SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Aleksandra Kolmanić

RICARDOVA TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI I PORTEROVA

TEORIJA KONKURENTSKIH PREDNOSTI, NJIHOV KOMPARATIVNI PRISTUP

TE AKTUALNOST TEORIJA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

RICARDOVA TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI I PORTEROVA

TEORIJA KONKURENTSKIH PREDNOSTI, NJIHOV KOMPARATIVNI PRISTUP

TE AKTUALNOST TEORIJA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr.sc. Dragoljub Stojanov

Student: Aleksandra Kolmanić

JMBAG: 0081126326

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije (izvanredni)

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja .............................................................................................. 1

1.2. Radna hipoteza ........................................................................................................................ 2

1.3. Cilj i svrha istraživanja ............................................................................................................. 2

1.4. Znanstvene metode ................................................................................................................ 3

1.5. Struktura rada ......................................................................................................................... 3

2. TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI ................................................................. 5

2.1. Povijest ekonomske teorije ..................................................................................................... 5

2.2. „Stara“ ekonomija, nasuprot „nove“ ekonomije ................................................................... 8

2.3. David Ricardo ........................................................................................................................ 18

2.4. Radna teorija vrijednosti ....................................................................................................... 20

2.5. Međunarodna podjela rada i specijalizacija .......................................................................... 21

2.6. Potražnja za radom ............................................................................................................... 24

3. TEORIJA KONKURENTSKIH PREDNOSTI ............................................................... 26

3.1. Michel Eugene Porter ............................................................................................................ 28

3.2. Odrednice nacionalne prednosti - model „dijamanta“ ......................................................... 30

3.2.1. Raspoloživost faktora ..................................................................................................... 33

3.2.2. Uvjeti potražnje .............................................................................................................. 38

3.2.3. Vezane i podržavajuće industrije ................................................................................... 41

3.2.4. Strategija poduzeća, struktura i rivalitet ........................................................................ 43

3.2.5. Uloga slučajnosti ............................................................................................................ 44

3.2.6. Vlada ............................................................................................................................... 45

3.2.7. Determinante u perspektivi ........................................................................................... 47

4. KOMPARATIVNI PRISTUP TEORIJA ......................................................................... 49

5. AKTUALNOST TEORIJA ............................................................................................... 53

6. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................... 56

7. LITERATURA ................................................................................................................... 58

8. POPIS TABLICA ............................................................................................................... 61

9. POPIS SHEMA ................................................................................................................... 62

10. POPIS GRAFIKONA ...................................................................................................... 63

1

1. UVOD

Za diplomski radi, u suradnji sa mentorom, odabrala sam temu „Ricardova teorija

komparativnih prednosti i Porterova teorija konkurentskih prednosti, njihov komparativni

pristup te aktualnost teorija“.

U drugoj i trećoj cjelini diplomskog rada autor objašnjava razvoj ekonomske teorije kroz

povijest, teoriju komparativnih prednosti i teoriju konkurentskih prednosti, njihove

determinante, te njihov značajan utjecaj na ekonomski rast i blagostanje zemlje. U vrijeme

Davida Ricarda, ekonomskog mislioca koji upotpunjuje klasični sustav političke

ekonomije, razvoj zemlje temeljio je na komparativnim prednostima, odnosno, jeftinoj

radnoj snazi i prirodnim resursima. Dok pri Porterovom modelu konkurentskih prednosti,

dolazi do potrebe unaprijeđenih faktorskih uvjeta, temeljenih na znanju, razvijenoj

infrastrukturi, inovacijama, istraživanju i tehnologijama, koji su koncentrirani u firmama,

osobito transnacionalnim. Kroz rad posebno će se isticati radna teorija vrijednosti u

Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti, koja je imala važnu ulogu u međunarodnoj

razmjeni kao i specijalizacija u proizvodnji odabranog proizvoda te razlozi razmjene prema

Ricardovoj teoriji. Zatim Porterov model „dijamanta“, kao neophodnoj strategiji za

povećanje produktivnosti određene zemlje. Autor će u četvrtoj cjelini obrađivati

komparativni pristup navedenih teorija, dok u petoj njihovu aktualnost, te na koncu

zaključne riječi autora.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja je: pojam komparativnih prednosti, te pojam konkurentskih prednosti,

njihov komparativni pristup, te aktualnost teorija.

Za prethodno navedeni problem istraživanja, moguće je utvrditi predmet istraživanja:

komparativna prednost na nacionalnoj osnovi kroz radnu teoriju vrijednosti, konkurentska

2

prednost pokrenuta iz mikroekonomskog aspekta zemlje, odnosno determinante koje čine

konkurentsku prednost, i njihov utjecaj na međunarodnu trgovinu.

1.2. Radna hipoteza

Na temelju prethodno navedenog problema i predmeta istraživanja ovog diplomskog rada,

izvodi se hipoteza koja glasi: analizom uviđamo kako se po tradicionalnom pristupu

razvitak zemlje i međunarodne trgovine temeljio na komparativnim prednostima, kao što je

jeftina radna snaga (proizvodnost rada), te prirodni resursi, dok u suvremeno vrijeme

moguće je utvrditi da se fokus teorije komparativnih prednosti mora realocirati s nacije -

države, kao elementarnog subjekta istraživanja, na firmu (transnacionalnu firmu) kao

novog temeljnog subjekta međunarodne i globalne ekonomije.

1.3. Cilj i svrha istraživanja

Svrha istraživanja ovog diplomskog rada je: Ukazati i objasniti značenje i teoriju

komparativnih i konkurentskih prednosti, te razjasniti kako firme mogu što efikasnije

konkurirati na svjetskom tržištu.

Cilj istraživanja: na temelju dostupnih teorijskih materijala, prikazati značajke

komparativnih i konkurentskih prednosti. Kakvog su utjecaja imale komparativne

prednosti u vrijeme Davida Ricarda na ekonomsko stanje zemlje, i kako se one danas

odražavaju na konkurentskom tržištu. U ovom radu, pokušava se razjasniti koliko je veliki

značaj u ono vrijeme dala Ricardova teorija komparativnih prednosti, a koliko danas

Porterova teorija konkurentskih prednosti i njegov model „dijamanta“. Analizirati će se

komparativni pristup te aktualnost navedenih teorija.

3

Kako bi se što bolje istražila svrha i cilj ovog diplomskog rada potrebno je :

· pojasniti što je komparativna prednost

· prikazati što označava komparativnu prednost

· objasniti što je konkurentska prednost

· prikazati što determinira konkurentsku prednost

· pojasniti kakva je povezanost između komparativne i konkurentske prednosti

· prikazati koliki je značaj konkurentske prednosti za određenu firmu

1.4. Znanstvene metode

U radu su korištene različite metode znanstvenog istraživanja: metoda analize, metoda

komparacije, metoda deskripcije, metoda sinteze i dedukcije, te povijesna metoda. Kroz

izradu diplomskog rada autor se koristio domaćom i inozemnom literaturom i izvorima.

Kao oblik ilustracije korištene su sheme, tablice, te grafikoni.

1.5. Struktura rada

Kroz diplomski rad se protežu 4 međusobno povezane cjeline, a uz uvod i zaključak čine

cjelokupni rad.

U prvom dijelu o teoriji komparativnih prednosti, autor predstavlja razvoj ekonomske

teorije kroz povijest, tvorca teorije, pojašnjava osnovne značajke komparativnih prednosti,

te faktore koje je osnivač postavio kao čimbenike teorije i razloge za međunarodnu

razmjenu.

U drugoj cjelini naziva „Teorija konkurentskih prednosti“, autor opisuje sam pojam

konkurencije, piše o osnivaču teorije te o razvoju njegove teorije, determinantama koje ju

čine.

4

U trećem dijelu diplomskog rada autor utvrđuje komparativni pristup teorija, odnosno

usporedni pristup između teorije komparativnih i konkurentskih prednosti. Kako utječu

jedna na drugu, te kolikog su značaja za nacionalno blagostanje, prosperitet zemlje.

U četvrtoj i zadnjoj cjelini „Aktualnost teorija“, autor analizira aktualnost teorije

komparativnih prednosti i konkurentskih prednosti.

Na samom kraju, iznose se zaključne misli i stavovi, te popis korištene literature te popisi

tablica i shema.

5

2. TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI

Do suvremene teorije vanjske trgovine došlo je zbog razvoja ekonomske misli kroz

stoljeća. Prema tome autor će u samom početku rada prvo pojasniti razvoj ekonomske

teorije, no sam razvoj teorije komparativnih prednosti o kojoj ćemo više govoriti, proteže

se kroz više od 2 stoljeća.

2.1. Povijest ekonomske teorije

Tokom ranog perioda ekonomskog razvoja, od 16. do 18. stoljeća, merkantilizam je bio

vladajuća škola ekonomije. Merkantilisti su zagovarali ekonomsku politiku države, s

ciljem rasta bogatstva i moći same države, a i samog pojedinca. U pojedinim državama,

merkantilizmom dolazi do prvih važnijih vladinih intervencija nad gospodarstvom, a kroz

to razdoblje stvoren je veliki dio modernog kapitalističkog sustava. Teorija tvrdi da na

prosperitet nacije utječe njena ponuda kapitala, a to su zlatne i srebrne poluge, te da

globalni obujam svjetskog gospodarstva ostane nepromjenjiv. Vladina uloga bi u

gospodarstvu trebala biti protekcionistička, tako što će poticati izvoz, a s druge strane

obeshrabrivati uvoz, uz pomoć carina. Merkantilistički sistem počeo se raspadati krajem

17. i u prvoj polovici 18. stoljeća. Tako su se sve više ekonomska istraživanja usmjeravala

na ekonomske pojave unutar zemlje, te se prihvaćala filozofija prirodnog prava, tj. prirodni

poredak stvari čije otkrivanje je cilj ekonomske znanosti, kojim bi se lakše shvaćao

gospodarski proces. S vremenom se dolazilo do novih uviđaja, npr. ne ostvaruju bogatstvo

samo zlato i srebro niti međunarodna razmjena, već rad i njegova efikasnost (W.Petty).

Usklađeni razvoj se počeo odnositi i na vanjsku trgovinu, a ne samo unutarnju. Razdoblje

merkantilizma je završilo polovicom 18. stoljeća kada je D. Hume porušio teoriju o

trgovinskoj bilanci, za koju se smatralo da je način bogaćenja zemlje. Dok s druge strane F.

Quesnay u svojem modelu domaću poljoprivredu postavlja u centar gospodarskog života.

Taj završetak je obilježen i parolom „Laisser faire, laisser passer“ ("Pustite neka svatko

čini što želi i neka sve ide svojim tokom"), a osnovana je na zahtjev uklanjanja državne

intervencije u tržišne tijekove, te potpune slobode kretanjuekonomskih pojava i

6

neograničenoj tržišnoj konkurenciji, dakle kapitalističke proizvodnje i trgovine. Time

nastupaju fiziokrati, na čelu sa prethodno spomenutim F. Quesnay, koji uzdiže

poljoprivredu kao osnovu gospodarskog razvoja. Zatim se pojavio Adam Smith, škotski

ekonomist i mislilac, koji je na osnovu prethodnih stavova merkantilista i fiziokrata,

odbacio njihov sustav i utjelovio ekonomski sistem u djelu „ Istraživanje naravi i uzroka

bogatstva naroda“ (1776). Za ostvarivanje razine bogatstva prihvaća jedino rad, te postaje

značajan među ekonomskim misliocima svojom teorijom apsolutnih prednosti. Za

organizaciju u gospodarstvu postavlja podjelu rada, te slobodu trgovine i poduzetništva kao

osnovne njegovih spoznaja. Pruža jasnu sliku prirodnog poretka koja daje dinamiku u

razvoju društva, svojom doktrinom ekonomskog liberalizma. Smitha nazivamo i

utemeljiteljem klasične političke ekonomije.

Na Smitha se nastavlja David Ricardo („Načela političke ekonomije i

oporezivanja“, 1817.), koji upozorava na moguće razlike i ograničenja kapitalizma i

razvoja, posebno u pogledu podjele dohotka u društvu, nezaposlenosti. Zalagao se za

teoriju radne vrijednosti, te teoriju vanjske trgovine temeljenu na načelu komparativnih

prednosti. No o tome ćemo više govoriti u nastavku rada. Kao kritika na klasične

ekonomiste postavljaju se socijalisti utopisti, zauzimajući se za organizaciju društva na

korporativnim načelima kojim bi zamijenili kapitalizam, te njemačka povijesna škola. Kao

najoštriji kritičar kapitalizma javlja se Karl Marx, zagovarajući teorije, radne vrijednosti,

viška vrijednosti, kapitala, najamnine i radne snage, raspodjele te društvene reprodukcije.

Njegove stavove ne priznaje neoklasična škola nastala 1871., koja odbacuje radnu teoriju

vrijednosti i ima negativan stav glede ekonomske funkcije države. Oni dolaze do spoznaje

o tržištu i ekonomskim zakonitostima (Stojanov, 2012.).

1929.-1933. razdoblje je velike krize, kada se javlja Keynes sa svojom školom

(kejnezijanska škola), kao tvorac makroekonomije. Izlaz iz krize vidi u državnoj

intervenciji za koju se smatra da dovodi do povećanja agregatne potražnje. Njegovi glavni

ciljevi bili su potaknuti porast proizvodnje, punu zaposlenost, te pravedniju raspodjelu

nacionalnog dohotka. Tim faktorima bi se izašlo iz krize te stabilizirao kapitalizam. Do

kraja 60-ih njegova teorija je imala utjecaja u ekonomskoj politici, tada kreću tehnološke

promjene i širenje svjetskog tržišta te početak procesa globalizacije. Izlazak iz krize 70-ih,

više nije bio tražen u kejnezijanskim teorijama već povratku na tržište putem liberalizacije

i privatizacije. Od tada se na gospodarski rast promatra kao prirodan dugoročan proces za

7

ostvarivanje ciljeva. Tim razmišljanjima su se povele i najrazvijenije zemlje svijeta i

trgovinske organizacije. Taj zaokret nazivamo neoliberalizmom, koja je danas dominantna

ekonomska doktrina (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012).

Ricardova teorija komparativnih prednosti je nastavak rada A. Smitha. Smithova teorija

nije bila savršena, jer je postojala mogućnost da se zemlja nađe u situaciji kada ima

apsolutnu prednost u proizvodnji oba dobra, te se ne može opredijeliti u kojem će se

proizvodu specijalizirati, te tako koji proizvod izvoziti i vršiti razmjenu s drugom zemljom.

Ako zemlja posjeduje apsolutne prednosti u proizvodnji i jednog i drugog proizvoda, može

se usmjeriti na odabir onog dobra koji će dati relativno veću efikasnost te se u njemu

specijalizirati. Sudeći po tome, pribjegavamo teoriji komparativnih prednosti Davida

Ricarda. Pojam relativno ima razumljivo značenje, kada se ekonomska varijabla stavlja u

međusoban odnos s drugima varijablama, podrazumijeva neki odnos među njima. S druge

strane, pojam efikasnosti označavamo kao trošak faktora rada u proizvodnji proizvoda A ili

B, da bi došlo do djelotvornosti i učinkovitosti nekog dobra na tržištu.

Vratimo li se ekonomskom teoretičaru Smithu, usredotočen je na robnu proizvodnju, dok

je Ricardo isključivo fokusiran na kapitalističku, te mu ne može proći proizvodnja bez

kapitala. Kapital smatra kao sredstvo za proizvodnju, a ne kao društveni odnos. Za njega je

to materijalizirani rad, onaj dio koji je potreban da bi rad postao djelotvoran, od alata,

sirovina, do hrane i odjeće (Ricardo, 1983.).

Ricardova teorija još se naziva i teorijom komparativnih troškova, no ne troškova (rashoda,

kao računovodstvena grupa) nego kao ekonomski troškovi, odnosno, oportunitetni troškovi

u proizvodnji. Troškovi predstavljaju čimbenike koji određuju razinu specijalizacije i

komparativne prednosti određene zemlje. Prethodno navedeni oportunitetni trošak, npr. u

proizvodnji proizvoda B, prikazuje se kao količina proizvoda A, kojeg možemo proizvesti

s istim alociranjem faktora rada (Grgić, 2008.).

Ricardo je bio u potrazi za odgovorom na pitanje što se događa, ako država A u

međunarodnoj trgovini ima apsolutnu prednost pred zemljom B u proizvodnji cijele

industrije. Tada bi država A izvozila, a zemlja B samo uvozila. Ricardova teorija

komparativnih prednosti je pokazala da čak i u takvim ekstremnim primjerima bitno da se

zemlje u međunarodnoj razmjeni specijaliziraju, bez obzira na apsolutnu prednosti

(Bradley, 1995.).

8

Tako u svojoj teoriji daje veliku važnost specijalizaciji. Razloge specijalizacije u nekom

dobru i razmjene istog, prepoznaje u razlikama u učinkovitosti proizvodnih čimbenika,

zato je teorija komparativnih prednosti značajna u suvremenoj ekonomskoj teoriji, a

posebnu moć ima u vanjskoj trgovini. Zemlja će se usavršavati u proizvodnji dobra gdje je

relativna produktivnost rada veća, te izvoziti taj proizvod. U vanjskotrgovinskom

poslovanju struktura izvoza i uvoza je jasno naznačena na različite proizvodne funkcije

među zemljama koje trguju. Iz toga proizlazi i diferenciranost u učinkovitosti faktora rada,

tako i koristi od specijalizacije i trgovine dobara. Različita produktivnost rada nekih dobara

značajno utječu na strukturu vanjske trgovine (Babić, 1996.).

Bitne pretpostavke teorije komparativnih prednosti su :

· rad je jedini proizvodni čimbenik u procesu proizvodnje

· ukupna količina rada u bilo kojoj zemlji je fiksna

· jedinice rada su identične

· između alternativnih proizvodnji u zemlji, rad je savršeno mobilan

· između zemalja rad je ne mobilan – razlika među plaćama (različita proizvodnost

rada)

· na temelju uloženoga rada konstatira se cijena proizvoda

· nivo tehnologije je dan i između dvije zemlje se razlikuje

· puna zaposlenost

· na međunarodnom tržištu savršena konkurencija

· transportni troškovi su zanemareni

2.2. „Stara“ ekonomija, nasuprot „nove“ ekonomije

Kada zemlje sudjeluju u međunarodnoj trgovini, obično ostvaruju korist za svoju zemlju.

Te zemlje koje vrše razmjenu su međusobno različite, te trguju da bi iskoristile ekonomiju

obujma u svojoj proizvodnji. Neke od osnova Ricardova modela su da je rad jedini faktor

proizvodnje, da je kvaliteta tih radnika ista i da se posluje u režimu konstantnih prinosa.

9

Porter koji uči o konkurentskoj prednosti tvrdi :“ Poduzeće ima konkurentsku prednost ako

uspijeva da njegova profitabilnost bude veća od prosječne profitabilnosti u toj industriji

tokom određenog vremenskog perioda. “

U novu ekonomiju možemo svrstati kombinaciju međusobno povezanih fenomena, kao što

je globalizacija. Ona se temelji na znaju i novim idejama, s ciljem ostvarivanja bogatstva i

novih radnih mjesta na razini u kojoj se ideje, inovacije i tehnologija predstavljaju kao

sastavni dio svih sektora ekonomije.

U suvremeno doba ekonomije, govori se prvenstveno o djelima i proizvodima koje ljudi

rade svojim mozgovima, a ne rukama. Tu je inovacija mnogo značajnija od masovne

proizvodnje. Ključna stavka je kompetentnost u ostvarivanju novih znanja, ideja, inovacija,

tehnologija, tj. novog ljudskog kapitala s kojim će se raspolagati (Regodić, 2014.).

Povijesni razvoj ekonomske teorije temeljio se na proizvodno-prerađivačkoj osnovi, koja

je bila okrenuta prema standardizaciji proizvodnje nacionalnog tržišta. Vrijednosti se

stvaraju na temelju minimalnih troškova, nisu usmjerena na maksimalno zadovoljavanje

potreba i želja korisnika, niti na fleksibilnost proizvodnje, nego na efikasnost iste. Taj

ekonomski model stare ekonomije, temeljio se isključivo na fizičkom i financijskom

kapitalu, te je fokusiran na ostvarivanje profita u što kraćem roku (Škuflić, Vlahinić –

Dizdarević, 2003.).

Danas su osnovni izvori ekonomskog rasta povezani s razvojem tehnologije, na

unaprjeđivanju inovacija i znanja radne snage, da bi bila tako kompetentna i unaprijeđena

mogla kvalitetno upravljati novom tehnologijom. To su značajke za uspješan gospodarski

rast. Koncept nove ekonomije predstavlja bitne promjene u društvu i općenito ekonomiji, u

cilju povećanja životnog standarda građana.

U modernom svijetu ekonomije, pokušavaju se uvesti suvremena mišljenja i teze u

ekonomska stajališta, koja se razlikuju od tadašnjih postavki ekonomskih teorija i modela,

kao što je ekonomika ponude. Temeljna greška je tog modela što su zastupnici te teorije

razvitak temeljili na klasičnim faktorima proizvodnje, kao što su kapital i ponuda rada.

Umjesto toga, trebali su biti fokusirani na čimbenike suvremene ekonomije, koji su mnogo

potrebniji nego klasični, a to su kvaliteta kapitala i rada. U novoj ekonomiji se ne spominju

postavke zastupnika ekonomije ponude, upravo zbog toga što se dinamika suvremene

ekonomije ne može staviti u isti koš sa onom starom nekoliko desetljeća, odnosno starom

10

ekonomijom. Novi stavovi kao glavni ciljevi ovog novog koncepta su rast BDP-a po

stanovniku i važnost što kvalitetnije proizvodnosti.

U Smithovom pogledu prema državi, zalagao se za politiku lassiez - faire, dakle što manje

miješanja države u ekonomskom sistemu. No dolaskom nove ekonomije, značaj države

ima jasno definirano mjesto za ostvarivanje ekonomskog rasta, u kojem bi trebala stvoriti

jedinstvenu poslovnu klimu za svoje firme, te stvoriti infrastrukturu sa ciljem poticanja

gospodarskog rasta.

Nova ekonomija se razlikuje od definicije stare ekonomije. I to po elementarnom sistemu

rasta i izvorima ekonomskog rasta. Prirodni resursi, materijali, novac, ekonomija obujma

mijenjaju se novim faktorima kojima se danas može konkurirati, to su znanje i tehnološke

promjene. Unaprjeđivanjem tehnološke komponente, restrukturiranje firmi, fleksibilno

tržište i kapital, potrebni su za rast u današnje moderno doba ekonomije. Ipak tim

razvitkom, stara ekonomija ne znači da nestaje. Ta dva razdoblja se međusobno ne

isključuju, nova ekonomija i informatičke tehnologije se mogu osvrnuti na tradicionalne

sektore, smanjivanjem cijena dobara i usluga, radi jeftinijih informacija, niskih cijena i

rasta konkurencije (Škuflić, Vlahinić – Dizdarević, 2003.).

„Kao cjelovita definicija Nove ekonomije može se istaknuti da je to ekonomski model

zasnovan na međusobno povezanim politikama kojih je cilj dostići održiv dugoročni rast,

pri čemu povezane informatičke tehnologije dramatično povećavaju količinu i vrijednost

informacija dostupnih pojedincima, poduzećima, tržištima i vladama, omogućujući im da

vrše efikasniji izbor i ostvaruju superiornije performanse“ (Mann, L. C. i Rosen, D.H.,

2001).

U nastavku je prikazana usporedba temeljnih karakteristika stare ekonomije industrijskog

vremena i nove ekonomije postindustrijskog razdoblja.

11

Tablica 1. Karakteristike stare i nove ekonomije

Izvor: „Regionalni ekonomski razvoj“

Ukoliko započnemo raspravu o trgovini u cjelini, nezaobilazna i polazna točka je upravo

ova teorija komparativnih prednosti. Bavi se međunarodnom trgovinom, razmjenom

dobara među državama. Za nju kažemo da je statička teorija, jer se govori o dobrima, koje

će jedna zemlja koja vrši međunarodnu razmjenu, uvoziti i izvoziti proizvode u

12

dogovoreno vrijeme. Teorija razjašnjava strukturu razmjene tih proizvoda u trgovini

između dvije zemlje.

Razvoj ekonomskih znanosti uključujući komparativnu prednost, možemo promatrati iz

kuta njihove dinamičnosti. Ricardo zagovara statički način promatranja, koji se temeljio na

korištenju prirodnih resursa i količine faktora proizvodnje, dok u suvremeno doba, koriste

se i drugi čimbenici koji su pokrenuti od sposobnosti stvaranja komparativnih prednosti,

putem kreiranja uspješnih industrijskih strategija.

Znanstvenici strukturalisti razvili su dinamičke učinke komparativnih prednosti.

Razmatranje statičkog učinka predviđa odstupanje od predviđene specijalizacije neke

proizvodnje, kada krene porast troškova. Dok dinamički učinak promatranja objašnjava da

su prikazani negativni pomaci rezultat zastarjelosti u proizvodnji, te se novim

investiranjem može ispraviti negativan učinak i ostvarivanje komparativne prednosti.

Zajedničke značajke statičkih i dinamičkih učinaka se vide kroz visinu troškova, prosječnih

i sporednih. Zemlja može izgubiti svoju tradicionalnu vrijednost uspoređujemo li ju sa

suvremenim čimbenicima. Tu autor spominje primjer Danske, koja je bogata

poljoprivrednim zemljištima, no sa tehnologijom kojom raspolaže i tehničkim napretkom,

uspijeva riješiti taj nedostatak, te se danas ravnopravno mjeri sa najrazvijenijim

poljoprivrednim zemljama. Prema tome, prirodne nedostaci se mogu riješiti izborom

pravilne tehnologije (Međunarodna ekonomija, 2005.).

Teorija komparativnih prednosti je možda najvažniji koncept u međunarodnoj teoriji

trgovine, ali često uzrok nesporazuma u međunarodnoj trgovini. Izvori nesporazuma su

jednostavni za prepoznati. Prvo, načelo komparativne prednosti je neintuitivno. Mnogi

rezultati formalnog modela su u suprotnosti s jednostavnom logikom. Drugo, teorija se

lako zbunjuje s drugim pojmom o povoljnoj trgovini, poznat u teoriji trgovine kao teorija

apsolutne prednosti. Logika apsolutne prednosti je vrlo intuitivna. Ova konfuzija između

tih dvaju pojmova vodi mnoge ljude da misle da oni razumiju komparativnu prednost a

zapravo je ono što oni razumiju - apsolutna prednost. Konačno, teorija komparativnih

prednosti je prečesto predstavljena samo u matematičkom obliku. Korištenje numeričkih

primjera ili shematskih prikaza su vrlo korisni u demonstriranju osnovnih rezultata i dublje

implikacije teorije. Međutim, također je lako vidjeti matematičke rezultate, bez

razumijevanja osnovne intuicije teorije (Suranović, 2015.).

13

U nastavku rada autor će teoriju komparativnih prednosti prikazati u slučaju (uvodeći nove

pretpostavke)konstantnih prinosa, kako smo prethodno naveli da se u Ricardovom modelu

posluje u režimu konstantnih prinosa.

U ovom dijelu rada autor se pita, što ako dođe slučaj kada određena zemlja sadrži

apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda, i X i Y?

Odgovor nam pruža teorija komparativnih prednosti, prema kojoj ćemo odrediti

komparativne prednosti obje zemlje. To ćemo učiniti usporedbom relativne produktivnosti

rada u proizvodnji oba proizvoda u zemlji X i Y.

U prvoj tablici koja slijedi ćemo pretpostaviti da zemlja A sadrži apsolutne prednosti u oba

proizvoda, no nešto veću prednost ima u proizvodnji dobra X.

Tablica 2. Proizvodnja po satu rada Q/L

Q/L Zemlja A Zemlja B

X 10 2

Y 5 4

Izvor: izrada autora prema podacima „Međunarodna ekonomija“

Prema tablici primjećujemo da zemlja A ima u oba proizvoda prednost u proizvodnji, nego

zemlja B. Ta prednost, odnosno proizvodnost rada, u proizvodnji X (10:2) je veća nego u

proizvodnji Y (5:4). Tako zemlja B nema ni u jednom proizvodu apsolutnu prednost. Za

zemlju A možemo reći da ima komparativnu prednost u proizvodnji X, dok zemlja B u

proizvodnji Y. Možemo reći da se radi o upotrebi manje jedinica radne snage za

proizvodnju proizvoda X u zemlji A i proizvoda Y u zemlji B.

· Konstantni prinosi

Uz pretpostavku jednake tehničke opremljenosti rada, pripisujemo zemlji A da raspolaže sa

10 jedinica rada (LA=10), a zemlja B sa 20 (LB=20). Tako maksimalna razina proizvodnje,

količina tih dobara prikazana je u sljedećoj tablici.

14

Tablica 3. Proizvodne mogućnosti uz LA=10 i LB=20

Q Zemlja A Zemlja B

X 100 40

Y 50 80

Izvor: izrada autora prema podacima „Međunarodna ekonomija“

Ove podatke autor će prikazati grafički, gdje ćemo uz pretpostavku konstantnih prinosa

prikazati krivulje proizvodnih mogućnosti zemlje A i zemlje B te objasniti prikazano.

Graf 1. Krivulja proizvodnih mogućnosti zemalja A i B uz konstantne prinose

ZEMLJA A ZEMLJA B

· .

· ·

Izvor: izrada autora prema podacima „Međunarodna ekonomija“

Ako zemlja A ulaže sve proizvodne faktore u proizvodnju proizvoda X, moći će proizvesti

100 jedinica. Ukoliko se fokusira sa tim faktorima na proizvod Y, 50 jedinica. Ako jedan

dio proizvodnih čimbenika ulaže u dobro X, a dio u dobro Y, zemlja A može proizvesti sve

količine oba proizvoda koje su prikazane u trokutu 0X1Y1. No pod uvjetom da se situacija

odvija u točki Q1, doći će do nezaposlenosti jednog dijela proizvodnih faktora. Točka Q2

predstavlja kombinaciju proizvodnje oba proizvoda koju zemlja A ne može proizvesti, jer

se nalazi izvan krivulje transformacije, odnosno, proizvodnih mogućnosti. Stoga, točke na

liniji proizvodnih mogućnosti prikazuju proizvode koje zemlja može stvoriti uporabom

20

40

60

80

100

20 40 60 80 100

Q1

Y1 Q2

X1

80

60

40

20

100

Y

X 0

20 40 60 80 100

Y

0 X

Y1

Q2

X1

Q1

15

svih svojih raspoloživih proizvodnih faktora, odnosno, različite varijante maksimalne

proizvodnje oba dobra. Time je jasnije, zašto se krivulja naziva krivuljom proizvodnih

mogućnosti određene zemlje. Što je veća količina rada zemlje A i što su manji tehnički

koeficijenti, krivulja se nalazi dalje od ishodišta i time se dolazi do porasta prostora

moguće proizvodnje. Sve navedeno, važi i da zemlju B.

Govori li autor o odnosu cijena, odnosno granične stope transformacije, pita se za koliko bi

trebala zemlja A umanjiti proizvodnju proizvoda Y, da bi se oslobodili proizvodni

čimbenici za proizvodnju dodatne jedinice dobra X?

Odgovor leži u prikazanoj formuli, gdje je u zemlji A odnos cijena proizvoda X i

proizvoda Y u zemlji A ½. To znači da bi se proizvela dodatna jedinica dobra X, potrebno

je smanjiti proizvodnju Y za ½. Prema tome, jedna jedinica proizvoda Y se cijeni kao dvije

jedinice proizvoda X. U situaciji zemlje B, stopa transformacije je obrnuta. Time

zaključujemo da zemlja A ima komparativne prednosti u proizvodnji dobra X, a zemlja B u

proizvodnji dobra Y.

Kada spominjemo situaciju bez međunarodne trgovine, odnosno stanje autarkije, krivulja

proizvodnih mogućnosti nam prikazuje granicu maksimalne potrošnje dobara X i Y u obe

zemlje. No, razmjena daje mogućnost da granica maksimalne potrošnje bude izvan

krivulje. Upravo zato slobodna vanjska trgovina njenim učesnicima omogućuje da troše

više nego li proizvode, što će biti prikazano u sljedećim grafikonima.

Ay

x

A

A

p

p

x

y

÷÷

ø

ö

çç

è

æ===

D

D

2

1

100

50

By

x

B

B

p

p

x

y

÷÷

ø

ö

çç

è

æ===

D

D2

40

80

16

Graf 2. Utjecaj međunarodne razmjene na mogućnost potrošnje

ZEMLJA A ZEMLJA B

· .

Izvor: izrada autora prema podacima „Međunarodna ekonomija“

Pod pretpostavkom da se u zemlji A prije razmjene troše i proizvode količine proizvoda X

i Y, označujemo ih točkom EA(XA= 40, YA= 30), dok u zemlji B, točkom EB (XB=30,

YB=20).

Ako se zemlja specijalizira u proizvodu u kojem ima komparativne prednosti, svakoj

zemlji se daje mogućnost da razmjenom ostvari veću potrošnju i da njena maksimalna

krivulja potrošnje leži izvan krivulje proizvodnih mogućnosti. Specijalizacija je moguća

ako se odnosom cijena dobara dolazi do trgovine tim dobrima u vanjskoj trgovini. Prema

tome odnosi razmjene moraju izgledati ovako : da bi se zemlja A ili zemlja B

specijalizirala u proizvodnji proizvoda u kojem ima komparativne prednosti, te da se

ostvari međunarodna razmjena u korist obje zemlje. Ukoliko je jedna zemlja razvijenija od

druge, niska razina cijena i jeftinija radna snaga slabije razvijene zemlje može dovesti do

trgovine sa razvijenom zemljom.

20

40

60

80

20 40 60 80 100

. EA

FA

80

60

40

20

100

X 0

20 40 60 80 100 0 X

FB

· EB

100

.

17

· Razlozi za međunarodnu razmjenu po Ricardovoj teoriji

Po tom modelu postoji pet razloga zašto trgovati među zemljama (Suranović, 2015.) :

1. Razlike u tehnologije – prednosti od trgovine mogu se pojaviti između zemalja ako

se zemlje razlikuju u svojim tehnološkim mogućnostima za proizvodnju dobara i

usluga. Tehnologija se odnosi na tehnike za uključivanje resursa (rada, kapitala,

zemljišta) u outpute (robe i usluge). Osnova za trgovinu u Ricardovom modelu

komparativne prednosti je razlika u tehnologiji.

2. Razlike u zadužbinama– prednosti od trgovine mogu se pojaviti između zemalja

ako se zemlje razlikuju u svojim zadužbinama resursa. Resursi zadužbine odnose se

na vještine i sposobnosti radne snage jedne zemlje, prirodne resurse dostupne

unutar njihovih granica (minerale, poljoprivredna zemljišta,…), i sofisticiranost

kapitala (strojeve, infrastrukture, komunikacijske sustave).

3. Razlike u potražnji – prednosti od trgovine mogu se pojaviti između zemalja ako se

zahtjevi ili svojstva razlikuju od zemlje do zemlje. Pojedinci u različitim zemljama

mogu imati različite postavke ili zahtjeve za različite proizvode. Na primjer, Kinezi

će vjerojatno potraživati više riže od Amerikanaca, čak i ako se potrošači suočavaju

s istom cijenom. Kanađani mogu zahtijevati više piva, Nizozemci više drvenih

cipela i slično. Ne postoji formalni trgovinski model sa razlikama u potražnji, iako

monopolistički model uključuje potražnju za različitosti koje se mogu temeljiti na

razlikama u ukusima između potrošača.

4. Postojanje ekonomije razmjera u proizvodnji – postojanje ekonomije razmjera u

proizvodnji je dovoljno za generiranje povoljne trgovine između dviju zemalja.

Ekonomije razmjera odnose se na proizvodni proces u kojemu troškovi proizvodnje

padaju kako skala proizvodnje raste.

5. Postojanje politika Vlade – Vladini porezi i subvencijski programi mijenjaju cijene

dobara i usluga. Te promjene mogu biti dovoljne za generiranje prednosti u

proizvodnji pojedinih proizvoda. U takvim okolnostima, prednost od trgovine može

nastati samo zbog razlika u vladinim politikama u svim zemljama.

Primjerice, ako neka strana država može našu zemlju opskrbiti robom jeftinije nego mi

sami, bolje nam je kupiti od te strane zemlje robu sa nekim dijelovima proizvedenim u

našoj industriji, kako bi na neki način ipak u konačnici ostvarili prednost. Ideja je

18

jednostavna i intuitivna. Ako naša zemlja može proizvesti neku skupinu robe po nižoj

cijeni od strane države, i ako strana zemlja može proizvesti neku drugu skupinurobe po

nižoj cijeni nego što je mi možemo proizvesti, onda je jasno da bi bilo najbolje za nas da

trgujemo relativno jeftinijom našom robom za njihove relativno jeftinije proizvode. Na taj

način obje zemlje mogu ostvariti dobiti iz trgovine (Suranović, 2015.).

2.3. David Ricardo

David Ricardo(London, 18. travnja 1772. - Gatcombe Park, 11. rujna 1823.) poznati je

britanski ekonomist koji je svojim djelima upotpunio klasični sustav političke ekonomije.

Pokazuje veliko interesiranje za burzovne poslove i financijski sektor, što je navelo mnoge

kritičare na mišljenje da to njegovo zanimanje ima velikog utjecaja na njegove stavove o

politikama novca. No, kroz karijeru je dokazao da zna zaraditi, te razumio kada vrijednost

novca pada, a kada raste. Nakon što je radio kao burzovni mešetar, zemljoposjednik te član

Parlamenta, postao je glavni predstavnik klasičnog sustava, posebno u pogledu istraživanja

rada. Ricardo je ostao zabilježen u političkoj ekonomiji, koja ga nije nešto interesirala, sve

dok nije upoznao djelo Adama Smitha Bogatstvo naroda 1799. godine. To djelo je ostavilo

veliki utisak i enormno utjecalo na njegov teoretski sustav, koji je ustvari bila, kritika na

ekonomskog mislioca i na njegov sistem apsolutnih prednosti. 1815. Ricardo se fokusira na

pisanje ondašnje problematike ekonomskog sustava, teorija, te razrađuje problematiku

političke ekonomije (Ricardo, 1953.).

Znanost ekonomija, već u početku svog razvoja započinje s novom znanstvenom

akademskom disciplinom, političkom ekonomijom, sredinom 18.st. Ona započinje

klasičnom liberalnom školom i njenim jednim od glavnih osnivača ekonomije u

znanstvenom pogledu, spomenutim Davidom Ricardom i Adamom Smithom. Smith se više

zanimao za problem proizvodnje, dok teoretičar o kojem ću više pisati, problematikom

raspodjele materijalnih dobara. Politička ekonomija postaje nastavna disciplina

sadržavajući različite škole ekonomske misli. Ricardo u svojim radovima formulira

ekonomske zakonitosti,pojašnjava ekonomske teorije te se koristi terminom „politička

ekonomija “ (Medić i Radošević, 2010.).

19

U vremenu i mjestu na kojem je živio Ricardo, Velikoj Britaniji, u startu nam pojašnjava

njegovo interesiranje za trgovinu, posebice kada zemlja drži značaj tada najsnažnije zemlje

svijeta. Te kao najkonkurentnijoj, njoj je odgovaralo svjetsko tržište te slobodna vanjska

trgovina, koja joj osigurava da maksimizira nacionalnu ekonomiju rada, dohodak i

društveno blagostanje u zemlji. Otuda po Ricardu interesiranje za međunarodnu podjelu

rada, kojim se najbolje iskorištavaju najpovoljniji uvjeti za proizvodnju različitih dobara na

svjetskom tržištu. Zemlji je najviše pogodovala redistribucija dohotka, koja su vršili

rentijeri i industrijalci. Najpovoljniji uvjet za izvođenje slobodnog uvoza poljoprivrednih

dobara, posebice pšenice, dolazio je iz obližnjih država koje nisu bile toliko razvijene,

poput Francuske i Njemačke (Stojanov, 2007.).

Ricardova ekonomija u početku imala je veliki utjecaj na druge ekonomske teoretičare duž

devetnaestoga stoljeća.Njegov rad je bio analiziran od strane mnogih kritičara, te bio

cijenjen i značajan u ranoj britanskoj ekonomiji. Sagledavajući ekonomiju kao znanost,

njegov analitički sustav davao je metodološku dosljednost koja je bila od velike važnosti

za napredak znanosti u razvoju. Zbog Ricardovog i Smithovog formuliranja ekonomske

znanosti i teorije, možemo reći da početak ekonomske znanosti započinje klasičnom

školom, čiji su predstavnici upravo ta dva ekonomska mislioca. Ricardo je značajno

djelovao na ekonomsku metodologiju, u okviru ispitivanja područja rada. Njegova

ekonomija prikazuje temelj klasičnog sustava, te mu se pripisuje i određivanje tijeka

ekonomke znanosti 19. i ranog 20. stoljeća, svojim Ricardijanskim sustavom. Dok je Smith

bio fokusiran na određivanje sila koje djeluju na veličinu nacionalnog dohotka, Ricardo se

bavio analizom te distribucije, te ju postavio kao glavno pitanje ekonomske znanosti.

Njegov sustav vezan je za tri društvene klase: vlasnike zemlje, kapitala i radništva, a u

nastavku će autor nešto više reći o samoj radnoj teoriji vrijednosti (Ekelund i Hebert,

1997.).

20

2.4. Radna teorija vrijednosti

Kroz Ricardov sistem proteže se teorija radne vrijednosti. Zbog tog jedinstvenog principa,

doprinio je ekonomiji kao znanosti, te je tada postao utjecajan među ekonomskim

kritičarima. Ricardo kroz svoj rad pruža potpuni oblik klasičnom sustavu političke

ekonomije. Deduktivnom metodom, a apstraktnim sustavom. Polazište teorije započinje

radnom teorijom vrijednosti. Određivanjem robne vrijednosti radnim vremenom. Dakle, sa

što manje utrošenog rada proizvesti produktivan proizvod. Prema tome, stvara konzistentan

teorijski sistem, čiji je način proizvodnje kapitalistički. Njegovo djelo Načela političke

ekonomije su temelj Ricardovog doprinosa ekonomskoj teoriji, koje u cjelini predstavljaju

njegovu ekonomsku nauku. Iz tog djela, Ricardo se prepoznaje kao vrhunski originalan

ekonomski mislilac kojemu je interes nauke glavna preokupacija, dok je interese prema

financijama ostavio po strani (Ricardo, 1983.).

U najutjecajnijem djelu, O načelima političke ekonomije i oporezivanja (On the Principles

of Political Economy and Taxation, 1817.) Ricardo govori o određivanju najamnine,

profita i rente. Kroz rad se posebno ističe radna teorija vrijednosti po kojoj količina

utrošenoga rada u proizvodnji određenog dobra određuje ekonomsku vrijednost kojom

može ostvariti korist za porast nacionalnog blagostanja.

U posljednjim izdanjima njegovih Načela, Ricardo spominje novi razlog klasnih

suprotnosti, između radnika i kapitalista, zbog uvođenja tehnologija, koje lako dovode do

nezaposlenosti radnika. S druge strane, njegova istraživanja dovela su do razvoja teorije

međunarodne trgovine, gdje se istaknuo kao jedan od najupornijih zagovornika slobodne

trgovine. Sa potvrđenom činjenicom, da strukturu međunarodne trgovine proizvoda, ne

određuju apsolutni troškovi, već relativni troškovi njihove proizvodnje, kako je u teoriji

prepoznatljivo kao načelo komparativnih troškova (ili prednosti). Također, bio je istaknut,

kao jedan od najupornijih teoretičara koji štite interese slobodne trgovine.

Pored radne teorije vrijednosti, Ricardo se bavi i teorijom rente, profita i najamnine. Iako

je kapitalizam smatrao završnim oblikom društvene proizvodnje, analizom odnosa između

profita i najamnine i svojom teorijom rente razotkrio je ekonomske suprotnosti među

društvenim klasama (Leksikografski Zavod Miroslav Krleža, 2012.).

21

2.5. Međunarodna podjela rada i specijalizacija

Smith i Ricardo su ekonomska učenja svojih prethodnika objedinili u cjelovitu sintezu. Ta

znanja su obogatili u svojim djelima koja postaju klasična djela, upravo zbog cjelokupne

sinteze tih znanja. Tako su time upotpunili sustav političke ekonomije. Ricardo iznosi

stavove koji se suprotstavljaju Smithovim. Ricardo prikazuje u svojoj teoriji globalnog

tržišta i cijena, da se trgovinska razmjena ne obavlja na temelju rada uloženog u

proizvodnju robe kojom se trguje na svjetskom tržištu. Suprotstavljajući se tome, tvrdi da

svaka zemlja u međunarodnoj razmjeni proizvodi onu robu za globalno tržište koja će se

proizvesti najekonomičnije. Dakle, robu koja ima relativne prednosti, tj. korištenje

relativno manje rada za proizvodnju te robe. Prema tome, da će svaka zemlja imati

ekonomski interes za suradnju u trgovini, ukoliko raspolaže zadanim fondom rada,

odnosno, za traženu robu da pridaje manje svog nacionalnog rada, nego rada kojeg bi

utrošila da ju je sama proizvodila (Ricardo 1953.).

Međunarodna razmjena je vrlo bitna za gospodarski rast zemlje. Koristi od trgovine biti će

veće za državu ukoliko je njena diverzifikacija proizvoda sve istaknutija. Tako i održivi

ekonomski rast biti će uvijek prisutan postoje li vanjska trgovina i izvozna konkurentnost,

koji su već sami po sebi provjereni i sigurni mehanizmi za održavanje tog rasta (Stojanov i

suradnici 2015.).

Iz osnovnih učenja mikroekonomije zna se da je u okviru nacionalne ekonomije, agregatna

potražnja jednaka agregatnoj ponudi, što stavlja nacionalno gospodarstvo u stanje

ravnoteže. Odnosno, granična stopa u potrošnji dobra (A) i (B), jednaka je graničnoj stopi

u proizvodnji dobra (A) i (B). Prema teoriji komparativnih prednosti, dvije promatrane

zemlje, koje su približne veličine sa istim prednostima koje uživaju potrošači, zajedničkim

ukusima i tehnološkim dostignućima, mogu si omogućiti podjelu postignutog zajednički

stvorenog GDP-a putem međunarodne podjele rada i specijalizacije. Takva je situacija u

okviru konstantnih proizvodnih troškova, pa i rastućim izdacima, no i opadajućih prinosa

na nacionalnoj razini, pri proizvodnji dva proizvoda. Kada će se svaka zemlja

specijalizirati u proizvodnji onog proizvoda u kojem se ističu komparativne prednosti,

zemlja će biti suočena sa rastućim izdacima proizvodnje izvoznog dobra. Prema tome,

22

dolazi do ravnotežnog stanja koje postižu obje zemlje pri specijalizaciji u proizvodnji, tj.

proizvodnja je jednaka razmjeni (Stojanov i suradnici, 2015.):

MRTAB = PA/PB = MRSAB(X) = MRSAB(Y)

Ricardova teorija komparativnih prednosti, kroz kompletnu specijalizaciju zemlje u

proizvodnji i međunarodnoj razmjeni, naciju dovodi do osiguravanja maksimizacije njene

proizvodnje i dohotka. Kako i u nacionalnim razmjerima, tako i u svjetskim, svjetske

proizvodnje i realnog dohotka u globalu. U njegovom modelu, javlja se pitanje podjele

koristi između zemalja koje sudjeluju u međunarodnoj razmjeni dobara. Prema Ricardovoj

pretpostavci, odnosi razmjene, odnosno prodajne cijene, biti će smještene na sredini

komparativnih prednosti dviju zemalja koje trguju. Koristi od međunarodne podjele rada

biti će u omjeru 1:1, što se slaže sa aritmetičkom sredinom komparativnih prednosti.

U tablici će autor prikazati koristi od specijalizacije u dvije promatrane zemlje, Portugala i

Engleske i proizvodima kojima će vršiti razmjenu (Ricardo 1953.).

Tablica 4. Koristi od specijalizacije prije kompletne specijalizacije

Engleska Portugal Svjetsko tržište

Sukno 100 h rada = 1 jard 90 h rada = 1 jard 2 jarda

Vino 120 h rada = 1 litra 80 h rada = 1 litra 2 litre

Izvor: Izrada autora prema podacima „Načela ekonomske politike“

Tablica 5. Koristi od specijalizacije poslije kompletne specijalizacije

Engleska Portugal Svjetsko tržište

Sukno 220 h rada = 220:100 - 2,2 jarda

Vino - 170 h rada = 170:80 2,125 litara

Izvor: Izrada autora prema podacima „Načela ekonomske politike“

Prema prikazanom, navedene zemlje Engleska i Portugal, proizvode sukno i vino. Prije

kompletne specijalizacije uočavamo da ukoliko se obje zemlje specijaliziraju u oba

proizvoda, sukna će proizvesti 2 jarda, a vina 2 litre. Razmotrimo li svaku zemlju posebno,

primjećujemo da bi Engleskoj bilo produktivnije specijalizirati se u proizvodnji sukna, jer

23

joj je potrebno manje jedinica uloženog rada za proizvodnju, nego li je to pri proizvodnji

vina. S druge strane, Portugal manje jedinica uloženog rada koristi pri specijalizaciji u

vinu. Prema tome, Engleska u razmjeni sa Portugalom uvozi vino, dok druga zemlja sukno,

te time podižu količinu proizvodnje na svjetskom tržištu, sa 2 jarda sukna na 2,2 jarda, te

sa 2 litre vina na 2, 125 litara. Time Engleska ima komparativnu prednost u proizvodnji

sukna, a Portugal u proizvodnji vina. Njihovom razmjenom dolazi do maksimizacije

nacionalnog dohotka obe zemlje, pa tako i maksimizacije dohotka u svijetu.

Nesigurnost teoriji komparativnih prednosti može predstavljati identična roba koju

proizvodi zemlja, sa identičnom cijenom. U tom slučaju, ni jedna zemlja nije u prednosti u

odnosu na drugu (eBizMags, 2009.).

Međutim, prije objašnjene tablice, Ricardova teza o približnoj podjeli koristi nije sasvim

točna, te će se o njoj raspravljati u djelima mnogih kasnijih ekonomskih mislioca. No bitno

je da je postavio temelje za rješenje tog pitanja. O prirodnoj i tržišnoj cijeni u

najpoznatijem djelu „Načela političke ekonomije“, Ricardo tvrdi: „U redovitom toku

događaja ne postoji ni jedna roba koja je stalno i u svako vrijeme raspoloživa točno u onom

stupnju obilja koje traže potrebe i želje čovječanstva, i stoga ne postoji nijedna roba koja

nije podvrgnuta slučajnim i privremenim promjenama cijene“ (Ricardo, 1953.).

Radeći na teoriji o međunarodnoj podjeli rada u globalnoj razmjeni dobara, dolazi do novih

saznanja te se uočava prednost u odnosu na Smitha. U svoj model uvodi čimbenik

mobilnosti proizvodnih faktora u samoj zemlji, a i među različitim zemljama. Do

međunarodne razmjene dolazi i kada država posjeduje apsolutne prednosti u cjelokupnoj

proizvodnji, uključujući sve proizvode, no ako su te prednosti veće kod prve vrste

proizvoda, a kod druge manje. Prema tome će se po Ricardu dolaziti do najvećih

ekonomskih efekata u podjeli rada. Bolje pojašnjeno, ako je zemlja napredna u proizvodnji

svih proizvoda, biti će razumljivo da se specijalizira za proizvode koje može proizvoditi

relativno najjeftinije (Ricardo, 1953.).

24

2.6. Potražnja za radom

U ovom dijelu autor spominje opadajuće prinose, koji se odnose na to da povećanjem

ulaganja samo varijabilnog proizvodnog čimbenika, granična produktivnost tog čimbenika

opada. Pri opadajućim prinosima, oportunitetni trošak raste (granična stopa

transformacije). To se objašnjava tako da je trošak dodatne jedinice proizvoda X, izražen u

broju jedinica Y. Znači da je oportunitetni trošak dobra X u porastu, što se više jedinica

dobra proizvoda X proizvodi (Babić, 1996.).

Prema potražnji za radom i teoriji komparativnih prednosti, koristeći ju u međunarodnoj

trgovini, ukupni output će biti najveći u slučaju kada za svako proizvedeno dobro,država

ima najniži oportunitetni trošak. On dakle označava trošak, odnosno, gubitak jednog dobra

kako bi se dobilo drugo dobro. Primjerice pretpostavimo, da je u Sjedinjenim Američkim

Državama potrebno dati 20 jedinica kemikalija za proizvodnju 1 jedinice kišobrana, dok je

s druge strane Južnoj Koreji potrebno žrtvovati 15 jedinica kemikalija za svaku jedinicu

kišobrana. Prema tome, u Južnoj Koreji, oportunitetni trošak kišobrana je niži (= 15

jedinica kemikalija), nego u Sjedinjenim Američkim Državama (= 20 jedinica kemikalija).

S obzirom na to, Južna Koreja bi se trebala specijalizirati u proizvodnji kišobrana, a SAD u

kemikalijama, zbog nižih oportunitetnih troškova (= 1/20 kišobrana) od Južne Koreje (=

1/15 kišobrana). Tako će se Južna Koreja usavršavati u proizvodnji kišobrana i

razmjenjivati ih za kemikalije, u kojima će se specijalizirati SAD, te prema tome, vršiti

razmjenu za kišobrane. Postavlja se pitanje o potražnji za radom, kakav će ona utjecaj

imati u SAD-u i Južnoj Koreji s obzirom na takve specijalizacije i trgovine? Prema

navedenom i objašnjenom primjeru, najlakše je zaključiti da će u SAD porasti potražnja za

radnicima u proizvodnji kemikalija, a smanjiti se na području proizvodnje kišobrana, dok

će se u Južnoj Koreji događati suprotno.

Specijalizacija u međunarodnoj trgovini je vrlo bitna, povećati će ukupni output u dvije

države, te promicati širenje efikasnih grana koje sadrže komparativne prednosti, a u isto

vrijeme indirektno djeluje na kontrakciju neefikasnih područja proizvodnje. To nam

govori, kako specijalizacija pozitivno utječe na resurse, te zajedno s radom, vodi njihovu

boljem korištenju. Primjer, ako se broj zaposlenih u svakoj zemlji ne mijenja, svaki će

25

zaposlenik u prosjeku imati mogućnost kupiti više outputa. Dakle, ili će nadnice rasti, ili

cijene dobara pasti. Timese realne zarade (nominalne i razine cijena) povećavaju.

Bitno je napomenuti, da međunarodnu trgovinu potiču komparativne prednosti, a ne razlike

u plaćama između dvije države. Tako u primjeru Južne Koreje, niske nadnice joj ne

pružaju posebnu komparativnu prednost, niti visoke nadnice u SAD-u ne određuju zemlju

da budu neto uvoznici roba. Kada bi se dogodilo da Južnoj Koreji proizvodnju kemikalija

pružaju niske nadnice, a da se ta proizvodnja vrši jeftinije u dolarima od Sjedinjenih

Američkih Država, Južna Koreja bi bez obzira na to i dalje dobivala profit u kupovini

kemikalija od SAD-a i od specijalizacije u kišobranima. Radeći na taj način, Južnoj Koreji

bi bio omogućen pad stvarnih izdataka dobavljanja kemikalija (žrtvovani kišobrani), na isti

način na koji bi razmjena mogla pomoći SAD-u u dobivanju kišobrana po nižoj stvarnoj

cijeni (žrtvovane kemikalije), nego ako bi bile primorane za tu namjenu upotrebljavati

domaća sredstva (McConnell i Brue, 1994.).

26

3. TEORIJA KONKURENTSKIH PREDNOSTI

Pojam konkurentnosti nacionalne ekonomije ostavila je iza sebe praksu komparativnih

prednosti. Prirodna bogatstva i resursi, zamijenjene su kompetentnošću firmi i ukupnog

gospodarstva da se stvori proizvod čija se vrijednost temelji na efikasnosti većoj od one od

njezine konkurencije; povoljnijoj cijeni i kvaliteti dobra. Primjera radi, prije je bilo bitno

gdje raste najkvalitetnije drvo, danas je važno gdje je najneobičniji dizajn i distribucijska

logistika.

U suvremeno doba došlo je do drastičnih promjena u svjetskom razvoju. Počevši od

komparativnih prednosti prema konkurentskim prednostima nacije, transnacionalnih

korporaciji te svakog pojedinog poduzeća. Nisu više ključni prirodni resursi, već kako u

globalnom okviru imati što kvalitetnije i sofisticiranije robe i usluge, da bi mogli ostvariti

uspjeh na tako danas enormno velikom globalnom tržištu (Vedriš, 2005.).

Rezultat konkurentnosti, neke nacije, je njeno nacionalno blagostanje. Sačinjeno od

prirodnih resursa, ostvarene imovine, koja se razvojem konkurentnosti izgrađuje. U

današnje vrijeme, industrijalizirane zemlje, svoje nacionalno blagostanje temelje upravo na

rezultatima konkurentnosti. No, blagostanje i konkurentnost, ne treba stavljati u isti koš.

Pojedine nacije nemaju materijalnih briga, no nisu zbog toga nužno i konkurentne. Kao

primjer možemo spomenuti zemlje nasljednice bogatstva, koje žive od tih prihoda kapitala,

no ne stvaraju nikakve dodatne prihode. Nadalje, poneke su nacije, kao Singapur,

akumulirale određeno bogatstvo i veoma su konkurentne, u godini ostvari veliku dodanu

vrijednost, a akumulacija bogatstva, u slučaju Singapura, ograničena je još uvijek, s

obzirom da je zemlja stara tek 30 godina.

Konkurentnost među nacijama procjenjivala se statističkim sredstvima produktivnosti,

zemljište, kapital, prirodni resursi i radna snaga, kako tvrde ekonomski klasicisti. Ricardo,

sa svojom teorijom, pokušao nas je usmjeriti na lakše razumijevanje veličine

konkurentnosti nacija.

27

Da li se nacije uistinu natječu?

Pojedini teoretičari smatraju da natjecanje među nacijama, nije među njima samima, nego

to proizlazi iz njihovih poduzeća, u što nema sumnje. Konkurentnost poduzeća daje

pokretačku snagu za razvoj globalne konkurentnosti (Dujanić i suradnici, 1997.).

No ipak, veći dio poduzeća smatra konkurente kao prijetnju. Poduzeća tako nalaze načine

kako zaustaviti njihov ulazak na tržište te steći veći tržišni udio nego ga oni ostvaruju.

Prema ovom razmišljanju, konkurente treba ukloniti. Ipak, oni mogu sigurno predstavljati

prijetnju, no pravi konkurenti mogu ojačati poziciju tvrtke na konkurentskom tržištu u

mnogim industrijama. Nisu samo korisni za tržišno natjecanje, nego i za firmu, više nego

što se to inače smatra. Porter smatra da konkurentska prednost može nastati iz mnogo

izvora. Prikazuje kako prednost može biti u vezi s pojedinim aktivnostima, te međusobnu

povezanost tih aktivnosti, kako između njih samih , tako i s dobavljačima i kupcima

(Porter, 2008.).

Potvrdu argumenta o postajanju konkurentnosti među tvrtkama, nalazimo u poljima

obrazovanja i know-how. Tako u modernoj ekonomiji, ne konkurira se samo proizvodima i

uslugama, već „mozgovima“. Usavršavanje nacije obrazovnim sustavom , podržavanjem

zaposlenih putem treninga, ključno je za rast konkurentnosti. Tako su istočnoazijske

zemlje pokazale vrhunske rezultate u okviru ulaganja u obrazovni sustav i njegov

napredak. Upravo zbog toga su konkurentne, težeći razvoju svog stupnja konkurentnosti

temeljenog na obrazovanju, poduprijeto jeftinijom radnom snagom.

U suštini, znanje je najkritičniji čimbenik konkurentnosti. Države trebaju ulagati u znanje

koje za sobom povlači blagostanje nacije i konkurentnost na međunarodnom i globalnom

tržištu. Prema tome, one moraju ulagati i osiguravati dobivanje i upravljanje znanjem.

Uistinu, nacije konkuriraju (Dujanić i suradnici, 1997.).

Ekonomska teorija usmjerena je na određenu naciju, državu, dok se suvremena

međunarodna ekonomija više okreće prema tvrtkama. Transnacionalne kompanije (TNC)

postaju temelj suvremene međunarodne trgovine, koja proučava gdje pozicionirati svoju

privrednu aktivnost. TNC se ne bavi pitanjem o lokaciji prirodnih inputa, niti kapitala i

radne snage, što je bio do nedavno slučaj, nego u današnje vrijeme na prvo mjesto se

stavlja lokalitet gdje su koncentrirani znanje, a tako i efekti takozvane eksterne ekonomije.

Prema tome, istraživanja Portera, Pitelisa, Krugmana ili Lankastera, naglašavaju firmu, kao

28

i njenu lokaciju, govoreći o stvaranju novih vrijednosti, čiji su čimbenici znanje i efekti

eksterne ekonomije. Nadovezujući se na to, klasteri postaju važna stavka pri istraživanju

suvremenih ekonomista koji proučavaju TNC i gospodarski rast.

Komparativne prednosti nacija s vremenom su zamijenjena postavkama o konkurentskim

prednostima firmi - TNC. Prema tome, konkurentske prednosti firme izvode se iz

Porterovog modela „dijamanta“ i uloge klastera. Konkurentske prednosti su dinamične i

uglavnom endogene, dok teorije komparativnih prednosti izražavaju statičnost i uglavnom

su egzogene (Stojanov, 2012.).

3.1. Michel Eugene Porter

Micahel Porter je ekonomist, savjetnik, govornik, istražitelj, profesor i autor mnogih

utjecajnih djela. Kroz njegovu karijeru na sveučilištu Harvard, doprinio je ekonomskoj

teoriji i konceptima strategije za rješavanje najizazovnijih problema, s kojima se suočavaju

korporacije, gospodarstva i društva uključujući tržišno natjecanje i strategije tvrtki, razvoj

gospodarstva, okoliša i brige o zdravlju. Njegovo opširno istraživanje je prepoznato u

vladama, korporacijama, NGO's (Non Governmental Organization) i akademskim

krugovima diljem svijeta. Njegova istraživanja osvojila su mnogobrojne nagrade, a danas

je jedan od najcitiranijih znanstvenika u ekonomiji i poslovanju. U globalu, kao

znanstvenik, njegov rad je postigao izvanredno prihvaćanje od strane praktikanata na

mnogo raznih polja.

Porterovo početno osposobljavanje bilo je u zrakoplovnom inžinjerstvu na sveučilištu

Princeton. Tada je zaslužio M.B.A. (Masters of Business Association) od Harvard

poslovne škole i dr.sc. titulu u Poslovnoj ekonomiji na odjelu Ekonomije. Tako 2000.

godine poslovna škola Harvard i sveučilište Harvard zajednički su osnovali Institut za

strategiju i konkurentnost te mu omogućili prostor za svoja istraživanja i uspjehe.

Dr. Porterov originalan rad o strukturi industrije, lancu vrijednosti i strateškom

pozicioniranju, pomogla mu je za mnoga druga njegova istraživanja.

29

Porterov početni posao bio je usmjeren na industrijsku konkurenciju i strategiju kompanije,

kao pionir u primjenjivanju ekonomske teorije, zauzimao se za razvoj boljeg i strožeg

shvaćanja industrijskog natjecanja i izbora koje tvrtke odabiru da bi konkurirali.

Osim unaprjeđenja njegovog početnog područja industrijske organizacijske ekonomije,

Porterov rad definirao je područje moderne strategije. Njegove ideje su učili u gotovo

svakoj poslovnoj školi u svijetu, posebice opširno u ekonomiji i drugim disciplinama. I

danas nastavlja pisati o konkurentnosti i strategiji. Tako njegov članak iz studenoga 2014.,

How Smart, Connected Products Are Transforming Competition, upućuje kako

informacijska tehnologija ima veliku ulogu u strategiji.

Idući Porterov potez bio je u smjeru ekonomskog razvoja i konkurentnosti, gdje je njegov

rad fokusiran na mikroekonomske temelje nacija i na regionalni ekonomski razvoj. Ovaj

veliki opus posla uključuje brojne teorijske i empirijske radove na konceptu klastera i

njihova utjecaja na ekonomske performanse. Također je stvorio Cluster Mapping Project,

nacionalnu inicijativu koja pruža otvorene podatke o regionalnim klasterima i

ekonomijama da podrži poslovanja, inovacije i politike. Njime je uveo rigorozno mjerenje

ekonomske geografije koje je postalo standard u Sjedinjenim Američkim Državama,

Europi i u sve većem broju zemalja. Njegove teorije su globalno općeprihvaćene od strane

i vlada i ekonomskih razvojnih praktikanata.

U politici zaštite okoliša, dr. Porter predložio je "Porter hipotezu" u ranim 1990-im

godinama, kojom je iznio novu teoriju, da strogi ekološki standardi nisu u sukobu s

profitabilnošću tvrtke ili nacionalne konkurentnosti, ali mogla bi poboljšati oboje. Porter

Hipoteza je dovela je do nekoliko stotina znanstvenih članaka u literaturi o ekonomike

okoliša (Harvard Business School, 2012.).

Poneke ideje menadžera su bili jasne ili intuitivno u pravu. Tako su se izdavale mnoge

poslovne i menadžerske knjige koje su se prodavale u mnogobrojne primjerke, no ni jedna

nije imala takvog utjecaja kao knjiga „Konkurentska prednost“.

„Konkurentska prednost“naslov je djela Michaela Portera, koja je postala biblija poslovnih

i ekonomskih mislioca kasnih 1980-ih godina. Povezana je sa odjekom ideje

komparativnih prednosti koju je stvorio i razjašnjavao David Ricardo, ekonomski klasičar

devetnaestoga stoljeća. Omogućio je menadžerima okvir za strateško razmišljanje o tome

kako biti konkurentan na tržištu.

30

U kasnije izdanoj knjizi „Konkurentska prednost nacija“ Porter je proučavao kako izbor

položaja od strane internacionalizacije poslovanja može biti izvor konkurentske prednosti.

Te poslovni klasteri, koji su u današnje vrijeme „najvažniji za konkurentnost“ (The

Economist, 2008.).

3.2. Odrednice nacionalne prednosti - model „dijamanta“

U nastajanju produktivnog okruženja i konkurentskog gospodarstva u konačnici, do

vrijednosti dolazi u transnacionalnim kompanijama, zatim na mikroekonomskoj razini, u

tvrtkama, građeno na kvaliteti mikroekonomskog poslovnog okruženja. Konkurentnost

možemo sagledati sa razine poduzeća, sektora i nacije u globalu. Prema teoriji

konkurentnosti nacije, Porter se oslonio na kompleksan dinamičan sustav, 4 temeljna

faktora za konkurentsku prednost određene zemlje. Konstantno se razvijajući, svaka

determinanta ima utjecaj jedna na drugu. Sastavnice sustava determinanti, Porter naziva

„dijamant nacionalnih prednosti“(The diamond of national advantage). To su faktori

proizvodnje, uvjeti potražnje, vezane i podržavajuće djelatnosti, strategija poduzeća,

struktura i rivali (ADM Konsalting, 2011.).

Michael Porter, ima važnu ulogu među teoretičarima, ističući u svojoj knjizi

„Konkurentnost nacija“ njegov „dijamantni pristup“ kojeg je autor ilustrirao, prikazujući

odnos između faktora konkurentnosti (Dujanić i suradnici, 1997.).

U početku, postavljamo pitanje, zbog čega država ostvaruje međunarodni uspjeh u

određenoj industriji?

Odgovor pronalazimo u četiri odrednice države koje oblikuju okolinu u kojoj lokalna

poduzeća konkuriraju s ciljem vlastite promocije ili onemogućuju stvaranje konkurentne

prednosti (vidi shemu 1):

1. Faktori proizvodnje. Položaj države u faktoru proizvodnje, kao što je kvalificirana

radna snaga ili infrastruktura potrebna za konkurentnost u određenoj industriji.

2. Uvjeti potražnje. Priroda domaće potražnje za proizvodom ili uslugom industrije.

31

3. Vezane i podržavajuće industrije. Prisutnost ili odsutnost u državi industrija

dobavljača i odgovarajućih industrija koje su međunarodno konkurentne.

4. Strategija poduzeća, struktura i rivalitet. Uvjeti u državi koji određuju način na koji

se stvaraju, organiziraju i vode poduzeća, te priroda domaćeg rivaliteta.

I pojedinačno i kao sustav, odrednice stvaraju kontekst u kojem se poduzeća u određenoj

državi rađaju i konkuriraju: dostupnost potencijala i vještina potrebnih za konkurentsku

prednost u industriji; informacija koja oblikuje mogućnosti koje se percipiraju i smjerove u

kojima se potencijali i sposobnosti razvijaju; ciljeve vlasnika, voditelja i zaposlenika koji

su uključeni ili koji provode konkurenciju; i, najvažnije, pritisak na poduzeća da ulažu i

usmjere pažnju na inovacije.

Poduzeća će steći konkurentnu prednost tamo gdje im domaći temelji to dozvoljavaju i

podupiru najbržu akumulaciju specijaliziranih sredstava i vještina, ponekad samo zbog

veće predanosti. Poduzeća će steći konkurentnu prednost u industriji kada im domaći

temelji priušte bolje stalne informacije i uvid u potrebe proizvoda i procesa. Zatim kada su

ciljevi vlasnika, voditelja i zaposlenika u skladu s intenzivnom predanošću i kontinuiranim

ulaganjem. Na kraju, zemlje uspijevaju u određenim industrijama jer je njihova domaća

okolina najdinamičnija i najizazovnija, te na taj način potiče poduzeća da kroz vrijeme

nadograđuju i šire svoje prednosti.

32

Shema 1. Porterov „dijamant“ model; determinante nacionalne prednosti

ŠANSA

Izvor: izrada autora prema „TheCompetitiveAdvantageofNations“

Najvjerojatnije je da će država uspjeti u industrijama ili segmentu industrije gdje je državni

„dijamant“, termin kojeg će autor koristiti za označavanje odrednica kao sustava,

najpovoljniji. S time ne mislim da će sva državna poduzeća postići konkurentnu prednost u

određenoj industriji. Naime, što je dinamičnije državno okruženje, vjerojatnije je da

određena poduzeća neće uspjeti jer nemaju svi jednake vještine i potencijale, niti jednako

dobro iskorištavaju nacionalno okruženje. Ipak, ona poduzeća koja se ističu u takvom

okruženju uspjet će u međunarodnoj konkurentnosti.

VLADA

ŠANSA

STRATEGIJA

PODUZEĆA(STRUKTURA I RIVALITET)

- Strategija i struktura

- Ciljevi

- Osobni ciljevi

- Rivalstvo između domaćih

poduzeća

FAKTORSKI UVJET

- Ljudski potencijal

- Resursi znanja

- Kapital

- Fizički resursi

- Infrastruktura

UVJETI POTRAŽNJE

- Struktura domaće potražnje

- Veličina potražnje i obrazac rasta

- Internacionalizacija potražnje

VEZANE I PODRŽAVAJUĆE

PROIZVODNJE

- Dobavljači

- Kupci

- Srodne industrije

33

Konkurentska prednost koja se temelji na samo jednoj ili dvije odrednice moguća je u

prirodnim industrijama koje ovise o potencijalima ili u industrijama koje uključuju malo

sofisticiraniju tehnologiju i vještine. Takva prednost se uglavnom pokaže neodrživom jer

se brzo mijenja, a globalni konkurenti je mogu nadmudriti na jednostavan način. Prednosti

kroz cijeli „dijamant“ potrebne su za postizanje i održavanje konkurentnog uspjeha u

znanjem intenzivnim industrijama koje čine okosnicu naprednih ekonomija. Prednost u

svakoj odrednici nije preduvjet za konkurentnu prednost u određenoj industriji. Interakcija

prednosti u mnogim odrednicama donosi samo-pojačane prednosti koje strani suparnici

vrlo teško mogu poništiti ili kopirati (Porter, 1990.).

3.2.1. Raspoloživost faktora

Svaka država posjeduje nešto što su ekonomisti nazivali faktorima proizvodnje. Faktori

proizvodnje su jednostavno ulazi potrebni za konkurentnost u bilo kojoj industriji kao što

su rad, obradivo tlo, prirodna bogatstva, kapital i infrastruktura.

Standardna teorija trgovine temelji se na faktorima proizvodnje (kako je i tvrdio Ricardo u

svojoj teoriji komparativnih prednosti). Prema teoriji, svakoj državi dodijeljena je različita

zaliha faktora. Država će izvoziti onu robu kojom se intenzivno koriste faktori koje država

posjeduje u obilju. Na primjer, Sjedinjene Američke Države su značajan izvoznik

poljoprivrednih proizvoda, što djelomično odražava obilje velike površine obradive zemlje.

Raspoloživost nacije faktorima jasno igra ulogu u konkurentnim prednostima državnih

poduzeća kao što potvrđuje i brzi rast proizvodnje u državama s malim plaćama kao što su

Hong Kong, Taiwan i, odnedavno, Tajland. Ali, uloga faktora je drugačija i mnogo

kompleksnija nego što ju često smatraju. Najvažniji faktori za konkurentnu prednost kod

većine industrija, a posebno kod najvitalnijih industrija s rastom produktivnosti u

naprednim ekonomijama, nisu naslijeđeni, već stvoreni u državi kroz proces koji se uvelike

razlikuje među državama i među industrijama. Stoga je zaliha faktora u bilo koje vrijeme

manje važna od stope kojom su oni stvoreni, nadograđeni i učinjeni specifičnijima za

određene industrije. Možda je čudnije što brojnost faktora može narušiti konkurentnu

34

prednost umjesto da ju poboljša. Selektivni nedostaci u faktorima, kroz utjecaj na strategiju

i inovaciju, često doprinose odgodi konkurentnog uspjeha.

Za istraživanje uloge faktora u konkurentnoj prednosti države u nastavku će autor

objašnjavati bitne stavke faktora proizvodnje:

1. Raspoloživost faktora

2. Hijerarhija faktora

1. Raspoloživost faktora

Faktori proizvodnje često se opisuju u opširnim okvirima kao što su zemlja, rad i kapital

što je preopćenito za oslonac na konkurentnu prednost u strateški različitim industrijama.

Faktore je moguće grupirati u mnogobrojne široke kategorije:

· Ljudski potencijali: količina, vještine i trošak osoblja (uključujući i upravljanje),

uzimajući u obzir standardne radne sate i radnu etiku. Ljudske potencijale moguće

je podijeliti na bezbroj kategorija, kao što su alatničari, inženjeri elektrotehnike s

doktorskom diplomom, programeri aplikacija, itd.

· Materijalni resursi: brojnost, kvaliteta, dostupnost i trošak državne zemlje, vode,

minerala ili naslaga drva, hidroelektrane, lovišta ribe i druge fizičke osobine.

Klimatske uvjete može se promatrati kao dijelom državnih materijalnih resursa kao

i zemljopisni položaj i veličinu države. Položaj, u odnosu na ostale države koje su

dobavljači na tržištu, utječe na trošak prijevoza i lakoću kulturne i poslovne

razmjene. Na primjer, blizina Njemačke je imala značajan povijesni utjecaj na

švedsku industriju. Vremenska zona države u odnosu na ostale također može biti

značajna u svijetu trenutne globalne komunikacije. Položaj Londona između

Sjedinjenih Država i Japana često je prednost u financijskim uslužnim industrijama

jer poduzeća sa sjedištem u Londonu mogu poslovati i s Japanom i sa Sjedinjenim

Državama tijekom uobičajenih radnih sati.

· Izvori znanja: zalihe znanstvenog, tehničkog i tržišnog znanja jedne države koja se

temelji na proizvodima i uslugama. Znanstvena i ostala znanja jedne države mogu

se podijeliti na mnogobrojne discipline kao što su znanosti o materijalima i kemija

tla.

35

· Kapitalna sredstva: količina i trošak kapitala dostupnog za financiranje industrije.

Kapital nije homogen, ali dolazi u raznim oblicima kao što je neosiguran dug,

osiguran dug, obveznice visokog rizika, glavnice, rizični kapital. Postoje različiti

pojmovi i uvjeti vezani za svaki oblik. Na ukupnu zalihu kapitalnih sredstava u

državi, te oblike u kojima su raspoređeni, utječe nacionalna stopa štednje i struktura

nacionalnih kapitalnih tržišta koji se uvelike razlikuju među državama.

Globalizacija kapitalnih tržišta, veliki protok kapitala među državama polagano

ujednačuje nacionalne uvjete. Ipak, značajne razlike ostaju i vjerojatno će tako

zauvijek ostati.

· Infrastruktura: vrsta, kvaliteta i korisnikov trošak dostupne infrastrukture koja

utječe na konkurentnost, uključujući sustav prijevoza, sustav komunikacija, dostavu

pošte i pošiljka, plaćanje ili prijenos fondova, zdravstvenu zaštitu, itd.

Infrastruktura uključuje i stavke kao što su stambeni fond i kulturne institucije koje

utječu na kvalitetu života i privlačnost države kao mjesta za život i rad (Porter,

1990.).

Mješavina korištenih faktora (takozvani omjeri faktora) uvelike se razlikuje među

industrijama. Državna poduzeća stječu konkurentnu prednost ukoliko posjeduju faktore

niske cijene ili jedinstveno visoke kvalitete posebne vrste koji su značajni za konkurentnost

u određenoj industriji. Položaj Singapura na glavnom trgovačkom pravcu između Japana i

Bliskog istoka učinila ga je centrom za popravak brodova. Švicarska sposobnost upotrebe

različitih jezika i kultura (u Švicarskoj sadrži se nalaze regije u kojima se govori njemački,

francuski i talijanski) prednost je u uslugama kao što su bankarstvo, trgovina i upravljanje

logistikom. Njemačka i Švicarska posjeduju mnoštvo radnika s jedinstvenim vještinama u

optičkim sektorima. Takav spoj industrija i faktori prisutni u državi zapravo čine

standardnu teoriju konkurentske prednosti.

Konačna točka su ljudski potencijali, znanje i kapitalni faktori koji mogu biti mobilni među

državama. Kvalificirani ljudi kreću se među državama kao što se kreće i znanstveno i

tehničko znanje. Ta mobilnost pojačana je većom međunarodnom komunikacijom i

jednostavnijim kretanjem. Dostupnost faktora u državi nije prednost ukoliko faktori

napuste državu. Ostale odrednice bit će potrebne za objašnjenje onih država koje privlače

mobilne faktore i gdje ih je moguće primijeniti na najproduktivniji način.

36

2. Hijerarhije među faktorima

Za razumijevanje trajne uloge faktora u konkurentnoj prednosti, tim je više potrebno

razlikovati vrste faktora. Ističu se dvije posebno važne razlike. Prva razlika je između

osnovnih i naprednih faktora. Osnovni faktori uključuju prirodne resurse, klimu, položaj,

nekvalificiranu i polukvalificiranu radnu snagu i dužnički kapital. Napredni faktori

uključuju infrastrukture modernih digitalnih podataka komunikacije, visoko kvalificirano

osoblje kao što su diplomirani inženjeri i informatičari, te institute za sveučilišno

istraživanje u sofisticiranim disciplinama.

Važnost osnovnih faktora narušena je ili njihovom smanjenom potražnjom, njihovom

proširenom dostupnošću ili spremnim pristupom od strane globalnih poduzeća putem

stranih djelatnosti ili njihovim izvorom na međunarodnim tržištima.

Osnovni faktori ostaju važni u ekstraktivnim i poljoprivrednim industrijama (kao što je

proizvodnja drva i soje) i u onima gdje su tehnološki zahtjevi i vještine skromni, a

tehnologija je naširoko dostupna. Jedan od primjera je izgradnja građanskih projekata (kao

što su stanovi i škole) s niskim sadržajem inženjeringa. Korejska poduzeća su uživala u

međunarodnom uspjehu s takvim projektima koji su se djelomično temeljili na dostupnosti

jeftine i disciplinirane korejske radne snage. Ipak, poduzeća iz država s nižom plaćom

zamijenili su korejska poduzeća, a konkurencija iz naprednijih zemalja kao što je Italija

nabavljala je jeftinu radnu snagu lokalno u državama u kojima se prijavljivala na

međunarodne natječaje ili u zemalja u razvoju (npr. Indija) poništavajući korejsku

prednost. Rezultat, u kombinaciji s odbijanjem projekata na Bliskom istoku, je taj da je

korejska građevinska industrija naglo pala što dokazuje kako je prednost prolazna samo

zbog osnovnih faktora.

Napredni faktori su sada najznačajniji za konkurentnu prednost. Potrebni su za postizanje

konkurentne prednosti više razine kao što su diferencirani proizvodi i tehnologija vlasničke

proizvodnje. Njih je manje jer njihov razvitak zahtjeva veliko i često kontinuirano ulaganje

i u ljudski i u materijalni kapital.

37

Važna razlika među faktorima proizvodnje je njihova specifičnost. Generalizirani faktori

uključuju sustav autocesta, nabavu dužničkog kapitala ili mnogo motiviranih fakultetski

obrazovanih zaposlenika. Može ih se primijeniti u širokom rasponu industrija.

Specijalizirani faktori uključuju usko obrazovano osoblje, infrastrukturu s posebnim

značajkama, osnovna znanja u određenim poljima i ostale faktore značajne za ograničeni

spektar ili samo za jednu industriju. Primjeri mogu biti znanstveni instituti specijalizirani

za optiku, kadar obrazovanih stručnjaka za proizvodnju modela automobila, ili brojni

rizični kapitali u potrazi za osnivanjem softverskih poduzeća. Napredniji faktori nastoje

biti i specijaliziraniji, iako to nije uvijek slučaj. Na primjer, visoko obrazovani računalni

programeri, kao napredni faktor, mogu se primijeniti u širokom spektru industrija.

Specijalizirani faktori omogućavaju odlučnije i održivije temelje za konkurentnu prednost

od generaliziranih faktora. Generalizirani faktori podržavaju samo osnovnije oblike

prednosti.

Najvažnija i najodrživija konkurentna prednost dogodit će se kada država posjeduje

napredne i specijalizirane faktore potrebne za natjecanje u određenoj industriji.

Na primjer, važan razlog zbog kojeg su njemačka poduzeća bila u mogućnosti neprestano

unaprjeđivati performanse proizvoda i kvalitetu optike je dostupnost diplomiranih

stručnjaka prema posebnim sveučilišnim programima u smjeru optičke fizike i mnogo

visoko obrazovanih radnika obučenih kroz specijalizirane pripravničke programe. S druge

strane, konkurentna prednost koja se temelji na osnovnim/generaliziranim faktorima nije

sofisticirana i često je kratkotrajna i prolazna. Traje samo dok neka druga država, često ona

koja se razvija i napreduje, ne dobije mogućnost da konkurira na jednakoj razini.

Skupina faktora je podcjenjujuća osnova za održivu prednost osim ako se isti neposredno

ne nadograđuju i specijaliziraju. Kvalificirani ljudski potencijali i izvori znanja, možda

dvije najvažnije kategorije faktora za nadogradnju konkurentne prednosti, posebno su

podcjenjujući, ali ni infrastruktura nije daleko. To ukazuje da posjedovanje faktora

prednosti u bilo koje vrijeme nije dovoljno za objašnjenje održivog uspjeha jedne države

(Porter, 1990.).

Tako Porter tvrdi : „U državama u ovoj inicijalnoj fazi, skoro sve međunarodno uspješne

industrijske grane u državi ostvaruju korist skoro isključivo na osnovi nekih temeljnih

faktora proizvodnje. U „dijamantu“ je samo rudimentarni faktor proizvodnje komparativna

38

prednost. Državne firme u takvoj ekonomiji konkurentne su samo na osnovi cijene u

industriji koja traži vrlo malo proizvodne i procesne tehnologije, koja nije skupa i koja se

može lako nabaviti. Tehnologija dolazi iz drugih država, a ne stvara se u državi... Strane

firme omogućavaju najveći dio pristupa stranim tržištima... Ekonomija vođena faktorom je

ekonomija sa slabim temeljem održivog rasta produktivnosti“ (Stojanov, 2012.).

3.2.2. Uvjeti potražnje

Druga široka determinanta nacionalne konkurentske prednosti u industriji su domaći

potražni uvjeti za industrijski proizvod ili uslugu. Domaća potražnja kroz svoj utjecaj na

ekonomiju ravnoteže može prenijeti statičku učinkovitost, no mnogo je važniji njen

dinamički utjecaj. Ona oblikuje učestalost i prirodu poboljšanja i inovacija tvrtki u nekoj

zemlji.

Tri široka atributa domaće potražnje su vrlo važni:

1. Sastav (ili priroda potrošačkih želja/potreba) domaće potražnje,

2. Veličina i obrazac rasta domaće potražnje,

3. Mehanizmi kojima se domaće preference prenose stranim tržištima

Važnost potonjih dvaju atributa ovisi o prvom. Pri određivanju konkurentske prednosti

kvaliteta domaće potražnje, u uvjetima koje ću opisati, važnija je od kvantitete domaće

potražnje.

Najvažniji utjecaj domaće potražnje na konkurentsku prednost je kroz miks i prirodu

potreba domaćih potrošača. Sastav domaće potražnje oblikuje način na koji tvrtke

percipiraju, tumače i reagiraju na potrošačke potrebe. Nacije dobivaju na konkurentskoj

prednosti u industrijama ili industrijskim segmentima tamo gdje domaća potražnja daje

lokalnim tvrtkama jasniju ili raniju sliku potrošačkih potreba no što ju inozemni rivali

mogu imati. Nacije također stječu prednost ako domaći potrošači pritiskom na lokalne

tvrtke navode te tvrtke na brže inovacije i postizanje sofisticiranije konkurentske prednosti

u odnosu na inozemne rivale. Može se činiti da bi domaća potražnja gubila na značaju

uslijed globaliziranja konkurencije, no to nije slučaj. Domaće tržište najčešće ima

39

disproporcionalni utjecaj na tvrtkinu sposobnost percepcije i tumačenja potrošačkih

potreba iz čitavog broja razloga. Prvi je pozornost. Pozornost pridana željama potrošača je

veoma osjetljiv proces, a razumijevanje tih istih želja je najjeftiniji od svih procesa. Timovi

za razvoj proizvoda, kao i menadžeri koji odobravaju nove proizvode, temelje se (uz

rijetke iznimke) na domaćim tržištima. Ponos i ego pomažu fokusirati pozornost na uspjeh

pri zadovoljavanju potrošačkih potreba na domaćem tržištu. Naposljetku, pritisci potrošača

usmjereni ka poboljšanju proizvoda se najviše osjete na domaćem tržištu, gdje blizina i

kulturna sličnost olakšavaju komunikaciju između tvrtki i potrošača. Međutim, važnost

tržišta nadilazi povećanu pozornost pridanu potrošačkim potrebama. Tvrtke lakše

percipiraju, tumače i reagiraju na potrošačke potrebe na svojim domaćim tržištima i pri

tome postaju sve samopouzdaniji u svom nastupu. Razumijevanje potreba zahtijeva pristup

kupcima, otvorenu komunikaciju među njima i tvrtkinim top tehničkim i menadžerskim

osobljem, kao i intuitivno shvaćanje okolnosti u kojima se potrošači nalaze. To je težak

podvig sa domaćim potrošačima, a izrazito je to teško (u praksi) sa inozemnim potrošačima

zbog udaljenosti od tvrtkina sjedišta i zbog toga što tvrtka među njima nije percipirana i

prihvaćena kao insajder. Čak i da podružnica uspije postići razinu pristupa koja bi joj

omogućila da dovoljno razumije potrebe inozemnih potrošača i kako se one mijenjaju,

zahtjevan je zadatak prenijeti, na razumljiv način, ta saznanja u sjedište tvrtke. Tamo gdje

se potrebe inozemnog i domaćeg tržišta razilaze, signali sa domaćeg tržišta najčešće

prevladavaju. Fundamentalni dizajn nekog proizvoda gotovo uvijek odražava potrebe

domaćeg tržišta. Kad se sve to uzme u obzir, blizina pravom tipu potrošača postaje od

odlučujuće važnosti za nacionalnu konkurentsku prednost. Prodaja inozemnim potrošačima

nije dobar nadomjestak. Tri su karakteristike sastava domaće potražnje posebno važne pri

postizanju nacionalne konkurentske prednosti:

1. Segmentna struktura potražnje

2. Sofisticirani i zahtjevni potrošači

3. Predvidive želje potrošača

40

1. Segmentna struktura potražnje

Prva od karakteristika je segmentna struktura domaće potražnje, ili distribucija potražnje

za raznim posebnostima. U većini industrija potražnja je segmentirana. U avioindustriji,

npr., postoji čitava širina veličina zrakoplova i njihovih konfiguracija koje privlače

aviotvrtke sa različitim strukturama ruta, odredišta i ostalih faktora. Neki su segmenti

globalniji od ostalih. Tvrtke neke zemlje će prije steći konkurentsku prednost u globalnim

segmentima koji predstavljaju veliki dio domaće potražnje, ali manji ili manje važan

segment u drugim zemljama.

Kad je riječ o tehnologiji za prijenos električne energije, npr., Švedska je lider u

viskokovoltažnoj distribucijskoj opremi (HVDC) koja se koristi za prijenos električne

energije visoke voltaže na veće udaljenosti. To je odraz visoke relativne potražnje u tom

segmentu u Švedskoj zbog izoliranosti švedske čelične i papirne industrije koje obje

zahtijevaju puno energije, kao i činjenice da su izvori električne energije u Švedskoj

udaljeni od populacijskih centara na jugu zemlje.

2. Sofisticirani i zahtjevni potrošači

U praksi je od miksa segmenata važnija priroda domaćih potrošača. Tvrtke neke zemlje

dobivaju na konkurentnosti ako su domaći potrošači među sofisticiranijim i zahtjevnijim

potrošačima na svijetu, što se tiče usluge ili proizvoda u pitanju. Takvi potrošači pružaju

uvid u potrebe naprednijih potrošača. Blizina, kako fizička tako i kulturna, tim potrošačima

pomaže tvrtkama u nekoj zemlji da predvide i prepoznaju nove potrebe. Također pruža

bliski kontakt sa potrošačima u razvojnom procesu, i kada su tvrtke same potrošači, daje

mogućnost zajedničkih razvojnih procesa koji stranim tvrtkama otežavaju konkuriranje.

Sofisticirani i zahtjevni potrošači vrše pritisak na lokalne tvrtke da se prilagode visokim

standardima kvalitete, značajki proizvoda i usluga.

U japanu, npr., potrošači su visoko sofisticirani i informirani kad je riječ o audio opremi.

Audio oprema je statusni simbol u Japanu, i tamošnji su potrošači željni najnovijih i

najboljih modela. Njihova želja za kvalitetom vodi ka brzom poboljšanju proizvodnog

procesa, a njihova želja za inovacijama vodi ka brzom zasićenju tržišta novim modelima.

41

3. Predvidive želje potrošača

Tvrtke neke zemlje stječu prednost ukoliko su želje i potrebe domaćih potrošača naprednije

od onih u potrošača u drugim zemljama. Ukratko, to znači da potrebe domaćih potrošača

pružaju rani indikator potrošačkih želja koje će uskoro postati široko raširene. Ta je

prednost važna ne samo za razvoj novih proizvoda, već i uopće, zato što konstantno

stimulira unaprjeđenje proizvoda i sposobnost natjecanja u nadolazećim segmentima.

Predvidiva potražnja je ponekad i posljedica najsofisticiranijih domaćih potrošača na

svijetu, zato što su sofisticirani potrošači najčešće prvi koji prihvaćaju nove proizvode

(mada ne uvijek) i spremniji su prihvatiti inovacije.

Primjer, japanske su tvrtke u raznim sektorima gospodarstva bile suočene sa energetski-

osviještenim potrošačima, što je djelomično bilo uzrokovano nizom vladinih izvješća,

široko publiciranom regulativom koja uređuje dopuštenu potrošnju energije raznim

proizvodima, tj. energetsku učinkovitost. Stoga su japanske tvrtke počele raditi na

poboljšanju energentske učinkovitosti proizvoda ranije od ostatka svjetske konkurencije,

koja se po tom pitanju osvijestila tek nakon prvog naftnog šoka. Valja napomenuti da su

cijene energije u SAD-u usprkos tome bile umjetno održavane niskima.

3.2.3. Vezane i podržavajuće industrije

Treća determinanta konkurentskih prednosti nacija u industriji je postojanje povezanih i

podržavajućih industrija koje su međunarodno konkurentne. Važno je da je strateški važna

proizvodnja u zemlji zasnovana na vezanim i verificiranim proizvodima, koji kao skup

time čine konkurentniji proizvod na međunarodnom tržištu. Za mnoge firme, prisutnost

povezanih i pratećih industrija je od ključne važnosti za rast određene industrije.

Za konkurentnost zemlje veliku važnost daju klasteri, povezivanje međusobno sličnih

poduzeća na određenom polju. S vremenom postaju općeprihvaćena sastavnica nacionalnih

i regionalnog napretka. Kao oblik strateškog sustava, spajaju se srodna poduzeća iz jedne

grane, radi rješavanja zajedničkih problema. Njihovo povezivanje dovodi do veće

42

produktivnosti i konkurentnosti poduzeća, te tako postaju snažnije na svjetskom tržištu.

Termin poslovni klaster zna se mijenjati sa terminom „Porterovski klaster“, upravo zato što

je on jedan od cijenjenih istraživača u području klaster, te ga je Porter učinio poznatijim

1990. u knjizi „Konkurentska prednost nacija“ (Brebrić, 2009.).

U ovom djelu nacionalne konkurentske snage teže biti povezane s klasterima industrije.

Kao primjer autor navodi, Silicijska dolina u USA i Silicon Glen u Velikoj Britaniji gdje su

tehnološki klasteri industrije visoke tehnologije koje uključuju firme za kompjuterski

softver i tvrtke za poluvodiče. U Njemačkoj, slični klasteri postoje oko kemikalija,

sintetičkih bojila, tekstila i tekstilnih strojeva. Snaga švedske proizvodnje čelika temelji

svoju proizvodnju na specijalnim i izuzetnim vrstama čelika. Švicarska poduzeća su

vodeće u proizvodnji vezenih dobara i strojeva. Konkurentne prednosti u nekim

podržavajućim industrijama određuju potencijalne prednosti nacionalnih poduzeća u

raznim industrijskim branšama. Uzrok tome je što proizvodnja inputa koji se učestalo

koriste su od iznimne važnosti za inovaciju i internacionalizaciju proizvoda.

Prisutnost konkurentnih industrija u zemlji, koje su međusobno povezane, više nisu rijetka

niti beznačajna. Švicarski uspjeh u farmaceutskoj industriji je blisko navezan na njen

internacionalni uspjeh u industriji boja.

U nastavku će se autor osvrnuti na konkurentne prednosti u dobavljačkoj industriji. Sami

pristup i dostupnost strojeva i inputa nije najvažnija stavka domaćoj podržavajućoj

industriji u ostvarivanju uspjeha u međunarodnoj razmjeni. U globalnoj utrci

komponentne, strojevi i drugi inputi su dostupni na globalnom tržištu, time je dostupnost

postala manje važna od načina i efikasnosti korištenja navedenog. Vjerojatno najveća

korist od podržavajuće domaće industrije se nalazi u procesima inovacije i nadogradnje.

Konkurentna prednost proizlazi iz bliske suradnje između svjetskih dobavljača i industrije.

Dobavljači pomažu poduzećima u pronalaženju novih metoda i mogućnosti za aplikaciju

novih tehnologija. Poduzeća time imaju brži pristup informacijama, novim idejama i uviđaj

u inovacije dobavljača. Izmjena istraživanja i razvoja i zajedničko rješavanje problema

vodi ka bržim i efikasnijim rješenjima. Dobavljači također nastoje sprovoditi informacije i

inovacije od poduzeća do poduzeća. S tim procesom tempo inovacija unutar cijele

nacionalne industrije je ubrzan. Svi oni uživaju veću korist ukoliko su dobavljači locirani u

neposrednoj blizini poduzeća što skraćuje komunikacijske linije (Porter, 1990.).

43

3.2.4. Strategija poduzeća, struktura i rivalitet

U ovom dijelu se stavlja glavni naglasak na uvjete u državi, koji određuju način na koji se

stvaraju, organiziraju i vode poduzeća, te priroda domaćeg rivaliteta. Ciljevi, strategije, i

načini organizacije tvrtke u industriji variraju među nacijama. Važno je spomenuti da

strategija i struktura firme uvelike ovise o nacionalnom okruženju i da sustavne razlike u

poslovnim sektorima u različitim zemljama određuju put u kojem firme konkuriraju i na

kraju samu njihovu konkurentsku prednost. Za Portera je rivalstvo bitna točka

konkurentske prednosti domaće tvrtke. On vjeruje da domaće rivalstvo forsira firme da

budu cjenovno konkurentne, da poboljšavaju kvalitetu, te da budu inovativne. U konačnici,

firme su te koje se natječu na međunarodnom tržištu, ali tu ulogu ima međunarodna

konkurentnost zemlje koja oblikuje međunarodnu konkurentnost poduzeća. To je ta

pretpostavka da konkurentnost neke zemlje u konačnici determinira međunarodnu

konkurentsku prednost firme, koja vodi do uvjerenja da se zemlje, kao i poduzeća natječu

na međunarodnoj razini (Smit, 2010.).

Zbog konkurentske prednosti strategija je postala lakše provediva i jasnija. Tvrtke su

okrenute ka akciji, aktivnostima, koje možemo vidjeti jer predstavljaju samo poslovanje

tvrtke, one su materijalne i njima se može vladati poduzećem. Razlikujemo vanjske

(konkurentsko tržište) i unutarnje faktore (kompetentnost zaposlenih, organizacija rada),

između kojih se aktivnostima može stvoriti veza. Bolje rečeno, aktivnosti povezuju sve

čimbenike rada određene tvrtke, oni su relevantni. Od same organizacije poslovanja,

plasiranja proizvoda te zadovoljenja potreba krajnjih kupaca. Do postizanja vrijednosti

resursa i kompetentnosti dolazi se utvrđenom strategijom, mijenjanjem strategije,

vrijednost nema više toliki značaj(Porter, 2008.).

Nacionalni nastup u određenim sektorima je neizbježno povezan sa strategijom i

strukturom poduzeća u tom sektoru. Konkurentnost igra veliku ulogu u poticanju inovacija

i naknadnom unaprjeđivanju konkurentske prednosti. Tako primjer japanske automobilske

44

industrije ima 8 glavnih konkurenata, (Honda, Toyota, Suzuki, Isuzu, Nissan, Mazda,

Mitsubishi, and Subaru) koji pružaju jaku konkurenciju na domaćem tržištu, kao i na

stranim tržištima na kojima se natječu.

U nastavku će autor govoriti o dvije dodatne varijable koje mogu bitno utjecati na državni

sustav, a potrebne su kako bi teorija bila potpuna. To su slučajnosti i vlada. Oni se vežu na

faktore koji mogu učvrstiti ili pogoršati „plodno tlo“ za funkcioniranje kompanije.

(Drvenkar i Banožić, 2010.)

3.2.5. Uloga slučajnosti

Slučajna događanja su kretanja koja poduzeća ne mogu kontrolirati (uglavnom ni državna

vlada) kao što su čisti izumi, napredci u osnovnoj tehnologiji, ratovi, vanjski politički

napredak i velike promjene u potražnji na stranom tržištu. Ona stvaraju nepovezanost koja

može odmrznuti ili preoblikovati strukturu industrije i stvoriti priliku poduzećima jedne

države da nadomjesti poduzeća druge države.

Determinante nacionalne prednosti oblikuju okolinu za natjecanje u određenim

industrijama. Međutim, u povijesti većine uspješnih industrija koje smo proučavali,

slučajni događaji su također igrali ulogu. Slučajnosti su događaji koji nemaju mnogo veze

sa okolnostima u nekom narodu i često tvrtke nemaju mogućnost utjecati na njih (kao ni

nacionalne vlade). Neki primjeri koji su posebno važni pri utjecanju na konkurentsku

prednost su:

· čista inventivnost

· veliki tehnološki diskontinuiteti (npr. biotehnologija, mikroelektronika)

· diskontinuiteti u inputu troškova, kao kod naftnih šokova

· značajni pomaci na svjetskim financijskim tržištima ili tečajnim listama

· porasti svjetske ili regionalne potražnje

· ratovi

45

Slučajnosti su važne zbog toga što stvaraju diskontinuitete koji dopuštaju pomake u

konkurentskom položaju. Mogu poništiti prednosti prijašnjih konkurenata i stvoriti

potencijal koji nove tvrtke mogu iskoristiti da zamijene stare i potaknuti ih da postignu

konkurentsku prednost kao odgovor na nove i drukčije uvjete na tržištu.

Determinante nacionale prednosti djeluju zajedno kao moćan sustav za održavanje

prednosti. Međutim, taj je sustav do određene mjere specijaliziran za određenu industrijsku

strukturu. Diskontinuitet je potreban kako bi promijenio temelje prednosti dovoljno da

dopusti novom specijaliziranom nacionalnom “dijamantu” da zamijeni drugi.

Ratovi, gledani iz ove perspektive, mogu podignuti razinu i hitnoću za lokalnim

znanstvenim investicijama i poremetiti odnose sa potrošačima. Prvi svjetski rat uzrokovao

je gubitak stranih resursa i zaštitnih znakova (primjerice Bayerov aspirin) njemačkim

kemijskim tvrtkama. Također je doveo do dramatičnog stimulansa kemijskim tvrtkama u

SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Švicarskoj. Zbog svoje politike neutralnosti u Drugom

svjetskom ratu, Švicarska i Švedska su profitirale u mnogim industrijama. Dok slučajnosti

mogu dovesti do pomaka u konkurentskoj prednosti neke industrije, nacionalni atributi

igraju važnu ulogu pri tome koji narod ih koristi. Nacija sa najpovoljnijim “dijamantom”

će biti u najboljoj prilici da pretvori slučajnost u konkurentsku prednost. To će se odraziti

kroz okolinu usklađenu sa novim izvorima prednosti i tvrtkama natjeranima na agresivnije

usvajanje tih istih izvora prednosti.

3.2.6. Vlada

Nakon što smo opisali determinante nacionalne konkurentske prednosti, krajnja varijabla je

uloga vlade. Vlada može, na svim razinama, poboljšati ili oduzeti nacionalnu prednost.

Ovu ulogu je moguće najbolje vidjeti ispitujući kako politike utječu na svaku odrednicu.

Antitrustovska politika utječe na nadmetanje na domaćoj razini. Propisi mogu mijenjati

uvjete domaće potražnje. Ulaganja u edukaciju mogu promijeniti raspoloživost faktora.

Ulaganja vlade mogu potaknuti odgovarajuće i prateće industrije. Politike koje se provode

bez razmatranja kako utječu na cijeli sustav odrednica mogu na isti način potkopati

nacionalnu prednost, ali i poboljšati je.

46

O vladi se intenzivno raspravlja pri tretiranju međunarodne konkurentnosti. Mnogi ju vide

kao važan, ako ne i presudan faktor koji ima utjecaj na modernu međunarodnu

konkurentnost. Vladina politika u Japanu i Koreji, npr., posebice je vezana sa uspjehom

koji se tvrtke tih nacija uživale u prošlim desetljećima.

Primamljivo je nazvati vladu petom determinantom. Mada, to niti je ispravan niti

najkorisniji način za razumijevanje vladine uloge u međunarodnoj konkurentnosti. Vladina

stvarna uloga u nacionalnoj konkurentskoj prednosti krije se u utjecaju na 4 determinante.

Vlada može utjecati (i biti pod utjecajem) na svaku od četiri determinante, bilo na

pozitivan ili na negativan način. Faktorski uvjeti su pod utjecajem poticaja, smjernica za

tržišta kapitala, smjernica za obrazovanje i slično.

Vladina uloga u oblikovanju lokalne potražnje je često suptilnija. Vladina tijela

uspostavljaju lokalne proizvodne standarde ili propise koji oblikuju ili utječu na potrošačke

potrebe. Vlada je također često važan potrošač mnogih proizvoda, među njima posebice

obrambenih proizvoda, telekomunikacijske opreme, zrakoplova za nacionalne aviotvrtke,

itd. Način na koji se vlada kao kupac ponaša može pomoći ili odmoći nacionalnom

gospodarstvu.

U mehanizmima za stvaranje faktora sudjeluju institucije za javno i privatno obrazovanje,

pripravničke programe, vladine i privatne istraživačke institute i tijela koja omogućuju

infrastrukturu kao što su vladine lučke uprave i opće bolnice. Rastući svjetski standard u

vezi s faktorima znači da konkurentna prednost koja dolazi od faktora zahtjeva ne samo

jednokratno ulaganje, već neprestano ulaganje kako bi se poboljšala kvaliteta, da i ne

spominjemo podcjenjivanje održivosti trenutne skupine faktora. Napredni i specijalizirani

faktori zahtijevaju najveće i najodrživije ulaganje u većini oblika koje je teško stvoriti.

Države uspijevaju u industrijama gdje su posebno dobre pri stvaranju, i najvažnije,

nadograđivanju potrebnih faktora. Tako da će države biti konkurentne onda kada budu

posjedovale neobično visoku kvalitetu institucionalnih mehanizama za stvaranje

specijaliziranih faktora.

Nadalje, uloga privatnog sektora u stvaranju faktora potrebna je za postizanje prednosti

faktora u većini industrija. Napredni i specijalizirani faktori najvažniji su za konkurentnu

prednost, a poduzeća se nalaze u najboljem položaju, te znaju koji su im faktori potrebni za

konkurentnost u njihovoj industriji. Vladina ulaganja u stvaranje faktora uglavnom su

usredotočena na osnovnije i generaliziranije faktore. Na primjer, ulaganja u osnovno

47

istraživanje koje je važan faktor u početnim mogućnostima komercijalne inovacije, neće

dovesti do konkurentne prednosti osim ukoliko industrija to dalje ne prenosi na razvitak.

Vladini napori za stvaranje naprednih i specijaliziranih faktora često ne uspijevaju osim

ako nisu usko povezani s industrijom jer su vladina tijela poznata po sporosti ili

nemogućnosti identifikacije novih sektora ili specijaliziranih potreba određenih industrija.

Značajna direktna ulaganja poduzeća, trgovačkih društva i pojedinaca u stvaranje faktora

kao i usko povezivanje privatnih i javnih ulaganja, značajke su međunarodnog uspjeha

državnih industrija. Osnovna uloga vlade nije da formira konkurentske firme, nego da

omogući poduzećima uvjete u kojima će se ona moći sama razvijati kao konkurent

(Drvenkar i Banožić, 2010.).

3.2.7. Determinante u perspektivi

U ovom poglavlju autor opisuje determinante nacionalne prednosti u industriji i ulogu i

utjecaj slučajnosti i vlade na njih. Determinante mjere do koje točke je nacionalno

okruženje plodonosno za nadmetanje u određenoj industriji. “Dijamant”, odražavajući

mnoge različite elemente nacije, mjeri koliko dobro nacija stvara i prenosi aktivnosti i sile

svojim tvrtkama, kao i prisutnost uvida i instrumenata potrebnih za konkurentsku prednost.

Individualne determinante koje definiraju nacionalnu okolinu su međusobno ovisne zato

što efekt jedne često ovisi o stanju ostalih. Sofisticirani potrošači neće utjecati na napredak

proizvoda osim ako je npr. kvaliteta ljudskih resursa dovoljna da djeluje na ispunjavanje

potrošačkih potreba. Selektivne faktorske manjkavosti motivirati će inovativnost jedino

ako je rivalitet zdrav i ako tvrtkini ciljevi podržavaju održivo investiranje. Na najširoj

razini, slabost bilo koje od determinanti ograničiti će industrijski potencijal za napretkom i

usavršavanjem.

Kako je autor prethodno objašnjavao “dijamant” dotakao se mnogih primjera uloge

društvene i političke povijesti u utjecanju na konkurentski uspjeh. Društvene norme i

vrijednosti utječu na prirodu domaće potražnje kao što to čine i ciljevi menadžera i načini

na koje su tvrtke organizirane. Društvena i politička povijest utječu na vještine

akumulirane u nekoj naciji i na institucionalne strukture unutar kojih konkurencija djeluje.

Ti aspekti nacije, koje su neki nazivali kulturnima, ne mogu biti odvojeni od ekonomskih

48

rezultata. Također, “kulturni faktori” su često blisko isprepleteni sa ekonomskim

faktorima. Npr., odnosi između menadžera i zaposlenika u Japanu nisu kulturna, nego

funkcija cijeloživotnog zaposlenja, prirode sustava poticaja i ponašanja menadžmenta

prema radnicima. Ove su prakse proizašle iz žestoke radničke nesloge u Japanu prije i

nakon Drugog svjetskog rata.

Kulturni faktori su važni zato što oblikuju okruženje u kojem tvrtke djeluju; djeluju kroz

determinante, ne izolirani od njih. Takvi su utjecaji važni za konkurentsku prednost,

međutim to je zato što se sporo mijenjaju i autsajderima je teško oponašati ih ili im

pristupiti. Društvena i politička povijest i vrijednosti stvaraju stalne razlike između nacija

koje igraju ulogu u konkurentskoj prednosti mnogih industrija.

Dosada nisu bili mnogo spominjani vođe tj., lideri u ovom poglavlju, popularnoj temi u

povijesnim analizama industrijskog ili nacionalnog uspjeha. To nije stoga što se umanjuje

važnost lidera nego što se želi sugerirati da i oni ne djeluju odvojeno od determinanti koje

su opisane. Lideri se suočavaju sa problemima, izazovima i prilikama koje su proizvod

njihovog nacionalnog okruženja. Lidere privlače razni problemi u raznim nacijama, što je

funkcija determinanti. U Japanu, cijenjeni lideri poput Akia Morite i Konosukea

Matsushite rade u području potrošačke elektronike. U Americi, pojedinci poput Thomasa J.

Watsona Jr., Seymoura Craya, Kennetha Olsona i Stevea Jobsa radili su ili rade u području

računalne tehnologije. Obje industrije su primjeri industrija kojima je nacionalno okruženje

bilo plodno tlo za konkurentsku prednost. Uspjeh lidera ovisi o posjedovanju uvida u

prilike i mehanizmima kojima bi ih iskoristili, o čemu će biti više riječi u ovom poglavlju.

Odista, jedna od definicija lidera je netko tko razumije i vjeruje u determinante više od

ostalih pojedinaca. Lideri vjeruju u dinamiku i promjenu. Ne prihvaćaju ograničenja, i

znaju da mogu promijeniti prirodu ishoda. U poziciji su percipirati nešto o stvarnosti što

izmiče drugima, i imaju hrabrosti djelovati na temelju tih saznanja. Vodstvo je često to što

određuje koja će od tvrtki iz pogodno smještenih nacija uspjeti ili propasti.

Za sada su opisane determinante nacionalne prednosti pojedinačno i skupno. Ali

“dijamant” je interaktivni sustav u kojem dijelovi ojačavaju jedni druge (Porter, 1990.).

49

4. KOMPARATIVNI PRISTUP TEORIJA

Još od klasične političke ekonomije, postavlja se pitanje odnosa koji se javlja između

ekonomskog razvoja i državnih granica. Gospodarstva su u početku bila ispitivana kao

zatvoreni nacionalni sistem, a zatim promatrana sa pretpostavkom otvorenosti za vanjsku

trgovinu, tj. s drugim zemljama. David Ricardo, kao jedan od predstavnika klasične

političke ekonomije, radeći na svojoj teoriji komparativnih prednosti, usredotočio se na

ekonomsko međudjelovanje među državama, dokazujući kako svaka zemlja može

ostvarivati korist od vanjske trgovine, bila ona najagresivnija pri izvozu, ili ne. Drži se teze

da zemlja treba proizvoditi ono u čemu je najbolja, bez obzira postoje li zemlje koje

proizvode bolje. Ricardo drži da se trebaju koristi oni proizvodni faktori kojih ima obilje,

te izvoziti robe proizvedene tim čimbenicima, a uvoziti one u kojima nema komparativnih

prednosti.

Poznati stručnjak današnjice, Porter, smatra da teorija komparativnih prednosti izaziva

pažnju, no ograničena je na faktore proizvodnje kao što su zemlja, rad, kapital i prirodni

izvori. Kao osnivač teorije konkurentskih prednosti tvrdi, da će zemlja imati važno

djelovanje na konkurentsku prednost neke grane, ukoliko je privržena četirima faktora:

uvjetu faktorske proizvodnje, karaktera domaće potražnje, postojanja podržavajućih i

povezanih industrija, te strategija poduzeća, struktura i rivalitet. Njegovo mišljenje ne

dovodi u sumnju Ricardovu teoriju komparativnih prednosti, već upućuje na to zašto

određene industrije tu prednosti ostvaruju ili ne ostvaruju u svjetskom gospodarstvu.

Njegov način za relativno trajnu konkurentsku prednost, pronalazi u konstantnom

inoviranju i ulaganju u investicije (ADM Konsalting doo, 2011.).

Komparativna i konkurentska prednost su različiti pojmovi koji se uglavnom odnose na

ono što utječe na odluku za izbor proizvodnje određene robe na konkurentskom tržištu.

Komparativna prednost se ističe kada kompanija ili zemlja može proizvesti dobro relativno

jeftinije, nego što to može konkurencija u drugim zemljama. S druge strane, konkurentska

teorija se primjenjuje kada se tvrtka pojavljuje kao lider na tržištu, uz mogućnost da

proizvodi dobra ili dostavlja usluge za viši profit nego konkurencija i sa nižim cijenama za

potrošače.

50

Govoreći ranije o komparativnim prednostima, možemo sada postaviti pitanje, kako je

komparativna prednost zemlje povezana sa konkurentskom prednosti firme? Pod

slobodnom trgovinom, zemlja bi uvozila onu robu u kojoj nema komparativnih prednosti.

Domaćoj firmi koja se tada natjecala sa tim uvozom, nije bilo izvjesno da ima

konkurentske prednosti: troškovi će biti preveliki ili će tamo biti veća potražnja za uvozom

zbog atributa bez cijene, kao stil, kvaliteta ili usluga. Nedostatak konkurentske prednosti

protiv uvoza tog dobra, domaća firma može zatražiti zaštitu kroz vladine restrikcije na

uvoz (WiseGEEK).

Konkurentska prednost firme sa svjetskom strategijom, dakako, ovisi o tome gdje firma

pozicionira njezine raznovrsne aktivnosti. Ako svjetski konkurent locira njegove različite

aktivnosti u različitim zemljama, usmjerujući se prema svakoj zemlji koja posjeduje

komparativne prednosti, one će onda u isto vrijeme postići konkurentske prednosti.

Iako, klasičan razlog za pozicioniranje aktivnosti u određenu naciju, je i faktor cijene,

konkurentske prednosti također se rađaju iz širenja aktivnosti nekoliko ili mnogo nacija za

obavljanje istraživanja i razvoja, dobivanja pristupa specijaliziranim lokalnim vještinama

ili razvijanja veze sa privatnim klijentima.

Komparativna prednost se referira na nacije, dok konkurentske prednosti na poduzeća. Da

bi se zadržale konkurentske prednosti poduzeća, menadžment mora kontinuirano

predviđati promjene komparativnih prednosti nacije i biti spreman reagirati na iste. S

vremenom, zemljine komparativne prednosti u proizvodnji različitih proizvoda mogu se

proširiti ili suziti, tako firmina konkurentska prednost u tim proizvodima će se strašno

promijeniti i zatim postaje nužni strateški odgovor za postizanje efikasnosti (Meier, 1998.).

Prema novim tezama i tvrdnjama ekonomskih mislioca, rad se smatra kapitalom – ljudski

kapital. Stvorena je teorija gdje znanje ima ulogu u oblikovanju ekonomskog procesa i u

proizvodnji kapitala. Prema teoriji komparativnih i konkurentskih prednosti zemlja koja

izvozi proizvod biti će ekonomski učinkovitija. U teoriji komparativnih prednosti, što su

resursi više raspoloživi, to će i učinkovitost biti veća. Dok kod konkurentskih prednosti

ona se može nadograđivati, a granična produktivnost kapitala, beskonačno se može

povećavati zbog toga što je ona čimbenik ljudskog znanja i kapitala.

Porter se pita, zbog čega su neke zemlje konkurentne , a pojedine ne? Da li je to zemlja sa

velikim suficitom platne bilance, ili s druge strane zemlja čiji udio u svjetskom izvozu je

51

rastući? „Jedini razuman koncept kompetetivnosti na nacionalnoj razini je de facto nacionalna

produktivnost rada. Životni standard zemlje ovisi o kapacitetima domaćih firmi da dosegnu visoku

razinu produktivnsti rada i da je tijekom vremena podižu“ (Porter 1998, p. 6).

„ Sukladno Porteru i Pitelisu kao i Krugmanu, Lancasteru ili Helpmanu „proces izvozne ekspanzije

je efektivan (uvećava životni standard) ako se temelji na industrijama s visokom produktivnošću

rada, premještajući manje atraktivne proizvodnje u inozemstvo“ (Porter 1998).“ (Stojanov i

suradnici, 2015.)

Nadalje, naslijeđeni ili stvoreni prosperitet ima veliki značaj pri ostvarivanju blagostanja

zemlje. Ostvarivanje prosperiteta u globaliziranom gospodarstvu, povezano je sa

omogućavanjem poduzećima što kvalitetnijeg okruženja kojim mogu unaprijediti svoju

produktivnost. Prema tome, svaka je država odgovorna za kreiranje kvalitetnih uvjeta na

svom teritoriju. Zato se današnja moderna teorija konkurentnosti ustvari natječe s

konkurencijom između različitih pozicija. Elementarni ciljevi nisu veličina gospodarstva,

deviznih rezervi niti veličina izvoza i slično, nego stvaranje najkvalitetnije poslovne klime

iz kojeg će se ostvariti visok životni standard tj. prosperitet.

Kada govorimo o prosperitetu, razlikujemo naslijeđeni i ostvareni prosperitet. Primjer

Rusije, sa Porterovog gledišta iako je bogata prirodnim resursima koji mogu ostaviti

pozitivan utjecaj na nacionalni prosperitet, raspoloživost tih resursa ne osigurava sama po

sebi prosperitet, doduše može i stvarati prepreke pri dolasku do bogatstva. Naslijeđeni

prosperitet proizlazi iz prirodnih bogatstava poput minerala, nafte, zemlje, dobrog

položaja…Spominjući kreirano bogatstvo, ono je temeljeno na bazi kompetentnosti

ostvarivanja visoke produktivnosti roba i usluga, koje će se plasirati na tržišta ostvarujući

profit. Prema tome, stvoreni prosperitet ograničen je samo u pogledu sposobnosti

inoviranja i dizajniranja poduzeća. Samo poduzeća su ta koja imaju moć stvaranja

bogatstva, dok države imaju ulogu kreiranja pozitivnih uvjeta za ostvarenje prosperiteta.

Govoreći o naslijeđenom prosperitetu, usmjereni smo na sistem maksimalnog

iskorištavanja naslijeđenih prirodnih resursa i prodaji istih raspoloživih resursa. Tu glavnu

ulogu drži država, kao vlasnik i kao distributer prirodnih raspoloživih bogatstava s ciljem

preraspodjele vrijednosti u skladu sa zahtjevima potrošača.

U drugom modelu radi se o stvaranju što kvalitetnijih i vrijednosno profitabilnih proizvoda

i usluga, sve u cilju porasta efikasnosti. Takvu zadaću jedino mogu ispuniti poduzeća, a

52

zato što je model utemeljen na inovativnosti i produktivnosti, kreirani prosperitet je u

suštini neograničen. Država je prva odgovorna za stvaranje zdrave poslovne klime koji

pružaju neophodan razvoj privatnog sektora, te pri postavljanju konkurentskih uvjeta, koji

pružaju porast produktivnosti. Da bi navedene teze potvrdili, autor navodi primjere zemalja

koje imaju vrlo lošu razinu konkurentnosti uspoređujući ju sa razinom GDP pc ppp. To

nam govori, da se te zemlje mogu relativno brzo i kvalitetno ostvariti konkurentnost; tri

zemlje, sa konkurentnošću koja je slabija za 27 mjesta od razine GDP pc ppp, Hrvatska,

Srbija i Italija, nalaze se na skali od 8.-10. mjesta u toj grupi zemalja. Na vrhu liste nalaze

se Venecuela, Trinidad i Tobago, Grčka, Libija,i BIH, dok na drugoj strani, zemlje nosioci

prosperiteta. Tu su dominantne Indija, Kina, Tajland, Indonezija, čiji je nivo

konkurentnosti znatno viši od nivoa GDP pc ppp, što im omogućuje za budućnost visok

tempo rasta.

Vodeći rasprave o konkurentskim prednostima i međunarodnoj teoriji razmjene, najviše se

spominje ona Porterova. Za stvaranje konkurentnosti među nacijama, kreirao je model

„dijamanta“ , odnosno strateški izbor kojim će biti stvoreno nacionalno blagostanje. Tako

za tvorca modela, blagostanje nacije nije naslijeđeno. U vrijeme Davida Ricarda, razvoj

zemlje temeljio na komparativnim prednostima, kao što su jeftina radna snaga te prirodni

resursi. Danas su osnovni elementi za ekonomski razvoj unaprijeđeni faktorski uvjeti

temeljeni na znanju, inovacijama, razvijenim tehnologijama i infrastrukturi. Bitno je kako

se proizvodi stvaraju, a ne koji se proizvodi proizvode (ADM Konsalting, 2011.)

53

5. AKTUALNOST TEORIJA

U modernom svijetu unaprjeđenje konkurentnosti ima važnu ulogu. Da bi se ostvario

potrebno je krenuti od nacionalnog prosperiteta,odnosno poboljšanja životnih uvjeta

građana. Navedeni temelj današnjeg prosperiteta, određen je razinom produktivnosti

gospodarstva i transnacionalnih korporacija koji se iskazuju u vrijednosti proizvedene robe

i usluge, po jedinici uloženog ljudskog rada, fizičkog kapitala te prirodnih resursa.

Produktivnost ovisi o efikasnosti proizvodnje dobara, te njihove vrijednosti određene

svjetskim cijenama koje gospodarstvo ostvaruje. Povećanjem produktivnosti zemlje dolazi

do velikih prinosa na kapital i jake valute uz rast životnog standarda, te u globalu,

ekonomskog rasta. Tako dolazimo do zaključka, da se iz razine produktivnosti zemlje

uspješno može mjeriti razina konkurentnosti. Suvremeno doba mikroekonomije zastupaju

transnacionalne korporacije, koje doprinose stvaranju vrijednosti. Tvrtke su usmjerene na

inovativnost i na cjelokupnu dinamiku firmi, a država koliki god jaki utjecaj ima u

kreiranju uvjeta za mogućnost stvaranja vrijednosti, ona ju ne može stvoriti nego se drži

svoje uloge u stvaranju atraktivnog poslovnog okruženja. Što je razina konkurentnosti

veća, njome se razvija poslovni prostor, koji pruža priljev stranih, rast domaćih investicija,

izvoza i drugih faktora proizvodnje. Kada proizvodi postignu određenu kvalitetu uz

učinkovitu proizvodnju, doći će do porasta izvoza te ulaganja kapitala u zemlju od strane

investitora.

Kada spominjemo uspjeh na globalnom tržištu za njega se automatski veže pojam

konkurentnosti. Njega možemo sagledati s više stajališta: poduzeća, industrije, regije i

nacionalnog gospodarstva. Konkurentnost se nastavlja na teoriju komparativnih prednosti

koju predstavlja David Ricardo. Michael Porter 90-ih je imao važnu ulogu u objašnjavanju

i lakšem nam razumijevanju pojma konkurentnosti, a detaljno se bavio razradom faktora

nacionalne konkurentnosti koje je autor utvrdio. Njegov se pristup upotrebljava pri

građenju metodologije mjerenja konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma (World

Economic Forum, WEF). Također, mnoge institucije izdaju izvješća o globalnoj

konkurentnosti, vezane za njegu teoriju, kao što je primjerice Svjetski godišnjak

konkurentnosti, World Competitiveness Yearbook, odnosno WCY (Cini i suradnici,

2014.).

54

U suvremenim svjetskim gospodarskim uvjetima, kao glavni faktor razvoja za mnoge

zemlje javlja se realizacija poslovnih aktivnosti na međunarodnom tržištu. Da bi se

ostvarila, neizbježan je razvoj konkurentskih sposobnosti gospodarskih subjekata,

gospodarskih grana te nacionalnog gospodarstva u cjelini. Postoji mnogo teza i stavova o

pojmu konkurentnosti, no većina njih smatra da će 21. stoljeće biti vrijeme svjetske

ekonomske konkurencije, na što posebno utječe proces globalizacije. Osvrćući se na to,

gospodarstvo bi moralo biti usmjereno na prepoznavanje sposobnosti i razvoja svoje

konkurentske moći i potencijala. Konkurentnost, kao dio ekonomske teorije, treba

promatrati politike i činjenice koje čine potencijal zemlje da izgradi održivu sredinu koja

kreira veću vrijednost za firme, velike korporacije i bolje životne uvjete za njene

stanovnike.

Pojedinačni i skupni utjecaj odrednica modela „dijamanta“ utječu na sposobnost državnih

poduzeća da postignu konkurentnu prednost u određenoj industriji. Odrednice međusobno

utječu jedne na druge kao dinamični i razvojni sustav.

Osnovna jedinica analize za razumijevanje nacionalne prednosti je industrija. Danas,

države ne uspijevaju u izoliranim industrijama, već u klasterima industrija koji su

povezani okomitim i vodoravnim vezama. Državna ekonomija sadržava mješavinu klastera

čiji sastav i izvori konkurentne prednosti (ili nedostatka) održavaju stanje razvitka

ekonomije. Cjelokupna državna ekonomija razvija u međunarodnim konkurentnim

uvjetima.

Sklopimo li mišljenja teorija o međunarodnoj trgovini u jednu cjelinu, možemo nabrojati

elementarne faktore ekonomskog rasta i razvoja zemlje :

- tržišna građa ekonomije

- tehnološke inovacije domaćih tvrtki

- investicije u istraživanje i razvoj

- porast ljudskog kapitala

- važnost države da pridonosi unaprjeđivanju poslovne klime i

- odgovarajući „mix“ ekonomske politike, koji se razlikuje između manje razvijenih i

više razvijenih zemalja: slabije razvijene moraju se usredotočiti na instrumente

ekonomske politike, koji su posebno povezani s ekonomijom ponude i sredstvima

koja modificiraju relativne cijene faktora

55

Jasno da ne možemo zaobići činjenicu, da je za napredak manje razvijenih zemalja,

potreban transfer kapitala iz nešto više razvijenih zemalja. Pojedine zemlje (ni)su pratile

primjere kako međunarodna trgovina utječe na nacionalni ekonomski rast. Kako neke

povijesne zemlje, tako i one iz nedavne prošlosti i sadašnjosti. No, primjeri najrazvijenijih

zemalja iz kojih takve zemlje mogu učiti (Stojanov 2015.).

Porter se pokazao kao vrhunski stručnjak u sferi klastera. Smatra da bi menadžeri trebali

tražiti pozicije koje će povezati resurse jedinstvene za odabranu industriju i težiti

klasterima. Taj proces dovodi do konkurentske prednosti. Prema tome je Porter osnovao

Institut za strategiju i konkurentnost koja pruža pomoć korporacijama i vodećima u

politici, u obliku alata za izradu baze podataka (Cluster Mapping Project) koje će im

omogućiti precizno određivanje klastera u SAD-u. Mnogi su prepoznali Porterovo

populariziranje značaja klastera, osobito vlade i poslovnjaci cijeloga svijeta, kako bi

podigli razinu urbanog i regionalnog ekonomskog rasta.(Brebrić, 2009.)

Nedavnim istraživanjem Portera i suradnika, zaključili su da nove vrijednosti firme

postavljene u prvom planu, su znanje i efekti vanjske trgovine. Komparativne prednosti

nacija zamijenjene su konkurentskim prednostima firmi, koje se izvode iz modela

„dijamanta“ i važnosti klastera. Dinamičnije su nego komparativne prednosti koje su se

pokazale statičnima.U uvjetima konkurencije koja danas vlada, oligopolna konkurencija,

dominantna je trgovina među državama sa sličnim tehnologijama i mogućnostima. No da li

netko od zemalja gubi ili dobiva pri međunarodnoj razmjeni koristeći komparativne

prednosti - pitanje je na koje odgovor i više nego jasan, dobivaju svi: kako proizvođači i

potrošači u jednoj zemlji, tako i isti u drugoj (Stojanov i suradnici, 2015.).

56

6. ZAKLJUČAK

Jedan od ciljeva ovog rada je bio naći poveznicu između načela komparativnih i

konkurentskih prednosti, opisanih kao vodeće snage za mjerenje uspješnosti nacija i/ili

firmi, transnacionalnih korporacija, industrija na svjetskom tržištu. Autor smatra da model

komparativnih prednosti korišten zajedno s konkurentskim prednostima, pružaju

mogućnost za bogatije analize međunarodne trgovine te poslovanja.

Ono što razlikuje konkurentnost zemlje od konkurentnosti transnacionalnih kompanija, je

pozicija koju zauzima u kreiranju ekonomske vrijednosti u zajednici. Prema analiziranom,

vrijednost stvaraju samo kompanije, a država se brine za okruženje, koje daje prednosti ili

ometa aktivnosti kompanije. U novije vrijeme na važnosti dobiva pojam međunarodne

konkurentnosti, bilo o određenim dobrima, gospodarskoj grani, poduzeću ili ukupnom

nacionalnom gospodarstvu.

Uspoređujući Adama Smitha i Davida Ricarda, Ricardo je ostvario značajan pomak u

odnosu na Smitha i njegovu teoriju apsolutnih prednosti. Posebno se istaknuo tvrdnjom da

određena zemlja može biti manje produktivna u proizvodnji u odnosu na drugu zemlju, no

i dalje se može vršiti razmjena između te dvije zemlje, i to što je vrlo bitno, obje će imati

koristi od razmjene.

Ricardo kao pionir teorije komparativnih prednosti je općeprihvaćena početna baza za

razvoj međunarodnih trgovina i ona je osnova za nadogradnju novih teorija u kojoj se

posebno iskazao Porter. Nova vremena, odnosno nove ekonomsko-političko društvene

okolnosti te globalizacija zahtijevaju nadogradnju te iste Ricardove teorije, odličan takav

primjer nalazimo u Porterovom radu. Prema tome, Porter smatra da teorija komparativnih

prednosti izaziva pažnju, no ograničena je na faktore proizvodnje kao što su zemlja, rad,

kapital i prirodni izvori. Što je realno s obzirom na vrijeme iz koje teorija komparativnih

prednosti dolazi. zbog složenog razvoja moderne svjetske ekonomije, konkurentsku

prednost teško je pojasniti u okviru tradicionalnih teorija. Tako se Porter nadovezuje na

njegovu teoriju nadopunjujući ju. Noseći faktori u ono vrijeme su bile države, a danas su to

transnacionalne kompanije koje pod svojim okriljem imaju mnoštvo malih, koja svojim

interesima oblikuju međunarodne trgovine. Danas je konkurentska prednost poduzeća od

velike važnosti za vrhunske poslovne rezultate i opstanak na tržištu.

57

U novijoj ekonomiji, ulogu zauzimaju klasteri, unaprjeđujući ekonomski razvoj. Njihovo

neophodno djelovanje pridaje nove i više razine razvoju poduzeća, državama, te povećanju

sveukupnog ekonomskog rasta u vremenima sve moćnije globalizacije.

.

58

7. LITERATURA

Knjige :

1. Babić, M., 1996., Međunarodna trgovina, IV izdanje, Zagreb

2. Bradley, F., 1995., International Marketing Strategy, London: Pretince Hall

3. Dujanić, M., Sundać D., Zrilić N., 1997., Fleksibilnost i adaptibilnost, novi

pokazatelji uspješnosti poslovanja, Rijeka

4. Ekelund, R.B., Hebert, F.R., Povijest ekonomske teorije i metode, Treće izdanje,

MATE, Zagreb

5. McConnell, C.R., Brue, S.L. 1994., Suvremena ekonomija rada, „VARTEKS“

Varaždin

6. Porter, M.E., 1990., TheCompetitiveAdvantageofNations, New York

7. Porter, M.E., 2008., Konkurentska prednost, MASMEDIA, Zagreb

8. Ricardo, D., 1953., Načela političke ekonomije, Zagreb

9. Ricardo, D., 1983., Načela političke ekonomije, Ekonomska biblioteka, izdanja

Centra za kulturnu djelatnost, Zagreb

10. Stojanov, D., 2007., Teorija komparativnih prednosti i gospodarski rast: argumenti

pro et contra

11. Stojanov, D., 2012., Ekonomska kriza i kriza ekonomske znanosti, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

12. Stojanov, D., Drašković, M., Drašković V., 2015., Makroekonomske teorije i

politike u globalnoj i tranzicijskoj ekonomiji, Podgorica

59

Članci:

13. ADM Konsaltingdoo, 2011. , Studija: Analiza konkurentnosti privrede srpskog i

rumunskog Banata, Pančevo

14. Cini, V., Borozan, Đ., Ferenčak, I., 2014., Konkurentnost, ekonomski rast i

blagostanje, Zbornik radova, Peta interfakultetska znanstvena konferencija,

Ekonomski fakultet, Osijek

15. Drvenkar, N., Banožić, M., 2010., TheRegionalWineRoadofPannonian

Croatia,FacultyofEconomicsin Osijek

16. Grgić, M., 2008., Struktura vanjske trgovine i komparativne prednosti Republike

Hrvatske, Ekonomski fakultet, Zagreb

17. Medić, Đ., Radošević, D., 2010., Politička ekonomija post-tranzicijskih zemalja,

Zbornik radova, Ekonomski fakultet, Zagreb

18. Meier, G.M., 1998., ComparativeCostRevisited, StanfordUniversity, Zagreb

InternationalReviewofEconomics&Business, Vol. 1, No. 1, pp 1-12.

19. Smit, A.J., 2010., Thecompetitiveadvantageofnations: is Porter’s Diamond

Framework a newtheorythatexplainstheinternationalcompetitivenessofcountries?,

Southern AfricanBusinessReviewVolume 14 Number 1

20. Škuflić, L., Vlahinić-Dizdarević,N.,2003., Koncept nove ekonomije i značaj

informacijsko-komunikacijske tehnologije u Republici Hrvatskoj, Izvorni

znanstveni rad

21. Vedriš, M., 2005., Konkurentnost nacionalne ekonomije – osnova izvoznih

performansi zemlje, Pravni fakultet Zagreb, Katedra za ekonomsku politiku, Zagreb

60

Ostali izvori :

22. Brebrić, T., 2009., MichaelPorter - čovjek koji je dao smisao pojmu ‘industrijski

klaster’, Poslovni dnevnik, pregledano : 15.07.2015., dostupno na :

http://www.poslovni.hr/mobile/marketing-i-mediji/michael-porter-covjek-koji-je-dao-

smisao-pojmu-industrijski-klaster-115515#

23. Međunarodna ekonomija, 2005., skripta, pregledano 04.09.2015.

24. Regionalni ekonomski razvoj, pregledano 04.09.2015., dostupno na

http://web.efzg.hr/dok/MGR/tsekur/1%20Regionalni%20ekonomski%20razvoj.pdf

25. Regodić,D., 2014., T-1 Digitalna ekonomija, Fakultet za računarstvo i informatiku,

Bijeljina

26. Suranovic, S., 2015., InternationalTrade: TheoryandPolicyFlat World Education,

Inc, pregledano : 01.08.2015., dostupno na :

http://catalog.flatworldknowledge.com/bookhub/reader/28#fwk-61960-chpr

27. http://www.ebizmags.com/

28. http://www.economist.com/node/11869910

29. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52741

30. https://en.wikipedia.org/wiki/National_Diamond

31. http://www.hbs.edu/faculty/Pages/profile.aspx?facId=6532

32. http://hrcak.srce.hr/

33. http://www.wisegeek.com/what-is-the-difference-between-comparative-and-

competitive-advantage.htm

61

8. POPIS TABLICA

Redni broj Naslov tablice Stranica

1. Karakteristike stare i nove ekonomije

11

2. Proizvodnja po satu rada Q/L 13

3. Proizvodne mogućnosti uz LA=10 i LB=20 14

4. Koristi od specijalizacije prije kompletne

specijalizacije

22

5. Koristi od specijalizacije poslije kompletne

specijalizacije

22

62

9. POPIS SHEMA

Redni broj Naslov sheme Stranica

1. Porterov „dijamant“ model;

determinante nacionalne

prednosti

31

63

10. POPIS GRAFIKONA

Redni broj Naslov grafikona Stranica

1. Krivulja proizvodnih

mogućnosti zemalja A i B uz

konstantne prinose

14

2. Utjecaj međunarodne razmjene

na mogućnost potrošnje

16

64