sveuČiliŠte u zagrebu - bib.irb.hr · s druge strane, prema anglosaksonskom pravu autorsko pravo...

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA INFORMACIJSKE I KOMUNIKACIJSKE

ZNANOSTI

Smjer: Bibliotekarstvo

Ak. god. 2016./2017.

LIDIJA KNORR

Zaštita intelektualnog vlasništva nakon pojave tiska

DIPLOMSKI RAD

Mentorica: doc. dr. sc. Ivana Hebrang Grgić

Zagreb, 2016.

Sadržaj

Uvod 2

1. Osnovne definicije 2

1.1. Autor 2

1.3. Stationer's Company i Licensing Act 7

1.4. Zakon kraljice Ane (The statute of Anne) 7

2. Odnos razvoja znanosti, intelektualnog vlasništva i tiskarstva od 16. do 18. stoljeća 9

2.1. Vlasništvo 9

2.1.1. John Locke 10

2.1.2. Jean Jacques Rousseau 10

2.1.3. Georg Wilhelm Friedrich Hegel 11

2.2. Tiskarstvo 12

2.3. Cenzura 15

2.4. Tiskari i izdavači 15

2.5. Jezik i sadržaj tiskane knjige 15

3. Autorsko pravo u Hrvatskoj 19

1.1. Zakonu za zaštitu književnoga i umietničkoga vlastničtva proti nepovladjenomu izdavanju, patisku i spotvaranju 20

1.2. Sbornik zakonah i nadredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju 20

1.3. Zakon o autorskom pravu u pogledu književnijeh, umjetničkijeh i fotografskijeh djela iz 1895. 21

1.4. Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1929. 21

1.5. Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1946. 22

1.6. Zakon o autorskom pravu iz 1957. 23



1.9. Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i kulture koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni iz 1991. 25

1.10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1993. 25


1.12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1999. 26

1.13. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2003. 27

4. Autorsko pravo i intelektualno vlasništvo u suvremeno doba 28

4.1. Bernska Konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela 28

4.2. Univerzalna konvencija o autorskom pravu 29

4.3. Rimska konvencija 29

4.4. WIPO 29

4.5. TRIPS 30

5. Zaključak 31

Popis literature 32

Sažetak 35

Pojava tiska i razvoj intelektualnog vlasništva 35

Summary 36

The appearance of printing and the development of intellectual property 36

Biografija 37

1

Uvod

Vrlo često prilikom spominjanja naziva „autor“ i „autorsko pravo“ često se ne zapitamo

odakle uopće ti nazivi, kako je došlo do formiranja istih te na koji način je povijesni razvoj i

povijesna potreba za ovim nazivima promijenila naš stav prema istima. Prilikom čitanja

literature primijetila sam kako se ovi termini previše olako koriste bez da se autori okrenu

samom objašnjenju termina. Nakon što sam ovu temu počela detaljnije proučavati shvatila

sam zašto je tome tako. Naime, sam termin „autor“ može se povijesno objasniti, međutim

termin „autorsko pravo“ puno je kompliciranije i stoga smatram kako je bitno posvetiti se

istraživanju istoga. U ovome radu bavit ću se utjecajem tehnoloških i društvenih promjena

koje su rezultirale promjenom povijesne dimenzije.

2

1. Osnovne definicije

1.1. Autor

Kako bi se bolje shvatio razvoj autorskog prava i utjecaj tiskarstva na razvoj autorskih prava

potrebno je objasniti sam termin autora.

Autor (lat. auctor) je tvorac nekog djela čija profesija podrazumijeva stvaranje, osobito

pisanje. 1

Međutim, u srednjem vijeku postojalo je više različitih značenja povezanih s ovim terminom,

o čemu je govorio sveti Bonaventura:

1. Skriptor – onaj koji zapisuje tuđe te ne dodaje niti mijenja ništa.

2. Kompilator – onaj koji zapisuje ili prepisuje nečiji tekst dodajući mu dijelove drugih

tekstova.

3. Komentator – onaj koji u zapisivanju povezuje tuđe i vlastito pri čemu je vlastito

sekundarno u odnosu na tuđe.

4. Autor (auctor) množitelj, stvaratelj, začetnik, a u suvremenim se jezicima upotrebljava

u značenju tvorac ili stvaratelj (kreator) duhovne (intelektualne) tvorevine. 2

Nadalje, etimologija pojma auctor u srednjem vijeku imala je četiri izvora:

1. lat. agere – djelovati

2. lat. augere – rasti

3. lat. auieo – povezivati

4. grč. autentim – autoritet

Sam pojam autora odnosio se na „one koji su u isti mah bili i pisci i autoriteti, ne samo netko

koga se čita nego i netko koga se poštuje i komu se vjeruje.“3

Zanimljiv termin svakako je termin autoriteta. Naime, pojam autoriteta u srednjem vijeku

razumijevao se na dva načina:

1. Autoritet u općem smislu – podrazumijeva moć znanja i povjerenja u mudrost i

autentičnost.

1Autor. // Leksikon Marina Držića Dostupno na: http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/autor/ (24.9.2016.)

2Hennenberg, Ivan. Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001.

3Šporer, David. Status autora : od pojave tiska do nastanka autorskih prava. Zagreb : AGM, 2010., 97 str.

3

2. Autoritet (termin auctoritas) u specifičnom značenju citata ili izvadaka iz teksta nekog

autora, tj. auctora.

Dakle, možemo primijetiti kako nisu svi autori imali jednako značenje, a na značenje autora

utjecalo je mnogo faktora. Ono što je bilo bitno u srednjem vijeku prilikom razumijevanja

pojma autora nije bilo povezano s točnosti ili istinitosti. Ključno pitanje bilo je pitanje izvora.

Naime, u srednjem vijeku smatralo se da je jedna od bitnih karakteristika autorskog djela

pitanje starine, odnosno, smatralo se da su najbolji pisci bili najstariji te, ukoliko je neko djelo

smatrano dobrim, automatski se smatralo i starim djelom. S druge strane, ono što je također

bilo bitno bilo je pitanje statusa kršćanskih i poganih autora, na način da su veći autoritet

imali kršćanski pisci u odnosu na poganske. Isto tako, bitno za autoritet bilo je i područje

znanja kojim se autor u djelu bavio te isto tako i tematska opredijeljenost.

Ovo Bonaventurino objašnjenje bilo je neophodno zbog toga što se u periodu njegova

djelovanja vodila rasprava oko toga trebaju li se suvremenim autorima pripisati autoriteti

kakve su imali stari autori, crkveni oci i antički filozofi. Došlo se do zaključka, koji se održao

i kasnije, da se nazivi actor i compilator upotrebljavaju u smislu autora-tvorca bilo kojeg

zapisa, dok se naziv auctor upotrebljava samo za stare autore, one koji imaju autoritet.

Ono što će biti u fokusu rada je pojam autorstva, koje možemo promatrati kao dosta

neodređenu kategoriju koja ima više značenja. Naime, kategorije kroz koje možemo

promatrati autorska prava su:

1. Povijesna kategorija – u ovoj kategoriji autorska prava se razvijaju u nekoliko

posljednjih stoljeća

2. Pravna i ekonomska kategorija – osnovna namjera je regulacija intelektualnog

vlasništva kao oblika kontrole nad ekonomskim dijelom procesa i rezultata

intelektualnog rada individue.4

5Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010, 56 str.

4

1.2. Autorsko pravo

Na autorsko pravo može gledati u užem i širem smislu.

1. U širem smislu autorsko pravo obuhvaća pravo tvorca bilo koje „intelektualne

tvorevine“, najčešće s područja umjetnosti ili tehničkog stvaralaštva.

2. U užem smislu autorskim pravom se označuje pravo autora književnih, znanstvenih i

umjetničkih djela pa se za takva djela obično koristi naziv „književno i umjetničko

vlasništvo“5

Općenito kada govorimo o autorskim pravima zapravo mislimo na skup ovlasti koje autor ima

nad svojim djelom ili djelima koje autor za vrijeme svog života može prepustiti drugoj osobi,

a nakon autorove smrti ta prava prelaze na nasljednike u trajanju od 70 godina, nakon čega

djelo postaje javno dobro. Autorsko pravo sastoji se od moralno-pravne i imovinskopravne

komponente. Moralno-pravnu komponentu nalazimo u europskoj tradiciji tumačenja

autorskog prava. Ova komponenta podrazumijeva pravo prve objave, pravo, pravo integriteta,

pravo na reputaciju i pravo na pokajanje. Pravo paterniteta označava pravo autora da njegovo

ime bude navedeno na djelu, osim u slučaju da autor to ne želi. Pravo integriteta označava

pravo autora po kojemu se djelo ne mijenja bez dozvole autora. Pravo na reputaciju označava

pravo po kojemu se djelo ne smije koristiti tako da se narušava ugled autora. Pravo na

pokajanje označava pravo po kojemu autor može uskratiti daljnje korištenje djela za koje je

već dopustio korištenje. Druga komponenta autorskog prava, imovinskopravna komponenta,

nalazi se u anglosaksonskoj tradiciji. Anglosaksonska tradicija je tržišno orijentirana pa je

samim time u središtu interesa imovinskopravna zaštita (eng copyright). Imovinska prava su

pravo reproduciranja, distribucije i iznajmljivanja, pravo priopćavanja javnosti, stavljanja na

raspolaganje, itd. 6

U zapadnoeuropskim zemljama se koristi izraz autorsko pravo, dok se u angloameričkim

zemljama koristi izraz copyright (primjerak djela, kopija). Na francuskom se koristi izraz

droit d'auteur7, na njemačkom Urheberrecht

8, a na talijanskom diritto d'autore

9 iz čega

5Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010, 56 str.

6Hebrang Grgić, Ivana. Časopisi i znanstvena komunikacija. Zagreb : Ljevak, 2016., 271 str.

7Autorsko pravo. // Online Francuski Hrvatski rječnik Dostupno na: http://www.etranslator.ro/hr/francuski-

hrvatski-online-rjecnik.php (5.5.2017.)

5

možemo vidjeti da je izraz autor u središtu svakog od tih pojmova. Do te razlike je došlo zbog

razlike između kontinentalnog i engleskog prava, naime, moć donošenja zakona u

kontinentalnom pravu ima zakonodavna vlast, dok se u engleskom pravu razvilo precedentno

pravo, kojega u kontinentalnom pravu nema. Od 14. stoljeća u Engleskoj je došlo do razvoja

dva pravna sustava u kojima se razlika pronalazi u načinu stvaranja

1. Običajno pravo (engl. common law) – sudsko precedentno pravo – stvaraju ga vrhovni,

tj. kraljevski sudovi svojim presedanima koje zasnivaju na općim običajima

kraljevstva.

2. Zakonsko pravo (engl. statute law)– stvara zakonodavac, tj. kralj i domovi parlamenta

putem svojim normativnih akata.10

Razlika između anglosaksonskog i kontinentalnog shvaćanja autorskog prava je u tome što se

utemeljenje autorskog prava nalazi u prirodnom pravu, što znači da kontinentalna tradicija

polazi od toga da se autorska prava ne dodjeljuju na temelju zakona, već ona izlaze iz same

autorove kreacije, tj. autor ima pravo na svoje djelo upravo iz razloga što je on tvorac tog

rada. S druge strane, prema anglosaksonskom pravu autorsko pravo je zakonsko pravo, tj.

pravo koje se dodjeljuje autoru nekim aktom, što znači da za englesko pravo nije bila

dovoljna sama kreacija nekog djela da bi se priznao copyright. Za ostvarivanje prava u

angloameričkom sustavu potrebne su neke od idućih mjera:

1. Isticanje imena autora ili nositelja autorskih prava

2. Polaganje kopija u nacionalnu biblioteku

3. Isticanje oznaka o pridržavanju prava

4. Registriranje pri nekom za to zaduženom tijelu ili agenciji.11

Autorsko pravo definiramo kao pravo autora na njihovim djelima iz književnoga, znanstvenog

i umjetničkog područja.12

Ovakvo shvaćanje autorskog prava nije se koristilo sve do 18. stoljeća, kada se ono počinje

zakonski uređivati. Zakonsko uređivanje ovog termina započelo je zbog potrebe obrtničkih

8Autorsko pravo. // Hrvatsko njemački rječnik i njemačko hrvatski online rječnik Dostupno na:

http://www.design-ers.net/dh-rjecnik.asp 9Autorsko pravo. // Online talijanski hrvatski rječnik Dostupno na: http://www.etranslator.ro/hr/talijanski-

hrvatski-online-rjecnik.php 10

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010, 57 str. 11

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010 59 str 12

Gliha, Igor. Zakon o autorskim i srodnim pravima : uvodne napomene, tekst zakona, stvarno kazalo, tekst

obrazloženja uz konačni prijedlog zakona. Zagreb : Narodne novine, 2004.

6

cehova za zaštitom tehničkih inovacija. Naime, u vrijeme pojave i naglog razvoja tiskarstva, o

čemu ću detaljnije pisati u nastavku rada, došlo je do izdavanja mnogih neovlaštenih knjiga

od strane tiskara koji su pretiskivali djela drugih tiskara iz razloga što je za njima postojala

velika potražnja. Takvi neautorizirani pretisci nisu imali dozvolu prvotnog izdavača te je ta

praksa kasnije nazvana piratstvom. Najveći problem je bio u tome što su na tržište stavljali

knjige u koje su ubacivali ili iz kojih su izbacivali dijelove teksta te na taj način autoru

nanosili veliku štetu, što materijalnu, što moralnu. Međutim, puno veću štetu su trpjeli

izdavači koji su živjeli od prodaje određenih knjiga. Počela se širiti ideja o teritorijalnoj zaštiti

grana trgovine uopće, koje su naravno bile iznimno esencijalno važne za ekonomiju, ali su

istovremeno bile omogućene samo privilegiranima. Dakle, samo odabrani su imali mogućnost

izdavanja. Ta ideja išla je na ruku izdavačima, ali ne i autorima, što je rezultiralo engleskim

zakonom o autorskim pravima. Zakon kraljice Ane (Statute of Queen Ane) bio je odobren u

Parlamentu 1709. godine. Svaka tiskara je morala pratiti odredbe vezane uz pretisak, ne samo

u svojoj državi, već i u svome gradu. Izdavači su se prilagodili toj novonastaloj situaciji na

način da su izdavali popularne knjige kojima su mogli pokriti troškove rada manje popularnih

publikacija. Problem je opet nastao na polju piratstva, jer je došlo do toga da su pirati

ponovno rušili cijene, ovaj puta popularnih publikacija, jer nisu imali gubitaka na isplati

autorima. Sve to je rezultiralo time da su izdavači morali izdavati samo ona djela koja su bila

popularna. U to vrijeme postojala je i inicijativa da se ozakoni piratstvo ili ga se u potpunosti

zabrani, upravo iz razloga što si legitimni izdavači više nisu mogli priuštiti rizik objavljivanja

ozbiljne literature. Piratski izdavači su se branili na način da su pokušali ustvrditi kako knjiga

nije zaseban objekt i da se ne može reducirati na fizičke temelje. Kada bi se knjiga mogla

reducirati na fizičke temelje, tada autor ne bi mogao tražiti prava na nju. Da bi autor mogao

tražiti prava na nju, trebalo bi se dokazati da njegov rad nadilazi te fizičke temelje i da je ona

njegovo intelektualno vlasništvo. Johann Gottlieb Fichte, njemački filozof 18. i 19. stoljeća i

začetnik klasičnog njemačkog idealizma govori o ovom izazovu te pokazuje da je knjiga, uz

to što je odraz piščevog intelekta, ujedno i verbalno utjelovljenje ili utisak tog intelekta.

Nadalje govori i o fizičkim i idejnim aspektima knjige te dijeli idejne aspekte knjige na

materijalni aspekt i formu ideja.

Kada se prodaju autorska prava fizičkog objekta, ideje ostaju ekskluzivno vlasništvo autora

umjesto da postanu vlasništvo i autora i čitatelja. Autor zadržava ekskluzivna prava na te ideje

koje se nalaze u knjizi. Samim time, autor može zatražiti pravo nad svojim djelom i to se

naziva autorskim pravom. Time izdavač postaje određena vrsta agenta za autora.

7

Zanimljiv je i podatak koji govori kako su se Nijemci puno kasnije počeli baviti pitanjem

autorskog prava od primjerice Engleza ili Francuza. Razlog tome leži u činjenici što je u

Njemačkoj bilo puno teže živjeti od pisanja, a sve zbog toga što se Njemačka našla u tranziciji

između limitiranog sponzorstva aristokratskog društva i demokratskog sponzorstva tržišta.

Mnogi su očekivali zaštitu koja je izostala zbog nerazvijenosti sustava. Sredinom 17. stoljeća

postaje običaj da tiskari-izdavači ponude određeni honorar piscima čija djela su pristali tiskati.

Međutim, u 18. stoljeću imamo zanimljiv prevrat u kojemu dolazi do toga da su se autori

počeli odricati svojih prava vezanih uz svoje djelo te ta prava postaju vlasništvo izdavača. S

druge strane, probleme nisu imali samo autori, već i izdavači. Tek u 18. stoljeću u Njemačkoj

dolazi do toga da je odabranima bilo omogućena legalna institucija izdavanja.

Iako, dakle, sve do 18. stoljeća autorska prava nisu bila uređena na način koji sam ranije

spomenula, postojala je određena zaštite vlasništva koju možemo povezati sa autorskim

pravila. Stoga bismo taj period od kasnog srednjeg vijeka pa sve do 18. stoljeća mogli nazivati

pretpoviješću autorskih prava.13

U tom periodu veliku ulogu u formiranju autorskih prava

odigrali su patenti.

1.3. Stationer's Company i Licensing Act

Godine 1557. osnovana je organizacija knjižara (Stationer's Company), čija uloga je bila

nadziranje tiskanja različitih spisa i njihovo prodavanje, a osnovna svrha udruženja bilo je

provođenje cenzure, točnije uništavanje onih knjiga čiji sadržaj je procijenjen kao sadržaj koji

govori protiv crkvene i državne politike. Nekoliko godina kasnije, točnije 1662. godine

engleski je Parlament donio tzv. “Licensing Act“, tj. akt kojim je onemogućeno tiskanje onih

knjiga koje nisu imale dozvolu za tiskanje i koje nisu bile upisane u registar Stationer's

Company. Isto tako, tim aktom donesena je odluka prema kojoj je na svakoj publikaciji

moralo biti istaknuto ime autora i nakladnika, međutim, ukoliko je došlo do povrede njihovih

prava, kršitelji nisu snosili nikakve sankcije.

1.4. Zakon kraljice Ane (The statute of Anne)

Engleski Parlament je 10. travnja 1710. godine usvojio ovaj zakon, kojime je autoru dano

isključivo pravo tiskanja u trajanju od 14 godina od objave knjige. To pravo moglo se

produljiti na dodatnih 14 godina, a oni autori čije knjige su već bile tiskane dobili su

13

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010, 117.str.

8

isključivo pravo tiskanja u trajanju od 21 godine. Zakon kraljice Ane prvi je zakon koji

rješava pitanje prava autora te je samim time Engleska prva zemlja koja rješava pitanje prava

autora, iako je to za neke tumače i povjesničare sporno, unatoč tome što se ovaj zakon u

literaturi gotovo uvijek spominje kao prvi primjer zakona o autorskim pravima. Ono što je

sporno oko ovog zakona i njegovog prvenstva je činjenica da su i ranije donošeni razni akti

vezani uz izdavaštvo te da je ovaj zakon donesen radi sprečavanja monopola londonskih

knjižara i izdavača. Ovim zakonom autor postaje subjekt sa svojim određenim pravima. Uvjet

za priznavanje prava autoru nameće obvezu prema kojoj je autor morao registrirati željenu

knjigu u organizaciju knjižara te odvojiti devet primjeraka za potrebe sveučilišta i knjižnica.

Ovaj zakon je omogućio i tzv. Sukob knjižara (Battle of the Booksellers).14

Naime, londonski

su izdavači bili nezadovoljni vremenskim ograničenjem copyrighta koji je donesen u Zakonu

kraljice Ane te su promovirali trajna prava autora, tj. vremenski neograničen copyright koji bi

proizlazio iz autora. Na kraju nisu uspjeli u svojem pokušaju , ali su doprinijeli nekim drugim

vrlo bitnim temama vezanima uz autorstvo.

1. Zakon kraljice Ane je prvi puta u Engleskoj odvojio cenzuru od pitanja vezanih uz

intelektualno vlasništvo.

2. U sudskim sporovima izdavača učvrstila se ideja nematerijalnog vlasništva ili

vlasništva nad duhovnim dobrima.

3. Taj je zakon autore doveo u prvi plan u razmatranjima intelektualnog vlasništva te im

je po prvi puta dao zakonski status.15

Drugi problem s kojim se suočilo rano tiskarstvo bilo je i pitanje profita tj. pitanje tko zapravo

zarađuje tiskarstvom. Postupno se tiskarstvo pretvaralo u obrt, a kasnije i u razvijenu

industriju, čime se došlo do toga da ljudi više nisu morali biti obrazovani da bi reproducirali

određeni tekst, kao što je bio slučaj u eri rukopisa, već su mogli biti čak i nepismeni ili se

moglo dogoditi da uopće ne razumiju jezik na kojem tiskaju određeno djelo. Pojavom tiska

zapravo možemo reći da je u povijesti čovječanstva došlo do polaganja temelja za

pretvaranjem informacija u novac, tj. profit. Zbog toga je s vremenom došlo i do suradnje

između Crkve tj. države i tiskara, iz razloga što su jedni htjeli kontrolu sadržaja, a drugi su

htjeli kontrolu profita.

14

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010., 65. str 15

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010, 66. str.

9

2. Odnos razvoja znanosti, intelektualnog vlasništva i

tiskarstva od 16. do 18. stoljeća

Da bismo razumjeli na koji način su povezani autorsko pravo, vlasništvo i razvoj tiskarstva i

na koji način je jedno utjecalo na drugo potrebno je pobliže opisati vrijeme u kojemu je došlo

do preokreta u ljudskom poimanju svijeta. Govorimo o vremenskom periodu od 16. do 18.

stoljeća, o periodu čovječanstva u kojemu je postojala potreba za izgradnjom nove slike

svijeta i čovjeka. U to vrijeme došlo je do razvoja racionalizma na europskom kontinentu i

empirizma na britanskom otočju. To razdoblje bilo je izuzetno turbulentno u povijesti

čovječanstva. Kapitalizam je preuzimao glavnu ulogu u uređenju države nakon feudalizma,

došlo je do Engleske i Francuske revolucije, industrijske revolucije, ljudi masovno sa sela

odlaze živjeti u gradove. Isto tako, došlo je i do promjene u obrazovanju. Do tada obrazovanje

je bilo namijenjeno manjem broju ljudi, isključivo crkvenjaka i plemenitaša. Međutim, u

ovome periodu došlo je do sve većeg opismenjavanja i obrazovanja ljudi. Samim time, došlo

je do sve veće potrebe za međusobnom komunikacijom i razmjenom novih ideja. Isto tako, u

tome periodu su se počela postavljati pitanja koja do tada nisu zanimala širi puk, a koja su

postala važna u ovom novom periodu čovječanstva. Jedno od takvih pitanja je i pitanje

vlasništva.

2.1. Vlasništvo

Kada se govori o vlasništvu, o njemu se govori na nekoliko načina:

1. Vlasništvo kao pravo posjedovanja i raspolaganja nekom stvari

2. Vlasništvo kao pravo isključiva i neograničena uživanja i raspolaganja stvari ili

stvarima uz poštovanje obaveza koje proizlaze iz pravnoga poretka

3. Vlasništvo kao pravo na predmet ili predmete.16

Od 16. do 18. stoljeća događale su se bitne filozofske rasprave koje su doprinijele tome da

danas uopće možemo govoriti o vlasništvu i svemu što ono podrazumijeva i na što utječe.

U to vrijeme događao se dugotrajan proces prelaska iz feudalizma u kapitalizam. Iako prve

početke kapitalizma nalazimo već u 15. stoljeću u Engleskoj, upravo je u razdoblju od 16. do

18. stoljeća ono bilo izuzetno naglašeno.

16

Vlasništvo. // Hrvatski leksikon Dostupno na: http://www.hrleksikon.info/definicija/vlasnistvo.html

(24.9.2016.)

10

Neki od istaknutijih ličnosti toga doba koji su se bavili pitanjem vlasništva bili su John Locke,

Jean Jacques Rousseau te Georg Wilhelm Friedrich Hegel.

2.1.1. John Locke

John Locke bio je engleski filozof koji je živio u razdoblju od 1632. do 1704. godine.

Njegovo tumačenje vlasništva kreće od pretpostavke da je Bog svim ljudima dao zemlju kao

zajedničko dobro. Samim time postavlja se pitanje zašto je potrebno pojedincu da stekne

vlasništvo nad bilo čime. Locke smatra da je Bog, koji je ljudima dao svijet kao zajedničko

dobro, isto tako dao i um kako bi ga koristili u svrhu najboljeg mogućeg života i udobnosti.

Smatra da su zemlja i sva niža bića dani ljudima kao zajednička imovina, ali pošto čovjek

posjeduje svoju vlastitu osobu na koji nitko drugi nema pravo osim njega samoga, samim

time su rad njegova tijela i djelo njegovih ruku njegovi.17

Nadalje, ako čovjek uzme nešto iz

prirode i tome pridoda svoj rad, time on tome pridodaje nešto vlastito, čime je to učinio

svojim vlasništvom. Razlog tomu je taj što je on iz prirode uzeo nešto zajedničko svima, ali je

tome pridodao svoj rad i time je isključio zajedničko pravo ostalih. Bitno je za napomenuti

kako je Locke smatrao da je ovakav način prisvajanja dozvoljen samo do te mjere do koje i

drugima ostaje dovoljno za život te do mjere u kojoj se akumulirani proizvodi rada ne mogu

pokvariti. Ono što je omogućilo veću akumulaciju dobara koji nisu podložni kvarenju je

novac. Njega čovjek, prema Lockeu, može akumulirati koliko želi, jer se novac nikada ne

može pokvariti. Ovime naravno dolazi do stvaranja nejednakosti vlasništva, koje Locke

opravdava na način da kaže da je u stanju povećanog vlasništva i najsiromašniji čovjek

bogatiji od najbogatijeg u prvobitnim uvjetima jednakosti. Samim time, ljudi odlučuju prijeći

u društvo kako bi svoje vlasništvo zaštitili. Dakle, Locke smatra kako ljudi prelaze u društvo i

osnivaju državu upravo kako bi zaštitili svoje vlasništvo.

2.1.2. Jean Jacques Rousseau

Jean Jacques Rousseau bio je švicarsko-francuski filozof koji je živio u razdoblju od 1712. do

1778. godine. Kada Rousseau govori o privatnom vlasništvu u građanskom društvu, on govori

o tome da čovjek prilikom prelaska iz prirodnog stanja u društveno stanje prenosi sva svoja

dobra te ona ostaju njegova u društvenom stanju. Smatra da su potrebna tri momenta kako bi

se potvrdilo pravo vlasništva:

17

Locke, John. Dvije rasprave o vladi. Zagreb : Naklada Jurčić, 2013., 192.str.

11

1. na tom zemljištu nitko ne smije biti nastanjen

2. smije se zauzeti površina zemlje dostatna čovjeku za opstanak

3. vlasništvo se može dobiti jedino radom i obradom zemljišta, koju drugi moraju

poštivati 18

2.1.3. Georg Wilhelm Friedrich Hegel

Georg Wilhelm Friedrich Hegel bio je njemački filozof koji je živio u razdoblju od 1770. do

1831. godine. Smatrao je da čovjek postaje osobom tek kada ima privatno vlasništvo. U

vlasništvu čovjek aktualizira svoju volju stavljajući ju u stvari i na taj način one postaju

njegovo vlasništvo. „Ono umno vlasništva ne leži u zadovoljenju potreba nego u tome da se

ukine puka subjektivnost personalnosti. Tek u vlasništvu osoba postoji kao um“19

Vlasništvo kod Hegela ima tri momenta:

1. Zaposjedanje - Smatra da je zaposjedanje tjelesno uzimanje, dijelom formiranje te dijelom

označivanje. Tjelesno uzimanje smatra najpotpunijim načinom zaposjedanja, ali je

istovremeno i subjektivan, privremen i ograničen način zaposjedanja. Određenje da je nešto

moje formiranjem dobiva izvanjskost koja za sebe opstoji te prestaje biti ograničeno na moju

prisutnost u svom prostoru i vremenu i na prisutnost mog znanja i htijenja. Zaposjedanje

označivanjem smatra najsavršenijim oblikom zaposjedanja, a njime čovjek pokazuje svoju

vlast nad stvarima.

2. Upotreba stvari - tumači kao realiziranje nečije potrebe s pomoću promjene, uništavanja i

trošenja stvari.

3. Otuđivanje vlasništva – čovjek se može odreći svog vlasništva, jer je ono njegovo samo

ukoliko u nj stavlja svoju volju. Neotuđiva su ona dobra koja čine osobu i opću bit

samosvijesti, a to su sloboda volje, običajnost i religija.

18

Rousseau, Jean Jasques. Društveni ugovor. Zagreb : Feniks knjiga, 2012. 40. str 19

Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Osnovne crte filozofije prava. Sarajevo : Veselin Masleša, 1989., 91. str

12

2.2. Tiskarstvo

Važan pomak u razvoju autorskih prava imala je pojava tiska. Ono je donijelo mogućnost brze

i velike reprodukcije tekstova, što je u vremenu prije bilo nezamislivo, s obzirom na

prepisivanje tekstova rukom te je doprinijelo uspostavi tržišta.

Promjene koje su doprinijele razvoju tiskarstva:

1. Kvantitativne promjene – odnosile su se na sve ono u čemu je tisak donosio uvećanje

u odnosu na dotadašnje načine komunikacije. To su bile promjene u pogledu širenja

informacija i znanja i pohranjivanje i očuvanje tih istih informacija. Kod tih promjena

je došlo do veće tehnološke savršenosti, ali i efikasnosti.

2. Kvalitativne promjene – ticale su se određenih procesa koji su bili posljedice pojave

tiska, ali i koje su utjecale na promjene u načinu pristupa informacijama i u

organiziranju znanja. Kod njih je bila riječ o novim fenomenima koji su se smatrali

nedjeljivima od tiska. 20

Još jedan od pozitivnih strana razvoja tiska je i čuvanje izvornih tekstova. Naime, do pojave

tiska tekstovi su se prepisivali ručno i nije postojala nikakva potreba niti predostrožnost zbog

koje bi se tekst trebao ili morao ostaviti u izvornom obliku. Iz tog razloga, prepisivači su često

mijenjali izvorni tekst na način da su mu dodavali ili ispuštali neke dijelove, ovisno o

vlastitom ukusu ili pak znanju.

Pojava tiska bila je ujedno ključna društvena i kulturna činjenica u smislu publiciranja, U

razdoblju od oko 1450. do 1455. godine tiskana je Biblija i te godine se uzimaju kao počeci

pojave tiskarstva. Do tih godina knjige su se ručno prepisivale što je iziskivalo jako puno

vremena i novaca što je dodatno onemogućavalo veći reprodukciju tekstova. Tu eru nazivamo

erom rukopisa. Ono što je dodatno zanimljivo za ovu eru, eru rukopisa, je i odnos prema

originalnosti. Naime, u to vrijeme se smatralo da svaki rukopis prenosi određenu mudrost, a ta

mudrost je nešto što je opće dobro i samim time osoba ne može biti vlasnik te mudrosti pa ni

vlasnik rukopisa. Kod rukopisa je bio problem i u tome što nije postojala mogućnost

nadgledanja niti kontroliranja, jer kada bi se napravila kopija ona više nije mogla biti

kontrolirana. Isto tako, svaka kopija je bila drugačija, što po formatu, slovima, ali i greškama

u prepisivanju. Dupliciranje je bilo od iznimne važnosti za ovaj period čovječanstva zbog

širenja pismenosti, afirmacije narodnih jezika kao jezika književnosti i znanosti, omogućila je

stvaranje međunarodne znanstvene zajednice i zbog mnogih drugih razloga. Najvažnija

posljedica pojave tiska, kako navodi Aleksandar Stipčević u svojoj knjizi „Povijest knjige“

20

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010, 77. str

13

svakako je ubrzan protok informacija, ne samo između društvenih slojeva, već i između

krajeva koji su zemljopisno udaljeni u Europi.

„ Dobro uređena knjižarska mreža omogućuje svakom u bilo kojem kraju Europe da relativno

brzo dobije knjigu iz bilo koje zemlje. Posebice brzo nalaze put do čitatelja knjige velikih

tiskara-izdavača iz Venecije, Lyona, Basela itd. Ti tiskari-izdavači imaju nerijetko vlastitu

knjižarsku službu,izlažu na velikim sajmovima knjiga na koje dolaze svi koji se zanimaju za

kupovanje knjiga.“21

Ono što je dodatno potaklo veću reprodukciju je i smanjivanje cijene papira. Papir se u Europi

pojavio u 12. stoljeću, u Italiji, gdje je došao s područja arapskih zemalja. Upravo su se u

Italiji i razvili prvi centri za proizvodnju papira, iz kojih ta djelatnost sa vremenom prelazi i u

druge zemlje. Već u 14. stoljeću proizvodnja i upotreba papira proširila se Europom,

međutim, potražnja za papirom postala je puno veća razvojem tiskarstva. Do pojave papira

koristile su se kože ili pergamenti, a samim time što je papir postao dostupniji na tržištu i

reprodukcija knjiga je bila očiglednija.

Promjena ere rukopisa u eru tiskanja dogodila se krajem 15. stoljeća, što je bilo od velikog

povijesnog značenja. Naime, neke društvene i političke promjene koje su se dogodile u

narednim stoljećima uvelike su bile potpomognute upravo tiskanjem raznih pamfleta, listića i

knjiga kojima se određena ideja širila. Upravo pamfleti i proglasi postaju važno sredstvo

komunikacije, ponajviše u gradskim sredinama, a bili su najčešće namijenjeni srednjem sloju

gradskog stanovništva, tj. onima koji su bili dovoljno pismeni da mogu pročitati, ali opet s

druge strane nedovoljno obrazovani da bi mogli razumjeti latinski jezik. Iz tog razloga, razni

proglasi i pamfleti bili su tiskani na narodnim jezicima. Najbolji primjer iskorištavanja

tiskarstva može se pronaći u reformacijskom pokretu. Upravo su reformatori shvatili kako im

tiskarstvo može pomoći u širenju njihovih ideja. S druge strane, Crkva je bila dosta spora po

ovome pitanju, što zbog privrženosti latinskom jeziku, što zbog toga što do tada glavnu ulogu

u kontroli medija tj. rukopisa i kanala distribucije tj. obrazovnih institucija držali upravo oni.

Uskoro i vlasti počinju shvaćati veliku propagandnu moć tiskarstva, pogotovo ako je određeni

tekst bio tiskan na narodnom jeziku. Samim time, htjelo se povećati i broj pismenih u to doba,

što je rezultiralo razdobljem u kojem je došlo do porasti obrazovanja u Engleskoj.

Nadalje, tisak je doveo i do standardizacije teksta. Naime, u početku tiskanja knjige su

oponašale rukopisne tekstove, što se s vremenom mijenja i knjigu se počinje prilagođavati

čitatelju. Tiskom se pokušalo izbjeći ono što se rukopisom njegovalo sve do tada, a to je

21

Stipčević, Aleksandar. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006., 385. str

14

ljepota slova te se ide za time da se izgled slova pojednostavi i postane razumljiviji čitatelju.

Isto tako, krenulo se i za standardizacijom tekstova pa je tako standardizacijom uvedeno:

1. Standardizacija tekstualnih varijanti

2. Uvođenje kodifikacije jezika (utvrđivanje i ujednačavanje pravopisnih pravila i

gramatike)

3. Podjela po poglavljima

4. Uvođenje naslova na vrhu stranice (naslova cjeline ili dijela)

5. Pojava sadržaja

6. Pojava abecednih indeksa22

Uskoro je došlo do razvoja velikog suparništva između tiskanih knjiga i rukopisa. Na početku

potpunu prevlast imali su rukopisi. Razlika je bila u tome što se tiskana knjiga mogla

proizvesti u veći broj primjeraka, dok je rukopis bio samo jedan, iako se jedna knjiga mogla

nebrojeno puta prepisati. Međutim, tadašnji kolekcionari više su naginjali kupnji rukopisa,

zbog čega su mnogi tiskari pokušavali što vjernije kopirati određeni rukopis. Uskoro su i

samostani počeli pozivati tiskare u svoju službu, čime su rukopisne radionice s vremenom

ustupile svoje mjesto tiskarama. S tim naglim razvitkom tiskarstva uskoro više nije bilo

rivalstva između rukopisa i tiskane knjige, već se rivalstvo počinje razvijati između pojedinih

tiskara. Najveći razlog tomu je bio taj što nije bilo zakona koji bi štitio nakladnička prava. U

to vrijeme tiskar je istovremeno bio i knjižar, tj. sam se bavio prodajom knjiga koje je tiskao.

Uskoro se i to počelo razvijati pa su na početku postojali tzv. pokućarci s knjigama23

koji su

prodavali knjige kupljene od tiskara od kuće do kuće te od grada do grada. U 15. stoljeću

počele su se otvarati prve knjižare na malo za prodaju knjiga velikih nakladnika, koji su u

njima prodavali svoje knjige, ali i knjige drugih nakladnika. U vrijeme reformacije došlo je do

velikog književnog razvitka, što je potaklo veliku popularizaciju knjige među stanovništvom.

S druge strane, u to vrijeme je bio uništen velik broj knjiga tzv. papističke literature, tj. knjiga

Rimske crkve protiv koje se reformacija borila. Uskoro je uništavanje te literature bilo

zabranjeno, a došlo je i do obnova knjižnica, posebice novih gradskih knjižnica .24

22

Šporer, David. Status autora. Zagreb : AGM, 2010., 92. str 23

Dahl, Svend. Povijest knjige : od antike do danas. Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1979., 71. str. 24

Dahl, Svend. Povijest knjige : od antike do danas. Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko društvo, 1979., 86. str.

15

2.3. Cenzura

U samim počecima tiskarstva, od renesanse do Francuske revolucije, na snazi su bile dvije

velike cenzure vjerska i politička.

Prije svega, cenzura se koristila za zaštitu vjere i ćudorednosti, međutim, s vremenom se

proširila i počela upotrebljavati u svrhu zaštite interesa države. I prije se događalo da se

progone određene knjige i autori, ali nikada u povijesti taj progon nije bio toliko izražen kao u

ovome periodu. Preventivnom cenzurom pokušalo se spriječiti izdavanje nepoželjnih knjiga te

su propise bazirane na preventivnoj cenzuri donosile vjerske vlasti, vladari, sveučilišta te

gradske uprave. Prije slanja rukopisa tiskarima te rukopise se trebalo detaljno pregledati od

strane raznih komisija koje su odobravale slanje rukopisa tiskarima ukoliko u njima nisu

pronašli ništa što bi se protivilo vjeri, državnim interesima i ćudoređu.

2.4. Tiskari i izdavači

U vremenu između 16. i 18. stoljeća došlo je do velikog procvata u izdavaštvu i tiskarstvu.

Ono što se promijenilo je odvajanje funkcija izdavača i knjižara od funkcije tiskara, koje su

sve do tada bile povezane u funkciju tiskara. Pošto je došlo do veće proizvodnje knjiga, došlo

je i do raspodjele poslova između tiskara, izdavača i knjižara. Uskoro je došlo i do toga da

izdavači više nisu imali svoje tiskare pa se njihov posao sveo na narudžbe rukopisa od autora

ili prevoditelja, formuliranje izdavačke politike te na korektnost izdanja.

2.5. Jezik i sadržaj tiskane knjige

Za vrijeme srednjeg vijeka, još za ere rukopisa, došlo je do promjene u obrazovanju na

području Europe. Naime, za vrijeme srednjeg vijeka učilišta su bila vezana uz crkve i

samostane te nisu bila otvorena za javnost sve do 11. stoljeća kada se osnivaju javna

sveučilišta. U sklopu tih sveučilišta, crkava i samostana prepisivale su se knjige i ujedno i

čuvale.

Međutim, sredinom srednjega vijeka došlo je do otvaranja sveučilišta koja nisu bila vezana uz

crkve i samostane te su bila otvorena za javnost. Samim time, počele su se otvarati i laičke

prepisivačke radionice u okviru tih sveučilišta. Sukladno tome, došlo je i do promjene vezano

uz to koje knjige se prepisuju pa je tako došlo do smanjivanja postotka vjerski knjiga u

16

odnosu na djela grčkih i rimskih klasika, književnih djela, znanstvenih, filozofskih i drugih

knjiga. Kategorije knjiga koje su bile vrlo rijetke u srednjem vijeku i koje su imale vrlo mali

broj čitatelja, a koje postaju sve traženije od 16.stoljeća su:

knjige lijepe književnosti

knjige iz medicine

knjige iz prava

knjige iz mehanike

knjige iz astronomije

knjige iz povijesti

kalendari

novine

časopisi25

Iz ovoga možemo vidjeti kako se u renesansi promijenio ne samo odnos prema knjigama već i

općenito duhovni život tadašnje Europe.

Isto tako, iako je u to vrijeme rastao broj sveučilišta diljem Europe, tiskari i izdavači su znali

da knjige više ne kupuju samo učeni ljudi, tj. oni koji su znali čitati grčki i latinski jezik, već

da raste krug ljudi koji određene knjige želi čitati na materinskom jeziku. Povećanje upravo

tiskanja knjiga na narodnim jezicima zamjetnija je od 16. stoljeća nadalje. Potrebno je za

napomenuti kako su bili traženi i prijevodi antičkih pisaca na narodne jezike, a ne samo knjige

iz područja znanosti ili određene struke. Postoje izgledi da je do kraja 16. stoljeća čak

polovica svih tiskanih knjiga u Europi bila na narodnim jezicima.26

Na slikama 8 i 9 nalaze se slikovni prikazi udjela inkunabula po jezicima i po regijama.

25

Stipčević, Aleksandar. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006., 461. str 26

Stipčević, Aleksandar. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006., 463. str

17

Njemački

Talijanski

Francuski

Nizozemski

Španjolski

Engleski

Hebrejski

Latinski

Slika1 Udjeli inkunabula po jezicima

https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Incunabula_distribution_by_language.png (13.11.2016.)

18

Francuska i francuska Švedska

Burgundija

Španjolska

Engleska

Njemačka, Austrija, njemačkaŠvicarska, Elzas

Italija

Šest regija ispod 0.5% svaka(Češka i Moravska, Portugal,Skandinavija, Poljska, Balkan,Mađarska)

Slika 2 Udjeli inkunabula po regijama

https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Incunabula_distribution_by_region.png (13.11.2016.)

19

3. Autorsko pravo u Hrvatskoj

Kao što su se sami termini autora i autorskih prava mijenjali i razvijali kroz povijest u cijeloj

Europi tako je bilo i u Hrvatskoj. S obzirom da smo kroz rad mogli uočiti kako je autorsko

pravo bilo definirano tek od 18. stoljeća, isto vrijedi i za Hrvatsku. Zakoni, izmjene, dopune i

ispravci koji su nastajali u Hrvatskoj su sljedeći:

1. Zakonu za zaštitu književnoga i umietničkoga vlastničtva proti nepovladjenomu

izdavanju, patisku i spotvaranju iz 1846.

2. Sborniku zakonah i nadredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju iz 1884.

3. Zakonu 26. decembra 1895., o autorskom pravu u pogledu književnijeh, umjetničkijeh

i fotografskijeh djela iz 1895.

4. Zakonu o zaštiti autorskog prava iz 1929

5. Zakonu o zaštiti autorskog prava iz 1946.

6. Zakonu o autorskom pravu iz 1957.



9. Izmjenama i dopunama zakona iz 1978. koje su objavljene 1986.

10. Ukazu o proglašenju Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i

kulture koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni: Zakonu o

autorskom pravu iz 1991.

11. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1993.

12. Zakonu o autorskom pravu: pročišćenom tekstu iz 1998.

13. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1999.

14. Ispravku zakona o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1999.

15. Odluci o proglašenju zakona o izmjeni zakona o autorskom pravu iz 2001.

16. Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2003. i naposljetku

17. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima iz

2007. godine.27

27

Velagić, Zoran i Hocenski, Ines. Autorstvo u hrvatskim zakonima o autorskom pravu od 1846. do 2007.

godine. // Libellarium 7, 2(2014). Dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/search/?q=Autorstvo+u+hrvatskim+zakonima+o+autorskom+pravu+od+1846.+do+2007.+go

dine

20

1.1. Zakonu za zaštitu književnoga i umietničkoga vlastničtva

proti nepovladjenomu izdavanju, patisku i spotvaranju

Godine 1846. na području Dalmacije i Istre stupa na snagu austrijski Carski patent o zaštiti

književnog i umjetničkog stvaralaštva. U tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji patent je stupio na

snagu 1853. godine. 28

U njemu se navodi da su književni proizvodi i umjetničke tvorevine u vlasništvu autora, tj.

onoga koji ih je stvorio. Isto tako, Zakon donosi kako autor svoje djelo može umnažati i

izdavati te isto tako da to pravo može prenijeti i na druge. Međutim, umnažanje djela bez

autorovog dopuštenja je kažnjivo. Nadalje, osim prvobitnog izdanja djela, izvornim djelom se

smatraju i svaki ponovljeni tisak ili umjetnička tvorevina.

1.2. Sbornik zakonah i nadredabah valjanih za kraljevinu

Hrvatsku i Slavoniju

Zakon je donesen 1884. godine od strane Hrvatsko-ugarskog sabora, a primjenjivao se na

području tadašnje Hrvatske i Slavonije. Niti u ovome Zakonu, kao ni u prethodnom, nema

definiranja autora ili autorskog djela. Ono što ovaj Zakon sadržava je isključivo pravo autoru

da mehaničkim putem umnaža, objavljuje i prodaje svoje književno djelo. Isto tako, njime je

trajanje zaštite autorskih prava produženo na 50 godina od smrti autora.29

Ukoliko djelo ima

više autora, tada svaki autor ima sva prava. Kršenjem autorskih prava smatra se:

1. Prodavanje rukopisa objavljenog bez autorovog dopuštenja

2. Objavljivanje predavanja bez autorovih dopuštenja

3. Izdavanje djela koje se protivi ugovoru potpisanom između autora i nakladnika

4. Tiskanje veće naklade nego što je dogovoreno

5. Korištenje javnih govora bez autorova dopuštenja30

28

Povijest zakona o autorskom pravu u Hrvatskoj. // Državni zavod za intelektualno vlasništvo. Dostupno na:

http://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/autorsko-pravo/povijest/ (21.4.2017.) 29

Sbornik zakonah i nadredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju (1884). Dostupno na:

http://www.dziv.hr/files/File/o-zavodu/povijest/ZAPSP_1884_web.pdf (24.9.2016.) 30


godine. // Hrčak. 7, 2(2014). Dostupno na:


dine, 235 str.

21

1.3. Zakon o autorskom pravu u pogledu književnijeh,

umjetničkijeh i fotografskijeh djela iz 1895.

Ovaj Zakon objavljen je 26. prosinca 1895. godine, a u njemu nalazimo definiciju autora:

„Autorom izašlog djela smatra se, dok se ne dokaže protivno, onaj, čije se pravo ime navede

kao ime autorovo, kada djelo izagje.“31

Autorsko djelo ovim Zakonom smatrale su se knjige, brošure, časopisi, zbirke pjesama,

dramska djela, predavanja, crteži, karte, slike, glazbena djela s tekstom ili bez teksta te djela

iz područja umjetnosti i fotografije.

Djela koja ovim Zakonom nisu autorska djela su djela arhitekture, zakoni, naredbe, javni

spisi, govori, predavanja, objave i upute za upotrebu.32

Kršenje autorskih prava provodi se uz izvršavanje postupaka:

1. Izdavanje djela koje još nije izašlo

2. Izdavanje zbirke pisama bez privole autora pisama ili njegovih nasljednika

3. Izdavanje izvoda ili prerade koja ponavljaju tuđe djelo, a koje nema svojstvo izvornog

djela

4. Novo tiskanje djela bez nakladnog ugovora

5. Priređivanje većeg broja primjeraka od strane nakladnika nego mu je to dopušteno.33

1.4. Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1929.

Ovaj Zakon sastoji se od 4 djela:

1. opći propisi

2. sadržaj autorskih prava

3. trajanje zaštite autorskih prava

4. povrede autorskih prava34

Što se tiče definiranja autora, njega se ovim Zakonom smatra onim koji je djelo stvorio te

onim čije je ime istaknuto na djelu, sve dok se ne dokaže suprotno.

31

Zakon o autorskom pravu u pogledu književnijeh, umjetničkijeh i fotografskijeh djela iz 1895. Dostupno na:

http://www.dziv.hr/files/File/o-zavodu/povijest/ZAPSP_1895_web.pdf (24.9.2016.) 32 Zakon o autorskom pravu u pogledu književnijeh, umjetničkijeh i fotografskijeh djela iz 1895. Dostupno na:

http://www.dziv.hr/files/File/o-zavodu/povijest/ZAPSP_1895_web.pdf (24.9.2016.) 33




dine 34

Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1929. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-

zavodu/povijest/ZAPSP_1929_web.pdf (24.9.2016.)

http://www.dziv.hr/files/File/o-zavodu/povijest/ZAPSP_1929_web.pdf


22

Prava autora ovim Zakonom bila su:

1. Stavljanje djela u promet

2. objavljivanje

3. iznošenje djela javno na predavanjima

4. reproduciranje i umnožavanje

5. sve do objave djela, autor o njemu ima pravo obavještavati publiku.

Ovim Zakonom su, kao autorskim djelom, bili zaštićeni zakoni, naredbe, službene odluke i

rješenja, spisi, poslovne odluke, katalozi, cjenici, upute i govori35

1.5. Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1946.

U ovome Zakonu autor je definiran kao osoba koja je stvorila te mu je pripadalo pravo na:

1. objavljivanje

2. prerađivanje

3. reproduciranje

4. prikazivanje

5. izvođenje

6. prevođenje

7. materijalne naknade

8. pravo priznavanja autorstva36

Što se tiče prenosivosti prava, ono je ovim Zakonom bilo dopušteno, bez obzira radi li se o

prijenosu prava na cjelokupno djelo ili na određeni dio, međutim, za taj prijenos prava

potrebno je bilo potpisati ugovor koji je mogao trajati najduže 10 godina. S druge strane,

ukoliko nije postojalo autorovo dopuštenje tada je bilo zabranjeno objavljivanje i/ili

umnažanje djela, a ukoliko je došlo do nečeg od spomenutog, tada je autor imao pravo na

naknadu.37

35


zavodu/povijest/ZAPSP_1929_web.pdf (24.9.2016.) 36


godine. // Hrčak. 7, 2(2014). Dostupno na:


dine, 237. str 37



23

1.6. Zakon o autorskom pravu iz 1957.

Donesen je 28. kolovoza 1957. godine u Službenom listu Federativne Narodne Republike

Jugoslavije. Njime autor se definirao kao osoba koja je stvorila djelo i čije ime je na djelu

naznačeno. Isto tako, u Zakonu se definiraju i ostale vrste autora:

1. autor zbirke autorskih djela – osoba koja je napravila zbirku

2. autor prijevoda – osoba koja je prevela određeno djelo

3. autor književnog, umjetničkog ili obrazovnog djela koje je nastalo upotrebom

narodnih književnih i umjetničkih tvorevina – osoba koja je to djelo stvorila

Ukoliko se radilo o anonimnom djelu ili djelu/djelima izdanima pod pseudonimom, tada je

autorska prava imao izdavač, sve dok se ne otkrije autor. Vezano za prijenos prava, moglo se

prenijeti na pojedince ili pravne osobe, u cjelini ili djelomično, za cijelo vrijeme ili određeno

kraće vrijeme trajanja autorskih prava. Što se tiče djela koja su nastala u radnom odnosu,

poslodavac je ovim Zakonom imao isključivo pravo koristiti djelo u svrhu potreba rada bez

dopuštenja autora, s time da je bio dužan navesti ime autora. Takvo autorsko pravo trajalo je

10 godina, nakon čega su prava objavljivanja pripala autoru. 38


Autor djela definiran je kao osoba koja je djelo stvorila i čije se osobno ime nalazi na djelu, a

autorskim djelom smatrala su se djela iz književnosti, obrazovanja te djela iz umjetnosti i

ostalih dijelova osobnog stvaralaštva.

Oblici autorstva navedeni u ovom Zakonu su:

1. autor zbirke autorskih djela

2. autor prijevoda

3. suautorska djela

4. djela koja čine nedjeljive cjeline

5. autori anonimnih djela

6. djela izdana pod pseudonimom – prava pripadaju izdavaču djela

7. nepoznati autori – prava ima organizacija autora

Imovinska prava autora navedena u Zakonu su:

38

Zakon o autorskom pravu iz 1957. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-


24

1. pravo na objavljivanje

2. pravo na priređivanje

3. pravo na obrađivanje

4. pravo na prikazivanje

5. pravo na izvođenje

6. pravo na prenošenje

Moralna prava autora navedena u Zakonu su:

1. pravo na priznavanje i označivanje osobe kao autora

2. pravo na nedopuštanje mijenjanja djela

3. pravo na protivljenje svakoj djelatnosti vezanoj uz djelo koja bi vrijeđala njegovu čast

ili ugled

Prava su se mogla prenijeti na pojedince ili pravne osobe autorskim ugovorom (koja se u

ovome Zakonu prvi puta spominju), izdavačkim ugovorom, ugovorom o kinematografskom

djelu te ugovorom o prenošenju nasljeđivanjem.

Isto tako, Zakonom je omogućeno državi da uz naknadu može ograničiti ili oduzeti pravo na

korištenje autorskog djela državljanina SFRJ, ukoliko je to djelo bilo od posebnog interesa za

narodnu obranu.39


Ovim Zakonom autorom se smatrala osoba koja je stvorila djelo i čije ime i prezime ili

pseudonim se nalaze naznačeni na djelu, a autorskim se djelom smatrala tvorevina s područja

književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i

oblik izražavanja.

Ukoliko se radilo o anonimnom djelu ili djelu izdanom pod pseudonimom, tada je autorska

prava imao izdavač. Autor je ovim Zakonom imao pravo na:

1. objavu djela

2. reprodukciju djela

3. umnažanje djela

4. preradu djela

5. obradu djela

39



25

6. prikazivanje djela

Prijenos autorskih prava bio je moguć ukoliko su se ona prenijela putem oporuke ili ugovora,

a izuzetci su bili znanstvena djela, koja je država mogla koristiti bez autorov dopuštenja

ukoliko je to bilo potrebno zbog narodne obrane.40

1.9. Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i

kulture koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao

republički zakoni iz 1991.

Dana 28. lipnja 1991. godine Sabor Republike Hrvatske usvojio je „Ukaz o proglašenju

Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i kulture koji se u Republici

Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni“ kojim su preuzete sve odredbe „Zakona o

autorskom pravu“ iz 1986. godine, osim odredbe kojom se određivala visina postotka od

maloprodajne cijene. Ovim Zakonom pitanje visine postotka prepušteno je Vladi Republike

Hrvatske.41

1.10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu

iz 1993.

U ovome Zakonu nije bilo većih promjena, već se njime unose ili mijenjaju razne riječi i

konstrukcije koje nisu bile u skladu sa hrvatskim jezikom te da se iznosi novčanih kazni

valoriziraju po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan naplate kazne. 42


Ovaj Zakon obuhvatio je prethodno navedene propise u svrhu usklađivanja hrvatskog

zakonodavstva sa sporazumom TRIPS43

iz 1994. godine. Ovaj sporazum obvezuje svoje

40



Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i kulture koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju

kao republički zakoni iz 1991. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-


Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1993. // Narodne Novine. 58/1993. Dostupno

na: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1993_06_58_1164.html (24.9.2016.)

26

potpisnice na poštivanje Bernske i Rimske konvencije vezano uz imovinska i srodna prava

autora. S druge strane, kao međunarodni zakon, utječe i na politiku pojedinih država s

obzirom na zaštitu prava intelektualnog vlasništva. 44

Autor se definira kao osoba koja se stvorila djelo i čije ime i prezime je navedeno na djelu.

Isto tako, autorom se smatraju i :

1. autor zbirke autorskih djela

2. prijevoda

3. djela stvorenih suradnjom

4. anonimnih autorskih djela

5. djela izdana pod pseudonimom

Moguć je prijenos prava na iskorištavanje djela i određenu izmjenu ili preradu na drugu osobu

autorskim ugovorima:

1. izdavački ugovor

2. ugovor o prikazivanju

3. ugovor o izvedbi

4. ugovor o kinematografskom djelu

5. ugovor o emitiranju djela preko radija ili televizije i sl.45

1.12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu

iz 1999.

Ovim Zakonom utvrđeno je trajanje autorskih imovinskih prava do kraja autorova života i 70

godina nakon njegove smrti, a autorska moralna prava traju i nakon prestanka autorskih

imovinskih prava. Isto tako, kao autorsko djelo navedeni su i računalni programi te su

novčane kazne izražene u kunama.46

43




dine 241. str. 44

Horvat, Aleksandra i Živković, Daniela. Knjižnice i autorsko pravo. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada,

2013. 45

Zakon o autorskom pravu iz 1998. // Narodne novine. 9/1999. Dostupno na: http://narodne-

novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1999_02_9_110.html (24.9.2016.) 46

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1999. // Narodne novine. 76/1999. Dostupno

na: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1999_07_76_1361.html (24.9.2016.)

27

1.13. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2003.

Srodna prava koja su obuhvaćena ovim Zakonom su:

1. prava umjetnika izvođača

2. proizvođača fonograma

3. filmskih producenata

4. nakladnika

5. proizvođača baza podataka i sl.

Autorom se smatra fizička osoba koja je stvorila autorsko djelo sa imovinskim i moralnim

pravima, a autorsko djelo je definirano kao originalna intelektualna tvorevina iz književnog,

znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i

oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu.

Imovinska prava autora su:

1. pravo reproduciranja

2. distribucije

3. priopćavanja autorskog djela javnosti

4. prerade i sl

Moralna prava autora su:

1. pravo prve objave

2. pravo na priznavanje autorstva

3. pravo na poštivanje autorskog djela i čast ili ugled autora

4. pravo pokajanja

Autorskim djelom ne smatraju se otkrića, službeni tekstovi, izvješća, zapisnici, dnevne

novosti te narodne književne i umjetničke tvorevine, za koje se treba plaćati naknada za

korištenje

Autorsko pravo je nasljedno, ali nije prenosivo, s time da autor može za drugoga osnovati

pravo iskorištavanja djela ili mu prepustiti ostvarivanje prava ugovorom, međutim, ne može

se odreći svog prava. Dolazi do promjene u autorskom pravu nastalom u radnom odnosu,

čime autorsko pravo na to djelo zadržava autor. 47

47

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2003. // Narodne novine. 167/2003. Dostupno na:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_10_167_2399.html (24.9.2016.)

28

4. Autorsko pravo i intelektualno vlasništvo u suvremeno

doba

Općom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, donesenoj 1948. godine,

autorima se jamči zaštita moralnih i materijalnih interesa na njihova djela. Dakle, autorsko

pravo je svrstano među osnovna ljudska prava te je samim time izjednačeno s pravom na

slobodu izražavanja.48

Često dolazi do miješanja autorskih prava sa intelektualnim

vlasništvom posebice u anglo-američkoj stručnoj literaturi, međutim, postoji velika razlika

između ova dva pojma. Autorsko pravo je vlasništvo duhovne tvorevine i razlikuje se od

vlasništva na neku stvar.

Navodi se kako je u pravnoj teoriji intelektualno vlasništvo naziv za niz prava kojima se štite

intelektualne tvorevine. Uz autorsko pravo i njemu srodna prava obuhvaća i druga prava, kao

što su prava industrijskog vlasništva, tj. prava na iskorištavanje tehničkih izuma i

unapređenja, industrijskog dizajna, žigova (robnih marki), oznaka zemljopisnog podrijetla

proizvoda i usluga, topografije integriranih krugova i zaštitu tajnih informacija.49

4.1. Bernska Konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela

Potpisana je 1886. godine na konferenciji u Bernu u svrhu stvaranja međunarodne unije za

zaštitu književnih i umjetničkih djela, a stupila je na snagu 5. prosinca 1887. godine. Ova

konvencija je prvi višestrani međunarodni ugovor o autorskom pravu te ujedno i ugovor koji

osigurava visoku razinu međunarodne zaštite autorskih djela. Svrha potpisivanja konvencije

bile su odredbe o autorskom pravu koje su obuhvaćale:

1. odredbe o uživanju konvencijske zaštite

2. odredbe o konvencijskim pravima

3. ostale odredbe50

48


2013., 12. str. 49


2013.,12 str. 50

Henneberg, Ivan. Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001, 48 str.

29

Konvencijom je određeno da se autorsko pravo stječe stvaranjem djela i za njegovo priznanje

nije potrebno ispuniti nikakve formalne uvjete. Rok zaštite djela traje za vrijeme autorova

života i 50 godina poslije autorove smrti. Hrvatska je vezana odredbama Bernske konvencije

od 1992. godine, a danas Bernska konvencija ima 162 članice.

4.2. Univerzalna konvencija o autorskom pravu

Pošto Sjedinjene Američke Države i Sovjetski savez nisu bile potpisnice Bernske konvencije,

UNESCO je izradio međunarodnu konvenciju koja je potpisana 6. rujna 1952. godine u

Ženevi, a 24. srpnja 1971. godine u Parizu je usvojena revizija51

. Ovom Konvencijom traži se

otiskivanje znaka © (copyright) na publikaciju uz podatak o nositelju prava i godini prvog

izdanja.52

Trajanje zaštite djela ovom Konvencijom je određeno na vrijeme za autorova života

i 25 godina poslije autorove smrti.

4.3. Rimska konvencija

Punim nazivom Međunarodna konvencija za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača

fonograma i organizacija za radiofuziju usvojena je 26. listopada 1961. godine u Rimu te je

prvi višestrani međunarodni ugovor o pravima koja se nazivaju susjednim pravima (eng.

related rights) ili povezanim pravima s autorskim pravima, u Hrvatskoj nazvanima srodnim

pravima.53

Prema ovoj konvenciji zaštita srodnih prava ne utječe na autorska prava niti ih

može mijenjati te osigurava jednak tretman vlastitim i stranim državljanima.54

4.4. WIPO

51

Henneberg, Ivan. Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001, 56 str. 52


2013., 20 str. 53

Henneberg, I. Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001, 63 str. 54


2013., 20 str.

30

Konvencija o ustanovljenju Svjetske organizacije intelektualnog vlasništva (eng. Convention

Establishing the World Intellectual Property Organization, WIPO) potpisana je 14. srpnja

1967. godine u Stockholmu.55

Cilj WIPO-a: „razvoj međunarodnog sustava intelektualnog

vlasništva, promoviranje zaštite intelektualnog vlasništva diljem svijeta, uz ostizanje

industrijskog i kulturnog razvoja stimuliranjem kreativnih aktivnosti i olakšavanjem transfera

tehnologije, distribucije laternih i umjetničkih djela.“56

Prema WIPO-u intelektualno

vlasništvo se odnosi na proizvode uma, kao što su inovacije, književna i umjetnička djela,

simboli, imena, slike te ideja rješenja korištena u komercijalne svrhe.

Intelektualno vlasništvo dijele na dvije kategorije:

1. industrijsko vlasništvo u koje spadaju patenti, zaštitni znak, industrijski dizajn i

geografska oznaka porijekla

2. vlasnička prava u koja spadaju poezija, literatura, filmovi, glazbena ostvarenja,

skulpture, arhitektonska rješenja i sl.

Republika Hrvatska članica je WIPO-a od 8. listopada 1991. godine.57

4.5. TRIPS

Punog naziva Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva Svjetske

trgovinske organizacije (eng. Agreement on Trade-Related Aspects of Intellectual Property

Rights TRIPs) zaključen je 15. travnja 1994. godine.58

Ovim sporazumom prvi puta je uveden

pojam prava intelektualnog vlasništva u multilateralni trgovinski sustav uz reguliranje njihove

zaštite. Obvezujući je za sve članice WTO-a pa tako i za Republiku Hrvatsku koja je članica

WTO-a od 30. studenoga 2000. godine.59

55

Henneberg, Ivan. Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001., 71 str. 56

WIPO (Svjetska organizacija intelektualnog vlasništva) Dostupno na: http://www.gmo.hr/cro/Dodatni-

sadrzaji/Pojmovnik/WIPO-Svjetska-Organizacija-Intelektualnog-Vlasnistva (17.12.2016.) 57

Henneberg, Ivan Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001., 72. str. 58

Henneberg, Ivan Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001. 73 str. 59

TRIPS (WTO Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva) Dostupno na:

http://www.gmo.hr/cro/Dodatni-sadrzaji/Pojmovnik/TRIPS-WTO-Sporazum-o-trgovinskim-aspektima-prava-

intelektualnog-vlasnistva (17.12.2016.)

31

5. Zaključak

Kroz rad smo mogli vidjeti kako je tekao razvoj autorskog prava, što je sve na njega utjecalo i

kako ono danas utječe na naš stav i definiranje autora. U svemu tome veliku ulogu je odigralo

tiskarstvo, iako ono nije bilo jedino što je utjecalo na razvoj autorskih prava. U vrijeme kada

je započelo novo razumijevanje autora pa i autorskih prava čovječanstvo je bilo na

prijelomnoj točci srednjeg vijeka i renesanse, čime nam je za zaključiti kako je u to burno

razdoblje mnogo toga utjecalo na novi način čovjekovog razmišljanja. Cilj ovo rada bio je

prikazati složen proces razvoja autorskih prava i utjecaj tiskarstva na isto kroz pogled na

razne zakone i sporazume preko kojih možemo uvidjeti koliko je ova tema slojevita.

Hrvatska je po tome pitanju išla ukorak s ostatkom Europe. Proučavajući zakone možemo

uvidjeti kako su se oni mijenjali kroz vrijeme te time možemo zaključiti kako je pitanje

autorskih prava već dulje vrijeme zastupljeno i u hrvatskom zakonodavstvu.

Iako danas postoje mnogi zakoni i propisi koji nam pomažu u razumijevanju statusa autora i

autorskih prava i koji štite autorove interese, ali i interese javnosti, javljaju se novi problemi

vezani uz ovu temu, a koji su specifični za nagli razvoj tehnologije i interneta, a koji nam

ponovno pokazuju kako je ova tema i dalje aktualna, iako se na njezinom rješenju radi već

stoljećima.

U suvremeno doba autorsko pravo se postavlja kao jedan od uvjeta u međunarodnom prometu

robe. Naime, korištenje autorskih djela često prelazi granice država u kojima su nastale te ih

je shodno tome potrebno zaštiti od neovlaštenog korištenja. Upravo zbog toga u radu se ističe

uloga međunarodnih ugovora.

32

Popis literature

1. Autor. // Leksikon Marina Držića. Dostupno na: http://leksikon.muzej-

marindrzic.eu/autor (24.9.2016.)

2. Autorsko pravo. // Online Francuski Hrvatski rječnik Dostupno na:

http://www.etranslator.ro/hr/francuski-hrvatski-online-rjecnik.php (5.5.2017.)

3. Autorsko pravo. // Hrvatsko njemački rječnik i njemačko hrvatski online rječnik

Dostupno na: http://www.design-ers.net/dh-rjecnik.asp (5.5.2017.)

4. Autorsko pravo. // Online talijanski hrvatski rječnik Dostupno na:

http://www.etranslator.ro/hr/talijanski-hrvatski-online-rjecnik.php (5.5.2017.)

5. Dahl, Svend. Povijest knjige : od antike do danas. Zagreb : Hrvatsko bibliotekarsko

društvo, 1979.

6. Gliha, Igor. Zakon o autorskim i srodnim pravima : uvodne napomene, tekst zakona,

stvarno kazalo, tekst obrazloženja uz konačni prijedlog zakona. Zagreb : Narodne

novine, 2004.

7. Hebrang Grgić, Ivana. Časopisi i znanstvena komunikacija. Zagreb : Naklada Ljevak,

2016.

8. Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Osnovne crte filozofije prava. Sarajevo : Veselin

Masleša, 1989.

9. Horvat, Aleksandra i Živković, Daniela. Knjižnice i autorsko pravo. Zagreb : Hrvatska

sveučilišna naklada, 2013.

10. Hennenberg, Ivan. Autorsko pravo. Zagreb : Informator, 2001.

11. Locke, John. Dvije rasprave o vladi. Zagreb : Naklada Jurčić, 2013.

12. Povijest zakona o autorskom pravu u Hrvatskoj. // Državni zavod za intelektualno

vlasništvo Dostupno na: http://www.dziv.hr/hr/intelektualno-vlasnistvo/autorsko-

pravo/povijest/ (24.9.2016.)

13. Rousseau, Jean Jacques. Društveni ugovor. Zagreb : Feniks knjiga, 2012.

14. Sbornik zakonah i nadredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju (1884).

Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-zavodu/povijest/ZAPSP_1884_web.pdf

(24.9.2016.).

15. Stipčević, Aleksandar. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006.


33

16. Šporer, David. Status autora : od pojave tiska do nastanka autorskih prava. Zagreb :

AGM, 2010.

17. Šporer, David. Uvod u povijest knjige. Zagreb : Leykam international, 2015.

18. TRIPS (WTO Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva)

Dostupno na: http://www.gmo.hr/cro/Dodatni-sadrzaji/Pojmovnik/TRIPS-WTO-

Sporazum-o-trgovinskim-aspektima-prava-intelektualnog-vlasnistva (17.12.2016.).

19. Velagić, Zoran i Hocenski, Ines. Autorstvo u hrvatskim zakonima o autorskom pravu

od 1846. do 2007. godine. // Libellarium 7, 2(2014). Dostupno na:

http://hrcak.srce.hr/search/?q=Autorstvo+u+hrvatskim+zakonima+o+autorskom+prav

u+od+1846.+do+2007.+godine (24.9.2016.)

20. Vlasništvo. // Hrvatski leksikon Dostupno na:

http://www.hrleksikon.info/definicija/vlasnistvo.html (24.9.2016.)

21. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. //

Narodne novine. 127/2014. Dostupno na: http://narodne-

novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_10_127_2400.html (24.9.2016.)

22. Zakon o autorskom pravu u pogledu književnijeh, umjetničkijeh i fotografskijeh djela

iz 1895. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-


23. Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1929. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-


24. Zakon o zaštiti autorskog prava iz 1946. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-


25. Zakon o autorskom pravu iz 1957. Dostupno na: http://www.dziv.hr/files/File/o-






28. Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prosvjete i kulture koji se u Republici

Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni iz 1991. Dostupno na:

http://www.dziv.hr/files/File/o-zavodu/povijest/ZAPSP_1990_web.pdf (24.9.2016.)

29. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1993. // Narodne

Novine. 58/1993. Dostupno na: http://narodne-


http://hrcak.srce.hr/search/?q=Autorstvo+u+hrvatskim+zakonima+o+autorskom+pravu+od+1846.+do+2007.+godine

http://hrcak.srce.hr/search/?q=Autorstvo+u+hrvatskim+zakonima+o+autorskom+pravu+od+1846.+do+2007.+godine












http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1993_06_58_1164.html


34

30. Zakon o autorskom pravu iz 1998. // Narodne novine. 9/1999. Dostupno na:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1999_02_9_110.html (24.9.2016.)

31. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu iz 1999. // Narodne

novine. 76/1999. Dostupno na: http://narodne-


32. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2003. // Narodne novine. 167/2003.

Dostupno na: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_10_167_2399.html

(24.9.2016.)

33. WIPO(Svjetska organizacija intelektualnog vlasništva). Dostupno na:

http://www.gmo.hr/cro/Dodatni-sadrzaji/Pojmovnik/WIPO-Svjetska-Organizacija-

Intelektualnog-Vlasnistva (17.12.2016.)





35

Sažetak

Pojava tiska i razvoj intelektualnog vlasništva

Preko osnovnih definicija kao što su autor i autorsko pravo pokušava se pokazati na koji način

se ono razlikuje u različitim zemljama te kako je odnos razvoja znanosti i tiskarstva u

razdoblju od 16. do 18. stoljeća utjecao na njihovo značenje. Rad sadrži i osvrt na pitanje

vlasništva, razvoj tiskarstva te problem cenzure. Povijesni razvoj navedenih pojmova utjecao

je i na zbivanja po pitanju autora i autorskih prava i na situaciju u Hrvatskoj, što se želi

pokazati kroz zakone koji se tiču navedenih pojmova. Isto tako, daje se i pregled navedenih

pojmova u suvremeno doba.

Ključne riječi: autor, autorsko pravo, vlasništvo, tiskarstvo, cenzura, Hrvatska, konvencija,

WIPO, TRIPS.

36

Summary

The appearance of printing and the development of intellectual

property

Basic definitions of the terms author and author's rights will be used in the attempt to clarify

the meaning of the terms, and to show how they differ from country to country, and how the

relationship between science and press has influenced them in the period from the 16th to the

18th century. This work contains a reflection on the question of ownership, the development

of press and the issue of censorship. Historical development of the mentioned terms

influenced the status of these terms, author and author's rights, in Croatia as well, which will

be further explored through laws that have been dealing with the issue itself. In addition, there

will be a review of the mentioned terms, and their status and meaning, in the context of

present times.

Keywords: author, copyrights, property, printing, censorship, Croatia, convention, WIPO,

TRIPS.

37

Biografija

Rođena sam 26. kolovoza 1989. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i prirodoslovno

matematičku gimnaziju završila sam u Koprivnici nakon čega upisujem studij filozofije i

religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u akademskoj godini 2009/2010.

Preddiplomski studij završavam 2013. godine nakon čega upisujem Filozofski fakultet,

nastavnički smjer Filozofije i smjer Bibliotekarstva na odsjeku Informacijskih i

komunikacijskih znanosti.

sveuČiliŠte u zagrebu - bib.irb.hr · s druge strane, prema anglosaksonskom pravu autorsko pravo...

Documents