UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET U TUZLI

ODSJEK ZA BOSANSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Predmet: Svjetska književnost III

Seminarski rad

Tema: Tip suvišnog čovjeka u romanu Junak našeg doba

Nastavnik: dr.sc. Mirsad Kunić

Student: Mirsada Šišić

Sadržaj

Uvod.....................................................................................................................................3

Tip suvišnog čovjeka /Bajronovski junak /Pečorin..............................................................4

Zaključak.............................................................................................................................8

Literatura...........................................................................................................................9

2

Uvod

Junak našeg doba je roman koji prikazuje zatvoren krug plemićkog društva i junaka koji je oličenje

svih loših stvari toga doba. Roman je napisao Mihail Jurjevič Ljermontov, ruski pjesnik rođen u

Moskvi 1841. godine. Roman se sastoji od 5 priča i autorov predgovor.

Tri su pripovjedača:

o prvi je mladi neimenovani putopisac, pisac/pripovjedač, koji je dobio Pečorinove dnevnike,

koje je zavještao Maksimu Maksimiču;

o Maksim Maksimič, stari kapetan koji je, zajedno sa Pečorinom, služio u Kavkaskom ratu;

o Sam Pečorin u svom dnevniku;

U tim pričama Pečorin je predstavljen kao impulsivna, emocionalno distancirana i manipulativna

osoba. Istovremeno on je sposoban na ekstremnu hrabrost i dosađivati se.

Ovaj citat nam najavljuje autorovu zamisao Pečorinova lika: „Junak našeg doba, moji dragi čitaoci, je

portret, ali ne jednog čovjeka. To je portret/slika poroka u punom cvatu svih naših generacija. Vi ćete mi

reći da ljudsko biće ne može biti tako zlo, a ja ću vam odgovoriti, ako možete vjerovati u postojanje svih

tragičnih i romantičnih zlikovaca, zašto ne biste vjerovali da je postojao i Pečorin? Ako ste se mogli diviti

daleko više zastrašujućim i odbojnim tipovima, zašto ne biste bili više milosrdni prema ovakvom karakteru,

čak i ako je fiktivan? Nije li to zbog toga što ima više istine u tome nego što biste mogli poželjeti?“1

Junak romana je primjer suvišnog čovjeka, bajronskog junaka ili, jednostavno, antijunaka.

1 Mihail Ljermontov, Junak našeg doba , str:20, Beograd, 1966.3

Tip suvišnog čovjeka /Bajronovski junak /Pečorin

Radnja psihološkog romana Junak našeg doba odvija se na nekoliko mjesta u Carskoj Rusiji. Uglavnom se

radi o bojištima u kojima se ruski vojnici bore protiv Čečena i Tatara. Kozaci, ruski konjanici tada su bili

visoko cijenjeni vojnici unutar ruske Carske garde. Glavni lik djela je Pečorin, a opisuju se njegova težnja

uzbuđenjima i avanturama. On se poigrava ljudima oko sebe i na koncu izdaje prijatelje.

Pripovjedač je putovao po Kavkazu s pratnjom. Posebno se sprijateljio sa štabnim oficirom Maksimom

Maksimičem koji mu je pričao razne doživljaje iz svog života. Pričao mu je također i priču o svom prijatelju

Pečorinu s kojim je bo punu godinu dana. Maksimič je osobno poznavao Pečorina jer su zajedno proveli

godinu dana u vojnoj utvrdi. U razgovoru sa putopiscom Maksimič govori o Pečorinu : „...divan je to bio

mladić , uvjeravam vas ; samo malo neobičan...“2

Pečorin na jednoj zabavi upoznaje Belu koja je bila kneževa najmlađa kćer. Odmah se u nju zaljubio, kao i

Kazbič, lokalni hajdučki vođa u borbi protiv Rusa. Kazbič je bio vlasnik predivnog konja kojeg je poželio

knežev sin Azamat, stoga se on i Pečorin dogovore da će mu Azamat dovesti sestru u zamjenu za konja.

Nakon što je oteo sestru i predao je Pečorinu za konja, Azmat se vraća kući. U međuvremenu Pečorin

pokušava pridobiti Belinu ljubav što mu pomalo i uspije. No, nakon što se predala i zavoljela Pečorina on

prema njoj postaje hladan i ignorira je. Nakon izvjesnog zajedničkog života sa Belom Pečorin počinje da

objašnjava svoju potrebu za slobodom : „ Kad sam vidio Belu u svojoj kući , kad sam , držeći je prvi put u

krilu , ljubio njenu crnu kosu , ja , budala , pomislio sam da je ona anđeo kojega mi je poslala milosrdna

sudbina...Opet sam se prevario: Ljubav divljakinje nije mnogo bolja od ljubavi ugledne gospođe; neznanje i

jednostavnost jedne isto tako izazivaju dosadu i kaćiperstvo druge; da vam pravo kažem , ja je još uvijek

volim , ja sam joj zahvalan za nekoliko divnih trenutaka , daću za nju svoj život , ali – dosadno mi je uz

nju...imam nemirnu maštu i nezasito srce;“3 Iz ovog vidimo da su za Pečorina žene samo inspiracija za

beskrajna osvajanja i ne smatra ih dostojnim ni u kom pogledu. Iako je Bela u potpunosti odana Pečorinu

ona mu daje do znanja da nije rob, već kćerka čerkeskog plemesnkog poglavice, i da može ići ako je ne voli;

Maksim je polako nastavio priču o Pečorinu i Beli. Pečorin se polagano već zasitio svega i krenuo u lov. U

međuvremenu, došao je Kazbič, oteo Belu te ju ubio. Pečorin je nakon toga otputovao. Maksim ne zna gdje

se on sada nalazi.

 

2 Mihail Ljermontov , Junak našeg doba , str: 27 , Beograd , 1966.3 Mihail Ljermontov , Junak našeg doba, str: 52 , Beograd , 1966.

4

Pripovjedač i Maksim Maksimovič tada su se rastali, ali se opet susreću u nekoj krčmi u kojoj je slučajno

boravio i Pečorin. No Pečorin je bio poprilično nezainteresiran za Maksima i odmah je nastavio svoj put

dalje, sve do Perzije.

 

 Maksim je dao piscu neke Pečorinove spise koje je ovaj potom objavio nakon što je Pečorin umro.

 U prvom je dijelu tih spisa Pečorin ispričao kako su ga slijepi mladić, lijepa djevojka i stara baka pokrali u

gradu Tamanju.

  U drugom dijelu spisa Pečorin opisuje odlazak u toplice gdje sreće svog prijatelja Grušnickog.

Tamo su upoznali kneginjicu Meri koja im se obojici vrlo sviđala. Pečorin je odlučio malo prkositi

kneginjici pa joj je činio razne nelagodne stvari, dok se Grušnicki nije odvajao od nje. On smatra da su žene

poput princeze Meri manje od pijuna u svojim igrama romantičnog osvajanja, čije igre nemaju nikakvu

vrijednost u njihovoj potrazi za užitkom; U jednom od razgovora sa Grušnjickim on daje svoje mišljenje o

kneginjici Meri : „ Ruske gospođice u većini slučajeva interesuju se samo za platonsku ljubav na mješajući s

njom osjećaje, a platonska ljubav je najnemirnija. Kao da knjeginjica spada među one žene koje žele da ih

zaboravljaju; ako joj dva minuta uzastopce bude kraj tebe dosadno – propao si zauvijek“4

U tom je kupalištu upoznao i doktora Vernera (Wernera) od kojeg je saznao da je tu i njegova stara ljubav

Vera. Susreo ju je kraj bunara.“ Sjednem kraj nje i primim je za ruku. Odavno zaboravljeni drhtaj preleti mi

svim žilama kad sam začuo taj mili glas...“5

 Vera je i dalje bila udana i bila je iznimno bolesna. Kako su Vera i kneginjica bile bliske prijateljice, Vera

je nagovorila Pečorina da se sprijatelji s kneginjicom kako bi se njih dvoje mogli viđati bez bojazni u

njezinu domu.

 Na nekom je balu (plesu) Pečorin spasio kneginjicu od naleta nekog pijanca. Pečorin je vrlo uspješno

provodio svoj plan, a u isto je vrijeme i izazivao kneginjicu i zavodio ju. Vera je počela sumnjati u Pečorina

i Meri jer su previše vremena provodili zajedno.

 Pečorin ipak na kraju shvaća da je on iskreno zaljubljen u kneginjicu Meri. Pečorin također odlazi u

Kislovodsk. I Meri je uskoro stigla. Njih dvoje dosta vremena provode zajedno, ali čim je ona spomenula

vjenčanje, on se potpuno ohladio od svega. U jednom trenutku sam sebi postavlja sebi pitanja zašto se toliko

trudi o kneginjice kad nema nikakvih planova sa njom.

„Zašto se ja trudim? - Iz zavisti prema Grušnickomu? Jadnik! On je nimalo ne zaslužuje.

Ili je to posljedica onog ružnog, ali nesavladivog osjećaja, koji nas nagoni da uništavamo

slatke zablude drugih ljudi, pa kad nas onda u očaju zapitaju, čemu bi još vjerovali, da

im s nekim malim zadovoljstvom odgovorimo;“6

 

4 Mihail Ljermontov , Junak našeg doba , str : 105, Beograd , 1966.5 Mihail Ljermontov , Junak našeg doba , str : 106, Beograd , 1966.6 Mihail Ljermontov , Junak našeg doba , str : 123, Beograd , 1966.

5

Grušnicki se okomio na Pečorina što je dobio ljubav kneginjice Meri. Javno ga je oklevetao. Njih se dvojica

odluče boriti u dvoboju pištoljima, u kome je Pečorin pobijedio.Nitko nije saznao što se toga jutra dogodilo,

svi su mislili da je smrt Grušnickog bila nezgoda. Uvideći da je Pečorin ostao dosljedan sebe i da se njena

avantura koju ima sa njim neće dobro završiti , Vera jedini izlaz iz te situacije nalazi u odlasku i piše

Pečorinu pismo u kome mu otkriva svoje namjere i osjećaje :“ Pišem ti u tvrdom

uvjerenju da se nećemo nikad više vidjeti. Kad sam se prije nekoliko godina s tobom

rastajala, mislila sam isto, ali Bog me htio još jedan put iskušati. Ja nisam podnijela

toga iskušenja, moje se slabo srce iznova pokorito poznatomglasu... ti me zbog toga

nećeš prezirati - zar ne? Ovo će pismo biti ujedno i oproštaj i ispovijest. Moram ti eći

sve što se nakupilo u mom srcu otkada te ljubim. Neću te kriviti - ti si sa mnom

postupao, kao što bi postupao svaki drugi muškarac; ljubio si me kao svoju imovinu,

kao vrelo radosti, muka i boli, što su se među sobom izmjenjivale i bez kojih je život

dosadan i jednoličan. Isprva sam to shvaćala... Ali ti si bio nesretan i ja sam žrtvovala

sebe, nadajući se da ćeš jednom ocijeniti moju žrtvu, da ćeš jednom shvatiti moju

duboku odanost, koja nije pitala ni za kakve uvjete. Otad je prošlo mnogo vremena, pa

sam prodrla u sve tajne tvoje duše... i uvjerila se da je to bila isprazna nada. Gorko mi

je bilo! Ali moja se ljubav srasla s mojom dušom,potamnjela je, ali se nije ugasila;....

Ona, koja je jednom tebe ljubila, ne može pogledati druge muškarce bez nekog

prezira, ne zato što bi ti bio bolji od njih, o ne! Ali u tvojoj prirodi je nešto posebno -

nešto što samo ti imaš, nešto ponosno i tajanstveno; u tvom glasu, pa govorio što mu

drago, ima neka nesavladiva moć; nitko ne umije tako stalno htjeti da budeljubljen, ni

u koga nije zlo tako zamamljivo, ničiji pogled ne obećava toliko blaženstva, nitko se ne

umije bolje koristiti svojim vrlinama i nitko ne može biti tako istinski nesretan kao ti,

jer se nitko toliko ne trudi sam sebe uvjeriti u protivno.“7

U ovom nam pismu kneginjica otkriva svoj doživljaj Pečorinove prirode i jasno mu

ukazuje da zbog te njegove nesavladive prirode , nekog poriva koji nosi u sebi i ostavlja. Tu

završava dnevnik i nastavlja se Maksimičeva priča, koja je ujedno i zadnji dio ovog djela. Pečorin se kladi sa

vojnikom da će mu dokazati postojanje sudbine. Rekao je vojniku da će umrijeti do kraja večeri. Radilo se o

srpskom vojniku Vuliću koji je želio iskušati sudbinu potežući pištolj sebi u glavu, no metak je zatajio. No

kasnije te večeri, pijani kozak zasjekao je Vulića sabljom od ramena do srca i on umire.

Pečorin je utjelovljenje Bajronskog junaka; Ljermontov spominje Bajrona na nekoliko mjesta u romanu; kao

Bajronski lik Pečorin je kontradiktoran: on je istovremeno i osjetljiv i ciničan.7 Mihail Ljermontov , Junak našeg doba , str : 165, Beograd , 1966.

6

Ideja bajronskog junaka podrazumijeva jedinstvo različitih osobina:

Visok nivo inteligencije i percepcije Umijeće prilagođavanja novim situacijama i biti lukav na sopstvenu korist;

Dobro obrazovanje; Šarm i privlačnost; Česte promjene raspoloženja; Nepoštovanje vlasti i odlazak u egzil; Arogancija i cinizam; Autodestruktivnost i potreba za zvaođenjem žena; Seksualna privlačnost koja mu donosi nevolje;

Sam Pečorin posjeduje sve ove osobine bajronovskog junak, bio je krajnje arogantan, imao je dubok uvid u

sopstveni karakter, utjelovljuje melanholičnog i romantičnog junaka, kojega progoni osjećaj uzaludnosti

postojanja i izvjesnosti smrti.

Pečorinova cijela filozofija je usmjerena ka nihilizmu , kreirajući u njemu nešto poput distancirane otuđene

ličnosti. Jedina kontradikcija u Pečorinovom odnosu prema ženama su njegova prava i iskrena osjećanja

prema Veri, koju voli uprkos a možda i zbog svih njenih mana.

Pečorin kao osoba izuzetnog uma i izuzetne volje se veoma vješto koristi time na jedan besmislen i

neobičan način , tako on bez ikakve svrhe , isključivo radi razonode zavodi kneginjicu Meri , iako je prema

njoj potpuno ravnodušan. Dok s druge strane zapostavlja jedinu ženu koju možda iskreno voli a to je Vera.

Po Belinskom , Pečorin je junak koji prolazi kroz jednu određenu , neizbježnu , ali prolaznu fazu u procesu

razvitka ličnosti, fazu refleksije u kojoj čovjek dolazi u suprotnost sa samim sobom , videći u sebi i drugima

samo ono što je negativno. Otuda i potiče Pečorinovo nezadovoljstvo i ogorčenost i suprotnost između

njegove duboke i izuzetne prirode i njegove plitke i besmislene akcije.

Pečorinov agresivni i samounižavajući stav najjasnije se izražava prema ženskim likovima.

Prema Kneginjici Meri i Veri on se ponaša kao da su bezosjećajne i prevrtljive ženske.

Ljermontov se nije slučajno odlučio da za glavnog junaka svog romana izabere nekog ko je doživio

razočarenje tamo gdje i on sam : na polju ljubavi i prijateljstva i na polju društvenih odnosa u širem smislu

te riječi.

7

 

Zaključak

U romanu Junak našeg doba , predstavljen je tip suvišnog čovjeka u liku Pečorina , ono po čemu se ovaj

junak razlikuje od drugih junaka romantizma jeste njegova kontradiktornost u ponašanju , u isto vrijeme on

je i pretjerano osjetljiv i ciničan ; visoka obrazovanost i položaj u društvu , što je koristio u svakoj situaciji ;

utjelovljuje melanholičnog i romantičnog junaka , kojega progoni osjećaj uzaludnosti postojanja i izvjesnosti

smrti ; također posjedovao je šarm i privlačnost , što je opet iskorištavao u svrhu zavođenja žena.

Možemo zaključiti da je Pečorin bio kako i sam pisac kaže tipičan predstavnik tadašnje Rusije , koliko god

to nama izgledalo pomalo i surovo , on je ovde predstavljen kao visoko pozicionirana osoba u društvu , sa

svim svojim vrlinama i mana ( kojih ima više ). Čitatelji mogu također na osnovu i samih Pečorinovih

komentara o pojedinim događajima , zaključiti da je ovo djelo pomalo i sam izraz nezadovoljstva i kritike od

strane pisca tadašnjem društvu.

8

Literatura

1. Ljermontov , Mihail , Junak našeg doba , Beograd , 1966.

2. Stojnić , Mila , Ruski pisci (knjiga I) , Sarajevo , 1972.

3. Solar, Milivoj: Povijest svjetske književnosti , Zagreb , 2003.

9