtjeve episkopata, svećenika i la-ika. Tim više moramo na mudar način težiti za regionalnim rješenjima. Osobito osjetljiv problem, za koji vi znate, pred-stavlja zakon o celibatu, porijeklom iz srednjeg vijeka, koji je upravo u kontekstu zlostavljačkih skandala s pravom u cije-lom svijetu doveden u pitanje. Čini se da je promjena protiv volje Rima gotovo nemoguća. Usprkos tome, nismo osuđeni

na pasivnost: svećenik koji se nakon zrelog promišljanja mi-sli oženiti ne bi morao automatski odstupiti od svoje službe ukoliko biskup i zajednica stoje iza njega. Pojedine biskup-ske konferencije mogle bi prednjačiti s regionalnim rješe-njima. No, bolje bi bilo težiti za rješenjem na razini cjeloku-pne Crkve. Zato:

6. Zahtijevajte Koncil: Kao što je Ekumenski koncil bio po-treban za ozbiljenje liturgijske reforme, slobode vjere, eku-menizma i međureligijskog dijaloga, tako je potreban i za rješenje reformskih problema koji su sada dramatično iz-bili na površinu. Reformski koncil u Konstanzu u stoljeću prije reformacije zaključio je da se koncili održavaju svakih pet godina, što je Rimska kurija, međutim, poništila. Nema sumnje u to da ona i sada čini sve da spriječi koncil kojeg se mora pribojavati zbog ograničenja vlastite moći. Odgovor-nost svih vas je da se izborite za koncil ili makar za reprezen-tativno okupljanje biskupa.

Sučelice Crkvi u krizi moj je poziv vama, poštovani biskupi, da upotrijebite svoj biskupski autoritet, koji je Koncil reva-lorizirao. U ovoj mučnoj situaciji oči su svijeta uprte u vas. Nebrojni su ljudi izgubili povjerenje u Katoličku crkvu. Da se to povjerenje iznova zadobije, može pomoći jedino otvo-reno i pošteno ophođenje s problemima i dosljedne reforme. Uza sve poštovanje, molim vas da pridonesete tome; kad je moguće u suradnji s vašom subraćom biskupima, ali u slu-čaju nužde i sami u apostolskoj “neustrašivosti” (Dj 4, 29. 31). Podarite svojim vjernicima znak nade i ohrabrenja, a našoj Crkvi izglede za budućnost.

Pozdravljam vas u zajedništvu kršćanske vjere!

S njemačkog preveli Željko Ivanković i Alen Kristić

AMBASADA

DOSSIERIRANSKA

Dossier Iranska ambasada


Zašto dossier iranska ambasada?Alen Kristić

Sunčeva svjetlost najbolje je raskužno sredstvo!

Kada je u Statusu (broj 11/2007.) objavljen esej Željka Ivan-kovića Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti, ništa nije dalo naslutiti da će upravo taj esej 2009. po-stati povod za rijetko viđeni kulturni, književno-intelektu-alni, religijski i diplomatski skandal putem kojeg će nam se iznova raskriti koliko je trajan i snažan refleks cenzure kao pokušaja sprječavanja istine, isprva sječom misli i ideja, a ukoliko je moguće i sječom glava koje slobodno misle.

No, krenimo redom!

Gotovo u isto vrijeme kad je objavljen u Statusu, esej Funda-mentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti objav-ljen je i u prvom izdanju Ivankovićeve knjige studija i eseja Tetoviranje identiteta. Po objavljivanju drugog izdanja te knjige 2009. godine, dnevne su novine Oslobođenje od 10. svibnja do 4. lipnja 2009. godine u 26 nastavaka feljtonizirale osam eseja iz te knjige, a među njima se našao i već spome-nuti esej.

Iako ne isključivo, taj se esej u velikoj mjeri bavi suvremenom slikom društveno-političkog prakticiranja islama kako nam je predočavaju spisatelji/ce iz zemalja islamskog civilizacij-skog i kulturnog kruga (Afganistan, Iran, Egipat, Turska...).

Kao što oduvijek vrijedi za spisatelje od duha i dara – oni ne mogu mirno gledati rađanje i mahnitanje totalitarizama, neovisno o tome nalazi li se u njihovom podnožju svjetovna ili religijska ideologija – tako ni spisatelji/ce o kojim se go-vorilo u eseju Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolu-tizaciju vlasti nisu stajali nijemo pred zloupotrebom islama od strane nomenklaturno islamskih totalitarističkih režima.

Naprotiv, ti su spisatelji/ce u svojim djelima otvoreno govo-rili o onome što se događa s islamom u rukama vlastodržaca

i kakve su društveno-političke posljedice njihova, naravno jedinoga ispravnog i mjerodavnog tumačenja i implementa-cije islama, zapravo čiste i posvemašnje ideologizacije islama u svrhu zaposjedanja i održanja na vlasti.

Nije začuđujuće da su se ti spisatelji/ce potom našli na meti režima u čiju su „istinu“ dirnuli, jer je uz svaki oblik funda-mentalizma, pa tako i onaj islamski, neraskidivo povezano poricanje slobode govora i neslaganja. No, ujedno, ništa bo-lje od tih spisatelja/ica nije svijetu razotkrilo u kojoj su mjeri ti režimi doista represivni: Oponenti ne oponiraju, već do-vode vlast dotle da se razotkrije kao represivna (Baudillard).

A Iranska ambasada u Sarajevu zorno će nam pokazati mjeru ukorijenjenosti političke navade da se niječe ono čega se ne može otresti i dokle seže strah svakog totalitarizma od slobode riječi kao svoga smrtnog neprijatelja, jer su, izgleda, totalitarizmi svih provenijencija odavno shvatili ono o čemu je govorio još Voltaire: Sloboda govora temelj je svih drugih sloboda!

Naime, Iranska ambasada u Sarajevu 19. lipnja 2009. godine izazvat će diplomatski skandal, reagirajući na dvije stranice Oslobođenja na novinski priređen, uređen i prezentiran esej Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti. Zasmetalo im je što je Željko Ivanković u tom eseju otvo-reno progovorio o suvremenim književnim svjedočanstvima o ideologiziranoj praksi islama u većini zemalja islamskog civilizacijskog i kulturnog kruga, a prije svega nisu mogli otrpjeti spominjanje svjedočanstva iranske spisateljice Azar Nafisi, ispisano na stranicama njezine knjige Čitati Lolitu u Teheranu.

Nakon tog napada strane ambasade na jednog domaćeg pisca, i to u njegovoj zemlji, brojni su pisci, udruge i asoci-jacije (iz BiH, Hrvatske, Njemačke i Srbije) stale u obranu pisca, u obranu njegova prava na slobodu mišljenja, govora



i stvaralaštva, a protiv nečuvenog diplomatskog ispada te ambasade. Iznova se potvrdilo: Tko želi drugome ograničiti slobodu mišljenja, taj dokazuje vlastitu ograničenost! (M. Kovač).

Svjesni arhetipske prirode slobode govora – Ako sloboda uopće nešto podrazumijeva, onda podra-zumijeva pravo da ljudima kažete što ne žele čuti! (Orwell) – razmjera kulturnog, književno-inte-lektualnog, religijskog i diplomatskog skandala, koji je izazvala Iranska ambasada, ali i otvaranje problema recepcije literature iz islamskog civili-zacijskog kruga na našim prostorima, u dossier Iranska ambasada skupili smo većinu građe na-stale u višemjesečnoj polemici u kojoj su svojim tekstovima, uz Ivankovića i Iransku ambasadu, sudjelovali Ivan Lovrenović, Dubravko Lovreno-vić, Enver Kazaz, Alen Kristić, Miljenko Jergović, Drago Pilsel, Srđan Dizdarević, Gradimi Gojer, Boris Pavelić, Marko Vešović, Josip Vričko, Ke-mal Kurspahić, Ahmed Burić, hrvatski i bosanski PEN, Radio Slobodna Europa, profesori slavistike sveučilištâ njemačkoga govornog područja, za-grebački Vijenac, riječki Novi list, beogradska Po-litika, sarajevski Dani, mostarski Dnevni list...

S drugim dijelom rasprave, koji je izazvao pole-mički tekst Džemaludina Latića, objavljen u Oslo-bođenju u dva nastavka (25. i 26. kolovoza 2009. godine), pod naslovom Moj obračun s njima, a uperen protiv Josipa Vrička i Željka Ivankovića, možete se upoznati u netom objavljenoj knjizi Čitati Ivankovića u Sarajevu (Rabic, Sarajevo, 2010).

Simptomatično je, pripomenimo i to, kako ni Iran-ska ambasada ni Džemaludin Latić nisu (mogli ili htjeli?) uvidjeti kako Ivanković u spornom eseju ne kritizira samo ideološku zloupotrebu islama, već na jednako oštar i nemilosrdan način i ideo-logizaciju kršćanstva, ustajući tako zapravo kao odgovoran intelektualac protiv svake ideologije – fašističke, komunističke, liberalne... svejedno je – štoviše spomenuti esej Ivanković i započinje kritizirajući ideološku zloupotrebu kršćanstva u aktualnoj praksi pape Benedikta XVI., spominjući čak postojanje i se-kularnog fundamentalizma na Zapadu, dakle, u civilizacij-sko-kulturnom krugu kojemu i sam pripada, ispunjavajući tako opravdan preduvjet kritike praksi i običaja tuđih civi-lizacijsko-kulturnih krugova, koju M. Ash definira ovako: Tek kad budemo spremni dopustiti da naše najsvetije krave ubodu u oko, moći ćemo od islamista, Turaka i drugih vjero-dostojno zahtijevati da dopuste isto: Ne živimo u vremenu u kojemu bismo trebali postavljati tabue, nego ih rušiti. Mo-ramo postupati u skladu s onim što propovijedamo.

No, nespremna da se ubode u njezine najsvetije krave, Iran-ska nam je ambasada u Sarajevu čak i tisuće kilometara da-leko od Irana pružila neprijepornu potvrdu istinitosti riječi iranske nositeljice Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi: Religija u Iranu instrument je opravdanja političkih ciljeva vlasti. Svaki put kad politički ciljevi moćnika nešto zahtije-vaju, nude tumačenje islama prema kojem dotični zakon po-tječe iz islamskog prava. Nitko im se nema pravo suprotsta-viti. Neprijatelji se proglašavaju apostatima. Ako pak moć-nici zakon ne mogu proglasiti uz pomoć islamskog prava, u igru ulazi “državni razlog” pa kritičari postaju prevratnici.

Željko Ivanković

Dosssier Iranska ambasada


proljeće 2007. izišao mostarski časopis Status br. 11 s tek-stom Fundamentalizam: redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti, zbog čijih se dijelova u feljtonu “oglasila” iranska am-basada u Sarajevu

proljeće 2007. izišla u sarajevskoj izdavačkoj kući Rabic knjiga Tetoviranje identiteta, koja će krajem svibnja i počet-kom lipnja 2009. dijelom biti feljtonizirana u Oslobođenju

10. svibnja – 4. lipnja 2009. sarajevsko Oslobođenje feljto-nizira u 26 nastavaka dijelove knjige Tetoviranje identiteta

4. lipnja 2009. Željko Ivanković na Društvo pisaca BiH do-bio pozivnicu iranske ambasade za manifestaciju obilježava-nja obljetnice Iranske revolucije pod naslovom Iranska revo-lucija je eksplozija svjetlosti, nije se odazvao

19. lipnja 2009. u Oslobođenju na dvije stranice napad Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sa-rajevu na autora knjige Tetoviranje identiteta

21. lipnja 2009. Željko Ivanković u Oslobođenju objavljuje odgovor Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu

23. lipnja 2009. Oslobođenje u rubrici Vijesti donosi rea-giranje PEN Centra BiH u povodu napada na književnika Željka Ivankovića od strane iranske ambasade

23. lipnja 2009. Dubravko Lovrenović objavljuje u Oslobo-đenju reakciju na napad Odjela za štampu Ambasade Islam-ske Republike Iran u Sarajevu na Željka Ivankovića

24. lipnja 2009. Alen Kristić objavljuje u Oslobođenju reak-ciju na napad Odjela za štampu Ambasade Islamske Repu-blike Iran u Sarajevu na Željka Ivankovića

25. lipnja 2009. Mustafa Spahić u Oslobođenju objavljuje reakciju na dio teksta Dubravka Lovrenovića u povodu nje-gove reakcije na napad Odjela za štampu Ambasade Islam-ske Republike Iran u Sarajevu na Željka Ivankovića

25. lipnja 2009. sarajevski tjednik Dani donosi osvrt Ivana Lovrenovića na napad iranske ambasade na književnika Ivankovića i uz njega prilaže priopćenje PEN Centra BiH u povodu tog slučaja

27. lipnja 2009. mostarski Dnevni list na dvije stranice do-nosi interview sa Željkom Ivankovićem u povodu napada Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sa-rajevu na njega

28. lipnja 2009. Oslobođenje donosi reagiranje Envera Ka-zaza na napad Odjela za štampu Ambasade Islamske Repu-blike Iran u Sarajevu na Željka Ivankovića

30. lipnja 2009. Oslobođenje i Dnevni list objavljuju reagi-ranje Gradimira Gojera u povodu napada iranske ambasade na književnika Ivankovića

1. srpnja 2009. Oslobođenje i Dnevni list donose reagiranje Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u povodu na-pada iranskog veleposlanstva na Ivankovića

1. srpnja 2009. Drago Pilsel u svojoj redovitoj kolumni Eu-ropa über alles u Glasu Istre, iz Pule, kritički se osvrće u po-vodu napada iranskog veleposlanstva u Sarajevu na književ-nika Željka Ivankovića

2. srpnja 2009. Oslobođenje donosi reagiranje Srđana Diz-darevića u povodu napada iranske ambasade na Željka Ivankovića

2. srpnja 2009. Željko Ivanković dao interview za Radio Slo-bodna Europa u vezi sa slučajem „Iranska ambasada“

8. srpnja 2009. hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti upućen prosvjed Hrvatskog Centra PEN-a u vezi s napadom na njihovog člana, književnika Ivankovića

9. srpnja 2009. Oslobođenje i Dnevni list pod naslovom Ne-dopustiv napad na pisca objavljuju prosvjed 20 sveučilišnih profesora sa sveučilišta njemačkoga govornog područja: Au-strije, Njemačke i Švicarske u vezi s napadom na književnika Ivankovića

9. srpnja 2009. hrvatski portal Naslov objavljuje pri-općenje Hrvatskog centra PEN-a: http://naslov.hr/no-vosti_kultura/Hrvatski.P.E.N..Centar.na.strani.Zeljka.Ivankovica/komentari/dbgdii

10. srpnja 2009. Dani objavljuju prvu verziju prosvjeda (Čitajući Ivankovića u Teheranu) 16 sveučilišnih profesora

KRONOLOGIJA SLUČAJA “IRANSKA AMBASADA”

Dosssier Iranska ambasada


sa sveučilišta njemačkoga govornog područja: Austrije, Njemačke i Švicarske u vezi s napadom na književnika Ivankovića

10. srpnja 2009. novinar Drago Pilsel svoju redovitu kolu-mnu petkom u Nezavisnim novinama posvetio napadu iran-ske ambasade na književnika Ivankovića

10. srpnja 2009. Dnevni list objavio prosvjed Hrvatskog centra PEN-a

12. srpnja 2009. riječki Novi list objavio kolumnu Drage Pil-sela u kojoj se osvrće na slučaj napada iranske ambasade u Sarajevu na književnika Ivankovića

13. srpnja 2009. Radio Slobodna Europa posvetila temat slučaju napada Iranskog veleposlanstva na književnika Ivankovića

14. srpnja 2009. u Oslobođenju u okviru redovite rubrike-komentara Miljenko Jergović pod naslovom Teheranizacija Sarajeva osvrće se na napad Iranske ambasade na književ-nika Ivankovića

15. srpnja 2009. Boris Pavelić u riječkom Novom listu u tekstu Iranska cenzura bosanskoga pisca tretira slučaj pisca Ivanković u Sarajevu

15. srpnja 2009. list vareških Hrvata Bobovac iz pera Mla-denka Marijanovića donosi na dvije stranice pregled doga-đanja vezanih uz napad iranske ambasade na književnika Ivankovića

16. srpnja 2009. Josip Vričko piše u zagrebačkom Vijencu (br. 401-403) o položaju Hrvata u BiH i spominje i slučaj na-pada na književnika Ivankovića i neke reperkusije s obzirom i na taj slučaj

17. srpnja 2009. islamske informativne novine Preporod u tekstu Tetoviranje islamofobije donose tekst o polemici oko feljtona i u njemu diskvalificiraju sve one koji brane poziciju, prava i slobode književnika Ivankovića

17. srpnja 2009. Marko Vešović u stalnoj rubrici Da vam

opričam u Danima u tekstu O Allahovoj volji referira se na napad Iranske ambasade na književnika Ivankovića

20. srpnja 2009. Radio Free Europe objavio na svom web portalu priču Žane Kovačević (na engleskom) pod naslovom Iran Says Bosnian Writer Insulted Muslims, Sarajevo Stays Silent o napadu na književnika Ivankovića

22. srpnja 2009. Radio Slobodna Europa na našem jeziku objavio priču Žane Kovačević o napadu na književnika Ivankovića

5. kolovoza 2009. beogradski dnevni list Politika donosi iz pera Davora Kovačevića priču o slučaju napada Iranske am-basade iz Sarajeva na književnika Ivankovića

7. kolovoza 2009. Radio Slobodna Europa donosi komentar uglednog novinara Kemala Kurspahića U Evropu uzvodno, u kome se, među ostalim, osvrće i na napad Iranske ambasade na književnika Ivankovića

14. kolovoza 2009. klero-nacionalistički magazin Saff u broju 249 pridružio se hajci na Željka Ivankovića

15. kolovoza 2009. list vareških Hrvata Bobovac iz pera Mladenka Marijanovića donosi drugi, zaključni pregled do-gađanja vezanih uz napad iranske ambasade na književnika Ivankovića

20. kolovoza 2009. islamske informativne novine Prepo-rod u tekstu Ujedinjena islamofobija Ivankovića optužuju za islamofobiju

22. kolovoza 2009. Džemaludin Latić u interviewu Dnev-nom avazu na uporna inzistiranja novinara, asocira na Ivan-kovićev feljton objavljivan u Oslobođenju i koristi to za na-pad na Ivankovića

25.-26. kolovoza 2009. u Oslobođenju u dva nastavka Dže-maludin Latić piše polemički tekst na četiri stranice protiv Josipa Vrička i Željka Ivankovića, gdje je u središtu problema Ivankovićeva knjiga Tetoviranje identiteta i feljton prema njoj objavljivan u Oslobođenju

KRONOLOGIJA SLUČAJA “IRANSKA AMBASADA”



Dijelovi Ivankovićeve knjige prepuni su grešaka i netačnih informacija.

Glavni cilj ovog djela, koje je u službi psihološkog i infor-macionog rata protiv islamskog svijeta, jest prekid kontakta bosanskohercegovačkih muslimana sa islamskim svijetom

Povodom objavljenih dijelova teksta u vašem listu u feljtonu “Tetoviranje identiteta” autora Željka Ivankovića, a koja se bave temom “Žene u svijetu islama”, dostavljamo vam naš odgovor.

Molimo da se, sukladno kodeksima štampe, dostavljeni tekst u potpunosti objavi u jednom ili više dijelova na istim stranicama.

Zahvaljujemo na vašoj pažnji!

U ime Boga!

Objavljeni dijelovi knjige Željka Ivankovića u Oslobođenju su stereotipni i nevješt napad na islam i nešto što liči na javni linč muslimana. U ovom napadu, Željko Ivanković ne spada u red osoba poput Bernarda Luisa, Danijela Pajpsa ili Sa-mjuela Hantingtona čiji je način i stil islamofobijskog pisa-nja vješt i akademski. Naprotiv, Željko Ivanković liči na one islamofobijske pisce čije je poznavanje islama i političko-društvene situacije islamskih zemalja neznatno i ravno či-tanju jednog romana ili teksta i koji žele da svoje pravo lice naspram islama pokažu napadom na muslimane.

Kada jedan pisac dječije književnosti želi da o važnim vjer-skim, političkim i društvenim pitanjima da mišljenje, rezul-tat neće biti ništa drugo do ovako slabi tekstovi. Svaki pisac se svojoj profesiji treba posvetiti izučavanjem i ispravnim ra-zumijevanjem, jer u suprotnom njegovo djelo će ispasti smi-ješno i rezultirat će kontraefektom.

Također, rezultat takvog djela nije niša drugo do izazivanje tenzija i rušenje odnosa među vjerskim zajednicama u BiH.

Ako je cilj autora pomoći opstanak i kontinuitet multietnič-kog i multireligijskog društva njegove zemlje, u tom slučaju povratak principijelnim i konstruktivnim kritikama može biti zdrava osnova za duhovni preporod društva Bosne i Hercegovine. U suprotnom, kakav koristan rezultat za bh. društvo imaju djetinjasti i nevješti napadi na islam ili druge religije?

Izazivanje tenzija

Nažalost, dijelovi Ivankovićeve knjige “Tetoviranje identi-teta” prepuni su grešaka i netačnih informacija. Glavni cilj ovog djela, koje je u službi psihološkog i informacionog rata protiv islamskog svijeta, jest prekid kontakta bosanskoher-cegovačkih muslimana sa islamskim svijetom. To je isti onaj cilj kojeg Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Arkan, Še-šelj i Mate Boban nisu uspjeli ostvariti, a čijem ispunjenju sada teži Željko Ivanković.

Kada se Ivanković u tekstu “Žene u svijetu islama” poziva na riječi Selmana Rušdija, time pokazuje da mu je izvor slab i neosnovan. Kada je to Selman Rušdi postao teoretičar islama?

Autor je, između ostalog, napisao da je “odnos islama prema ženama u nekim islamskim zemljama nehuman”. Nema sumnje da se u ograničenom broju islamskih zemalja u ko-jima je prisutna vladavina plemenskih i praznovjernih kul-tura, može uočiti loše ponašanje prema ženama, ali sigurno je da te zemlje nisu ni Iran niti Turska, jer i u Iranu i u Tur-skoj žene uživaju najveća ljudska prava i čak je u ovim druš-tvima uočljiva jedna vrsta matrijarhalnosti.

No, kada se pisac poziva ne riječi Selmana Rušdija da se “islam plaši žene te da je veo na licima žena sredstvo za oduzimanje njihove moći”, to onda više nije govor uperen protiv jedne određene zemlje ili kulture, već generalno pro-tiv islama. Islam nije uveo ograničenja za žene. U principu, nitko nema pravo ženama uskraćivati temeljno pravo, a to je

Nevješt napad na islamReagiranje na feljton “Tetoviranje identiteta” Željka Ivankovića



sloboda. Hidžab je u islamu vjerska naredba koja proizlazi prihvatanjem ove vjere, a koje nije prisilno. Ni hidžab nije prisilan, to je vjerska naredba, a od vjernika se očekuje da je izvršavaju. S druge strane, u islamu ne postoji veo. To je kulturološko pitanje koje se odnosi na ograničena područja islamskog svijeta. Prirodno je da protiv ove kulture ne treba djelovati nasiljem i silom, nego putem propagiranja isprav-nog islama te političkim i kulturnim razvojem tih društava pokazati da veo nije islamsko pitanje.

Islam je vjera slobode i Bog je ljude učinio slobodnim u iz-vršavanju vjerskih dužnosti. Međutim, glavni je problem u razlici između tumačenja slobode od strane islama i drugih religija i tumačenja slobode od strane materijalističke misli i svijeta kapitalizma. Slobodu čovjeka treba pratiti zaštita nje-gove časti i digniteta u društvu.

Treba se složiti sa mišljenjem Isaiah Berlina koji slobodu dijeli na dva dijela i uvažava razliku između pozitivne i negativne slobode. Temeljni problem čovječanstva jeste nesporazum oko značenja pozitivne slobode. Pozitivna sloboda može re-zultirati despotizmom i ograničavanjem slobode osoba koje zamišljaju da su apsolutna istina i uzvišene vrijednosti stav-ljene samo njima na raspolaganje te da samo one imaju vr-linu rasuđivanja o ovim pitanjima. Zar Zapad ne razmišlja ovako? Da li cijeli svijet treba biti pod dominacijom kulture humanizma? Da li čovjek ima drugi put za spas?

Plemenska tradicija

Pitanje obrezivanja žena nema nikakve veze sa islamom. To je jedna stara plemenska tradicija koja je primjetna u nekim dijelovima islamskog i kršćanskog svijeta, posebno u ze-mljama sjeverne i centralne Afrike. U tim je zemljama pri-sutna borba muslimanskih i kršćanskih učenjaka i intelek-tualaca protiv ove neispravne tradicije, ali jasno je da autor treba shvatiti da žena svojim položajem i pozicijom u islamu nije spol drugog reda. Biti žena nije grijeh ili kazneno djelo. Islam nema nikakav problem sa ženom kada je u pitanju “prvi grijeh” ili “izgon Adema iz raja”. Kako se može pripisati vjeri, čiji Poslanik hvali ženu svim njenim divotama, spašava djevojke od živog sahranjivanja, ljepotu žene smatra odra-zom ljepote Boga i koji žene poziva na prisustvo na društve-noj sceni te srce žena smatra mjestom milosti, da ima takve poglede prema ženi. Tačno je da neka zaostala usmjerenja u islamskom svijetu žele ženu učiniti zarobljenikom svojih uvjerenja, međutim, sigurno je da su pristalice takvih usmje-renja apsolutna manjina u islamskom svijetu i da islam u Iranu ili Turskoj i većini islamskog svijeta nije takav. Čak i u zemljama poput Saudijske Arabije žene uživaju zakonske slobode i ne može se položaj jedne žene u nekom zabače-nom mjestu Saudijske Arabije ili Afganistana predstavljati primjerom položaja većine žena u tim društvima i kriterijem procjenjivanja istog.

Pozivanje pisca na knjigu Azar Nafisi “Čitati Lolitu u Tehe-ranu” i informacije sadržane u istoj, pokazatelj je površnosti

pisca. Nafisi, nekadašnja profesorica engleske književnosti na Univerzitetu u Teheranu, nastoji u stilu Nabokova pred-staviti Teheran. To je onaj stil koji je očigledno bio u službi propagandnog rata Buša protiv Irana. Ova knjiga je objav-ljena istovremeno sa Bušovim napadom na Irak. Azar Na-fisi u svojoj knjizi veliča neokonzervativce poput Bernarda Luisa, Fuada Adžemija i Pola Volfovica. Međutim, njena priča o Iranu je staljinistička, jednodimenzionalna, netačna i nerealna. Iran i islam kakvim ih Nafisi vidi, vještački su prikazani prljavim i okrutnim. Nafisi želi da Iran poveže sa staljinističkom Rusijom i upravo zbog toga je primorana da izabere knjigu Nabokova.

Knjiga “Čitati Lolitu u Teheranu” pruža pozitivan odgovor na radoznalost zapadnih čitatelja o Iranu i poklapa se sa nji-hovim stereotipnim i uobličenim razmišljanjem i pretpo-stavkama o Iranu. U ovoj knjizi se tvrdi da je čitanje zapadne književnosti u Iranu nakon revolucije zabranjeno te da isto život čitatelja može dovesti u opasnost. U njoj je Zapad pri-kazan bijelim, a islam crnim. Po ovoj knjizi, ljudi predstav-ljeni lošima u priči koji dolaze iz islamskog i revolucionar-nog korpusa, svi odreda su negativci, protivnici civilizacije i napretka i pristalice ugnjetavanja žena. Oni su prikazani kao zaostali, agresivni i nehumani i kao osobe koje razumiju jedino jezik sile i kao jedini koji zaslužuju vječno poniženje od strane nas. Ličnosti knjige su veoma naivne, jednodimen-zionalne i s predvidljivim ponašanjem. U knjizi “Čitati Lolitu u Teheranu” djevojke i žene se spominju bez prezimena dok muškarci ili nemaju ime ili se prepoznaju samo po prezi-menu. Ovdje se prije radi o skupinama negoli pojedincima. Prva skupina su prljavi ljudi. Dotični Nahvi, jedna od ličnosti knjige je primjer ove skupine. On je student musliman, pri-vržen vrijednostima revolucije, koji ličnost majke Maksima Gorkija preferira nad mladim ženama Džejne Austin, ali za pisca knjige “Čitati Lolitu u Teheranu” on nije čovjek i zaslu-žuje vječno poniženje.

Islamski feminizam

Prljavi ljudi u knjizi “Čitati Lolitu u Teheranu” su kukavice, oportunisti i licemjeri. Forsati je još jedan mladić iz knjige. On je vođa islamskog džihada, ali je i zaljubljenik kinemato-grafije i Toma Hanksa i upravo je to dokaz licemjerstva ovog čovjeka. Žene u pomenutoj knjizi su, poput prljavih muš-karaca, spremne za predaju naspram moći. Slika o položaju žena u Iranu nakon revolucije koju daje ova knjiga, ne po-klapa se sa stvarnošću iranskog društva.

Suprotno mišljenju Azar Nafisi, žene u Iranu nisu zaroblje-nik kuće i muževa. One su prisutne i aktivne u svim društve-nim i životnim oblastima pa čak i u oblasti sudstva. Među-tim, knjiga “Čitati Lolitu u Teheranu” ne prikazuje svjesno, energično i raznovrsno prisustvo žena na društvenoj sceni već umjesto toga, stavlja akcenat na njihovu zlu sudbinu i govori o njihovim smrtnim kaznama i tlačenju. Također, u ovoj se knjizi islam oslikava prljavim i crnim, svi muslimani



su zamišljeni istim i nikakve razlike nema među njima, a gnjev se ne odnosi samo na tradicionalnu kulturu već ek-sciplitno i na islam. Islam u knjizi “Čitati Lolitu u Teheranu” ima samo jedno lice koje je, takođe, produkt fantazije pisca i to u istoj mjeri u kojoj Zapad, po mišljenju gospođe Nafisi, ima lijepo i idealno lice.

Takođe, u knjizi “Čitati Lolitu u Teheranu” pisac ima po-grešnu percepciju pojma islamski feminizam. Pisac pojam islamski feminizam, koji je u Iranu aktualiziran nakon re-volucije, smatra izumom vladara Irana koji za sebe tvrde da su muslimani i naprednjaci. Po mišljenju pisca ove knjige, islam i feminizam su dva kontradiktorna pojma koji se ne mogu međusobno podudarati. Ovo je veoma površan, na-ivan i uvredljiv zaključak. Bolje bi bilo da je Ivanković, koji se u cijelom svom tekstu poziva na knjigu “Čitati Lolitu u Teheranu”, umjesto svog imena, naveo ime Azar Nafisi kao autora svog teksta.

Homeinijev Iran nije Pinočeov Čile, ili Irak Sadama Husejna i Srbija Slobodana Miloševića već je Iran koji je napravio ustanak protiv despotskog režima podržavanog od strane Zapada.

To je ustanak koji je, prema riječima Mišela Fukoa, bio “re-volucija bez nasilja i ustanak ujedinjenog duha naspram tla-čenja i despotizma”. Pošto se Zapad protivi islamskoj revolu-ciji i nacionalnom i neovisnom suverenitetu Iranaca, njemu je potrebno da se prave ponavljajuće ružne slike o islamu i imamu Homeiniju. Tokom osmogodišnjeg nametnutog rata Iraka protiv Irana sve zapadne kao i najveći dio arapskih ze-malja podržavale su Sadama Husejna. To pokazuje koliko se Zapad bojao i boji islamske revolucije. Revolucija u Iranu je predstavila politički uzor vladavine islama i demokratije, a koji se ne podudara sa zapadnim uzorom. Prema tome, po-trebno je plasirati izvrnutu sliku o imamu Homeiniju, a što se čini već trideset godina. Prirodno, laži poput ove da su o vrat mladića koji su upućivani na ratni front vješani ključevi raja su toliko površne, naivne i bajkovite da ih treba tražiti u istim onim dječijim knjigama autora djela “Tetoviranje identiteta”.

Iznesene tvrdnje u tekstu koje pripisuju imamu Homeiniju, poput ove da “ne treba suditi zločincima i da je suđenje zlo-čincima protivno ljudskim pravima” ili da su “intelektualci psi čuvari stada” su u cijelosti lažne. Prirodno, početkom re-volucije nekolicinu je visokih faktora političke i vojne moći, tajne policije, i vojske koji su direktno naredili ubijanje ljudi na uličnim okupljanjima stigla kazna, ali njihov je broj bio veoma mali. Nisu se desili krvavi obračuni, a struktura voj-ske i policije bivšeg režima je sačuvana i pored toga što su marksističke i paramarksističke grupe bile suprotnog mišlje-nja te su tražile promjenu institucija bivšeg režim i procesu-iranje svih njegovih subjekata.

Znate da su u Francuskoj ili Ruskoj revoluciji novi revoluci-onarni sistem mijenjali stare strukture i masovno se obra-čunavali sa subjektima starih režima. Međutim, revolucija u Iranu nije uništila strukture i institucije vlasti i upravo je to ključna stvar koja pomaže da se shvati zašto je islamska revolucija u Iranu bila revolucija bez nasilja.

Politički islam

Autor je napisao da je “islam u Iranu državna ideologija”. Pri-rodno, autor zna da postoji razlika između religije i ideolo-gije. I dok u oblasti religije postoje brojna tumačenja zbog čega se mijenjaju religijski pojmovi, to nije slučaj sa ideologi-jom. Ideologija je zatvorena definicija stvarnosti čije znače-nje nije podložno promjeni. Islam u Iranu suštinski ne može biti ideologijski, jer su brojna vjerska tumačenja u vlasti i van nje njemu podarila raznovrsnost i pluralizam.

Također, stari pojam političkog islama ne može biti oznaka za suprotstavljanje svim islamskim pokretima i usmjere-njima. Nažalost, autor ne shvaća da svaki pokret u islam-skom svijetu treba imati definiciju religije i istoj dati poziciju koju zaslužuje.

Svi suvremeni društveni pokreti su pod dojmom islama, ali treba vidjeti kakvu, kulturnu, civilizacijsku i političku pozi-ciju ima islam u tim pokretima. Islam nije isključivo jedna religija, već predstavlja politički, kulturni i društveni sistem za život. Društva i kulture svoje političke i kulturne struk-ture definiraju na osnovu svog tumačenja islama.

Prema tome, upravo kao što i sam autor zna, islam u Tur-skoj nikada neće imati karakteristike arapskog islama i isto tako, islam u Iranu ima specifične nacionalne i kulturne karakteristike.

Međutim, gledajući u cjelini, pojam povratka islamu ne znači politički povratak u prošlost čemu teže selefijski po-kret i vehabizam. Pojam povratka islamu znači duhovni i ljudski povratak moralnim vrijednostima i spajanje s Bogom u svim poslovima.

Ovaj se povratak ostvaruje razumom i sviješću. Islam nije u sukobu sa Zapadom, islam je u sukobu s tlačenjem i zalaže se za spas ljudi.

Odjel za štampu Ambasade Islamske Republike Iranu Sarajevu

(Oslobođenje, 19. 6. 2009.)



Dobro je da je Oslobođenje objavilo pismo Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu. Tako se naj-bolje vidjelo da sa smrću jugoslavenskog totalitarno-komu-nističkog diskursa nije u nas prestala praksa rigidne staljin-ske retorike i ideološko-policijske medijske diskreditacije in-telektualaca, prijetnje slobodi stvaranja i ugrožavanja osnov-nih ljudskih prava i sloboda onima koji se uopće usude mi-sliti, a kamoli misliti drukčije.

U principu se ne dopisujem sa svojim čitateljima, pogotovu ne kad su oni anonimni i kad se skrivaju iza institucija, kad se potpisuju kao “Odjel za štampu...” i sl. Pa ipak, ovdje i sada treba ukazati na nekoliko simptomatičnih elemenata ideo-loško-policijskog čitanja književnosti i to od strane diplo-matskog predstavništva strane zemlje u mojoj zemlji, a koje nastavlja živjeti na ovim prostorima premda je propala tota-litarna ideologija komunizma, i to ponajviše zbog domaćih dobro plaćenih suflera u ovom povelikom novinsko-pogro-maškom pamfletu.

1. U nadnaslovu reagiranja “Odjela...” stoji da je to reakcija na feljton “Tetoviranje identiteta”. Prvo to nije feljton “Teto-viranje identiteta”, nego feljton priređen prema jednom di-jelu moje knjige ili iz dijela moje knjige koja se tako zove.

2. U podnaslovu stoji da su “dijelovi ... knjige prepuni gre-šaka i netačnih informacija...” Koji dijelovi, koje knjige? Ko-jih grešaka, kojih informacija? To nećemo doznati! Njima argumenti ne trebaju! Da se “Odjel za štampu...” bavi mojom knjigom, znao bi da je knjiga izašla prije više od dvije godine (2007.), a također i to da je tekst koji oni spominju u toj knjizi objavljen još ranije u jednom respektabilnom časopisu1, a prije izlaska moje knjige.

1 Riječ je o časopisu Status, br. 11, Mostar, proljeće, 2007., str. 88.-96. Ova i bilješke koje slijede, nastale su naknadno.

A greške? Moj tekst nije turistički vodič kroz Iran ili bilo koju drugu zemlju, pogotovu ne teorijska (teološka ili filo-zofska) elaboracija islama, kako mi žele imputirati autori iz “Odjela...”, pa nema ni “grešaka” ni “pogrešnih informacija” u njemu. To je tek i samo esej, studija, književna elaboracija jedne životne prakse (islam nije samo ideja, zar ne?!) prema njezinoj “prezentaciji” u književnosti. Dakle, pokušaj (treba li im objasniti što znači esej?) čitanja književnosti koja dolazi iz svijeta još jedne od velikih ideologija 20. stoljeća.2

Dakle, staljinizam ili komunizam prema ruskoj ili sovjet-skoj, češkoj ili poljskoj književnosti... Ili, primjerice, fašizam prema logorološkim iskustvima u književnosti i sl.

Znaju to dobro u “Odjelu...”, ali se ne mogu osloboditi svoga ideološko-policijskog, staljinističkog ili islamističkog čita-nja, tj. imputiranja, osuđivanja i prijetnji...3 Zato se oni ko-liko bave mnome, toliko i autoricom Azar Nafisi ili autorom Salmanom Rushdiejem, jer ja sam za njih, gle hoće me oma-

2 U danu kad je izišao pogromaški tekst iranske ambasade protiv mene, gdje među ostalim kažu, da “Homeinijev Iran nije Pinočeov Čile” izišli su Dani (br. 627 od 19. 6. 2009.) s tekstom Hajrudina Somuna “Brutalnost i cinizam iranskog Pinocheta” (str. 52-53), u kome spominje i “basidže” (iran-ski Hitlerjugend!) koji pucaju u demonstrante, i “čuvare revolucije” kao eg-zekutore. Prema ovome je pisanje jedne Nafisi obična “dječja književnost”! Sutradan, kad sam pisao svoj odgovor na islamističke napade iranske am-basade na mene, u Oslobođenju (20. 6. 2009., str. 37), Christopher Hitchens piše: “...citiraću mog mladog iranskog prijatelja, koji mi redovno šalje izvje-štaje: Bio sam na posljednjem Ahmadinadžadovom mitingu i sada mogu da zamislim kako je izgledao fašizam. Podijelili su oružje gomili bubuljičavih dječaka koji ne mogu da nađu djevojke i rekli im da su izvanredni.”, a aktual-nog iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada naziva nepismenim fundamentalistom.3 Da Iransko veleposlanstvo u Sarajevu nije baš bilo sretno s timingom na-pada ne mene, pokazivali su cijeli tjedan svi svjetski mediji, od kojih sam najžešći komentar čuo, vidio, pročitao u zagrebačkom Jutarnjem listu, 29. lipnja 2009., gdje na stranicama 14-15, čitamo komentar svjetski uglednoga Slavoja Žižeka o Ahmadinedžadu kao “iskvarenom islamofašistu popu-listu”, koji je očiti proizvod totalitarnog islamskog fundamentalizma iran-skog varijeteta, o kojem nam je literarno iznutra svjedočila Nafisi.

Strijela je odapetaReagiranje u povodu pisma Odjela za ideološke odstrjele od 19. 6. 2009., str. 12-13

Željko Ivanković



lovažiti da bi me lakše odstrijelili, samo “dječji pisac” (to je očito informacija od domaćeg informatora-suflera, a ja sam ponosan da sam uz tolike knjige napisao i dvije dječje!) ili naslovom “nevješt napad na islam”... Pitam ih što je to onda “vješt” napad na islam, jer oni očito znaju razliku između “vješt” i “nevješt” napad?!

Da, ponosan sam što sam i dječji pisac, a da oni uopće znaju ili žele znati tko sam ja vidjeli bi još štošta. A ako sam samo “dječji pisac” i ako je moj “napad na islam” tako “nevješt” – zašto onda pišu toliki, pa još pogromaški (na dvije stranice Oslobođenja!) tekst protiv mene? Posebna je priča to da ja nigdje nisam napao islam, no oni to jedino tako znaju, jer za njih – država to sam ja; komunizam to sam ja; islam to sam ja! Ne bih se iznenadio da ovakav kakav jest, “Odjel...” ima, osim policijske i denuncijatske, i teološke kompeten-cije i ovlasti kao univerzalno obrazovana i svemoćna vjerska policija...

3. Sve što se o meni u tom tekstu može doznati su prazne eti-kete, političke floskule i ideološko-policijske diskvalifikacije i implicitni poziv na odstrel i to stranog diplomatskog pred-stavništva u mojoj zemlji. I to nakon zaziva “U ime Boga!” Tko to, pitam se, ima pravo govoriti “u ime Boga”??? Nekad se sudilo “u ime naroda”! Nekad?!

A onda se “Odjel...”, preko mene, počinje obračunavati i sa svjetski uglednim piscima. Koji su valjda “vješto napali islam”. Jer, njima književnost, odnosno to pisanje nije pisanje o ideološkom sustavu, o odnosu totalitarni sustav – poje-dinac, nego o islamu! Jer, pogađate, tad imaju razlog – od-strijeliti “neprijatelja islama”! “Odjel...” je na sve spreman da se obračuna s istinom književnosti, s istinom umjetnosti, jer istina umjetnosti je nemilosrdna (znao je to Staljin koji ubija Mandeljštama; Homeini koji “odapinje strijelu” na Rushdi-eja...), jer je pišu Rushdie, Nabokov, Kundera, Solženjicin, Nafisi, Mahfuz, Levi, Štajner, Medvedev, Šinko, Kiš, Hoseini, Mandeljštam, Kafka, Milosz, Pamuk, Kertesz... i tek poneki “dječji pisci”...

4. Sve, međutim, što ta od “Odjela...” napadana književnost piše, i autori pamfleta iz “Odjela...” su u svojoj reakciji na fe-ljton izravno i neizravno priznali. Jedino što oni pokušavaju reći je da to tobože nije opća praksa, nego je riječ o tek iz-dvojenim, usamljenim slučajevima... Pa da je i “samo” to i tako – književnost zanima čovjek, sudbina, pojedinačnost (J. L. Borges: “Na svijetu postoji samo jedan čovjek, sve ostalo je statistika”!), a ne ideologije i sustavi u cjelini (tim se bavi sociologija!), masovne scene i statistički točne informacije i podaci i sl.

Inače... Inače je, netočna informacija da je u Rusiji bilo zlo-čina, jer priča iz Zločina i kazne samo je jedan izoliran slu-čaj. U Staljinovom je Sovjetskom Savezu sve bilo odlično, idilično čak, samo je tamo neki Solženjicin zapao robije... Uredu, i Mandeljštam, jer je spjevao pjesmu o Staljinu! Ho-lokaust je izmišljeni mit (kaže aktualni iranski predsjednik!)

vjerojatno nekog “dječjeg pisca”, samo je tamo poneki pisac stradao i poneki uspio preživjeti da svjedoči, tj. da “kleveće”... Eto, tako naš “Odjel...” za odstrele čita i knjigu Azar Nafisi..., i što je najgore, mene bi, kao profesora književnosti učili kako bih i ja trebao čitati tu i sve slične knjige. Njihovim očima, inače... – teško meni! Tj. kako ne bih smio imati svoje mišlje-nje niti o jednoj ideji i ideologiji, religiji, naučavanju ili uvje-renju... Direktan atak stranog diplomatskog predstavnika u mojoj zemlji na moja ljudska i građanska prava i slobodu misli i stvaranja. O islamu ili kršćanstvu, o književnosti ili filozofiji bih imao, po njima, misliti samo kao kakav ajatolah ili papa?!

Da, jer u protivnom, mogao bih još biti, kao Nafisi, (in)direktno optužen za Bushevu pripremu napada na Iran?! Kako bih, pitam, trebao tu knjigu čitati da kojim slučajem nisam samo obični, mali i bijedni “dječji pisac”, ne kažu mi ugledni književni teoretičari i estetičari iz “Odjela...”, a niti njihovi domaći informatori i sufleri?! 4

5. Ja se u svojoj knjizi ne bavim ni islamom, ni Iranom, ni Afganistanom, Egiptom ili Turskom, pa ni položajem žene u islamu, jer bi to trebao raditi politolog, sociolog, religio-log, antropolog ili tko drugi. (Mnogo kompetentniji su to već sjajno obradili. Ako vas zanima čitati to, dat ću vam po-pis brojne literature!) Ja se bavim “samo” književnošću, pa i – premda fragmentarno – položajem žene u književnosti koja do nas dopire iz jednog književno novoga svijeta, svijeta islamskih društava i zemalja, a koja mi je zanimljiva kao i ne-koć ona iz staljinskog lagera ili ona iz hitlerovskog lagera...

Još bi mi valjda htjeli propisati koju bih to književnost trebao čitati, kako bih je trebao čitati (jer ideologija to voli propisi-vati i kažnjavati prijestupnike, neposlušne!) i kojim se pro-blemima baviti u književnosti i svojim književnim esejima!? A što se tiče položaja žene u islamskim arapskim zemljama to je neki dan u Italiji rekao predsjednik Libije, pukovnik Gadafi (valjda nije i to “nevješt napad na islam”!?): “Žena u islamu je kao namještaj koji je moguće mijenjati kad se to poželi i nitko nikada neće pitati zašto je to učinjeno”. Ili da pustimo da nam o tome svjedoči iranska nobelovka za mir iz 2003. godine – Shirin Ebadi???5

4 A kako svjedočenje o položaju žene u islamu/islamskim društvima u knjizi Ayaan Hirsi Ali: Nevjernica. Moj život, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.???5 Da stvar bude gora puni su mediji svjedočenja o statusu žena u islam-skom svijetu. Evo još jedan primjer: “Skupina sudanskih žena kažnjena je bičevanjem zbog nemoralnog odijevanja nakon što ih je policija u jednom restoranu u Kartumu uhitila u hlačama. Lubina Ahmed al-Hussein, novi-narka i djelatnica misije UN-a u Sudanu, kojoj prijeti kazna od 40 udaraca bičem, kaže kako je između 20 i 30 policajaca upalo u restoran i uhitilo 12 žena. One koje su priznale krivnju kažnjene su odmah sa po 10 uda-raca. U Kartumu, za razliku od Južnog Sudana, na snazi su šerijatski zakoni. Neke od kažnjenih žena su iz kršćanskih ili animističkih dijelova Sudana te se šerijatski zakoni na njih ne bi trebali primjenjivati čak ni u pretežno muslimanskom sjevernom dijelu zemlje. Prema strogom muslimanskom vjerskom zakonu kazna za nedolično odijevanje je 40 udaraca bičem.” Usp. Pincom.info, 13.7.2009.



6. I najposlije, knjiga Tetoviranje identiteta moja je knjiga u kojoj je svaki književni, poetički, kulturološki esej ute-meljen u literaturu, s pozivom na izvore, poduprt citatima i sl. (Toliko o “dječjem piscu”!) Feljton sa svojim naslovima u Oslobođenju nešto je što je stvar priređivača feljtona (a ja ga ne znam!), a za što, pogotovu za montažu tekstova i naslove, međunaslove i redakcijsku opremu odbijam biti odgovoran. Ovi iz “Odjela...” i slični totalitarni i ideologizirani čitatelji-istražitelji pokazuju i tu razinu svoga (ne)znanja.

7. Cijela reakcija “Odjela...” upravo pokazuje i potvrđuje ono što Nafisi piše u svojoj knjizi Čitati Lolitu u Teheranu, ot-kriva rigidnu ideološku matricu iz koje je pisana. A da bi stvar dobila na dramaturgiji, “Odjel...” se još brine, zamislite više od mene, za moju zemlju, za BiH, život u njoj, te time direktno ruši postulate na kojima počiva kao strano dip-lomatsko predstavništvo u mojoj zemlji. A na diplomatski skandal i uvredu susjednih država, očekujem da će Hrvatska i Srbija već reagirati...

“Odjel...” mi propisuje i što bih kao pisac i kako trebao ra-diti (komunizam, ždanovizam je također imperativno uka-zivao na to što se očekuje od pisaca!), kako bih trebao živjeti u svojoj zemlji, a sve to da ovo ubuduće ne bih pisao, da bih izbjegao “djetinjaste i nevješte napade na islam ili druge re-ligije!” Da bih, valjda, pisao “vješt(ij)e napade”?!

Dirljivo! Odoh čitati bajke! To je dovoljno dobro za “dječje pisce”!? Zašto čitati “neprijatelje”, “islamofobe” i sl. nobelovce

Mahfuza, Pamuka ili Hoseinija, Nafisi i druge, kad to “dječji pisci”, pisci bajki lijepo zamotaju u alegoriju...

A ovi... Ovi su tako drsko i neprijateljski direktni!? I da nema njih, svi bi znali kako smo mi, naše države i društva, naša ideologija, lijepi, dobri i pametni. Za poželjeti!

Kako bi sve bilo lijepo da nema tih “vještih” (Nefisi i Rushdie, Mahfuz i Pamuk...) i ponekog “nevještog” (Ivanković) “na-pada na islam”!? Ma, hajte!

8. Na ovom mjestu, ugrožen u svojim ljudskim pravima i slo-bodama, te slobodi stvaralaštva, pozivam nadležne institu-cije moje zemlje da me zaštite od stranih diplomatskih pred-stavnika u mojoj zemlji, a institucije čiji sam član alarmiram u obranu mojih autorskih prava i spisateljskih sloboda: Hel-sinški komitet za ljudska prava, Međunarodni PEN u Lon-donu, PEN centar BiH, PEN centar Republike Hrvatske, Društvo pisaca BiH, Hrvatsko društvo književnika, Društvo hrvatskih književnika, Društvo hrvatskih književnika Her-ceg-Bosne, Društvo novinara BiH, Hrvatsko društvo za zna-nost i umjetnost BiH i brojne druge.

Najposlije, zahvaljujući svima na podršci ovih dana, osobito zahvaljujem onoj tihoj solidarnoj skupini domaćih musli-mana vjernika koji znaju o čemu je ovdje riječ.




Gost i(li) domaćin

Poštovani Odjele za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu,

potaknut Vašim žučnim komentarom na račun književnika Željka Ivankovića (Oslobođenje, 19. juni 2009, str. 12-13), autora knjige “Tetoviranje identiteta”, prema kojoj je u istom dnevnom listu objavljen feljton što Vama služi kao polazište u raspravi, nalazim za potrebno da se uključim u polemiku. Ovo je intervent osobe kojoj je Bosna i Hercegovina domo-vina i država u kojoj ste Vi – “u zemlji prijema” – ipak samo gost. Nije naime uobičajeno da diplomatski predstavnik svo-jem domaćinu dijeli slične lekcije. Ne znam jeste li u Odjelu toga svjesni, ali Vaše pojedine tvrdnje predstavljaju grubo miješanje u unutrašnje stvari jedne, barem formalno, suve-rene države. Da ta država nije žrtva različitih političkih volja domaćih pseudoelita i suprotstavljenih interesa u okviru tzv. međunarodne zajednice uključujući i islamske zemlje – ona bi na Vašu adresu uputila protestnu diplomatsku notu. Ne-kako ste se previše udomaćili a ja, koliko znam, Vaš agreman još uvijek ne znači da je BiH – Iran.

O islamofobiji Alijinog Hrvata

Na početku Vašeg polemičkog teksta, gdje se Ivankoviću presudili, ističete: “Objavljeni dijelovi knjige Željka Ivanko-vića u Oslobođenju su stereotipni i nevješt napad na islam i nešto što liči na javni linč muslimana.” Na tom tragu kažete da “Željko Ivanković liči na one islamofobijske pisce čije je poznavanje islama i političko društvene situacije islamskih zemalja neznatno i ravno čitanju jednog romana ili teksta i koji žele da svoje pravo lice naspram islama pokažu napadom na muslimane.” Neprikladno je pa i prizemno za ozbiljnu po-lemiku da Ivankovića omalovažavate kao “pisca dječije knji-ževnosti” i bez ijednog argumenta optužujete za “izazivanje

tenzija i rušenje odnosa među vjerskim zajednicama u BiH.” Zagovarate, što izuzetno cijenim, “opstanak i kontinuitet multietničkog i multireligijskog društva njegove zemlje” ali zatim Ivankoviću podmećete “djetinjasti i nevješt napad na islam...” Ovaj dio polemike završavate ideološkom konstruk-cijom: “Glavni cilj ovog djela, koje je u službi psihološkog i informacionog rata protiv islamskog svijeta, jest prekid kon-takta bosanskohercegovačkih muslimana sa islamskim svi-jetom. To je isti onaj cilj kojeg Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Arkan, Šešelj i Mate Boban nisu uspjeli ostvariti, a čijem ispunjenju sada teži Željko Ivanković.”

Osim što rađa sumnju da ste pročitali Ivankovićevu knjigu “Tetoviranje identiteta” objavljenu još 2007. – jer ste imali više od dvije godine da je pročitate i reagirate – Vi u svo-joj polemici brkate pojmove, među kojima odnos slobode književnog izražavanja, ideologije i vjere nije jedini. Da to nije tako, ne biste na sebe preuzeli ulogu advokata svjetskog islama, pri tome još ističući pluralnost islama, i ne biste po-jedinca, Ivankovića, stavljali naspram milijarde i više musli-manskih vjernika. Čudi, najblaže rečeno, da Vam se mogao potkrasti takav lapsus (ako je lapsus). To ne odgovara na-stojanjima da ukažete na demokratske vrednote islama u Vašoj zemlji. Vaša je ocjena u suprotnosti sa slikom koja se može vidjeti na televizijskim ekranima, kada nakon molitve u džamiji, masa vjernika u Teheranu skandira: “Smrt Izra-elu”! Teško mi je razumjeti koliko se sa Vašim nastojanjem vezanim za opstanak i kontinuitet multietničkog i multireli-gijskog društva njegove (Ivankovićeve) zemlje poklapa slučaj Pogorelica? Još manje razumijem koliko taj slučaj odražava Vašu brigu oko izazivanja tenzija među vjerskim zajedni-cama u BiH čemu, po Vama, teži Ivanković. Ovdje nešto ne štima. Ne štima, među ostalim, to što Ivankoviću imputirate da želi ostvariti “prekid kontakta bosanskohercegovačkih muslimana sa islamskim svijetom.” Zašto samo muslimana, kad u ovoj zemlji ima i nemuslimana (koji bi također željeli imati kontakte sa islamskim svijetom)? Nije li na djelu ne-

Zamjena teza: napad na Alijinog Hrvata Dubravko Lovrenović



gativna selekcija, segregacija? Određujete li to Vi tko može a tko ne može u BiH imati veze sa islamskim svijetom? Je to dokaz Vaše demokratičnosti u koju se zaklinjete?

Vi preuzimate problematičnu ulogu odgonetanja nečijih na-mjera, što se veže za totalitarne oblike svijesti od Inkvizicije do NKVD-a, kada Ivankovića dovodite u vezu s Tuđmanom, Miloševićem i ostalima koje navodite. Ne znam je li Vam ja-sno da ste i u ovom slučaju prekoračili Vaš mandat i upleli se u unutrašnje stvari drugih država, naime Hrvatske i Sr-bije. Vi ste ili elementarno neinformirani ili zlobni kada to kažete budući da je Ivankovićev javni angažman od davne 1990. čista suprotnost tome. Da bi Vas se shvatilo ozbiljno morat ćete se informirati o tzv.”Alijinim Hrvatima”. To je, znate, onaj dobroćudni starac koji nikad ne podiže glas, koji je 1992. narodima BiH obećao demokraciju, da bi zatim u ratu iz Armije BiH i državnih institucija u tišini i bez pisanog traga počistio sve nemuslimane. U pojedinim postrojbama Armije BiH tada je bilo oko 30% Srba, Hrvata i ostalih. Ima, međutim, onih koji pamte ratno vrijeme, kada je isključivo jedna grupa “Alijinih Hrvata”, dok su sadašnji rentijeri mu-slimanstva i bošnjaštva šutili kao zaliveni čekajući, kako je jedan objašnjavao upravo Ivankoviću, hoće li Srbi ući u Sa-rajevo, branili pravo bosanskohercegovačkih Muslimana na život i javno osuđivali njihovo ubijanje i deportacije. Ivan-ković je jedan od njih. Umjesto da Ivankoviću, zbog iska-zane solidarnosti, upravo kao muslimani i zbog muslimana, uputite riječi zahvalnosti Vi ga, iz Odjela, nazivate islamofo-bom. Hoćete li istom etiketom počastiti Hajrudina Somuna, autora teksta Brutalnost i cinizam iranskog Pinocheta objav-ljenog u zadnjem broju Dana (br. 627, 19. VI. 2009, str. 52-53)? Ni usporedba između Tuđmana i Miloševića nije Vam uspjela: da li znate, Vi u Odjelu, koja je islamska zemlja oružje za Armiju BiH uputila upravo preko jednog od dvojice pred-sjednika? Raspitajte se: koja zemlja i koji predsjednik.

Ne stoji, dakako, iskonstruirana tvrdnja o Ivankovićevoj isla-mofobiji jer je to, kažu rječnici stranih riječi i izraza, pojava koja se odnosi na “nerazuman strah koji neki bolesnici osje-ćaju u izvjesnim okolnostima, obično pred umišljenim opa-snostima, tj. ludilo straha.” U ovom slučaju – od islama.

Za ovako pogibeljnu etiketu Vi, poštovani Odjele, ne do-nosite ni jedan validan dokaz. Ne preostaje mi drugo nego zaključiti: ne bi se moglo reći da Vas rukovodi elementaran osjećaj odgovornosti za javno izgovorenu riječ. Diskusija koju inicirate oslanjajući se na “Čitati Lolitu u Teheranu”, na-stojeći obezvrijediti Ivankovića, nije primjerena ozbiljnosti koju zagovarate. Naime, ako su, kako kažete, “informacije sadržane u istoj, pokazatelj površnosti pisca” zašto se onda tako borbeno trudite opovrgnuti nešto lišeno značaja te se stavljate u ulogu advokata milijarde muslimana? Hoćete li reći da su svi oni pročitali feljton u Oslobođenju i Vas ovla-stili da govorite u njihovo ime, ili smatrate da to što se pozi-vate na Boga automatski uključuje to pravo? Pozivate se na Boga a širite neistine. Skrećete li time pažnju na sporedne

stvari ili se predstavljate kao opunomoćenici Boga na zemlji? Mene međutim ponajprije zanima:

Gdje leži problem?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, ali su neki poka-zatelji neumoljivi. Na djelu je, slažu se meritorni istraživači, zaostajanje islamskoga svijeta u odnosu na Zapad te rastući osjećaj uvrijeđenosti zbog gubitka moći.

Nakon Drugog svjetskog rata pretežni dio zemalja sa musli-manskom većinom stekao je političku neovisnost, a danas je muslimanska zajednica podijeljena na skoro 50 država s brojnim geografskim, etničkim i jezičnim razlikama. Unatoč stanovitih reformnih pokušaja, posebno u oblasti politike, prava i obrazovanja, daleko najveći broj islamskih politič-kih vođa nije voljan podijeliti političku moć kroz reforme, nego radije nekadašnje sebične kolonijalne interese zamije-niti vlastitim. Uz posvuda prisutno siromaštvo i nisku obra-zovnu razinu stanovništva, to održava ekonomsku ovisnost tih zemalja o Zapadu i produžava zapadno političko upli-tanje. Nijedna od država s muslimanskom većinom još nije razvila stabilan demokratski politički sustav. Islamskim ze-mljama dominiraju sebislužeće korumpirane elite, koje ci-nično unapređuju vlastite interese i kradu resurse od svojih ljudi lišenih socijalne pravde. Za muslimane je vrijeme da se prestanu samosažalijevati, jer oni nisu bespomoćne žrtve konspiracije koju je smislio svemoćni maliciozni Zapad. Či-njenica je da se opadanje islamske veličine dogodilo znatno prije epohe merkantilnog imperijalizma. Razlozi su u osnovi bili unutarnji. Zato muslimani moraju preispitati vlastite mi-sli i osjećaje i upitati se zašto su stvari krenule loše.

Opsežno istraživanje političkih, kulturno-prosvjetnih i eko-nomskih prilika 22 zemlje Arapske lige sa oko 300 milijuna stanovnika, provedeno po nalogu Ujedinjenih nacija (Arab Human Development Report, 2002-2004), rezultat rada arap-skih stručnjaka pod vodstvom egipatskog sociologa Vadera Ferganyja, pruža nimalo vedru sliku. Human Development Index u obzir uzima parametre kao što su očekivani životni vijek, izobrazba, dohodak po glavi stanovnika i stupanj pi-smenosti. Akcent je stavljen na četiri pitanja: političke slo-bode, ekonomiju, obrazovanje i znanje te položaj žena, da bi, uz mnoštvo statističkih podataka, u svim tim područjima bio “konstatiran etički deficit”. Dok je Kur’an na području kršćanstva tiskan u Veneciji već 1537, u islamskom se svi-jetu to desilo tek 1828. u Teheranu, ali i tada na principu litografije, a ne tehnike olovnih pokretnih slova. Opiranje uvođenju štamparskog stroja ostavilo je teške posljedice u islamskim društvima: nesagledivi deficit znanja.

Problem, dakle, nije u nečijoj navodnoj islamofobiji. Ovdje je, poštovani Odjele, riječ o zamjeni teza i o manjku zna-nja. Zar da Vas ja podsjećam na misli iz Kur’ana koje slave znanje?




Željko Ivanković: mrzitelj ili branitelj islama?

Alen Kristić

Budući da je esej na koji se zapravo odnosi izrečena kritika Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Irana u Sa-rajevu prvotno objavljen u magazinu za političku kulturu i društvena pitanja Status pod naslovom Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti (broj 11/2007.), po-tom u knjizi Željka Ivankovića Tetoviranje identiteta (Rabic, Sarajevo, 2007.), a tek naposljetku nedavno bio feljtoniziran u Oslobođenju – sve su to podaci nepoznati spomenutom Odjelu za štampu, a to ne bi smjeli biti – kao jedan od ured-nika Statusa, i to neposredno rubrike u kojoj je taj esej objav-ljen, osjećam potrebu uzeti udjela u polemici.

Pokušat ću ne spominjati neke već izrečene stvari, nego ću skrenuti pažnju na središnju tvrdnju Odjela odnosno da je to djelo “u službi psihološkog i informacionog rata protiv islamskog svijeta” što za cilj ima “prekid kontakata bosan-skohercegovačkih muslimana sa islamskim svijetom” te tako Ivankovića u nakani izjednačuje s onom Miloševića, Tuđ-mana, Karadžića, Mladića, Arkana, Šešelja i Mate Bobana.

Dakle, prema ocijeni Odjela Ivanković je vrhunski mrzitelj islama!

Da ta tvrdnja nije tragična, odraz posvemašnje nesposobno-sti čitanja eseja, za što je potrebno ipak nešto obrazovanja, pameti i mašte, naprosto misli oslobođene ideološke uka-lupljenosti, ili zlonamjernosti koja se samo prikriva iza to-božnje zabrinutosti za islam, zavrjeđivala bi tek osmijeh uz odmahivanje ruke. Ovako zahtijeva reakciju (čak daleko oz-biljniju opservaciju nego je ovdje moguća) ne samo iz zabri-nutosti za pravi islam nego dobro cjelokupnog društva!

A o čemu je riječ?

Predstavlja li mržnju spram islama kritički govor o naka-radnim društveno-političkim praksama koje se pozivaju na islam, praveći od islama karikaturu, pa i o onima o kojima na subjektivan način progovaraju neke spisateljice i spisate-lji, ili je pak prava mržnja spram islama friziranje, sumanuto idealiziranje društveno-političke zbilje islamskih zemalja, zasnovano na prešućivanju ili posvećivanju takvih praksi to-božnjim božanskim autoritetom?

Nije li jedno od kuranskih Božjih imena Istina, a ne laž???

Tko god pročita spomenuti Ivankovićev esej bez ideološkog učitavanja vidjet će da je on jednako oštro i nemilosrdno uperen protiv ideologizacije kršćanstva (ne kritizra li upravo na početku tog eseja papu Benedikta XVI.?) i islama, napro-sto protiv svake ideologije, fašističke ili komunističke, libe-ralne svejedno je! I sjajno nam pokazuje kako sve te ideolo-gije funkcioniraju na jednak način neovisno što izvana izgle-daju, nomenklaturom, drugačije.

Još i više: Govorom koji posredno zahtijeva de-ideologiza-ciju (napose de-politizaciju) kršćanstva i islama, putujući i kroz neka suvremena književna djela iz islamskog svijeta, dakle, kritičkim govorom slobodnog intelektualca, Ivanko-vić se posredno nameće kao branitelj islama, kao angažiran intelektualac koji priželjkuje da u svakom zakutku svijeta za-blista ono najbolje u islamu kako bi ta velika religijsko-kul-turna tradicija dala obol boljem svijetu.

Da je tome tako, a tko poznaje cjelinu Ivankovićeva stva-ralaštva jasno mu je to od početka, navest ću paradigmati-čan primjer iz još jednog Ivankovićeva eseja objavljenog u Statusu (broj 13, jesen/zima 2008.) naslovljen Simboli rata, simboli mira (a u tome eseju primjera je čitav niz).

Reagiranje na komentar Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Irana u Sara-jevu izrečen na račun književnika Željka Ivankovića u Oslobođenju od 19. srpnja 2009.



Opet kritički, a za opće društveno dobro, Ivanković govori o pogubnoj domaćoj i svjetskoj politizaciji islama i kršćan-stva kroz religijske simbole. U tome će eseju Ivanković, po-sežući za samim Kur’anom, podignuti glas protiv navoda iz interviewa izvjesnog Nihada Ćosića (Dani, broj 556. i 557.) u kojem će Ćosić javno reći da se ubijajući “kjafire” diljem svijeta pokorava i nasljeduje Muhameda jer je i on sjekao ljudima glave.

Dok će Ivanković ukazati kako je to parcijalno crpljenje znanja iz vjere, simplificirano i maliciozno tumačenje vjere (islama!), dotle će, i sve do današnjeg dana, svi domaći znalci i čuvari islamske vjere na to šutjeti, pa i Odjel za štampu Ambasade Islamske Republike Irana u Sarajevu!!!

I tko je onda tu branitelj islama, makar posredno, a tko mr-zitelj islama jer šutnjom dopušta da se islamom legitimiraju zločinci, ubojice i teroristi? I s pravom se pitao Ivanković nadalje zašto se IVZ ili netko drugi nikada nije ogradio od ljudi tipa Ćosića? I tko onda dopušta pravljenje karikature od islama?

No, spomenuti Odjel i posredno domaći muslimanski in-telektualci, a napose teolozi koji bi trebali zavidjeti Ivanko-viću na tako hrabrim i angažiranim tekstovima, potvrdili su Ivankovićevu tvrdnju iznesenu u tome eseju: Mnogo je lakše druge optuživati, progoniti, pa čak i ubijati zbog toga što nam ukazuju na okaljanost naših simbola, naših ideala, nego ih čistiti, jer čistiti bi značilo obračunavati se sa lošim dijelom sebe, vlastitim lošim naslijeđem.

Jer ja bih, da sam musliman, osjetio veliku zahvalnost Ivan-koviću na njegovim tekstovima, ma koliko bili gorki, pa ma-kar se i ne složio posve s njima, jer je u tim gorkim ukazi-vanjima na karikaturalne pojave svakojake ideologizacije islama sadržano više brige za islam nego u umilnim teksto-vima, onima što tapšu po leđima, i kažu kako je u islamskom svijetu sve u redu, a tih neznatnih problema što ima, to nije do nas nego zbog naših neprijatelja što nas uznemiravaju i kuju spletke protiv nas. A jesam mu zahvalan zbog takvih tekstova kao kršćanin i teolog, naprosto kao čovjek koji želi slobodno živjeti i misliti. Jer Bog želi slobodnog čovjeka, a ne automat dobra! Prisilno dobro nije nikakvo dobro.

Ustvari, Ivankoviću je i moguće pisati takve tekstove jer mu je prije svega stalo do dobra čovjeka – nerijetko upravo književnost biva odvjetnica ljudskosti – jer samo tada islam ili kršćanstvo zadobivaju svoju plemenitu srž, a ne do vla-sti koja se skriva iza ljušture koja je ostala od islama ili kr-šćanstva u vampirskom zagrljaju s vlašću koja iz svake vjere isisava dobrotu, milosrđe, blagost, opraštanja, otvorenost, povjerenje.

Na koncu, čemu tolika briga spomenutog Odjela ako je u islamskom svijetu, a napose Iranu, sve tako bajno zbog Ivan-kovićeve kritike? Ta opće je mjesto duhovnosti i teologije, mudrost naprosto, da nitko ne propada u konačnici zbog tu-đeg nego samo zla koje nosi u sebi.

A što se tiče žena i islama, čak i apstrahirajući od polo-žaja žena u Iranu – nositeljica Nobelove nagrade za mir iz Irana Shirin Ebadi (vjernica muslimanka k tomu!) svjedoči da tamo žena vrijedi upola kao muškarac – ili islamskom svijetu uopće, činjenica je da su čak i suvremene teološko-pravne postavke islama ispod ideala i prakse prve islam-ske zajednice. Koje su konkretne posljedice toga da je prvi musliman bila zapravo muslimanka, Hatidža, povjerovavši u poruku spuštenu Muhamedu prije njega samoga? Koje su posljedice toga da je Ajša bila prva žena politički vođa u islamu, čak prvi žena muftija islamske povijesti kao ne-prikosnoveni autoritet u području šerijata, preporučivan i muškarcima od Muhameda? Zašto su iz islamske memo-rije gotovo posve izbrisane islamske vladarice, njih 15, koje su samostalne vladale kujući novac s vlastitim imenom i uz spominjanje njihova imena na molitvi u džamiji petkom, što su oznake suvereniteta u islamu?

Islam se, slično kao i kršćanstvo i židovstvo, još uvijek toliko plaši svojih ženstvenih korijena da nerijetko ponižava i pro-goni žene. Jer sve potisnuto rađa nasilje, ako ništa verbalno.

Kao bilo koja istina, zar ne???




Čija država?Ivan Lovrenović

Presedani

Nema valjda ni jedne zemlje u Evropi, osim Bosne i Herce-govine, u kojoj bi se njezinome državljaninu, k tomu prizna-tom piscu i kulturnome radniku, moglo dogoditi ono što se ovih dana dogodilo književniku Željku Ivankoviću: brutalno je napadnut, te podmuklo denunciran i difamiran kao poli-tički destruktivan po vlastitu zemlju – ni od koga nego od ambasade druge države, iranske. Ivanković je sam odgovorio na taj napad, u listu Oslobođenje u kojemu je i napadnut, na-kon što je taj list u više nastavaka serijalizirao dijelove iz nje-gove esejističke knjige Tetoviranje identiteta (usput rečeno, objavljene u Sarajevu prije pune dvije godine). Također, po-vodom ovoga skandaloznog postupka ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu oglasio se i bosanskohercegovački PEN centar jednim promptno i primjereno sročenim saop-ćenjem (vidi okvir). Rijetko viđen kulturni i književno-inte-lektualni skandal, u formi bjesomučnoga napada na slobodu izražavanja i slobodu ličnosti, ovaj događaj ima takvu težinu, da bi se moralo očekivati energično reagiranje svih institu-cija i udruženja kojima su ove vrijednosti upisane u djelo-krug i javni angažman. Ne zbog reakcija samih, nego zbog goleme ozbiljnosti presedana: ako ta ozbiljnost ne bude pre-poznata i adekvatno osvijetljena kroz jasna reagiranja po-zvanih institucija, sutra možemo očekivati otvorenu sezonu ideološkog lova i hajke na naše sugrađane, koju će voditi i or-kestrirati službenici bilo koje strane ispostave kojoj to padne na pamet.

No, dok čekamo ta reagiranja, važno je istaknuti još jedan moment, od svih najskandalozniji. Naime, sastavljači ideo-loškog prepada na književnika Ivankovića iz ambasade Irana dopustili su sebi, uz ostalo, i to da mu na perfidan, otvoreno huškački način podmeću namjeru „izazivanja tenzija i ru-šenje odnosa među vjerskim zajednicama u BiH“, pripisu-jući mu ni manje ni više nego „isti onaj cilj kojeg Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Arkan, Šešelj i Mate Boban nisu uspjeli ostvariti, a čijem ispunjenju sada teži Željko Ivan-ković“. Osim što predstavlja gnusnu laž ali i opasno etike-tiranje, ova konstrukcija u diplomatsko-političkom smislu predstavlja takav flagrantan prekršaj i drastično miješanje u

unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, da je morala proizve-sti hitno i oštro reagiranje iz Ministarstva vanjskih poslova i kabineta ministra Alkalaja. Ako takvog reagiranja nema, u kakvoj smo to situaciji kao građani Bosne i Hercegovine? Da predstavnici strane države nad nama nesmetano provode javni linč, dok to naša država mirno promatra? Zar se, onda, netko ne bi mogao logično upitati: čija je to država?

(Dani, 25. 6. 2009.)

saOpćenje pOvOdOm napada na književnika željka ivankOvića

Iznenađeni nepotrebno žestokom, i gotovo cekaovskom re-akcijom na feljton našeg kolege Željka Ivankovića koji se prošlih dana nizao u Oslobođenju, želimo izraziti svoj princi-pijelan stav i prenijeti odlučnu poruku da ambasade ne treba da se miješaju u pravo pisca na vlastito mišljenje: neotuđivo je pravo svakog čovjeka, a kamoli pisca da čita šta hoće i to tumači kako smatra za shodno; i sve to, naravno, ne smije biti pod diktatom nikakve ambasade ili koje druge organizacije koja “bdije” nad našim napisanim riječima i tumači ih shodno političkom trenutku. Pisac se ne smije naći u poziciji da mu nad glavom visi mač ideologije, ni vlastite ni tuđe.

reakcija odjela za štampu Ambasade Islamske republike Iran u Sarajevu predstavlja nevješt način podmetanja ideo-loške podloge u autorski tekst i intelektualnu diskvalifikaciju uglednog bosanskohercegovačkog pisca, kritičara, esejiste i prevodioca. Ideološki usmjeren napad na ozbiljnog i aktivnog člana niza spisateljskih organizacija u BiH i Hrvatskoj nepri-mjeren je za diplomatsko predstavništvo u zemlji u kojoj su ionako krhki demokratski principi tek počeli da se razvijaju usred klerikalnih politika koje žele da ih umanje i kontrolišu, kršeći pritom elementarno ljudsko pravo na riječ i stav.

Sarajevo, 22. juna/lipnja 2009.UPRAVNI ODBOR PEN CENTRA BIH



Okcidentalistički ideolozi u odjeluEnver Kazaz

U odvratnom napadu Odjela za štampu Amabsade Islam-ske republike Iran na Željka Ivankovića ne krije se samo duh spletkarenja i intrige koju jedna institucija sistema pokreće protiv pojedinca s namjerom da ga satre, nego se otvoreno iskazuju stajališta totalitarnog uma prepuna okcidentalistič-kih predstava o kojima je još poodavano progovorila druš-tvena teorija, a pogotovu Avashai Margalit i Ian Buruma u svom čuvenom eseju “Okcidentalizam”. To je pojam parnjak Saidovom “orijentalizmu”, a podrazumijeva proizvodnju ne-gativnih, stereotipnih slika i čitavog niza predrasuda o Za-padu što ih proizvodi bilo kultura, bilo političke, ideološke, religijske ili neke druge institucije u zemljama Istoka.

Odjel za štampu iranske ambasade prava je slika okciden-talističkog tipa mišljenja, pogotovu kad pseudoteoretizira, krivo shvaćajući stajališta Isaiaha Berlina o tzv. pozitivnoj i negativnoj slobodi. Kaže, dakle, NEVJEŠTI Odjel: “Treba se složiti sa mišljenjem Isaiaha Berlina koji slobodu dijeli na dva dijela i uvažava razliku između pozitivne i negativne slobode. Temeljni problem čovječanstva jeste nesporazum oko značenja pozitivne slobode. Pozitivna sloboda može re-zultirati despotizmom i ograničavanjem slobode osoba koje zamišljaju da su apsolutna istina i uzvišene vrijednosti stav-ljene samo njima na raspolaganje te da samo one imaju vr-linu rasuđivanja o ovim pitanjima. Zar Zapad ne razmišlja ovako? Da li cijeli svijet treba biti pod dominacijom kulture humanizma? Da li čovjek ima drugi put za spas?”

Boreći se protiv ideja ukidanja slobode od strane različitih oblika moći, Isaiah Berlin, zasigurno, nije ni mogao pretpo-staviti da će ga jednom neko protumačiti na ovako grozan način. Naime, Odjel ne pravda samo despotizma kao model uzimanja slobode pojedincu ili društvenoj grupi, on impli-citno pravda i nasilje koje podrazumijeva despotizam da bi se održao na vlasti, pa tako, vjerovatno, i današnje nasilje na ulicama iranskih gradova što ga proizvodi, kako bi u proš-lom broju magazina “Dani” rekao Hajrudin Somun, režim iranskog Pinocheta. To je onaj model opravdavanja zločina koji smo upoznali u nizu totalitarnih sistema tokom krvave ljudske povijesti.

Ali, Odjel ne staje na tome, već generalizira Zapad, pa mu pripisuje mračnjačke nakane da svoju kulturu humanizma nametne cijelom čovječanstvu. Tako se okcidentalizam ukazuje kao neskrivena ideologijska podloga Ambasadinog Odjela, a generalizacijom Zapada ukida se razlika npr. iz-među institucija neoliberalne/neokolonijalne ideologije i npr. intelektualnih mašinerija na Zapadu koje su direktno suprotstavljene tim institucijama. Prihvatajući okcidenta-lizam za svoju temeljnu ideološku matricu, Odjel, nadalje, drži pseudoteorijske lekcije pa knjigu “Čitati Lolitu u Tehe-ranu” Azar Nafisi nasilno svrstava u bushovsku ideologiju. Takvu vrstu manipulacije književnim djelima poznajemo još iz doba ždanovljevsko-pavlovljevske staljinističke kritičke teorije, a razlika između odjela i staljinističkih cenzora samo je u modelu proizvodnje imaginarnog neprijatelja. Naime, staljinistički cenzori su neprijatelja proizvodili na taj način što su ga iz pozicije svoje ideologije vidjeli u svakom svom državljaninu koji nije otvoreno pokazivao oduševljenje vo-đom i nije vođinu ideologiju prihvatao kao vrhunaravnu vjeru, a Odjel iz perspektive odbrane vjere, neprijatelja vidi u spisateljima i spisateljicama koji/e kritički otvoreno pro-govore (Napominjem ovo da me ideološki policajac Odjel u skladu sa pokazanim okcidentalističkim stavovima ne bi po-grešno interpretirao.) o društvenim i kulturalnim praksama u islamskim zemljama, a ne o načelima islama kao vjere.

Zašto Odjelu trebaju ovakvi falsifikati? Naprosto zato da bi pokazao ropsku odanost vođi koji ovih dana krvavi ruke na ulicama iranskih gradova. Tako se još jednom opetuje pra-staro povijesno iskustvo prema kojemu su podanici u svojoj ropskoj odanosti vođi – daleko rigidniji od njega samog.

U svojoj strategiji falsifikata Odjel nije falsificirao samo Ber-lina, Nefisi, ili Rushdieja. On to čini i u nizu drugih primjera. Tako nas Odjel uvjerava da u Turskoj, sekularnoj državi, i u Iranu, islamskoj republici, društvena i kulturalna prava žena proizlaze iz islama kao vjere. E, ovo, Odjelu, neće proći, ma kolika bila Vaša falsifikatorska moć. Jer, prava žena u Tur-skoj uređena su prema načelima sekularizma, a prava žena u Iranu prema načelima u kojima se islam tretira upravo onako kao Vi kažete: “Islam nije isključivo jedna religija,



već predstavlja politički, kulturni, i društveni sistem za ži-vot. Društva i kulture svoje političke i kulturne strukture definiraju na osnovu svog tumačenja islama... Islam u Iranu ima specifične nacionalne i kulturne karakteristike.” Ovdje za Odjel i nastaje teorijski problem. Naime, ako je islam vjera sa pretenzijom totalitetnosti, tj. totalitetnog obuhva-tanja života, onda je Odjel prinuđen da iransku interpreta-ciju islama po vrijednosti istine nadredi svakoj drugoj. Zato birokratski ideološki policajci iz Odjela i kažu: “Tačno je da neka zaostala usmjerenja u islamskom svijetu žele ženu uči-niti zarobljenikom svojih uvjerenja, međutim sigurno je da su pristalice takvih usmjerenja apsolutna manjina u islam-skom svijetu i da islam u Iranu ili Turskoj i većini islamskog svijeta nije takav. Čak i u zemljama poput Saudijske Arabije žene uživaju zakonske slobode i ne može se položaj jedne žene u nekom zabačenom mjestu Saudijske Arabije ili Afga-nistana predstavljati primjerom položaja većine žena u tim društvima i kriterijima procjenjivanja istog.”

Ovdje se pred Odjel postavlja ozbiljno pitanje karaktera njihova jezika i njihovih stajališta. Naime, da li Odjel ovdje pravi stereotip o Saudijskoj Arabiji, pogotovo sa onim “čak” koje bi trebalo implicirati da je tumačenje islama u toj ze-mlji najkonzervativnije, najrigidnije moguće. Nadalje, da li je ovakav stav Odjela, teorijski, teološki, diplomatski, politički, ideološki, kulturološki održiv, i je li Odjel iz diplomatije skli-znuo u sistem kulturološke stereotipizacije, pa se pojavljuje u ulozi hegemonijskog kulturološkog moćnika koji kultural-nom sistemu Saudijske Arabije po stupnju istinosti tumače-nja islama nadređuje iranski kulturalni sistem, a iransko tu-mačenje islama predstavlja kao progresivno, a saudijsko kao rigidno?

Na to pitanje Odjel treba odgovoriti pred licem saudijske javnosti, a pogotovo pred saudijskim teolozima i kultural-nim teoretičarima. Ovakav govor institucije jedne o kulturi druge države smatra se u svijetu dobrih običaja i normi, te u diplomatskom kontekstu, prvorazrednim skandalom.

Prisvajajući pravo na istinu i pravo na ukidanje slobode u ime despotizma, Odjel nastoji linčovati Željka Ivankovića, logikom i jezikom najobičnijeg doušnika, te strategijom pot-kazivačke mašine despotskog režima. Zato Odjel i može sebi dozvoliti nezamislivo poređenje Željka Ivankovića sa ratnim zločincima ili osumnjičenicima za ratni zločin: Mi-

loševićem, Tuđmanom, Karadžićem, Mladićem, Arkanom, Šešeljem i Matom Bobanom. Nevješt u domenu teorijsko kulturološkog mišljenja, Odjel se pokazuje vještim u linču jednog pisca. Ne treba ovdje napominjati da je Željko Ivan-ković proveo rat u Sarajevu gradeći u njemu jednu od ključ-nih institucija za odbranu države i kulturu mira (Neka se Odjel preko svojih domaćih informatora raspita koju.), kao što ne treba dokazivati da Odjel kasni u svojoj reakciji na Ivankovićevu knjigu oko dvije godine.

Ono što se čini važnim jest činjenica da se Odjel počeo po-našati kao bosanski ideološki policajac koji je počeo uvo-diti kriterij ideološke podobnosti za bosanske pisce. On to i nedvosmisleno potvrđuje ždanovljevskim tipom iskaza: “Svaki pisac se u svojoj profesiji treba posvetiti izučavanjem i ispravnim razumijevanjem, jer u suprotnom njegovo djelo će ispasti smiješno i rezultirat će kontraefektom. Također, rezultat takvog djela nije ništa drugo do izazivanje tenzije i rušenje odnosa među vjerskim zajednicama u BiH.”

Od pedesetih godina prošlog vijeka, kada je komunistička ideologija propisivala šta jeste a šta nije “ispravno” izuča-vanje i razumijevanje, u našoj javnosti nije napisan rigidniji ideološki propis jednom piscu. Tako se Odjel identificirao sa ideološkim komisijama komunističkog režima, samo što je komunističku ideologiju zamijenio ideologijom okcidenta-lizma. Ne brani, dakle, Odjel islam, nego okcidentalističku logiku izmišljanja neprijatelja i tamo gdje ga nema. Drugim riječima, paranoja jednog režima koji danas ubija svoje gra-đane da bi opstao na vlasti, postaje u ovom primjeru nasto-janjem da se proizvede globalna paranoja pred svakim obli-kom kritičkog mišljenja.

A, u konačnici, Ivanković nije kritizirao islam, nego kultu-ralne prakse određenih zemalja arapskog svijeta, pa i iran-sku koja u ime Odjelove logike despotizma ukinula slobodu za račun nekakve svoje “pozitivne slobode”. Pri tom Odjel izmišlja i islamofobiju tamo gdje je nema, a staniziranjem Željka Ivankovića hoće se pokazati kao bosanski rodoljub. Previše je to i za jedan Odjel koji se poziva na Boga, a pri tom falsificira, potkazuje, linčuje, i sebi priskrbljuje kriterije “apsolutne istine”.




Kultura mraka

Drago Pilsel

Hrvatski centar PEN-a, u izjavi koju je u srijedu potpisala predsjednica Nadežda Čačinović, izražava zabrinutost što je član hrvatskog PEN centra, bosansko-hercegovački književ-nik Željko Ivanković, postao predmetom intervencije Odjela za tisak iranske ambasade u Sarajevu, posredstvom opsežne kritike njegova teksta koja je objavljena u sarajevskim dnev-nim novinama. Takvim se činom, smatra gospođa Čačino-vić, zapravo nastoji ograničiti sloboda javne riječi u zemlji u kojoj diplomatsko predstavništvo djeluje te je neugodan pre-sedan, pogotovo što se autoru ne predbacuju samo izneseni stavovi i interpretacije, već ga se optužuje kao suučesnika onih koji su odgovorni za tragična zbivanja u BiH. Potakla me je ta izjava da vam, kao član hrvatskog PEN centra i kao Ivankovićev drug, približim ovaj skandal i da ga komenti-ram. Pogotovo jer su se, nedavno, iranski diplomati u No-vinarskome domu u Zagrebu razbacali tvrdnjama da je Iran zemlja ljudskih prava i vjerskih sloboda.

Ponovimo ono što možda svima nije poznato. Naš poznati pisac, književni kritičar, esejist i kolumnist Željko Ivanković brutalno je napadnut od strane Ambasade Islamske Repu-blike Iran u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Jest da je povod feljton koji je Ivanković objavio u “Oslobođenju” i jest da je reakcija Iranaca članak, također objavljen u toj tisko-vini, ali kolega Ivanković ničim nije zaslužio da ga se nazove vrhunskim mrziteljem islama.

Ivanković – ratni zločinac?!

Tvrdnja duhovnih policajaca te ambasade koja se, da bu-demo načisto, legitimira time što njihovi šefovi, iranski aja-tolasi, traže smrtnu kaznu za vođe pobuna na teheranskim ulicama, je tragična i vrlo opasna. Naime, sastavljači ideološ-kog prepada na književnika Ivankovića iz Ambasade Irana dopustili su sebi, uz ostalo, i to da mu na perfidan, otvoreno huškački način podmeću namjeru “izazivanja tenzija i ru-šenje odnosa među vjerskim zajednicama u BiH”, pripisu-

jući mu ni manje-ni više nego “isti onaj cilj koji Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Arkan, Šešelj i Mate Boban nisu uspjeli ostvariti, a čijem ispunjenju sada teži Željko Ivanković”!

Osim što predstavlja gnusnu laž, ali i opasno etiketiranje, ova konstrukcija u diplomatsko-političkom smislu predstav-lja takav flagrantan prekršaj i drastično miješanje u unutar-nje stvari Bosne i Hercegovine. To je podmetanje nečuveno, između ostalog i zbog toga što se njime na ozbiljan način ugrožava fizička sigurnost gospodina Ivankovića. Valjda ni-smo toliko senilni. Valjda nešto znamo i pamtimo. Kao da ti režimi uvijek imaju spremne “neke pse egzekutore”, kao što je svojedobno iranski režim Homeinija pozvao na elimina-ciju Salmana Rushdieja zbog romana “Sotonski stihovi”, itd, itd.

Iranci gaze čovjeka

Ivanković je sam odgovorio na taj pamflet, u listu “Oslobođe-nje” u kojemu je i napadnut, nakon što je taj list u više nasta-vaka serijalizirao dijelove iz njegove esejističke knjige “Teto-viranje identiteta” (usput rečeno, objavljene u Sarajevu prije pune dvije godine). Također, povodom ovoga skandaloznog postupka iranske ambasade oglasio se i bosansko-hercego-vački PEN centar jednim promptno i primjereno sročenim priopćenjem. Oglasili su se i uvaženi bosanski pisci, grupno i pojedinačno. Štoviše, javilo se dvadesetak profesora od Berlina, Konstanza, Basela, Beča, Heidelberga, Mannheima, Züricha, Bielefelda, Hallea... zaprepašteni potezom te amba-sade u Sarajevu. Pitaju se, uz ostalo, tko je ovlastio Irance u Sarajevu da zgaze čovjeka?

Kolegi treba i naša pomoć. Jer fundamentalista, protiv ko-jih se bori Ivanković, ima i među nama (jedan od njih želi postati predsjednikom RH). Pomažući Ivankoviću, poma-žemo sebi. Rijetko viđen kulturni i književno-intelektualni



Konstanz, 7. 7. 2009.

Čitajući ivankOvića u teheranu

Poštovano uredništvo,

S velikim smo zaprepaštenjem saznali za reakciju odjela za tisak iranske ambasade u Sarajevu na tekst spisatelja Željka Ivanko-vića. U svojemu se tekstu Ivanković među ostalim bavi ulogom žene u islamskim društvima, što naravno može biti tema suče-ljavanja. no pismo odjela za tisak nije racionalno sučeljavanje.

Kao prvo: predstavništvo jedne zemlje je institucija koja ni u kojem slučaju nije mjerodavna da donosi bilo kakve prosudbe o građanima zemlje-gostodavca. njezine se zadaće odnose na potpuno druga područja negoli su to ograničavanja slobode mi-šljenja u zemlji-domaćinu. osim toga, tko je Iranu delegirao vr-hunsko pravo tumačenja u pitanjima islama? Nota bene, u svo-jemu se pamfletu anonimni sačinitelj (sačinitelji?) ne suzdržava ni od napada na druge islamske zemlje.

Kao drugo: gospodina se Ivankovića kritizira u dva konteksta, jednom u vezi sa Salmanom rushdiem i Azar nafisi, autoricom autobiografskoga romana Reading Lolita in Tehran, ali onda ga se stavlja, što ima daleko ozbiljnije posljedice, u isti red s glavnim uzročnicima rata u Bosni i Hercegovini (tuđman, Milošević, Ka-radžić, Mladić, Šešelj, Boban) od kojih su neki osuđeni kao ratni zločinci a neki su toj presudi izmakli, bilo zbog smrti ili kakva drugoga razloga, i to kao nastavljača njihove politike. to je pod-metanje nečuveno, između ostalog i zbog toga što se njime na ozbiljan način ugrožava fizička sigurnost gospodina Ivankovića.

Stoga protestiramo na najoštriji način protiv takve prakse i za-htijevamo da se u budućnosti odustane od njezine primjene.

Uz srdačne pozdrave,

Prof. dr. Aleida Assmann, Universität KonstanzProf. dr. Jan Assmann, Universität HeidelbergProf. dr. Vladimir Biti, Universität WienProf. dr. Dagmar Burkhart, Universität MannheimProf. dr. Hans Günther, Universität BielefeldProf. dr. Miranda Jakiša, Humboldt Universität BerlinProf. dr. renate Lachmann, Universität KonstanzProf. dr. Jurij Murašov, Universität KonstanzProf. dr. Angela richter, Universität HalleProf. dr. German ritz, Universität zürichProf. dr. Sylvia Sasse, Universität zürichProf. dr. Myreille Snyder, Universität zürichProf. dr. thomas Grob, Universität Base Prof dr. Igor Smirnov, Universität KonstanzProf. dr. tanja zimmermann, Universität KonstanzPD dr. Susi Frank, Universität KonstanzPD dr. riccardo nicolosi, Universität Konstanzdr. Davor Beganović, Universität Konstanzdr. Sabina Ferhadbegović, Universität Konstanzdr. tatjana Petzer, zentrum für Literaturforschung Berlin


skandal, u formi bjesomučnoga napada na slobodu izraža-vanja i slobodu osobe, ovaj događaj ima takvu težinu da bi se moralo očekivati energično reagiranje svih institucija i udruženja kojima su ove vrijednosti upisane u djelokrug i javni angažman. Iranci će se pozvati i na svoju sedam tisuća godina staru kulturu i civilizaciju. Slažem se. Svaka im čast. Ali ne smatram da se “kulturom”, pa makar i tisućljetnom, bilo Irana i islama, ma bilo koga, smiju opravdavati laži, mi-tovi i zločini, mračne konstrukcije društva pogotovo. Iranski režim i njegovi advokati opravdavaju despotizam, uzimaju slobodu pojedincima i grupama i šire teror. Zato, palac gore Željku Ivankoviću i odlučno NE gospodi iz Ambasade Irana u Sarajevu.

(Glas Istre, 1. 7. 2009.)



Dženaza za ambasadu Irana

Drago Pilsel

Hrvatski centar PEN-a, u izjavi koju je u srijedu potpisala predsjednica Nadežda Čačinović, izražava zabrinutost što je član hrvatskog PEN centra, bosanskohercegovački književ-nik Željko Ivanković postao predmetom intervencije Odjela za tisak iranske ambasade u Sarajevu, a posredstvom op-sežne kritike njegova teksta, koja je objavljena u sarajevskim dnevnim novinama.

Takvim se činom, smatra gđa Čačinović, zapravo nastoji ograničiti sloboda javne riječi u zemlji u kojoj diplomatsko predstavništvo djeluje, te je neugodan presedan, pogotovo što se autoru ne predbacuju samo izneseni stavovi i inter-pretacije, već ga se optužuje kao suučesnika onih koji su od-govorni za tragična zbivanja u BiH.

Potakla me je ta izjava da vam, kao član hrvatskog PEN cen-tra i kao kolega, jer Ivanković piše, kao i ja, za ovaj list, pri-bližim ovaj skandal i da ga komentiram. Ponovimo ono što možda svima nije poznato. Naš poznati pisac, književni kri-tičar, esejist i kolumnist Željko Ivanković brutalno je napad-nut od strane Ambasade Islamske Republike Iran u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Jest da je povod feljton kojeg je Ivanković objavio u “Oslobođenju” i jest da je reakcija Ira-naca članak, također objavljen u toj tiskovini, ali kolega Ivan-ković ničim nije zaslužio da ga se nazove vrhunskim mrzite-ljem islama. Tvrdnja duhovnih policajaca te ambasade koja se, da budemo načisto, legitimira time što njihovi šefovi, iranski ajatolasi, traže smrtnu kaznu za vođe pobuna na te-heranskim ulicama, je tragična i vrlo opasna.

Ivanković je sam odgovorio na taj napad, u listu “Oslobođe-nje” u kojemu je i napadnut, nakon što je taj list u više nasta-vaka serijalizirao dijelove iz njegove esejističke knjige “Teto-viranje identiteta” (usput rečeno, objavljene u Sarajevu prije pune dvije godine). Također, povodom ovoga skandaloznog postupka iranske ambasade oglasio se i bosanskohercego-vački PEN centar jednim promptno i primjereno sročenim saopćenjem. Oglasili su se i uvaženi bosanski pisci, grupno i pojedinačno. Štoviše, javilo se dvadesetak profesora od Ber-lina, Konstanza, Basela, Beča, Heidelberga, Mannheima,

Züricha, Bielefelda, Hallea... zaprepašteni potezom te am-basade u Sarajevu. Pitaju se, uz ostalo: tko je ovlastio Irance u Sarajevu da zgaze čovjeka? Tko im je, uostalom, dao vr-hunsko pravo tumačenja u pitanjima islama? U koje svrhe ta ambasada napada i neke druge zemlje islamske većine ili islamizirane gotovo u potpunosti?

I kada smo već kod islama... Dženaza, kao što vam je po-znato, islamski je vjerski obred u kojem se vrši sahrana jedne osobe. Ovi su Iranci kanili pripremiti svojevrsno smaknuće Željka Ivankovića jer se navodno bavi linčom islama. Po-drška koju kolega dobiva govori da su, zapravo, političko sa-moubojstvo učinili ovi iranski duhovni teroristi u Sarajevu. Umjesto dženaza za Ivankovića, svjedočimo samosahranji-vanju ovih, inače, anonimusa opasnih namjera.

Svejedno, kolegi treba i naša pomoć. Jer fundamentalista, protiv kojih se bori Ivanković, ima i među nama. Pomažući Ivankoviću, pomažemo sebi. Rijetko viđen kulturni i knji-ževno-intelektualni skandal, u formi bjesomučnoga napada na slobodu izražavanja i slobodu osobe, ovaj događaj ima takvu težinu da bi se moralo očekivati energično reagiranje svih institucija i udruženja kojima su ove vrijednosti upisane u djelokrug i javni angažman.

Tako misli književnik i novinar Ivan Lovrenović. Ne zbog reakcija samih, nego zbog goleme ozbiljnosti presedana. Ta ozbiljnost mora biti prepoznata i adekvatno osvijetljena kroz jasna reagiranja pozvanih institucija. No, dok čekamo ta reagiranja, važno je istaknuti još jedan trenutak, od svih najskandalozniji. Naime, sastavljači ideološkog prepada na književnika Ivankovića iz Ambasade Irana dopustili su sebi, uz ostalo, i to da mu na perfidan, otvoreno huškački način podmeću namjeru “izazivanja tenzija i rušenje odnosa među vjerskim zajednicama u BiH”, pripisujući mu ni manje – ni više nego “isti onaj cilj kojeg Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Arkan, Šešelj i Mate Boban nisu uspjeli ostvariti, a čijem ispunjenju sada teži Željko Ivanković”!

(Nezavisne novine, 10. 7. 2009.)



Teheranizacija SarajevaMiljenko Jergović

U ono vrijeme krajem osamdesetih, kada su se dijelile karte za budući rat i svakom je lijepljena njegova etiketa, uvreda koja se u Sarajevu najteže primala, izgovarali su je i ispisivali po Beogradu znani i neznani, bila je usporedba ovoga grada s Teheranom. Bio je to mrak, koji kulja iz ljudskih glava, strava neviđena, čiju su bestijalnost osjećali i oni, tada rijetki u Sa-rajevu, koji prema Teheranu i Iranu nisu imali negativnih predrasuda. No, glavni je bosanski grad, iz tada dominantne perspektive, bio nešto drugo, nešto posve različito od revo-lucionarnog, islamskog azijatskog i monokulturalnog Tehe-rana. Sarajevo je bilo Europa i Jugoslavija, olimpijski grad otvoren prema svijetu, ali – što je od svega toga važnije – bilo je grad različitih naroda i narodnosti, čiji je kulturni i poli-tički identitet bio višeslojan i deklarativno sačinjen od kultur-nih i političkih podidentiteta svih svojih naroda i većine gra-đana. Iz te se perspektive Sarajevo zapravo predstavljalo kao Neteheran ili Antiteheran. Pa iako je u tom predstavljanju itekako bilo nečega od neugodnog okcidentalnog stereotipa Teherana i Irana, koji su se samo dijelom ticali demokratske insuficijentnosti revolucionarnog islamskog društva, a više su se ticali ordinarnih predrasuda prema Istoku, činjenica da se Sarajevo vrijeđalo kad bi ga se iz Beograda nazivalo Teheranom ticala se njegove potrebe za multikulturalnošću, makar i u socijalističkoj varijanti bratstva i jedinstva.

Usporedba s Teheranom doživljena je kao jednako teška uvreda i kada ju je u nedavnim vremenima krenuo potezati Mitorad Dodik. Bio je to jedan od brojnih razloga zbog ko-jih će se Dodika u sarajevskim medijima nazvati fašistom. No, uvreda više nije mogla biti racionalno doživljena i objaš-njena, kako s Dodikove strane, tako ni sa strane onih kojima je upućena, nego smo je čuli tek kao odjek sjećanja na neka prošla vremena, u kojima je Sarajevo bilo neki drukčiji grad, a Teheranom su ga proglašavali ljudi koji su taj grad kanili racionalno uvrijediti.

Progon kojem je ovih dana u Sarajevu izložen hrvatski i bosanskohercegovački književnik Željko Ivanković, a koji provodi Ambasada Islamske Republike Iran, besprimjeren je, barem u europskim prilikama. Preuzimajući na sebe unu-

tarnjopolitičke ingerencije u Bosni i Hercegovini, iranska je ambasada zaprijetila Ivankoviću, bacajući na njega pro-kletstvo Miloševića, Tuđmana, Karadžića, Mladića, Arkana, Šešelja i Mate Bobana. Osim što znamo kako to biva kada Islamska Republika Iran baca prokletstvo na književnike, ovo se priopćenje može i treba shvatiti kao poziv na Ivanko-vićevo, u najblažem slučaju, protjerivanje iz njegove zemlje i grada.

Protiv ovoga čina ustalo je ponešto sarajevskih pisaca i inte-lektualaca. I možda poneki bošnjački sekularni medij. No, stvarne reakcije na pokušaj protjerivanja pisca, koji pripada već jedva vidljivoj nacionalnoj manjini u Sarajevu, zapravo nije ni bilo. Recimo, nije se dogodilo ono što bi se moralo dogoditi u svakoj relativno samostalnoj i suverenoj zemlji, u kojoj bi iranska ambasada ovako uzurpirala unutarnjopo-litičke ingerencije, gazeći pritom slobodu javne riječi i sve norme slobodnoga demokratskoga svijeta. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine nije Teheranu odaslao diplo-matsku notu, čak ni onu najblažu, niti se barem javno, u bo-sanskohercegovačkim medijima, očitovao o Ivankovićevom progonu. Sven Alkalaj to nije učinio iz dva moguća razloga: ili on, kao ni njegov šef Haris Silajdžić, ne zna da država u ova-kvim okolnostima na taj način postupa, ili on, kao ni njegov šef Haris Silajdžić, ne smatra problematičnim kada Islamska Republika Iran preko svoga diplomatskoga predstavništva u Sarajevu radi na protjerivanju Željka Ivankovića. U oba slu-čaja, ministar Alkalaj i bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić svojom pasivnošću pristaju uz progonitelje. Dobro bi bilo da ministar, dok se ljetos bude odmarao u svojoj kući na dubrovačkom primorju, kao hr-vatski građanin među hrvatskim građanima, malo bolje po-razmisli o tome što je njemu Željko Ivanković, a što je on Željku Ivankoviću.

Uloga Harisa Silajdžića i njemu bliskih medija u ovoj tehe-ranizaciji Sarajeva je golema. Osim što on Hrvate doživljava samo kada otputuje u Zagreb ili kad predsjednika Repu-blike Hrvatske Stjepana Mesića dočekuje u Sarajevu, dok se prema njima kao građanima svoje zemlje i kao prema kon-



stitutivnom narodu odnosi s onoliko interesa i u onoj mjeri u kojoj ih može proglasiti za krivce u proteklome ratu, Si-lajdžić se nikada nije ni pokušavao uživjeti u perspektivu Drugoga i manjine.

To je nešto do čega njegova inteligencija i uobrazilja, kao ni uobrazilja goleme većine vladajućih bošnjačkih političara, naprosto ne dopiru. O Hrvatima je on u stanju razmišljati kada prošeta Trgom bana Jelačića u Zagrebu ili kada se po Stradunu slika sa svojim ministrom vanjskih poslova, koji je tamo, je li tako, već domaći. Nema šanse, baš nikakve šanse, da bi on prosvjedovao protiv postupaka Ambasade Islam-ske Republike Iran u Sarajevu, jer je iz njegove, Silajdžićeve

perspektive, u ovome gradu suvereniji iranski musliman od bosanskog katolika. On ne nalazi ništa besprizorno u tome što jednoga Bosanca bosanskom patriotizmu kane učiti go-sti iz Teherana. Da vidi u tome neki problem, Silajdžić bi, kao i Alkalaj, već reagirao.

U biti, iranska je ambasada progonom Željka Ivankovića učinila najveću uslugu upravo Miloradu Dodiku, jer je bo-sanskohercegovačku suverenost učinila grotesknom, a onoj staroj sarajevskoj uzrečici o krmetu u Teheranu, pružila je novi, tužni smisao.




Iranska cenzura bosanskoga piscaBoris Pavelić

Sarajevski pisac Željko Ivanković ostvaruje cilj koji nisu pro-veli Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Arkan, Šešelj i Mate Boban – to je ključna tvrdnja iz teksta kojim je “Odjel za štampu Islamske Republike Iran” 19. lipnja u sarajevskom “Oslobođenju” reagirao na feljton što ga je taj dnevnik obja-vio na temelju Ivankovićeve knjige “Tetoviranje identiteta”, izvorno objavljene još 2007.

Svakome iole obaviještenom već je ta rečenica dovoljna da obezvrijedi svaku daljnju tvrdnju toga anonimnog odjela: književnik i novinar Željko Ivanković, naime, jedan je od rijetkih u BiH čije javno djelovanje oduvijek, svih posljed-njih dvadeset godina, sustavno, nepopustljivo i uporno ne-gira sve što su spomenuti političari i zločinci ikada pred-stavljali. Uz Ivana i Dubravka Lovrenovića, Envera Kazaza, Zilku Spaić-Šiljak, Milu Stojića, Uga Vlaisavljevića, Marka Vešovića i skupinu BiH antinacionalističkih intelektualki i intelektualaca, novinarki i novinara, glas Željka Ivankovića oduvijek se suprotstavljao fizičkom i intelektualnom nasi-lju koje već dva desetljeća uništava Bosnu i Hercegovinu. Ali usprskos tome – ili baš zbog toga! – bezimeni pisci iz sarajevske ispostave iranske vlade optužili su Ivankovića za “napad na islam i nešto što sliči na javni linč muslimana”, za “psihološki i informacijski rat protiv islamskoga svijeta” kako bi se “prekinuli kontakti bosanskohercegovačkih muslimana s islamskim svijetom”. A vrhunac je sarkazma iranske reak-cije u vremenu njezina objavljivanja: sarajevski činovnici iranske vlade bosanskome su književniku održali lekciju iz pravilnoga mišljenja baš u vrijeme kada je ulicama Teherana lila krv Iranaca koji su se usudili misliti različito od iste te vlade. Neugodna poruka, bez ikakve sumnje.

Sarajevski rukopisNe treba smatrati bezazlenim tekst koji je iransko velepo-slanstvo objavilo u Sarajevu, jer je utjecaj Irana u Sarajevu, za razliku od zemalja u susjedstvu, itekako opipljiv. “Nisu to iranske, nego naše stvari”, upozorio je Željko Ivanković u kratkome telefonskom razgovoru za naš list, pretpostavlja-jući da je taj denuncijantski i opasni tekst, uime iranskoga odjela za tisak, zapravo napisao netko iz Sarajeva. “U Sara-

jevu je snažna, evidentna i posve javna ideološka struja koja u svakome disonantnom mišljenju Hrvata vidi Matu Bobana, a u različitom mišljenju Srbina traži Karadžića ili Mladića.

Takvome je uvjerenju i “Iranska reakcija došla kao naručena, jer se misli da su kaurinu – nevjerniku – dali po prstima oni koji imaju hrabrosti suprotstaviti se čak i Americi”, kaže Ivanković, podsjećajući kako se u BiH moglo otvoreno čuti da je Homeini probudio islam i muslimanima dao dostojan-stvo. “Takvih je mišljenja u BiH izuzetno puno. Riječ je o glasnoj manjini koja smatra dobrodošlim intervencije poput ove iz iranskoga veleposlanstva”, kazao je za naš list Željko Ivanković.

No reakcije na napad ipak nisu izostale. Odgovorio je naj-prije sam Ivanković, a potom su polemičke odgovore objavili i povjesničar Dubravko Lovrenović te njegov prezimenjak Ivan, književnik; književni kritičar Enver Kazaz i sarajevski publicist i urednik Alen Kristić, urednik uglednoga časopisa Status; a prosvjed je stigao i s odjela za slavistiku Sveučili-šta u Konstanzu. Ključna je teza svih tih reakcija da nitko, a ponajmanje diplomatsko predstavništvo inozemne zemlje, nema pravo ikome osporavati slobodu da propituje odnos religijske prakse i vjerskoga učenja. Ivan Lovrenović u svo-jem je tekstu napisao da bi Ministarstvo vanjskih poslova BiH trebalo prosvjedovati protiv poteza iranskoga velepo-slanstva, ali to se nije dogodilo.

Pogubna ideologizacija

Iranska reakcija, dakle, osporava Ivankoviću pravo da au-tonomno propituje ideologijske devijacije u islamu, uz neizrečenu pretpostavku da samo iranski cenzori znaju i smiju ispravno interpretirati islam. Učinjeno je to posve nezgrapno: reakcijom na feljtonizirane dijelove knjige koja je objavljena još prije dvije godine. Ali nije ta nezgrapnost toliko važna: u svojoj knjizi “Tetoviranje identiteta” – zbirci analitičkih tekstova koja minuciozno razgrađuje pogubnu ideologizaciju sve tri ključne religije u BiH – Željko Ivanko-vić ispisao je kritiku bez kakve ne može ni jedno slobodno društvo, a Bosni i Hercegovini upravo je egzistencijalno po-



trebna. Štoviše, BiH danas i jest kakva jest dobrim dijelom i zato što nisu snažniji glasovi poput Ivankovićeva, i što se javnost ne uspijeva oduprijeti ideološkim i političkim ob-manama vladajućih elita. Iranski pokušaj dezavuiranja takve kritike uistinu je nečuven čin inozemnoga kvarenja ionako zatrovane situacije u zemlji.

Zaostajanje i uvrijeđenost

Ali polemika je, ipak, otvorila i neka relevantna pitanja. Du-bravko Lovrenović, primjerice, u svojem je odgovoru poku-šao objasniti dublje razloge zašto se iransko veleposlanstvo “poziva na boga, a širi neistine”. “Na djelu je”, kaže Lovrenović, “zaostajanje islamskoga svijeta u odnosu na Zapad te rastući osjećaj uvrijeđenosti zbog gubitka moći”. “Za muslimane je vrijeme da se prestanu samosažalijevati, jer oni nisu bespo-moćne žrtve konspiracije koju je smislio svemoćni malicio-zni Zapad. Muslimani moraju preispitati vlastite misli i osje-ćaje i upitati se zašto su stvari krenule loše”, piše Lovrenović. Pokrene li ova polemika, na tragu Lovrenovićeva uvida, plo-dan dijalog o unutarmuslimanskome stanju danas i u BiH i u svijetu, prestat će biti maliciozni obračun moćne inoze-mne vlade s nemoćnim bosanskim književnikom. A nema nikakve sumnje da Željko Ivanković, Dubravko Lovrenović i ostali bosanski intelektualci imaju puno pravo o tome govo-riti, jer oni sami, s ponosom i osjećajem osobnoga bogatstva, uvijek ponavljaju da je islam jedan od tri stupa njihovoga in-telektualnog i osobnog bosanskohercegovačkog identiteta.

(Novi list, 15. 7. 2009.)

plOdan krOniČar Opsade sarajeva

Željko Ivanković, rodom iz Vareša, plodan je sarajevski pjesnik i pisac s više od dvadeset objavljenih knjiga.

Vjerojatno je najpoznatiji njegov sarajevski ratni dnevnik 700 dana opsade. Tetoviranje identiteta – pohlepa za prošlošću, knjiga koju je “oslobođenje” feljtoniziralo, a taj feljton iza-zvao reakciju iranskoga veleposlanstva, zbirka je studija i eseja objavljenih u raznim manje nakladnim publikacijama ili pročitanih na skupovima, pa je dio tih tekstova, 2007. godine kada je knjiga objavljena, prvi put objavljen u tisku.

riječ je o ambicioznijim studijama o povijesti, književnosti, je-ziku, simbolima, današnjemu političkom uređenju Bosne i Her-cegovine ili međuetničkim i međuosobnim odnosima u toj zemlji.

U knjizi je zamjetan autorov pokušaj da se provuče između Scile hrvatskoga i srpskog separatizma i Haribde bosansko-muslimanskog unitarizma.

U ratu, Željko Ivanković bio je ravnatelj državne agencije “BH press”, ali je smijenjen nakon što je prosvjedovao protiv zlo-čina Armije BiH nad Hrvatima.



Када се ислам брани од писцаДавор Ковачевић

Пошто је недавно у сарајевском “Ослобођењу” објављен фељтон БиХ књижевника, преводиоца и публицисте Жељка Иванковића, у којем он наводи и делове из своје књиге “Тетовирање идентитета” а у којој говори и о роману “Читати Лолиту у Техерану”, жестоко је реаговала Амбасада Ирана у Сарајеву.

Амбасада је “стала у одбрану ислама”, оптужујући аутора за “исламофобију”, представљајући га као “човека који жели затровати босанско друштво, уништити, наставити оно што нису успели Туђман, Милошевић, Шешељ, Аркан и остали”.

Жељко Иванковић за “Политику” каже да је његову књигу, односно фељтон иранска амбасада искористила “како би се обрачунала са иранском књижевницом Азар Нафиси, ауторком књиге “Читати Лолиту у Техерану”, јер је, по њиховом мишљењу, “ова књига била, практично, припрема за Бушов напад на Иран”.

Он, истовремено, сматра да је одапињање отровних стрела према њему потпомогнуто од стране “домаћих суфлера”, “плаћеника”, јер “мало је вероватно да ирански амбасадор у БиХ, или било који други ирански званичник зна толико о мени, чак и то да сам дечији писац”.

– У својој књизи ја се на неки начин литерарно, културно-историјски обрачунавам са нашим националним митовима, митологијама и митоманијама које су утемељене у национално и злоупотребљено религијско. У једном сегменту те приче бавим се и оним што је употреба ислама, као религије у друштвеној сфери, дакле и у ономе што значи изграђивање савремених држава и друштава у свету на некаквој исламској идеологији и доктрини. Тиме се, заправо, бавим само утолико колико је то ствар коју човек може очитавати, препознавати из књижевности – каже Иванковић и напомиње да је у “тим својим текстовима апострофирао и хрватску, српску и муслиманску политичку елиту и номенклатуру”, али “ни са једне од ових страна није реаговано, занимљиво је да се прозваном осетила само иранска амбасада која је стала у одбрану целог ислама, а мене назвала исламофобом и

човеком који квари унутрашње босанске националне и верске односе”.

Иванковић истиче да га ислам не занима у идеолошко религијском смислу, занимљиво му је само његово практично функционисање и то “искључиво на начин на који ме занимало у литератури и функционисање, рецимо, стаљинизма”.

Што се тиче реаговања амбасаде Ирана, чије мишљење је бранио и “Препород”, лист Исламске верске заједнице БиХ, Иванковић је то доживео као покушај његовог обезвређивања, али и “ускраћивања једном писцу слободе читања, писања и говорења”. Они су, сугерише он, направили вишеструки дипломатски скандал, “напали су једног писца у његовој земљи и повредили су две суседне земље, Хрватску и Србију што је недопустиво”.

Представници званичне БиХ власти нису се оглашавали поводом реаговања Амбасаде Ирана, али су зато у одбрану Жељка Иванковића, његове новинарске, стваралачке, па и људске слободе устали многи други, Друштво писаца БиХ, познати босанскохерцеговачки публицисти и интелектуалци, затим Друштво писаца Хрватске, те Хелсиншки комитет за људска права БиХ, угледни професори универзитета са немачког говорног подручја и многи други.

Председник Хелсиншког комитета Срђан Диздаревић је, између осталог, оценио да је “сасвим јасно да је Иран изабрао БиХ, односно Жељка Иванковића за коначни обрачун са Руждијем, Нафиси и свима онима који другачије мисле од званичног Техерана”.

У Амбасади Ирана у Сарајеву, упркос бројним покушајима, нисмо успели да остваримо контакт са амбасадором, како бисмо “из прве руке” могли да чујемо шта је то што он замера Иван ковићу и због чега га сматра исламофобом. Преко преводиоца поручено нам је да прочитамо реаговање које је објављено у сарајевском “Ослобођењу” и да ће нам “све што нас занима бити јасно”.

(Politika, 5. 8. 2009.)



U Evropu uzvodnoKemal Kurspahić

Nakon više od dvije decenije treniranja javnosti da na svijet i naj-bližu okolinu gleda u crno-bijelim krajnostima tipa “naši” su samo dobri momci a sve zlo je u “drugima”, teritorija nezavisnog raz-mišljanja gotovo da je izgubljena. Ako kritikujete “svoje” – ili ste izdajnik, ili plaćenik, ili to radite s kakvom nečasnom namjerom poput izjednačavanja krivice u stvarima u kojima su, naravno, krivi samo “drugi” i zato ste dostojni ni manje ni više nego gađe-nja. A kad kritikujete “druge” – onda je to najvjerovatnije motivi-sano zlim namjerama ili čak patološkom mržnjom. Intenzitet tih nacionalno obojenih kletvi najbolje pokazuje koliko su teško, ako su uopšte, popravljivi učinci nacionalističke indoktrinacije u kojoj se ideologija vladajućih političkih elita sistematski izjednačavala s najvišim interesom podijeljenih pa suprotstavljenih plemena.

A nije teško, na primjerima s tekuće trake događaja pokazati kako i dobra i zla ima na svim stranama i kako – uprkos najstrašnijim iskustvima devedesetih – ne postoje dobri i zli narodi već i dobri i zli u svakome od njih.

Ideološka podvala po kojoj mora da ste rukovođeni zlim namje-rama ili nekim nagonom za neprincipijelno “izjednačavanje kri-vice” ako, recimo, kritikujete aktuelnu bošnjačku politiku – i op-tužbe da se svrstavate uz neprincipijelno neutralne međunarodne arbitre ako kažete kako su za neispunjavanje uslova za slobodni vizni režim krive isključivo domaće vlasti – u svjetlu događaja iz protekle dvije-tri nedjelje pretvaraju se, htjeli to njihovi autori ili ne, u kampanju za amnestiranje najodgovornijih za getoiziranje bosanskih državljana, mahom Bošnjaka.

I minimum kritičkog posmatranja dovoljan je, recimo, da se vidi kako i ovih dana najveću štetu evropskim perspektivama bosan-ske države nanose oni koji se najupornije predstavljaju kao njeni najvatreniji zastupnici.

Kad, recimo, formalno najviši autoritet među bosanskim musli-manima s međunarodne tribine potcrtava jaz između Bošnjaka i Evrope to ne može ne biti zapaženo kao poziv na neku vrstu samo-izolacije i prihvatanja – ako ne i propovijedanja – neke vanevrop-ske sudbine najbrojnijeg bosanskog naroda. Teško da je moguće drugačije razumjeti izjavu reisa Cerića kako nam je “žao što nas je Evropa tako markirala, ali joj hvala što nas je osvijestila da znamo gdje smo i da shvatimo šta moramo raditi” pogotovu ako joj pret-hode izjave tipa “Turska je vazda bila naši mati, tako je bilo i tako

će ostati” i učešće zvaničnih predstavnika bosanske države u svo-jevremenim protestima protiv karikature u danskim novinama. Riječ je jednostavno o javnim manifestacijama pomanjkanja – a ne narastanja – svijesti o tome “ko smo i šta nam je raditi.”

Kad, samo koji dan prije toga, bivši mudžahedin osuđen na vi-šegodišnju robiju iščezne iz državnog zatvora pa se još ispo-stavi da nije ni pobjegao nego se eto nije vratio sa zatvorskog godišnjeg odmora, samo će neizlječivi paranoik još vjerovati kako nam Evropa uskraćuje slobodu kretanja jer nas eto ne voli umjesto da se zamisli: može li Evropa zaista otvoriti granice za državljane zemlje kojom se slobodno kreću i kriminalci kojima je omogućeno da pobjegnu iz Zenice ili Foče svejedno. Dva ši-roko publikovana bjekstva – Abu Hamze iz Zenice i ranije Ra-dovana Stankovića iz Foče nakon što je odležao samo dva mje-seca svoje dvadesetogodišnje kazne za ratne zločine – naravno da neće doprinijeti ni bošnjačkim aspiracijama za bezvizni režim ni uvjerljivosti banjalučke kampanje za dokidanje učešća među-narodnih sudija i tužilaca u bosanskohercegovačkom pravosuđu. A kad u istom tom mjesecu ambasada Islamske Republike Iran u Sarajevu na novinski feljton istaknutog bosanskohercegovač-kog književnika reaguje najtežim ideološkim diskvalifikacijama, evropska intelektualna javnost ne može propustiti da vidi ko se sve u toj polemici svrstao na stranu tuđi h vrijednosti makar i samo zaglušujućom šutnjom: ne može niko kome je do slobode javnog dijaloga ne zapaziti kako recimo ministar spoljnih poslova stranke koja se zaklinje u “stopostotnu Bosnu” tim povodom kaže kako “nije upoznat sa slučajem” i kako treba ispitati “težinu tog verbalnog sukoba”. Ministar, i to inostranih poslova, ne može ne znati ništa o slučaju otvorenog pokušaja stranog diplomatskog predstavništva da u njegovoj zemlji zavodi red po vlastitim mje-rilima javnih sloboda i ograničenja. Kada to bude zapaženo u go-dišnjim izvještajima o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini hoće li i tada “Evropa” biti okrivljena za nasilno izjednačavanje krivice ili će makar dio javnosti najzad zaključiti kako su se za izjednačavanje pobrinuli “naši”.

I, da ne bude zabune, nije ovo nikakva žalopojka autora zbog toga što se, ovakvim razmišljanjima, kako-kad, izlaže osudi i među “svojima” i među “tuđima”: nezavisnom javnom radniku mjesto i jeste u manjini. Većina je ionako već svrstana oko ovih na vlasti.

(Radio Slobodna Europa, 7. 8. 2009.)



Vrijeme je da padnu maskeČovjek mora biti odgovoran za javnu riječ

Andrijana Copf

Književnik Željko Ivanković iz Sarajeva prije dvije godine objavio je knjigu “Tetoviranje identiteta”, no tek je objavlji-vanje dijelova ove knjige u feljtonu od prije nekoliko dana u jednim dnevnim novinama izazvalo niz reakcija. Prvo se oglasio Odjel za tisak Veleposlanstva Islamske Republike Iran u Sarajevu, optužujući Ivankovića na “nešto što liči na javni linč muslimana”, da je cilj knjige “prekid kontakta bo-sanskohercegovačkih muslimana s islamskim svijetom, što je isti onaj cilj kojeg Milošević, Tuđman, Karadžić, Mladić, Ar-kan, Šešelj i Mate Boban nisu uspjeli ostvariti, a čijem ispu-njenju sada teži Željko Ivanković”, navodi se između ostalog u reagiranju Odjela za tisak Veleposlanstva Islamske Repu-blike Iran u Sarajevu. Nakon toga u Ivankovićevu “obranu”, ali ne samo u obranu njegovih prava i sloboda nego u obranu slobode pisca na pravo mišljenja stali su, do sada, Dubravko Lovrenović, PEN Centar BiH, urednik Alen Kristić, Ivan Lo-vrenović, Srđan Dizdarević i Društvo hrvatskih književnika HB. Način reagiranja na književno djelo, slobodu govora i interpretacije, slobodu javne riječi i stanje našeg društva bili su povod za naš razgovor s književnikom Željkom Ivankovi-ćem, istaknutim pjesnikom, pripovjedačem, romanopiscem, esejistom, radio-dramskim piscem, književnim kritičarom, prevoditeljem, publicistom i novinarom, koji je za svoja djela osvojio nekoliko međunarodnih i domaćih nagrada, čija su djela prevođena na petnaestak jezika, a kojeg u reagiranju spomenuti odjel naziva “tek dječjim piscem”.

Copf: O čemu ustvari i na koji način Vaša knjiga govori o islamu?

Ta knjiga ne govori o islamu. To je knjiga eseja u kojima tretiram najrazličitija pitanja iz kulture, kulturne povijesti i književnosti. U jednom segmentu te knjige govorim o onom dijelu književnosti koji dolazi iz suvremenih islamskih ze-malja, islamskih društava, tipa Turske gdje piše Orhan Pa-muk, Irana gdje piše profesorica Azar Nafisi koja je napisala izvanrednu knjigu “Čitati Lolitu u Teheranu”, o knjigama koje je pisao Nagib Mahfouz, nobelovac iz Egipta, Hoseini iz Afganistana..., dakle tretiram ta društva prema onome što o njima znamo iz književnosti i onome što je dio svakodnevne društvene prakse. Dakle, na način koji bi bilo koji pisac, a na koji sam i sam, ranije tretirao literaturu koja nam je do-lazila iz staljinskog sustava, tj. literaturu Solženjicina, Man-deljštama itd. Sav moj tretman, ako se to može reći, islama je tretman suvremenih islamskih društava na način na koji ih vidi ta literatura koja nam po prvi put dolazi iz tog svijeta i za koju smo jedva praktički i znali da postoji, koja se teško do nas probijala.

Copf: Što mislite da je onda toliko zasmetalo Odjelu za ti-sak Veleposlanstva Islamske Republike Iran u Sarajevu?

Upravo im je to zasmetalo, jer oni su do kraja ideologizirani. Oni ideološki reagiraju, kao što je u prethodnom sustavu kod nas bilo, kad neki pisac nešto napiše, dakle kad literarno tretira suvremenu stvarnost, odmah bi CK ili agitprop rea-girao u smislu da je to protiv interesa radničke klase, protiv samoupravljanja, protiv socijalizma..., tako i ovdje. Nije tu za njih u pitanju literatura, nego je u pitanju napad na islam, praktički napad na milijardu muslimana, kao da je Teheran

Razgovor sa Željkom Ivankovićem objavljen u mostarskom Dnevnom listu, 27. lipnja 2009. godine



ili kao da je Veleposlanstvo Irana u Sarajevu branitelj svih muslimana svijeta, ili branitelj ne znam čega od mene ili ne znam od koga. Da zlo bude veće, stvarnost koja se ovih dana događa i čije nam slike dolaze iz Irana i Teherana, gdje se ljudi na ulicama ubijaju, pokazuje nažalost da je profesorica koja je opisala svoja iskustva iz Teherana u knjizi “Čitati Lo-litu u Teheranu” više nego u pravu.

Copf: Kao istaknuti književnik na svom primjeru sada ste osjetili što znači sloboda govora, sloboda stvaranja i javne riječi. Kakvom ocjenjujete slobodu govora i kul-turu dijaloga u BiH?

Sloboda govora je nešto što nam je donio ovaj sustav, sustav u kojem sad živimo i za koji možemo reći da je demokratski u odnosu na prethodni sustav kad su slobode bile strogo kon-trolirane, kad možda nije bilo ni dopušteno kritički govoriti o nekim društvenim fenomenima, kad nije bilo dopušteno čak ni književno promišljati neke društvene fenomene i kad su pisce slali u zatvor. Ja ne mislim da je ovo danas radikalno drukčije, ali mislim da bi ipak u jednom društvu trebalo ure-diti ono što mi tako olako zovemo sloboda govora i sloboda mišljenja. Naravno, ja jesam za beskrajno autorsko pravo i slobodu, ali ono uključuje u sebe i odgovornost – dakle, čo-vjek mora biti odgovoran za javnu riječ. Ne može se reći bilo što, da na to nitko ne reagira. Na primjer, trebalo bi kontro-lirati ili zakonom urediti nešto što je kleveta, ali ne na takav način da bilo tko to može tumačiti itd. Hoću reći da postoji puno neodgovornosti i neodmjerenosti, pa ako danas nešto izađe u novinama kao optužba protiv bilo koje osobe, ujutro bi morao javni tužitelj povesti istragu ili protiv onoga tko je to rekao, koji optužuje, ili protiv onoga koji je optužen. Me-đutim, ništa od toga. Danas imamo posve suprotnu situaciju od prošlih godina i prošlog sustava – imamo istovremeno i veliku slobodu i veliku neodgovornost. Sloboda i odgovor-nost su nešto što ide zajedno; ne može moja sloboda gušiti ili biti protiv tuđe slobode. U svijetu literature, mogu reći da danas imamo slobodu i treba je braniti. Sloboda se treba osvajati i braniti svaki dan, ona nije jednom zauvijek zadana. Međutim, kultura dijaloga, kultura govora, kultura komuni-kacije je nažalost na veoma niskom stupnju i to bi trebalo, uz punu spoznaju da društvo demokratski narasta, da se kulti-vira..., urediti i zakonskom regulativom, koja bi oštro sank-cionirala ono što je eklatantan čin klevete, ali ne dopustiti da se ona interpretira od raznih centara moći.

Copf: Mnogi su kroz povijest svoje djelovanje opisivali kao djelovanje “U ime Boga”, i upravo zazivom “U ime Boga”, Odjel za tisak Veleposlanstva Islamske Republike Iran u Sarajevu počinje svoj tekst, dok ste Vi svoj odgo-vor njima naslovili sa “Strijela je odapeta”. Jeste li imali neugodnosti nakon objavljivanja teksta? Bojite li se za svoju sigurnost?

Moram reći da do sada nisam imao ni problema ni neugod-nosti. I ne plašim za svoju sigurnost, ali isto tako treba reći da je situacija u kojoj vas Odjel za odnose s javnošću ili za tisak

u vašoj zemlji odstreljuje kao nepodobnog čovjeka ili pisca, kad vas optužuje za narušavanje međunacionalnih i među-vjerskih odnosa u vašoj zemlji, kad vas optužuje za islamo-fobiju, kad vas uspoređuje s ratnim zločincima itd., da to nije nimalo bezazlena situacija, jer uvijek ima onih koji su “psi egzekucije”. To je uistinu diskvalifikacija, to je doista poziv na odstrel, to je stvarno nešto što može proizvesti neugod-nosti. Ja sam svoj tekst naslovio “Strijela je odapeta” upravo asocirajući na situaciju u kojoj je iranski režim svojedobno pozvao na eliminaciju Rushdieja A kad je svjetska javnost radila pritisak na taj režim oni su jednostavno rekli ‘Tu se ne može ništa učiniti, strijela je odapeta’. Dakle, doista treba biti vrlo osjetljiv na takav pritisak, na takav napad, jer on di-rektno ugrožava slobodu govora, ugrožava svakog pojedinca koji se drzne misliti drukčije. Koje su mjere, koji su razmjeri tog ugrožavanja prostora slobode tek ćemo vidjeti. Među-tim, hrabri da je veliki broj ljudi, čak jedan od njih kaže “ve-liki broj pametnih ljudi” reagirao, jer to nije obrana ni Željka Ivankovića i njegove slobode govora, mišljenja i pisanja, to je jednostavno obrana prostora u kojem treba izgrađivati i braniti sve ono što su vrijednosti demokratskog društva bilo gdje u svijetu. Dakle, slobodu da budete beskrajno odgovorni za ono što pišete i da budete slobodni u onome što pišete, a što ima i moralnu i etičku, ali i estetičku dimenziju.

Copf: Očekivali ste reakcije svoje države – BiH, reakcije Hrvatske i Srbije, institucija… Jeste li zadovoljni tim re-akcijama, reagiranjem javnosti općenito na ovakve stvari i načinom na koji se staje u obranu književnika i javne riječi, načinom na koji se vodi dijalog?

Ja sam na kraju svoga pisma – odgovora iranskom Velepo-slanstvu pozvao odgovorne institucije da reagiraju; da re-agiraju u obranu onih mojih individualnih ljudskih, spisa-teljskih prava i sloboda, ali to je uvijek i istovremeno borba za svačije pravo govora u smislu one odgovornosti o kojoj sam govorio. I bez tog poziva (Ivan Lovrenović je to odlično pokazao u Danima!) određene institucije kojima je u opisu radnih zadataka čuvanje i obrana sloboda morale su reagi-rati. Recimo, iransko Veleposlanstvo se nije smjelo miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Diplomatski je skan-dalozno da oni prozivaju Hrvatsku i Srbiju. Očekivao sam i očekujem reakcije Helsinškog komiteta za ljudska prava jer je njihova obveza štiti ljudska prava. Naravno, i strukovne organizacije PEN Centar, Društvo pisaca, institucije ko-jima pripadam, Društvo pisaca i PEN Centar Hrvatske, svi su oni, ne samo radi Željka Ivankovića, jer se to može sutra svakome dogoditi, dužni prema tome iskazati svoj odnos. Zadovoljan sam tolikim brojem i kvalitetom reakcija, pogo-tovo još i onima za koje znam da tek dolaze. Međutim, sad je vrijeme, sad je mjesto, kako reče jedan moj kolega u mailu privatno mi dajući podršku, da se do kraja skinu maske, sad je vrijeme da se strijela kao bumerang vrati natrag onome tko ju je odapeo, sad je vrijeme da svi pokažemo da je ugro-ženi prostor sloboda nužno snažno intelektualno i moralno braniti. Dakle, odgovor na pitanje je: da, ja sam zadovoljan, međutim, uvijek ima i još prostora da se još snažnije oglasi,



pogotovo institucije, jer je to njihova dužnost. Institucije za to i primaju plaću! Pojedinci ne primaju plaću za obranu slobode; pojedinci, dapače, ulažu vlastite slobode da brane i svoje i tuđe slobode.

Copf: Optužili su Vas i za izazivanje tenzija i rušenje od-nosa među vjerskim zajednicama u BiH, u isto vrijeme navodeći da kad “dječji pisac (Vi) piše o važnim vjerskim, društvenim i političkim pitanjima, rezultat neće biti ni-šta drugo nego slab tekst kao knjiga ‘Tetoviranje identi-teta’”. Uloga i odgovornost pisca i javne riječi je velika. Mislite li da ste u nečemu pogriješili i da ta knjiga (ili njeni dijelovi) zaista mogu biti ti koji će narušiti odnose među vjerskim zajednicama u BiH?

Kad vas netko hoće diskvalificirati, onda će sve to što vi pi-šete proglasiti beznačajnim. Naravno, njima je to bilo jako teško jer bi onda morali objasniti čitateljima zašto uopće to-liko jaka, žestoka reakcija na dvije stranice protiv nekoga tko je beznačajan. To nisu mogli, ali su htjeli uvrijediti, poniziti, pa su me nazvali dječjim piscem što je meni na ponos da od mojih 30 knjiga imam dvije sjajne knjige za djecu koje su u lektiri. To je meni kompliment. Ali, opet se pitam, čemu reakcija, tolika reakcija, tako jaka, tako ideološki tempirana protiv nekoga tko je ‘samo dječji pisac’. I zamislite koja je to zemlja, koja je to javnost, koje je to društvo u kojem jedan dječji pisac može pokvariti međuvjerske odnose. Dakle, očito tu nešto ne štima, i u tim se elementima pokazuje sva slabost, sva ideološka zaslijepljenost autora koji su pisali “re-akciju”. Ja sam u svom eseju svaki od svojih stavova dobro obrazložio, elaborirao, potkrijepio literaturom i sve to javno pod svojim imenom i prezimenom objelodanio. U njihovoj reakciji nema nigdje ni jednog argumenta; samo diskvalifi-kacije, optužbe, ideološke floskule koje nigdje ništa ne doka-zuju, opovrgavaju. To su im pokazali i svi oni koji su reagirali u obranu mojih prava i sloboda. Dakle, ni u čemu, ama baš ni u čemu nisam napravio ništa što bi potvrdilo bilo koju od tih njihovih ideoloških optužbi. Zamislite da vas optuže da vi narušavate međuvjerske odnose i radite ono što nisu

uspjeli Tuđman i Milošević. Ma hajte, molim vas, Željko Ivanković niti ima političku moć, niti ima države ni institu-cije, ni vojske, ni policije, ništa da bi uradio što su eventualno ili stvarno radila ta dvojica ljudi, a čak i da sve to ima, mo-rali biste to dokazati i pokazati, a ne samo okvalificirati ga kao dječjeg pisca koji to radi... Ako je sve to istina, onda nije istina ovo drugo. Dakle, ili nije istina da je taj tekst toliko loš i da sam ja samo dječji pisac, ili nije istina da ja radim ono što nisu uspjeli Šešelj, Arkan, Tuđman, Milošević... nema koga mi sve nisu pripisali, ili će najprije biti istina da nije istina ni jedno ni drugo. Nego bit će da je Željko Ivanković po-godio što bi rekli alkari “u sridu” i da ih je to jako zaboljelo. Na kraju, i da je to tako, nažalost, sva ova stvarnost zadnjih desetak dana koju gledamo na televizijama i koju čitamo po novinama govori i potvrđuje ono što se događa običnom malom čovjeku u Teheranu. Mnogostruko potvrđuje i ono što je o tome napisala Nafisi u svojoj knjizi “Čitati Lolitu u Teheranu”.

Copf: Vidite li svoju i vjerujete li u budućnost u ovoj ze-mlji, mislim na bolju budućnost?

Da ne vidim bolju budućnost, davno bih otišao iz ove zemlje. Jer nisam od onih koji nema i ne može otići, ali sam veoma svjestan situacije da je ovo prostor u koji treba mnogo ula-gati. Znate priču o engleskoj travi – nije dovoljno da mi uju-tro ustanemo, obradimo zemlju, zasijemo, zalijemo i šišamo travu svakih sedam dana; engleska trava je nešto za što treba 200-300 godina. Dakle, spominjem tu anegdotu jer mislim da u ovaj prostor treba mnogo ulagati da bi se dodatno de-mokratizirao, da bi se kultivirali odnosi, da bi se komunika-cija digla na razinu koja je dostojna kulturnih, civilizacijskih normi, da se ovdje može normalno živjeti. Dakle, vjerujem u ovu zemlju, vjerujem u ovaj prostor, to pokazuju i brojne reakcije i brojne izravne, i neizravne, javne i tihe podrške koje dobivam posljednjih dana, a koje zapravo pokazuju da mnogi ljudi vide ovaj prostor kao svoj i žele njemu dati svoj dio snaga i energija da se on kultivira i digne na razinu civili-zacijski dostojnog i prostora vrijednog za življenje.



Tromost sukoba dvaju separeaLadislav Tadić

Nepomućeno ljetno čitanje sarajevskoga Oslobođenja pre-kinuto je 19. lipnja 2009. godine (str. 12-13) iznenadnim, dvije godine odgađanim refleksom Odjela za štampu Amba-sade Islamske Republike Iran u Sarajevu usmjerenim protiv Željka Ivankovića. Reakcijâ na Ivankovićeve tekstove i “iran-ske” protutekstove nije manjkalo; nije trebalo dugo čekati na polarizaciju najšire javnosti: od branitelja ljudskih prava i osobnoga dostojanstva preko profesionalnih čuvara nacio-nalnoga identiteta do plebsa koji se gotovo u pravilu iz dnev-nih novina obavješćuje o stavovima i jednih i drugih.

Mjesec dana nakon energične intervencije iranskoga vele-poslanstva protiv Ivankovića ušao sam u kafić u kojem se inače sastajem s prijateljima; estetski suvremeno (i više-manje ukusno) opremljen ambijent, svježe oličenih zidova nevelikoga prostora. Svi su stolovi već bili zauzeti osim jed-noga. U očekivanju dogovorena susreta s prijateljima (stigao sam nešto ranije) volens-nolens čujem razgovor o “slučaju Ivanković – iransko veleposlanstvo” što su ga, očito još prije mojega dolaska, povela trojica sredovječnih muškaraca. U njihovu sporenju nitko nije iznio deblji kraj: jedan je zastu-pao misao o posvemašnjoj slobodi izricanja i objavljivanja na koju treba imati pravo svaki građanin, neovisno o prije-pornosti ili osjetljivosti problema; drugoga se takva konzu-macija slobode doimala upitnom (Ivankovića i Odjel valjalo je medijski ograničiti); u trećega se pojavio kontroliran ali ipak verbalno nedvosmisleno zamjetan oblik gnjeva: nije se složio ni s jednim ni s drugim, već je postojano branio istup Odjela (“Ivanković nas vrijeđa, a oni su ipak naši”, pod “na-šima” podrazumijevajući Odjel). U situacijama sličnima ovoj problem se može postaviti na nekoliko različitih načina. Evo jednoga.

Prepletanju različitih (među njima dviju posve suprotstav-ljenih) diskurzivnih mreža trojice raspravljača prethodili su – po objelodanjivanju Ivankovićevih tekstova serijaliziranih u dnevnim novinama a ranije objavljenih u knjizi, i Odjelove reakcije – odjeci u južnoslavenskim medijima, ali i nekima sjeverno od Save i Drave. Nije ih sam temeljni događaj “slu-čaja” nagnao na zastupanje razlika: prisutnost jednomjeseč-

nih odjeka podavala je svakome od njih povod za obranu vlastite pozicije. Naravno, postojale su još i prethodnice ovom slučaju: u istim su javnim medijima nešto kraće prije Ivankovića bili prokazivani glavni predstavnici neke vrste al-ternativne društveno-kulturne scene (Marko Vešović, Du-bravko Lovrenović, Ivan Lovrenović).

Vrstovno razmjerno različitu tematizaciju istoga predmeta trojica su kavanskih sustolnika ostvarivali, razumljivo, iz od-vojenih pozicija. Među mnoštvom misaonih kombinacija i apersija izvedivih iz prelamanja triju različitih stanovišta bio bi za socijalnu etiku i političku filozofiju osobito zanimljiv način na koji se stvaraju dva različita (suprotstavljena) svi-jeta i između njih više međusvjetova varijantna karaktera.

* * *

Književnofilozofskom instrumentariju (ovdje pogodnom za kvalificiranje ideoloških svjetova) Zoran Kravar je dodao pojmove korisne za analiziranje ovoga problema i funkcio-nalne u opisivanju fenomena (ili postupku totalne eksplika-cije fenomena). Postavio ih je i odredio raspravama u knji-gama Književni protusvjetovi; Poglavlja iz hrvatske moderne (u koautorstvu s Nikolom Batušićem i Viktorom Žmegačem, Zagreb, 2001), Antimodernizam (Zagreb, 2003) i Svjetona-zorski separei. Antimodernističke tendencije u hrvatskoj knji-ževnosti ranoga 20. stoljeća (Zagreb, 2005). Premda se Kra-var u ovim radovima bavi antimodernizmom koji energiju za svoje moderno postojanje (moderni antimodernizam) crpe iz kritike moderne u književnim tekstovima, moguće je smisaonim analogijama uspostaviti ideološku perspektivu različitosti koja u slučaju djelatne, potpune oprečnosti (is-ključivosti) predstavlja protusvjetove, dok u slučaju postoja-nja oprečnih filozofema nastaju separei. Usporedba ideološ-kih protusvjetova i separea izvedena ovakvom analogijom ne šepa mnogo, jer su joj osnove položene u različitim filo-zofemima i ideologemima.

Ideološki suprotstavljenim separeima, redovito ili pak u go-lemoj većini slučajeva, masa podaje legitimitet; kako u slu-



čaju podavanja idejne osnove tako i u slučaju sigurne zavje-trine masa postaje oslonac za pojedinačne nositelje svoje ideje ili pak čitava skupa svojih ideja. Sve je ove elemente, sociološki i socijalnoetički relevantne za sva povijesna druš-tva, moguće otčitati iz rasprave Pobuna masa (La rebelión de las masas, 1930) Joséa Ortege y Gasseta. U svojoj instruk-tivnoj analizi (“Tromost masa i povijesne zadaće”) Ortegina ponovno objavljena djela o moći masa (Ortega 2003), koje se u hrvatskom prijevodu pojavilo još 1941. godine, Kravar ima pravo kad poentira da su Ortegini fragmentarni uvidi u fenomen mase kojima djelo obiluje spoznajno znatno kori-sniji od sintetičkih sudova izvedenih iz mnoštva parcijalnih sudova. Po njima se Ortegino i nekoć i danas već klasično djelo prepoznaje kao studija nedjeljiva od tematski srodne relevantne literature.

Jedan među takvima, manje ekstenzivnim uvidima primje-njiv je na razliku dvaju posve oprečnih stavova kavanskih su-stolnika: na razliku očitovanu suprotnošću liberalnoga sta-jališta prvoga i hermetički zatvorena stava trećega. Misaonu konzerviranost potonjega odlikuje isključivost svojstvena mišljenju mase, prepoznatljiva upravo u iskazu pojedinca ili čovjeka mase – moglo bi se reći masovnoga čovjeka (Ortega 2003, 62):

Pred samo jednom osobom možemo znati je li riječ o masi ili nije.

Poput Kravara koji se – kako ističe na početku teksta o Or-teginoj knjizi, vozeći se prigradskim autobusom u okolicu Zagreba i slušajući razgovor između muškarca koji je zago-varao nasilne promjene nakon najavljenih prosvjeda dra-govoljačkih udruga i gospođe koja je pledirala za miran ali “masovan” prosvjed – osvjedočio kako u diskurzivnim prak-sama masa posjeduje moć za nasilne promjene, tako sam se i sam, ne samo u ovoj prilici, slušajući trojicu raspravljača za susjednim stolom, osvjedočio u potpunu i bezrezervnu identifikaciju pojedinca s kolektivitetom koja mu priskr-bljuje uporište i sigurnost za (barem djelomičnu) realizaciju vlastitih htijenja. Ta identifikacija uključuje sve elemente ba-štinjene iz prošlosti koji su ostali onkraj procesâ moderni-zacije. Premda je u Ortegine analize uključena psihologija mase, kojoj bi pojedinačne etnopsihologije mogle biti samo specijalni slučajevi, one su u slučaju zauzimanja stava o na-padu na Željka Ivankovića plauzibilne iz dvaju razloga. Iz jednoga po kojemu Ivankovića treba osuditi zbog negativne kritike upućene jednom kolektivitetu predstavljenu masom, i iz drugoga koji masi daje legitimitet za nasilnu reakciju.

Zanemare li se sada sadržaji koji čine osnovu napadačkoga refleksa iranskoga veleposlanstva, može se u svakom slu-čaju reći da je između Ivankovićeva kriticizma i “iranskoga” udara riječ o sukobu separeâ. Iz neprekinuta trajanja svjeto-nazorskoga sukoba luči se njegova konstanta: u konkretnu primjeru ona može s pravom – djelomično parafrazirajući naslov Kravarove analize Ortegine knjige – biti određena kao tromost sukoba dvaju separea.

* * *

Što se tiče konkretnih okolnosti iz kojih dolazi gruba osuda Željka Ivankovića, one su u mnogome različite od onih iz kojih dolaze glasovi njegove obrane. Težište je ovdje na po-vijesno uvjetovanoj razlici: oprečni glasovi dolaze iz razli-čitih (i djelomično suprotstavljenih) civilizacijskih krugova; sami po sebi oni ne stoje u posvemašnjoj opreci ali pred-stavljuju – da se opet, ali u drugom kontekstu, poslužim već rabljenim terminima – dva separea, zapadni i istočni. Dok se očituju samo kao separei, ne dolaze u sukob civilizacija (Huntington); ali kada svojim svjetonazorskim sadržajima ulaze u područje drugoga separea, tada se vide kao protu-svjetovi, a život unutar svojega kruga doživljuju kao početak vlastite propasti. Na Zapadu, u Spenglerovoj ezoteriziranoj varijanti, kao propast Zapada. Ne treba ulaziti preduboko u povijesnu memoriju: nedavni događaji, u kojima su mladi muslimanski imigranti u Francuskoj očitovali masovan ot-por prema svjetonazorskim sadržajima zapadnoga civiliza-cijskog kruga, zorno pokazuju suprotstavljenost dvaju svje-tova u prinudnoj interakciji. Ili govor pape Benedikta XVI. u Regensburgu koji je izazvao ne samo “istočne” (musliman-ske) nego i “zapadne”, uglavnom militantno sekularističke reakcije. Ili danske karikature koje su proizvele burna ne-godovanja i brutalno nasilne akcije (s početkom odgođenim kao i napad na Ivankovića). Dakako, ovo su simptomi samo kratkoročna karaktera, ali oni imaju dugoročan trend: zasad ne postoji impuls koji bi dosadašnja sukobljavanja izveo iz stanja tromosti i uveo u novo stanje dugoročne ravnoteže.

Dva su, po mojem mišljenu, uzroka koji pogoduju sukoblje-nosti preklapajućih protusvjetova. Jednomu je (zapadnom) uporište u napuštenosti modelâ teokratski ustrojenih druš-tvenih sistema, u etabliranosti demokracije kao temelju za-padnoga političkog života, i u individualizaciji, nedovršenu (i, čini se, nedovršivu) procesu usprkos kojemu moći mase pripada relevantno mjesto. Drugi je (islamski) teokratski, totalitaran, sa svim posljedicama proisteklima iz totalitarno uređenih kolektiviteta u kojima je nedjeljivost društva i dr-žave neupitna; budući da sekularizacija neprihvatljiva praksa u islamskim zemljama, nemoguće je očekivati liberalnu mi-sao, ali nije nemoguće susresti neoliberalni kapitalizam (svojstven i islamskoj i zapadnoj političkoj klasi).

U zanimljivoj i lucidnoj raspravi Stanka Lasića o oslabljiva-nju nacija-država i budućem (predvidljivu) nastanku neko-liko svjetskih carstava posebno je procijenjena uloga islam-skoga svijeta. Komentirajući svjetskopolitičko stanje potkraj prošloga i s početka ovoga stoljeća, referirajući se na Samu-ela Huntingtona i Roberta Kagana koji otvoreno zagovara američku hegemoniju i “preventivne ratove”, Lasićeva anal-iza polazi od uočavanja nacionalne heterogenosti islamskih zemalja (što predstavlja manjak snage za okupljanje na os-novi nacionalne pripadnosti) i vidi islam kao temeljnu cen-tripetalnu silu, faktor objedinjavanja težnji zajedničkih svim zemljama s razmjerno srodnim porecima. Kontekstu novih svjetskih carstava pripada i islamsko koje se – sada samo u



tragovima, ali ipak primjetno – opire američkoj hegemoniji, kojoj autor suprotstavlja tri izazova, među njima i islamski (Lasić 2004, 59-60):

Američka hegemonija danas je neupitna, nije sigurno da će tako biti i sutra. [...] Prvi je najbučniji jer se služi tero-rizmom što ne znači da je najopasniji. “Islamski svijet” (to carstvo bez središta) najradikalnije se suprotstavlja američkim (demokratskim) vrijednostima, ali nema mo-gućnosti da se konstituira kao vojna sila. Predstavlja više aktivni otpor nego udruženi napad. Razjedinjen i raspr-šen, islamski svijet crpi golemu snagu u vjerskoj i kultur-noj tradiciji. Rat što je Al-Quaida navijestila svima koji ne dijele njezine ideale, gotovo cijelom svijetu, sliči na ludilo. Ono je ipak uspjelo ujediniti vjerski fanatizam, visoko obrazovanje, preciznost organizacije, svijest o bijedi eksploatiranih i neiscrpne energije u milijunima vjernika. Bez obzira što islamistička teroristička galaksija ne nanosi Americi vitalnu štetu, ona iscrpljuje i prijeti mnogo ozbiljnijim (možda katastrofalnim) udarima. Ni-šta joj neće smanjiti potencijale dok se ne riješi palestin-sko pitanje (bliskoistočna kriza u cjelini). Čak kad bi se stvari razvijale najoptimističnije, islamski svijet pružat će i dalje aktivan otpor američkoj hegemoniji: dva svijeta u latentnom sukobu.

Ovom “latentnom sukobu” valja dodati još i trenutne poli-tičke težnje koje se, oduvijek u svim političkim praksama, nadmeću za prevlast: od osobne žudnje za moć do domi-nacije jednoga kolektiviteta nad drugim. U takvim okolno-stima, prisutnima u cijeloj svjetskopovijesnoj stvarnosti, na-staju (individualni ili kolektivni) politički monolozi koji svo-joj legitimaciji pretpostavljaju privolu mnoštva kao uporište za nesmetano djelovanje. Naravno, odsutnost ne samo di-plomatskoga već i djelatna dijaloga sili obje strane na zauzi-manje suprotnih pozicija, a monološka perspektiva postaje operativna zona odnosa dvaju svjetova. A ona se pak ostva-ruje kadšto verbalnim sukobom (diplomatskim sofisterijam i sve sofisticiranijim diplomatskim spletkama) i polemikama proizašlima iz različitih (suprotstavljenih) rakursa, prokazi-vanjima i isključivanjima, kadšto otvorenim lokalnim suko-bima ili krvavim ratovima. Uspostavi monološkoga politič-kog mentaliteta uvijek prethode dvije monološke strane, jer (Lasić 2000, 297):

povijesni monolog nikad ne nastaje u vakuumu. On je rezultat i komponenta monološkog okruženja. Na silu se odgovara silom, na udarce udarcima. Monolog je poziv na otpor protiv monologa, ali i sam stvara monološku klimu. Nastaje zatvoreni krug koji živi od osvete. Ili ba-rem: vapi za osvetom. Nasilje izaziva otpor nasiljem. U toj paklenskoj logici nema kompromisa, osim onog iznuđenog.

Lasić dobro primjećuje da kompromis kao sredstvo za spre-čavanje nasilja i sam postaje nasilje ukoliko je iznuđen; stoga takav prinudni konsenzus, višekratno oprimjeren u suvre-

menoj svjetskoj politici, oduzima sam sebi karakter dugo-ročnosti i postaje osnovom za nova sukobljavanja. Rješenje bliskoistočne krize koje bi – kako se dosta utemeljeno pred-viđa – moglo oslabiti islamistički terorizam i smanjiti nje-govu militantnost (ne uzevši u obzir centrifugalne sile unu-tar samoga islamizma koje bi mogle oslabiti njegovu udarnu snagu i smanjiti njegovu ekspanziju), samo je jedan od mo-dela za smanjenje napetosti između Zapada i Istoka.

Postoje, naravno, i drugi, transcivilizacijski i transnacionalni razlozi vidljivi u svim – bilo političkim bilo oružanim – su-kobima: njih naprosto implicira volja za moć koja uvijek na-stoji da u ime stanovitoga kolektiviteta osvoji monopol nad oponentom ili suparnikom koji ima jednake težnje. Ostvare-nje monopola razmjerno je dostatnim snagama; promjena odnosa snaga implicira zamjenu uloga nositelja monopola. Međutim, ova pojava nije rezultat samo neke epohe, niti je kuriozitet moderna političkog doba; ona je “konstanta po-litičkoga života” koja sama od sebe stvara ekstremizme već izgrađene na volji za posjedovanje apsolutne moći (ibid, 315-6):

Želja za političkim monopolom nije hir, slučajnost ili osobitost ove ili one povijesne situacije, nego konstanta političkog života. Ekstremizmi nisu samo neiskorjenjive sastavnice povijesti i snage što se žilavo odupiru ‘razu-mnim kompromisima’, nego su ekstremizmi – zbog vjer-nosti čistoći (ili apstraktnom identitetu) – najprivlačnije sile kojima hrle svi oni što žeđaju za apsolutom.

Međutim, nevolje nastale u sučeljavanju s islamskim svije-tom imaju svoje unutarnje razloge po kojima su duboko pro-tivne zapadnoj političkoj misli. Oni su po svojim težnjama (politički monopol) ekvivalentni zapadnima, ali s bitnom strukturalnom razlikom: dok je zapadna civilizacija, izgra-đena na židovsko-antičko-kršćanskim temeljima, dosegnula sadašnji stupanj razvoja kroz bolne strukturalne reforme go-tovo svih dotadašnjih vrijednosti, kroz emancipaciju druš-tvenoga života od religiozne vlasti s kojim je nekoć bila u simbiozi u različitim i promjenjivim stupnjevima i stigla do današnjega stadija sekulariziranosti (kao, deklarativno i uglavnom praktično, institucionalne odvojenosti svjetovne i religijske vlasti, sa suvremenim tendencijama radikalnoga sekularizma koji zagovara ateizaciju i odvajanje vjernika od države kao fundamente antireligioznosti, do tendencija koje smjeraju staroj simbiozi i povratku institucionalnoga utje-caja religije na politički život, prisutnih u tranzicijskim drža-vama), dotle islamske zemlje ostaju kod stava o nužnosti re-ligijske supremacije. Na njoj su trajno izgrađivale kolektivni svjetonazor i protegnule ga kao princip na suvremenost, koji teži teritorijalnom ekspanzionizmu služeći se – ne računa-jući samo ekstremističke – i različitim mirnodopskim me-todama pri prodiranju u drugi, svjetonazorski različit kul-turno-civilizacijski prostor. Stanje ovakva aktivizma dobro kvalificira naslov knjige Islamic Imperialism objavljene prije tri godine u izdanju Yale University Pressa (Karsh 2007). Na-ravno, imperijalizam nije svojstven samo islamskom svijetu,



ali je očitovanje islamskoga imperijalizma upadnije po do-minantno vjerskoj dimenziji, za razliku od zapadnoga koji počiva na političkoj moći i ekspanziji takozvanoga slobod-nog tržišta.

* * *

Osim dvaju ukratko opisanih, a u razgovoru trojice kavan-skih sustolnika očitovanih separea ili protusvjetova, postoje i razmjerno različiti međusvjetovi od kojih je zastupnik jednoga bio muškarac koji se nije svrstao ni među nosite-lje liberalne misli niti među zagovarače zatvorenih misaonih sistema. Njemu sličnih u Bosni i Hercegovini, kao ni drug-dje na prostoru slavenskoga Juga, nema mnogo. Premda ne može biti izražen na izmjerljiv način, nije teško ustanoviti da je zagovaračâ međusvjetova gotovo zanemariv broj.

Najveću i birački najrelevantniju većinu – podatak neznatno varijabilan ali dostupan na izmjerljiv način – čine nositelji konzervativnih ideja i misaonih sistema utemeljenih u da-lekoj prošlosti, nerijetko udaljenijoj i od pisanih tragova po-vijesti (za razliku od njih “liberali” su posve irelevantna ma-njina). Omasovljenje regresivnih političkih utjecaja u porat-nim je državama razumljivo, ali nije prihvatljivo.

Prividnih, međutim, međusvjetova, onih koji se čine doista takvima a nisu, ima mnogo; njihova je osnova položena du-boko u antimodernističke sadržaje i vitalističke filozofeme, dok im je djelovanje u javnim istupima formalno demokrat-sko. Najprikladnijim se primjerom čine javni istupi Dže-maludina Latića koji pokazuje dva lica: njegov “povratak u prirodno stanje” (Dubravko Lovrenović) prati demokratska retorika.

Stoga napadi na Željka Ivankovića nisu začuđujući, u sta-novitim su prilikama i očekivani, ali nisu prihvatljivi. Nisu začuđujući otvoreni istupi iranskoga veleposlanstva jer ono reprezentira politiku totalitarnoga i hermetički zatvorena protusvijeta; očekivani su u slučaju kada dolaze iz deklara-tivno demokratskoga a stvarno regresivna separea (paradi-gma: Latić); neprihvatljivi su u oba slučaja, jer grubo krše temeljna ljudska prava, osobnu slobodu i šire likvidatorski ekstremizam.

Svi su opisani aspekti sadržani u tekstovima što ih okuplja ova rubrika Statusa; stoga su iznimno korisni ne samo kao svjedočanstvo jednoga kulturno-diplomatskog skandala, nego i kao putokaz kako bi trebalo a kako ne bi trebalo djelovati.

* * *

Prevladavanje opreka nije potpuno moguće, ali njihova mirna koegzistencija jest. Recepata ima odasvuda. Navo-dim dva. Jedan je Weltethos Hansa Künga: koncentriran na traženje zajedničkih temelja svih svjetskih religija Küng je ponudio projekt svjetskoga etosa do kojega je došao kao su-

stavni teolog i smjeran filantrop. Sažeo je životnu energiju u projekt svjetskoga mira, opirući se separeu iz kojega se poja-vio i postao jedan od najpoznatnijih teologa Katoličke crkve, dok je istodobno vojevao za slobodu unutar vlastita separea. Nerijetko izložen njegovim ekstremističkim energijama koje je nastojao neutralizirati i time izazvao gnjev struktura, pa zaključuje (Küng 2009, 472): “vatikanski mobbing je zami-jenio lomače.”

Drugi je put za mirnu koegzistenciju prokrčio Ivan Supek u deset Načela humanizma obrazloženima u njegovim Povije-snim meditacijama (Supek 1996, 308-43):

1. Uvažavati prošlost i očuvati život2. Afirmirati ljudsku jednakost3. Afirmirati ljudsku slobodu4. Proširiti solidarnost na sve ljude5. Tražiti istinu6. Upravljati razvoj prema općoj blagodati7. Gajiti ljepotu i umjetnost8. Prenositi humanistička načela u legalne norme9. Promicati svjetski sporazum i sklad10. Biti dobar

Možda je dobro ovaj pogovor zaključiti Hadrijanovim rije-čima (Yourcenar 2005, 101-2):

Humanitas, Felicitas, Libertas: ove lijepe riječi ispisane na novčićima za moje vladavine nisam ja izmislio. Bilo koji grčki filozof i gotovo svaki naobraženi Rimljanin ima iste svjetonazore kao i ja. Kad se našao pred jednim ne-pravednim, pretjerano strogim zakonom, čuo sam Tra-jana kako je uzviknuo da njegova primjena ne odgovara više duhu vremena. […] I zahvalan sam bogovima što su mi dali da živim u doba kad se dužnost koja me zapala sastoji u razumnom preuređivanju svijeta, a ne da iz ka-osa izvlačim nešto amorfno ili da se opružim po lešu ne bih li ga uskrsnuo. […] Radovao sam se što nas naše vjere, nejasne i časne, očišćene od svake nepomirljivosti i svih divljih obreda, tajanstveno združuju s najdrevnijim sno-vima čovjeka i zemlje, ne braneći nam laičko tumačenje činjenica i racionalno poimanje ljudskog ponašanja. Bilo mi je, najposlije, drago što ni riječi Čovječnost, Sloboda i Sreća nisu pretjeranom i smiješnom uporabom izgubile ništa od svoje vrijednosti.

Umjesto krajnjega zaključka, samo još jedna misao koja se nadaje kao temeljna u dobu isključivanja, mržnje i ekstre-mizma: valja prakticirati tolerantnost (kojoj prethodi odgoj za toleranciju) i barem početi negirati vlastiti monolog.



Bilješke:

Karsh, Efraim (2007), Islamic Imperialism. A History, Yale University Press, New Haven – London.

Kravar, Zoran (2005), Svjetonazorski separei. Antimoderni-stičke tendencije u hrvatskoj književnosti ranoga 20. stoljeća, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.

Küng, Hans (2009), Izborena sloboda; Sjećanja (Erkämpfte Freiheit; Erinnerungen, 2002), prev. Ž. Ivanković i R. Ivanko-vić, Ex libris & Synopsis, Rijeka – Sarajevo.

Lasić, Stanko (2000), Autobiografski zapisi, Nakladni zavod Globus, Zagreb.

Lasić, Stanko (2004), Pogledi i istraživanja; Knjiga prva: Članci, razgovori, pisma, Udruga za kulturu Gordogan, Zagreb.

Ortega y Gasset, José (2003), Pobuna masa (La rebelión de las masas, 1930), prev. D. G. Koren, Golden marketing, Zagreb.

Supek, Ivan (1996), Povijesne meditacije, AGM, Zagreb.

Yourcenar, Marguerite (2005), Hadrijanovi memoari (Mémories d’Hadrien, 1951), prev. Z. Crnković, Civitas, Bi-blioteka “Dani”, Sarajevo.

MEDIJI I DEMOKRATIZACIJA

Mediji i demokratizacija


Adisa Busuladžić

Kad se slobodni mediji razgoropade: Mediji i politika sile u BiHOvaj tekst istražuje izazove i perspektive izgradnje demokracije u BiH na način da se fokusira na odlučujuću ulogu dvaju medija (dnevne novine Dnevni avaz i TV politički magazin 60 minuta) u definiranju pojma javnog interesa, jačanju povjerenja u državne organe i demokratske institucije, poput pravne države i ljudskih prava. Tekst, prije svega, ima za cilj dati pregled političkog komentiranja i izvještavanja u periodu od sredine marta do sredine oktobra 2009. godine, u kontekstu procesa demokratizacije u BiH. Drugi mu je cilj pokazati da, u zemlji koju često nazivaju kvazi-protektoratom međunarodne zajednice, spomenuta dva medijska predstavnika imaju specifičnu težinu zahvaljujući kojoj su u stanju poremetiti ravnotežu snaga u jednom slabom i neefikasnom državnom sistemu, i uz pomoć koje se ovi, navodno, nezavisni promatrači političke moći, i sami pretvaraju u utjecajne političke centre. Tekst, takođe, upozorava i na praksu predstavnika međunarodne zajednice koji, u svojim stalnim naporima na izgradnji poslijeratne BiH, često koriste najpopularnije medije, na način suprotan principima deliberativne demokracije

Mirovni sporazum sklopljen u Daytonu, Ohio, pod pokro-viteljstvom Sjedinjenih Država okončao je rat 1992.-1995. u Bosni i Hercegovini, stvorivši složen državni sistem sa-stavljen od podijeljenih i decentralizovanih struktura vlasti koje uključuju dva entiteta, deset kantona i jedan distrikt. U ukupnom zbroju, ova komplicirana stuktura za rezultat ima slabu centralnu vladu i mnoštvo rascjepkanih i često nee-fikasnih vlada na nižim nivoima vlasti. Nedostaci ovakvog sistema premošćuju se, jednim dijelom, uz pomoć institu-

cije Visokog predstavnika koji ima vrhovni autoritet u inter-pretaciji i implementaciji civilnih aspekata Daytonskog mi-rovnog sporazuma, dok vojne aspekte osigurava prisustvo oko 2000 pripadnika mirovnih snaga predvođenih Evrop-skom Unijom. I Evropska Unija i Vlada Sjedinjenih Država imaju snažan utjecaj na unutarnje poslove zemlje. Mada je zvanično suverena zemlja, Bosna i Hercegovina je, u stvari, kvazi-protektorat. (Radnoux, 2009.). Polazeći od stavova Carothersa (2002.) i Manina (1997.), pokušaću dokazati da

Rad je prezentiran na Međunarodnoj konferenciji Journalism Research in the Pub-lic Interest, 19-21. novembra 2009. godine, Winterthuru/Zurich, Switzerland



u nejakom bosanskohercegovačkom pluralističkom druš-tvu, čija je glavna karakteristika nefunkcionalna ravnoteža snaga – ovaploćena u stalnom prelasku vlasti iz ruku jednih, u ruke drugih, rivalskih političkih elita, najvećim dijelom u potpunosti izoliranih od građana – najpopularniji medijski predstavnici imaju specifičnu težinu uz pomoć koje se oni transformišu u utjecajne centre moći, dok se sama Bosna i Hercegovina pretvara u svojevrstan eksperiment u demo-kraciji medijske publike.

Nasuprot onom što je ustvrdila Hozić (2008.), ja ću zastupati misljenje da je tokom 2009. godine, kako se politička kriza u BiH produbljavala, došlo do naglog zaokreta u trendu ko-mercijalizacije bosanskohercegovačkih medija, pa su za-htjevi politike ponovo prevladali nad zahtjevima tržišta. O ovom zaokretu možda najbolje govori činjenica da je vlasnik Dnevog avaza – kojeg Hozić u svom radu (2008.) prikladno naziva bosanskohercegovačkim Rupertom Murdochom – nedavno osnovao vlastitu stranku i otvoreno iskazao ambi-ciju da postane “bosanskohercegovački Berlusconi”.

Poslijeratna Bosna i Hercegovina: 14 godina neprekidne krize

Otkada je Mirovni sporazum, koji je postignut u Wright-Pa-tterson vojnoj bazi u Daytonu, Ohio, 1995. godine, okončao rat u Bosni i Hercegovini, ova je zemlja u neprestanoj krizi koja, ovih dana, čini se, doseže svoj vrhunac. U času kada na-staje ovaj tekst, bosanskohercegovački politički lideri i pred-stavnici Vlade Sjedinjenih Država i Evropske Unije ponovo su se zatvorili u vojnu bazu (ovaj put su, djelujući lokalno, izabrali bazu EUFOR-a u Butmiru, pokraj Sarajeva), kako bi pokušali pronaći izlaz iz političkog ćorsokaka.

Poslijeratna BiH sastoji se od tri teritorijalne samouprave: dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) i jednog distrikta (Brčko distrikt BiH). Ima tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe i Hrvate. U Federaciji živi većina Bošnjaka i Hrvata, dok Srbi pretežno žive u Republici Srpskoj. Federa-cija je po svojoj strukturi i sama složena i sastoji se od 10 sa-moupravnih jedinica – kantona, a u svakom od kantona, živi relativna većina, bilo Bošnjaka, bilo Hrvata. Centralne vla-sti u zemlji su slabe, budući da entiteti imaju velike ovlasti. Ovako komplicirana struktura, prevashodno uspostavljena u cilju prevladavanja međuetničkog sukoba, u suštini, per-petuira taj sukob, jer produbljuje etničke podjele i ostavlja veoma malo prostora za propagiranje bilo koje druge poli-tike, osim one zasnovane na etnicitetu.

“Postojeći mehanizmi predstavljanja i odlučivanja konsoli-duju etničke granice, kažnjavaju sve one koji ne žele igrati na etničku kartu, i za krajnji rezultat imaju, faktičko oduzima-nje prava glasa svima onima koji nisu pripadnici niti jedne od tri priznate [etničke] grupe.” (Keating, 2007).

U februaru 2002. godine, Vijeće EU za opće poslove (GAC) proglasilo je Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini,

Specijalnim predstavnikom Evropske Unije (EU) u BiH. U tom svojstvu, visoki predstavnik istovremeno je postao i sa-vjetnik Generalnog Sekretara Savjeta EU i visokog predstav-nika EU za zajedničku spoljnu i sigurnosnu politiku i same Evropske komisije.

Sadašnji visoki predstavnik sedmi je po redu visoki pred-stavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Prvi je bio bivši švedski premijer i sadašnji švedski ministar spolj-nih poslova, a svojevremeno i specijalnih pregovarač Evrop-ske Unije u pregovorima o okončanju rata u Bosni i Hercego-vini, Carl Bildt (decembar 1995. – juni 1997.). Njega je na toj funkciji naslijedio bivši državni sekretar za evropske poslove i ministar spoljnih poslova Španjolske, Carlos Westendorp (avgust 1997. – juli 1999.). Carlosa Westendorpa naslijedio je Wolfgang Petritsch (avgust 1999. – maj 2002.). Wolfganga Petritscha naslijedio je bivši lider britanske liberalno-demo-kratske partije, Paddy Ashdown (maj 2002. – januar 2006.). Christian Schwarz-Schilling naslijedio je Paddy Ashdowna (februar 2006. – juni 2007.), a Mirloslav Lajcák (juli 2007. – mart 2009.) Christiana Schwarza-Shillinga. Lajcák će u martu 2009. iznenada napustiti mjesto visokog predstavnika kako bi prihvatio svoju sadašnju poziciju ministra spoljnih poslova Slovačke.

Dok će se historičari tek pitati šta je svaki od ovih visokih predstavnika učinio za Bosnu i Hercegovinu, sudeći prema visokim pozicijama koje trenutno obnašaju u diplomaciji Evropske Unije, suvišno je i pitati šta je ova zemlja učinila za njih i njihove karijere.

Osim kontinuirane političke podrške od strane pedesetak članica Vijeća za implementaciju mira (PIC), Bosna i Her-cegovina je od završetka rata primila i pomoć u vrijedosti od preko 18 milijardi USD. I pored svega toga, ništa, čini se, ne pomaže: mada je zatvaranje OHR-a prvobitno, bilo pla-nirano za kraj 2006. godine, zbog stalnih političkih nesugla-sica i tenzija u zemlji, rok za zatvaranje do sada je pomjeran nekoliko puta. Sa početkom 2010. godine, Evropska unija bi trebala preuzeti vodeću međunarodnu ulogu u BiH, dok se od domaćih političara očekuje da preuzmu punu odgo-vornost za budućnost BiH. Na žalost, s obzirom da domaći političari djeluju u postojećem političkom okviru u kojem, umjesto da slabe, međuetničke podjele neprestano jačaju, entitetske vlade i vladajuće nacionalne stranke nastavljaju svaka u svom pravcu što, kao razultat, ima međusobno su-protstavljena stajališta nacionalnih lidera o budućem ustroj-stvu bosanskohercegovačke države. Rukovodeći se medij-skim istupima entitetskih lidera prepunim zapaljive reto-rike, mnogi sadašnju situaciju u BiH uspoređuju sa onom u proljeće 1992., uoči samog rata.

Kako je uopće moguće da se nakon 14 godina, 7 visokih predstavnika imenovanih od strane 55 članica PIC-a i 18 milijardi USD pomoći, zemlja opet nađu na rubu rata? Da li je situacija stvarno toliko loša da zahtijeva novu rundu “mirovnih pregovora”, popularno nazvanih Dayton 2, kako



bi se spriječilo izbijanje novog rata? Ko je za to kriv? Me-đunarodna zajednica krivi za to lidere nacionalnih stanaka na vlasti i medije, dok mediji za sve krive lidere vladajućih stranki, obazrivo izostavljajući međunarodnu zajednicu iz igre nabacivanja blatom.

Za dobrobit akademske rasprave, izbjeći ću da kao odgovor na ova pitanja ponudim prikladnu narodnu uzrečicu “Gdje je mnogo baba, kilavo je dijete”, i umjesto toga se fokusirati na praćenje najznačajnijih političkih aktera i događanja od sredine marta do sredine oktobra 2009. godine, viđenih kroz prizmu najpopularnijih medijskih predstavnika u zemlji: dnevne novine Dnevni avaz i TV političkog magazina �0 minuta.

Nedvojbeno popularni, navodno slobodni

Prema podacima Mareco Index Bosnia (MIB), vodeće kom-panije za istraživanje javnog mnijenja, tržišta i medija u Bo-sni i Hercegovini, broj čitalaca Dnevnog avaza veći je od zbirnog broja čitalaca četiri slijedeća najčitanija dnevna li-sta u Bosni i Hercegovini (vidi tabelu 1); prema podacima iz istog izvora, gledateljstvo Federalne televizije kao javnog emitera veće je od ukupnog zbira gledalaca tri slijedeća naj-gledanija TV kanala (u sva tri slučaja riječ je o privatnim TV stanicama komercijalno-zabavnog karaktera) (Grafikon 1). Podaci MIB-a, takođe, govore da ponedjeljkom naveče, u vrijeme emotovanja političkog magazina �0 minuta gleda-nost FTV doseže i do 50 posto.

Popularnost Dnevnog avaza i političkog magazina �0 mi-nuta lako je, dakle, kvantificirati i izmjeriti standardnim me-todama mjerenja. Ipak, ako želimo procijeniti slobodu ovih medija (u smislu njihove slobode od utjecaja vlasti i njihove cenzure), neophodno je ponovo se osvrnuti na komplek-snost bosanskohercegovačkog političkog prostora.

Kada je Milorad Dodik, sadašnji Predsjednik Vlade Repu-blike Srpske, u februaru 2006. došao na vlast, bio je to drugi je put da je na tu poziciju izabran uz snažnu podršku Am-basade Sjedinjenih Država i OHR-a (Mijatović, 2009). Oba

puta kada su odlučili da mu pomognu osvojiti vlast (1998. i 2006. godine), njegove međunarodne pristalice učinile su to u nadi da će im on, za uzvrat, pomoći u smanjivanju jaza između dva etnički podijeljena entiteta i kreiranju funkci-onalnije centralne vlasti u zemlji. On je, umjesto toga, oja-čao svoju kontrolu nad svim institucijama Republike Srpske, efikasno neutralizirao opoziciju, ušutkao medije (Katana, 2007), i cijeli entitet, faktički, pretvorio u svoj privatni po-sjed. U trenutku kada su glasine o široko rasprostranjenoj korupciji i nepotizmu unutar njegove vlade dosegle vrhu-nac, a iz Tužiteljstva Bosne i Hercegovine počele stizati vije-sti o mogućem podizanju optužnice protiv njega, Predsjed-nik Vlade RS-a jednostavno je izjavio da ne priznaje autori-tet ove državne institucije i počeo otvoreno propagirati ideju odcjepljenja svog entiteta od ostatka Bosne i Hercegovine.

Usprkos stalnim optužbama za korupciju koje iznosi Tran-sparency International i druge nevladine institucije koje se bave monitoringom rada organa vlasti, kao i mediji van Republike Srpske, domaći mediji sa sjedištem u ovom bo-sanskohercegovačkom entitetu ne izvještavaju ni o kakvim neregularnostima, niti kritikuju politiku Dodikove Vlade. Efikasno su ušutkani i to putem Vladinih subvencija: sredi-nom septembra 2009. godine, Vlada RS donijela je odluku o dodjeli pomoći medijima u Republici Srpskoj (kako javnim tako i privatnim) u vrijednosti od 5.000.000 KM (pet miliona konvertibilnih maraka).

Zbog svega toga, priče o korupciji u Vladi RS jedino prenose strani mediji putem svojih lokalnih dopisnika (poput Cen-tra za istraživačko novinarstvo i Radija Slobodna Evropa), ili medija iz Federacije Bosne i Hercegovine.

I dok mediji u Republici Srpskoj podsjećaju na dobro uhra-njene pse sa brnjicom, mediji u Federaciji BiH više liče na razgoropađene zmajeve (igrom slučaja, razgoropađeni zmaj simbol je Dnevnog avaza, najčitanije dnevne novine u Fede-raciji BiH). Propinju se na zadnje noge, bljuju vatru i otrov čas jedni na druge, čas na svoje političke protivnike, ali ono što ni oni, ni javnost ne uspijevaju uvidjeti jeste da su svi zajedno zatvorenici jednog političkog teatra u kojem konce vuku neke druge, stvarne sile (Halberstam, D., 2000).

Dnevne novine2007. 2008. 2009.

Rtg% rtg% rtg%

Dnevni avaz (BiH) 20,5 15,9 24,7

Euro blic (Srbija) 10,6 9,4 9,3

Press rS (BiH) / 4,9 4,7

Glas Srpske (BiH) 4,9 3,7 3,6

oslobođenje (BiH) 2,5 2,7 4,4

Grafikon 1.

Mareco Index Bosnia, BH Member of Gallup International

Tabela 1.

Share%:

FtV PInK BH ntV HAYAt oBn BHt1 rtrS AtV 29,2% 13,1% 6,1% 5,1% 4,2% 3,6% 3,5%

Dan: ponedjeljakVremenski slot: 17:00 - 24:00Datum: 12. 10. 2009.Uzorak: Svi 4+ u BiH

0

5

10

15

20

25

30

35

FtV PInK BH ntV HAYAt oBn BHt1 rtrS AtV



Nemoguća misija: Javni emiteri kao sredstva društvene kohezije

Kao odraz političke strukture u zemlji, sistem javnih emi-tera u Bosni i Hercegovini čine tri emitera: Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) i dvije entitetske radio-televi-zije (RTRS i RTVFBiH). U nastojanju da ojača ulogu javnih emitera u procesu društvene kohezije među pripadnicima tri etničke grupe, Zakon o osnovama Javnog radio-televizij-skog sistema i o Javnom radio-televizijskom servisu Bosne i Hercegovine iz 2002. godine definiše javne emitere unutar njihovih područja emitiranja i traži od njih da u emitiranju programa i kadrovskoj strukturi provode relevantne ustavne odredbe u vezi sa jednakim pravima konstitutivnih naroda i ostalih (Džihana A. i Jusić T., 2008).

Usprkos ovim odredbama zakona na državnom nivou, ka-drovska raznolikost na RTRS-u, javnom emiteru Republike Srpske, gotovo da i ne postoji: 93 posto njegovih zaposle-nika su Srbi, dok je Hrvata svega 3 posto, Bošnjaka 2 posto, a “ostalih”, takođe, 2 posto.

Struktura zaposlenih na RTVFBiH, javnom servisu Federa-cije BiH, etnički je daleko raznovrsnija: 66 posto zaposlenih su Bošnjaci, 13 posto Hrvati, dok je 13 posto Bosanaca, 5 posto Srba i 3 posto “ostalih” (Džihana A. i Jusić T., 2008). Mada građane Bosne i Hercegovine van granica njihove ze-mlje, zovu i prepoznaju kao Bosance, ovaj naziv ne predstav-lja niti jedan od tri konstitutivna naroda. Ipak, to je način na koji se u formalnim ili neformalnim istraživanjima, anke-tama ili upitnicima, često deklariraju osobe mješovitog et-ničkog porijekla, ili osobe koje ovako ispoljavaju svoj protest protiv postojećih etničkih podjela u zemlji. Ovako raznolik etnički sastav uposlenih u javnom radio-televizijskom ser-visu Federacije BiH, nesumnjivo doprinosi činjenici da su informativne emisije ovog emitera češće u suglasnosti sa po-litikom i političkim argumentima ne-nacionalne stranačke opozicije, nego vladajuće koalicije nacionalnih stranaka u Parlamentarnoj skupštini BiH i Parlamentu Federacije BiH. Mada se kritika vladajuće koalicije nacionalnih stranaka provlači kroz cijeli informativni program RTV FBiH, naj-očitije je izražena u političkom magazinu �0 minuta. Svih šezdeset minuta ove emisije (a zahvaljujući dužini priloga, emisija često probije zadati termin i zna trajati i do 90 mi-nuta) posvećeno je razotkrivanju nesposobnosti i korupcije unutar vladajuće parlamentarne koalicije i njihove vlasti u RS i FBIH, kao i na nivou Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH. Gotovo polovina cjelokupnog gledateljstva u BiH, doslovno se zalijepi za svoje TV ekrane ponedjelj-kom u 20:05, kako bi odgledala priče ovakvih tema i naslova: “Tema emisije – Definitivna propast državne i federalne vla-sti”, “Otkrivamo – Novi graditeljski pohodi pljačkaša iz Lak-taša” (306. emisija, 7. 9. 2009.); “Smjena Dragana Lukača: Pobjeda kriminala i kraj pravne država”, (307. emisija, 14. 9. 2009.); “Zlatni ljiljani na ulici �. oktobra – jad i bijeda Fede-ralne vlade” (308. emisija, 21. 9. 2009.); “Tema emisije – Da

li je Bosna i Hercegovina ušla u vanredno stanje nakon što je propao plan režima Milorada Dodika da uništi državni Elektroprijenos?” (309. emisija, 28. 9. 2009.); “Otkrivamo – Milorad Dodik angažirao američke advokate za odbranu vlastitog kriminala” (310. emisija, 5. 10. 2009.); “�0 minuta o pregovorima u Butmiru, ustupcima Miloradu Dodiku, ulozi Carla Bildta i njegove supruge, o produbljivanju krize i ‘ki-parizaciji’ BiH, evropskim i podmetanjima administracije SAD-a”, (312. emisija, 19. 10. 2009.).

Za razliku od izvještaja o potezima i ponašanju lidera vla-dajućih partija, koji vrve od sarkastičnih rečenica, ton koji urednik i novinari emisije koriste kada govore o i sa predstav-nicima međunarodne zajednice, rijetko je kritički. Američki ambasador, visoki predstavnik kao i drugi visoko rangirani zvaničnici EU i međunarodne zajednice u Bosni i Hercego-vini stoga rado gostuju u ovoj popularnoj emisiji, budući da im se tako pruža idealna prilika da javno naruže gospodina Dodika i druge neposlušne i nekooperativne bosanskoher-cegovačke lidere i podsjete publiku na ovlasti koje (visoki predstavnik, ponaročito) ima, a tiču se uklanjanja sa pozicije svakog korumpiranog i ratobornog lokalnog političara, uko-liko se procijeni da je to u interesu mira i stabilnosti zemlje. Ipak, kad god se od njih zatraži da svoje javno iznesene pri-jetnje i obećanja i ispune, oni izjavljuju da bi oni rađe pustili organe vlasti u BiH da rade svoj posao u skladu sa doma-ćim zakonodavstvom i procedurama. Ali, ako i kada lokalni predstavnici vlasti zaista pokušaju uraditi svoj posao, njihovi su napori osuđeni na propast, zbog zamršenog sistema po-litičke vlasti u zemlji, koji svakom nacionalnom lideru omo-gućava da, ukoliko to zaželi, ismije i diskreditira rad bilo koje institucije na državnom nivou. Najočitiji primjer za to pred-stavlja gore spomenuta smjena Dragana Lukača sa mjesta pomoćnika direktora SIPA-e. Ovaj visokorangirani policij-ski službenik u februaru 2009. godine podnio je Posebnom odjelu za organizirani kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH izvješće o počinjenom kaznenom djelu pronevjere oko 145 miliona KM protiv petnaeast osoba iz Vlade RS sa Milora-dom Dodikom na čelu. Dodik je, za uzvrat, optužio Lukača da je djelovao bez znanja svog neposredno pretpostavljenog. Lukačev pretpostavljeni je, opet, Dodikov blizak suradnik i kadrovik koji je, na kraju i isposlovao Lukačevu smjenu. (Aj-der, 2009) Ni iz OHR-a, niti iz bilo koje druge međunarodne institucije koja se bavi nadgledanjem rada policijskih organa i sigurnosnih agencija, nije bilo protesta, niti bilo kakve re-akcije povodom ove naprasne i ishitrene Lukačeve smjene.

Za �0 minuta ova je smjena značila “pobjedu kriminala i kraj pravne države”, budući da je diskretno nagovijestila obu-stavu istrage o navodnoj korupciji u Vladi RS-a. Najpopular-niji dnevni list Dnevni avaz, s druge je strane, vijest o Luka-čevoj smjeni sa mjesta pomoćnika direktora SIPA-e objavio je u rubrici “Brzo – Kratko”, tamo gdje, inače, objavljuje ma-nje značajne agencijske vijesti iz zemlje (Dnevni Avaz, 11. 9. 2009., str. 8.). Ovakav Avazov postupak ne iznenađuje, bu-dući da je ovaj list za svih petnaestak godina svoga postoja-nja uvijek bio bliži onima na vlasti, nego onima u opoziciji,



bez obzira da li se radi o vlastima u Federaciji BiH, ili onima u RS. Mada često kritikuje Predsjednika Vlade RS i druge političare iz ovog entiteta, list to čini na mnogo suzdrža-niji način. A, nije da Dnevni avaz ne zna “bljuvati vatru” na političare. Dapače! Upravo je Dnevni avaz poznat po defa-maciji i uvredama upućenim najčešće bošnjačkim političa-rima, ili drugim zvaničnicima Federacije BiH u onom času kada prestanu uživati naklonost uredništva i/ili im se po-slovni interesi više ne podudaraju sa poslovnim interesima vlasnika Avaza, Fahrudina Radončića. Na neki se način već godinama podrazumijeva da niti jedan bošnjački političar u Bosni i Hercegovini, a u Federaciji BiH naročito, ne može za-uzimati niti jednu značajniju političku poziciju bez podrške Dnevnog avaza.

Hozić (2008) ispravno primjećuje da je Radončićeva novina “omiljeno glasilo svih visokih predstavnika do sada, a po-sebno Paddy Ashdowna. Takmičeći se u međusobnom oboža-vanju, Avaz je Ashdowna 2003. godine proglasio za “Ličnost godine”, a Ashdown je u govoru povodom svečanog uručenja ove nagrade Avaz nazvao ‘najočiglednijim primjerom profe-sionalizma i poslovnog uspjeha’”.

Navodno je upravo u to vrijeme tadašnji visoki predstav-nik Ashdown vlasniku Dnevnog avaza postavio slijedeću zagonetku:

“Gospodine Radončić”, upitao je Ashdown, “da li znate šta je bolje od biti kraljem?”

Kad je sugovornik, u neznanju, odmahnuo glavom, visoki predstavnik mu je odgovorio: “Praviti kraljeve.”

Gospodin Radončić je, čini se, sasvim ozbiljno shvatio ove riječi britanskog lorda Ashdowna, pa se slijedećih neko-liko godine i mandata drugih visokih predstavnika (Nije-mac Christian Schwarz-Schilling i Slovak Miroslav Lajcák) poslušno bavio pravljenjem “kraljeva” i nebodera. Za to je vrijeme Dnevni avaz odigrao ključnu ulogu u sistematskom uništavanju političke karijere nekoliko bošnjačkih političara, uzdižući, s druge strane, na tron one koji su mu u dato vri-jeme odgovarali. Radončić se istovremeno upustio u posao sa nekretninama i hotelijerstvom. Na sebe je preuzeo iz-gradnju najveće poslovne zgrade na Balkanu. Upravo je iz-gradnja ovog poslovnog tornja poslužila Hozićevoj (2008) kao metaforičan dokaz njene teze o uspješnom i bespovrat-nom procesu “depolitizacije komercijalnih medija u Bosni i Hercegovini”.

Ipak, u kasno proljeće 2009. godine, u vrijeme kada su ra-dovi na izgradnji Radončićevog poslovnog tornja privedeni kraju, i političke su tenzije u zemlji dosegle svoj vrhunac, dok je politička moć Milorada Dodika daleko nadmašivala sve ostale, a naročito onu koju je u to vrijeme imao novoi-menovani visoki predstavnik Valentin Inzko. Sredinom juna 2009. već je postalo jasno da je Inzko iscrpio sve svoje opcije u uzaludnim naporima da nekako ukroti Dodika i suspregne njegove autoritarne i separatističke tendencije.

Inzko je 15. juna 2009. došao u zvaničnu posjetu Avazovom poslovnom tornju. List je o ovoj posjeti izvijestio na naslov-noj strani svog sutrašnjeg izdanja. Fotografija koja prati tekst o posjeti prikazuje vlasnika Avaza Fahrudina Radončića i vi-sokog predstavnika Valentina Inzka kako sa vrha poslovnog tornja promatraju panoramu Sarajeva. Ono o čemu list nije izvijestio, a što se jeste desilo tom prilikom, bio je slijedeći razgovor:

“Gospodine Radončiću, vi ste zaista jedan u potpunosti ostvaren poslovan čovjek. Trebalo bi da razmislite o ideji ulaska o politiku i formiranju vlastite stranke…” – rekao je visoki predstavnik tada Radončiću.

Mada su i razgovor sa Ashdownom i razgovor sa Inzkom bili “off the record”, izvor blizak Radončiću i Uredu visokog predstavnika u privatnoj mi je konverzaciji (10. 9. 2009.) po-tvrdio autentičnost ovih navoda.

Analizom sadržaja Dnevnog avaza od sredine juna do sre-dine septembra, lako je uočiti naglašenu kritiku usmjerenu prema bezmalo svim značajnim bosanskohercegovačkim strankama i njihovim rukovodstvima, propraćenu nemu-štim, naizgled usputnim apelima za stvaranje nekog “novog bosanskog rukovodstva”, da bi, konačno, u Dnevnom avazu od 29. avgusta 2009. izašao tekst pod naslovom: “Zašto su nam potrebni novi ljudi” i sa autorskim potpisom poznatog 80-godišnjeg akademika, profesora dr. Muhameda Filipo-vića. U tekstu se, između ostalog, Dnevni avaz, navodi kao primjer “institucije sposobne da inicira tu novu bosansku po-litiku”, dok se njegov vlasnik naziva “strategom sposobnim da Bosance okupi oko te nove politike”.

Mjesec dana kasnije, tačnije 24.septembra 2009., Dnevni avaz je na naslovnoj strani objavio da će toga dana Radon-čić govoriti o formiranju svoje stranke dok je u naslovu sta-jao poklič: “Stop siromaštvu, stop korupciji!”. U obraćanju novinarima toga dana Radončić je, između ostalog, rekao: “Vi znate da je, kada je gospodin Berluskoni (Berlusconi) for-mirao svoju stranku, Italija, kao jedna uspješna ekonomska zemlja, svakih 30-40 dana imala novu vladu. Za 50 godina promijenjeno ih je oko �0. Njegovim dolaskom na vlast, Ita-lija već osam godina ima, uz sve kontroverze o tom gospo-dinu, vrlo stabilnu vlast. Moj ulazak u politiku, kao, nadam se, ostvarenog i realiziranog čovjeka na više polja, ima za cilj da sve svoje resurse, znanje, energiju, �� sati rada, 24 sata razmišljanja stavim na raspolaganje svom narodu, jačanju njegove ekonomije, suverenosti i napretku”.

I dok je Radončić bio zauzet formiranjem svoje nove stranke, visoki predstavnik upustio se u još jedan sukob sa Dodikom, koji mu je javno poručio da neće ispoštovati njegovu odluku koja se odnosi na državno preduzeće Elektroprijenos te da će tužiti i njega i sve predhodne visoke predstavnike zbog odluka koje su, navodno, donesene na štetu Republike Srp-ske, a u korist centralnih institucija vlasti.



Dan nakon što je njegov šef najavio da formira svoju stranku, novinar Dnevnog avaza požurio je u Ured visokog predstav-nika i tamo Inzku postavio slijedeće pitanje:

“Predsjednik Vlade Republike Srpske često dovodi u pitanje opstanak države Bosne i Hercegovine. Hoćete li zaustaviti gospodina Dodika ili ga ukloniti sa vlasti?” Na ovo veoma konkretno pitanje, uslijedio je Inzkov krajnje neodređen, de-magoški odgovor: “Mislim da bi građani trebali biti mnogo aktivniji u odlučivanju da li nešto treba zaustaviti ili ne. Svjedoci smo, na primjer, ovih dana formiranja jedne nove stranke koja će unijeti nove impulse u politički život zemlje. (…) “Na izborima slijedeće godine, građani će imati moguć-nost da mijenjaju političare. Neka oni pomognu uvođenju novih ideja u politiku.”

Dvije sedmice kasnije, švedski ministar spoljnih poslova, Carl Bildt i pomoćnik američkog državnog sekretara, James Steinberg, stigli su u BiH kako bi pomogli Visokom pred-stavniku da smiri političku napetost u zemlji, tako što su po-krenuli novu rundu pregovora o ustavnim reformama, ne-ophodnim za proces pridruživanja zemlje NATO savezu i Evropskoj Uniji.

Ono što je iz svega ovoga najjasnije jeste to da, od svih igara koje je međunarodna zajednica imala priliku odigrati u bo-sanskohercegovačkoj političkoj areni u posljednjih 14 go-dina, njeni predstavnici najviše vole igru “skrivača”: sakriju se zajedno sa bosanskohercegovačkim nacionalnim liderima iza blindiranih vrata kakve vojne baze i traže politička rješe-nja koja će, nesumljivo udovoljiti autoritarizmu tih lidera i ojačati etničke podjele, a time i pozicije tih nacionalnih li-dera i u budućnosti.

Šture vijesti koje sa Butmira dopiru u javnost, govore o tome da su pregovori između predstavnika Evropske Unije, ame-

ričkog State Department-a i lidera vodećih bosanskoherce-govačkih parlamentarnih stanaka osuđeni na propast.

U međuvremenu, gospodin Radončić strpljivo čeka svoj red, prikupljajući članstvo za svoju novu partiju. Uz tako snažnu i otvorenu podršku vodećih međunarodnih faktora u BiH i oko 82 posto novinskog tržišta u Federaciji BiH pod svojom kontrolom, on ima sve preduslove da uskoro postane ako ne bosanskohercegovački, a onda sasvim sigurno federacij-ski Berlusconi. Što se drugog entiteta tiče, Milorad Dodik u Republici Srpskoj čvrsto drži vlast i čini se jednako neuništiv i jak poput Alexandra Lukashenka u Bjelorusiji.

A onog dana kada u jednom dijelu BiH, vlast osvoji “bosan-ski Berlusconi”, dok drugim i dalje bude suvereno vladao “bo-sanski Lukashenko”, brojni zvaničnici Evropske Unije, Sjedi-njenih Država i drugi međunarodni čimbenici u BiH, će, po svoj prilici, Bosnu i Hercegovinu proglasiti stabilnom i spre-mnom za ulazak u NATO i EU. Jer onda će i, svi sretni, svoj četrnaestogodišnji posao na izgradnji demokracije i države u poslijeratnoj BiH konačno moći proglasiti završenim.

Ono što će brojni politički teoretičari nakon toga moći u Bo-sni i Hercegovini izučavati jeste novi oblik demokracije me-dijske publike (Manin, 1997) nastale u režiji Ureda visokog predstavnika i lidera nacionalnih partija, a u kojoj su lokalni mediji odigrali ključnu ulogu u neutraliziranju predstavnič-kog i neposrednog učešća građana u procesima odlučivanja, pretvarajući ih, umjesto toga, u pasivne gladatelje političkog spektakla.

Adisa Busuladžić (Mostar, 1967.), slobodna novi-narka i medijska analitičarka.



Bibliografija:

Ajder, M. (17. 3. 2009.). Corruption Claims Hold Back Bo-snia. Transitions Online. Retrieved from http://www.busi-nessweek.com/globalbiz/content/mar2009/gb20090317_535188_page_2.htm.

Carothers, T. (2002). The End of the Transition Paradigm. Journal of Democracy, 13(1). Retrieved from http://www.carnegieendowment.org/files/carothers_jod_2002.pdf.

Filipović, M. (29. 8. 2009.). Zašto su nam potrebni novi ljudi? Dnevni Avaz, Sedmica, str. 8.

Halberstam, D. (2000). The Powers That Be (4th ed.). Univer-sity of Illinois Press.

Hozic, A. A. (2008). Democratizing Media, Welcoming Big Brother: Media in Bosnia and Herzegovina, Chapter in K. Ja-kubowicz and Miklós Sükösd (Eds.), Finding the Right Place on the Map: Central and Eastern European Media Change in a Global Perspective. Retrieved from http://books.google.com/books?id=quATuRavYgoC&pg=PA147&lpg=PA147&dq=Taking+a+cue+from+Karol+Jakubowicz+Chapter+on+public+service&source=bl&ots=cDg1ibgiYn&sig=07RnXlTmyLP4i3WgFPniz4yXdpI&hl=en&ei=xumSSqaOMqCwmwPcpfWmAQ&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1#v=onepage&q=&f=false

Jusic, T. and Dzihana, A. (2008). Chapter on Bosnia and Herzegovina in Basic-Hrvatin, S., Thompson, M. and Jusic, T. Divided They Fall: Public Service Broadcasting in multi-ethnic states.

Katana, G. (19. 1. 2007.). Bosnian Serbs Cut Ties with “Bia-sed” State TV, Balkan Insight. Retrieved from http://www.birn.eu.com/en/66/10/2104/.

Keating, M. (2007). The Creature from the Dayton Lagoon: Institutional design in BiH, Puls Demokratije, Issue No. 6, May-June 2007. Retrieved from http://www.pulsdemokra-tije.net/index.php?id=373&l=en.

Lazović, T. (2009). Računam na Eskalaciju i razmatram sve opcije. Dnevni avaz, 26. 9. 2009., str. 5.

Lazović, T. (2009). Svoje resurse stavljam na raspolaganje svom narodu. Dnevni avaz, 25. 9. 2009., str. 2.

Manin, B. (1997). The Principles of Representative Gover-nment. Cambridge: University Press, 1997.

Mareco Index Bosnia (2009), Print Trend 2007-2009 retrieved from http://www.mib.ba/down/2009/Trend%202007%20-%202009.pdf.

Mijatović, S. (2009). Milorad Dodik i međunarodna zajed-nica: Od ljubavi do mržnje – Dodika su prvi put na vlast doveli Carlos Westendorp i Richard Kauzlarich. Slobodna Bosna, �7�, 16-20.

Office of High Representative (2009). Official Website. General Information. Retrieved from http://www.ohr.int/ohr-info/geninfo/#2.

Randoux, F. (24. 7. 2009.). Bosnia cannot be EU applicant while quasi-protectorate. Europolitics, 200�. Retrieved from http://www.europolitics.info/externa-policies/bosnia-ca-nnot-be-eu-applicant-while-quasi-protectorate-art244850-41.html.

Smailbegović, D. (Producent). (7. 9. – 19. 10. 2009.). �0 Minuta, (Epizode 306 – 312). RTV FBiH. Podcast re-trieved from http://www.rtvfbih.ba/loc/template.wbsp?wbf_id=10&parentID=2&section=tve.

Vlada Republike Srpske. (17. 9. 2009.). Vlada donijela od-luku o dodjeli pomoći medijima u Republici Srpskoj. Retrie-ved from http://www.vladars.net/sr-SP-Latn/Vlada/media/vijesti/Pages/Zavrsena_141_redovna_sjednica_Vlade.aspx.

The Center For Investigative Reporting & RFE/RL (26. 8. 2009.). Banja Luka Bank, Controlled By PM, Hands Out Mi-llions To Family, Allies. Retrieved from http://www.rferl.org/content/Banja_Luka_Bank_Controlled_By_PM_Hands_Out_Millions_To_Family_Allies/1807881.html.

IZAZOV POMIRENJA

Izazov pomirenja


Ivan Lasić

Pomirenje i vjerske zajednice u Bosni i HercegoviniPotaknut ratom i poraćem obilježenim gotovo zamrlim govorom i djelovanjem na planu pomirenja u BiH, autor se u ovom promišljanju bavi istraživanjem službenih glasila tri tradicionalne vjerske zajednice u BiH (Glasnika Srpske pravoslavne crkve, Vrhbosne / glasila Vrhbosanske metropolije i Glasnika Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini) u razdoblju od 1996. do 2007. godine u potrazi za odgovorom na pitanje koliko se u tim službenim glasilima daje prostora temi pomirenja i imaju li vjerske zajednice u BiH uopće razrađen teološki koncept pomirenja kao nužnu osnovu za institucionalno bavljenje pomirenjem u svim segmentima života i rada vjerskih zajednica (obrazovne institucije, obredna događanja…). Odgovori, potvrđeni analizom spomenutih glasila, više su nego zabrinjavajući

Ovaj članak predstavlja prerađeni dio magistarske radnje KONCEPTI POMIRENJA U SLUŽBENIM GLASILIMA CRKAVA I ISLAMSKE ZAJEDNICE U BIH; STUDIJA SLUČAJA: KOM-PARATIVNA ANALIZA SLUŽBENIH GLASILA: Glasnik Rijaseta Islamske zajednice, Glasnik Srpske pravoslavne Crkve, Vrhbosna, od 1996. do 2007. godine, koju je autor obranio 12. studenog 2009. na Centru za interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u Sarajevu u okviru magistarskoga poslijediplomskog programa Religijske studije

Nesuglasice… Svađe… Nemiri… Ratovi…Svjedoci smo ne-prestanih sukoba različite vrste, opsega i intenziteta, koji nas svakodnevno okružuju, kako na osobnoj tako i na skupnoj razini, a vrhunac bez sumnje predstavljaju otvoreni oružani sukobi među narodima i državama. Svaki, pa i najmanji, su-kob treba razriješiti, jer će se u protivnom pretvoriti u veći i pogubniji, a posljedice će mu ugroziti živote i dobrobit da-leko većeg broja ljudi nego u njegovoj početnoj fazi.

Teme mirotvorstva i pomirenja stoga predstavljaju zani-mljivo i važno pitanje, a u našem poslijeratnom bosansko-hercegovačkom društvu ključno i središnje. Tako bi makar

trebalo biti. Više je nego jasno da ove teme nisu osobito po-pularne, jer ne podižu nakladu medija kao što to čine senza-cionalističke vijesti koje nažalost najčešće imaju negativan predznak. Također vidimo da do pomirenja poslije rata u Bosni i Hercegovini nije došlo usprkos tome što se u sko-rašnjim javnim nastupima i porukama vjerskih vođa u Bo-sni i Hercegovini pomirenje počinje češće spominjati. Ovo su mi bili poticaji i razlozi za istraživanje teme pomirenja u službenim glasilima vjerskih zajednica u BiH, i to Katoličke crkve, Pravoslavne crkve i Islamske zajednice u Bosni i Her-cegovini, kako bih došao do podataka o tome kako se vjerske zajednice i njihovi poglavari odnose prema temi pomirenja

Izazov pomirenja


te postoji li u tim zajednicama prostor za temu pomirenja i razrađen teološki koncept pomirenja.

Broj članaka i knjiga koji su posvećeni temi rata u BiH i mo-gućim rješenjem sukoba stranih autora velik je nasuprot broju članaka domaćih autora što je, dakako, razumljivo sta-nje stvari s obzirom da ni na drugim poljima akademskog rada situacija nije bitno različito. Značajno je zamijetiti ipak da je veoma mali broj ne samo stranih nego i domaćih djela posvećenih temama pomirenja i opraštanja u BiH koja se te-melje na empirijskim odnosno istraživačkim podacima sa-kupljenim na terenu. Umjesto toga veliki broj djela zasniva se na autorskim dojmovima koji nisu ništa drugo do hipo-teze koje bi tek trebalo provjeriti istražujući stvarno stanje na terenu među konkretnim ljudima. Suprotno tome, svje-stan toga nedostatka, želio sam kroz svoj rad istraživačkim podacima potvrditi neke od hipoteza o stanju pomirenja i opraštanja kod nas koje se često čuju ali koje do sada nitko nije mogao potkrijepiti konkretnim podacima.

Rezultat analize prikupljenih podataka tako potvrđuje, što nije iznenađujuće, da nema jasnog i razrađenog koncepta pomirenja u službenim vjerskim glasilima, s izuzetkom Vrhbosne (službenog glasila Katoličke crkve) u kojem ta-kav koncept ipak postoji1. Također ne postoji institucionalni okvir za rad na pomirenju u okviru vjerskih zajednica, kao ni institucionaliziran oblik obrazovanja i odgoja za pomirenje i mirotvorstvo. Osim toga važno je istaknuti da je samo pomi-renje u glasilima više spominjano u godinama neposredno poslije rata nego u godinama koje su nam kronološki bliže.

No prvo pogledajmo što je to pomirenje i zbog čega je važno za nas, našu zemlju i ljude, te zbog čega je važna uključenost vjerskih zajednica u pomirenje u poslijeratnom bosansko-hercegovačkom društvu, da bi se iznova vratio na rezultate svoga istraživanja.

1 U Vrhbosni, službenom glasilu Katoličke crkve na prostoru Vrhbosan-ske metropolije, nalazimo razrađen koncept pomirenja, najčešće uteme-ljen na nauku, govorima i pastirskim pismima Pape Ivana Pavla II. (vrlo su brojni tekstovi kako samoga Pape, pastirska pisma i poslanice tako i razrade njihova sadržaja u drugim člancima, a ovdje navodim nekolicinu: 2./ 1997, 8./ 1997. i 2./1999) Osobito se ističe govor o pomirenju 1999. go-dine koja je proglašena godinom pomirenja za Vrhbosansku nadbiskupiju (usp. 20./1998. i 8./1999). Za središnju poruku govori prilikom posjeta pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, kojima je posvećena velika pozornost u Vrhbosni, imaju pomirenje i mirotvorstvo, uz oslobađanje od nacionalizma i potrebu aktivnog rada na svim tim poljima. (usp. članci iz 1997. i 2004.) Koncept pomirenja koji se zagovara podržava jednakost u pomirenju – svi trebaju biti uključeni bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, bez ograničenosti samo na vlastitu zajednicu. (usp. 8./1997. u kojem se pomirenje aktivno analizira i zagovara kao dužnost i šansa za vjerske službenike). Također, to je pomirenje utemeljeno na pravdi i istini, pomirenje koje donosi mir i rješenje sukoba. (npr. jedno poglavlje iz posla-nice biskupa BiH pod naslovom „Praštanje i pomirenje su zalog naše bu-dućnosti“ to detaljno razrađuje: 1./1996.). Važno je istaknuti da se pomire-nje promovira od strane poglavara svojim službenicima (odnosno biskupi svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama). Tema oproštenja često je vezana uz temu pomirenja, a također su česti članci u kojima se govori o mirotvorstvu, miru i pravdi, no izostavlja pomirenje. Govor o pomirenju karakterizira okrenutost budućnosti i budućem suživotu svih ljudi u Bosni i Hercegovini i svijetu. Važno je ipak na kraju naglasiti da pisanje o pomi-renju ostaje na razini teksta bez prelaska u vidljivu praksu i institucionalno djelovanje. (usp. 5./1997.)

Pomirenje: pojam i srodni pojmovi

Prije svega potrebno je definirati što to jest pomirenje. Razli-čiti autori na različite načine definiraju ovaj specifičan oblik mirotvorstva. Prema nekima to je proces, a prema drugima nije. Iako je sam termin naizgled jednostavan i jasan, doći do jednostavne i jasne definicije nije lako. Upravo zbog slože-nosti pomirenja kao pojma i procesa autor Bloomfiled poku-šava u svome radu “Na temelju dobrih pojmova: razjašnjenje pomirenja” (“On good terms: Clarifying Reconciliation”) de-taljno definirati termin pomirenja, te uz to i različite korela-tivne pojmove.

Razjašnjavajući spomenuti pojam, autor citira svoje drugo djelo – “Pomirenje nakon nasilnih sukoba; IDEA Priručnik” (“Reconciliation After Violent Conflict A Handbook IDEA”) – pa pomirenje definira kao krovni pojam: “Pomirenje je natkriljujući proces koji uključuje traženje istine, pravde, oproštenja, ozdravljenja i tako dalje.” (2006: 12).

Autorica se Franović u svome radu “Bavljenje prošlošću u kontekstu etnonacionalizma” (“Dealing with past in con-text of ethnonationalism”) najdetaljnije i najopširnije bavi temom pomirenja u našem lokalnom kontekstu i vremenu (prostor bivše Jugoslavije i rat/ratovi koji su se dogodili de-vedesetih godina prošlog stoljeća), i to zajedno s povezanim temama – mirotvorstvom, bavljenjem prošlošću i drugima – donoseći pregled različitih definicija pomirenja prema ra-zličitim autorima:

Većina se znanstvenika slaže da je pomirenje proces koji ima za cilj unaprjeđenje odnosa među ljudima ili grupama: ob-noviti uništenu vezu (Rigby), promijeniti ili redefinirati (Le-derach) ili redizajnirati ih (Bloomfield), kako bi se različite strane pripremile na odnos pravde i mira (Galtung), izgra-dilo i ozdravilo poderano tkanje međusobnih i zajedničkih života i odnosa (Lederach). Prema tome, sve bi strane tre-bale stvoriti ili/i obnoviti odnos koji će svima odgovarati, svi bi trebali uložiti trud kako bi učinili prvi korak i počeli se mijenjati. Pomirenje se odnosi na budućnost i, prema Rigby-u, “aktivno se sudjelovanje zahtijeva od svih onih koji su bili podijeljeni neprijateljstvom”. U srži svakog procesa pomire-nja spremnost je ljudi da predosjete zajedničku budućnost. (2008: 19)

Usprkos detaljnoj analizi pomirenja i konzultiranju aktualne stručne literature Franović se u svome odličnom i važnom radu ne dotiče religijske dimenzije pomirenja kao ni moguć-nosti uključivanja vjerskih zajednica u ovaj proces.

Iz ovog sažetog pregleda vidimo da različiti autori različito definiraju i shvaćaju pomirenje. Različitost u shvaćanjima i isticanju pojedinih segmenata pomirenja kao najvažnijih prouzročena je ponajviše njihovim različitim znanstvenim instrumentarijem i usmjerenjem, a ono što se najviše ističe su razlike prouzročene svrhom: znanstvenici i teoretičari su okrenuti pomirenju koje je gotovo utopijsko i izuzetno

Izazov pomirenja


teško ostvarivo u praksi, dok praktičari sve podlažu i obli-kuju ciljem ostvarivanja pomirenja, koje to ustvari još nije, jer ključni koraci i segmenti tog procesa nisu ostvareni. Ipak je svima zajedničko da pomirenje prepoznaju i vide kao ak-tualnu i važnu temu kako za teorijski, a još više za praktični, terenski rad. I jedni i drugi se slažu u onome što je ključno: rad na terenu i stvarno postizanje mira svrha je istraživanja pomirenja.

U poglavlju pod naslovom “Pomirenje”(“Reconciliation”), autorice Joanna Santa-Barbara (2007: 176), u “Priručniku za mirovni studij i studij rješavanja sukoba” (“Handbook of Peace and Conflict Studies”), urednika Charlesa Webela i Johana Galtunga, nalazimo da: “Ipak postoji određeni kon-senzus o tome koji su procesi za pomirenje relevantni (Gal-tung bez godine; Kriesberg 2001; Lederach 1997), iako svi elementi nisu prisutni u svakoj situaciji:

• Otkriti istinu o tome što se dogodilo.• Počinitelji moraju priznati da je učinjeno zlo.• Iskazati žaljenje kroz ispriku žrtvama.• Oproštenje.• Neki od oblika pravde.• Planirati prevenciju ponovnog pojavljivanja.• Zadržati konstruktivne dijelove odnosa.• S vremenom ponovno izgraditi povjerenje.

Upravo nam ovi segmenti pomirenja, koji su se iskristalizi-rali kroz sažimanje rezultata rada različitih autora (od kojih su ovi navedeni najznačajniji i najpoznatiji predstavnici koji akademski istražuju temu pomirenja), pomažu uvidjeti da je pomirenje višeslojno i kompleksno, no to ne znači da je ne-moguće i nedostižno, naprotiv, svima je zajednička zadaća traženje pravog modusa stvarnog djelovanja i rada na pomi-renju kako taj rad ne bi ostao na teoretiziranju.

Dvije su bojazni, koje se javljaju, kada se spominje pomirenje: da je to nešto što vanjski promatrači žele nametnuti suko-bljenim stranama ili da će se kroz pomirenje izgubiti razlika između počinitelja i žrtve (usp. Sommerfeldt 2000: 234-235). I ovo je razlog zbog kojeg se vrlo često izbjegava govoriti ili, u krajnjim slučajevima, i misliti o pomirenju među sukoblje-nim stranama. No, radi obnavljanja povjerenja i narušenih međuljudskih odnosa pomirenje je nezaobilazno. Svrha i cilj pomirenja oslobađanje je ljudi od patnje i nasilja, prekida-nje spirale nasilja i u konačnici izgradnja budućnosti mira na novim temeljima obnovljenih i izmijenjenih odnosa.

Istina, pravda, oproštenje, ozdravljanje, i drugi, već nave-deni segmenti i rezultati pomirenja, trebaju biti poticaj da do ostvarenja ovih bojazni ne dođe, već da će s pomirenjem pristići zajednička nagrada svim stranama u sukobu bez ob-zira na razlike. Ovi srodni i komplementarni pojmovi otva-raju dodatni i široki prostor za daljnji rad i istraživanje, kako mirotvornog tako i svakog drugog oblika djelovanja.

Pomirenje je jedan od oblika rješavanja sukoba, i ovdje ne želim tvrditi da više vrijedi ili je primjenljivo na svakom su-kobu i u svakoj situaciji odnosno da je svojevrsna čarobna formula, naprotiv, pomirenje to nije. No, zbog toga što se “pravo pomirenje mora izravno suočiti sa sukobom i njego-vim uzrocima” (Schreiter 1994: 45) predstavlja najpotpuniji i najcjelovitiji oblik mirotvorstva koji istražuje početak kako bi se nakon sukoba gradio novi međuodnos prijašnjih nepri-jatelja na novim temeljima koji vode mirnoj budućnosti ili barem onoj u kojoj nema sukoba.

Postoje različite metode i načini institucionalnog rada na pomirenju: Međunarodni krivični tribunali, nacionalna tu-žiteljstva i sudovi, zakoni o amnestiji i oslobađanje političkih zarobljenika, disciplinske mjere protiv počinitelja, komisije za istinu, komisije i sudovi za zemlju, reparacije i bazični rad na pomirenju (usp. Theissen 2004: 2 – 10). Premda idu u istom smjeru, vidimo da se pojedini načini u mnogome međusobno razlikuju. Jedan ili drugi je više prikladan za neki specifičan sukob, dok neki drugi nisu. Važno je istaći da upravo izbjegavanje inzistiranja na jednom savršenom obliku donosi najbolje rezultate, jer početni uspjeh, kao i ne-uspjeh, ne garantira konačni ishod pomirenja.

Kada čitamo tekstove o pomirenju i mirotvorstvu stranih autora, koji su aktivno bili uključeni u djelovanje u Bosni i Hercegovini i/ili bivšoj Jugoslaviji kroz angažman u me-đunarodnim organizacijama, vidimo da su drugotni oblici i ciljevi pomirenja, i to posredni, uvijek istaknuti na prvo mjesto: održivi povratak, rekonstrukcija, izgradnja demo-kratskih kapaciteta i slično (usp. Bringa, 2005; Hart, 2001;). Nadalje, mnogobrojna izvješća i članci o stanju u Bosni i Hercegovini najčešće su pisani kako bi se dala potpora vla-stitim potrebama odnosno zadovoljili propisani uvjeti, ra-zlozi i ciljevi čije je ispunjavanje preduvjet da se od među-narodnih donatora priskrbi novac za produženje projekta ili za nove projekte.

Nepostojanje općeg plana i strategije kao i brojna ad hoc rje-šenja za novonastale probleme zajedničko je svim međuna-rodnim čimbenicima čiji je utjecaj na razvoj i stanje u po-slijeratnoj BiH ogroman. Upravo nam ovo govori da je više nego potreban vlastiti, kako akademski tako i praktični do-maći i lokalni rad i napor na istraživanju, promoviranju i po-ticanju pomirenja i pomirbenih inicijativa u najširem smislu, kako bi se svijest o važnosti i nužnosti pomirenja proširila.

Slikovito govoreći pomirenje je moguće usporediti s odvi-kavanjem od droge (ili neke druge ovisnosti). Upravo je sta-nje sukoba kao svojevrsnu opijenost neprijateljstvom teško napustiti jer zahtjeva veliki napor i osobnu žrtvu. Također, sličnost je i u tome što se od pojedinca očekuje promjena i to fundamentalna: od neprijateljstva je potrebno prijeći u stanje mira, stanje koje je postojalo prije sukoba. Potrebno je izgraditi novi, obnovljeni odnos i komunikaciju prema dru-gome i drugima kako bi zajednička budućnost postala važ-nija od neprijateljstva iz prošlosti. Ovakva promjena nije niti

Izazov pomirenja


laka niti se događa u kratkom vremenskom roku, ali opća dobrobit koja joj je rezultat pruža cilj vrijedan mukotrpnog nastojanja i rada.

Uvidi i preporuke: između prešućivanja, deklarativnosti i prakse?

Kao što sam već naveo istraživao sam učestalost spominja-nja pomirenja i koncepte pomirenja u službenim glasilima vjerskih zajednica u BiH, i to: tri službena glasila najbrojni-jih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini: Glasnik Srpske pravoslavne crkve, Vrhbosnu (glasilo Vrhbosanske metro-polije) i Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Her-cegovini. Razlog odabira službenih glasila je jednostavna činjenica da se u njima nalaze službene izjave, priopćenja, odredbe i drugi članci koji su upućeni od strane institucije, pojedine vjerske zajednice, vjerskim službenicima, a i dru-gim vjernicima. Obradio sam period od dvanaest godina, i to od poslijeratne godine 1996. do 2007. godine, kako bih dobio reprezentativan uzorak i pokazatelje (obim glasila je od 1200 do 1900 stranica po godištu, u prosjeku 1200/1300, što predstavlja veliki obrađeni uzorak).

Ovdje zbog ograničenog prostora donosim samo bit istraži-vanja odnosno rezultate koje sam dobio istražujući službena glasila, predstavljene u tablicama radi veće preglednosti i za-ključke koji iz toga proizlaze.

Kako bi odnos broja članaka u periodu neposredno poslije rata i u nedavnim godinama bio jasnije vidljiv rezultati su grupirani po tri godine (I. 1996.- 1998.; II. 1999. – 2001.; III. 2002. -2004.; IV. 2005. – 2007.) Obrađene članke sam podi-jelio prema slijedećoj ljestvici:

(A) – članak o pomirenju u kojem je pomirenje jedna od sre-dišnjih tema; (B) – članak u kojem se pomirenje spominje kao jedna od usputnih tema; (C) – članak u kojem se pomirenje nevezano spominje, da-kle, izvan konteksta;

I. 1996.- 1998. (A) (B) (C)

Vrhbosna 30 26 1Glasnik Rijaseta IZ 2 4 1Glasnik SPC 1 2 0

II. 1999. – 2001.


III. 2002. -2004. (A) (B) (C)


IV. 2005. – 2007.


Kao što vidimo, svim je glasilima zajedničko to da se u vre-menu koje je bliže ratu više spominje tema pomirenja što potvrđuje postavljenu tezu da je u poslijeratnom periodu pomirenje bilo više promovirano nego u kasnijim godinama i skoroj prošlosti, s izuzetkom Glasnika SPC jer je to jedino glasilo u kojem je broj članaka u posljednjem IV. periodu veći. Ovo je povezano s ratom na Kosovu koji je geograf-ski bliži sjedištu Patrijaršije u Beogradu (i na prostoru je Sr-bije) nego rat na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine (stoga je i spominjanje i zagovaranje mira i pomirenja na Ko-sovu i Metohiji mnogo učestalije nego na drugim područ-jima na kojima se prostire SPC). Tako da ni ovo statističko odstupanje ne pobija postavljenu tezu već je modificira; da-kle, u njoj nije promatran utjecaj rata na Kosovu nego u Bo-sni i Hercegovini te povezanost s pomirenjem.

Na osnovu ovih podataka i istraživanja obrađenih članaka donosim preporuke za mogući rad i djelovanje, te uz to i osvrt na moguće perspektive pomirenja u budućnosti. Ne-kolicina primjera koje navodim samo su ilustraciju tekstova koji su obrađeni.

Rezultate i prijedloge podijelio sam u četiri skupine:

1. Povijesno-zemljopisni preduvjeti / uvjetovanosti2. Strukturalno-institucijski preduvjeti / uvjetovanosti3. Društveno-političko-socijalni mentalitet 4. Osobno-subjektivni preduvjeti / uvjetovanosti

Povijesno-zemljopisni preduvjeti / uvjetovanosti

U člancima iz glasila često je isticanje povijesnih uzroka (i lažnih i točnih) za suvremene sukobe odnosno opravdanje nedavnih i sadašnjih sukoba sukobima iz prošlosti –suoča-vanje s mitovima o prošlosti i rad na znanstveno utemelje-nim povijesnim istinama (pročišćavanje pamćenja) nužno je kako bi se došlo do ispravnog i istinitog shvaćanja vlastitog i tuđeg povijesno-religijskog identiteta.

Dakle, potrebno nam je čišćenje pamćenja: rane iz rata ili su još otvorene ili su krivo srasle.

Izazov pomirenja


Svima koji su pogođeni ratom (traumatizirani!) potrebna je upravo duhovna pomoć pri liječenju pamćenja kako zlo-pamćenje ne bi dovelo do ponavljanja nasilja. Ovdje se na-ravno misli na duševne i duhovne rane koje su nastale usli-jed rata što naravno ne isključuje tjelesne rane. A trauma i žrtava tragično je veliki broj, a još je tragičnija očita nebriga kako duhovnih tako i državnih institucija.

Kod svih zajednica prenaglašeni su mitovi o vlastitoj ugro-ženosti i žrtvama, nerijetko makar dijelom doista zasnovani na povijesnim činjenicama, ali potom zarad političke instru-mentalizacije preuveličani. U svim se glasilima ističe – “mi smo najveće žrtve ovoga rata!” – a tuđe žrtve se spominju ili usputno ili nikako, a i tada kao opravdanje za vlastite čine ili kako bi se tražilo nešto za sebe.

Svim zajednicama je zajedničko da “ne žure”. Vrijeme ne predstavlja važan čimbenik pa se susreti i konferencije s međureligijskim, mirotvornim ili sličnim sadržajem odr-žavaju jedan puta godišnje (i rjeđe). Svima je rat (1992.-1995.) “blizu” i “nedavno” – iako četrnaest godina nije malo vremena.

Strukturalno-institucijski preduvjeti / uvjetovanosti

U svim glasilima nalazimo da su svi za pomirenje – dekla-rativno, gotovo u pravilu – no nigdje ne postoji jasno defi-nirana i razrađena strategija niti institucionalizirani okvir za pomirenje i mirotvorni rad.

Religijskim zajednicama je potrebna odvojenost od politike odnosno distanciranje od miješanja u dnevno političke-teme (politiziranost), a upravo to je nazočno u analizira-nim tekstovima. Nužan je povratak izvornom mirotvornom poslanju religija, kako duhovnost, kao prvotna i najvažnija dužnost vjerskih zajednica, ne bi bila zamijenjena nečim sekundarnim.

Nedostaje stvarna i zajednička akcija. Neprestano se inzi-stira na tome da drugi trebaju učiniti prvi korak, ispričati se i pokajati za vlastite grijehe, dok je samokritičnost i prizna-vanje vlastitih pogrešaka rijetko, kod nekih glasila i potpuno odsutno. Gotovo u pravilu se prvo ističe pomirenje unutar vlastite zajednice (za sebe) pa onda i s drugim zajednicama (za druge) pa tako primjerice: “Pozivajući svoj narod na uza-jamno pomirenje i pokajanje, također ga pozivamo na izmi-renje sa narodima s kojima smo vekovima zajedno živeli i sa kojima ćemo i ubuduće živeti” 1./1996.; “(…) Vratimo se na put kojim je Sveti Sava išao i koji je svome rodu ukazao. To je put pomirenja sa samim sobom i sa drugima.” Glasnik SPC 3./2003.)

Sve su zajednice u mnogome zaokupljene sobom, i to ne svojim vjernicima ili vjernicima drugih religijskih zajednica, već vlastitim institucijama, njihovim pravima, dok dužnosti

i izvorno poslanje ostaju u drugome planu. Legitimnost i au-toritet koji su vjerski poglavari, osobito oni koji su zagovarali i svjedočili mir i pomirenje, imali u ratnom periodu i nepo-sredno nakon rata u trajnom je opadanju ili je već nestao.

Dakle, zajedničke mirotvorne i dijaloške akcije vjerskih za-jednica okrenute su samima sebi. Primjerice izjave Među-religijskog vijeća u najvećoj mjeri bave se vlastitim ciljevima odnosno pravima religijskih zajednica koje stoje iza toga Vijeća: restitucija nacionaliziranih nekretnina, zakon o vjer-skim pravima i slobodama, dok druge teme ostaju na razini deklarativnosti ili je to zajednička osuda pojedinih čina koji su na štetu neke od vjerskih zajednica ili njihovih službenika (i vjernika), a bez stvarnog i vidljivog rada na terenu.

Svim zajednicama, općenito, nedostaje akademski okvir za mirotvorstvo, pomirenje i rješavanje sukoba, a i bilo koji trajni oblik mirovne edukacije. Potrebno je uvesti mirovnu edukaciju u srednje škole i fakultete s religijskim predzna-kom, jer je to najlakši, najdjelotvorniji i dugoročno najučin-kovitiji način institucionaliziranja mirovnog djelovanja, te stalna nadgradnja već postojećeg djelovanja i znanja.

Također je potrebno, sustavno i znanstveno utemeljeno, proučavanje mirotvorstva i pomirenja kroz seminare, edu-kacije i konferencije s multireligijskim sastavom kako bi se zajedničke karakteristike, potencijal i sposobnosti ujedinili za bolji budući i zajednički rad koji predstavlja veliki neisko-rišteni potencijal.

Pored toga nedostaje ne samo obrazovanje nego i odgoj za mir i pomirenje. Jer bez svakodnevne primjene i življenja mira to ostaje “mrtvo slovo na papiru”. Potreban je zajed-nički, umreženi i koordinirani rad na pomirenju: pojedinaca, organizacija i vjerskih zajednica s ciljem uzajamnog oboga-ćivanja i pokrivanja što većeg prostora i broja sudionika.

Društveno-političko-socijalni mentalitet

Veliki utjecaj i autoritet vjerskih zajednica je, najvećim dije-lom, iskorišten za političke i nacionalne ciljeve što nije, niti bi trebala biti, prvotna i glavna dužnost vjerskih zajednica – rad na općem dobru i pomirenju i mirotvorstvu zanema-ren je i najčešće pro forma.

Rad na pomirenju je višeslojan i potreban je pristup na više načina i iz različitih kutova – psihološki, duhovni, pravni, sociološki i drugi – jer ta multidisciplinarnost može doni-jeti najbolja postignuća, a pomirenje tako dosegnuto bit će najcjelovitije.

U svim glasilima nalazimo protivljenja međunarodnom vo-đenju, organiziranju i uplitanju u proces pomirenja (najče-šće se to odnosi na različite međunarodne mirotvorne/ne-vladine organizacije, kojih je osobito neposredno poslije rata

Izazov pomirenja


bio veliki broj i ovo je osobito vidljivo u glasilu Katoličke cr-kve- Vrhbosni), no same vjerske zajednice s druge strane ne rade mnogo na ovome važnom polju.

“Vanjski događaji” (npr. napadi 9/11, posjeti Svetog oca, zbi-vanja na Kosovu) oblikuju, u najvećoj mjeri, pisanje i djelo-vanje vjerskih zajednica i tematiku članaka u glasilima.

Pomirenje se veoma često namjerno izbjegava spominjati, navode se tolerancija i mirotvorstvo, kao i tema pravde, dok je pomirenje namjerno prešućeno zbog tereta i odgovorno-sti koju sama riječ a još više ono što stvaran rad na pomire-nju nosi sa sobom. (osobito su u tome smislu znakoviti mno-gobrojni članci Mahmutćehajića i Cerića u Glasniku Rija-seta IZ, navodim samo neke: 1996./1.; 1997./1., kao i Aliba-šić 2002 – “Suživot religija: teorijsko utemeljenje u islamu” – gdje autor razrađuje suživot muslimana s ne-muslima-nima ali ne spominje u članku pomirenje, kao i mnogobrojni drugi, pa ta tema nije bila predmet detaljnijeg istraživanja, a cijeli članak 1./2006. posvećen je pravdi “Pravda Allahov princip među narodima”).

Osobno-subjektivni preduvjeti / uvjetovanosti

Unutar-grupno pomirenje, odnosno pomirenje unutar vjer-skih zajednica, prvi je korak ka pomirenju među različitima: stavovi unutar zajednica vrlo su različiti (u nekim slučaje-vima i suprotni). Bez jedinstvenog stava ili barem djelomič-nog slaganja teško je izaći “izvan” zajednice i susresti se i di-jalogizirati s drugima: dijalog ad intra je preduvjet dijaloga ad extra.

Simbolički i duhovni potencijal i autoritet ritualnih čina / obreda i molitava u cilju pomirenja i mirotvorstva su, ve-ćim dijelom, neiskorišteni . Štoviše, često se koriste u svrhu utvrđivanja postojećeg i prošlog, namjesto okrenutosti ka budućnosti i čišćenju pamćenja.

Sve su vjerske zajednice zaokupljene drugim, “važnijim” te-mama koje variraju od dnevno političkih do međunarodnih i “vlastitih lokalnih”.

Nužno je iskoračiti iz sigurnosti zatvorenosti u vlastite za-jednice i pristupiti drugima kroz dijalog i suradnju kako bi se smanjile predrasude, kriva mišljenja i interpretacije drugih, te organizirati susrete koji će voditi konstruktivnoj i mirnoj budućnosti.

Kroz toleranciju, suživot i dobrosusjedske odnose njego-vati mirotvornu i pomirbenu komunikaciju vjerskih pogla-vara, autoriteta i službenika (od najnižeg do najvišeg ranga) s ciljem javnog promoviranja i istupanja u svrhu trajne suradnje.

Ovaj pregled zaključaka i analize želio bih završiti Worthin-gtonovim smjernicama za promoviranje pomirenja i opra-štanja u društvima, koje u sažetom obliku koncipiraju mo-gući budući mirotvorni rad:

Prvo, postoje stotine, tisuće, a moguće je i milijuni različi-tih stanovišta u društvima. Pojedinci (koji imaju različita stanovišta) mogu smanjiti ili eliminirati neoprostivost ko-risteći jednu ili više metoda (kao što su psihološka obrana, pravda, obzirnost, restitucija, socijalna pravda). Ustvari, po-jedinci odabiru svoju najbolju metodu. Jedna osoba može više preferirati opraštanje, dok druga može tražiti osvetu. Parovi mogu zajedno raditi na dogovoru kako bi došli do pomirenja.

Ipak, znanstvenici moraju koristiti višestruke metode kako bi pomogli smanjenje nepomirljivosti i kako bi pomirili druge jer različiti pojedinci i različite grupe ljudi mogu držati ra-zličite metode privlačnijim od drugih. Nemoguće je da se svi u društvu slože u svemu. Stoga, vodeći političari u druš-tvu koji žele promovirati oproštenje i pomirenje moraju dati ljudima pravovaljan odabir. Društvene stranke ne bi trebale sve stavljati u isti koš. Društva koja ne promoviraju različite načine smanjenja nepomirljivosti će na kraju biti društva s brojnim članovima koji ne opraštaju. (2001: 171)

Pomirenje je bilo češće spominjano i promovirano u periodu neposredno poslije rata u Bosni i Hercegovini nego u godi-nama koje su nam vremenski bliže (kako nam svjedoči broj članaka u pomirenju), te je stoga potrebno stalno i iznova govoriti, raditi i istraživati ovu ključnu temu za naše ljude i našu zemlju. Potrebno je, nadalje, ukloniti oholost iz po-mirenja, jer u tome slučaju ona će proizvesti novi konflikt tijekom pokušaja pomirenja, a uz to neizostavno preuzeti odgovornost za vlastita djela i zlodjela, ne kao znak slabosti nego jakosti, ne izjednačavajući ni žrtve ni zločince, kako bi zajednička budućnost bila neopterećena lošom prošlošću. Ovako će pomirenje biti moguće i ostvarivo te neće pred-stavljati samo nedostižni ideal nego stvarni put i cilj koji vodi ozdravljenju ljudskih duša i umova.

Namjesto zaključka

Pomirenje kako na teorijskoj / akademskoj tako i mnogo-struko više na praktičnoj / djelujućoj razini ne predstavlja jednostavan i lako ostvariv cilj, kako smo mogli vidjeti na prethodnom tekstu. Početna spremnost i pozitivno raspolo-ženje koje je uslijedilo nakon potpisivanja Daytonskog spo-razuma u Bosni i Hercegovini nisu iskorišteni u potpunosti te je pažnja svjetske javnosti kao i velika pomoć, kako nov-čana tako i druga, koja je usmjerena za obnovu i oporavak od rata, iskorištena tek u manjoj mjeri.

Vjerske zajednice i vjernici ne smiju dopustiti da ih zarobi nasilje i sukobi iz prošlosti već trebaju zajedničkim radom i suradnjom ići u susret mirnoj i svjetlijoj budućnosti. Stalno inzistiranje na tome što se dogodilo u prošlosti i isticanjem što su drugi učinili bez imalo autorefleksije i samokritično-sti naspram vlastitih članova i djela vodi daljnjim sukobima. Vrlo je istaknuta okrenutost prošlosti i opetovano pozivanje na prošlo vrijeme i događaje koji se ne smiju zaboraviti, bez

Izazov pomirenja


ikakvog kritičkog otklona (npr.: “Zato se molimo Bogu da svim narodima i zajednicama na Kosovu i Metohiji daruje istorijsko pomirenje, mirnu budućnost, život dostojan čo-veka i svaki blagoslov.” Glasnik SPC 2./2007.). Hvale vrijedni su članci autora koji prepoznaju važnost pomirenja i miro-tvorstva, i još važnije uključenosti vjerskih zajednica i pogla-vara u građenje mira i pomirenje među ljudima, no nažalost u velikoj količini drugih članaka i protokom vremena gubi se njihova važnost i utjecaj.

Aktivan praktičan rad na pomirenju sužen je na brojčano male skupine pojedinaca ili malih nevladinih organizacija i fondacija (usp. Petrović 2005: 103) bez velike institucionalne potpore, kako državne (sekularne, civilne) tako, i što je važ-nije, religijske (vjerske zajednice i organizacije).

Istina i pravda, za kojima svi teže i spominju ih, ne trebaju biti sredstva za opravdanje novih sukoba ili evociranje sta-rih, već zajedničke poveznice na kojima se kroz dijalog gradi miran suživot.

Ne postoji zajednička strategija pa čak ni teorijski okvir koji bi za sve zajednice bio općeprihvaćen, usvojen i djelo-tvoran. Bez ovog konsenzusa do kojeg se može doći samo kroz komunikaciju i dijalog između zajednica, a kako smo vidjeli nema ih dostatno, ne može doći ni do razumijevanja među zajednicama kao prvog koraka na putu (ili procesu) pomirenja.

Pomirenje je nužno, jer bez njega se ništa veliko neće promi-jeniti u glavama i srcima onih koji su bili neprijatelji u ratu (a i sada u miru) – vjerske zajednice kao “rezervoari zlopam-ćenja” (usp. Kristić, 2008.) bit će ili služiteljice zlopamćenja ili inicijatorice i nositeljice čišćenja pamćenja te po njemu voditeljice i promicateljice pomirenja.

Mir i pomirenje su mogući i potrebni svakom pojedinom čo-vjeku, a vjerske zajednice baštine mirotvorstvo i pomirenje

u svojim izvornim korijenima i srži. Stoga ni po koju cijenu ne bi smjele dopustiti da druge manje važne teme preuzmu mjesto važnoj temi pomirenja, kako bi zajednička buduć-nost, izgrađena kroz međusobno dijaloško poznavanje, bila svjetlija i ne zatrovana lošom (i/ili lažnom) prošlošću, a svoj veliki autoritet mogle graditi na ispravnim temeljima dobra, jednakopravnosti, istine, pravde i međusobnog poštivanja i uvažavanja.

Rad na pomirenju mora biti trajan i uzajaman, stoga sam i naslovio ovo posljednje poglavlje Namjesto zaključka, jer se nadam da će pomirenje doći među ljude u Bosni i Hercego-vini (i bivšoj Jugoslaviji) i u njihova srca: kroz zajednički rad, intelektualno i akademsko usavršavanje, natjecanje u dobru i uzajamnim povjerenjem koje nas pomirene vodi u mirnu budućnost. Ovo je na poseban način dužnost i obveza vjer-skih zajednica zbog velikog mirotvornog i pomirbenog po-tencijala koje svaka od njih posjeduje. Duhovna dimenzija mirotvorstva, a uz to i ljudska, emocionalna, koje su do sada bile izostavljane ili zanemarene, trebaju više doći do izra-žaja i postati središte, jer ih materijalna pomoć ne može i ne smije zamijeniti ili nadomjestiti.

Pronaći pravi model i put pomirenja nije lako ali je nužno potrebno jer će se upravo kombiniranjem i nadopunjava-njem različitih putova doći do konačnog cilja – pomirenja. Stoga ovaj rad i nije rješenje, naprotiv, tek je prva stepenica i smjerokaz koji upućuje što već postoji i što nam je dostupno, a praksa i primjena, koji uvijek predstavljaju najveći i najteži korak, tek trebaju zaživjeti u punoj veličini i mogućnosti.

Ivan Lasić (Sarajevo, 1980.), nakon filozofsko-te-ološkog studija u Sarajevu na Vrhbosanskoj ka-toličkoj teologiji, završio poslijediplomski magi-starski program “Religijske studije” na Centru za interdisciplinarne poslijediplomske studije Uni-verziteta u Sarajevu.

Izazov pomirenja


Literatura:

BLOOMFIELD, DAVID (2006). On good terms: clarifying reconciliation. Berlin: Berghof research center for Construc-tive Conflict Management.

BLOOMFIELD, DAVID, TERESA BARNES i LUC HUYSE (ur.) (2003). Reconciliation After Violent Conflict A Han-dbook IDEA (Pomirenje nakon nasilnih sukoba; IDEA Pri-ručnik), IDEA: Stockholm.

BRINGA, TONE (2005) Reconciliation in Bosnia and Herze-govina. u SKAAR, ELIN, GLOPPEN, SIRI i SUHRKE ASTRI (ur.) Roads to reconciliation. Oxford: Lexington books.

HART BARRY (2001). Refugee return in Bosnia and Herze-govina: Coexistence before Reconciliation. str. 291 – 310.

u ABU-NIMER, MOHAMMED (ur.) Reconciliation, justice, and coexistence: theory and practice. Lanham : Lexington Books.

KRISTIĆ, ALEN (2008). Ozdravljanjem pamćenja do pomi-renja. Nova Prisutnost. Zagreb. god. 2008. br. 1. str. 33 – 70.

PETROVIĆ, NEBOJŠA (2005). Psihološke osnove pomire-nja: između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Beograd : Institut za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu, Do-kumentacioni centar “Ratovi 1991-1999”.

RIGBY, ANDREW (2001). Justice and reconciliation: after the violence. London : Lynne Rienner Publishers.

SANTA-BARBARA, JOANNA (2007). Reconciliation. str. 173 – 186. u CHARLES, WEBEL i GALTUNG, JOHAN (ur.) Handbook of Peace and Conflict Studies. New York: Routledge.

SCHREITER, ROBERT (1994). Pomirenje. Zagreb: Družba misionara Krvi Kristove.

SOMMERFELDT, ATLE (2000). Nema prečice do pomire-nja. str. 233 – 248. u ĐULIMAN, ENVER (ur.) Teško pomi-renje, Oslo – Sarajevo: Helsinški komitet Norveške.

THEISSEN, GUNNAR (2004). Supporting Justice, Co-exi-stence and Reconciliation after Armed Conflict: Strategies for Dealing with the Past. Berlin: Berghof Research Center.

WORTHINGTON, EVERETT L. JR. (2001). Unforgive-ness, Forgiveness, and Reconciliation and Their Implicati-ons for Societal Interventions. str. 171 – 192. u HELMICK, RAYMOND G.i PETERSEN, RODNEY L. (ur.) Forgiveness and Reconciliation. Philadelphia & London: Templeton Fo-undation Press.

Izazov pomirenja


Nicolas Moll

Francusko-njemačko pomirenje i Balkan: motivacija, a ne modelŠta francusko-njemačko iskustvo može ponuditi zapadnom Balkanu? Možemo li porediti francusko-njemačku istoriju s balkanskom? Treba li smatrati francusko-njemačko pomirenje i saradnju modelom? I koji su mogući razlozi i ciljevi francusko-njemačkog angažmana u ovom regionu? Počivajući na ubjeđenju da rad na povezanosti francusko-njemačkog odnosa i Balkana ima smisla, ovaj tekst će nastojati da dâ elemente odgovora na ta pitanja. On će, nadalje, predstaviti moguće pristupe radu na francusko-njemačkoj tematici na Balkanu, te šta jedan takav rad može konkretno donijeti, naravno, Balkanu, ali takođe Francuskoj i Njemačkoj, kao i evropskoj građevini u cjelini

Ovaj je tekst* najprije objavljen na francuskom jeziku u časopisu Europe en formation (n° 349-350 / jesen-zima 2008)

Kakav odnos može postojati između francusko-njemač-kog pomirenja i bivše Jugoslavije? I šta francusko-njemačko iskustvo može ponuditi zapadnom Balkanu? Ova pitanja se postavljaju dosta redovno u okviru različitih francusko-nje-mačkih inicijativa koje su se u posljednje vrijeme pojavile na Balkanu. Ali ona ne nailaze na jednodušan odgovor, daleko od toga, utoliko prije što impliciraju čitav niz drugih pre-ispitivanja: možemo li porediti francusko-njemačku istoriju s balkanskom? Treba li smatrati francusko-njemačko pomi-renje i saradnju modelom? I koji su mogući razlozi i ciljevi francusko-njemačkog angažmana u ovom regionu? Počiva-jući na ubjeđenju da rad na povezanosti francusko-njemač-kog odnosa i Balkana ima smisla, ovaj tekst će nastojati da dâ elemente odgovora na ta pitanja. On će, nadalje, predsta-viti moguće pristupe radu na francusko-njemačkoj tematici na Balkanu, te šta jedan takav rad može konkretno donijeti,

naravno, Balkanu, ali takođe Francuskoj i Njemačkoj, kao i evropskoj građevini u cjelini.

Analize i opservacije izložene u ovom članku počivaju i na ličnom iskustvu. Pošto posjedujem dvojno državljanstvo, francusko i njemačko, suočen sam s pitanjem veze između francusko-njemačkih odnosa i Balkana već nekoliko godina zahvaljujući profesionalnoj praksi: s jedne strane, učestvo-vao sam u razradi i razvoju Inicijative Francusko-njemač-kog ureda za mlade1** u jugoistočnoj Evropi nakon 2001.; s druge strane, kao istoričar, i dalje radim na ovoj tematici na Balkanu. Ovom članku, potkrijepljenom konkretnim isku-stvima proisteklim iz prakse na terenu, nije cilj da bude samo teorijsko promišljanje, već i poticaj, štaviše pledoaje za razvoj francusko-njemačkog djelovanja sa i na Balkanu.

1 Office franco-allemand pour la jeunesse, u daljem tekstu OFAJ. (nap. prev.)* S francuskog preveo Nihad Hasanović.

Izazov pomirenja


Primjeri francusko-njemačkog djelovanja na Balkanu

Već skoro deset godina, različite francusko-njemačke aktiv-nosti realizirane su na zapadnom Balkanu, aktivnosti koje, eksplicitno ili implicitno, postavljaju pitanje šta francusko-njemačka istorija i aktuelnost (ne) mogu ponuditi zemljama bivše Jugoslavije. Tako su u oktobru 2002. u Beogradu i u aprilu 2003. u Makedoniji Fondacija Robert Schuman i Fondacija Konrad Adenauer zajedno organizirale dva me-đunarodna kolokvija pod nazivom: “Francusko-njemačko prijateljstvo: model za pomirenje balkanskih država”2. 2003. u Srbiji, Francuski institut za kulturu i Goethe-Institut, u saradnji sa Školom za primijenjene umjetnosti u Beogradu, organizirali su konkurs u kojem je sudjelovalo šezdesetak studenata te škole kako bi se izradila grafička ostvarenja na temu “Pomirenje – Réconciliation – Aussöhnung”; žiri je na-gradio četiri najbolja rada, a plakati su zatim izloženi u oba instituta. Projekt je finansiran u okviru Francusko-njemač-kog fonda obaju ministarstava inostranih poslova, osnova-nog povodom četrdesetogodišnjice Jelisejskog ugovora radi potpore kulturnim projektima u trećim zemljama. Otada su, u okviru ovog fonda, različite francuske i njemačke amba-sade i instituti za kulturu na Balkanu nastavili organizirati zajedničke manifestacije: tako je u Bosni i Hercegovini 2007. vinogradarski seminar okupio vinogradare iz Hercegovine i specijaliste iz Francuske i Njemačke, a u julu 2008. fran-cusko-njemački cirkuski festival održan je na mostarskom mostu. Francusko-njemački udžbenik istorije takođe je bio predmet prezentacije i diskusije u sklopu aktivnosti koje su zajednički pokrenule 2007. godine francuske i njemačke ambasade u Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a u prisustvu domaćih profesora istorije i lokalnih zvaničnika u oblasti obrazovanja.

No, akcija najvećeg zamaha je zasigurno Inicijativa u jugo-istočnoj Evropi Francusko-njemačkog ureda za mlade, po-krenuta 2000., poslije rata na Kosovu, na inicijativu obiju vlada, koje su potom OFAJ-u stavile na raspolaganje godiš-nji fond od oko 270 000 €. Svake godine organizuju se brojne aktivnosti, uglavnom u vidu trilateralnih razmjena oko za-jedničke teme, koje u prvom redu okupljaju studente, NVO-aktiviste ili aktere društveno-obrazovne sfere iz Francuske, Njemačke i jedne zapadnobalkanske zemlje; paralelno se odvijaju seminari obuke i saradnje koji okupljaju odgovorne iz nevladinih organizacija zaduženih za te razmjene u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, na Kosovu, u Makedoniji, Srbiji, Francuskoj i Njemačkoj. Od 2001., više od 200 susreta orga-niziranih od strane više od stotinu različitih NVO-a uspješno je okončano, uz uključivanje više od 7 000 Francuza, Nije-maca i stanovnika raznih država bivše Jugoslavije3.

2 Sinteza kolokvija u Skoplju nalazi se na: http://www.robert-schuman.org/question_europe.php?num=sy-86.3 Vidjeti www.ofaj.org/balkans i dokumentaciju De nouveaux ponts pour les Balkans. L’initiative de l’OFAJ dans l’Europe du Sud-Est, OFAJ/DFJW, Pariz/Berlin (dostupno i u PDF-u na ovom sajtu). Sajt i dokumentacija po-stoje u francuskoj, njemačkoj i engleskoj verziji.

Možemo li porediti francusko-njemačku istoriju s balkanskom?

Među pitanjima koja se postavljaju, eksplicitno ili implicitno, u okviru takvih francusko-njemačkih aktivnosti, pojavljuje se prije svega pitanje u kojoj mjeri možemo porediti fran-cusko-njemačko i zapadnobalkansko iskustvo – preciznije, s jedne strane, istorijski period od francusko-njemačkih vojnih konfrontacija u ratovima 1870.-1871., 1914.-1918. i 1939.-1945. do procesa zbližavanja i saradnje nakon 1945. i, s druge strane, istoriju zapadnog Balkana sa, prije svega, ratovima koji su vodili raspadu jugoslavenske države u deve-desetim godinama i tekući postkonfliktni period.

Kada se pokrene ovo pitanje, dosta često se čuje odgovor da se francusko-njemačka istorija nikako ne može porediti s balkanskom, te da se radi o potpuno različitim stvarima. No, ovo gledište brka – kao što je, inače, dosta često u dru-gim slučajevima u kojima se koristi termin “neuporediv” – izraze “porediti” i “staviti u isti plan” ili “staviti u istu ravan”. Jer, očito da je moguće porediti dvije situacije ili evolucije, i to upravo da bi se izdvojile i shvatile postojeće razlike. Što se tiče francusko-njemačke i balkanske istorije, navešću pet glavnih i nezaobilaznih distinkcija.

Najprije, francusko-njemački ratovi u XIX i XX vijeku su-protstavili su dvije susjedne države naseljene distinktivnim nacionalnim stanovništvom, dok su ratovi oko raspada Ju-goslavije suprotstavili države i populacije koje su obrazovale zajedničku državu i koje sadrže značajnu mješavinu ili koeg-zistenciju nacionalnih populacija. U poslijeratnom periodu, velik broj involviranih država i kultura, proisteklih iz Jugo-slavije, takođe pokazuje značajne razlike. Da preuzmemo formulu Floriana Biebera: “In the case of former Yugosla-via, [...] We have to talk about reconciliations, not just one reconciliation4.”

Karakter rata je zatim drugačiji: ako je i bilo pokolja poči-njenih tokom njemačke okupacija u Francuskoj, oni ipak nemaju ni dimenziju ni karakter “etničkog čišćenja” – cilj i temeljni princip ratova u bivšoj Jugoslaviji. Nadalje, u bivšoj Jugoslaviji, a naročito u Bosni i na Kosovu poslije rata, su-protstavljeni i zaraćeni tabori nastavljaju živjeti na istoj teri-toriji, dok se u Francuskoj i Njemačkoj većina vojnika vratila u svoje zemlje.

Zatim, što se tiče Drugog svjetskog rata i njegovog ishoda, došlo je do jasne podjele koju su prihvatili razni zainteresi-rani protagonisti: Njemačka kao agresor i pobijeđena zemlja te Francuska, koja se pojavljuje na strani pobjednika. Na za-padnom Balkanu, pak, osim u Hrvatskoj, niko se ne sma-tra pobjednikom nakon 1995., a sve skupine teže tome da se vide kao žrtve i da druge smatraju agresorima.

4 Florian Bieber, Reconciliation in former Yugoslavia: France and Germany as a model?, 2002., u engleskoj i srpskoj verziji kao PDF-dokument na http://www.policy.hu/bieber/publications.html.

Izazov pomirenja


Druga razlika je pitanje kontinuiteta između ratnog i po-slijeratnog perioda: dok je u Njemačkoj nakon 1945. došlo do očigledne promjene u odnosu na pređašnju situaciju – s jedne strane, zemlja je okupirana, a s druge, na djelu je ra-zvoj demokratskog režima u Zapadnoj Njemačkoj koji se ja-sno razlikuje od prijašnjeg – posebno u Srbiji, nije došlo do radikalne promjene režima nakon ratova, nego do vijugavih promjena, bez potpunog ukidanja prijašnjeg poretka.

Najzad, saradnja i zbližavanje Francuske i Njemačke poslije 1945. doživljeni su kao nešto novo u pokušaju da se preva-ziđe prošlost, te predstavljaju pozitivnu i obećavajuću per-spektivu. U bivšoj Jugoslaviji stanje je mnogo komplikova-nije: snaženje veza tek nosi pozitivnu konotaciju, jer asocira na funkcionisanje bivše Jugoslavije, gdje su različite države i skupine živjele pod istim državnim krovom; regionalna sa-radnja između zapadnobalkanskih zemalja mora se stoga uvijek boriti protiv fantoma jugoslavenske države, od koje su različite države upravo proglasile nezavisnost.

Sve u svemu, možemo, dakle, ocijeniti da je nakon razdo-blja 1995.-1999. situacija na Balkanu još kompleksnija nego što je bila između Francuske i Njemačke nakon 1945., iako se treba čuvati pojednostavljivanja: poslije 1945., situacija između Francuske i Njemačke bila je takođe krajnje kom-pleksna, a neke od pomenutih razlika zaslužuju da budu istaknute u svojim nijansama (između ostalog, problem kontinuiteta elita između nacističke Njemačke i Njemačke poslije 1945. ili, pak, činjenica da perspektiva zbližavanja uopšte nije bila vizija koju su dijelili svi nakon 1945.). Uspr-kos tome, mimo razlika, i iako je svaka istorijska situacija jedinstvena, temeljni izazovi koji se postavljaju međusobno su slični: kako prevazići stanje rata i mržnje da bismo izbjegli ponovno zapadanje u istu konfrontaciju, kako izvidati rane i dospjeti do stanja dobrosusjedskih odnosa i, po mogućnosti, saradnje?

Prije nego što razmislimo o tom pitanju, uputno je uzeti u obzir jednu drugu razliku koja znatno komplikuje kom-paraciju, s jedne strane iz analitičkog aspekta, a s druge iz ljudskog, posebno ako je želimo primijeniti na skupinu sa-stavljenu od Francuza, Nijemaca i stanovnika Balkana: za Francusku i Njemačku, rat je veoma daleko, većina današ-njih ljudi nije ga proživjela, te živi u kontekstu dobrih od-nosa, dok su na Balkanu uspomene još vrlo svježe, a poslje-dice rata i dalje vrlo prisutne. Ali, da li to komparaciju čini manje legitimnom?

U svakom slučaju, prilikom zajedničke rasprave komparacija nipošto ne može predstavljati prvi korak, budući da je često prisutno veliko nepoznavanje francusko-njemačke istorije na zapadnom Balkanu, kao i balkanske istorije u Francuskoj i Njemačkoj; treba se prije svega uputiti u obje situacije i tek iz tog upoznavanja komparacija postaje moguća. Konkretno, prilikom seminara, poželjno je početi procesom francusko-njemačkog pomirenja kao takvog, na primjer navesti njegove istorijske etape ili, pak, pokušati izdvojiti faktore francusko-

njemačkog zbližavanja i pomirenja. Tako sam, tokom jednog seminara, iznio deset faktora kako bih objasnio proces fran-cusko-njemačkog zbližavanja poslije 1945.:

glasovi koji su pozivali na zbližavanje postojali su još prije rata (na primjer, Briand i Stresemann dvadesetih godina) i tokom rata (razlika koja se pravila između “Nijemaca” i “nacista”; učešće nekih Nijemaca u francu-skom Pokretu otpora);želja angažovanih građana i aktera civilnog društva nakon rata – među kojima je bilo i bivših ratnih za-robljenika i učesnika Otpora – da se prevaziđu nepri-jateljstva i da se djeluje u korist zbližavanja; stvaranje NVO-a, bratimljenje gradova i škola u službi temeljnog zbližavanja;djelovanje političara u korist zbližavanja, iz ubjeđenja i iz interesa; njihova volja da katkad postupaju protivno smjernicama još uvijek skeptičnog javnog mnijenja, te da upotrebljavaju jake simbole kako bi doprli do ljud-skih srca i pokazali da se situacija mijenja (na primjer, de Gaulle-Adenauer 1962. u katedrali u Reimsu);stavljanje francusko-njemačke relacije u evropski kon-tekst, recimo s planom Schuman 1950.;pritisak SAD-a u korist saradnje (kroz Marshallov plan);pozitivan ekonomski razvoj u obje zemlje;kontekst Hladnog rata, koji jača veze; pripadnost zapad-nom odbrambenom sistemu i Sovjetski Savez kao za-jednički neprijatelj;volja Savezne Republike Njemačke da raskine s nacio-nalsocijalističkom prošlošću, te njena volja da se okrene Zapadu;institucionalizacija bilateralne saradnje: Jelisejski ugo-vor 1963., redovni samiti dviju vlada, stvaranje OFAJ-a, ARTE-a, razvoj univerzitetske saradnje itd.

Kada pobrojimo ove faktore zbližavanja tokom jednog zajed-ničkog seminara, pitanje komparacije automatski se postav-lja. Određene razlike bodu oči: na primjer, kontekst Hlad-nog rata; drugi faktori ukazuju na izvjesnu sličnost: uloga evropske integracije, na primjer. U isti mah, možemo takođe naglasiti jednu razliku (koju ističe i Florian Bieber): za Fran-cusku i Njemačku, evropska integracija se razvija paralelno s bilateralnim zbližavanjem, dok je na Balkanu opasnost u tome što već postojeća privlačnost EU predstavlja prije koč-nicu za regionalnu saradnju, pošto je prioritet svake zemlje pristupanje EU, po mogućnosti prije ostalih. U isto vrijeme, činjenica je da se u oba slučaja međususjedski odnosi stav-ljaju u širi kontekst evropske integracije, te da takav kontekst može, usprkos svemu, imati povoljne efekte, shodno opštoj formuli koju je tokom jednog seminara upotrijebio kosovski publicist Veton Surroi: “If you can’t solve the problem, en-large the context.”

U svakom slučaju, evokacija francusko-njemačkog zbliža-vanja pokrenuće preispitivanja i – nadajmo se – izazvati

•

•

•

•

•

••

•

•

Izazov pomirenja


proturječja, a može potaknuti i refleksije o razvoju Balkana. Sljedeće pitanje će se skoro automatski postaviti među uče-snicima s Balkana: koji faktori su neophodni za zbližavanje u našem regionu? Reakcija jednog učesnika iz crnogorske NVO, angažovanog na regionalnom razvoju Balkana, simp-tomatična je u tom pogledu: čuvši navedenu listu faktora, rekao je kako ga je to potaklo da ustanovi takvu listu faktora za Balkan. Drugi učesnik, očigledno manje optimističan, re-kao je: “Vi ste imali Adenauera i de Gaullea, a mi nemamo nikog takvog kova.”

Tako dolazimo do glavnog smisla uporednog rada u kon-tekstu Francuska-Njemačka-Balkan: ne samo shvatiti spe-cifičnost svake od tih situacija, nego nadasve stimulirati razmišljanja i debate ne samo o razlikama i sličnostima tih situacija, već i o uslovima pomirenja uopšte (da li je potre-ban zajednički neprijatelj da bismo se zbližili?), a naročito na Balkanu: šta učiniti na Balkanu? Na šta ciljamo, na kraju krajeva? Treba li čekati jednog de Gaullea i Adenauera da bi se krenulo naprijed? Francusko-njemačka komparacija ne predstavlja cilj sam po sebi; ona treba biti popraćena pita-njem: šta svi mi možemo izvući iz jedne takve komparacije, a u cilju rada na i sa Balkanom? Prilikom seminara OFAJ-a, jedna radna grupa je sebi odredila tri etape u radu: 1) ka-rakteristike francusko-njemačke saradnje (s istorijskog, po-litičkog, socijalnog, ekonomskog, kulturnog i geopolitičkog gledišta); 2) razlike između poslijeratnih situacija u Francu-skoj/Njemačkoj i na Balkanu; 3) ako pođemo od francusko-njemačkog iskustva, usprkos razlikama u pojedinačnim sta-njima, šta bi bilo neophodno i moguće učiniti u jugoistočnoj Evropi kako bi se prevazišle rane iz prošlosti i poboljšala sa-radnja u regionu?

Treba li francusko-njemačku saradnju smatrati modelom?

Jedno drugo pitanje, u tijesnoj vezi s pitanjem komparacije, automatski se postavlja prilikom takvih susreta: treba li se i može li se francusko-njemačka saradnja smatrati modelom?

Možemo, naravno, najprije odgovoriti da to zavisi od na-čina kako definiramo “model”. Ali u svakom slučaju, u na-šem kontekstu, čini mi se da termin “model” implicira vrlo značajan potencijal problematičnih značenja. Tako, termin “model” odviše lako sugerira da tu postoji nešto što bi se mo-glo presaditi ili podražavati i da, štaviše, postoji nešto što je, s jedne strane, vrijedno, a s druge nije. Otud, nadalje, pri-jeti opasnost da se stekne zaključak kako je jedna kritička analiza suvišna pošto otkrivamo samo pozitivne strane fran-cusko-njemačkih odnosa, a podcjenjujemo razlike između dviju situacija. No, problem je u tome što se mi ne nalazimo u neutralnom kontekstu, nego u kontekstu odnosa između zapadne Evrope i zapadnog Balkana, koji je u svakom slučaju stanje neravnoteže i gdje se Zapad i prečesto pojavljuje kao neko ko donosi rješenja i zna sve, ne bez izvjesne arogancije. Postoji, dakle, realna opasnost da diskurs modela ojača taj

stav, te da, kao reakciju, ojača blokade kod onih na Balkanu kojima teško pada stanje strukturalne neravnoteže u kojoj se nalaze. Ovo je utoliko istinitije što francusko-njemački par ponekad može pokazati neospornu aroganciju prema dru-gim zemljama. Obratno, upotreba termina “model” može takođe poslužiti da se osnaži iluzija ili stav očekivanja, koji je takođe dosta prisutan na Balkanu kad je riječ o međuna-rodnoj zajednici. “Pokažite nam kako da postupimo” – tu frazu ćete redovno čuti iz usta učesnika s Balkana na francu-sko-njemačkim seminarima i ona odražava to stanje duha, jednako kao i jedna druga fraza: “You have the skills you can transfer here in order to make the people here live together.”

U svakodnevnoj stvarnosti OFAJ-evih susreta, čovjek, inače, postaje vrlo brzo svjestan da ne postoji nijedan model koji se može presaditi ili podražavati. Instrumenti koje danas kori-stimo u francusko-njemačkim razmjenama nipošto ne mogu biti samo preneseni, zato što je kontekst drugačiji: riječ je o instrumentima za zemlje koje odavno žive u miru i koje su kulturalno dosta različite. Isto je i s metodama korištenim u francusko-njemačkim razmjenama pedesetih godina, jer mi više ne živimo u istom dobu. U svakom slučaju, javlja se zahtjev da svi ti instrumenti budu preispitani i adaptirani, uz znanje da oni neće biti dovoljni kako bi se obavio neopho-dan posao u okviru međubalkanskih razmjena.

Ali moramo i paziti da ne podlegnemo suprotnoj slabosti: ne želeći da izgledamo kao model, odlučujemo da uopšte ne govorimo o francusko-njemačkim odnosima ili, pak, preko mjere relativiziramo važnost francusko-njemačkih odnosa. Taj stav postoji i može imati različite razloge: strah da izgle-damo arogantno ili samozagledano, a zatim i mišljenje da su francusko-njemački odnosi nešto normalno i banalno. Fran-cuzi i Nijemci, stoga, često ne pomišljaju da se pozivaju na francusko-njemačke odnose prilikom zajedničkih seminara, dok na Balkanu postoji više nego legitiman zahtjev: pričajte nam o tome, to nas zanima.

No, koristiti termin “model” ili uopšte ne govoriti o francu-sko-njemačkim odnosima – to nisu alternative. Jer itekako možemo zaobići riječ “model”, te radije sagledati francu-sko-njemačku istoriju kao primjer, kao korisno iskustvo, kao vježbaonicu. Pošto je to uostalom samo jedan od primjera, podjednako je legitimno pozabaviti se drugim istorijskim slučajevima prevazilaska konflikta koji takođe zaslužuju pa-žnju. Ali francusko-njemački primjer je takođe naročito in-teresantan i prikladan, s jedne strane zato što nigdje ne nala-zimo dvije evropske zemlje koje su u XIX i XX vijeku toliko međusobno ratovale, a koje su, s druge strane, usprkos tim iskustvima i značajnim kulturnim razlikama, kasnije isplele takvu mrežu saradnje; zatim i zato što predstavlja dio evrop-skog istorijskog prostora u kojem je smješten i Balkan.

Činjenica da govorimo o francusko-njemačkim odnosima kao primjeru radije nego kao o modelu može, nadalje, po-moći da se odupremo reakciji s kojom se dosta često suo-čavamo: korištenje francusko-njemačkih odnosa kao oprav-

Izazov pomirenja


danja. Istina je da francusko-njemački primjer, upravo zbog svog bogatstva koliko i zbog kompleksnosti, može poslužiti kao radionica za vrlo proturječne interpretacije, te da odatle svako može izvući i koristiti aspekte koji mu odgovaraju da bi podržao vlastitu argumentaciju. Činjenica da se neko, na primjer, poziva na to da je Francuskoj i Njemačkoj trebalo šezdeset godina nakon rata da sastave zajednički udžbenik iz istorije može biti uzeta kao primjer neophodnog strpljenja, ali i kao argument tipa: “Eto vidite, vama je trebalo toliko vremena, pa zašto bi kod nas moralo ići brže?”

Na ovaj posljednji argument može se odgovoriti da se, s jedne strane, usporedbe ne prave zarad takmičenja, te da, s druge, niko baš ne kaže da se naše iskustvo treba smatrati modelom koji valja slijediti niti da ono nema slabosti. U sva-kom slučaju, ovo nam omogućuje da pokrenemo debatu o važnosti vremenskog faktora u procesu zbližavanja. I kao što je rekao jedan srpski učesnik: “Ne možemo čekati pedeset godina, danas se sve brže odvija, zato i mi moramo ići brže.”

Ako izbjegnemo riječ “model”, francusko-njemačko pomi-renje neće biti stavljeno na pijedestal, a postaće pristupač-nije. Kad je u pitanju rad na komparaciji, on će time postati ugodniji i interesantniji jer će omogućiti i kritički pogled u drugom smjeru. U kontekstu gdje vlada opšta tendencija da se tvrdi kako, u svakom slučaju, na Balkanu kao da se ni-šta ne miče, jedna komparacija može takođe poslužiti da se procijeni činjenica da na Balkanu, usprkos svemu, neki po-maci nisu tako zanemarljivi. Jednostavna komparacija: što se tiče Francuske i Njemačke, trebalo je više od petnaest godina po završetku rata da šefovi država jedan drugog zvanično posjete, a prilikom tih posjeta bolna prošlost radije nije ek-splicitno evocirana, dok je na Balkanu predsjednik Hrvatske Stipe Mesić, osam godina nakon 1995., došao u sklopu služ-benog puta u Beograd, gdje su se on i njegov kolega iz Srbije i Crne Gore izvinili za počinjene zločine.

Prvi bilans: zašto obrađivati francu-sko-njemačke odnose na Balkanu?

Reći, s jedne strane, da je komparacija moguća i produktivna i, s druge, da francusko-njemački odnosi predstavljaju ne model, već koristan primjer i vježbaonicu, implicira jednu pretpostavku: da, Francuska i Njemačka imaju važnu ulogu na Balkanu i da, u isto vrijeme, te dvije zemlje moraju pa-ziti da ne podlegnu izvjesnim slabostima. To takođe znači da postavljanje pitanja komparacije i modela ne predstavlja samo intelektualnu ili akademsku vježbu, već pitanje s veli-kim političkim implikacijama.

Jer čemu takvo francusko-njemačko djelovanje na i sa Bal-kanom? Rezimirajmo našu poziciju: ne radi se o tome da izvezemo, a još manje nametnemo jedan model, već da predložimo i stavimo na raspolaganje jedno iskustvo. S ko-jim ciljem? Političkim: podržati proces “pomirenja” na Bal-kanu, razvoja civilnog društva u regiji i njegovog kretanja ka

Evropskoj Uniji. Konkretnije: ohrabriti i podržati one koji žele ići naprijed na Balkanu, građane dobre volje koji se bore u klimi nacionalizma i političke apatije i koji pokušavaju u teškim uslovima izgraditi demokratiju i Evropu na Balkanu.

Naravno, Francuzi i Nijemci ne mogu i ne moraju obavljati posao umjesto građana na licu mjesta ni u oblasti izgradnje civilnog društva ni u domenu rada na sjećanju. Ali prisu-stvo i primjer mogu pomoći. Ustvari, francusko-njemačka poruka treba glasiti ovako: “Na vama, Balkanu, jeste da oba-vite glavni posao. Niko to ne može uraditi umjesto vas niti vas zamijeniti. Ali mi vam i možemo i želimo pomoći u tom poduhvatu da bismo zajedno napredovali.”

Ove riječi impliciraju da treba ne samo rekonstruirati Bal-kan, nego to učiniti u duhu evropske saradnje, te, dakle, skupa raditi na izgradnji zajedničke Evrope. Francuzi i Ni-jemci ne znaju puno o zapadnom Balkanu i za njega se uop-šte ne zanimaju. No, jedan istinski proces integracije mora uključiti i napore od strane Zapadnoevropljana. Djelovanje na Balkanu proisteklo iz iskustva francusko-njemačkih od-nosa ne mora, prema tome, predstavljati rad u samo jednom smjeru, jer se nade polažu takođe na učešće u razvoju evrop-skog civilnog društva, kao i na favoriziranje procesa temeljne evropske integracije.

Susreti na liniji Francuska-Njemačka-Balkan su privilego-vana mjesta, minilaboratorij izgradnje jednog takvog evrop-skog civilnog društva. Oni ne predstavljaju samo područje za vježbanje, kako za stanovnike Balkana tako i za Francuze i Nijemce, suočene s novim iskustvima, s drugim vizijama svijeta, s vlastitim stereotipima, novim otkrićima, već i po-dručje za akciju, gdje stvari obavljamo zajedno, gdje ih krei-ramo zajedno, gdje se sučeljavamo i konfrontiramo u jednoj konstruktivnoj perspektivi, gdje smo dužni izmišljati nove stvari.

Naravno, u jednom takvom procesu, možemo odlučiti da ne govorimo eksplicitno o francusko-njemačkom pomirenju i to se dešava; možemo, doduše, učiniti da Balkan i Evropa na Balkanu napreduju bez francusko-njemačkog iskustva. Ali time bismo se lišili jednog izuzetnog političkog instrumenta i pokazali neprimjerenu stidljivost. U kontekstu Francuska-Njemačka-Balkan, eksplicitno postaviti pitanje komparacije i modela je prije svega zahtjev za intelektualnom čestitošću, čime se otvara mogućnost da zajedno diskutujemo o legiti-mnom pitanju: zašto vi, Francuzi i Nijemci, dolazite ovamo, koji su vaši ciljevi? Zatim, rad na ovim pitanjima omogućuje da iskoristimo izuzetno bogat potencijal za koji bi bilo šteta da se ostavi po strani jer on nam dozvoljava da iz njega cr-pimo ohrabrenje, pokrećemo preispitivanja i debate o uslo-vima pomirenja, o Balkanu, o francusko-njemačkim odno-sima i Evropi.

Sažmimo to u jednu rečenicu: francusko-njemački odnosi nisu sami sebi cilj i nije namjera da se na Balkanu tek obavi posao proistekao iz francusko-njemačkih odnosa, nego da zajednički gradimo Evropu svi, Francuzi, Nijemci, Srbi,

Izazov pomirenja


Hrvati, Bošnjaci itd., uz korištenje francusko-njemačkog iskustva.

Pa ipak, kako konkretno pristupiti francusko-njemačkoj te-matici prilikom zajedničkih susreta? Kakvi su sve pristupi mogući? Do kakvih poteškoća može doći? I napokon: s obzi-rom na iskustva posljednjih godina, da li te aktivnosti ispu-njavaju očekivane funkcije?

Kako pristupiti francusko-njemačkoj tematici na Balkanu?

Poslužiću se, u prvom redu, primjerima sa seminara OFAJ-a koji su uključivali zajedničko prisustvo Francuza, Nijemaca i stanovnika bivše Jugoslavije. Međutim, ti pristupi uglavnom mogu biti korišteni, bilo nepromijenjeni ili adaptirani, i u međubalkanskim kontekstima, bez francuskog ili njemač-kog sudjelovanja.

• Favorizirati posjetu mjestima i razgovore s akterima fran-cuskog-njemačkih odnosa, što, u poređenju s nekim apstrak-tnijim pristupom, omogućuje izravnu i konkretnu konfron-taciju s temom. Već više godina, prva faza jedne francusko-njemačko-kosovske razmjene započinje u Strasbourgu, pri čemu program, između ostalog, obuhvata: otkrivanje isto-rije grada Strasbourga na razmeđu Francuske i Njemačke, prelazak pješice preko mosta do Kehla (“Gdje je granica?”), razgovor o saradnji između Kehla i Strasbourga, razgovor s bivšim malgré-nous-om5***, posjeta Memorijalu Alsace-Mo-selle u Schirmecku, posjeta Evropskom parlamentu. Prili-kom jednog drugog seminara u Alzasu, organizirali smo ekskurziju na nekadašnja verdenska bojišta, diskusiju s od-govornim licem iz ARTE-a, kao i diskusiju s bivšim borcem za francusko-njemački tandem koji je razvio francusko-nje-mačko bratimljenje gradova u pedesetim godinama.

• Ne evocirati samo proces francusko-njemačkog zbližavanja, već i proces konfrontacije, to jest rat i međuratni period, bilo kroz posjete, slike ili tekstove, a kako bi se bolje shvatilo ono što se poslije desilo, kako bi se bolje shvatio pređeni put. Po-stoje iznenađujući tekstovi, slike, brojke, na primjer za Prvi svjetski rat: citati poput onih iz novina La Croix: “Nijemac je biće izvan ljudskog roda”; razglednica dijeljena po Njemač-koj, a koja prikazuje mrtvog francuskog vojnika s naslovom “Francuski tranšej”; brojka koja se odnosi na Verdun, gdje je u borbama 1916. bilo u prosjeku 1 000 mrtvih dnevno u razdoblju od devet mjeseci i na dužini fronta od nekih 20 kilometara.

• Kada se bude govorilo o procesu zbližavanja u striktnom značenju, treba govoriti i o poteškoćama i preprekama ko-jima je taj proces bio prožet. Zacijelo postoji opasnost da se

5 Termin se odnosi na žitelje Alzasa i Lorene koji su tokom Drugog svjet-skog rata bili prisilno mobilisani u njemačku vojsku. (nap. prev.)

francusko-njemačka saradnja danas gleda samo kroz njen rezultat, te da se zaključi kako je vladao izvjestan automa-tizam u njenom razvoju. No, to je bio tegoban proces s oso-bama koje su se morale boriti za jednu takvu evoluciju, pri čemu je trebalo urediti brojna goruća pitanja, teritorijalna pitanja kao što je bio problem Sarske oblasti, suočiti se s re-santimanima stanovništva itd.

Naročito je zanimljivo pozabaviti se razdobljem od 1945.-1960. Jedna reakcija često se susreće kod partnera s Balkana: “Jako je fino što nam govorite o današnjim francusko-nje-mačkim razmjenama, o onom što OFAJ radi danas – ali kako su se stvari odvijale odmah nakon rata?” Logično i legitimno pitanje onih koji se i sami nalaze u poslijeratnoj situaciji. I ovdje možemo raditi na konkretnim primjerima, kao što je slučaj Irène Laure, pripadnice francuskog Pokreta otpora protiv njemačkog okupatora tokom rata i koja je 1947. u Ca-uxu u Švicarskoj učestvovala na međunarodnom susretu što ga je upriličila američka organizacija Moral Re-Armament, na temu “Kakav svijet ćete izgraditi?”. Za vrijeme boravka, saznala je da će doći i njemački učesnici; no, nije mogla pod-nijeti pomisao da se nađu na istom mjestu i željela je otići. Direktor ju je ubijedio da ostane i, nakon što je isprva odbi-jala susret s Nijemcima, prihvatila je da to učini i na koncu uspjela, tokom jednog bolnog procesa, da se oslobodi mr-žnje prema Nijemcima, te je nakon toga postala borac za francusko-njemačko zbližavanje. Osim ovog individualnog puta, primjer američke organizacije koja priređuje evropske susrete u Švicarskoj je, s druge strane, lijep primjer za disku-siju o korisnosti intervencije treće strane, čime se favorizira proces zbližavanja dvaju bivših neprijatelja i susreta u nekoj trećoj zemlji, daleko od prostora konfrontacija, na tlu neu-tralnom za bivše protivnike.

U okviru tematike poteškoća prilikom zbližavanja, stimu-lativna tema može biti i niz napora na zbližavanju između Francuske i Njemačke nakon Prvog svjetskog rata i pitanje razloga za neuspjeh tog zbližavanja.

• Ne treba oklijevati da se govori o tamnim stranama francu-sko-njemačkog zbližavanja, o tim temama koje se uopšte ne spominju u zvaničnom diskursu pomirenja6. Navedimo kao primjer tih delikatnih tema pitanje veza između kolabora-cije i pomirenja. Doduše, kolaboracija u Drugom svjetskom ratu nije više tabu-tema, štaviše moguće ju je posmatrati kao negativnu, izopačenu verziju “istinske” francusko-njemačke poslijeratne saradnje. Ali jedna stvar o kojoj se istrajno ne govori u zvaničnom francusko-njemačkom diskursu jeste kontinuitet između kolaboracije i pomirenja. Nije cilj reći da je pomirenje bilo isključivo i prioritetno akcija kolabo-racionista i bivših nacista, ali ono je i to bilo. Tu su i druge teme o kojima se dugo nije govorilo jer su smatrane previše osjetljivim: pitanje zvjerstava koja je počinila njemačka voj-

6 Vidjeti o tome stimulativan dosje La réconciliation franco-allemande – les oublis de la mémoire, u: Cahiers d’Histoire. Revue d’histoire critique, n° 100, januar 2007., str. 9-117.

Izazov pomirenja


ska u Prvom svjetskom ratu; “švapska djeca”, djeca rođena iz “zabranjenih ljubavi” između njemačkih vojnika i francuskih žena za vrijeme okupacije; tretman njemačkih ratnih zaro-bljenika u Francuskoj nakon 1945. Ustvari, mnogo je tema za koje se, izgleda, mislilo da će njihov pomen ometati rad na pomirenju. I istina je da je, što se tiče zvaničnog diskursa pomirenja, odlučeno da se ostavi po strani većina aspekata koji su ocijenjeni kao previše bolni, s lajtmotivom: “Dajte, pređimo na druge stvari.” U tome možemo prepoznati važan faktor francusko-njemačkog pomirenja poslije 1945.: nije se govorilo o “prošlosti koja rasrđuje”. Na pravosudnom nivou, stajalište je bilo slično: pedesetih i šezdesetih godina, ni nje-mačka ni francuska vlada nije učinila gotovo ništa da ohrabri suđenje za ratne zločine počinjene u Francuskoj cijeneći da nipošto ne treba raskopavati stare rane, te da bi to moglo naštetiti francusko-njemačkim odnosima7. U francusko-nje-mačkim razmjenama koje podržava OFAJ, takođe se dugo nije govorilo o ratu.

Treba li govoriti o tim tamnim stranama francusko-nje-mačkog zbližavanja, o tim problematičnim dimenzijama? Odmah vidimo reakciju koju pomen toga može izazvati na Balkanu: “Vidite, vi niste govorili o prošlosti i u tome ste, po svemu sudeći, poprilično uspjeli, pa zašto bismo mi trebali govoriti o svojoj prošlosti – bolje je sve zaboraviti da bi se išlo naprijed.” Da li bi, dakle, trebalo prešutjeti taj aspekt zato što on ne odgovara svim onima koji vjeruju u značaj rada na sjećanju, a u svrhu procesa pomirenja? Nipošto jer, s jedne strane, to takođe omogućuje da se vratimo na diskusiju o ulozi sjećanja i zaborava u procesima zbližavanja. Jedan od argumenata protiv zaborava, a čime bi se pokazao zna-čaj kritičkog rada na vlastitoj istoriji, mogao bi biti sljedeći: upravo kritičko ne-obrađivanje Drugog svjetskog rata u tito-ističkoj Jugoslaviji omogućilo je svim starim ogorčenjima da se perpetuiraju, te da se lako mobiliziraju i instrumentalizi-raju u korist agresivnog nacionalizma osamdesetih i deve-desetih godina. S druge strane, francusko-njemačka istorija je, doduše, istorija tih zaborava, ali ona je i istorija inicija-tiva i osoba koje nisu prihvatile to stanje stvari i borile su se za pravdu i istinu: pomenimo bračni par Klarsfeld i njihovu borbu protiv zaborava, koja je doprinijela tome da se razvija sve kritičniji pogled na recentnu francusku i njemačku isto-riju. Ako bismo prenebregnuli manje slavne aspekte francu-sko-njemačkog zbližavanja, to bi impliciralo i da prenebre-gavamo onu drugu dimenziju francusko-njemačke istorije, sve one žene i muškarce koji su se borili u nimalo jasnim uslovima za pravdu, osuđivanje zločinaca i/ili za jedan kri-tičniji pogled na tamne strane naše istorije. Oni su uspjeli nametnuti kritičniju viziju prošlosti, tako da danas možemo lakše evocirati te aspekte, a da to ne bude protumačeno kao hendikep za saradnju, baš naprotiv.

Još jedna interesantna i delikatna tema: francusko-njemačke razmirice vezane za Jugoslaviju, koje imaju dugu istorijsku

7 Vidjeti knjigu Bernharda Brunnera, Der Frankreich-Komplex. Die natio-nalsozialistischen Verbrechen in Frankreich und die Justiz der Bundesrepu-blik Deutschland, Fischer, 2007.

tradiciju, a bile su naročito virulentne tokom rata u Hrvat-skoj i Bosni8. Pitanje zaslužuje da bude postavljeno upravo prilikom nekog francusko-njemačkog susreta s Balkanom: kakva su bile uloge Francuske i Njemačke u odnosu na rat u Bosni? Zašto su vlade tih zemalja tako malo djelovale? I kako se nositi s tim sjećanjem? Time se takođe otvara disku-sija o tome šta ta istorija znači za današnji angažman – pi-tanje koje se često zanemaruje u francusko-njemačkim ak-tivnostima na Balkanu. Tokom jednog seminara u Sarajevu, Francis Bueb, direktor Francuskog kulturnog centra André Malraux, izrekao je sljedeće: “Ne možemo držati lekcije ovim zemljama sve dok ne priznamo našu odgovornost za masakr u Srebrenici i opsadu Sarajeva.” Ove neuobičajene riječi koje su stvorile nelagodu među mnogim Francuzima i Nijemcima i naišle na povoljan odjek među učesnicima s Balkana bile su od koristi jer su pokrenule dublju debatu o tom pitanju.

Prilikom dodatnog razvijanja ove tematike, ne treba okli-jevati da se govori i o teškoćama koje postoje u današnjoj francusko-njemačkoj saradnji – da bismo se suprotstavili idealiziranoj viziji koja se često širi na Balkanu i takođe dali primjer da, usprkos razmiricama, poteškoćama i razlikama, Francuzi i Nijemci mogu raditi zajedno.

Mogući su i drugi zanimljivi pristupi:

Proširiti pitanje pomirenja na druge zemlje i raditi na različitim iskustvima pomirenja. Jedna radna grupa, to-kom OFAJ-evog seminara, pozabavila se ne samo fran-cusko-njemačkim slučajem, već i Južnoafričkom Repu-blikom i Ruandom da bi zatim pokušala izdvojiti “neop-hodne uslove za proces pomirenja”.Da bi se načela problematika uloge francusko-njemač-kog partnerstva u Evropi, treba proučiti njegovu viziju u i od strane drugih zemalja, što takođe omogućuje da se pokaže značenje ove uloge, kao i da se ona relativizira.Obrnuti perspektivu i postaviti sebi pitanje šta Evropa može naučiti od Balkana.Realizirati kreativne aktivnosti oko teme francusko-nje-mačkog odnosa i pomirenja. Već smo spomenuli kon-kurs za plakate u vezi s ovom tematikom; na seminaru OFAJ-a, jedan hrvatski učesnik predložio je da napravi, u vidu “žive statue”, spomenik djelovanju OFAJ-a na Balkanu. Formirano je više grupa, čime je otvorena mo-gućnost da se uporede vizije i ostvari kritička debata o doprinosu, ulozi i značaju francusko-njemačkog odnosa u jugoistočnoj Evropi.Voditi diskusije o konkretnim ostvarenjima koja treba realizirati, o projektima na kojima se učesnici žele an-

8 Paule Garde, La dimension franco-allemande du conflit yougoslave, u: J. R. Henry, G. Groc, Politiques méditerranéennes entre logiques étatiques et espace civil. Une réflexion franco-allemande, izdanje Karthala i IREMAM, 2000., 573-589; Daniela Heimerl, Wim van Meurs, The Balkans between Paris and Berlin, u: Southeast European and Black Sea Studies, tom 4, N° 3, septembar 2004., 343-360.

•

•

•

•

•

Izazov pomirenja


gažirati. Tokom jednog seminara, jedna od tema koja je izazvala najveći interes, naročito među učesnicima s Balkana, i koja je rezultirala najbogatijom diskusijom, ticala se mogućnosti da se stvori Ured za mlade Bal-kana. Nadahnuvši se primjerom OFAJ-a, predstavnici omladinskih NVO su posvetili ozbiljan rad razlozima, ciljevima i strukturi jednog takvog ureda, te su razradili koncept za razvoj omladinskih razmjena na Balkanu.

Sve u svemu, čini se suštinskim, s jedne strane, da se evocira kako aktuelna saradnja tako i nekadašnja konfrontacija, te da se u cilju povezivanja tih dvaju momenata proučava pro-ces koji je doveo do jednog i do drugog; s druge strane, da se govori kako o pozitivnim tako i o kritičnim aspektima. Činiti jedno bez drugog ne bi bilo pravedno prema kompleksnosti francusko-njemačke relacije niti bi se tako otvorio sav njen izvanredni potencijal kao neka vrsta vježbaonice, već bi se francusko-njemačko djelovanje svelo bilo na nivo hagiogra-fije, bilo na razinu samodopadljivog ocrnjivanja. Ni francu-sko-njemački par ni Balkan ne zaslužuju jedan takav sterili-zirajući i reducirajući tretman.

Dobrobiti9

Da bismo ilustrirali moguće dobrobiti, prije svega što se tiče stanovnika eksjugoslovenskih država, počnimo primjerom.

2005., u grupi Albanaca i Srba s Kosova koji se nisu poznavali odranije i koji su, usprkos svoj dobroj volji, bili obuzeti obo-stranim nepovjerenjem, suočavanje s francusko-njemačkom istorijom i aktuelnošću u Strasbourgu iznenada ih je navelo da, iako to nije bilo uvršteno u program, evociraju situaciju na Kosovu. Po prvi put su zajedno govorili o tome i, premda diskusija nije bila laka, barem se tokom nje svako trudio da izrazi vlastiti stav i sasluša mišljenje druge osobe. Iako Fran-cuzi i Nijemci nisu izravno intervenirali u diskusiju, njihovo prisustvo je automatski doprinijelo relativiziranju direktne konfrontacije.

Na individualnom nivou, bavljenje francusko-njemačkim odnosom pokazalo je učinke na različitim nivoima: bolje po-znavanje francusko-njemačkih relacija (“I learned how com-plicate French-German relationship is.”), kao i pouke koje sežu dalje od francusko-njemačkog iskustva, a odnose se na situaciju na Balkanu (“From the history of French-German relations, I learned that such process [reconciliation] take time...”). Jedna učesnica s Kosova izjavila je da su je u istoriji Alzasa naročito frapirale sličnosti s istorijom Kosova, te da “to relativizira naše vlastite probleme zato što uviđamo da, kad se uzme ono što se nama desilo, nismo sami na svijetu”. Jedna druga učesnica sljedećim riječima navodi zbog čega je važno govoriti o francusko-njemačkom odnosu: “To daje inspiraciju, nudi primjer kako se može ostvariti pomirenje.

9 Primjeri i citati u ovom dijelu preuzeti su iz evaluacija, izvještaja i disku-sija realiziranih prilikom seminara Francuska-Njemačka-Balkan.

Iz toga se vidi da je pomirenje moguće, čak i nakon mnogo patnje i mržnje. Dobila sam predstavu kako ljudi mogu pre-vazići sebe da bi išli jedni prema drugima. To upućuje na mogućnosti i puteve, te pokazuje da začarani krug mržnje i rata može biti razbijen. I daje NADU!”

Činjenica da su ponuđene pozitivne perspektive pojavljuje se i u zapažanju profesorice istorije iz BiH koja je odavno anga-žovana u teškom procesu razvoja predavanja istorije u Bosni i Hercegovini, predavanja koje je još uvijek snažno prožeto nacionalnim logikama. Nakon prezentacije francusko-nje-mačkog udžbenika, dala je sljedeće objašnjenje: “Sada imam dojam da vidim izlaz iz tunela, a dugo sam imala utisak da nikad nigdje neću stići; po prvi put od ko zna kad, ponovo sam optimista.”

Iako ovaj optimizam ne štiti od novih razočarenja, bavlje-nje francusko-njemačkim odnosom ima za posljedicu i da osnaži volju angažiranih osoba. “Činjenica da su se, čak i prije političara, ljudi iz naroda posvetili poslu zbližavanja Francuske i Njemačke učvršćuje me u uvjerenju da treba ići naprijed premda naši političari ne čine ništa da nam pomo-gnu”, objasnio je učesnik iz Bosne. Djelatnik jedne makedon-ske NVO, angažovan u borbi za zbližavanje dviju zajednica u svojoj zemlji, objasnio je nakon obilaska nekadašnjih ver-denskih bojišta: “Boravak u Verdunu bio je najimpresivniji i najvažniji trenutak za mene. Kad sam vidio sve te grobove i u isto vrijeme francusko-njemačku grupu kako se tuda šeta bez kavge, to sam doživio kao svojevrsnu šok-terapiju. To mi daje veliku motivaciju da nastavim s radom.” Drugi su ta-kođe naglasili korist koju bi mogli imati služeći se konkretno primjerima iz francusko-njemačke istorije u svom lokalnom radu u jednoj antinacionalističkoj perspektivi: “Francusko-njemačka istorija može biti sredstvo borbe protiv predra-suda – jedno fantastično preventivno sredstvo. Možemo pokazati kako je rat počeo i kako se završio. Predočavajući primjere mržnje vezane za francusko-njemačke ratove, mo-gli bismo pokazati mahinacije propagande i tako se boriti protiv manipulacije u medijima koja je i dan-danas virulen-tna kod nas.”

I što se tiče Francuza i Nijemaca, mogu se konstatirati po-zitivni rezultati. Najprije, ponovno otkrivanje vlastite isto-rije, kao što je vidljivo iz izjave predstavnika jedne francuske NVO: “Nikad se nisam duboko propitivao o ulozi francu-sko-njemačkih odnosa u izgradnji Evrope; to mi se činilo sa-morazumljivim, ni manje, ni više. Danas, poslije ovog semi-nara, mogu rekonstruirati etape koje su nas dovele dovde. Po prvi put, osjetio sam empatiju prema akterima te priče. Povrh svega, pomirio sam se s onim što predstavlja memo-riju tog odnosa, s neophodnošću memorije.” Jedan drugi učesnik objašnjava: “Ponovo sam otkrio obim izvorne tra-ume. To mijenja mnogo toga.” S (ponovnim) otkrivanjem francusko-njemačke istorije, a i mimo njega, javlja se rezultat u vidu poticaja na preispitivanje o ulozi i suštini francusko-njemačkog odnosa danas: “To usredotočuje problematiku francusko-njemačkih razmjena na perspektivu mira. Često

Izazov pomirenja


se udaljavamo od toga sad kad je konflikt daleko do nas. [...] Balkan nas dovodi u škripac i tjera nas da uzmaknemo.” A drugi učesnik naglašava: “Produbljen rad na francusko-nje-mačkoj istoriji, uz aktuelnu situaciju na Balkanu u drugom planu, omogućio mi je da shvatim da ta saradnja ne ide sama od sebe, već da predstavlja neprestano osvajanje.”

Ne zaboravimo, inače, da nisu svi u Njemačkoj i Francuskoj odrasli u atmosferi francusko-njemačkog zbližavanja, što je naročito istinito za žitelje Istočne Njemačke. Seminari koji evociraju francusko-njemačko pomirenje tako su i prilika za učesnike iz Istočne Njemačke da se upoznaju s tom istori-jom, da takođe podsjete sve druge na postojanje podjele i da im stave do znanja da francusko-njemačko pomirenje nije podrazumijevalo cijelu Njemačku, te da na kraju postave i načnu tematiku prilično nepoznatu zapadnim Nijemcima i Francuzima: kako su se u Istočnoj Njemačkoj odvijale stvari vezano za Francusku10?

Na koncu, francusko-njemački rad sa i na Balkanu ne poka-zuje se korisnim samo za Francuze i Nijemce s jedne strane i za građane Balkana s druge, nego i za relaciju između njih, pri čemu se favoriziraju procesi zajedničkog učenja, a pogo-tovo procesi uzajamnog otvaranja između prisutnih grupa. Navedimo prvi primjer.

Na jednom francusko-njemačko-hrvatskom seminaru, to-kom prezentacije razvoja francusko-njemačkih relacija, pri-kazan je i francuski propagandni film namijenjen vojnicima koji idu u Njemačku 1945., s vrlo surovim slikama rata. Jedan učesnik se prisjeća: “Nakon filma nastala je duboka tišina u grupi. Poslije izvjesnog vremena tišinu je prekinulo pitanje jednog hrvatskog učesnika upućeno francuskim i njemač-kim učesnicima o tome šta su osjetili gledajući film. Nakon izjava obiju strana o osjećanjima i distanci – zbog vremen-ske udaljenosti – spram događaja iz Drugog svjetskog rata, opet je nastupila velika tišina. Trenutak kasnije, tajac je pre-kinula njemačka učesnica upitavši hrvatske učesnike o čemu su razmišljali gledajući film. Prilično brzo, odgovorila je jedna Hrvatica iz Vukovara: ‘Oh, znate, sve sam ovo i sâma vidjela: rat, beznađe, smrt, ruševine.’ Stvorivši pravi šok, ova izjava je razbila led i uslijedila je duga i intenzivna diskusija među učesnicima o iskustvima i događajima koji se tiču rata na Balkanu.”

Ovaj primjer tako pokazuje kako je jedna prezentacija fran-cusko-njemačke istorije mogla pomoći stanovnicima dvaju dijelova Evrope da prevladaju prepreke i progovore o ratu na Balkanu. Istina je da se Francuzi i Nijemci često ne usu-đuju načeti temu rata na Balkanu; u isto vrijeme, pitanje rata neizbježno lebdi u zraku i često predstavlja blokadu za pro-dubljivanje individualnih i međugrupnih relacija. Oslanjanje na francusko-njemačko iskustvo može se tako pokazati kao

10 Najkompletnije djelo o tom pitanju napisao je Ulrich Pfeil, Die anderen deutsch-französischen Beziehungen. Die DDR und Frankreich �949-�990, Böhlau, 2004.

produktivan pristup pomoću kojeg bismo mogli zajedno na-četi tu delikatnu i tešku tematiku.

Jedno drugo iskustvo: 2005., francusko-njemačko-bošnjačka grupa posjetila je uništeno selo Oradour-sur-Glane; pošto je ta posjeta izazvala snažne emocije, animatori su odlučili da grupi ponude mogućnost ponovne posjete. “Francuski, nje-mački i bošnjački učesnici pričali su o svojim dojmovima na podlozi vlastitih konteksta. Francuzi i Nijemci nisu imali di-rektno iskustvo rata – dok su Bošnjaci... Dotad je pitanje rata rijetko bilo tematizirano tokom seminara: pitanje ‘Kako je bilo tokom rata?’ ne postavlja se baš lako. Pa ipak, za većinu pitanje i iskustvo rata na Balkanu lebdjeli su iznad oradur-skih ruševina. Naša diskusija je bila, zapravo, mogućnost da se izraze osjećanja i mišljenja, te da se ona percipiraju i kod drugih. Saznali smo, između ostalog, da je jedan Bošnjak proživio slične stvari u zavičaju i nije mogao razviti emocije u Oradouru. Jedan drugi se uključio u borbu sa sedamnaest godina – ubijanje je dio rata, rekao je, ‘to je tako’. Nije se htio osvrtati na prošlost. Ova diskusija je omogućila svim učesni-cima projekta da nađu nove međusobne pristupe.”

U ovom primjeru, suočavanje s krvavom francusko-njemač-kom istorijom nije toliko vodilo ka diskusiji o ratu na Bal-kanu, pošto prisutni učesnici iz Bosne očigledno nisu pre-više željeli da produbljuju temu, ali je omogućilo francuskim i njemačkim učesnicima da primijete reakcije bošnjačkih učesnika na ratne uspomene, te da ih tako bolje upoznaju i shvate.

Pričanje o francusko-njemačkoj istoriji može najzad omo-gućiti Francuzima i Nijemcima da evociraju sopstvene us-pomene i tako se otvore prema učesnicima s Balkana. Tako je, na trećem primjeru, tokom jednog drugog seminara, na-kon prezentacije francusko-njemačke istorije, više njemač-kih i francuskih učesnika evociralo kompleksne porodične uspomene vezane za Drugi svjetski rat. Tokom evaluacije, jedna hrvatska učesnica istaknula je koliko je za nju bio zna-čajan taj momenat: “Po prvi put, imala sam dojam i osjećaj da istinski mogu ući u komunikaciju s vama zato što ste se otvorili i dopustili emocijama da progovore iz vas.”

Iako, usprkos gotovo identičnim polaznim tačkama, sva tri primjera poučavaju da se dotične situacije mogu razviti na veoma različit način, zajedničko im je to što pokazuju do koje mjere obrađivanje francusko-njemačke istorije može dopri-nijeti stvaranju spona, otvorenosti i povezanosti u okrilju grupe. Na drugom nivou, pričanje o francusko-njemačkom odnosu može isto tako pomoći da se upravlja neravnotežom svojstvenom grupama tipa Francuska-Njemačka-Balkan, gdje često postoji fiksacija na Balkan, koji se smatra najže-šćim i najuzavrelijim subjektom, čemu rad na francusko-njemačkom odnosu može predstavljati korisnu protutežu.

Pored toga, ovaj rad na francusko-njemačkoj ulozi omogu-ćuje i da se doprinese razvoju evropske memorije, te uče-stvuje, štaviše, u razvoju evropskog civilnog društva. “Obra-

Izazov pomirenja


đivanje francusko-njemačkih relacija na jednom seminaru sa sudionicima s Balkana”, piše jedan francuski edukator, “omogućuje našim prijateljima s Balkana da otkriju glavnu stranicu istorije Evropske Unije, čime im pomažemo da se malo-pomalo integriraju u Evropsku Uniju.” Obrnuto, kroz izučavanje francusko-njemačkog odnosa, ti susreti takođe omogućuju Francuzima i Nijemcima da nauče više o Bal-kanu i njegovoj istoriji, te da od procesa evropske integracije naprave dvosmjerni proces.

Najzad, taj rad kod svih stimulira razmišljanje o francusko-njemačkoj ulozi na Balkanu i u Evropi, dok se većinu vre-mena među učesnicima iz Francuske, Njemačke ili s Bal-kana to pitanje čak nije (više) postavljalo. Jedna edukatorica iz Francuske to ovako formuliše: “Naučila sam koliko je bilo važno uvjeriti buduće partnere iz jugoistočne Evrope da ‘mi’, Francuzi i Nijemci, nismo model za pomirenje, da mi ne posjedujemo recepte, da je partnerski rad ustvari razmjena ideja, vrijednosti, vještina.” Jedna druga osoba objašnjava: “Odsad znam da je umjesno govoriti o tom pomirenju i toj relaciji u okviru francusko-njemačkih seminara s balkanskim sudionicima u mjeri u kojoj – iako ostajem uvjeren da se taj primjer ne može primijeniti na Balkan – on mora i dalje slu-žiti kao primjer koji će napajati model pomirenja prikladan za Balkan.” Što ne znači da na kraju seminara ne preostaju takođe važna pitanja: “Mjesto francusko-njemačke uloge na Balkanu zaslužuje zrelija razmišljanja. Da li ga ona uopšte ima? U kojoj mjeri? I, najzad, za koga? Koji je mogući doseg takvih akcija?”

Da rekapituliramo: navedeni primjeri pokazuju da rad na francusko-njemačkom odnosu s Balkanom zaista može učvrstiti temelje angažmana i jednih i drugih, te favorizirati procese otvaranja i zbližavanja na samome Balkanu, među Francuzima i Nijemcima te među različitim dijelovima Evrope; štaviše, francusko-njemačka saradnja može po-nuditi viziju, francusko-njemačka istorija putokaze, a obje stvari u sprezi s Balkanom motivaciju i nove perspektive, povlačeći za sobom nova preispitivanja i negodovanja, što je neophodno u svakom procesu učenja.

Zaključak: da li francusko-njemački par djeluje dovoljno na Balkanu i za njega?

Pitanje o tome u kojoj mjeri francusko-njemačka relacija može nešto ponuditi drugim regionima svijeta i koliko se može smatrati modelom redovno se pokreće na konferen-cijama i kolokvijima. Odgovori su često disparatni i protur-ječni, ali stimulativni11. U isto vrijeme, možemo se pitati da li

11 Vidjeti, na primjer: Levente Salat, Perspectives on the evolution of the Ro-manian-Hungarian relations and the French-German reconciliation model, 2004., http://adatbank.transindex.ro/vendeg/htmlk/pdf3916.pdf. Takođe: Min Shu, Franco-German reconciliation and its impact on China and Ja-pan: scholarly debate, u: Current Politics and Economics of Asia, volume XVII, Issue 1, str. 37-58, 2008., na internetu: http://homepage.fudan.edu.cn/~minshu/documents/CPEA-Shu.pdf.

je ta tematika najzad toliko prisutna kako na području poli-tike tako i na području nauke. “Nužno je konstatirati da po-stoji raskorak između diskursa političkih aktera (ne samo s obje strane Rajne, već i drugdje) koji rado spominju karakter modela francusko-njemačkog para i naučnog istraživanja u toj oblasti”, piše Wolfram Vogel12. Ovo stanje stvari može se proširiti na praktični teren: francusko-njemački odnos če-sto se navodi kao model, ali šta se konkretno poduzima u tom smislu na političkom, obrazovnom ili nekom drugom planu?

Što se tiče Balkana, možemo se takođe zapitati da li je pi-tanje francusko-njemačke uloge najzad baš tako ozbiljno postavljeno. Istina, ono se pokreće u francusko-njemačkim inicijativama na licu mjesta, ali čak ni tu to nije uvijek slučaj i dešava se da se njime bavimo vrlo površno, pri čemu pita-nje nije obrađeno dubinski. S druge strane, u drugim među-balkanskim i evropskim diskusijama bez naročitog francu-sko-njemačkog prisustva – ako se pitanje dodane vrijednosti francusko-njemačkog doprinosa, doduše, katkad i spomene – ne izgleda da se na njemu stvarno zadržavamo.

U nastavku, možemo sebi postaviti pitanje o tome da li je francusko-njemački par dovoljno prisutan i aktivan na Bal-kanu. Već na pedagoškom nivou možemo se zapitati zašto nema više didaktičke građe koja tematizira francusko-nje-mačke relacije na regionalnim jezicima ili makar na engle-skom. Ali treba ići i dalje. Pored Inicijative OFAJ-a na Bal-kanu i Francusko-njemačkog fonda (koji nije ekskluzivan za Balkan), francusko-njemački par je, na kraju krajeva, veoma malo prisutan u regionu. Možemo se zapitati o razlozima tog prisustva koje je, u konačnici, vrlo skromno. S jedne strane, zasigurno postoji nedostatak francusko-njemačke volje, simptomatičan za aktuelnu fazu francusko-njemačkog para, kojem je ponestalo ideja, a manjka mu i političke vo-lje da učini nešto više na Balkanu. Izgleda da se iza izraza “model”, koji se olako koristi u raspravama, ustvari često krije pomanjkanje dugoročnih političkih vizija. Nadalje, zasigurno postoje i kolebanja na evropskom planu, budući da francusko-njemački par i evropska strana često stoje u prilično dvosmislenoj relaciji. Tipičan primjer: 2004., OFAJ je u sklopu Pakta o stabilnosti pozvan da razmisli o pitanju razvoja omladinskih razmjena na Balkanu. Ali ta inicijativa je brzo doživjela snažan zaokret uslijed velikih razmimoila-ženja u stajalištima između OFAJ-a i evropskih protagonista koji su takođe kontaktirani. Ti stavovi su se, naime, odnosili na način organizacije jednog takvog razmišljanja i njegove svrhe. Napokon, možemo se takođe zapitati da li su svi lo-kalni i nacionalni akteri na Balkanu stvarno zainteresirani da se otvore za vanjske poticaje.

12 Wolfram Vogel, Le couple franco-allemand: un modèle pour les autres? Une esquisse de recherche, u: Allemagne d’aujourd’hui, vanredno izdanje, 2006., 82-91. Wolfram Vogel na Francusko-njemačkom institutu u Ludwi-gsburgu vodi istraživački projekat s ciljem da se na sistematičan način ana-lizira pitanje da li je moguće izvesti model francusko-njemačkog pomirenja i saradnje u druge regione u konfliktu, kao i u druge bilateralne relacije. Vidjeti takođe http://www.dfi.de/fr/pdf/modele.pdf.

Izazov pomirenja


Tokom jednog OFAJ-evog seminara u Sarajevu, Francis Bueb je izjavio: “Volio bih da mi, Francuzi i Nijemci, izmi-slimo nove stvari. Francuska i Njemačka moraju biti u srcu borbe za Evropu, ali nisam siguran da se u to ulaže dovoljno sredstava. Francusko-njemačka saradnja na Balkanu dosad nije bila dovoljno ambiciozna.” Da, Francuska i Njemačka treba da odigraju važnu ulogu na Balkanu. I da, Francuska i Njemačka bi mogle učiniti više na Balkanu. Ne kao model, već kao sila poticaja i motivacije.

Nicolas Moll doktor je povijesti. Živi i radi u Sarajevu.

UMJETNOST

Umjetnost


Segor Hadžagić

Portret: HanekePortretirajući moralne autoritete zajednice kao što su baron-lokalni zemljoposjednik, pastor i doktor-udovac Haneke pažljivo secira uzroke zla koji leže u strogom odgoju i sveopštoj inhibiranosti djece. Rezultat koji postiže Haneke je višestruko fascinantan. Prvo: represija koju stvara ovakav odgoj doprinosi gubljenju razlike između tradicionalnog pogleda na “iskvarene” očeve i “nevinu” djecu. Ne! U Das Weisse Band i očevi i sinovi su podjednako važni dijelovi jedne mnogo veće mašinerije: trule zajednice

Nasilje u filmu, već dugi niz godina jedna je od najprovoka-tivnijih tema, ne samo za filmske kritičare i teoretičare već i u domenu socioloških, filozofskih i kulturoloških rasprava. Ali otkuda baš sada toliko zanimanje za nasilje u filmu? Nije li ono inherentno mediju filma, još od prvog narativnog filma Great Train Robbery (Velika pljačka voza ) Edwina S. Portera. Ako pratimo istoriju holivudskog filma, možemo primijetiti da tu uvijek imamo posla s nasiljem koje je bezra-zložno, samorazumljivo i , da tako kažemo, pravedno. Ono je, kako kaže teoretičar umjetnosti Miško Šuvaković, ideali-zovano do prirodnosti (“kao što je sama priroda normalna u svom prisustvu ili odsustvu, u svom graditeljstvu/rađanju ili rušilaštvu/katastrofičnosti, tako je i nasilje vesterna jed-nostavno tu bez potrebe da se govori o bilo kakvom odsut-nom smislu”1), pa ga je na nekin način i kritička recepcija prihvatala kao takvo. Tek s pojavom filmova tzv. “Novog Ho-lywooda” (Bonnie and Clyde, Night of the Living Dead, Wild Bunch, Easy Rider itd.) i njegovog hipernasilja koje je uslov-ljeno mnogim faktorima među kojima je najvažniji proboj mladih (“youth culture”) iz svijeta subkulture u moćnu kon-trakulturu koja je bila “na prvoj liniji fronta” društvenog ak-tivizma – antiratnih protesta, građanskih prava, feministič-kog pokreta – koji se ni u kom slučaju nisu zbivali u opušte-

1 Miško Šuvaković, PARAGRAMI TELA/FIGURE – predavanje i rasprave o strategijama i taktikama teorijskog izvođenja u modernom i postmo-dernom performance artu, teatru, operi, muzici, filmu i tehnoumetnosti – Centar za novo pozorište i igru, edicija Teorija koja hoda, Beograd, 2001., str. 378.

noj i mirnoj atmosferi, filmsko nasilje dospijeva u žižu inte-resovanja kritike i teorije. Na nasilje bilo kao temu ili sadržaj gleda se kao na odraz društvenih zbivanja, pa neki kritičari smatraju da posjeduje katarzično djelovanje i pruža ispusni ventil za antisocijalne porive, dok drugi tvrde da nasilje u filmu otupljuje osjetljivost na stvarno nasilje.

No, s početka devedesetih, nasilje postaje jedna vrsta novog stila i trenda kojeg “promoviraju” reditelji poput Quentina Tarantina, Abela Ferrare, Spike Leea i dr. Sasvim sigurno da fascinaciji nasiljem doprinosi i nova tehnologija. Danas su filmovi mnogo dostupniji i ne oslanjaju se više na kino dis-tribuciju, te se stoga i paradigma filmskog gledatelja mijenja. Gledanje filma na video kaseti, dvd-u ili internetu omogu-ćuje gledatelju da uživa u svojoj omiljenoj sceni, beskrajno je premotavajući. Koliko god to perverzno zvučalo, današ-nji filmski gledatelj uživa u nasilju više nego u bilo kojem drugom filmskom sadržaju. Tarantino kaže: “Ako je tip upu-can u stomak, i krvari kao svinja uhvaćena u zamci, onda je to onos što želim da vidim – ne čovjeka kojeg boli sto-mak, ukrašen s malo crvenila”. Sasvim sigurno, većina film-skih fanova će se složiti s Tarantinom. Popularnost horora, akcionih filmova i filmova “nove brutalnosti” (New Bruta-lity) kao što su Strange Days Kathryn Bygelow, Se7en Davida Finchera i Pulp Fiction Quentin Tarantina svjedoči da film iz dana u dan probija granice nasilja, stilizira ga, estetizira i brutalizira da bi postigao što snažniju afektivnu reakciju i šok gledatelja. Na taj način, gledatelj se pretvara u pasivnog

Umjetnost


konzumenta slika, budući da je njegova sposobnost percep-cije bitno svedena na čisto visceralnu reakciju.

Nasilje koje prikazuje holivudski film jeste subjektivno nasi-lje kako ga naziva Slavoj Žižek i ono se “doživljava naspram nulte točke nenasilja kao narušavanje “normalnog” mirnog stanja stvari”2 . Takvo je narušavanje tipično za vestern: mirnu atmosferu saluna odjednom prekida dolazak stranca/otpadnika/nepoželjnog i... nastaje sveopšta tuča. Ista shema može se primijeniti na akcioni i horor film.

Međutim, nastavlja Žižek, nasilje koje je inherentno “nor-malnom” poretku stvari, tzv. objektivno nasilje jeste “fun-damentalna forma nasilja koja pripada jeziku kao takvom i njegovu nametanju određenog univerzuma značenja”. Takvo nasilje, nasilje simboličkih formi koje često predstavlja uzrok subjektivnog nasilja, mainstream film, ispunjajući svoju za-bavljačku funkciju, nije kadar prikazati.

Međutim autor, koji svojim opusom iscrtava trag opsesiv-nog suočavanja sa objektivnim i nevidljivim nasiljem, kojim je prožet naš život i koji se polemički odnosi prema nasilju holivudskog filma, jeste dobitnik Evropske filmske akade-mije za najbolji film u 2009., austrijski reditelj Michael Ha-neke koji je prošle godine za Das Weisse Band (Bijela vrpca) ovjenčan i Zlatnom Palmom u Cannesu (favorit za Oskara u kategoriji stranog filma). Nesvakidašnji film Das Weisse Band povod je da se zaviri u opus Michaela Hanekea i ot-kriju osnovni konceptualni okviri unutar kojih se kritički mogu ispitati njegovi autorski filmovi.

Stekavši obrazovanje iz oblasti filozofije, psihologije i te-atrologije Michael Haneke karijeru počinje 1967. kao dra-maturg Sűdwestfunk-a (ARD) da bi 1970. postao honorarni tv reditelj. Svoj prvi cjelovečernji film Der Siebente Konti-nent (Sedmi kontinent) snimio je 1989., i u njemu se može prepoznati klijanje svih budućih Hanekeovih opsesivnih tema, zbog kojih će steći epitet jednog od najkontroverzni-jih evropskih reditelja današnjice. Der Siebente Kontinent u centar priče smješta, ni po čemu zanimljiv i do krajnjih gra-nica ritualiziran, život austrijske porodice iz srednjeg sloja građanske klase. Na prvi pogled porodica (Georg, Anna i njihova kćerka Eva) nema nikakvih problema: zajednički doručak, odlazak na posao i u školu, kupovina namirnica u supermarketu, večernja molitva i odlazak na spavanje. Ovakvim slijedom radnje Haneke želi sugerirati ogoljenost i bezličnost ljudi koji žive lagodnim životom. Upravo ova-kav nepodnošljivo jednolični tok “normalnosti” generira za-plet. Nešto je fundamentalno pogrešno u ovakvom načinu života: nedostatak emotivne komunikacije među članovima porodice zapravo je proces koji vodi do obezličavanja. Zato na početku filma, Haneke izbjegava ponuditi makar jedan kadar lica. Umjesto toga on se koncentrira na krupne pla-nove ruku i predmeta (budilnik, papuče, stol, tanjur). Smje-

2 Slavoj Žižek, Sistemsko nasilje kapitalizma – odlomak iz knjige O nasilju, časopis Zarez, broj 228, 2008.

štanjem predmeta u prvi plan reditelj ističe konzumeristički fetišizam savremenog čovjeka. Pobunu protiv ovakvog po-retka stvari predstavlja pokušaj djevojčice Anne da skrene pažnju na sebe tako što laže da je oslijepila. No, djevojčica ne dobiva ništa, osim kazne i sve se vraća u perverzni status quo.

Živeći po matematički preciznom scenariju, ovim emo-tivno amputiranim likovima prijeti gubitak identiteta, na šta ukazuje i interpretacija kritičara Mattiasa Freya koji u svom eseju o Hanekeu prepoznaje važan ključ za tumače-nje ovog filma. Frey smatra da bi se Der Siebente Kontinent mogao pročitati u svjetlu teorije francuskog sociologa Marc Augéa tvorca sintagme “ne-mjesto”. “Ne-mjesto” predstav-lja prostor savremenog urbanog života koji nema kulturni ili istorijski identitet, tj. ne predstavlja mjesto “kulturnog pam-ćenja”. To su usputne hotelske sobe, aerodromski terminali, metroi, supermarketi itd., prostori koje proizvodi supermo-dernost (surmodernité), stadij društva kojeg karakterizira manipulacija i kontrola gotovo svakog aspekta ljudskog ži-vota.3 Hanekeovi likovi su tipični “potomci” supermoder-nosti čiji se identitet topi u supermarketima, čekaonicama, autoputevima i autopraonicama. Kako pronaći izlaz iz ovog čudovišnog urbanog lavirinta koji neprimjetno ali uporno čovjeku oduzima identitet? Uvidjevši da ih “ne-mjesto” transformira u “ne-ljude”, Hanekeovi likovi se odlučuju na radikalni korak. Dok nam narator Georg čita pismo napi-sano njegovim roditeljima u kojem objašnjava odluku da se presele u Australiju, porodica se zatvara u svoju kuću i u po-sljednjoj dvadesetominutnoj sekvenci prisustvujemo njiho-voj drami iskupljenja. Prvo Georg počinje uništavati namje-štaj u kući, zatim ga slijede Anna i Eva. Nestaju slike, kreveti, stol, kuhinjski kredenci, odjeća, posuđe, akvarijum, nestaje telefon, sokovnik, parket i vrata... Nasilje kao oblik katarze, kao jedina posljedica fundamentalnog nasilja koje predstav-lja sam njihov život. No ironično jedini preostali predmet je fetiš broj jedan: televizija. Umorni, letargični i ispijeni, dok gledaju televiziju, članovi porodice shvataju da im je preo-stalo samo još jedno: samoubistvo. Prvo Eva, pa Anna i na kraju Georg uzima svoju smrtonosnu dozu pilula. Posljednje trenutke proživljava gledajući u “snijeg” na tv ekranu. Hane-keova nedvosmislena poruka jeste da potpuna katarza nije moguća: oduzmite mi sve, ali tv ne dirajte.

Drugi Hanekov film Benny’s Video (1992) predstavlja središ-nji dio “glacijacijske trilogije” (treći dio je film 7� Fragmente einer Chronologie des Zufalls) i nastavlja tamo gdje je Der Siebente Kontinent završio, u problematiziranju tehnofeti-šizma. Prva scena je kadar “snijega na ekrana” a zatim pu-canj u svinju koji se prikazuje na drugom ekranu u sobi dje-čaka Bennya, sina bogatih roditelja koji svog jedinca obasi-paju svime što poželi. Bennyeva soba predstavlja neku vrstu video laboratorije u kojoj on izvodi eksperiment sopstvene radikalne alijenacije. Njegov jedini predmet interesovanja su

3 Michael Haneke, by Mattias Frey; http://www.archive.sensesofcinema.com/contents/directors/03/haneke.html

Umjetnost


video snimci, posebno onaj ubijanja svinje kojeg uvijek na-novo premotava. Za Bennya spoljni svijet ne postoji i jedini pokušaj odnosno naznaka ljudske komunikacije jeste trenu-tak kada u svoju sobu dovodi djevojku koju je upoznao u video klubu. Međutim Benny ne želi prijateljstvo ili ljubav, čak ni seks. On djevojku dovodi u svoju sobu da bi joj po-kazao oružje kojom je ubijena svinja i da bi je na kraju sam ubio tim istim oružjem, tek da zadovolji svoju znatiželju, da vidi kako to izgleda kada nekoga ubiješ. Kombinacija ho-rora i hladnoće s kojom Benny izvršava svoj čin postignuta je kadrom u kojem ne vidimo ubijanje djevojke, već samo čujemo njen bespomoćni vrisak, dok je Benny kamerom snima. Horor postaje tim snažniji, jer nakon scene ubistva, Benny izvodi svoj narcistički autoerotični performans, ma-žući se krvlju ubijene. Nakon toga, slijedi svakodnevnica: Benny sreće svog prijatelja kao da se ništa nije desilo, odlazi na šišanje, vraća se kući i sluša pridike oca. Nakon što po-kaže video ubistva djevojke roditeljima, oni odlučuju da ga pošalju na ferije, kako bi zataškali stvar. Vizuelno i narativno, Hanekeov možda i najkonvencionalniji film, predstavlja za-pravo kinematografsku realizaciju ideja Jean Baudrillarda koji ukazuje na postmodernistički pomak interesovanja sa subjekta na objekt. Središte filma nije želja subjekta/Bennya već proces po kojem objekt (video ubijanja svinje) u potpu-nosti preuzima dominaciju nad Bennyem i takoreći pretvara ga u objekt objekta. Benny je samo jedan od objekata koji kruže i međusobno se ulančavaju u svijetu simulakruma, pa tako i njegov zločin ne postoji, budući da on kao objekt ne može preuzeti odgovornost.

I u svom sljedećm filmu 7� Fragmente einer Chronologie des Zufalls (1994) čiji bi prevod mogao glasiti 7� fragment hro-nologije slučaja, Haneke kao referentni okvir uzima nasilje. Tv snimci rata u Bosni i Hercegovini služe kao neka vrsta prijeteće stvarnosti od koje nije zaštićeno ni civilizirano au-strijsko društvo. U ovom filmu kroz naizgled nepovezane fragmente koje čine priča o dječaku Rumunu koji živi kao prosjak i provodi dane po “ne-mjestima” poput metroa i bje-žeći pred policijom, o problematičnom paru koji više nije u stanju komunicirati, o ženi koja opsesivno želi pomoći dru-gima, o starcu koji na telefon razgovara sa svojom kćerkom itd. Kroz slike užasa opkoljenog Sarajeva osjeća se nadolazak katastrofe, kao da nam Haneke, doduše pretransparentno, želi namignuti: nasilje je naša sudbina. Ono je svuda oko nas, u nama, čuči skriveno i čeka da se rasplamsa. Uistinu potreban je beznačajan povod da bi došlo do tragedije, kao što pokazuje zadnja scena u filmu, kada student nasumice ubija ljude u banci da bi na kraju i sam sebi presudio. Kao što ne želi opravdati nasilje, što bi na neki način bilo naivno, tako Haneke ne otkriva ni motivaciju koja leži iza postupaka likova, čime se izbjegava suvišna melodramatizacija prizora. Ovim postupkom se, također, ostavlja veliki prostor gleda-telju za idejnu nadogradnju čime Haneke uspostavlja pole-mički odnos sa holivudskim filmom koji ukida misaoni pro-stor gledatelja i, rekli smo već, pretvara ga u pasivnog kon-zumenta slika.

Filmom Funny Games (1997) Haneke stiče svjetsku slavu i epitet kontraverzan, prijeko potreban da bi se postalo res-pektabilnim evropskim autorom. S dozom nemušto prikri-venog manirizma film Funny Games djeluje kao da nam je Haneke želio prikazati dopadljiv abacedarij tehnika postmo-dernizma. Tema je ovaj put nasilje (sic!), ali upravo ono be-zrazložno, nemotivirano i oprirođeno nasilje, s tim što Ha-neke zauzima kritički stav pa ga želi parodirati, izvrgnuti ru-glu i upozoriti na na njegovu apsurdnost! Hm…Definitivno, malčice prenaivno. Pod lupom Hanekea racionaliste, Brech-tovog učenika i filmskog erudite pojavljuje se ideja da je od-nos reditelja i gledatelja savremenog (holivudskog!) filma za-pravo sadomazohistički. Redatelj je sadista koji voli da muči brutalnim prizorima, dok gledatelj pristaje na ulogu mazo-histe i zahtjeva još više “batina”. Da bi dramaturški opravdao ideju, Haneke uzima jednostavni triler-horor siže (porodica odlazi na vikendicu u planine, a idiličnu atmosferu prekidaju dva sadista odjeveni kao golferi) i pretvara ga u sadističku se-siju uglađenih “golfera”. Iako ovakvoj karakterizaciji sadista ne nedostaje humora, Funny Games je isuviše predvidljiva kritika nasilja, zato što je teza o nasilju u filmu sama po sebi predvidljiva i predstavlja jednu vrstu trenda koja nije ostala samo unutar granica filma, već se proširila i na teatar.4

Hanekeova kritika holivudskog nasilja sastoji se u postupku izbjegavanja vizualnog prikazivanja samog čina nasilja te koncentriranja na bolu i patnji žrtve, no dekonstruiranje žanra trilera i horora, svođenje radnje na sadističko iživlji-vanje, upotreba V-efekta (sadisti se obraćaju gledateljima, namiguju, pitaju kakav kraj žele itd.), autoreferencijalnost, citatnost, šok, pastiš itd., samo su “make-up” sredstva i teh-nike da bi se jednostavno reklo: gledateljem se danas silno manipulira. On se sam mora uključiti u racionalni proces recepcije filma.

No bilo kako bilo Funny Games je proslavio Hanekea i lan-sirao ga iz konteksta, poprilično neubjedljive, austrijske ki-nematografije u zvijezde evropskog filma, tako da svoj rad nastavlja u Francuskoj filmom Code inconnu: Récit incom-plet de divers voyages (Nepoznati kod: nedovršene priče o nekoliko putovanja) koji je snimljen 2000. Ovaj put Haneke radi sa možda najvećom francuskom glumačkom zvijezdom danas – Juliette Binoche i ta ga “odgovornost” naizgled uda-ljava od opsesivnog tematiziranja nasilja, iako Code inconnu sadrži neke fundamentalne elemente Hanekeove estetike kao što su otuđenost, nedostatak komunikacije, fragmen-tarna dramaturgija i svedenost vizuelnog stila kojim se po-kušava uspostaviti što neutralnija tačka gledišta. Fabula filma je sastavljena od nekoliko priča koje se prelamaju i dodiruju u jednom slučajnom susretu između Jeana koji je pobjegao od svog oca farmera u Pariz, Afrikanca Amadoua , prosjaki-nje iz Rumunije i Anne (Juliette Binoche), djevojke fotografa

4 Otprilike u isto vrijeme teatri širom svijeta favoriziraju tzv. komade “krvi i sperme” (blood and sperm) koje karakterizira upotreba brutalnog šokan-tnog nasilja. Najpoznatiji predstavnici dramaturgije krvi i spreme su Sarah Kane, Marc Ravenhill, Marius von Mayenburg, Vasilij Sigarev i dr.

Umjetnost


Georgesa, koji radi kao fotoreporter na Kosovu .Želeći da zaštiti prosjakinju Amadou zapravo uzrokuje njenu depor-taciju u Rumuniju te i sam biva uhapšen. Od tog trenutka sudbine likova se udaljavaju jedne od drugih. Svi čeznu za susretom i dodirom, međutim nisu ga kadri ostvariti, te je film zapravo suptilna meditacija o udaljavanju, o životu na tuđoj teritoriji. Početak filma predstavlja pantomima glu-honijeme djece. Šta zapravo želimo i imamo reći jedni dru-gima? Iako ne prikazuje nasilje u brutalnoj formi, Haneke pokazuje ideološke oblike nasilja (rasizam, klasna mržnja) i tragove koje nasilno iskustvo ostavlja na emotivni život likova (odnos Georgesa i Anne). Stvarni život postaje vrlo lako fikcija, kao što sugerira scena s Anneom kada ona u za-dnji tren spašava sina da ne padne s krova zgrade, a potom čujemo smijeh u sali. Radilo se samo o filmu!

Uspijeh Code inconnu-a omogućava Hanekeu da se prihvati iznimno teškog materijala, adaptacije kontroverznog ro-mana Die Klavierspielerin (Pijanistica) austrijske nobelovke Elfriede Jelinek. I ovaj film Haneke snima u Francuskoj sa Isabelle Huppert-još jednom glumačkom zvijezdom francu-skog filma. Le Pianiste (2001) Hanekeovo je najkomercijal-nije ostvarenje koje privlači prije svega odličnom glumom Isabelle Huppert i kontraverznošću teme. Film govori o fru-striranoj profesorici klavira koja u poznim srednjim godi-nama još uvijek živi s majkom. Zaplet počinje kada upozna mladog, zgodnog i talentiranog klavirista koji ubrzo postaje njen učenik. Živeći izolirana s majkom, klaviristkinja možda savršeno poznaje Schuberta, ali ljudski kontakt potpuno joj je stran. Kada se učenik zaljubi u nju u profesorici se budi pomiješano osjećanje privlačnosti/odbojnosti koje se za-pravo razrješava u mazohističko pornografskom odnosu sa studentom koji odbija takvu vezu. Profesorici još samo ostaje samokažnjavanje koje će najvjerovatnije dovesti do samoubistva. Odnos sa studentom je bolno otkriće da je ona potpuno lišena spontanog odnosa sa svijetom i da je život u izolaciji, sa strogom majkom transformisao u čudovište koje s jedne strane živi umjetnost a s druge pornografiju. Ovim filmom Haneke je stekao ugled i popularnost kod šire pu-blike, ali u autorskom smislu ne nudi ništa novo.

Kao ni Le temps de loup (Vrijeme vuka) koji u priči o poro-dici koja slučajno susrevši strance u svojoj kući ostaje bez oca te je prinuđena lutati pred-apokaliptičkom (ili post-apo-kaliptičkom!) “pustom zemljom” punom pljačkaša, dilera i trgovaca ljudima, govori o nasilju, bezosjećajnosti i dehuma-nizaciji današnjeg društva. Savršena fotografija filma u kojoj dominiraju sive boje djeluje uistinu sugestivno, ali teško da možemo ovdje govoriti o novom remek-djelu najkontraver-znijeg i najprovokativnijeg evropskog autora, kako Hanekea često “krste” filmski kritičari.

No Haneke se ubrzo ipak vraća “u formu”. Cache (Skri-veno) snimljen 2003. predstavlja uspjeli pokušaj da tematiku usmjeri u pravcu psihopolitičkog trilera i drame. Kao u filmu Der Siebente Kontinte, i ovaj put Haneke pravi priču tipič-nom buržoaskom paru Georgesu (Daniel Auteuile) i Anne

(Juliette Binoche) koji biva uznemiren misterioznim video-kasetama, snimcima koji uglavnom pokazuju spoljkašnjost njihove kuće u dugom statičnom kadru. Očigledno inspi-risan Lynchovim kultnim Lost Highway, Cachee je zapravo film o paranoji koja nastaje uslijed nemogućnosti da se do-brostojeći francuski građanin suoči sa vlastitom prošlošću, tj. pitanjem rasne segregacije i islamofobije. Prekopavajući po prošlosti ko bi mogao da bude taj koji uznemirava njegov dom i porodicu, Georges se vraća duboko u prošlost, u dje-tinjstvo i incident koji se dogodio sa dječakom Maidom, al-žircem koji je živio u kući Georgesovih roditelja. Naime, lju-bomorni Georges optužuje Maida za djelo koje nije počinio, pa on biva izbačen iz kuće. Paranoični Georges pronalazi Maida i upozorava ga da prestane farsu s video kasetama, no Maid ga uvjerava da on nije počinilac “zlodjela”. Geor-ges ipak ne prestaje sa psihičkim pritiscima, sve dok nevinog Maida ne otjera u samoubistvo koje počini pred njegovim očima.

Cachee kroz priču o “estradnom” intelektualcu (voditelju tv emisije) govori o predrasudama modernog francuskog društva i krivici koja ga razjeda zbog otvorenog ispoljavanja rasne segregacije prema arapskim useljenicima, poglavito Alžircima, zbog čega neki kritičari vide film kao parabolu potisnutog sjećanja francuskog društva na tzv. “Crnu noć” (la nuit noir) koja se zbila 17. oktobra 1961. kada je fran-cuska policija ubila ili brutalno pretukla na stotine alžirskih demonstranata.

Cachee najavljuje Hanekeov suočavanje s političkom tema-tikom u dosada najzrelijem djelu Das Weisse Band (Bijela vrpca).

Dobitnik Zlatne palme u Cannesu i laureat Evropske filmske akademije za najbolji film, Das Weisse Band (Bijela vrpca) u svim segmentima može se smatrati Hanekeovim najuspjeli-jim filmom jer objedinjuje njegove opsesivne preokupacije u epsku cjelinu koja se može “čitati” kao parabola o rađanju nacizma u Njemačkoj pa čak i kao parabola o samom zlu.

Jednostavna priča ispričana je preciznim filmskim jezikom koji crno-bijelom tehnikom dostiže potrebni otklon od, u prethodnim Hanekeovim filmovima već “istrošenog”, na-turalističkog pristupa kreirajući visok stepen stilizacije koji omogućava da filmska priča postane univerzalna. Ukratko: u malom protestantskom selu na sjeveru Njemačku, u peri-odu koji prethodi Prvom svjetskom ratu, serija nasilnih do-gađaja uznemiruje mještane. Misterija postaje još bizarnija kada se otkriva da grupa djece najvjerovatnije stoji iza ovih “terorističkih” činova.

Portretirajući moralne autoritete zajednice kao što su ba-ron-lokalni zemljoposjednik, pastor i doktor-udovac Ha-neke pažljivo secira uzroke zla koji leže u strogom odgoju i sveopštoj inhibiranosti djece. Rezultat koji postiže Haneke je višestruko fascinantan. Prvo: represija koju stvara ovakav odgoj doprinosi gubljenju razlike između tradicionalnog po-

Umjetnost


Segor Hadžagić (Sarajevo, 1981.), diplomirao dra-maturgiju. Živi i radi u Sarajevu. Kad god je u depre-siji liječi se filmovima Jerry Lewisa i Braće Marx. I odma’ mu bolje.

gleda na “iskvarene” očeve i “nevinu” djecu. Ne! U Das We-isse Band i očevi i sinovi su podjednako važni dijelovi jedne mnogo veće mašinerije: trule zajednice. Drugo: Das Weisse Band se direktno i transparentno “podvlači” ideja da indi-vidualne krivnje nema, da je društvo toliko gnjilo “odozdo i odozgo” i da je svako pronalaženje individualnog krivca uza-ludna rabota. Ovdje Haneke uspješno pervertira žanr trilera prevazilazeći ga istorijskom tragedijom kao što je početak Prvog svjetskog rata koja će proširiti grijehe jedne male za-jednice na gotovo čitav Svijet.

Ali, sve u Hanekeovom redateljskom pristupu sugerira če-lični mir i postojanost zajednice koja se, čini se, ne da uz-drmati sporadičnim “incidentima”: subverzijom na lokalnog doktora, kasapljenjem primaljinog retardiranog sina, palje-njem ambara i vješanjem lokalnog farmera. Kao da, ono što prodire izvana, a to je Istorija sama, ne može i ne smije po-mutiti unutarnje porodične odnose, što je jedan vid da se podcrta slijepilo društva. Hanekeova ideja, je zapravo da pravi uzročnici nisu počinitelji zločina (djeca?) već nedo-statak komunikacije unutar porodice, tj. da je odgoj objek-tivno nasilje par excellance čija je posljedica ili posljednja karika u nizu zločin djece. Paradigmatična je scena u kojoj doktor-udovac govori svojoj ljubavnici primalji da je ružna, odvratna i da je odavno trebala otići. Ova scena počinje u trenutku kada primalja “zadovoljava” doktora. Potpuno po-ništavanje humanosti i oholi sadizam koji izbija iz gotovo birokratsko poništene emocije koja isijava iz svakog dok-torovog gesta stvara dojam da je žena u ovakvom društvu svedena na već odavno iskorišteni objekat koji sada može

samo da se odbaci.5 I nije samo doktorov odnos birokratski-administrativan. Takva je i komunikacija koju uspostavlja pastor sa svojom djecom. Ona je uvijek jednosmjerna. Djeca treba da se pokoravaju autoritetu. Ako to ne učine, kao kad dječak odbije predati svome ocu pištaljku, može doći samo do “degeneka”. Fašizam dakle nastaje iznutra i zločini koji potresaju malo protestatnsko selo su paradoksalno možda i najbenigniji simptomi. Pravo zlo se mijesi u trpezarijama, kuhinjama i spavaćim sobama.

Jedini tračak nevinosti i dobrote predstavlja lik seoskog uči-telja, koji je ujedno i narator fima. Izvrsna gluma Christian Friedela na vidjelo iznosi njegovu sposobnost da uz pomoć minimalne ekspresije oblikuje ljudskost koja se kod ostalih likova (također u izvrsnim interpretacijama svih glumaca) gubi u patnji, boli, izmučenosti nastaloj dugogodišnjim ubi-janjem emocija. Ljubavna priča učitelja sa djevojkom iz su-sjednog sela kao i pokušaj da se otkriju zločinci može samo naići na podsmijeh i neodobravanje zajednice. Ljubav i Pravda su dvije stvari zauvijek prognane iz Zajednice.

I... društvo je spremno za fašizam....

Filmom Das Weisse Band, Haneke konačno uspijeva prika-zati pravu prirodu objektivnog nasilja, bez postmodernistič-kih “ortopedskih” pomagala kao što su autoreferencijalnost, citatnost, parodija i pastiš i bez suvišnog, uzaludnog pole-misanja sa holivudskim filmom. Ovaj put Haneke je uspio stvoriti vlastiti svijet, što i jeste cilj svakog autora.

5 Vidjeti Wilhelm Reich, Masovna psihologija fašizma, Jesenski i Turk, Za-greb, 1999.

Umjetnost


Dragan Komadina

Festivali: MESSijanstvo You MUSTafić Have It Nitko normalan u ovoj zemlji ne može imati problem s Mustafićem. Problem je u našem specifičnom kontekstu, gdje se njegovo djelovanje kao direktora, redatelja i odnedavno visokopozicioniranog čelnika jedne nove stranke, nama iz unutarnje perspektive čini u najmanju ruku shizofreno

Od svog utemeljenja iz krila Malog pozorišta (današnjeg Ka-mernog teatra ‘55), čiju je teatarsku klicu zasadio i njegovao veliki kazališni entuzijast Jurislav Korenić, MESS se stalno prilagođavao društvenim i teatarskim gibanjima. U početku je povremeno bio i međunarodni, a onda su ga savezni te-atarski ukusi sveli isključivo na jugoslavenski kontekst, in-stalirajući u Beogradu 1968. BITEF (Beogradski Interna-cionalni Teatarski Festival), kao svojevrsni teatarski pokret nesvrstanih na kojemu su gostovale predstave iz hladnim ratom podijeljenog svijeta, dakle i iz SAD-a i iz SSSR-a.

U prvom je desetljeću svog postojanja MESS često mijenjao ime. Čas je bio Festival malih scena Jugoslavije, čas Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, da bi se kasnije konačno kristalizirao u već glasoviti akronim: MESS. Ubrzo će slabljenjem avangardnih tendencija u tada popularnim i stasalim formama malog i eksperimentalnog kazališta6 zbog čijeg je promoviranja i pokrenut, MESS izrasti u veliki jugo-slavenski festival ravnopravan Sterijinom pozorju ili Dubro-vačkim ljetnim igrama.

Od 1997., odnosno od trenutka kada je održan prvi među-narodni MESS na njegovom je čelu Dino Mustafić. On je sa skupinom mladih i sposobnih ljudi, koji su i dan-danas

6 “Sve to tobože moderno, suvremeno, nije ništa novo pod suncem, to je isto zapravo epater le bourgeois. Ni o čemu se drugome ne radi. To znači izazivati šok izvanestetskim kategorijama. Za mene to jednostavno ne spada u kazalište, ako nema svoje drugo, duboko estetsko opravdanje.” (Ko-sta Spaić, 1969.)

srce i duša MESS-a, uspio pretvoriti Sarajevo u respekta-bilnu točku na europskoj kazališnoj mapi.7 Pozornicama Sa-rajeva i Zenice prodefilirali su sa svojim predstavama neki od najvećih redatelja europskog i svjetskog teatra kao što su Peter Schumann, Giorgio Strehler, Josef Nadj, Roberto Ciulli, Bob Wilson, Peter Brook, Eugenio Barba, Frank Castorf, Pipo Delbono, Oskaras Koršunovas, Eimuntas Nekrošius, Rimas Tuminas, Thomas Ostermeier, Cri-stoph Marthaler, Kama Ginkas, te neka od najuglednijih redateljskih imena bivšeg ex-yu prostora poput Vite Tau-fera, Paola Maggelija, Dušana Jovanovića, Branka Bre-zovca ili Tomaža Pandura.

Međutim, posljednjih se nekoliko godina MESS posve ne-nadano vraća svojim programskim ishodima od prije pola stoljeća: em je ponovno u najvećoj mjeri Mali (Male Ekspe-rimentalne Scene Sarajevo), em je ponovno u najvećoj mjeri “domaći”, dakle ex-jugoslovenski. To zatvaranje nije kvanti-tativno, jer unatoč svemu zadnjih pet godina predstave iz regije i dalje (uglavnom) ne premašuju 50 posto festivalskog programa. O kakvom tek zatvaranju može biti riječi kada

7 “To je bila prava kulturna eksplozija. Postratna i ratna generacija prvi put je vidjela strane glumce na sarajevskoj sceni. To je bila velika avantura, imali smo sjajne predstave, a nesvjesno smo podigli ljestvicu kvalitete, koju je kasnije trebalo održavati. S ove distance i s ovom pameću moram reći da se nikada ne bismo usudili napraviti takav festival u i Sarajevu. On je krenuo iz mladalačkog entuzijazma, strasti i želje da Sarajevo nakon razaranja i izola-cije otvorimo prema svijetu, da ponovo oživimo njegov kozmopolitski duh i izliječimo naše rane stvorene u toj srednjovjekovnoj opsadi na kraju 20. stoljeća.” (Nacional, br. 639 veljača 2008.)

Umjetnost


MESS od prije dvije godine ima WORLD PROGRAM u okviru kojeg nastupaju teatarski umjetnici iz Afrike ili Južne Amerike. Dakle, dojam je da se MESS širi, a ne zatvara. No, tomu jednostavno nije tako. To je širenje i disperzija MESS-a na nekoliko programa je samo taktički pokušaj da se pod maskom globalizacije nastavi provoditi svojevrsna regio-nalna privatizacija. Naime, Mustafić je usporedo s rastom festivala u europskim okvirima i sam porastao do regionalno afirmiranog kazališnog redatelja, koji se u prošlih pet-šest godina trbuhom za kruhom povlači po pozornicama od Vardara pa do Triglava, režirajući u teatrima Novog Mesta, Maribora, Pule, Rijeke, Zagreba, Splita, Cetinja, Podgorice, Beograda i Skopja.

Za Mustafićev uspjeh (koji zlobna provincija nikad ne pra-šta!) nije zaslužan (samo) MESS, nego talent i volja za stal-nim napredovanjem, te nedvojbena strast za teatrom koja se najbolje zrcalila u ratnim okolnostima. Uz to Mustafić je rijetka pojava među aktivnim redateljima u zemlji, pa dje-lom i u regiji, čiji teoretsko znanje o teatru ne zaostaje za praktičnim.

No, ipak ostaje činjenica kako je svoju legitimaciju za re-gionalno djelovanje (barem zasad regionalno!) izvadio na MESS-u. Ovaj mudri i dobro odgojeni gospodin, koliko god to zvučalo neuvjerljivo, nikad se kao redatelj nije probio u program MESS-a vlastitom direktorskom samovoljom. Uvi-jek je tu bila legitimna i neovisna odluka nekog objektivnog teatarskog znalca iz regije koji bi u skromnoj godišnjoj bh produkciji neizbježno na MESS uvrstio Dininu predstavu. To je zasigurno bila referenca i satisfakcija samom redatelju Mustafiću, što nije moglo proći nezamijećeno u teatarskoj javnosti od Maribora do Skopja.

To što je nakon 1997. Dino Mustafić najizvođeniji8 domaći redatelj na festivalu na kojemu je istodobno i direktor naj-više govori o bh teatarskoj produkciji. Uostalom, njegove predstave na vlastiti zahtjev nikada nisu bile u konkurenciji za najbolju predstavu i režiju.

Dakle, domaće predstave na MESS-u uglavnom nisu nu-dile previše prostora za dvojbu kada je u pitanju selekcija. Njihovo gostovanje na MESS-u zapravo je uvijek i bila pri-goda da se prije svega gostima iz Europe i svijeta predstavi najbolje iz domaće produkcije. I hvala Bogu da MESS igra tu promotorsku ulogu. Tko bi drugi! I gdje bi se to drugo tako neposredno naš teatar mogao sučeliti s, uvjetno rečeno, europskim?

8 Predstave Dine Mustafića na MESS-u: “Kralj je mrtav”, 1997. (Kamerni); “Obitelj”, 1998. (produkcija MESS); “Macbeth”, 1999. (produkcija MESS); “Roberto Zucco”, 1999. (NP Sarajevo); “Helverova noć”, 2004. (Kamerni); “Adam Geist”, 2004. (produkcija MESS); “Trg ratnika”, 2005. (Pozorište mla-dih); “Četvrta sestra”, 2006. (Kamerni); “Sakati Billy”, 2007. (NP Sarajevo); “Nakaze”, 2008. (Pozorište mladih); “Zvijer na mjesecu”, 2009. (MTM).

No, vrijedi li i obrnuto kada je u pitanju regija, dakle najbliže susjedstvo? Dolaze li na MESS uvijek najbolje predstave iz Hrvatske i Srbije? Ili postoje preferirani teatri, koji pod zago-netnim okolnostima dobijaju direktorski wildcard za nastup na MESS-u? Možemo se složiti kako su ZeKaeM (Zagre-bačko Kazalište Mladih) i JDP iz Beograda (Jugoslovenskog dramsko pozorište) dvije najpotentnije teatarske institucije u susjedstvu, ali treba se zapitati imaju li baš oni svake go-dine predstavu za MESS? Ova se pitanja postavljaju iz jed-nog prostog zemljopisnog razloga: za razliku od ostatka svi-jeta, kazališnu produkciju u Hrvatskoj i Srbiji možemo ko-liko-toliko pratiti. Do prije nekoliko godina svaka je zemlja u regiji, uključujući i BiH imala posebnog selektora – sve po načelu ja tebi Bosnu, ti meni Hrvatsku ili Srbiju. I naravno još pokojeg selektora za ostatak svijeta. Iz ove se subjektivne estetske polifonije godinama klesao profil MESS-a. Tu je se-lektorsku praksu Mustafić želio koliko-toliko dokinuti kada je prije dvije godine podijelio MESS na pet programa i insta-lirao simpatičnog talijanskog teatarskog globtrottera Gior-gia Ursinia Uršiča kao glavnog consiglierea festivala.

Prošlogodišnji naputak Uršiču bio je dovesti predstave čiji se autori hrabro i beskompromisno suočavaju s ksenofobijom i ratnom prošlošću, kao i s pitanjima kolektivnih i pojedi-načnih identiteta. Nažalost, takav je koncept pružio alibi or-ganizatorima da zaštite svog selektora, jer je doveo “hrabre i angažirane” teatarske projekte koji inkliniraju konceptu, a ne najbolje predstave. To je elementarni nesporazum proš-logodišnjeg MESS-a. Festival koji se uvijek trsio biti natjeca-teljski, pretvorio se u reviju malih kazališnih skupina, koje vrlo labavo objedinjuje konopac socijalne angažiranosti. A zapravo problem je puno profaniji i jednostavniji. Suština prošlogodišnjeg koncepta bila je: biraj jeftinije, a mi ćemo već naknadno učitati kakav efektan angažirani podnaslov.

Naravno, tko bi ugodio raznim “dušebrižnicima” MESS-a i razne kazališne koncepte u ovim recesijskim vremenima zbio pod jedan estetski kišobran. Vjerojatno i sam direktor festivala ima spreman odgovor po uzoru na beogradskog ka-zališnog gurua Jovana Ćirilova koji je jednom izjavio kako su podnaslovi pojedinih izdanja BITEF-a “uvek bili glavna meta napada na našu koncepciju, divni povod za sva mo-guća površna i manje površna nadmudrivanja.” Nadam se samo da Mustafić za razliku od Ćirilova mazohistički ne uživa u “besnim ujedima onih koji te teme nerviraju.” Nažalost, netko se bavi površnim nadmudrivanjima, kako bi to rekao čika Jova, a drugi estetikom honorara mjerljivom u “antifašističkim” eurima. Naime, Mustafić je otvarajući 49. MESS-a u nadahnutom govoru poručio kako fašizam neće proći na MESS-u.

NO PASSARAN, uzviknuo je posve nepotrebno, pozerski i patetično, kao da kirurg pred operaciju uzme mikrofon i viče: Živio humanizam!

S obzirom na regionalnu selekciju i ove godine, umjesto le-gendarnog no passaran, priličnije bi nakon 49. MESS-a bilo

Umjetnost


uzviknuti ono što je Franco poručio republikancima nakon ulaska u Madrid: “Hemos pasado!” – “Prošli smo!”, odnosno prošli su još jednom.

Nitko normalan u ovoj zemlji ne može imati problem s Mustafićem. Problem je u našem specifičnom kontekstu, gdje se njegovo djelovanje kao direktora, redatelja i odneda-vno visokopozicioniranog čelnika jedne nove stranke, nama iz unutarnje perspektive čini u najmanju ruku shizofreno. Mustafić je trinaest godina označitelj i označeno za teatar i kulturu općenito. On je godinama i pozicija i opozicija tj.

onaj koji kao direktor i redatelj legitimira vlast koju proziva kao političar.

Istodobno, već godinama svim teatrofilima, uz sve poteškoće i odsustvo svake kulturne strategije, pa i one o financiranju jednog od najznačajnijih kazališnih festivala između Jadrana i Crnog mora, osigurava barem desetodnevnu festivalsku groznicu.

I zato: Dino Mustafić – you must have it!

Dragan Komadina (Mostar, 1974.), diplomirao je na Odsjeku za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje trenutačno radi kao asistent iz područja dramaturgije.

Umjetnost


Oana Ciobanu

Rusija anno zeroOd černuhe do trash naturalizma*Raznoliki morbidni simptomi koji su se pojavili u periodu raspada komunizma u Rusiju utrli su put stvaranju novog poetičkog usmjerenja: černuhe

Pad željezne zavjese, tj. slom sovjetskog režima ostavio je iza sebe po svuda razbacane ruine komunističkog ideološkog imaginarija. Politički sistemi se urušavaju brzo, da bi ih za-kratko potom nadomjestili novi, no rad ideološkog aparata ne prestaje sa promjenom vlasti. Ostaje uvijek nešto od me-haničke energije ideologije koja će se nagomilati u glavama ljudi, u prostoru, osjećaju za vrijeme i orijentaciju. Smrt Ve-like Ideje tj. Velike Priče zapravo se reflektira u novom peri-odu kao njeno uporno i konstantno umiranje.

Ruska kultura oduvijek je bila polarizirana1... Tek s padom komunizma, čini se da ova paradigma gubi smisao. Nestali su (ili barem izgubili svojstvo “Onih koji nisu na našoj strani”) Amerikanci, Špijuni, Unutranji Neprijatelji, Neprijatelji Dr-žave, Paraziti... S nestankom Drugog kao Neprijatelja, nema više sukoba, dijaloga, nestao je obrazac samopotvrđivanja. Što znači da je smrt nagrizla jezik. Kako živjeti u odsustvu govora? Kako se izraziti ako je jezik je mrtav?

1 Rusko kulturno okruženje tendiralo je uvijek podijeliti ljude na one koji su na našoj strani i one koji nisu: tj. na “naše” i “ne-naše”. Ako nisi jedan od nas, onda si jedan od njih - iz nekog drugog mjesta, sa drugim potrebama i mišljenjem. “Oni” su uvijek predstavljali prijetnju u starom ruskom svijetu oskudice, društvene izolacije i borbe za resursima. Prava neutralnost bila je skoro nezamisliva. Drugim riječima svijet je bio podijeljen na prijetelje i ne-prijatelje. – Views and Reviews: Soviet Political Posters and Cartoons, Then and Now by Abbot Tom Gleason (Keeney Professor of History Emeritus), http://dl.lib.brown.edu/Views_and_Reviews/essay.html

Svakako da se postmodernistički kanoni ne mogu izbjeći, ali trauma iskustva izbjegava postmodernističku lakoću igre i pretvara svaki izraz u probu, autizam, demenciju, diktat, nonsense poeziju, citate, jezičke lekcije, hipnozu, somnabu-lizam, lutkarsko pozorište, idiotizam. Što znači radikalno estetizirati i uokvirit sav govor, defamilijazirati u tradiciji ru-skih formalista2.

Pad Sovjetskog režima doprinijeo je rađanju čudovišta u ruskoj umetnosti. Kao što je primjetio poznati taliijanski fi-lozof i teoretičar političke misli Antonio Gramsci u svojim Zatvorskim Bilježnicama: Stari svijet je na umoru, dok se novi bori da ugleda svjetlo dana: sada je vrijeme čudovišta. Raznoliki morbidni simptomi koji su se pojavili u periodu raspada komunizma u Rusiju utrli su put stvaranju novog poetičkog usmjerenja: černuhe.

Černuha

Korijen riječi černuha (Чернуха) je čern što znači crno i upućuje na tendenciju unutar ruske savremene umjetno-sti koji naglašava tamne, sumorne aspekte ljudskog života. Černuha dospijeva u žižu interesovanja tokom perioda pe-restrojke3 i uglavnom se odnosila na književnost, prije svih

2 The Imperial Trace – Recent Russian Cinema, Nancy Condee, Oxford University Press, 2009., str. 138.3 Perestrojka je ruski termin za političke i ekonomske reforme predstav-ljenje juna 1987. od strane Sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova. Bukvalno * S engleskog preveo Segor Hadžagić.

Umjetnost


na dramska i prozna djela Ljudmile Petruševske, ali od 1988. epitet černuha koristi se isključivo u kontekstu ruske kinematografije.

Tipični toposi černuhe su prljavi i prenatrpani stanovi (če-sto sa kućnim ljubimcima u blizini izložene hrane), dvorišta naseljena psima lutalicama i mačakama, gradske ulice noću, pivnice, prodavnice alkohola, policijske stanice, zatvori i bolnice.

Junaci žive ili izolirani ili unutar disfunkcionalane porodice (bez oca, majke ili djeteta). Alkoholizam ili osovisnost o dro-gama je nužna kao i opšta atmosfera surovosti: fizičko nasi-lje i česte, nagle svađe i nadvikivanja. Tijela su uobičajeno deformisana povredama ili bolešću. Seks se najčešće izjed-načava sa silovanjem, iako se unutar same priče, rijetko pre-poznaje kao takvo. Nago žensko tijelo neizbježno signalizira scenu silovanja. Zajednički imenitelj svih ovih obilježja jeste naglašavanje tjelesnog i naturalističkog elementa.4

Seth Graham izdvojio je dva krucijalana aspekta černuha fil-mova: 1. verbalni označitelj (u filmu predstavljen kroz formu dijaloga, naratora ili songova) podređen je vizualnom znaku 2. radikalno, beskompromisno i razmetljivo odbijanje svih ideala, pogotovo onih tradicionalnih, koje upućuju na su-štinski filozofski fatalizam černuha svjetonazora. (Graham, 14)

Kao što je filmski kritičar i član Konfliktne komisije5 Andrej Plahov primjetio: Od 1990. film je zaposjednut noćnom mo-rom prokletstva istorije: bijede komunalnih stanova, suro-vog seksa lišenog uživanja (sic!) i metalne škripe zatvorskih vrata.

Dominacija černuhe unutar ruske filmske umjetnosti ubrzo je postala subverzivna zbog svog prikazivanja beznađa, svi-jeta bez budućnosti i negativnog stava prema sadašnjosti. Zbog toga, Danil Dondurei, urednik ruskog Filmskog žur-nala optužuje izrazito pesimistično prikazivanje socijali-stičke realnosti černuha filmova. Filmovi kao što su Olga Narutskajin Muž i kćerka Tamare Aleksandrove (Муж и дочь Тамары Александровны), Isak Fridbergova Mala lutka (Куколка), Mala Vera (Маленькая Вера) Vasilija Pi-čula, Pseća gozba (Собачий пир) Leonida Menakera, Aste-nični sindrom (Астенический синдром) Kire Muratove i Taxi Bluz (Такси-блюз) Pavela Lungina, samo su neki od re-prezentativnih primjera tipične černuha poetike.

značenje riječi je “preustroj” koji upućuje na preustrojavanje Sovjetskog po-litičkog i ekonomskog sistema. Perestrojka je često isticana kao jedan od glavnih razloga za pad komunističkog sistema u Sovjetskom Savezu i istoč-noj Evropi. Također označava i kraj hladnog rata.4 Chernukha and Russian Fim, Seth Graham, University of Pittsburgh, esej iz Studies in Slavic Cultures, vol. 1, 2000., str. 9.5 Konfliktna komisija nastala 1986., dobila je zadatak da ispita preko sto filmova koji su bili zabranjeni tokom sovjetskog perioda. Rezultat je bio” rehabilitacija” svih prethodno cenzurisanih filmova. Komisija je također ispitala i nove sovjetske filmove, među kojima je Astenični sindrom Kire Muratove dobio zabranu prikazivanju od tri mjeseca.

Pitanje koje se često postavlja jeste da li je černuha samo modni trend koji je proizišao kao izraz gnjevnog krika usli-jed iznenadne stvaralačke slobode? Da li je možda u pitanju kratkotrajno i irelevantno “oboljenje” ruske kulture koje će utihnuti kada publici dosade slike surovosti i brutalnosti? Da li je černuha predstavljala samo avangardni eksces kratkog daha, koji sebi nije mogao obezbjediti dugotrajnu produk-tivnu budućnost?

U kontekstu filma kao industrije, problemi i pitanja koja je nametnula černuha bili su složenije prirode: pored implika-cija filozofske i sociološke prirode, kakav efekt na filmsku publiku treba da ostvare surove slike raskrvavljenih noseva, agresivnih alkoholičara, bijesnih pasa, ubistava-silovanja-sa-moubistava i poremećenih porodica?

Koliko černuha filmovi podcrtavaju, ne samo socijalni status pojedinca, već i stanje vrijednosti u okviru filmske produk-cije, tj. do kojeg stepena su oni ilustracija i metafora krize same filmske industrije u Rusiji? Koje su posljedice na evo-luciju ruske kinematografije ostavili ovi filmovi? Jer pozi-cija koju je za sebe nametnula černuha definitivno se nalazi izvan mainstream filma kao striktno zabavljačkog medija. (Graham, 12)

Jasno odbijanje redatelja da motiviraju korištenje razdra-žljivih slikovnih i verbalnih predodžbi, jedan je od glavnih estetičkih izazova usmjerenih ka perestrojci kao zvaničnoj političkoj liniji i načinu na koji je ona ispoljena unutar naji-staknutijih oblika kulturne proizvodnje. (Graham, 15)

Logično, černuha po svojim inherentnim osobinama nije mogla pronaći put do mainstream filma, pa je morala tra-žiti “zaobilaznice” i podzemne puteve suprotstavljene establišmentu.

Parafilm

Tip anti-mainstream filma, zavisno od različitih teorijsko–metodoloških pozicija s kojeg ga sagledavamo i funkcija koje naglašava (društveno-ekonomsku, kulturnu i estetičko-strukturalnu) naziva se nezavisnim, underground, ekspe-rimentalnim, avangardnim, alternativnim ili art filmom. U Rusiji sredinom osamdesetih pojavio se tip nezavisnog filma- paralelni film ili parafilm (Параллельное кино), čije poe-tičko usmjerenje objedinjuje sve pobrojane funkcije. Ruski parafilm se oslanja na estetiku amaterizma i svjesno izbje-gava uklapanje u profesionalne standarde. Ispočetka stidljiva pojava koja je je mogla zainteresirati samo uzak krug umjet-nika i filmskih fanatika, parafilm se do kraja osamdesetih us-pio izboriti za ulaz na festivale kao što je Plavi fantom (prvi se održao 1987.) Kroz nekolicinu tv emisija, intervjua i pu-tovanja u inostranstvo,uslijedilo je zanimanje za ovaj, samo dvadesetak godina prije, u Rusiji nezamisliv fenomen: Šta je zapravo parafilm?

Umjetnost


U proteklih tridesetak godina, film se postepeno osloba-đao prikizavanja neposredne stvarnosti. Sredinom devede-setih grupa danskih filmskih umjetnika snima digitalnom kamerom iz ruke u svom sopstvenom antiluzionističkom “dogmatskom” stilu, da bi filmskom gledatelju vratila osje-ćaj neposredne stvarnosti. No, umjetnici koji su stvarali u Dogme-stilu ubrzo su se proslavili. Ruski parafilmaši, iako su deceniju prije radili nešto gotovo identično ali sa speci-fičnim černuha štihom, ostali su “osuđeni” na underground kulturu.

Boris Juhananov

Jedan od osnivača parafilm pokreta Boris Juhananov (Борис Юхананов) nikada nije radio u mediju filma. Svoj umjet-nički izraz njeguje kroz kino teatar (кинематографу театр) i video. 1984. Juhananov je osnovao prvu alternativnu tea-tarsku trupu u Sovjetskom Savezu: Teatar-teatar (Театр-Театр). U isto vrijeme počinje eksperimentirati sa video kamerom. Juhananov vjeruje da se “kroz video rađa novi jezik, najbliži poetskom, sa svom svojom žestinom koju je sposoban iskazati.”6

Svijest o organskoj prirodi videa dovela je Juhananova do stvaranja koncepta “sporog videa” (медленный видео) Kuća (Особняк) 1986., Igra Ho (Игра в Хо ) 1987., Ludi princ Fa-ssbinder (Сумасшедший принц Фассбиндер) 1988., samo su neka od Juhananovljevih kreacija, koje se danas smatraju klasičnim parafilmom.�

Kino-teatar-video Ludi princ Fassbinder, snimljen u crno-bijeloj tehnici , počinje sa monologom naratora, preko za-tamnjenog ekrana. Tekst je izgovoren u jednom dahu, kao da je narator u transu, opsjednut samim jezikom. Efekt za-tamnjenog ekrana postignut je nedostatkom osvijetljena u prostoru – studiju rock benda (Narator pali i gasi upaljač dok se kreće, tako da postajemo svjesni da se nalazimo u stvarnom prostoru.) gdje su predstavljeni različiti glumci Teatar-teatra koji imaju zadatak da uspostave bilo kakav od-nos sa antiteatrom R.W. Fassbindera. Glavni lik Narator čiji su glas i pojava androgine prirode, obraća se objektivu ka-meru kao publici dok je Patuljak njegov jedini partner. Tekst koji izgovara narator je predavanje o životu i radu Fassbin-dera. Tokom trajanja videa, verbalni elemenat nadjačava sve ostale, preplavljeni smo bujicom riječi, iznenađeni grozni-com i stvaralačkim bijeom koji izbija iz Naratora – “Ludog princa”. Rečenice na engleskom koje narator gomila pred-stavljaju improvizirane apsurdne vizije. Potom iste rečenice ponavlja na ruskom.

U izjavi datoj povodom Ludog princa Fassbindera, Juhana-nov kaže da je ovdje riječ o avanturi jedne utvare. Trupa je koristila samo jednu prostoriju gdje se ništa ne događa osim “žubora utvare”. Samo video kamera može zabilježiti tako

6 Iz članka objavljenog 1988., www.arthouse.ru

suptilan proces. Ovaj ples-monolog (jednako Naratora kao i kamere) demonstrira osnovne principe sporog videa. Te-meljni princip je improvizacija, zato što improvizator posje-duje dar da proizvode “govor”. Isprva, improvizacija je kao bezoblična lavina riječi/slika/zvukova da bi se potom iscr-tale glavne silnice “govora” koji je usmjeren ka unutra, koji tako da kažemo sagorijeva kulturno naslijeđa govornika. Nakon toga počinje mnogo suptilniji proces: kristalizacija individualnosti. Boris Juhananov vjeruje da se ista stvara de-šava u mediju videa: kada se kamera uključi, uspostavlja se objektivan odnos prema svijetu, ali tek nakon nekog perioda energija postaje usmjerena i tada odnos postaje ličan.

Iako gotovo nikada ne koristi termin film, Boris Juhananov je svojim kino-teatar-videom uticao na buduće filmske umjet-nike, nasljednike škole ruskog parafilma, prije svega sub-verzivnim odnosom prema institucionalnom mainstream filmu. Po Juhananovu čovjek je izumio film, da bi uskrsnuo ideju Boga, nakon spoznaje da je Niče ipak bio u pravu. S druge strane, video vraća nadu u integritet “ljudske” percep-cije svijeta.7

Trash naturalizam

Ja želim samo pokazati negativne stvari, zato što sam tako rođen

(Aleksej Balabanov)

Oko i kamera zajedno treba da stvore novi jezik, novi tip od-nosa prema svijetu, da bi se u cjelini razvio jedinstven meta-jezik. Ali zašto film? Ako samo reflektira stvarnost, zašto onda snimati, stvarnost već postoji.

Trash naturalizam je proizišao iz usredsređenosti na tjelesni i fiziološki aspekt černuhe i naslanja se na iskustva Juhana-nova i ostalih video umjetnika iz osamdesetih i devedesetih. Poput težnje černuha poetike da dostigne istinu slike, trash naturalizam predstavlja jednu vrstu “nadoknade” za višede-cenijsko zvanično prećutkivanje negativnih aspekata stvar-nosti. Opšte osjećanje među ljudima tokom perioda pere-strojke da bi takvo nekontrolirano preobilje apokaliptičkih slika dovelo do nepovratnog gubitka svake nade u bolju bu-dućnost bilo je više nego opravdano, dok je danas takav gubi-tak postao normalno stanje stvari. Većina polemika oko čer-nuhe povlačila je pitanje koliko duboko su slike i ideje sivila, beznađa i pesimizma nastale uslijed fasade lažnih vrijedno-sti i ideala sovjetskog društva, ali i s druge strane, koliko je černuha sama predstavljala vještačku, pomodnu umjetničku fasadu. Koliko je ona bila samo zgodan umjetnički “stroj”? Pojednostavljeno: da li je ovaj novi stil značio ispravno, do-

7 At the junction of cinema and video art: Utopia slow video (2002), Milena Musina, tekst preuzet iz Anthology of Russia’s video art. The boundaries of the definition. Series: New media art in Russia. Editor - Alexey Isaev. M., 2002., Russia, www.mediaartlab.ru

Umjetnost


duše možda malo i pretjerano, seciranje trulog tkiva društva ili samo provokaciju nestašnih dječaka? (Graham, 11)

Po istoj liniji razmišljanja, pitamo se koliko trash natura-lizam samo prikazuje pretenciozne i mučne slike post-so-vjetskog društva, te pred sebe postavlja zahtjev da gledatelja uzdrma dobrim šok tretmanom. Na taj način, trash natura-lizam može se sagledati kao jedna vrsta surogata černuhe, “apdejtovana” za današnji zarazni reality blow8... hardcore černuha.

U svom eseju Černuha i ruski film, Graham dodaje da ra-zumijevanje černuhe leži u razumijevanje nje kao vježbe u pretjerivanju koja je oblikovana na način da privuče pažnju na probleme koji su neopozivo stvarni, ispod kojih leže istin-ski ideali društva, ideali koji će nakon neugodnog ali nužnog suočenja sa ružnoćom i odvratnošću, iskupiti društvo. Kao što kaže poznata ruska redateljica Kira Muratova: Ni meni se ne sviđa, zato vam to i pokazujem.

Trash kao reakcija na sveobuhvatnu komercijalizaciju, može se pronaći, u pravom smislu svoje riječi, u radovima Oleg Mavromatija (Олег Мавроматти) i Svetlane Baskove (Светлана Баскова) i njihovog umjetničke grupe Super-nova9. Vođa i inicijator grupe je Oleg Mavromati10, poznat po svom radikalno naturalističkom body artu: stvarna bol, stvarna krv, stvarna pljuvačka....

Supernova filmska unija osnovana je 8. marta 1995., neko-liko mjeseci prije danske Dogme95 (s kojom je često upore-đivana), čime ju je zapravo estetski i ideološki anticipirala, prevazilazeći filmom sve granice dozvoljenog i nedozvo-ljenog. Načela i ideologija radikalne moskovske umjetnosti “presađeni” su u filmove koji su nastali u radionici Super-nove. Mavromati je utvrdio načelo “kontolirane improviza-cije” i većina Supernova filmova rađeni su u skladu s ovim načelom. On je također tvorac načela snimanja koje mora

8 Idem7

9 Termin reality blow skovao je rumunski filmski kritičar Aleks. Leo Šer-ban (Alex. Leo Serban). U svom članku Reality blow (vol. Robinsons’s die-tetics, Alex. Leo Serban, 2006, p. 133) sedmicu nakon terorističkog napada na Twin Towers Šerban predviđa kako će 11. septembar promijeniti način na koji gledamo holivudske filmove, također i stvarnost koju regulira vi-deo tehnologija. Dok je reality show surogat, isječak sirove stvarnosti koji je “ušminkan” u tv laboratorijama... reality blow je isječak stvarnosti koji posjeduje sve elemente filmskog spektakla isporučenog u sirovoj formi, bez promjena i kozmetičkih dodataka, svim tv kanalima.10 Supernova je grupa aktivista, performera, kritičara, dizajnera, pisaca i glumaca i predstavlja ogranak Supernova filmske unije. Osnovao ju je 1995. Oleg Mavromati. Od 2004. Supernova nastavlja djelovati kao Ultrafuturo grupa, sa drugim manifestom. Ultrafuturo su pokrenuli Oleg Mavromati i Borjana Rosa. Svetlana Baskova bila je član Supernove do 2000. kao član Supernove autor je filmova Koki, doktor bjegunac, 1997. i Zeleni Slon, 1999. Ostali članovi grupe su : Borjana Dragojeva Rosa, umjetnik i kustos iz So-fije; Sergej Salnikov, filmski producent i strastveni govornik; Sergej Paho-mov, dizajner i izvanredan glumac; kultna ličnost moskovske umjetničke i filmske scene; Dmitrij Pimenov, glumac, umjetnik i pisac, jedan od najvaž-nijih sudionika moskovske radikalne umjetnosti tokom devedesetih, ured-nik časopisa RADEK; Aleksandar Maslajev, umjetnik i glumac, jedan od najbližih saradnika Svetlane Baskove, www.roboriada.org/supernova

kreirati osjećaj dokumentarnog pristupa. Jedan od najbitni-jih karakteristika njegovog stila jeste korištenje tehnika po-suđenih iz “trash” i “horor” filmova koji se prelamaju kroz naslijeđe ruske vizualne umjetnosti.

Da li je moskovska radikalna umjetnost umjetnost trasha? Aprila 2000. na Bersenevskaja Molu, Oleg Mavromati u ma-niru opuštenog i elegantnog umjetnika ponovo nudi lične argumente za staru, ali još uvijek aktuelnu debatu o pravima umjetnika da zabilježi dubinu i autentičnost svog rada. Ma-vromatijeve ruke zakovane su ekserima na daskama koje liče na krst. Na njegovim leđima žiletom je ispisano: ja ni-sam božji sin. Performans je snimljen digitalnom kamerom i trebao je predstaviti kraj jednog od njegovih video radova. Raspeti Mavromati stajao je na križu dok bol nije postao nepodnošljiv, no toga nije spriječilo od “samoraspinjanja” u brojnim galerijama i prostorima gdje su se održavale izložbe, hepeninzi i performansi. Nastavljajući održavati koncept ra-dikalne umjetnosti, Mavromati je u jednoj tv emisiji zašio svoja usta, dok je na radiju Eho Moskve uživao “izveo” pir-sing na svom jeziku. Suština Mavromatijevog rada je otkri-vanje bola kao estetske kategorije i kriterija originalnosti i autentičnosti. Dubinu umjetničkog rada on tretira u fizio-loškom smislu. “Od trenutka konačne pobjede kapitalizma (ili preciznije totalne destrukcije kulture koja nas dovodi do granica grubog i primitivnog kapitalizma) Rusiji prijeti gu-šenje u trashu. Otpor je moguć samo kroz Lenjinovu for-mulu: “Što gore, to bolje”.11

Zeleni Slon Svetlane Baskove

Manifest Supernove12 obnavlja poetiku trasha čije je najpa-radigmatičnije ostvarenje do danas, film Svetlane Baskove Zeleni Slon (Зеленый слоник, �999). Proizišao iz moskovske škole situacionističkog video arta, Zeleni slon je djelo mnogo šokantnije čak i od performansa Olega Mavromatija. Film je postao poznat putem širenja glasina kroz moskovsku under-ground scenu. Važan detalj koji govori o estetici ovog filma jeste da je film prije rođen iz potreba de se brzo reaguje kroz umjetnički izraz, nego li kao proizvod dugotrajnog procesa.

Ovaj sadomazohistički maraton traje oko dva i po sata i na-pravljen je u maniru “sporog videa” Borisa Juhananova. Ba-skova je uspjela napraviti film organskim, u smislu u kojem je i ljudski izmet organski. U tretiranju organskog i fiziološkog, Baskova nema ekvivalenta čak ni među stvaraocima černuhe iz posljednjih godina sovjetskog perioda.

Priča se gradi oko dva vojnika-zatvorenika, koji su najvjero-vatnije dezerteri. Društvo vojnicima prave još dva oficira i to

11 Rođen je 1965. u Volgogradu. Već deset godina živi kao politički emi-grant u Bugarskoj gdje je sa Borjana Rosom osnovao već spomenutu grupu Ultrafuturo. U Sofiji je režirao filmove Najveće ćufte na svijetu, Pacovi na-puštaju prodavnicu i Ultrafuturo manifest. 12 Trash - nash trend, Anatolij Osmolovskij, Predislovie Radek No2, Mos-cow, 2000.

Umjetnost


ljuje u modusu ironije: njeni ne-junaci su u mnogo nižem stanju bića nego mi normalni ljudi. Za razliku od filma (pri tome se misli na institucionalni oblik neke kinematografije: Hollywooda, francuse kinematografije, ruske kinematogra-fije itd.) koji predstavlja junake-divove ( bilo moralno, inte-lektualno ili fizički superiorne junake), video skreće pažnju na tzv. običnog čovjeka, predstavlja ga onakvog kakav on jeste. Baskova upozorava da je slika i prilika savremenog čovjeka upravo to: jedinka svedena na biološku dimenziju egzistencije.

Površno gledajući, Zeleni Slon je samo besmisleni niz brutal-nih slika dizajniranih da šokiraju gledatelja. No “energetski napon” ovog filma (kombinacija brutalnosti i crnog humora) čini ga jedinstvenim umjetničkim proizvodom koji nadilazi i nekrofiliju parafilma i mračnu stranu stvarnosti reflekti-ranu kroz černuha filmove. Iako svoj stil gradi na iskustvima utemeljenim radikalnim eksperimentima iz devedetih i na-stavlja na neki način tradiciju černuhe, najkarakterističniji segment stila Baskove jeste jezik trasha.14

Pri kraju filma Astenični sindrom Kire Muratove na ekranu se pojavljuje natpis:

Ljudi ovo ne žele da gledaju.Ljudi ne žele da misle o ovome.Ovo ne treba da ima ikave vezeS pričom o dobru i zlu.

U filmovima Svetlane Baskove granica između dobra i zla nije samo maglovita, već potpuno nestaje. I ako je ovo zaista prava černuha, “isuviše realistična”...onda možda trebamo izabrati da odemo na spavanje. Što, na neki način, znači umrijeti.

14 Očigledno ironiziranje tehnika prikazivanja mučenja u mainstream fil-movima, poglavito Puta u Guantanamo gdje se u jednoj sceni zatvoprenik zlostavlja kombinacijom stroboskopa i metal muzike.

Oana Ciobanu rođena je 1985. u Rumunjskoj. Diplo-mirala je novinarstvo i engleski jezik. Trenutno zaljubljena u radove Orlan i Nan Goldin.

su jedini likovi koji se pojavljuju u filmu. Ćelija u koju su voj-nici zatvoreni predstavlja podrum dva sa dva sa odvodnom cijevi kroz koju kapa urin. Gledatelj prisustvuje beskrajnom i besmislenom dijalogu između dva bosa vojnika, obučena u masne maslinastozeleni kapute i prljave hlače. Zeleni slon je pjesma jednog od dva bezimena vojnika, koju pjeva u maniru dječjih pjesmica. Grubi crni humor, melanholija i opscenost uokvireni su prirodnom “aljkavošću” jeftine vi-deo produkcije. “Dajte momci, budite malo humaniji./ Koji momci? S kim ti to pričaš? Ja sam jedini ovdje.... Ja više ni-sam ljudsko biće. Ja sam jebena zvijer!” Potom jedan od voj-nika halapljivo gura vlastiti izmet u usta razdirana bolom. Prava krv, dopremljena iz klaonice ispunjava prostor Zele-nog Slona. Dok sjedimo u svojim udobnim domovima, zava-ljeni u fotelje, svjedočimo jednom od najradikalnijih prizora dehumanizacije.

Usprkos uspješnim pokušajima da se se gledatelj šokira na-silnim sado-mazohističkim scenama, homoseksualnim si-lovanjem, ubistvom, klanjem i samoubistvom u klasutrofo-bičnoj i napetoj situaciji – snimljenim sa ogromnom dozom glumačke improvizacije – film ipak zadržava živopisnost dijaloga, pa čak i humor. Razvoj napetosti i sukoba razrije-šava se elementima video - spot estetike. Na nekoliko mjesta umetnut je kratki materijal u crno-bijeloj tehnici (jedan od oficira u odori civila koji hoda nekim podzemnim tunelom i priča sam sa sobom); muzika se pali u trenutku kada jedan od vojnika udara “ranjinovog” oficira nakon scene prisilnog oralnog seksa: Dok vojnik u stanju pomamnog bezumlja tuče oficira, naš sluh “siluju” tonovi grind trash metala.13

Likovi Baskove daleko su od dramaturškog koncepta junaka. Bez odlike herojskog ili barem tipičnog, oni su samo životne jedinke svedene na svoju biološku egzistenciju. Oni se ne mogu definisati kao anti-junaci zato što Baskova naglašava potpuno odsustvo junaka čak i u negativnom određenju. Možemo ih nazvati ne-junacima. U mainstream filmu ju-nak je uglavnom prikazan u mitološkom, romantičnom ili realističkom modusu, dok se univerzum Baskove uteme-

13 Ovdje nudimo izbor “pravila” iz manifesta Supernove koji su relevantni za poetiku trash naturalizma: 2) Ne koristi profesionalne glumce jer oni naginju korumpiranju tradicije i u svom profesionalnom “prtljagu” imaju mnogo naljepljenih etiketa., drugim riječima boluju od literarnosti i ma-nirizma. Za nas je vrijedniji alkoholičar-lutalica nego li Mihail Čehov. 4) Minijaturne digitalne kamere (omiljeno “oruđe” Supernova članova) omo-gućavaju neobične i interesantne rakurse. Snimatelj treba obratiti pažnju na višestruke mogućnosti smještanja kamere (na stalke i ostale pokretne me-hanizme, na tijela glumaca itd.)... 7) Preporučljivo je koristiti krv životinja ili glumaca. Moramo znati da nijedan kompjuter nije u stanju dočarati pravu teksturu krvi i žuči...8) Ne preporučuje se prikazivati život intelektualaca zato što su Supernova filmovi namijenji narodnim masama, koje predstav-ljaju 99 % čovječanstva...8) Ne snimaj po unaprijed utvrđenom scenariju, jer nema tog brilijantnog pisca koji će napisati tvoj život. On će ga “literari-zirati” i prilagoditi svojim progresivnim igrama profesionalnog “tekstmej-kera”. Dijalozi se izgovaraju kroz “kontroliranu improvizaciju”. 10) Kontro-lirana improvizacija- improvizacija glumca na temu zadatu od strane re-žisera sa stalnim korekcijama i uputama na setu. 15) Filmovi Supernove su superradikalni produkti kritičke svijesti. Oni pokazuju istinu života bez religioznih, moralnih i političkih tabua. Treba shvatiti da je radiklani film jedan vid informacionog TERORIZMA, zato ne treba očekivati pohvale kritičara i novčanu podršku sponzora....

FilOZOFija

Filozofija


Mile Lasić

Sekularni “papa” - povodom 80. rođendana Jürgena HabermasaU povodu 80. rođendana velikog njemačkog i europskog filozofa Jürgena Habermasa autor se u ovom promišljanju prisjeća središnjih tema njegova filozofskog stvaralaštva, ukazujući nam ne samo na njihovu globalnu, nego i na njihovu aktualnost u našem regionalnom, dakle, poslijeratnom i tranzicijskom kontekstu. Koliko bi pobliže upoznavanje s Habermasovom filozofskom mišlju bilo korisno s obzirom na izazove pred kojima stoji BiH, kazuje već sama Habermasova životna maksima – “Nikakvog straha od trona i od oltara!” – a još više Habermasov poziv da se cijepanje Europe kao političke zajednice na fundamentalistički i sekularistički lager izbjegne komplementarnim procesom učenja religioznih i sekularnih građana u smjeru sebe-prosvjećenja sekularne i religijske svijesti

Njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas rođen je 18. lipnja 1929. godine u Düsseldorfu, što znači da je istog dana ove godine napunio 80. godinu života, a što je opet bio po-vod da su brojne novine i časopisi posvetili dodatnu pažnju njegovom liku i djelu, koje je izuzetno kompleksno.

Pišući povodom njegova 75. rođendana, preporučili smo prije pet godina misao ovdašnjeg uglednog sociologa i so-cijalnog psihologa dr. Hansa Joasa da onaj tko se želi baviti Habermasovim životom i djelom mora razlikovati najmanje pet lica Habermasova javnog djelovanja: Habermasa publici-stu od Habermasa filozofa, Habermasa profesora od Haber-masa istraživača i Habermasa politički aktivnog građanina. I Habermas osobno znao je ranije, tu i tamo, akcentirati da ga ponajviše ljuti “agresija ljudi koji ne uočavaju ove razlike”.

Ostaje nam za žaljenje, pak, što o tomu i mnogo čemu dru-gomu Habermas nije bio spreman govoriti u intervjuu, koji smo mu predložili. Razumjet ćete da niti Vaš niti brojne

slične prijedloge ne mogu prihvatiti, napisao nam je Haber-mas, potpisujući se drhtavom rukom.

Skoro pa “državni filozof”

Habermasove analize i intervencije odlučujuće su utjecale na čitave generacije znanstvenika i studenata, te cjelokupnu demokratsku javnost i u Njemačkoj i u Europi, ali i u SAD-u i drugdje. Nije se ustezao umiješati se niti u domaće disku-sije niti, pak, u diskurse o temeljnim pitanjima za Europsku uniju, o pitanjima glede mira u svijetu, uključujući i ove ak-tualne poput svjetske financijske i ekonomske krize, za koju su, po Habermasu, krivi političari zbog njihova nečinjenja. “Politika se čini smiješnom kada moralizira umjesto da se osloni na prisilno pravo demokratskog zakonodavstva”, upo-zorio je nedavno Habermas.

Ponovimo i ovdje kako je u intervjuu za Süddeutsche Zei-tung, od 18. 6. 2004. godine, za svoj 75. rođendan, Habermas

Filozofija


pozvao europsku javnost, medije u prvom redu, da se otvore jedni drugima, tj. “da se otvore za diskusije koje se vode na drugim jezicima, u drugim kulturama i zemljama i da ih pre-zentiraju kod kuće”. Radi se o tome da se “građani različitih europskih nacija obostrano priznaju članovima istog zajed-ničkog političkog bića”, jer tek tada će “rasti spremnost da se uzmu u obzir i izvjesne žrtve jednih za druge”.

Na čuvenom Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu am Main Habermas je radio u dva navrata: prvo, u periodu između 1956. do 1959. godine kao asistent, a taj period je kasnije označio kao onaj u kojem je “intelektualno stupio u jedan novi univerzum”.

Prije nego što je 1964. godine naslijedio Horkheimerovu ka-tedru, morao je steći formalna profesorska zvanja i iskustva na univerzitetima u Marburgu i Heidelbergu. Za njega se danas unisono tvrdi i da je istinski nastavljač “frankfurtske škole” (“Frankfurter Schule”) odnosno “kritičke teorije druš-tva”, čiji su zaštitni znaci bili Adorno i Horkheimer.

Habermas je inače 1971. godine napustio Institut za soci-jalna istraživanja u Frankfurtu kako bi vodio dva sociološka Max-Planck instituta u Bavarskoj. Godine 1983. vraća se u Frankfurt po treći put i preuzima katedru za filozofiju na kojoj ostaje do odlaska u mirovinu 1994. godine. Danas živi prilično povučeno u Starnbergu, malom mjestu u Bavar-skoj.

“Osamdeseti rođendan Jürgena Habermasa dobar je povod da mu se javno čestita i izrazi zahvalnost i priznanje za veliki doprinos koji je pružio političko-intelektualnoj kulturi naše zemlje”, poručio je nekadašnji Habermasov asistent, sociolog iz Hannovera Oskar Negt u ovdašnjem stručnom časopisu “Blätter für deutsche und internationale Politik” ( 6/2009.). U njemu su objavljena viđenje lika i djela profesora Jürgena Habermasa i drugih nekadašnjih Habermasovih asistenata poput Clausa Offea, Ulricha Oevermanna, Albrechta We-llmera i Axela Honnetha. Svi oni , dakako, u međuvremenu imaju prepoznatljivo ime na njemačkoj i europskoj filozof-skoj i sociološkoj sceni.

Pored spomenutih, izraze ljubavi i uvažavanja u tom su časo-pisu ispoljili i nekadašnji Habermasovi najbliži frankfurtski suradnici Ingeborg Maus, Klaus Günther i Rainer Forst, koji su predočili svoja viđenja Habermasove teorije i prakse. A u ovom interesantnom društvu našli su se i nekadašnji Haber-masovi učenici kao što su renomirana američka filozofkinja Seyla Benhabib i japanski filozof Kenichi Mishima, vrsni po-znavatelj zapadne filozofije. Oni su progovorili o globalnom značenju Habermasova djela.

Iz mnoštva mudrih analiza izdvojimo ovdje tek da je soci-olog Negt Habermasovo djelo situirao s razlogom u konti-nuitet velikih europskih prosvjetitelja, počev od 18. stoljeća. Uostalom, Habermasa se s razlogom zove i “Kantom našeg vremena”. Prosvjetiteljstvo i jest upravo ono što je tvrdio

Kant – izlazak čovjeka iz samoskrivljene malodobnosti – što posve odgovara kao atribucija i uz Habermasovo životno djelo. Uostalom, kao i druga Kantova preporuka – imaj hra-brosti poslužiti se vlastitim razumom umjesto da se služiš uputstvima drugih – podsjetio je Oskar Negt.

Zovu ga i “državnim filozofom”, ali ne zbog toga što se dao jeftino upregnuti u službu bilo koje ideologije ili političke opcije, kako je to nerijetko slučaj kod nas, nego zbog toga što se već pola stoljeća bavi pitanjem kako i putem koje se forme diskursa jedno društvo može demokratski organizirati. Ovu je atribuciju “zaradio” od bivšeg njemačkog ministra vanjskih poslova Josefa Fischera, koji je jedne prilike rekao da je Ha-bermas “skoro državni filozof” (“fast ein Staatsphilosoph”).

Kada mu je 2001. godine dodjeljivana “Nagrada mira” u frankfurtskoj crkvi Svetog Pavla, tada je laudator Jan Philipp Reemtsma ustvrdio da je Habermas isporučio “kompletnu dijagnozu neizbježnosti, šansi i rizika naše svjetsko-povije-sne mjesta”, čime se vjerojatno i ponajbolje približio Haber-masovim intimnim ambicijama.

Habermasa se smatra i neokantijancem i neomarksistom, iako je on u prvom redu svoj i osoben. Inače, nije skrivao da mu je bivša “crveno-zelena koalicija” na vlasti u Berlinu (1998-2005) bila draža nego neka druga kombinacija.

Vodeći teoretičar “komunikativnog djelovanja”Jednom riječju diljem su svijeta općepriznati njegovi dopri-nosi ne samo razvoju teorije saznanja ili spoznaje, teorije ko-munikacije, teorije države, prava i etike, nego i unapređenju procesa integracija unutar Europske unije i promišljanja svi-jeta kao međuovisne cjeline.

Jedan je od najcitiranijih znanstvenika današnjice, govore kompetentni izvori. U “FASZ”-u se, ilustracije radi, uoči ak-tualnog Habermasovog jubileja u vrlo lepršavom tekstu pod-sjetilo na njegova glavna djela: “Strukturne promjene javno-sti” (“Strukturwandel der Öffentlichkeit”, 1962), “Saznanje i interes” (“Erkenntnis und Interesse, 1968), “Teorija komu-nikativnog djelovanja” (Theorie des kommunikativen Han-delns, 1981), kao i na sintagme koje su obilježile njemačko i europsko društvo proteklih decenija – “ustavni patriotizam”, “legitimacijski problemi u kasnom kapitalizmu”, “nedovršeni projekt Moderne” – a bez kojih se više ne može ni zamisliti ozbiljan javni diskurs ovdje i u svijetu.

Iz niza upečatljivih sintagmi izdvojit ćemo ovdje, s razlo-gom, onu o “ustavnom patriotizmu” (“Verfassungspatrioti-smus”), putem koje Habermas želi duhovno-politički učvr-stiti društvo koje svoj ponos crpi iz ustavnih regula, a ne iz nacije kao takve. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća je, ilustracije radi, kazao: “Univerzalistička ustavna načela uspostavljena su u njemačkoj naciji kulture, kakvom se rado smatramo, tek nakon – a ja bih čak rekao: nažalost tek kroz – Auschwitz.”

Filozofija


Sva ova djela i sintagme, kao i neskriveni politički angažman u prosvjetiteljskoj tradiciji, pribavili su mu i oreol “sekular-nog pape” među prosvijećenima u Njemačkoj, Europi i svi-jetu. Za Habermasa se, dakle, skoro unisono tvrdi da je odlu-čujuće utjecao na duhovnu klimu SR Njemačke. On se, i kao filozof i kao socijalni istraživač, nije ustezao u cjelokupnom poslijeratnom razdoblju umiješati u diskusiju o relevantnim pitanjima njemačkog i europskog društva, vodeći se mišlju da moderno društvo svoje proturječnosti treba razrješavati putem komunikacije, dakle, mirnim putom i uz učešće što je moguće većeg broja ljudi.

U njegovom, po mnogima najznačajnijem djelu “Teorija ko-munikativnog djelovanja” zbog toga je i pokušao osmisliti načela prema kojima bi čovjek mogao slijediti određene ci-ljeve, a da ne šteti drugima. U suvremenim društvima mirno sporazumijevanje moguće je samo ako građani svoje inte-rese međusobno usklađuju, ustvrdio je Habermas.

Relevantni teorijski i politički sporovi

U nepreglednom nizu njemačkih (i europskih) listova i ča-sopisa, koji su imali potrebu prisjetiti se Habermasova 80. rođendana, podsjeća se i na njegove brojne sporove, počev od onih iz ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, kada se s 23 godine usudio spočitnuti Martinu Heideggeru rehabili-taciju fašizma.

Mlađahni Habermas je, naime, 1953. godine objavio u “FAZ”-u recenziju Heideggerova “Uvoda u metafiziku” (“Einführung in die Metaphysik”), jednog govora iz 1935. godine, a objavljenog 1953. godine, u kojem Heidegger nije precrtao niti vrlo sporne riječi o “unutarnjoj istini i veličini” nacional-socijalističkog pokreta, a što je Habermasa i na-gnalo da govori o “rehabilitaciji” nacional-socijalizma.

Uslijedit će potom i drugi sporovi koji će ga učiniti slavnim, preko sporova iz 1968. godine, kada je govorio i o “lijevim fašistima”, misleći pri tome i na studentskog vođu Rudija Dutsckea, a što će poslije zažaliti, pa preko tzv. historijskog spora iz osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se uspro-tivio izjednačavanju fašizma i staljinizma u izvedbi povje-sničara iz Bremena Ernsta Noltea, čija je krajnja svrha bila umanjivanje grijeha Hitlerovih nacionalsocijalista, pa sve do tzv. posthumnog spora s poznatim historičarom dr. Joachi-mom Festom, o čemu smo ranije već pisali na stranicama Statusa.

Skoro su svi ovi unutarnjemački sporovi itekako relevan-tni baš u zemljama bivše Jugoslavije, u kojima se ovih dana i godina u interpretaciji raznih revizionista u potpuno istu ravan dovodi partizanski pokret s raznim kolaboracionistič-kim pokretima u Drugom svjetskom ratu, uključivo ustaš-kim i četničkim. Osuđujući zločine i zločince, ma tko ih je i u ime koje ideologije počinio, ne smije se, ipak, u istu ravan dovoditi nespojivo, ne smije se poistovjećivati antifašizam i fašizam, ma gdje da su nam bili djedovi i očevi, ili već tko,

netko drugi. A to se upravo čini diljem bivše SFRJ, uključivo i u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH. Misleći habermasovski, takvo što je ne samo historijski neutemeljeno, nego istovre-meno i smiješno i žalosno.

Ako se smije u nešto pojednostavljenoj formi zaključivati, za Habermasa se smije reći da je i kao analitičar i kao sudi-onik kulturno-političkih procesa u SR Njemačkoj kao malo tko drugi inzistirao na tomu da se ne zaboravi pri svakom važnom političkom pitanju misliti i na njegovu europsku i svjetsku dimenziju. Podsjetimo ovdje i na njegovo zalaganje za “svjetsku vladu”, te da je sa svojim američkim prijateljima Dworkinom i Rawlsom važio i za jednog od najodlučnijih protivnika Bushove samovolje u međunarodnim odnosima u posljednjih osam godina, za vrijeme nesretne ere u ame-ričkoj politici koja je, srećom, okončana.

U jednoj od njegovih znamenitih intervencija u odnosu na europske teme, onoj iz 2007. godine, Habermas je iznio ocjenu da u većini kontinentalnih članica EU postoji “i danas kao i ranije uspavana većina za produbljenu Europsku uniju”. Mišljenja o tome, a pogotovo o posljedicama koncepta ra-zvitka EU “s dvije brzine”, podijeljena su. On se, također, već prije dvije godine zalagao da se izbori za Europski parlament povežu s referendumom o budućnosti EU u svim zemljama EU. Referendumi, pak, nisu u svim zemljama EU uopće mo-gući na saveznoj razini (npr. u slučaju SR Njemačke), pa, ipak, i ova je Habermasova ideja vrlo poticajna. U ovom kon-tekstu podsjetimo ovdje i na njegovu ključnu dijagnozu kako se već godinama unutar EU sukobljava koncepcija “integra-lista”, koji žele “produbljivanje EU”, i “intergouvernementa-lista”, koji zagovaraju “proširenje EU”, a ostaju zarobljeni u matricu mišljenja i djelovanja nacionalnih država.1

I da ne zaboravimo spomenuti, Europi odnosno sudbini EU posvećena je i jedna od posljednjih Habermasovih studija: “Ach, Europa. Kleine politische Schriften” (Frankfurt am Main, 2008).

Habermasov interes za res publicaU rekapitulaciji Habermasovih upečatljivih intervencija po-sljednjih godina i decenija ne smije se zaboraviti spomenuti niti Habermasova diskusija u Bavarskoj akademiji znano-sti iz 2004. godine u Münchenu s nekadašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom, a današnjim papom Benediktom XVI.2

Tom prigodom Habermas je, naime, doslovce kazao: “Seku-larizirani građani ne smiju, ukoliko nastupaju u svojoj ulozi

1 Tomu je kolopletu pitanja, uzgred rečeno, posvećena naša doktorska di-sertacija, obranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 16. srp-nja 2009. godine.2 Uvodno predavanje Habermasa u diskusiji s Ratzingerom, naslovljeno Pretpolitičke osnove demokratske države pravne države?, objavljeno je 2009. godine u okviru Habermasove knjige Između naturalizma i religije – filo-zofski članci za što je zaslužna izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva i prevoditelj Habermasovih filozofskih članaka sabranih u toj knjizi prof. dr. Sulejman Bosto. (nap. ur.)

Filozofija


državljana, osporavati religioznim nazorima potencijal istine, niti religioznim građanima pravo na priloge javnim diskusijama u religioznom jeziku. Jedna liberalna politička kultura može čak od sekulariziranih građana očekivati da oni sudjeluju u naporima da se relevantni prilozi iz religio-znih prevedu u javno dostupni jezik”.

Po kompetentnom mišljenju Petre Bahr, kulturne povjere-nice Evangeličke crkve (Kulturbeauftragte der Evangelis-chen Kirche in Deutschland), “upravo je ovo jezgra Haber-masova poimanja uloge religije u javnosti, jer on pledira za pluralističko društvo, u kojem oni koji govore iz perspektive religioznih uvjerenja, jednako kao i oni koji su svjetovnog uvjerenja, sudjeluju u javnom sporu oko stvari koje nas se zajedno tiču i u kojima se stvarno radi o cijelosti...”.

Po njenom mišljenju, Habermas je postao institucijom, “ve-likim njemačkim filozofom Savezne republike”, koji se već 20 godina i nešto kao zajedničko-njemački filozof na svoj način interesira za politički suživot ljudi. “Habermas se po-sve staromodno interesira za ono što bi se moglo nazvati res publica”, precizira Petra Bahr, “dakle kako se ophodimo sa stvarima koje nas se sviju tiču, kako donosimo zajedničke odluke, kako branimo najviše vrijednosti, kako dolazimo do zajedničkih ideja o ljudskom dostojanstvu i ljudskim pra-vima. Zbog toga je i postavio pojam komunikacija u središte svojeg filozofskog promišljanja, jer polazi od toga da su ljudi bića odnosa”.

Nikakvog straha od trona i od oltara

“Nikakvog straha od trona i od oltara”, bila je sve vrijeme Habermasova maksima, u najboljoj prosvjetiteljskoj tradi-ciji, uočavaju i drugi ovdašnji poznavatelji Habermasova lika i djela. Zbog svega toga se i smatra uz Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna ponajboljim predstavnikom fran-kfurtske kritičke filozofske škole.

Zbog svega toga je ugledni Sir Ralf Dahrendorf (1929-2009), liberalni i utjecajni britanski sociolog njemačkog podrijetla (rodom iz Hamburga), i sam poznat po sjajnim analizama modernog doba i sintagmama poput “homo sociologicus”, nedavno kazao: “Ja ga smatram za najznačajnijeg intelektu-alca moje generacije”!

Sudbina je htjela da uvaženi Sir Ralf Dahrendorf umre 18. lipnja ove godine, točno na Habermasov 80. rođendan. Njega i Habermasa povezuje inače i bez toga mnogo toga, u prvom redu ideja slobode i mira, počev još od vremena kada su obojica bili mladi asistenti u okviru frankfurtske kritičke škole i kada su “intelektualno i stupili u jedan novi univerzum”.

Obojici hvala!

Mile Lasić (Uzarići, 1954.), docent na filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, novinar, publici-sta i bivši diplomata.

marginas druŠtvenih

S društvenih margina


Mira Bogdanović

Disidenti Druge JugoslavijeSa zadaćom da osvijetle problem disidentstva u Drugoj Jugoslaviji, između 1998. i 2000. godine u “Republici” se pojavljuje niz članaka, dijelom ispisanih i od onih koji su sami slovili kao jugoslavenski disidenti. Upravo će ti članci biti neposredni povod pisanju ovog promišljanja, jer će u njima izostati postavljanje elementarnog povijesno-ideološkog okvira bez kojeg je pojavu disidentstva nemoguće dostatno analizirati i razumjeti. Skicirajući ideološko-politički kontekst hladnog rata i mjesto disidenata u njemu, autorica skreće pažnju na kod nas gotovo posve zanemaren aspekt disidentstva odnosno funkciju disidentstva u hladnom ratu. Upravo se na taj način raskrivaju razmjeri cinizma hladnoratovske realpolitike s kojom se sudario svaki disidentski angažman, preobražavajući disidente od aktera u prave objekte i žrtve. Zapravo na osobitostima jugoslavenskog disidentstva kao prvenstveno hladnoratovskog fenomena autorica pokazuje da je fenomen disidentstva od pojavnih formi do djelatnih učinaka nadasve određen upravo tom zanemarenom činjenicom

Lativši se pera da osvijetli problem disidentstva u Drugoj Ju-goslaviji, Nebojša Popov konstatira da o ovoj pojavi kod nas nije bilo “ni hronika, a kamoli istraživačkih radova. Razlozi su višestruki: izuzimanje iz kruga zemalja ‘realnog socija-lizma’, verovanje da toga nije ni bilo ili demonizacija same pojave – ‘neprijatelji’, ‘izdaja’, ‘ekstremizam’, ‘najkonzerva-tivniji boljševizam’ i ‘napalm-čovekoljublje’ – kojom se čini izlišnim analitički pristup” [Popov, 2000: 19]. Serija članaka koja se pojavljivala u Republici 1998. – 2000. godine trebala je da popuni ovu rupu u našem znanju. Napor je svakako dobrodošao, ali zaslužuje i kritičku analizu uspomena i raz-matranja ponuđenih od autora koji i sami slove za disidente. Time je naznačena i snaga i slabost ovih osobnih uvida i raz-

mišljanja: snaga, jer predstavljaju konkretan materijal živih učesnika bez kojeg bi svaka analiza bila nemoguća, a slabost, jer se predočeni materijal zbog same svoje prirode nije u pot-punosti mogao osloboditi pristranosti i autoglorifikacije. U prvom dijelu ovoga rada analizirat ću odredbe disidentstva koje su razvili spomenuti autori. Bez postavljanja elemen-tarnih povijesno-ideoloških koordinata, pojavu disidentstva je nemoguće dostatno analizirati i razumjeti. Radovi objav-ljeni u seriji koja se pojavila u Republici ovom aspektu di-sidentstva poklanjaju malo, ako uopće, neophodne pažnje. Još gore, praktički bez iznimke, sama su shvaćanja autora priloga po svojoj prirodi hladnoratovska. Zato ću u ovom radu skicirati ideološko-politički kontekst hladnoga rata i

Protiv lepe legende o disidentima niko ništa nema, alisve istine o njima bi mogle mnogo kome biti smetnja.

Mirko Đorđević



mjesto disidenata u njemu. Na kraju ću ukazati na osobitosti (jugoslavenskog) disidentstva kao eminentno hladnoratov-skog fenomena, čije su pojavne forme, specifičnosti i djelatni učinci tom činjenicom najbitnije određeni.

Definicije: Tko su disidenti i što oni hoće?

Razmišljanja na temu disidentstva u nekadašnjoj Jugoslaviji prostiru se od potpunog negiranja njihovog postojanja – Je-lica Minić [1999]: “U ovoj zemlji nije bilo pravih disidenata. Oni budžetski intelektualci, što su sedeli, a mnogi i dalje sede, po akademijama, generalštabovima, klubovima knji-ževnika i vrhovima crkvene hijerarhije, su uvek bili lojalni vlasti, i prošloj i sadašnjoj”, do davanja disidentskog statusa stotinama hiljada zimskih protestnih šetača 1996-1997. go-dine! [Mihajlov, 1998].

Većina autora zauzima srednju poziciju, gdje se jednima na osnovu izabranih kriterija disidentski status pripisuje, a drugima odriče: “Pod disidentstvom podrazumevam kri-tički stav prema vladajućoj ideologiji i njoj odgovarajućem poretku koji se izražava javno i kontinuirano kroz duže vre-mensko razdoblje i izražava nadu u slobodu i demokratiju. Ovde, dakle, nije reč o bilo kakvom neslaganju sa vladaju-ćom ideologijom i režimom, niti o svima onima koji su do-lazili pod udar režima ili sami sebe proglašavali disidentima” [Popov, 2000: 19-20].

Popovljeva nedomišljena preširoka definicija implicitno se izvodi iz idealizirane uloge inteligencije u post-prosvjetitelj-skom dobu. Preširoka je i proizvoljna, jer ne samo da obu-hvaća kritičku inteligenciju i na Istoku i na Zapadu, dok disi-dentstvo tretira kao fenomen koji je karakterističan samo za nekadašnje real-socijalističke zemlje, nego i zato što pojmovi ‘sloboda’ i ‘demokratija’ nemaju za svakoga identičan sadržaj. Zgodna je ilustracija za to Paul Hollander koji je napisao 500 strana učene kritike kritičke inteligencije na Zapadu. Kao izbjeglici iz Mađarske nakon sovjetske intervencije 1956. g., osnovni mu je cilj da zahvalno afirmira postojeći poredak na Zapadu. Njegova je knjiga udžbenik apologije. On zapadnoj kritičkoj ljevičarskoj inteligenciji, u stanovitom smislu ekvi-valentu istočnoevropskih disidenata, zamjera baš tu kritič-nost, otuđenost od vlastitog društva i potragu za utopijom. Njegovo osnovno pitanje, mada to nikako nije bila njegova namjera, vrijedi i za disidente gdjegod se oni pojavili: “Kako osjetljivost na društvenu nepravdu i ogorčenost spram zlo-upotrebe političke vlasti može tako naglo ustuknuti pred radosnim prihvaćanjem ili negiranjem, usporedivih nedo-stataka u drugim društvenim sistemima?” [Hollander, 1981: 6-7]. Da, zbilja, kako? Da kritikuju samo tuđa društva, na što se Hollanderov zahtjev u praksi svodi, disidenata ne bi nikako ni bilo.

Širini Popovljeve definicije pridonosi i uključenje nade kao temelja za razvrstavanja. No, nada nije analitički pojam. Bit

će da prije spada u religiju. Definicija je istovremeno i pre-uska: “Nacionalisti, kada odbacuju vladajuću ideologiju i režim, to čine bez odgovarajućeg analitičkog postupka i ar-gumentacije [sic!], ustručavaju se od javnog istupanja i ne polažu nadu u neposredne demokratske promene. Zbog toga nacionaliste ne možemo svrstati među disidente. Na-cionalisti u najboljem slučaju, odlažu demokratiju za vreme nakon ‘konačnog rešenja’ nacionalnog pitanja” [Popov, 2000: 27]. Kako bi diskvalificirao nacionaliste, pored ‘općih’, Popov za njih uvodi i dodatni kriterij, “odgovarajući analitički po-stupak i argumentaciju”, štogod to značilo, koji ne vrijedi za ‘prave’ disidente, pa definicija ni u ovom pogledu ne po-lazi od jedinstvenih kriterija, te nije dosljedna. Osim toga, izgleda da u demokraciji u koju Popov polaže nade, neće biti mjesta za nacionaliste, ili nacionalista u njoj neće ni biti. I jedno i drugo je u najmanju ruku površno i naivno. Ukratko, definicija je suviše i restriktivna i subjektivna: disident je onaj koji se slaže sa Nebojšom Popovim, sam je Popov ko-načni kriterij. A po ovoj definiciji iz kruga disidenata ispada A. I. Solženjinicin, pravoslavni velikoruski nacionalist i pro-tivnik zapadne demokracije.

Kako je za očekivati, Popovljeva definicija sadrži elemente koje u pristupu problemu koriste i drugi autori nudeći svoja manje ili više relevantna rješenja. Nekoliko primjera će to pokazati. Tako Mirko Đorđević ističe: “Disidentstvo nije jednoznačan pojam, kao što ni praksa u čijim se okvirima iskazivalo nije jednoznačna: postoje, naime, duboki i du-hovno zdravi koreni – slobode i demokratije, ali postoje i disidentski koreni svega onoga što se označava kao nova de-snica, pa i samoga fašizma i neofašizma” [Đorđević, 1998a: 17]. Dakle, Đorđević razborito izbjegava disidentsku narci-soidnost svojstvenu Popovu, ali se ipak rasplinjava braneći pristup u kojem nestaje specifičnost fenomena hladnora-tovske disidencije. Njegov je pristup bitno lišen historično-sti jer polazi od nadhistorijske datosti utopije: disidentstvo on vidi primarno kao “vid otpora okoštalim strukturama”, kao dio “kritičke misli koja je jedina brana od svake iluzije, i koja jedina uspeva u jasnijem smislu da pomeri granice dometa same te misli” [Đorđević, 1998b: 14-15]. Ako sam dobro shvatila, disidenti su u najmanju ruku sastavna kom-ponenta kritičke inteligencije, ili je njezin bolji dio, zapravo s njom identičan, koja je postojala prije propasti komunizma, postojat će, mada siromašnija za jednu iluziju i nakon toga, ali će, sklona duhu utopije, ostati podložna riziku podava-nja novim iluzijama. Autor ne objašnjava ključnu razliku između kritičke inteligencije, hereze i disidentstva. Niti se ovdje, ni drugdje, ulazi u bitne razlike između disidentstva i opozicije, mada je korisno uključivanje među disidente i (nove) desnice i (neo)fašista.

Đorđević se spotiče i na problemu individualno-kolektivno: iako je, što i sam ističe, disidentstvo duboko individualan čin, slijedeći misao o utopiji, on u svoju analizu disidentstva uvodi masovnu pobunu omladine 1968, nota bene i u za-padnim pluralističkim demokracijama. Ali ipak, na kraju, srećom sve dolazi na svoje mjesto pa je za Đorđevića ko-



načni i jasno definiran kriterij disidentstva istaknut masnim slovima: vraćanje ulaznice ili članske knjižice komunističke partije: pravi su disidenti uvijek to radili, odlučujući se za aktivni nenasilni otpor [Đorđević, 1998b:13, 18, 19]. Đor-đević je rastrgnut između načelno teorijsko-povijesnog i uskog ideološkog hladnoratovskog pristupa fenomenu disi-dentstva, pri čemu na kraju ipak nadvladava ograničeni ide-ološki, hladnoratovski, pristup.

Polazeći od Đorđevićevih načelnih razmišljanja, mogla bi se napisati komparativna studija o sličnostima disidencije na Zapadu i Istoku, na primjer baš u doba hladnoga rata – vlast ne voli kritičku misao u vlastitoj kući i poslužit će se iden-tičnim sredstvima da je slomi. Ako je karakteristična odlika ruskih disidenata inzistiranje na zakonitosti, onda to vrijedi i za američke disidente sve do u sedamdesete godine.1 Tako ispada da vraćanje ulaznice samo po sebi ne znači mnogo: konkretna analiza tek treba pokazati kako je moguće da disi-dent jednom bude netko tko ima ulaznicu, a drugi puta netko tko je nema. Još gore, i kad je ima i kad je nema, ista osoba. Osim toga, Mihajlo Mihajlov nikada nije bio član Partije, pa nije imao što vraćati, a ubraja se u viđenije, kod nas prilično rijetke, baš prave disidente. Po analogiji bi Mihajlov nestao sa popisa i da je kriterije postavljala Latinka Perović. Ona o Đinđiću piše: “Zoran Đinđić nikada nije pripadao Komu-nističkoj partiji pa nije mogao biti disident” [Perović, 2006: 32].

No, vratimo se ispovjednoj prozi na stranicama Republike. Lazar Stojanović i Danilo Udovički bi se teško mogli složiti s Đorđevićem jer su obojica zatvorom platila svoju komu-nistički motiviranu disidenciju. Oni su dobar primjer za disidentske devijacije i varijacije, šarolikost individualnih motiva i neodrživost plitkih i površnih definicija. Stojano-vić piše: “Može da izgleda paradoksalno što sam 1965, na-kon objavljivanja reforme ušao u partiju”, nakon što su ga kolege uvjerile da je partija “jedino mesto gde se o bilo ko-jem značajnom pitanju u vezi sa univerzitetom, a ponekad i sa nekom širom društvenom situacijom, može razgovarati bez potrebe da se čovek zaklinje na vernost dogmama, čak da dosta protiv tih dogmi može da se uradi upravo u partiji, a izvan nje ne može nikako. Nakon reformi tako je nekako stvarno i bilo. Rezultat toga pokazao se ‘68. kada se videlo da veliki broj članova na univerzitetu upravo tako gleda na partiju i kad smo uspeli da nekoliko organizacija postavimo nasuprot vrhu te partije. Ključno je bilo osporavanje načela demokratskog centralizma, na kojem je partija zasnivala svoj crkveni model vladanja organizacijom, a i društvom u celini” [Stojanović, 1998: VII].

Stojanović sebe smatra opozicionarom, mada to ne razlaže, doprinoseći tako pojmovnoj zbrci, a Udovički razjašnjava: “Reč ‘disident’ nije po sebi pejorativna, iako joj je takav smi-sao komunistička vlast pripisivala. Dissidens (glagol dissi-

1 David Caute [1978] antikomunističke čistke pod Trumanom i Eisenhowe-rom i Natalie Robbins [1993] period od Ruske revolucije do 1980-ih.

dere – osporavati, ne slagati se) na latinskom ne znači ot-padnik već onaj koji se ne slaže, koji ima različito mišljenje. Taj izraz skovan je na Zapadu da bi se njime obeležili ljudi na Istoku koji nisu mogli da se nazivaju oponentima, jer opo-zicije nije bilo, a na neki način bi bilo za njih i opasno da se takvima okarakterišu. Izraz je u suštini prilično dobro opi-sivao kategoriju na koju se odnosio jer, najčešće, disidenti i nisu osporavali sistem kao takav, već su najčešće nastojali da ga reformišu, jer se sa određenom praksom nisu slagali. Sam Lazar je izmislio reč koja upravo odgovara značenju disident: u jednom kratkom tekstu […] u Studentu negde krajem šez-desetih, upotrebio je reč različitomišljenici. Mi taj izraz ‘di-sident’ za sebe nismo koristili jer smo bili pokret, a disidenti su prevashodno bili pojedinci, odnosno male grupe. Izraz je došao u upotrebu kod nas kad je pokret slomljen 1972. Nije nam bilo ugodno da taj izraz koristimo i otud verovatno La-zarevo osećanje o njegovoj negativnoj konotaciji. Međutim, kako smo se sve više obraćali svetskoj javnosti, nismo imali bolje reči da sebe opišemo zapadnjacima” [Udovički, 1998: 14].

Kazivanje druga Stojanovića podsjetilo je druga Udovičkog na vlastita iskustva [Udovički, 1998:13]. I njega su, a i neke njegove znance, najavljene reforme 1965. potaknule da se u isto doba učlani u partiju: “[…] naši motivi ukazuju na to da je bilo reči o prilično rasprostranjenoj želji i uverenju naše generacije da ulaskom u SKJ pokušamo da nešto menjamo u društvu, a da pri tom ne budemo diskvalifikovani već na prvom koraku. Nismo, međutim, uprkos određenim uspe-sima, uspeli da kamen doguramo do vrha.” Da ovoj orijen-taciji dodam još glasovitih disidenata s istim problemom: “grupu osam profesora” i Franju Tuđmana – ni oni kolek-tivno, niti Tuđman pojedinačno, nisu samoinicijativno vra-tili ulaznicu, pa kratko prije ili nakon toga postali disidenti. “Grupa osam profesora” ostala je van Partije nakon raspu-štanja partijske ćelije na Filozofskom fakultetu – odmazda odozgo za tobožnje kvarenje mladeži – a ovaj akt pogođeni godinama kod svih zamislivih foruma osporavaju [Popov, 1989]; Tuđmana su, prema vlastitom svjedočenju, također izbacili iz SKJ [Tuđman, 1990: 206]. Kratak zaključak: pri-padništvo KP, pa vraćanje ulaznice, nije pouzdan kriterij za određivanje tko je disident, a tko nije, ali u uvjetima o ko-jima će kasnije biti više riječi, vraćanje ulaznice može biti samo komparativna prednost, mada ne osigurava međuna-rodno priznat disidentski status. Na kraju krajeva, pred ras-pad SFRJ, bilo je više onih koji su napustili KPJ/SKJ, nego aktivnih komunista, štogod to značilo. Da li su oni prvi po Đorđevićevom kriteriju svi disidenti? Nitko tu nije maknuo repom, čak ni stranka iz koje su istupili.

Taj problem nije mučio Mihajla Mihajlova. Kako je spome-nuto, on nije bio član KP. Da pogledamo kako on vidi disi-denciju iz svoje perspektive. On suštinom disidentstva sma-tra borbu za vladavinu prava. U praksi to znači, ukratko re-čeno, da bi čovjek bio disident, on po Mihajlovu mora biti ili izvorni antikomunist ili, kao kod Đorđevića, bar konvertit. “Može se reći da čak ni trockisti nisu disidenti. Đilas je bio



prvi disident. Trockisti su, kad su dospeli u opoziciju prema Staljinu, nastavili sa ilegalnom delatnošću – dakle, nisu mu se javno suprotstavljali. Trocki, koji je otišao na Zapad, iz-davao je ilegalno i ilegalno rasturao List opozicije i nije ko-ristio zapadnu štampu. Nije, dakle, koristio ‘kapitalističku’ štampu, nego samo ‘komunističku’. A njihov cilj nije ni bilo društvo osnovano na pravu već diktatura proletarijata. Prvi je disident bio Đilas koji je javno izražavao svoje mišljenje i nije otišao ni u ilegalu ni u emigraciju. Svoje tekstove je objavljivao preko zapadne štampe jer ovde nije mogao. Bio je zatvaran, pa puštan. […] To je taj put disidentstva na kojem se on pozivao na zakone. Kasnije su drugi disidenti išli istim putem, Saharov, Solženjicin. […] To je faktički tako. U Rusiji je to opšteprihvaćeno mišljenje – da je Đilas prvi disident. Jer tim putem niko dotad nije išao. Ili se bežalo u emigraciju ili u ilegalu. Gde nema vladavine prava, vi se otvoreno su-protstavljate, tu, na terenu komunizma. Vi istupate i ‘visite’ na javnom mnjenju” [Mihajlov, 1998: VII]. Očito je da se radi o javnom mnjenju s one strane državne granice.

Dalje dopunjući svoje shvaćanje disidencije, još uvijek impli-cirajući antikomunizam, Mihajlov daje još jednom konver-titu, Jeljcinu, status “kasnog disidenta” zbog načina na koji je istupio protiv Gorbačova. Ne kaže da li i zbog toga što je Jeljcin kratkotrajno zabranio KP SSSR. Isti se antikomu-nistički kriterij osjeća i u daljim razvrstavanjima. “U većini postsovjetskih država su na vlasti generalni sekretari vlada-juće partije. […] Tu spada i Franjo Tuđman, koji je disident – nacionalista, a bio je šef kadrovske uprave JNA što je u ni-vou člana Centralnog komiteta.” Dakle, konvertiti. Mihajlov uvodi i pojam “poludisidenta”, a kao primjer uzima Dobricu Ćosića: “Pošto je bio čovek iz vrha partije i države a istovre-meno pisac, imao je jedan poludisidentski tretman. I dalje su ga štampali, niko ga nije hapsio. Jedini pravi period njegove disidentske delatnosti jesu osamdesete godine, posle Titove smrti, kada je bio u raznim odborima za zaštitu umetničkih sloboda, zaštitu slobode javnog istupanja. To je bila njegova disidentska delatnost koja, međutim, za njega nije bila opa-sna kao što je bila za druge. Njegove aktivnosti, međutim, ni pre ni posle ovoga nisu bile disidentske. Tako da on nije primer disidenta” [Mihajlov, 1998: VII]. Za disidentski status prateći kriteriji su opasnost, hapšenje, zatvor, objavljivanje vani u “kapitalističkim” glasilima izvan domicilne zemlje. Ovdje je na mjestu ispravak netočnih Mihajlovljevih navoda o Trockom: Deutscher [1963: 73, 336, 365-366] piše da su politički protivnici u SSSR Trockom u emigraciji (u koju je, usput rečeno, Trocki protjeran) spočitavali suradnju u bur-žoaskom tisku. Trocki se branio ističući da je i Marx to radio kako bi zaradio za život. U specijalnoj bilješci u prvom broju Biltena (ne Lista, kako Trockijevo glasilo naziva Mihajlov) opozicije, on objašnjava sovjetskoj publici svoj položaj i na-glašava da je i u takvim istupima uvijek govorio kao boljševik i lenjinist. Pošto nije konvertirao, on već samo zbog toga nije mogao biti disident. A i on se pojavio suviše rano.

Razmišljajući u istom tekstu na temu postojanja disidentstva nakon rušenja komunizma, Mihajlov toliko širi svoju defi-

niciju disidentstva tako da ono potpuno gubi svoj izvorni smisao, odnosno biva obesmišljeno: ako su stotine tisuća ljudi kojima je stalo do pravne države disidenti, onda to nije nitko. Mihajlov o “postkomunističkim disidentima”: “Prvo, ne postoji nužnost obraćanja javnosti preko zapadne štampe jer postoji u zemlji nezavisna ili opoziciona štampa. Drugo, disidentstvo, izgleda, nije više inidividualno kao što je bilo nekad. Tada je, naime, postojala ideja da se može zaustaviti mašina zrncem peska kojim se, ako se ubaci u osetljivu oso-vinu, može zaustaviti i najveća mašina. Danas su već, tako se misli, potrebne velike količine peska.” Znači, rušenjem ko-munizma je, bar dijelom, ostvarena demokracija. Osim toga za Mihajlova je i državni tužilac disident zato što sprovodi zakonitost! [Mihajlov, 1998: VIII].

A tko su onda disidenti? Duh vremena – hladnoratovsko ozračje

Ono što je vrijedno u Popovljevoj definiciji je uvid da nije dovoljno da netko sam sebe smatra disidentom, već da je za to potreban sud i potvrda nekog drugog. Također je od značaja Popovljev pokušaj teorijski i povijesno utemelje-nog oročavanja disidentstva na period od Staljinove smrti 1953. do 1989. (rušenje Zida). Mada s propašću komunizma i okončanjem hladnog rata nije nestalo kritičke misli, termin ‘disident’ se nakon toga koristi praktično samo za pojedince zaostale na Kubi, u Kini i u Sjevernoj Koreji, mada se figu-rama poput spomenutog Hollandera, do današnjeg dana, kad više nije ostalo ni kamena na kamenu od komunizma, komunizam svuda još uvijek priviđa.2 On se i dalje bori pro-tiv kritičnosti intelektualaca na Zapadu. One na Istoku nije potrebno popravljati. Oni su opet poštena konformistička inteligencija, sjedinjena sada na temelju (neo)liberalnog ili nacionalističkog konsenzusa.

Popovljeva periodizacija s dva međaša, 1953. i 1989. go-dinom, teško se može smatrati zadovoljavajućom [Popov, 2000: 19]. To se pokazuje i u samoj proturječnoj Popovlje-voj analizi: zahvaljujući prevelikoj širini definicije, među do-maće disidente on ubraja Živojina Pavlovića kao kritičara staljinizma, zanemarujući činjenicu da je Pavlović likvidiran od vlastitih suboraca prije Staljinove smrti, pa zato, striktno govoreći, ne spada među disidente, ovdje po kriteriju Po-povljeve vlastite periodizacije. Slično vrijedi i za Dragoljuba Jovanovića koji nije postao disidentom tek 1953. (ovaj je u stanovitom smislu bio disident i pod starim i pod novim re-žimom). U vezi s periodizacijom je i pitanje da li se pripad-nici raznih frakcija unutar lijevog pokreta (cijepanje socijal-demokrata nakon Oktobarske revolucije, ili razne frakcije na ljevici prije i nakon 1917) mogu smatrati disidentima u od-nosu na glavni tok. Popov očito misli da mogu. Primjer koji on daje je Vukovarski kongres KPJ (1920.): “znatan broj so-cijalista je pružio otpor diktatu ‘21 uslova’ Kominterne” [Po-

2 Paul Hollander, Which god has failed, http://www.newcriterion.com/we-blog/armavirumque.html



pov, 2000: 21]. Popov ovdje projektira hladni rat unatrag i u skučene okvire jedne političke stranke u previranju, ostavlja-jući i svjetsku i povijesnu pozornicu sasvim izvan razmatra-nja. Dakle, i ovdje je presudni kriterij antiboljševizam (jed-nako) antikomunizam, koji Popov, zahvaljujući naknadnoj pameti, uvodi na mala vrata.

No, bez obzira na Popovljeve nepreciznosti, u njegovom prilogu ima i nešto što omogućuje izoštravanje definicije di-sidentstva i što nagovješćuje dublje slojeve koje Popov nije u svojoj definiciji eksplicirao. Radi se, naime, o antikomu-nizmu, bez obzira na personalne motive protagonista disi-dencije. Komunizam na vlasti ili kao prijetnja bio je meta di-sidentstva u smislu kako se taj pojam koristi u doba hladnog rata. U tu tradiciju spada (dakako ne samo on) i Popov. Pe-riodizacija bi se morala korigirati vezujući početke disident-stva sa početkom hladnog rata. Disidenti u suvremenom značenju te riječi proizvod su hladnoga rata. Da bi se smi-saono govorilo o disidentstvu, nužno je razgraničiti kritičku, politički aktivnu inteligenciju, disidentstvo u užem smislu, i opoziciju u pluralističkim političkim sistemima. Pri tom mi-slim, na primjer, i na pojavu tzv. vanparlamentarne opozicije proistekle iz studentskog pokreta u Njemačkoj 1960-1970-ih godina. Kod Popova je sve pomiješano.

Uz vremensku je potrebna i prostorna korekcija: iako nudi načelnu definiciju disidentstva, Popov se ograničava pr-venstveno na Srbiju i eksplicitno se uzdržava od usporedne analize s drugim zemljama, uključujući tu i zemlje realnog socijalizma [Popov, 2000: 20]. Usporedna analiza je zapravo jedini pravi medij koji nam omogućuje ne samo uvid u su-štinu disidentstva kao takvog, već i u specifičnost jugosla-venskog (odnosno srpskog) disidentstva. Naime, da bi to bili u optimalnoj formi, disidenti moraju igrati potencijalno važnu ulogu u svjetskoj politici. Mora se biti pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. I zvan i izabran. Primjer Živojina Pavlovića tu puno objašnjava: Popov navodi da je Pavlovićeva knjiga Bilans sovjetskog termidora (1940) bila zabranjena još u štampariji “odlukom tadašnjeg režima koji je, baš u to vreme uspostavljao diplomatske odnose sa SSSR-om” [Popov, 2000: 20]. Znači, u vrijeme kad komunista nije bilo ni blizu vlasti. Da li je Živojin Pavlović disident prema vladajućem režimu, što bi se moralo smatrati suštinom di-sidentstva, ili je, kao trockist, disident prema staljinistima u pokretu kojem je pripadao? Režim je, naime, želio delikatno izbjeći iritiranje sovjetske vlade, Pavlovićevo talasanje je bila zadnja stvar koja je režimu trebala. Da je knjiga takve sadr-žine ugledala svijetlo dana nakon Drugog svetskog rata, a prije 1948, Pavlović bi bio možda upisan u svjetski kalen-dar disidentskih svetaca. Ovako za njega, od ne tako davno, znadu samo malobrojni specijalisti.

Ovdje se moram vratiti na Mirka Đorđevića i dovesti u pi-tanje njegovu neutemeljenu distinkciju između disidenata dva kruga. Zbilja, u “disidentskoj skrivalici” (Popov) “mitovi i legende još uvek zauzimaju mesto koje im ni po kojoj lo-gici ne pripada” [Đorđević, 1998a: 22]. Ako se zadržimo na

Đorđevićevom osnovnom kriteriju disidentstva – vraćanju partijske knjižice i prelasku na drugu obalu – on bi mogao poslužiti kao polazište za prilog studiji konvertitstva. Time bi samo prividno napustili zadatu temu jer je konvertitstvo bilo iznimno važno za jedan period u povijesti disidentstva. Moralo se od nečeg početi. Konvertiti su na početku hlad-nog rata bili favorizirani materijal iz kojega su tesani disi-denti. Đorđević u svoj ‘prvi krug’ disidenata, koji čine disi-denti-bivši komunisti, smješta Koestlera i Silonea (dodajući im, posve nezasluženo, i jadnog Živojina Pavlovića), pa kaže: “Iskustvo disidenata prvog istorijskog kruga nije zanimljivo samo u istorijskom smislu – ono upućuje i na drugi disident-ski krug. U susretu sa tom temom otvara se pitanje drugog disidentskog kruga koji je započeo u našim prilikama sa M. Đilasom i Mihajlovim, a u ruskim prilikama s pobunom i disidentstvom […] A. Solženjicina […]” [Đorđević, 1998b: 15-16].

Ukoliko fenomenu disidentstva priđemo bez romantiziranja, te za relevantne povijesno-političke koordinate uzmemo, kako i valja, hladni rat, onda svi krupni i sitni disidentski li-kovi spadaju u samo jedan, istovjetan “disidentski krug”, za-crtan ciljevima vanjske politike SAD i zapadnih saveznika kao mlađih partnera. Pikantna je činjenica da je između Si-loneovog vraćanja ulaznice i knjige koja ga je ozvaničila kao disidenta proteklo čitavih dvadeset godina, Koestlerovog ne-kih dvanaest, dok Đilas nije morao tako dugo čekati. Ako za međaš uzmemo objavljivanje Nove klase (jesen 1957), ili još bolje, datum prvog (kao i svih ostalih nepotrebnog i su-ludog) Đilasovog zatvaranja 19. 11. 1956., dakle, definitivnu potvrdu disidentskog statusa i početka dugotrajne disident-ske karijere, od njegovog pada s vlasti početkom 1954. bilo je proteklo tek dvije ili tri i pol godine. Tehnički nije moglo brže. U međuvremenu je hladni rat postao svakodnevicom.

Radi mladih čitalaca nužno je podsjetiti na epohalnu hlad-noratovsku knjigu The God that Failed (1950), sačinjenu od šest članaka razočaranih aktivnih komunista (ili simpati-zera) koji su Komunističkoj partiji ili ideji okrenuli leđa, vra-tili ulaznicu, kako veli Đorđević. Ignazio Silone i Arthur Ko-estler dvojica su od njih, a ostali su poznati britanski pjesnik Stephen Spender, američki novinar Louis Fischer, američki pisac Richard Wright, britanski novinar, laburista i obavje-štajac Richard Crossman i francuski pisac André Gide.

Mnogo zvanih, malo izabranih – Naši disidenti

“Za razliku od Rusije, Češke, Poljske itd., malo je građana tadašnje Jugoslavije osećalo da im nedostaje išta drugo, sem nešto više novaca. Zato je disidentski pokret kod nas bio ograničen na uzak sloj ljudi koje je ponajviše tištala nemo-gućnost da se ravnopravno bave politikom, oblašću u kojoj je vladao skoro potpuni monopol. […] Ko misli da je teza potpuno nezasnovana neka pokuša da odgovori na pitanje zašto kod nas nije bilo iole ozbiljnijeg (po trajnosti izlaženja,



po broju autora, po vezama sa publikom) samizdata?” [Rak, 1998: 30]. Za ilustraciju izjava Ljubomira Tadića, jednog od osmero profesora: “Reći ću sada jednu bogohulnu stvar, koju sam već izrekao u užem krugu prijatelja, da je pravi, i to re-volucionarni zadatak socijalističkih snaga, (ako one postoje) da u postojećem socijalizmu rehabilituju buržoasku demo-kratiju. Određenije: mišljenja sam da socijalizam nema ni-kakve perspektive u realnom socijalizmu bez buržoaske de-mokratije, tj. bez političke demokratije, tj. bez prava čoveka i građanina, slobode udruživanja itd. Sve ostalo su samo oblici, blaži ili jači oblici despotije, koje treba nazvati pravim imenom” [Tadić, 1984: 75]. Mjesto radnje: Beograd, skup o liberalizmu i socijalizmu. Godina 1984. Tiraž zbornika: 1000. Ipak je ovo korak naprijed ako se usporedi sa žalbom članova raspuštenog ogranka SK sa filozofije i sociologije VI. kongresu Saveza komunista Srbije i IX. kongresu SK Jugo-slavije od 4. 10. 1968. “U našim uslovima socijalistička svest mora da bude ne samo antikapitalistička već i antistaljini-stička. Sem toga u našim uslovima inteligencija je i sama deo radničke klase. Prema tome osnovne političke protivrečnosti našeg društva su sukobi radničke klase i birokratije, s jedne strane, radničke klase i sitnoburžoaskih elemenata koje re-produkuje tržišna privreda, s druge” [Popov, 1989: 76].

Jagoš Đuretić govori o krugu oko časopisa Gledišta od 1963. nadalje i spominje dvije struje u redakciji – prorežimsku i kritičku: “Mada ne bi trebalo misliti da je razlika bila suštin-ska. Svi smo mi tada verovali u ‘socijalizam s ljudskim likom’, u pobedu samoupravne koncepcije i dugo smo mislili da je ono što se javlja kao otpor demokratizaciji – neka vrsta de-vijacije. Trebalo nam je mnogo vremena da shvatimo da u društvu nije bilo suštinskih promena. Očekivali smo demo-kratski razvoj, pa smo se zaklinjali u norme koje su bile libe-ralnije nego sama praksa. […] Mislim da smo već tada kao jedna manje-više formirana intelektualna zajednica u Beo-gradu počeli da raskidamo sa iluzijama. Vera se postepeno razarala, kako u Redakciji, tako i među mojim prijateljima” [Đuretić, 1998: 27]. Nažalost, Đuretić ne ide dalje, pa osta-jemo uskraćeni za informaciju o ključnom koraku koji se po-nekad učini kad vjera potpuno ishlapi. No, da li bi vraćanje ulaznice u uvjetima u kojima naši disidenti neizbježno funk-cioniraju značilo kvalitativni pomak, tj. ulazak u ekskluzivni klub konvertita/disidenata?

Kao pojavne forme ‘kulture otpora’, okupljališta ‘disidenata i kritičke inteligencije’, Trivo Inđić, uz Gledišta šezdesetih i sedamdesetih godina, nabraja Srpsko filozofsko društvo, Udruženje književnika Srbije, Sociološko društvo Srbije, časopise Filozofija, Praxis, Delo, Književne novine, Polja, Student, Vidici, Susret, skupove poput Zimskih filozofskih susreta Srpskog filozofskog društva, Stražilovskih susreta, kulturne institucije poput Kino kluba Beograd, Ateljea 212, te kućne i otvorene univerzitete. “U ime demokratskog soci-jalizma, ‘socijalizma sa ljudskim likom’ poricane su oficijelna ideologija i vlast kao nevešto maskirana (‘samoupravna’) sta-ljinistička despotija i jednopartijska uzurpacija zajednice” [Inđić, 1998: 25]. Onda sam i ja bila disident, ali to nisam

znala dok nisam pročitala Inđićev prilog u Republici. Sre-ćom Inđić je disidente stavio među znakove navoda.

U svom tekstu Lazar Stojanović spominje grupu u kojoj je bilo ‘najviše jeretika’, španjolske borce. U pismu koje su upu-tili CK SKJ 22. 10. 1984. oni kažu: “Stvoreno je novo druš-tveno biće koje direktno ugrožava osnovne revolucionarne tekovine – samoupravne socijalističke odnose i samu ne-zavisnost Jugoslavije. Učešće radničke klase u vlasti i njen uticaj na kreiranje opšte i, posebno, ekonomske politike do te mjere je ograničeno da je radničko-klasni karakter kre-tanja sasvim potisnut.” Španjolski borci spas – uspostavu kontinuiteta Revolucije – očekuju od sazivanja vanrednog kongresa SKJ i tolerantne razmjene mišljenja: “Sučeljavanje raznovrsnih i proturječnih mišljenja može samo da obogati marksističku misao, a nikako da nanese štetu razvitku sa-moupravljanja kojem su uskraćivanje slobode govora i kri-tičke misli najljući neprijatelji. Samoupravni socijalizam bi u idejno-političkom pogledu trebalo da bude nadmoćniji od bilo kojeg drugog oblika društvenih odnosa, radi čega je njemu sloboda mišljenja bespogovorni preduslov za napre-dak, za razliku od (administrativnih) restriktivnih i repre-sivnih mera koje guše i sprečavaju njegov razvitak i koje su, u stvari, izraz idejno-političke slabosti sistema.”3 Ovdje ima malo toga jeretičkog.

Dodat ću i razmišljanja još jedne nepoćudne i brzo zabo-ravljene figure. I Gojko Nikoliš, osamdesetih godina također aktivan u inicijativama za obranu sloboda, ostaje primarno na komunističkim pozicijama. U pismu sekretaru njegove partijske ćelije septembra 1984, kojim nakon pedeset godina članstva “vraća ulaznicu”, Nikoliš piše: “Da izbegnem nes-porazume želim da preciziram: opozicija ne znači obavezno organizaciju ni instituciju, već mogućnost slobodne raz-mene i borbe različitih mišljenja. […] Što se mene tiče, kao komunista izjavljujem da sam u opoziciji prema svemu što je bezumno, što je delo megalomanskih ambicija, u opoziciji sam protiv etatističkog nasilja, protiv mučenja ljudi u cilju da se iznudi priznanje, protiv nacionalizma i separatizma pri-krivenih ustavnim pravom nacija da se samostalno razvijaju, protivim se sve tešnjoj sprezi između SK i državnog aparata, sprezi u kojoj državno-birokratske i tehnokratske snage imaju sve jaču ulogu, dok SKJ svemu tome često i kumuje. […] Kao što sam ranije naveo meni se upućuje prigovor da sam se udaljio od linije SK. Ne! Stvari stoje sasvim obratno. SKJ se udaljio od mene, mojih ideala i mojih predstava o so-cijalizmu, SKJ se udaljava od svog Programa (donetog na VII. kongresu u Ljubljani 1958). [...] Nešto o ‘peticijašima’ i ‘disidentima’. Reč ‘peticijaš’ ima čaršijski prizvuk, intoniran s prezrenjem sa nekakve olimpijske visine. Mislim da takav presuditeljski ‘dijalog’ nije dostojan visokih funkcionera SKJ. Nije ispravno niti je u duhu demokratskog centralizma da se ne objavi makar suština tih peticija, ako ne i integralni tekst. Lako je manipulisati s javnošću, ako se barata samo sa polu-istinama. Ja lično poznajem nekolicinu između brojnih pot-

3 Fotokopija pisma u mom posjedu. (nap. M. B.)



pisnika peticija i mogu da ovde iznesem svoje verovanje da su to časni ljudi koji zarađuju svoj hleb naučnim radom koji im je doneo poštovanje u naučnim krugovima naše zemlje. Oni, i pored udaraca koje su podneli, veruju i dalje u moguć-nost samoupravnog socijalizma, pa nema nikakvog osnova da ih se svrstava u ‘neprijateljsku opoziciju’. Kao što su još Marks i Lenjin predvideli opasniji neprijatelj socijalizma se nalazi u redovima ‘socijalističke’ birokratije. […] Isto tako, pravi disidenti se nalaze u redovima državno-partijske bi-rokracije. Oni su okrenuli leđa Programu SKJ, okreću leđa svim rezolucijama i rade neometano po svojemu. Na rečima su za jedno, a na delu za sasvim deseto tj. za svoje sebične interese, za održanje na vlasti po svaku cenu. […] Prema tome ‘disidenti’ koje se javno anatemiše jesu disidenti, ali ne u odnosu na socijalizam i marksizam, nego u odnosu na disidente u redovima birokracije SKJ. Oni su disidenti (ot-padnici) od disidenata. U postojećim prilikama ovakvo di-sidentstvo je još jedini način da individua, kao komunista, sačuva svoj moralni integritet.”4 Da se poslužim izrazom koji je skovao Milenko Doder: “partijski disident”, čovjek koji se udaljio od SKJ, ali je još uvijek komunist, vrijedi za ljude po-put Nikoliša [Doder, 1986: 214].

Na pitanje o tome “koliko je u svetu poznato naše disident-sko iskustvo”, Mihajlov odgovara [1998: IX]: “To što je naj-poznatije jeste da je Đilas svuda prihvaćen kao otac disi-dentskog pokreta. Posle njega sam ja bio poznat zbog načina na koji je podignuta optužnica protiv mene; tom prilikom je intervenisao sovjetski ambasador kod Tita, zbog moje knjige Leto moskovsko; inače niko me kao jugoslovenskog disidenta ne bi primetio.” Tu Mihajlov liči na Trockog - in-tervencija sovjetskog ambasadora Jakuboviča kod norveške socijaldemokratske vlade, vodila je 1936. izgonu Trockog iz Norveške [Deutscher, 1966: 337]. “Praktično je bilo poznato veoma malo disidenata odavde”, nastavlja Mihajlov. “Na pri-mer, kad je uhapšen Tuđman, iako je bio general, jedva su uspeli na Zapadu da to zabeleže dok se oko sovjetskih ge-nerala dizala velika buka.” Potom Mihajlov objašnjava zašto je jugoslavenski disidentski pokret bio jedan od najslabijih u svetu: “Da, mislim na komunistički svet. Iako tog pokreta van komunističkog sveta nije ni bilo. Prvi razlog za to, vero-vatno, je vezanost Jugoslavije za Zapad, otvorenost granica, mnogo liberalnija nepolitička sfera, filozofija; u slikarstvu, muzici niko nije bio nateran da ide u socrealizam. Treće je što s obzirom da je Zapad podržavao Jugoslaviju u vreme hladnog rata ovde se nisu mogli čuti programi kao što je Slo-bodna Evropa bez kojih disidentski pokret teško da bi po-stojao jer su oni bili glasnogovornici disidentskog pokreta. Naime, ruski i svi ostali disidenti su, preko stranih stanica, komunicirali sa svojim narodom. Ovde toga nije bilo jer je bilo malo onih koji su bili uz disidente. Otvorene granice su omogućile odlazak radnika van i tako je kanalizirano neza-dovoljstvo. U SSSR-u toga nije bilo, pa su oni stvorili dva ne-zavisna disidentska sindikata.” Ništa od toga kod nas, niti su se ti ruski disidentski sindikati nešto proslavili. Zanimljivo

4 Fotokopija pisma u mom posjedu. (nap. M. B.)

je da se naša vlast odnosila prema ruskim disidentima kao Zapad – svi smo znali dosta o ruskim disidentima – knjige koje bi se u SSSR smatrale disidentskim, kod nas su izdavane u državnoj režiji, valjda da se pokaže da mi nismo kao Rusi.

Jedino grupica oko Mihajlova koja je htjela pokrenuti neo-visno glasilo (simptomatično je da Mihajlov tu ne spominje i pokušaj s časopisom Javnost i grupicu pokretača kojoj je pripadao i Ćosić – valjda zato što nisu završili u zatvoru i zato što je Ćosić, ‘poludisident’, u njoj) pripada nekonfor-mističkoj inteligenciji, a Praxis je zapravo bio na rubu disi-dentstva i pripadnost tome krugu bila je daleko bezopasnija – “časopis je bio marksistički, liberalan”, a ljudi oko njega “bili su proglašeni disidentima i oterani sa fakulteta. Nastra-dali su, u stvari, zbog Praxisa, ali su otišli na institut koji je specijalno za njih napravljen i nisu nastavili sa borbom. […] Njima su stvorili taj institut, i oni su tamo otišli, bili su zado-voljni. Mnogo pametnije se ponašala jugoslovenska politika od sovjetske kad su takve stvari u pitanju. Praxis je, naime, u jednom trenutku prestao da bude zvaničan i proglašen je disidentskim. Da nije došlo do te stvari sa institutom, oni bi, volens-nolens, morali da postanu disidenti. Međutim, dat im je taj institut i njihovo disidentstvo je najblaže” [Mihajlov, 1998: IX]. Ispada da su samo Đilas i Mihajlov bili ‘čisti’ disi-denti, a kasnije ćemo vidjeti da ovo nije samo samoljublje, već ima i uporište u stvarnosti. Mihajlov također gleda na disidente istim onim očima kojima ih gledaju njihovi tvorci. Knjiga je, dakle, spala na dva slova.

Hladni rat: subverzijom na subverziju

Istaknula sam već nekoliko puta da se fenomen disidentstva i njegove regionalne varijacije, jer one neizbježno postoje, ne mogu razumjeti bez situiranja ovog izrazito hladnoratov-skog fenomena tamo gdje treba: u kontekst hladnog rata. U tom je pogledu poticajan i hvale vrijedan prilog seriji u Re-publici iz pera Pavla Raka, pokušaj da se analitički pristupi problemu disidentstva. On piše: “Zapad nije mnogo zainte-resovan da vidi ko su disidenti i šta oni rade, nego ih gleda preko i kroz – svoj pupak. To jest, Zapad je zagledan u sebe, vidi samo sebe, pa i istočne disidente vidi na neki način kao sebe, kao deo sebe.” Glavna karakteristika ruskog disidentstva, koje ovaj autor najbolje poznaje i smatra jedinim pravim di-sidentstvom, istupanje je iz postojećih institucija sistema, stvaranje vlastite paralelne kulture – ‘područja slobode’ i povlačenje u nju – dok je bavljenje politikom tek marginalna aktivnost manjine, na početku ograničena na one pojedince koji dolaze iz profesija koje su bliske politici. “Zbog policij-skog ograničavanja svoje ili tuđe slobode disidenti su ula-zili u sukob s vlašću i počinjali da se bave politikom; a disi-denti su bili i pre toga, jer su se bili odvojili od države i živeli mimo nje. […] Ipak, desilo se da u svetu disidenti postanu poznati skoro isključivo po svojoj političkoj, ‘pravozaštitnič-koj’ delatnosti. Zapad je u disidentima video ono što mu je bilo korisno: ideološkog saveznika u hladnom ratu. Zapad je u odnosu na Sovjetski savez i rusko društvo gledao i video



samo sebe, svoj ‘pupak’, a taj pupak je bio isključivo ideološke prirode. Zapad nije interesovala ruska disidentska kultura, nego njene političke posledice. Pa i to ne direktne, teorijske, idejne, nego posledice onog kasnog stadijuma sukoba kulture i vlasti, kad dođe do zatvaranja i zabrana. Taj ideološki pu-pak zapadnog gledanja na disidentstvo ostavio je ozbiljne posledice i na samo disidentstvo koje mu se ponekad prila-gođavalo, pokušavalo je što je moguće više da liči na ono što se od njega unapred očekivalo, ne bi li tako dobilo na publi-citetu i efikasnosti u konkretnim slučajevima, kada je sukob sa sovjetskom vlašću već bio u toku. Takođe, taj zapadni ide-ološki pupak je obeležio sredine gde je disidentstvo bilo sla-bašno, neautohtono, nedovoljno oslonjeno na sopstvene kul-turne tradicije, nego je od početka samo sebe gledalo u ogle-dalu Zapada. A pošto je to ogledalo iskrivljeno, tamo se pre svega video ‘pupak’, to jest ideologija, peticije i slično.5 Druk-čije teško da je i moglo biti tamo gde je sopstvena kulturna tradicija neuporedivo slabija od one u Rusiji, gde je kulturna sredina dosta tanka i nesamostalna u odnosu na državu, gde su kulturne potrebe manje, pa se ne može formirati dovoljno brojna publika, ili samostalna stvaralačka sredina, u kojoj bi kultura bila osnovna životna potreba kojoj se tada potčinja-vaju i karijera, i komfor, i ‘ugled u društvu’. […] U takvoj sre-dini, interes za neku drugu, paralelnu i nezvaničnu kulturu je tako slabašan da oko sebe ne može okupiti i trajnije odr-žavati veliku grupu ljudi, pa disidentima ostaje kao jedina ‘hrana’ i domen delovanja, jedini raison d’être, proširivanje kruga političkih sloboda. U takvoj disidentskoj sredini sve je politizovano: od književnosti, koja često zamenjuje nezado-voljavajuću istoriografiju i sociologiju, pa do filozofije koja zajedno sa sociologijom sve više postaje društvena kritika. Dodajmo tome da takav razvoj situacije u ovim sredinama potpuno odgovara očekivanjima iz inostranstva, gde je onda mnogo lakše naći podršku i odjek za takvu vrstu disident-stva. Iako je ova ocena izvesnog disidentstva (da, naime, od-govara očekivanjima inostranstva), formalno u skladu sa re-žimskom ocenom disidentstva kojom su se pravdali progoni i zabrane, ne ustežem se da je ovde iznesem, jer smatram, za razliku od tadašnjeg režima, da inostranstvo nije kvintesen-cija zla, i da se naši interesi, osobito ako se radi o ličnim i stvaralačkim slobodama, mogu i te kako poklopiti sa intere-sima zemalja gde su po tom pitanju standardi znatno viši od naših” [Rak, 1998: 28-29].

Zadržat ću se sad na jednom dosad, koliko je meni poznato, kod nas na Balkanu, zanemarenom aspektu hladnog rata i njegovih konkretnih manifestacija i podviga. Time ne želim reći da su drugi pristupi fenomenu disidentstva nevažni, o čemu svjedoči i opširno citirani materijal naših disidenata i urgentna potreba za daljim istraživanjima posebnih slu-čajeva. No, mislim da je disidentstvo nemoguće u njegovoj hladnoratovskoj varijanti adekvatno interpretirati bez uzi-manja u obzir faktora na koji u ovom radu želim skrenuti pažnju. Kako piše P. Weiler [2005: 729], od kraja 1980-ih nastala je obimna literatura na temu tajnih operacija CIA

5 Kurziv M. B.

u Velikoj Britaniji i ostatku Evrope u periodu hladnog rata. U bivšoj Jugoslaviji u – u međuvremenu antikomunističkim – stručnim krugovima navedena literatura izgleda mi da je ostala nepoznata ili bi se primala s nevjericom – teorije zavjere su tu na izokrenut način uhvatile korijena. Dok se iza svakog žbuna paranoidnom duhu priviđa UDBA, priče o CIA smatraju se komunističkom ujdurmom. Naši podsje-ćaju na pripadnike ultraškog američkog John Birch Society, koji su mislili da je čak Richard Nixon prerušeni komunist.

Navodim opširno autore i naslove iz Weilera i dodajem i knjige koje su meni poznate na temelju vlastitih istraživanja, a nema ih u Weilerovom popisu. Mogu nekomu koristiti. Popis, dakako, nije potpun, jer se otvaranjem arhiva javljaju novi radovi, a koristila sam uglavnom angloameričku i nje-mačku (i jednu knjigu na nizozemskom, jer takva istraživa-nja u Nizozemskoj tek počinju): Richard J. Aldrich, The Hid-den Hand: Britain, America and Cold War Secret Intelligence (2001); Eric Thomas Chester, Covert Network: Progressives, the International Rescue Committee and the CIA (1995); Pe-ter Coleman, The Liberal Conspiracy: The Congress for Cul-tural Freedom and the Struggle for the Mind of Postwar Eu-rope (1989); Peter Grose, Operation Rollback: America’s Se-cret War behind the Iron Curtain (2000); Walter L. Hixson, Parting the Curtain: Propaganda, Culture and the Cold War, �945-�9�� (1997); Paul Lashmar and James Oliver, Britain’s Secret Propaganda War, �94�-77 (1998); Ted Morgan, A Co-vert Life. Jay Lovestone: Communist, Anti-Communist and Spymaster (1999); Sallie Pisani, The CIA and the Marshall Plan (1991); Frances Stonor Saunders, Who Paid the Piper? The CIA and the Cultural Cold War (1999); Giles Scott-Smith, The Politics of Apolitical Culture, the CIA and the Po-stwar American Hegemony (2002); Hugh Wilford, The CIA, the British Left and the Cold War: Calling the Tune? (2003); Volker R. Berghahn, America and the Intellectual Cold Wars in Europe. Shepard Stone between Philanthropy, Academy and Diplomacy (2001); Arch Puddington, Broadcasting Freedom - the Cold War Triumph of Radio Free Europe and Radio Liberty (2000); Robin W. Winks, Cloak&Gown: Scho-lars in the Secret War �939-�9�� (1987); Bernd Stöver, Die Befreiung vom Kommunismus: Amerikanische Liberation Policy im Kalten Krieg �947-�99� (2002); Michael Hochges-chwender, Freiheit in der Offensive? Der Kongreß für kultu-relle Freiheit und die Deutschen (1998); Ulrike Ackermann, Sündefall der Intellektuellen – Der deutsch-französiche Streit von �945 bis heute (2000); Chris Vos, Rens Broekhuis, Lies Janssen, Barbara Mounier, (2005). Rumoer rond een dokter-sroman – Hoe de BVD bijdroeg aan Boris Pasternaks No-belprijs u De geheime dienst. Verhalen over de BVD (2005).

Zastario, ali još uvijek koristan izvor je i rezultat rada Ko-miteta senatora Franka Churcha [1976] o ilegalnim aktivno-stima obaveštajnih službi SAD, sačinjen nakon upada Nixo-novih “vodoinstalatera” 1972. u Watergate kompleks u Was-hingtonu, gdje je bio smješten izborni stožer Demokratske stranke. Tek kad je CIA počela da se miješa u predizbornu unutarnju politiku SAD, ona je postala problem. Konačni



izvještaj ekstenzivno je cenzurirala CIA, a višetomni rad se može naći i na internetu. To je Final Report of the Select Co-mmittee to Study Governmental Operations with Respect to Intelligence Activities.

Do CIA arhiva nije lako doći. Scott-Smith [2002: 197] piše da je na temelju Freedom of Information Act iz 1966. (Za-kon o pristupu informacijama u posjedu državnih organa), tražio od CIA informacije o Kongresu za slobodu kulture (Congress for Cultural Freedom), ključne hladnoratovske institucije koju je osnovala i financirala CIA, a čije je dje-lovanje, kako ćemo vidjeti, povezano i sa problemom disi-dentstva, ali je tek nakon više od godine dana čekanja od zamjenika šefa Historijskog odjela CIA, inače povjesničara Kuće, Michaela Warnera, dobio njegov prilično štur tekst o nastanku CCF, uz ogradu da drugi podaci koji bi možda još mogli postojati, stoje u “operativnim dosjeima.” Njima se ne može prići polazeći od spomenutog Zakona.6 No, kako se otvaraju drugi arhivi, a brojni direktni učesnici pišu svoja sjećanja, ostavljaju javnosti svoje papire ili daju istraživačima predsmrtne intervjue, navedene sintetičke studije koje sve to prate konkretnim materijalom, pokazuju razmah i dubinu tajnih operacija i potvrđuju sve ono što je u naznakama ili cenzurirano u Chruchovim tomovima. Hladnoratovski disi-denti su u tome samo jedna fusnota.

Nakon okončanja Drugog svjetskog rata, počinje Treći, ide-ološki hladni rat. Saveznici se prestrojavaju, počinje borba idejama “za duše”. SAD izlaze iz rata kao velika sila na svjet-sku pozornicu, nasuprot ideološkom takmacu, Sovjetskom Savezu. Da bi mu se suprotstavile, SAD razvijaju doktrinu “obuzdavanja” (containment) prijeteće sovjetske ekspanzije. Glavni autor i zagovornik ove doktrine bio je Džordž Ke-nan (George F. Kennan). Prema Hiksonu (Hixson), autoru Kennanove političke biografije, Kennanov “reakcionarni po-gled na svijet” (Hixson) sastojao se u uvjerenju da elite tre-baju vladati svijetom jer ni u demokratskom društvu mase ne mogu bez tutora voditi politiku. Njegov antikomunizam motiviran je uvjerenjem da komunistička ideologija uništava elitne klase. Kennan je protivnik demokracije čak i u SAD, gdje se zalaže za promjenu ustava kako bi se uspostavila autoritarna država: demokracija oslobađa niske porive čo-vječanstva i sprječava kultivirane elite da u pastirskoj ulozi vode društvo napretku i prosvijetljenosti. On je za ukida-nja prava glasa za žene, crnce i imigrante iz Istočne i Južne Evrope, čije useljavanje, kao i useljavanje Židova, treba one-mogućiti. Njegov antisovjetizam i antikomunizam vode ga k podcjenjivanju opasnosti od fašizma – on čak smatra da su Hitlerove ekspanzionističke ambicije legitimna želja za ujedinjenjem regija gdje se govori njemački. SSSR, a ne Nje-mačka, najveća je prijetnja američkim nacionalnim intere-sima. Kennan je bio protivnik savezništva sa SSSR u antihi-tlerovskoj koaliciji i bezuvjetne kapitulacije Njemačke: tako

6 https://www.cia.gov/library/center-for-the-study-of-intelligence/kent-csi/pdf/v38i5a10p.pdf. Zbog čestih preinaka adrese, najbolje je na internetu tražiti pod Michael Warner. Cultural Cold War: Origins of the Congress for Cultural Freedom, 1949-1950.

bi se uništila njemačka država, a čitava Evropa učinila prije-mljivom za sovjetski utjecaj i nastanak komunističkih dikta-tura. Na ovim će se idejama temeljiti formuliranje strategije obuzdavanja koju će Kennan razvijati tijekom 1944-1947. u nizu predavanja i eseja [Hixson, 1989: 1-21].

“U oružje obuzdavanja spadao je moćni vojni establishment, monopol nad atomskim oružjem, djelotvorna propaganda, tajne operacije, ekonomska pomoć vani i zdravo društvo kod kuće koje bi drugima služilo kao model.” No, ni rat nije isključen. Kennan i drugi, koji su spajali nacističku Nje-mačku i Sovjetski Savez u istom totalitarnom modelu, bili su uvjereni da su takve zemlje ranjive unatoč svojoj vojnoj i policijskoj moći. Zato je trebalo potpomoći razorne snage unutar totalitarizma obuzdavajući komunističku ekspanziju, pa onda krenuti u ekspanziju sa zapadne strane. Prvi korak u tome pravcu je obuzdavanje “ideološko-političke subverzije u Zapadnoj Evropi.” Na taj način će Zapad povratiti zemlje u Istočnoj Evropi koje su pale pod komunizam. Komunistički režimi će prvo početi propadati u satelitima, a SSSR će ili biti prisiljen na pregovore s oslabljenih pozicija ili će sam režim i tamo pasti [Hixson, 1989: 35-36].

Čudno zvuči, ali je živa istina: ideološki rat protiv SSSR koji je koncipirao Kennan sa suradnicima, a vodi ga prvenstveno SAD na čelu saveznika, od početka do kraja gola je kopija onoga što radi, ili mu se pripisuje, SSSR. Holger Ohmstedt piše da za mnoge Amerikance riječ propaganda ima neugo-dan prizvuk i da se smatra da je propaganda svojstvena samo nacistima i komunistima. Umjesto propagande, politički ko-rektno govori se o novoj diplomaciji i javnoj diplomaciji, o kampanji istine ili o komunikaciji i informaciji. To je tako u mirnodopskim uvjetima. U ratnim vremenima ta se ista aktivnost naziva psihološkim ratom. [Ohmstedt, 1993: 1-3, 22-23]. “Naši” će reći da nije važna forma nego cilj i sadržaj. Ja mislim da je manipulacija ista stvar bez obzira na sadržaj i da je ništa ne može opravdati.

Bez obzira kako se stvar u pitanju točno nazivala, polazište je bila hladnoratovska percepcija SSSR-a. Ona je pregnantno formulirana u Kennanovim razmišljanjima na tu temu: “Na ‘razini podzemlja’ Staljin je upravljao ‘direktoratom svjetskog komunizma u podzemlju, skrivenom Kominternom’, koja je nastojala proširiti sovjetski utjecaj putem udruživanja s ko-munističkim partijama, organizacijama koje iza neutralne firme kriju svoje komunističko biće, kulturnim društvima, sindikatima, nacionalnim udruženjima, klubovima žena i li-beralnim časopisima po svim zemljama na zemaljskoj kugli. U svom neumornom naporu da potkopa poredak i stabil-nost na Zapadu, Kremlj će nastojati ‘da podrije nacionalno samopouzdanje, da onemogući mjere nacionalne obrane, da podjaruje socijalne i radničke nemire, da potiče sve oblike nesloge’. Moskva će negirati svaku odgovornost za subver-ziju koju vrši, dopuštajući Sovjetskom Savezu da spolja odr-žava fasadu suradnje, dok njegovi agenti potpiruju međuna-rodnu revoluciju. Kremlj, objašnjava on [Kennan], ‘želi da se njegova moć osjeća, ali da se ne vidi’” [Hixson, 1989: 29].



U literaturi postoji univerzalna suglasnost oko utjecaja Ko-minterninog modela oblikovanja javnog mnijenja na zapad-njačku ideološku kontraofenzivu u hladnom ratu. Tu kao preteča i primjer ključnu ulogu igra Willi Münzenberg, pri-padnik štaba agitpropa Kominterne, koji je krajem dvade-setih godina u Njemačkoj stvorio medijski koncern, a po-tom, nakon dolaska nacista na vlast, u izbjeglištvu u Parizu, mrežu organizacija koje su djelovale po čitavom svijetu i vr-šile kulturnu penetraciju po volji KP SSSR. Cilj je bio da se u antifašistički front prikupe i oni koji nisu bili komunisti. “Da bi stvorio ovu mrežu frontova i suputnika, Münzenberg je koristio svako sredstvo propagande, od elitno-kulturnog mnijenja do šašavih kapica i balona. On je organizirao me-dije: tisak, film, radio, knjige, časopise i kazalište. Svaki je rod ‘stvaralaca javnog mnijenja’ bio uključen: pisci, umjet-nici, glumci, komentatori, katolički i protestantski svećenici, profesori, ‘poslovni leaderi’, znanstvenici, psiholozi, svi oni za koje je bilo vjerojatno da će publika poštovati njihovo mi-šljenje” [Hochgeschwender, 1998: 87 – 90].

“Djelotvorna propaganda”, “tajne operacije”, “obuzdava-nje ideološko-političke subverzije”, zahtijevale su stvaranje uglavnom zakulisne institucionalne infrastrukture. Glavni instrument u sveobuhvatnom ideološkom ratu postat će CIA, osnovana 26. 7. 1947. kao prva mirnodopska špijunska organizacija u povijesti SAD. Na Kennanov prijedlog osniva se 1948. kao dio CIA supertajni Ured za koordinaciju pla-nova [Office of Policy Coordination], čijeg je šefa postavljao ministar vanjskih poslova. Prvi šef OPC-a bio je Frank Wi-sner. S formalne strane, OPC je bio podređen Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu obrane, ali je pod Wisnerom (1948-1956) ovaj ured stekao punu autonomiju, praktično neiscrpno financijsko zaleđe i oteo se svakoj propisanoj kontroli. Srž djelatnosti OPC-a bile su tajne operacije pro-tiv SSSR, uključujući političko i ekonomsko ratovanje, te paravojne akcije. Cilj je bilo poticanje nemira u satelitskim zemljama, njihovo podrivanje iznutra ubacivanjem poticaja izvana. Na ideološkom frontu akcije je planirao i sprovodio Odjel za međunarodne organizacije, (International Organi-zations Division), kao sastavni dio OPC-a [Final Report, IV, 1976: 29-38].

Hladnoratovska industrija antikomunističke svijesti počiva na nekoliko umreženih punktova. Jedan od njih je već spo-menuti Kongres za slobodu kulture, osnovan u Berlinu 1950, i financiran od CIA sve do 1967, kad je kalifornijski kritički magazin Ramparts tu (i mnoge druge) vezu raskrinkao i dao na velika zvona, a kolosalni skandal je ujedno ubrzo potom značio i kraj KSK. Usput, Đilasova Nova klasa je tiskana u suradnji sa Kongresom [Stonor Saunders, 1999: 452]. Važnu ulogu u Kongresu igraju Münzenbergovi pitomci-surad-nici Ignazio Silone, Arthur Koestler i Manés Sperber, koji su članovi Međunarodnog izvršnog Komiteta Kongresa za slobodu kulture. Njihovo je iskustvo komunista-konvertita bilo dobrodošlo [Hochgeschwender, 1998: 91]. Novi splet okolnosti objašnjava i zašto se toliko dugo čekalo za unov-čavanjem već bajati konverzija. Primarni cilj Kongresa bilo

je nastojanje da se ljevičarska inteligencija Zapadne Evrope osvijesti pred naletima komunizma i pridobije za stvar de-mokracije. To je Kennanovo obuzdavanje “ideološko-poli-tičke subverzije u Zapadnoj Evropi”, a kako je komunizam prijetio da postane globalna pošast, aktivnosti su bile usmje-rene i na Aziju i Latinsku Ameriku. KSK u tome cilju izdaje nekoliko časopisa, među kojima je možda najpoznatiji lon-donski Encounter, te saziva niz skupova na kojima se razma-traju svjetski gorući problemi.

Drugi stup industrije hladnoratovske antikomunističke svi-jesti je Radio Slobodna Evropa – Radio Sloboda (Radio Free Europe – Radio Liberty), od kojih je prvi emitirao za Istočnu Evropu (osim Jugoslavije), a drugi za SSSR. Veteran RFE/RL, Arch Puddington, u svojoj studiji utemeljenoj na tajnim do-kumentima, piše da je ovaj “instrument anti-komunističke diplomacije” jedinstvena pojava u povijesti diplomacije: samo su RFE/RL za cilj imali promjenu tipa vladavine u stra-nim zemljama emitiranjem vijesti o zemljama u kojima se emitiraju.. Boljševici nisu koristili radio za izazivanje svjet-ske revolucije. Namjera je bila, po zamisli jednog od ključnih stratega psihološkog rata, Charlesa Douglasa Jacksona, stva-ranje kaosa u tim zemljama [Pudington, 2000: 15].

Američka administracija se teško odricala ovog razornog oružja: CIA je RFE-RL nastavila tajno da financira i nakon otkrića u Watergate skandalu 1972. [Puddington, 2000: 193].7

Prema internom RFE dokumentu iz 1949, Kennan je bio “otac našeg projekta”. Frank Wisner i OPC vrlo su aktivni u njegovoj realizaciji [2000: X, 5-6, 7, 9]. Prvotno se Radio Li-berty zvao Radio Liberation from Bolshevism [Puddington, 2000: 153], a Simpson [1988:133] objašnjava razlog za pro-mjenu imena: RFE-RL bili su prisiljeni ‚odozgo’ da zabrane upotrebu riječi “boljševizam” zato što je istočnoevropske slušatelje nepogrešivo podsjećala na nacističku propagandu protiv komunizma. Obje radio stanice osnovao je moćni Nacionalni komitet za slobodnu Evropu (National Com-mittee for a Free Europe, kasnije Free Europe Committee), organizacija koju Michael Warner, interni CIA povjesničar, naziva “jednom od najvažnijih operacija CIA-e.” On u svo-jem radu ističe Wisnera kao ključnu ličnost u tajnim projek-tima.8 George Kennan došao je na ideju da se stvori, kako bi se obmanulo javno mnijenje, tobože privatna udruga koja bi pomagala izbjeglicama sa Istoka, istodobno ih mobilizirajući u antikomunistički pokret, iskoristiti ih, među ostalim, za-pošljavanjem u propagandnoj mašineriji SAD. Tako nastaje NCFE/FEC 1949, a činili su ga istaknuti američki poslovni ljudi, odvjetnici, sindikalni bossovi i filantropi. Osnivački dokumenti su registrirani u odvjetničkoj kancelariji braće Dulles, a Allen Dulles bio je predsjednik NCFE prije no što

7 http://hoorferl.stanford.edu/rlexhibit/timeline.php. Nakon rekonstruk-cije sajta, ovaj se podatak tamo više ne nalazi.8 https://www.cia.gov/library/center-for-the-study-of-intelligence/kent-csi/pdf/v38i5a10p.pdf



je pod Eisenhowerom postao direktor CIA [Hixson, 1998: 59].

Radi produkcije antikomunističke literature i njezinog šire-nja na Istok, treći je stup bila izdavačka kuća Free Europe Press. Podaci o toj firmi su 2003, kako te godine piše bivši njezin direktor objavljujući svoja sjećanja, još bili pod em-bargom CIA.9 To je bio samo jedan od brojnih izdavača potrebnog materijala koji je ubacivan u SSSR i satelite. Prvi američki Đilasov izdavač, Frederick A. Praeger, tijesno je povezan s ovim CIA frontom [Edelman, 2005].

Intelektualnu poslugu u ovome cirkusu činila je ljevičarska antikomunistička inteligencija, tzv. NCL (non-Communist Left). David Caute piše da je dominantnu ideološku struju u vladi SAD, u medijima i u svijetu obrazovanja igrala hlad-noratovska liberalna inteligencija, a okosnica ove ideološke struje neprijateljstvo je prema SSSR-u i američkom komu-nizmu. U bipolarnom svijetu oni su željeli i zahtijevali skoro neograničeno širenje američke moći, smatrajući da su inte-resi SAD i interesi slobodnih ljudi svuda u svijetu identični. “Tu je impuls koji je privukao impresivnu falangu savršeno iskrenih pisaca i profesora, uključujući Daniela Bella i Sidney Hooka u ruke CIA-e preko Američkog komiteta za slobodu kulture.” Američki komitet za slobodu kulture okuplja ista-knute figure poput navedenih, koji će osnovati Kongres za slobodu kulture, koji djeluje iz Pariza kao centra, a područje djelovanja je čitav svijet, s manje ili više uspješnim filijalama. Caute zaključuje da su u vrijeme ključnih godina “velikog straha”, vrijeme antikomunističkih čistki pod Trumanom i Eisenhowerom, oni najvažnija i najutjecajnija skupina unu-tar američke inteligencije. Oni oblikuju javno mnijenje u ve-likoj mjeri, srećom ne i u potpunosti, a “napustili [su] kri-tičku funkciju koju svi intelektualci u svim zemljama trebaju imati prema institucijama i akcijama vlasti.” Umjesto toga, oni demokraciju brane nedemokratskim sredstvima [Caute, 1978: 51-52, 53]. I dalje: “[…] antikomunizam CIA-e nije, niti je ikada bio, principijelni demokratski antikomunizam, već je to prije bio besramni i imperijalistički rat protiv sva-kog pokreta ili partije kojima se po vjerojatnoći može ugro-ziti američka moć, profiti američkih kompanija, pax ameri-cana – ukratko, ona konglomeracija koju sami liberali, ili bar većina njih, sada smatra diskreditiranom” [Caute, 1978: 52]. Caute, dakako, ovdje koristi ‘liberal’ u američkom smislu, tj. lijevo orijentirani (minus komunisti) dio političkog spektra. Za razliku od naše situacije, “radikali” su ekstremna ljevica, uključiv i komuniste.

Nadasve je zanimljivo da su najistaknutiji jurišnici ove kam-panje konvertiti, mahom bivši trockisti. Među radikalnom američkom inteligencijom, naročito u književnim krugo-vima, pod utjecajem velike krize, usponom nacizma i pod dojmom španjolskog građanskog rata širio se trockizam. Mnogi od onih koje je privukla KP SAD u ovim ekonom-

9 http://members.aol.com/jpcmvdm/myhomepage/wests_secret_start.html

skim i političkim potresima sada je napuštaju zbog njezinog narodnofrontovskog oportunizma koji ju je potakao da se udvara Rooseveltu i uzvisuje New Deal. Ovi aktivisti su ta-kođer bili šokirani i zgađeni moskovskim suđenjima i bizar-nim ritualima staljinizma. Trockizam im se činio svježim vjetrom koji je otvarao nove horizonte.

Većina je trockista marksizam i boljševizam recipirala preko staljinističkih deformacija, pa se Trocki opravdano bojao da će se razočarenje u staljinizam pretvoriti u razočarenje u marksizam i boljševizam [Deutscher, 1963: 429-431]. Oso-bito jak dojam na ovu publiku imala je Trockijeva knjiga Iz-dana revolucija (1937), posebice njegova ideja iz te knjige o nastanku nove vladajuće klase: “Ne samo da je Izdana revo-lucija postala Biblijom kasnijih trockističkih sekta i kapela koje su pobožno mumljale njezine stihove dugo nakon Troc-kijeve smrti. Domašaj knjige se puno jače osjećao u literaturi razočarenja koju su stvorili zapadni eks-komunisti devet-stočetrdesetih i devetstopedesetih godina. Neki od njih su živjeli o prostim, čak ne najkvalitetnijim, mrvama sa Troc-kijeve bogate trpeze, stekavši originalnost služeći te mrvice sa umacima po vlastitom receptu. James Burnham, trockist iz kasnih tridesetih zasnovao je svoju Managerial Revolu-tion na nekoliko iz konteksta izvučenih fragmenata iz Troc-kijeve knjige. Odjeci Izdane revolucije se čuju u ranim spi-sima Ignazia Silonea i Arthura Koestlera. Georgea Orwella je duboko impresionirala. Fragmenti ‘Knjige’ koji zauzimaju tako mnogo prostora u njegovoj �9�4 trebali su parafrazirati Izdanu revoluciju, kao što je Emmanuel Goldstein, enigma-tični protivnik Velikog Brata, modeliran prema Trockom. I na kraju, ali ne i najmanje važno, u devetstočetrdesetima i pedesetima, mnogi intelektualno ambiciozni ‘sovjetolozi’ i propagandisti hladnog rata, crpili su, direktno ili indirek-tno, svoje argumente iz ovoga izvora” [Deutscher, 1963: 321-322]. Tu možemo dodati i Novu klasu.

Od trockista iz tridesetih godina vrlo je malo bilo onih koji se nisu našli na čelu propagandnih križarskih ratova protiv komunizma kasnih devetstočetrdesetih i pedesetih. U te križarske ratove unijeli su upoznatost s marksizmom, oš-tro mada jednostrano shvaćanje slabosti marksizma i stra-snu mržnju koju je Trocki u njih usadio u nadi da će nje-zin predmet biti ne komunizam, nego staljinizam. Naravno, mnogi bivši staljinisti koji nikada nisu podlegli Trockijevom utjecaju, također su bili istaknuti u antikomunističkom kri-žarskom ratu, ali češće kao vulgarni doušnici nego ideološki inspiratori [Deutscher, 1963: 436].

Svi spomenuti pogoni proizvodnje antikomunističke ideo-loške subverzije bili su upregnuti u stvaranje i propagiranje Nove klase. O tome sam pisala na drugom mjestu [Bogda-nović, 2007]. Sada ću se još jednom vratiti na The God that Failed, čija je povijest nastanka, kako piše Stonor Saunders, bila “šablon ugovora između ne-komunističke ljevice i ‘cr-nog anđela’ američke vlade” [Stonor Saunders, 1999: 64]. Ta je knjiga bila “nova Knjiga Otkrivenja za poratnu eru, a pojavljivanje u njoj bit će pasoš za pristup svijetu službene



kulture u narednih dvadeset godina.” Nastala kao rezultat suradnje razočaranih komunista, američke i britanske oba-vještajne službe, knjiga je bila, kako piše Stonor Saunders, koja je njezino stvaranje i propagiranje od strane državnih institucija pomno istražila, u jednakoj mjeri “a product of intelligence as it was a work of the intelligentsia” [Stonor Saunders, 1999: 65]. Ostavljam duhovitu karakterizaciju u originalu jer je igra riječi neprevodiva: intelligence znači pa-met, obavještajne službe i obavještajni podaci; intelligentsia je socijalna skupina. “Među koricama knjige The God that Failed reciklirani bivši sovjetski propagandisti, očišćeni od komunističkih fleka, našli su se u zagrljaju državnih stra-tega koji su u njihovoj konverziji vidjeli neodoljivu priliku za sabotiranje sovjetske propagandne mašine koju su nekoć podmazivali.” Prema riječima CIA agenta kojeg citira Stonor Saunders, grupa oko ove knjige “predstavljala je zajednicu intelektualaca koji su se razočarali, onih koji su se mogli ra-zočarati a još nisu, a mogli bi do stanovitog stupnja doći pod utjecaj kolega (peers) u pogledu izbora koji bi mogli učiniti” [Stonor Saunders, 1999: 66].

Vidjeli smo kako Mirko Đorđević na primjeru Silonea i Ko-estlera određuje samu bit disidentstva gledajući samo izla-znicu iz KP, zanemarujući ulaznicu u jedno drugo stanje, kad je za to došlo pravo vrijeme. Stephen Spender, još jedan od autora, eksplicitno navodi da je posljedica učešća u tome izdavačkom pothvatu bilo njegovo imenovanje za jednog od dvaju urednika Encountera [Spender, 1985: 95]. Treba zato analizirati i jedno i drugo, i izlaznicu i ulaznicu – strategija aktivnog antikomunizma temelji se u početku na konverti-tima Koestler/Siloneu kao pedagoškom principu. Potom se mijenjaju samo glumci, ili se dodaju novi, a režija ostaje u istim rukama. U američkoj administraciji bilo je na početku hladnog rata i glava koje je mučila suradanja s konvertitima. Tako je Edward Barrett, pomoćnik ministra vanjskih po-slova zadužen sektorom međunarodnih informacija – kako smo vidjeli, američki eufemizam za propagandu – sumnjao u razboritost uzdizanja bivših komunista na pijedestal sa kojeg su držali lekcije pristojnim građanima kojima nije ni padalo na pamet da ikada postanu komunisti. Govoreći u ime istomišljenika, Barrett ipak, pod uvjetom da je njihova konverzija skorašnjeg datuma, vidi nekakvu korist od njih, naime niskomoralnu funkciju visokoinformativnog resursa potkazivača i doušnika. Stonor Saunders tvrdi da je upravo to presudilo da se u odmjeravanju koristi i štete konvertiti uposle kao udarna snaga [Stonor Saunders, 1999: 80, 436].

Stratezi iza scene malo su marili za kasnije duševne boli an-gažirane destruktivno-konstruktivne inteligencije. Osramo-ćeni i ogorčeni Stephen Spender opisuje u dnevniku kako se osjećao saznavši da je četrnaest godina bio obmanjivan o istinskom finacijeru časopisa i njegove osobne plaće, nakon čega je podnio ostavku [Spender, 1985: 257-258]. Duševne boli Ignazia Silonea morale su biti još gore. Igrom povijesnih turbulencija on se prvo svojom voljom i uvjerenjem stavio na uslugu SSSR-u, s ciljem podrivanja kapitalizma i širenja komunističke revolucije, da bi, kako se pokazuje na temelju

novih arhivskih istraživanja u Italiji, kao suradnik fašističke tajne policije par godina podrivao komuniste kojima je tada pripadao. Tragično je što je na to vjerojatno bio prisiljen ucjenom bratovljevim životom koji je tada bio u fašističkom zatvoru, gdje je i ubijen, pa je gubitak obraza bio uzaludan da bi na kraju našao svog Boga okajavajući grijehe među kr-šćanskim humanistima i nehotično-hotimično se obrevši na zadatku podrivanja svjetskog komunizma u režiji CIA [Scott-Smith, 2002: 194, 89].

Knjiga The God that Failed kolala je beogradskim Filozof-skim fakultetom u doba kad sam ja tamo studirala. Pročitavši je, nisam ni sanjala da ću nekoliko decenija kasnije spoznati da sam, kao žrtva hladnog rata, bila izmanipulirana proi-zvodom suradnje američke i britanske obavještajne službe i bivših komunista. Tko zna, da sam bila član KP, možda bih vratila knjižicu. Knjiga je zbilja remekdjelo propagande i po-javljuje se, nakon prvog, u brojnim ponovljenim izdanjima: 1951, 1959, 1964, 1965, 1972, 1982, a Columbia University Press objavljuje je i 2001.

Hladni rat po drugi put: Disidenti

U hladnoratovskoj kampanji protiv komunizma, münze-nbergovski koncipirana akcija provođena je u novom ruhu pod budnim okom CIA-e kroz šumu umreženih frontova, koji su činili čitav jedan “imperij” [Berghahn, 2001: 132-142]. Sad je cilj bio okupiti u antikomunistički front sve one koji su na Zapadu oklijevali, bili antiamerički nastrojeni ili ne-utralni, ili gajili simpatije spram komunista. Disidenti sviju orijentacija na Istoku imali su u ovoj kampanji svoje naročito mjesto.

Industrija hladnoratovske svijesti i propagande jednim svo-jim dijelom počiva na prebjezima i disidentima, kod najkru-pnijih likova u jednoj osobi. Karakterističan je primjer Cze-slawa Milosza, kojeg nakon njegovog napuštanja diplomat-ske pozicije atašea za kulturu u pariškoj ambasadi Poljske 1951., Kongres za slobodu kulture kao trofej velike vrijedno-sti predstavlja javnosti na za to upriličenoj konferenciji za ti-sak u Parizu [Stonor Saunders, 1999: 100]. Nije otuda čudno da prvo izdanje njegove proslavljene knjige Zarobljeni um već 1953. iznosi na tržište Secker&Warburg, kuća poznata po vezama s tzv. obavještajnom zajednicom [Stonor Saun-ders, 1994: 59, 175, 177]. Rođak poznatijeg i opravdano slav-nijeg Vladimira, Nicholas Nabokov, koji je bio generalni se-kretar Kongresa za slobodu kulture, 1954. piše pismo Juliusu Fleischmannu, američkom filantropu, čija je Fairfieled Fon-dacija služila kao CIA front, u kojem preporučuje poljskog kompozitora-emigranta [Andrzeja Panufnika] za dodjelu fi-nancijske pomoći: “Siguran sam da ćemo, ako ovom čovjeku pružimo pomoć, dobiti krajnje korisnog stalnog prijatelja Kongresa za slobodu kulture, koji bi za nas mogao biti isto tako važan kao što je u prvim godinama našeg postojanja bio poljski prebjegli pisac Czeslaw Milosz” [Scott-Smith, 2002: 85-6, 163]. Ni jednog ni drugog kasnije nema među stalnom postavom.



Ali su i prebjezi sitnijeg formata imali svoju trajniju ulogu. Strategija je mogla profitirati od, da iskoristim zgodnu Mi-hajlovljevu metaforu, “svakog zrnca pijeska.” Arch Puddin-gton koji je za račun Radio Free Europe bio aktivan u kam-panjama za disidente u komunističkom svijetu i organizirao intervjue s njima, piše da je prvotna ideja bila da RFE pod-strekava bjekstva iz Istočne Evrope [Puddington, 2000: 2], ali su oni dolazili i bez toga. Lorraine Lees piše da je “pod-strekavanje disidentskih pokreta ostalo trajnim diplomat-skim ciljem SAD” [Lees, 1997: 113]. Isto to tvrdi i Puddin-gton [2000: 14], a RFE/RL posreduju. Omiljena metoda bila je čitanje samizdat materijala preko radija, pa je glavni cilj samizdat autora ubrzo postalo krijumčarenje spisa kako bi stigli pred mikrofone Radio Liberty [Puddington, 2000: 170-171]. Pored toga što su redovito isticali sličnost između emi-sija RL i nacističke propagande, Sovjetima je kao dar s neba došla činjenica da je na radiju bila uposlena grupa nacistič-kih kolaboracionista nacionalističkog pedigrea porijeklom iz SSSR-a, koji su dobili azil u SAD, a Puddington veli da je CIA vjerojatno uništila njihove dosjee nakon okončanja veze sa RFE/RL [Simpson, 1988: 133; Puddington, 2000: 249].

Sve se ovo odnosi na SSSR i satelite. Navodim poznate po-datke kako bih ukazala na jak kontrast prema situaciji u ko-joj su se našli naši potencijalni disidenti. Vane Ivanović piše da je nakon dolaska komunista na vlast, 1949. u emigraciji osnovano Dobrotvorno društvo slobodnih građana Jugosla-vije čiji je predsjednik bio od osnivanja. Društvo je trebalo da pomogne siromašnim emigrantima. Ono je od CIA, preko Free Europe Committee, dvadeset godina primalo mjesečnu novčanu pomoć, koju je inicirao sam šef CIA Allen Dulles osobno, i to “bez ikakvih političkih uvjeta.” Pomoć je pre-stala kad je pukla bruka. Ivanović ovu pomoć smatra “činom najčistije velikodušnosti” [Ivanović, 1977: 293-294]. Meni se čini da je tu presudniji bio odnos prema Jugoslaviji nakon 1948. Postojale su i druge emigrantske organizacije antiko-munističkih izbjeglica iz naših krajeva, a američka “siva di-plomacija” nastojala je da ih objedini u udarne grupe za “ako zatreba”. To nije bilo nimalo lako zbog razlika u političkim orijentacijama [Puddington, 2000: 12]. Navodno je među Hrvatima bilo najizrazitija prokomunistička tendencija.

Produkcija disidenata i disidentska produkcija imale su funkciju podrivanja komunističkog sistema, čak ako se to svodilo tek na skidanje pozlate. Mnogi su se nudili, ali je mnogima ljubav ostala neuzvraćena: ona je ovisila o vanj-sko-političkom interesu SAD. Drugi su stjecajem prilika, mimo svoje volje, upali u kolo. Konzervativni britanski au-tor David Pryce-Jones ispravno zapaža i objavljuje sa Zapada viđenu samu suštinu hladnoratovskog disidentstva: subver-zivni rad.10 Oxford Dictionary [2006: 811] definira subver-zivnost kao pokušaj uništenja ili nanošenja štete vladi-dr-žavi, religiji ili političkom sistemu napadajući ih tajno ili na posredan način. Da bi se postalo disidentom, nije dovoljno da čovjek kritički misli, to (polu) javno dijeli sa svojima prija-

10 http://newcriterion.com/archives/author/dpryce-jones/

teljima, istomišljenicima i eventualnim sljedbenicima, da se nada slobodi i demokraciji, bez obzira da li je želi odmah ili je odlaže nakon konačnog rješenja nacionalnog pitanja – sve su to sastojci od kojih tek treba skuhati juhu. Jasno je da di-plomacija SAD nije bila baš gadljiva pri izboru sredstava i subjekata koji su se mogli upregnuti u borbi protiv komu-nizma: svi oni koji su podrivali komunizam mogli su prido-nijeti pomalo njegovom konačnom rušenju. I sami komuni-sti. Dakle, hladnoratovski disidenti su osobe koje zahvalju-jući nekim svojim osobnim crtama mogu postati jedan od instrumenata vanjske politike SAD koja je bila usmjerena na, ako ne izravno rušenje, ono bar na slabljenje Sovjetskog Saveza, direktno u zemlji, ili u sovjetskim satelitima. Disi-dent je mogao postati svatko: i glup i pametan, nitkov i an-đeo, poštenjak, pokvarenjak i naivčina, komunisti, bivši ko-munisti i antikomunisti, vjerski fanatici i ateisti, nacionalisti i internacionalisti.

Bez obzira na krupnu i nezamjenljivu ulogu emigranata i prebjega, disident je najkorisniji dok je u svojoj zemlji. “U svojoj ugroženosti u zemlji, oni nisu imali šta da izgube sem da budu uhapšeni ili da ih pošalju u Sibir. Emigracija je, sama po sebi, veliki šok, pogotovo posle sovjetskog iskustva. Za mnoge je pritisak prilika na Zapadu bio teži od onog koji su osećali u SSSR-u. Niko ih nije hapsio, ali su, bukvalno, mogli da postanu beskućnici i da iščeznu iz socijalnog ži-vota ukoliko ne naprave neke kompromise. Urednici velikih časopisa su, na primer, raspolagali velikim količinama fina-sijskih sredstava i mogli su da ih kupe, na neki način. Mnogi su tu izgubili svoju nezavisnost” (Mihajlov, 1998: VIII). Uz to spada potpuna otuđenost sovjetskih disidenata od običaja demokracije. Prema internom dokumentu CIA iz 1967, na-kon otkrića veze između Agencije i RFE/RL, što je za SAD bio nedvojbeni demokratski pomak u smislu transparentno-sti i kontrole tajnih službi od izabranih predstavnika naroda, sovjetski su disidenti i intelektualci moguće zatvaranje RL smatrali gubitkom za svoju stvar, a razlog zatvaranja, finan-ciranje od CIA-e, smatrali su nepojmljivim! [Puddington, 2000: 192]. To je u potpunoj suprotnosti s osudom skan-dala koji je preplavio demokratsko javno mnjenje na Zapadu kada je tajna veza izišla na svijetlo dana. Sovjetski su disi-denti teško napuštali navike i mentalitet. Ovaj primjer vrlo jasno govori i o identičnosti interesa “okoštalih struktura” koje se opiru demokraciji i disidenata kao klijenata jedne struje u establishmentu koja se za demokraciju u drugim zemljama navodno bori. Cinički rečeno, hladnoratovski di-sidenti najbolje služe slobodi kad su, što je češće moguće, u komunističkom zatvoru. Čas unutra, čas van. Ogromna uloga medija pratila je sve te akcije, a Churchov Final Re-port opširno piše o ulozi novinarske profesije u svima tajnim operacijama.

Među disidente svakako spadaju i nacionalisti. Smjernice ili direktive (baš se tako zovu: guidelines i directives), koje CIA i State Department 1950. daju RFE/RL, ističu da je potrebno učiniti sve što je moguće kako bi se u satelitima raspalio plamen nacionalizma u smislu postizanja najvišeg mogu-ćeg stupnja ekonomske, političke i kulturne autonomije od



SSSR-a. Nacionalizam XX. stoljeća može se pokazati najdje-lotvornijom silom koja radi protiv ambicija Kremlja [Pud-dington, 2000: 322]. Iako se u tim direktivama pravi razlika između nacionalizma i šovinizma, ta igračka nije nimalo bezazlena.

Prekretnica u povijesti disidentstva je 1948. godina, godina raskida Tita i Staljina, te nastanak tzv. nacionalnog komu-nizma. S jedne strane nastoji se potaknuti centrifugalne sile u sovjetskom bloku, među ostalim i djelovanjem disidenata, a s druge strane očuvati Jugoslavija kao cjelina i prvi pri-mjer nacionalnog komunizma, od kojeg se uzalud očekivalo zarazno djelovanje. Lorraine Lees piše da se u američkim političkim krugovima prije Staljinove prijetnje Jugoslaviji razmatrala mogućnost da li neka od sastavnih nacija može predstavljati alternativu režimu. Nakon 1948. američka se administracija zalaže za očuvanje Jugoslavije koju je stvo-rio Tito. Vanjska politika pod Trumanom i Eisenhowerom usmjerena je na čitav entitet kojim Tito vlada, ne na sastavne nacionalne komponente, uzdajući se u jugoslavenski nacio-nalizam koji bi remetio pokušaje kontrole od strane SSSR. Kako bi politika podjarivanja nacionalnih strasti nakon tek završenog rata izgledala kod nas da nije došlo do velikog pre-okreta, možemo samo s užasom zamišljati i groziti se nad cinizmom realne politike hladnog rata. Srećom, veliki preo-kret to je spriječio, a novim uvjetima prilagođena politika će ne samo utjecati na osobenosti disidentskih pokreta u Istoč-noj Evropi, nego i njihovo odsustvo u našim krajevima. Da je kojim slučajem do preokreta 1948. (ili malo ranije) došlo u nekoj drugoj zemlji komunizma, onda bi naša zemlja, ima-jući na umu toliku masu slobodnih duhova, sva vrvila od di-sidenata. No, tu se ispriječio veliki povijesni disident.

Jeste li mi rod, siročići mali?

Nebojša Popov [2000: 25] bez komentara citira rečenicu iz Mihajlovljevog (i drugova) projekta o neovisnom časopisu (1966): “Možda nikada u historiji nije bila sudbina jednog čovjeka do te mere [sic] povezana sa sudbinom cijelog čo-vječanstva kao što je danas slučaj sa Milovanom Đilasom.” Bojim se da se stratezi hladnog rata nikako ne bi složili sa ovom ushićenom ocjenom. Ako je riječ o pojedincu, onda ova kvalifikacija u očima tih istih stratega prije vrijedi za Jo-sipa Broza nego za Milovana Đilasa.

Teško je danas, nakon što je došlo do preokreta sviju vrijed-nosti, dočarati važnost J. B. Tita u hladnoratovskoj svjetskoj politici. Prije bi se moglo reći da se čini sve kako bi se taj zna-čaj umanjio. Otuda i isticanje jedne u biti marginalne figure poput Đilasa, ili u jednom dahu s Titom, ili kao jedinu zna-čajnu ličnost socijalizma. Latinka Perović u svom predgo-voru knjizi malog Đilasa piše11: “Aleksa Đilas je sin Milovana

11 Dok u image starog Đilasa spada borba protiv komunističke represije, za slobodu misli i izražavanja, mladi Đilas je na suprotnoj strani: Reporteri bez granica u jednom svom godišnjem izvještaju navode presudu protiv Stevana Nikšića po tužbi Đilasa mlađeg zbog objavljivanja u NIN-u pisma uredništvu koje mu nije bilo po volji. (www.rsf.org, Freedom of the press throughout the world, 2003 Report Europe)

Đilasa, čoveka čije se ime, već odavno nalazi u svim enci-klopedijama sveta kao simbol unutrašnjeg otpora u komu-nističkoj ideologiji, jedinstven i po tome što bivši vernik nije postao protivnik same ideje komunizma. Suviše dubok da bi jednu pojavu eminentnu (sic!) ljudskoj prirodi poistove-tio sa njenim pretvaranjem u lažnu religiju, pogotovu sa jed-nim političkim režimom, Milovan Đilas je odavno prestao samo da zbunjuje konvertite svih vrsta. On već izaziva bes premandurenih autoritaraca, jer ih svojim postojanjem de-šifruje. […] Ime Milovana Đilasa, pored imena Josipa Broza Tita, trag je dva moguća izbora pred kojima je ostala Jugosla-vija neposredno posle Drugog svetskog rata. Pokazaće se, na kraju, da je izbor prvog, možda, i jedina mogućnost njenog opstanka. Ali, ovaj uži značaj Milovana Đilasa na jugoslo-venskom prostoru određen je mestom koje on ima na crti opšte istorije komunizma. Nikako obrnuto.” [Perović, 2000: 61].12 Slobodan Inić ide još dalje: “Ja mislim da će od cijelog socijalizma možda ostati samo Đilasovo ime, kao njegovog stvaraoca i kao kritičara – vjesnika jednog novog društve-nog stanja ili mogućeg sistema u nastajanju” [Inić, 1990: 287]. Lazar Stojanović u već navođenom tekstu u Republici smješta Tita među jeretike: “Nisu sve jeresi bile samorodne. Brozova, na primer, bila je neposredno isprovocirana pret-njom političkom, možda i fizičkom likvidacijom”, svodeći epohalni hladnoratovski preokret na Titovu brigu za vlastitu stražnjicu i fotelju na koju će je smjestiti [Stojanović, 1998: VI].

To nipodaštavanje Tita i glorifikacija Đilasa karakteristični su za naše prilike. Povodom 50-godišnjice Đilasovog hap-šenja, 19. 11. 1956, David Binder razočarano negoduje: “U online enciklopediji, Wikipediji, postoji natuknica ‘Čuveni disidenti’. Ona uključuje Johna Lennona, Susanu Sontag i Aleksandra Zinovjeva. Ali nema Milovana Đilasa. Isto vri-jedi za Wikipedijin popis ‘političkih disentera’: on uklju-čuje Gandhija, Nelsona Mandelu, Martina Luthera Kinga i druge. Ali ne i Milovana Đilasa [Binder, 2006]. Tek nakon toga netko se dosjetio da otvori natuknicu o Đilasu. Ali šteta je već bila učinjena, a korist iz toga neusporedivo veća: po-kazala se Đilasova oročenost na hladni rat koji je u međuvre-menu uglavnom okončan. Izgleda da je to nekomu kod nas promaklo. Tragično je, ali je Đilas bio čovjek za jednokratnu upotrebu koja je trajala koliko i sam hladni rat u njegovoj tadašnjoj formi.

12 Čudno je da se nitko od Đilasovih obožavatelja nije prihvatio pera i na-pisao njegovu kritičku biografiju što je ipak standard u svakoj civiliziranoj zemlji kad je riječ o ljudima od (inter)nacionalnog značaja. Možda se mi-sli da je bolje lepršati u nepoznanicama jer se time čuva neokrnjeni mit. U zbunjenoj Đilasovoj glavi ima svega i svačega, pa i bisera poput ovoga: Lazović: “Verujete li u Slobodana Miloševića?” Đilas: “Uspeo je na nacio-nalnoj osnovi da postigne ozbiljan rezultat i mislim da je, uz ostale srpske rukovodioce, dosta uticao, ali i postigao na slabljenju postojeće autoritarne svesti…”. Nazdravlje! [Lazović, 1989: 32]. Možda je najbolje pročitati auten-tičnu Đilasovu knjigu Nesavršeno društvo (Narodna knjiga, Beograd 1990), da bi se vidjeli njegova dubina i teorijski dometi, u kojoj Đilas baulja, ne obazirući se na prepreke u vidu kompetencije, od kvantne mehanike i te-orije relativiteta, preko Velike sovjetske enciklopedije, do puno filozofije iz jedne knjige (Bertrand Russell: A History of Western Philosophy), a sve u naporu da se obori marksizam kao teorijska podloga komunizma.



Kad pogled skrenemo s mojkovačkog pupka i upravimo ga na svjetsku scenu, stvar izgleda posve drukčijom. Ako za su-štinu disidentstva uzmemo očekivano nagrizanje sovjetskog imperija kao osnovne ambicije vanjske politike SAD u hlad-nom ratu, onda je Josip Broz bio disident bez premca. Tako ga doživljava i pokušava koristiti zapadna politika nakon ra-skida sa Staljinom. Postoji ogromna razlika između velikog disidenta i sitne buranije. Može se bez prevelike uzdržanosti reći da Mihajlovljeva konstatacija kako je Jugoslavija, “[…] zemlja nesvrstana, izvan sovjetskog lagera, u mnogome za-visna od Zapada” [Mihajlov, 1994: 32], samo pola priče – u globalnoj strategiji hladnoratovske borbe protiv komunizma, Zapad je u istoj mjeri bio zavisan od Jugoslavije.

U svojoj knjizi zasnovanoj na internim dokumentima, Lees piše da je ranih godina hladnog rata Jugoslavija bila žarišna točka pokušaja SAD da, radi prodiranja u sovjetski blok i sija-nja nejedinstva u njemu, iskoristi i produbi pukotinu koju je Jugoslavija stvorila u komunističkom svijetu. Bila je to “stra-tegija klina” usmjerena ne samo na sovjetsku zonu, već i na Aziju. Jugoslavenska neovisnost postala je središnji aspekt vanjske politike Trumanove administracije. Dean Acheson, ministar vanjskih poslova SAD, izjavljuje aprila 1950. da Jugoslavija čini sastavni dio politike nacionalne sigurnosti SAD [Lees, 1997: 43, 83]. Da bi se iskoristila ‘disruptivna vri-jednost titoizma’, Kennan već krajem juna 1948. formulira liniju: “Taj bi se rascjep sad mogao eksploatirati na korist Zapada, ali metode moraju biti obazrive i diskretne.” OPC i Wisner ubrzo su skoro kipili od ideja kako iskoristiti razlaz Staljina i Tita, piše Lees [Lees, 1997: 53, 57]. Ona ovdje ne ulazi u detalje, ali se može pretpostaviti da je veliki preokret u svjetskoj politici potakao Wisnera, čiji je OPC osnovan 1949, na razvijanje čitavog imperija umreženih inicijativa od koji su neke prije spomenute. Dalja istraživanja će o tomu moći reći nešto više. U svakom slučaju, kako su 1952. ad-ministraciji preporučili američki veleposlanici u evropskim državama, pokazuje se da se u američkoj vanjskoj politici ne odustaje od pothranjivanja nacionalističkih osjećaja i, gdje je to moguće, podstrekavanja nesloge unutar grupa na vlasti, kako bi se stimulirale titoističke tendencije, a time slabila so-vjetska kontrola satelita [Lees, 1997: 113].

U svojoj knjizi Heller Deane i David, propagandisti zapadne suradnje sa Titom, ovaj radikalni korak američke vanjske politike opravdavaju pred onima koji ne odobravaju surad-nju s komunistima: “Titov uspješni raskid sa Kremljom je sasvim doslovno jedan od međaša hladnog rata. Tito je bio bat koji je razmrskao tobožnju gromadu komunističkog je-dinstva [...]. Kad je Tito pokazao da mu se nakon toga ništa nije dogodilo, moć Kremlja nad drugim komunističkim vo-đama je u velikoj mjeri popustila. Oni su bili potaknuti da se usprotive Moskvi. Kremlj ne bi ništa više volio nego da vidi kako Zapad Jugoslaviju pušta niz vodu, pa prisiljenu da se vrati u krilo Kremlja. Dok Tito održava svoju neovisnost, on Zapadu – da to istaknemo sa brutalnom iskrenošću – više vrijedi nego što košta pomoć koja mu se daje. Osim toga, u Vašingtonu vlada uvjerenje da bi se u slučaju stvarnog ko-

načnog obračuna Tito našao na strani Zapada – ako ni zbog čega drugog, ono da spasi svoju kožu. Naravno, ima mnogo onih koji vjeruju da je američka pomoć bilo kojoj komuni-stičkoj zemlji nepromišljena i da predstavlja bacanje para. Samo će vrijeme reći koje je stajalište ispravno.” [Heller i He-ller, 1962: 103].

Hellerovi sumiraju razloge za tretiranje Jugoslavije kao “spe-cijalnog slučaja”, pobijajući argumente protivnika koji žele okončanje aranžmana s Titom: “1. Jugoslavija je komuni-stička država, a Tito je komunist. Kako SAD može davati po-moć takvima ljudima? 2. Tito, bezosjećajni diktator, sigurno guši ljudska prava. 3. Tito je ‘nezahvalan’ za pomoć od SAD. Mnogo je vjerojatnije da će SAD od Jugoslavije dobiti u naj-manju ruku verbalni šut u zube, nego ljubaznu riječ. 4. Kao komunist, Tito će se po mnogim pitanjima vjerojatno naći protiv SAD, na istoj strani sa Kremljom. Postoji šansa da će u slučaju rata vojna pomoć i oružje koji se daju Jugoslaviji biti okrenuti protiv SAD.” Nije li zato ludost ekonomski i vojno pomagati Jugoslaviju? “Odgovor na sve ove rezerve je uvjetno Ne. Mnogi eksperti misle […] da je korist veća od ri-zika.” Hellerovi zatim navode prethodnog ministra vanjskih poslova J. F. Dullesa: “Mi ne pokušavamo dobiti nagradu na natječaju za popularnost. Mi pokušavamo raditi ono što je na dugi rok u najvećem interesu SAD.” Potom Hellerovi ukazuju na koristi od srdačnih odnosa sa Titom od vremena Trumanovog predsjednikovanja, kad su ti odnosi započeli. Novi je ministar vanjskih poslova Dean Rusk [1961-1969] u Kongresu izjavio: “Jugoslavija je povukla pomoć u građan-skom ratu u Grčkoj. […] Tršćansko pitanje je riješeno. Pita-nja granica i manjina su stavljena ad acta. Albanija je geo-grafski izolirana od sovjetskog bloka, čime joj se u konačnici pruža mogućnost neposluha Moskvi. […] Jugoslavija ostaje glavnim primjerom uspješnog otpora jedne komunističke zemlje sovjetskom imperijalizmu. Ona je pokazala svijetu da je bijeg iz sovjetskog sistema moguć i da razvoj u tijesnoj suradnji sa Zapadom daje rezultate koji su nadmoćni prema rezultatima mogućim pod skrbništvom Sovjetskog Saveza.” [Heller i Heller, 1962: 102-103].

U svojim memoarima Kennan veli o Titu: “U svim pitanjima normalnih bilateralnih odnosa dviju zemalja, nismo, koliko se sjećam, imali nikakvih pritužbi na ponašanje Jugoslavije. Možda nam se nije dopadala poneka Titova izjava o nekim stvarima. Možda su kod nas takve izjave ponekad izazivale zabrinutost zbog njihovog učinka na naše američko mnije-nje. Ali, on je imao pravo na svoje vlastite poglede. Ni izjave vodećih ljudi naše vlade se ponekad nisu njemu dopadale” [Kennan, 1972: 282]. Svi ostali proklamirani prioriteti vanj-ske politike morali su ustuknuti pred kapitalnim značajem Titovog savezništva u borbi protiv komunizma. U internim dokumentima State Departmenta konstatira se neslaganje s unutarnjom politikom, ograničenjem sloboda u Jugoslaviji u vezi s osudom Đilasa za Novu klasu. Ali to ostaje u inter-nim dokumentima [Lees, 215]. Nema podataka da su ame-rički zvaničnici vršili pritisak na Tita u korist Đilasa. Niti se čini da bi takvi pritisci imali kakvog efekta: “Tito je napravio



‘koncesije’ kao što je oslobađanje Stepinca ili zatvaranje gra-nice sa Grčkom u istoj mjeri zbog unutarnjih koliko zbog vanjskih razloga. On u podjednakoj mjeri nikada nije bio vo-ljan da bude mlađi partner ni Zapadu ni Sovjetima” [Lees, 1997: 139].

Naši disidenti, koji su pokušavali pokazati da su bolji ko-munisti od Tita, nisu time baš mogli impresionirati Zapad. Pošto su bili ljevičari, zašto bi ih Zapad podržavao? Ako su bili nacionalisti ili desničari, oni bi štetili bi Titu i potkopa-vali državu, čija je stabilnost bila na vrhu zapadnih priori-teta. Disidenti kod nas zapravo nikom nisu trebali, osim sebi samima. Da je vanjskoj politici SAD trebalo jugoslavenskih disidenata, ona bi ih, kako je to rađeno poglavito u SSSR i satelitima, bez problema naštancala u velikim količinama. Ali se vjerovalo da je jedan Tito globalno korisniji u borbi protiv komunizma, dok su bezbrojni disidenti u sovjetskoj imperiji bile tek pomoćne pješačke snage. U našim uvjetima disidenti bi samo smetali Titu.

Vidjeli smo na početku da Mihajlo Mihajlov objašnjava zašto kod nas nije bilo disidenata činjenicom da se zbog zapadne podrške Jugoslaviji u vrijeme hladnog rata kod nas nisu mo-gli čuti programi poput Radija Slobodna Evropa “bez kojih disidentski pokret teško da bi postojao jer su oni bili gla-snogovornici disidentskog pokreta. Naime, ruski i svi ostali disidenti su, preko stranih stanica, komunicirali sa svojim narodom.” Onda su se jamačno napajali i titoističkim ide-jama. Sasvim na crti podrške Titu, medijski moćni RFE/RL, direktivama ohrabruje suradnike RFE da “oštroumno ko-riste nezavisnost od Kremlja” koju je stekao Tito. Mada su po prirodi stvari protiv svakog komunizma, RFE od samog početka ima relativno pozitivan stav prema titoizmu [Pud-dington, 2000: 44]. CIA je 1957-8. poslala RFE kriptogram preko tadašnjeg predsjednika svojeg osnivača Komiteta za slobodnu Evropu [FEC] u kojem se raspituje da li RFE pro-vodi politiku promocije titoističke verzije nacionalnog ko-munizma kao modela za satelite. RFE povoljno govori o tito-izmu kao stanici između komunizma i zapadne demokracije [Puddington, 2000: 84, 87].

Puddington piše da su “[…] Istočni Evropljani živjeli u druš-tvima u kojima je kontrola nad informacijama bila skoro potpuna, osim kad se radi o emisijama inozemnih radio ser-visa” [Puddington, 2000: 66]. Slično tomu Mihajlo Mihajlov: “Glavne i odlučujuće bitke se vode i dobivaju u mas-medi-jima, i to u demokratskim, a ne kontrolisanim” [Mihajlov, 1994: 77]. Slažem se. Ali Mihajlov nekoliko stranica prije toga do nebesa nahvali RFE-RL: “Te radiostanice služe kao zamena za nepostojeću nezavisnu i opozicionu domaću štampu [...]. Ukratko, one imaju vezu sa američkom politi-kom u onoj meri u kojoj bi je imala slobodna štampa u ze-mljama u koje se emituje” [Mihajlov, 1994: 69].

RFE sebe prezentira kao glas opozicije. Vidjeli smo da se preko valova tih stanica, među ostalim, čita samizdat litera-tura. Kako je poznato, kod nas samizdata nije bilo, a razlog je

očit: praktično sve, s nekoliko nepromišljenih i nepotrebnih iznimki, moglo se tiskati u matičnoj zemlji. Puddingtonova studija, međutim, pomoću brojnih podataka iz tajnih izvora pokazuje da je RFE/RL bila sve osim slobodnog i nekontro-liranog medija. Još gore, “uređivačka politika” podsjeća na najstrožiju cenzuru iz doba najpravovjernijeg komunizma. Sovjetski disidenti poput Vladimira Bukovskog i Aleksandra Solženjicina jasno su vidjeli s kim imaju posla: Bukovski je 1977. smjernice ismijavao i uspoređivao ih sa institucijom cenzure u SSSR, a Složenjicin 1982. je optužio RL za auto-cenzuru [Puddington, 2000: 274].

Zamisao je bila da se propagira sloboda govora u USA tra-diciji, ali je to bila obična obmana, piše Puddington. “Direk-tive” dolaze od Wisnera i drugog važnog čovjeka Agencije, Tracyja Barnesa, koji se konstantno miješaju u program: po-litičku liniju, pri čemu na početku neke tekstove piše CIA, kasnije određuju zajednički RFE, CIA i State Deparatment. Američki šefovi izbjeglica koje su radile za radio znali su za tajnu vezu i morali su potpisati izjavu da znaju. Ako bi to ne-kom odali, morali bi platiti kaznu $ 10,000 (predinflacijskih) dolara i odležati 10 godina robije [Puddington, 64, 18-29]. Smjernice određuju što se mora izbjegavati, što naglašavati, koje su teme zabranjene. RFE provodi smjernice pazeći da ne odstupi od političke linije. Svaki jezik ima svojega Ameri-kanca koji provodi političku liniju i asistenta koji govori do-tični jezik. On pazi što se radi i izvješćuje nakon emisije gdje treba [Puddington, 2000: 41-44]. Poslije mađarskih događaja 1956, u kojima je RFE odigrala sumnjivu ulogu, radio sta-nica je stavljena pod “državni nadzor bez presedana” [Pud-dington, 2000: 116-119].

Nama je ovaj izvor “objektivne informacije” bio uskraćen. Vlada SAD odlučila je da ga ne emitira u Jugoslaviju kao na-gradu za pozitivnu ulogu koju Tito igra u evropskoj politici [Puddington, 2000: 44].

Onda je za one koji su to morali slušati RFE/RL bila kazna.

Dopis iz kuhinje

“Rijetko se čitalačkoj publici ukaže prilika da letimično baci pogled na to kako neki časopis radi što radi, ili zašto radi to što radi, a i publika često ima dobar razlog da se upita ima li iza svega toga uopće kakvog svjesnoga procesa” (Kolatch, 1965: VII) – zanimljivo i nenamjerno duhovito otvaranje au-tora koji, malo prije velike bruke, piše za firmu povezanu s CIA.

The New Leader osnovao je sredinom tridesetih godina Sol Levitas, ruski izbjeglica, menjševik. Pedesetih godina časopis je bio ‘dio scene’ Kongresa za slobodu kulture, tiskajući niz članaka u prilog ove organizacije, ali izgleda da nije, usprkos naporima, uspio osigurati formalnu vezu i trajno financira-nje od strane CIA. Glavni štab organizacije u Parizu okli-jevao da pruži takvu podršku. Pred smrt raspričani Melvin



Lasky, jedan od ključnih figura KSK, tvrdi da je glavni razlog bio taj što je CIA svoje fondove davala Kongresu isključivo za djelovanje van SAD [Scott-Smith, 2002: 194]. To se zove legalizam. Stonor Saunders je utvrdila da je u najmanje tri navrata CIA izvadila New Leader (i srodni Partisan Review) iz financijskih neprilika kršeći svoje zakonske ovlasti i tako ga spasila od sigurne propasti [Stonor Saunders, 1999: 162-164; Wilford, 2003]. U predgovoru američkom izdanju Mi-hajlovljevog Moskovskog leta, Majron Kolač objašnjava kako je The New Leader došao do čuvenog teksta koji je od Mi-hajlova, na njegovo veliko iznenađenje, napravio disidenta [Myron Kolatch, 1965: VII-XX]. I ovdje se ponavlja čudna stvar, kao u ranim Đilasovim radovima, da ime prevoditelja djela nije navedeno.

Da vidimo kako se to radi. Dakle, beogradsko Delo je u ja-nuaru 1965. objavilo prvi dio Moskovskog leta, a početkom februara drugi. Već 6. 2. 1965. u njujorškom Times-u se po-javila nepotpisana vijest iz Beograda da je Mihajlov izazvao srdžbu sovjetskog ambasadora zbog tekstova objavljenih u Delu, zapravo ponajviše autorove tvrdnje o postojanju lo-gora smrti u SSSR-u prije no što ih je Hitler organizirao kod sebe. U redakciji New Leader-a se radoznalo počinju pitati što bi još moglo pisati u tome teksu, a napetost raste spo-znajom da je 11. 2. zabranjena prodaja Dela. Redakcija poči-nje potragu za Delom, naročito za zabranjenim februarskim brojem, a potraga postaje urgentna tek 4. 3. kad je Komunist objavio Titov napad na Mihajlova baš 11. 2. u razgovoru s javnim tužiteljima. Na redakciju Leadera posebno je impre-sivno djelovalo Titovo povezivanje Mihajlova sa Đilasom, njihovim starim znancem i suradnikom, u međuvremenu planetarnom zvijezdom. Redakcija grozničavo traga dalje i sklapa sliku: tako je 27. 2. sovjetski ambasador A. M. Puza-nov uručio oštru protestnu notu Titu u kojoj se među osta-lim tvrdi da objavljivanje Moskovskog leta nije slučajno. Hajci se pridružuje NIN člankom u kojem se Mihajlov proglašava desnim bjelogardejskim i antikomunističkim agentom. NIN ne objavljuje Mihajlovljev odgovor, kao ni sva druga glasila u SFRJ kojima je poslao kopiju pisma. Times-ov David Bin-der intervjuira Mihajlova u Zadru 2. 3, kojom prilikom Mi-hajlov izražava čuđenje bukom koja se podigla oko Moskov-skog leta. Čuđenje je bilo sasvim umjesno: i iz današnje per-spektive u tome tekstu nema ništa što kritičkim krugovima u Jugoslaviji već nije bilo poznato. No, ipak nakon Titovog oglašavanja, Mihajlova hapse. Još jedna sumanuta akcija od koje je režim, a da ne spominjemo autora koji je nevin trpio, imao štete.

Razumljivo je da Mihajlov tada postaje još puno zanimljiviji – redakcija traži po cijelom svijetu primjerke zabranjenog Dela i već nakon tjedna dana potrage nalazi oba broja pod nosom: u Cambridgeu (Massachusetts). Primjerci su bili prije zabrane uredno već poslati pretplatnicima. Ono što je opravdavalo tolike napore bila je tema – SSSR – a tekst, kako kaže Kolač, “ne samo da je sadržavao bogatstvo novih infor-macija već je predstavljao i pogled na sovjetsku literaturu, koji se rijetko može susresti na Zapadu” [Kolatch, 1965: XV].

Već 29. 3. New Leader objavljuje prošireni broj s Mihajlovlje-vim tekstom iz oba broja Dela. Očito je, dakle, da Mihajlov prije vrijedi za ruskog disidenta, nego za jugoslavenskog. On piše o SSSR i može se razveseliti interesu sovjetskog amba-sadora koji na njega Titu skreće pažnju. Da je pisao o Jugo-slaviji, možda bi to ostalo posve nezapaženo.

Suđenje Mihajlovu 29. i 30. 4. 1965. (zbog narušavanja ugleda strane države [KZ, čl. 175] i kršenja čl. 125. Zakona o štampi zbog slanja rukopisa izdavaču u Rim – pitam se da li je taj izdavač bio Tempo Presente, talijanski organ KSK), nakon što je bilo zabranjeno raspačavanje Dela, održano je u Zadru. Sve što se desilo do izlaska američkog izdanja Mo-skovskog leta, a Kolatch je svoj predgovor knjizi u kojoj je objavljen Mihajlovljev rukopis, napisao augusta 1965, uka-zuje na izvanrednu angažiranost ljudi okupljenih oko New Leader-a da do maksimuma iscrpu temu. Tako na primjer, kako piše Kolatch, suđenju prisustvuje Anatol Šub (Anatole Shub), dopisnik Washington Post-a iz Srednje Evrope, čovjek koji je prije toga bio jedan od urednika New Leader-a, a nje-gova “odlična analiza afere Mihajlov u junskom broju bri-tanskog magazina Encounter uključivala je i živopisan opis sudskog procesa” (Kolatch, 1965: XVII). Kao New Leader, i Encounter je časopis koji financira CIA, ali s tom razlikom, što je to na permanentnoj bazi.

Još je jedna stvar zagrijala interes redakcije New Leader-a: na suđenju i u pismu NIN-u Mihajlov je spomenuo posto-janje i trećeg dijela Moskovskog leta. Ponovno počinje inter-kontinentalna potraga među suradnicima, čitaocima i nji-hovim vezama za Mihajlovljevim rukopisom, čiji je original konačno nađen u Parizu, “sasvim različit i puno kontrover-zniji nego druga dva dijela”, da bi bio objavljen već juna 1965. u časopisu New Leader. Honorar će mu čuvati jer su čuli da je izgubio posao i da nije dobio vizu za put u SAD, piše Ko-latch na kraju.

Kolatch Mihajlova povezuje s Đilasom, kojega su se sjetili kad je Mihajlov izveden na scenu. U vrijeme sovjetske in-tervencije u Mađarskoj, dvojica urednika su se pitala tko bi u komunističkom svijetu mogao dići glas i dati suvisao ko-mentar na ta zbivanja. Netko se sjetio Đilasa, koji je nedavno bio skinut sa vlasti. Poslali su mu kablogram s adresom “Be-ograd”, jer nisu znali točnu adresu. Samo četriri dana kasnije Đilasov “povijesni članak” (Kolatch) Bura u Istočnoj Evropi (The New Leader, 19. 11. 1956) stigao je običnom avionskom poštom! (Ne bi me iznenadilo da je u svemu ovome UDBA odigrala važnu ulogu – vjerujem da su sve učinili da Đilasa navuku na tanak led. Kako se on žali u svojim memoarima, bio je praćen, pošta mu je otvarana, svi su ga znali). Manje nego 24 sata nakon pojave časopisa na kioscima, javili su se iz njujorškog ureda INS-a (International News Service), čiji je dopisnik iz Beča, zapravo dopisnica, Katherine Clark, nje-zin identitet Kolatch ne odaje, čula od Đilasove žene s kojom je upravo telefonom razgovarala, da je tajna policija upala u Đilasov stan, pretresla ga i odvela Đilasa, obrazlažući to člankom u New Leaderu. Časopis potom u više navrata traži



od Tita da osigura odvjetnika koji će braniti Đilasa na sudu ili bar da ima promatrača na suđenju. Ti zahtjevi ostaju bez odgovora. Na zatvorenoj sesiji Đilas je osuđen na tri godine, a kratko potom još na sedam zbog objavljivanja Nove klase, čiji je rukopis već bio napustio zemlju u vrijeme hapšenja (nije točno, samo dio rukopisa). Đilas je 1961. pušten iz za-tvora, ali brzo potom objavljuje opet u New Leaderu (16. 4. 1961) pripovijetku Rat, pa na drugom mjestu Razgovore sa Staljinom, što ga opet vraća u zatvor da dosluži kaznu. U svom napadu na Mihajlova, Tito ga je povezao s Đilasom, i otuda znatiželja u redakciji New Leadera [Kolatch, X-XI].

Na početku se uspješne disidentske karijere razlikuju od slučaja do slučaja: jednom je u igri kapitalac tipa Đilasa, iz najužeg rukovodstva jedne buntovničke KP, drugi je put anonimni asistent iz Zadra, koji niti ne sanja da je izabran. I pristupi i obrade prilagođene su okolnostima izabranog pojedinca. U slučaju Đilasa imamo dvotračnu igru: jedna je s Đilasom za popunjavanje sitnih, ali važnih propagandnih rupa, a druga je s Titom za pravljenje velikih. Zbilja zadiv-ljuje cinizam hladnoratovske politike koji bezočno koristi Đilasa, a “nesebično” podržava Tita. Ne bi me ni najmanje iznenadilo da su Amerikanci znali da Tito sve zna, pa da zbog toga Tita nisu ni gurali da ostavi Đilasa na miru. To je bila tajna. Kao osoba koja je dosta zbog toga propatila, Đilas je žrtvovan, ali je bio i koristan da se podcrta da je Tito ipak komunist koji zatvara protivnike. Objektivne studije svakog slučaja posebno, pogotovu u zemljama gdje je disidentski pokret bio izrazit, pokazale bi te personalne razlike. Tu treba odati poštovanje Mihajlovu što je skromno ukazao na svoje lansiranje u orbitu disidenata. Ali, kad se jednom uđe u si-stem, hladnoratovsku kolotečinu, onda je sve isto. Tekstovi se vrte u istom krugu, novinari pomno prate karijeru, izdaju se silne knjige u ponovljenim izdanjima, zatvaranje, pušta-

nje, novo zatvaranje... Radio stanice danima i noćima emiti-raju zabranjene tekstove. Dok se ne sruši komunizam.

Osnovna svrha ovoga rada je da ukaže na jedan aspekt disi-dentstva, njegovu funkciju u hladnom ratu. Subjektivni mo-tivi protagonista ostaju van razmatranja. Osnovno je pola-zište, dok se ne dokaže suprotno, uvjerenost u plemenitost motiva za rizični disidentski angažman, bez obzira na to da li mu je prethodila konverzija. Osim toga, brojni primjeri pokazuju da se borba protiv staljinizma i za demokratizaciju ne mora nužno voditi s konvertitskih pozicija. Ipak, polazeći od toga da je svaka konverzija izraz osobnog rasta, iskrena i legitimna promjena uvjerenja, ona prvenstveno osvjetljava biografiju pojedinca. A kad se on nađe na poprištu političkih zbivanja koja izmiču osobnom uvidu i kontroli, konverzija postaje sociološki i politički relevantna. Angažman koji je prati žestoko se sudara sa cinizmom hladnoratovske realpo-litike i od aktera pravi objekte i žrtve.

Postoji uvjerenje da su disidenti pridonijeli propasti komu-nizma. Ali komunizam se srušio i u Jugoslaviji, gdje diside-nata praktično nije bilo. Mnoge postkomunističke države nisu ostvarile ideale za koje su disidenti stradali, nisu postale uzorite demokracije. Razlog tomu nije što je u nekima bilo svjetski poznatih disidenata a u drugima nije. Disidenti su samo jedna fusnota u novijoj povijesti, a efekti i modusi nji-hova djelovanja vape za produbljenim studijama.

Dr. Mira Bogdanović (Glina, 1945.), sociologinja i suradnica brojnih uglednih časopisa iz Nizozemske, Austrije, Srbije, Hrvatske, BiH… Živi u Amsterdamu i na Plitvicama.

Citirani izvori:

Berghahn, Volker R. (2001): America and the Intellectual Cold Wars in Europe. Shepard Stone between Philanthropy, Academy and Diplomacy, Princeton and Oxford: Princeton University Press.

Binder, David: The days of the Dissident. Milovan Dji-las Remembered. 11.24.2006. http://www.balkanalysis.com/2006/11/24/the-days-of-the-dissident-milovan-djilas- http://www.balkanalysis.com/2006/11/24/the-days-of-the-dissident-milovan-djilas-remembered/

Bogdanović, Mira (2007): “Milovan Đilas, The New Class and the CIA”, Journal for Intelligence, Propaganda and Secu-rity Studies 1, No.2: 114-125.

Caute, David (1978): The Great Fear: The Anti-Communist Purge Under Truman and Eisenhower, New York: Simon and Schuster.

Deutscher, Isaac (1963): The Prophet Outcast. Trotsky: �929-�940. Volume III. New York: Vintage Books.

Doder, Milenko (1986): Kopinič bez enigme, Zagreb: CIP.

Đorđević, Mirko (1998a): “Disidenti – bekstvo iz utopije”, Republika, God. X, Br.179-180: 17-22.

Đorđević, Mirko (1998b): “Sjaj i beda utopije”, Republika,God. X, Br. 191:13-20.

Đorđević, Mirko (2000): “Otvoreni krug disidentskog iza-zova”, Republika, God. XII, Br. 240-241: 29-38.

Đuretić, Jagoš (1998): “Otpori kritičkom mišljenju”, Repu-blika, God. X, Br. 190:26-28.

Edelman, Hendrik (2005): “Frederick A. Praeger: Aposltle of anti-communism who built two publishing houses”, Logos 16: 68-75.

Final Report of the Select Committee to Study Governmental Operations, with Respect to Intelligence Activities. Washin-gton: United States Senate, U.S. Government Printing Of-fice, 1976.



Heller, Deane and David (1962): The Cold War, Derby, Connecticut: Monarch Books.

Hixson, Walter L. (1989): George F. Kennan: Cold War Ico-noclast, New York, Oxford: Columbia University Press.

Hixson, Walter L. (1998): Parting the Curtain: Propaganda, Culture and the Cold War�945-�9��, London: Macmillan.

Hochgeschwender, Michael (1998): Freiheit in der Offensive? Der Kongreß für kulturelle Freiheit und die Deutschen. Mün-chen. Oldenburg.

Hollander, Paul (1981): Political Pilgrims: Travels of Western Intellectuals to the Soviet Union, China and Cuba �92�-�97�. New York, Oxford: Oxford University Press.

Inić, Slobodan (1990): “Đilas kao kritičar i vjesnik novog”, Sociologija, Vol.XXXII, No.3. 287-290.

Inđić, Trivo (1998): “Kultura otpora”, Republika, God. X, Br. 190: 25-26.

Ivanović, Vane (1977): LX: Memoirs of a Yugoslav, New York and London: Harcourt Brace Jovanovich.

Kennan, F. George (1972): Memoirs – �950-�9�3, Boston, Toronto: Little, Brown and Company.

Lees, Lorraine M. (1997): Keeping Tito Afloat: The United States, Yugoslavia and the Cold War, University Park, Penn-sylvania: The Pennsylvania State University Press.

Goran Lazović (1989): Đilas o sebi – drugi o Đilasu, Beo-grad: VIS, Banovci.

Mihajlov, Mihajlo (1998): “Disidentstvo – stvarnost i le-gende”, Republika, God.X, Br. 181: VII-IX.

Mihajlov, Mihajlo (1965): Moscow Summer, New York: Farrar, Straus and Giroux.

Mihajlov, Mihajlo (1994): Domovina je sloboda, Beograd: B92.

Minić Jelica (1999): “Sedam godina Evropskog pokreta u Sr-biji”, Danas, 20-21. XI. http://www.danas.co.yu/

Ohmstedt, Holger (1993): Von der Propaganda zur Pu-blic Diplomacy: die Selbstdarstellung der Vereinigten Sta-aten von Amerika im Ausland vom Ersten Weltkrieg bis zum Ende des Kalten Krieges, München: Dissertation, Ludwig-Maximilian-Universität.

Oxford English- Serbian Student’s Dictionary Oxford Uni-versity Press, 2006.

Perović, Latinka (2000): Ljudi, događaji i knjige, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Perović, Latinka (2006): “Zoran Đinđić i srpsko društvo” u Zoran Đjinđić: Etika odgovornosti. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Popov, Nebojša (1989): Contra fatum: Slučaj grupe profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd: Mladost.

Popov, Nebojša (2000): “Disidentska skrivalica”, Republika, God. XII, Br. 242-243. http://www.yurope.com/zines/repu-blika/arhiva/2000/242-243/242-243_21.html

Rak, Pavle (1998): “Disidenti – kultura i politika”, Republika, Br. 192-193: 27-30.

Robins, Natalie (1993): Alien Ink: The FBI’s War on Freedom of Expression, New Brunwick, New Jersey: Rutgers Univer-sity Press.

Simpson, Christopher (1988): Blowback - America’s Recru-itment of Nazis and Its Effect on the Cold War, New York: Macmillan Publishing Company.

Scott-Smith, Giles (2002): The Politics of Apolitical Culture. The Congress for Cultural Freedom, the CIA and post-war American hegemony, London and New York: Routledge.

Spender, Stephen (1985): Journals �939-�9�3, London: Fa-ber and Faber.

Stojanović, Lazar (1998): “Ko behu disidenti”, Republika, God. X, Br. 182:VI-X.

Stonor Saunders, Frances (1999): Who Paid the Piper: The CIA and the Cultural Cold War, London: Granta.

Tadić, Ljubomir (1984): Liberalizam i socijalizam (Zbornik), Beograd, CFDT.

Tuđman, Franjo (1990). “Hrvatska povijest je moja povijest”, u Milovan Baletić (ur.) Ljudi iz �97�.: Prekinuta šutnja, Za-greb: Vjesnik.

Udovički, Danilo (1998): “Rani razorni radovi”, Republika, God. X, Br. 190: 13-20.

Weiler, Peter (2005): “The Cultural Cold War”, Diplomatic History, Vol. 29, No.4:729-732. Malden, MA., Oxford. Blac-kwell Publishing, Inc.

Wilford, Hugh (2003): “Playing the CIA Tune? The New Leader and the Cultural Cold War”, Diplomatic History 27:15-34.



O Romima

U jednom broju zemalja već se skoro četiri decenije obilje-žava 8. april ili travanj kao Međunarodni dan Roma. Tog su se datuma, naime, prije 38 godina okupili predstavnici rom-skog naroda iz 14 zemalja u Engleskoj i osnovali Međuna-rodnu uniju Roma (IRU). Devetnaest godina kasnije, isto 8. aprila ili travnja, prigodom svojeg 4. kongresa u Varšavi, IRU je usvojila i zajednički standardni alfabet romskog jezika, pojasnio nam je Marcel Courtiade iz Pariza, najveći živući romski lingvista, koji predaje romski jezik na orijentalistici na Sorboni.

Od tada se ovaj datum polako uvodi u kalendar podsjećanja civiliziranih naroda i koristi, u pravilu, kako bi se skrenula pažnja javnosti na težak položaj romskog naroda u sopstve-nom društvu, ali i na visoku vrijednost njihove kulture i nje-zinih doprinosa u Europi, ali i u svijetu. Ali ovo s podsje-ćanjem, međutim, ide krzmavo i šlampavo, kao i sve što je

vezano uz probijanja nevidljivih zidova, koji onemogućuju ravnopravnost Roma.

U Europi već dobro poznati romski književnik Jovan Ni-kolić znade gorko konstatirati: “Osmi ti april dođe kao prvi april!”

Podcijenjeni i uvrijeđeni

Ilustracije radi, u zemlji koja trenutno predsjedava Europ-skom unijom, Republici Češkoj, 8. april se obilježava tek od 2001. godine. U njoj je, istini za volju, položaj Roma nešto bolji nego u Slovačkoj, u kojoj Romi žive u pravilu u ghetto-ima, izoliranim i izopćenim naseljima, bez ikakvih izgleda na skori boljitak. I u drugim zemljama EU položaj Roma je težak ili vrlo težak, pri čemu se ne radi samo o Rumunjskoj i

Tekst je objavljen u europskim novinama za kulturu Lettre International 2009. godine na njemačkom jeziku, a ovo je njegovo prvo objavljivanje na našem jeziku

Mile Lasić

Potičući nas na put otkrivanja ljudskosti u Romima, ali na taj način i u samima sebi, autor se u ovom promišljanju hvata u koštac ne samo s tragičnom prošlošću Roma, naroda bez domovine, nego i s tihim prezirom i prešutnom ignorancijom, koja boli više od udaraca bičem, a kojoj su Romi još uvijek uvelike izručeni u demokratskim društvima Europe. Ujedno nam pruža kod nas gotovo nepoznate činjenice o pravnim potezima poduzetim posljednjeg desetljeća na razini Europske unije usmjerenim protiv diskriminacije Roma i njihovom uključivanju u europska društva, uz poštivanje i očuvanje njihove vlastite kulture, ali i ništa manje značajne informacije, kod nas također malo poznate, o programima i poduhvatima organizacija za ljudska prava i angažiranih umjetnika i umjetničkih udruženja na području zaštite prava Roma i njima srodnih etničkih skupina na području Europe



Bugarskoj, najsiromašnijim zemljama u EU. Nažalost, smije se zaključiti da su Romi i dalje i skoro posvuda suočeni s op-ćom ignorancijom, prešutnim prezirom, koji boli više nego udarac biča.

Istini za volju, od kada se 8. april iliti travanj kako tako eta-blirao u europskim društvima, položaj Roma se popravio u zakonskoj ravni, dakle, na papiru. U stvarnosti su, međutim, i dalje suočeni s nevidljivim i brojnim preprekama, koje se moraju nazvati tihom diskriminacijom. Zašto je tako i u tzv. “društvima obilja”, nije lako objasniti. Naglašena indiferen-tnost većine spram konkretnog položaja i teškog povijesnog usuda ovog naroda postaje se tek svjesno kada u pojedinim društvima nahrupi potmula eruptivna agresija prema Ro-mima, dakle, otvoreni pogromi. Tada tu i tamo ponetko i stane u njihovu zaštitu.

Verbalna i fizička agresija potječe vjerojatno iz totalnog nepoznavanja povijesti i kulture ovog naroda. Vjekovima usađivane predrasude o njima kao neradnicima i lopovima ubiru i danas i posvuda svoje plodove. Ovdje se opet suoča-vamo s diskriminacijom u samom tretiranju romske istorije: umjesto činjenica, već dosta precizno poznatih, još se uvi-jek ponavljaju različite legende. Primjerice, kako su nekoć davno poslani iz svoje pra-postojbine da uveseljavaju narode koji im se nađu na njihovom putovanju.

S tim u svezi uvaženi Marcel Courtiade objasnio nam je da su pra-Romi bili kulturna i umjetnička elita indijskog druš-tva, deportirana 1018. godine iz svoje pra-postojbine, grada Kanaudža u dolini Ganga, zato što su bili potrebni sultanu Mahmudu za kulturno-umjetnički procvat njegovog grada Gaznija u Afganistanu. Mnogo toga je, dakako, još uvijek nejasno u svezi s Romima, ali je sigurno da su zanatstvo, smisao za pripovijedanje, muziku i ples, umjetnost uopće, ono što su sačuvali s mukom kao obilježja svojeg identiteta. Sama riječ “Rom” potječe iz sanskrtskog “rromba” što znači “sveti umjetnik hramova”.

Kad su Romi došli u Europu, dobro su znali za svoje indij-sko poreklo, ali ih tu nitko nije tretirao ozbiljno, logično je objašnjenje koje nam je dao Marcell Courtiade. Tek mnogo kasnije, prije dva stoljeća, znanstvenici su “otkrili” otkuda su se nekoć zaputili Romi na svoje neobično putovanje kroz vrijeme i prostor.

Kratka povijest doseljavanja u Europu

Znalo se, dakako, da su posvuda u Europi prisutni od Sred-njeg vijeka. U mnogim zemljama se pretpostavljalo njihovo egipatsko podrijetlo, o čemu svjedoče i imena za Rome u Španjolskoj (Gitanos), u Engleskoj (Gypsies), u Francuskoj (Gitans), koja su nastala povezivanjem ovih ljudi s egipat-skom garnizonom, pod kojima su služili pra-Romi 1099. godine (zvani tada Angulani ili Gulami), u vrijeme njihovog prvog kontakta s Europljanima u Jeruzalemu. Na Balkanu su Romi, pak, označeni pojmom koji je prvotno neutralno

označavao neku sektu (Athiganoi-Atsiganos), prisutnu u Bi-zantu odnosno Vizantiji vjekovima prije Roma da bi proto-kom vremena ovim pojmom bili “žigosani”. Iz tog se pojma inače oformilo i pejorativno ime za Rome; prvo “Ţigani” u Rumunjskoj, gdje su Romi bili robovi preko 500 godina, pa “Zingaro” na talijanskom, “Tsigane” na francuskom, “Zige-uner” na njemačkom, ili, pak, “Cigani” na slavenskim jezi-cima, s tim da se na češkom za Rome kaže “Cikáni”.

Ako je vjerovati europskim historičarima, do “otkrića” stvarne romske pra-postojbine došlo je u Europi 1763. go-dine pukim slučajem. Izvjesni student teologije u Utrechtu, po imenu Stefan Valyi (ili Waali), podrijetlom iz Mađarske, u Leydenu u Nizozemskoj upoznao je kolege studente In-duse iz Sri-Lanke (Cejlona), koji su se predstavili da su iz “Malabara”, jer se tada tako označavala cijela Indija. Valyi je, pak, prvo bio iznenađen njihovom sličnošću s Romima iz svoje mađarske domovine, a bio ubijeđen da imaju isto po-drijetlo kad im je pričao o “Ciganima”, što su oni razumjeli kao “Sinhalima”. Oni su inače međusobno govorili latinski, tadašnjim “jezikom obrazovanih”, rekavši da se njihov otok tako zove. Poslije toga je uslijedio njegov daljnji kompleksan studij ovog fenomena, praćen prije svega od strane slovač-kog učenjaka Samuela Agostinusa ab Hortisa, kao i Petera Pallasa, Johanna Rüdigera, Williama Mardsena, Christiana Büttnera i Jacoba Bryanta, objasnio je Marcell Courtiades. Naravno, time su se nastavili baviti i brojni drugi stručnjaci – lingvisti, historičari, etnolozi. Indijsko podrijetlo Roma bilo je definitivno potvrđeno.

U međuvremenu se smatra općeprihvaćenim da su Romi na putu od Indije za Europu duže vrijeme proveli u azijskim dijelovima Turske gdje su se brojne romske skupine zadr-žale sve do danas. Njihov potonji dolazak u Europu povezan je, pak, s ekspanzijama Seldžuka na prostore Male Azije, u vremenima kad se tamo govorio grčki, armenski i kurdski, a službeni jezik je znao biti i perzijski, o čemu svjedoče brojne perzijske i grčke riječi u njihovom vokabularu. U svakom slučaju, već u 15. stoljeću Romi su bili raspršeni po cijeloj Europi, pa čak i po Engleskoj i Škotskoj.

Ne baš od tada nego od nešto malo kasnije (od početka 16. stoljeća) traju nesporazumi između domorodaca i doselje-nika, za što glavnu krivicu ne može da snosi narod čiji je simbol “točak koji se okreće”, dakle, vječito putovanje u ne-poznato, nego domicilno, većinsko stanovništvo, koje je od romskog doseljeničkog naroda zahtijevalo da se prilagodi njihovim strogim pravilima kako bi se utopili u jedinstveni obrazac života, a u protivnom Romi su stavljani izvan za-kona. Tek se u novije vrijeme Romima počelo pomagati da se integriraju u društva u koja su došli uz mogućnost da nje-guju svoju kulturu i identitet. Zbog toga su i ostali tako dugo i posvuda na rubovima društva.

“Približno točno vrijeme iseljavanja iz Indije utvrdilo se inače daljnjom usporedbom jezika, jer u romskom jeziku nema onih promjena koje su se desile posle njihova odla-



ska u indijskim jezicima, odnosno poslije 11. stoljeća”, kazao nam je Marcell Courtiade. Dokazi indijskog podrijetla Roma nisu pronađeni samo u jeziku, nego i u sličnim običajima, u očuvanim društvenim strukturama, izboru poziva, slič-nosti metoda obrade željeza, kako su to utvrdili etnolozi i povjesničari.

Stručnjaci vele da se najtočnija putanja seobe Roma od In-dije za Europu može rekonstruirati baš na osnovi raznovr-snih romskih dijalekata, objasnio je Marcell Courtiade. Na osnovi činjenice da razvoj jezika slijedi izvjesne zakonitosti, lingvisti su mogli prilično precizno rekonstruirati vremena i mjesta boravka Roma na njihovom putu iz Indije u Eu-ropu. Ovo se pravilo ili zakonitost ima zahvaliti engleskim jezikoslovcima Ralphu Turneru i Johnu Sampsonu, dok je povjesničar Martin Bock već 1936. godine ustvrdio: “Broj pozajmica, to jest posuđenih riječi (“Lehnworter”) u jeziku Roma korespondira s dužinom njihova boravka u različitim zemljama. Na osnovi ovog objašnjenja možemo s velikom preciznošću odrediti migracijske pokrete Roma na putu iz Indije za Europu”.

Grassova “Stiftung zugunsten des Romavolkes”

“Za nas Rome i Sinti današnji je dan historijski dan”, kazao je romski književnik dr. Rajko Đurić 28. septembra 1997. go-dine u Vijećnici u Lübecku, povodom osnivanja prve zaduž-bine iliti zaklade u Njemačkoj i Europi, a možda i u svijetu, u korist Roma (“Stiftung zugunsten des Romavolkes”). Ovu je zadužbinu osnovao veliki njemački pisac, nobelovac Günter Grass, onaj isti komu bi ovovremeni notorni srpski fašisti Dobrica Ćosić i Vasilije Krestić da oduzmu Nobelovu na-gradu za književnost.

G. Grass nije inače romskog etničkog korijena, kako bi se moglo pomisliti, nego je možda putem majčinog mlijeka manjinskog podrijetla senzibiliziran za manjinske nevolje. Grassova je baka bila pripadnicom kašubske slavenske ma-njine u Poljskoj. Tko se sjeća one scene iz Grassovog Lime-nog bubnja, to je ona krupna žena u širokoj suknji, kotuli, rekli bi u Hercegovini, koja sjedi na ivici velike njive u oko-lici Danzinga i ljušti luk ili čisti krumpir od zemlje, a mali se Günter skriva pod njenu široku suknju gdje se osjećao zaštićenim.

Prema Đurićevim riječima, Romi su došli u Njemačku već 1407. godine, a u kronici sjevernonjemačkog grada Lübecka prvi su put spomenuti 1417. godine. Od tada je, međutim, nemjerljivo mnogo više “investirano” u ono što je po nas loše, nego u ono što je po nas dobro, mnogo češće su podržavane i poticane one snage koje su nam otvarala vrata smrti, nego one koje bi i nama Romima pokušavale – u duhu i smislu moralnih imperativa i humanističkih zahtijeva – otvoriti put ka životu u ljudskom dostojanstvu, sukladno ljudskim pravima, kazao je dr. Đurić. Oni koji su odlučivali o pravu,

istakao je i tu istinitu i bolnu činjenicu dr. Đurić, proglasili su upravo Rome “slobodnim za odstrjel” (“vogelfrei”). I zbog toga su Romi više od 500 godina diskriminirani i brutalno progonjeni. Da bi sve vrhunilo u holokaustu za Rome. Samo za vrijeme nacista više nego 500.000 Roma i Sinta pretvo-reno je u prah i pepeo na što će uskoro podsjećati jedna fon-tana s obeliskom u srcu Berlina, s odgovarajućim natpisima na mermernim pločama.

“Kada bi se htjele pobrojati sve romske žrtve u ovom sto-ljeću”, precizirao je dr. Đurić, “nastala bi, bojim se, užasna enciklopedija smrti”! Romi su – na kojima je svako u povi-jesti isprobao moć zla – ponovno kao crv, svatko ih može nekažnjeno zgaziti, progoniti, koristiti kao topovsko meso, deportirati u logore, nadahnuto je zborio dr. Đurić. On inače barata s cifrom od 12 milijuna pripadnika romskog naroda u Europi, dok drugi izvori govore o 8 milijuna pripadnika raznih romskih skupina.

“12 milijuna Roma i Sinta u Europi, 12 milijuna ljudi i gra-đana uskraćeno je za elementarna ljudska i građanska prava”, kazao je dr. Đurić u Lübecku. I dok je u Južnoj Africi ukinut aparthejd, Romi su još prisiljeni živjeti u ghettoima – od So-luna do Bukurešta, od Rima do Madrida, od Beograda do Berlina – patiti od gladi, trpjeti nasilje i zlobu, ćutati i onda kada im gore kuće ili kada se ubijaju njihovi sinovi, a njihove kćeri bivaju silovane – gorčio se dr. Đurić – pa se potom ne-rijetko proglase čak krivima i za zlo koje im je naneseno. Po njegovom više nego zaoštreno izrečenom mišljenju, na koje, naravno, ima pravo, pod krovom europskih institucija čak i organizacije za zaštitu životinja uživaju bolji status nego or-ganizacije Sinta i Roma.

Günter Grass je osnovao zadužbinu koja je jedinstvena u svijetu, istakao je na kraju potresnog govora dr. Đurić, a njen cilj je pokrenuti nešto dobroga u korist Roma. Ona će i omo-gućiti da se proširi istina o ovom narodu i da se njegova kul-tura i literatura mogu razvijati. Zbog toga je Grassov anga-žman vrijedan poštovanja. “Günter Grass je nama, parijama u Europi, pružio ruku kao prijatelj”, poručio je dr. Đurić, “...za mene je ova gesta od neprocjenjive vrijednosti, zahvalju-jem Grassu i njegovoj familiji...”.1

1 Dijelove govora dr. Đurića u Lübecku od prije 12 godina našli smo u on-line arhivi Grassove zaklade. Preveli smo ih ne s romskog, kojeg ne znamo, nego s njemačkog jezika, pa se unaprijed ispričavamo Đuriću ako se pri tome izgubila neka intonacija. Dr. Đurić je inače ovom prigodom – u ime Internationale Romani-Union, Roma P.E.N. Zentrum i romskog naroda u cijelosti – zamolio Güntera Grassa da u Vijeću Europe i u Europskom par-lamentu podigne svoj glas protesta protiv očajnog položaja Roma i u europ-skim društvima. Ukazao je, dotaknimo tek i to, kako su još uvijek u nekim njemačkim zakladama prisutna dvostruka mjerila spram romskih književ-nika i umjetnika. Bilo bi od velikog značaja kada bi se u javnosti otvorile debate i o odgovornosti nekih zaklada u Njemačkoj koje podržavaju ili šire rasizam spram Roma, poentirao je dr. Đurić. No, dodajmo ovomu, puno je i drugih i boljih primjera u ovoj par exellence demokratskoj zemlji.



Ravnopravnost na papiru

U proteklih 12 godina, od Đurićevog govora, mnogo se toga promijenilo u cijeloj Europi nabolje, barem u korist načelne ravnopravnosti Roma i drugih manjinskih skupina. Anti-diskriminirajući zakoni u pravilu štite manjince svih boja, od etničkih do političkih ili rodnih, pa tako i Rome i Romima srodne etničke skupine. Gledajući ih u njihovoj ukupnosti, Romi i nisu više zanemarujući politički faktor u EU.

Od kada su 1. 5. 2004. godine punopravnim članicama Eu-ropske unije postale i zemlje poput Mađarske, Češke i Slo-vačke, s velikim romskim zajednicama unutar sebe, u EU živi između tri i četiri milijuna Roma, dakle, skoro polovica sveukupnog europskog romskog naroda. No, Romi su i da-nas nedovoljno organizirani; ni sami ne znaju koliko ih ima. Nitko, nažalost, ne zna niti u EU posve točno njihov broj, što je dodatno alarmirajuće. Ako je takvo što moguće i u sređe-noj državno-pravnoj tvorevini kakva je EU, utemeljenoj na zakonima i ugovorima, vladavini prava i čuvene “četiri slo-bode”, kako li je tek drugdje? Recimo, kod nas?2

Istini za volju, formalno-pravno Romi i nisu više diskrimini-rani u zemljama i regijama Europske unije, jer su sve članice EU svoja zakonodavstva morale prilagoditi visokim standar-dima zaštite ljudskih, uključivo manjinskih prava. U praksi je, međutim, i ovdje prisutna tiha diskriminacija, počev od nemogućnosti dobivanja mjesta u dječjem vrtiću pa do ne-mogućnosti izbora boljih škola i dobivanja radnih mjesta na tržištu rada. Nije problem u tome što je najveći dio ovlasti za prevladavanje pojava diskriminacije i izopćenja romskog na-roda, i svih manjina uostalom, ostao u rukama nacionalnih, regionalnih ili lokalnih vlasti; tako funkcionira EU. Problem je, međutim, što niti oni koji oličavaju pravnu državu, na ra-zličitim razinama, nisu uvijek oslobođeni predrasuda prema Romima (strancima, manjincima, et cetera).

Pa, ipak, bilo bi nužno ukazati da na razini Europske unije postoji danas čitav niz političkih strategija i programa, koji su direktno ili indirektno u funkciji borbe protiv diskrimina-cije, pa i diskriminacije Roma. Unutar Komisije EU, primje-rice, jedna stručna radna skupina za romska pitanja (Fach-gruppe for Roma-Fragen) koordinira rad svih 14 različitih odjeljenja koja se bave pitanjima zapošljavanja, socijalnih neprilika i jednakosti u šansama, dakle, različitim politič-kim strategijama i programima integracije Roma u društva u kojima žive. Prošle, 2008. godine, u EU se učinilo više nego ikada prije u korist Roma.

Prvo je sačinjen specijalan izvještaj o položaju Roma u EU na 50 stranica, obznanjen javnosti 2. 7. 2008, u kojem se go-

2 Danas u Europi živi svega osam milijuna Roma, a od toga ih je skoro po-lovica u EU. Najviše ih je i dalje u zemljama južne Europe, ali ih ima i po 70.000 u Njemačkoj i Italiji, 300.000 u Francuskoj, te 700.000 u Španjolskoj, govore neki nesigurni izvori.

vorilo kako se “milijuni Roma osjećaju još uvijek diskrimini-ranim i na osobnoj i na institucionalnoj ravni”. Nešto ranije, 20. 5. 2008, na istu je temu u Europskom parlamentu go-vorio povjerenik EU Vladimír Špidla. Potom se 16. 9. 2008. godine – pod zajedničkim pokroviteljstvom Komisije EU i Francuske, kao tadašnje predsjedateljice EU – upriličio i prvi “Roma summit” (njem. EU-Roma-Gipfel) u povijesti Europe i svijeta, nažalost skoro neregistriran u europskoj javnosti.

Već godinama u EU postoji i Akcijski program za borbu pro-tiv svih vidova diskriminacije (njem. Das Aktionsprogramm der EU zur Bekämpfung von Diskriminierungen), dakle, diskriminacija rasnog ili etničkog, religijskog ili svjetona-zorskog karaktera, starosti ili seksualne orijentacije, invalid-nosti… Akcijski program financira Komisija EU i njime želi osigurati da se postojeći pravni propisi o jednakopravnosti počnu provoditi u život.

Čitav je niz i tzv. “prekograničnih projekata” izniklih iz Ak-cijskog programa koji za cilj imaju otvaranje dijaloga na temu anti-diskriminacije i izgradnju mreže protiv diskrimi-nacije diljem EU. Od 2005/2006. godine, primjerice, šest se projekata u okrilju Akcijskog programa bavi i pitanjima in-tegracije Roma u oblastima obrazovanja i zapošljavanja. U tijeku je i izgradnja antidiskriminirajuće mreže na europskoj razini, koja bi uvezala sve antirasističke organizacije u ze-mljama EU i Europi.

U Komisiji EU smatraju nužnim izgraditi i specijalnu mrežu za ad-hoc podršku Romima (njem. Roma-Netzwerk Ad-hoc-Unterstützung). Ne treba, ipak, imati iluzija; sve ove strategije i programi na razini EU osiguravaju tek pravne okvire za jednakopravno tretiranje sviju, uključivo Roma. U posljednje vrijeme ovakve programe prati srećom i nov-čana potpora odnosno različiti instrumenti financiranja an-tidiskriminirajućih mjera i programa.

Koliko od svega toga ima već danas koristi zapušteni i napu-šteni romski narod teško je reći. Ali, sjajno je što, primjerice, Central European University u Budimpešti, inače privatni univerzitet osnovan 1991. godine, u svrhu poticanja razvoja “otvorenog društva”, već danas nudi financijsku podršku u trajanju od devet mjeseci, i to putem Fonda za izobrazbu, mladim i talentiranim Romima iz srednje i istočne Europe kako bi se i ovim putom pripremili za potonje zahtjevno studiranje. U javnosti je ostalo nažalost skoro nezapaženo da je i Open Society Institute (OSI), također iz Budimpe-šte, u ljeto 2007. godine uputio – u suradnji s Komisijom EU – poziv mladim romskim visokoškolskim apsolventima za petomjesečnu praksu u europskim institucijama. Poziv se odnosio na sve nove članice EU (izuzev Malte i Cipra), te na mlade Rome iz Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Sr-bije, uključivo i Kosova. Sličnih plemenitih akcija i inicija-tiva danas je u svakom slučaju više nego u ranijim godinama. Za njih se netko mora zainteresirati, pa i pomoći da ispune svoju svrhu.



Zakašnjela spomenička zadovoljština Roma u Berlinu

O položaju Roma u zemljama EU na svoj način svjedoči i priča o izgradnji “Skadra na Bojani” usred Berlina, to jest spomenika-opomene na podcijenjeni holokaust nad Ro-mima. Unatoč tomu što se u SR Njemačkoj kao nigdje drug-dje decenijima njeguje “kritička kultura sjećanja”, skoro se zaboravilo na povijesni dug prema Sintima i Romima. Već više puta se, naime, odlagao i početak izgradnje spomenika-opomene u Berlinu, posvećen uspomeni na pola milijuna umorenih Sinta i Roma u vrijeme nacističke diktature. Grad-nja je prvo trebala započeti 2004. godine, ali je izbila svađa oko natpisa na pločama memorijalnog kompleksa. U svib-nju (maju) 2006. godine konačno je usuglašen i natpis, ali su sporovi nastavljeni i gradnja nikako da počne.

Kada je u svibnju (maju) 2006. godine, u ovom poglavlju već često citirani državni ministar za kulturu Bernd Neumann, primio predsjednika Centralnog vijeća Sinta i Roma u Kan-zleramtu i kada je konačno usuglašeno da se na memorijal-nim pločama budućeg memorijalnog kompleksa spomenu i koncentracijski logori Auschwitz, Treblinka i Buchenwald, u kojima je i umorena većina pripadnika romskog naroda, izgledalo je da je konačno nađeno rješenje, pogotovu što je tada dogovoren i glavni natpis: “Mi se sjećamo svih Roma koji su pali kao žrtve nacizma u okupiranoj Europi, kao žrtve planiranog genocida”. Na drugim mramornim pločama bila bi, pak, navedena kronologija romskog izopćenja, progona i uništenja, a naveli bi se i citati o genocidu iz pera ranijeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta iz 1982. godine, te bivšeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga iz 1997. godine.

Ni tijekom ove prilike, nažalost, nisu se dogovorili precizni termini početka gradnje memorijalnog kompleksa. Državni ministar Neumann jedino je izrazio nadu da će radovi početi uskoro. Predsjednik Centralnog vijeća Sinta i Roma, knji-ževnik Romano Rose je, pak, ovaj susret i obećanja označio “važnim korakom” koji bi mogao doprinijeti porastu svijesti u javnosti “o našoj sudbini”.

Sukladno postignutom dogovoru, spomenik odnosno me-morijalni kompleks bi se trebao graditi u neposrednoj bli-zini zgrade “Reichstaga” u kojoj i danas zasjeda njemački Bundestag. Imao bi formu ogromne fontane u čijem središtu stoji obelisk, koji bi trebao pružati informacije o kronologiji i topografiji zločina nad Sintima i Romima tijekom Hitlerove 12-godišnje strahovlade. Autor ideje i projekta je Dani Kara-van koji je zamislio da na obelisku bude upisana već citirana, vrlo važna rečenica o genocidu, te posve točna usporedba Romana Herzoga kako su genocid nad Romima i holokaust nad Židovima izvedeni po istoj mustri. Spomenik bi trebao koštati dva milijuna eura, a troškove gradnje bi snosila nje-mačka vlada.

Državni ministar u Kanzleramtu Neumann ističe da je naj-važnije u cijeloj ovoj priči, ipak, to što će Spomenik Romima

u Berlinu uopće biti podignut. “Važno je da ovdje gdje je po-činjen brutalni genocid, stoji i spomenik u sjećanje na žr-tve brutalnog i planskog masovnog ubojstva”, rekao je Neu-mann, jer “mi smo dužni da ovim spomenikom odamo po-štu žrtvama”.

Predsjednik Centralnog vijeća Romano Rose, koji je prije de-setak godina štrajkao glađu kako bi ukazao na činjenicu da se Romi podcjenjuju i u “kulturi sjećanja”, ovom je prigodom kazao: “Mislim da država izgradnjom ovog spomenika pre-uzima odgovornost, ne u financijskom smislu, već u smislu da više neće dopustiti nikakvu diskriminaciju niti progon po nacionalnoj osnovi”. Potonja oklijevanja su potpuno nerazu-mljiva, prokomentirao je Rose potom za “Tagesspiegel”. On je istovremeno zaprijetio bojkotom ceremonije posvećenja spomenika ukoliko bude bilo kakvih izmjena oko dogovo-renih natpisa.

Romano Rose u ime Centralnog vijeća Sinta i Roma i izrije-kom odbija da se u natpisima na mramornim pločama bu-dućeg memorijalnog kompleksa pojavi ime “Cigani” (“Zige-uner”), jer se radi o difamirajućem pojmu. On se pri tome pozvao na činjenicu da je nakon uporne borbe građanskih pokreta ovaj pojam prije 25 godina zamijenjen pojmom Sinti i Romi, te da se u Njemačkoj konačno priznalo da se i nad Romima izvršio genocid po istoj mustri kao i nad Žido-vima. Romano Rose ukazuje i na činjenicu da međunarodne organizacije upotrebljavaju samo izraz “Romi”, pod kojim se misle i na Sinte i druge srodne manjine.

Ambasadori ljudskih duša

Srećom da ova nedovoljno organizirana kultura ima sve više obrazovanih ljudi i afirmiranih umjetnika, kojima se može ponositi. O tome, ilustracije radi, svjedoči i svjetska izložba u Kölnu o umjetnosti Roma i o Romima u umjetno-sti, u okrilju projekta “Zaboravljeni europski narod”. A Romi jesu, bez obzira na pra-podrijetlo i postojbinu, i Europljani i zaboravljeni.

Autor popratnog eseja u katalogu izložbe “Umjetnost Roma” je srpsko-romski književnik Jovan Nikolić, koji već deceniju živi i stvara u Kölnu, Berlinu, Grazu i drugim europskim gra-dovima. I u ovom Nikolićevom elegičnom eseju skrivene su gorke istine i o Romima i o Europljanima, u krajnjem o teš-kim porođajnim mukama nove političke kulture o kojoj smo govorili i kojoj se teži. U Stadtmuseumu u Kölnu realizirao se pod nazivom “Kunst der Roma”, od 5. 12. 2008. do 1. 3. 2009. godine, projekt u kojem se putem likovnih izražajnih sredstava produktivno-stvaralački konfrontiralo s povije-šću i kulturom Roma i Sinta. Izložene su slike i drugi radovi romskih umjetnika paralelno s radovima europskih umjet-nika o Romima, od srednjovjekovlja do danas. Radovi dva-naestoro izloženih romskih umjetnika i umjetnica u Kölnu mogli su se već ranije vidjeti i na Venecijanskom biennalu, primjerice Daniela Bakera, Gabi Jimenez ili Nihada Nino



Pusjana. Za izdvojiti je izvanrednu postavku “Kič, konven-cija i umjetnost” (“Kitsch, Konvention und Kunst”), koja se bavi slikom Roma i Sinta u slikarstvu od 15. stoljeća pa do danas. Srednjovjekovne slike o Romima su na ovoj izložbi svjesno konfrontirane slikama, skulpturama, crtežima, foto-grafijama i instalacijama suvremenih umjetnika o romskoj svakodnevnici.

Cigani su kao i cirkusanti kratkog veka, u za njega tipičnom mol-raspoloženju, piše Jovan Nikolić, osvetljavajući kao sveća sa oba kraja svoju i tuđu tamu, gore i sagore. U cir-kuskoj areni naše civilizacije, njima je, da bi preživeli, svaki dan života bio nova predstava. Svaki dan – premijera. Cir-kusanti, kao i Cigani, nose masku namesto svoga lica. I jedni i drugi zarađuju tako što proizvode i prodaju muziku i za-bavu, obmane i čarolije, gatanja i prevare, magije i iluzije, maglu i mesečinu…, a kada se u ljudima nagomila rutina, klišeji svakodnevnog života do vrha nepodnošljivosti, oni zavape u pomoć Ciganima i cirkuzantima, razlete se po ka-fanama i cirkuzima da uz pomoć zabave i iluzija iz sebe eva-kuiraju škodljive supstance. Panem et circenses, plebejska higijena duše. Cigani i artisti, savremeni gladijatori. Higije-ničari i ambasadori ljudskih duša.

Književnik Nikolić ne libi se umjetnički uporabiti pojam “Ci-gani”, kao kolega mu Romano Rose, iako je i njemu, dakako, jasno što je politički korektnije. U Nikolićevom eseju se, me-đutim, ne radi o sociološkoj i političkoj korektnosti, nego o pokušaju otkrivanja “ciganske duše”, tog bitka zaboravljenog i podcijenjenog naroda, zašto mu je i bila potrebna usporedba dva “drevna naroda” – “Cigana” i “cirkuskih artista”. “Klov-novi su deca čovečanstva, sekta koja je odbila da odraste u znak protesta prema okupatorima i uzurpatorima stvarno-sti, onima koji su ‘odrastanju naseli’”, veli Nikolić, “Cigani su, pak, siročad ovoga sveta, oni do danas ni status dece nisu stekli, iako im infantilnosti ne nedostaje. Naprotiv. Ali, oni u socio-civilizacijskom smislu još nisu ni rođeni, oni još fetusni položaj nisu napustili. Zastali između postojanja i neposto-janja ispod molitveno (kao kod embriona) sklopljenih ručica dece prosjaka i prosjakinja, kriju tajnu svoje neuništivosti.” 3

Pa, ipak, su i Romi – nakon 60 i neku godinu poslije zavr-šetka Drugog svjetskog rata – makar blizu cilja da dobiju

3 Nikolić, J., Ambasadori ljudskih duša ili NICHTGEMALTE TRÄNE – Katalog uz svjetsku izložbu “Kunst der Roma”, Stadtmuseum Köln, 2008. (Srpsko-romsko-njemačkom pjesniku Jovanu Nikoliću je krajem 2006. go-dine izišla na njemačkom jeziku, poslije poetske zbirke “Soba s točkom” (“Zimmer mit Rad”) kod istog izdavača (Drava Verlag iz Klagenfurta), i knjiga s 36 kratkih poetskih pričica “Beli gavran – crno jagnje” (“Weisser Rabe – schwarzes Lamm”). U potrazi za identitetom i balansom, mogla bi se sažeti Jovanova životna i umjetnička muka. On je Rom po ocu i Srbin po majci, pa je njegovo podrijetlo u istoj mjeri bilo i ostalo i blagoslov i pro-kletstvo. Uskoro mu kod istog izdavača na njemačkom jeziku izlazi i knjiga lirskih zapisa “U kavezu uporednika i meridijana”. Jovana Nikolića se na nje-mačkom govornom području, pa i u cijeloj Evropi, definitivno prepoznalo kao jednog od najmarkantnijih predstavnika suvremene europske romske literature, odnosno kao “nezamjenjivi literarni glas, kojega se – kad se jed-nom čuje – ne zaboravlja”. Poezija mu je prevedena na više od 20 jezika.

spomeničku zadovoljštinu i da budu uvažavani i kao ljudi i umjetnici među razumnim ljudima. Doduše, na onu drugu zadovoljštinu – da se tretiraju potpuno ravnopravnima i u svakodnevnom životu – morat će još čekati, čak i u demo-kratskoj Njemačkoj, šampionu „kulture sjećanja“. S Romima je uvijek i posvuda, nažalost, tako nekako, da bismo ih gle-dali ravnopravnima moraju biti bolji od nas.

Borba za romsku ravnopravnost je posvuda, pa i u Europ-skoj uniji, dakle, na samom početku. Vrijeme je, pak, da ih počnimo gledati drugačije. Počnimo ih za početak gledati kao ljude ravne sebi. Time ćemo se posve sigurno i otisnuti na put bez povratka – otkrivanja ljudskosti u sebi. A od toga bi mogli profitirati čak i Romi.



Autorica istražuje procese stvaranja mitskog govora kroz tekstove proizvedene u industriji kulture. Da bih definirala pojmove, te obrazložila moduse operiranja ove industrije, oslanja se na teorijska razmatranja Džona Fiska (John Fiske), te njegovu definiciju popularne kulture i popularnog teksta. Pojam mita i način njegove proizvodnje objašnjava kroz strukturalističku teoriju binarnih opozicija Kloda Levi-Strosa (Claude Levi-Strauss) i semiološku teoriju Rolanda Barta (Roland Barthes). Koristeći ove teorijske platforme, autorica analizira nastanak mita o dr. Dabiću kao proizvod interakcije tekstova industrije kulture, nadasve tekstova tiskanih medija. Potom se osvrće na mogućnost njegove transformacije u popularni tekst, te posljedičnu dezintegraciju mogućih prvobitnih značenja

Iva Simčić

Uvod

Predmet ovog rada je istraživanje procesa stvaranja mitskog govora kroz tekstove proizvedene u industriji kulture. Da bih definirala pojmove, te obrazložila moduse operiranja ove industrije, osloniću se na teorijska razmatranja Džona Fiska (John Fiske), te njegovu definiciju popularne kulture i popularnog teksta. Pojam mita i način njegove proizvodnje objasniću kroz strukturalističku teoriju binarnih opozicija Kloda Levi-Strosa (Claude Levi-Strauss) i semiološku teo-riju Rolana Barta (Roland Barthes). Levi-Strosova teorija o

postojanju, jedinstvene, univerzalne strukture binarnih opo-zicija, kao temeljne odrednice svakog mita objašnjava druš-tvenu funkciju mita, ali ne i uzroke njegovog postojanja. Semiološka teorija definira mit kao društveno-historijski specifičan i ideološki uslovljen, te stoga u službi proizvodnje značenja koja promoviraju interese dominatnih društvenih grupacija. Koristeći ove teorijske platforme analiziraću na-stanak mita o dr Dabiću kao proizvod interakcije tekstova industrije kulture (u ovom razmatranju fokusiraću se isklju-čivo na tekstove štampanih medija). Potom ću se osvrnuti na mogućnost njegove transformacije u popularni tekst, te posljedičnu dezintegraciju mogućih prvobitnih značenja.

Transformacija mitskog govora u tekst popularne kulture: mit o dr. Dabiću

Riječ je o seminarskom radu izrađenom u sklopu interdisciplinarnih doktorskih studi-ja iz oblasti Teorija umetnosti i medija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu u janu-aru 2010. godine



Ukoliko pođemo od pretpostavke da je mit po svojoj prirodi fiksan, ideološki motiviran konstrukt, postavlja se pitanje na koji način on može biti kreiran isključivo od tekstova indu-strije kulture (uključujući i popularne tekstove – polazim od pretpostavke da je sirova građa za njegovo stvaranje po-djednako uključivala tekstove popularnih novina)? Tekstovi koje nalazmo u tabloidima su generalno necjeloviti, porozni i puni pukotina, pretjerani i skandalozni te propagiraju “vi-šak”: njihova diskurzivna struktura stoga omogućava proi-zvodnju popularnih, subverzivnih značenja. Nameće se pi-tanje kako je ova vrsta tekstova mogla bili pogodna građa sa kreaciju mita? Također, popularni tekstovi su po prirodi polisemični, što je u suprotnosti sa osnovnom funkcijom mitskog govora (kako je definira Bart) da propagira ideje do-minantne ideologije.

U svojoj teoriji Fisk pravi distinkciju između dominantne i popularne kulture, karakterizirajući posljednju kao reakciju društveno potčinjenih na sile dominacije. Važno je nagla-siti da Fisk razlikuje popularnu i masovnu kulturu, karak-terišući ovu posljednju kao nametnutu onima koji su lišeni društvene moći, te stoga pretvoreni u pasivne, pokorne su-bjekte. Popularna kultura je definirana kao “poprište borbe” (Fisk, 2001: 29) u kojoj se “gerilskim” taktikama izbjegavaju nametnuta značenja i vrijednosti, te stvaraju nova.

Doktor Dragan David Dabić uhapšen je u akciji srpskih službi bezbednosti 22. jula 2008. godine. Opisan je kao čovjek koji je izgledao pomalo ekscentrično, govorio čistim beograd-skim naglaskom, te bio pristupačan i duhovit. “…u lekarskim krugovima važio za “izuzetnog predavača, čoveka velike eru-dicije i elokvencije i fantastične energije”, a njegovo znanje je ukazivalo na to da je reč o “čoveku od struke”…bio je “poznat i priznat” stručnjak u tim krugovima i veoma poštovan”.1 Po-kazivao je izuzetnu upornost u radu, te je”…posjedovao “im-presivnu” bioenergiju...bio veoma ljubazan, “gospodstven” i imao je lepe manire.”2 Dr Dabić je bio nadriliječnik, iscjelji-telj, istraživač u oblasti psihologije i bioenergije, neuropsihi-jatar i humanista. Volio je pomagati ljudima.

Mit po Levi-Strosu i struktura binarnih opozicija

Prema Klodu Levi Strosu mitovi ostvaruju slične socio-kulturološke funkcije unutar društva, od kojih je glavna da interpretiraju pojavnosti u svijetu (realnosti), te razriješe probleme i protivurječnosti unutar istog. Prema ovom tu-mačenju nepromjenjiva, društveno i istorijski neuslovljena, univerzalna struktura je fondacija na kojoj je izgrađen svaki pojedinačni mit. Stoga, za Levi-Strosa, mitovi su vječni; oni se opiru istoriji. Različite verzije istog mita nisu falsifikati

1 Tanjug, “Karadžić je bio najavljen kao predavač u klubu Njujork”, http://www.biznisnovine.com/cms/item/stories/sr.html?view=story&id=16225, 28. 9. 2009.2 Smiljana Vidić, “Razigravao spermatozoide” http://www.kurir-info.rs/cla-nak/vesti/kurir-30-07-2008/razigravao-spermatozoide, 28. 9. 2009.

jedne, istinite, autentične priče; njihovo postojanje je esen-cijalni aspekt same mitske strukture. Mit se ne može redu-cirati na osnovni, jednoobrazni sadržaj; on je dinamična struktura, te da bi ona postala vidljiva, moraju se uzeti u raz-matranje sve verzije istog mita. Ona mu osigurava značaj u socijalnom i istorijskom kontekstu. Struktura binarnih opo-zicija predstavlja univerzalan, zatvoreni poredak sačinjen od dva suprotna elementa.

Radovan Karadžić u specifičnom historijskom trenutku označava slijedeće: zločinac/ psihijatar (binarna opozicija) i oslobodilac/psihijatar (podkategorija binarne opozicije mi/oni). U posljednjem slučaju konotacija je pozitivna. Dr Da-bić je sastavljen od više binarnih parova: mističan/pristupa-čan; neobičan/narodan; pomalo ekscentričan/uobičajenih, svakodnevnih navika; neuhvatljiv/sveprisutan;...U ovom slučaju, svi parovi nose pozitivne konotacije. Karakteriza-cija doktora Dabića podržava pozitivnu sliku doktora/oslo-bodioca i balansira sliku doktora/zločinca. Slika je dodatno osnažena ostalim pozitivnim osobinama: ljubazan, dobro-namjeran, humanista, lijepih manira. Par Karadžić (doktor/zločinac) – Dabić stvara binarnu opoziciju između lica i na-ličja iste osobe, uspostavlja „prirodnu” ravnotežu, razrješava konflikt nastao dominacijom jednog (u ovom slučaju nega-tivnog) elementa. Prisustvo pozitivnog elementa binarne strukture (dr Dabića), balansira onaj negativni i time pre-šutno umanjuje zločin.

Lik Radovana Karadžića postaje ideološki “rastezljiv”3 me-dijskom kreacijom njegovog alter ega. Nova, medijski kre-irana persona dr Dabića, zadržava određene pozitivne Ka-radžićeve osobine dok nedostatke eliminira i nadomješta novim, poželjnim karakteristikama. Lik Radovna Karadžića podložan je transformacijama uslovljenim novonastalim društvenim kontekstom. Njegove osobine su aranžirane na jedan novi, društveno prihvatljiviji način, te mu time omo-gućavaju kontinuirani opstanak. Novonastala persona mi-stificirana u liku dr Dabića opravdava i potiskuje lik Rado-vana Karadžića u drugi plan.

Analiza bazirana na binarnim parovima objašnjava kreiranje mita uz pomoć prethodno uspostavljene univerzalne struk-ture opozicija: ova struktura ne samo da objašnjava arhitek-turu i temelje na kojima mit počiva, već mu osigurava značaj i budućnost u njegovom društveno-istorijskom kontekstu.

3 John Storey se u knjizi Cultural Studies & The Study of Popular Cultures poziva na istraživanje Dženet Volkot i Tonija Beneta (Janet Wollacott i Tony Bennett) Bond and Beyond. Istraživanje se fokusira na historijsku pro-dukciju, reprodukciju i transformaciju lika Džejmsa Bonda (James Bond) kroz različite tekstove kulture. Kulturološki i ideološki elementi korišteni u kreaciji lika Bonda uglavnom su tokom vremena ostali konstantni. Ono što je različito jeste kombinacija istih elemenata i njihovo premještanje i razmještanje u zavisnosti od trenutnih socioloških, političkih i historijskih okolnosti. Specifične kombinacije Bondovih osobina uvijek su pratile so-cio-političke varijacije te su ponekad, zavisno od historijskog perioda, bile artikulirane potpuno drugačije, čak i kontradiktorne prethodnim kombina-cijama elemenata. Studija zaključuje da je ideološka rastezljivost Bondove figure osigurala njegovu kontinuiranu popularnost.



Mit po Bartu

Prema Bartu “mit je govor” (Bart, 1971: 263). On u ovom kontekstu pod pojmom govor ili jezik podrazumijeva odre-đene nosioce značenja: svaka verbalna ili vizuelna jedinica i njihove sinteze, ukoliko su nosioci značenja, mogu biti odre-đene ovim pojmom. Svaki govor se ne može okarakterizirati kao mitološki: mit je prenosnik određene poruke i kao takav, nije određen njenim predmetom, niti njenom materijaliza-cijom, već načinom na koji ju prenosi.

Bart objašnjava da je tumačenje društveno-historijske real-nosti uslovljeno određenim sistemom značenja koje je pak definirano socijalnim kontekstom koji ga proizvodi. Procesi i sistemi kreiranja ovih značenja nikada nisu “nevini”, već uvijek društveno uslovljeni. Mitski je govor društveno i isto-rijski utemeljen prenosnik poruke koji ne potiče iz “prirode stvari”. Bart ga definira pojmom “ideja-u-formi” (Bart, 1971: 266).

Bartova analiza strukture mita određuje mit kao semiološki sistem drugog reda. Međusobna veza označitelja i označe-nog prvostepenog sistema kreira znak, koji Bart preimenuje u smisao.4 On, kao finalni član tog lanca, sadrži svu punoću značenja koja podrazumijeva znanje, istoriju i kontekstu-alnost društvenog ustroja. U trenutku kreacije mita, treći, završni član prvog sistema istovremeno postaje i prvi član drugog: smisao postaje forma, te ga ova promijena funkcije trenutno ispražnjava, osiromašuje i lišava punoće značenja prvostepenog smisla. Ispražnjenoj formi je neophodan po-jam da joj ponudi ispunjenje, iako istovremeno prisustvo smisla ni u kom slučaju nije ukinuto ili poništeno. Smisao je privremeno odgođen ali u svakom trenutku spreman za po-vratak da dodatno nadopuni formu. Međusobna interakcija forme i pojma proizvodi značenje i kao takva određuje samu prirodu mita.

Kreacija dvostrukog mita Radovan KAradžić/dr Dabić

Ličnost Radovana Karadžića se u procesu stvaranja mit-skog govora može posmatrati kao označitelj drugog stepena (forma), koji u sebe upija zasićeni društveno-istorijski sadr-žaj određenog pojma.5 Postojeći istovremeno i kao smisao, ona se potencijalno referira na svu punoću značenja i istoriju smisla, koju istovremeno zadržava i odbacuje. Interesantno

4 U prvostepenom semiološkom sistemu Bart razlikuje označitelja, ozna-čeno i znak. U drugostepenom lancu, uvodi promijene u terminologiji: u ovom kontekstu znak (treći, finalni član prvostepene strukture) preime-nuje u smisao koji, kada postaje prvi član drugog sistema (poprima funkciju označitelja), postaje forma. Označeno Bart preimenuje u pojam, a znak u značenje. Na ovaj način se izbjegava terminološka neodređenost, jer je u drugostepenom mitskom sistemu označitelj (forma) prethodno formiran od znakova jezika. 5 Pojam, podvlači Bart, “ni u kom slučaju nije apstraktan: on je ispunjen sasvim određenim prilikama” (Bart, 1971: 273).

je primijetiti da je Radovan Karadžić (forma/odgođeni smi-sao) ispunjen dvostrukim “prilikama”, (pojmovima) u jedna-kim ili veoma sličnim društveno-istorijskim okolnostima. Prvo označeno –ratni zločini - ostvaruje se preko označite-lja; njihova međusobna relacija stvara značenje. U drugom slučaju, forma Karadžić-pojmovi heroj/oslobodilac, stvaraju značenja nemalo različita od prvog.6

Bart prepoznaje konotaciju kao dugi stepen govora; karak-terizira je kao dvosmislenost, potajno citiranje, “suštinski smisao riječi” (Bart, 1992: 137). Njeno prisustvo vidljivo je u mitu o Karadžiću: impliciran je narodni ep o kosovskom boju, njegovi junaci i borba za narodne interese. Ep, koji je historijski utemeljen samo u svojoj osnovi, a čija je diskur-zivna struktura podređena elementima fikcije (prisustvo nadnaravnih pojava, sila i zakonitosti)7, “uvlači se” nepri-mjetno u mit o Karadžiću i postaje dio njegovog govora. Posljedično i forma i pojam i značenje ovog mita konotiraju određeni stepen nadnaravnog i mistike. Radovan postaje si-nonim heroja /oslobodioca iz folklornih tvorevina. O njemu kruži slijedeće predanje:

Radovana štiti – nebeska sila! Samo ću da kažem da su “lovci” koji su Radovana videli kao vrednu divljač, ili su ga tražili “iz ubeđenja”, do sada umirali pod čudnim okolnostima, ili u najvećim mukama od kancera.

(Raca Karadžić, brat R. Karadžića)8

Ako posmatramo Radovana Karadžića kao lice, persona dr Dabića je naličje: on postaje označitelj isključivo u relaciji sa Karadžićem. Kroz njega pojmovi kao što su nevidljivost, ne-uhvatljivost, neprepoznatljivost, sada kreiraju značenja. Lik dr Dabića je neodvojiv od lika i djela Radovana Karadžića: bez Karadžića Dabić ne postoji. Može se reći da posljednji upućuje na prethodnog, te se posljedično stvara trećeste-peni semiološki sistem: označitelj-Dabić upućuje na ozna-čeno-Karadžić. Interesantno je posmatrati kako je smisao (finalni član prethodnog lanca) istovremeno i prisutan i od-sutan u novoj formi (početni član trećestepenog lanca), sada ispunjenoj novim pojmom: “Smisao je za nju neka vrsta tre-nutno raspoložive zalihe istorije, spremnog bogatstva koje je mogućno dopremiti i otpremiti u nekoj vrsti brzog izmenji-vanja: treba da postoji stalna mogućnost da forma ponovo pusti koren u smislu i da se tu snabde prirodom...” (Bart, 1971: 273). Ovisno o tome koji drugostepeni lanac mita o Radovanu primjenjujemo, razlikovaće se i značenja treće-

6 Peščanik, “Osnivanje SDS BiH i izbor Radovana Karadžića za predsed-nika”, (16.08.2008.), http://www.pescanik.net/content/view/1845/65/, 28. 1. 2010.7 Po narodnom predanju anđeo u praskozorje kosovskog boja nudi caru Lazaru kraljevstvo nebesko u zamjenu za ovozemaljsko. Posljedično, srpski narod poprima status specijalnog, božanskog. 8 Raca Karadžić, “Rekli su…”, Politika, 34022, Beograd, 2008., str. 6



stepenog sistema. U slučaju mita heroj/oslobodilac značenje trećestepenog sistema je ojačano, a ne kontradiktorno “ras-položivoj istoriji” smisla Dabić. To je posebno vidljivo ako se posmatraju konotativni elementi nadnaravnog (mistične, neobjašnjive moći i sile kao što su opisane u narodnim pre-danjima i epovima). Punoća stvorenog značenja se savršeno usklađuje i dopunjava sa punoćom smisla Dabić – moguće konotacije mita su pozitivne. Međutim, u slučaju forma Da-bić – pojam Karadžić-zločinac, trećestepeno značenje i dru-gostepeni smisao, nisu ni usklađeni, niti se međusobno po-ništavaju. Može se reći da “pojam iskrivljuje smisao, ali ga ne ukida…pojam otuđuje smisao”(Bart, 1971: 277). Moguća tumačenja/čitanja impliciraju kontradikcije unutar samog društva kao takvog (npr. mogućnosti da se zločinac savr-šeno prikriva ili da je u tome imao pomoć vladajućih struk-tura). Bilo bi zanimljivo postaviti pitanje da li moguće zami-jeniti uloge označitelj – označeno, tako da Karadžić upućuje na Dabića, te ispitati koja se značenja u tom slučaju mogu proizvesti?

S obzirom da procesi kreiranja značenja ne postoje na uni-verzalnom, “prirodnom” nivou (ne uslovljava ih univerzalna struktura), već su uvijek društveno-istorijski uslovljeni, mit-ski govor se ne može posmatrati kao proizvoljan, već ideo-loški motivirani odnos forme, pojma i značenja. Kao takav, on ne može biti odijeljen od društvenog konteksta i ideolo-gije koja ga uslovljava. Karakteristično je da u mitskom go-voru forma ne nastoji sakriti ili poništiti pojam da bi prikrila ideološku uslovljnost samog mita. Mit ništa ne skriva - nje-gova funkcija je da iskrivljuje, ne da negira. Pojam deformira značenje; učinkovitost mita je na taj način osigurana (pogle-dati: Strinati, 1995: 114-115). Bart tvrdi da mit omogućava transformaciju društveno-istoriski uslovljenog u prirodno: konzument mita ne doživljava međusobne odnose forme, pojma i značenja kao konstruirane već činjenične i pri-rodne. Bart ovaj proces naziva “transformacijom historije u prirodu” (prema: Strinati, 1995: 110). Ukratko, mit ne funk-cionira tako što ga je potrebno protumačiti ili demistificirati već prihvatiti kao prirodno stanje stvari.

Medijska institucionalizacija mita o Dabiću

S obzirom da je proizvodnja značenja društveno uslovljena ona kao takva omogućava razumijevanje i interpretaciju materijalne realnosti. Istovremeno, društveni odnosi i do-minantna ideologija se održavaju i reproduciraju uz pomoć sistema značenja (kao jednog od faktora odgovornog za tu reprodukciju).9 Džon Fisk u svojoj knjizi Popularna kultura

9 Društene odnose, kao strukturu sačinjenu od dominantnih i podređenih društvenih grupacija, ne možemo promatrati kao statične i nepromijenjive već kao konstantno poprište borbe između ovih formacija. U sferi kulture ova borba se vodi u domenu značenja i njihove proizvodnje, tako što do-minante društvene grupacije pokušavaju naturalizirati značenja u službi njihovih društvenih interesa i proglasiti ih “zdravorazumskim”. Podređene skupine odolijevaju ovim procesima i proizvode svoja značenja (pogledati: Rivkin i Ryan, 2004: 1268).

definira industriju kulture kao proizvođača robe (tekstova) uslovljene društvenim sistemom, te njegovim ideološkim vrijednostima i praksama.10 Kao takva ona “promoviše si-stem koji je proizvodi” i “reprodukuje njegovu ideologiju” (Fisk, 2001: 22).

Mitovi, kao ideološki motivirani konstrukti, mogu biti odre-đeni tekstovima koje proizvodi industrija kulture dok ih istovremeno i sami određuju. Ovaj recipročan odnos je mo-guće analizirati kroz mit o dr Dabiću. Može se reći da je mit o dr Dabiću kreiran upravo posredstvom tekstova industrije kulture. Bez njih medijska persona dr Dabića (kao nosilac značenja, samim tim i jedina relevantna) ne bi ni postojala. Ovaj mit je rastao i razvijao se kroz svaki novi proizvedeni tekst; nepresušna proizvodnja tekstova ga je činila komplek-snim i slojevitim. S druge strane, proces produkcije mita o Dabiću diskurzivno je uslovljavao proizvodnju i distribuciju tekstova. Mit se hranio tekstovima koji su ga stvarali i odr-žavali; on im se “oduživao” kroz svoju funkciju prenošenja vrijednosti i “istina” dominantne ideologije. Postavlja se pi-tanje koje se vrijednosti i ideje propagiraju kroz Dabićevu medijsku personu?

Stvaranje mita o Dabiću ostvarivalo se posredstvom masov-nih medija: novinskih članaka, radio-televizijskih informa-tivnih emisija i internet portala koji su svakodnevno “otkri-vali” nove, te spekulirali o još neotkrivenim pojedinostima iz Dabićevog života. Fokusiraću se u ovim radu isključivo na članke objavljene u srpskim novinskim izvorima (službene novine i tabloidi). Objavljene informacije, međutim, veoma su se razlikovale, kako stilistički tako i u samoj diskurziv-noj strukturi teksta. Džon Fisk objašnjava da popularna štampa11 (engl. popular press) funkcionira na drugačiji na-čin nego službena (engl. official press).12 Nasuprot službe-nim novinama koje čitaoce pretvaraju u “vjerujuće subjekte” (od engl. “believing subject”),�3popularna štampa (tabloidi) stvara skeptične, nepovjerljive subjekte. Tabloidi ne preten-diraju da predoče tzv. objektivu realnost ili “istinu”; tekstovi

10 Pogrešno bi bilo definirati robu isključivo kao materijalne objekte; ona podrazumijeva i nematerijane tekstove. Određuju je materijalne i kultu-ralne funkcije koje obavlja; materijalno zadovoljava fizičke, egzistencijalne potrebe ili jednostavno potrebe za luksuzom, dok je kulturalna funkcija određena sposobnostima i potrebama potrošača da robu upotrijebi u kon-strukciji vlastitih značenja, definiranju društvenih odnosa i identiteta. Roba ispunjava i ekonomske zahtjeve tako što obezbjeđuje stvaranje i kruženje kapitala (pogledati: Fisk, 2001: 19). 11 Važno je napomenuti da Fisk definira istoriju, kulturu i značenja štampanih medija iz anglosaksonske vizure.12 Fisk razlikuje službenu, alternativnu i popularnu štampu (engl. official; alternative; popular). Poslednja ne prepoznaje granice između tzv. “javne” i “private” sfere života. Način njenog govora je senzacionalistički, ponekad skeptičan i neozbiljan; ona ne poštuje stilske razlike između fiktivnog i do-kumentarnog pisanja, ne razlikuje vijesti od zabave. Suprotno tome, služ-bene novine, pod maskom objektivnosti i pluralizma, prenose “znanje” koje osigurava disciplinu neophodnu za propagiranje i širenje ideologije vlada-jućih drušvenih struktura (pogledati: Storey, 1996: 77).13 (Pogledati: Storey, 1996: 78); Smatram da u ovom slučaju moj doslo-van prevod riječi believing kao vjerujući nije najprikladniji; mislim da bi upotreba termina poslušan bila primjerenija.



koje objavljuju baziraju se na kontradikcijama i pretjeriva-njima, oni čitaocima nude parodiju, ironiju i “višak”.14 Kon-zumirajući ovu vrstu tekstova čitalac-skeptik uvijek balansira na granici vjerovanja i nevjerovanja. On odbija da preuzme ulogu pasivnog društvenog subjekta15 već postaje društveni agent (engl. social agent).16

Kakva vrsta tekstova se, dakle, mogla pročitati u službenim novinama, poput, recimo, dnevnika Politika? Tekstovi (s na-slovima poput “Lična karta na ime mrtvog vojnika”, “Karad-žića čeka dežurni sudija”, “Tadić: Srbija ne pristaje na ucene”, “Miting podrške Karadžiću, a protiv Tadića”, “Predsedniku Srbije na desetine pretnji smrću”, “Karadžić: Imao sam spo-razum sa Holbrukom”, “Jataci na udaru zakona”...), uglavnom su izvještavali o društveno-političkim stanju u državi uzdr-manoj Karadžićevim hapšenjem, implikacijama koje ono nosi, te posljedičnim reakcijama određenih društvenih gru-pacija (npr. nevladinih desničarskih organizacija, radikalnih političkih stranaka i udruženja). Vrlo rijetko su ovi mediji pisali o samom Dabiću; on se “spominjao” samo ponekad - uglavnom u kontekstu prenošenja “relevantnih” i “ozbiljnih” vijesti o Karadžiću i događanjima nakon njegovog privođe-nja. Službene novine su se fokusirale na izvještaje o samom procesu hapšenja, te Dabićevim međunarodnim kretanjima (uglavnom su se pozivali na inostrane izvore: “Viđen u Au-striji, Rusiji i Italiji”); gotovo nikad na Dabićev privatni život. Ovakvi tekstovi doprinosili su proizvodnji mita o Dabiću, uglavnom u odnosu na mit Karažić-zločinac. Značenje je jednostavno: Dabić je egzistirao “neprimjetno”, “zakamufli-rano”, “nezapaženo” jer je imao bezuvjetnu podršku ilegal-nog sistema jataka, te cijelu operativnu mrežu koja ga je pri-krivala i štitila. Državni vrh i državne strukture nisu učestvo-vale u ovim operacijam, i jednoglasno ih osuđuju. Država se konačno obračunava sa mračnom prošlošću.

Nasuprot tome tabloidi su se uglavnom fokusirali na privatne “zanimljivosti” iz Dabićevog života prije njegovog hapšenja. Kako se tekstovi sa naslovima poput: “Duhovni boem s ki-kom i šeširom”, “Energija Svetog Duha za spas”, “Beli mag”, “Bioenergijom lečio decu i seksualne poremećaje”, “Razi-gravao spermatozoide”, “Radovanove staze novobeograd-

14 “…One of its most characteristic tones of voice is that of a skeptical laughter which offers the pleasures of disbelief, the pleasure of not being taken in. This popular pleasure of “seeing through” them (whoever consti-tutes the powerful them of the moment) is the historical result of centuries of subordination which the people have not allowed to develop into subjec-tion” (prema: Storey, 1996: 78).15 Fisk se poziva na pojam subjekta kako ga je definirao Luj Altiser, (Louis Althusser) gdje subjekt predstavlja društvenu, a ne prirodnu kategoriju. Al-tiser vjeruje da su ljudi “subjekti u ideologiji” (engl. subjects-in-ideology), te da ideološke norme, naturalizirane u društenim praksama, uslovljavaju ne samo način na koji se doživljava materijalna realnost , nego i vlastiti iden-titet, međuljudski odnosi i samo društvo kao takvo. 16 Fisk tvrdi da “Našu svest ne stvaraju samo društveni odnosi i ideologija koja u njima deluje: dostupni diskurzivni i kulturni izvori iz kojih stvaramo smisao svojih društvenih odnosa i iskustava nisu monolitni, nisu ograničeni …na stvaranje samo jednog skupa (ideološki određenih) značenja. To su izvori koje mi koristimo, u istoj onoj meri u kojoj oni koriste nas: mi smo društveni agenti, pre nego društveni subjekti” (Fisk, 2001: 207).

ske”, razlikuju od onih objavljenih u službenim novinama? U jednom od članaka pod nazivom “Radovanove staze no-vobeogradske”, čitatelji mogu pročitati gdje je dr Dabić sta-novao, kako je pozdravljao, (“čak i kada nije bio siguran da poznaje komšije koje sede ispred ulaza”)17, kako je izgledao stan u kojem je živio (“kad se proviri kroz špijunku”), na ko-jem je kiosku kupovao novine (“najčešće Politiku i Pravdu”), gdje je pazario povrće (“nikad lubenice ili dinje”), da je u pe-kari “najčešće kupovao krompirušu, nikada nije pio jogurt, i uvijek je tražio nešto posno”. Prodavačica iz “B marketa” o njemu kaže:

Nikada se nije šalio. Najčešće je kupovao dopune za mo-bilni telefon. Sećam se da je jednom pogrešio broj na koji je poslao uplatu, a jednom nije mogao da se seti broja. Možda ih je često menjao. Nikada nisu bile veće od 200-300 dinara… Karadžić je, najčešće kupovao vodu, jogurt i crni tost. Stalno je pitao za taj tost, nije kupovao cigarete ni pivo. Samo vodu! Najčešće je dolazio sam, ponekad i u društvu neke žene. Događalo se i da ona dođe sama i tada je ku-povala beli hleb i cigarete.

Većina tekstova objavljenih u žutoj štampi malo se ili skoro nikako razlikuje od gore navedenog primjera. Svih karak-terizira “razigrani ton” kojim se piše o najintimnijim deta-ljima Dabićevog života. Interesantno je da se u člancima u podjednakoj mjeri koriste oba identiteta (Karadžić i Dabić), te da se čitaoci minimalno ili nikako obavještavaju o druš-tveno-političkim implikacijama (nagradama i posljedicama) njegovog hapšenja i procesuiranja, deportacijom u Hag itd. Ovakvi tekstovi su neminovno utjecali na stvaranje mita o dr Dabiću, međutim, oni su svojom diskurzivnom struktu-rom ostavljali čitaocu mogućnost “vjerovanja i nevjerova-nja”, te konstantnog preispitivanja konotativnih i stvaranja vlastitih značenja.

Mitovi u popularnoj kulturi

Fisk definira popularnu kulturu kao aktivan proces stva-ranja i prenošenja značenja unutar određenog društvenog sistema. Ona se stvara u uslovima subordinacije, kao reak-cija na dominantne društvene sile. Popularna kultura nije nametnuta; nju ne proizvodi industrija kulture. Stvaraju je sami ljudi koji proizvoljno koriste njene tekstove da bi, u re-laciji sa vlastitim društvenim iskustvima, proizveli za sebe relevantna, subverzivna značenja.

17 “Stanari ulice Jurija Gagarina 267 u Novom Beogradu o svom komšiji doktoru Dabiću imaju samo reči hvale. Kažu da se uvek ljubazno javljao, da nikada nije prošao a da nije rekao „dobar dan”, čak i kada nije bio siguran da poznaje komšije koje sede ispred ulaza. „Uvek je bio u mantilu, sa šeširom. Nisam znala da je doktor. Delovao je kao slikar. Uvek je bio ljubazan, smi-ren, prvi se javljao. Ponašao se normalno. Nikada ne bih zaključila da se krije od nekoga”, kaže nam jedna od komšinica. Stanari ove sada već slavne zgrade u Bloku 45 već razmišljaju o tome da li će i koliko skočiti cene nji-hovih stanova” (prema: R. Bulatović, “Radovanove staze novobeogradske”, http://24sata.co.yu/vesti.php?id=30781, 25. 1. 2010.).



Iva Simčić rođena je u Sarajevu. Radi na Akademiji likovnih umjetnosti kao asistent na Nastavničkom odsjeku, predmet Slikanje.

Popularni tekstovi su necjeloviti, puni protivurječnosti, te nerijetko djeluju nedovršeno i osiromašeno. Kao takvi, oni podstiču različite čitaoce u procesima povezivanja diskur-zivne strukture teksta i društvenih iskustava svakodnevnog života, na stvaranje vlastitih, relevantnih značenja i zado-voljstava. Popularni tekstovi su proizvođački,18 polisemični i postoje jedino u relaciji sa drugim tekstovima (intertekstu-alni su).

Tekstovi o Dabiću štampani u tabloidima mogu se posma-trati kao popularni tekstovi. Necjeloviti su, protivurječni i puni pukotina. “Ulivaju se jedan u drugi, ulivaju se u sva-kodnevni život” (prema: Fisk, 2001: 146), te su, stoga, ide-alna građa za čitaoca da ih sam “kompletira” I proizvođač-kim čitanjam stvori vlastita relevantna značenja. Kao i drugi tekstovi popularne kulture oni su nepotpuni dok ne počnu cirkulirati u društvu; svaki pojedinačni tekst predstavlja na-dogradnju onog prethodnog. Oni se stoga, sa stanovišta po-pularne kulture, mogu posmatrati kao materijali koji u me-đusobnoj interakciji i kroz cirkulaciju u društvu podstiču aktivnu proizvodnju značenja.

Kakva se popularna značenja mogu proizvesti čitajući u ta-bloidima tekstove o Dabiću? Tekstovi su polisemični i na-meću intertekstualna čitanja – značenja su, stoga, mnogo-brojna, ovisna o kriterijumima relevantnosti samog čitatelja, koji su pak uslovljeni njegovom društvenom situacijom. Fisk navodi da “svaki tekst može da ponudi, makar potencijalno, isto onoliko relevantnih aspekata koliko postoji različitih društvenih pripadnosti njegovih čitalaca” (Fisk, 2001: 150).

Značenja kreirana u mitu o Dabiću – njegova nevidljivost (dobra kamuflaža), neuhvatljivost (odlična sposobnost pri-lagođavanja okolnostima) i neprepoznatljivost - ne odnose se, više (kao u drugostepenom semiološkom lancu), samo na njegov lični identitet i ostvarene društvene odnose. Ova značenja, transformacijom samog mita u popularni tekst, konotiraju “stvarne” društvene prilike i relacije koje se ne podudaraju sa javnim prezentacijama istih kroz “službene” tekstove kulture. Postajući popularni tekst, mit o Dabiću postaje i sam sirova građa koja omogućava čitatelju da kre-ira određena “viša” i kompleksnija značenja. Ona nadilaze samog Dabića kao individualnu ličnost i pažljivo konstrui-rani mit. Potencijalna značenja - kao što su politička nespre-mnost, nesposobnost i motivirana nemogućnost djelovanja (prepoznavanja i lociranja) - ideološki su nabijena i zasićena (ne i “dominantno” ideološki). Iako inicijalna namjera indu-strije kulture (u procesu kreiranja samog mita) nije da pla-sira i propagira ovakvu vrstu alternativnih značenja, ona se nameću prilikom čitateljeve interakcije sa tekstom i njego-vom intertekstualnom cirkulacijom u društvu.

18 Fisk se, koristeći ovaj termin, poziva za Bartovo razlikovanje čitalačkih i spisateljskih tendencija u tekstovima. Proizvođački tekst je ustvari pop-ularni spisateljski tekst koji “ne nameće zakone vlastite konstrukcije koji čitaoci moraju da odgonetnu…on je pristupačan koliko i čitalački… ali pos-jeduje otvorenost spisateljskog teksta… On se nudi popularnoj proizvodnji” (Fisk, 2001: 121).

Zaključak

U ovom radu analizirani su procesi stvaranja mita prema obrascima dvije teorijske platforme. Prva, rigidnija, sagleda-vala je mit preko univerzalne strukture, te je on, stoga, oka-rakteriziran kao vječan i otporan na historijske promjene. Drugi, semiološki pristup, objašnjavao je proizvodnju mita kao društveno-historijski uslovljen i specifičan proces. U konačnici, mit je u ovom radu prošao suštinsku transforma-ciju, te je od proizvoda diktiranog univerzalnom strukturom postao popularni tekst.

U ovom radu nisu postavljena pitanja o stvarnim motiva-cijama vladajuće društvene strukture, niti su se vrednovala značenja (istinita, neistinita ili prividno istinita) propagirana preko tzv. službenih medija. Ostaje otvorena mogućnost komparacija vrijednosti vladajuće ideologije i njenih prezen-tacija kroz tekstove industrije kulture. Također, tekstovi o Dabićevom tajnom životu nude mogućnosti za razmatranje procesa stvaranja oprečnih osjećaja kod čitalaca prilikom proizvodnje vlastitih, relevantnih značenja: tjeskobe i/ili za-dovoljstava. Obe emocije potencijalno podrivaju procese kreiranja značenja od strane dominantne ideologije (npr.: U prvom slučaju tekstovi u žutoj štampi konotiraju nesposob-nost vladajućih društvenih struktura da se obračuna sa muč-nom prošlošću, iako takve poruke plasira u javnost - u ovom slučaju moguće je stvaranje osjećaja tjeskobe. U drugom slu-čaju konotira se želja za njegovim neuhićenjam i samim tim prešutna podrška, što je opet u suprotnosti sa javnim istu-pima političkog djelovanja – ova implikacija može prouzro-kovati zadovoljstvo ili tjeskobu).

Mit o dr Dabiću stvorili su različiti tekstovi industrije kul-ture (i on kao takav reprodukuje njenu ideologiju): pored službenih novina to su podjednako činili i tabloidi, radiote-levizijske emisije i internet portali. U ovom radu, odabrani su novinski mediji, kao centralni fokus. Može se tvrditi da tabloidi nisu učestvovali samo u njegovoj institucionaliza-ciji nego i njegovoj transformaciji: omogućili su pretvaranje mita o dr Dabiću u popularni tekst. On je, kao takav, poli-semičan i intertekstualan i stoga idelan za kreiranje subver-zivnih, relevantnih popularnih značenja. Također, važno je istaknuti da industrija kulture, a time i vladajuća ideologija, nisu u mogućnosti kontrolirati kreiranje popularnih znače-nja koja određeni tekstovi kulture podstiču. Ideologija nije u stanju čitaocima u potpunosti nametnuti vrijednosti i ideje koje mit promovira.



Literatura:

Luj Altiser, “Ideologija i državni ideološki aparati”, iz: Jelena Đorđević, Studije kulture: zbornik, Službeni glasnik, Beo-grad, 2008.;

Rolan Bart, Književnost mitologija semiologija, Nolit, Beo-grad, 1971.;

Rolan Bart, Rolan Bart po Rolanu Bartu, IP Svetovi, Novi Sad, 1992.;

Roland Barthes, “Mythologies”, iz: Julie Rivkin, Michael Ryan (eds), Literary Theory: An Anthology, Blackwell Publis-hing, 2004.;

Džon Fisk, Popularna kultura, Clio, Beograd, 2001.;

John Fiske, “Culture, Ideology, Interpellation” iz: Julie Riv-kin, Michael Ryan (eds), Literary Theory: An Anthology, Blackwell Publishing, 2004.;

John Lechte, Fifty Key Contemporary Thinkers: From struc-turalism to post-humanism, Routledge, New York, 2008.;

John Storey, Cultural Studies & The Study of Popular Cul-tures: Theories and Methods, University of Georgia Press, Athens, 1996.;

Dominic Strinati, An Introduction to Theories of Popular Culture, Routledge, London, 1995.;

Miško Šuvaković, Pojmovnik suvremene umjetnosti, Ho-retzky, Zagreb, 2005.;

Raca Karadžić, “Rekli su…”, u: Politika, 34022, Beograd, 2008., str. 6;

M.J.D., “Miting podrške Karadžiću, a protiv Tadića”, u: Poli-tika, 34025, Beograd, 2008., str. 1;

G.B., “Tadić: Srbija ne pristaje na ucene”, u: Politika, 34030, Beograd, 2008., str. 1;

Danijela Vukosavljević, “Lična karta na ime mrtvog vojnika”, u: Politika, 34019, Beograd, 2008., str. 1;

M.A. i agencije, “Viđen u Austriji, Rusiji i Italiji”, u: Politika, 34021, Beograd, 2008., str. 5;

Lj. Milisavljević i agencije, “Karadžić: Imao sam sporazum sa Holbrukom”, u: Politika, 34027, Beograd, 2008., str. 1;

A. Roknić, “Predsedniku Srbije na desetine pretnji smrću”, u: Danas, 3955, str. 3;

Peščanik, “Osnivanje SDS BiH i izbor Radovana Karadžića za predsednika” (16. 8. 2008.) http://www.pescanik.net/con-tent/view/1845/65/ (28. 1. 2010.);

Tanjug, “Karadžić je bio najavljen kao predavač u klubu Nju-jork”, http://www.biznisnovine.com/cms/item/stories/sr.html?view=story&id=16225 (28. 9. 2009.);

Smiljana Vidić, “Razigravao spermatozoide”, http://www.ku-rir-info.rs/clanak/vesti/kurir-30-07-2008/razigravao-sper-matozoide (28. 9. 2009.);

Glas javnosti, “Duhovni boem s kikom i šeširom”, (sreda 23. jul 2008.), http://www.glas-javnosti.rs/clanak/tema/glas-javnosti-23-07-2008/duhovni-boem-s-kikom-i-sesirom (25. 1. 2010.);

Glas javnosti, “Energija Svetog Duha za spas”, (sreda 23. jul 2008.), http://www.glas-javnosti.rs/clanak/tema/glas-javno-sti-23-07-2008/energija-svetog-duha-za-spas (25. 1. 2010.);

Kurir, “Beli mag”, (sreda, 23. jul 2008.), http://www.kurir-info.rs/clanak/vesti/kurir-23-07-2008/beli-mag (25. 1. 2010.);

Alo, “Bioenergijom lečio decu i seksualne poremećaje”, (sreda, 23. 7. 2008.), http://www.alo.rs/vesti/5283/Bioener-gijom_lecio_decu_i_seksualne_poremecaje (25. 1. 2010.);

Blic, “Radovan zaljubljeni guru”, (23. 7. 2008.), http://www.naslovi.net/2008-07-23/blic/radovan-zaljubljeni-guru/753076 (25. 1. 2010.);

Jovana Gligorijević, Jasmina Lazić, Marija Vidić, “Doktor Radovan i gospodin Dragan”, http://www.vreme.com/cms/view.php?id=685337 (25. 1. 2010.);

R. Bulatović, “Radovanove staze novobeogradske”, http://24sata.co.yu/vesti.php?id=30781 (25. 1. 2010.);

Alo, “Komšije: Radovan je imao običaj da naručuje pesme o sebi u kafani”, (četvrtak, 24. 7. 2008.), http://www.alo.rs/ve-sti/5323/Komsije_Radovan_je_imao_obicaj_da_narucuje_pesme_o_sebi_u_kafani (25. 1. 2010.);

Press online, “Karadžić mi izlečio migrenu!”, (24. 7. 2008.), http://www.pressonline.rs/sr/vesti/vesti_dana/story/42309/KARAD%C5%BDI%C4%86+MI+IZLE%C4%8CIO+MIGRENU!.html (25. 1. 2010.);

NAŠE STARINE

Naše starine


Perun na Prenju, Veles na VeležiProučavanje stare vjere naroda slavenskoga jezika, ergo i hrvatske pravjere, naša je društvena i znanstvena obveza, jer bez toga dobili bismo svjedodžbu duhovna siromaštva (testimonium paupertatis). Što je osnovna misao Katičićeva proučavanja obredna pjesništva? Riječ je o sveslavenskoj sagi o dramatičnom sukobu između Reda i Nereda. Red u slavenskoj predaji personificira gromovnik Perun, a Nered zmija Veles. Zmija želi narušiti red, a gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti

Radoslav Dodig

Početkom prošle godine pojavila se knjiga akademika Radoslava Katičića Božanski boj: Tragovi svetih pjesama naše pret-kršćanske starine, 378 str., Zagreb/Mo-šćenička Draga, u nakladi Odsjeka za et-nologiju i antropologiju filozofskoga fa-kulteta u Zagrebu i Katedre Čakavskoga sabora općine Mošćenička Draga (sl. 1). U njoj je akademik Katičić zaokružio i na jednom mjestu skupio svoje tekstove o obrednom pretkršćanskom sakralnom pjesništvu, koje je kontinuirano počeo pi-sati od 1984., najvećma u časopisu Wiener Slavistisches Jahrbuch. Knjiga je napisana kao hommage ruskim indoeuropeistima Vladimiru Nikolaeviču Toporovu i Vjačeslavu Vsevo-lodoviču Ivanovu (Владимир Николаевич Топоров, Вячеслав Всеволодович Иванов). Oni su 1974. objavili zajedničko djelo Исследования в области славянских древностей. Лексические и фразеологические вопросы реконструкции текстов, u kojemu su napravili rekon-strukciju praslavenskih tekstova, posebice predaje o sukobu između Gromovnika i Zmije odnosno Zmaja. Proučavajući praslavenski mitski sustav dokazali su ukorijenjenost tek-stova poganskih Slavena u praindoeuropsku predaju, što je naznačilo veliku prekretnicu u izučavanju mitologije slaven-

skih naroda. Na tragu ruskoga dvojca na-stavili su njihovi sunarodnjaci Boris Alek-sandrovič Rybakov (Язычество древних славян, 1981) i Boris Aleksandrovič Us-penskij (Филологические разыскания в области славянских древностей, 1982). U Hrvatskoj mitološkom staroslavenskom stazom krenuo je osamdesetih godina prošloga stoljeća upravo filolog Radoslav Katičić, posebice svojom rekonstrukcijom mitskoga kazivanja o praslavenskom bogu vegetacije. Na nj se naslonio etnolog Vito-mir Belaj studijom o slavenskim običajima i vjerovanjima koji su vezani uz godišnji ci-klus vremena (Hod kroz godinu, II. izdanje,

Zagreb, 2007), kao i na drugim slavenskim stranama Nikos Čausidis o kultnoj topografiji u južnih Slavena (Mitskite sliki na južnite Sloveni, Skopje, 1994), Andrej Pleterski o mitskoj interpretaciji staroslavenskoga krajolika (Strukture tridelne ideologije v prostoru pri Slovanih, Zgodovinski ča-sopis, 50/2, Ljubljana, 1996, 163-185) i Sreten Petrović o sustavu srpske mitologije (Srpska mitologija: u verovanju, običajima i ritualu, Beograd, 2004).

U uvodu svoje knjige Katičić ističe da ona obrađuje rekon-strukciju tekstova sakralna pjesništva, koji su se pjevali pri

Povodom knjige Božanski boj akademika Radoslava Katičića

Slika 1: Naslovnica knjige

Naše starine


vršenju obreda i činili njihov sastavan dio. Proučavanje stare vjere naroda slavenskoga jezika, ergo i hrvatske pravjere, naša je društvena i znanstvena obveza, jer bez toga dobili bi-smo svjedodžbu duhovna siromaštva (testimonium pauper-tatis). Što je osnovna misao Katičićeva proučavanja obredna pjesništva? Riječ je o sveslavenskoj sagi o dramatičnom su-kobu između Reda i Nereda. Red u slavenskoj predaji per-sonificira gromovnik Perun, a Nered zmija Veles. Zmija želi narušiti red, a gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti. Postoji također scena u kojoj se Zmija penje na vrh, koji je sjedište sama Gromovnika, pa stoga on tuče zmiju svojim gromovima u hrastovoj šumi (Dubrava) i tjera ju natrag u njezin svijet uz vodu ili preko vode. Motiv nosi jasnu po-ruku da je gromovnik gore na vrhu gore (svjetskoga stabla ili gore), a zmija ili zmaj dolje ispod (u vodi ili špilji). Auk-tor se u svojim istraživanjima, ponajprije jezikoslovnim, pa etnološkim, arheološkim, filozofskim i povijesnim, oslonio na usmenu književnost naroda koji govore slavenskim je-zicima. Među njima obilje zapretane građe nudi ruska pi-smena i usmena pučka baština: svadbene i ophodne pjesme, stari ljetopisi (Novgorodski) i legende (Jaroslavska), latvij-ske ženske pjesme (daina), bjeloruske predaje (kaže) gatke i zagovori, ali i makedonske i srpske junačke pjesme. Više je tomu razloga. Na Sjeveru i Istoku proces kristijanizacije tekao je dulje i sporije, izvora o tome imamo više, dok se u južnim stranama, posebice u Hrvata, proces pokrštenja odi-grao znatno brže i djelotvornije. Usto, folklorna baština u Rusa, Bugara i Srba pokazuje više konzervativnih crta i žilav kontinuitet iz daleke prošlosti.

Stožerno je obredno pitanje Čiji to dvor stoji na gori?1 Pi-sac nudi odgovor: “To je onaj koji nadmoćno suzbija zmaja što od korijena drveta i vode pod njim nasrće na njegove ptiće u gnijezdu. To je nebeski bog gromovnik, nitko manji, bog koji se u Slavena zove Perunъ. Može se dakle uspostaviti praslavenski obredni dijalog koji se sastoji od pitanja i odgo-vora: Čьjь to dvorъ na gorě stojitь?- Perunovъ dvorъ na gorě stojitь! Iza pitanja slijedi opis dvora na gori u smislu kako se razabire iz predaje istočnoslavenske usmene književnosti, koja tu potječe iz praslavenske obredne predaje, a iza odgo-vora opis onoga što se događa u dvoru”.2 O slavenskom bogu Perunu (Porun, Poren, Peren, Porinj, Perün, Peren, Перунъ) postoji brdo literature.3 Sam Katičić u knjizi posvećuje mu dva poglavlja Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod Splita (285-299) i Perunovo svetište nad Mošćenicama u svjetlu toponimije i topografije (301-312). Velik broj proučavatelja mitologije slaže se da je Perun (sl. 2) sveslavensko božan-stvo visoka ranga i o njemu postoji najviše pisanih izvora. Ime (osnova Per- i sufiks -unъ) povezuje se s indoeuropskim korijenom *per-, udarati.4 Što se tiče litavskoga oblika Per-

1 Poglavlje u knjizi prvotno je kao članak objavljen u časopisu Filologija 48, Zagreb, 2007, 75-113.2 Katičić, Božanski boj, 105.3 Ivanov, Toporov, Issledovanija, 4-30; H. Lovmjanjski, Religija Slovena, Be-ograd, 1996, 78-81. 4 М. Фасмер Этимологический словарь русского языка, Tom III, Санкт-Петербург, 1996, 246-247; V. Machek, Etymologický slovník jazyka českého,

kúnas i latvijskoga Perkôns, oni se dovode u vezu s latinskim quercus, hrast, što je iz korijena *perk-.5 U prilog štovanju Peruna Katičić je topografski i onomastički ispitao predio iznad rijeke Žrnovnice. Tamo se dižu tri brdska vrha Perun-sko, Perunić i Perun. Na Perunskom je pretpovijesna gradina i na njoj crkva sv. Jure. U blizini je lokalitet Zmijin kamen. K tomu, pridodao je i brdo Perun s obližnjim toponimom Trebišće iznad Mošćenice, Perunčevac u Istri, te biljku peru-niku, u Dubrovniku zvanu bogiša. Perunika (Iris germanica) biljka je iz mitske i magijske sfere. Čajkanović napominje da je u izrazu sv. Petar Bogišar sačuvana epikleza boga kojega je naslijedio sv. Petar, dakle Peruna. Usto, peruniku narod je raznosio po kućama da bi ga ona sačuvala od groma.6 U Bo-

III. ed., Praha, 1971, 445; L. Niederle, Život starých slovanů, II,1, v Praze, 1916, 93-102; Т. В. Гамкрелидзе, В. В. Иванов, Индоевропейский язык и индоевропейцы, II, Тбилиси, 1984, 793; Lovmjanjski, Religija Slovena, 79-80; Katičić, Božanski boj, 112-113, Petrović, Srpska mitologija, 369. Usp. al-banski pernëdi, nebo: E. Çabej, Studime Gjuhësore, II, Prishtinë, 1976, 433. Perunov dan je četvrtak, polapski perěndan.Tog dana hodale su i dodole zazivajući kišu, S. Zečević, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru, Zenica, 1973, 128. Perunovo mjesto u slavenskom panteonu u no-vije doba u M. Yoffe, F. Von Mueller, J. Krafczik, Perun: The God of Thunder, New York, 2003.5 A. Ernout & A. Meillet, Dictionnaire étymologique de la langue latine, 4e, Paris, 2001, 555; Lovmjanjski, o.c., 80; A. Gluhak, Hrvatski etimološki rječnik, Zagreb, 1993, 475.6 V. Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd, 1985, 33-34;

Slika 2: Perunov kip, crtež iz 17. st.

Naše starine


sni se nekad za bogišu govorilo “čuvarkuća, bolja na krovu nego dva psa pred kućom”.7 Toponomastikom u svezi s Pe-runom, perunikom i proporušama (ophodarima koji su od Jurjeva do Petrova zazivali kišu) prvi se pozabavio M. Filipo-vić,8 a posebice S. Petrović. On je ubicirao na prostoru stare Jugoslavije, uz pet toponima s autentičnim imenom Perun (Poljice, Istra, Rama, Vareš i Makedonija),9 znatan broj dru-gih toponima koji mogu imati kultno značenje (Periš, Peru-šić, Perunčevac, Perkuša, Perunja, Peruča, Perane i dr.), njih ukupno 85.10 Posebna je zanimljivost što se u Poljicima oko Peruna, Perunskoga i Perunića podiglo 85 kršćanskih crkava (sv. Petar, sv. Jure, sv. Mihovil, sv. Nikola, sv. Luka i dr.), kao da je Katolička crkva htjela debelo prekriti poljički bastion poganstva.11 Možda se u ostatak Perunove kultne onoma-stike mogu uvrstiti i Perunovac u Ilićima kod Mostara i brda Perunovci i Mali Perunovac iznad Cima kod Mostara.12

Ruska Jaroslavska legenda govori o bogu Velesu, zaštitniku stoke i darovatelju svake dobrobiti. U istočnih Slavena obič-niji oblik je Volos. Ali iz obredna pjesništva saznaje se da je Volos (Veles), stočji bog, u mitskom kontekstu Perunov protivnik. On je dolje i javlja se kao ljuti zmaj kojega Perun gromom suzbija (Božanski boj, 137-149). Ima mišljenja kako treba biti oprezan u poistovjećivanju imena Volos i Veles. “Ako je starorusko Волосъ postalo od praslavenskoga Volsъ, njegov južnoslavenski ekvivalent bio bi Vlasъ”.13 P. Skok ta-kođer napominje da Volos i Veles ne moraju biti identična

7 Š. Kulišić, P. Ž. Petrović, N. Pantelić, Srpski mitološki rečnik, II. izdanje, Beograd, 1998, 40; Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik, ur. S. M. Tolstoj, Lj. Radenković, Beograd, 2001, 423.8 M. S. Filipović, Tragovi Perunova kulta kod Južnih Slovena, Glasnik Ze-maljskog muzeja u Sarajevu, nova serija, sveska 3, Sarajevo, 1948, 63-80.9 Navodi ih i Katičić, Božanski boj, 116-117.10 Petrović, o. c., 391, sl. 60.11 S. Petrović, Srpska mitologija, sl. 7.12 P. Oreč, Tragovi religioznog vjerovanja i praznovjerja u imenima zemlji-šta (toponomastika), II. dio, Most 83-84, Mostar, 1990, 76.13 A. Loma, Vezana mitološka nazvanja u toponimiji, Onomatološki pri-lozi VIII, Beograd, 1987, 41.

božanstva.14 Nema sigurne etimologije Velesova/Volosova imena. M. Vasmer, koji je protiv identifikacije Veles – Volos, u Velesu traži pridjev велии, большой, velik,15 B. A. Ryba-kov s praslavenskim oblicima *Velsъ, *Volsъ povezuje baltič-koga boga zagrobna života Вяльнаса,16 R. Jakobson Velesa opisuje kao “master of vision”,17 dok R. Katičić misli da se ime toga slavenskoga boga izvodi iz dvaju prijevojnih stup-njeva Velesъ i Velsъ, s prijevojnom puninom odnosno praz-ninom u drugom slogu.18 Ima mišljenja da je Veles u kasnijoj kristijanizaciji degradiran na rang zlog demona ili đavola.19 U Rusa postoji ritualni izraz “vezati Volosovu bradu”, na što podsjećaju hrvatske fraze Puna šaka brade i Primiti boga za bradu.20 Bez obzira na dvojbe oko imena i funkcije (bog stoke i bogatstva, ali i htonično božanstvo vezano za kult mrtvih) postoje očuvani tragovi Velesa/Volosa u folkloru južnih Sla-vena i u toponimiji. S. Petrović je mapirao povelik broj to-ponima s osnovom Vel- (sl. 3). U interpretatio ecclesiastica Volos je zamijenjen sa sv. Blažom (Βλάσιος, Vlasius, Vlaho), čija je crkva bila sagrađena u Novgorodu na mjestu gdje je stajao Volosov idol.21 Kako je Volos/Veles, između ostaloga, pripadao u red htoničnih božanstava tame i zla, crkve i ka-pele sv. Blaža redovito se nalaze na desnoj strani vode.

Nakon dva-tri stoljeća života u poganskoj vjeri južni Sla-veni primili su kršćanstvo. Novi vjeronauk preslojio je stare

14 Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III, 572.15 M. Vasmer, Словар, I, 287.16 Б.А.Рыбаков, Язычество древних Славян, 327-330.17 R. Jakobson, The Slavic god Veles and his Indo-European cognates, Se-lected Writings VII: Contributions to comparative mythology, ed. S. Rudy, Berlin-N.York-Amsterdam, 1985, 43.18 R. Katičić, Ljuta zvijer, Filologija 49, Zagreb, 2007, 118.19 Srpska mitologija, 412.20 Š. Kulišić, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških, Sarajevo, 1979, 168-169. U Arheološkoj zbirci Franjevačkoga muzeja na Humcu kod Ljubuškoga nalazi se tajanstveni kameni lik bradata muškarca podrijetlom iz Krehina Graca (sl. 4). Kao da je klesar imao pred očima Velesov lik?!21 A. Brückner, Die Slaven. Religionsgeschichtliches Lesebuch, Tübingen, 1926, 124.

Slika 3: tragovi Velesova kulta Slika 5: Juraj ubija zmaja, bilig iz Ž. BiokovskeSlika 4: glava iz K. Graca

Naše starine


Slika 5: Juraj ubija zmaja, bilig iz Ž. Biokovske

obrede i kultove, ali poganski prežitci naziru se iza folklorne i jezične baštine. Umjesto Peruna, Velesa i Svantevita do-đoše Ilija, Vlaho i Vid. Arkanđela Mihovila (Mihaela) po-štuje i istočna i zapadna Crkva. Kult mu se na Zapadu širi od kraja 5. st. iz Italije i Francuske. Ikonografski pojavljuje se od 9. st. kao krilati anđeo, a od visokoga srednjeg vijeka u vojničkoj opremi s kacigom, štitom i kopljem. Prikazuje se i s vagom kako važe duše. Sv. Mihovil supstitut je pretkršćan-skih božanstava, pa se velik broj crkava nalazi na vrhovima brjegova, koji su nekad bili posvećeni kultovima.22Arkanđeo Mihael bio je zaštitnikom bizantskih careva, pa je u 7. i 8. st. dobio izrazita ratnička obilježja.23 Kult mu je rano potvr-đen u Splitu, s najstarijom crkvom iz 7-8. st.24 U toponoma-stičkom indeksu zemljopisnih karata 1.100.000 (Index Ga-zetteer) tridesetih godina prošloga stoljeća kao crkva Sveti Mihovil navodi se 38 puta.25

Ilija, sveti prorok (lat. Elia), isposnik i pustinjak, slavljen i u istočnoj i u zapadnoj crkvi. S asocijacijom na motiv uzla-ska na nebo u vatrenim kolima (nebeski kočijaš) zamije-nio je starija pretkršćanska vjerovanja (Ilija Gromovnik). Ikonografski motiv o uzlasku na nebo u ognjenim kolima pojavljuje se već od 3-4. st. u katakombama.26 Od svih kr-šćanskih svetaca Rusi su ponaprije prihvatili svetoga Iliju. U Novgorodu je imao dvije crkve – jednu Ilije kišnoga, drugu Ilije sušnoga.27 Ilindan spada u red najpoštovanijih blagdana u Srba.28 Hercegovački puk vjeruje kad bi sv. Ilija znao kad je u godini njegov dan, sav bi svijet spalio.29 Njegova sestra je Ognjena Marija, koja može biti i Marija Magdalena.30 U narodnom kultu svetaca funkcije sv. Ilije mogu se djelomice poistovjetiti sa značajkama sv. Juraja.31 U Index Gazetteer za Sveti Ilija zabilježeno je 85 imena, uglavnom crkava, ali gdje-koje brdo i selo.32

Sveti Juraj (Georgius), čiji se kult prije 12. st. proširio na Eu-ropu, posebice s križarima (motiv sa zmajem, sl. 5), postao

22 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. A. Badurina, Zagreb, 1985, 401-402.23 T. Subotin-Golubović, Kult arhanđela Mihaila u srednjovekovnoj Srbiji, Kult svetih na Balkanu, Liceum 7, Kragujevac, 2002, 16. Zanimljivo je da se njegovo štovanje 12. listopada ne veže za miholjske zadušnice u kalendaru Srpske pravoslavne crkve, M. Nedeljeković, Godišnji običaji u Srba, Beo-grad, 1990, 154.24 M. Marasović-Alujević, Hagionimi srednjovjekovnog Splita, Starohrvat-ska prosvjeta 15, Split, 1986, 290.25 Yugoslavia. Index gazetteer, showing place-names on 1:100000 map se-ries. Compiled by the Survey Directorate &Middle East, Cairo: Survey Di-rectorate, 1944, VI, 243-244.26 Leksikon ikonografije, 259-261.27 L. Leže, Slovenska mitologija, Beograd, 1984, 68.28 Nedeljeković, Godišnji običaji, 106.29 J. Suton, Vjerski život i običaji zapadne Hercegovine, Zagreb, 1968, 119.30 Nikola vitez dr. Gržetić Gašpićev, O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, I. Dio, Mostar, 1900, 124.31 Slovenska mitologija, 223.32 Index Gazetteer, VI, 239-241.

je zaštitnikom mnogih gradova.33 U agrarnim i stočarskim zemljama bdio je nad zemljom, usjevima, zelenilom i sto-kom, pa je u toj funkciji supstituirao starije predkršćanske agrarne i stočarske kultove. Brojne crkve u istočnojadran-skom prostoru svjedoče o popularnosti njegova kulta. Cr-kve u njegovu čast obično se nalaze na markantnim polo-žajima, na rtovima i brdskim visovima.34 Jurjevo, danas 23. travnja, u starije doba 24. travnja, u narodu se često shvaćao kao pravi početak proljeća.35 Na njegovu svetkovinu mora se uraniti, jer s izlaskom sunca tjera kola i koga pregazi “bit će lin čitavo lito”.36 Vrh Biokova zove se Sveti Jure,37 gdje se nalazi stara crkva njemu u čast. Tu bi se u ranije doba hodo-častilo iz cijele Dalmacije na zavjet, posebice mlade nevjeste koje nisu imale poroda. Djevojke za što bolji uspjeh zavjeta penjale su se katkad i dva dana, kažu ne braneći tvrdoglavo svoje djevičanstvo, za inat zlobnicima koji su rogoborili da tamo vladala seksualna anarhija.38 Srpski seljak Đurđevdan smatra glavnim stočarskim blagdanom, koji se izdvaja od svih drugih kao najomiljenija i po običajima najraznovrsnija svetkovina.39 U ljubuških muslimana zabilježen je običaj da rano ujutro iziđu na jurjevski uranak, prema brdu Jurjevici, do izvora koji se zvao Drini, momci i djevojke, okićeni cvije-ćem, s pjesmom. Govorili su “Tko se na uranku prije izlaska sunca umije vodom na vrelu Drini, bit će čitave godine zdrav k’o drijen”.40 Slične zapise navodi i N. Gržetić Gašpićev kra-jem 19. st., kako se u Hercegovini zgrne narod o Jurjevdanu na živa vrela, gdje će se za zdravlje žive vode napiti i uz va-tru i pečenicu u kolu zaigrati.41 Index Gazetteer za ime Sveti Juraj donosi 68 upisa (crkve, selo, brdo ili ruševina), uz 20 spomena imena sv. Đorđe.42 Nađe se također toponima tipa Jurjavac, Jurje brdo, Jurjev do, Jurjevac, Jurjevica i Jurjevski dol.43

Sveti Ivan Krstitelj kao kršćanski svetac ima nakon Bogoro-dice najviše blagdana u liturgiji istočne i zapadne Crkve. Uz blagdan njegova rođenja 24. lipnja vezuju se predkršćanski kultni običaji krjesovi.44 Najčešće se vatre pale na humcima, brdima i na raskrižjima. U Hercegovini uoči Ivanjdana pa-lili su se svitnjaci. Zapali se obično gomila grana ili slame, uz preskakanje preko vatre. Ujutro zorom bosim nogama

33 Leksikon ikonografije, 308-30934 M. Marasović, Hagionimi, 281.35 Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb, 1988, 41.36 Suton, Vjerski život, 113.37 Slično se na planini Matokitu (vulgarnolatinsko *monte acutu) iznad Vr-gorca (1063m) najviša kota zove Sv. Rok, malo zapadnije od njega iznad Zavojana diže se planina s vrhom Sv. Mihovil (1241m). 38 V. Belaj, G. P. Šantek, Paški sveti trokut, Studia ethnologica Croatica, vol. 18, Zagreb, 2006, 158. 39 Nedeljković, Godišnji običaji, 72-81.40 M. Konjhodžić, Kronika o ljubuškom kraju, I, Ljubuški, 1974, 109.41 Nikola vitez dr. Gržetić Gašpićev, O vjeri starih Slovjena, 125.42 Index Gazetteer, VI, 235-236.43 Index Gazetteer, III, 89.44 Opći religijski leksikon, ur. A. Rebić, Zagreb, 2002, 385-386.

Naše starine


bi se zadržao dobar vid. U Hercegovini su se palile i vidov-danske vatre. U Slovenaca smatralo se da je Vidovo početak seljačkoga ljeta,50 a izraz vidovica odnosio se na ples, ali i bolest svetoga Vida.51 Bez obzira na veliku raširenost svet-kovanja Vidovdana Srpska pravoslavna crkva tek je 1892. u svoj kalendar unijela ga kao skroman praznik, jer ne poznaje sveca pod tim imenom.52 Uz Vida najčešće se spominje stari kult Svantovita (Sventevith, Svetovid, Svantevit, Swantovít, Sventovit, Zvantevith, Świętowit). Bio je vrhovni bog, ali za-padnoslavenske mitologije, sa središtem u baltičkoj Arkoni (sl. 6).53 A. Loma upozorava da se običavalo u stručnoj lite-raturi pisati o Svetovidu, što je pogrešno, jer se isključivo pi-salo o Suantuaitu, Szuentevitu ili Zuantevithu. Element VIT karakterističan je za teonimiju pribaltičkih Slavena, a veže se uz imena sa značenjem dobitak, pobjeda.54 Na Pagu je sredi-nom 19. str. zabilježena jedna stara obredna pjesma:

Sveti Vide, božji dide,Mi k tebi na gorika,Ti k nama na dolika.Oj dondole dondole!Na tvojemu na oltaruPoloži nam ovcu šaru.Oj dondole dondole!Da nam krave budu plodne,Da nam njive budu rodne.Oj dondole dondole!Da nam ovce janjci vode,Da u lokvam bude vode.Oj dondole dondole!55

Dakle, uz kult poganskoga Svantevita i štovanja svetoga Vida postoje nesuglasja. “Budući da je kod Gračišća jasno da je sveti Vid zamijenio Peruna, trebat će dobro pretresti uvrije-ženu tvrdnju kako se u Hrvatskoj štovao Svantevit. Naime, jedini argumenti za nju su posredni, preko imena kršćan-skoga sveca Vida. A taj je najednom postao sumnjiv. Usto, i za Svantevita kod zapadnih Slavena tvrde da je Perunova hipostaza”.56 U Slovenskom etimološkom slovaru s. v. Vido-vica može se pronaći povezivanje štovanja sv. Vida, uz topo-nim Šentvid, ali i hrvatske toponime na Kvarneru – Svevidi i Vidovice, čiji je izvor “poganski bog *Svętovitъ.57 H. Lovm-njanski misli da arkonski Svetovid nije mogao biti pozajmica

50 Slovenska mitologija, 78-79.51 F. Bezlaj, Etimološki slovar slovenskega jezika, IV, Ljubljana, 2005, 31252 Nedeljković, Godišnji običaji, 55.53 Slovenska mitologija, 485. O njegovim kipovima vidjeti Theologische Re-alenzyklopädie (TRE), ed. H. Balz, G. Krause, G. Müller, Band 27, Berlin, 1997, 398.54 Slovenska mitologija, 486. Usp. božanstva Jarovit, Porevit i Rujevit.55 Belaj, Šantek, Paški sveti trokut, 162.56 Belaj, Šantek, o.c., 176.57 Slovenski etimološki slovar, IV, 312.

gazio se ivanjski pepeo.45 Krijes (obrat, mijena) po prasta-rom slavenskom običaju označava vrijeme oko ljetnoga sol-sticija, dok se skakanjem preko vatre obavlja čin lustracije.46 U srpskim pučkim vjerovanjima govorilo se “da je Ivanj dan tako veliki svetac da na njega sunce na nebu triput od straha stane”.47

Vid, sveti mučenik (lat. Vitus), po legendi pogubljen u doba Dioklecijana, dok mu je u Rimu podignuta crkva potkraj 6. st. Poznaju ga najstariji crkveni kalendari na istoku i za-padu 15. lipnja. Kult mu se osobito od 8. st. širi iz Francu-ske. Brojne su mu crkve sagrađene u njegovu čast, u Slove-niji 76.48 Vjerovalo se da je uz ime Vitus vezana imenica vita, život, pa se u europskih naroda raširio antroponim Vitalis i Wito, a u Slavena Vid.49 Hrvati, Slovenci i Srbi, djelomice Bu-gari i Poljaci, poštuju sv. Vida kao zaštitnika vida i iscjelitelja očnih bolesti (sukladno narodnoj etimologiji imena). Prije izlaska sunca odlazilo se na livade i umivalo rosom, kako

45 Suton, Vjerski život, 115.46 Gavazzi, Godina dana, 92-93.47 Nedeljković, Godišnji običaji, 101.48 Leksikon ikonografije, 583.49 M. Marasović, Hagionimi, 298.

Slika 6: Svantevitov lik s otoka Rujana

Naše starine


latinskoga sanctus Vitus već oblik slavenske recepcije sv. Vita.58 U toponomastičkom indeksu nalazi se 41 potvrda za naziv Sveti Vid - crkva, uzvisina, lokalitet, brdo i selo.59 Može se također utvrditi da je sv. Vid, kršćanska preoblika slaven-skoga boga sunca i svjetlosti, svoju ulogu dijelio s još dvama kršćanskim svecima, čije se crkve podignute na istaknutim mjestima, sv. Iliji i sv. Ivanu Krstitelju. Pojedini istraživači misle da su kršćanski stratezi lomili Svetovidov/Svantevitov kult tako što su njegove ingerencije djelomice distribuirali: Sv. Ivanu dali su jedan od najduljih dana u godini i paljenje krjesova,60 sv. Iliji kišu, munje i gromove, a sv. Vidu ime i vidanje očiju.

U Hercegovini sustavna etnološka, arheološka i topografska istraživanja zadnjih dvadeset godina zamrla su, bilo nebri-gom društvenih struktura, bilo pomanjkanjem stručnjaka, a najvećma nedostatkom znanstvenih institucija, u prvome redu instituta, zavoda i muzeja. Najcitiraniji auktori iz nave-denih područja i dalje su Ćiro Truhelka i Carl Patsch s kraja 19. i početka 20. st. Što se tiče istraživanja staroslaven-ske mitologije ona je u povojima još od doba Nikole viteza dr. Gržetića Gašpićeva i njegova romantična djela O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita, Mostar, 1900. (II. izdanje, Beograd, 2002). Kao ilustraciju koliko je ši-roko mitološko polje od Cincara do Leotara i Maglića, ovlaš ćemo se dotaknuti nekoliko topografskih i toponomastičkih podataka, imajući pred očima zemljovide 1.25000 Vojnoge-ografskoga instituta iz Beograda (tu i tamo moćni Google Earth) i dvije studije.61

Premda se često misli kako izvan Hrvatskoga primorja nema toponima s početnim su-/sut (preoblika od sanctus),62 ipak se nađe gdjekoji preostatak: Sutivan, izvor u Blatnici kod Či-tluka, Sutivan u Rami, Štivan u Š. Brijegu i Svetivan u Tomi-slavgradu. Njima se može pribrojiti i Žuranj (Juraj, dubro-vački Žore) u Služnju kod Čitluka.63 U staroj župi Zažablje, u zaleđu Metkovića i Neuma, u Hrvatskoj i u Hercegovini, zabilježeni su sanktoremi Sutilija, mikrolokalitet na planini Žabi, Podsvid i Susvid.64 Pojedini toponimi u izvorima na-vode izravno ime sveca: S. Petar de Campo (Trebinje), San-ctus Stefanus de Tribunia (Trebinje) i Ad sanctum Georgium (Broćno). Radi li se o kultnome kontinuitetu iz starijega doba

58 Lovmjanjski, Religija Slovena, 142.59 Index Gazetteer, VI, 256-257.60 Indikativno je što međugorska viđenja Djevice Marije započinju 24. lip-nja 1981. na blagdan sv. Ivana. Štovanje sv. Vida 15. lipnja u hercegovačkih katolika danas prolazi nezapaženo.61 M. Vego, Kultna mjesta u topografiji stare Hercegovine u srednjem vijeku, Starine JAZU, knjiga 57, Zagreb, 1978, 93-110; P. Oreč, Tragovi religioznog vjerovanja i praznovjerja u imenima zemljišta (toponomastika), I dio, Most 81-82, Mostar, 1990, 109-134, II. dio, Most 83-84, 1990, 69-89.62 P. Šimunović, Sakralni toponimi na sut + svetačko ime u razdoblju kasne antike do predromanike, Folia onomastica croatica, 5, Zagreb 1996., 39-62.63 Veći dio navodi M. Vego, o. c., 105-110. 64 D. Vidović, Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Juraj u hrvatskoj antroponimiji, Rasprave Hrvatskoga instituta za jezik i jezikoslovlje 33, Za-greb, 2007, 433.

ili ne, pitanje u ovoj prigodi ostaje otvoreno. O štovanju sv. Ilije govore toponimi Ilija, vrhunac planine Žabe,65 Ilijina glava, Pijesci, Ilijino brdo (1062) G. Bijenja, Nevesinje, Ilijino Brdo, Posušje, Ilinovac, Dobro Selo (Čitluk), Ilina glava, Pje-šivac, Stolac. U Index Gazetteer Ilijin vrh nahodi se pet puta, Ilijina glava sedam, Ilijino brdo trinaest, a Ilino brdo osam puta.66 U Dubljanima u Popovu polju nalazi se toponim Sa-tulija, 67 jedan izvor u selu Rotimlji (Stolac) naziva se Stulija, kao i u Stipanićima kod Duvna.68 Treba biti dodatno opre-zan kod toponima tipa Satulija/Santulija, Sutulija/Suntulija. A. Loma je upozorio na nazive Suntulija (Nikšić), Sutulija kod rijeke Pive i Suntulija kod Kalinovika, da označavaju “strme stijene”, “teško prohodan teren”, za koje nema osnove vezati ih za sv. Iliju.69 Toponimijski apelativ suntùlija (i sun-turlija) u značenju velike stijene, teško prohodan teren, vrlo brdovit kraj, zabilježen je također u istočnome dijelu Herce-govine.70 Tu se mogu pribrojiti Satulija u Studencima kod Imotskoga71 i Sutulija, strmi predio na Prenju, blizu D. Drež-nice (E 43.5144, N 17.8238). Loma predlaže vezu su(n)tulije s grčkim συντέλεια, propast,72što nije lako prihvatiti. Možda bi se u istu skupinu mogla dodati i imena Sutina: Vir kod Po-sušja, Rakitno kod Posušja, vrelo u Poklečanima kod Posušja, u Vrapčićima kod Mostara, u Rodoču kod Mostara i u Ra-štanima kod Mostara.73Čini se da im je najbliža veza glagol tonuti (s + tonuti), spuštati se, prasl. *tonǫnti. Sveti Mihovil može se odnositi na nazive Mijovilovača u Sovićima i Mijo-vilovac u Broćancu.74 Sveti Vid našao je vjerojatno odraza u imenima Vidoški grad, Vidovo polje, Vidoštak i Vidoštica (svi u Stocu), Vidopolje u Baćevićima kod Mostara, Vidovine u Ljutom Docu kod Š. Brijega, Vidova kosa (1126m) u Barama ispod Čvrsnice75 i Vidovski gvozd (Prenj).

Tragove starih poganskih prežitaka u Hercegovini mogući su u nazivima s osnovom kap-,76 npr. Kapine i Kapina (C. Grm, Gabela, Biletići, V. Ograđenik, Goranci, Gabela, Izbično),77 Bovan78 (25 naziva u šest općina – Čitluk, Š. Brijeg, Grude,

65 U topografskim kartama Vojnogeografskoga instituta Beograd navodi se kao Crkvina. Ispod vrha Žabe nalazi se i Strašna pećina.66 Index Gazetteer IIa, 395-396.67 D. Vidović, o. c., 433.68 P. Oreč, Tragovi vjerovanja, I, 126.69 A. Loma, Sutivan, Sutulija, Sunovrat – leksički tragovi ranog pagansko-hrišćanskog prožimanja na starosrpskom tlu, Kult svetih na Balkanu, Li-ceum 5, Kragujevac, 2001, 28-29.70 M. Stanić, Uskočki rečnik, II, Beograd, 1991, 354.71 I. Babić, Studenački rječnik, Studenci, 2008, 403. Pisac je veže za delmat-sko ime Setovia, za što nema osnove.72 A. Loma, o. c., 30.73 Svih šest primjera u P. Oreč, Tragovi religioznog vjerovanja, I, 127.74 P. Oreč, Tragovi vjerovanja, II, 73.75 Oreč, o. c., II, 83. Ostali njegovi navodi, mikrotoponimi tipa Vidina la-zina, Vidov dolac i sl., mogu prije biti antroponimijskoga postanja. 76 P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Zagreb, 1972, 155; Srpski mitološki rečnik, 237; Български етимологичен речник, II, ур. В. Георгиев, София, 1979, 219-220.77 P. Oreč, o. c. I, 129.78 P. Skok, Rječnik, I, 103.

Naše starine


Mostar, Posušje, Ljubuški),79 Igrišće80 (šest naziva – Drinovci, Ružići i Sovići kod Gruda, Doljani i Slatina kod Jablanice i Kongora kod Duvna),81 Zmaj i Zmija (33 naziva u Duvnu, Posušju, Rami, Mostaru, Grudama, Ljubuškom i Jablanici),82 vila (Vilinska pećina, pet naziva, Vilinac, tri naziva, Vilinske stine, Vilinska rupa i Vilino kolo).83 Na južnoslavenskom are-alu također je zamjetan veći broj toponima s osnovom vila, vilenjak i vilenica, čija je najveća koncentracija u Dinaridima i u Hercegovini,84 kao i toponima s osnovom trib-/treb-, u smislu žrtvište: Trebižat (uz starije Tribižet), Tribinjak, Tri-bošić, Tribina, Trebinja, Tribisovo, Tribistovo, Tribanj, Tri-jebanj,85 Tribač, Tribiševo i Tribiševica.86 M. Vego i P. Oreč doveli su nazive Mukoš u Ortiješu, Mukoš u Gnojnicama

79 P. Oreč, o. c., I, 115.80 P. Anđelić, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975, 286.81 P. Oreč, o. c. I, 126.82 P. Oreč, o. c. II, 85.83 P. Oreč, o. c. II, 84.84 Topografiju donosi S. Petrović, Srpska mitologija, 198, sl. 27. i 208, sl. 29.85 Uz Trijebanj, u stolačkim Rudinama zanimljivi su: Stjepankrst, vrh Bo-van na Kobiljači, te izvori Kaluđer i Dobri dub. 86 P. Oreč, o. c., II, 82.

kod Mostara i Mukoš u Tihaljini u vezu sa slavenskim božan-stvom Mokoš.87 O slavenskom kultnom imenu Mokoš po-stoji dosta nejasnoća, bez obzira što mnogi u njemu vide ko-rijen mok-, mokar, vlažan.88 Na ruskom sjevernom jezičnom prostoru zabilježeno je više inačica toga imena: Мокошь, Макешь, Мокyша, Макyша.89 Općeprihvaćeno je mišlje-nje (Skok, Gluhak) da se Mokošnica kod Dubrovnika može povezati s božicom Mokoš. U taj skup S. Petrović dodaje i druge toponime s osnovom mok-/mak-/mek-/muk-90, što je teško prihvatiti, posebice one s osnovom mek-/muk- (topo-nim Mekota, antroponimi Mekiš i Mekov, Skok, II, 402, s. v. mek). Možda se povremena rječina Mokašnica u Mostar-skom blatu (selo Jare) može s priličnom sigurnošću dovesti

87 M. Vego, Kultna mjesta, 97; P. Oreč, Tragovi vjerovanja, II, 74. 88 P. Skok, Rječnik, II, 450; A. Gluhak, Rječnik, 420. Postoje kolebanja i u rodu, S. Vasiljev, Slovenska mitologija, 105, piše Mokoša. Šire u Этимологический словарь славянских языков. Праславянский лексический фонд, Под редакцией О. Н. Трубачевa, в. 19, Москва, 1992, 131-134.

89 Б. Александрович Рыбаков, Язычество древних Славян, Mосква, 1981, 292. Autor Boris Aleksandrovič Ribakov preferira oblik Макошь, u kojemu pronalazi korijen ma- (mater), pa bi Макошь bila мать хорошего урожая (Mati bogate žetve).90 S. Petrović, o. c., 493, sl. 79.

Slika 7: pogled na mitski Velež

Naše starine


u vezu s Mokoš/Makoš. Iznad nje, u selu Turčinovićima diže se brdo s vrhom Bovanska ljut (397m), ispod kojega je pre-dio zvan Dubrava. Velesu/Volosu u čast može se pridodati i naziv poznate hercegovačke planine Velēž (sl. 7),91 o čemu je davno još pisao N. Gržetić Gašpićev.92 Danas na toj planini, kosom dugom 13 km, četiri vrhunca nose ime Velež: Velež-Botin (1969m), zapadni Velež-Guvnine (1897m), Veliki Ve-lež-Vlačuge (1754m) i Mali Velež-Bubreg (1469m).93 Zani-mljiv je oronim u Podveležju Svetigora, ist. od Mostara u G. Opinama (877m, zvan Svetogora i Sveta gora).94 Nije sam, u Sovićima kod Gruda jedan dio brda Mijovilovače (732m: ime!) također se zove Svetigora (446m), površine 4000 četv. metara.95 U susjednim Ružićima nalaze se oronimi Mago-vac i Kapina (558m), a između njih u polju Dubrava. Treća Svetigora je u Tribistovu (ime!) kod Posušja, iznad koje su vrhovi Mratnjače (1131m) i Vidove kose (1128m). Poznate su još dvije Svete gore – jedna u okrugu Pljevlje, druga u okolici Strumice.96 Tridesetak km sjeverno od Mostara moćni Prenj (Zelena glava, 2155m) nadvisio je Velež. Ime blisko Perunu?! Božanski Perunov i Velesov boj opet može početi! A dalje prema istoku? Blizu Gatačkoga polja protegla se planina Baba.97 Njezin vrh zove se Đed (1715m).98 Boj je u tijeku, Baba dolje a Đed gore.

Za slavenskim i starohrvatskim poganskom vjerovanjima u Hercegovini potrebna su daljnja topografska, arheološka, folkloristička i jezična istraživanja. Kao jedan primjer mo-žemo ovlaš dotaknuti područje Ljubuškoga, kraj koji je vje-rojatno je u u 9. i 10. st. pripadao Neretvanskoj kneževini, odnosno Paganiji Konstantina Porfirogeneta. U titularima crkava susrećemo, između ostalih, tzv. ratničke svece: Ar-kanđela Mihovila, sv. Juraja i sv. Iliju. Crkva arkanđela Mi-hovila, spomenuta na Humačkoj ploči,99 vjerojatno je iz vre-mena 9.-11. st., upravo s brijega Humac, jer se na takvim mjestima najčešće nalaze crkve Mihovilu u čast. U blizini je u rimsko doba na Humcu bio hram božanskoga para Libera i Libere (CIL III, 8484). Blizu srednjovjekovna grada Ljubuš-koga, na brdu Buturovici (349m), s jugoistočne strane pro-

91 Hrvatski enciklopedijski rječnik, sv. 11, Zagreb, 2004, ur. R. Matasović, 291.92 N. Gržetić Gašpićev, o. c., 161. On uz Velež u Velesov kult pribraja pla-ninu Vlašić, Vlasenicu i Velešiće.93 Stariji oblici Velež, gen. Veleži, bili su ženskoga roda, što se vidi iz topo-grafskih karata u kojima se navode Mala Velež i Velika Velež (sc. planina).94 A. Peco, Mikrotoponimija Podveležja, Sarajevo, 1990, 105.95 S. Petrović, Srpska mitologija, 298; P. Oreč, Tragovi vjerovanja, II, 80.96 Index Gazetteer, VI, 259.97 Mitološku razinu svjedoče fraze Baba Jaga, Baba Roga, Baba Marta, Babini kozlići, babice, Srpski mitološki rečnik, 16-18.98 Did (djed, đed, dedo) bio je na vrhu vjerske ljestvice u Hrvata tijekom 11. st. (L. Petrović, Djed Hrvata – Chroatorum dêd, Poseban otisak iz Na-pretkova kalendara, Sarajevo, 1941,1-24). Njima Petrović pridodaje didove Miroslava, Radoslava, Radomira, Miloja i Ratka iz 14. i 15. st. s bosanskih strana. Didovi su bili dušni dani u obrednu kalendaru Bjelorusa i Ukraji-naca, Slovenska mitologija, 148-149. Posebnu moć u ruskoj kući imao je deduška, ukrajinski did, didko, domovik ili domovoj, a u Čeha dedek, A. Cer-manović, D. Srejović, Leksikon religija i mitova drevne Evrope, Beograd, II. izdanje, 1996, 506.99 B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982, 200, datira je u 12.-13. st.

stire se brdo Jurjevica. Postoji mjesna predaja o staroj crkvi sv. Jurja na vrhu brda (258m), dok je u naselju Mostarskim Vratima ispod samoga brda sagrađena nova crkva u čast sv. Jure. U podnožju Jurjevice u rimsko doba bile su vile rustike, s bunarima, od kojih se jedan zove Bunar sv. Jure. Veljaci su središte jedne od najstarijih župa ljubuškoga kraja.100 Zaštit-nik župe od davnina je sv. Ilija Prorok. U njegovu čast blizu crkve postavljen je veliki brončani kip (sl. 8). Novoj župnoj crkvi prethodila je jedna manja, podignuta na humku pored rijeke Mlade (Trebižat), gdje se nalazi i grobište srednjovje-kovnih biliga i antička nekropola.101

Gotovo četvrtina ljubuških naselja nosi nazive po drveću: Cerno, Crveni Grm, Grab, Grabovnik, Hrašljani, Lipno,

Orahovlje i Šipovača. Vjerovanja o drveću spadaju u širok kontekst slavenske pretkršćanske mitologije.102 Hrast ili dub demonsko je drvo. Gdje se pored hrasta nalazi crkva, tu je hrast vjerojatno poganski ostatak.103 Crkvina u Klobuku,

100 M. Sivrić, T. Anđelić, Srednjovjekovna župa Velika (Veljaci) u Humskoj zemlji. Srednjovjekovne humske župe, Mostar, 1999, 119-140.101 R. Dodig, Mlade kod Veljaka – kontinuitet od antike, Hercegovina 3, Mostar, 1997, 17-22.102 T. Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Zagreb, 2002, 14.103 V. Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd,

Slika 8: sv. Ilija u Veljacima

Naše starine


na brijegu iznad rijeke i polja, s kapelom, srednjovjekov-nim i novim grobljem i impresivnim starim dubom, izvrsno se uklapa u mitološku matricu (sl. 9). Orah je imao važnu ulogu u narodnoj medicini i u gatanjima.104 Cer je demon-sko drvo oko kojega se viđaju vile.105 Grab je mogao imati božansko poštovanje i mogao je biti fetiš. Upravo za to lju-buško selo Čajkanović piše: “Selo Grab u Hercegovini na-zvano je po jednom velikom grabu, pod koji se u prvašnja vremena cijela okolina skupljala i činila važne dogovore’’.106 Lipa je igrala ulogu u domaćem kultu. U Hercegovini se na svadbama držala lipova grančica (svjedok u ruci), sadila se i na groblje.107 zauzimala je središnje mjesto u seoskoj zajed-nici.108 Po varošima u Hercegovini, kada mlada uđe u svoj novi dom, podstakne na ognjištu glavnje i ostavi na ognji-štu šipak u koji je zadjeven dukat.109 Mitski obredni scena-rij mogao se odigravati u trokutu sela Vitina-Veljaci-Otok.

1985, 240.104 Čajkanović, o. c., 184. 105 Vinšćak, o. c., 75.106 Čajkanović, o. c., 82; Vinšćak, o. c., 98.107 Čajkanović, o. c., 167.108 Vinšćak, o. c., 68.109 Čajkanović, o. c. 252.

Vitina je prosperitetno naselje, s plodnim poljem, rijekom Vriošticom, jakim vrelom, ali i brdskim dijelom. Njezino ime pokrata je od Vitina vьsь, posjed izvjesna Vitomira, Vitalisa ili Vite. Vito nije daleko od Vida. U središtu Vitine diže se brdo Zelengora (284m), s ruševinama pretpovijesne gradine i kamene gomile (kultne ili grobne?). Ispod Zelengore jako je vrelo rijeke Vrioštice, a kroz polje s južne strane teče rijeka Mlade, kako se na tom dijelu toka zove Trebižat. Na humku pored rijeke ostaci su stare crkve sv. Ilije. Zapadno je selo Veljaci, čije ime može asocirati na Velesa, u kojemu je vrelo Goruša. S druge strane rijeke, nasuprot Veljacima i Vitini, smjestilo se selo Otok, čiji se jedan dio zove Tribač, a blizu njega lokalitet Guvnine. Arheolozi kažu da se u pretpovi-jesno doba u Otoku štovalo vodeno božanstvo.110 U starih Slavena Vodan (sl. 10) je bio zao vodeni duh, koji živi u jeze-rima, barama i riječnim virovima.111 Ukratko, u Vitinskom i Veljačkom polju, ispod Zelene gore, teku i izviru vode, vjer-nici će na Mladima moliti kišu od sv. Ilije, kada se na Guvni-nama obrše žito, a na Tribču ubere perunika. Tko je porušio dvore na Zelengori?

110 B. Čović, Svetišta bronzanog i željeznog doba u Bosni i Hercegovini, Ra-dio-Sarajevo, Treći program, Sarajevo, 1985, 405-412.111 A. Cermanović, D. Srejović, Leksikon religija, 561.

Slika 9: groblje Crkvina u Klobuku

Slika 10: Vodan

Radoslav Dodig (Ljubuški, 1954.), završio filozofski fakultet. član hrvatskoga arheološka društva i hrvatskoga filološkoga društva. objavljuje radove u stručnim časopisima, te kolumne i komentare u dnevnim novinama.

PRIKAZI

Prikazi


Ugo Vlaisavljević

Kao rijetko koja knjiga u lokalnom stva-ralaštvu iz oblasti društvenih znanosti i filozofije ova Sarajlićeva knjiga ima svoju jasno postavljenu vodeću hipotezu i urađena je kao sustavna i koherentna argumentacija u prilog toj hipotezi. U Uvodu i prvom poglavlju autor pred-stavlja glavne postavke svoga rada i gle-dište koje će u raspravama sa utjecajnim teoretičarima etnicizma i nacionalizma nastojati slijediti i obraniti. Hipoteza je uistinu jaka i odvažna, a glasi da je et-nicitet noviji, postnacionalan i postmo-deran fenomen i da je po svojoj prirodi politički konstrukt. Sarajlić smatra da su čak i oni klasici izučavanja etničkog identiteta, za koje se nikako ne bi moglo reći da su primordijalisti i perenijalisti, poput Gellnera, Hobsbawma i Smitha, ipak ustuknuli pred konzekventnom provedbom zahtjeva modernog socijal-nog konstruktivizma, te su svojim pri-hvaćanjem stanovišta o etnicitetu kao premodernoj, predpolitičkoj i protona-cionalnoj stvarnosti na koncu konca bili skloni da ga esencijaliziraju i reificiraju. Sa ovakvom idejom-vodiljom autorov način izlaganja je dobio oblik strastvene debate ne samo sa zastupnicima različi-tih gledišta u lokalnoj akademskoj i poli-tičkoj sredini nego i sa klasicima različi-tih društvenih znanosti i humanističkih disciplina.

Ustvrditi da je etnički identitet kon-strukt nije niti nova niti odvažna hi-poteza. Tabor onih koji u znanstvenim raspravama tvrde suprotno i onako je malobrojan i marginaliziran. Neobičan i nečuven korak koji čini Sarajlić jeste da svaki oblik predmodernog etniciteta za njega postaje sumnjiv i neodrživ, jer je to za njega isključivo postmoderni fenomen: etnicitet ne postoji osim kao politički proizvod novije globalizacije i postmodernog stanja! Etnicitet se tek od novijeg doba proizvodi kao stvar da-

leke prošlosti. I to upravo kao stvar, kao stvar-u-svijetu.

Takav radikalan zahvat u etnicitet ne dira u više-manje općeprihvaćenu te-oriju nastanka moderne nacije, koja ga datira u vrijeme industrijske revolucije. Naprotiv, Sarajlić se na tu teoriju na-slanja, ponajviše zato što mu ona pruža čvrst oslonac za konstruktivističko gle-dište. Otkriće glavne strategije moderni-stičke kulturne politike, a to je izumljiva-nja tradicije, bez sumnje je snažan motiv njegovog interpretativnog postupka. Autor svoje vlastito shvaćanje etniciteta razumijeva kao konzekventno provođe-nje dekonstruktivističkog pristupa koji je već općeprihvaćen u razmatranju na-cionalnog identiteta.

Pritom se Sarajlić izlaže velikom riziku redukcionističkog shvaćanja etniciteta.

Ako se u novijem globalnom rasplam-savanju etnonacionalizma ne vidi tek povratak etničkih identiteta na političku scenu ili njihova metamorfoza primje-rena suvremenom dobu nego upravo nečuveno (po prvi put) ukazivanje etnič-kog kao etničkog, onda je riječ o veoma ambicioznom teorijskom projektu koji stoji pred neizmjernim teškoćama. Ne iznenađuje stoga da se Sarajlić oko pita-nja prirode etniciteta ne slaže gotovo ni sa jednim glasovitim autorom iz struke. Može biti da je čitava njegova odvažna reinterpretacija koja je ponudila veoma čitljiv tekst i posve zanimljive uvide mo-tivirana pogrešnim shvaćanjem kako tvrdnja o stoljetnom trajanju i postoja-nosti etničkog identiteta implicira nje-govu nepromjenljivost i izvjestan trajni sadržaj (tj. reifikaciju). Ponuđeno re-dukcionističko shvaćanje etniciteta je moralo završiti u sumnji da li je etno-logija ikada i imala svoj predmet, pa ne iznenađuje da se Sarajlić na ovu znanost zapravo i ne osvrće. Time se ovaj autor priklanja dugoj domaćoj tradiciji zane-marivanja postojanja ove znanosti.

Sarajlić ima dobre razloge da vjeruje u artificijelnu, konstruktivističku prirodu etničkog identiteta. Mnoge znanstvene autoritete može sebi pozvati kao svje-doke. E. Balibar, na primjer, govori o potrebi fabrikacije etničkog već od sa-mog početka stvaranja nacija-država. Ali naredni korak koji poduzima, a to je da konstrukciju ovog kolektivnog iden-titeta drži za tipičnu odliku postmo-dernog doba, teško da može opravdati. Budući da još koliko-toliko uzorni oblik političke prakse vezuje uz modernu građansku naciju, ovaj autor ponekad ostavlja dojam tipičnog moderniste koji se strastveno bori protiv reakcionarnih postmodernista. Ipak od usvajanja ta-kvog dojma ga iskupljuje njegovo de-klarativno pristajanje uz postmodernu,

Točka na raspravu o konsocijaciji

Eldar Sarajlić, Kultura kulture - etnicitet, postmodernost i politika, Dijalog (biblioteka Status), Mostar, 2010.

Prikazi


Tarik Haverić

makar kada je strategija dekonstrukcije u pitanju, jer smatra da i borcima pro-tiv etnonacionalizma ovo tekuće diskur-zivno stanje nudi moćna oružja obrane.

Kada polazi od uvjerenja da je etnicitet danas jedan od najdominantnijih načina iskazivanja kolektivnog identiteta i da je u tom pogledu Bosna i Hercegovina eg-zemplarna, Sarajlić obećava domaćem čitaocu knjigu koja ga neće ostaviti rav-nodušnim. Njene stranice su ispisane u nastojanju da se na sustavan i dosljedan način preispita ova problematiku i u nje-nim globalnim i u lokalnim aspektima, i pod teorijskom lupom i kroz terenske inspekcije, i sa čisto znanstvenim i sa posve praktičnim, jasno političkim am-bicijama. Ovo je prava knjiga koja po-kušava na vjerodostojan način, polazeći od načelnih opredjeljenja i najvažnijih argumenata strana u sporu, izložiti sta-nje u domaćem poslijeratnom forumu teorijsko-političkih rasprava o društve-noj stvarnosti i poželjnom državnom uređenju. Pa i ako ustvrdimo da autor očito pretjeruje u svom sudu o egzem-plarnosti zemlje kojom se bavi (BIH kao prva postmoderna država na Balkanu , u bosanskohercegovačkoj etničkoj feno-menologiji sažima se ukupna relevancija etničkog kao postmodernog fenomena), time se ne obezvređuju svi oni brojni za-ključci do kojih je došao u mukotrpnom traganju za boljim argumentima u svojoj raspravi sa neistomišljenicima. Najveća vrijednost ove knjige jeste upravo uzo-rito provedena i veoma nadahnuta, stra-stvena rasprava sa pobornicima drukči-jeg gledanja na bosanskohercegovačku kulturnu i političku stvarnost. Čini se da je vrelo jezgro čitave ove polemički pi-sane knjige ustvari burna rasprava koja je kao nijedna druga prije obilježila su-blimniji dio domaće medijske javnosti i nagovijestila začetke formiranja aka-demske zajednice u BiH. Kao da je čitava knjiga napisana da bi se jednom napo-kon razjasnili argumenti u domaćoj ra-spravi o konsocijaciji i konačno na nju stavila točka. Budući da je ova rasprava svoju doista artikuliranu formu pronašla jedino na stranicama časopisa Status, da njenu reinterpretaciju potpisuje je-dan od urednika ovog časopisa koji je na temelju svoje prijemčivosti za posve nepodudarne autorske nazore stekao zavidnu reputaciju, onda se može reći da ova knjiga izlazi na pravom mjestu, u ediciji koja je njeno domaće okrilje.

Štivo za upućene

uvjerljivost, ali čitalac u ovom vremenu i na ovom prostoru nije tek pripadnik uni-verzalnog auditorija, on ima nesvakidaš-nje iskustvo i neke svoje posebne zahtjeve zbog kojih mu je kazivanje o njemu samom i njegovoj situaciji uvijek zanimljivije od bilo čega drugog. Sarajlićeva učena redukcija sastoji se u izboru primjera koji nisu samo ilustracija gotove i uopštene objasnidbene sheme koja se nudi čitaocu, već građa koju on u prisustvu čitaoca analizira, održavajući “scensku napetost” u pogledu rezultata do kojih će se tek doći. Jasno je, u takvom po-stupku, da je broj primjera ograničen: jedan intervju i jedan osporavan politički izbor, kojima možemo dodati i jednu polemiku. I pomalo žalimo što dimenziji koju sam ističe, a to je “važnost književnika za ukupan et-nonacionalistički diskurs”, nije posvetio više prostora od jedne fus-note.

U svakom slučaju, riječ je o svjesnom izboru: ova studija ne bavi se historijskom genezom etnonacionalizma u specifičnim uvjetima jedne postkomunističke političke zajednice, već njegovim normativnim presezanjima. U tom smislu, možemo samo poželjeti da nakon ove prve knjige, kojom na najbolji način stupa u naučnu zajednicu legitimi-rajući se kao istraživač politolog/sociolog, Sarajlić nastavi da tematizira problematiku kojoj posvećuje peti dio svoje studije: Bo-snu i Hercegovinu kao nepolitičku političku zajednicu, onu u kojoj je “sve … determini-rano etničkim (kao kulturnim) kategorijama, izvan kojih ne postoji referentna i relevan-tna politička stvarnost”. Uz svijest da se radi o dinamičkoj stvarnosti, u kojoj je teško razlikovati varijable od konstanti: povratak države i povratak individue kao postupci de-konstruiranja “postmodernog ethnosa kao antidemokratskog projekta” već traju neza-visno od naše refleksije. Njihova eksteriori-zacija, u knjigama poput Sarajlićeve, dovodi bosanskohercegovačko društvo u svojevr-stan “stadij ogledala”: već i samo njihovo pojavljivanje, i debata koju izazivaju, smje-šta nas malo bliže slici koju autori postav-ljaju kao poželjnu.

Čitanje ovog rukopisa je pravo zadovoljstvo. Ali zadovoljstvo za poznavaoce, connaisse-urs, dakle istraživače u društvenim naukama i prosvijećene publiciste koji već imaju neka znanja iz te oblasti, ne samo osnovna već i produbljena. To je moj način da kažem da Sarajlićeva knjiga nije pisana kao uvod za neupućene. No takva ne bi ni mogla biti: već su postmodernost i politika dva neizmjerna tematska područja od kojih bi svako bilo teško predstaviti na ograničenom prostoru, kada im se doda etnicitet dobiva se potenci-jalno eksplozivan “presjek skupova” unutar kojeg se možemo bezbjedno kretati samo uz dobro predznanje.

Čini se da ovu konstataciju demantira or-ganizacija studije: jer, Sarajlić ipak, od šest dijelova knjige drugi, treći i četvrti posve-ćuje svakom od ovih koncepata. No ne radi se o školskom prikazivanju već o proble-matiziranju, koje pomalo podsjeća na stare rasprave izložene, poput Spinozine Etike, geometrijskim redom (ordine geometrico). To ovoj studiji daje izvjestan dodatni šarm: jedno poglavlje vodi u drugo, i tek negdje pri kraju čitanja postajemo svjesni da se ispod nenametljive Sarajlićeve pripovijesti (jer, u postmodernom dobu, to i ne može biti drugo nego jedna od mogućih pripovijesti, istina uvjerljivija od drugih!) skriva čvrsta aksiomsko-teoremska logika naučnog izla-ganja. Drugim riječima, kad pristanemo na njegov razložan prikaz etniciteta u svim nje-govim aspektima (deskripcijska, askripcijska i preskripcijska paradigma), vođeni smo, od jedne etape do druge, preko postmodernosti i politike, natrag do tematiziranja postmo-dernog etniciteta…

A postmoderni etnicitet ima protivprosvje-titeljski i antidemokratski karakter. Sarajlić to pokazuje na primjeru Bosne i Hercego-vine, i jedina ozbiljnija primjedba koju mu mogu uputiti jest što tom slučaju, koji ga je biografski opredijelio za temu rada, nije posvetio više prostora. Prebogat historijsko-empirijski materijal koji mu se nudio on je svjesno reducirao; od toga ne trpi njegova

Prikazi


Alen Kristić svojom knjigom Religija i moć otvara vratnice raja svjestan da nasilje, taj, kako kaže Wink “etos na-šeg doba”, svojim razarajućim poten-cijalom, sprječava izgradnju slIjedećih mirovnih formi, onih u kojima će kroz mirotvorni potencijal kao božanski na-log s početka vremena, doći do potpu-nog ozbiljenja religija. Tog ozbiljenja nema bez napuštanja naslijeđene ma-trice mišljenja i djelovanja koja prefe-rira ratnički potencijal religija nauštrb zahtjeva za nenasiljem s početka vre-mena. Autor čiju knjigu večeras pro-moviramo posjeduje ljudski talenat za proizvodnju mira koji mu je vertikalno spušten da bi ga on horizontalno pro-stro po zemlji Bosni, svetom evrop-skom prostoru što vapi za oduzima-njem nasilja. A tog oduzimanja nema bez umnažanja stvaralačkih formi

mira. To je religijski imperativ koji Kri-stić ovako saopćava:

“Suvremeno umnažanje nasilja koje se čini u ime Boga moralo bi nam otvo-riti oči da istinske religioznosti u raz-doblju postmoderne više neće biti bez temeljnog obračuna vjernika s nasiljem u znaku čvrstog uvjerenja da su vjera i nasilje, u skladu s temeljnim polazi-štima svih religija, nespojivi. Radikalno nenasilje danas se nameće kao razluču-jući znak istinske i lažne religioznosti” (str. 17), ali i istinske i lažne ljudskosti.

Lažna ljudskost zagovara Bosnu kao uniju straha, istinska ljudskost našu zemlju vidi kao uniju vrijednosti. (Se-verin, Nakarada, 2006: 11) Na toj vri-jednosnoj dimenziji insistira i autor, uvjeren da su pokretne operacije sma-

Nerzuk Ćurak

O miru među ljudima

Alen Kristić, Religija i moć, Rabic, Sarajevo, 2009.

Vratnice Raja

Vojnik po imenu Nabiguše dođe kod Hakuina i zapita ga:

– Postoje li zaista raj i pakao?

– Ko si ti? – upita Hakuin.

– Ja sam samuraj – odgovori ratnik.

– Ti vojnik – uzviknu Hakuin. – Koji bi to vladar uzeo tebe za čuvara? Lice ti je kao u prosjaka.

Samuraj se na to razbjesni i maši rukom za svoj mač, ali Hakuin nastavi:

– Pa ti imaš mač! Oružje ti je vjerovatno isuviše tupo da bi mi odsjeklo glavu.

Kad ovaj izvuče mač do kraja, hakuin dodade: – Ovdje se otvaraju vratnice pakla.

Na ove riječi, samuraj – shvativši učiteljevu pouku – vrati svoj mač u korice i pokloni se.

– Ovdje se otvaraju vratnice raja, reče Hakuin.

Zen priča

Prikazi


knuća (Besancon) nedužnih ljudi, a koje su obilježile posljednji rat protiv Bosne i Hercegovine, potreban i dovo-ljan razlog za naše ljudsko udaljavanje od Hobsovog svijeta vukova i približa-vanje postmodernom raju zasnovanom na principima Kantovog vječnog mira.

Otuda se kao osnovna nit Kristićevih tekstova sabranih u ovoj knjizi pojav-ljuje irenološki lanac: nenasilje – mi-rotvorni potencijal – konkretno ozbi-ljenje mirotvornog potencijala u stvar-nom svijetu nasilja – pedagogija mira – mirno društvo. Insistiranje na religij-skom obrazovanju (i institucionalnom i vaninstitucionalnom) kao obrazova-nju za nenasilje jedan je od Kristićevih postulata od kojih ne odustaje ni on-dje gdje bi se malodušni povukli. On, naime, ima strpljenja i za fundamen-taliste, jer cilja na otklanjanje uzroka a ne na povlađivanje posljedici, pa s mirnoćom Sigurnog, kaže: “...usprkos svih poteškoća bez dijaloga i suradnje s religijskim fundamentalistima na soci-jalno-političkom i religijsko-teološkom području nezamislivo je ovladavanje opasnostima koje izviru iz religijskog fundamentalizma. Pri tome treba imati spremnosti čuti i ono ispravno u kritici modernog društva od strane religijskog fundamentalizma ne zaboravljajući da se i iza religijskog fundamentalizma kriju stvarni ljudi koji pokušavaju ostva-riti opravdanu ljudsku čežnju za sigur-nošću, zaštićenošću i potvrdom. Zato se lijek religijskog fundamentalizma i ne krije u neposrednim napadima nego u demokratsko-tolerantnom držanju povezanom s razumijevanjem i empa-tijom što u sebe uključuje – važnije od svih teoretskih rasprava – ustrajni rad na odstranjivanju uvjeta zbog kojih re-ligijski fundamentalizam nastaje.” (str. 113)

Očigledno, knjiga Religija i moć Alena Kristića je inspirativno štivo, ja bih ga nazvao štivo prijelaza, transgranično štivo u civilizacijskom i kulturnom smislu, a u strožem teološkom smislu knjiga je tekst nade i uvjerenja da ima smisla preobražavati zbilju, između ostaloga i individualnom gestom ot-pora prema izokrenutim vrijednostima vjere, pa makar ta izokrenutost dolazila,

ili baš zato što dolazi, iz zone iz koje ne bi smjela – iz samog srca organizirane religije. Snaga autorove kritičke geste bila bi još veća da se ostalo stanovati u Adresi koja se kritikuje. Ovo je objek-tivan, bezkontekstni sud i nema veze sa pravom svakog čovjeka da bira svoj put. Naprosto, to je tako.

Ali, ova mala nježna kritika ne obara snagu ovog dobro napisanog rukopisa, terminološki i jezički sve je na svom mjestu, knjiga otvara mnoga važna pitanja što je impliciralo diskretnu te-matsku rasutost teksta i idejnu sabra-nost: Religija i moć pledoaje je za ra-zumijevanje sebe preko razumijevanja Drugog. To znači nadići biološko-poli-tičke religioznosti o kojima je uvjerljivo i razborito pisao Željko Mardešić, a Alen Kristić, na Mardešićevom tragu, otkrio svu pogubnost religije pod ma-skama, nasilne religije, političke religije koja precrtava Drugog, izdajući impe-rativni nalog stvarne vjerničke logike koju Kristić ekumenski sažima u ka-tegorički imperativ: “Moramo učiniti prvi korak prema drugome, čak ako na njega i neće biti odgovora! – jer će vjer-nici i njihove zajednice samo tako uni-jeti u društvo nešto novo i pripomoći u procesima pomirenja i opraštanja.” (str. 189-190)

Značajan dio knjige pripada razma-tranju svjetskog ethosa kao mirovnog projekta kojega je osmislio i djelatno razvio Hans Küng. O Küngovom djelu, o pax kingiani (ako mogu patentirati ovaj neologizam) govorio sam nedavno u Franjevačkoj teologiji, pa želeći da izbjegnem ponavljanje, usmjerit ću se na nekoliko, u mom uvidu, ključnih momenata Kristićeve apologije Crkve gregorijanskog napjeva. A to je Crkva koja slobodu naviještanja pretpostav-lja institucionalnoj slobodi, jer zna da Institucija može postati zarobljenik đavolskog saveza sa politikom. U tom kontekstu, esej Nadilaženje prirodnog. Iz kršćanskog poimanja nacionalnog, posvećen veličanstvenom životu Die-tricha Bonhoeffera naročito mi je va-žan, jer taj izvanredni tekst odgovara i mom razumijevanju individualnog etosa, koji se zbiljski može realizirati samo preko uvažavanja i štićenja Dru-

gog. To je onaj Drugi mišljen u Levi-nasovom smislu kao prethodnost koja je potrebna Ja da bi bio slobodan kod sebe. Moje Ja, moje mojstvo (Levinas, 1998: 293) ispunjeno je tek ako je vo-ljeno od Drugog, voljeno “ljubavlju bez požude” (Ibid, 297.). U toj ljubavi sta-nuje odgovornost za drugoga (Levinas, 1998.). A Bog je, barem mi se tako čini s ove strane svijeta, zadovoljniji brigom za Drugoga, nego mučeništvom koje je samo sebi svrha.

Želio bih da se još referiram na naslov knjige smatrajući bitnim odnos koji je uspostavljen između dva pojma – reli-gije i moći. Jesu li to opozitni pojmovi? Da li je stvarni naslov ove knjige Reli-gija protiv moći a da se u procesu tiska-nja u štampariji ukazao sâm Woland i protiv zamijenio sa i? Sve je moguće unutar zavjereničkog diskursa kojemu su tako skloni ljubitelji moći. No, kako primjećuje Adolf Berle “ovaj predmet (moć, op.a.) nije ni nedokučiv, ni filo-zofičan a nije ni ezoteričan”. (Galbra-ith, 1983: 7) Bertrand Russell smatra da je “posjedovanje moći zajedno sa stjecanjem slave i danas najviša težnja i najveća nagrada za kojom idu ili teže pripadnici ljudske vrste.” (Galbraith, ibid) Dakle, šta je sa religijom? Treba li za religiju uopće vezati riječ moć? Ako treba, da li samo kao negativno odre-đenje, kao prihvatljivije ime za nasilje? Zbog ovih pitanja – ako šta nedostaje ovoj knjizi to je jedan prethodni tekst u obliku prologa napisan kurzivom a koji bi se na znanstveno relevantan i mo-ralno prihvatljiv način bavio društve-nim fenomenom moći i oblicima nje-nog prisustva u citadelama Crkve. No, to je samo dobronamjerna politološka sugestija. Alen Kristić je već uvodnim tekstom Mirotvorstvo i nenasilje. O za-boravljenom licu religije, moguće, dao odgovor zašto nema uvoda koji mi ne-dostaje. Moć religije je mir. Ali, subjekt te moći nisu proklamatori i apelisti ap-straktnog mira, već istinski religijski mirotvorci, stvarni radnici mira, fizika-neri takorekuć. Ufam se da nas jedan od fizikanera gleda sa naslovnice ove knjige.

Prikazi


Mile Babić

Najnovija knjiga Nerzuka Ćurka pod naslovom Filozofija zagrljaja zagovara zagrljaj, tj. ljubav prema različitom, drugom, prema ljudima koji su od nas različiti. Autor najprije analizira posto-jeće stanje u BiH i u cijelom svijetu i uviđa kako kod nas i u svijetu vlada rat (polemos), koji je najveće nasilje na ovoj zemlji. U današnjem svijetu umjesto istine vlada laž, ta laž proizvodi indivi-dualnu, kolektivnu i transgeneracijsku mržnju. Ta mržnja vodi u sveopće na-silje, jer mržnja vodi u razaranje drugih i istodobno u vlastito samorazaranje. Vrhunac tog nasilja je rat. Autor poka-zuje kako je umjesto rata moguć mir, i to mir shvaćen ne samo kao odsutnost rata nego i kao punina dobara. To je mir koji abrahamske religije nazivaju eshatološkim mirom. Autor je svjestan da do novog znanja, do istinitog zna-nja, može doći samo u komunikaciji s drugima, jer prekid komunikacije s drugima vodi u spoznajno siromaštvo i na koncu u smrt spoznaje. Autor uviđa da danas živimo u vremenu ontološkog individualizma, gdje svaki pojedinac (a kod nas svaka nacija i svaka religija) smatra sebe primarnom realnošću, a sve ostale ljude sekundarnom realno-šću. Iz takvog krivog temeljnog stava proizlazi prezir prema drugima.

Kod Ćurka drugi nije zapreka mom spoznajnom i svakom drugom oboga-ćivanju, nego temeljna pretpostavka za život u punini. U Uvodnoj bilješci Ćurak tvrdi: “Da nije bilo tih knjiga, da nije bilo razgranatog mišljenja Drugih,

ne bi bilo ni ove knjige” (str. 7). Autor je uvjeren da veća i dublja otvorenost drugima i komunikacija s drugima vodi u veću i dublju spoznaju. Samo nas re-lacija s različitim (drugim) obogaćuje. Zato on zagovara relacijsko mišljenje, koje nošeno uvjerenjem da smo ono što jesmo po relaciji, po odnosu, a “ko-munikacija je pobjeda svijeta odnosa nad ohološću samoće” (str. 7).

U knjizi se nalazi dvadeset esejističkih tekstova i jedna priča. Četrnaest tek-stova govori o knjigama drugih autora koje se na različite načine tiču BiH. U šest tekstova autor analizira i interpre-

tira društvene pojave u BiH i diljem svijeta. Priča na kraju knjige pokazuje kako nas od zla, mržnje i nasilja može spasiti jedino ljubav i da ljudski život može uspjeti samo u ljubavi.

Knjiga je podijeljena u pet cjelina. U prvom dijelu glavna tema i pojava ko-jom se autor bavi jest religija. Taj dio je najopsežniji, jer sačinjava prvu polo-vicu knjige. Uloga religije je bitna u po-zitivnom i negativnom smislu. Religija – iako po svojoj biti nije nasilna, jer za-stupa vjeru, povjerenje, ljubav, i nadu, kratko rečeno, ljubav prema Bogu i istodobno ljubav prema bližnjemu – može voditi u najgore nasilje, u pakao na ovoj zemlji, a može voditi i u istinski mir, u anticipaciju raja na ovoj zemlji. Religija kao kulturna i društvena po-java često je pretvarana u puku ideolo-giju, u sredstvo za zemaljske interese, nekad za interese jedne nacije, nekad za interese religijskih moćnika, nekad za interese globalnog kapitalizma.

U razgovoru s knjigama autora (Hansa Künga, Rusmira Mahmutćehajića, Khaleda Abou El-Fadla, Dine Abazo-vića, Esada Hećimovića, Alena Kri-stića, Anđelka Baruna, Ivana Cvitko-vića) Ćurak ukazuje na sve moguće deformacije religije koje vode u nasilje prema drugima, ali i na sve moguće po-zitivne strane religije koje omogućuju svjetski ethos i mir na ovoj zemlji. Re-ligije koje su nesposobne za religiozni pluralizam, koje nisu sposobne različite

Nerzuk Ćurak, Filozofija zagrljaja, Rabic, Sarajevo, 2009.

Sagledavanje svijeta iz drugih perspektiva

Prikazi


ljude zagrliti, tj. priznati i ljubiti u nji-hovoj različitosti, izdaju svoju bit i po-staju ideologije, bolje rečeno idolatrije. Religija kao ideologija je pretvorena u puko sredstvo za sukobe. Budući da je religija najvažniji dio kulture, ili temelj kulture, ona je danas često – kao i cijela kultura – pretvorena u puko sredstvo za sukobe. Religijski nacionalizam i re-ligijski fundamentalizam i religijski ko-mercijalizam najbolji su primjeri za to. Za sve zloporabe religije najodgovor-niji su religiozni ljudi, osobito religio-zni dostojanstvenici, koji se ne mogu oduprijeti zovu volje za moću.

U drugom dijelu knjige pod naslovom Javni um Ćurak u razgovoru s knjigom Etnopolitka i građanstvo Uge Vlaisav-ljevića, te sa studijom Procjena razvoja demokracije u BiH (u kojoj piše više autora), s knjigom Gojka Berića Pisma nebeskom narodu i s knjigom Esada Bajtala Država na čekanju raspravlja o bitnim pitanjima političke filozofije, kratko rečeno, o transformaciji BiH u modernu demokratsku državu. Dosad smo u BiH imali primat etnopolitike, primat nacionalne politike, primat, da-kle, nacionalnog kolektiva nad slobod-nim pojedincem, tj. nad građaninom. Demokratska država nastaje onda kada i u jednonacionalnoj državi primat imaju slobodni pojedinci (građani). Moderna država je tu da služi slobodi svakog građanina, tj. da štiti slobode i prava svakog pojedinca. Moderna dr-žava štiti dostojanstvo pojedinca, a ne nacionalnog kolektiva. Ali moderna država omogućuje slobodu svih poje-dinaca (jednakost svih građana) i isto-dobno omogućuje da građani svoja po-sebna prava, svoje razlike (nacionalnu, religijsku i bilo koju drugu razliku)

ostvaruju u civilnom društvu. Kod nas je u BiH sve obratno. Država treba da služi pojedincu, a ona zapravo služi nacionalnom kolektivu. Građansko društvo treba da afirmira razlike (naci-onalne i druge), a ono zapravo kod nas omogućuje koliko-toliko slobodu poje-dinca. Zato je potrebna potpuna tran-sformacija države i građanskog društva u BiH. Za razvoj demokracije potrebne su demokratske institucije, potrebne su i materijalne pretpostavke i promjena mentaliteta. Potrebna je afirmacija slo-bode pojedinca i afirmacija njegove na-cionalne, kulturne, religijske i bilo koje druge pripadnosti. To je dugotrajan proces. Ćurak precizno konstatira sve nedostatke demokracije u BiH i isto-dobno traga za boljim rješenjem.

U trećem dijelu knjige Lijeva strana historije autor interpretira i vrednuje našu lijevu povijest, pojavu komu-nizma u obliku staljinizma i Titovo ne staljinizmu. Zaključuje “da je komu-nizam kao zavodljiva ideologija način realizacije ruskog imperijalizma” (str. 142). Titov otpor staljinizmu bio je zapravo nastavak oslobodilačkog rata protiv staljinističkog zavojevača, ali odupiranjem staljinizmu Tito je uspo-stavio staljinizam u bivšoj Jugoslaviji i tako onemogućio razvoj demokracije. Najnovija ideologija u liku globalnog kapitalizma pojavljuje se za vrijeme Margaret Thatcher i Georgea Busha i ona izrabljuje siromašne diljem svijeta i razara naš planet koji se zove Zemlja. Najnovija ekonomska recesija je poka-zala svu lažnost te današnje najopa-snije ideologije.

U četvrtom dijelu Homo connectus: novi čovjek sadašnjosti pokazuje kako

današnja globalizacija u liku informa-tičke tehnologije ima pozitivne i nega-tivne strane, jer može voditi potpunoj kontroli nad čovjekom pojedincem, a to zapravo znači može voditi ukidanju slobode čovjeka pojedinca, tj. globali-tarizmu (P. Virilio). Umreženi čovjek, čovjek koji je priključen na internetsku mrežu, ne smije izdati ili prodati ili se odreći svoje slobode.

U petom dijelu knjige pod naslovom Jedan dan života autor je napisao jednu vrlo dojmljivu i istodobno vrlo sadržajnu priču. Poruka priče glasi: I u najgorem obliku nasilja, kakav je rat, moguća je ljubav. Čovjek koji je doživio ljubav gleda na cijeli svijet iz perspek-tive ljubavi, i zato je za njega “svijet pun ljubavi” (str. 183). Takav je doista Ner-zuk Ćurak.

Nakon izloženog mogu zaključiti slje-deće. Sposobnost za komunikaciju s drugim misliocima omogućuje Ćurku avanturu ulaska u promjenu samoga sebe na bolje. Samo onaj koji mijenja sebe na bolje, može mijenjati svijet na bolje, što osobito vrijedi za nas u BiH. Onaj koji ne može izaći iz sebe, iz svoje perspektive, koji ne može pogledati svijet iz drugih perspektiva, nesposo-ban je za istinsku spoznaju i posve je nesposoban za ljubav, u kojoj ljudski život jedino može postići svoju pu-ninu. Komunikacija s drugima i primat drugoga su inspirativne misli, koje on prihvaća od velikih svjetskih mislilaca kao što su E. Lévinas, M. Buber i K. Jas-pers, predaje ih besplatno dalje, jer sve što je veliko umnaža se davanjem. I kod Ćurka je etika primarna filozofija, koja izvire iz slobode, i koja svoje ispunjenje nalazi u zagrljaju, tj. u ljubavi.

Prikazi


Enver Kazaz

I nova knjiga Dubravka Lovrenovića, nakon Povijesti est magistra vitae, po-kreće pitanje o nužnosti dekonstru-iranja dosadašnjeg historiografskog znanja na prostoru BiH, ali i u znatno širim kontekstima, prije svega onom ex jugoslavenskom. Historiografija, kako je već poodavno pokazao novi hi-storicizam, a pogotovo epistemološki skepticizam Haydena Whitea, ne može umaći, zbog logike svoga diskursa, određenom stupnju imaginacije i na-rativnom konstruiranju zapleta u in-trepretaciji prošlosti. Otud nepovjere-nje u historiografski diskurs rezultira u našem vremenu, pogotovu od trenutka uspostavljanja poststrukturalističkog obrata u nauci i postmoderne relati-vizacije i decentriranja diskurzivne mreže, nizom novih diskurzivnih od-nosa pri čemu se historiografskom kao konkurenti javljaju ne samo etnograf-ski, antropološki, već i književni, pogo-tovu diskurs putopisa, povijesnog i no-vopovijesnog romana. Historiografija se nakon takvog obrata našla u novom, konkurentskom okružju diskursa, pri čemu je morala prihvatiti načelo de-konstruiranja svojih prethodećih zna-nja i razviti epistemološku sumnju kao jednu od svojih osnova.

U bosanskohercegovačkom historio-grafskom kontekstu takvo profiliranje historiografije još nije zaživjelo, mada

Dubravko Lovrenović, Stećci - bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009.

Interkonfesionalnost stećaka i poliloška osnova bosanske kulture smrti

Prikazi


njegovi zagovornici dovode u sum-nju vladajući model historiografskog znanja. U tom pogledu Dubravko Lo-vrenović je znanstvenik od neprocje-njivog značaja, jer je najprije svojom obimnom i kapitalnom knjigom Na klizištu povijesti (Zagreb-Sarajevo, 2006.) osvijetlio iz niza novih perspek-tiva bosansko srednjovjekovlje i od-nos svete krune bosanske i svete krune ugarske, tj. složene odnose bosanskog i ugarskog prijestolja, a onda je knjigom Povijest est magistra vitae (Sarajevo, 2008.), implicitno postavljajući pita-nje o nužnosti teorijskog propitivanja bosanskohercegovačke historiografije, izvršio temeljitu dekonstrukciju tzv. bogumilskog mita, njegove srbocen-trične, kroatocentrične i bošnjakocen-trične zasnovanosti, te procese mitizi-ranja historiografije i instaliranja u hi-storiografiju mitske naracije o nekom od događaja iz prošlosti kao rodnom mjestu nacija.

Naravno da takve znanstvene geste ne nailaze na odobravanje akademske zajednice u duboko podijeljenom bo-sanskohercegovačkom društvu, čije su podjele, ustvari, ponajviše proizvedene baš u ideološki i politički funkciona-liziranoj historiografiji. Zapravo, ako bi se pažljivije analiziralo stanje histo-riografskog diskursa u BiH, onda bi u prvi plan izbio pesimistični zaključak o historiografiji kao ideološkoj funkciji prve vrste. Treba u tom smislu samo ispitati cijelu liniju ideološki postuli-rane tzv. srpske, odnosno hrvatske hi-storiografije, ili npr. koncept političko-mitske povijesti u Mustafe Imamovića, odnosno konceptualizaciju bogumil-ske, bošnjakocentrične projekcije sred-njovjekovne Bosne u Envera Imamo-vića sa ideologemama o Bošnjacima kao temeljnom narodu i njihovom pravu na BiH, jer su oni tobože direk-tni i jedini autentični potomci srednjo-vjekovnih bosanskih krstjana, odnosno dobrih Bošnjana, kako, odan mitemu o bošnjačkom merhametu, u ideologem-skom narativu voli imenovati stanov-nike srednjovjekovne Bosne bošnja-kocentrični historiografski postuliran bogumilski mit.

Nasuprot takvom zasnivanju historio-grafije, Lovrenović je zastupnik teze o BiH kao povijesnom objektu, a ne su-bjektu povijesti, jer je ona većinom tr-pjela, a ne kreirala povijesna zbivanja na svom terenu. Potom teze o diskon-tinuitetu u povijesti, koju je sustavno prvi razvio Srećko M. Džaja u hrvat-skom je kontekstu ironizirajući sinta-gmom “putujuća država”, potpuno su-protne mitotvornom historiografskom diskursu zasnovanom na ideji etničkog i državnog povijesnog kontinuiteta, jer se povijesna zbivanja na prostoru BiH počesto odvijaju na principu pot-punog i do kraja izvedenog loma. A zatim i teza o ideološkoj i političkoj funkcionalizaciji historiografije preko kojih ovdašnje nacionalističke ideolo-gije pokušavaju sebi priskrbiti povije-sni legitimitet. Na toj osnovi on i do-lazi do zaključka prema kojemu u BiH tri etnonacionalno/etnonacionalistički postamentirane ideologije proizvode unutar znanstvene zajednice tri histo-riografije, odnosno tri povijesne nara-cije o istim povijesnim događajima.

Zbog takvog pristupa Dubravko Lovre-nović je prvi dekonstruktivistički hi-storiograf u BiH, a njegova polemička knjiga Povijest est magistra vitae prva je knjiga takve vrste u BiH.

Lovrenovićeva monografija o stećcima kao srednjovjekovnoj bosanskoj kulturi smrti u mnogočemu je nastavak njego-vih ranijih historiografskih koncepcija, ali istodobno ih nadilazi, kao što je, na drugoj strani, i sinteza dosadašnjih izu-čavanja stećaka, pri čemu sintetičnost diskursa rezultira novim saznanjima, te nekom vrstom epistemološkog loma u bosanskohercegovačkoj medievalistici.

On stećcima pristupa iz mnogostru-kih perspektiva, te time stvara složenu, poliperspektivnu optiku iz koje ih pro-matra i analizira. U najjednostavnijem iskazu, njegova monografija mogla bi se sažeti u dvije osnovne teze koje omogućuju zasnivanje historiografskog epistemološkog loma u BiH kojima se nadilaze pređašnja istraživanja. Prva je, svakako, teza o interkonfesionalnosti stećaka unutar trocrkvene srednjovje-kovne Bosne, pri čemu stećci kao re-

zultat lokalnog genija dijalogiziraju sa evropskim kontekstom kulture smrti i na dijahronijskoj i na sinhornijskoj osi. Istodobno s tim dijalogom unutar fenomena stećaka kao bosanske škole smrti, kako ih imenuje Lovrenović, sve tri crkve u srednjovjekovnoj Bosni, bo-sanska, katolička i ortodoksna, među-sobno vode plodotvoran dijalog unutar kulture smrti, da bi se u tu polilošku situaciju pred sami pad Bosne pod osmansku vlast i nakon njega uključio i islam sa svojom kulturom smrti. Druga teza povezana je sa prekontekstualiza-cijom kulture stećaka unutar poznatog, pređašnjeg historiografskog polja. Ona stećke kontekstualizira u mnogostruki fenomen srednjovjekovne evropske kulture smrti, pri čemu lokalni genij koji je stvorio stećke neprestano ko-municira sa širim kulturnim i ukupnim povijesnim i religijskim kontekstima.

Posljedice ovakvog hipotetičkog okvira Lovrenovićevog istraživanja stećaka su mnogostruke. U svakom slučaju prva je da se kulturni prostor srednjovjekovne Bosne više ne može konceptualizirati kao samodovoljna monada, tj. izolo-vani prostor unutar kojeg vladaju samo za njega karakteristični kulturalni, poli-tički i svaki drugi odnosi i unutar kojeg se razvijaju kulturalni, religijski i svaki drugi sistemi vrijednosti koji nemaju dodira ni sa kakvim drugim kontek-stom, čak ni sa najbližim susjedstvom. Time se dekonstruira svaki oblik dosa-dašnje historiografske metanarativo-sti, a pogotovu metanarativni sistem bosanskog duha, što ga je svojedobno postavio Muhamed Filipović, esenci-jalizirajući kulturalni identitet bosan-ske prošlosti, da bi se bosanski duh na koncu postavio kao transvremeni metaoznačitelj ukupne bosanskoher-cegovačke povijesti. Istodobno s tim nadilazi se i projekcija srednjovjekovne Bosne kao u sebe zatvorenog, čvrsto koncipiranim kulturalnim granicama omeđenog fenomena koji ne ostvaruje komunikaciju ni sa užim niti, pak, sa ši-rim kulturalnim kontekstima.

Da bi izvršio takvo kulturnopovijesno rastvaranje historiografskog znanja o srednjovjekovnoj Bosni, Lovreno-vić je prije toga morao dekonstruirati

Prikazi


one historiografske narative i metana-rative koji su na tragu bogumilizacije srednjovjekovne Bosne obrazovali tzv. bogumilski mit bilo u njegovoj bošnja-kocentričnoj, kroatocentričnoj ili pak srbocentričnoj varijanti. Pri tom, ako se kao kodni znakovi takvih historio-grafskih mitema uzmu Arthur Evans i Janos Asboth sa bogumilskim mite-mom, odnosno Vaso Glušac sa srpsko-centričnim, ili, pak, Ivo Pilar sa kroata-centričnim, onda postaje jasnim da Lo-vrenović pokušava kulturnopovijesni fenomen stećaka vratiti njima samima, ispitati sposobnost njegove dijalogič-nosti i unutar religijskih, odnosno cr-kvenih projekcija i kultura smrti, i unu-tar simboličke kulturalne ravni, da bi se ispitali kako crkveni, tako i socijalni, pa sociokulturni, pa potom socioekonom-ski, ali i sociopolitički uvjeti u kojim su stećci kao izraz složene i hibridne kul-ture smrti nastajali, razvijali se i mije-njali u srednjovjekovnoj Bosni.

Otud su uvodna poglavlja ove mono-grafije, zapravo, dekonstrukcijski pri-kaz historije procesa bogumilizacije stećaka, pri čemu se ukazuje na histo-rijat bogumilskog mita sve od Evansa, Asbotha, Ćire Truhelke, Vejsila Čur-ćića, preko Krleže do današnjih dana. Bilo da je bošnjako, srpsko ili kroato-centrična, bilo da je transetnička kao u Krležinom slučaju, teza o bogumilstvu srednjovjekovne Bosne i bogumilizaciji stećaka ima osim Lovrenovića i druge oponente. Zato Lovrenović i preu-zima stajališta niza prethodnika: Koste Hörmana, Vladislava Skarića, Alojza Benca, Šefika Bešlagića, kojemu kao velikom istraživaču stećaka i posvećuje svoju knjigu, pa sve do Marka Vege, Nedima Filipovića, Ljube Saparavala, Johna Finea, Noela Malcoma i Marian Wenzel.

Upravo takav niz prethodnika, omogu-ćio je Lovrenoviću da pokaže kako su se stećci prostirali i izvan prostora Crkve bosanske zauzimajući šire područje od njenog, do jadranskog zaleđa na jed-noj i zapadne Srbije na drugoj strani, te kako su u svojoj složenoj simbolici od-lazili izvan njenog simboličkog kruga, komunicirajući i sa politeističkim kul-turama smrti, ali i sa katoličkocentrič-

nom, ortodoksnocentričnom, te isla-mocentričnom simbolizacijom smrti. Jednom riječju, takav niz prethodnika omogućuje Lovrenoviću da simboličku razinu označavanja smrti na stećcima vidi kao stalno pulsirajući hibrid, i to hi-brid u svakoj vrsti sinhronog presjeka, ali i u ukupnoj dijahronijskoj ravni.

Pobliže rasvijetljeno ovakvo Lovreno-vićevo poliperspektivno promatranje stećaka uvodi obrat u historiografsko konstruiranje znanja ne samo o ovom fenomenu, nego i o srednjovjekovnoj Bosni u cjelini. Naime, otvaranje sred-njovjekovne Bosne i dekonstrukcija bogumilskog mita omogućuju da se i ova zemlja i njena kultura smrti vide kao i političko, i sociološko, ali i kultu-rološko dijaloško polje koje sa svojim susjedstvom stupa u mnogostruko slo-žene odnose. Istodobno, stećci se vide kao mnogostruk, hibridan fenomen kulture smrti u kojem simbolika i orna-mentika sugerira plurimorfni identitet srednjovjekovne Bosne. Ako su ih za domaće oči otkrili stranci u 19. stoljeću, onda je jasno da se trokonfesionalna osmanska, odnosno austrougarska Bo-sna, zbog dominacije reliogocentrične norme kulture smrti, morala odreći svog srednjovjekovnog nasljeđa. Na toj osnovi kulturalno pamćenje ostva-rilo je svoj veliki diskontinuitet, a na-mjesto srednjovjekovne dijaloške/poli-loške kulture smrti u razdoblju osman-ske Bosne i svim kasnije proizvedenim kulturnopovijesnim Bosnama, odno-sno verzijama plurimorfnog bosan-skog kulturnog identiteta, ostvarena je normativna, monološka kultura smrti, pri čemu je norma proizlazila iz religij-skoga središta.

Lako pomična i propusna granica u kulturi smrti koja je formirala inter-konfesionalni fenomen stećaka u cije-loj kasnijoj bosanskohercegovačkoj po-vijesti prerasla je u čvrstu granicu, pri čemu se logikom diskontinuiteta ostva-raju različite kulturnopovijesne verzije Bosne, srednjovjekovna, osmanska, austrougarska itd., a sadržaj hibridne forme bosanskog kulturnog identiteta se mijenja. Lovrenović, zapravo, preko fenomena stećaka otkriva formulu me-kog multikulralizma srednjovjekovne

bosanske škole smrti, pri čemu trocr-kvenost te kulture stupa u složene od-nose sa evropskom, kršćanski profilira-nom kulturom smrti.

Taj meki multikulturalizam izrastao je, zapravo, na formi dijaloške/poliloške kulture smrti, neprestano omogućiva-nom upravo trocrkvenom, odnosno, interkonfesionalnom sadržinom sred-njovjekovne Bosne: “Odražavajući na jednoj strani opći kršćanski govor o smrti i zagrobnome životu, služeći kao neka vrsta njegova rječnika, zadržava-jući na drugoj strani tu svoju najmar-kantniju crtu koja ih izdvaja kao jedin-stvenu skupinu grobnih spomenika na širim europskim prostorima, inter-konfesionalnost stećaka zrcali ne samo klerikalizaciju smrti, nego mnogo više nadilaženje nekih crkvenih kanona u praksi inače teško ili nikako premosti-vih. Po toj svojoj osobini, kao najista-knutija (zapravo jedina) pojava te vrste u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj povijesti, iskrsavaju stećci pred očima modernog promatrača kao materijalni dokazi ozakonjene multikulturalnosti – današnjim rječnikom kazano, meke multikulturalnosti koja dopušta i čak podupire jednu vrstu nadidentiteta definiranog zajedničkim jezikom i ne-kim osnovnim prihvaćanjima vjerskih ideala, koja ujedinjuje ljude različitih svjetonazora i društvenih položaja... To je značilo otvorenost za različitost i ko-munikaciju u kojoj jedan identitet za-visi od dijaloga s druga dva, od procesa u kom sva tri identiteta postižu svoju humanu dimenziju. Ako je suditi po stećcima i njihovoj interkonfesional-nosti, smrt je tada uistinu ujedinjavala ljude različitih kršćanskih identiteta, koliko na vizualnoj toliko i na teološ-koj razini. Stećci univerzaliziraju shva-ćanja smrti unutar različitih, često ne-pomirljivo suprotstavljenih, kršćanskih konfesija.”1

Da bi se ostvario ovaj meki multikultu-ralizam, odnosno interkulturni dijalog unutar kulture smrti neophodno je da dođe do procesa tzv. akulturacije o ko-

1 Dubravko Lovrenović, Stećci, Rabic, Sarajevo, 2009., str. 235-236.

Prikazi


jem govori savremena antropologija2 kao o fenomenu u kojemu se kulturni identiteti unutar svake vrste susreta moraju nužno decentrirati i osloboditi svoje kanonske normativnosti. “Akul-turacija obuhvata one pojave koje na-staju kad grupe pojedinaca iz različitih kultura dolaze u stalan i neposredan kontakt sa naknadnim promenama u prvobitnom kulturnom obrascu, jedne od grupa, ili obe”,3 a u bosanskom sred-njovjekovnom trocrkvenom dijalogu unutar kulture smrti, bez obzira na istost narodnog jezika pojavljuju se tri različita normativna jezika crkvenih obreda koji se u kulturi stećaka izmi-ruju, odstupaju od svoje čvrste norma-tivnosti i grade sličnu ili identičnu sim-boličku, odnosno označiteljsku praksu u kulturi smrti. Pri tom se ta stroga, ka-nonizirana normativnost kulture smrti preko npr. patronskog prava, ali i na niz drugih načina dekanonizirala.

Zato je politiezam, ili model prirodnih vjera ušao preko ornamentike u stećke odozdo, iz sfere pučke kulture, kao što je kanonska moć ulazila u figurativnoj simbolici na stećke odozgo, iz sfere nor-mativnosti religiocentrične kulture.4 Stećak je u tom procesu putovao i kroz vrijeme mijenjajući svoju formu od one najjednostvnije, položene nadgrobne ploče, do one najsloženije, sarkofaga, koji će spojiti kulture pratradicija, Egipta i Mezomopotamije sa srednjo-vjekovnom kulturnom smrti u Bosni. Na toj osnovi akulturacija u fenomenu stećaka kao bosanskoj školi smrti može se promatrati, kao što to i čini Lovre-nović, kao sistem koji se ostvaruje unu-tar stalnog kulturnog kontakta, ali kon-takta u kojem se zbivaju presjecišta i dijahronije i sinhronije.

No, da bi se to i dogodilo, neophodni su preduvjeti koji strogu crkvenu normu decentriraju i čine je sposobnom da u sebe primi razliku kao sastavni dio for-

2 Isp. Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, XX vek, Beograd, 2001. 3 Isto, str. 8. 4 Na sličan način u svom glasovitom djelu Unu-tarnja zemlja Ivan Lovrenović govori o pricni-pima hibridizacije i interkulturnne sadržine uku-pnog bosanskohercegovačkog identiteta.

mativnog obrasca svoje kulture smrti. Jedan od događaja koji to omogućuju Lovrenović nalazi u činjenici da je “sre-dinom XIII. st. ostala Bosna bez svoje katoličke biskupije, što je uz pojavu ne-kanonske biskupije pod imenom Crkve bosanske za posljedicu imalo nasta-nak pojava neusklađenih sa crkvenim propisima koji su definirali pogrebnu praksu na Zapadu, standardiziranu u XI. i XII st. preko monaističkog po-kreta... To je po svemu sudeći značilo zamiranje tradicionalnog biskupskog monopola nad sakramentima krštenja i krizme, prelazak crkvenih građevina u privatni posjed feudalaca na teritoriju dojučerašnje biskupije i pojavu sistema laičkog patronatstva nad crkvama. Ka-snija povezanost bosanskog plemstva sa crkvom bosanskom, ponajprije Pavlo-vića koji su joj do kraja ostali privrženi, zatim Kotromanića, Kosača-Hranića, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, tepčije Ba-tala Šantića itd. tome govori u prilog. Iz tog jasno proizlazi da je institucionalnu prazninu nastalu odvajanjem bosanske biskupije od bosanske države Crkva bosanska efektivno iskoristila za uspo-stavu vlastitih ingerencija na teritoriju dojučerašnje katoličke biskupije i da je bosansko plemstvo znala pridobiti na svoju konfesionalnu stranu. Iza svega toga, iza neprozirnog zastora vremena, nazire se povijest jedne konverzije.”5

Ako je odlazak bosanske katoličke bi-skupije u Đakovo bio jedan od temeljnih preduvjeta za ostvarivanje novih formi u trocrkvenom bosanskom dijalogu koji je omogućivao hibridnu kulturu smrti stećaka, drugi bitan preduvjet jeste pojava patronskog prava u BiH. Lovrenović konstatuje da bosanska ti-jesna “povezanost između patronskog prava i prava na pokop, zasniva kon-cept dinastičke svetosti karakterističan za cijeli europski prostor.”� On taj kon-cept potvrđuje na nizu nekropola i nizu stećaka, da bi pokazao kako su plemići odani Crkvi bosanskoj posjedovali pravo pokopa, te kako se pravo pokopa prenosilo kao patronsko pravo, što je omogućilo decentralizaciju pogrebne

5 Dubravko Lovrenović, Stećci, Rabic, Sarajevo, 2009., 237. 6 Isto, str. 238

prakse. Dokazujući ovu tezu preko pri-mjera moćne porodicu Pavlović odane Crkvi bosanskoj, Lovrenović konsta-tuje da patronsko pravo “nije dovodilo u pitanje vjersku dimenziju pokopa kao ni samog epitafa”.7

Na toj osnovi u ovoj monografiji izniče konfesionalni reljef srednjovjekovne Bosne, koja nije samo trocrkvena, nego se preko koncepta dinastičke sveto-sti i patronskog prava javljaju lokalne prakse kulture smrti, odnosno izniče sasvim specifična teritorijalna organi-zacija crkvenih praksi i obreda ukopa. Sličan ili isti proces, napominje Lovre-nović, odvijao se u u Evropi, pri čemu se historiografsko težište usmjeravalo “prema izučavanju teritorijalnih cr-kava, biskupskim u svojoj strukturi, ra-zličitim u tradicijama, pravu, liturgiji i pobožnoj praksi, preovladavajućim najmanje do 1050. godine, kao i naci-onalnim crkvama kasnog srednjeg vi-jeka ojačanim u krizi tzv. velike šizme... Crkva bosanska proizvod je upravo ta-kvog razvitka.”8

Naredni bitan momenat takve meke dekanonizacije kulture smrti jest tije-sna povezanost svijeta mrtvih i živih u srednjovjekovnim kulturama. Iz te povezanosti proizlazi praksa koja je u arhitektonskom smislu povezivala žive sa mrtvima tako što su groblja bila građena unutar crkvenih dvorišta koja su smještana u naselja. Blizina svijeta mrtvih, rezultirala je time da se nekro-pole stećaka nalaze u dvorištima cr-kva. Zbog toga su nekropole počesto unutar sebe monokonfesionalne, a na simboličkom planu svoje ornamentike one razvijaju unutar kršćanske prakse u kulturi smrti svoje lokalne kodove. Upoređujući takvu praksu sa evrop-skom, Lovrenović dolazi do sljedećeg zaključka: “Na Zapadu su tijekom XI. i XII. st. odvijao obrnut proces: prela-zak privatnih crkava u biskupske ruke... Nasljedno pravo u srednjovjekovnoj Njemačkoj za laike je bilo povezano sa pravom na pokop unutar crkvenih zidina, odnosno ius patronatus zna-čio je ius sepulturae. Patronsko pravo

7 Isto, str. 238.8 Isto, str. 238.

Prikazi


moglo je obuhvaćati cijele crkve, ma-nje kapele ili samo oltare. Tako su ze-maljski knezovi i visoko plemstvo svoj patronat i s njim povezano pravo na ukop mogli ostvariti u vlastitoj crkvi, ili vlastitome samostanu... Ova je pojava, dakle, imala svoj širi europski kontekst, a to kako će biti realizirana zavisilo je u prvom redu od konkretnih lokalnih okolnosti. U srednjovjekovnoj Bosni to je pravo, po svemu sudeći, u prvom redu značilo pravo pokopa na pleme-nitoj baštini, koje je uključivalo isto pravo za crkvene građevine. Plemenita baština i pravo na ukop tako postaju sinonimi. Možda u sklopu ovih okol-nosti, nastalim nakon institucionalnog raskida s Rimom, oličenim u premje-štanju bosanske biskupije u Đakovo i pojave Crkve bosanske kao nekanonske biskupije, treba tražiti objašnjenje po-jave da se pojedine nekropole javljaju unutar zidina napuštenih crkava.”9

Nekanonska Crkva bosanska utjecala je na razvoj šizmatičkog, namjesto rimski orijentiranog kršćanstva,10 a to je re-

9 Isto, str. 238. 10 Žestina polemika vođenih ovih dana oko ove Lovrenovićeve knjige na stranicama Oslobođe-nja, njihova nestručnosti i odanost mitološkom historiografskom narativu i nastaje, na svojoj implicitnoj razini, upravo zbog ovakvog Lovre-novićevog zaključka, jer se mitološki koncept historiografije naprosto ne može održati pred sintetskim i dekonstruirajućim Lovrenovićevim postupkom. Budući da crkvu bosansku ne pro-matra kao heretičku, već kao šizmatičku, Lovre-nović razara bošnjkocentrični mitem o heretičkoj prirodi vjere bosanskih krstjana i dokazuje prin-cip dekanonizacije religijske prakse unutar Crkve bosanske. Takav Lovrenovićev stav ima daleko-sežne posljedice po bosansku medievalistiku, a stećke Bosne i Huma namjesto etnocentričnog opisivanja i prisvajanja vraća njihovom primar-nom, ali i znatno širim kulturološkim kontek-stima. Žestina tih polemika pokazuje, također, da mitološki koncept historiografskog diskursa na-stoji izgraditi naraciju o mitskom mjestu rođenja etnije/nacije, a njemu se u bosanskom i bošnjač-kom slučaju srednjovjekovlje i Crkava bosanska, te stećci kao najmarkatniji izraz njene kulture još od XIX stoljeća i njegovog bogumilskog mita, zbog kolektivno-autoritarnog koncepta etničkog identiteta formiranog u tom stoljeću po uzoru na njemački romantičarski koncept kolektivnog identiteta – nadaju za mitsko mjesto rođenja Bošnjaka. Znanost negirana mitom, koji je usvo-jen i prekodiran u ideološkim centrima moći, a potpmognut velikim dijelom od strane akadem-ske zajednice, u ovdašnjem javnom prostoru

zultiralo time da su “mehanizmi cen-tralizacije crkvenog života zatajili, što je u novim historijskim okolnostima imalo za posljedicu oživljavanje nere-formiranih oblika vjerske prakse per-sonificiranih u Crkvi bosanskoj. To je u sebi nužno moralo nositi novi obredni odgovor na pitanje smrti, jer je pro-ces kulturalnog prenošenja obuhvaćao dvor, samostane i crkve - poredak koji je nestankom biskupije bio razbijen. Sve skupa to dobiva na značaju u svje-tlu činjenice da je osnovni kontekst po-grebnog obreda predstavljala lokalna župna crkva, budući da su se pokoj-nici uglavnom sahranjivali unutar župe svog prebivanja.”11

U tom smislu Lovrenović konstatuje da se takva lokalnost smrtnog obreda može dokazivati i kartom rasprostra-njenosti srednjovjekovnih crkava sa “445 evidentiranih mjesta kršćanskog kulta u BiH”,12 što znači da je “gotovo svako naseljeno mjesto tada imalo cr-kvu, odnosno da ih je u većim grado-vima bilo po nekoliko, te da su te crkve uglavnom bile župne”.13

Kad se ima u vidu ovakva praksa lokal-nosti obreda smrti, onda jasnim postaje odnos vertikalnog i horizontalnog di-jaloga unutar kulture smrti u srednjo-vjekovnoj Bosni. Vertikalni dijalog pri tom se odnosi na crkvenu normativ-nost, tj. kanonsku definiranost obreda, a horizontalni na intervenciju lokalne prakse, pri čemu dinastička svetost i sa-hranjivanje na plemenitoj baštini dobi-jaju enormnu važnost u interkonfesio-nalnoj prirodi stećaka, odnosno razvi-janju lokalnog genija koji preko simbo-

teško ili gotovo nikako ne dobija šansu za izno-šenje svoje argumentacije. Ma koliko ova knjiga dekonstruirala mitskocentričnu historiografiju, ona, nažalost, neće uspjeti akademskim, ideološ-kim i političkim elitama oduzeti mitskocentrični historiografski narativ kao mjesto legtimacije nji-hovih manipulativnih koncepata etničkog iden-titeta i s njim usklađene ideološke konfiguracije o Bošnjacima kao temeljnom bosanskohercego-vačkom narodu koji, više od drugih, polaže pravo na bosanskohercegovački teritorij. 11 Isto, str. 239. 12 Isto, str. 239.13 Isto, str. 239.

like i ornamentike stećaka komunicira sa evropskim praksama kulture smrti.

Na toj osnovi Lovrenović je pronikao u bosanski kulturalni sistem koji je omo-gućio razvoj kulture stećaka, te, nada-lje, obrazložio uvjete koji su stvorili taj sistem, kao i principe njegovog djelo-vanja. Pominjući sinod u Riezu 1285. godine čiji su propisi zabranjivali “sa-hranjivanje u groblja koja nije blagoslo-vio biskup”,14 što znači da je katolička (ali i pravoslavna crkva) strogo normi-rala obred pokopa, Lovrenović ukazuje i na razlike između bosanske i evrop-ske normativne, katoličkocentrične i pravoslavnocentrične kulture smrti, da bi zaključio kako bosanska praksa uko-pavanja na plemenitim baštinama, tj. na privatnim posjedima podsjeća “na sličnu pojavu u Estoniji, gdje su bila poznata brojna groblja polukršćanskog karaktera, koja su paralelno s crkvenim postojala sve do kasnog XVII. i početka XVIII st.”15

Da bi situirao bosanski kulturalni si-stem smrti u evropski kontekst, Lovre-nović ukazuje na činjenicu da je Evropa sve do pomenutog sinoda, odnosno do XII stoljeća obilježena ne jedinstveno-šću, nego različitošću obreda pokopa, tj. različitošću kulture smrti. U tom po-gledu on ukazuje na samorodnost kul-tura smrti u Irskoj, Latviji, a onda na primjeru franačke crkve i njene reforme koja nije ukinula razlike u obredu po-kopavanja mrtvih, ili, pak, na primjeru Galije koja baštini mediteranski ili tzv. barbarski model kulture smrti - poka-zuje kako se u Evropi stvaraju različite lokalne prakse kulture smrti. Jasno je da se ovakve razlike razigravaju na ukupnom prostoru, pa se u konačnici praksa kulture smrti u Evropi otkriva ne kao jedinstvo norme, nego kao igra odstupanja od normativnosti, stalno rasredištenje crkvenog kanona.

Upravo zbog toga, uz čitav niz drugih razloga, Lovrenovićevu monografiju i valja promatrati u njenoj sintetičkoj

14 Isto, 239. 15 Isto 239.

Prikazi


gesti. Naime, on ne sintetizira samo znanja lokalne, već i evropske medi-evalistike, da bi na neki način otkrio za domaće čitatelje i stručnjake mno-gostrukost lica kulture smrti u evrop-skom kontekstu, sve do njene koncep-tualne promjene sa pokretom Refor-macije. Ali i na tom planu Lovrenović Crkvu bosansku sagledava u novom epistemološkom horizontu: “Iako je svoj položaj Crkva bosanska izgradila na jurisdikcijskoj neovisnosti o Rimu, po čemu je anticipirala kasniji pokret Reformacije, ona je u svojoj ekleziolo-giji ostala duboko srednjovjekovna, za razliku od Reformacije koja se upravo na tom polju pojavila sa novim radi-kalnim zahtjevima... Reformacija se pojavila kao organizirani znak otpora tadašnjem crkvenom poretku i njego-vim zlouporabama.... Stećci koji ozna-čavaju grobove vjernika Crkve bosan-ske svojim načinom izrade, umjetnič-kom dekoracijom kao i tekstualnim i epigrafskim referencama o tome nes-porno svjedoče, predstavljajući dio ve-like teme umiranja koja je tako snažno zaokupljala srednjovjekovnoga čovjeka i na istoku i na zapadu. Stećci se isto tako mogu razumjeti i kao pokazatelj umjetničkog ukusa i moralnih shva-ćanja širih slojeva konfesionalno razli-čitog stanovništva, upravo preko ovih nadgrobnih spomenika najefikasnije privedenog u umjetničko i duhovno ozračje zrelog srednjovjekovlja.”16

Na toj osnovi Lovrenovićeva projekcija lokalnog genija koji je stvorio stećke u bosanskoj školi smrti u svom bosan-skom interkonfesionalnom zasnovu, na širem, evropskom području stupa preko ove Lovrenovićeve monografije u evropski koncept interkulturalne ko-munikacije unutar obrednih praksi koje zasnivaju mnogostrukost lica evropske kulture smrti.

Ali, Lovrenovićeva knjiga nije samo sa religijskog, sociopolitičkog, povije-snog, odnosno socioekonomskog i kul-turološkog, te interkulturalnog stajali-šta objasnila bosanski kulturalni sistem

16 Isto, str. 251.

koji je proizveo kulturu stećaka. Ona je to učinila i iznutra, analizom sadržaja simbolike i ornamentike, te sadržaja epitafa, neprestano ih promatrajući na razini njihove metafizičnosti, tran-scendentalnosti, ali i unutar kontek-sta srednjovjekovne kršćanske forme zagrobnog života kojom dominiraju “dva, zatim tri glavna pojma – Raj, Pa-kao i Čistilište”,17 pri čemu Lovrenović ističe da “do XV. stoljeća Posljednji sud nije više bio istaknut kao prethodnim stoljećima, tako da su ikonografija i uvjerenje uzmaknuli pred vjerom u Čistilište.”18

Na toj osnovi Lovrenović je ispitao ne samo razvoj formi stećka u devet te-meljnih oblika od položene ploče do sarkofaga, nego je i klasificirao sim-boličke znakove, poruke i sistem or-namentike na stećcima. Stoga je i dra-gocjen njegov zaključak da “uz njihov naglašeni simbolizam svojstven sred-njovjekovnoj umjetnosti, pripadajući fondu romaničke i gotičke umjetnosti, među ukrasnim motivima na stećcima raspoznaje se pet skupina koje se me-đusobno prepliću i upotpunjuju: soci-jalni i religiozni simboli, predstave po-smrtnih kola, figuralne predstave i tzv. čisti ornamenti. Postoji i šesta skupina tzv. neklasificiranih motiva – motivi simbolične funkcije, znakovi geome-trijskog oblika, predstave nekih neo-bičnih predmeta i oštećeni motivi čije je značenje nejasno”.19 Na osnovu ovih, on nadalje izvodi i slijedeću sistemati-zaciju: “Zajedničko gotovo svim obla-stima (današnje Dalmacije, Crne Gore i dijela Srbije gdje se i rasprostiru stećci, op. E. K.) su solarno-lunarni motivi i motivi križeva. Hercegovačko područje ponajviše krase motivi povijene lozice s trolistima, arkade i tordirane vrpce, za-tim štitovi s mačevima, predodžbe je-lena i konja, kao i scena kola i turnira. Bosanske stećke krase vrpce i bordure od kosih i cik-cak crtica, spirale i biljne stilizacije.”20

17 Isto, str. 246.18 Isto, str. 246. 19 Isto, str. 280.20 Isto, str. 252.

Ova monografija u svojoj sintetično-sti nastoji biti, dakle, sveobuhvatana i poliperspektivna te unekoliko i inter-disciplinarna u naučnom deskribiranju stećaka. Zato se ona i nameće kao sin-tetski model kulturalne povijesti u ko-jem su pored navedenih aspekata kul-ture stećaka analizirani i epitafi i njihov sadržaj, pisani bosanskom ćirilicom, tj. bosančicom, a posebnu pažnju plijeni analiza niza nekropola, klesara i klesar-skih škola, da bi se na koncu izvršila i sistematizacija poruka s obzirom na njihov osnovni sdražaj, intenciju i into-naciju, kao i analiza figuralnih kompo-zicija, te tipova posmrtnih kola.

Kao sintetski model kulturalne povije-sti, Lovrenovićeva monografija Stećci, zasnivajući epistemološki lom u bo-sanskohercegovačkoj medievalistici, otvorila je prostor za novo poimanje ne samo fenomena stećaka, već i sred-njovjekovlja u cjelini u BiH, ali i prostor za rekonceptualizaciju kulture smrti, a preko nje i rekonceptualizaciju uku-pnog kulturnog identiteta. Pokazujući interkonfesionalnost stećaka, Lovre-nović je otvorio mogućnost raskida sa percepcijom srednjovjekovne Bosne kao samodovoljne, na strog način i čvr-stim kulturnim granicama omeđene, u sebe zatvorene monade, te na bazi in-terkulturnog dijaloga otvorio tu, histo-riografskim, mitocentričnim metana-racijama izmaštanu monadu, pokazu-jući mnogostrukost njenog kulturalnog dijaloga sa užim i širim kontekstima. Njegova monografija pokazala je di-jalošku/polilošku prirodu bosanske srednjovjekovne kulture smrti, vrativši stećke njihovom primarnom kontek-stu, nakon što ih je ideološki funkcio-naliziran historiografski diskurs htio od 19. stoljeća naovamo prisvojiti za neku od bosanskih etnija kako bi im priskribio naraciju o mitskom mjestu etničkog rođenja.

Prikazi


Od onoga što piše Tarik Haverić nisam čitao ništa do prije koju godinu, kad su mu Dani objavili nekoliko tekstova, čiji me kvalitet zaprepastio: čitati esejistiku prvoga reda u današnjem Sarajevu, to zadovoljstvo nije odveć često. A da sam ga čitao ranije, moje zaprepašćenje bi izostalo, jer Haverić odlično piše već 20. godina, što se vidi iz knjige I vrapci na grani.

U kojoj je htio napraviti “razložan in-ventar svih ideja, inicijativa, formulira-nih zahtjeva, odluka i institucionalnih promjena što su, u sinegriji, neizbježno morale dovesti do ustavnog posvećenja diskriminacije”, i ispitati ima li “glasova koji su na taj ishod upozoravali – prije nego što je kojih dvadesetak godina kasnije, i isto toliko godina prekasno, njihova pjesmica postigla regionalnu popularnost šireći se po krošnjama”. Ali je brzo shvatio glavnu teškoću pothvata: “potkrepljivanje ključnih teza svelo bi se mahom na citiranje vlastitih tekstova nastalih u rasponu od 15 godina”. Ne znam vidite li je vi, ali ja u ovim riječima vidim ironiju: pošto nema smisla proučavati svoje tekstove, a drugih mahom nema, u knjizi I vrapci na grani sakupio je gotovo sve što je objavio u štampi od 1988. do 2006. Os-tao je neobjavljen, što Haverić ne može da prežali, posljednji tekst “Triput ‘ura’ za naknadnu pamet”, posvećen onim što vape za Građanskom, ali su “kren-uli tim putem s velikim zakašnjenjem, i tek nakon što su iz koncepta ‘vlasti suverenih naroda’ izvukli što se moglo”, stoga je, veli na drugom mestu, “svaka

incijativa za deetnizacijom politike upropaštena samim time što se oni za nju zalažu”. Svi ti tekstovi su štampani sitnijim slovima, a između njih, kao vezivno tkivo, dati su komentari, tis-kani krupnijim slovima, u kojim au-tor objašnjava “povod i okolnosti nas-tanaka svakog pojedinog članka, rada ili intervjua”, a u nekoj vrsti post scrip-tuma osvrće se “na njih iz sadašnje perspektive”.

Znakovita je “naknadna pamet” u nasl-ovu posljednjeg teksta. Danas smo izloženi baražnoj paljbi naknadne pa-meti, a pošto Dalmatinci kažu: “Potonja pamet kenjcu pod rep”, prirodno je što

su nam dojadili ti naknadno osviješteni, ali bolje je dati riječ Haveriću. Koji, u odgovoru mudracima iz Stranke za BiH, kaže: “Tako oni u mom tekstu nalaze nepostojeću tvrdnju da ‘BiH ne može biti građanska demokratija’; a ja samo tvrdim da ona to ne može postati dok god se oni za nju zalažu. Nema te dobre ideje koja neće biti upropaštena kada je počnu podržavati ljudi bez kredibiliteta, i u svome tekstu pokušao sam da upozorim na smetnju koju predstavljaju političke formacije i po-jedinci koji agresivno nude rješenja, ne shvatajući da su sami dio problema. Što su nakon prvih izbora poslanici SDA, kraj 80 sarajevskih džamija, našli da klanjaju baš u Skupštini nije bio kraj svi-jeta, a ni neki nemoralan ili kriminalan čin; ipak, čovjek ne mora biti ni srpski ni hrvatski ekstremist pa da posumnja u njihovu iskrenost kada naglo počnu da se zalažu sa sekularnu državu”.

Ovo veli čovjek koji je sa Z. Grebom, I. Lovrenovićem, D. Međovićem i M. Živanovićem u decembru 1989. Skupštini BiH uputio zahtjev “da stvori ustavne i zakonske uslove koji će građanima Bosne i Hercegovine omogućiti ostvarivanje svih prava i sloboda zajamčenih u Deklaraciji ZA-VNOBIH-a o pravima građana BiH, kao prvom republičkom ustavu”. Od tada, Haverić ne prestaje obrazlagati zašto se demokratija temelji na po-jedincu, na građaninu, ne na kolek-tivitetu, svejedno zove li se radnička klasa ili Bošnjaci, i zašto je “koncept organizacije društva što počiva na po-

General prije bitkeMarko Vešović

Tarik Haverić, I vrapci na grani, Rabic, Sarajevo, 2009.

Prikazi


jedincu” “u Bosni i Hercegovini jedini moguć”, kako veli pri kraju knjige.

Koja je neka vrst pilule za osvježavanje našeg pamćenja i čini nas otpornijim na agresiju naknadne pameti, ili možda bešćašća, jer povodom rasprava o ustavnim promjenama Haverić kaže: “današnja zalaganja za ‘građansku Bosnu i Hercegovinu’ ukazuju se kao prilozi za historiju bosanskog političkog beščašća”. Ovu knjigu napisao je čovjek koji je bio pametan na vrijeme, ama za-lud pametan, i ne svojom krivicom: na jednom mjestu veli da danas intelektu-alci mogu jedino “da očajavaju i upo-zoravaju”, stoga knjigu I vrapci na grani možemo čitati i kao hronologiju upo-zoravanja iza kojih je stajao očaj.

Ako ću pošteno, Haverić je napisao još jednu zaludnu knjigu, što je dodatni ra-zlog da mi bude toliko po ukusu. U svo-joj prvoj zaludnoj knjizi, onoj o plagi-jatoru Miomiru Vukobratoviću, rekao sam: “Što uzaludnije, to ljudskije. Zalu-dnost je dom čovjekov na zemlji” – eto zašto sam se, dok sam čitao Haverića, osjećao kao kod kuće. Sve je tačno što kaže i sve je zalud, jer je kasno za 20 godina, mada je objavljeno kad treba, još u doba urušavanja komunizma kad se BiH našla pred pitanjem: “Hoće li se vlast jednog kolektiviteta (radnička klasa) zamijeniti vlašću građana, ili vlašću drugih kolektiviteta (zvali ih mi narodima, konstitutivnim narodima ili nacijama)?” Znamo za šta je glasala, znamo posljedice, i ostaje nam tek da se sjetimo narodne: “Kad voz prođe, zvizni mu, Konavljanine”. Ali nema sumnje da je Haverić, prethodnom i ovom knjigom, u BiH obavio posao sličan onom koji je Kiš u Srbiji obavio Časom anatomije, a teško je vjerovati da takve knjige, “na duže staze”, mogu biti zaludne.

Knjiga je sadržajno veoma bogata: ti tekstovi nam s velikom osvjetljajnom snagom pokazuju različite oblike lu-dila, dugog 20 godina. Ludilo je, nara-vno, metafora za stvarnost, poglavito političku, a politika je pojela sve, osim politike i nema ničeg drugog. Jedino što Haverić ima da suprotstavi tom ludilu jeste razum. Ova knjiga nas podsjeća

na vrednote razumnog promišljanja stvari temeljenog na znanju stvari, i to joj je najveća vrlina. Kažem: podsjeća, jer vještina razumnog mišljenja, koja u nas nikad nije bila na cijeni, da-nas je zvanično zaboravljena među političarima i svestručnjacima koji im služe. Haverićeve analize, neumoljivo precizne, što će ponajprije reći ra-zumne, potvrđuju da nije pristao da odustane od svoje ličnosti i pameti u doba kad se u nas i s prvim i s potonjim možeš slikati.

Ovo dokazuju stotine primjera, a ja ću uzeti onaj iz prikaza knjige Miroljuba Jeftića Savremeni džihad gdje se kaže: “najbolji egipatski diplomata, monofiz-itski hrišćanin Butros Gali, mada bril-jantan i suptilan znalac međunarodnih odnosa, ne može biti ministar inostra-nih poslova već samo zamenik”. Našto Haverić uzvraća: “U Egiptu su hrišćani manjiina. Manjina koja je, bez ikakve sumnje, u podređenom položaju. Butrus Gali, zato što je hrišćanin, ni-kad neće postati ministar inostra-nih poslova. No u zemlji u kojoj žive Miroljub Jeftić i pisac ovog prikaza, hrišćani nisu manjina nego apsolutna većina. Pisac ovog prikaza poznaje sto-tine hrišćana koji su briljanti i suptilni znalci u raznim oblastima. Ni jedan od njih ne može postati ni predsjed-nik Vijeća mjesnih zajednica u svojoj skupštini opštine, a kamoli zamjenik saveznog sekretara”. I stoga, “prema mjerilima koje je sam Miroljub Jeftić odabrao da bi procjenjivao stupanj tolerancije u nekom društvu”, “Egipat se, u poređenju s Jugoslavijom, uka-zuje kao zemlja trpeljiva i cilivizirana, u kojoj manjine imaju prava koja ovdje nema ni većina”. Razumno mišljenje je mišljenje ne u zrakopraznom prostoru već u precizno definisanom kontekstu. Smještajući je u taj kontekst, Haverić razgolićuje apsurdnost Jeftićeve tvrdnje.

Uprkos svojim surovo tačnim nala-zima, Haverić misli da bi od Jeftićeve knjige moglo biti koristi: mogla bi smanjiti broj srpskih neprijatelja, jer bi “neki vodeći fundamentalisti, kada bi se upoznali sa njenim sadržajem, vjerovatno umrli od smijeha”. Hoću da

kažem: Haverić nam pokazuje, on bi rekao “potkazuje”, razgoljene do srži, porazne stvari, ali ne možete da se ne smijete. Jer taj zaista umije da piše, i to je glavni razlog zašto mi ni u jednom času nije bila dosadna knjiga koja bi, da su svi tekstovi u njoj tiskani slovima normalne veličine, imala 500 strana.

No knjiga se ne svodi na smjenjivanje starih tekstova i današnjih komentara: osjećajući da bi to vodilo u dosadu, Haverić je odstupao od osnovnog načela komponovanja: “u nekoliko navrata vezivni tekst obimom je nara-stao do samostalnih poglavlja”. Koja su i najknjiževnije pisana. Takvo je poglav-lje Baška džin, baška šejtan, o Nedžadu Latiću i njemu sličnim, koje sam čitao sa smijehom i nevjericom. Sa smije-hom, jer Haveriću, kad god ustreba, ne manjka duhovitosti, i sa nevjericom, jer mi nije išlo pod kapu da su takve stvari mogućne u Evropi na kraju 20. vijeka. Ovo poglavlje nudi antologijske stranice “pohvale gluposti”, naslov koji slučajno ne pominjem: radi se o liter-arnom prikazivanju i poraznoj analizi onog što rade “budale i za budale”, kako bi rekao Erazmo Roterdamski.

Haverić je jedan od ne baš brojnih in-telektualaca u BiH kojima vjerujem. Moraš vjerovati naobrazbi, upućenosti u stvari o kojim piše, razini mišljenja na kojoj ih elaborira i nepristrasnosti analize. Kad nisi u vlasti fantazmi od kojih boluju kolektiviteti nego te vodi isključivo razum, ono što izlazi iz tvog pera, to jest kompjutera, ne može biti pristrasno. Čujte jedan odlomak: “po osvajanju vlasti, žrtve montiranog pro-cesa iz 1983. stvorile su pervertiranu kulturu dimnih zavjesa u kojoj se po-drazumijeva da diktature mogu biti samo komunističke, da su žrtve samo Bošnjaci ili muslimani, i da se mogu kršiti samo prava muslimana na Za-padu (a Zapad, naravno, od Bosne i Osmanske Carevine treba da se uči tol-eranciji). Totalitarna praksa islamskih režima se ne kritikuje, zato što se javno ne percipira kao totalitarna praksa, već kao ostvarenje slobode koja je – treba li to napominjati? – u toj optici uvijek sloboda vjerovanja, a nikad sloboda nevjerovanja. Time se objašnjava zašto

Prikazi


u posljednjih desetak godina – otkako je simbol ‘odnosa Zapada prema isl-amu’ postala zabrana nošenja hidžaba u francuskim državnim školama, – ni na jednom od stotina foruma, tribina, predavanja, okruglih stolova ili sim-pozija posvećenih najrazličitijim is-lamskim temama širom Bosne i Her-cegovine nije osuđena ili makar samo problematizovana obaveza pokrivanja žena u većini islamskih režima, koja predstavlja očigledno kršenje ljudskih prava”. Nepristrana misao procjenjuje stvari unutar univerzalnog obzora: ne možeš biti nepristran ako sadržine svi-jeta vrednuješ iz mišje rupe.

Evo i odlomak gdje Haverić govori o “potiranju individualnog subjekta”, što je u BiH krenulo sa osnivanjem nacio-nalnih stranaka i traje do danas kao je-dan od najvećih izvora zla u ovoj zem-lji kod Evrope, kako je nazva Hamza Humo:

“Tamo gdje se sve događa ‘narodu’, funk-cija pojedinačnih stradanja tj. ličnih pripovijesti jest da se uklope u osnovnu matricu i da je potvrde. U drukčijem poretku stvari, u kojem bol, patnju i nepravdu može trpjeti prvenstveno individualni subjekt, veće saosjećanje i društvenu pažnju zasluživali bi roditelji Srbi ili Hrvati čije je jedino dijete poginulo kao pripadnik Armije BiH (a takvih ima), nego Muslimani/Bošnjaci koji nisu pretrpjeli nikakav lični gubitak, jer su rat proveli napr. u Ljubljani, ili su s djecom na vrijeme po-bjegli iz Gornjeg Vakufa u Zenicu. No ako su ovi prvi u komemorativnoj kul-turi današnje Kotline skoro nevidljivi, a ovi drugi zauzimaju proscenij s ko-jeg ozbiljnog lica stalno nekome nešto poručuju i nekoga na nešto podsjećaju,

to je stoga što je igra službeno podig-nuta na višu razinu, onu na kojoj se lične sudbine gube u ukupnom računu i gdje žrtve nisu pojedinci već narodi – pa onda oni mogu da koračaju gra-dom ponosno, kao nesumnjivi pripad-nici ‘naroda žrtve’”. Nepristrasna misao pristrasno ratuje na strani pojedinca koji je stvaran, dok su kolektiviteti, u manjoj ili većoj mjeri, utvarni.

Uprkos bogatstvu i šarolikosti tema i problema, Haverićeva knjiga je vrlo konzistentna, jer se autor u svim tek-stovima analitički usredsređuje na pregršt suštinskih stvari koje su nas dovele ovdje gdje jesmo. Ukazaću samo na jednu. Haverićeve analize dokazuju da ni jedno demokratsko uređenje ne poznaje i ne priznaje et-nos kao izvor suvereniteta, i stoga, tamo gdje su nosioci najviše vlasti predstavnici Bošnjaka, Srba i Hr-vata, demokratija moguća koliko i “crven barjak od zelene svile” iz narodne pjesme. Haverić je u 99 vari-jacija izanalizirao, rastumačio, rasvi-jetlio razumijevanje nacije, naroda, puka, populusa u demokratskim zem-ljama, a kad sam završio čitanje, za-pisao sam na prvoj strani: “U ovoj knjizi autor, strogo se držeći razuma i aristotelovske logike, nepobitno je do-kazao, pored ostalog, da je priča o BiH kao multietničkoj, multikonfesional-noj i multikulturnoj zemlji bila jedan od instrumenata kopanja groba BiH kao državi”. Ako ste iznenađeni ovom tvrdnjom i želite znati na čemu se temelji, pročitajte knjigu, a ja ću nav-esti odlomak iz njenog zaključka: “od 1995, djelovanje bošnjačke političke elite konstituirane u svojevrsnu islam-sku vjersko-interesnu zajednicu glavni je uzrok neuspjeha svih pokušaja da

se Bosna i Hercegovina uspostavi kao moderno društvo”. I opet kažem: ako želite znati na čemu Haverić temelji i ovaj sud, pročitajte knjigu, a ja ću do-dati: brojne analize pripremile su ovaj zaključak koji pred čitaoca padne prirodno, kao zrela kruška sa grane.

Haverić, koji se bavi i “pogrešnim proračunom muslimanske političke klase”, nudi obilje argumenata za tvrd-nju: “na konceptualnoj razini, samo postojanje ‘stranke muslimanskog naroda’, a ne ovaj ili onaj postupak muslimanskog rukovodstva, bilo je dovoljan uvjet za raspad Bosne”. Da je koncept “dogovaranja konstitutivnih naroda” “morao posljedovati podje-lom Bosne postalo je jasno musliman-skoj političkoj klasi tek nakon Dejtona. No natrag se nije moglo, a priznavanje grešaka nije dio naše političke kulture”.

Haverić potom citira Šaćirbegovićev pokušaj da krivicu svali na Zapad kome je “odgovaralo da stvori tri strane i da te tri strane prikazuje kroz njihove vodeće partije, kroz SDA, HDZ i SDS. Oni su znači ustanovili taj koncept, a sada se, kao, bune protiv toga”. Što Haverić ovako komentira: “Zamišljam scenu: sastalo se društvo u hotelu Holidej Inn da osnuje socijalno-lib-eralnu partiju, a agenti stranih službi tjeraju ih pištoljima da osnuju stranku muslimanskog naroda, jer to Zapadu odgovara. Ministar izgovara odvratnu politikantsku laž (i još se kune bogom, iako u istom razgovoru tvrdi za sebe da je musliman), a reakcija – nema!”. A nema ih i zato što se u BiH obistinila rečenica koju je Ginter Andres kazao o Kafikinim romanima: “Zapanjuje to što zapanjujuće nikog ne zapanjuje”.

Prikazi


Godine 2010. dvije izdavačke kuće, Ex libris iz Rijeke i Synopsis iz Sarajeva, koje već više godina objavljuju najvaž-nija i do sada kod nas neprevedena djela katoličke, pravoslavne i protestantske teologije, počinju objavljivati najutje-cajniji i najtiražniji svjetski teološki ča-sopis Concilium, nastao kao izraz želje promoviranja i ozbiljenja ideja i duha Drugoga vatikanskog sabora.

Časopis već četrdeset i pet godina izlazi pet puta godišnje na pet najra-sprostranjenijih svjetskih jezika, nje-mačkom, engleskom, talijanskom, por-tugalskom i španjolskom (a do 2003. i na francuskom i nizozemskom), a ovim hrvatskim izdanjem započinje njegovo objavljivanje i na nekom od slavenskih jezika.

Ideja za objavljivanje takvog profila ča-sopisa utkana je u sam njegov karak-ter, a čak i letimičan pogled na našu društveno-političku pa i crkvenu zbilju opravdava takav čin, pa ne čudi da je ovaj projekt s oduševljenjem pozdrav-ljen u crkvenim i teološkim krugovima u regiji.

Zbog čega Concilium?

Društva Hrvatske i Bosne i Hercego-vine, kao tranzicijska društva, ome-đena su i obilježena rastućom krizom

Zoran Grozdanov

Nakon 45 godina Concilium na hrvatskom: obnova u duhu koncila smrti

Prikazi


vrijednosti na svim razinama. No, ne radi se samo o krizi vrijednosti već i o nekritičkom miješanju različitih po-dručja, prije svega političkog i crkve-nog, pri čemu Crkva u velikoj mjeri gubi svoj identitet izvornog kritičara ne samo društva i politike već i same sebe. Kritika Crkve, uperena prema sa-moj sebi, posljednjih je godina postala “neželjeno dijete”. Međutim, gubitak kritičnosti Crkve prema samoj sebi, kako vidimo u našim društvima, pot-puno otupljuje oštricu njezine kritike prema društvu u kojemu se nalazi.

Časopis Concilium, među ostalim, upravo tome stremi: autentičnoj Crkvi koja će voditi k ozdravljenju društva što je sastavni dio priprave puta kra-ljevstvu Božjem. U samoj njegovoj mi-siji utkana je ta potreba jer jedino kri-tičkim i autentičnim djelovanjem, čega kod nas toliko nedostaje, Crkva može ukazati na tekuće probleme i na njih, na svim razinama, primjereno odgovo-riti i ući s njima u dijalog te se u tom dijalogu mijenjati.

Upravo zbog toga je časopis Concilium potreban Crkvi na našim prostorima, ali i društvu. Svojim tekstovima i svo-jim pristupom, želi doprinijeti dijalogu Crkve i društva, međureligijskom i me-đukonfesionalnom dijalogu, ali želi i udovoljiti potrebi konkretnoga čovjeka koji se pita o potrebi i smislu vjere u da-našnjemu svijetu. Kao teološki časopis, kako je naveo jedan od njegovih osni-vača veliki katolički teolog Karl Rahner u Uvodniku prvoga broja Conciliuma, za kojega se slobodno može reći da predstavlja i manifest časopisa, njegov je “cilj da onima koji se bave pastoral-nim radom da sustavne informacije o

onim područjima međunarodne teo-logije od strane međunarodne skupine profesionalnih teologa i predstavnika svjetovnih znanosti, čime časopis želi biti “katolički” u punom smislu te ri-ječi”. Rahner će nadalje tvrditi kako svećenici snose ogromnu odgovornost u poučavanju i usmjeravanju vjernika k zdravom i kritičkom odnosu prema društvu u kojemu se nalaze. Također, Concilium u naše zemlje dovodi sve ono najaktualnije i najkompetentnije što današnja teologija nudi. Blagodat je to, budući da su Hrvatska i Bosne i Hercegovine dugo vremena bile izoli-rane od glavnih tokova i suvremenog društva i Crkve te će ta razmjena isku-stava biti na obostranu korist. Također, mnogi studenti teoloških učilišta, kao i intelektualci i pastoralni djelatnici i svećenici dobit će izravan uvid u su-vremena teološka i crkvena kretanja, koja uvelike odgovaraju potrebama naših društava. Pisan sasvim u duhu Drugoga vatikanskoga sabora, on je katolički u najširem smislu te riječi te u svoj vidokrug ne uključuje samo pred-stavnike svih kršćanskih denominacija i drugih religija, već onima koji se žele upoznati sa položajem i misijom Crkve i kršćanstva u svijetu, daje nadahnuće i usmjerenje za odgovorno kršćansko djelovanje.

Kratka povijest Conciliuma

Pokretanje Conciliuma, slobodno se može reći, predstavljalo je prekret-nicu ne samo u teologiji već i u cr-kvenoj praksi 20. stoljeća. Časopis su osnovali vodeći teolozi tog vremena, ali i 20. stoljeća: Karl Rahner, Edward

Schillebeeckx, Johann Baptist Metz, Hans Küng i Yves Congar. Sam časopis je prolazio kroz nekoliko faza: u prvoj se fazi (1965.-1990.) išlo prema ofen-zivnoj postkoncilskoj reformi koja je postavila okvire crkvenim reformama, kontekstualnim teologijama, teologiji oslobođenja te feminističkim teologi-jama; zatim je došla faza bavljenja ne toliko samom Crkvom koliko dijalo-gom s raznim kulturama. Pojavila se i nova tema međureligijskog dijaloga, koja je postala središnja u fazi koja traje i danas. Zbog činjenice velikog ra-sta Crkve u Trećem svijetu, u rad ča-sopisa uključio se veliki broj afričkih i latinoameričkih teologa. No, težište Conciliuma ostalo je isto: susret i su-očavanje s novim trendovima i proce-sima u suvremenom svijetu i Crkvi. Na tome tragu, časopis je posljednjih go-dina (da spomenemo samo te godine) obrađivao teme kao što su: ženski gla-sovi u svjetskim religijama, kršćanstvo i demokracija, Drugi vatikanski sabor: zaboravljena budućnost, Islam, odnos Sjevera i Juga, kao i homoseksualnost. Svojim znanstvenim, ali jednostavnim i vrlo čitkim stilom, otvorenošću i izbo-rom suradnika i tema, Concilium nije samo namijenjen svećenicima i teolo-zima, već i ljudima raznoraznih uvjere-nja, svjetonazora i vjeroispovijesti.

Concilium nas podsjeća da katolicima u demokratskim društvima nema dru-gog puta do koncilskog jer samo kroz koncilsko kršćanstvo možemo ujedno biti i odgovorni građani i odgovorni kršćani.

Uredništvo hrvatskog izdanja Con-ciliuma čine tri mlada teologa Zoran Grozdanov iz Rijeke, te Entoni Šeperić i Alen Kristić iz Sarajeva.

Prikazi


Vjera i religija su posljednjih decenija nezaobilazne kreatorice individualne i kolektivne svijesti na našim prostorima tako da za markiranje “politizacije re-ligije” ili, suprotno, “religizacije poli-tike” i ne treba posebna ekspertiza. Ovi su društveni fenomeni naša stvarnost i može se reći da je ovdje i danas nji-hov utjecaj često determinirajući bez obzira da li se radi o kooperativnim, beskonfliktnim ili konfliktnim interak-cijama. U ovakvim okolnostima, ali i u vremenu najezde informacija o religi-jama i čestih distribucija predrasuda i neznanja o njima, Zilka Spahić-Šiljak i Dino Abazović nude naučno uteme-ljeno djelo koje je pouzdana osnova za interreligijsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini1.

“Onaj ko nije kadar da živi s drugim ljudima i da gradi zajednicu s njima, on nije sposoban ni da gradi odnose s Bogom.”�

“Monoteističko troglasje – uvod u ju-daizam, kršćanstvo i islam” je sjajna kompozicija sadržana od šest poglavlja čiji naslovi i sadržaji nisu samo dobro-došli, nego su i nužni u ovo vrijeme vri-jednosnih inverzija. Prvo poglavlje koje nosi naslov “Zajedništvo kao načelo re-

1 Izdavač: RABIC, Sarajevo. Suizdavači: Internacionalni multireligijski i interkul-turalni centar (IMIC) Sarajevo; Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS) Univerziteta u Sarajevu; Transkul-turalna psihosocijalna obrazovna fondacija (TPO) Sarajevo. 2 Str. 8.

ligija” daje preglede nastanka svake re-ligije, oslikava najzanimljivije dijelove iz života proroka, njihovo djelovanje u

zajednici i interakcije sa apsolutom. Korisni su dijelovi o organiziranosti vjerskih zajednica i oni koji obrađuju

Originalno religiološko djeloSedžida Hadžić

Prikazi


praznike i blagdane. Prvo je poglavlje zaključeno slikom eshatološke3 situ-acije u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Uvaženi dr. Milan Vukomanović4, u recenziji, navodi da se radi o “svježem”, didaktički orijentisanom štivu, konci-piranom prema zahtjevima modernog kurikuluma iz oblasti studija religije, i studiji koja ima za cilj unapređenje praktične politike u domenu odnosa vjerskih zajednica i države, kao i religija i ljudskih prava. Ova knjigu, nastav-lja Vukomanović, pored pouzdanosti osnovnog teksta, otvara i jedan široki, multimedijalni prostor koji obuhvata fotografiju, film, internet i nadasve in-teraktivni dijalog s njenim korisnicima. Ovakav prostor je tradicionalno bio nedostupan, ili čak sasvim zatvoren, za ranije generacije čitalaca, učenika, stu-denata i profesora u školama i na uni-verzitetu, zaključuje Vukomanović.

“Danas je za čovjeka sve manje iza-zov ovladavanje prirodom, a sve više ovladavanje samim sobom: zrelost i moralnost”�

Drugo poglavlje je naslovljeno: “Etika-dobročinstvo i religije”. Ovih 40-ak stra-nica odlično je, u recenziji, rezimirao dr. Ivan Šarčević6. On navodi da se ov-dje govori o zasebnim etičko-pravnim ustrojima religija kao i zajedničkoj etič-koj baštini (Dekalog7, Zlatno pravilo8) te se uspješno pronalaze poveznice sa suvremenim općeljudskim pravima i traženjima minimalnoga etičkoga kon-senzusa za sve vjernike svijeta (svjetski etos). Šarčević konstatuje da se ovdje inzistira da mir u pojedinim druš-tvima, ali i u svijetu, može biti izgra-đivan na ovim principima i sa onima

3 Posmrtne, zagrobne.4 Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu.5 Str. 45.6 Franjevačka teologija u Sarajevu.7 Deset božjih zapovjedi iz svetih tekstova abrahamskih religija.8 Etičko načelo koje predstavlja zajedničku baštinu svih religija ali i kultura. Npr. hinduistička forma ovog pravila glasi: „Čovjek se ne smije prema drugim ljudima odnositi na način koji je njemu samom neugodan“ (str. 65).

koji pripadaju ili uopće ne pripadaju religijskim zajednicama. A pojam mira predmetom je trećeg poglavlja “Mir, nenasilje i mjesto za drugoga”. Dr. Ivan Cvitković9 u recenziji rukopisa upravo ističe njegov doprinos odgoju za pošti-vanje i toleriranje drugih ljudi, drugih religija i svjetonazora, kao i za upozna-vanje i uvažavanje vrijednosti drugih religijskih tradicija. Ovdje su izloženi citati iz svetih knjiga o miru i nenasilju, objašnjena je nespojivost istinske vjere sa nasiljem (nenasilje je indikator kva-liteta razvitka svake vjere), ali je čitao-cima objektivno ukazano i na instru-mentalizaciju vjere u tekstu “’Sveto’ nasilje”. Autori ovim poglavljem vješto podstiču kritičko mišljenje i provoci-raju samokritičnost navodeći teološke primjere, ali i one iz moderne histo-rije, pasivnog otpora i aktivnog nena-silja. Na kraju ovog dijela elaborirani su konkretni metodološki pristupi i doku-menti koji trebaju doprinijeti aktivni-joj, energičnijoj i posvećenijoj izgradnji mira među ljudima.

U četvrtom poglavlju (“Porodica i reli-gija”) se govori o vidljivim i nevidljivim znakovima religije u porodici, zatim odgoju, a obrađeni su i relevantni rituali poput onih vezanih za rođenje, tj. Uvo-đenje u zajednicu, krštenje, nadijevanje imena, obrezivanje, slave, smrt... Zani-mljiv je dio u kojem su informacije o uređenju doma, odijevanju, religijskim predmetima i simbolima. Posebno su aktualni oni dijelovi ovog poglavlja koji nude primjere egalitarnih tumačenja odnosa među spolovima kao i oni koji elaboriraju instituciju braka i seksual-nost. Skrenuta je pažnja na negativan utjecaj interpretativne patrijahalne tra-dicije i istaknuto je da religije u svom entitetu, ali i svete knjige, podržavaju jednakost spolova.

“Religijske ideje su kroz historiju neri-jetko imale veoma pozitivan uticaj na politiku...”10

U poglavlju “Religija-država-društvo” se pokazuje utjecaj religije na društvo, na kolektivni identitet i objašnjava se religijska zajednica, fenomen religi-

9 Fakultet političkih nauka u Sarajevu.10 Str. 134.

oznosti i pripadanje. Pokazuje se da vjera nije isključivo privatna stvar i pojašnjava se relacija između religije i nacije. Također su objašnjene specifič-nosti odnosa religije i politike, zatim religijske zajednice i državnih institu-cija te relevantni državni modeli (teo-kratski, model državnih religija i model odvojenosti države i religije). Ovaj dio je uokviren klasifikacijom uživanja i zaštite religijskih sloboda i paralelom sa međunarodnim sistemom ljudskih prava. I u posljednjem poglavlju (“Kul-turni doprinos religija arhitekturi, sli-karstvu i glazbi”) zapravo se potvrđuje prisutnost, ali i veliki utjecaj i potenci-jal koji vjeru i religiju čine neodvojivim od kulture i ljudskog života uopće. Po-sebno je vrijedan pregled svetih mjesta koji uz fotografije olakšavaju učenje i doprinose trajnom razumjevanju. U ovom poglavlju su korisne informacije o graditeljstvu, slikarstvu ali i o religij-skoj glazbi. Uvaženi dr. Rešad Hafizo-vić11 je u recenziji rukopisa istakao da on poštuje svačiju intime ali i javno svjedočeni ili tajno njegovani religijski, nacionalni i ini identitet. Ukoliko ova-kva “Kultura religija” bude islagana na-šoj mladosti, smatra Hafizović, ona će biti predokus jednom novom duhov-nom ozračju u koje možemo uploviti rasterećeni i oslobođeni od bremena nerazborite predrasudne svijesti prema drugome, većma narastajući u spoznaji kako smo “duhovno rođeni” iz zajed-ničke “religijske utrobe” koju najpronic-ljiviji promicatelji “Sophia perennis12” nazivaju “transcedentnim13 jedinstvom religija”, zaključuje Hafizović.

Na osnovu istaknutih recenzija uvaže-nih eksperata i svega izloženog može se zaključiti da će knjiga “Monoteističko troglasje – uvod u judaizam, kršćan-stvo i islam”, ukoliko se bude koristila u školama, ali i domovima, značajno do-prinijeti rušenju nevidljivih, ali straš-nih zidova koji su postavljeni između građana/ki ove Zemlje.

11 Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.12 Vječna mudrost; Također konsultovati i djela Frithjofa Schuona, Renea Guenona ili Nevada Kahterana.13 Koje nadilazi iskustvo. Vidjeti učenje Im-manuela Kanta.

Prikazi


Najkonstruktivnija knjiga o BosniMile Babić

Međunarodni forum Bosna je 1999. godine Campbellovu knjigu Nacio-nalna dekonstrukcija, Nasilje, identitet i pravda u Bosni, u konkurenciji knjiga na stranom jeziku, izabrao za knjigu godine. No, ja odmah na početku ovog osvrta želim reći da nisam do sada pro-čitao konstruktivniju knjigu o Bosni od Campbellove. Naglasak je na riječi kon-struktivan. Želim u duhu Campbellove knjige kazati da njegova knjiga dekon-struira, razgrađuje svijet nasilja prema drugom, i konstruira, gradi svijet od-govornosti za drugoga. Sam autor u Predgovoru tvrdi da se njegova knjiga temelji na misli dvojice francuskih filo-zofa, to su Jacques Derrida i Emmanuel Lévinas.

Lévinas je pokazao da zapadnoeurop-sko poimanje slobode kulminira u po-imanju slobode kao negacije drugoga, jer se u tom poimanju shvaća drugog kao granicu (ograničenje) svoje slo-bode i kao smrtnu opasnost za svoju slobodu. Lévinas dokazuje da drugi omogućuje moju slobodu. Ističe da od-govornost za drugoga prethodi mojoj slobodi, da činjenica “ljudskog bratstva prethodi slobodi”. Prvotna se filozofija za Lévinasa zove etika, to je etika odgo-vornosti za druge i time jednostavno za sve. Lévinas je dokazao da je zapadna metafizika zapravo metafizika ukidanja drugog, tlačenja drugog, jednostavno metafizika nasilja nad drugim.

Derrida govori o bijeloj mitologiji i o izblijedjelim metaforama i pokazuje kako izblijedjele metafora i bijela mi-tologija ostaju u okviru zapadne me-

tafizike. Mitologija je bijela u dvostru-kom smislu: 1. Želi sve boje pretvoriti u bijelu boju, tj. želi se osloboditi svih boja; 2. To je mitologija bijelog čo-vjeka. Derrida naglašava da tri stvari tvore specifično zapadno Trojstvo. To su ideal bijeline (bezbojnosti), univer-zalnosti i uma. Karakteristike zapadne metafizike su fonocentrizam, logocen-trizam i leukocentrizam (grčki leukós znači bijel). Ovaj leukocentrizam vodi po svojim učincima u rabijatni etno-centrizam. navodno univerzalni bijeli um, koji je de facto partikularan, ali to ne uviđa, vodi u susretu s drugima nei-zbježno u rat. Derrida ukazuje na kolo-nijalne posljedice zapadne metafizike, dakle, metafizičkog etnocentrizma.

Na osnovi spomenutih mislilaca Cam-pbell pokazuje da su moguće razne problematizacije Bosne i razna rje-šenja toga problema. Dokazuje da je najdominantnija problematizacija Bo-sne bila ona koja etnicizira politiku, koja sve probleme Bosne svodi na et-nički problem. Dominacija etničkog diskursa kod Međunarodne zajednice i kod bosanskih političara umjesto da onemogući nasilje, vodila je pojačanju toga nasilja.

Campbell ističe kako su njegovi susreti licem u lice s pojedinim Bosancima i Bosankama izvor etičkog imperativa koji ga pokreće na dekonstrukciju do-sadašnjih problematizacija Bosne.

U drugom poglavlju pod naslovom Nasilje i politika Campbell govori o odnosu nasilja, identiteta i politike.

Oslanjajući se na Derridinu misao de-konstrukcije pokazuje da se dosadaš-nje interpretacije rata u Bosni temelje na određenim ontološkim pretpostav-kama, pretpostavljaju nacionalni iden-titet kao ontološku činjenicu i datost, a ne govore kako je taj određeni naci-onalni identitet nastao, zanemaruju da se nacionalni identitet uspostav-lja performativno, zanemaruju kako određeni identiteti nastaju nasiljem, kako se određene politike temelje na

David Campbell, Nacionalna dekon-strukcija - nasilje, identitet i pravda u Bosni, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2003.

Prikazi


određenim ontologijama, kako su naši identiteti kontingentni.

U trećem poglavlju pod naslovom, Ontopologija: predstavljanje nasilja u Bosni, autor iznosi razna predstav-ljanja nasilja u Bosni, razne nara-tive nasilja u Bosni, susrete sudionika nasilja i promatrače nasilja, narative ljudi i nacionalnih politika u Bosni i u Međunarodnoj zajednici, osobito po-kazuje razlike između konkurentskih narativa. Zajedničko je svim narativima ono što Derrida zove ontopologija. On-topologija je neologizam, a označuje povezanost ontološke vrijednosti određenog bitka, određene stvarnosti, s toposom, s mjestom, s teritorijem. Dominantno tumačenje rata u Bosni temelji se na nerazdvojnoj povezanosti nacionalnog identiteta sa svojim teri-torijem. Propust Međunarodne zajed-nice, medija i akademskih knjiga sastoji se upravo u tome što su prihvatili to ontopološko tumačenje nasilja u Bosni. No, odgovornost za drugoga zahtijeva dekonstrukciju takvog nacionalističkog tumačenja.

U četvrtom poglavlju: Nasilje i identitet u Bosni autor izlaže razna shvaćanja et-niciteta, povijesti i nasilja, te pokazuje što dovodi u pitanje takva shvaćanja. Zajedničko je tim shvaćanjima bilo da shvaćaju nacionali identitet teritorijal-izirano. Svaki nacionalni identitet ima svoj teritorij. I kad se govori o multi-kulturalizmu, nacionalni identitet se shvaća teritorijalizirano. Zato se i po-javila riječ enklava. U toj enklavi živi tuđi narod. Prikazi koji nisu dovodili u pitanje teritorijalizirano shvaćanje nacionalnog identiteta, potpomogli su nasilje, tj. etničko čišćenje. Ako na jed-nom teritoriju smije živjeti samo jedan narod, onda je to već etničko čišćenje.

U petom poglavlju: Odgovaranje na nasilje, autor analizira odgovor Međunarodne zajednice na rat u Bosni i razotkriva antropološke i političke pretpostavke na kojima se temelji mišljenje Međunarodne zajednice. Oni ljudi iz Međunarodne zajednice koji su predlagali podjelu Bosne potpomo-

gli su najmanje dvije nacionalističke stranke u Bosni. Iako su takvi ljudi iz Međunarodne zajednice nastupili kao mirotvorci, oni su zapravo poduprli nasilje. Svi mirovni pregovori u Bosni temeljili su se na etničkom kriteriju, na nacionalnom identitetu shvaćenom potpuno teritorijalno. Ti prijedlozi pot-pune etnizacije Bosne pokazali su se neostvarivim. Iako u su se ti prijedlozi pozivali na realizam, oni su zapravo bili protiv realizma, a za idealizam.

U šestom poglavlju Dekonstrukcija i obećanje demokracije autor nudi dekonstruktivni pristup oslanjajući se na Derridu i Lévinasa, pokazujući put s onu stranu nacionalih podjela i nacio-nalnih enklava. Autor dokazuje apso-lutnost ontopološkog (tj. teritorijalnog) shvaćanja multikulturalizma. Navodi kako Lévinasova misao radikalno pre-oblikuje naše shvaćanje odgovornosti, subjektivnosti i etike. Subjekte konsti-tuira njihov odnos prema Drugome. Autor pokazuje veze između Lévi-nasove etike i Derridine dekonstruk-tivne misli. Derrida dokazuje da je svaki metafizički temelj određen raz-likom, francuski differance, što znači razliku i odgađanje. Time želi reći da je svaki metafizički temelj bez temelja, ali nam taj temelj izmiče. Derrida naglašava mogućnost odluke i time za-pravo mogućnost odgovornosti. Der-rida kaže: “Ni monopol ni disperzija”. Ni monoplistički politički sistem ni disperzivni politički sistem nisu spo-sobni za uzajamnu komunikaciju, za to je sposobna demokracija koja slijedi etos demokracije. Karakteristika takve demokracije jest da je ona istodobno buduća i sadašnja, već je tu i istodobno još je u dolaženju. Pravda, demokracija i emancipacija su ambicije koje treba slijediti.

U sedmom poglavlju Bosna i praksa demokracije autor pokazuje kako šovinizam nije potpuno pobijedio u Bosni, kako u Bosni identiteti nisu samo teritorijalni nego i deteritorijalni, da na istom teritoriju može biti više na-cionalnih identiteta, kako se identiteti ne moraju uzajamno isključivati. Ističe

neuspjeh Međunarodne zajednice jer nije nakon Daytona napustila naciona-lnu logiku. Zagovara razvoj strategije koja će nadići nacionalističku logiku, razvoj “političkog etosa koji se bori protiv šovinističkih i ekskluzivističkih praksi” (str. 270). Etos demokracije od-bacuje isključive oblike identiteta i pro-tivi se onima koji žele izbrisati pluralne i ukrštene identitete.

Pošto sam ukratko izložio Campbell-ovu knjigu, mogu reći sljedeće. Knjiga je izvrsna, jer postavlja prava pitanja i daje prave odgovore. Knjiga se ist-odobno bavi partikularnim i univer-zalnim problemima, bavi se Bosnom i svijetom, bosanskim i svjetskim pitan-jima. Knjiga jasno uviđa, oslanjajući se na Lévinasa i Derridu, da se ontološki i politički totalitarizam nerazdvojivo povezani. Upravo Derrida i Lévinas po-kazuju kako je moguće nadići ontološki totalitarizam, ontološki monopolizam, a da se ne upadne u novi totalitarizam. Ako se to primjeni na Bosnu, onda je jasno da se nacionalni totalitarizam temelji na nacionalnoj ontologiji, jer pretpostavlja naciju kao fundamentum inconcussum, kao temelj, kao temeljnu stvarnost, koja se ne dovodi u pitanje.

Radikalna kritika nacionalističkog to-talitarizma ne nudi rješenje, jer ostaje zatočena u logici onoga što kritizira, ostaje vjerna ontologiji koju kritizira. U 20. stoljeću u Bosni smo najprije imali nacionalni i religiozni dogma-tizam, kao radikalna kritika nacional-nog i religioznog dogmatizma pojavio se marksistički dogmatizam, a kao ra-dikalna kritika marksističkog dogma-tizma pojavio se ponovno nacionalni i religiozni dogmatizam.

Dekonstrukcija nudi novi pristup tako što zahtijeva da mijenjamo jedan sistem na temelju njegovih unutrašnjih prin-cipa i na temelju principa koji se nalaze izvan njega, koji ga nadilaze. Dekon-strukcija ispituje svaki temelj, sve prin-cipe, ona se kreće s ovu i s onu stranu granice, ona se odvija u relaciji, iden-titet – razlike (differance), jer je razlika konstitutivna za svaki identitet, jer je drugi konstitutivan za svaki identitet.

Prikazi


Željko Ivanković

BiH leksikografski iskoračila u svijet

Nikada dosad u svojoj povijesti Bosna i Hercegovina nije radila nikakav ni na-cionalni ni opći leksikografski projekt ovakvog tipa. Sad kad je pred nama prvi tom buduće četverotomne (!?) Hrvat-ske enciklopedije BiH, možemo reći da se BiH upisuje u mapu nevelikog broja zemalja koje imaju ne samo formalno neku leksikografsku instituciju, nego i leksikografsko djelo urađeno vlastitim snagama s vlastitim viđenje sebe samih. Djelo u kojemu je BiH sama i subjekt i objekt leksikografije.

Kad je prethodni put činjeno nešto ovome nalik, bio je to famozni, tada kontroverzni, separat iz Enciklopedije Jugoslavije (Zagreb, 1982.), ali je to po svemu neusporedivo s ovim što danas dobivamo ovom nominacijom nacio-nalnom, a sadržajem i općom bosan-skohercegovačkom enciklopedijom. Po tome, ova enciklopedija slijedi već znane obrasce u svijetu. I sadašnja je Hrvatska enciklopedija čiji jedanaesti i završni tom izlazi uskoro u Zagrebu, premda nacionalna nominacijom, ujedno i opća. Nije drukčije ni s Brita-nicom, primjerice.

Otkud onda i kako ova enciklopedija? Autor ovih redaka mogao bi, kao osni-vač Hrvatskog društva za znanost i umjetnost BiH (HDZU-a BiH), svjedo-čiti kako je ideja o njoj rođena i rasla unutar HDZU BiH, osnovanog u ratu u Sarajevu, prvotno kao leksikon, da bi narastala i transformirala se od “čisto” hrvatskog lesikografskog djela do op-

ćeg hrvatskog pogleda na cjelinu BiH, u njezinim zemljopisnim i povijesnim, te aktualnim zadanostima. Dug je i spor bio put prije svega političkog osvješta-vanja ovakvog projekta, šetnja projekta od sarajevsko liberalne sredine, preko rigidno hercegovačke, do “preuzima-nja” projekta od strane struke i potom njegovo utemeljenje u mostarski po-litički i društveni ambijent. Na čelo je projekta, kao predsjednik Znanstve-nog vijeća Hrvatskog leksikografskog instituta BiH (HLI BiH), stao ugledni leksikograf Dalibor Brozović, za glav-nog urednika imenovan Jakov Pehar, a

za njegova zamjenika i izvršnog ured-nika Ivan Markešić, te kao njegovi po-moćnici Vlado Šoljić i Ivan Anđelić. I tako se počela zidati prva kuća bosan-skohercegovačke leksikografije... Prva, jer ono što je dopredsjednik ANUBiH, Muhamed Filipović, godinama najav-ljivao kao Enciklopediju Bosne i Her-cegovine, nije se ni za milimetar poma-knulo s mjesta, a ipak je “zauzelo”, “blo-kiralo” ime, naziv za nešto što bi bila integralna, multinacionalna bosansko-hercegovačka enciklopedija. Tako će prva i vjerojatno zadugo jedina enciko-pedija biti ova – hrvatska! Hrvatska o BiH i u BiH!

Knjiga formata 27 x 20 cm, tiskana u izvanrednoj tiskari u Čakovcu, u impre-sivnom likovno-grafičkom oblikovanju Ivice Čavara i na 660 stranica, premda očekivana gotovo godinu ranije, najed-nom je pred nama “osvanula” kao izni-mno lijepa knjiga, možda ponajljepša bh. knjiga zadnjih desetljeća uopće.

Kad se knjiga otvori i krene se u nju kao u dugo najavljivanu avanturu putovanja Bosnom i Hercegovinom i njezinom poviješću, susrećemo 15 članova ured-ništva, 48 struka i urednika struka, te 127 suradnika. Prvi tom obuhvaća poj-move od Aachenski mir do Đuzel, Izet i donosi 2.121 natuknicu, 274 crno-bi-jelu ilustraciju, 593 ilustracije u boji, te 75 karata u boji.

Što je tu novo? Osim onoga da BiH prvi put govori samom sobom, sama o sebi,

Hrvatska enciklopedija Bosne i Herce-govine, Prvi svezak (A-Đ), Hrvatski lek-sikografski institut BiH, Mostar, 2009.

Prikazi


tu su nužno i novi nikad ranije viđeni prinosi: prvo, nužno ažuriranje poda-taka s obzirom na godine koje su prošle od leksikografskih vrednovanja već znanih, općih pojmova; drugo, što bo-sanskohercegovačka atribucija prvi put otvara mogućnost brojnim pojmovima i pojavama s bh. odrednicom koji ranije nisu imali pristup u npr. jugoslavenske ili neke druge enciklopedijske okvire; treće, što atribucija hrvatski u BiH otvara treći, dosada netretiran i nevre-dovan segment. Onaj najširi segment hrvatske duštvene, političke, kulturo-loške, umjetničke, religijske povijesti i aktualnosti prvi put ovom knjigom biva otkrivan, tretiran i vrednovan. Primje-rice, sve katoličke župe u BiH ušle su u Enciklopediju, jer nigdje dosad nisu obrađivane; tu su i sve hrvatske udruge,

mediji, i svi iole značajni ljudi i pojave iz povijesti i sadašnjosti BiH, ali i oni koji su imali udjela u hrvatskoj povije-sti u BiH. Na sve to sjajni kartografski, foto i ilustrativni prilozi kakvih je teško naći drugdje. Posebna je priča to što su svi i dosada obrađivani i ovdje prvi put leksikografski tretirani enciklopedijski pojmovi dobili novu dezideologiziranu obradu, onaj nulti činjenični pristup u mjeri u kojoj je to uopće bilo moguće.

Enciklopedija nije nešto što se ovako novinski može prezentirati, prikazivati i ocjenjivati, ali se na nju ima smisla ukazivati upravo zato što će se ubu-duće, posve je sigurno, njoj nalaziti i mane i propusti. Sigurno je i da će se Enciklopedija u hodu dorađivati, a pro-pusti vjerojatno nadoknađivati nekim

potonjim dopunskim sveskom. Ovakva knjiga ima samo jednu manu dok se ne pojavi. Nema je. Ne postoji. Tj. nismo je imali. Sad će ih imati mnogo... No, dobrom se konju traže mane, zar ne?

U radosti da je imamo, hajdemo je testi-rati, jer ona ne smije služiti za gledanje njezina prelijepa hrbata u regalu, nego za dnevnu uporabu. A uporaba će po-kazati i sve njezine moguće propuste. Propusti pak tjerati autore, suradnike, urednike na još predaniji i odgovorniji rad. Do tada, svi mi svjedočimo povi-jesnom datumu – BiH ima svoju enci-klopediju, Hrvati u BiH imaju svoju en-ciklopediju. Ovo je datum koji, siguran sam, mijenja povijest na način na koji su ga mijenjali svojim kulturološkim akcijama npr. jedan Divković, Lastrić ili Jukić...

status [broj 14, proljeće 2010.]

Documents