www.subversivefilmfestival.com

� Ono što se mnogi

pitaju, kako to da

svake godine na mapi

svojih predavanja sada

već tradicionalno u

svibnju imate Zagreb?

� Zato jer mislim da

je to čudo i da je to

skoro pa jedinstveno

– ovo što imate u

Hrvatskoj. Da se

svake godine redovito

održava međunarodna

konferencija takvog

značaja na Subversive

Film Festivalu. Vi ste

stvorili platformu i to

je izuzetno bitno!

— Slavoj ŽIŽEK

Svjetski forum za alternative: Lau Kin Chi � Bernard Founou � Andrej Nikolaidis � Dimitris Konstantakopoloulos � Mamdouh Habashi � Krishna Murthy Padmanabhan � Walter Baier � Peter Damo � Igor Štiks � Andrej Kurnik � Elisabeth Gauthier � Nicolas Defteras � Daniel Lacalle � Haris Golemis � Mirko Messner � Nuno Serra � Jiri Malek � Steffen Lehndorff … / ULAZ BESPLATAN !

Filmski program: Indijska kinematografija u razdoblju nakon neovisnosti � Nollywood: ljubav i magija � Postkolonijalni etnografski film � Pionirska generacija subsaharske kinematografije � Trauma otcjepljenja Indija / Pakistan � retrospektiva Ritwika Ghataka � hommage Shyamu Benegalu / ULAZ BESPLATAN !

Filmsko-teorijska škola: ESTETIKE OTPORA Etami Borjan � Miroljub Stojanović � Shyam Benegal � Premendra Nath Mazumder � Melita Zajc � Robert Stam � Zeb Ejiro � Kunle Afolayan ... / ULAZ BESPLATAN !

Moja je političko-egzistencijalna premisa i dalje na tragu šezdeset-osmaške potrage za nemogućim,

za samoorganiziranom društvenosti koja je na jednakoj udaljenosti od desničarskih hulja i ljevičarskih budala. Kakva neobič-na pozicija u svijetu koji je tvrdio da sve zna, da sve može, da je racionalan i da ide naprijed. Veliki stroj za proizvodnju sreće je stao. Ekskluzivna prava bijelih muških vlasnika imovine da razmjenjuju na tržiš-tu, izrabljuju muškarce i žene ostvarujući dobit vršeći političku dominaciju, su uki-nuta. Na pozornicu su stupile ekonomske krize, ekološke katastrofe i nova svijest javnosti da su šutnja i oklijevanje presku-pe i da borba za dekolonizaciju prostora, institucija i čula mora početi odmah i da će trajati sve do globalne uspostave novih pravila društvenosti i univerzalnosti.

4. Subversive Film Festival tematizira veliku povijesno-suvremenu temu dekolo-nizacijskih i emancipacijskih borbi siner-gijskim spojem filma i kritičke teorije u konkretnom svijetu. U rascjepu koji su proizvela pravila modernog svijeta i ove smo godine na tragu Marxove ideje koja ukazuje na psihološki zakon da se teorijski um, kada je jednom oslobođen u samome sebi, pretvara u praktičnu energiju. On odjednom vraća teoriju sferi djelovanja te prerađuje djelovanje u utjelovljenje znanja. S novim vremenom dolaze i nove istine i mi ih svakako moramo izgovoriti, suočiti se s njima kao uvjetima djelovanja, a ne razaranja.

Ove godine, recesiji i svim ostalim te-škoćama unatoč, u Zagreb dolaze najbri-ljantniji umovi svjetske intelektualne sce-ne, dolaze najprosvjećeniji filmski autori koji će nas svojim filmovima i nastupima podsjetiti na transnacionalni karakter umjetničkog jezika i revolucionarnog subjekta, dolaze ljudi koji su jedinstvena prilika da ponovno preispitamo temeljne uvjete slobode, sigurnosti, pravednosti, kreativnosti, odgovornosti i društvenosti, dolaze ljudi koji znaju govoriti i slušati, s kojima možemo biti prijatelji i to u Zagrebu od kojeg smo odustali jer smo zaboravili, klonuli i ušutjeli.

Njihov dolazak jedinstvena je prilika da svi zajedno postavimo Zagreb u sam centar kognitivne mape svijeta i učinimo ga nezaobilaznom točkom susreta tisuća ideja i vizija u kojima mišljenje svih vlada svima. �

Nikola DEVČIĆ • Vaš prijatelj i drug

Zagreb u centru kognitivne mape svijeta

Dekolonizacija

konferencija: Slavoj ŽIŽEK � Terry EAGLETON � Zygmunt BAUMAN � Gayatri Chakravorty SPIVAK � Samir AMIN � István MÉSZÁROS � Antonio NEGRI � David HARVEY … / UZ SIMULTANI PRIJEVOD

Povremenik za nove emancipacijske borbe � broj 01 � zagreb � svibanj 2011. � besplatan primjerak

‘Subverzija’ u iščitavanju vizualnog23. 05. ponedjeljak / 20:00 / Kino TUŠKANAC

Ima li budućnost ljevicu?

17. 05. 2011. utorak / 19:00 / Kino EUROPA

Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna17. 05. 2011. utorak / 21:00 / Kino EUROPA

Mitologije Marxa

21. 05. subota / 20:00 / Kino EUROPA

Svjetski forum za alternative17-19. 05. 2011.14:00 – 16:00 / 16:30 – 18:30Kino EUROPA

2 3KONFERENCIJA WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

Razgovarao Srećko HORVAT

S uglednim sociologom i jednim od najutjecajnijih suvremenih teoretičara razgovaramo o “potrošenoj” ideji demokracije u tzv. razvijenom svijetu, razočaranim postkomunističkim

državama, licemjernoj politici SAD-a... Bauman će na ovogodišnjoj konferenciji održati predavanje “Ima li budućnost ljevicu?”, a bit će predstavljen i premijerni hrvatski prijevod njegove čuvene knjige Tekuća modernost.

I dok se s jedne strane diljem “arapskog svijeta” iz dana u dan odvijaju dramatične borbe za demokraciju, s druge strane, na “zapadnom svijetu”, i u Americi i u Europi, čini se kao da se “demokracija” potrošila ne samo kao ideja nego i kao praksa. Imigranti se utapaju pred obalama Italije, Romi su protjerani iz Francuske, a sada Sarkozy i Berlusconi najavljuju uvođenje pograničnih kontrola. O histeriji “antiterorizma” i ukidanju demokratskih sloboda da i ne govorimo. Kako tumačite taj krah demokracije?BAUMAN: Sjećam se članka koji je Roger Cohen objavio 20. rujna prošle godine u New York Timesu. Cohen je pisao o “opadanju demokracije” i objasnio da se ne radi o tome “da su se narodi s demokratskim sustavima smanjili u broju, već je demokracija izgubila sjaj. To je ideja bez sjaja”. I postoji mnogo razloga za to: krvoproliće, uzrokovano ratovima u Iraku i Afganistanu u ime demokracije, ugrozilo je ugled demokracije… Posebno ako je usporedite sa stabilnim, eminentno miroljubivim i antimilitarističkim ali diktatorskim režimom u Kini, koji ima više od 10% godišnje stope rasta… Cohen je otišao toliko daleko sugerirajući da “dihotomija između slobode i tiranije odjednom izgleda kao da je ispala iz prošlosti 20. stoljeća”. Državama koje su se oslobodile komunističke tiranije, demokracija zapadnog stila obećavala je prosperitet, rast i mir, ali u svim tim područjima ona je donijela mnogo manje nego što je obećavala. Među starim demokracijama, Belgija ne vidi izlaz iz sukoba koji očito nije u stanju riješiti, u Izraelu je politika zasićena korupcijom, u Italiji se demokracija pretvara u svoju vlastitu parodiju…

Ta bi lista, ukoliko bismo je nastavili, postala prilično dugačka…BAUMAN: Lako bih mogao dodati još razloga zašto je demokracija tako brzo izgubila svoju nekoć neospornu čar. Na primjer, da unatoč tome što predstavljaju vodeću zvijezdu demokracije širom svijeta, Sjedinjene Države jednako tako nisu oklijevale postati suučesnikom u kršenju ljudskih prava širom svijeta, a posebice u 21. stoljeću s ponovnim uvođenjem torture. Ili da demokracije posvuda nisu uspjele nagnati ljude da se ne povlače u svoja privatna skloništa i da ne okreću leđa javnom prostoru i svojoj građanskoj dužnosti brige za zajednička dobra. Ili da demokracije evidentno nisu uspjele zaštiti svoje manjine, i njihovo pravo na poštivanje i dostojanstven život. Ili da nisu uspjele ni u tome da svoje građane potaknu na neprekinuti dijalog, uzajamno razumijevanje, suradnju i solidarnost – sine qua non, po definiciji, demokratskog života. Demokracija ne može počivati na obećanju privatnog bogaćenja. Njena najveća i jedinstvena razlika je služenje slobodi sviju.

Ima li demokracija u tom smislu budućnost?BAUMAN: Sve je to dosta zabrinjavajuće. Posebno u vremenu kao što je naše, u vremenu naše globalne međuovisnosti, koje nas suočava s neviđenim

izazovom – to je nužnost da nepovrediva načela demokratskog suživota uzdignemo sa razina država-nacija, do kojih su ih naši preci doveli i gdje su ih potom ostavili, na razinu planetarnog čovječanstva.

Pa ipak, vidimo da Zapad ne posustaje u “izvozu demokracije” koja se ne temelji na tim načelima. Tariq Ramadan je nedavno, komentirajući reakciju SAD-a i Europe na zbivanja u “arapskom svijetu”, izjavio da se iza čitavog “uzdizanja demokracije, slobode i ljudskih prava, kriju hladnokrvne i cinične kalkukacije” koje se jedino svode na pitanje kako kontrolirati te pokrete i kako od njih profitirati.BAUMAN: Povijest Europe i SAD-a u “promicanju demokracije” daleko od kuće teško da može biti gora. Ramadan zasigurno ne griješi kada nas optužuje da ovdje, na “Sjeveru”, patimo od licemjera. Većina nas njegovo bi pitanje “nemaju li Sjedinjene Države dugačku povijest suradnje i spletkarenja s islamističkim i najtradicionalnijim, retrogradnim i ekstremističkim islamskim silama, od Afganistana do Saudijske Arabije” protumačilo kao retoričko. Pa, on je mogao i trebao dodati da dugačka, tužna povijest diskreditacije demokracije ni u kojem slučaju nije ograničena na začarani krug islama. Sile “Sjevera” imaju dugačku povijest unazađivanja demokracije i slobode – povijest kojoj nigdje nije došao kraj sa završetkom kolonijalne ere. Mosadik je doista bio musliman, ali Salvador Allende definitivno nije, što nijednom ni drugom nije pomoglo da (uz brojne druge poput njih) ne postanu žrtve bezuvjetne i možda nepopravljive ljubavi koju CIA ima spram tirana, umjesto izabranih nepotkupljivih i nezavisnih vođa… �

(Iz intervjua koji će u cjelosti biti objavljen u katalogu festivala, A možete ga pročitati i na webu: www.subversivefilmfestival.com)

Budućnost demokracije:ili će se promijeniti,ili je neće biti!

RAZGOVOR / ZYGMUNT BAUMAN

Sile “Sjevera” imaju dugačku povijest unazađivanja demokracije i slobode – povijest kojoj nigdje nije došao kraj sa završetkom kolonijalne ere

SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 UVOD

Poštovani,

Zadovoljstvo mi je uputiti vam kratku poruku u povodu održavanja Festivala subverzivnog filma u Zagrebu. I ove ste godine odabrali intrigantnu i provokativnu temu, te

s njome uskladili i repertoar festivala.Smatram apsolutno prikladnim da se i danas

bavimo dekolonizacijom i njezinim značenjem u smislu emancipacijske borbe, mada je proces dekolonizacije završen prije nekoliko desetljeća i mada su nekadašnje kolonije samostalne države. No, razvoj tih država u mnogim je slučajevima obilježen kolonijalnom prošlošću, pa nije pretjerano ako se kaže da one u mnogim aspektima još nose biljeg kolonijalizma, te da proces emancipacije nije dovršen proglašenjem državne samostalnosti.

Mnoge nekadašnje kolonije države su u razvoju, i to na donjoj stepenici razvoja. Pate od problema koji nisu samo tipični za zemlje u razvoju, nego i za zemlje koje su naglo, bez odgovarajuće pripreme, preskočile iz statusa kolonija u položaj neovisnih država. Traže svoj put, na razmeđi između kolonijalne prošlosti, svojih tradicionalnih i civilizacijskih specifičnosti, te demokracije kakva se prakticira u zapadnim zemljama. Često izlaz nalaze u autoritarnim porecima koji za određeno vrijeme stvaraju prividnu stabilnost, ali ne daju dugoročne odgovore na izazove s kojima su suočene.

Nadam se i želim da vaš festival dade doprinos sagledavanju kompleksnosti položaja nekadašnjih kolonija, ali i nedvojbenog značenja procesa dekolonizacije koji je promijenio ne samo onaj dio svijeta koji je bio pod vlašću kolonijalnih gospodara, nego i zemlje što su do tada dominirale kolonijama, često zasnivajući na njima svoj razvoj.

Uz srdačne pozdrave

Stjepan MESIĆUz međunarodnu konferenciju Nove emancipacijske borbe

Ne postoji put, put stvaramo hodajući

4. Subversive Film Festival smjera izvesti jednu radikalnu reviziju estetičkih inovacija među film-

skim ostvarenjima umjetnik/ca Trećega svijeta, koja zapadnjačka filmska i opće-kulturna historiografija uglavom periodi-zira kao predmodernistička, budući da su

– predkapitalistička. No, nastavljajući koračati subverzivnim

putevima zacrtanim prethodnima festival-skim izdanjima koja su predstavljala niz ne-zapadnih modernističkih ili avangardis-tičkih filmova – od Border-Crossersa i Trou-ble-Makersa diljem svijeta koje su nam na 2. SFF-u predstavili njujorški kustosi Sherry Millner i Ernest Larsen, do prošlogodišnje estetike gladi Glaubera Roche – i ove godi-ne predstavit ćemo bogatstvo osebujnih modernističkih estetika Trećega svijeta i alternativnih filmskih prikaza Drugoga.

Indijske kinematografije predstavljamo kroz nekoliko un-Bollywood programa. Sre-dišnji je segment “indijskog filmskog zlat-nog doba”, iz perioda nakon neovisnosti 1947. pa do smrti Lala Baha dura Shastrija, posljednjeg, a možda i jedinog istinski gandijevskog indijskog premijera. Filmovi koji su značili afirma ciju nacionalne kulture u novom dekolo-niziranom društvu predstavljaju ujedno vrhunce autorskog modernizma, kroz radove Bimala Roya, Raja Kapora, Guru Dutta, Mrinala Sena, da spomenemo samo nekolicinu. Posebno je među njima istaknuta figura Ritwika Ghataka, istinski originalnog bengalskog redatelja za kojeg se go-tovo pa može reći da i nema svojih filmskih prethodnika, a o kojem je Satyajit Ray rekao: For him, Hollywood might not existed at all! Pored retrospektive Ghatakovih radova, moćnih filmskih slika u epskom stilu, poseban hommage program priređen je Shyamu Benegalu, autoru čiji je dopri-nos Novom indijskom filmu neizmjeran, ujedno i prvaku političkog filma, uvijek sa socijalno relevantnim filmskim pričama, čak i kada su one transpozicija tradicionalnih epova (Mahabharate) u sadašnjost, kao što je slučaj s filmom Kali-juga: Mračno doba, koji će, uz redateljevu prisutnost, otvoriti ovogodišnji festival.

Paralelno s indijskim, i afričke su kine-matografije predstavljene u više programa: onaj povijesni donosi pionirske filmaše sub-saharskih kinematografija od 60-ih do 80-ih godina 20. st., budući da su tek pokreti za nacionalnu neovisnost otvorili filmska vrata autohtonim umjetnicima. Migracija, dijaspora, egzil tematske su okosnice većine naslova, mahom prvih produkcija subsahar-skih zemalja, danas međutim već klasika filmske umjetnosti (Touki Bouki; Tunika, kravata; Crna božica; West Indies), od kojih će većina imati premijerno prikazivanje u Hrvatskoj, upravo u sklopu našeg programa (čime odmah započinjemo sa žustrom inter-pretacijom o dekolonizirajućim diskursima, ali i praksama Subversive Film Festivala!). Suvremeni afrički program predstavlja nig-erijski film, odnosno, Nollywood kao drugu najveću filmsku industriju, iza Bollywooda, a ispred Hollywooda, koja je ujedno jedan od najuspješnih slučajeva uporabe digitalnih tehnologija – otud i produkcija od preko

tisuću filmskih naslova godišnje. Nigerijski video-filmovi sa svojim tipičnim žanrovskim obrascima melodrame i komedije, s tematskim amalgamom ljubavi i magije, puno su više od popularne kulture: medij koji u ovisnosti od ukusa, želja i fantazija publike, istovremeno artikulira i kritičko javno mišljenje u, zapravo, posve nedemokratskom društvenom kontekstu.

Filmski program u kinima Europa i Tuškanac i ove go-dine prati filmsko-teorijska škola koja će se baviti post -kolonijalnim “estetikama otpora”, prema tekstu Rober-ta Stama, objavljenom u našem festivalskom readeru up&underground. R. Stam (SAD) i uživo će nam izlagati o subverzijama slikovnih medija/političkim estetikama otpora, no tu su još i Melita Zajc (SLO), Etami Borjan (HR), Premendra Mazumder (IND), Miroljub Stojanović (SRB), dok će pored Shyama Benegala, “majstora” indijskog filma i društvenog aktivista, svoje filmove osobno predstaviti naj-veća imena Nollywooda Zeb Ejiro i Kunle Afolayan. �

Dora BARAS • umjetnička direktorica festivala

I ove godine

predstavit ćemo

bogatstvo osebujnih

modernističkih

estetika Trećega

svijeta i alternativnih

filmskih prikaza

Drugoga

Za razliku od gotovo dva desetljeća “konsenzusa” u kojem su tek neki glasovi propitivali posljedice “tran-

zicije” (elegantnije rečeno: pljačke nekadaš-njeg državnog ili društvenog vlasništva) ili pristupa Europskoj uniji, s posljednjim antivladinim prosvjedima, ma koliko bili heterogeni, došlo je do markacije glavnih i gorućih problema hrvatskog društva.

“Indijanci”, kako ih je prozvao nitko drugi doli ministar policije, svojim su šetnjama pokazali da nije problem samo u stranka-ma (HDZ – SDP – ITD) niti političkim figu-rama (premijerka i njezina družina), već u čitavom sklopu Režima koji se sastoji od duboko isprepletene mreže političkih elita, korporacija i medija.

Kada vodeći hrvatski eko nomist, neka-dašnji mi nistar gospodarstva, a sada savjet-nik premijerke, otvoreno kaže da je došao red za još jedan val privatizacije, onda je jedino pitanje kako to da narod već prije nije ustao na noge. Kada isti taj čovjek ot-voreno kaže da je “privatizacija vrlo teška operacija, pri kojoj vam ne može ostati ured-no odijelo i morate izaći s nekim flekama”, onda cinizam vladajućih doseže sâm vrhunac i pretvara se u otvoreno pljuvanje narodu u lice. U toj i takvoj situaciji – s jedne strane u sjeni novih pljačkaških naleta Režima i s druge, naočigled otpora naroda – održava se međunarodna konfe-rencija Nove emancipacijske borbe. Direktan povod bili

su – i još uvijek su – ustanci naroda diljem Magreba i Bliskoga Istoka, ali ovaj put naši gosti ne dolaze samo kako bismo mi učili od njih, nego i kako bi oni učili od nas i čitave regije Balkana. Samo zajedno možemo do-kučiti temeljne promjene koje se odvijaju pred našim očima, i samo zajedno možemo pokrenuti akcije solidarnosti koje će biti uspješnije i dalekosežnije od pisanja pro-testnih pisama i osjećaja bespomoćnosti koji vas preplavljuje u trenu kada vam prijatelji ginu na svim stranama svijeta, od Sirije do Obale Bjelokosti.

U tjedan dana koliko traje konferencija, Zagreb će ponovno postati važno središte političkih i intelektualnih tokova, mjesto na kojem ćete moći slušati i susresti velikane progresivne misli. (…)

Ako su nas ustanci u Magrebu, ali i svi pokreti u Hrvatskoj, nečemu naučili, onda je to da ne postoji put – put stvaramo hoda-jući. Ništa nije unaprijed zadano, čeka nas vrlo teška operacija i nitko ne kaže da ni mi nećemo izaći bez nekih fleka na odijelima. Ali te fleke sigurno neće nastati pri pljač-

kanju vlastitog naroda, već upravo suprotno. Demokraci-ja se može izboriti jedino ustrajnim i beskompromisnim neodustajanjem, kao što nas je naučio trg Tahrir i kao što nas ovih dana uče i drugi arapski ustanci. �

Srećko HORVAT • direktor konferencije

Demokracija se

može izboriti

jedino ustrajnim i

beskompromisnim

neodustajanjem, kao

što nas je naučio trg

Tahrir i kao što nas

ovih dana uče i drugi

arapski ustanci

Uz filmski program

Dekolonizacija pogleda

SUBVERZIVAC #01 � svibanj 2011.Ovo izdanje novina Subverzivac dio je projekta Subversive Film Festival

izdavač: Bijeli val

Baruna Trenka 7/1 ★ HR-10000 Zagreb

ured: Ilica 203 A ★ HR-10000 Zagreb ★ nikoladevcic@inet.hr

odgovorni urednik: Nikola DEVČIĆ

glavni urednik: Boris POSTNIKOV

uredništvo: Dora BARAS ★ Srećko HORVAT

lektura: Goran PAVLIĆ

Sff Dream Team: Jelena OSTOJIĆ ★ Ivana SANSEVIĆ ★ Sana PERIĆ ★ Miron

SRŠEN ★ Ivana BIOČINA ★ Mima SIMIĆ ★ Goran PAVLIĆ ★ Dalia PINTARIĆ

★ Ana OPALIĆ …

vizualni identitet festivala: Dejan DRAGOSAVAC

fotografije: Goran TOMAŠEVIĆ ★ REUTERS ★ Arhiv Up & Underground

dizajn & layout: Dejan KRŠIĆ

typhography: Brioni ★ Typonine Sans Pro ★ TyStencil Pro [nikola đurek]

tisak: Tiskara Zagreb, Zagreb

naklada: 20.000

svibanj 2011, Zagreb

uz podršku

Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Hrvatski audiovizualni centar

Hrvatski filmski savez

Turistička zajednica grada Zagreba

Heinrich BÖll Stiftung

Rosa Luxemburg Stiftung

Veleposlanstvo Republike Indije u RH

Francuski Institut / Institut Français (iz uvodnih Tekstova koji će u cjelosti biti objavljeni u katalogu festivala)

Organizatorima i sudionicima Subversive Film Festivala

Anketa1) Kako ocjenjujete val prosvjeda u

Hrvatskoj, počevši s Pravom na grad, preko studentskih blokada pa do nedavnih “Facebook-prosvjeda”? Kako ih tumačite, koji je njihov stvarni potencijal?

2) Kako bi danas trebala izgledati i je li uopće moguća neka nova politika, koja bi izlazila izvan institucionalno zadanih neoliberalnih i eurointegracijskih okvira?

3) Što očekujete od ovogodišnjeg Subversive Film Festivala?

Robert PERIŠIĆ pisac i književni kritičarPotisnuta tema dekolonizacije1) Zajedničko im je da su to prosvjedi protiv neoliberalnih tendencija i “reformi”, dakle, prosvjedi protiv daljnjeg rasturanja socijal-ne države, s intencijom obrata u toj sferi ili barem obrane postojećeg stanja… Riječ je o vrlo širokom konceptu rasturanja, pa je pitanje potencijala široko i otvoreno.

2) Sve je moguće, a pitanje je što ima smis-la i pozitivnog efekta.

3) Dobre, nepoznate filmove i rasprave uz koje se može razmišljati. Dekolonizacija je zanimljiva tema, umalo zaboravljena, potisnuta. �

Mate KAPOVIĆlingvist i aktivistNe preostaje nam drugo doli boriti se1) Pravi dobitak svih prosvjednih akcija je u aktivaciji naroda, međusobnom povezi-vanju sudionika te ideološkom napretku i konsolidaciji do koje dolazi samo kroz direktnu akciju. Neke su bitke možda iz-gubljene, ali rat još nije gotov. Sjedeći u fotelji skrštenih ruku sigurno ništa nećemo postići.

2) Unatoč trenutno teškoj zamislivosti radikalno drugačije politike, politike koja bi se vodila u korist naroda a ne uske poli-tičko-ekonomske elite – ne preostaje nam ništa drugo doli boriti se za nju. Najbitnija odrednica nove politike mora biti direktna demokracija – ne samo u političkoj nego i ekonomskoj sferi.

3) SFF ima važnu ulogu kao jedna od stalnih teorijskih platformi nove hrvatske ljevice i poveznica progresivnih snaga u nas i u svijetu. �

Ivica ĐIKIĆ pisac i urednik NovostiDrukčija lijeva politika1) Vrlo je važno da se pojavio taj oblik ot-pora i važno je što su pritom u javnosti promovirane neke vrijedne ideje. Što se tiče potencijala prosvjeda, čini mi se da društvene ideje koje su promovirali stu-denti Filozofskog fakulteta i prosvjednici iz Varšavske teško mogu izvesti na ulice desetke ili stotine tisuća pristaša, ali važno je da puste korijen i da se s vremenom razvijaju.

2) Moguća je, ali joj u skoroj budućnosti ne predviđam osobit uspjeh, što ne znači da ne podržavam zametke jedne drukči-je lijeve politike, zametke koji su zasad raspršeni po prostoru političke i društvene margine.

3) Očekujem da se još jednom potvrdi kao najpametniji filmski festival u regiji. A i šire. �

4 5SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 KONFERENCIJA KONFERENCIJA WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

Okrugli stol / otvaranje konferencijePovodom 50 obljetnice Pokreta nesvrstanih: Europa, Mediteran, Bliski Istok� 15. 05. 2011. nedjelja / 20:00Sudionici: Amr MOUSSA � Budimir LONČAR � Tvrtko JAKOVINA � Latinka PEROVIĆ

Moderator: Ivan IVEKOVIĆ

Je li Zapad kakav smo poznali pred padom ili će ostatak svijeta postati sličniji liberalnim demokracijama Zapadne Europe? Koje je mjesto malih država u novom svijetu?

Prva konferencija Pokreta nesvrstanih zemalja održana je u Beogradu 1961. godine. Pokret još uvi-jek postoji, ali su njegove članice različito iskori-

stile pedeset godina koliko je prošlo od nastanka PNZ-a. Najaktivnija i najstabilnija zemlja, jedna od osnivačica, prestala je postojati. Indija, ključna država Pokreta, zbog svoje veličine, važnosti, demokratskog i gospodarskog potencijala, važna je na globalnoj razini i fokusirana na druge krugove u međunarodnim odnosima. Razgovor s bivšim diplomatima, sudionicima zbivanja, predsjeda-vateljima međunarodnih organizacija, teoretičarima, trebao bi s jedne strane pokazati što je Pokret nesvrsta-nih značio tijekom Hladnog rata, koliko je bio važan za položaj Jugoslavije, koje je ideje zagovarao i koliko je od svega ostalo u svijetu danas. Razgovor bi trebao identifi-cirati teme koje su otvorene prije pola stoljeća i objasni-ti što se, osim dekolonizacije, doista popravilo na bolje. Problematizirat će se prije svega svijet danas, promjene u Trećem svijetu i pokušati objasniti kako to da su neke od do jučer siromašnih zemalja danas aktivne i perspek-tivne članice skupine 20 najmoćnijih država svijeta, dok su mnoge druge, napose u Crnoj Africi u vrijeme “vjetra promjena” i dekolonizacije imale više stope rasta i bile objektivno bogatije no što su to danas. Proljeće arapskih naroda, nove tehnologije i činjenica da su se udaljeni svjetovi približili, da se gledaju iz veće blizine no ikada ranije, da se nepravda, razlike između bogatih ili siro-mašnih osjećaju više no ikad u prošlosti, trebali bi otvo-riti razgovor prema procjenama budućnosti, onome što će se događati i u danas najzanimljivijem arapskom svi-jetu, ali i ostalim kontinentima. Je li Zapad kakav smo poznali pred padom ili će ostatak svijeta postati slič niji liberalnim demokracijama Zapadne Europe? Koje je mjesto malih država u novom svijetu? Zašto je Afrika u vremenu općeg smanjenja udaljenosti i ubrzanja vreme-na, mnogima danas dalja i manje poznata no što je to bila ranije? �

P r e d a v a n j e Samir AMIN:Putanja historijskog kapitalizma� 16. 05. 2011. ponedjeljak / 20:00

Hoće li narod zastupati strategiju oslobođenja od kapitalizma u krizi, umjesto strategije oslobađanja sistema iz njegove krize, kao što su to činile sile na vlasti?

Reagirajući na prvu dugu krizu historijskog kapi-talizma (1875-1950.), narodi periferije započeli su sa samooslobođenjem i mobilizacijom pod

zastavama socijalizma (Rusija, Kina, Vijetnam, Kuba) ili nacionalnog oslobođenja, koje su u različitoj mjeri bile povezane s naprednim socijalnim reformama. Od 1917. pa do trenutka kada je “projekt Bandung” (1955-1980.) izgubio na snazi te do kolapsa sovjetizma 1990: to su bile inicijative koje su tada dominirale scenom. Prvi val buđe-nja naroda periferije istrošio se iz mnogo razloga: uslijed svojih vlastitih unutarnjih ograničenja i proturječja te zbog uspjeha imperijalizma u pronalaženju novih nači-na dominiranja svjetskim sistemom. Usprkos tomu, ka-pitalizam je pretrpio i drugu dugu krizu koja je započela 1970-ih godina, točno stotinu godina nakon prve. Na po-vršinu je izbila nova epoha kaosa, ratova i revolucija. U ovoj situaciji, drugi val buđenja nacija periferije (koji je već bio započeo) sada odbija dopustiti kolektivnom im-perijalizmu Trojstva (SAD-a, Europe, Japana) da zadrži svoje dominantne položaje ikako drugačije osim putem vojne kontrole planeta. 2008. godine druga, duga kriza kapitalizma prelazi u novu fazu. Nasilni međunarodni sukobi započeli su i već su vidljivi: hoće li, utemeljeni na antiimperijalističkim stavovima, uspjeti osporiti domi-naciju poopćenih povlastica? U kakvoj su vezi s društve-nim borbama žrtava politike štednje koju su poduzele vladajuće klase kao odgovor na krizu? Drugim riječima, hoće li narod zastupati strategiju oslobođenja od kapita-lizma u krizi, umjesto strategije oslobađanja sistema iz njegove krize, kao što su to činile sile na vlasti? �

P r e d a v a n j eZygmunt BAUMAN:Ima li budućnost ljevicu?� 17. 05. 2011. utorak / 19:00

Upravo je desnica, i samo desnica, ona koja je uz suglasnost ljevice preuzela neospornu diktaturu nad političkim programom dana

Socijal-demokrati: znaju li oni uopće koji im je cilj? Imaju li predodžbu “dobroga društva” za koje se vri-jedi boriti? Sumnjam. Vjerujem da nemaju. U svakom

slučaju, barem ne u dijelu svijeta koji mi nastanjujemo. Upravo je desnica, i samo desnica, ona koja je uz sugla-snost ljevice preuzela neospornu diktaturu nad političkim programom dana. Desnica je ta koja odlučuje što je popu-larno, a što nije, što se može izgovoriti a što treba/mora (p)ostati neizgovoreno. Desnica je ta koja, s povlađivanjem ljevice, povlači liniju koja razdvaja moguće od nemogu-ćeg – i na taj je način rečenicu Margaret Thatcher o tome kako ne-postoji-alternativa učinila samoostvarujućom … Poruka poslana siromašnima i potrebitima ne može biti jasnija: ne postoji alternativa društvu u kojem ima mjesta

za siromaštvo i potrebe lišene izgleda za zadovoljenje, ali nema mjesta za snove i sanjare… U ovome kontekstu, ima li Budućnost Ljevicu? �

P r e d a v a n j eSlavoj ŽIŽEK:Situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna� 17. 05. 2011. utorak / 21:00

Svi znamo da je na pomolu katastrofa – ekološka, socijalna – no nekako je ne možemo shvatiti baš ozbiljno

Postoji (sumnjiva) anegdota o razmjeni telegrama između njemačke i austrijske vojne središnjice usred Prvoga svjetskog rata: Nijemci su poslali

poruku koja je glasila: “Ovdje, na našoj strani fronte, situacija je ozbiljna, ali nije katastrofalna” na što su Austrijanci odgovorili: “Kod nas je situacija katastrofal-na, ali nije ozbiljna”. Nije li to sve više i više način na koji se većina nas, barem u razvijenom svijetu, odnosi naspram naših globalnih teškoća? Svi znamo da je na pomolu katastrofa – ekološka, socijalna – no nekako je ne možemo shvatiti baš ozbiljno. U psihoanalizi se takav stav naziva fetišističkim poricanjem: Znam vrlo dobro, ali… (ne vjerujem doista u to), a takav je rascijep ja-san znak materijalne snage ideologije koja nas tjera da odbijemo ono što vidimo i znamo. Kako smo završili tu gdje jesmo? I koji su izgledi radikalne emancipacijske akcije u svjetlu takvih teškoća? �

O k r u g l i s t o lZnačenje Magreba? � 18. 05. 2011. srijeda / 19:00Sudionici: David HARVEY � István MÉSZÁROS � Slavoj ŽIŽEK � Samir AMIN � Zygmunt BAUMAN

Moderator: Srećko HORVAT

Središnji okrugli stol konferencije “Nove emancipacijske borbe” propituje preslagivanje moći u čitavom svijetu, ali prije svega nastoji istaknuti emancipacijske potencijale narodnih pokreta

Otkada se Mohamed Bouazizi polio benzinom jer mu je policija zaplijenila povrće i voće koje je prodavao na ulici pokušavajući prehraniti sebe i

svoju obitelj, plamen pobune raširio se ne samo Tunisom, već diljem Sjeverne Afrike i Bliskoga Istoka. Na tragu tih događaja, središnji okrugli stol konferencije “Nove eman-cipacijske borbe” propituje preslagivanje moći u čitavom svijetu, ali prije svega nastoji istaknuti emancipacijske potencijale narodnih pokreta. Diljem svijeta, od barikada u Ateni do masovnih prosvjeda u Londonu, preko borbi indijskih naksalita i meksičkih zapatista, pa sve do ustraj-nog otpora zemalja Latinske Amerike i ponovnog buđenja Afrike, rađaju se nove emancipacijske prakse koje unatoč geografskim udaljenostima i nekim razlikama ipak nose isti biljeg i zajednički nazivnik. Što u tom kontekstu mo-žemo naučiti od Magreba, i što nam je činiti? �

* Ovaj je događaj ujedno i promocija knjige Značenje Magreba, Fraktura, Zagreb, 2011.

P r e d a v a n j eIstván MÉSZÁROS: Strukturalna kriza i strukturalna promjena� 18. 05. 2011. srijeda / 21:00

Strukturalna kriza kao svoje adekvatno rješenje zahtijeva strukturalnu promjenu

Na vlastitoj koži osjećamo najveću krizu u ljud-skoj povijesti. Razlog je tomu sveobuhvatna i sve dublja strukturalna kriza sustava kapitala, u

jakom kontrastu naspram cikličkih konjukturnih kriza povijesti koje pripadaju normalnosti kapitalizma. Struk-turalna kriza kapitala vraća se u razdoblje oko 1970. go-dine – i sâm sam je dijagnosticirao na taj način 1971., u predgovoru trećem izdanju moje knjige Marxova teorija otuđenja (Marx’s Theory of Alienation) – i ne pokazuje ni-kakve znakove nestajanja. Baš suprotno, njezin rastući intenzitet sa sobom nosi opasnost samouništenja čovje-čanstva. Ovo će predavanje pokušati okarakterizirati pri-rodu naše strukturalne krize, njezine temeljne određu-juće osobine i izglede njezina daljnjeg razvoja. Naravno, strukturalna kriza kao svoje adekvatno rješenje zahtije-va strukturalnu promjenu. Stoga će se u ovome predava-nju raspraviti i zahtjeve strukturalne promjene. �

P r e d a v a n j eDavid HARVEY:Emancipacija od čega i koga?� 19. 05. 2011. četvrtak / 19:00

Što ako, kao što kaže stara izreka, ispadne da ne postoji ništa što je više nejednako od jednakog tretmana nejednakih?

Povijest je emancipacije često vrlo specifična pa tako pričamo o emancipaciji robova, kolonijalnih subje-kata, žena, lezbijki i gejeva, radnika i tako dalje. U

praksi, tu se emancipaciju često konceptualizira kao onu koja daje odnosno priznaje prava shvaćena u liberalnim buržoaskim okvirima. No, što ako su, kao što je tvrdio Marx, ključni problem upravo dotična buržoaska prava? Što ako, kao što kaže stara izreka, ispadne da ne postoji ništa što je više nejednako od jednakog tretmana nejednakih? Tko je onda neprijatelj od kojega se moramo emancipirati i što točno moramo potraživati u ime borbe za emancipaciju? To je problem kojime se potrebno pozabaviti u ime orga-nizirane antikapitalističke borbe. �

O k r u g l i s t o l Je li Balkan novi Magreb?� 20. 05. 2011. petak / 19:00Sudionici: Rastko MOČNIK (Filozofski fakultet u Ljubljani) � Mate KAPOVIĆ (Filozofski fakultet u Zagrebu) � Žarko PUHOVSKI (Filozofski Fakultet u Zagrebu) � Biljana KAŠIĆ (Sveučilište u Zadru Centar za ženske studije) � Boris KANZLEITER (Rosa Luxemburg Stiftung) � Vedran HORVAT (Heinrich Böll Stiftung) � Haris GOLEMIS (Nicos Poulantzas Institute)

Moderator: Igor ŠTIKS (Sveučilište u Edinburghu)

Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela?

U sjeni trenutnih političkih promjena na Bliskom istoku, Balkan se ponovo trese. U Grčkoj se nastav-ljaju ulične borbe. U Rumunjskoj su organizirani

masovni protesti protiv mjera štednje koje je odobrio MMF kao i novog zakona o radu. U Albaniji u sukobu vlasti i opozicije bilo je i žrtava. Veliki prosvjedi su obilježili kraj zime i proljeće u Hrvatskoj donoseći različita i nerijetko sukobljena stajališta, od desničarskog ekstremizma do snažnog socijalnog i anti-kapitalističkog bunta i zahtje-va za uvođenjem direktne demokracije. Ti prosvjedi su odjeknuli širom bivše Jugoslavije a različite demonstracije i štrajkovi organizirani su i u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Štoviše, političke tenzije rastu u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji kao i među nekim drugim postjugosla-venskim državama.

Ovaj okrugli stol ima za cilj ponuditi odgovore na slje-deća pitanja: što se doista događa na Balkanu? Je li Arapsko proljeće utjecalo na navedena zbivanja? Da li, unatoč oči-tim razlikama sa situacijom na Bliskom Istoku, možemo naći i neke sličnosti? Što je doista u korijenu ove erupcije bijesa i kakve je zahtjeve donijela? Kako se odrediti prema pojavi novih progresivnih političkih aktera koji se pojavl-juju u trenutku u kojem raste desni populizam? Mogu li direktnodemokratske prakse upotpuniti ili čak zamijeniti model predstavničke demokracije koji je, čini se, danas u krizi kako na Balkanu tako i u cijeloj Europi? Konačno, koja je uloga Europske Unije u ovim procesima? �

P r e d a v a n j e Antonio NEGRI:Talijanski prijelom: proizvodnja vs. razvoj� 20. 05. 2011. petak / 21:00

Nikad nisam vidio ljude tako tužne i lišene strasti, ili bolje, pune istinske i prave tužne strasti, kao što sadašnje vodstvo talijanske ljevice

Za sve ove godine, ljevica nije uspjela shvatiti pro-mjenu radne snage i načina života, iscrpljuje se traljavim ponavljanjem Blairove politike, no

razlika je u tome da je Blair prije sebe imao Margaret Thatcher i pad Huna mu je uistinu omogućio da nešto rekonstruira. To se u Italiji nije dogodilo: prva i druga republika sliče jedna na drugu kao jaje jajetu, i zapravo jedina ‘nova ideja’ jest rekonstrukcija centra prve repu-blike, nekažnjenog i nekažnjivog.

Otkako sam se krajem pedesetih priključio stranka-ma ljevice, mislio sam da među njima postoji stanovit osjećaj za modernitet i razvoj, štoviše premda su pokreti plaćali veliku cijenu, mislio sam da su svaćali hegelov-sku domišljatost koja će omogućiti ljevici da napreduje kao društveno tijelo. Ali žrtve koje su nam nametnuli bile su uzaludne. Ponudit ću svojevrsnu alegoriju da bi se vidjelo do koje su mjere te snage diskreditirane. Nije to osveta o kojoj je govorio Mao, ali gotovo da smo stigli vidjeti kako ih rijeka odnosi mrtve ne samo zbog odsut-nosti programa, nego zbog odsutnosti želje da čuju ljude, zbog nedostatka vjere i uživanja u političkom radu. Ni-kad nisam vidio ljude tako tužne i lišene strasti, ili bolje, pune istinske i prave tužne strasti, kao što sadašnje vodstvo talijanske ljevice. Tužne strasti koje ne može preobratiti ni osjećaj odgovornosti ili teškoća zadaće da predstavljaju podčinjenu klasu koju uostalom više niti slušaju niti čuju: to su birokrati, niži činovnici, istrošena intelektualnog izričaja. �

(ulomak iz knjige Zbogom gospodine Socijalizam, u izdanju VBZ-a)

P r e d a v a n j e Terry EAGLETON:Mitologije Marxa� 21. 05. 2011. subota / 20:00

U svijetu u kojem je, zbog nekih velikih kriza, kapitalizam potresen do srži, nužno je upitati se zašto je Marx bio u pravu

Veličati Karla Marxa moglo bi se učiniti jednako perverznim kao zauzeti se za Bostonskog Davite-lja. Nisu li Marxove ideje bile te koje su odgovorne

za despotizam, masovna ubojstva, radne kampove, eko-nomsku katastrofu te gubitak slobode milijuna muška-raca i žena? Nije li jedan od njegovih odanih sljedbenika bio paranoidni gruzijski seljak imenom Staljin, a drugi brutalni kineski diktator koji bi lako mogao imati krv kojih tridesetak milijuna pripadnika svojeg naroda na rukama? Istina je, ipak, da je Marx odgovoran za gole-mu potlačenost komunističkog svijeta otprilike u istoj mjeri u kojoj je i Isus odgovoran za inkviziciju. Kao prvo, Marx bi ismijao ideju da socijalizam može uhvatiti ko-rijenje u očajnički osiromašenim, kronično nazadnim društvima poput Rusije i Kine. U svojem predavanju, Terry Eagleton suprotstavlja se predrasudi kako je mar-ksizam mrtav i kako je s istim svršeno, dekonstruirajući najuobičajenije mitologije marksizma – da vodi k poli-tičkoj tiraniji, da sve svodi na ekonomsko, da je oblik hi-storijskog determinizma, i tako dalje. U svijetu u kojem je, zbog nekih velikih kriza, kapitalizam potresen do srži, nužno je upitati se zašto je Marx bio u pravu. �

P r e d a v a n j eGayatri Chakravorty SPIVAK:‘Subverzija’ u iščitavanju vizualnog� 23. 05. 2011. ponedjeljak / 20:00 Kino Tuškanac

Predavanje će se koncentrirati na odnos između eti-ke drugotnosti i politike identiteta – u odnosu na pitanja nacionalizma, posebice u kontekstu nedav-

nih događaja u Sjevernoj Africi i Zapadnoj Aziji. Pokazat ću primjere iz vizualne umjetnosti te isječke iz filmova kako bih pobliže objasnila što želim reći. �

NOVE EMANCIPACIJSKE BORBE konferencija Kino Europa 15 – 21. 5.

6 7

“Mr. Non-aligned” ijugoslavenska politika nesvrstanosti

Nakon rođenja narodnih pokreta diljem arapskog svijeta, nove emancipacijske borbe više

nisu ograničene samo na Magreb i Bliski Istok. Nedavni prodemokratski protesti u Hrvatskoj, skrojeni na sličan način kao i oni na Bliskom Istoku, dovode na scenu nove političke subjekte pokazujući složenost situacije diljem Istočne Europe (a posebice na Balkanu) dva desetljeća nakon pada socijalističkih režima. Ovdje je, umjesto personaliziranog diktatorstva, moguće naći države pod diktatorstvom novih oligarhija, uključujući često korumpirane političke elite, poslovne i mafijaške krugove kao i medijske magnate. Neoliberalna dogma, potpomognuta od strane MMF-a i Europske unije, suvereno i gotovo bez otpora vlada još od ranih 1990-ih. Upravo zbog tako kompleksne situacije otpor je još teži, no itekako potreban. Umjesto jedne vidljive strukture moći, postoji složena mikrofizika moći koja svaku opoziciju čini gotovo nemogućom. A ipak, do opozicije dolazi.

Zašto se naš susret događa upravo u Hrvatskoj?

Hrvatska se čini savršenim mjestom za susret: sve proturječnosti koje

se nalaze u srži kapitalizma (financijski šokovi, lakomisleni konzumerizam, mediji, elitistički vođena politika, demokratski deficit, komercijalizacija javnih službi) vidljive su zajedno sa svim političkim, društvenim i ekonomskim problemima post-socijalističke i post-konfliktne poluperiferije nastalima nakon podjele. Ono što donosi novi val protesta jasno je odbijanje sistema, i političkog i ekonomskog, koje postaje najglasnijom kritikom kapitalističke ekonomije u Istočnoj Europi od 1989. Ova kritika dolazi od strane običnih, politički neopredijeljenih građana i građanki, nove radikalne ljevice i određenog broja desničarskih elemenata koji pokušavaju prisvojiti društvenu retoriku u svojoj populističkoj obrani

“nacije” i njezinih “tradicionalnih vrijednosti”. Usprkos nacionalnom konzervativizmu, upravo je Hrvatska mjesto gdje se, od početka studentskih protesta 2009., počeo razvijati pokret za direktnu demokraciju. U puno se situacija princip direktne demokracije uspješno proveo, i to ne samo među studentima nego u podjednakoj mjeri i među radnicima, seljacima i urbanim aktivistima. Hrvatska, kao zemlja na pragu EU, stoga je izvanredno mjesto za uključivanje u produktivnu raspravu o mogućim alternativama ili daljnjim degeneracijama globalnog kapitalizma i načina na koji utječe na poluperiferne i periferne regije.

Što nam je činiti?

Cilj je Svjetskog foruma za alternative (WFA) u Zagrebu, s

jedne strane, raspraviti specifični status Istočne Europe unutar svjetskog sistema, uključujući i Balkan te, s druge strane, uspostaviti veze između ove i ostalih svjetskih regija koje su izgubljene ili nikada nisu ni postojale. Neka od pitanja i problema koje valja raspraviti na WFA-u u Zagrebu glase: kako danas u Istočnoj Europi promišljati dekolonizaciju? Koja je, s obzirom na trenutnu krizu u EU, situacija u novim državama članicama? Koji je odnos između temeljnih država članica Europske unije i novih članica? Što se događa u balkanskom getu, okruženom državama Europske unije i Schengenom? Je li projekt prekidanja veza uistinu moguć u Istočnoj Europi i kako bi trebao izgledati? Kako izbjeći novi val desničarske radikalizacije i populizma? Zašto neoliberalna kriza čak i radničke mase i klase gura u smjeru krajnje desnice, što nije slučaj samo s mnogim zemljama u Europi, nego i u Aziji? Možemo li tu vidjeti oblikovanje novih emancipacijskih pokreta? Je li moguće uočiti mogućnost trans-europske te također i trans-regionalne suradnje? Može li iskustvo iz drugih svjetskih regija, kao što je Latinska Amerika, biti od koristi u trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi Istočna odnosno Jugoistočna Europa? Kao što možemo vidjeti iz svih ovih pitanja, debata nije ograničena samo na Hrvatsku ili Istočnu Europu.

Što je Svjetski forum za alternative (WFA)?

Svjetski forum za alternative (WFA) međunarodna je mreža istraživačkih

centara i radikalnih intelektualaca kako s Juga, tako i sa Sjevera. Osnovana je 1997. i teži podržavanju procesa približavanja društvenih pokreta te razvoju demokratske, pluralističke i održive alternative, za razliku od neoliberalne globalizacije i različitih oblika diskriminacije i dominacije. WFA smatra kako kombinirana akcija građanskih pokreta, njihovih zahtjeva te socio-ekonomskih i političkih alternativa za koje se zalažu stvara temelj potpune demokratizacije svjetskog sistema, pa čak i početnu točku pravednog i održivog modela društva. WFA razvija konkretnu suradnju sa svjetskim i regionalnim društvenim forumima te društvenom i političkom dinamikom koju proizvode. WFA doprinosi brojnim borbama za drugačiji svijet kolektivnim stvaranjem instrumenata znanja i komunikacije s namjerom podržavanja dotičnih borbi, te otvaranjem međunarodnog prostora za raspravu o alternativnim strategijama razvoja i inovacijskim iskustvima naroda. Takvi instrumenti i prostori za raspravu na raspolaganju su onim društvenim pokretima i građanskim mrežama koji su uvjereni da je internacionalizacija borbe

– globalizacija odozdo – jedini način preokreta odnosa snaga one moći koju je nametnula globalna elita koja, zvali je mi kapitalističkom, neoliberalnom ili imperijalističkom, na životu održava nepravedan i neodrživ svjetski poredak. �

Dostojanstvena orijentacija Pokreta� Postoji li razlika između nesvrstanosti, politike nesvrstavanja i Pokreta nesvrstanih zemalja?lončar: Imamo tri stvari: nesvrstanost, nesvrstanu politiku i Pokret nesvrsta-nosti, što su tri dijela iste stvari. Nesvr-stanost je polazna pozicija, pasivna ka-tegorija, više kao neutralnost, a politika nesvrstavanja je aktivan odnos prema zbivanjima, dilemama, svemu onom što je relevantno za svijet. Pokret je organizi-rani vid djelovanja s određenim stupnjem odgovornosti, obaveza i prava u formuli-ranju politike.

Jugoslavija se opredijelila za politiku nesvrstanosti i organizaciju te politike u okviru Pokreta nesvrstanosti. U Pokretu je bilo dosta zemalja koje su bile nesvrs-tane, više formalni članovi, ali nije slu-čajno da su željele biti u Pokretu. Nitko ih nije prisilio, navodio, a Pokret je stalno rastao i postojala je potreba tih zemal-ja, novooslobođenih ili onih koje su bile u određenoj distanci prema nekim od članica zbog geopolitičkog položaja, kao Malezije ili Pakistana, da su željele ući u Pokret. Činile su to zato jer su u Pokretu vidjele neku vrijednost i profitabilnost. Drugo, upravo ih je odnos s drugim ze-mljama, Pakistana u odnosu s Indijom, Malezije u odnosu na Indoneziju, tjerao da budu u Pokretu, da se izjednače s tim zemljama na međunarodnoj sceni.

� Indija je velika gotovo kao polovica cijelog Pokreta nesvrstanih. Kolika je njezina važnost za PNZ?lončar: Indija je jedan od osnivača, ima-la je višestruke razloge za članstvo, ali su u raznim fazama neke stvari bile jače ili slabije naglašene. Indijska politika je autentično nesvrstana, ali ju je sigurno odnos s Kinom upućivao da to bude što više, da što više uživa podršku onih zema-lja koje su bile potencijalni saveznik Kine, kao Indonezija. U drugoj fazi, kad je Paki-stan uživao potporu SAD-a, oni su se osla-njali na Moskvu, ali nisu držali da treba napustiti politiku nesvrstavanja. Slično je činio Tito s Balkanskim paktom, mada je njegova karakteristika bila više obrambe-no-vojno-politička, dok je indijski položaj bio više političko-psihološko-obrambeni. Te stvari bi trebalo nijansirati.

� Je li Pokret uopće bio organizacija čije je djelovanje trebalo nijansirati i duboko analizirati, ili je riječ o jednostavnoj politici?lončar: Cijeli pokret nesvrstanosti, ko-liko god izgledao kao jednostavna, troma masa, bio je suptilna organizacija, gdje se osjećala neka moć, povijesni imperativ koji su suosnivači dobro uhvatili, koji je te zemlje privlačio ili ih dovodio u situa-ciju da nisu mogle ostati po strani, da je to slabilo njihov prestiž i sposobnost. Na unutarnjem planu Pokret nesvrstanih je imao legitimaciju jedne dostojanstvene orijentacije. Stupnjevi interesa i refleksi-ja nisu svugdje i među svima bili jednaki, ali se može naći neki zajednički nazivnik. Zajednički nazivnik je da su sve te zemlje kroz Pokret nesvrstanih doživljavale afir-maciju, kao slabiji partneri u međunarod-nim odnosima. Preko Pokreta su se osje-ćale snažnije, nešto značajnije u svjetskoj politici. Bio je to Pokret koji je i dalje razvijao emancipaciju razvijenu antiko-lonijalnom borbom i trebao je olakšavati njihove bilateralne odnose. Primjerice, nekada je jugoslavenski položaj zaoštra-vao odnose sa SSSR-om, a nekad i Sjedi-njenim Državama, ali je ipak u krajnjoj liniji to honorirano u jednom dužem peri-odu, u jednoj ukupnosti odnosa. Ta logika se mogla primijeniti na svakoga. (...)

Širi pogled na svijet� Što je politika nesvrstavanja ukupno značila za Jugoslaviju?lončar: Ona je Jugoslaviji dala višestru-ke vrijednosti. Prvo je definirala preko po-litike nesvrstanosti širi pogled na svijet.

puštanja, već politika koja je tražila ono što se formalno ostvarilo, ali nije još zaži-vjelo, politika sa više zajedničkog intere-sa, napuštanja konfrontacije, napuštanja ideologizacije u međudržavnim odnosi-ma, s mogućnošću da se stvori situacija unutar i izvan UN-a, koja će olakšavati da se krupni svjetski problemi lakše sa-gledavaju, lakše stavljaju na dnevni red i po mogućnosti lakše provode. Takvu dalekosežnu politiku nesvrstanosti koja je imala faze razvoja, nije bilo lako razu-mjeti. Ona naravno nije u cijelosti tako bila definirana od početka, ali jest po ci-lju. Tražila je mnogo invencije, smisla za očuvanje principijelnosti, prilagođavanja odnosu snaga, raznim situacijama. Na-ravno da našu situaciju u Europi nisu svi jednako shvaćali, kao ni mjesto u svijetu. To je bilo slabo čitanje, nerazumijevanje složenosti takve politike.

Nema interesa za demokratizaciju� Jesu li ti koji su slabo čitali smetali vođenju politike iz Titovog kabineta i SSIP-a?lončar: Protivljenje nije bitno ugroža-valo provođenje politike. Sigurno da je nije olakšavalo, ali ne toliko da bi je dovo-dila u pitanje ili bila ozbiljna prepreka.

� Koliko je Jugoslavije ostalo u memoriji Pokreta, kakvu bi ulogu ona (ili neka aktivna europska zemlja) mogla danas djelovati u PNZ? lončar: Jugoslavija bi danas vjerojatno nastojala uskladiti Pokret sa širim intere-sima, koji bi utjecali na interese Europe. Vjerojatno bismo danas bili zastupnici da je NATO stup svjetskog sistema sigur-nosti, što ne bi bilo u konfliktu s Nesvr-stanima. Oni bi se morali više dinamizi-rati u tome pravcu. Vjerojatno bismo bili preokupirani pronalaskom veće sprege, kako naći ulazak u EU i odnos s pokretom Nesvrstanih. Konačno, u EU-u ima niz ze-malja koje nisu u NATO-u. One su uvijek bile u nekom afinitetu prema pokretu, preko Jugoslavije su čvrsto surađivale, jer smo imali grupu NN (neutralnih i nesvr-stanih zemalja u Europi) koje su u okviru KESS-a djelovale zajednički, bile jedan od glavnih inicijatora Helsinkija, donijele završne dokumente. Na tim bi se točka-ma vjerojatno tražilo rješenje za članstvo u Europi i vezanost za Nesvrstane.

Ne bih želio sebi ni ostalima pripisi-vati velike vrijednosti, ali sigurno da je Jugoslavija po svome položaju, kao eu-ropska zemlja, koja je povezivala procese, puno doprinosila PNZ-u, pa je sigurno i njezino nepostojanje osjetni nedostatak u Pokretu. Danas je svijet u brzim pro-mjenama, koje donose novu situaciju u gledanjima na svjetske probleme. Vidimo kad su problemi izoštreni, onda se lakše nađu rješenja. Kad je došlo do financijske krize, stvorila se Grupa 20. Ono čega ne-mamo dovoljno je interes za svjetska pi-tanja koja su dugoročno važna, kao što je demokratizacija cjelokupnih odnosa, kao reforma UN-a, kao jačanje demokratskih odnosa svih država svijeta, sposobnost da problemi svih, odnosi bogatih i siro-mašnih, dolaze na dnevni red. Danas su nacionalne situacije dominantne, nema dugoročnijeg sagledavanja svjetskih pro-blema i šireg sagledavanja interesa goto-vo od svih članica međunarodne zajed-nice, mada ima pomaka, mada su spori. Svjetski tokovi idu ispred svijesti, ispred sposobnosti udružene misli i akcije. �

(Iz intervjua koji će u cjelosti biti objavljen u novom broju časopisa Up & Underground.)

Svjetski forum za alternative (World Forum for Alternatives)

Za pravedniji svijet

Sudionici: Samir Amin (Senegal) � Lau Kin Chi (Kina) � István Mészáros (Mađarska) � Bernard Founou

(Kamerun) � Andrej Nikolaidis (Crna Gora) � David Harvey (SAD) � Dimitris Konstantakopoloulos (Grčka) �

Mamdouh Habashi (Egipat) � Krishna Murthy Padmanabhan (Indija) � Walter Baier (Austrija) � Peter Damo

(Rumunjska) � Igor Štiks (Hrvatska), Andrej Kurnik (Slovenija) � Elisabeth Gauthier (Francuska) � Nicolas

Defteras (Cipar) � Daniel Lacalle (Španjolska) � Haris Golemis (Grčka) � Mirko Messner (Slovenija) � Nuno

Serra (Portugal) � Srećko Horvat (Hrvatska) � Jiri Malek (Češka) � Steffen Lehndorff (Njemačka) i drugi…

17. 05. � 18. 05. � 19. 05. 2011.14:00 – 16:00 / 16:30 – 18:30Kino EUROPA

Cijeli pokret nesvrstanosti, koliko god izgledao kao jednostavna, troma masa, bio je suptilna organizacija, gdje se osjećala neka moć, povijesni imperativ koji su suosnivači dobro uhvatili

RAZGOVOR / BUDIMIR LONČAR

WFA smatra kako kombinirana akcija

građanskih pokreta, njihovih zahtjeva te

socio-ekonomskih i političkih

alternativa za koje se zalažu stvara temelj potpune

demokratizacije svjetskog sistema

Razgovarao Tvrtko JAKOVINA

Povezano s činjenicom da je bila u Europi, gdje su se dva bloka sučeljavala, gdje je intenzitet konfrontacije bio najjači, gdje je bilo najznačajnije da se ta politika odje-lotvori, pokazivala je da nije samo otpor blokovskoj konfrontaciji, već da ima nad-blokovsku perspektivu. Preko politike ne-svrstanosti se jačalo političko razmišljanje u zemlji, ta je politika davala izlaz iz otpo-ra blokovskoj konfrontaciji, pokazivala je da postoje vrijednosti koje se moraju na unutarnjem planu valorizirati. Davala je i veći osjećaj samopouzdanja i jasnoće u tome što je jugoslavensko društvo, poli-tika. Pokazivala je kako je ona sui generis, da se ne mora nužno kretati na dilemama dva bloka ili sistema. Politika nesvrstano-sti je bila važna za položaj Jugoslavije u UN-u. Jugoslavija je bila jedna od osnivača UN-a, a Pokret je imao veliki zamah, kre-tao se prema univerzalnosti, što je bila i povijesna i trajna aspiracija i same organi-zacije UN-a. Nesvrstanost je uvijek lakše i racionalnije mogla postaviti cijelu svoju aktivnost u okviru UN-a. Prvo, ne samo radi jasnijeg cilja, već i lakšeg djelovanja, jer je broj članica Nesvrstanih rastao, pa i sposobnost, veličina, svake akcije UN-a. Svakako da je za politiku nesvrstanosti u Jugoslaviji bilo važno da ona ne gubi europski identitet, aspiraciju, europsku djelotvornu politiku, počevši od odnosa sa susjedima, pa do opcije da jednog dana bude član širokih europskih integracija, pa i moguće je, EZ-a.

� Koji su onda bili argumenti onih koji su kritizirali nesvrstanost kao protueuropsku politiku? lončar: Bilo je to krivo čitanje cjeline pokreta nesvrstanosti i cjeline, slojevi-tosti. Svaka politika, a posebno ona koja se razvila kao alternativa blokovskim podjelama, imala je posebnu složenost. To je politika koja je bila ne samo otpor blokovskoj podjeli, ne samo politika po-

Nikad član Centralnog komiteta, profesionalac u ministarstvu gdje su svi šefovi diplomacije dolazili iz politike, Hrvat, u vrijeme kada je bilo mnoštvo drugih koji su aplicirali na mjesto šefa diplomacije i govorili da je na njihovim

republikama red, Budimir Lončar je bio posljednji šef jugoslavenske diplomacije. Prijatelj s nizom svjetskih državnika, jedini je živući službeni sudionik Prve konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja 1961., osoba koja je sudjelovala na svim sastancima od tada do danas, s izuzetkom Alžira 1973. godine. Multilaterala je bila njegovo područje u Saveznom sekretarijatu, Pokret nesvrstanih posebna briga. Kao Mr. Non-aligned poznat je među brojnim državnicima i danas. Ovisno o rangu kojeg su imali kad su se upoznali, Lončar je za mnoge još uvijek Mr. Chairman, s obzirom da je od 1989. predsjedavao Pokretom ili Mr. Secretary. Tako su ga oslovljavali i kada je među zemljama koje su Hrvatsku izglasale za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, lobirao na sastancima zemalja Islamske konferencije, Afričke Unije, Pokreta nesvrstanih zemalja. (...)

Susret Svjetskog foruma za

alternative (World Forum for

Alternatives) otvoren je za

javnost i besplatan.

SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 KONFERENCIJA KONFERENCIJA WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

8 9SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 PROGRAM PROGRAM WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

Ponosan sam što se i ove godine Subversive Film Festival održava u Zagrebu.Sve ipak nije propalo. Inače, ne volim festivale. Ali ovo je nešto drugo. Različito. Volim razliku.— Predrag MATVEJEVIĆ

10 11

Indijska kinematografija u razdoblju nakon neovisnosti

Godine svjetlosti

Četvrti cjelovečernji film smatra se jednim od najvažnijih klasika u povijesti, a njegov vrhunac navodi kao remek-djelo. Film je zaradio silno priznanje kritičara i stručnjaka širom svijeta i postigao veliki komercijani uspjeh i topao prijem obične bengalske publike u Kalkuti i njezinim predgrađima... �

Filmovi koje nipošto ne smijete propustiti

Moderna interpretacija epa Mahabharata smještena je u suvremeno doba, u kojem se članovi dvaju dijelova velike obitelji industrijalaca međusobno bore. U ovom filmu Benegal je izvukao najbolju moguću izvedbu iz bolivudske dive Rekhe u ulozi heroine, lika koji je stvoren po uzoru na glavu junakinju epa, Draupadi, dok je u glavnoj muškoj ulozi bio iznimno popularni Shashi Kapoor. �

Muzička sobaSatyajit Ray � Indija, 1958.

Danas se Vječna žeđ smatra jednim od najvećih indijskih filmova svih vremena i ona je uistinu najreprezentativniji indijski filmski klasik. U pitanju je klasična melodrama: Vijay je neuspješni pjesnik čije pisanje prodaju njegova braća kao iskorišteni stari papir. Vijay donosi odluku da živi kao uličar, a prostitutka Gulab zaljubljuje se u njega i njegovu poeziju. Ta će poezija uskoro postati bestseller – i to igrom slučaja… �

Sasvim je moguće da je ovaj čudesni film najbolji koji je Ray snimio u svom bogatom i kvalitativno vrlo ujednačenom opusu. Priča o Roy, muzičkom geniju, lokalnoj legendi čija reputacija počiva na spektakularnim koncertima koje je jednom priredio za velike plesače, i koji se poslije smrti svojih supruge i sina povlači u potpunu samoću koju narušava samo jednom, da bi posljednji muzički nastup imao pred svojim bogatim susjedom... �

Kali-juga: mračno dobaShyam Benegal � Indija, 1981.

Zvijezda zavijena u oblakeRitwik Ghatak � Indija, 1960.

Vječna žeđGuru Dutt � Indija, 1957.

Samo površni analitičari smatraju da je iskru progresivnog filma u Indiji zapalio Satyajit Ray.

Do Rayove pojave, gledano ne samo istoriografski, indijski film je već imao pola tuceta klasika, od kojih su neki (Bimal Roy, Mehboob Khan) snažno odškrinuli vrata svetskog filma.

Ovu činjenicu, uostalom, previđaju oni koji čitav indijski film identifikuju sa Satyajitom Rayom, a koji osim Raya ni ne poznaju ne samo filmove njegovih prethodnika, no niti ono što je iz Raya proishodilo.

Ako nam je dopušteno poslužiti se analogijom, zamislimo da o američkom filmu počnemo govoriti tek od pojave Građanina Kejna 1941. godine. To bi praktički imalo za posledicu dilitovanje najnotornije američke klasike. Iz ove perspektive Raoul Wallsh, Howard Hawks i John Ford jednostavno ne postoje! Da ne govorimo o još desetinama značajnih autora i stotinama nezaobilaznih filmova.

Evropocentrička nonšalancijaKao što je maestralno pokazao Noel Burch jednom za svagda, u svojoj monumentalnoj knjizi To the Distant Observer: Forms and Meanings in Japanese Cinema, japanski moderni film nije rođen s Akira Kurosawom, niti sa filmom Rashomon. Ishida Tamizo i Yamanaka Sadao behu autentični Burchovi heroji koji su u bitnom mapirali, uobličili i postulirali smernice imanentno japanskog filma i imanentno japanskog filmskog pogleda na svet.

Ono što je u ovim disonancama suštinski odredilo ne samo prirodu razvoja modernog filma no i integriralo aspekte njihovog filmskog zajedništva neosporno je bila njihova evropska recepcija. Prekomorske zemlje konstituisale su se u međunarodno priznati filmski entitet tek njegovim

prelamanjem, interpretiranjem i favorizovanjem iz isključivo evropske perspektive. Mera njihove ukupne aksiološke učinkovitosti nesretno je postala evropska verifikacija. Po same ove kinematografije, evropocentrička nonšalancija pokazala se pogubnom..

Indijski film generalno, prošao je u ovoj nazovi kulturalnoj interakciji, daleko najgore. Simplifikovan do vulgarnosti, valorizovan do iritacije, glorifikovan do korozivnih oblika snobizma i najcrnje malograđanštine, indijski film je u svetsko filmsko odmeravanje snaga krenuo defanzivno i pre svega oprezno!

Ako je verovati Saadat Hasanu Mantou, piscu fascinantne i ultimativne knjige Bombay Film World of the Forties, indijski je film svoju filmsku gramatiku, narativ, primerene formalne oblike, produkcijske standarde, strategijske prioritete, star sistem te inauguraciju rediteljske pozicije u demijuršku stvorio još tokom četrdesetih godina. Još tada se, naime, indijski film ratosiljao balasta stagnativnog, pozorišnog jezika te sveukupne statičnosti.

Ta povlašćenost filma u ukupnim kulturalnim kon-stelacijama, ta privilegija kinematografije da bude ogledno komunikacijsko sredstvo u jednom etnič-ki beskrajno složenom i kompleksnom društvu, postaje još očitija nakon 1947. godine, rađanjem mo-derne Indije. Posve u skla-du sa ideološko-političkim smernicama jednog deko-lonizovanog društva, film postaje moćan označitelj za afirmaciju nacionalne kulture, sam filmski izraz modernizuje se radom jed-ne izuzetne generacije koja

indijski film gradi na posve novim osnovama, utemeljujući ne samo moderne sadržaje i uz to im primerenu formu, no konstituišući jedan filmski stil, sam filmski jezik te nacionalnu idiomatiku koja ubrzo postaje unikatna i prepoznatljiva u svetskim razmerama, ali u duhu toliko populistička da u startu gubi u strategijskim borbama za naklonošću svetskih kulturnih elita.

No ova se situacija radikalno menja 1954. godine kada film Bimala Roya Do Bigha Zamin dobija Međunarodnu

nagradu na filmskom festivalu u Kanu i u poslednji čas gubi Grand Prix u trci za najbolji film festivala… Odjednom se, ispod taloga predrasuda i intelektualne averzije, ispostavilo da indijski film ne samo poseduje no upravo i obiluje sadržajima kakve neguju najzahtevniji i najprestižniji stvaralački filmski trenuci ostatka filmskog sveta, a da je stepen autorstva, odnosno stepen zastupljenosti posve autorskih poetika u njemu zapanjujuć do neverice… Bimala Roya, Mehbooba Khana, Guru

Miroljub STOJANOVIĆ

Dutta, Ritwika Ghataka, Raja Kapoora, sada je čekao pre svega emancipatorski zadatak: afirmacija postaje važnija od negacije, a inkorporiranost u nacionalno bezmalo sakrosanktni cilj. Paradigma: etnos, postaje dominanta…

Zlatno dobaFilmovi iz tog razdoblja koji su se našli u ovom programu, predstavljaju uistinu najradikalnije primere “autentičnog indijskog filmskog zlatnog doba”… Ovaj izbor nije tek lično viđenje antologijskih trenutaka indijskog filma iz razdoblja kada je novostvorena nacija bila još mlada, koliko jedan od mogućih, načelno reprezentativnih pristupa indijskom filmskom nasleđu… Danas se ne radi o tome da li ti filmovi uživaju akademski status u samoj Indiji koliko su oni planetarna filmska baština. Osim što su u mnogim slučajevima potpuna bačena rukavica indijskom društvu, kastinskim, klasnim, političkim i ideološkim predrasudama onoga vremena, oni su posve konkurentni na planu svojih ondašnjih estetičkih traganja, formalnih inovacija i neponovljive filmske lepote, ali i anticipativni kao indijski doprinos filmskom modernitetu. �

(Iz kataloškoga teksta selektora Festivala.)

Posve u skladu sa ideološko-političkim smernicama jednog dekolonizovanog društva, film postaje moćan označitelj za afirmaciju nacionalne kulture, sam filmski izraz modernizuje se radom jedne izuzetne generacije koja indijski film gradi na posve novim osnovama

� Kadar iz filma Zvijezda zavijena u oblake

Za osjećaj međupovezanosti ovih kinematografija zaslužna je zajednička ovisnost o zapadnjačkim tijelima za financiranje i zajednička povijesna iskustva, povrh svega egzil, migracija

Što je zapravo kinematografija sub-sa-harske Afrike? Povrh svega: fantom. Ne postoji kinematografija sub-sahar-

ske Afrike. Ono što imamo su: 1. nekolicina zemalja što su iznjedrile nekoliko zamije-ćenih autora i genija – spomenimo povrh svega Senegal, rodno mjesto Ousmanea Sembénea, velikog uzora; Paulina Sou-manoua Vieyrae, očinske figure; Djibrila Diop-Mambetya, originalnog majstora; ili Ababacara Samb-Makharama, osobnog favorita; ali i Obalu Bjelokosti ili, kasni-je, Gornju Voltu/Burkinu Faso; 2. dvije zemlje koje su napokon ipak razvile indu-striju, makar samo na videu i tek kasnih 90-ih – Nigeriju i Ganu; 3. mnoštvo zemalja koje su u ovom svijetu za-stupljene samo jednim maj-storom koji je često ujedno i jedini ozbiljan redatelj u široj okolici – spomenimo tu Hailea Gerima iz Etiopije i Mahamata Saleh-Harouna iz Čada; 4. recentan slučaj, jedinstven koliko i margina-lan: Somaliwood, pokušaj da se somalsku kinematogra-

Grioti i agitatori: pionirska generacija subsaharske kinematografije

fiju stvori u Columbusu, Ohio, u SAD-u, što bi bila nacionalna filmska industrija na stranom tlu; Somaliwood na okupu drži Abdisalam Ahmed Aato čija produkcijska kuća Olol Films proizvodi igrane filmove, dokumentarce, čak i animaciju, sve s najni-žim budžetima, naravno; 5. jedna kapitalna iznimka: Južna Afrika (iznimka toliko očita i kompleksna da ćemo je izostaviti iz ovog programa); zemlja s filmskom industrijom starom oko stoljeća koja je desetljećima pro-izvodila radove svih vrsta, posebno za svaku

od svojih publika – postojala je zabavna filmska industri-ja za Afrikanere, slična ali mnogo manja na engleskom jeziku, plus, od sredine 70-ih, cijela sfera produkcija za publiku koja je govorila je-zike Zulu, Xhosa, Tswana i/ili Sotho, većinom s bijelim redateljima kao što su Tonie van der Merwe ili Ronnie Isaacs, ali ne i isključivo, kao što pokazuje slučaj Simon Sabela (spomenimo i jedan neobičan dvojac, Jimmya Murraya i Simona Metsin-ga; Murray, Afrikaner koji je

Afričko buđenje

Jimi, savršeno odjeven u odijelo krojeno po narudžbi, silazi, s aktovkom u ruci, s aviona DC-8 Air Afriquea u Niameju. Brzo produžuje kući u udaljeno selo gdje ga dočekuju djevojka i stari drugovi koji lude na autoritet starješina. Što im je donio na dar? Ništa manje od kaubojske opreme, zajedno s revolverima i pristojnom zalihom municije. Nakon vježbanja pucanja s boka i vrtnje pištolja, banda je spremna za nevolje... �

Povratak pustolovaMustapha Alassanne � Niger, Francuska, 1966.

Touki Bouki je prikaz lutanja Morya, bivšeg pastira koji sad živi u Dakaru. Tamo upoznaje Antu, mladu studenticu s kojom uskoro dijeli svoj san o odlasku u Francusku. Njih dvoje zajedno smišljaju niz nezakonitih shema kako bi skupili novac za putovanje... �

Touki BoukiDjibril Diop Mambéty � Senegal, Francuska, 1973.

Protagonist ovog filma, Gilbert, diplomat je koji kod kuće jednostavno nastavlja sa svojim europskim stilom života, i u to ime spremno podnosi nemilosrdne dosjetke svog batlera koji ga po cijele dane ismijava. Jednom mu čak pokuša dokazati da je u krivu tako što odjene tuniku umjesto uobičajenog zapadnjačkog odijela – ali, s kravatom; od nje ne odustaje... �

Tunika, kravataDaniel Kamwa � Kamerun, 1972.

govorio sve glavne urođeničke jezike, obič-no se potpisivao kao redatelj na filmovima koje su zapravo radili zajedno); i, da, bilo je i pokušaja pravljenja umjetničkih filmova, da spomenemo povrh svih neusporedivog Manie van Rensburga, ali i Jansa Rauten-bacha, maître manqué. Izuzev potonje (i ne-običnog slučaja Somalije), nijedna od ovih zemalja nije razvila ništa nalik nacionalnoj kinematografiji: ili imaju nekoliko kinema-tografija – Nigerija, na primjer, ima barem četiri: na jezicima Yoruba, Haussa, Igbo i engleskom – a posljednja je opet pribježište talentima iz “manje dominantnih” kultura (moguće je čuti, primjerice, mnoštvo dija-lekata engleskog s Delte) – ili individualne glasove koji pokušavaju govoriti o vlastitoj kulturi, što su obično dominantne kulture neke nacije (većina senegalskih filmova se snima na Wolofu, većina malijskih na Bam-bari, itd.). A za osjećaj međupovezanosti koji možda dobijemo promatrajući ove kinema-tografije zaslužna je zajednička ovisnost o zapadnjačkim tijelima za financiranje kao i određena zajednička povijesna iskustva, povrh svega egzil, migracija. Što nas dovodi do filmova u ovom programu… �

(iz kataloškoga teksta selektora festivala.)

Vedran HORVAT Heinrich Böll SchiftungOklijevanje je razumljivo, no promjena je neizbježna1) Spomenuti prosvjedi svakako ukazu-ju na povećanje protestnog potencijala i nezadovoljstva u zemlji; kao i do vidlji-ve promjene u političkoj kulturi u zemlji: kada građani smatraju neophodnim da se

“umiješaju” u poslove države, naročito u slučajevima kada se sumnja u nedostatak kompetencija ili bilo koji vid zloupotrebe političke moći. Međutim, između njih se ne može niti po namjeri, opsegu, strukturi organizacije pa ni po vrijednostima (una-toč nekim sličnostima između Varšavske i studentskih prosvjeda) staviti znak jed-nakosti. Moguće je da neki od tih prosvje-da i nešto od momentuma koji je stvoren pojavama novih grupa i pokreta imaju središnje mjesto u formativnom periodu za neku novu političku snagu koja bi – iako kvantitativno ipak skromna – imala transformativnu moć djelovanja na po-litički spektrum i izazvala uspostavljene obrasce distribucije moći. Oklijevanje je razumljivo, no promjena je neizbježna.

2) Drugačija politika jest moguća. A ona se nalazi u procjepu između ova dva modela između kojih nikako ne podrazumijevam jednakost. Unatoč tome što su ekonom-ski interesi bili i ostala primarna pokre-tačka snaga u EU (a onda velikim dijelom i neoliberalne paradigme na djelu) i uprkos tome što je politička nadogradnja i stva-ranje “europskog demosa” izuzetno krh-ko i problematično, smatram da EU jest okvir unutar kojega možemo vidjeti svoju budućnost. Radi se dakako o drugačijoj Europi, ne o ovoj koja “dolazi”. Za takvu drugačiju Europu i njenu transformaciju treba se tek izboriti. Dakle, ulazak u EU, ali daljni rad na dekonstrukciji modela koji su je ovakvom stvorili. Čini se možda da je za to prekasno. No za Hrvatsku i zemlje u regiji, osim njihovog jačeg povezivanja trenutno ne vidim mogućnost opstanka izvan EU – bar ne u slučaju da očekujemo pravednu i održivu budućnost. Prije dese-tak godina možda se moglo razmišljati i djelovati u smjeru osiguranja neke ne-utralne ili specifične pozicije poretka, ali šteta koja je učinjena, primarno vlastitom greškom i propustima, skoro da je nepo-vratna. O preostalim opcijama morala bi intenzivno razmišljati upravo nova poli-tička platforma.

2) Kao i dosad, Subversive film festival bi kroz program koji nudi mogao preokre-nuti neke odnose na mapi svijeta i u tih nekoliko tjedana postaviti Zagreb i regiju kao centralno mjesto razmišljanja o dru-gačijim vrijednostima a posljedično i nači-nu organizacije života, raspodjele resursa i dobara. Utjecaj uvelike ovisi o broju pu-blike koja će biti pokrenuta na djelovanje kroz sadržaj koji Festival nudi. �

Olaf MöLLER

SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 FILMSKI PROGRAM FILMSKI PROGRAM WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

Anketa1) Kako ocjenjujete val prosvjeda u

Hrvatskoj, počevši s Pravom na grad, preko studentskih blokada pa do nedavnih “Facebook-prosvjeda”? Kako ih tumačite, koji je njihov stvarni potencijal?

2) Kako bi danas trebala izgledati i je li uopće moguća neka nova politika, koja bi izlazila izvan institucionalno zadanih neoliberalnih i eurointegracijskih okvira?

3) Što očekujete od ovogodišnjeg Subversive Film Festivala?

12 13

Kunle Afolayan pripada najmlađoj generaciji nigerijskih filmaša koji su odlučni u namjeri da

nigerijske filmove vrate u kina. Njegov posljednji film Figurica (Araromire, 2009.) imao je međunarodnu premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu 2010. godine. Iste godine osvojio je pet glavnih nagrada na dodjeli Afričke filmske akademije, a Araromire je postao hit kod nigerijske kino-publike. Afolayan spaja najbolje od Nollywooda s tradicijom nigerijskog art-filma i možemo se samo nadati da Araromire označava smjer budućeg razvoja Nollywooda.

Nollywood je samo izmišljeno ime� Kako se dogodilo da bankar postane filmaš?Afolayan: Studirao sam poslovno upravljanje. Nakon toga sam sedam godina radio u banci, ali 2005. sam odlučio dati otkaz i postao sam filmaš. Odrastao sam na filmskom setu, moj otac je bio filmaš, ali dok je on radio filmove, nikad nisam mislio da ću se i ja time baviti, nije me to zanimalo. Skupio sam hrabrosti jer sam jednostavno mislio da nigerijskom filmu treba neka vrsta poboljšanja. Dok sam ja odrastao, to se radilo potpuno drugačije nego danas i smatrao sam da imam čime doprinijeti.

� Kako ste se susreli s g. Tundeom Kelanijem?Afolayan: On je bio prva osoba s kojom sam radio kao glumac; u njegovu filmu Saworoide (1998.). Znao sam ga još dok je bio s mojim ocem na setu, ponekad mu je bio snimatelj ili asistent, pa sam ga upoznao odrastajući i, kad sam bio spreman ući u posao, on je bio prva

osoba kojoj sam se obratio. Uvijek si pomažemo i imamo sličan pristup produkciji. Formalno nisam učio od njega, ali uvijek razmjenjujemo ideje.

� On kaže da nije nolivudski redatelj. Što je s Vama? Afolayan: Nollywood je samo izmišljeno ime da bi zamijenilo naziv nigerijska filmska industrija. Ako je tako, onda sam ja dio njega. Ali ako se naziv Nollywood odnosi na sadržaj, video filmove, onda mislim da nisam, jer se radi o drugačijem usmjerenju. Kad strancima pokažem čak i svoj prvi dugometražni film, Iskupljenje (Redemption, 2007.), oni kažu da to nije Nollywood. Dakle, ako je Nollywood ime, onda sam dio njega, ali ako se radi o sadržaju, onda sam jednostavno nigerijski filmaš.

� Ali Irapadu ste snimili na nigerijski način, završili ste je za tri tjedna. Je li Vam to bilo teško? Afolayan: Snimljen je za šest tjedana, a za postprodukciju je trebalo još neko vrijeme jer je napravljen u HD-u, što je bio najnoviji digitalni format. Produkcija je potrajala, a onda je premijerno prikazan na Londonskom filmskom festivalu i Panafričkom film festivalu u Los Angelesu. Za mene je to bio eksperiment, vidjeti kako najbolje možemo poboljšati standard nigerijskog filma i njegovu produkcijsku vrijednost i istaknuo se među nigerijskim filmovima.

� Odakle ste dobili novac?Afolayan: U Nigeriji ne postoji ništa poput potpora, ništa poput financiranja vlade. Pronašao sam ulagače, neke multinacionalne kompanije čiji su proizvodi bili prikriveno oglašavani u

filmu i tako popunio budžet, to je to. Potrošili smo 500 milijuna naira, što je oko 250.000 funti, odnosno 350.000 američkih dolara, a oko polovice uloženog novca smo povratili kroz kinodistribuciju u Nigeriji.

� Mislila sam da u Nigeriji nema kinodvorana.Afolayan: Vraćaju se. U ovom trenutku imamo oko šest multipleksa u različitim regijama, dva u Abuji, četiri u Lagosu. Dobro posluju, većina njih ima pet do dvanaest dvorana, a Figurica je bila prikazivana u svim kinima tijekom šest tjedana, u usporedbi s holivudskim filmovima koji su se tamo prikazivali četiri tjedna.

Problemi s DVD-om� Svoj film niste distribuirali u VCD formatu?Afolayan: Irapada je distribuirana kao DVD.

� Koliko ste ih prodali?Afolayan: U tome je problem. U Nigeriji smo prodali svega nešto preko sto jer ne postoji platforma za svjetsku distribuciju. Svatko tko kupi kopiju nelegalno je kopira i prodaje drugim zemljama, a producent ne dobiva ništa. Zato sam Araromire napravio u HD formatu, tako da barem može ići u kina i zaraditi nešto od prikazivanja te da mogu prodati različita prava različitim zemljama.

� Ići u kino u Lagosu je kao ići u operu u Ljubljani, dakle to je elitni doživljaj, a ne popularni… ili ne? Afolayan: Da, danas je to tako, ali prije, za života Adea Lovea (Adeyemi Afolayan, otac Kunlea Afolayana,

izgleda, često je glumio ljubavnika. Ali Figurica je za njega bila novo iskustvo jer smo snimali tri mjeseca. U Nollywoodu snimaju pet dana. Ja sam ga zatvorio na tri mjeseca što mu je bilo potpuno novo iskustvo, ali on želi ponovno raditi sa mnom. Tu se ne radi o novcu, već o tome da zauzme mjesto na mapi svijeta. Ja uzmem stare glumce i one u usponu i povežem ih. Ne kažem: “Ako tvoje lice bude u mojem filmu, prodat će ga.” Ne, ja kažem: “Moj film će prodati tebe.” Na taj način biram glumce, jer će moj film stvoriti glumca, a ne glumac moj film.

� Snimili ste film i u Hollywoodu, zar ne?Afolayan: U Americi. To nije komercijalni, već srednjemetražni igrani film. Surađivao sam s američkom producenticom Catherine Sullivan (Triangle of Need, 2007., napomena M.Z.). Film je snimljen na 16-milimetarskoj vrpci, snimili smo dvije verzije iste priče, ona je režirala jednu, a ja drugu, a film je imao premijeru u nekoliko gradova.

� Postoji li razlika između načina na koji ste snimali u SAD-u i onog u Nigeriji? Afolayan: Postoji. Ustvari, moja iskustva s tog snimanja su razlog zašto sam odlučio da nikad ne radim jeftini film, zato što vam je sve na raspolaganju. Imate pravu opremu i prave profesionalce koji onda naprave pravu stvar pa vas to ne usporava. Jednom sam, dok sam režirao, rekao: “Pogledaj, to je to!”, svi su tamo, postavili su rasvjetu u pravo vrijeme, dobri, profesionalni ljudi. Nakon tog iskustva upitao sam se zašto mi ne bismo mogli učiniti isto u Nigeriji, imati istu produkcijsku vrijednost. Kad sam se vratio kući, okupio sam tim, ljude s kojima sada radim, koji su svi profesionalci.

� Možete li unajmiti skupu opremu u Lagosu?Afolayan: I mi imamo i iznajmljujemo opremu također, ali kod većih produkcijskih kompanija možete dobiti opremu kakvu god želite. Od njih ne unajmljuje mnogo ljudi jer si to ne mogu priuštiti pa stoga i ne snimaju filmove koji zahtijevaju takvu opremu. Oni rade

RAZGOVOR / KUNLE AFOLAYAN

Novac morate nabaviti sami

samo jeftinu produkciju, a snimanja traju pet dana. To je razlog zašto sam rekao da 20.000 dolara nije dovoljno za najam opreme kakvu sam koristio za snimanje Figurice. Prosječni budžet iznosi 10.000 dolara.

Segregacija u filmskoj industriji� Mislila sam da je za Vašeg oca Adea Lovea bilo teško financirati dugometražne filmove i da je uglavnom radio kazališne predstave. Afolayan: Da, radio je u kazalištu. Na film se prebacio 1976. i ima zasluge za osam filmova na celuloidnoj traci. Sa svojim filmovima je predstavljao Nigeriju na većini festivala. U to doba, snimanje filma je bio ozbiljan posao. Nije bilo subvencioniranja, istina. Ali to je i danas tako, ako želite snimiti dobar film, uvijek je teško jer novac morate nabaviti sami.

� U to su se doba zatvarala kina?Afolayan: To je bilo kasnih 80-ih, zbog gospodarske krize, brojne crkve su doživjele procvat i pokupovale kina. Tada je započelo i to s Nollywoodom, 1989. Osnovan je 1992., ali i prije Living in Bondage, između 1989. i 1992., snimljeni su neki filmovi.

� Znači studirali ste poslovno upravljanje jer u to doba niste vidjeli budućnost u filmu? Afolayan: Da, nisam vidio budućnost. Zanimalo me je to. Ali za mene nije bilo važno samo stvarati sadržaj, već i zaraditi za život. Jer kad nešto radite, ne radite to samo iz strasti, već i zato što se morate prehraniti, morate se razvijati. Ako stvarate dobar sadržaj, ali ne možete vratiti uloženi novac, bankrotirat ćete, što baš i nije tako sjajno. Tako mi je studij poslovnog upravljanja koji sam pohađao pomogao u uravnoteženju poslovnog i kreativnog aspekta filma.

� Radite li Yoruba filmove?Afolayan: Da, ja pripadam narodu Yoruba, ali moji filmovi prikazuju Afriku. Nigerija je zemlja različitih kultura i jezika. Ako mi je glavni lik Igbo, draže mi je da govori tim jezikom. Ali ako

Razgovarala Melita ZAJC

SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 FILMSKI PROGRAM FILMSKI PROGRAM WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

Radnja je prikazana u detaljima koji ne daju ni jasnu sliku, a kamoli pregled. Gledatelja se poziva na oprez već prije kraja uvodne špice. Kad cipela, koja je u prvom kadru navučena na stopalo, nagazi i zgnječi kukca na podu, jasno je da je opasnost blizu. Bjelina stolnjaka i košulja konobarica u restoranu gotovo da je bolna. Netom nakon što muškarac iz auta uđe u restoran, stižu naoružani napadači i pljačkaju mušterije. Zahvaljujući konobarici, Onome, muškarac iz auta, Dafe, preživljava napad koji ga je mogao koštati njegova bogatstva, ako ne i života... �

Filmovi koje nipošto ne smijete propustitiFiguricaKunle Afolayan � Nigerija, 2009.

Domitilla radi dvije smjene – uredska pomoćnica danju, prostitutka noću; u vezi je s jednim dragim mladićem. Sve su prostitutke, njezine prijateljice, sretne zbog nje i podržavaju njezin san da promijeni život i nauči dobar engleski... Ova legendarna nolivudska melodrama dobar je primjer niskobudžetnog filma koji je u isto vrijeme ostvario najviše kreativne dosege i utjecaj na društvo. Uostalom, film je učinio ime Domitilla sinonimom za prostitutku i neizgovorljivim u javnosti. �

Svježe diplomirani Sola Fajure (Kunle Afolayan) nema sreće u traženju posla pa se prijavljuje u vojsku i završi u vojnom kampu, zajedno s prijateljem Femijem (Ramsey Nouah) i Monom (Omoni Oboli), ženom koja ga snažno privlači. Lutajući šumom iznad kampa, Sola i Femi nalaze drvenu figuricu koju Sola ponese sa sobom. Figuricu nastava Araromire, duh božice s neobičnim moćima … Figurica je najrazrađenija produkcija zemlje koja proizvodi nevjerojatnu količinu filmova; po mnogočem različita od Nollywooda, svejedno je njegov dio, a vjerojatno i naznaka smjera u kojem će se Nollywood razvijati u budućnosti. �

Onome... još jedna ljubavChico Ejiro � Nigerija, 1997.

Domitilla, priča jedne prostitukeZeb Ejiro � Nigerija, 1997.

napomena M.Z.), kad su snimali prave filmove, nije bilo tako. Imali smo kina na raznoraznim lokacijama, ne multiplekse, već pojedinačna kina i ljudi su išli u njih. Danas se kultura kina vraća i to je ono čime se upravo bavim. Nakon kinodistribucije idemo s filmom u područja izvan centara i unajmljujemo dvorane kako bi i ljudi u tim područjima mogli vidjeti film, što je mnogo njih i učinilo jer smo ga dosta reklamirali. Bliži se doba Uskrsa i napravit ćemo još nekoliko projekcija u različitim državama Nigerije i to ćemo raditi dok ne dobijemo odgovarajući kanal za DVD distribuciju.

� Znači vjerujete da bi za nigerijske filmove bilo dobro da se vrate u kina? Afolayan: To je izlaz, jer ako film izdate danas na DVD-u, već sutra je piratiziran. Koliko zaradite na taj način? Ne zaradite ništa. Ali ako vaš film ima dobru produkcijsku vrijednost, ima dug životni vijek. Imate priliku da film dovedete na filmske festivale širom svijeta, predstavite ga, distributeri iz cijelog svijeta mogu o njemu čitati, mogu ga vidjeti i to povećava vaše šanse za povrat novca. To vam otvara mogućnosti buduće suradnje s drugim filmašima iz čitavog svijeta. Ali ako film napravite samo kao DVD i izdate ga u Nigeriji, on nema šanse da ugleda svjetlo dana jer izađe i umre tamo. Životni vijek nigerijskog videa je dva tjedna, nakon toga izdaju novi film. Ja tu ne spadam.

� To ne bi bilo dobro za Vašu kreativnost?Afolayan: Ne samo kreativnost, kao filmaš morate razumjeti i poslovni aspekt. Jer ako sada napravite jedan film, a ne povratite novac, nećete moći snimiti drugi.

� Možete uložiti 20.000 dolara – to možete povratiti i čak još i zaraditi? Afolayan: Ali ako ostanete na toj razini, onda ćete biti na toj razini, takvi filmovi ne dolaze na filmske festivale, čak i ako radite film radi profita, htjet ćete na traku staviti sadržaj. Ljudi takve filmove ne kupuju i čuvaju ih kući, samo ih posuđuju u videotekama, a kad pogledaju prvih dvadeset minuta, izvade ga jer nema vrijednost. Ne znam kakvu biste priču htjeli ispričati, ali 20.000 dolara nije dovoljno ni da unajmite opremu da biste snimili dobar film.

Filmovi koji stvaraju glumce� Ali čak i na takvom brzom tržištu postoje profesionalci. Vi radite s istim glumcima koji rade u Nollywoodu. Radite, primjerice, s Ramseyom Nouahom, kojeg sam vidjela u mnogim nolivudskim filmovima i uvijek je bio sjajan. Mislite li da kreativnosti filmaša treba ovaj novi pristup? Afolayan: Da, mislim da su čak i glumci umorni od pojavljivanja u svakakvim filmovima. Oni su glumci i moraju glumiti i zaraditi za život. Ali činjenica je da je Ramsey Nouah, kad sam ga kontaktirao, bio vrlo uzbuđen jer je znao kakve filmove radim i što će za njega učiniti moj film. On je glumio u više od tisuću nigerijskih filmova, a zbog svog

imam likove i iz naroda Igbo i iz naroda Yoruba, draže mi je da govore engleskim ili pidžin engleskim. To je razlog zašto su Irapada i Figurica snimljeni na engleskom. Kad god imam dvoje Yoruba, draže mi je da govore tim jezikom, jer to smo mi.

� Prikazujete li svoje filmove u Igbo dijelovima Nigerije?Afolayan: Ne još, i to zato što je nigerijska filmska industrija segregirana. Postoje Igbo-engleski glumci i Yoruba glumci. Ja se nalazim između njih, uzimam i s jedne i druge strane kako bi se moj film svidio svima. Ali tržište DVD-a se kontrolira. Yoruba distributeri ne prodaju filmove na engleskom, a distributeri filmova na engleskom ne prodaju Yoruba filmove… znači komplicirano je.

� Znači vi ne radite s braćom Ejiro? Afolayan: Mi smo kolege, ali zapravo ne surađujemo jer se mene doživljava kao Yorubu.

� Gledate li njihove filmove?Afolayan: Da, ponekad. Oni su ti koji su pokrenuli Nollywood, ali već su toliko dugo u tome da mislim da sada trebaju podići ljestvicu Oni rade istu stvar već više od desetljeća. Poznati su, njihov rad je poznat, ali moraju povisiti razinu produkcije.

Vjerovanje, a ne magija� Što je s Hausama?Afolayan: I oni imaju svoju proizvodnju. Imaju Kannywood, malu industriju koja se trudi.

� Znači ne možete reći jesu li priče ispričane u Yoruba, Igbo i Hausa filmovima iste ili barem slične? Afolayan: Različite su jer imamo različite kulture i različita vjerovanja. Ljudi filmove snimaju na temelju iskustva, a iskustva naroda Hausa su drugačija od iskustva naroda Igbo, koja su, pak, drugačija od iskustava Yoruba. Gledajte, mi imamo još i brojna druga plemena i manjine koji također imaju svoje priče. Zato bih u budućnosti

htio raditi nešto što potječe iz drugog plemena, na njihovu jeziku, a vjerujem da bih i to mogao dati u međunarodnu prodaju jer za mene jezik nije najvažniji za film.

� A moć magije je vjerojatno zajednička svima. Je li to razlog zašto o tome govorite u Figurici? Afolayan: U tome se nalazi veliki obrat Figurice. Ljudi prije nego što vide film imaju neku takvu percepciju… Kažu: “To je jedan od onih juju filmova.” Ali nakon što vide film, skamene se od obrata u njemu koji je toliko drugačiji da ga nitko nije mogao predvidjeti. Tu se ne radi o magiji, već o vjerovanju i na kraju sami morate odlučiti u što ćete vjerovati, tako da je kraj otvoren.

� A magija je i vrlo filmična. Nadajmo se da ćete snimiti još filmova. Afolayan: Da, svatko ima neki početak, a mislim da sam ja na početku i da će biti još mnogo filmova. Spreman sam za pripremu svog sljedećeg filma. Samo se nadam da ću uspjeti vratiti novac uložen u ovaj, distribuirajući ga raznim kanalima. �

AnketaMima SIMIĆfilmska kritičarka

svatko može postati boljševikKakvi, koliko snažni i koliko dalekosežni mogu biti učinci prikazivanja u nas filmova iz do sada malo poznatih, a velikih kinematografija kao što su indijska i nigerijska?Općenito volim vjerovati da stvaranje i prikazivanje filmova uvijek ima upi-san revolucionarni potencijal, no on se postvaruje isključivo u trenju s vidnim i ideološkim poljem gledatelja. U tom će smislu program ovogodišnjeg SFF-a biti izniman izazov na dva plana – na uže voajerskom, a potom i na političkom planu, koji će se, vjerujem, iskristalizi-rati tek kad iščezne prvotni moment očuđenosti kulturološki nebliskim nam kinematografijama. Stoga je za potpun revolucionarni učinak nužno pomno sli-jediti uputstva vašeg filmskog liječnika ili ljekarnika i izlagati se programu SFF-a najmanje triput dnevno.

Koliki je potencijal filma u širim društvenim dekolonizacijskim, emancipacijskim borbama?Moja vjera u praktični (emancipatorni, revolucionarni) potencijal filma brani mi da odgovorim drugačije no da pa-rafraziram doktora Josepha Göbbelsa i ustvrdim da svatko bez čvrstih ideološ-kih uvjerenja pod utjecajem filma (koji nikad nije ideološki nevin) može posta-ti boljševik... odnosno tko/što je već za određenu borbu neophodno. No film (kao i bilo što drugo iz izvanjskoga svi-jeta) ima isključivo potencijal otponca, alatke, sjekirice za zamrznuta mora u nama i izvan nas. A odluka hoće li se na-glavce baciti u hladnu vodu revolucije na kraju ipak leži u oku promatrača.

Što očekujete od ovogodišnjega Subversive Film Festivala?Očekujem da ću podosta izostajati s rad-nog mjesta, pa kad mi posljedično dadnu otkaz u domicilnoj korporaciji potvrdit će se emancipatorna moć SFF-a! �

14 15

Etnografski film bio je podložan pro-mjenama češće od ostalih podvrsta dokumentarnog filma. To je djelo-

mično uvjetovano konstantnim preispiti-vanjem njegova statusa unutar antropolo-gije i filmologije, ali i pojavom Interneta i novih medija koji su značajno promijenili odnose moći između promatrača, u ovom slučaju etno-sineasta, i promatranog, tj. Drugog. Globalizacija i veća dostupnost vi-dea i novih medija omogućila je pripadni-cima drugih, tradicionalno promatranih, kultura da sami snimaju filmove o sebi. Jedanaest najreprezenta tivnijih filmskih uradaka u ovoj sekciji prikazuju povijes-ni razvoj etnografskog filma u posljedn-jih pedeset godina. Premda se o pravom postkolonijalnom filmu može govoriti tek unatrag nešto više od dvadesetak godina, u uži izbor odabrani su i filmski uradci koji su direktno utjecali na razvoj onoga što danas zovemo postkolonijalni etnograf-ski film.

Cilj sekcije je prikazati publici stilsku i žanrovsku raznolikost suvremenog etno-grafskog filma te usporediti novije uradke s filmovima pretečama postkolonijalne etnografske filmografije. (...)

Širenjem globalizacije, film i novi mediji postali su dostupniji, što je promije-nilo položaj i zastupljenost Drugoga u medijima. Drugi u postkolonijalnom etno-grafskom filmu više nije pasivan objekt proučavanja, nego je aktivan sudionik u stvaranju filmskog izriča-ja i tvorac prikaza o svojoj kulturi. Suvremena produk-cija etnografskih fil mova označila je početak nove ere u vizualnoj antropologi-ji. Ru šenjem do minantnog europocentričnog diskursa novi glasovi, novi pogledi i alternativne spoznaje obogatili su suvre-meni etnografski film. Kolaborativni film, autohtoni mediji, film zajednice, eksperi-mentalna etnografija, participacijska an-tropologija, samo su neki od termina koji opisuju raznolike vizualne uratke. (...)

Raznolikost filmskih uradaka pred-stavljenih u ovoj sekciji dokazuje da se domena vizualne antropologije sve više širi. Etnografski film više nije isključivo

István MÉSZÁROS: Socijalizam ili barbarizamJesenski i Turk, Zagreb, 2011.

16. 5. ponedjeljak / 18:00 / galerija kina Europa

Zygmunt BAUMAN: Tekuća modernostNaklada Pelago, Zagreb, 2011.

18. 5. srijeda / 18:00 / galerija kina EuropaJedna je od ključnih knjiga za razumijevanje našega doba, knjiga u kojoj se ovaj utjecajni sociolog hrabro uhvatio u koštac s onim “ovdje i sada”; s promjenama u društvenoj, političkoj, ekonomskoj... ali i privatnoj sferi, kojima danas svjedočimo i koje – dobrim dijelom zbog njihove nestalne prirode – teško uspijevamo definirati. A to “ovdje i sada” je, prema Baumanu, obilježeno ponajprije fluidnošću – rastakanjem svega čvrstoga, stabilnoga i trajnoga, što je u naše živote unijelo posvemašnju nesigurnost, nestalnost, fragmentaciju i dezorijentiranost. �

Značenje MagrebaFraktura, Zagreb, 2011.

18. 5. srijeda / 19:00 / galerija kina EuropaJoš uvijek je teško reći koje je točno značenje Magreba, ali jedno je već i sada sigurno: samospaljivanje mladića u Tunisu pokrenulo je niz narodnih pobuna koje se poput plime šire Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom, pokazujući što je to prava borba za demokraciju. Za razliku od svjetske diplomacije i geostrateških kalkulacija, kojima je glavna briga da se očuva status quo, vodeći intelektualci današnjice – od Žižeka i Badioua preko Negrija i Tariqa Alija do Samira Amina i Noama Chomskog – u knjizi Značenje Magreba reagiraju na događaje koji samo na prvi pogled nisu povezani i s nama. �

Antonio NEGRI:Zbogom, gospodine Socijalizam!VBZ, Zagreb, 2011.

19. 5. četvrtak / 19:00 / galerija kina EuropaU današnje doba ratova i globalizacijske krize, što će se dogoditi s globalnom ljevicom? U knjizi Zbogom, gospodine Socijalizam Antonio Negri, jedan od vodećih suvremenih ljevičara, daje analizu globalnih zbivanja i svoje prognoze o budućnosti ljevice u doba neoliberalizma. Knjiga je sastavljena od razgovora što ih s Negrijem vodio filozof Raf Scelsi, a forma dijaloga daje joj izuzetnu protočnost. �

Terry EAGLETON:Zašto je Marx bio u pravuBookmarker, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

20. 5. petak / 18:00 / galerija kina EuropaU ovoj polemičkoj i kontroverznoj knjizi, Terry Eagleton bavi se predrasudom kako je marksizam mrtav i kako je s njim gotovo. Uzimajući deset najčešćih prigovora marksizmu, Eagleton u analizama svake od tih kritika pokazuje kako su one tek bijedna travestija izvorne Marxove misli. U svijetu u kojem su velike krize iz temelja uzdrmale kapitalizam, knjiga Zašto je Marx bio u pravu podjednako je nužna i pravodobna kao što je odvažna i smiona. �

Gayatri Chakravorty SPIVAK:Nacionalizam i imaginacijaFraktura, Zagreb, 2011.

24. 5. utorak / 19:00 / Filozofski fakultet D7U knjizi se nalaze eseji Nacionalizam i imaginacija, Novo promišljanje komparativizma, te jedan od najvažnijih tekstova suvremene kritičke misli Mogu li podčinjeni govoriti?, a u svakom od njih, te u predgovoru pisanim posebno za hrvatsko izdanje autorica jasno artikulira kritiku neokolonijalnog kapitalizma, financijalizacije svijeta i globalizacije usporedo s kritikom epistemičkog nasilja, stvarajući “živu teoriju”, a teoriju shvaćajući kao “strategiju preživljavanja”. �

Dobitnik nagrade Camera d’Or za najbolji denitantski film festivala u Cannesu pripovijeda ljubavnu priču o dvoje četrnaestogodišnjih Aboridžina koji, umjesto potrage za boljim životom, vrijeme provode spavajući ispod mosta i drogirajući se ljepilom. Samson i Dalila jasno ocrtava siromaštvo i neimaštinu u kojoj i danas žive udaljene aboridžinske zajednice... �

Filmovi koje nipošto ne smijete propustitiDan kada je mjesec menstruiraoTakumã i Maricá Kuikuro � Brazil, 2004.

Prvi igrani film nastao u produkciji ženske eskimske udruge, Arnait Video Production, koja se bavi ekranizacijom eskimskih priča o starim tradicijama i običajima. Radnja se odvija u vrijeme kada Inuiti još nisu došli u doticaj s bijelcima. Dječak Maniq i njegova baka Ninioq svake godine, po eskimskoj tradiciji, kada zatopli odlaze na udaljeni otok kako bi lovili i sušili ribu za hladne zimske dane. Maniqov otac obećaje da će doći po njih po završetku ljetnog perioda, ali nakon dugog čekanja Ninioq shvaća da su ona i unuk ostavljeni sami na otoku i da moraju naći način da prežive... �

Sugestivan prikaz života Kuikuro autohtone populacije. Za razliku od tradicionalnog dokumentarnog filma, sugovornici i redatelji su insideri. Premda bi se zbog tematike po zapadnjačkoj žanrovskoj klasifikaciji film mogao definirati kao etnografski dokumentarac, način izlaganja, obrada teme, odsutnost

“znanstvenog” glasa antropologa kao i činjenica da su redatelji pripadnici Kuikuro plemena, dokaz su da novi prikazi autohtonog stanovništva napokon zasluženo imaju jednaku vjerodostojnost i estetsku vrijednost kao i tradicionalni etnografski dokumentarni filmovi. �

Samson i DalilaWarwick Thornton � Australija, 2009.

Prije sutraMarie-Hélène Cousineau, Madeline Ivalu � Kanada, 2008.

Etami BORJAN

Pogledi s margine

Postkolonijalni etnografski film Promocije knjiga

Anketa1) Kako ocjenjujete val prosvjeda u

Hrvatskoj, počevši s Pravom na grad, preko studentskih blokada pa do nedavnih “Facebook-prosvjeda”? Kako ih tumačite, koji je njihov stvarni potencijal?

2) Kako bi danas trebala izgledati i je li uopće moguća neka nova politika, koja bi izlazila izvan institucionalno zadanih neoliberalnih i eurointegracijskih okvira?

3) Što očekujete od ovogodišnjeg Subversive Film Festivala?

Žarko PUHOVSKIfilozofDug slijed koraka demokracije1) Riječ je, koliko razumijem, o nezanemarivu socijalnome potencijalu koji, međutim – u tradicionalnim filozofijskim kategorijama sročeno – nije dospio do vlastite aktualizacije. S ovako formuliranoga stajališta to je veoma ozbiljan prigovor, no drukčije to izgleda rabe li se neki od obrazaca koji prožimaju suvremeno mišljenje (ovih je dana šezdeset godina od objavljivanja Minima moralia – djela bez čijega razumijevanja postmoderna ostaje tek komparatističkom šminkom). Pojmivši, dakle, da je “cjelina neistina” nadaje se – u mnogome produktivna

– paralela sa zbivanjima 1968. Ništa što su ondašnji “revolucionari” doista željeli postići nije uspjelo, no svijet je (tek za nemisaone fundamentaliste marginalno) u mnogome promijenjen, svakidašnjica je doista “iščašena u biti”. Nešto slično, možda, može biti opet na djelu. Prosvjedi su zamrli zbog preskromnih ciljeva (tri drva u Varšavskoj, tri promila budžeta kod plenumaša), ili pak zbog inherentne nesuvislosti (zahtjev za izborima

“odmah”, s time da se ne želi ni jednu od stranaka koja sada može dobiti izbore, svjetonazorski galimatijas uporabljenih parola okrunjen klicanjem guverneru Narodne banke, itd.).

No, zbivanja su u mnogome nadrasla (oskudne) povode i slabo artikulirane parole. Ne toliko samorazumijevanjem, kojemu (ako već autorefleksija nije moguća) žalosno nedostaje autoironija (jer nekoliko tjedana baškarenja na ispražnjenome fakultetu smrtno ozbiljno nazive

“borbom“), pa ni marom brojnih okolišnih amatera (ljubitelja) kojima se, pod pritiskom emocionalnoga titranja, svakodnevno kriptoteorijski priviđala revolucija (ni više ni manje). Ovo je nadrastanje slijedilo glasovit Brechtov epistemologijski naputak:

“Trn u oko najbolje je povećalo”. Jer, baš kao i 1968., pojavio se je eksterni, sustavski neautorizirani (kolektivni) subjekt. Istina je da taj skandalozni subjekt ni sama sebe baš ne razumije (pa bezbrižno šeta ispod parole “Jedan svijet – jedna borba” u tenisicama koje su – ropskim radom – proizvela južnoazijska ili afrička djeca, pa se poziva na Marxa u kritici kapitalske reprodukcije, a kliče: “znanje nije roba“). Istina je i da ga rečeni ljubitelji ne uspijevaju dovesti ni blizu pojmu (jer ljubav rijetko promiče spoznaju). Sve to međutim ne niječe neosporni potencijal dogođenoga, no on i dalje vapi barem za teorijom na razini

promjena, koje su se (nikako samo politički) nedvojbeno zbile – o praksi osviještena radikalnog zahvata u zbilju i dalje je, s obzirom na danost, nepotrebno govoriti (osim neuko-bahatima koji nekako vjeruju da već njihove riječi mijenjaju svijet; gotovo na razini pouke iz Liberty Walancea:

“Print the legend“).

2) Izvan rečenih okvira moguća je samo stara politika – misli li se, primjerice, na Marxovu tragu (za što ima dobrih razloga). Jer, novo se – sa stajališta obvezanoga razumijevanjem epohe

– može naći samo unutar do najviše razine razvijenoga starog (modela, sustava, svijeta, modusa proizvodnje, itd.). Ostavi li se ovdje po strani pitanje o teorijskoj nosivosti ideologizirane etikete “neoliberalizam”, ostaje čini se jasnim: ni reforma, niti revolucija nisu mogući s periferije (i dalje valja

“učiti od Dashaia”!), jer odanle nije moguće dovođenje “postojećega do razine neizdrživa protuslovlja”. Klandestini revolucionarni put zahtijeva, pokazalo se je, teško podnosivu cijenu (legendarna je krtica ispala nekako sličnija ježu). Ostaje stoga redistribucija parlamentarno-demokratske raspodjele prava. To, međutim, nije masovka zbrzano proklamirana

“neposrednom demokracijom”. To, možda, jest raspravna (deliberativna) demokracija kojom bi se, u frustrirajuće dugome slijedu koraka doduše, moglo pokušati zadani kosmoeikos preobraziti u kosmopolis.

3) Sve najbolje (što reče naš dimnjačar). �

Andrea ZLATARteoretičarka književnostiNovi oblici organizacije građanskog otpora1) U smislu rezultata, učinci navedenih prosvjeda nisu u realnoj pozitivi: Pravo na grad nije spriječilo izgradnju podzemne garaže i rampe u sklopu projekta Cvjetni; studentske blokade imale su kratkoročne rezultate u smislu usporavanja “konačnog rješenja” visokog obrazovanja, koje je sada na djelu; Facebook prosvjedi su utihnuli i nisu regrutirali mnoštvo, usprkos izostanku homogenog političkog predznaka (ili možda zbog toga). U smislu socijalnih praksi prosvjeda u prostoru civilnih i posebno sveučilišnih inicijativa, mislim da su prosvjedi Pravo na grad i studentske blokade važni kao

novi oblici organizacije građanskog otpora koji sada imaju puno veći potencijal društvene promjene nego prije tri ili četiri godine. Za Facebook prosvjede rekla bih da je razlog njihova neuspjeha u nedostatku artikulacije razloga i svrhe prosvjeda. Vjerojatno 4 milijuna građana i građanki Hrvatske ima neki razlog za prosvjed, ali “imati partikularan razlog” nije osnova za poticanje masovnih prosvjeda, tu moraju postojati zajednički nazivnici, a oni su, naročito u početku Facebook prosvjeda, bili svjetonazorski suprotni.

2) Razmišljam o prilično pesimističnoj Furedijevoj analizi potencijala civilnih akcija u odnosu na postojeće okvire političkog vladanja i upravljanja, koju poznajemo eksplicitno iz njegove knjige Politika straha. U odnosu na političku perspektivu Hrvatske, mislim da je uklapanje u eurointegracijske okvire nužnost, ono na čemu se poslije mogu temeljiti promjene i postepeno oblikovanje zasebne pozicije. Ali neoliberalni okvir ima konzekvencije koje ulaze u prostore koji nisu ni vladajućoj politici najdraži, u prostore socijalnih prava. Jasno je da vladajuća stranka čuva socijalna prava samo u prostoru od kojega očekuje direktnu biračku podršku, to je klasična populistička pozicija. Najveće razočaranje u političkom životu za mene je upravo to napuštanje svih ideja socijalno senzibilnih mjera u prostorima javnih politika (obrazovanje, zdravstvo, kultura). Siromašni, mladi ili stari, dajte naprosto nestanite, to govori sadašnja javna politika. Ne treba vam obrazovanje, skupi ste za zdravstveno održavanje, čemu potreba za kulturom. Sve to: pravo na kvalitetnu zdravstvenu uslugu, pravo na kvalitetno obrazovanje, na kulturu – pripada samo eliti koja to može platiti ili je dobiva po nekoj od klijentelističkih logika. Pravo na rad, samo za one koji prihvaćaju robovske uvjete neoliberalizma. U zemlji koja iz dnevnopolitičkih razloga još uvijek negira svako naslijeđe socijalizma, ne vidim naročitu perspektivu promjena.

3) Pamet, kritičku energiju i veselje. Znam da ta trijada može zvučati konzumeristički glupo, ali SFF je program koji od početka stvara osjetljivost na teme koje su marginalne (i) u kulturnom/akademskom polju. Kritički potencijal razvija se u interakciji organizatori-gosti-publika, pa je veselje zbog potonjega očekivani rezultat. �

dokumentarni, a dijapazon autohtonih uradaka ne veže se samo za etnografske doku-mentarne filmove, nego i za razne druge nove medije koje autohtone zajednice koriste kako bi artikulirale vlastite društveno-političke proble-me i probili se na globalnu scenu. Etnografski filmovi prikazani u ovoj sekciji te-matiziraju aktu alne pro-bleme u postkolonijalnom etnografskom filmu kao što su: status etnografskog filma unutar antropologije, utjecaj medija na autohtono stvaralaštvo, preispitivanje

tradicionalnog odnosa etno-sineaste i Dru-goga, itd. Uvidom u recentne autohtone filmske uradke čiji su autori oni koji su u tradicionalnom etnografskom filmu bili snimani subjekti, vidljivo je koliko se pri-kaz donedavno marginaliziranih skupina razlikuje od dominantnog zapadnjačkog diskursa. �

(Iz kataloškog teksta selektorice Festivala.)

8–21. 05. ¶ KINO EUROPA ¶MALI SAJAM KRITIČKO-TEORIJSKE LITERATURENaklada Pelago ¶ Jesenski i Turk ¶ Fraktura ¶VBZ ¶ Naklada Ljevak ¶ Biblioteka Sinestetika ...

Uz ovaj kupon u Kinu Europa

ostvarujete 30% popusta na

časopise Up & Underground

i katalog festivala!

SUBVERSIVE FILM FESTIVAL SVIBANJ / MAY 2011 FILMSKI PROGRAM PROMOCIJE WWW.SUBVERSIVEFILMFESTIVAL.COM

sponzori festivala

partneri

medijski pokrovitelji