stvaralaštvo i postvarenje - vanja sutlić

7/30/2019 Stvaralatvo i postvarenje - Vanja Sutli

1/10

1

Praxis:Praxis 1967 5-6:Stvaralatvo i postvarenje -Vanja SutliSTVARALATVO I POSTVARENJE - O URGENTNOSTI RADIKALNO

REVOLUCIONARNOG MILJENJA[1]Vanja Sutli

Zagreb

U ovogodinjem tematskom okviru koji nam je pruila Uprava Korulanske kole postavljen jejedan temeljni problem i iz njeg izvedeni problemi koji kao takvi pripadaju stanovitoj eksplicitnou samoj formulaciji teme nenaglaenoj horizontalnoj problematici unutar koje uope mogunastupiti, unutar koje uope ima smisla o njima govoriti. Dakle, sama njihova postavka, apogotovu svjesno formulirana prezentacija implicirajurjeenja:zastvaralatvo,protivpostvarenja, zaplaniranje u slubi slobode, aprotividentificiranjaslobode i planiranja; zaline slobode,protivbirokracije itehnokracije, zasamoupravljanje,protivjo uvijek u meunarodnom radnikom pokretudominantnih drutveno-politikih tendencija u smislu sad otvorenog, sad prikrivenog, a sad opetkonfuznog etatizma i voenja ljudi, rukovoenja, upravljanja ljudima;zatakve drutveneorganizacije i institucije koje pospjeuju rast i cvat kulturnog stvaranja, aprotivonih koje ga koei prijee. Naravno, specifikacija tematike i mogua daljnja artikulacija problematike timeoigledno nisu iscrpljeni; ima jo dosta dilema, antiteza, antinomija, dihotomija, odgovarajuihparalelnih dualistikih rjeenja ili sinteza koje se mogu u okviru te implicitno ocrtanehorizontalne problematike postaviti.

Moramo odmah rei da oekujemo da e se veina referata i drugih priloga u diskusiji kretati utom okviru o kojem govorimo. Okvir sam, kao mogunost problematike, sugerira rjeenja.Stoga, ma kako radikalno bila poetno problematski eksponirana, eventualno u obliku

antinomije, suprotnost stvaralatva i postvarenja itd. prireuje i produbljuje problematikucjeline, horizonto kome bismo zapravo htjeli govoriti.

Na zadatak ovdje bit e u tome da se sam taj problemski okvir, vjeran izrazmetafizikogmiljenjai realnih procesa unutar danog sektorski artikuliranog sistema privrede, kulture,politike itd. itd, razbije u ime izvornijeg, temeljnijeg, revolucionarnijeg miljenja, toliko urgentnog za nausuvremenost u prevladavanju epohe. ini nam se, naime, da problematski okvir sugerira rjeenjakoja odgaaju urgentnost ove radikalne revolucionarnosti.

S tog razloga jasno je da se razbijanje metafizikog okvira u pitanju nee vriti pristajanjem uzonu stranu dileme i dilema koja je prezentacijom ve negativno ocijenjena, iako bi tako netonaelno bilo mogue i, samo na oko paradoksalno, dovelo bi do istog rezultata do kojeg dovodipristajanje uz onu stranu dileme i dilema koja strana je prezentacijom itave problematike iimplicitnim mogunostima okvira u pitanju ve pozitivno ocijenjena.

Za aktualizaciju i dokumentaciju ove druge mogunosti, naime da se pristajanjemuz negativnu stranu okvirne problematike pokua rijeiti isto ono to se do sada pokualorijeiti insistiranjem, vie ili manje misaonim, vie ili manje patetikim, na onojtakozvanoj pozitivnoj strani, upozoravamo na spor, danas u toku npr. u Francuskoj,

takozvanih strukturalista i humanista, pri emu je za samu stvar karakteristinoda strukturalizam unutar marksizma zastupa L. Althusser, u iroj primjeni u radovima,
http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-0http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-0http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-0


2/10

2

zajednikim njemu i predstavnicima njegovekole, objavljenim pod naslovom Lire leKapital (I, II), a naroito u svom temeljnom djelu, programatskom zborniku problematikesvoje orijentacije, u djelu Pour Marx. Nije manje karakteristino dahumanistiku stranu

vehementno i s argumentacijom koja nadilazi samo taktike ciljeve zastupa Roger Garaudv.Althusser u svom analogijskom marksizmu produbljuje okvir problema koji je, u radikalizacijiteza Levi-Straussa, postavio naroito Michel Foucault. Althusserpovlaimarksistiki relevantne konsekvencije iz onog to nalazi u Levi-Straussa, u Foucaulta, uMartineta, u Francastela, u lingvistikoj problematici Jakobsona, tako da tamo gdje je u njihimplicite i explicite rije o naelnoj smrti ovjeka kao treoj etapi usmrivanja rangom naglaenihbia novovjekovnog svijeta nakon smrti boga, nakon smrti apsoluta, jo radikalizira metodikepozicije samoga strukturalizma u sadrajnu soluciju te hoe iz smrti ovjeka izvui apsolutnupraksu znanosti.

Ono to je Garaudy u stanju da na te konsekvencije odgovori, npr. u 3. broju Critica marxista,1967, u lanku pod naslovom Strutturalismo e la morte dell'uomo, svodi se uglavnom na to daargumentira kako je dvadeseto stoljee silno pojaalostvaralaku inicijativu masa i da, prema

tome, teza o teorijskom antihumanizmu moda pripada pozitivistikoj orijentaciji znanostidvadesetog stoljea, ali da je neadekvatna dananjoj na svim sektorima, u svim regijama, na svimpodrujima vidljivoj intenzifikaciji subjektivnog faktora.

Ovaj mravi odgovor problematici strukturalizma zaboravlja da Althusser u svojoj knjizi ZaMarxa svoj teorijski anti-humanizam izmeu ostalog podupire upravo ovim argumentom kojiizigrava Garaudy. Ako doista elimo osiguratistvaralaku inicijativu masa u revolucionarnomrjeenju evropske situacije i u izgradnji socijalizma u zemljama socijalistikog logora, onda bismomorali,po Althusseru, prestati s posljednjim residuumom metafizike, s frazom o ovjeku, ijasno se opredijeliti za to da i njega, dosadanjeg subjekta, pretvorimo u objekt znanstvenogistraivanja, da ga dakle reduciramo i iz njegove samostalnosti i samodovoljnosti svedemo naneto to je u svakom pogledu odlunije i vanije, a to je objekt znanstvenog istraivanja, jer esamo ono omoguiti da ono to se pozitivno misli pod stvaralakom inicijativom masadoedo djelotvornosti. Sve ostalo bilo bi anarhino, romantino, pseudorevolucionarno postuliranjeizvanrednih situacija koje znanost, nauka i, naravno, politika i prirodno znanstvena tehnologijane mogu kontrolirati.

Zadrali smo se na ekspoziciji kontroverze strukturalizam-humanizam u teorijizapadnoevropskog radnikog pokreta da bismo ukazali kako i tamo, slino naoj problematici,

problemi konsekventnije sagledani ostaju u istom metafizikom okviru, ali, za razliku od naegjaeg naglaavanja pozitivno tretirane strane dileme stvaralatvo-postvarenje, tamo se,smijemo rei, danas u prednosti nalazi negativna strana. Ono to se danas teorijski zbiva uznanstveno orijentiranim pravcima filozofijske problematike u okviru radnikog pokreta naZapadu, moemo ukratko rezimirati ovako: u ime istih onih ambicija koje jeistakao humanizam insistira se na teorijskom antihumanizmu (Althusser). To je, na svakinain, neto to bi trebalo arke ali refleksijom ne ba mnogo dirnute humaniste i u nas prisilitina razmiljanje. Kritika i revolucionarna misao morat e, dakle, poi, zagradivi spomenuteokvirne solucije, od izvorai uvjetarazlikovanja, meusobnog odgovaranja i zahtijevane ili

odbijane sinteze, stvaralatva i postvarenja.Problemi stvaralatva i postvarenja rijeeni su ve zapravo u Hegela i Marxa, pa ako neelimo jednostavno nemisaono ponavljanje same njihovepozicije, ako ne elimo, moda u


3/10

3

detalju drugaije, njihovo reproduciranje, akone mislimo da smo mnogo rekli time to smoposebno originalno svjetlo bacili na staro rjeenje, moramo promisliti odlunopitanje samogrjeenja, samo znaenje sinteze koju nam pruaju oba mislioca.

Hegelu je bila nunafilozofijakao refleksija refleksije, kojaproducirabitak, prividno osebian, bitakpostavljen van refleksije, da bi rijeio svojve u mladosti postavljenproblem rastrganosti i podvojenosti svijeta, problem odnosareligije (unutranjosti) i drutva(vanjskog pozitiviteta), koji, svaki za sebe uzeti, ne mogu realizirati jedinstvo ivota na kojejedinstvo kao na cjelinu smjeraju, upueni su, jo manje to mogu uvreni u svojoj osebinosti iu svom paralelizmu. Samo filozofija, dakle instancija iznad religije kao intimiteta i iznad sferedrutveno-historijske kao pozitiviteta, samo filozofija kao znanost s onu stranu subjekta iobjekta, kao apsolutna znanost apsoluta, tj. apsolutne ideje upojmuunutranje reflektiranom usvojoj oposti, posebnosti i pojedinanosti, kojeg je moment osebini bitak jednako kao izasebini intimitet religiozne predodbe, samo filozofija nalazi sama sobom, u svojoj postavcikao sustav, sistem, kao krug svih moguih parcijalnih krugova, intendiranuralanjenukonkretnost ivota, do koje je Hegelu stalo.

Marxu je, naprotiv, bilo nunoprevladavanje(Aufhebung, ali ne u smislu koji je ve Feuerbachprepoznao kao konzervatorski i konzervativan, nego u smislu revolucionarno-realnogprevladavanja) filozofije u drugom mediju, u socijalistikom ovjeku, u zbiljskom ivotu,u samodjelatnosti, u praksiu radu, da bi rijeio svoj problem, u mladosti postavljen kaoproblem podvojenosti i suprotstavljenosti totalne filozofije i otuenog, besmislenogsvijetaovjeka(drave, drutva, ekonomije, itd.) Marxu je dakle u njegovom Aufhebung stalodo realizacije filozofije. Hegelu je, pak, u njegovom Aufhebung sve u proimanju svega tojest supstancijalno-subjektivnom milju koja je zasebina u filozofijskom sistemu. Time jesuprotnost unutar metafizikog okvira radikalizirana do kraja.

Pojamkojemu je Hegel posvetio svoje djelo, realizira se za Marxa, u radua ovaj ujedno, gotovodo nestanka svake slutnje, iezava s obzirom na svoje filozofijsko podrijetlo.Radse, dakle,etablira kao itavsvijet, ne znajui se, ne mogavi se znati u onom tobitnojest, nego skrivajuise iza razliitih likova, kao to su znanost, nauka, tehnika, ovjek,ivot, proizvodnesnage itd.mogli bismo naelno nastaviti, pobrojivi one mogue solucije koje su odHegelova vremena do danas predloene, preruavajui se u sve one likove koji mupripomau u funkcioniranju, kojioduevljavaju za njegove, tj. radne konstrukcije, za njegovuopu konstruktivnost. Suvremena historija filozofije je, u tom smislu, neprestano navlaenje i

neprestano skidanjeu uzajamnom sporu filozofemamaski rada, pri emu ne zaostaju niumjetnost, ni religija, moral i pravo, znanosti i nauke, politika i ekonomija, dok se sam rad sasobom nigdje ne uouje i ne susree, ne moe uoitikao rad. Sa svoje strane, jezik, sad sredstvoinformacija i komunikacija, ispranjujui se, formalizirajui se, navlai nestrgljiv veo prekoitavog svijeta rada.

Pojam se, dakle, realizira u radu tako to put realizacije i kritike filozofije nosi filozofijski peat,da bi, na kraju, ono pozitivno u realizaciji, to je s onu stranu filozofije, bilo uzeto kao neto toje samo sobom neproblematski jednostavno, obino,prva ivotna pretpostavka, pozitivna

pretpostavka, liena filozofinosti, kako je Marx razumije od Njemakeideologije do Kapitala. U toj vanfilozofinosti i jednostavnoj protenosti rada na podrujaintimiteta i pozitiviteta, sam rad, koji je stupio na mjesto dihotomije totalne filozofije i


4/10

4

besmislenog svijeta, osim vrlo siromane artikulacije koju nalazimo na nekim iako kljunimmjestima Marxova djela, ostaje u svojoj bitinepromiljen. I to nuno, jer je rad princip, iz kojeg ikojim Marx sve problematizira. Njegovo vlastito stajalite i pozadina misaonog ovladavanja svihuoenih problema ostaju sami neosvijetljeni. Zato je rad katkad odreen u tako reitautolokoj jednostavnosti i formalnosti u kojoj nije teko prepoznati izblijeena Aristotelovametafizika naela i uzroke u tehnologijskom osvjetljenju, ili pak, kao netoto jeivot samsobom, van svakog ideologijskog optereenja, ostavio kao pravi, realni zadatak ovjeku.

Tako bitrada ostaje pitanje, ali za kojemiljenje.Odaklemotivacija miljenja koje bi sebipostavilopitanje bitirada? Ima li preeg zadatka u vremenu u kojem misliocikao intelektualci razliitihstrunih nivoa postaju signalizatori nereda u strukturi ifunkcioniranju radnog svijeta, ali jo uvijek ima onih koji, makar slutnjom, naziru temeljnopitanje same funkcije koja funkcionira, same konstrukcije koja se sve vie i vie proiruje ukonstruirani svijet, pa se stoga ovako ili onako susreu, moraju se sresti s milju revolucije, akobi da ita ozbiljno reknu, u tom svijetu pojma koji se realizirao kao rad, u svijetu rada, ojednostavnoj i nikakvim konstruktivno-meta-fizikim miljenjem dokuivoj punini ivota

koji rad sputava, disciplinira, domestificira. Zar ima preeg pitanja od pitanja obitirada, nekao o popritu svih moguih solucija, svih moguih rjeenja, danih ve s problemima,poznatim ak literarno fiksiranim i inventariziranim u udbenicima.

Rije je, dakle, onovomodreenju revolucionarnog miljenja. Marxova problematika realizacijepojma, uz ukidanje filozofije u njenoj specifinoj filozofinosti, odvijala se pod pretpostavkomneotklonjivog revolucionarnog mijenjanja svijeta u kome postoji dihotomija svijeta filozofije ibesmislenog svijeta, ili, pak, svijeta u kome je ideja za sebe rezervirala smislenost, dok jepozitivitet ostao besmislen, gdje je filozofija kompenzatorno primila na sebe nedostatke svijeta isublimirala ih, a svijet sam ostao u svom golom fakticitetu. Ako je revolucija rjeenje pitanja,koje nama Marx sugerira, pa ako je, s druge strane, ona uope pretpostavka da do realizacijefilozofije, ovako dijagnosticirane, doe, to nam je, s obzirom narezultatnjegove misli inarealitetnaega ivota, pree pitanje nego pitanje obitirada? Koju i kakvu revolucionarnostonoimplicira?

H. Marcuse, koji je, uz malo njih (uz Axelosa npr.) promiljao, naposljetku nedovoljno, da takokaem, po neprimjerenim obrascima (usporedi npr. njegovu knjigu One-dimensional Man)svijet rada, u jednom predavanju, koje nije mnogo zapaeno jer je oigledno, po fakturi, ad hocimprovizirano na posljednjem Hegelovom kongresu u Pragu 1966. postavio je pitanje-dilemu

imanentnog transformiranja ili transcendentne revolucije, vansistematske revolucije, stavivi upitanje u toj kratkoj ali znaajnoj intervenciji kategorije negacije i cjeline, te eminentnodijalektike kategorije, kao prekratke da izreknu ono to se zbiva, a pogotovu da nam slue kaoputokaz u rjeavanju najurgentnijeg pitanja, pitanja prevladavanja postojeeg.

Stavljajui tako dijalektiku u pitanje, i to ne samo konstruktivnu dijalektiku pojma nego, istotako, i destruktivnu dijalektiku njegove realizacije, Marcuse je pokazao da se negacija na kojojse insistiralo u okviru radnikih pokreta koji su se do sada poklapali s revolucionarnimpokretima epohe, na neki nain domestificirala da je postala benigna, konstruktivna negacija,

koja sistem, koji bi trebalo da stavi u pitanje, u stvari odrava.

Ako negacija, onda ona van sistema: imanentna negacija, negacija negacije, dijalektika negacija


5/10

5

odraava nasusistemu i prema tome, uneprilici svijeta koji trai s vie ili manje svijesti i misli osvojoj biti revolucionarnu intervenciju.

Axelos, s druge strane, sa svojim planetarnim svjetskim i lutajuim miljenjem, koje bi imalomisliti igru svijeta, (naslov knjige koju je najavio za kraj ove godine), ostao je u nedoreenim,ini se, neizrecivim obrisima takozvanogpoetnog i buduegmiljenja, u intermecu lutajuegmiljenja kojeg je tragove Heidegger iskopao na danje svjetlo sondom svoje hermeneutikedistrukcije tradicionalne ontologije ispod sloja uvrene i jo dalje se uvravajue metafizike.

ini se, dakle, da kako Marcuse tako i Axelos, na Heideggerovom tragu, s obzirom na ono toele da svladaju svojim misaonim naporima mogu da se nasele, da se usidre u novome mediju principu miljenja koji bi ih doista izveo preko linije postojeeg samo ako, ali to je modasuvie veliki zahtjev za Marcusea, napuste svijet pojma i rada. Axelosova solucija pak ostajeono to je njegov uitelj rekao u jednom svom spisu (Aus der Erfahrung des Denkens) poetizirajui razum, koji ostavlja stvari ulooj beskonanostiba takvim kakve jesu, ali ih

neprestano dekorira i maskira nekom kvaziivotnou.

Taj isti poetski razum jest osnovni ton Marcuseove knjige jednodimenzionalni ovjek,zavrnih njenih poglavlja.

Zamanost zbivanja ne doputa dakle analogije pa je sve u tome gdje nam uope valja traitioslonac za pitanje o biti rada? Ili drugim rijeima: igdjesu zakoni gdje mjerila revolucionarnog miljenja? ovjek je gotovo, dase izrazimo pomalo privatno u iskuenju da kae kako je pitanje biti rada.pa, eto takosamo jedno filozofijsko pitanje, pa da ga na taj nain apsolvira, da ga skine sa sebe i da seoslobodi muke miljenjakoja je, da anticipiramo po naem uvjerenju, posljednjimotivrevolucionarnostiepohe.

Ali ipak, u svem tom tako rei prirodnom za nas kao ljude odupiranju da idemo dalje odonoga dokle se ve dolo i da se potpuno ne izgubimo u neizvjesnom, nekako slutimo da naspitanje o bitirada, nakon niza smrti boga, metafizike, ovjeka, umjetnosti, (i, nee biti dugo paemo konstatirati i smrt znanosti, nauke, naravno ne u vidu njihova posla, nego smrti onogmiljenja koje se jo suvie zadralo u njima, smrti koja je potrebna da bi one mogle dobrooperirati, dobro funkcionirati)odrava na ivotuintenzivirajuiga izmeu oaja, ne pukezdvojnosti i neizvjesnosti, da jo-nemiljene milju ne-sabrane punine.

Znanstvena metodiki istraivalaka konstrukcija sadri jo danas, naroito u takozvanimdrutvenim znanostima reziduume miljenja o kojem je u svojoj apsolutnoj znanosti govorioHegel, te je pretpostavka pravog progresa znanosti, koja bi bila adekvatna svijetu rada da se togbalasta razumijevanja, tog balasta unoenja intuicija, uivljavanjarijei i da operiravan te,kako bi se moglo rei, psihologijske to je diskvalifikacijadimenzije miljenja, te da postaneista konstruktivna operacija, istraivanje koje na kraju krajeva nalazi aproksimativno, u naelu,u looj beskonanosti samo sebe. Kako nam o tom svjedoe znanstveni autori (naprHeisenberg), koji su, mislei da kau neto to djeluje ushiujue, konstatirali da ovjek nalazi u

fizikalnom objektu sebe. Da, on nalazi sebe, ali pod cijenu da se i sam reducirao na isti tajoperativni posao na koji je reducirao stvar, na koji je reducirao predmet, i na koji je reduciraoono to je jo od stvari i predmeta ostalo, a to su funkcije i indikacije. Jer, znanost e


6/10

6

jednog dana, a strukturalizam to u jednoj svojoj etapi markira, pokazati da je i subjekt-objektrelacija optereenja za samu znanost i da subjekt-objekt relacija nije drugo nego jedan sistem,konstrukcija u kojoj se vie ne radi o tome da subjekt putem konstrukcije preradi neto ukonstruirani predmet ili funkciju ili indikaciju, nego da i taj konstruirani objekt i ono neto kaosirovina konstrukcije, oboje zajedno slue za nesmetano produciranje radi produkcije sameispranjene, niim izvanjskim ili samom sobom motivirane znanosti.

Naprotiv, revolucionarno miljenjepotjee iz ivota koji je krajnje reduciran, osiromaen i ujedno unaponu svoje nesputane punine, katarktiki sjajan! Radikalna ugroenost

vidi zaklone i mjerila u sjaju jednostavne, elementarne nevoljnosti spram realiteta ucjelini: ivotje stariji od pojma i rada iako su ga ovi spekulativni kaoi biologijski, psihologijski itd. tehnologijski okupirali. Marx je apsolutnu ideju rastvoriou radu, u slobodnom razvoju produktivnosti snaga, u slobodnoj igri ljudskih mogunosti,u vioj djelatnosti, u slobodnom vremenu za razliku od radnog vremena, pa je tu viudjelatnost sasvim jasno, 18571859. markirao kao znanost, kao eksperimentalnu znanost,u kojoj je van onoga to je ta tadanja znanost o sebi mislila u vidu eksperimentalne

znanosti, prirodne ili humane htio naglasiti njen neposredno praktiki, njenunutranjitehnologijskikarakter. U tom njenom bitnom karakteru mijeaju se u znaajnom ipitanja vrijednom clair-opscuru neprestano znanost, nauka, tehnologija i praksa, to ondaneki pozdravljaju kao svojevrsnu sintezu onoga to je Aristotel razdvojio kaotheoria,

poiesisipraxis. Jer, doista svi ti momenti su prisutni u svojem jedinstvu, mada se akcentuiranjesad znanosti, a sad tehnike itd javlja kao motiv za miljenje, pa bi trebalo promisliti zato seneprestano ova bitrada s tim svojim likovima identificira i nezadovoljna tom identifikacijomnaputa ih, a da se sama nikad nije sa sobom susrela? Ne zbiva li se to tako zato to sebitrada usvojim likovima koji je skrivaju ujedno uope odrava?

Kad bi se prepoznala u onome to jest brzo bi se napustila, pa bi od emfaze, koja je podravaprela ustrah, koji je gori od straha koji nam mogu zadati ugroene biologijske situacije. To jestrah miljenja kad se ono susree s ispranjenou svijeta do iezavanja njegove svjetovnosti.Misao sada ne zna onoliko o njoj koliko je, recimo, srednjovjekovna problematika mogla jomisliti u svojim hipostazama nihila.Svijet rada postao je za Marxa i za sve nas zrak kojiudiemo bez refleksije. Njegova filozofijska provenijencija suzila se do filologijski literarne temebez reperkusija po realitet. Nije li na najprei posao daizvrimoono to nije izvreno, to jeneizvrivo u smislu akta, da promislimo, tovie, da se tek opremimo za miljenjebitirada,pokazujui njegovu pripadnost filozofiji metafizici, tj. da otkrijemo metafiziku strukturu

Marxove misli, da tako re-filozoficiramo Marxa,naravno, ne u Blochovoj intenciji, nego dabismo prevladavanje filozofije mogli provesti radikalno revolucionarno, tj. ne tek do realizacijepojma, nego do obrata u bitirada.

Danas kad je revolucija intimna neprilika za jo juer revolucionarne pokrete, kad od Brenjevado Mao Ce Tunga i od Valdecka Rocheta i Longa do Fidela Castra vlada pomutnja u onome tobi to zapravo imalo da znai:revolucija, a da ne govorimo o tom to bi trebalo dabude revolucionarnopa postoji neko slaganje samo u onom minimumu koji se ve svugdje u svijetuzbiva s podrutvljenjem sredstava za proizvodnju, a programi koji bi trebalo da etabliraju

revoluciju izmjenjuju se serijski u taktikim ili stratekim zaokretima pokreta, u vrijeme kad odpolitiki-revolucionarne tradicije ipak ive jo uvijek ti pokreti, jer bar ne samo zbogideologijskog kontinuiteta nego i zbog svoga odravanja i reproduciranja ne mogu


7/10

7

izbaciti revolucionar nost iz terminologije svog ideologijskog inventara,zar ima ita preegu toj situaciji i u radnikom pokretu i u izgradnji socijalizma i u elementima revolucionarnogmiljenja van socijalizma i revolucionarne prakse van uspostavljenog socijalizma, odpromiljanjarevolucije u bitiradnoga svijeta, obrata koji nikakva druga mjera, nikakva unutarsvjetovna dimenzija (na pr. socijalna) ne moe apsolvirati i koja je dublje poloena od svijutakvih dimenzija te ih pronosei svagda stavlja u pitanje kao zadatak misaone djelatnostikoju predmetna ili funkcijska intencija nikad ne mogu iscrpsti? Ako je polog revolucije miljuzbrinut i sauvan, onda i ono to je npr. neprilino u socijalnoj dimenziji, kao funkcijatogobrata u bitimoe i samo biti obraeno, transformirano, usitnjeno u dnevni posao itavogjednog novog svijeta.

Rije je o tome da se uvidi to uope znai u Karla Marxa revolucija i emu je bila njegovamisao na putu. Karakteristino je za dananje rezoniranje u svijetu da se kao posljednje poenteMarxova miljenja najee citiraju ona mjesta koja je on sam emfatiki doivio kao krajnje svojerezultate, ali da se rijetko kada bitno propituju ta mjesta jer se ivi u uvjerenju kao da je sveapsolvirano ako se ona citiraju,oitatologija ima razliite nivoe od dogmatskog do kritiko

humanistikog. Ne pita se ta je zapravo reeno u toj emfazi mada u njega nalazimo tekstovakoji bi morali pasti u misaone oi.

Takvo jedno mjesto je ono iz drugog dijela Teorija o viku vrijednosti (1959, Dietz, str.107/08) gdje se Marx kritiki odnosi spram kritiara Ricarda koji ovom zamjeraju cinizam uapsolutnom postavljanju produkcije: Sve proizlazi iz produkcije sve je tu radi produkcije;distribucija, konzumacija itd. funkcije su produkcije. I Marx kae da je doista ovdje pogoenoono bitno, jer ta je drugo ta produkcija radi produkcije nego razvoj i slobodna igra ljudskihmogunosti?ta je drugo, dakle, ono to se neprestano s toliko emfaze citirakao humanitet itd., nego ono to je sam rekao na tom mjestu, to je drugim rijeima rekao, aliak sa istim ovim obratom: produkcija radi produkcije, nego razvoj produktivnihsnaga ujednom carstvu u kome taj razvoj nije vienunostodnosa ovjeka i prirode, mijenetvari ovjeka i prirode, u carstvu koje je sam nazvao carstvom slobode, u kome je razvoj samsvoja vlastita svrha, ili to je sasvim popularno i politiki konkretno u Kritici Gotskogprograma nazvao pretpostavkom vie faze komunizma, fundamentalnom pretpostavkomkomunizma: da naime rad postane od sredstava za ivotpravom ivotnom potrebom?

ta je drugo nego revolucionarno problematiziranje socijalne dimenzije ucilju etabliranja puneneproblematinostifundamentalne dimenzije rada, nazvane jedanput tehnikom, drugi put

znanstvenom itd, a koju je on sam najee imenovao formulom proizvodnih snaga kako bitaj razvoj proizvodnih snaga nesmetan nikakvim klasnim strukturama,nikakvim ekonomskim automatizmima, prirodnim zakonima itd., nesmetano na vijeke

vjekova u Hegelovoj looj beskonanosti nastavljao svoje djelovanje.

Stoga nije rije o tome da sejednastrana zbiljske i misaone proturjenosti u okviruproblematike stvaralatva i postvarenja izigra na raundruge, ni u vidu sinteze, ni jo manjetako da obje ostanu u paralelnom ali autonomnom statusu kompletiranom tzv. uzajamnimdjelovanjem, koje je postalo i to je jedan od simptoma odravanja ovoga svijeta rada,

supstitutom dijalektike, jer bi se dijalektika, da nije zamijenjena i nepovijesnoeternizirana uzajamnim djelovanjem, morala ve nai suoeno stotalitetomtotalnoga,sa cjelovitoucjeline pojma ili rada.


8/10

8

Nije, dakle, rije o tome da se jedna strana izigra na raun druge, nego da se u revolucionarnommiljenju reduktivno pokaetotalna ugroenost ivotaguenog pod vidompravog realiteta, produkcionog procesa kao stvaralatva, te da se tako mjestooaza sree,kako ree jedan mislilac, ili oaza sloboda, kako ree drugi, umjesto estetskog odnosa spramprirode koje postulira Marcuse, umjesto akademske slobode i slobode kulturnihdjelatnosti za koje se trae rezervati analogni onima zadivljake, biljke i ivotinje, itd.,umjesto osloboene ulnostiliene vulgarnosti, umjesto humanizacija meuljudskih odnosau vidu solidarnosti koja prevladava ostatke ivotinjskog u konkurentskom,umjesto programa edne neegzistirajue partije koja lebdi pred oima Marcuseu.[2]

Ali i ovaj radikalni program koji nee nai, vjerojatno, partiju da se za nj zalae, kako samMarcuse sumnja, slino kae i u svojoj intervenciji na Hegelovom kongresu u Pragu 1966. (ZumBegriff der Negation in der DialektikFilosoficky asopis3,1967, str. 378) jo je uvijekprekratki program u smislu revolucionarnosti, jer je danas ve spremljeno oruje da se i tomedoskoi, kako van revolucionarnih partija tako i van onoga to Marcuse misli da bi trebalo kao

posljednji patos nositi revolucionarni preobraaj. To oruje jetakozvano futurologijsko miljenje koje se ve etabliralo, pa sluamo prie o tome kako e uslijedeem vijeku izgledati seksus, odnosi spram prirode, kakve e biti zgrade, kakvi gradovi, kajeletilice da bi bile primjerene humanitetu, postotak ljudski podnoljivog u smislu psihologijski ifilozofijski podnoljivog.

Svako iskonsko miljenje do kojeg nam je ovdje stalo, svako revolucionarno miljenje koje sesmjeta u biti rada i propituje postaje takvo futurologijsko mdljenje, ako ne proe krozradikalnu katarzu redukcije na nultu taku miljenja. U svojoj tradicionalno-metafizikoj verzijimiljenjenas je dovelo u situaciju konstruktivnosti Rada. Zato se ivot u svojoj bitnoj, ne-biologijskoj ugroenosti mora skupiti do te take krajnje jednostavnosti kad mora eksplodiratismislom suvremenosti i postojnosti. Ova katarza kroz negativni put prvobitnog miljenjaoslobaa nas od miljenja uspjeha novog vijeka i jedino je preventivno sredstvoprotiv konstruktivnosti.

Jer, to jefuturologijsko miljenje? Budunost koja bi trebala da nekako pokrije i odrediivotnost, da ivot (= bitak) fiksira u njegovoj ivotnosti (= smislu) Heidegger se oko togatrudio ne uspjevi po vlastitom miljenju, u svojoj onto-hronijskoj orijentaciji izrazdoblja sein uz Zeit ata budunost se zajedno sa slobodnim vremenom, vremenom

definiranim kao vrijeme za viu djelatnost i za razvoj kao takav, za razvoj koncentrata svegaljudskog u znanosti i racionalnom radu, ta budunost se usitnjuje u sutranjicu,prekosutranjicu itd. pa svako ovakvo udaljavanje nije nita drugo nego pribliavanje uneposredni zadatak rada, proirivanje operacije subjekta (= rada).

Njegovo miljenje (=znanost) domoglo se budunosti kao teme futurologije (kojom sebave specijalisti: sintetiari, planeri programatori, organizatori, strunjaciza orijentaciju itd. itd.). Nepromiljenost biti rada i odgovarajue revolucije u Marcusea ini dai njegov program ispada futurologijski.

Umjesto futurologijskog miljenja, koje integrira svaku misao u aktualnost rada, sve ovisi oiskoritavanjuurgentnosti radikalne revolucijesuvie benigno kvalificirane kao kvalitativna
http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-1http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-1http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-1http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_note-1


9/10

9

diferencija (Marcuse)u biti rada kao integrativno-integralnog, supstancijalno funkcionalnog,totalnog i totalizirajueg, itd., subjekta svega to jest. Prije nego to se spremimo za uvidda Um i revolucija koja ga kao raduvodi u realnost i u njoj usitnjuje od neprimjetneatmosfere svakodnevnostijesu neprijatelji, ne samo tzv. duhovnog ili biologijskog negoivog (= bitnog) ivota za razliku od smrti sviju stvari: od boga preko ovjeka do bia, morasvako opredjeljivanje jednu stranu dileme stvaralatvo postvarenje i iz nje proizalih dilema,kao i svako sintetikoprevladavanje protivurjenosti, parcijalno iskuenih kao antinomija,mora svaki engagement ostati samo konstruktivno integriranje u realitet u bitak kao apsolutnirealitet rada. Ako je za Hegela ono to je intendirao kao apsolut bilo najivotnije, sam ivot,za radikalno revolucionarno miljenje ba to je smrt. Kritika Hegela u. ovom smislu, meutim,jo ima biti izvrena.

Dozvolite mi da vas na kraju podsjetim na izrazito teologijsku problematiku uMarxovim Ekonomsko-filozofijskim rukopisima tamo gdje je napr. rije o tome da jemisao stvaranja, pobijena jedino time ako se dokae da je sve u prirodi i sve ljudskosamostvaranje (Selbsterzeugung), da nema druge suprotnosti transcendentnom Bogu, do misli o

generatio aequivoca. Na tom mjestu Marx dalje rezimira ovako: ako se gleda s individualnogaspekta, onda ispada loa beskonanostkoja u nizu raanja i rcenja dovodi do prvog oca, doprvog uzroka, do prvog pokretaa. No, ako gledamo u krugu, ako prepoznamo da individualniovjek nije nita drugo do specifikacija roda, a rod nita drugo nego krug mogunosti ljudskog,onda se u tom krugu ispunjava generatio aequivoca, onda se postie Selbsterzeugung, onda jemisao o stvaranju izvana postala nemogua.

Sad dolazi ono odluno mjesto koje kae da jeitava dosadanja historija za socijalistikogovjeka historija nastanka ovjeka i prirode za ovjeka posredstvom njegovog rada. Engels je utom smislu izvukao jo radikalniji zakljuak. U jednom svom radu, o kome smo prestali misliti, akoji bi vrijedilo proitati kad god se ovjek osjeti inficiran humanizmom, u Uloga rada uoovjeenju majmunaon kae odmah na poetku:rad je stvorio ovjeka. Nije, dakle, radneko jo tako esencijalno svojstvo ovjeka, nije ovjek ve negdje egzistirao prije -nego to jebilo rada, nego jest ono to jest, za razliku od ivotinje, po radu. Kad ovo Engelsovo mjestoimamo pred oima, tad se u itavom onom Marxovom mjestu koje smo naveli, javlja kaonajdostojniji za miljenje onaj atribut posredstvom njegovograda, jer doista nije rije tekonjegovomradu. ovjek nije subjekt rada, nego je on naprotiv funkcija rada: rad je supstancija,subjekt. Zato revolucionarno miljenjerte treba stati pri odnosima u proizvodnji nego morapropitatipretpostavkeproizvodnih snaga, govorei u klasinoj terminologiji marksizma. Umjesto

da XX stoljee svojom sredinom i dalje skida revolucionarnost s dnevnog reda povijesti, ono,naprotiv, trai produbljenu revolucionarnostkoja radikalnost ne moe biti mjerena nikakvim jo takoekstenzivnim ili intenzivnim unutar svjetskim dogaajima usmislu stvaralatva ili postvarenja.

1. Temelj ovog napisa ini stenogram sumativnog usmenog izlaganja misaonih tokova kojipripadaju veoj cjelini.

2. U lanku Sommes-nous dj hommes? (Revija Partisans, Mospero, No 28, april1967.) Marcuse predlae novi humanizam (usp. njegovo ograivanje od humanizma uFilosoficy asopis, 3, 1957:... ako to jo treba zvati humanizmom") njegovi su
http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_ref-0http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_ref-0http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_ref-1http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_ref-1http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_ref-1http://praxis.anarhija.org/index.php/Praxis:Praxis_1967_5-6:Stvarala%C5%A1tvo_i_postvarenje_-_Vanja_Sutli%C4%87#_ref-0


10/10

10

uvjeti... nikakav nastavljeni razvoj proizvodnih snaga, nikakvo povisivanje produktivnosti,

nego prije obrtanje produkcije koje potiskuje destruktivna i parazitarna dobra,

rekonstrukcija gradova koji su u tanom smislu rijei postali neljudski, ponovnonaseljavanje prirode u industrijskim pustinjama, ograniavanje prirasta puanstva...

stvaralaštvo i postvarenje - vanja sutlić

Documents