strah od teokracije i fašizma.docx
DESCRIPTION
istorija 20.vekaTRANSCRIPT
Strah od teokracije i fašizmaPiše: Vladimir Pozek
Veličina slova:
Idol i idolopoklonik: Adolf Hitler i Preskot Buš
Photo: stock
Sinclair Lewis je još prije osamdeset godina upozoravao: "Fašizam će u Ameriku doći umotan u
nacionalnu zastavu, noseći križ u rukama". Neposredno nakon toga, u vrijeme Velike depresije,
general-major Smedley Butler je u studenom 1934. američkom Kongresu prijavio zavjeru tadašnjih
najkrupnijih kapitalista za rušenje vlasti Franklina D. Roosevelta i uvođenje fašističke diktature po
ugledu na Italiju i Njemačku. Jedan od zavjerenika je bio i Prescott Bush, otac predsjednika Busha
starijeg, i djed predsjednika Busha mlađeg. Prescott Bush je svoje bogatstvo stekao poslovanjem
sa Hitlerovom Njemačkom, kroz fiktivnu banku u Nizozemskoj
Zaustavlja se uz ivičnjak pred zgradom Parlamenta u glavnom gradu
američke savezne države na gornjem Srednjem Zapadu, oko 10 sati u
sniježnu noć. Nesiguran na nogama nakon vožnje, izlazi obučen u dugu
haljinu od konoplje ili grubog lana, nad kojom se vitla oblak kose i brade
razvijane vjetrom. Otvara oba krila zadnjih vrata i izvlači masivni drveni križ,
naizgled duži i širi od unutarnjeg prostora vozila. U mojim slijedećim
krugovima trčanja oko Parlamenta, sustižem ga dok odmjerenim korakom,
sračunatim na dramski efekt, tegli svoj križ natrag u rusku
predrevolucionarnu zimu, pa sve dalje niz Strijelu Vremena do početaka
njegove vlastite svijesti - do Kristove Kalvarije.
Njegovo je uvjerenje nepokolebljivo, on je tih i pokoran, ali elokventan u
izražavanju svojeg stava, njegova je poruka jasna: državna se politika i njeni
organi vlasti moraju temeljiti na principima kršćanske vjere, Božji zakon mora
biti jedini društveni regulativ, temeljen na doslovnoj primjeni Biblije. Njega
sekularna država duboko vrijeđa, jer ljudske zakone stavlja iznad Božjih.
On je suvremeni nasljednik vjerskih fanatika kojima je Europa od XVI do XVIII
stoljeća obilato darivala Novi Svijet. Tadašnja Britanija, i sama biblijska nacija
u uvjerenju da je od Boga odabrana, izvozila je svoje apostate, radikalne
čitače Svete Knjige: puritance Engleske i Walesa, baptiste i quackere,
škotske i irske prezbiterijance, dok je ostatak Europe slao svoje Židove,
francuske hugenote, nizozemske i švicarske kalviniste, mnogobrojne Nijemce
u bijegu od vjerskih ratova - moravijance (sljedbenike Jana Husa), palatine iz
pokrajine Rheinland-Pfalz, pa amiše, menonite, anabaptiste, dunkere
(njemačke baptiste) i salzburgere (20,000 protestanata) koje je knez Leopold
von Firmian, katolički nadbiskup i vladar slobodnog Salzburga, 1731.
protjerao u današnju američku državu Georgia.
SAD su Ustavom utemeljene kao sekularna država, iako su gotovo svi njeni
osnivači bili religiozni. Ustav ne dozvoljava uspostavljanje državne religije,
što je u ono vrijeme bio revolucionaran potez, jer su europske države
okončale svoje religijske ratove na upravo suprotnom principu, potvrđenom
westphalskim mirovnim ugovorima iz 1648: Cuius regio, eius religio (Čija
vlast, njegova i vjera). "Očevi nacije" su imali dva jaka razloga za svoju
odluku: sjećanje na vjerske ratove koji su desetljećima nakon reformacije
potresali Europu, te šarolikost kršćanskih denominacija među prvotnim
američkim naseljenicima, što je vjersku ravnopravnost nametalo kao jedino
rješenje. Da bi sasjekli utrku religija za primat u novostvorenoj državi, podigli
su visok zid između vjerskih i državnih institucija. Tako članak VI američkog
Ustava izrijekom određuje: "Senatori i članovi Zastupničkog doma, članovi
zakonodavnih tijela pojedinih država, te svi izvršni i sudski službenici na
federalnoj ili državnoj razini, obavezat će se davanjem prisege ili potvrde da
će podržavati ovaj Ustav, a za procjenu njihovih kvalifikacija nikada ne smiju
biti podvrgnuti religijskoj provjeri". Odvajanje države od crkve dodatno je
potvrdjeno prvim amandmanom iz 1791: "Kongres ne smije donijeti zakon
koji bi uspostavio državnu religiju, ili bi zabranio slobodu
vjeroispovjesti." Sloboda države od religije (i obratno) time je zagarantirana
jednom zauvijek - ili se tako vjerovalo.
Religijski pokreti Amerike u kolonijalna vremena ("prvo veliko
buđenje" sredinom XVIII stoljeća) i u vrijeme rane Republike ("drugo veliko
budjenje" u ranom XIX) bili su fokusirani na njihovo širenje, iako su religije
svo vrijeme imale i snažan utjecaj na ekonomiju i politiku nacije, utjecaj koji
historiografija ili sociologija nisu registrirale. Sa ovakvim vjerskim slobodama,
nepoznatim u tadašnjoj Europi, američki protestanti su se okupljali oko
individualističkih, anti-hijerarhijskih oblika vjere koji su propagirali
neposredan, personalni odnos sa Bogom, i činili ih lakim plijenom misionara
koji su osnivali sve novije i novije denominacije i sekte. Prema jednom
izvještaju (Mark Noll, The Old Religion in a New World, "Stara religija u
Novom svijetu", 2002), u SAD je 1996. bilo 19 prezbiterijanskih denominacija,
32 luteranske, 36 metodističkih, 37 episkopalijanskih ili anglikanskih, 60
baptističkih i 241 pentekostalna. Los Angeles Times svake nedjelje objavljuje
pregled vjerskih službi u gradu, sa preko 600 (!) denominacija na listi.
PHOTO:Stock
Sociolozi Rodney Stark i Roger Finke u svojoj studiji The Churching of America (2002) po prvi put jasno
prepoznaju proces u kojem stare, etablirane crkve svojim misionarskim radom rađaju nove denominacije,
zatim gube organizacijsku vitalnost i napuštaju pozornicu, prepuštajući je tim novim denominacijama, koje
i same nastavljaju proces u beskrajnoj spirali ponovnog rađanja novih i odumiranja starih denominacija.
Pred kraj 20. stoljeća, fundamentalistička Južnjačka baptistička konvencija (Southern Baptist Convention)
koja vjeruje u nepogrešivost Biblije, postala je najvećom protestantskom grupom u SAD, sa 40 milijuna
pripadnika. No nije i usamljena u svojem uspjehu, jer je stopa rasta mnogih drugih protestantskih grupa
bila veća od opće stope rasta populacije SAD, tako da se danas preko 40% Amerikanaca može
okarakterizirati kao fundamentalisti, konzervativci, evangelikalci ("misionarski kršćani"), pentekostalci,
restoracionisti, ili "ponovno rođeni" (born again).
"Ponovno rođen", meni ateistu zadugo nejasan koncept, označava spiritualno ponovno rođenje pojedinca,
za razliku od prvog i prirodnog rođenja u životu svakog ljudskog bića. Izvor izraza "ponovno rođen" je u
Novom Zavetu, kad Isus u Evanđelju po Ivanu kaže: "Istinu vam velim, nitko ne može vidjeti kraljevstvo
Božje, prije nego je ponovno rođen". "Ponovno rođenje" je preduvjet za spas duše, za vječni život, i u
povijesti kršćanstva (katoličanstva i pravoslavlja) podrezumijevalo se kroz sakrament baptizma, ali u
protestantizmu nakon reformacije baptizam simbolizira osobnu vjeru pojedinca u Krista, njegovo ponovno
rođenje kroz prihvaćanje Isusa kao osobnog spasitelja i mesije. Jasno? Meni još uvijek nije u potpunosti,
ali je važno naglasiti tu distinkciju za razumijevanje uloge religija u današnjoj Americi, jer protestanti čak i
katolicima negiraju pravo da se bez tog rituala izvršenog slobodnom voljom, a ne neposredno nakon
prirodnog rođenja, izjašnjavaju kao "ponovno rođeni", tj. spašeni, što - opet - ima presudan značaj u
ekskluzivističkoj eshatologiji fundamentalističkog i misionarskog protestantizma.
Dobro, pitat ćete se, čemu sva ova masaža, sa gomilom brojki i povijesnim pregledom dinamike razvoja
religija u SAD, ma koliko površan bio? Pa, prvo, bila je potrebna za razjašnjenje jedne povijesne ironije:
iste one vjerske slobode, garantirane sekularnim Ustavom, vremenom su iznjedrile religijske snage koje
danas negiraju sekularni karakter Ustava koji im je omogućio postojanje, te otvoreno i agresivno
zahtijevaju uvođenje teokracije u SAD - od uvođenja deset zapovijedi u sudnice, do nametanja religijskog
tumačenja Ustava, ako ne i njegove radikalne reformulacije. Da je Ustav kojim slučajem nametnuo
državnu religiju, danas u SAD sigurno ne bi bilo bezbroj denominacija i sekti, niti bi onaj fanatik sa
početka ove priče imao presudni utjecaj na unutarnju i vanjsku politiku zemlje kroz njen izborni sistem.
Što me podsjeća na izjavu neimenovanog majora američke Armije koji je učestvovao u besmislenom
razaranju vijetnamskog provincijskog gradića Ben Tre: "Morali smo ga uništiti da bismo ga spasili"! Hoće li
američka religiozna desnica (religious right) uništiti zemlju - u ime spašavanja njenih temeljnih vrijednosti,
kakvima ih ta desnica percipira?
Drugi razlog je opipljiviji i sa posljedicama koje već danas osjećamo, ili ćemo ih osjećati u bliskoj
budućnosti: sa jasnom povijesnom perspektivom lakše je razumjeti tijesnu spregu krupnog kapitala,
države i politike, oružanih snaga SAD i religija, uz prešutnu ili bezočno manipulatorsku podršku od javnih
medija. U igri su enormni novčani iznosi koje američki businessi ulažu u religijske institucije, a koje onda
povratno vrše snažan pritisak na predstavnike vlasti i njihov izbor, te infiltriranjem u vojne strukture
učestvuju u donošenju odluka o ratu i miru na globalnom planu. Ali, pošto se privid demokracije mora
održavati dok god je to moguće, dio uloženog novca se kanalizira u "spontane" populističke pokrete - tako
se, na primjer, sa sigurnošću zna da su reakcionarni pokretTea Party (sa čvrstim temeljem u vjerskim
organizacijama) financirali braća Koch, najveći energetski investitori u SAD, a akcije pokreta na terenu je
orkestrirala FOX News TV, desničarska mreža sa najvećim auditorijem u zemlji, naročito u krugovima
religiozne desnice.
Photo: Stock
Iz ovog konglomerata interesa rađa se proto-fašizam, "meki fašizam", pažljivijem oku vidljiv u Americi na
svakom koraku. Strah od teokracije i fašizma u SAD ima dugu povijest, Sinclair Lewis je još prije
osamdeset godina upozoravao: "Fašizam će u Ameriku doći umotan u nacionalnu zastavu, noseći križ u
rukama". Neposredno nakon toga, u vrijeme Velike depresije, general-major Smedley Butler je u
studenom 1934. američkom Kongresu prijavio zavjeru tadašnjih najkrupnijih kapitalista za rušenje vlasti
Franklina D. Roosevelta i uvođenje fašističke diktature po ugledu na Italiju i Njemačku. Jedan od
zavjerenika je bio i Prescott Bush, otac predsjednika Busha starijeg, i djed predsjednika Busha mlađeg.
Prescott Bush je svoje bogatstvo stekao poslovanjem sa Hitlerovom Njemačkom, kroz fiktivnu banku u
Nizozemskoj. Njegov je utjecaj na američku politiku bio toliko snažan, da mu je Kongres dalju trgovinu sa
nacističkom Njemačkom zabranio tek 1942, a da mu nikada nije suđeno za ratno profiterstvo i izdaju
zemlje.
Ali i taj se pokušaj uvođenja fašizma držao u zatvorenom krugu financijskih i poslovnih interesa američke
plutokracije. Današnja sprega kapitala, politike, države, vojske, religije, medija i "malog čovjeka" ("dobrog
Amerikanca" kao što je nedavno postojao "dobar Nijemac"), ponovno prijeti energijom kakvu je nekada
imao segregacionizam (zakoni Jim Craw), ili mccarthyzam na početku hladnog rata. Religiozna desnica je
u svim tim periodima imala ključnu ulogu, pa je nerealno očekivati da je neće imati i ovaj put, naročito
zbog njenog neumornog rada na prodoru u institucije države. Suvremena religiozna desnica Amerike nije
samo pas-čuvar reakcionarnih interesa pred mogućom pobunom osiromašenog srednjeg sloja
stanovništva, ona je i aktivni agens u kreiranju politike koja zastupa te reakcionarne interese.