SVETO RIMSKO CARSTVO NJEMAČKOG NARODA

Nakon mira u Verdunu 843.g. ,kada se Karlova država raspala na tri djela, započinje samostalna povijest tih triju država. Jedino što im je bilo zajedničko je činjenica da su to bile države samo po imenu. Razlog leži u tome što je kršćanska Europa u 9. St. proživljavala istovremene napade nekršćanskih sila : Arapa, Normana i Mađara.

Zbog potrebe obrane zemlje od tih napada, Karolinzi su trebali pomoć plemića- vazala , koje su obilato nagrađivali svojim posjedima. Posljedica toga je da su vazali postali moćniji od svog seniora a države je zahvatila feudalna anarhija. U takvim okolnostima izumire dinastija Karoling u sve tri države: u srednjoj u 9. st. a u zapadnoj i istočnoj Franačkoj u 10.st. Tim državama zavladale su nove dinastije.

Istočnofranačkom državom zavladala je dinastija Otonovaca, a naziv je dobila po najpoznatijem vladaru iz te dinastije- Otonu I ( 936-973) –

Ugled je stekao 955..g. pobjedom na Leškom polju ( kod Ausburga) nad Mađarima. Nakon teškog poraza, Mađari prestaju sa svojim pljačkaškim pohodina na zapadnu Europu i trajno se naseljavaju u Podunavlju.

Zaustavivši opasnost s istoka, Oton kreće na Rim, prijestolnicu Zapadnog Rimskog Carstva koje je, kao i Karlo Veliki prije njega, želio obnoviti. On je iskoristio bezvašće u srednjoj franačkoj državi koje je nastalo nakon izumiranja Karolinga. Kada ga je u pomoć pozvao tadašnji papa Ivan XII, Oton je krenuo u vojnu intervenciju na Apeniniski poluotok i time znatno uvećao opseg svoje države.

Iz zahvalnosti papa ga je u Rimu 962.g. okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda ( koje će opstati sve do poč. 19.st.) Iskoristivši svoju moć, Oton je ozakonio odluku da ni jedan papa ne može biti posvećen prije nego položi vjernost njemačkom caru. Čin kojim svjetovno lice dodjeljuje duhovnu službu naziva se laička investitura. Takav odnos značio je podvrgavanje crkve državi tj. njemački carevi od tada postaju seniori papinstva. Crkva je ubrzo osjetila negativne posljedice laičke investiture a to su: nepotizam, nikolaitizam i simonija .

Nepotizam je pojava kada carevi na biskupske položaje postavljaju svoje rođake kako bi imali što jači oslonac i kontrolu nad crkvom. Nikolaitizam je praksa oženjenih svećenika. Simonija je prodaja duhovnih položaja. Zbog svih ovih pojava crkva je počela doživljavati moralni pad jer je odstupila od osnovnih kršćanskih postavki o skromnosti i asketizmu. Još veći udarac crkva će doživjeti 1054.g. kada se dogodila shizma.

CRKVENI RASKOL ILI SHIZMA

Unatoč Propasti Zapadnog Rimskog Carstva rimski biskupi su smatrali da oni trebaju imati primat nad cijelim kršćanskim svijetom jer je upravo u Rimu tijekom Neronovih progona stradao Isusov učenik Petar – prvi rimski papa. Zbog toga su smatrali da rimska biskupija treba biti nadređena svim ostalim biskupijama. U kršćanskom svijetu Rim je trebao biti „ primus inter pares“ ili „prvi među jednakima“.

Ovakvim težnjama rimskih papa suprotstavljali su se carigradski patrijasi, osobiti nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Antagonizmi između Istoka i zapada bazirali su se na razlikama u crkvenoj disciplini i jezičnim razlikama ( obredi na Istoku vršili su se na grčkom, a na Zapadu na latinskom jeziku). Rivalstvo se produbljivalo i zbog pitanja iz kojeg će se centra širiti kršćanstvo u poganskim germanskim i slavenskim zemljama, iz Rima ili Konstantinopolisa.

Neposredan povod za raskol vezan je uz normansko osvajanje bizantskih posjeda na jugu Apeninskog poluotoka u dr. pol. XI st. Stoga se tadašnji bizantski car obratio papi Lavu IX kako bi uz pomoć zapadnih istjerao Normane sa svojih posjeda. Papa se odazvao pozivu u pomoć i u Carigrad poslao svog legata ( izaslanika).

No i papini izaslanici i carigradski patrijarh ponašali su se krajnje netolerantno. Umjesto da dođe do pregovora, papini izaslanici su na oltar crkve sv. Sofije položili bulu o ekskomunikaciji ( izopćenju) carigradskog partijarha iz kršćanske crkve. Isto to učinio je carigradski patrijarh papinim izaslanicima. Tim činom je 1054.g.došlo do shizme ili crkvenog raskola, a dotad jedinstvena kršćanska crkva podijelila se na zapadnu ili katoličku i istočnu ili pravoslavnu crkvu.