strategija za odgovor na hiv i aids u bih 2011-2016

BOSNA I HERCEGOVINA

VIJEĆE MINISTARA

STRATEGIJA ZA ODGOVOR

NA HIV I A IDS

U BOSNI I HERCEGOVINI

2011 – 2016.

POPIS KRATICA

AIDS - Stečeni sindrom imunodeficijencije

ART - Antiretroviralna terapija

ARV - Antiretroviralni/a

BiH - Bosna i Hercegovina

BD - Brčko Distrikt BiH

CCM - Državno koordinaciono tijelo za razvoj i praćenje implementacije programa Globalnog fonda za borbu protiv HIV/AIDS-a, malarije i tuberkuloze u BiH

DPST - Dobrovoljno, povjerljivo, savjetovanje i testiranje

FBiH - Federacija Bosne i Hercegovine

FMZ - Federalno ministarstvo zdravstva

GFATM - Globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije

HBV - Hepatitis B virus

HBC - Hepatitis C virus

HIV - Humani virus imunodeficijencije

HPV - Humani papiloma virus

IKD - Injekcioni korisnici droga

IZZZ RS - Institut za zaštitu zdravlja Republike Srpske

MCP - Ministarstvo civilnih poslova BiH

MZSZ RS - Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske

NAB - Savjetodavni odbor za borbu protiv HIV-a i AIDS-a u Bosni i Hercegovini

NVO - Nevladine organizacije

MSM - Muškarci koji imaju seks s muškarcima

OCD - Organizacije civilnog društva

OzZ DB - Odjel za zdravstvo i ostale usluge Brčko Distrikta BiH

RS - Republika Srpska

PLHIV - Osoba/e koja/e živi/e sa HIV-om

SPI - Seksualno prenosive infekcije

SW - Seksualni radnici/radnice

TB - Tuberkuloza

UNAIDS - Zajednički program Ujedinjenih Nacija za HIV i AIDS

VFBiH - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine

VBDBiH - Vlada Brčko Distrikta BiH

VM BiH - Vijeće ministara Bosne i Hercegovine

VRS - Vlada Republike Srpske

ZJZFBiH - Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH

2

SADRŽAJ

SAŽETAK........................................................................................................................................................................... 3

UVOD................................................................................................................................................................................ 3

ZDRAVSTVENI SEKTOR BOSNE I HERCEGOVINE.................................................................................................3

HIV I AIDS U BOSNI I HERCEGOVINI........................................................................................................................3

POSTIGNUĆA STRATEGIJE 2004. – 2009...............................................................................................................3

FAKTORI KOJI OLAKŠAVAJU PRENOS HIV-A.........................................................................................................3

ULOGA VLADINOG SEKTORA....................................................................................................................................3

ULOGA CIVILNOG SEKTORA......................................................................................................................................3

MEĐUNARODNE AGENCIJE I ORGANIZACIJE U BIH..........................................................................................3

CILJNE GRUPE.................................................................................................................................................................3

VODEĆA VIZIJA...............................................................................................................................................................3

OPŠTI CILJ........................................................................................................................................................................ 3

STRATEŠKI CILJEVI 2011-2016..................................................................................................................................3

Cilj 1: Univerzalni pristup prevenciji, tretmanu, njezi i društvenoj podršci.....................................3

Prevencija............................................................................................................................................................3

Tretman i njega................................................................................................................................................. 3

Društvena podrška...........................................................................................................................................3

Cilj 2: Jačanje nadzora nad HIV-om i AIDS-om............................................................................................3

Cilj 3: Jačanje intersektorske i multisektorske saradnje..........................................................................3

Cilj 4: Izgradnja i jačanje kapaciteta svih aktera u odgovoru na HIV i AIDS......................................3

Cilj 5: Jačanje pravnog okvira za promociju, poštivanje i zaštitu ljudskih prava.............................3

Cilj 6: Smanjenje stigme i diskriminacije.......................................................................................................3

IMPLEMENTACIJA STRATEGIJE.................................................................................................................................3

FINANSIRANJE................................................................................................................................................................3

MONITORING I EVALUACIJA.....................................................................................................................................3

Izvještavanje...........................................................................................................................................................3

3

SAŽETAK

U odnosu na globalnu epidemiju Bosna i Hercegovina se za sada smatra državom s niskom prevalencijom HIV-a i AIDS-a (manje od 0.1%). Međutim postoji mnogo faktora koji u svakom trenutku mogu dovesti do pojave i širenja epidemije.

Od 1986. godine kada je registriran prvi slučaj zaraze virusom HIV do konca 2009. godine u BiH su registrirane 163 HIV pozitivne osobe, a kod 102 osobe se razvio AIDS. Ključne populacije za koje je utvrđeno da im prijeti veći rizik od HIV infekcije su: injekcioni korisnici droga (IKD), muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM), seksualni radnici/ice (SW) i njihovi klijenti, mobilne populacije, izbjeglice i zatvorenici. Također, značajnu pažnju zaslužuju i romska populacija zbog svoje marginaliziranosti, te omladina, naročito adolescenti i učenici osnovnih škola u ruralnim područjima.

U BiH HIV infekcija se u poslednjih nekoliko godina drži pod nadzorom. Zacrtani ciljevi sa stopama HIV-a manjim od 1% u općoj populaciji i manjim od 5% u bilo kojoj ključnoj populaciji kojoj prijeti veći rizik se uspješno realiziraju zahvaljujući programu Bosne i Hercegovine za borbu protiv HIV-a i AIDS-a i potpori Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije.

Kao odgovor na globalnu epidemiju HIV/AIDS-a i skladu sa UN Deklaracijom o posvećenosti HIV/AIDS-u i drugim međunarodnim dokumentima ,Vijeće ministara BiH je 2002. godine formiralo Savjetodavni odbor za borbu protiv HIV-a i AIDS-a za Bosnu i Hercegovinu (NAB) sa zadatkom izrade strategije prevencije i borbe protiv HIV-a i AIDS-a i daljim razvojem procesa strateškog planiranja u ovoj oblasti.

Strategija prevencije i borbe protiv HIV-a i AIDS-a u Bosni i Hercegovini za period 2004-2009 je usvojena na sjednici Vijeća ministara BiH u februaru 2004 godine. Strategija je omogućila vladinim institucijama i organizacijiama civilnog društva na svim nivoima planiranje i provođenje programa koji proizilaze iz specifičnih ciljeva zacrtanih u dokumentu. Od 2006. godine Bosni i Hercegovini je omogućeno korištenje sredstava Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije (GFATM), što se u velikoj mjeri odrazilo na sve sfere bavljenja HIV/AIDS-om.

Intenzivnije aktivnosti na izradi nove strategije za period 2011-2016 su započele sredinom 2010. godine kada je Savjetodavni odbor za borbu protiv HIV-a i AIDS-a u BiH imenovao radnu grupu za njenu izradu. Izradu strategije je koordiniralo Ministarstvo cvilnih poslova BIH, zajedno sa entitetskim HIV koordinatorima i predstavnikom Zajedničkog UN Tima za HIV i AIDS u BiH. Značajan stručni doprinos su dali imenovani predstavnici Federalnog ministarstva zdravstva, Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Odjela za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta BiH, Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, Instituta za zaštitu zdravlja Republike Srpske, klinika za infektivne bolesti kliničkih centara u Sarajevu, Tuzli i Banja Luci, predstavnici civilnog društva i međunarodnih organizacija koje se bave HIV-om, i osobe koje žive sa HIV-om. Zajednički UN Tim za HIV i AIDS je pružio logističku podršku za održavanje sastanaka.

4

Ključna vizija strategije je da Bosna i Hercegovina bude država u kojoj će se postepeno smanjivati broj novoinficiranihosoba virusom HIV-a i stvoriti okruženje koje će omogućiti svim osobama koje žive sa HIV-om dug, kvalitetan i zdrav život.

Ciljne grupe prema kojima će biti usmjerene buduće aktivnosti u skladu sa identifikovanim potrebama su: opšta populacija, ključne populacije kojima prijeti viša razina rizika (MSM, SW i njihovi klijenti, azilanti, izbjegla lica, mobilne populacije, IKD, zatvorenici, mladi i osobe koje žive na ili ispod granice siromaštva), te populacija izložena riziku od profesionalnog izlaganja HIV-u (zaposleni u zdravstvenim ustanovama koji dolaze u kontakt sa tjelesnim tekućinama i ostali, policajci, vojnici, zatvorski uposlenici, vatrogasci, pripadnici službi spašavanja, pripadnici udruženja i fondacija koji pružaju usluge smanjenja štete i drugi).

Identifikovani strateški ciljevi za period 2011 -2016 su:

Cilj 1: Univerzalni pristup prevenciji, tretmanu, njezi i društvenoj podršci

Cilj 2: Jačanje nadzora nad HIV-om i AIDS-om

Cilj 3: Jačanje intersektorske i multisektorske saradnje

Cilj 4: Izgradnja i jačanje kapaciteta svih aktera u odgovoru na HIV i AIDS

Cilj 5: Jačanje pravnog okvira za promociju, poštivanje i zaštitu ljudskih prava

Cilj 6: Smanjenje stigme i diskriminacije

Provođenje Strategije ce se odvijati prema operativnim planovima koji će sadržavati specifične provedbene aktivnosti s rokovima, nosiocima aktivnosti i financijskim pokazateljima. Operativni plan će biti dostavljen Vijeću ministara BIH najkasnije u roku od šest (6) mjeseci od usvajanja Strategije.

Načini finansiranja strateških ciljeva će se definisati u operativnom planu, sa naglaskom na potrebu mobiliziranja različitih izvore sredstava Vlade Republike Srpske, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine , Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu : „vladini sektori“), civilni sektor, agencije Ujedinjenih naroda, ostale međunarodne organizacije i donatore, privatni sektor te cjelokupnu zajednicu.

Tijelo za monitoring i evaluaciju provođenja Strategije će jednom godišnje Vijeću ministara BiH podnositi izvještaj o provedbi i rezultatima evaluacije programa.

5

UVOD

Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV) s posljedičnim stečenim manjkom imuniteta (AIDS od engl. Acquired Immunodeficiency Syndrome, u daljem tekstu HIV i AIDS) jedna je od najtežih bolesti u istoriji čovječanstva.

Na svjetskom nivou, AIDS epidemija polako mijenja pravac, dok je broj novih HIV infekcija u padu kao i slučajeva smrti uzrokovane AIDS-om. Uzajamno, ovo doprinosi stabilizaciji ukupnog broja ljudi koji žive sa HIV-om u svijetu.

Podaci iz UNAIDS Izvještaja o globalnoj AIDS epidemiji 2010 ukazuju da je tokom 2009. godine registrovano 2,6 miliona [2,3–2,8] novih slučajeva HIV infekcije, što je skoro 20% manje u odnosu na 3,1 miliona [2,9–3,4] registrovanih slučajeva u 1999. godini.

Tokom 2009. godine, 1.8 miliona [1.6–2.1] osoba je umrlo od bolesti povezanih sa AIDS-om, što je za jednu petinu manje u odnosu na 2.1 miliona [1.9–2.3] osoba koje su umrle tokom 2004. godine.

Prema procjenama UNAIDS-a iz 2010. godine, broj osoba koje žive sa HIV-om iznosi 33,3 miliona [31.4–35.3], što predstavlja neznatno povećanje u odnosu na 32.8 miliona [30.9–34.7] iz 2008. godine. Uzrok za ovakvo stanje je duži život osoba koje žive sa HIV-om zahvaljujući lakšem pristupu antiretroviralnoj terapiji.

U odnosu na globalnu situaciju u svijetu, BiH se za sada smatra državom s niskom prevalencijom HIV-a i AIDS-a (manje od 0.1%), ali ipak postoji mnogo faktora koji u svakom trenutku mogu dovesti do pojave i širenja epidemije.

Prvi slučaj zaraze virusom HIV registriran je 1986. godine, a do danas su u BiH registrirane 163 HIV pozitivne osobe. Ključne populacije za koje je utvrđeno da im prijeti veći rizik od HIV infekcije su: injekcioni korisnici droga (IKD), muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM), seksualni radnici/ice (SW) i njihovi klijenti, prekogranični migranti, migrantski radnici i mobilne populacije, interno raseljene osobe (IDP), izbjeglice i zatvorenici. Također, značajnu pažnju zaslužuju i romska populacija zbog svoje marginaliziranosti, te omladina, naročito adolescenti i učenici osnovnih škola u ruralnim područjima.

ZDRAVSTVENI SEKTOR BOSNE I HERCEGOVINE

Ustav BiH, koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine, definiše složenu političku i upravnu strukturu države, prema kojoj su organizacija, finansiranje i pružanje zdravstvenih usluga u nadležnosti dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, te Brčko distrikta BiH. Zdravstveni sistem u Republici Srpskoj je centraliziran i pod nadležnošću Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, dok je u Federaciji BiH decentraliziran do nivoa deset kantona, sa koordinirajućom ulogom Federalnog ministarstva zdravstva. Brčko distrikt ima

6

vlastiti zdravstveni sistem za koji je nadležan Odjel za zdravstvo i ostale usluge Vlade Brčko distrikta.

Sektor Javnog zdravstva je također organiziran po istom modelu te u RS ovu oblast pokriva Institut za zaštitu zdravlja RS zajedno sa 5 regionalnih ureda, u FBiH uz Federalni zavod za javno zdravstvo postoji i deset kantonalnih zavoda za javno zdravstvo, a Brčko distrikt ima Pododjel za javno zdravstvo.

U skladu s navedenim, i finansiranje zdravstvenih sistema je fragmentirano: u Republici Srpskoj je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, u Federaciji BiH su za finansiranje zdravstvenih usluga odgovorni kantonalni fondovi (deset) te zajednički Federalni fond zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, a Brčko distrikt također ima vlastiti Fond zdravstvenog osiguranja Brčko distrikta BiH.

Od 2003. godine, na državnom nivou Ministarstvo civilnih poslova BiH je nadležno za koordinaciju u oblasti zdravstva, kao i pitanja vezana za ispunjavanje međunarodnih obaveza BIH, evropske integracije i međunarodnu saradnju u oblasti zdravstva.

U cilju bolje koordinacije zdravstvenog sektora u BiH 2007. godine je uspostavljena Konferencija za oblast zdravstva u BiH u čijem radu učestvuju ministri zdravlja /zdravstva Federacije BiH, Republike Srpske ,Odjela za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta BiH, te ministar civilnih poslova BiH.

Bosna i Hercegovina je članica Vijeća Evrope od 2002. godine, a u junu 2008. godine je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom (EU) te stekla status zemlje potencijalnog kandidata za priključenje EU.

Proces evropskih integracija predstavlja značaja izazov za zdravstveni sektor BiH, naročito u oblastima od zajedničkog interesa za sve zemlje EU, kao što su javno zdravstvo, prenosive bolesti, sigurnost krvi i krvnih proizvoda, nadzor nad upotrebom droga, sigurnost lijekova i dr.

HIV I AIDS U BOSNI I HERCEGOVINI

U BiH HIV infekcija se u poslednjih nekoliko godina drži pod nadzorom. Zacrtani ciljevi sa stopama HIV-a manjim od 1% u općoj populaciji i manjim od 5% u bilo kojoj ključnoj populaciji kojoj prijeti viša razina rizika zahvaljujući programu borbe protiv HIV-a i AIDS-a, i potpori GFATM uspješno se realiziraju. Od prvog registrovanog slučaja AIDS-a, 1986. godine pa do kraja 2009. godine registrovane su 163 osobe inficirane HIV-om, a kod 102 osobe se razvio AIDS.

7

Grafikon 1. Prikaz HIV i AIDS slučajeva u BiH

Od ukupnog broja registrovanih slučajeva 126 je muškog spola (77,3%), 34 (20,9%) ženskog spola i 3 (1,8%) slučaja za koje nedostaju podaci o spolu.

Grafikon 2. Podjela registrovanih slučajeva HIV/AIDS po spolu

Najčešći načini prenošenja HIV-a u proteklom razdoblju (1986.-2009.) su:

Heteroseksualni: 93 ili 57,0% (muškarci 62 ili 66,7%, žene 31 ili 33,3%)

Homo/biseksualni: 28 ili 17,2% (muškarci 28 ili 100%)

IKD: 21 ili 12,9% (muškarci 19 ili 90,5%, žene 2 ili 9,5%)

Nepoznati put prenošenja: 17 ili 10,5% (muškarci 13 ili 76,47%, žene 1 ili 5,88%, nedostaju podaci o spolu 3 ili 17,65%)

Hemofilija: 3 ili 1,8% (muškarci 3 ili 100%)

8

Prenos sa majke na dijete: 1 ili 0,6% (muškarac 1 ili 100%)

Grafikon 3.; Najčešći načini prenošenja

Koinfekcije su jedan od glavnih problema u uspješnoj borbi za preživljavanje osoba koje žive sa HIV-om. Tako je do sada kod 26 ili 25,2% osoba koje su razvile AIDS, registrirana koinfekcija sa tuberkulozom (plućna forma 22), a koinfekcija sa hepatitisom (B,C ili oba) je ustanovljena kod 24 ili 23,3%osobe. Na osnovu ovoga može se zaključiti da svaka druga osoba kod koje se razvio AIDS ima neku od koinfekcija. Ovo ukazuje na potrebu da se u Strategiji jasno podcrta potreba za osiguravanje imunizacije (za infekcije kod kojih je moguća) za sve ključne populacije kojima prijeti viša razina rizika, jer se radi o najsigurnijem obliku prevencije.

POSTIGNUĆA STRATEGIJE 2004. – 2009.

Savjetodavni odbor za borbu protiv HIV-a i AIDS-a za Bosnu i Hercegovinu (NAB) je osnovan 2002. godine od strane Vijeća ministara BiH uz tehničku podršku UN tematske grupe za HIV i AIDS u BiH (UNTG), sa zadatkom izrade strategije prevencije i borbe protiv HIV-a i AIDS-a (u daljem tekstu Strategija) i daljim razvojem procesa strateškog planiranja u ovoj oblasti. Strategija je pripremljena od strane grupe stručnjaka 2002 godine, u skladu sa međunarodnim obavezama i dokumentima potpisanim od strane Bosne i Hercegovine (Milenijumski ciljevi za Bosnu i Hercegovinu, Deklaracija o posvećenosti iz Durbana, Deklaracija za jugoistočnu Evropu o prevenciji HIV-a i AIDS-a i dr.). Strategija prevencije i borbe protiv HIV-a i AIDS-a u Bosni i Hercegovini za period 2004-2009 je usvojena na sjednici Vijeća ministara BiH u februaru 2004 godine. Nažalost, Strategiju nisu pratili programski i budžetski operativni planovi niti aktivnosti. Strategija takođe nije bila podržana razrađenim operativnim planovima po godinama niti pak je bio uspostavljen sistem monitoringa i evaluacije kroz prateće dokumente. U ovoj situaciji HIV koordinatori u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu BiH su, uz tehničku asistenciju,

9

pristupili izradi projektnog prijedloga za 4. krug raspisan od strane GFATM, sa ciljem da kroz postavljene strateške pravce, aktivnosti i razradu budžeta uspostave praktične operativne planove za implementaciju strategije. Kroz sredstva obezbjeđena od GFATM, osiguralo se pokrivanje ogromnih finansijskih nedostataka naročito u polju prevencije HIV-a i rada sa pripadnicima ključnih populacija kojim prijeti viša razina rizika. Strateški ciljevi zacrtani u ovoj Strategiji su bili slijedeći :

Cilj 1: Spriječiti prijenos i širenje HIV-a.

Cilj 2: Osigurati adekvatno liječenje, njegu, i podršku osobama koje žive sa HIV-om i AIDS-om.

Cilj 3: Razviti pravni okvir za zaštitu etičkih principa i ljudskih prava za osobe koje žive sa HIV-om i AIDS-om.

Cilj 4: Osigurati koordinaciju i razvoj održivih kapaciteta u borbi protiv HIV-a i AIDS-a.

Cilj 5: Podrška jačanju veza s međunarodnim organizacijama u odgovoru na HIV i AIDS.

Ciljevi 1 i 2. su postavljeni općenito te su se morali detaljno razraditi. Naravno postojala su dva glavna izazova u to vrijeme: osigurati antiretroviralne lijekove (HAART- visoko aktivni antiretroviralni tretman), te uspostaviti preventivne mjere bazirane na dva osnovna pristupa : obrazovanju i uvođenju DPST.

Od 2005 godine uvedena je antiretroviralna HAART trojna terapija za sve osobe kojima je potrebna. U 2010. godini, liječenje se obavlja na infektivnim klinikama u Banja Luci, Sarajevu i Tuzli. Infektivna klinika u Mostaru takođe ima osigurane sve neophodne preduvjete za tretman, koji će u skorije vrijeme biti uveden.

U 2009 godini ukupno je liječena 39 osoba zaražena virusom HIV-a.

Obrazovanje je široko uvedeno u radu sa mladima (škole i vanškolske edukacije), IKD, SW, MSM, romskom populacijom, zatvorenicima, kao što je provedeno i kod zdravstvenih radnika. DPST je decentralizirano, te se danas odvija u 19 centara u BiH. Primjera radi, 2006. godine usluge ovih centara koristilo je 3465 građana, a 2009 taj broj je povećan na 8.800 što ukazujue da se za tri godine više nego udvostručio. Također je do kraja 2009. godine osposobljeno ukupno 16 centara sa prijateljskim pristupom mladima (koji se sastoje iz info centra i zdravstvenih usluga). Ovi centri su u toku 2009. godine ukupno pružili 4.547 zdravstvenih usluga, 2.566 savjetovanja sa psihologom, a 255 mladih osoba je upućeno u DPST centre.

Utvrđeno je da u narednom periodu ostaje dosta prostora za poboljšanje rada i ovih usluga, a naročito povećanje broja mladih upućenih na DPST na HIV. Napomenimo još da su izrađeni i usvojeni: Protokol za DPST na HIV, terapijske smjernice, priručnik za dijagnostiku i liječenje TB i HIV koinfekcije, priručnici za rad sa pojedincima koji se rizično ponašaju a pripadaju ključnim populacijama izloženim višem riziku , te su odštampane brošure i letci.

10

U toku 2009. godine je kroz aktivnosti na terenu i u drop-in centrima podijeljeno 96.040 sterilnih šprica i 145.604 igala za IKD. Takođe je započeto uvođenje setova sa sterilnim iglama i špricama za podjelu osobama koje injektiraju drogu. U toku 2009. godine prema izvještaju Razvojnog programa Ujedinjenih Nacija (UNDP) 788 osoba je koristilo tretman održavanja sa metadonom u 5 centara u BiH. Takođe je u 2009. godini preventivnim aktivnostima dosegnuto 705 pripadnika MSM populacije i 204 pripadnica SW populacije. Ovi pokazatelji ukazuju na značajan napredak obzirom na skrivenost i izuzetno tešku dostupnost ovih populacija.

Strateški cilje 3. je u prošloj Strategiji postavljen tako da je bilo nemoguće ispuniti ga u cijelosti u određenom vremenskom periodu, s obzirom da je to stalni proces koji traži povremene intervencije u cilju poboljšanja zakonskih rješenja. No ipak potrebno je spomenuti donošenje Zakona o zabrani diskriminacije1 i drugih zakonskih akata2 gdje je poboljšana zaštita ljudskih prava osoba koje žive sa HIV-om, zdravstvena zaštita, te osnovni paket zdravstvenih prava3

U ostvarenju četvrtog strateškog cilja takođe postignut izuzetan napredak. Zahvaljujući podršci GFATM, uspostavljena je vrlo dobra koordinacija svih provedenih aktivnosti. Od 2003. godine je, zbog različitog stupnja centralizacije/decentralizacije u oba entiteta, u FBiH uspostavljen sistem lokalnih koordinatora u svih 10 kantona, koji su povezani, a na entitetskom nivou koordinacija se stalno poboljšava, što je omogućilo koordinirani razvoj programa kako prevencije tako i liječenja HIV-a.

U cilju povećanja kapaciteta, postignut je napredak na polju izgradnje infrastrukture kao i poboljšanju uslova liječenja za osobe koje žive sa HIV-om, te boljih uvjeta u Centrima za DPST. Osigurane su mnoge usluge za osobe koje žive sa HIV-om i osobe koje se rizično ponašaju. U međuvremenu, kontinuirano se odvijala stalna edukacija svih uključenih u preventivne aktivnosti ili liječenje osoba koje žive sa HIV-om i osoba koje upražnjavaju rizična ponašanja. U kontinuiranu edukaciju su uključena oba sektora, tj. osobe koje rade u javnom sektoru, ali i predstavnici civilnog društva. Jedna od prepoznatih slabosti je još uvijek nedovoljna svijest o većoj potrebi ulaganja iz vlastitih izvora u osiguranje finasijske stabilnosti pokrenutih programa. Takođe se kao prioritet nametnulo i osiguranje kontinuirane edukacije u narednom periodu za sve pomenute kategorije, bolja koordinacija aktivnosti u domenu obrazovanja i stvaranje resursnih centara za obrazovanje za javni kao i civilni sektor.

Najzad, strateški cilj broj 5. je ostvaren uz spremnost međunarodnih organizacija da pomognu BiH u odgovoru na HIV i stvaranju boljeg i sigurnijeg okruženja za osobe koje žive sa HIV-om, kao i za pojedince koji se rizično ponašaju.

Među prepoznate nedostatke prijašnje Strategije spadaju nedovoljno dobro definirane ključne populacije izložene višem riziku sa naglaskom na razliku između rizičnog ponašanja i opće ranjivosti (npr. osobe koje žive ispod ili na granici siromaštva), nedovoljno uspostavljanje

1 Sl. glasnik BiH 59/092 Zakon o zdravstveno zaštiti (Sl. glasnik RS 106/09), Zakon o zdravstvenom osiguranju (Sl. glasnik RS 18/99, 51/01, 70/01, ј51/03, 57/03, 17/08, 01/09, 106/09), Zakon o soci alno zaštiti (Sl. glasnik RS 05/93, 15/96, 110/03, 33/08), Porodični ј јzakon (Sl. glasnik RS 54/02, 41/08), Zakon o radu (Sl. glasnik RS 55/07), Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (Sl. glasnik RS 14/10).3 Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH (Sl. novine FBiH 29/97)

11

odgovarajućih usluga za SW i MSM populacije, osobe koje profesionalno putuju van granica BiH, kao i nedovoljno definisan sistem monitoringa i evaluacije.

No, kroz implementaciju GFATM programa je uspostavljen i pomenuti sistem monitoringa i evaluacije, te je zahvaljujući predanom radu UNDP-a, M&E koordinatora i svih učesnika u procesu implementacije Strategije i programa uspostavljen i sistem nadzora i ocjenjivanja, koji je potrebno nastaviti unapređivati.

Sagledavajući sveukupnu situaciju na polju prevencije, liječenja i njege osoba koje žive sa HIV-om, može se zaključiti da je veliki dio postavljenih ciljeva iz Strategije dobrim dijelom ili u cijelosti ispunjen, a u narednom periodu je potrebno djelovati na uklanjanju uočenih nedostataka i razvoju novih, ali i poboljšanju postojećih usluga za osobe koje žive sa HIV-om, ili pojedinaca koji se visokorizično ponašaju.

FAKTORI KOJI OLAKŠAVAJU PRENOS HIV-A

Za budući nastanak i širenje HIV infekcije u Bosni i Hercegovini, od presudnog značaja su faktori koji će neminovno ubrzati i održavati širenje HIV-a:

loš socijalno-ekonomski status,

nedovoljna educiranost stanovništva,

nepostojanje relevantne procjene veličine ključnih populacija izloženih višem riziku,

migracija mobilnih populacija,

neadekvatan sistem nadzora nad HIV-om i AIDS-om,

stigma i diskriminacija vezane za HIV i AIDS,

Strateškim pristupom u prevenciji i borbi protiv HIV-a i AIDS-a neophodno je obuhvatiti i planirati aktivnosti vezane za svaki od pomenutih faktora shodno uslovima u aktuelnom momentu u Bosni i Hercegovini.

ULOGA VLADINOG SEKTORA

Prateći aktivnosti Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija i evropskih institucija u cilju odgovora na globalnu epidemiju HIV-a, Vijeće ministara BiH je 2002. godine na državnom nivou uspostavilo Savjetodavni odbor za borbu protiv HIV-a i AIDS-a u BiH kao jedinstven mehanizam za nadgledanje i pružanje savjeta u vezi s programima prevencije i odgovora na HIV i AIDS, izrade Strategije za odgovor na HIV i AIDS i pružanje podrške procesu strateškog planiranja

12

na entitetskom nivou. Nakon Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, Savjetodavnim odborom od 2004. g predsjedava Ministarstvo civilnih poslova BiH.

Predstavnici relevantnih državnih i entitetskih tijela, civilnog društva i međunarodnih organizacija su članovi Savjetodavnog odbora, uključujući i HIV koordinatore oba entiteta i Brčko distrikta.

„Strategija prevencije i borbe protiv HIV/AIDS-a u Bosni i Hercegovini 2004-2009“ je usvojena od strane Vijeća ministara BiH u februaru 2004. godine. Ključni ciljevi Strategije su se fokusirali na aktivnosti koje će održati prevalencu HIV-a u općoj populaciji ispod 1%, te na poboljšanje kvaliteta života osoba koje žive sa HIV-om.

Ministarstvo zdravljai socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva /i Odjel za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta BiH su u proteklom periodu aktivno radili na implementaciji ciljeva Strategije a značajna finansijska podrška je bila obezbijeđena kroz GFATM projektne aktivnosti (Runda 5) programa „Koordinirani državni odgovor na HIV i AIDS u ratom razrušenom i visoko stigmatiziranom okruženju“ koji se implementira od strane UNDP-a u periodu novembar 2006 - oktobar 2011. godine.

Glavne aktivnosti Federalnog ministarstva zdravstva, Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, i Odjela za zdravstvo Brčko distrikta su se odnosile na jačanje i podizanje kvaliteta zdravstvenih servisa za DPST na HIV, te tretman i njegu osoba koje žive sa HIV-om. Državno koordinaciono tijelo (CCM) za razvoj i praćenje implementacije GFATM programa u BiH je na kvalitetan način koordiniralo implementaciju ovih aktivnosti, provodilo monitoring i evaluaciju te identifikaciju narednih koraka i aktivnosti kako bi se zdravstveni sektor ojačao i osposobio za održiv odgovor na globalnu HIV epidemiju.

Povećana su novčana izdvajanja vlada na nivoima entiteta i DB za prevenciju i liječenje, od 2004. godine Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBIH, a od 2007. g Fond zdravstvenog osiguranja RS u cjelini pokrivaju troškove liječenje oboljelih, uključujući i antiretroviralnu terapiju. Također, ojačan je i sistem javno zdravstvenog nadzora, monitoringa i evaluacije, kao i intersektorska saradnja, te saradnja sa civilnim sektorom

Parlamentarna skupština BiH je sredinom 2009. godine usvojila „Zakon o zabrani diskriminacije“ koji predstavlja značajno uporište za buduće aktivnosti u borbi protiv stigmatizacije i diskriminacije.

Također, 2009. g je usvojena „Državna strategija nadzora nad opojnim drogama, sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga u BiH 2009-2013“ kojom su postavljeni odgovoarajući ciljevi i aktivnosti u ovoj oblasti, a uspostavljena je i Komisija za opojne droge na državnom nivou.

13

ULOGA CIVILNOG SEKTORA

Iz provedbe postojećih programa, krajnje je evidentno da se bez snažnog učešća predstavnika i organizacija civilnog društva ne može doprijeti do ključnih populacija izloženih višem riziku, niti im se može pružiti podrška na djelotvoran način. Kao i u mnogim državama istočne i jugoistočne Evrope, izvjestan broj NVO u BiH se nalazi u najranijim fazama svog razvoja i zahtijevaju podršku u realizaciji tehničkih aspekata rada i efikasnom upravljanju svojim radom, međusobnoj saradnji te saradnji sa vladinim službama.

Udruženja i fondacije te ostale organizacije civilnog sektora u saradnji sa drugima koriste proces zagovaranja u prevenciji, liječenju, njezi i društvenoj podršci , kako bi se ubjedili pojedinci, grupe i organizacije da usvoje ispravan pristup ukupnom odgovoru na HIV u BiH. Zagovaranje je potrebno koristiti pri uspostavljanju, održavanju ili unapređenju specifičnih aktivnosti kako bi doprinijeli efikasnoj odgovoru na HIV i AIDS.

MEĐUNARODNE AGENCIJE I ORGANIZACIJE U BIH

Zajednički Program Ujedinjenih Nacija za HIV i AIDS (UNAIDS) je aktivan na polju odgovora na HIV i AIDS u BiH kako bi se osigurala koordinacija i komunikacija unutar UN sistema, između vlada, organizacija civilnog sektora kao i drugih relevantnih partnera. Zajednički UN odgovor na HIV i AIDS u BiH je osiguran kroz Zajednički Tim Ujedinjenih Nacija u BiH (UNJT) koji koordinira i ojačava veze između UN sistema, državnih institucija, organizacija civilnog društva i osoba koje žive sa HIV-om. Glavne funkcije UNAIDS-a je uključivost civilnog sektora i razvoj partnerstva; zagovaranje efikasnog odgovora na HIV epidemiju; pružanje strateških informacija; praćenje, monitoring i evaluacija epidemije i odgovora na epidemiju; mobilizacija finansijskih, tehničkih i političkih resursa. U BiH, UNJT čine: UNDP, UNICEF, UNFPA, IOM, UNV, ILO, Svjetska banka, UNHCR i Svjetska zdravstvena organizacija. U 2010. godini, UNDP BiH je također izabran za primarnog primatelja Runde 9 GFATM, čija implementacija je planirana u periodu 2011-2016.

Doprinos u borbi protiv HIV-a i AIDS-a u BiH je dala i međunarodna organizacija Fondation PH Suisse – Partnerships in Health, provodeći programe koji su podržali napore vlade, osnažili kvalitetu zdravstvene zaštite na nivou zdrvstvenih ustanova i podržali razvoj civilnog sektora. Provedene aktivnosti uključuju edukaciju zdravstvenih radnika primarne zdravstvene zaštite, edukaciju kliničara i laboratorijskog osoblja i studijske razmjene, edukaciju VCT savjetnika, program malih grantova za civilni sektor, kao i rad sa vojnim snagama, policijom, vatrogascima i gorskim službama spašavanja u cilju smanjenja stigmatizacije i zaštite na radu.

Globalni fond za borbu protiv HIV/AIDS-a, tuberkuloze i malarije (GFATM) je jedinstveno globalno javno/privatno partnerstvo posvećeno mobilizaciji i raspodjeli dodatnih sredstava za prevenciju i liječenje HIV-a i AIDS-a, tuberkuloze i malarije. GFATM program u BiH “Koordinisani državni odgovor na HIV/AIDS i tuberkulozu u ratu narušenom i izuzetno stigmatiziranom

14

okruženju”, koji je razvijen od strane Državnog koordinacionog mehanizma (CCM) i odobren od strane Vijeća ministara BiH za rundu 5, se završava u 2011. godini sa ukupno utrošenim sredstvima u iznosu od $11,042.255. Program runde 9 nazvan “Unapređenje univerzalnog pristupa za populacije najviše izložene riziku u BiH” je pokrenut u 2010. godini, sa planiranim trajanjem od dvije godine i ukupnim planiranim sredstvima u iznosu od 11, 433.855 Eura.

World Vision Bosne i Hercegovine se, kroz partnerstva sa drugim međunarodnim organizacijama i GFATM-om, u svojim aktivnostima naročito fokusirao na rad sa vulnerabilnim grupama i romskim zajednicama, te u proteklom periodu proveo brojne aktivnosti u više od 30 romskih zajednica, azilantskim i izbjegličkim centrima širom BiH s ciljem povećanja svijesti o HIVu i AIDSu i njihovoj prevenciji.

CILJNE GRUPE

Ciljne grupe prema kojima će biti usmjerene buduće aktivnosti u skladu sa identifikovanim potrebama su:

opšta populacija

ključne populacije kojima prijeti viša razina rizika

Ove populacije čine MSM, SW i njihovi klijenti, azilanti, izbjegla lica, migranti i mobilne populacije, IKD, zatvorenici, mladi i osobe koje žive na ili ispod granice siromaštva.

populacija izložena riziku od profesionalnog izlaganja HIV-u

Ovu skupinu čine: zaposleni u zdravstvenim ustanovama koji dolaze u kontakt sa tjeesnim tekucinama i ostali, policajci, vojnici, zatvorski uposlenici, vatrogasci, pripadnici službi spašavanja, pripadnici udruzenja i fondacija koji pruzaju usluge smanjenja stete i drugi.

VODEĆA VIZIJA

BiH, država u kojoj će se postepeno smanjivati broj novoinficiranih sa HIV-om, i stvoriti okruženje koje će omogućiti svim osobama koje žive sa HIV-om dug, kvalitetan i zdrav život.

OPŠTI CILJ

Održavanje stope HIV-a u BiH ispod nivoa od 0,01%.

15

STRATEŠKI CILJEVI 2011-2016

Cilj 1: Univerzalni pristup prevenciji, tretmanu, njezi i društvenoj podršci

Univerzalni pristup preventivnim metodama, dostupnost suvremenim postupcima liječenja te psihološka potpora oboljelima i njihovim obiteljima su važni elementi u procesu odgovora na HIV infekciju,

Univerzalni pristup podrazumjeva uspostavljanje okruženja u kojem su intervencije HIV prevencije, liječenja, skrbi i podrške dostupne, i pristupačne svima koji ih trebaju. Obuhvaća širok spektar intervencija koje su usmjerene na pojedince, obitelj, zajednice i šire.

Prevencija

Prevencija je glavni oslonac odgovora na HIV u BiH koja je prepoznata kao najbolja mjera kontrole HIV epidemije. Prevencija i tretman su sinergističke komponente ove strategije i svaka ponaosob ovisi i potiče uspjeh druge.

Faktori koji utiču na epidemiju su:

- ponašanje,

- ekonomske i kulturološke osobenosti, i

- razvijenost i dostupnost socijalne i zdravstvene službe.

Ovi faktori se u svakodnevnom životu manifestuju kroz: rizično seksualno ponašanje, odnos sa višestrukim seksualnim partnerima, rano stupanje u seksualne odnose, nekonzistentno korištenje kondoma, porast broja osoba koje prodaju seks u zamjenu za novac, zloupotrebu ilegalnih psihoaktivnih supstanci, nedovoljnu percepciju osobnog rizika, stigmatizaciju, nesklad znanja i ponašanja, i drugo.

Važni ciljevi strategije su reduciranje širenja HIV-a, poboljšanje kvaliteta života osoba koje žive sa HIV-om, i smanjenje negativnih socio-ekonomskih posljedica HIV epidemije. Politike prevencije i tretmana temelje se na činjenici da se HIV infekcija moze spriječiti kroz razumijevanje prirode epidemije.

Iako je BiH zemlja sa niskom prevalencom HIV epidemije, porast broja SPI je pokazatelj povećanja razine rizičnog seksualnog ponašanja i potencijalnog prenosa HIV-a, posebno među

16

ključnim populacijama izloženim višoj razini rizika. Broj HIV infekcija stečenih heteroseksualnim načinom prenosa je u porastu. HIV infekcija se kontinuirano registrira medju MSM populacijom, dok je kod IKD populacije prevalenca HIV infekcije još uvijek niska, ali se HIV registrira i u ovoj populaciji.

Zahvaljujuci uspješnijem liječenju, stopa smrtnosti povezana sa HIV-om je reducirana, ali je to još uvijek doživotna, po život opasna infekcija.

Prevencija treba biti usmjerena na reduciranje broja novih infekcija, s posebnom pažnjom na sve tri razine prevencije, a to su:

- primarna: edukacija koja ima za posljedicu usvajanja zdravih stilova zivota i promjene ponašanja (uključujući vršnjačku edukaciju),

- sekundarna: povećanje dostupnosti korištenja ranog dijagnosticiranja, tretmana i njege,

- tercijarna: unapređena drustvena podrška osobama koje žive sa HIV-om, njihovim obiteljima i zajednici.

Stabilizacija HIV infekcije na globalnom nivou (postotak osoba koje su zaražene HIV-om) ,a tako i u BiH, ukazuje na uspješnost preventivnih mjera, dostupnost učinkovitih strategija i postojanje prevencijskih programa. Uspješna prevencija HIV infekcije se bazira na nadzoru, društvenim i institucionalnim faktorima kao što su seksualne norme, rodna ravnopravnost i smanjenje stigme i diskriminacije.

Rizična ponašanja često variraju u zavisnosti od složenih ekonomskih, pravnih, političkih, kulturnih i psihosocijalnih odrednica koje se moraju analizirati kako bi se postigli optimalni rezultati preventivnih programa. Prevencija HIV-a zahtijeva programske aktivnosti i politike koje se dopunjavaju i promovišu sigurnije ponašanje, te su usmjerene na smanjenje prenosa u ključnim populacijama kojima prijeti viša razina rizika.

Efikasni preventivni napori su usmjereni na mjere i aktivnosti pružanja informacija, sticanja vještina i znanja, kao i obezbjeđenje pristupa preventivnim mjerama. Da bi prevencija bila uspješna neophodno je dobro poznavati načine prenosa infekcije u svom okruženju i postaviti prioritete u skladu sa prepoznatim problemima kontrole i nadzora HIV infekcije.

Prevencija HIV-a je usko povezana i sa mnogim drugim područjima kao što su seksualno i reproduktivno zdravlje i prava, poštivanje ljudskih prava i slično.

Da bi ljudi promijenili svoje seksualno ponašanje moraju imati dostupne izvore informacija o načinima prenošenja HIV-a, o posljedicama oboljevanja od AIDS-a i o načinima zaštite od HIV infekcije. Preventivne mjere koje se odnose na podizanje svijesti o HIV i AIDS infekciji trebaju biti kulturološki prilagođene i kreirane prema potrebama okruženja u kojim se sprovode (npr. metodologija vršnjačke edukacije i razvoj strategije o promjeni ponašanja u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem).

17

Preventivni programi trebaju uvrstiti programe vršnjačke edukacije jer je dokazano da je u pitanju jedan od najboljih načina za pristupanje ključnim populacijama s informacijama o HIV-u i AIDS-u, a time i utjecaj na njihovo ponašanje preko njihovih vršnjaka.

Potrebno je razviti, implementirati i evaluirati efikasne preventivne strategije. Stvaranje društvenog okruženja koje podstiče zdrave životne stilove je još jedan od faktora koji doprinose uspješnosti prevencije.

Postojanje različitih kanala komunikacije i kampanja podizanja svijesti cjeloukupne populacije, s naglaskom na ključne populacije kojima prijeti viša razina rizika, osigurava dostupnost adekvatnih informacija svim društvenim grupama o tome kako nastaje, kako se prenosi i kako se zaštititi od HIV infekcije. Preventivne aktivnosti će biti uspješne samo uz destigmatizaciju osoba sa različitim seksualnim ponašanjem i osoba koje žive sa HIV-om. Cjelokupna zajednica se mora ohrabriti da prihvati i razumije problem HIV epidemije. Uspjeh preventivnih aktivnosti je uslovljen postojanjem i jačanjem otvorenog dijaloga između različitih aktera kao što su zvanične institucije, organizacije civilnog društva i osobe koje žive sa HIV-om.

Iako su u prošlim desetljećima u svijetu i u BiH napravljeni krupni pomaci u prevenciji, njezi i liječenju osoba koje žive sa HIV-om, to nas ne smije zavarati i umanjiti našu opreznost. Naprotiv moramo dalje jačati našu posvećenost odgovoru na izazove HIV epidemije. Epidemija nije zaustavljena, te predstavlja i pored određenih uspjeha veliku javno-zdravstvenu prijetnju. Održavati programe, kao što sada činimo, ili pojačati napore na istim programima i intervencijama u prevenciji i liječenju nije dovoljno. Poslednjih godina napravljeni su određeni pomaci, te je neophodno stalno pratiti inovativne pristupe, procjenjivati odnose cijene i efikasnosti i praviti izbore zasnovane na dokazima. Potrebno je uzeti u obzir činjenicu da narednih godina moramo uvoditi i nove usluge te upoznavati, praviti izbore u prihvatanju i uvoditi nove intervencije u preventivne aktivnosti (imunizacija, pre-ekspozicijska profilaksa, cirkumcizija). Također moramo biti otvoreni za nove smjerove i nove intervencije u cilju proširenja spektra preventivnih aktivnosti u odgovoru Bosne i Hercegovine na HIV.

Uzimajući u obzir načine prenosa infekcije preventivne aktivnosti su usmjerene na:

- prevenciju prenosa putem spolnog odnosa

- prevenciju prenosa putem krvi i krvnih derivata,

- prevenciju prenosa sa majke na dijete.

Uzimajući u obzir ciljne grupe, preventivne aktivnosti moraju biti usmjerene na:

- opštu populaciju, sa posebnim akcentom na populaciju mladih

- ključne populacije kojima prijeti viša razina rizika

- populaciju izložena riziku od profesionalnog izlaganja HIV-u

18

Identifikovane specifične mjere su:

1.1.1 Jačanje kapaciteta za praćenje kretanja infekcija, analize epidemiološke situacije i praćenja rizičnog ponašanja.

Unapređenje i redovno provođenje periodičnih istraživanja u cilju praćenja epidemije i obezbjeđenja validnih podataka za kreiranje i prilagođavanje interventnih programa;

1.1.2 Razvoj i provođenje efikasnih programa prevencije HIV-a prema specifičnim karakteristikama i potrebama različitih ključnih populacija

Obezbjeđenje kontinuirane edukacije zaposlenih u institucijama zdravstveno-socijalne zaštite i NVO za kreiranje i sprovođenje programa prevencije;

Obezbjeđenje kontinuirane edukacije ciljnih grupa;

Kreiranje i provođenje novih preventivnih programa za sve ciljne grupe, zasnovanih na prethodno verifikovanim činjenicama i procjeni dosadašnjih programa te primjerima dobre prakse;

1.1.3 Rano otkrivanje HIV infekcije

Jačanje kapaciteta za rano otkrivanje HIV infekcije

Povećanje broja osoba koje su upoznate sa svojim HIV statusom, a posebno ključnih populacija kojima prijeti viša razina rizika.

Poboljšanje sistema upućivanja na DPST na HIV, posebno iz organizacija unutar civilnog sektora

Tretman i njega

Državni odgovor na HIV epidemiju mora biti primjereno dizajniran u skladu s nivoom epidemije u državi i regiji, te u skladu s različitostima u pristupu zdravstvenim uslugama u lokalnim zajednicama.

Pored oslanjanja na Strategiju HIV prevencije, potrebno je razviti, evaluirati i implementirati mjere o strateškoj upotrebi ARV lijekova i bio-medicinskih intervencija (sprečavanje vertikalnog prenosa).

Važno je omogućiti osobama koje žive sa HIV-om pristup liječenju i kvalitetnoj edukaciji, kako bi se smanjila mogućnost prenosa HIV-a na druge. Neophodno je da osobe koje žive s HIV-om imaju kvalitetnu podršku i pristup sistemskom liječenju kroz redovni zdravstveni sistem. Potrebno je u programe brige i njege za osobe koje žive sa HIV-om uključiti i socijalne službe jer zdravstveni sistem nije u mogućnosti da riješi socijalne probleme koji se često javljaju kod osoba koje žive sa HIV-om.

Identifikovani ciljevi su:

19

- poboljšanje pristupa i dostupnosti liječenju (dijagnostika, obezbjeđenje kontinuiranog liječenja i njege za osobe koje žive sa HIV-om);

- unaprijediti zdravstveno stanje i kvalitet života osoba koje žive s HIV-om.

Optimalna klinička njega se sastoji od integrisanih kliničkih usluga, mjera prevencije, i usluga socijalne zaštite kako bi se smanjili morbiditet, mortalitet i širenje infekcije. U njezi i kooperaciji bi simultano trebali učestvovati zdravstveni radnici i saradnici, kao i pacijenti i njihove porodice. Uz efikasnu terapiju osobe koje žive sa HIV-om poboljšavaju sopstveno zdravstveno stanje i smanjuju šanse za prenos HIV-a na druge.


1.2.1 Obezbjeđenja dostupnosti antiretroviralne terapije bez ograničenja.

Omogućiti antiretroviralnu terapiju za sve osobe koje žive sa HIV-om;

Kontinuirano revidiranje postojeće liste ARV lijekova koji su raspoloživi pacijentima bez naknade;

Osigurati određenu količinu lijekova za postekspozicijsku profilaksu (PEP) u slučaju incidentnih kontakata medicinskih radnika i drugih s krvlju HIV pozitivnih osoba ;

Uspostaviti metode otkrivanja pojave rezistencije na antiretroviralne lijekove;

Osigurati ažuriranje liste antiretroviralnih lijekova sa pedijatrijskim oblicima lijekova.

1.2.2 Ojačati podršku osobama koje žive s HIV-om

Vođenje slučaja usmjereno prema potrebama osoba koje živi sa HIV-om.

Društvena podrška

Liječenje i zdravstvena zaštita osoba koje žive s HIV-om su očito bitni, ali se njihova ukupna kvaliteta života ne može zanemariti, stoga se od socijalne skrbi i društvene potpore očekuje:

pomoć pacijentima da se pridržavaju režima antiretroviralne terapije;

pomoć pri pristupu obrazovanju, zapošljavanju i dr. životnim sadržajima;

osiguranje procijene potreba i uvjeti za skrb, pogodnosti, stanovanja, zagovaranja, tumačenja, vršnjačke edukacije i podrške, i drugih praktičnih potpora za život u zajednici;

potpora njegovateljima i obiteljima, te

uključivanje osoba koje žive s HIV-om u šire inicijative koje promovišu socijalnu inkluziju.

20

Dok su dijagnostika, medicinska njega i liječenje obezbjeđeni od strane entiteta te na taj način za korisnika besplatni, psihosocijalna podrška još uvijek nije dovoljna. Ovo se odnosi na psihološku podršku osobama koje žive sa HIV-om kao i osobama u njihovom okruženju, koja tek donekle zadovoljava njihove potrebe. Socijalna podrška je još uvijek nedovoljno razvijena, uslijed s jedne strane, loših i nedovoljnih rješenja ponuđenih zakonom, a sa druge strane hroničnim nedostatkom finansijskih sredstava za zadovoljenje potreba osoba koje su u stanju socijalne potrebe.

Također, velika grupa marginaliziranih osoba je stanju visokog rizika upravo stoga što se nalazi na ili ispod granice siromaštva. Odgovori na socijalna pitanja i zadovoljenje potreba ostalih populacija moraju biti potraženi kroz druge strateške dokumente, ali je potrebno voditi računa o podizanju svijesti donosioca odluka o stanju ugroženosti ovih populacija u cilju smanjenja rizika od prenošenja HIV-a.


1.3.1 Razvijanje multi-sektorskog sistema pomoći osobama koje žive sa HIV-om i njihovim porodicama

Unaprijediti rad centara za socijalnu skrb i zaštitu mentalnog zdravlja prema potrebama osoba koje žive sa HIV-om;

Uspostaviti i osigurati funkcioniranje multidisciplinarnih timova za brigu o pacijentu koji trebaju uključivati ljekara-infektologa, psihologa, socijalnog radnika, medicinsku sestru, itd.

Izgraditi povjerljiv sistem koji povezuje institucije zdravstvene i socijalne zaštite na svim nivoima usmjerene ka osobama koje žive sa HIV-om, i

Ojačati kapacitete kućne njege i liječenja;

Razviti programe socijalne i ekonomske podrške osobama koje žive sa HIV-om

Ojačati mrežu organizacija koje pružaju podršku osobama koje žive sa HIV-om

Cilj 2: Jačanje nadzora nad HIV-om i AIDS-om

Nadzor nad HIV-om pruža bitne podatke za razumijevanje veličine i odrednica epidemije u zemlji, omogućava procjenu tereta bolesti, praćenje trendova tijekom vremena, planiranje i provođenje mjera te procijena njihovog utjecaja. Osim toga, sistem druge generacije nadzora HIV/AIDS/SPI omogućava praćenje trendova u rizičnom ponašanju teško dostupnih ključnih populacija pod višim rizikom. Stoga, sustav nadzora HIV-a treba biti fleksibilan i prilagođen epidemiološkoj situaciji i tipu epidemije u BiH.

Nadzor SPI je posebno koristan i kao sustav ranog upozorenja za širenje HIV epidemije

21

Sistem ranog upozorenja i odgovora je komplementaran sistemu nadzora i doprinosi njegovom jačanju.

Sistem ranog upozorenja ima za cilj procijeniti vjerojatnost pojave budućih događaja otkrivanjem ranih signala upozorenja na razini individualne, programske i socijalne ranjivosti:

Individualna ranjivost za HIV i AIDS – se fokusira na različite individualne ili okolišne faktore koji osobu čine ranjivom (npr.tjelesna i mentalna razvijenost, nivo znanja, svijest, ponašanje, životne vještine i sposobnosti, socijalne odnose itd.);

Programska ranjivost za HIV i AIDS se fokusira na sudjelovanje HIV programa u smanjenju ili povećanju rizika osobne izloženosti HIV-u (npr. informacija, edukacija, zdravstvene i socijalne usluge, programi ljudskih prava itd.);

Socijalna ranjivost za HIV i AIDS – se fokusira izravno na kontekstualne faktore koji definiraju osobnu i programsku ranjivost (uključujući politiku, odnos spolova, svjesnost o seksualnosti, religijska uvjerenja, nasilje, siromaštvo itd.).

Iako prikupljeni podaci daju određenu osnovu za djelovanje u smislu prevencije HIV-a i AIDS-a, zahtjevno je na osnovi ograničenih informacija planirati intervencije kao i pratiti efekte sprovedenog programa. Funkcionisanje društva u uslovima tranzicije i socijalno-ekonomske krize ne predstavljaju povoljan ambijent za efikasan odgovor na HIV i AIDS.

Sistem evidentiranja osoba koje žive sa HIV-om uspostavljen je 1986 godine, ali još uvijek ne daje jasnu sliku rasprostranjenosti epidemije u opštoj ili ključnoj populaciji. Ključni problemi primjećuju se u na osnovu malog broja testiranja na HIV.

Sistem epidemiološkog praćenja HIV infekcije zasniva se na pasivnom prijavljivanju od strane zdravstvenih ustanova. HIV je infekcija koje se obavezno prijavljuje u skladu sa važećim zakonima o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti4. Kako bi se omogućilo razvijanje ciljanih i efikasnih intervencija baziranih na rezultatima istraživanja, nužno je uspostaviti sistem kontinuiranog prikupljanja i analize podataka, kako bioloških, tako i podataka vezanih za ponašanje, naročito u među ključnim populacijama.

Povećanje kapaciteta za sprovođenje seroloških i studija ponašanja vezano za HIV i AIDS dovodi do poboljšanja prikupljanja, analize i diseminacije informacija u ključnim populacijama i na temelju kojih se prate epidemiološki pokazatelji.


2.1. Poboljšanje praćenja epidemioloških pokazatelja i pokazatelja rizičnih ponašanja

Provoditi periodična serološka istraživanja i studije ponašanja među ključnim populacijama, kako bi se obezbijedio kontinuitet praćenja.

4 Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti RS (Sl. glasnik RS 14/10) i Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti FBiH (Sl. novine FBiH 29/05).

22

Poboljšanje mehanizma za prikupljanje, analizu i diseminaciju podataka o HIV-u i SPI.

Osigurati redovno praćenje kretanja HIV infekcije, kao i drugih SPI prema specifičnim ključnim populacijama.

Uspostaviti Registar osoba koje žive sa HIV-om pod šifrom koja se vodi u matičnoj zdravstvenoj instituciji.

Uspostava i poboljšanje nadzora zasnovanog na laboratorijskoj dijagnostici HIV-a i SPI.

Uspostava nadzora nad praćenjem pojave rezistencije na antiretroviralne lijekove.

2.2. Poboljšanje sistema dobrovoljnog i povjerljivog savjetovanja i testiranja na HIV, uz savjetovanje prije i poslije testiranja

Razvoj i podrška sistemu institucija za testiranje i savjetovanje:

o razviti sistem osiguranja kvaliteta i supervizije u procesu savjetovanja

o poboljšati sistem osiguranja kvaliteta u laboratorijama za testiranje na HIV, uz primjenu propisanih standarda.

kontinuirana obuka zdravstvenih radnika za sprovođenje DPST.

Informisanje javnosti o testiranju na HIV, prodecurama testiranja, institucijama koje vrše testiranja i pravima građana tokom testiranja.

2.3 Razvijanje sistema ranog otkrivanja promjena koje utiču na povećanje incidence

Bihevioralna istraživanja tj. ponavljanje studije presjeka rizičnog ponašanja u opštoj populaciji i među definisanim ključnim populacijam kojima prijeti viša razina rizika.

Povremeno provoditi anonimno-nevezano istraživanje prevalence HIV-a u općoj populaciji.

Cilj 3: Jačanje intersektorske i multisektorske saradnje

Uspostavljanje novih, unapređenje i proširenje postojećih odnosa na svim nivoima vlasti sa domaćim i međunarodnim partnerima predstavlja ključ uspjeha suzbijanja HIV epidemije. Razvijanje strateškog partnerstva je neophodno ne samo da bi se dostigli maksimalni efekti uloženih sredstava već i radi jačanja politika i programa koji podržavaju komplementarnost znanja i stručnosti.

Aktivno učešće različitih sektora, koordinacija aktivnosti unutar sektora i na različitim administrativnim nivoima su od izuzetnog značaja za pravovremen i efikasan odgovor na HIV epidemiju.

Uvezivanje programa i usluga

U Bosni i Hercegovini su razvijeni programi za prevenciju, liječenje i podršku osobama koje žive sa HIV-om, ali isto tako se razvijaju i programi i usluge za ključne populacije u visokom riziku.

23

Često međutim nedostaje povezanost programa, što svakako usložnjava pružanje usluga, ponavljanje određenih radnji ili dijelova programa ili pak znatno poskupljuje provođenje istih. U narednom periodu mora se posebna pažnja posvetiti vertikalnom i horizontalnom povezivanju programa u cilju boljeg korištenja resursa. Već pripremljene i usvojene politike i strategije treba integrirati u ovu Strategiju, ali i njene dijelove u buduće razvojne dokumente. Samo na taj način možemo postići bolje funkcioniranje i veći stepen zaštite i dobrobiti za sve korisnike usluga od nivoa lokalne zajednice do nivoa entitea i države.

Ključne veze uspostavljene su među programima kontrole:

Tuberkulozom

Seksualno prenosivim infekcijama

Reproduktivnim zdravljem

Ovisnostima i programima smanjenja štete

Virusnim hepatitisima

Mentalnom zdravlju

Prevenciji i liječenju karcinoma

Palijativnoj njezi

Uslugama prikupljanja krvi

Ishrani

Posebnu pažnju treba posvetiti prevenciji kod osoba koje žive sa HIV-om

Povezivanje i integracija programa i usluga su neophodni naročito u izgradnji jakog zdravstvenog i socijalnog sektora, te njihovom bliskom povezivanju. Pri tome naravno morama držati na umu da je neophodno da se zdravlje nađe odnosno ugradi u legislativu gdje god je to moguće. Uvezivanje i integriranje usluga predstavlja jedan od kamena temeljaca jačanja zdravstvenog sistema u svakoj zemlji pa tako i u Bosni i Hercegovini. Jačanje zdravstvenog sistema ima uticaj na dobrobit svakog građana.

Postoji znatan broj oblasti gdje je povezivanja odgovora na HIV i drugih programa okrenutih prema zdravlju od posebne važnosti da bi se dosegao univerzalni pristup i MDG ciljevi, ali i njihova održivost.

Strategija za prevenciju i borbu protiv HIV-a i AIDS-a pruža jedinstven okvir za saradnju različitih zvaničnih institucija unutar sektora zdravstva, civilnog, socijalnog, obrazovnog, bezbjedonosnog sektora, lokalne samouprave i dr. Koordinisan rad i partnerstvo relevantnih zvaničnih institucija na različitim nivoima vlasti vodi do jačanja strateških veza, usklađivanju napora ključnih aktera i obezbjeđenja partnerstva u oblikovanju politika i procedura programa kontrole HIV epidemije. Intenziviranje postojeće saradnje između različitih institucija, predvođeno Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske , Federalnim ministarstvom zdravstva i Odjelom za

24

zdravstvo Brčko distrikta BiH i uključenje interdisciplinarnih partnera doprinosi efikasnoj implementaciji strateških ciljeva borbe protiv HIV-a i AIDS-a.

Zajednički napor svih organizacija i institucija koje su uključene u međunarodne programe vodi ka uspješnoj koordinaciji globalnog odgovora na HIV i AIDS. Na taj način se postiže izbjegavanje nedostataka pojedinih programa. Multilateralna saradnja obezbjeđuje ujedinjavanje financijskih sredstava i zajednički razvoj strategija, planova i programa što doprinosi efikasnijem i učinkovitijem odgovoru na HIV / AIDS.

Koordinacija i saradnja na međunarodnom nivou omogućuju da se BiH aktivno uključi u globalne aktivnosti prevencije HIV-a, da učestvuje u razmjeni tehničkih znanja i iskustava te da jača postojeće kapacitete za nadzor i pružanje odgovora na HIV epidemiju.

Novosti i informacije koje se šire putem medija također imaju znatan uticaj na znanje i ponašanje šire populacije. Uloga medija u podizanju svijesti javnosti u smislu sprečavanja faktora koji dovode do bolesti je veoma podcijenjena.

Religijske zajednice (Islamska vjerska zajednica, Jevrejska zajednica, Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva) su važan segment u komunikaciji sa pripadnicima tih zajednica i one svojim djelovanjem aktivno utiču na promociju zdravlja i prevenciju HIV-a , liječenje i društvenu podršku osobama koje žive sa HIV-om. Svojim stavovima religijske zajednice efikasno utiču na obrazovanje, rizično ponašanje, pristup terapiji i liječenju. Religijske zajednice imaju značajnu ulogu u pogledu odluka koje donose pojedinci kada je u pitanju prevencija HIV infekcije.


3.1 Intenzivirana postojeća intersektorska i uspostavljena multisektorska saradnja između zvaničnih institucija koja se bave pitanjima HIV-a i AIDS-a

Ojačati saradnju na svim nivoima vlasti i ojačati kapacitete entiteta i Brčko distrikta za prevenciju HIV-a, liječenje, njegu i pružanje podrške osobama koje žive sa HIV-om i AIDS -om

Osigurati uključenje različitih institucija, organizacija i odjeljenja u aktivnosti usmjerene na suzbijanje HIV epidemije

Ojačati mehanizme intersektorske komunikacije i saradnje

Osigurati uključenost predstavnika populacije koja živi sa HIV u izradu programa koji se odnose na prevenciju, liječenje, njegu i podršku.

3.2 Ojačana uloga organizacija civilnog društva u ispunjavanju strateških ciljeva u odgovoru na HIV i AIDS

Osnažiti ulogu udruženja i fondacije kao dijela civilnog društva imaju u obezbjeđenju pristupa svim populacionim grupama, a imajući u vidu da su ove organizacije bolje

25

prihvaćene među ključnim populacijama od zvaničnih institucija te daju značajan doprinos nadzoru HIV-a.

Prepoznati udruženja i fondacije kao strateške partnere koji daju značajan doprinos prevenciji HIV-a svojim znanjem, kreativnošću i posvećenošću.

Osigurati dalju i saradnju vladinog i civilnog sektor koji će zajedno, kroz različite načine saradnje, nastaviti raditi na programima prevencije HIV-a.

3.3 Poticanje kontinuirane saradnje sa međunarodnim partnerima

Sarađivati sa UN agencijama radi razvoja, promocije i implementacije HIV programa.

Učestvovati u aktivnostima međunarodne zajednice koje vode ka jačanju kapaciteta za odgovor na HIV a posebno u oblasti zdravstva i socijalne podrške

Uspostavljati i jačati partnerstva sa EU i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama i sl.

3.4 Jačanje komunikacije u oblasti prevencije HIV-a.

Jačanje dvosmjerne komunikacije između svih aktera u oblasti HIV-a i AIDS-a

3.5 Uspostavljena i ojačana saradnja sa religijskim zajednicama (Islamska vjerska zajednica, Jevrejska zajednica, Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva)

Uspostaviti i/ili unaprijediti dijalog sa predstavnicima religijskih zajednica

Informisati i senzibilizirati članove religijskih zajednica u vezi sa HIV infekcijom

Cilj 4: Izgradnja i jačanje kapaciteta svih aktera u odgovoru na HIV i AIDS

Mogućnost svake države, pa i Bosne i Hercegovine, da poduzme efikasan odgovor na HIV epidemiju je velikim dijelom određena ljudskim resursima, institucionalnim kapacitetima, tj. postojanjem obrazovnih i naučnih, tehničko/tehnoloških, organizacionih, institucionalnih i finansijskih sredstava.

Strateški pristup prevenciji, pružanju usluga i obezbjeđenju održivosti HIV programa je moguć samo uz dobro razvijene ljudske i infrastrukturne kapacitete. Izgradnja i jačanje kapaciteta istovremeno podrazumijeva povećanje efikasnosti postojećih i stvaranja novih kapaciteta i načina na koji se oni koriste, uz obuku osoblja, ali i sistema i okruženja koje će podržavati i motivisati pojedince i organizacije da na što kvalitetniji način obavljaju svoje zadatke. U kontekstu HIV-a i AIDS-a razvoj i jačanje kapaciteta je od vitalne važnosti jer su stručno znanje i vještine potrebni za pravovremeni odgovor na HIV epidemiju.

Strategija razvoja i kontinuiranog jačanja kapaciteta se bazira na analizi i procjeni postojećih kapaciteta što predstavlja prvi korak ka postizanju navedenog cilja. Postojanje programa obuke i njihovo integrisanje u sistem javnog zdravstva su osnova za jačanje resursa i izgradnju sistema koji će biti u mogućnosti da pruži brži, obuhvatniji i efikasniji odgovor na HIV epidemiju. Socio-

26

ekonomska situacija nameće potrebu za jačanjem i razvijanjem već postojećih institucija i organizacija.

Osnovne komponente jačanja kapaciteta zdravstvenog sistema se odnose na kreiranje politika zdravstvenog sistema koji će poticati obuku osoblja, širenje i održavanje infrastrukture i obezbjeđenja usluga osobama koje žive sa HIV-om i AIDS-om.

Kapaciteti se trebaju jačati na slijedećim nivoima:

- Uposlenici u organima uprave i zakonodavstva

- Zdravstveni radnici

- Zdravstveni saradnici (psiholozi, socijalni radnici, biolozi, biohemičari)

- Prosvjetni radnici i saradnici u nastavnom procesu

- Službena uniformisana lica (policija, vatrogasci, vojska, služba obezbjeđenja, služba spašavanja i dr.)

- Uposlenici, volonteri i saradnici udruženja i fondacija iz oblasti prevencije HIV-a:

Jačanje i izgradnja kapaciteta svih učesnika u procesu prevencije HIV-a se odvija prema tome kroz :

- Edukaciju (treninge, seminare, radionice i međunarodne konferencije)- Usvajanje vještina- Specijalizacije, i- Studijske posjete

Uspjeh planiranja i sprovođenje programa orijentisanih na suzbijanje HIV epidemije je uveliko određen postojanjem mehanizama za tehničku podršku. Mehanizam koji obezbjeđuje kontinuiran razvoj ljudskih i institucionalnih kapaciteta je kritična komponenta koja osigurava efikasnu upotrebu sredstava, planiranje aktivnosti, iskorištenost i nadzor nad programima kao i optimalnu iskorištenost donatorskih sredstava. Mehanizmi obezbjeđenja tehničke podrške otvaraju mogućnost za ravnopravan dijalog svih aktera koji učestvuju u odgovoru na HIV epidemiju.

Organizacije i institucije Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija mogu dati značajan doprinos jačanju i izgradnji kapaciteta za odgovor na HIV epidemiju. Njihova uloga se ogleda u prenošenju znanja i pružanju odgovarajuće tehničke pomoći.

Opći cilj

Bosna i Hercegovina je uspješno izgradila i ojačala kapacitete svih aktera u odgovoru na HIV

Specifični podciljevi su:27

4.1 Identifikovanje resursa i postojećih zahtjeva za tehničkom podrškom razvoja i jačanja ljudskih i institucionalnih kapaciteta

U toku implementacije prethodne Strategije uočena je potreba za strateškim razvojem kapaciteta vladinog sektora i organizacija civilnog društva kao i potreba za boljom koordinacijom i povezivanjem ova dva sektora. Stvaranje jedinstvenih sistema koji će podržati pravovremenu upotrebu i prenos stručnih znanja i vještina i omogućiti kontinuirane aktivnosti u oblasti HIV/AIDS-a je identifikovan kao preduslov za osiguranje pristupa do integrisanih usluga prevencije, njege, liječenja i socijalne podrške.

Jačanje ljudskih i institucionalnih kapaciteta je efikasno samo uz prethodno određivanje prioritetnih oblasti djelovanja i sredstava potrebnih za taj proces. Važno je odrediti prioritetne oblasti tehničkog i profesionalnog razvoja vladinih institucija i organizacija civilnog društva te na osnovu identifikovanih potreba razviti plan razvoja.

Analiza postojećih kapaciteta vladinog sektora

Analiza postojećih kapaciteta organizacija civilnog društva

Jačanje kapaciteta primarne zdravstvene zaštite u odgovoru na HIV

Jačanje kapaciteta sekundarne zdravstvene zaštite u odgovoru na HIV

Uspostavljanje referalnih centara za dijagnostiku i liječenje HIV/AIDS-a

Jačanje svih drugih aktera van zdravstvenog sistema (obrazovanje, rad i socijalna zaštita, unutrašnji poslovi, pravda, organizacije civilnog društva)

4.2 Uspostavljanje centara za edukaciju

Uspostavljeni resursno/informativno/edukacijski centri u Bosni i Hercegovini

Izrađeni i usvojeni modeli obuke za :

o upravljanje resursima

o upravljanje slučajem

o upravljanje finansijskim sredstvima

o javne nabavke

o pripremanje projekata i programa

o udruživanje i mobilizacija finansijskih sredstava (fund raising)

o zagovaranje o sticanju vještina u radu na terenu (outreach work)o promoviranje voluntarizma i volunterskog rada

o monitoring i evaluacija

o izračunavanje odnosa cijena/uspješnost i cijena/dobit

28

o izrada ukupnog utroška sredstava u cijeloj BiH za odgovor na HIV (ali i druge zarazne i nezarazne bolesti)

Potrebno je uspostavljanje resursno/informativno/edukativnih centara kako za javni tako i za civilni sektor. Bilo bi poželjno da ovi centri djeluju odvojeno zbog različite prirode i pristupa u svome djelovanju. Javni sektor, bi trebao u ovim centrima da se bavi pitanjima razvoja modela prevencije HIV-a, usvajanja i unaprjeđenja metoda dijagnostike, povezivanja usluga, i organizacija i pojedinaca koji pružaju takve usluge. Rad na poboljšanju pravnog okvira za promociju, poštivanje i zaštitu ljudskih prava, ali ne ograničavajući se samo na prava osoba koje žive sa HIV-om nego i drugih ključnih populacija kojima prijeti viša razina rizika sa otežanim pristupom uslugama (svim, a ne samo zdravstvenim) trebao bi takođe ući u okvir djelovanja ovih centara.

Drugi vrlo važan dio rada u ovim centrima bi se odnosio na obrazovanje svih učesnika da uzmu aktivno učešće u procesima zagovaranja. Zagovaranje, kao proces koji zahtijeva vrlo ozbiljan pristup i usvojene vještine nije ni blizu dovoljno razvijen među učesnicima koji sudjeluju u prevenciji HIV-a. Vještine u oblasti zagovaranja moraju se razvijati i u javnom ali i civilnom sektoru.

Drugi dio centara za edukaciju bi trebao da pripada civilnom sektoru. Dvije osnovne smjernice u radu ovih centara trebaju biti: jačanje organizacionih kapaciteta organizacija civilnog društva i jačanje stručnih kapaciteta.

Uspostavljanjem resursno/informativno/edukativnih centara omogućuje se postizanje održivog razvoja ljudskih kapaciteta i stvaranje instrumenta za kontinuirano jačanje institucija i organizacija civilnog društva koje su na bilo koji način uključene u aktivnosti prevencije HIV-a i liječenje AIDS-a. Resursno/informativno/edukativni centri će pratiti razvoj modela prevencije HIV-a, metode dijagnostike i omogućiti povezivanje usluga, organizacija i pojedinaca koji pružaju takve usluge.

Uspostavom ovih centara će se stvoriti uslovi za jačanje kapaciteta institucija, pojedinaca i organizacija civilnog društva da obavljaju svoje dužnosti na djelotvoran način uz maksimalno postignuće finansijskog efekta i stvaranje mehanizma za nastavak i održivost započetih aktivnosti. Razvoj kapaciteta u resursno/informativno/edukativnim centrima podrazumijeva stvaranje okruženja u kojem će biti osigurano korištenje postojećih ljudskih kapaciteta, stvaranje uslova da se razvijeni kapaciteti zadrže unutar javnih institucija i organizacija civilnog društva, da budu motivisani da pravovremeno i kvalitetno obavljaju svoje zadatke.

Posebno važna uloga resursno/informativno/edukativnih centara se ogleda u ostvarivanju saradnje sa javnim institucijama i organizacija civilnog društva na nivou lokalne zajednice i jačanje kapaciteta ovih organizacija za pružanje adekvatnog odgovora na HIV.

Cilj 5: Jačanje pravnog okvira za promociju, poštivanje i zaštitu ljudskih prava

Ljudska prava su izuzetno bitna za ostvarivanje efikasne borbe protiv HIV-a. Ukoliko ne zaštitimo ljudska prava osoba koje žive sa HIV-om oni će biti još jače okruženi stigmom i diskriminacijom,

29

što ima za posljedicu ugoržavanje osobnog i javnog zdravlja. Stoga je i u Deklaraciji o posvećenosti borbi protiv HIV-a navedeno da:

„...puno ostvarenje ljudskih prava i osnovnih sloboda je bitan element u globalnom odgovoru na HIV i AIDS pandemiju uključujući mjere prevencije, njege, podrške i liječenja... to smanjuje ranjivost na HIV i AIDS i prevenira stigmu koja podržava diskriminaciju osoba koje žive sa HIV-om ili su u visokom riziku od infekcije.“ Vlade su kroz političku deklaraciju o HIV-u i AIDS-u usvojenu na Generalnoj Skupštini Ujedinjenih nacija u junu 2006 godine odredile skup ciljeva koji ih može približiti ostvarenju univerzalnog pristupa za sve prevenciji, podršci, njezi i liječenju do 2010 godine. Napredak koji je BiH ostvarila u ispunjavanju ovih ciljeva i koliko se približila univerzalnom pristupu za sve je prikazan u UNAIDS UNGASS izvještaju iz 2010. godine.

U Deklaraciji o posvećenosti borbi protiv HIV-a iz Durbana 2001 godine, postavljeno kao uslov za ostvarenje ljudskih prava: da se donese legislativa, regulativa kao i druge mjere da bi se uklonile sve forme diskriminacije i da bi se osiguralo puno uživanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osobama koje žive sa HIV-om i pripadnicima ključnih populacija. Posebno je skrenuta pažnja da se osigura njihov pristup obrazovanju, naslijeđu, zaposlenju, zdravstvenoj njezi, svim socijalnim i zdravstvenim uslugama, prevenciji, podršci i liječenju, informacijama i pravnoj zaštiti koja poštuje njihovo pravo na privatnost i povjerljivost. Naglašena je potreba da se razviju strategije za borbu protiv stigme, diskriminacije i socijalne isključenosti koje su izazvane HIV-om.

Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima prepoznaje pravo svake osobe na najveći dostupni standard fizičkog i mentalnog zdravlja. Kao dio ove obaveze države potpisnice moraju poduzimati mjere da sprječavaju, liječe i kontrolišu epidemije.

Pravo na zdravlje uključuje: Raspoloživost, Dostupnost, Prihvatljivost i Kvalitet. Države moraju da poduzmu posebne mjere da bi osigurale da sve društvene grupe, a posebno da pripadnici svih ključnih populacija kojima prijeti viša razina rizika imaju jednak pristup svim mjerama sprječavanja HIV-a, liječenja, njege i podrške.

Ustav BiH garantuje ostvarivanje ljudskih prava, te garanatuje svim građanima prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Takođe ustav u članu 2 tačka 4. zabranjuje bilo koji vid diskriminacije :

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

U Bosni i Hercegovini je 2009 godine usvojen Zakon o zabrani diskriminacije, koji eksplicitno utvrđuje u članu 2. da: „Diskriminacijom, u smislu ovog Zakona, smatrat će se svako različito postupanje uključujući svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili grupi osoba na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili porodičnog

30

statusa, trudnoće i materinstva, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, spola i osjećaja pripadnosti spolu, spolnog izražavanja ili orjentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u političkoj, ekonomskoj, socijalnoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj oblasti javnog života”.

Zakon o ravnopravnosti spolova uređuje, štiti i promovira ravnopravnost spolova i garantira jednake mogućnosti svim građanima i građankama, u javnoj i privatnoj sferi društva te sprečava direktnu i indirektnu diskriminaciju zasnovanu na spolu. (Član 1.)

I pored postojanja zakona i antidiskriminacijskih odredbi u drugim zakonima i podzakonskim aktima, još uvijek je veoma izražena stigma prema osobama koje žive sa HIV-om ili koje se visokorizično ponašaju. Izvršni direktor UNAIDS-a dr. Piter Piot je 2006. godine, u svom pozdravnom govoru na otvaranju XVI Međunaredne konferencije o AIDS-u, u Torontu ustvrdio da:

„Mi moramo početi da pravimo brži napredak u adresiranju pokretača epidemije, a to su u prvom redu podređeni status žena, homofobija, stigma koja okružuje HIV, siromaštvo i nejednakost. Vrijeme je da se uozbiljimo u pogledu promocije i zaštite ljudskih prava...“

Ove riječi dr Piot-a možemo i danas uzeti kao putokaz na našem putu prema dostizanju ukupnog cilja: pune promocije i zaštite ljudskih prava osoba koje žive sa HIV-om i ključnih populacija izloženih riziku.

Identifikovani opći cilj je da BiH poštivanje ljudskih prava osoba koja žive sa HIV-om i ključnih populacija u visokom riziku postavi u središte odgovora zdravstvenog sektora.

OPĆI CILJ

Bosna i Hercegovina osigurava i poštuje ljudska prava osoba koja žive sa HIV-om i ključnih populacija u visokom riziku koji su u središtu odgovora zdravstvenog sektora.


5.1 Izmjena i dopuna propisa koje regulišu ovu oblast

Analizirati postojeću legislativu u oblasti obrazovanja, zdravstvene zaštite, socijalnog sektora, zapošljavanja,stambene politike, policije i sudstva

Donijeti izmjene i dopune zakona ili usvojiti nove propise gdje je potrebno u cilju apsolutnog poštivanja ljuskih prava osoba koje žive sa HIV-om ili pripadaju ključnim populacijama u visokom riziku

5.2 Osigurati poštovanja ljudskih prava

Kontinuirano raditi sa svim sektorima u cilju osiguranja poštivanja ljuskih prava

31

Osigurati pravnu pomoć kroz razvijanje saradnje sa udruženjima i fondacijama koje rade na ovom polju djelovanja

5.3 Ukloniti sve rodne nejednakosti u pristupu uslugama

Razviti kapacitete za zbrinjavanje djevojaka i žena injekcionih korisnica droga

Ojačati kapacitete za liječenje, njegu i podršku osobama koje prodaju seks

Dizajnirati kampanju među djevojkama i ženama o potrebi redovnih ginekoloških pregleda i testiranja

5.4 Otkloniti pravne prepreke za jednako korištenje usluga prevencije, njege i tretmana

Izraditi podzakonske proipise za stiktnu primjenu Odluke o osnovnom paketu zdravstvenih prava u Federaciji BiH

5.5 Zagovarati efikasne politike i strategije koje su zasnovane na dokazima i ekonomskoj isplativosti

Cilj 6: Smanjenje stigme i diskriminacije

Stigma je društvena pojava marginalizacije neke osobe ili populacijske grupe, što uzrokuje prepreke za uživanje punih prava u socijalnom okruženju osoba koje žive s HIV-om.

Postoji nekoliko nivoa na kojima se može manifestovati diskriminacija vezana za HIV i AIDS – na opštem društvenom nivou, nivou lokalne zajednice, radnom mjestu, prilikom profesionalnog angažovanja, na nivou zdravstvene zaštite, u porodici i krugu prijatelja.

HIV i AIDS se većinom povezuju sa ključnim populacijama čiji društveni položaj izazvan ekonomskim i sociološkim determinantima sprečava pristup kvalitetnom informisanju i obrazovanju i sveobuhvatnom jednakom pristupu. Specifičnost zajednica u kojoj se kreću ključne populacije uslovljava izloženost povećanom riziku od infekcije HIV-om, što rezultira osudom za pojavu HIV-a i AIDS-a u društvu. Zbog prisutnosti stigme i diskrimanacije ranjive populacije često skrivaju svoj HIV status i time smanjuju obim pružanja usluga podrške i njege od strane zdravstvenih institucija.

Međutim, postoji još jedna važna i uticajna dimenzija stigme i diskriminacije - unutrašnja stigmatizacija. Unutrašnja stigma, odnosno, strah od osude i diskriminacije od strane društva može uticati na način na koji osobe koje žive sa HIV-om vide sebe, i ostvaruju svoja prava na liječenje i druge društvene koristi.

Obje dimenzije zajedno utiču na prevenciju HIV-a, liječenje AIDS-a, podršku i njegu, rezultirajući ustaljenim neodgovornim ponašanjem što uključuje rizično ponašanje i donošenje samostalnih odluka o načinu života bez profesionalne pomoći.

Postojanje stigme i diskriminacije u društvu je uzrokovano nedovoljnim informisanjem i znanjem koje dovodi do prirodnog odbacivanja tj. isključenosti svih onih koji ne poštuju tradicionalne društvene norme. Da bi se problem stigme i diskriminacije riješio potrebno je istražiti sve uzroke i na osnovu rezultata izraditi kvalitetne programe prevencije. Često, zbog nepostojanja podataka

32

o uzorcima stigme i diskriminacije, programi prevencije nisu adekvatno prilagođeni postojećim kapacitetima što dovodi do djelimičnog rješavanja problema.

Pitanje stigme i diskriminacije prema ključnim populacijama predstavlja jedan od najvećih izazova današnjice jer je opšte rasprostranjen i društveno ukorijenjen. Iz tog razloga je neophodno pristupiti rješavanju problema postavljajući multidisciplinarni pristup kako bi efekat bio potpun i sveobuhvatan.

Zakonska i pravna zaštita je osnovna komponenta društvenog odgovora na stigmu i diskriminaciju. Većina literature bavi se pravnim pitanjima, a manje pažnje se posvećuje intervencijama koje bi imale za cilj promjenu stavova i ponašanja. Potreban je pristup koji ide iznad pravne zaštite kako bi se uticalo na društvenu klimu.

Strategija za HIV i AIDS treba podržati programe koji se tiču njege, liječenja i podrške ključnim populacijama, a također prepoznati i ulogu zajednice u borbi sa HIV-om i AIDS-om te pružiti podršku ključnim populacijama.

Većina intervencija treba za cilj imati smanjenje stigme i diskriminacije ali uključiti i mnoge druge komponente kao što je podizanje svijesti i znanja, te promovisanje promjene ponašanja. Sve intervencije trebaju biti realizovane u saradnji sa predstavnicima zvaničnih institucija, civilnog društva, privatnog sektora, te koristiti pristup zasnovan na ljudskim pravima.

Stigma koja prati HIV i AIDS ostavlja snažne posljedice na tok epidemije. Strah od stigme i diskriminacije su glavni razlog zbog kojeg ljudi izbjegavaju testiranje, otkrivanje svog HIV statusa i primanje antiretroviralne terapije.

Ovi faktori doprinose širenju epidemije, s obzirom na izbjegavanje otkrivanja HIV statusa i prakticiranja sigurnog seksa, što doprinosi mogućnosti prenosa virusa na druge, te konačno, dovodi do povećanja mortaliteta povezanog s AIDS-om.

Izbjegavanje testiranja na HIV znači da će više osoba biti dijagnosticirano u kasnoj fazi bolesti, kada je HIV već uzrokovao AIDS, što umanjuje djelotvornost antiretroviralne terapije i uzrokuje preuranjenu smrt. Stigma je uzrok i relativno malog procenta trudnica koje su spremne na testiranje i uzimanje lijekova te izbor adekvatne porođajne tehnike za sprečavanje prenosa virusa s majke na dijete.

Stigma može dovesti do diskriminacije u smislu nemogućnosti uzimanja tretmana zbog HIV statusa. Ovakva diskriminacija se može desiti u svakodnevnom životu, pri traženju zdravstvenih usluga, zaposlenja ili na putovanju.

Stigma je prisutna u svim nivoima društva. Posebno je bila, a još uvijek jeste, u pojedinim segmentima izražena u zdravstvenim ustanovama svih nivoa.

Identifikovani ciljevi su:

- kreirati sigurno i podržavajuće okruženje bez stigmatizacije i diskriminacije za osobe koje žive s HIV-om i sve one koji su na određeni način pogođeni HIV-om i AIDS-om;

33

- osigurati uslove da osobe koje žive s HIV-om i one koji su na bilo koji način pogođeni HIV-om i AIDS-om imaju pristup neophodnoj i povjerljivoj socijalnoj i psihološkoj podršci;

- osigurati poštivanje ljudskih prava svih osoba koje žive sa HIV-om i njihovu punu integraciju u svakodnevne društvene i radne aktivnosti;

- uključiti institucije vanzdravstvenog sistema: obrazovanje, socijalna i pravna zaštita, medije, i NVO da provode aktivnosti na prevenciji stigme i diskriminacije.

izraditi vodiče za edukaciju o HIV-u širokog spektra medicinskog kadra iz primarne i tercijarne zdravstvene zaštite, naročito stomatologa i ginekologa, s temama stigme i diskriminacije, te izgradnje međusobnog povjerenja sa osobama koje žive sa HIV-om..

Nijedna strategija sama po sebi, pa čak i kada je praćena zakonskim aktima, ne može biti dovoljna za borbu protiv stigme i diskriminacije, te je dužnost svakog društva da izgradi pretpostavke za okruženje u kojemu će osobe koje žive s HIV-om biti tretirane kao sastavni dio svakog društva. Osiguravanje besplatnog tretmana je prvi korak i u borbi protiv stigme i diskriminacije jer daje nadu, a uz nadu strah od HIV-a je manji: ljudi se lakše odlučuju na testiranje i objavljivanje svog HIV statusa, te na traženje pomoći i njege kada je to potrebno.

Važeća zakonska regulativa u BiH garantuje prava svih na liječenje, obrazovanje i zapošljavanje, bez obzira na zdravstveni status.

Prije svega, programi moraju rješavati uzroke stigme i diskriminacije. Među najznačajnijim uzrocima nastanka ovog problema je općeniti nedostatak razumjevanja stigme i njene štetnosti. Takodjer u generalnoj populaciji je prisutan strah od infekcije putem slučajnog kontakta, povezanog sa nezakonitim ili nemoralnim ponašanjem. S toga je potrebno djelovati na više nivoa, individualnom, obiteljskom, na nivou zajednice; organizacionom / institucionalnom i vladinom tj, pravnom

Ključne populacije obično doživljavaju stigmu baziranu na više faktora. Najčešće su to HIV status, seksualnost, nacionalnost, socijalni status, korištenje droga, spol, seksualni rad i dr.. S tim u vezi, programi koji adresiraju isključivo stigmu i diskriminaciju vezanu za HIV ne mogu značajnije utjecati i poboljšati generalni odgovor na HIV i AIDS.

To uključuje angažman političara, parlamentaraca, sudaca, religijskih lidera, poznatih osoba te ključnih aktera u odgovoru na HIV-a, kao što su zdravstveni radnici, pravnici, zagovornici ljudskih prava, NVO i terenski radnici, osobe koje žive s HIV-om, ključne populacije, mediji, privatni sektor, škole, policija i oružane snage. Da bi se to ostvarilo potrebno je kontinuirano jačati i izgrađivati kapacitete stigmatiziranih pojedinaca i grupa, putem razvoja vještina, promotivnih kampanja, uspostavljanje mreža, savjetovanja, edukacije i generiranje prihoda. Edukacije moraju biti participativne i interaktivne.


34

6.1. Unaprijeđenje istraživačkog rada u oblasti stigme i diskriminacije radi poboljšanja programa prevencije

6.2. Motivacija i podsticaj donosioca odluka u cilju pružanja podrške u realizaciji aktivnosti

6.3. Unapređenje pristupa prevenciji stigme i diskriminacije među svim učesnicima u ovom procesu.

IMPLEMENTACIJA STRATEGIJE

Provođenje Strategije ce se odvijati prema operativnim planovima koji moraju sadržavati specificirane provedbene aktivnosti s rokovima, financijske pokazatelje s predviđenim izvorima sredstava i nazive odgovornih tijela i institucija u sustavu državne uprave. Tijelo odgovorno za koordiniranje provedbe predložit će objedinjeni operativni plan Vijecu ministara, najkasnije u roku od 6 mjeseci od usvajanja Strategije. U Planu aktivnosti navode se organizacije i institucije kao nositelji njihove provedbe, koja se zadužuju za koordiniranje provedbe pojedine mjere i rada svih nositelja.

FINANSIRANJE

Načini finansiranja strateških ciljeva će se preciznije definirati u operativnom planu uz tehničku podršku UNAIDS servisa „AIDS Strategy and Action Planning (ASAP)“. Kako bi se ostvarili gore navedeni strateški ciljevi, potrebno je mobilizirati različite izvore sredstava - ne samo ljudske resurse, već i financijska sredstva. Potrebno je uključiti razne učesnike: vladin sektor, civilni sektor, agencije Ujedinjenih naroda, ostale međunarodne organizacije i donatore, privatni sektor te cjelokupnu zajednicu.

MONITORING I EVALUACIJA

Monitoring i evaluacija predstavljaju važnu, integrativnu komponentu u okviru strategije kao sveobuhvatnog nacionalnog odgovora na HIV i AIDS. Sistem M&E treba osigurati visoko kvalitetne podatke koji će omogućiti analizu promjena, procjenu napretka u implementaciji strategije i rezultata sveobuhvatnog odgovora na HIV i AIDS.

M&E treba omogućiti da razumijemo vremenske trendove HIV-a i AIDS-a, uticaj ponašanja na epidemiju , kao i ciljane mjere prevencije i njege kako bi se reducirale posljedice .

Da bi izvještavanje bilo adekvatno, blagovremeno i komparabilno, važan je pristup kvalitetnim informacijama Pri tome rizične točke su: kreiranje i upravljanje podacima, sistem izvještavanja, procedure izvještavanja, njihova standardiziranost i dr.

Za uspješan M&E potrebno je:

35

- Provoditi neovisnu evaluaciju mehanizama nadzora i izvještavanja uz preporuke kako uspostaviti formalne mehanizme prikupljanja podataka (uključujući i laboratorije).

- Razviti ažuriran, efikasan, unificiran i standardiziran sistem izvještavanja i nadzora koji uključuje privatnu praksu i laboratorije sa jasno uspostavljenim protokom podataka i povratnih informacija.

- Provoditi periodične ankete, i specijalizirana istraživanja,

Specificni ciljevi M&E su:

- mjeriti napredovanje u provođenju implementacije Strategije

- pratiti ulazne podatke i rezultate odgovora Bosne i Hercegovine na epidemiju HIV-a i AIDS-a

- pratiti epidemiološki trend kroz vrijeme i veličinu epidemije,

- procijeniti učinkovitost odgovora, te uporediti i poboljšati isplativost različitih vrsta intervencija u nadzoru i kontroli HIV-a i AIDS-a.

- pratiti dostupnost dodatnih tehničkih, ljudskih i financijskih resursa.

- osigurati podatke za globalna, donorska izvjestavanja, kao što su UNGASS i redovno izvještavanje prema GFATM u sklopu programskih aktivnosti)

- omogućiti kontinuirano prepoznavanje i rješavanje problema u tijeku implementacije odgovora na HIV,

- osigurati veću vidljivost, efektivnu koordinaciju i komunikaciju među različitim učesnicima i grupama uključenim u nacionalni odgovor na epidemiju HIV-a.

- promovirati značaj M&E, potrebu sustavnog prikupljanja podataka i korištenja M&E rezultata.

- Razvijanjem plana za praćenje i procjenu efikasnosti rezultata programa dovodi do uspostavljanja liste pokazatelja, koji će biti korišteni u budućim procesima praćenja i procjene, a u cilju osnaživanja sistema rutinskog prijavljljivanja novih HIV slučajeva i prijavljivanje podataka iz laboratorija za HIV i AIDS dijagnostiku. Na taj način će se obezbjediti potpuna povjerljivost epidemioloških podataka i stvoriti uslovi za obuku osoblja o metodama druge generacije nadzora nad HIV-om.

Učinak aktivnosti u okviru odgovora države na HIV/AIDS se prati primjenom specifičnih pokazatelja za koje su izvori podataka: redovno izvještavanje, populacijska istraživanja (BBS, census itd.), specijalna istraživanja (u zdravstvenim ustanovama, školama, zajednicama itd.) baze podataka, istraživački radovi, implementacijske organizacije, HIV intervencije i dr.

Epidemiološki pokazatelji su: prevalenca HIV infekcije, incidence i mortaliteta od AIDS-a u populaciji odraslih i djece, incidence polno prenosivih infekcija, incidence i prevalence koinfekcija.

36

Pokazatelji rizičnog ponašanja su: procjena veličine IKD populacije, procjena veličine SW populacije i njihovih klijenata, i dr.

Bihevioralnih pokazatelji su: upotreba kondoma, zajedničke upotreba pribora za ubrizgavanje narkotika, broj povremenih seksualnih partnera, uzrast pri prvom stupanju u seksualne odnose, znanje i stavovi o HIV infekciji.

Socijalno-ekonomski pokazatelji su: broj stanovnika po polu i starosti, socijalno-ekonomskog status i obrazovanje, dostupnost zdravstvene i socijalne zaštite.

Primjena strategije zahtijeva šire mobiliziranje resursa, odnosno uključivanje više implementacijskih agencija i izvođača. Stoga je važno pokazati efektivnost programa kroz postignuća strateških rezultata, tj. dostignuća pokazatelja ishoda (srednjoročne i dugoročne promjene ponašanja, stavova ili vještina populacije kao rezultat implementacije aktivnosti ) i pokazatelja utjecaja (promjene epidemioloških parametara, broj IKD koji žive sa HIV-om, itd).

Nadzor u cilju sagledavanja trendova epidemije HIV-a i AIDS-a podrazumjeva i unapređenje sistema izvještavanja za potrebe evaluacije, planiranja i donošenja odluka u sistemu za prevenciju i zaštitu od HIV-a i AIDS-a; nominaciju odgovornih službi koje povremeno reaguju na osnovu obrađenih podataka; uspostavljanje odgovarajućih sistema praćenja i procjene programa koji se sprovode u oblasti prevencije; unaprijeđenje sistema izvještavanja za potrebe procjene, planiranja i donošenja odluka u sistemu za prevenciju i zaštitu od HIV-a i AIDS-a.

Specifični podciljevi:

1. jačanje sistema monitoringa i evaluacije što uključuje utvrđivanje pokazatelja, prikupljanje i analizu podataka, izvještavanje, procjenu učinjenog i preporuke za buduće aktivnosti.

2. Uspostavljanje Tijela za monitoring i evaluaciju provedbe Strategije u saradnji sa Savjetodavnim odborom za borbu protiv HIV/AIDS-a u Bosni i Hercegovini, Ministarstvom civilnih poslova BiH Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalnim ministarstvom zdravstva, Odjelom za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta BiH/, , te predstavnicima organizacija civilnog društva.

Izvještavanje

Tijelo za monitoring i evaluaciju provedbe Strategije će jednom godišnje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine podnositi objedinjeno izvješće o provedbi i rezultatima evaluacije programa, a temeljeno na izvještajima svih nositelja provedbe.

Navedeno tijelo će također biti odgovorno za koordiniranje izrade izvještaja prema međunarodnim institucijama a u skladu sa preuzetim obavezama Bosne i Hercegovine.

37

strategija za odgovor na hiv i aids u bih 2011-2016

Documents