1

STROGI REZERVATI PRIRODE

Strogi rezervat je područje u kojem je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena

ljudskom djelatnošću. Zabranjena je svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi

mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode

U Hrvatskoj su proglašena dva stroga rezervata. Njihova ukupna površina je 2395 ha.

STROGI REZERVAT BIJELE I SAMARSKE STIJENE

Bijele i Samarske stijene ubrajaju se u jedinstven geomorfološki fenomen krasa, i kao takve

pružaju posebne estetske ugođaje i inspiracije. Tu se priroda u pravom smislu razigrala,

stvarajući najnevjerojatnije i fantastične forme kamena, nadmašujući u detaljima i djela

ljudskih ruku.

1. GEOGRAFSKO-GEOLOSKI PRIKAZ

Velika Kapela u čijem sklopu se nalaze Bijele i Samarske stijene ne predstavlja jedinstven

planinski lanac, već se sastoji iz niza manjih i većih, katkad poredanih, katkad razbacanih

grebena. Osnovni smjer pružanja tih grebena je "dinarski" tj. sjeverozapad-jugoistok, ali u

detaljima odstupanja su cesta i znatna. Visine vrhova kreću se između 1000 i 15 m (najviša

Bjelolasica, 1534 m), a među njima nalazimo brojne planinske doline, uvale krasa i polja

malih dimenzija i relativno velike nadmorske visine (700-1100 m). Spomenutu morfologiju

uvjetovale su tektonske sile u doba nabiranja (oligomiocen) te podloga izgrađena od vapnenca

i dolomita, koji stvaraju specifičan reljef-kras.

Jedan od najzanimljivijih primjera takvog reljefa su svakako Samarske i Bijele stijene u

Velikoj Kapeli. Skupina se nalazi otprilike u središnjem dijelu Velike Kapele, (32° 36' - 32°

39' istocno od Ferra i 45° 14' sjeverne širine), jugoistočno od Mrkoplja. Pružanje Bijelih

stijena (1335 m) je sjeverozapad-jugoistok, dok Samarske stijene (1302 m) pokazuju

kombinaciju: sjeverna polovina sjeverozapad-jugoistok, a južna polovina sjever-jug. Jedne od

drugih odijeljene su dolinom Crna Draga, a ukupna površina im je 1175,35 ha. I jedne i druge

Stijene izgrađene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breča ili krsnika. Pretežni

dio zauzimaju ovi drugi i uglavnom zahvaljujući njima razvila se tokom vremena izuzetna

morfologija Samarskih i Bijelih stijena. Nigdje se kod nas (izuzev u nekim dijelovima

Velebita) priroda nije tako maštovito razigrala u stvaranju najraznovrsnijih oblika u

snježnobijelom kamenu, koji nas često zapanjuje sličnošću s djelima ljudskih ruku. Najčešće

su među njima oštre i okomite forme, katkad po 50 i vise metara visoke: različiti kukovi,

tornjevi, tornjići, vrata, litice, kupole, kovčezi, obelisci, kamini, stolovi, obelisci i čunjevi,

međusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, žljebovima, pukotinama i provalijama u kojima

se često zadržava snijeg kroz cijelu godinu. Surova ljepota stijena ostaje u čovjeku kao

jedinstven i nezaboravan doživljaj. Bijele stijene podijeljene su dubokim i neprohodnim

sedlom u 2 jasno odvojene skupine: sjeverozapadnu i jugoistočnu. Sjeverni dio Samarskih

2

stijena je vrlo rastrgan dubokim i pošumljenim ponikvama i vrtačama, dok se njihov južni dio

izdvaja kao povezana reljefna cjelina. Uzevši u cjelini, Stijene su vrlo nepristupačno i teško

prohodno područje, sto vrijedi i za prijelaz od jednih Stijena na druge, kao i za pojedine

skupine unutar Stijena. Tako je od vrha Bijelih (1335 m) do vrha južne skupine Samarskih

(1294 m) uz udaljenost od 2.2 km potrebno nekoliko sati napornog pješačenja. Međutim,

njihovim vanjskim

rubom idu 2 ceste:

Mrkopalj-Jasenak

(uz Samarske i

Bijele) i Mrkopalj-

Mosune (uz

Samarske).U

klimatološkom

pogledu imaju

Stijene sve

karakteristike

planinske klime

našega sjeverno-

jadranskoga

područja. S

obzirom na

geografski položaj i nadmorsku visinu 1000-1335 m, u klimi će osobito biti naglašena 2

elementa: hladne i duge zime s mnogo snijega i velika količina padalina (2000-3000 mm) s

primarnim maksimumom u jesen, a sekundarnim u proljeće. Dnevne temperaturne amplitude

su velike, osobito u ljetnom periodu, a mikroklimatske razlike s obzirom na različitu

ekspoziciju također znatne. Ovaj zadnji podatak je osobito važan za floristički sastav Stijena.

Iako Stijene dobivaju velike količine padalina, nemaju niti jednog stalnog površinskog toka

niti vrela. Razlog je u prvom redu vodopropusna vapnenačka podloga; voda se na licu mjesta

gubi sistemom pukotina u podzemlju.

2. KAKO SU NASTALE BIJELE I SAMARSKE STIJENE

Kao sastavni dijelovi Velike Kapele i Stijene su taložene istodobno s Velebitom, Velikom i

Malom Kapelom iz dubokih mezozoičkih mora (mezozòik grč. /mesos-srednji + zoõn - živo

biće/ pretposljednja, "srednja" era u geološkoj povijesti zemlje; odlikuje se gospodstvom

golemih gmazova, pojavom prvih ptica, sisavaca i mnogih morskih zivotinja; dijeli se na

periode: trijas, juru i kredu - Klaićev Veliki rječnik stranih riječi). U geološkoj prošlosti bila

su oba grebena Stijena u međusobnoj tjesnijoj vezi, oni su sačinjavali jednovitu gorsku kosu.

Tek kasnije, tektonske sile su cjelovitu trupinu Velike kapele raskomadale u pojedine gorske

kose i stvorile od cjelovitog gorskog niza sistem ogranaka i raznih pojedinačnih kosa. Kao

drugi važni čimbenik, jest kemijsko i mehaničko djelovanje meteornih voda, kojemu se

pridružuju insolacija i jaka smrzavica.

U čemu je suština rastvaranja i kako ona teče? Atmosferska voda, koja dolazi iz atmosfere

kao kišnica, nije čista. U njoj ima i određenog postotka ugljične kiseline (CO). Isto tako CO

3

nalazimo i u snijegu. Kad atmosferska voda prodire kroz gornje slojeve tla, prima na sebe

znatne količine ugljične kiseline, koja u tlu nastaje raspadanjem organskih tvari koje sadrže

CO. Može se reći da prirodne vode imaju obilježje slabe kiseline. Na svom putu prema tlu

atmosferske vode vežu na sebe i kisik te vodi daju i oksidacijsko djelovanje. Tako ispunjene

atmosferske vode izazivaju odgovarajuće kemijske procese na površini vapnenca, tj. vrše

otapanje (rastvaranje) kojem se ne može oduprijeti gotovo niti jedna mineralna tvar. Uz to

djeluju i mehaničke sile, može se reci, skoro jednakim intenzitetom i u udruženom smislu. U

mehaničkom procesu smrzavica ima sigurno najdjelotvorniji proces rastvaranja. Tome

podliježu posebno planine (stijene) u visim nadmorskim visinama s dosta oborina. Voda se

smrzava u pukotinama stijene padom lokalne temperature zraka. Na površini nastaje led, a

ispod njega je voda. Kako dolazi do promjene volumena, led vrši pritisak na vodu, a ona na

stijenu (pukotinu). Kod otapanja, odnosno povišenja okolne temperature, proces je obratan.

To omogućava pojavu velikih sila (pritisak) u pukotini stijene te dolazi do pucanja kamene

mase, odnosno do rastvaranja ili odvajanja djelića stijene. Vjetar i kiša, kao mehanički

uzročnici, djeluju tako da odnose s površine stijene izdrobljene i rastrošene čestice kamena,

omogućavaju tako da nova površina na kamenu bude podvrgnuta daljnjem djelovanju

atmosferilija. Promjena temperature okoline, odnosno kamena izaziva određene toplinske

dilatacije površine (površinska istezanja-stezanja). Kad su promjene temperature nagle (npr.

zagrijavanja), dolazi do naglog istezanja površinskih slojeva kamena u odnosu na

unutrašnjost. Stvaraju se površinske napetosti među česticama kamene mase, čija posljedica je

odvajanje ili drobljenje površine kamena. Planinski predjeli su najpodložniji tom procesu,

budući da se u toku dana kamen jako zagrije (i do +40° C), a u toku noći, kad okolna

temperatura naglo padne, dolazi do naglog stezanja. Tim naglim promjenama temperature,

kamen ne može pružiti otpor, pa je proces rastvaranja neminovan, kao sto vidimo, i bez

prisustva vode (suho rastvaranje). U Samarskim i Bijelim stijenama dnevna insolacija znade

biti vrlo velika tako da se kamenje ugrije i do +40° C, a noći rashladi i do +2° C (ljeti). Razni

organizmi biljnog i životinjskog porijekla igraju važnu ulogu. životinje (puževi, crvi, kukci) u

rastvaranju sudjeluju tako sto njihovi mrtvi organizmi stvaraju organske i anorganske tvari

(CO, amonijak, dušičnu kiselinu). Biljke, osim sto kemijski pospješuju rastvaranje, djeluju i

mehanički, sto se očituje prodorom korijena u pukotine. Potom to korijenje lučenjem kiselina

rastvara mineralne komponente kamenja, pa cak i najotpornije silikate.

Sažetak nastanka Bijelih i Samarskih stijena. Osnovna predispozicija je pojava tektonskih

sila u vrijeme površinskog formiranja zemaljske kore (u našem slučaju Stijena). Vapnenačko

kamenje ili bolje reci vapneni slojevi bili su u trenutku pomicanja zemaljske kore podvrgnuti

bočnom pritisku. Ti pritisci, odnosno sile odrazili su se tako da su slojevi ispucali, uzdigli se,

ispremiješali ili ispresavijali, poprimajući položaje gorskih nizova (uzvišenja ili dolina). Tako

otkriti vapnenci postali su meta djelovanja spomenutih atmosferskih činilaca, te se proces

daljnjeg rastvaranja nastavio brze ili sporije, zavisno od sastava vapnenca i količine

atmosferskih oborina na određenom području. Kakva ce brzina rastvaranja biti zavisiti ce i o

načinu uslojenja vapnenca. Gromadasto kamenje je jednolično i čvrsto pa kod rastvaranja

pruža određeni otpor. No, kako i to kamenje ima pukotina, i to u vertikalnom smjeru, onda su

to i mjesta bržeg procesa rastvaranja. Zato su to i točke rastvaranja koje vremenom odvoje dio

stijene od glavne mase (odcjepljivanje). Tako su nastale usamljene skupine monumentalnih

4

oblika, kao tvrđave, dvorac, skupovi i obelisci i sl. Takovo stijenje ističe se nad okolinom

dvorac-Samarske stijene). Pojave ove vrste možemo susresti i kod uslojenog vapnenca većih

debljina slojeva, koje je rastvaranje pretvorilo u čudne i usamljene oblike (četvrtaste, čunjaste,

trapezaste i sl.) Uslojeno ili pločasto kamenje rastvara se najbrže na liniji uslojavanja (mjesto

doticanja slojeva vapnenca). Tu su sada moguće razne kombinacije, ovisno od položaja

slojeva. Morfologija tih stijena posebno je izražena. Linija bržeg rastvaranja upravo je linija

spajanja dvaju slojeva, koji tu pružaju najmanji otpor rastvaranju. Takvi slojevi bivaju

odvojeni. Nastaju tornjevi, uski pločasti šiljci ili ljuske (Prsti, Ljuska - Bijele stijene). Ako je

uslojeni vapnenac horizontalno ili blago koso postavljen, rastvaranje ide najčešće u smjeru

slojnih crta. No kako postoje i vertikalne pukotine rastvaranje ide tim pravcima, pa se dešava,

da pojedini dijelovi sloja bivaju odvojeni fizički. Još izrazitije odvajanje nastaje ako

atmosferske vode s površine sloja slabo otiću ili se potpuno zadržavaju. Voda koja se

zadržava vrši rastvaranje u smjeru postojećih pukotina (vertikalnih), pa se na kraju dešava

razdvajanje. U tom procesu cesto na ravnim površinama nailazimo na udubljenja u kojima se

zadržava voda. Ovim postupkom odvajanja nastaju skupine kamenja nalik sanducima,

stolovima, balvanima. Ako su slojevi nešto jače nategnuti (kosi), a spojnica je između njih

rastvaranjem uništena često dolazi do klizanja niz kosinu po donjem sloju. Tako u Stijenama

možemo susresti usamljene oblike koji su čak i pomični (Biskupova kapa, Vrč-stijena u

zapadnom grebenu Južnog vrha nasuprot Ratkovom vrhu). Neki slojevi znaju i kliznuti, ali se

zadrže na neravnoj plohi nižeg sloja. Posebno interesantni oblici nastaju kod višeslojnih

horizontalnih slojeva vapnenca, različitih otpornosti, koji su ostali usamljeni nakon klizanja

odvojenih dijelova. Ako su niži slojevi manje otporni, brze se rastvaraju od gornjih, pa dolazi

do stvaranja tzv. čučavca (npr. čovuljak u skupini Biskupove kape). Osebujna pojava su tzv.

Kameni mostovi. Poradi pojave denudacije rastvaraju se brže pojedini dijelovi kamene mase,

te se otvara šupljina koju nadsvođuje otporniji gornji sloj (most u uvali Amfiteatra-Samarske

stijene). Ono što još upada u oči kad se dođe na Samarske i Bijele stijene, mnoštvo je većih i

manjih žljebova i žljebica, cijevi, kamina na ravnoj ili nagnutoj plohi kamena koji su nastali

uslijed kemijskog djelovanja vode koja je tekla niz kose plohe, ili snijega koji se otapao na

najvišim predjelima kamene mase. Eto to bi

bilo ono sto je stvorilo današnje Bijele i

Samarske stijene. To su objašnjenja o

postanku prirodnih skulptura, o galeriji

likova, o riznici Prirode. No treba još dodati i

to da su stijene jednom stranom okrenute na

sjeverozapad, i da su tu izrazito razvedene.

Ovo su strane koje poprimaju najviše dnevne

temperaturne oscilacije. To su ujedno predjeli

vlažne i hladne klime. Sve to zajedno

djelovalo je na postanak morfoloških oblika.

Ti procesi se i dalje nastavljaju, skoro

neprimjetljivo našem oku. U doglednoj

dalekoj budućnosti sigurno ce poprimiti

5

sasvim drugačije oblike. Katedrala - Bijele stijene.

3. FLORA I FAUNA STIJENA

Izuzev vrhova koji su goli i stjenoviti ostalo područje u Stijenama, a i nedaleko izvan Stijena,

pokrivaju nepregledna šumska prostranstva, koja svojim tamnim tonovima slikovito

kontrastiraju bijelim Stijenama, poput snježno-bijelih otoka u tamnozelenom moru. Od

šumskih zajednica u široj zoni nalazimo šumu bukve i jele /Abieti-Fagetum/, kao i facijesove

šume s jesenjom šašikom te pretplaninsku šumu bukve (Fagetum subalpinum), dok se u

samom sklopu izmjenjuje pretplaninska šuma smreke (Piceetum croaticum subalpinum) na

pristrancima i u dnu vrtača s nešto više humusa, šuma jele i milave (Calamagrosti-Abietum)

na golim stjenovitim, osobito toplijim mjestima te prelazni vegetacijski stadij s borovicom.

Sporadično dolaze i neki drugi vegetacijski oblici. Osobito dekorativno na golim liticama

djeluju pojedinačni primjerci smreke, često suhe i vjetrom izlomljene. Među florističkim

raritetima Samarskih i Bijelih stijena osobito se ističu: Runolist (Leontopodium alpinum var.

krasense), Dragusac (Senecio sp.), Divokozjak (Doronicum austriacum), Grozdasta kamenika

(Saxifraga aizoon), Srcanik (Gentiana symphyandra).U sumskom pojasu značajni su: Kranjski

ljiljan (Lilium carniolicum), Crveni ljiljan (Lilium martagon), Lovorasti likovac (Daphne

laureola) i Trajna srebrenka (Lunaria rediviva). Faunistički je područje Stijena također vrlo

zanimljivo i bogato. Od sisavaca ovdje nalazimo:- Medvjeda (Ursus arctos), Vuka (Canis

lupus), Lisicu (Vulpes vulpes), Jazavca (Meles meles), Tvora (Putorius putorius), Kunu

zlaticu (Martes foina), Kunu bjelicu (Martes martes), Divlju mačku (Felis silvestris), Puha

(Glis glis) te crnu odliku vjeverice (Sciurus vulgaris). Ptičji svijet je zastupljen u nekim

značajnim rijetkim vrstama među kojima ima i pripadnika alpske ornitofaune:- Alpska čavka

((Pyrrhocorax alpinus), Alpska stjenjakuša (Tichodroma muraria), Grlica colica

(Phyrrhocorax graculus), Djetao troprsti (Picoides tridactylus) i Alpska lještarka (Nucifraga

caryocatactes), Alpski kos grlaš ((Merula alpestris), Brzelj zidarčac (Tichodroma muraria).

Osim alpskih predstavnika žive ptice: bjeloguza (Saxicola oenanthe), crvenrepka (Ruticilla

titys).

Od ostalih rijetkih ptica ovdje još dolazi: Crna zuna /Dryocopus maritius/ i Sova ušara /Bubo

bubo/. Od gmazova i vodozemaca zanimljivi su osobito neki crni oblici: Crni alpinski

daždevnjak /Salamandra atra/, Crna riđovka /Vipera prester/, Alpski stur /Triturus alpestris/.

Ovaj kraj ima i našu endemičnu guštericu /Lacerta Horvathi/, a iznad 1000 m i planinsku

guštericu /Lacerta vivipara/. To je jedina gušterica koja rađa žive mlade, a ovdje dolazi u

posve tamnoj formi.

4. POLITIČKO-TERITORIJALNE PRIPADNOSTI I ŠUMSKO ORGANIZACIJSKE

PRILIKE

Teritorijalno-politički Stijene pripadaju trima županijama: Primorsko-goranska, Karlovačka i

Ličko-senjska. Unutar tog područja ne postoji ni jedno naselje, a isto tako nema

poljoprivrednih površina. Te okolnosti znatno su olakšale postupak oko proglašenja rezervata.

Cjelokupna površina se nalazi pod upravom triju šumskih gospodarstava, odnosno njihovih

šumarija: 1. Hrvatske sume Ogulin /Šumarija Jasenak 2. Hrvatske sume Delnice /Šumarija

Mrkopalj 3. Hrvatske sume Senj /Šumarija Novi Vinodolski. S obzirom da se radi o strmom i

6

stjenovitom terenu u kojem bi eksploatacija bila gotovo nemoguća, šumsko-gospodarske

osnove su izdvojile područje Bijelih i Samarskih stijena kao zaštitno, pa ni s te strane nisu

postojale poteskoće za proglašavanje rezervata. Već izdvojeni šumski odjeli koji obuhvaćaju i

goli kamenjar mogu nam poslužiti za određivanje površine i granica rezervata.

5. ZAŠTIĆENOST

Samarske i Bijele stijene predstavljaju područje prvorazrednih znanstvenih i estetskih

kvaliteta. Ovo se u prvom redu odnosi na geomorfološke fenomene u krasu, a zatim na niz

vegetacijsko-florističkih i faunističkih zanimljivosti kraja. Zahvaljujući nepristupačnosti,

Stijene su sve do poslijeratnog otvaranja cesta njihovim vanjskim rubom, ostale izolirane i

malo poznate. Zbog toga su njihova prirodna svojstva ostala u potpunosti sačuvana, a ljudska

intervencija se ograničila na uski periferni pojas sire zone. Potreba izdvajanja uočena je i

ranije pa je ovo područje Financijskim zakonom iz 1928./29. godine bilo proglašeno

nacionalnim parkom. Na snazi samo godinu dana. U Narodnim novinama 5(85.) Ispravak u

NN 10(85.) objavljen je ZAKON o proglašenju Bijelih i Samarskih stijena strogim

rezervatom. Takva kategorija prirode je najstroža kategorija zaštite prirode, tako da se u

rezervatu ne smije ništa dirati (Ne smije se brati bilje niti uznemiravati fauna) pa makar to bile

biljne i životinjske vrste koje nisu posebno zaštićene. Priroda se mora razvijati prema

prirodnim zakonima i ne smije biti pod utjecajem čovjeka, a posjetioci se moraju kretati

strogo po označenom putu. Svako kretanje izvan puta smatra se prekršajem. Građevinski

zahvati kao sto su planinarski domovi moraju biti locirani izvan zaštićenog područja. Nikakva

djelatnost ne može se odvijati bez

znanja Državne uprave za zaštitu

prirode i okoliša pa tako ni

istraživačka, za koju treba ishoditi

dozvolu.

Piramida i Stepenica - Samarske

stijene.

6. ZANIMLJIVOSTI IZ PROŠLOSTI

Na Bijelim Stijenama od svih domaćih, a i stranih botaničara, prvi je bio Dragutin Hirc,

28.07.1899. godine. Zanimljivo je, da su lugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog

Razdolja - najvišeg naselja u Hrvatskoj, prvi otkrili put i prolaz sa razdoljske strane u

neprohodne i veličanstvene Bijele stijene. A pronašli su taj put slijedeći trag medvjeda, koji ih

je proveo kroz mjesta, za koja se prije držalo, da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su

bile visoke, odsječene stijene, provukli su se kroz otvor ispod kamena, kuda je prošao i

medvjed, i onda su opet mogli dalje prolaz nastaviti. Tako su ti lovci otkrili put u Bijele

Stijene i pokazali ga poslije planinarima, koji su ga obilježili i markirali. Time su Mihelčić i

7

Karlović učinili trajnu uslugu planinarstvu i pridonijeli promicanju turizma svog planinarskog

kraja.

7. ZAŠTITA BIJELIH I SAMARSKIH STIJENA

1928/29. Bijele stijene proglašene zaštitnim područjem tzv. „Financijskim zakonom". Na

snazi svega godinu dana. 1955. Odjel za zaštitu prirodnih rijetkosti evidentirao je i inicirao

pripremne radove za zaštitu lokaliteta Bijelih i Samarskih stijena. 1969. Predložena je

zaštita Bijelih i Samarskih stijena koja nije realizirana. 1978. Upu}en prijedlog Republičkom

zavodu za zaštitu prirode da se poduzmu mjere zaštite, da se predio Bijelih i Samarskih stijena

i Velike Javornice proglasi strogim rezervatom. 1979. (18. prosinca) na prijedlog

Planinarskog saveza Hrvatske Republički zavod za zaštitu prirode podnio nacrt prijedloga o

zaštiti područja Bijelih i Samarskih stijena, kao strogog rezervata, Savjetu za zaštitu prirode

Hrvatske (stručnom tijelu Sabora). Savjet je prihvatio prijedlog. Kompletni prijedlog

Planinarskog saveza Hrvatske nije prihvaćen (odnosi se na predjele tzv. Klanca kostura, te

potez Javornica - Krpanovo bilo). 1985. (28.01.) u „Narodnim novinama", s ispravkom u

NN 10/85., objavljen je Zakon o proglašenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom u

površini od 1175,35 ha. 1995. Osnovna skola Mrkopalj, Drustvo za nadarenu djecu

„Gorani" - Škola mira, HPD „Bijele stijene" iz Mrkoplja zajedno s Hvatskim šumama na

području Primorsko-goranske (Uprava suma Delnice - Sumarija Mrkopalj), Karlovačke

(Uprava suma Ogulin - šumarija Jasenak) i Ličko-senjske županije (Uprava šuma Senj -

Šumarija Novi Vinodolski) kojima na temelju političko-teritorijalne pripadnosti i šumarske

organizacije Bijele i Samarske stijene pripadaju, zatražili su od Državne uprave za zaštitu

prirode i okoliša da izrade projekt Park prirode, koji obuhvaća proširen areal Strogog

rezervata Bijelih i Samarskih stijena, zaštitu Bjelolasice i područja gdje raste tisa (taxus

baccata), osjetljiva svojta iz tercijara koja izumire najviše zbog iskorištavanja njezinog tvrdog

i trajnog drva. Projekt je izložen na Svibanjskim danima mira 27. i 28. svibnja 1996. godine.

Na temelju mišljenja triju Županija podnijet ce se zahtjev Saboru RH da se to područje

proglasi Parkom prirode i osnuje

uprava Parka.

Veliki kanjon -Samarske stijene.

8

HAJDUČKI I ROŽANSKI VRHOVI

Hajdučki i Rožanski vrhovi jedinstven su splet stjenovitih vrhova usred sjevernog Velebita i

jedno od najljepših krških područja u našoj zemlji. Zbog svoje morfologije, šumske

vrijednosti i elemenata visokoalpske flore to slikovito carstvo krša od 1969. Godine pod

zakonskom je zaštitom kao strogi prirodni rezervat. Proglašenjem Parka prirode Velebit 1981.

Godine, to je područje ušlo u sustav parka, a isto se dogodilo i 1999. Godine kada je

proglašen Nacionalni park Sjeverni Velebit, čije su granice obuhvatile i Hajdučke i Rožanske

kukove. Na taj su način ti kukovi postali najviše zaštićeni dijelovi u Hrvatskoj, svojevrsna

oaza prirode u širem području iznimnih prirodnih vrijednosti.

Kukovi skrivaju zadivljujuće krške pojave među kojima dominiraju izdvojene skupine bijelih

i razdrtih stjenovitih vrhova, međusobno odvojenih dubokim ponikvama i provalijama.

Izgrađuju ih mlade paleogenske naslage sastavljene gotovo samo od vapnenačkih breča. Zbog

trošenja i pucanja uvjetovanoga djelomično tektonskim , a djelomično atmosferskim

čimbenicima, te su naslage poprimile specifičan reljef izrazitog krša te tvore jedan od

najneprohodnijih dijelova Velebita. Granicama rezervata obuhvaćeno je 1220 hektara takvog

terena.

Međusobno su Hajdučki i Rožanski kukovi odvojeni Lubenovačkim vratima. Najistaknutiji

Hajdučki kukovi su: Golubić (1658m), Begovački kuk (1407m), Jarekovački kuk(1328m),

Pavića kuk (1392m) i Duića kuk (1460m). U Rožanskim kukovima ističu se vrhovi:

Gromovača (1676m), Krajačev kuk (1690m), Pasarićev kuk (1630m), Vratarski kuk (1678m),

Varnjača (1630m) i Crikvena (1641m). Istočno od Hajdučkih kukova pruža se prostrana

Lomska duliba. To je oko 8km duga šumovita dolina između brdskog grebena što ga tvore

Mali i Veliki Rajinac ( 1699m i 1667m), Lomski vrh (1464m) i Opaljenik (1339m) na sjeveru,

te skupine Rožanskih i Hajdučkih kukova na zapadu, odnosno jugu. U sredini dulibe dvije su

šumske čistine s proplancima, livadama i lugarskim kućama – Mali i Veliki Lom. Po

slikovitosti se ističe i krška udolina Veliki Lubenovac južno od Hajdučkih kukova. Prema

predaji , Hajdučki su kukovi dobili ime po tome što su se tu u vrijeme ratova sa Osmanlijama

skrivali hajduci.

9

Zbog kršovite građe područje Hajdučkih i Rožanskih vrhova izuzetno je teško prohodno.

Prolazak otežavaju strmi kukovi, duboke ponikve, široke pukotine, uski grebeni i crnogorična

šikara. Ipak, unatoč krševitosti i neprohodnosti terena, majstorski izvedena Premužićeva

staza učinila je pristup u kamenito srce Velebita laganim i udobnim za svaku dobnu skupinu

pa je prolazak kroz Rožanske kukove najljepši planinarski izlet koji se može poduzeti u

Hrvatskoj.

Premužićeva staza proteže se od Zavižana do Baških Oštarija u dužini od 57 km te prolazi

kroz najljepše i najnepristupačnije dijelove Velebita bez većih uspona i silazaka. Gradnja

staze počela je 1930. godine zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, ministra

trgovine i industrije u Kraljevini Jugoslaviji i zaljubljenika u Velebit, koji je organizirao

gradnju i osigurao novac. Staza je dovršena u ljeto 1933. godine najtežom dionicom dugom

1500 metara od Čepuraša do Gromovače u Rožanskim kukovima. Stazu je projektirao

inženjer šumarstva Ante Premužić, pa je po njemu staza i dobila ime. Na prijedlog Hrvatskog

planinarskog saveza Premužićeva je staza 2009. godine u cijeloj svojoj dužini i službeno

zaštićena kao nacionalno kulturno dobro. Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek

djelom graditeljstva jer je trasirana majstorski i posjetitelja na vrlo jednostavan način vodi u

najsurovije i najkršovitije dijelove sjevernog i srednjeg Velebita. Staza nema teških uspona,

pa je pogodna i za posjetitelje bez planinarske kondicije. Sva je građena u kamenu – suhozidu

, a o kvaliteti gradnje svjedoči da do danas na njoj nema većih oštećenja.

Da nema Premužićeve staze, područje Rožanskih i Hajdučkih kukova bilo bi nepristupačno i

neprohodno. Zbog divljine i nepristupačnosti pretpostavlja se da tu još ima mjesta na koja nije

stupila ljudska noga, što ovim kukovima daje draž neistraženosti. O tome svjedoče velika

spaleološka otkrića. Naime, upravo na području Rožanskih i Hajdučkih kukova nalaze se

najdublje hrvatske jame, koje premašuju tisuću metara dubine. Zbog mnogobrojnosti i dubine

spaleoloških objekata na relativno malome prostoru, to je područje poznato u svijetu. Najveći

broj spaleoloških objekata nalazi se u velebitskim brečama, stijenama nastalim kao posljedica

intezivne tektonske aktivnosti koja je uzrokovala destrukciju i razaranje postojećih naslaga i

struktura. Tako su razaranjem i odronjavanjem te taloženjem u reljefnim uvalama i

stvrdnjavanjem odlomaka stijena stvorene nove naslage koje danas nazivamo velebitske

breče. Milijunima godina one su se polagano uzdizale duž rasjeda te tako oblikovale vrhove

Hajdučkih i Rožanskih kukova, a pod njima duboke jame.

Istraživanje jamskog sustava Lukina jama – Trojama 1993.-1995. Bilo je svjetska senzacija,

jer je dotad najdublja poznata jama u Hrvatskoj bila Stara škola na Biokovu, čija je poznata

dubina bila 576 metara. Ronjenjem u sifonskom jezeru na dnu Lukine jame spaleolozi su se u

jamskom sustavu Lukina jama-Trojama spustili 1421 metar ispod razine ulaza te otkrili brojne

zanimljive pojave u geološkoj građi Velebita te novu endemsku vrstu – velebitsku pijavicu.

U idućim godinama tijekom spaleoloških istraživanja u Hajdučkim i Rožanskim kukovima

otkrivene su i istražene i druge duboke jame. Dubinom se ističe i Slovačka jama – druga po

dubini u Hrvatskoj, istražena do 1320 metara dubine. Jama Velebita prva je u svijetu po visini

unutarnje vertikale (513m), a njezina dubina je 1034 metra. U blizini je i jama Meduza, druga

po visini unutarnje vertikale (450m), a istražena do 707 metara dubine. Među dubokim

10

jamama Velebita posebno mjesto ima jama Patkov gušt, s vertikalom od 553 metra, koja se

pruža od ulaza do dna. U svim jamama živi neobičan svijet , prilagođen životu u dubokoj

tami. Velebitska pijavica dosad je pronađena u četiri duboke jame na području Sjevernog

Velebita. Spaleološkim istraživanjima toga područja još ni izbliza nisu iscrpljene sve

mogućnosti ni riješena sva pitanja i izazovi, pa se može očekivati da će iduća istraživanja

donijeti nove zadivljujuće spoznaje o jedinstvenoj velebitskoj prirodi.

velebitska pijavica

Flora tih područja očuvala se u gotovo iskonskom obliku. Održale su se zajednice s većim

brojem alpskih biljaka, pojedini pripadnici ilirskog, odnosno dinarskog vegetacijskog

područja, osobito visoke zeleni i to velikolisne ljepike (Adenostyles alliariae). Na izloženim

mjestima šuma pretplaninske bukve (Fagetum croaticum subalpinum) poprima oblik

klekovine. Srednji pojas kukova i duboke ponikve obrasle su smrekama (Vaccino- Piceion), u

gušćim ili rijeđim sastvima, te obiljem pretplaninskoga grmlja i visokih zeleni. Najviše, pa i

na same vrhove dopire klekovina bora krivulja (Pinetum mughi illyricum), a uz nju i pojedine

stjenjače i točilarke. Većih travnjačkih površina obraslih svezom oštre vlasulje (Festucion

pungentis) nema, ali se tu i tamo nadu manje površine obrasle travom tvrdačom (Nardus

stricta). Od zaštićenih vrsta tu rastu: planinčica (Trollius europaeus), alpski kotrljan

(Eryngium alpinum), runolist (Leontopodium alpinum), kranjski ljiljan (Lilium carniolicum),

vimenjak (Platanthera bifolia) i žuta sirištara (Gentiana lutea var. symphyandra).

runolist planinčica alpski kotrljan